PRIJE POTOPA DOKAZ DA JE BIBLIJSKI POTOP

BIO STVARAN DOGAĐAJ

Ian Wilson

Godine 1995. dva su pomorska biologa ustanovila da je Crno more prije gotovo 7500 godina bilo slatkovodno jezero. Pretpostavili su da je Sredozemno more probilo kopnenu barijeru, izlijevajući slanu vodu snagom 200 puta većom od Nijagarinih slapova. U rujnu 2000., prof. Robert Ballard (koji je otkrio Titanic) pronašao je ostatke drvenih kuća na dubini od 90 m ispod površine Crnoga mora. U knjizi Prije potopa lan Wilson otkriva da zapanjujući novi dokaz upućuje na to da se na Bliskom istoku dogodio katastrofalan potop koji je promijenio tijek ljudske civilizacije i postao temeljem biblijske priče o Noinoj arki i Potopu. lan Wilson rođen je 1941. Diplomirao je suvremenu povijest na Magdalen Collegeu u Oxfordu. Autor je brojnih knjiga, uključujući bestsellere The Blood and the Shroud; Holy Faces, Secret Places; The Columbus Myth; Undiscovered; Shakespeare: Evidence i The Bible is History. Wilson je ujedno i koautor scenarija dokumentarne serije o torinskom platnu, Silent Witness, nagrađene nagradom BAFTA, a po njegovoj hvaljenoj knjizi Jesus: The Evidence izrađen je i scenarij uspješne televizijske serije.

Naslov izvornika : "BEFORE THE FLOOD" DRAMATIC NEW EVIDENCE THAT THE BIBLICAL FLOOD

WAS A REAL-LIFE EVENT <> <> <> <> <> <> <> <> Copyright©Ian_Wilson_2001 <> <> <> <> <> <> <> <>

Sadržaj

Predgovor autora

Uvod: Što je u datumu?

1. Kada se otapao led

2. Srodne priče o potopu

3. Suvremeni mitovi o potopu

4. Izlijevanje crnoga mora

5. Zapanjujuća otkrića

6. Zeleni krajolici

7. Prvi genetičari

8. Prvi računovođe

9. Metropola iz kamenoga doba

10. Dvostruka katastrofa

11. Gdje je bila dijaspora?

12. Tko je imao brodove?

13. Tko je ostao?

14. Afrički interludij?

15. Carstvo božice

16. Susret patrijarhata i matrijarhata

17. 'Atlantida' - zbilja ili legenda?

18. Dugo sjećanje

19. Potraga se nastavlja

Dodatak: neki značajni dokumenti

... 4

. 06

10

. 21

. 32

. 44

. 57

. 69

. 77

. 85

096

110

118

131

143

156

167

179

196

208

221

230

PREDGOVOR AUTORA

"Odavno su prošla vremena kada su učenjaci vladali toliko brojnim i ra­zličitim poljima znanosti kao što su ona koja pokriva ova knjiga." Tim je riječima Mar Rose, glavni urednik uglednoga američkog časopisa Archa­eology, odbacio smionu hipotezu koju su William Ryan i Walter Pitman iznijeli u svojoj knjizi Noah's Flood.

Rose je svoju kritiku objavio u siječnju 1999., ne znajući da će u listopa­du iste godine dr. Robert Ballard, koji je stekao slavu otkrićem Titanica, otkriti prvi niz dokaza koji potvrđuju Ryanovu i Pitmanovu hipotezu. Isto tako, nije mogao znati ni da će u rujnu 2000. Ballard otkriti i najfascinant­niji dokaz koji je potkrepljuje.

Ipak, Roseova je tvrdnja u izvjesnom smislu opravdana. Arheologija je danas postala izrazito specijalizirana, visokotehnološka znanost, usredoto­čena možda na samo jedno nalazište čije istraživanje može obuhvatiti životni vijek jednoga ili čak više znanstvenika, stoga se samo rijetki profesionalni arheolozi usuđuju otići dalje u prošlost kako bi stekli širi uvid.

Ali ovdje je posrijedi katastrofa koja se dogodila prije osam tisuća go­dina, i koja je zahvatila golemo područje, a tiče se i klimatologa, oceano-grafa, geologa, arheologa i bibličara. Taj je događaj ujedno potaknuo na­stanak mitova koji su se proširili od Grčke do Indije. Pokušaj sagledavanja šire slike nije, stoga, samo neizbježan, nego i iznimno bitan.

Ova knjiga, koja odvažno slijedi nadahnjujući trag koji su zacrtali Ryan i Pitman, predstavlja jedan takav pokušaj. Kao povjesničara po zanima­nju, pretpovijest me, iskreno, nikada nije odviše privlačila. Ipak, zadatak je povjesničara da pokuša utvrditi, na temelju često veoma različitih i pro­tuslovnih dokaza, što se zbilo u prošlosti, ne samo prije nekoliko desetlje­ća, već i prije nekoliko tisuća godina. A na taj smo se zadatak obvezali i ovdje. Posljednjih nekoliko desetljeća arheologija je uvelike napredovala u pokušaju otkrivanja mnogih pojedinosti iz razdoblja prije više tisuća godi­na, za koje su prošli naraštaji pretpostavili da su odavno izgubljene. No kada pišu o takvim stvarima, arheolozi se prečesto služe stručnom termino­logijom i nerijetko propuštaju objasniti što njihova otkrića govore o životi­ma ljudi iz prošlosti. U nastojanju da uprostim stvari, znanstvenici bi u nekim slučajevima mogli pomisliti da sam otišao predaleko u suprotnom

pravcu. Naprimjer, umjesto izraza 'neolitik', odlučio sam se za izraz 'kasno kameno doba', a umjesto uobičajenih naziva za drevnu Tursku, kao što su 'Anatolija' ili 'Mala Azija', odlučio sam se naprosto za Tursku, istodobno ističući da je to njezino moderno ime.

Na ideju da napišem ovu knjigu došao sam tijekom istraživanja za svoju prethodnu knjigu The Bible is History, a tomu uvelike zahvaljujem agentici Davida Highama, Danieli Bernardelle i Trevoru Dolbyju iz nakladničke kuće 'Orion', koji su je oduševljeno prihvatili i pružili mi punu podršku. Slijedom spomenutih istraživanja, zajednički prijatelj Gillian Warr ljuba­zno je dostavio uvod dr. Jamesu Mellaartu koji je iskopavao Catal Htiyuk, radi čega sam Gillianu duboko zahvalan, kao i dr. Mellaartu koji je pročitao rukopis i iznio svoje brojne korisne uvide te nam dopustio da objavimo nekoliko njegovih lijepih ilustracija. Geolozi, prof. Ian Plimer sa Sveučilišta u Melbourneu i dr. Edward Rose s Royal Holloway Collegea pri Londonsko-me sveučilištu, također su velikodušno pridonijeli svojom pomoći i stručnim znanjem, kao i arheolozi dr. Fredrik Hiebert, John Romer i Denise Schamn-dt-Besserat. Veliku zahvalu dugujem Andrewu Georgeu sa Škole za orijen­talne i afričke studije pri Londonskome sveučilištu, kao i nakladničkoj kući 'Penguin Books' koja mi je ljubazno dopustila da reproduciram bitne dijelove njegova izvrsnog prijevoda Epa o Gilgamešu. Osobito zahvaljujem i Griseldi Warr koja mi je pomogla u prikupljanju podataka; Kay Macmu-llan za strpljivo podnošenje opsežnih autorskih preinaka tijekom lekture; Pandori White iz nakladničke kuće 'Orion', koja je smireno nadzirala pro­ces pripreme i tiska ove knjige; i, povrh svega, mojoj supruzi, od koje uvijek uživam najveću podršku i koja je provela bezbrojne sate neumoljivo mi pomažući u svim aspektima, uključujući provjeru svake riječi teksta i pri­premu mnogih karata i drugih ilustracija.

Ian Wilson Bellbowrie, Queensland, Australia

lipanj 2001.

UVOD

ŠTO JE U DATUMU?

Da živite u 19. st. i pitate dobro obrazovanog pripadnika Anglikanske cr­kve kada se dogodio biblijski Potop, najvjerojatnije bi vam posve samou­vjereno odgovorio '2348. pr. Kr.'. A njegova bi samouvjerenost bila posve opravdana. Otvorio bi svoj primjerak Obiteljske Biblije kralja Jakova, i u njezinu bi vam uvodu i bilješkama na dnu stranice pokazao godinu 4004. pr. Kr., ističući je kao datum Postanka. Sačuvani primjerci anglikanskih Biblija navode slična precizna datiranja drugih značajnih događaja. Mnoge od njih sadrže fine bakroreze koji, doduše, predstavljaju prilično sumorne umjetničke vizualizacije potopa, koji prikazuju posljednje ostatke ljudske vrste kako se očajnički drže za vrhove planina netom prije nego li ih prepla­ve visoke potopne vode.

