Vrsta djela: pripovijetkaVrijeme radnje: neodređeno, retrospektivno sjećanje piscaMjesto radnje: selo, Zagreb, DalmacijaLikovi: Lovro, Šenoa, Malvina, Minka, Lovrin otac, grof i njegov sin, Anđelija i njen otacAnaliza likovaPrijan Lovro – glavni je lik priče. Dolazi iz siromašne obitelji i živi na selu. Roditelji mu žele omogućiti bolje život od onog koji su oni imali pa mu predlažu da postane svećenik. Kada se školovao za svećenika uvidio je da to nije za njega jer je svećenstvo sputavalo njegov slobodni duh. Imao je veće ambicije od stvarnosti u kojoj ih nije mogao ostvariti. Volio je čitati poeziju, iako sam nije pisao pjesme. Odustao je od svećenstva i postao je učitelj jednom mladom grofu. Iako ga je grofova obitelj primila s jednakosti i toplinom, nikako se nije mogao uklopiti jer se osjećao kao da je obilježen zbog svog seoskog podrijetla. Bio je veliki intelektualac i idealist, jednakost i sloboda bili su njegovi ideali u koje je vjerovao. Nije uspio upisati akademiju iako je to stvarno jako želio. Pesimistički je nastrojen i vjeruje da mu je obrazovanje donijelo više štete nego koristi. Bavi se raznim zanimanjima, a ustvari je cijeli život težio da postane bolji čovjek, njegova ljestvica bila je podignuta daleko ispred mogućnosti koje je bilo tko mogao ostvariti. Žene su za njega s jedne strane nadahnuće, a s druge strane vodile su ga u propast. Život je završio tragično, prerezavši si grlo.

Analiza likova:Prijan Lovro“Po naglasku sudeći bijaše pohrvaćeni slovenac.Bio je čovjek srednjeg stasa, koščast, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kugli; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave.”(str. 12.) “Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al i apodiktički, prepličući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci– a toga je bilo zaonda dosta – šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega.”(str. 13.)Malvina:“U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa.” (str. 18.)Opis Minke kakvu je vidio Lovro:“Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizreladjevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne

kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamnesvilene haljine virile bijele drobne rukea nadčelom treptila zvijezda odbrušene ocjeli. Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala nasjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih.Ljepa je, mišljah u prvimah.“ (str. 47.)

Istiniti opis Malvine:Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne, to nije rascvala ružica - to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se: - Šta ste zamukli?- Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.Dojam o djelu:Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer su takve stvari još i danasaktualne. Ako je osoba iz slabostojeće obitelji onda je jako malavjerojatnost da će doći na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvui imati moć. Isto tako sviđa mi se to kako je pisac dokazao da naši piscinisu bezvrijednii da mi ne moramo izmišljati junake i uvrštavati ih unepostojeće vrijeme i mjesto, nego je dovoljno da prelistamo našupovijest i dobili smo junake koje ne treba da opisujemo onakvi kakvi nisunego istinit izgled i istinite osobine. Tim djelom Šenoa daje kritiku svogvremena koje je i danas prisutno. On potiče hrvate da počnu čitati vlastitobogatstvo i da sene trebaju sramiti onog što jesu i glumiti ono što nisučitajući izričito stranu literaturu.___________________________________________________________________________