Da živite u 17. st., nadbiskup Armagha, James Ussher (1581.-1656.), čovjek odgovoran za takva datiranja, zacijelo bi vam rekao da je zadatak njihova izračunavanja bio jednostavan, i gotovo da i nije zahtijevao sudjelo­vanje drugih, njemu ravnopravnih erudita. Veliki učenik Martina Luthe-ra, Philip Melanchthon, pokazao je da će svijet postojati samo osam tisuća godina od postanka do sudnjega dana, četiri tisućljeća prije i četiri nakon Kristova rođenja. Usher je iz zapisa Josipa Flavija, povjesničara iz 1. st. po Kr., saznao da je kralj Herod (koji je smjerao ubiti novorođenog Isusa), umro 23. godine vladavine rimskog cara Augusta - ili, prema kršćanskom računanju vremena, 4. god. pr. Kr. Iz toga je, dakle, zaključio da se Isus rodio 4. god. pr. Kr., a da se, slijedom toga, Potop dogodio 4004. pr. Kr. A iz popisa patrijarha navedenom u 5. poglavlju Knjige Postanka, zaključuje se da se Potop dogodio 1656 godina nakon postanka, što bi značilo 2348. god. pr. Kr.

Naravno, danas su takvom razmišljanju skloni samo zagriženi biblijski fundamentalisti i kreacionisti. Većini ljudi (uključujući mene osobno) znanstveni su dokazi dovoljno uvjerljivi da prihvate da je Zemlja nastala prije oko 4,5 milijarda godina, uz odstupanje od nekoliko stotina milijuna godina. Isto tako, geolozi su jednostavno i lucidno dokazali da je naš pla-

net od svoga nastanka pretrpio prilično velik broj katastrofa, uključujući onu koja se dogodila prije 65 milijuna godina, a koja je rezultirala istreb-ljenjem dinosaura. Ali tijekom posljednjih stotinu tisuća godina, koliko čovjek korača Zemljom, na njoj se nije dogodilo ništa nalik sveopćoj dilu-vijalnoj katastrofi. Biblijska ideja da se u razdoblju od kada su ljudi počeli izrađivati brodove, dogodio univerzalan i toliko razoran potop, čije su vo­de poplavile planinske vrhove i progutale sva živa bića na zemlji, osim nekolicine odabranih, apsurdna je i očito netočna.

Iako je odbacivanje te priče posve opravdano u interesu znanstvene istine, 'precizni' datumi nadbiskupa Usshera očito su bili dovoljno zadovo­ljavajući da ih ljudi diljem svijeta već dva stoljeća prihvaćaju kao činjenicu. Premda današnji znanstvenici katkad posve neutemeljeno navode točne datume vladavine staroegipatskih faraona i događaja koji su ih obilježili, činjenica je da povjesničarima i arheolozima nedostaju sredstva kojima će osigurati uistinu čvrste kronološke dokaze za bilo koji događaj iz drevne prošlosti prije 7. st. pr. Kr. Utvrđivanje vremenskih okvira bilo bi mnogo jednostavnije da se određeni epohalni događaji, kao što je spaljivanje veli­kog grada ili katastrofalna vulkanska erupcija, mogu smjestiti u točnu godinu. No čak i najpouzdanije arheološke metode, kao što je utvrđivanje starosti izotopom radioaktivnog ugljika i na temelju godova na deblu drveta, izisku­ju dodatna usavršavanja da bi mogle omogućiti takav stupanj preciznosti.

Izuzev posljednjih dvjesto godina, arheolozi su se uglavnom oslanjali na sustav postavljanja drevne povijesti u vremenski okvir, koji se osnivao na osnovnoj građi koja se koristila tijekom određenog razdoblja. Godine 1816., Christian Thomsen (1788.-1865.), tada novoimenovani kurator Danskog nacionalnog muzeja, dosjetio se, doduše, ne nove ideje kategori­ziranja predmeta u svojoj nadležnosti, sukladno tomu, kako je smatrao, potječu li iz kamenog, brončanog ili željeznog doba. Od tada, pa i danas, arheolozi su se uglavnom bavili dotjerivanjem tih kategorizacija, pri čemu su izmislili podskupine, kao što su 'paleolitik' (staro kameno doba), neoli­tik (kasno kameno doba) i srednje brončano doba II, uz dodavanje neobič­nog 'doba', među kojima je najzanimljiviji halkolitik ili bakreno doba, um­jesto da izmisle neki zamjenski sustav.

Međutim, ozbiljan problem koji proizlazi iz tog sustava podjele na tri doba sastoji se u tome da on, primjerice u slučaju kamenog doba, proizvo­di ono što nazivam 'zabludom Freda Kremenka', naime, zabludu da su gotovo svi predmeti kojima su se ljudi toga doba koristili, bili izrađeni od kamena. Slijedom toga, laik lako zaboravlja da se u tom razdoblju kamen

koristio za rezanje i oblikovanje drveta za izradu nastambi, namještaja, oruđa, čamaca, itd. - osobito činjenicu da takvi drveni predmeti ne mogu opstati tisuću godina u obliku u kojemu mogu opstati predmeti izrađeni od kamena.

Drugi je problem sljedeći. Iako arheolozi često citiraju prilično precizna datiranja svih takvih poddioba pretpovijesnih razdoblja, kao što je ona prema kojoj je srednje brončano doba trajalo od 2200.-1570. god. pr. Kr., takva se datiranja znatno razlikuju od jedne do druge kulture. Tomu je razlog činjenica da jedna kultura može napredovati prema brončanoj ih željeznoj znatno prije ili kasnije od susjedne, a osobito kultura od kojih je geografski mnogo udaljenija. Isto tako, različiti arheolozi pripisuju različi­ta imena i datume određenim razdobljima, budući da ne postoji jedna općeprihvaćena metoda ili kronologija.

Sljedeći je, pak, problem činjenica da tvrdnje o kronološkim promjena­ma koje su se dogodile, primjerice, u razdoblju od II. kasnog brončanog doba do I. željeznog doba, mogu stvoriti dojam da su ljudi gotovo preko noći prestali koristiti broncu i prebacili se na željezo. Naravno, logika nam govori da se takvo što sigurno nije moglo dogoditi u stvarnom životu u prošlosti, kao što se ne događa ni danas.

Upravo je radi toga 'precizan' sustav datiranja nadbiskupa Usshera, iako beznadno manjkav u odnosu na današnje spoznaje, bio mnogo smisleniji i razumljiviji od svih drugih sustava koji su mu uslijedili. Kada je u biblij­skoj Knjizi Postanka zabilježen velik događaj, kao što je Potop, u njoj je, crno na bijelo, izneseno Ussherovo autoritativno određenje preciznog da­tuma, točne godine kada se on dogodio. Ostatak ljudske povijesti od tada se mogao razmatrati u odnosu na razdoblje prije ili nakon Potopa.

Prema tome, što ako danas, na temelju novih otkrića koja još nisu dobi­la priliku da budu asimilirana, raspolažemo osnovama za vjerovanje da je Biblija znatno više u pravu o datumu Potopa, nego li joj to bilo koji krea-cionist i fundamentalist priznaje? Što ako se Potop stvarno dogodio tisuću godina prije nego li je to nadbiskup Ussher mogao zamisliti (štoviše, čak prije postanka svijeta prema njegovu vjerovanju)? Potop čije vode nisu bile toliko visoke da su mogle poplaviti planinske vrhove ili toliko dalekose­žne da su mogle preplaviti čitav svijet, ali koje su nedvojbeno poharale sa­mo središte tadašnje civilizacije? Ustvari, nema nikakve potrebe za takvim pitanjima, jer ova knjiga pripovijeda upravo o takvom potopu. Bio je to događaj koji se, premda ga ne možemo precizno odrediti, sigurno dogodio oko 5600. god. pr. Kr., uz odstupanje od nekoliko desetljeća. A na temelju

onoga što o njemu danas znamo, taj se potop dogodio na posve neočekiva­nome mjestu, u okolici današnjeg Crnog mora. I uistinu je bio toliko velik i razoran, da je potaknuo stvaranje priče o Noi kakva se očuvala u folkloru hebrejskih naroda, ali i priča o potopu koje su se sačuvale u brojnim dru­gim kulturama.

Danas je neupitno da se takav događaj stvarno dogodio, što potvrđuju znanstvenici međunarodnog ugleda jednako uvjerljivo kao što se prije samo nekoliko godina priča o Noi odbacivala kao besmislica. Prvi ozbiljan arheo­loški dokaz otkriven je na dnu Crnog mora, a nedvojbeno će uslijediti i brojna druga otkrića.

Još nedavno nismo bili dovoljno svjesni stvarnosti te katastrofe, tako da danas još uvijek ne znamo koliki je bio točan broj stanovnika Zemlje, koliko su bili rasprostranjeni i na kojem su stupnju razvoja bili narodi koji su njome bili zahvaćeni. No otvaranje mogućnosti boljeg razumijevanja njihova svijeta, uništenog u strašnom vrtlogu prije 7600 godina, zacijelo predstavlja najveći arheološki izazov s kojim će se ovo naše stoljeće nedvoj­beno suočiti. To je ujedno i tema koju ćemo istraživati u ovoj knjizi.

1. POGLAVLJE

KADA SE OTAPAO LED

"... Podizanje razine mora, za nekoliko centimetara godišnje, zacijelo je prouzročilo potapanje velikih nizinskih područja, od kojih su mnoga bila naseljena."

prof. Cesare Emiliani, 1975.

Znanost ne dvoji da se od vremena nastanka čovjeka nije nikada dogodio potop biblijskih razmjera koji je uništio sav živi svijet, osim nekolicine odabranih. Međutim, neobično je što mnogi narodi diljem svijeta pamte takav događaj u svojim pučkim predajama.

Mitove o svjetskom potopu, od kojih su neki veoma slični biblijskom izvješću, zabilježili su Sumerani, Asirci, Babilonci, Kaldejci, zaratustrijanci, Židovi, Perzijanci, Egipćani, Grci, Rimljani, Kelti, Hindui, Maye, Tolteci, Zapoteci i Inke. Isto tako, na svakom kontinentu postoje narodi koji su u svom folkloru sačuvali neki oblik mita o svjetskom potopu. U Europi ta­kve mitove poznaju Skandinavci, Velšani, Litvanci i Nijemci; afrički naro­di Yoruba, Ekoi i Efik-Ibibio iz Nigerije, Mandingo s Obale Bjelokosti (ili Malinke) te tzv. Pigmeji; u Sjevernoj Americi neka eskimska plemena Alja­ske i Britanske Kolumbije, Yakime, Algonkini, Navaho, Mandani, Chero-keeiji, Choctawi, Hopiji i brojna druga 'indijanska' plemena; u Južnoj Americi Araukanci i Arekune iz Gvajane, Muysce iz Kolumbije, Yanoma-mo i Yaruro iz južne Venezuele, Yamani iz Ognjene zemlje; na Dalekom istoku i u Indiji Andamanci, prastanovnici Andamanskog otočja u Ben-galskom zaljevu, narod Loto iz jugozapadne Kine, Chingpaw iz Gornje Burme, Kelantan s Malajskog poluotoka, Bataci sa Sumatre, Dyaci s Bor-nea, Toraje s Celebesa (Sulawesa); u Austraziji i na tihomorskim otocima narod Kabadi iz Nove Gvineje; aboridžinska plemena Gumaidj, Maung i Gunwinggu iz Arnhemove zemlje, Andingari i Wiranggu iz južne Austra­lije, Maori s Novog Zelanda i narodi Fijija, Samoe, Cookovih otočja, Tahi-tija i Havaja.

Valja imati na umu da ti narodi danas nužno ne nastanjuju ista podru­čja na kojima su njihovi preci živjeli u vrijeme potopa. Isto tako, mnoge njihove priče znatno se razlikuju od biblijske. Doista, neke od njih toliko su očito 'mitske' da bi bilo besmisleno pokušavati pripisati im ikakav povi­jesni smisao. A čak i sadrže zapanjujuće sličnosti s biblijskom pričom -kao, primjerice, priče nekih stanovnika otoka u Tihom oceanu - postoje naznake da su one potekle iz priča o potopu koje su tim narodima pripo­vijedali kršćanski misionari i koje su, potom, uklopili u svoj folklor.

Unatoč tomu, neosporno je da je ideja o svjetskom potopu toliko dubo­ko usađena u pučkom sjećanju brojnih naroda, što nameće bitno pitanje kako se i zašto to dogodilo.

To, ustvari, nije nikakvi misterij, budući da odgovor na to pitanje može­mo sažeti u tri riječi: završetak ledenog doba. Naime, kako je znanost već prije više od stoljeća utvrdila, na Zemlji je bilo nekoliko ledenih doba, štoviše, procjenjuje se da ih je bilo čak 36 tijekom posljednjih tri milijuna godina. Iako nije posve sigurno što ih je izazvalo, sigurno je da se posljednje Ledeno doba, kao i odleđivanje koje je uslijedilo, dogodilo u vrijeme kada su ljudi hodali zemljom.

Svatko tko je za vedrog dana letio zrakoplovom iznad Grenlanda, može zamisliti kako su Sjeverna Amerika i sjeverna Europa otprilike izgledale tijekom tog relativno nedavnog, ali iznimno negostoljubivog razdoblja. Područje Sjeverne Amerike od Portlanda, preko Oregona na zapadu do New Yorka, bilo je prekriveno ledenim pokrivačima debelima do 1 km, koji su prekrivali čitavu kopnenu masu sve do Sjevernog pola. Sličnu turobnu sliku pružala je i sjeverna Europa, čiji se ledeni pokrivač prostirao sve do Dublina, Birminghama i Berlina na jugu, dok je snijeg prekrivao većinu područja južno od njih.

Često se previda činjenica da su ti ledeni pokrivači sadržavali tolike količine vode, da je razina svjetskih mora bila znatno niža nego danas. S obzirom na to, da se u ono doba mogla izraditi karta tadašnjih svjetskih obalnih linija, premda je danas uglavnom poznata [slika br. 1], u nekim bi se bitnim pojedinostima razlikovala od današnjih zemljovida.

Naprimjer, da su na istočnoj obali Sjedinjenih Država postojali veliki gradovi, kao što su New York, Baltimore i Boston, nalazili bi se 120-240 km dublje u unutrašnjosti, budući da se tadašnja obalna linija protezala isto­čnije za toliku udaljenost. Aljaska, koja se nalazi na zapadnoj obali, tada je još uvijek bila kopnenim mostom povezana sa Sibirom, dok su Vancouver i njegov otok ležali nešto dublje u unutrašnjosti. Isto tako, zapadna i istoč-

Slika br. 1: Izgled obalnih linija Zemlje na vrhuncu Ledenog doba, oko 16.000. god. pr. Kr.

na obala Južne Amerike nalazile su se znatno dalje u Tihom i Atlantskom oceanu, u usporedbi s njihovim današnjim obalnim linijama.

U Europi, Engleski kanal, Sjeverno more i Baltičko more nisu postojali, kao ni Irska kao zasebna kopnena masa uz Englesku, Wales i Škotsku. Iako su Gibraltarska vrata u Sredozemnom moru bila otvorena, Korzika i Sardi­nija, kao i Sicilija i Italija, bile su međusobno povezane. Osim toga, u moru uz današnji Tunis prostirala se velika kopnena masa. U moru južno od Grčke nalazilo se manje otoka koji su, doduše, bili veći od današnjih, dok je današnje Crno more bilo slatkovodno jezero u unutrašnjosti, pri čemu je kopnena barijera sprječavala svaku mogućnost njegova povezivanja sa Sredozemnim morem i, prema tome, s razinama svjetskih mora.

Na drugoj strani svijeta, Japan, premda je imao svoje unutrašnje more, bio je povezan s azijskim kopnom, s Rusijom na sjeveru i Korejom na jugu. Područje jugoistočne Azije, koje danas tvore otoci Sumatra, Java i Borneo, bili su povezani s Malezijom i Tajlandom kopnenom masom, koju geografi nazivaju Sundski greben. Druga kopnena masa na jugu, Sahulski greben, povezivao je Novu Gvineju sa sjeverno-australskim kopnom, tako da današnje Timorsko i Arafursko more, kao i veliki zaljev Carpentaria, koji na zemljovidima nalikuje odgriženom gornjem dijelu Australije, nisu postojali. Tasmanija je bila povezana s australskim kopnom, a u mojoj

domovini, Queenslandu, mogli ste odšetati do najudaljenijih granica ono­ga što se danas zove Velikim (barijernim) koraljnim grebenom, a da pritom uopće ne namočite stopala. Sjeverni i južni otoci Novog Zelanda bili su još uvijek međusobno povezani.

To je samo najopćenitija slika svijeta kako je, pretpostavlja se, izgledao do oko 14.000. god. pr. Kr., kada se počeo otapati led i kada su nastupile velike promjene. I, kako je uobičajeno kada se događaju velike klimatske promjene, to se odvijalo postupno, ali ne u redovitim ili urednim etapama. Tako je nakon postupnog zatopljenja koje je trajalo nekoliko tisuća godina, iznenada nastupilo kratkotrajno i veoma oštro mini ledeno doba, koje znan­stvenici nazivaju mlađim drijasom. Taj događaj se smješta, ne uvijek sigur­no kako bi povjesničari možda očekivali od znanstvenika, otprilike u 10. i 9. tisućljeće pr. Kr. Zemlja se tek nakon tog posljednjeg razdoblja posljed­njeg ledenog doba, postupno počela oslobađati najvećeg dijela ledenog pokrivača. No čak je i tada bilo povremenih kolebanja, kao što je bio slučaj u 17. st., kada je zaleđivanje londonske Temze bila uobičajena pojava.

Procjenjuje se da je na vrhuncu ledenog doba ukupan volumen ledenog pokrivača na Zemljinoj površini iznosio oko 70 milijuna km3. To je otpri­like tri puta više od volumena današnjeg ledenog pokrivača, koji iznosi 25 milijuna km3 i koji uglavnom prekriva Arktik i Antarktik. No, bez obzira koliko to možda zvuči očito, led se otapanjem pretvara u vodu. S obzirom na to, ledenjaci su se pretvorili u rijeke koje su se slijevale u oceane. Budući da su svi svjetski oceani međusobno povezani, pritjecanje ogromnih do­datnih količina vode povećao je ukupan volumen mora u odnosu na kopno. Razine mora diljem svijeta sigurno su znatno porasle, što je rezultiralo poplavljivanjem nekadašnjih velikih kopnenih površina.