Sadržaj:Autor, August, priča kako ga je prije nekoliko godina jedan prijatelj, seoski vlastelin, pozvao na selo u berbu. Međutim, vrijeme je bilo loše i svi su bili u kući. Tako je spazio i jednu crnooku udovicu koja je čitala novine. Upita ju za to, a ona mu odgovori da čita njemačke novine i općenito da ne voli hrvatske književnike, jer su hrvatska djela općenito bez mašte i svi slijede isti prepoznatljiv smjer. August se s time ne slaže i ona ga zamoli za jedan živi primjer junaka za neki roman. I on počne: 186* godine je studirao pravo i zakon na praškom sveučilištu i redovito se sastajao sa Hrvatima, braćom poput njega, koji su također studirali u Pragu i imali su živopisne rasprave. Na jednom takvom događanju upoznao je Lovru N.-a, profesora jezikoslovlja. Na prvi pogled mu se taj čovjek srednja rasta, koščat, širokih plećiju, visoka i široka čela, suha i blijeda lica, bio neskladan. Naime, oblačio se kao gospodin ali u njemu nije bilo te prirodne elegancije. Govorio je kratko ali jezgrovito, kao čovjek koji nasilu obuzdava svoju strastvenu narav. Uskoro ga je bolje upoznao i zajedno su sa još jednim mladićem, tehnikom Žigom,otišli na stan. Dugo su i naširoko svakodnevno raspredali o svakojakim temama vezanim uz područje studiranja. Tako je August saznao Lovrovu životnu priču: Rodio se u seljačkoj obitelji kod Postojne, znači bio je Slovenac. Njegova majka i otac htjeli su da netko od njihove djece postade popom, da spasi čitavu obitelj

na onome svijetu i moli se za njih. Tako je kocka pala na Lovru. Lovro je bio marljiv i svestran učenik, ali nikada miran i pokoran i uvijek je u njemu gorjela želja za znanjem i znao je da biti popom nije njegova sudbina, ali se pokorio želji majke i oca jer ih nije želio razočarati. Tako je postao popom i roditelji su bili jako zadovoljni njime. Međutim, osjećao je kako mu sve to nije po volji i da mu duša nije rođena za miran život nego da ima tu nezasitnu potrebu za znanjem. Znao se tako često posvaditi sa predstojnikom. Za posjeta rodnome mjestu gostovao je u vlastelinovoj kući. Vlastelin je imao i kćer, Malvinu, pametnu, bujnu i veselu, vičnu glasoviru i francuskom. Lovro se dakako zaljubio u nju, ali ona ga je odbila jer je imao svećeničke haljine na sebi. Od tada se još više osjećao kao u zatvoru sve dok jednog dana nije najednom obolio. Kanonik dođe i traži od njega da mu kaže što ga muči. Lovro mu ispriča i starcu se smili te ga otpusti iz sjemeništa i Lovro posta svjetovnjakom. Na putu kući vidio je Malvinu kako ide obučena u vjenčanicu kočijom u društvu muškarca i shvatio je kako je ta veza od početka bila osuđena na propast. Ta on je samo seljak a ona je vlastelinova kći. Otac je bio ljut a majka šokirana tom Lovrinom odlukom i nije se mogao vratiti kući. Zato je otišao do kanonika, koji mu je ponudio još i prije bio smještaj. Čim je stigao, kanonik ga je uputio vladinu predsjedniku, čijega će sina odgajati i biti mu mentorom. Tako je Lovro radio kod veoma mudra i inteligentna čovjeka, kojeg nije zanimalo što je Lovro propali pop nego samo što je pametan i sposoban kao učitelj. Sina mu je pošteno podučavao i bio je na pravom putu da postane valjan čovjek. Lovro je živio u njih i uživao u blagostanju te naučio pravila ponašanja i držanja. Na jednoj zabavi tako je upoznao mlada poručnika koji ga upozna sa svojom ženom. Bila je to Malvina, koja ga je odmah prepoznala. Više nije imao osjećaje za nju mada mu je ona ispričala da je i njeno srce gorjelo za njim, ali su ju svećeničke haljine sprečavale a i nije vidjela u njemu budućnost. Lovro shvati da ne želi cijeli život ostati kod grofa, podučavajući mu sina, i tako ga je zamolio da nakon završene poduke ga otpusti u svijet. Grof je shvatio da je Lovro nemirna duša i htio mu je pomoći te ga predložio za diplomatsku školu u Beču. Međutim, odbijen je. Onda je odlučio postati učiteljem i šalje zamolbu za stipendiju u ministarstvo ali opet je odbijen. U to vrijeme bio je kući jer je grof bio na jednogodišnjem putovanju po Italiji. Odbijenica ga je ponovno bacila na bolesničku postelju i njegov otac mu odlučuje financijski pomoći mada su siromašni. Tako je Lovro zahvaljujući roditeljima završio na studiju u Pragu. Studirao je i učio svojski i završio je dvije godine kad mu stigne pismo od oca da mu financijski ne može više pomagati jer su pali u dugove. Lovro ne zna kako pomoći ocu i istodobno završiti školovanje. Međutim, bio je vičan hrvatskom jeziku i preko prijatelja dobio je posao kao namjesni učitelj u jednoj primorskoj hrvatskoj gimnaziji. Nakon godine dana ministarstvo mu je odobrilo zahtjev da završi i treću godinu i da položi učiteljske ispite. I tako je susreo Augusta. Sada smišlja kako pomoći ocu jer im kuća ide na bubanj uskoro zbog dugova. Morat će se oženiti sa nekom nasljednicom i tako se odreći vlastite slobode. Upozna tako Minku, Slovenku, i stade puno vremena provoditi s njom i razgovori sa Augustom se sve više skraćivahu. August ju je jednom i upoznao i odmah shvatio da tu nešto nije u redu. Vidio je da je Minka usidjelica, da više nije mlada i sumnjao je da njeni roditelji imaju neki plan. Lovro je mislio da ona ima novca i da će to biti