Promatrajući s tog gledišta, procjenjuje se kako bi se u slučaju da u naše doba nastupi neko nekontrolirano globalno zatopljenje, uslijed kojega bi se otopilo posljednjih 25 milijuna km 3 ledenog pokrivača, današnja razina svjetskih mora podigla za oko 65 m. To bi neminovno rezultiralo poplavlji­vanjem velikih gradova kao što su London, Pariz, New York, Washington, Tokyo i Sydney, kao i većeg dijela nizinskih područja kontinenata, u kojima živi većina njihova stanovništva. Samo neki gradovi, kao što je Mexico City, koji se nalazi na visini od 2 260 m, izbjegli bi tim poplavama. Takva kata­strofa bila bi nezamislivih razmjera, a samo jedna od njezinih posljedica bila bi trenutačna propast svih osiguravajućih društava diljem svijeta.

Pomislimo, stoga, na trenutak na naše pretke. Budući da ih od nas dije­li tristo ili četiristo naraštaja, oni su živjeli otprilike u doba kada se odvijao

taj proces otapanja gotovo dvostruko veće količine leda od današnje. Slika podizanja razine mora, koju smo do sada opisali, veoma je općenita i teme­lji se na najboljim procjenama znanstvenika tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Stoga je bitno da barem u izvjesnoj mjeri shvatimo zašto su znanstvenici tako uvjereni u stvarnost tog procesa, i kako uspijevaju pribli­žno procijeniti kada su se događale te velike poplave.

Jedan od velikih pionira na ovom polju istraživanja bio je pokojni Ce-sare Emiliani, oceanograf i osnivač Fakulteta za pomorske i atmosferske znanosti pri Sveučilištu u Miamiju. Neophodnu potporu za taj pothvat dobio je zahvaljujući činjenici da je država Florida, kao druga geološki najniža kopnena država SAD-a, bila osobito zainteresirana za promicanje istraživanja podizanja razine mora. Za Emilianija je ključnu polaznu točku istraživanja predstavljala činjenica da izlijevanje otopljenog leda u more nužno znači dodavanje slatke vode slanoj. A posljedice toga, u neuobičaje­no velikim razmjerima, sigurno su vidljive u morskim mikroorganizmima.

Slijedom toga, Emiliani i njegovi kolege izvršili su 1971., jedanaest po­kusnih bušenja duboko u morskom dnu uz zapadnu obalu Floride. Nakon toga su organski sadržaj iz različitih razina izvađenih uzoraka podvrgnuli analizi radioaktivnim ugljikom, što im je omogućilo da ih smjeste u krono­loški slijed. Potom su među uzorcima odabrali određene mikroorganizme za koje su znali da su osobito osjetljivi na salinitet ili da ne sadrže sol, te ih podvrgnuli izotopskoj analizi, što je znanstveno polje za koje je Emiliani bio specijaliziran. Ta su ispitivanja otkrila da su se spomenuti mikroorgani­zmi, koji su živjeli (prema najnovijim rezultatima analize izotopom radioak­tivnog ugljika) otprilike 9600. pr. Kr., nalazili u morskoj vodi čija je razina saliniteta bila znatno niža. Iz toga je jasno proizlazilo da se otprilike u tom razdoblju u oceane izlila velika količina slatke vode iz otopljenog leda.

Emilianova otkrića pomogla su drugim istraživačima u razvoju novih spoznaja. Zahvaljujući usavršavanju metode utvrđivanja starosti radioak­tivnim ugljikom, uspjeli su u izvjesnoj mjeri spustiti datum njegova pretpo­stavljenog nadiranja voda, ne umanjujući vrijednost činjenice da se global­no odleđivanje dogodilo neposredno nakon završetka ledenog doba. Jedan od tih istraživača bio je Rick Fairbanks sa Zemaljskog opservatorija La-mont-Doherty pri Kolumbijskom sveučilištu u okolici New Yorka. On je 1988., uspio ishoditi privremeno korištenje broda za podvodna istraživa­nja američke mornarice, Ranger, radi iskopavanja uzoraka iz mlađeg ko-raljnog grebena (tj. mlađeg od 20.000 godina) s morskog dna u plitkim vodama uz otok Barbados u Karipskom moru.

Slika br. 2: Dijagram koji pokazuje kako je razina svjetskih mora od kraja Lede­nog doba do 2000. god. po Kr., brzo rasla do 5000. god. pr. Kr. Iz knjige Jacquesa Labeyriea, L'Homme et le Climat.

Koralji na koje je Fairbanks usredotočio svoja istraživanja, takozvani Elk Horn (losov rog) iz skupine Acropara palmatta, žive na dubini od samo oko 1 m. Bušenjem morskog dna otkrio je drevne primjerke istog koralja, koje je potom datirao, na temelju čega je uspio procijeniti kolika je bila razina mora u razdoblju formiranja tog koralja. To je učinio primjenom metode utvrđivanja starosti radioaktivnim ugljikom, kao i novom tehni­kom, spektometrijom termalne ionizacije mase, u čemu mu je pomagao mladi francuski stručnjak Edouard Bard. Na temelju njihovih, kao i sličnih istraživanja drugih znanstvenika, danas se općenito prihvaća da je razina svjetskih mora u razdoblju između 14.000. i 5000. god. pr. Kr., porasla za čak 120-130 m. Ta količina vode bila bi više nego dovoljna da potopi dva Nelsonova spomenika postavljena jedan iznad drugoga, katedralu sv. Pavla u Londonu i baziliku sv. Petra u Rimu do vrha njezine kupole, kao i Kip slobode.

Taj spektakularni povijesni proces podizanja razine mora može se ilu­strirati i uz pomoć dijagrama, poput gore prikazanog [slika br. 2]. Kako se može vidjeti, francuski znanstvenik Jacques Labeyrie, koji je izradio taj grafikon, prikazao je krivulju porasta razine mora kao strmu i stabilno uzlaznu, a odvijao se između 15000. i 5000. god. pr. Kr., nakon čega se od oko 5000. pr. Kr. do danas razina mora počela ujednačavati. Iako to odgova­ra kronologiji koju znanstvenici općenito prihvaćaju, iskustvo nas uči da

Razina mora (u metrima)

0

-50

-100

Godine -10000 -5000 0 2000

mračne sile prirode nikada ne pristaju na savršene, nepromjenjive obras­ce. I, kako proizlazi iz drugih znanstvenih istraživanja, mnogo je vjerojat­nije da porast razine mora nije bio tako redovit i da je najvjerojatnije bio popraćen velikim i razornim poplavama, koje su se uglavnom događale u razdoblju od 8000. do 5000. god. pr. Kr., kada su ljudske populacije diljem svijeta napuštale lutalački način života i počele stvarati mnogo trajnije naseobine radi sijanja usjeva i uzgoja stoke.

U cjelini, možemo biti sigurni da se neposredno nakon ledenog doba događao niz velikih preobrazbi obalnih linija, premda znanstvenici ne znaju kako i kada se to točno dogodilo. Tako znamo da je otprilike između 5000. i 8000. god. pr. Kr., more preplavilo tada neprekinutu kopnenu masu između Sibira i Aljaske, uslijed čega se oblikovao Beringov prolaz. Znamo da je tijekom tih tisućljeća more zacijelo potopilo nekoliko desetaka kilo­metara unutrašnjosti uz čitavu zapadnu i istočnu obalu Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Znamo da se u određenom razdoblju prije 5000. god. pr. Kr. uslijed velikog nadiranja mora Britansko otočje odvojilo od kontinen­talne Europe, koja se, tako, rascjepkala na današnju Irsku, Orkneyske i Shetlandske otoke, kao i druge otoke uz obalu.

Možemo biti sigurni da je otprilike u istom razdoblju porasla razina Sredozemnog mora, uslijed čega su se razdvojile Korzika i Sardinija, Sici­lija se otrgnula od Italije, more je poplavilo tada kopneno područje istoč­no od sjeverne Italije, mnogi grčki otoci su se smanjili i probijen je tadaš­nji kopneni most na Bosporu koji je povezivao Sredozemno i Crno more. Otprilike u tom istom razdoblju more je preplavilo Sundski greben u Aus-traziji, stvarajući indonezijske otoke, potom Sahulski greben, odvojivši Novu Gvineju od Australije i stvarajući ono što je postalo australski zaljev Carpentaria. Nadalje, otprilike u istom razdoblju, sjeverni Japan se odvojio od Azije djelovanjem mora, uslijed čega se ta zemlja rascjepkala na nekoli­ko otoka, kao Britansko otočje.

Ljudi su se od pamtivijeka naseljavali u ravnim, nizinskim područjima zemlje i na morskim obalama. U mojoj domovini Australiji, naprimjer, više od 90 posto pučanstva živi samo nekoliko kilometara daleko od mora. Logično je, stoga, zaključiti da su gore spomenuta nadiranja mora, koja su vjerojatno bila posve iznenadna i neočekivana, bila popraćena ozbiljnim mjestimičnim katastrofama budući da ljudi nisu uspjeli pravodobno izbje­ći poplave. Iako bi zbog same prirode tih događaja bilo kakvi ostaci ljudskih naselja odavno bili uništeni, to ne znači da ona nikada nisu postojala ili da se poplave nisu dogodile. Kako je opisao oceanograf Emiliani:

"Posljedično ubrzano podizanje razine mora za nekoliko decimeta-ra godišnje, zacijelo je uzrokovalo poplavljivanje velikih nizinskih područja, od kojih su mnoga bila naseljena."