njegovo čim se za nju oženi a bila mu je i lijepa. Međutim, zahvaljujući Augustu, prepoznao je prevaru i ostavio je Minku. Bio je neko vrijeme snužden a onda mu je jedan prijatelj rekao da bi trebao doći u Dalmaciju da zna jednu mladicu koja je nasljednica i lijepa. Nedugo nakon toga se Lovro vratio kući pošto je položio ispite i pisao je Augustu pisma. Čuo je da je u rodnome mjestu gdje je našao posao ušao u svađu zbog neke lijepe žene koja je voljela koketirati. Morao je napustiti mjesto i otišao je u Dalmaciju. Tamo je upoznao doista onu bogatu djevojku i strastveno se u nju zaljubio kao i ona u njega. Na sam dan vjenčanja kada je bio sretan što će sve riješiti, uđe mu mladenka u sobu i kaže da je njen stric čuo da ju ženi zbog imetka jer je propao čovjek tako da se ona ne može za njega udati. Nato je mirno otišao u susjednu sobi i vratio se sa britvom. Rekavši vatreno „Na, eto me imaš!“ prerezao si je grkljan. Mladenka se srušila bez svijesti na mrtva krvava zaručnika.To je bio kraj priče za udovicu. Ona prizna da je doista bio junak, a August joj reče da nije o njemu napisao roman jer ljudi toga nepisanog romana još žive. Ova priča i riječi su bile posvećene uspomeni na njegova prijatelja Lovru.

Slikar hrvatske društvene stvarnost

“U historičkom romanu moraš analogijom izmeđuprošlosti i sadašnjosti narod dovest do spoznajesamog sebe.”

August Šenoa(Vijenac, 1874)

Prikazujući prijelomna razdoblja u našoj povijesti, Šenoa je obuhvatio čitav niz događaja, od života plemstva do malih građanskih obitelji , od velikih ratničkih podviga do žučnih rasprava u Hrvatskom saboru, sve do intimnih porodičnih slika i ugođaja , obuhvativši time sve aspekte društvenog života u Hrvata. Vještom fabulom uspio je stvoriti mostove između prošlosti i sadašnjosti, budeći time svijest naroda i prikazujući mu njegovu pravu društvenu zbilju. Slijedeći geslo iliraca “ Prosvjetom ka znanju” , Šenoa je tražio baš takve motive koji će zaintrigirati tadašnje društvo a i istovremeno prenoseći svoje poruke njima. Svojim motivima i vještim pisanjem , Šenoa je stvorio po prvi put u povijesti Hrvatske književnosti čitalačku publiku, obilježivši tako čitavo stoljeće.