Isto tako, logično je zaključiti da su ti događaji potaknuli nastanak barem nekih priča o velikom potopu ukorijenjenih u sjećanju brojnih naroda di­ljem svijeta. Emiliani, između ostalih, u to nije nimalo sumnjao, unatoč tomu što su njegove riječi izazvale čuđenje njegovih znanstvenih kolega:

"Smatramo da taj događaj, usprkos tomu da se, s gledišta kulture, dogodio u iznimno drevno doba, može objasniti nastanak priča o potopu sadržanih u mnogim euroazijskim, austrazijskim i američ­kim predajama."

Ustvari, sumnje su posve neopravdane, budući da se najveći broj takvih priča pojavljuje upravo u područjima za koja, na temelju različitih geološ­kih dokaza, znamo da su nekoć bile velike kopnene površine koje su poto­nule uslijed podizanja razine mora.

Što se tiče Beringova prolaza, primjerice, koji se oblikovao od starijeg kopnenog mosta koji je povezivao sjeveroistočni Sibir i Aljasku, Eskimi iz uvale Nortonskog tjesnaca na Aljasci sjećaju se drevnog doba:

"... sva zemlja, osim visoke planine u središtu, bila je poplavljena. Voda se uzdigla iz mora i prekrila čitavu zemlju osim vrha te planine. Neke životinje koje su pobjegle u planinu spasile su se; a nekolicina se ljudi dosjetila da se spasi plutajući u čamcu i hraneći se ribom koju su lovili dok se vode nisu povukle."

Ono što se osobito ističe u toj priči rečenica je "voda se uzdigla iz mora", čime se uzrok potopa pripisuje oceanu, a ne pljusku, što se ponavlja i u brojnim drugim izvješćima. Sjevernoameričko indijansko pleme Chippe­wa čak izričito pripisuje potop otapajućem snijegu:

"U početku vremena ... bijaše velik snijeg. Mali miš izdubio je rupu u kožnatoj torbi u kojoj je bila zatvorena sunčeva toplina, koja se, tako, izlila čitavom zemljom, u trenu otopivši sav snijeg. Voda se di­gla do vrhova najviših borova i dizala se sve dok najviše planine nisu potonule."

Drugi je primjer potonuće Sundskog grebena u Australiji, koji je, kako smo spomenuli, prije postglacijalnog podizanja razine mora bio kopnena masa koja je povezivala Maleziju i Sumatru s Borneom. Kako tvrdi Peter Bellwood, autor knjige Man's Conquest of the Pacific, prije otprilike 5000. god. pr. Kr. više od tri milijuna km2 zemlje u tom području potonulo je pod morem i to ne nužno postupno. A među folklorom naroda koji da­nas naseljavaju unutrašnjost i otoke koji okružuju to potonulo područje, otkrit ćemo, primjerice, predaju plemena Benua-Jakun s Malajskog polu­otoka, koja kazuje sljedeće:

"... zemlja na kojoj stojimo nije čvrsta već je samo koža koja prekriva vodeni ponor. U drevna vremena ... božanstvo je probilo tu kožu iz koje je potekla voda, koja je potopila i uništila svijet. Međutim ... [božanstvo] je stvorilo muškarca i ženu i stavilo ih u čamac od drve-ta pulai... Par je u tom čamcu neko vrijeme plutao i kotrljao se na valovima, dok se naposljetku nije zaustavio te se muškarac i žena ... iskrcaše na tlu."

Bataci s indonezijskog otoka Sumatre pripovijedaju da je njihov bog stvori­telj:

"... poslao velik potop da uništi sve žive stvorove. Posljednji par ljudi pobjegao je na vrh najviše planine, a potopne im se vode već popeše do koljena kada se Gospodar svega sažalio ... uzeo grudu zemlje ... položio je preko bujajućih voda, a posljednji je par stao na nju i tako se spasio."

Starosjedilački narodi otoka Engana, smještenog zapadno od Sumatre, pri­povijedaju:

"Nekoć davno ... vode su se podigle toliko visoko da su preplavile otok i potopile sva živa stvorenja, osim jedne žene. Svoje je izbavlje­nje dugovala sretnoj okolnosti da ... joj se kosa zaplela o trnovito sta­blo ... Kada su se potopne vode povukle, lutala je unutrašnjošću ... i tek što je učinila nekoliko koraka, uvelike se iznenadila kada je ugle­dala živoga čovjeka. Upitavši ga što radi ondje ... on joj odgovori da je se netko spotaknuo o njegovo mrtvo tijelo, uslijed čega se vratio u život... Zajedno odlučiše da će na isti način pokušati vratiti život svim drugim mrtvim stvorenjima ... To uskoro i učiniše. Utopljeni

muškarci i žene oživješe pod udarcima i tako se otok nakon velikog potopa ponovno napučio."

Ono što se najviše ističe u mnogima od tih priča, kao i u mnogo poznatijoj biblijskoj inačici, činjenica je da je onima koji su preživjeli, kako bi te pri­če prenijeli svojim potomcima, taj događaj izgledao kao univerzalna kata­strofa. A to je posve razumljivo, s obzirom da je proces podizanja razine mora, za koje znamo da se tada dogodio, bio velikih razmjera. No, istodo­bno zaprepašćuje - a to je i jasna naznaka o dubokom učinku koje je to podizanje razine mora imalo na ljude - da su se te priče tisućljećima preno­sile uz toliko dosljednu i vjerodostojnu pozadinsku nit. No, s obzirom na to da su stare oko deset tisuća godina, sasvim ih opravdano možemo na­zvati najstarijim kolektivnim sjećanjem čovječanstva.

Ali ovdje se neizbježno nameće sljedeće pitanje: kako se točno biblijska priča o Noi i njegovoj arci uklapa u taj fenomen podizanja razine svjetskih mora? Kako smo prije spomenuli, s obzirom da su svjetski oceani međuso­bno povezani, razina mora diljem svijeta zacijelo je rasla relativno ravno­mjerno, premda izrazito intenzivno. Ali to ne znači da su se oblikovanje Beringova prolaza, Baltika, Engleskog kanala, odvajanje Sicilije i Italije i slični lokalizirani poremećaji događali istodobno. Pojedine geografske neobičnosti mogu isto tako značiti da su se ti događaji događali u razmaci­ma od nekoliko tisuća godina. Te su pojave barem dijelom bile posljedica porasta razine svjetskih mora. Ali, isto tako, možda su bile posljedica ne­kih lokaliziranih okolnosti, kao što su seizmički poremećaji uslijed kojih je more probilo u neko do tada netaknuto nizinsko, naseljeno područje.

Jedna osobito zanimljiva značajka priče o Noi i drugih zapanjujuće sličnih priča jest, da su nastale u kopnenim područjima u unutrašnjosti. Indonežani, Eskimi i drugi narodi imaju predaje o velikom potopu, no oni su živjeli na rubovima golemog Tihog oceana, pa je razumno zaključiti da je na njih utjecalo podizanje razine mora. Međutim, jedina zemljopisna značajka koja se spominje u starozavjetnoj priči, a koja postoji i danas jest gorje Ararat, na čijim se obroncima navodno nasukala Noina arka. Gorje Ararat nalazi se u sjevernoj Turskoj, nekoliko stotina kilometara daleko od oceana i 320 km daleko od Crnoga mora, koje je njegova najbliža veza s oceanom. Međutim, Crno more je sa Sredozemnim morem povezano Bosporskim prolazom, koji je, kako se vjeruje, nastao uslijed podizanja razine mora. A to je, zajedno s nastankom Beringova prolaza i Engleskog kanala jedan od brojnih, danas još uvijek neobjašnjenih postglacijalnih događaja.

Ako su eskimske i indonežanske predaje o potopu bile potaknute dra­matičnim podizanjima razine mora koje su utjecale na njihovu zemlju, je li moguće da se i priča o Noi osniva na stvarnom sjećanju na događaje kada su vode Sredozemnog mora prodrle u Crno more? To je uistinu pri­mjereno pitanje, ali prvo nam valja istražiti je li priča o Noi nastala neovi­sno ili, pak, pripada čitavoj skupini priča koje su proizašle iz jedne lokali­zirane, ali epohalne katastrofe.

2. P O G L A V L J E

SRODNE PRIČE O POTOPU

"Ja ću, evo, pustiti potop - vode na zemlju - da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti... ti ćeš [Noa] ući u korablju - ti i s tobom tvoji sino­vi, tvoja žena i žene tvojih sinova. A od svega što je živo - od svih bića - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preživi, i neka budu muško i žensko."

Post 6,17-19

Navedena priča očaravala je nebrojene naraštaje djece dvije, a možda i više tisuća godina. Prije mnogo tisućljeća čitav je svijet postao veoma pokvaren i neposlušan, radi čega je božanski tvorac odlučio uništiti sva živa stvorenja. Točnije, sve osim pravednika Noe, koji je sa svojom ženom (čije se ime nigdje ne spominje) i trojicom sinova živio u nekom neodređenom podru­čju svijeta i nad kojim se božanski tvorac sažalio.

Bog je Nou pravodobno upozorio na svoj naum i naredio mu da izradi veliku lađu, koja se obično naziva 'arkom', u koju će smjestiti svoju i obitelj svojih sinova, kao i odabrane muške i ženske primjerke svih životinja. Ka­da su se potopne vode slile na zemlju, Noa i svi koji su se s njime ukrcali u tu korablju sigurno su plutali bujajućim vodama i naposljetku se spasili.

Danima se arka kotrljala na valovima praznog, bezličnog oceana koji je prekrio najviše planinske vrhunce svijeta. Čak i kada se nasukala, kako poslije saznajemo, na gorju Ararat, nigdje na vidiku nije bilo kopna na ko­jemu bi se mogli iskrcati. Noa je, stoga, najprije poslao gavrana, a potom golubicu da izvide okolicu. Tek nakon što se golubica vratila noseći svježu maslinovu grančicu u kljunu, uvjerili su se da su se potopne vode povukle i tek su se tada mogli sigurno iskrcati na tlo, zahvaliti stvoritelju što ih je spasio prinijevši mu žrtvene životinje, i početi napučivati svijet.

To su osnovni elementi priče o potopu iz Knjige Postanka (6.-8. pogl.), kojom počinju židovska i kršćanska Biblija. No, gdje ju je autor te biblijske knjige čuo? I koliko daleko u prošlost moramo tragati za izvorištem te priče?

Tradicionalno se autorstvo Knjige Postanka, zajedno s ostale četiri uvo­dne starozavjetne knjige pripisuje Mojsiju, polu-legendarnom 'proroku' za kojega se tvrdi da je izveo pretke židovskoga naroda iz Egipta. No, kako su naraštaji bibličara utvrdili, priča o potopu, kao i slični elementi najstari­jih biblijskih knjiga, pokazuju znakove mnogo složenije zbirke. Znanstve­ni je konsenzus da su pisane predaje dvaju ili više semitskih plemena ili skupina bile vješto spojene u oblik tekstova koji su stigli do nas, a iz kojih još i danas možemo razlučiti pojedinačne izvorne niti koje se s njima ispre-pliću.

Jedna od tih sastavnih niti takozvani je spis 'J' [Jahvist, op. prev], za kojeg se pretpostavlja da je kružio među judejskim precima Židova. U tom tekstu božanstvo se naziva Jahve - 'Onaj koji jest'. Druga nit takozva­ni je spis 'E' [Elohist, op. prev], koji je navodno kružio među 'izraelskim' precima Židova, a od prvoga se razlikuje po tome što se božanstvo označuje imenicom Elohim - 'bog' ili, doslovno, 'bogovi'. Treći je tzv. spis 'P' [Sveće­nički zakonik, op. prev.], u kojemu se bog također naziva Elohim, a pridaje posebnu pozornost svećeničkim pitanjima, kao da su ga sastavili svećenici, među kojima je vjerojatno poglavito i kružio.

Što se tiče priče o potopu, jasno je da je netko u određenom dijelu na­stanka teksta, spojio predaje 'J' i 'P' (ili "Jahvističku i "svećeničku" predaju). Doista, njihove tekstualne značajke toliko su jedinstvene, da ne morate biti bibličar da ih prepoznate i preinačite u njihov izvoran oblik. Na sljede­ćoj su stranici uvodni dijelovi priče o Potopu odvojeni od pretpostavljene izvorne predaje. Čitav tekst može se pronaći u Dodatku, 1. dio, dokument 1. Čak je i površnim čitanjem vidljivo da su jahvistička i svećenička predaja savršeno razumljive i samodostatne, unatoč tomu što su ovdje međusobno odvojene na mjestima na kojima su u kanonskoj Bibliji spojene.

Nadalje, sam proces odvajanja predaja na takav način omogućuje nam da razaberemo neke pojedinosti o njihovim autorima. Zanimljivo je, tako, da tekst 'J' opisuje jedno antropomorfno božanstvo, koje osobno zatvara vrata arke i uživa u ugodnim mirisima životinja koje mu Noa prinosi kao žrtve paljenice. S druge strane, autor teksta 'P' očito je gajio pretjerano sitničavo zanimanje za Noinu nevjerojatnu dugovječnost, točne dimenzije arke i datume. U toj verziji Noa u arku ukrcava po jedan par svih vrsta ži­votinja, što je prilično nerazumno razmišljanje, budući da će kasnijim prino­šenjem žrtava bogu istrijebiti sve životinjske vrste. U jahvističkoj predaji Noa postupa mnogo razboritije, budući da ukrcava po sedam pari 'čistih' ili životinja 'prikladnih za žrtvovanje' i jedan par 'nečistih' životinja (u

J "Vidje Jahve kako je čovjekova po-kvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6 Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je nači­nio čovjeka na zemlji. 7 Reče Jahve: 'Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje - od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao što sam ih stvorio.' 8 Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim. Jahve reče Noi:'Uđi ti i sva tvoja obi­telj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. 2 Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam pari mužjaka i njegovu ženku; a od životinja koje nisu čiste uzmi jedan par, mužjaka i njegovu ženku. 3 (Isto tako od ptica nebeskih po sedam pari - mužjaka i ženku -) da im se sjeme sačuva na zemlji. 4 Jer ću do sedam dana pustiti dažda na zemlji četrdeset dana i četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam ga načinio.' 5 Noa učini sve kako mu j e Jahve naredio. 7 I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova že­na i žene sinova njegovih. 10 A sed­moga dana zapljušte potopne vode po zemlji. 12 I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći... Onda Jahve zatvori za njim vra­ta. 17 Pljusak je na zemlju padao..."

P "Noa je bio čovjek pravedan i nepo-ročan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. 10 Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet. 11 U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; ne­pravdom se napunila. 12 I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji izopači­lo - 13 reče Bog Noi: 'Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se ze­mlja napunila opačinom; i, evo, uni-štit ću ih zajedno sa zemljom. 14 Napravi sebi korablju od smolastog drveta; korablju načini s prijekleti-ma i obloži je iznutra i izvana pakli­nom. 15 A pravit ćeš je ovako: neka korablja bude trista lakata u duljinu, pedeset u širinu, a trideset lakata u visinu. 16 Na korablji načini otvor za svjetlo, završi ga jedan lakat od vrha. Vrata na korablji načini sa stra­ne; neka ima donji, srednji i gornji kat. 17 Ja ću, evo, pustiti potop - vode na zemlju - da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah ži­vota: sve na zemlji mora poginuti. 18 A s tobom ću učiniti Savez; ti ćeš ući u korablju - ti i s tobom tvoji si­novi, tvoja žena i žene tvojih sinova. 19 A od svega što je živo - od svih bića - uvedi u korablju od svakoga po dvoje..."

Slika br. 3: Dva usporedna pripovijedanja biblijske priče o Potopu, takozvani 'J' i 'P' tekstovi. Iako su naknadno spojeni u 'službeno prihvaćen' biblijski tekst, ja­sno se vidi da svako od njih po sebi tvori suvislu priču.

očima hebrejskih pisaca Starog zavjeta, ovce su bile čiste, a lavovi nečiste životinje). Prema svećeničkoj predaji, nadalje, potop je trajao godinu dana (370 dana), a prema Jahvistu samo 40 dana i noći. U svećeničkoj predaji Noa šalje gavrana da provjeri jesu li se vode povukle, dok u Jahvistu šalje golubicu.

Biblija je, ustvari, knjiga prilično mladog podrijetla. Najstariji biblijski rukopisi koji su sadržavali dijelove tekstove Postanka i u njemu opisane priče o Potopu, otkrivene su među Svicima s Mrtvog mora. Najstariji me­đu njima potječe otprilike iz 2. ili 3. st. pr. Kr., kada su predaje 'J' i 'P'. uvjereni su znanstvenici, bile već nekoliko stoljeća spojene. Prema tome, valja nam prihvatiti da do sada još nije otkriven pravi rukopis s pričom o Potopu ni u jednom od svojih izvornih oblika, tj. tekstovima 'J' ili 'P'. Bez obzira, druge verzije kojima izvor može biti samo ista predaja, otkrivene su u zapisima drugih kultura, koji su još stariji.

Sredinom 40-ih godina 19. st., britanski pustolov Austen Henry Layard (1817.-1894.) izazvao je veliku senzaciju otkrićem ruševina drevne asirske prijestolnice Ninive u današnjem Iraku. Layardova su otkrića bila nevjero­jatna. Između ostalog, otkrio je palaču asirskog kralja Sanheriba iz 7. st. pr. Kr., čiji su zidovi bili ukrašeni bareljefima dugim oko 3 km, a najbolje je primjerke poslao zahvalnom British Museumu. No upravo je Layardov manje poznat pomoćnik i nasljednik, Hormuzd Rassam poslije otkrio pa­laču Sanheribova unuka, Asurbanipala, u kojoj se nalazila kraljevska knji­žnica s više tisuća pločica ispisanih klinastim pismom. Za nas su te pločice iznimno značajne jer sadrže tekstove koje su Asurbanipalovi pisari prepi­sali iz arhiva starijih mezopotamskih naroda, Sumerana i Babilonaca, koji potječu iz 2. i čak 3. tisućljeća pr. Kr.