Utjecaj sredine na pojedinca 

U svojoj pripovijest Prijan Lovro , Šenoa nam daje portret tragičnog junaka Lovre čija je sudbina određena sumornošću sredine u kojoj se taj junak kreće. U njoj Šenoa raspravlja o odnosu društva i pojedinca, odnosno utjecaju društva na pojedinca. Lovro je osoba iznimnih intelektualnih sposobnosti ali zbog njegova podrijetla društvo ga odbacuje uzrokujući

time njegovu propast. Njegovim prvim dolaskom u grad otvaraju mu se novi vidici i on zaželi uzeti komadić slasti što ju je zamišljao u gradskome životu (“Kad je Lovro vidio velike kuće, silu ljudi, visoke tornjeve, kad su mu po prvi put zagrmile velike orgulje, razigra mu se mlado srce preko reda. “).Ali tek što je vidio vanjskoga svijeta stadoše ga kidati od njega ( “ … žarkomu srcu mladića bijaše svijet preuzan, prezalo ono proletjeti preko svijeta, više svijeta, a ovamo ustadoše kidat ga od svijeta, zatvorit ga u sebe …” ). Nemirna duša ne može naći utjehu u zatvoru društvene konvencije već traži slobodan prostor u razvoju vlastitog intelekta. Ali zbog takvih težnji čovjek u tadašnjem društvu biva proganjan i njegova je sudbina samo niz sankcija uvjetovanih društvenim okolnostima ( “… vaša žrtva nije nego obična posljedica naših društvenih okolnosti…”). Društvo uvjetuje razvoj čovjeka, ne pita za njegovo znanje i kvalitete već gleda njegovo porijeklo ( “Svijet obično ne sudi mladića po duševnim vrlinama, već po školskim svjedodžbama ili kasnije po većem ili manjem zvanju. Često klanjaju se ljudi plitkoj glavi jer je uvrštena u red javnog zvanja, često rugaju se umniku jer je ništa, jer ne spada u koju od društvenih kasta…” ).

Stvaranje čitalačke publike

Šenoa u svojim djelima vodi dvije fabule, jednu ljubavnu a drugu temeljenu na povijesnoj građi. Dok je ljubavnu fabulu pisao romantičarski, drugu je vodio iznimno realistički prenoseći svoje poruke čitaocu. Taj izbor dvostruke fabule upotrijebljen je zato da bi se stvorila čitalačka publika na hrvatskom jeziku . Do tada čitatelji su bili zatrpani gomilom jeftinih romana jednakog zapleta, i sve se više počeli okretati stranoj književnosti zaboravljajući svoju. Te je ideje, Šenoa prikazao na samom početku Prijana Lovre dobivši time izliku da prikaže još jedan društveni problem.

Realizam

Realizam je razdoblje u književnosti koje traje od 1830. do 1870. u tom razdoblju dolazi do naglog uzdizanja građanskog društva, stvaranja sve većih klasnih razlika između onih koji imaju i onih koji nemaju. Javlja se bijeda i ideje o utopističkom društvu jednakih. Znanost se postavlja kao temelj ljudskog života i odbacuju mistiku i religiju. Književnici se kritički odnose na društvo iznoseći u svojim djelima sve aspekte tadašnjeg društva. Afirmiraju roman kao književnu vrstu i stvaraju tkz. tipove junaka koji nose osobine određene skupine ljudi.

Preteča realizma 

Šenoino razdoblje nazivamo protorealizmom koje prethodi realizmu u Hrvatskoj. Šenoa je u svojim djelima uspio iznjeti na vidjelo probleme tadašnjeg društva i potaknuti nacionalnu svijest. U svojim djelima Šenoa je najavio realizam koji stiže u Hrvatsku na izmaku snaga Europskog realizma. 

Zaključak

Ovo djelo zaslužuje prolaznu ocjenu zbog skupljene fabule koja je morala biti malo više razređenija, te ono zahtijeva još rada na njemu.