Rassam je krajem 1860-ih poslao neke od tih pločica British Museumu. Na mnogima od njih bili su urezani tekstovi na akadskom, semitskom jeziku koji se tada govorio u Mezopotamiji, a opsežno se koristio i u diplo­maciji. Zadatak njihova prevođenja povjeren je mladom graveru novčanica Georgeu Smithu, kojeg je muzej zaposlio zahvaljujući njegovu samosteče-nom znanju o asirologiji. Jednoga dana 1872., kada je Smith strpljivo pre­vodio tekst pločice katalogizirane pod br. XI, pozornost mu je snažno pri­vukao poznat prizvuk dijela njezina teksta, koji je glasio:

"Kad nastade sedmi dan, uzeh goluba i pustih ga. Golub ode i opet se vrati.

Nije našao mjesto gdje bi se zaustavio I zato se vratio. Uzeh lastavicu i pustih je. Lastavica odletje i vrati se. Nije našla mjesta gdje bi se zaustavila I zato se vratila. Uzeh gavrana i pustih ga. Gavran odletje vidje kako voda presušuje, čeprka, ždere i grakće i ne vrati se više."

George Smith istoga je trenutka shvatio da se pred njim, na asirsko-babi-lonskoj pločici iz 7. st. pr. Kr., nalazi epizoda do tada nepoznate babilon­ske priče o potopu, koja je nevjerojatno podsjećala na onu iz biblijske Knjige Postanka:

"Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijeta-še dok se vode sa zemlje nisu isušile. Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. Prema večeri golubi­ca se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list."

Smith je bio toliko uzbuđen tim otkrićem da je navodno počeo sa sebe svlačiti odjeću pred svojim zaprepaštenim kolegama iz British Museuma. U prosincu 1872., održao je predavanje o toj temi na sastanku londonskog Društva za biblijsku arheologiju, kojemu su prisustvovali tadašnji britan­ski premijer, William Gladstone i drugi uglednici. Smith je okupljenima objasnio da asirsko-babilonska ploča sadrži dio teksta velikog spjeva čiji dijelovi, koji možda sadrže još neke elemente s biblijskim prizvukom, još uvijek nisu otkriveni. To je potaknulo urednika londonskog dnevnika Dai­ly Telegraph da ponudi Smithu velikodušnu svotu od tisuću gvineja, s ko­jom je otputovao u Ninivu u potrazi za preostalim pločicama u ruševina­ma Asurbanipalove knjižnice. Posve nevjerojatno, samo nekoliko dana nakon dolaska otkrio je još nekoliko takvih pločica. U Englesku se vratio s oko

384 fragmentarnih glinenih pločica, koje je pridodao zbirci British Museu-ma.

Smith je utvrdio da XI. pločica pripada nizu od 12 pločica ispisanih klinastim pismom, koje su tvorile takozvani Ep o Gilgamešu. Bila je to priča o kralju Uruka, koji je u potrazi za besmrtnošću susreo mezopotamskog Nou, Utnapištima, jedinog smrtnika kojemu je ikada bio podaren vječni život.

Ta priča kazuje da je bog Ea ili Enki (mezopotamsko božanstvo vode i mudrosti) upozorio Utnapištima da bog Enlil namjerava uništiti neza­hvalnu i grješnu ljudsku vrstu sveopćim potopom - riječima koje podsje­ćaju na one Jahvine upućene Noi u Post 6,17: "Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila nepravdom zbog čovjeka." U nastavku priče o Gilgamešu (vidi Dodatak, 1. dio, dokum. 2), Enki, govoreći kroz zid Utnapištimijeve kolibe, uvjeri Utnapištima da sruši svoju kuću, ostavi za sobom svu svoju imovinu i izgradi veliku lađu ili arku, te da ju napuni 'sjemenjem svih živih stvorova'. I u verziji starozavjetne priče, Jahve je nare­dio Noi da: "... napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom" (Post 6,14) i nakon toga: "... od svega što je živo - od svih bića - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preživi" (Post 6,19).

U epu o Gilgamešu, Utnapištim je pravodobno postupio po Enkijevim uputama i izradio veliku lađu sa sedam katova, koju je obložio smolom i napunio zlatom i srebrom te u nju ukrcao sve svoje: "prijatelje i rođake, svu stoku i sve zvijeri i ljude svih umijeća i zanata." Premda je Noina arka imala samo tri kata (Post 6,16), njegovo postupanje možemo u osnovi us­porediti s Utnapištimovim. U epu o Gilgamešu na sljedeći su način opisa­ni događaji koji su potom uslijedili:

"Bog oluje ... poput [pomahnitalog] bika nasrnuo je na zemlju Rastrgao [ju je] na komadiće [kao glinenu posudu] Čitavoga su dana ... [vjetrovi udarali zemljom] Žestoko su puhali, i [onda se sručio potop] Poput bitke [kataklizma] poharala je ljude ... Šest dana i [sedam] noći... Oluja, potop, sravniše zemlju."

Samo su Utnapištim i njegova obitelj, kao i sva stvorenja koja je ukrcao sa sobom u lađu, izbjegli uništenje. To je sukladno izvješću iz Postanka, gdje

piše: "Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizav­ci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji." (Post 7,23)

Spjev dalje kazuje da se lađa nasukala na brdu Nimuš ili Nisir, čija je geografska lokacija nepoznata, premda se općenito smatra da se nalazilo u Kurdistanu, dakle istom području u kojemu se nalazi i Ararat. Nakon toga, kako smo već saznali iz prvog teksta koji je odgonetnuo George Smith, Utnapištim je, kao i Noa, poslao gavrana i golubicu u izvidnicu. Iskrcavši se iz lađe, zapalio je šećernu trsku, cedar i mirtu i prinio ih kao žrtve za­hvalnice. U obje inačice priče o potopu, ugodan miris žrtava paljenica do­pro je do božanstava kojima su bile prinesene (Post 8,21).

Neki skeptici, nakon što su priznali takve upadljive i nepogrešive slično­sti između starozavjetne priče i epa o Gilgamešu, tvrdili su da su autori Postanka priču o Potopu zacijelo plagirali tijekom babilonskog ropstva. Naime, Babilonci nisu samo pokorili narode starog Asirskog carstva, već su zaplijenili i njihove arhive na kojima su, smatra se, radili neki obrazova­niji židovski zarobljenici tijekom vladavine Nabonida (556.-539. pr. Kr), koji je bio dobar poznavatelj babilonske prošlosti. No takva cjepidlačenja oko toga tko je možda prvi ispripovijedao priču, osim što ne mogu rezulti­rati nikakvim dokazima, zaobilaze mnogo značajnije pitanje odakle je ta priča izvorno stigla prije nego li je došla u ruke sastavljača Knjige Postanka ili Asiraca.

Danas se zna da pločice s epom o Gilgamešu iz 7. st. pr. Kr., koje su otkrivene u Ninivi, nisu ni u kojem slučaju jedinstvene, kao ni najstarije među brojnim drugima koje su otkrivene nakon njih. Naime, priča koja je na njima zapisana bila je dobro poznata diljem Bliskog istoka. Akadska verzija iz 2. tisućljeća pr. Kr. otkrivena je u prijestolnici Hetitskog carstva, Hatuši, koja se nalazila na mjestu današnjeg Bogazkalea u središnjoj Tur­skoj. Na istom su području otkrivene i inačice na huritskom i hetitskom jeziku. Neki fragmenti otkriveni su u drevnoj knjižnici, čije su ruševine iskopane u Sultantepeu u sjevernoj Siriji, nedaleko od granice s Turskom. U Uru i Nipuru otkrivene su verzije napisane na sumerskom jeziku. Drugi drevni fragmenti te priče otkriveni su u Ašuru i Nimrudu u sjevernoj Me­zopotamiji, Babilonu, Sipru i Uruku u južnoj Mezopotamiji, u Egiptu te u izraelskom Megidu.

Postoji i velik broj slikovnih prikaza epa o Gilgamešu, među kojima je i njegov susret s Utnapištimom, na cilindričnim pečatima na kojima su drevni mezopotamski narodi otiskivali osobne pečate na svojim pravnim

dokumentima. Budući da neki od tih pečata potječu iz 3000. god. pr. Kr., možemo zaključiti da je ta priča već kolala u to doba i da je zacijelo nastala prije toga vremena.

Nadalje, jasno je da Ep o Gilgamešu pripada rasprostranjenoj i drevnoj 'obitelji' srodnih priča o potopu. Budući da se u različitim kulturama ime­na protagonista tih priča razlikuju, sukladno njihovim narodnim junacima, osnovni 'zapleti' tih priča suviše su slični da bismo to mogli pripisati slučaju.

Tako su Babilonci poznavali ep o Atrahazisu, veoma sličnu inačicu epa o Gilgamešu. U njoj također imamo bogove Enlila i Enkija, ali lik nalik Noi/Utnapištimu zove se Atrahazis, što znači 'izvanredno mudar'. Kao i u priči o Utnapištimu, bog Enki je upozorio Atrahazisa na potop i uputio ga da izgradi lađu, što je ovaj i učinio i u nju ukrcao svu svoju imovinu, životi­nje i ptice. Svi koji su se nalazili u lađi spasili su se od potopnih voda, koje su uništile ostatak svijeta. Premda su neke verzije u kojima je otkrivena priča o Atrahazisu prilično fragmentarne - naprimjer, u otkrivenim tekstovima nedostaje priča o pristajanju broda uz kopno i puštanju ptica - činjenica da postoje verzije iz razdoblja Starog, Srednjeg i Novog Babi­lonskog carstva pokazuje da se ta priča zacijelo stoljećima prenosila i pre­pisivala. Sve naznake iznova upućuju na veoma drevnu priču koja, s obzi­rom na starost sačuvanih tekstova, potječe barem iz 1900. pr. Kr., premda je vjerojatno nastala mnogo dalje u pradavnoj prošlosti.

Među Sumeranima, koji su bili još stariji narod od Babilonaca, Noin, Utnapištimov i Atrahazisov pandan pobožni je kralj Ziusudra, čije ime znači 'vidio je život'. U sumerskoj književnosti priča o Ziusudri nije dio spjeva o Gilgamešu, nego samostalna pjesma. Ipak, kao i u babilonskoj i hebrejskoj inačici, bogovi su upozorili Ziusudru da kane uništiti čitav ljud­ski rod, no u ovom slučaju ne potopom, nego tajanstvenim 'glasom'. Prem­da u tom, također fragmentarnom tekstu iz Nipura (drevnog sumerskog grada u današnjem Iraku) nedostaje dio priče u kojemu Ziusudra prima upute za izgradnju lađe, nastavak je teksta jasan. Potop je 'poharao zemlju', a čak su i 'veliku lađu' koju je Ziusudra izgradio, 'olujni vjetrovi prevrtali preko velike vode'. Nakon što se oluja stišala pojavilo se sunce, a Ziusudra je, poput svojih akadskih, babilonskih i hebrejskih pandana, bogu prinio žrtvu zahvalnicu.

Osvrnemo li se na Kurdistan u današnjoj Turskoj, koji se iznova povezu­je s potopnom arkom, vidjet ćemo da su drevni Huriti, koji su se, kako se danas smatra, preselili u to područje početkom 3. tisućljeća pr. Kr., tako­đer imali svojega Nou, izvjesnog Nahmizulija. Kako je istaknuo egipto-

log John Romer, u tom se imenu, točnije u njegova prva tri suglasnika, skriva hebrejski oblik imena Noa, Nhm. Osim toga, Huriti su duboko što­vali brdo Ararat kao sveto središte svojega kraljevstva.

S druge strane, kasniji stanovnici toga područja, Armenci, imali su svoju inačicu te priče, koju je u 4. ili 3. st. pr. Kr. zabilježio babilonski sveće­nik Beros u svojoj Kaldejskoj povijesti. Premda je Berosovo djelo u tri sveska danas izgubljeno, u njemu opisana priča o potopu sačuvana je barem u dijelovima, zahvaljujući referenciji u izgubljenim djelima grčkog pisca iz 1. st. pr. Kr., Aleksandra Polihistora, koju u svojim Kronološkim tablicama citira biskup Euzebije iz Cezareje, koji je živio u 3. st. po Kr. [To je djelo danas također izgubljeno, ali jedan je odlomak sačuvan u zapisima bizant­skog ljetopisca iz 9. st., Grgura Syncellusa.] U toj verziji, lik Noe zove se Xisuthros i unekoliko je nalik Ziusudri, a bog koji mu je naredio da izgradi lađu zove se Kron, koji je u grčkoj mitologiji bio kralj bogova prije Zeusa. U svim drugim aspektima, međutim, sadrži slične poznate elemente: bo­žanski naum o uništenju čovječanstva potopom; upute Xisuthrosu da iz­gradi lađu i napuni je hranom i pićem, pticama i životinjama te da u nju ukrca članove svoje obitelji; puštanje ptica nakon povlačenja potopnih voda; povratak ptice sa zelenim listom u kljunu; nasukavanje lađe u Arme­niji; prinošenje žrtava zahvalnica.

Obično se pretpostavlja da se starogrčka kultura razlikovala od kulture semitskih naroda, kao što su Hebreji. Ipak, grčka verzija priče o potopu sadrži toliko zapanjujuće sličnosti s pričom o Noi, da je veliki mitolog, Robert Graves, između ostalih, objema pripisao asirsko podrijetlo. U standardnoj verziji koju su zapisali grčki pisci, poput Apolodora (vidi Do­datak, 1. dio, dokum. 4) i rimski, poput Ovidija, Zeus je naumio uništiti čovječanstvo, dok je grčki pandan Noi, Deukalion, otac Helena, pretpostav­ljeni praotac svih Grka. Deukaliona je na taj božanski naum upozorio nje­gov otac Prometej, kojeg grčki mitovi geografski povezuju s Kavkazom, planinom smještenom sjeverno od Ararata. Sukladno predajama drugih, istočnijih kultura, Deukalion je navodno izgradio lađu, napunio je svim potrepštinama i njome otplovio zajedno sa svojom ženom Pirom, koje ime znači crvena. Zeus je potopom uništio čitav svijet i sva živa bića osim Deu­kaliona i Pire, koji su devet dana plutali vodama u svojoj lađi, koja se na­posljetku nasukala na visokoj planini na neodređenoj lokaciji. Deukalion je odande odaslao golubicu da izvidi jesu li se vode povukle i, nakon što je sa svojom ženom Pirom sigurno zakoračio na tlo, prinio je žrtvu zahvalnicu, kao što su to učinili Noa, Utnapištim i Xisuthros iz istočnjačkih predaja.

Te rasprostranjene verzije priče o potopu samo su dio golemog opusa sličnih priča. Tako, primjerice, postoji perzijska ili zaratustranska priča o potopu, koja pripovijeda o junaku Yimi kojega je njegov bog Ahura uputio da izgradi varu (vara) ili utvrdu, koju je Yima morao opskrbiti ogrjevom, hranom i parovima svih vrsta životinja kako bi ih zaštitio od potopa. U nekim indijskim pričama o potopu, osobito u hinduskoj inačici, nalazimo neke, barem dijelom srodne elemente. U hinduskoj verziji, riba je upozo­rila prvog čovjeka, Manua, da izgradi lađu i u nju se skloni od nadolaze­ćeg potopa te da je sveže o stablo koje raste iz planine. Manu ju je poslušao i tako se spasio, dok su sva ostala živa bića izginula. Kao i njegovi pandani iz drugih predaja, Manu je nakon toga prinio žrtve zahvalnice, iz kojih je stvorena žena s kojom je potom začeo nov naraštaj ljudske vrste.

U pozadini tih priča nedvojbeno se skriva stvarni potop. Kolektivno sjećanje, raštrkano diljem velikih geografskih područja, suviše je i duboko ukorijenjeno da bismo mogli zanemariti tu mogućnost.

Iako iz dostupnih dokaza možemo izvući samo najopsežnije zaključke, čini se da se stvarni potop dogodio otprilike prije 3. tisućljeća pr. Kr. Pre­daja o tomu događaju do tada se sigurno već dokumentirala i raštrkala među različitim narodima. Štoviše, za mezopotamske Sumerane taj je do­gađaj bio toliko stvaran, da neki popisi njihovih kraljeva sadrže imena dinastija koje su vladale prije potopa.

Isto tako možemo prilično pouzdano reći da se potop nije dogodio prije 10. tisućljeća pr. Kr., budući da se Noa u Postanku naziva 'zemljorad­nikom' (Post 9,20), a poljoprivreda, u bilo kojem obliku, u 7. i 6. tisućljeću pr. Kr. još je uvijek bila nova djelatnost, kojom su se uglavnom bavili bli­skoistočni narodi. Nadalje, tehnologija izgradnje velikog, višekatnog bro­da, što je jedan od stalnih elemenata priča o potopu možda je mogla biti poznata u 6. tisućljeću pr. Kr. (unatoč nedostatku bilo kakvih sačuvanih primjeraka), ali gotovo sigurno nije bila prije toga razdoblja.

Što se tiče geografske lokacije, također je moguće izvesti samo izrazito opsežne i provizorne zaključke. Većina srodnih priča o potopu upućuju na čitav geografski pojas koji obuhvaća područje od Grčke do Irana (uz pretpostavku čestih seoba drevnih naroda). Međutim, razmislimo li na kojem ih je području mogao zadesiti neki veći potop, uvidjet ćemo da u tom pojasu ne postoji nijedan ocean - a razina mora počinje rasti upravo u oceanima - koji bi se mogao povezati s kulturama iz kojih potječu te priče. Najveća vodena površina na tom području je Crno more, a malo je vjerojatno da je upravo ono potaknulo nastanak najtrajnijeg svjetskog mita,

izuzev jedne ključne sastavnice svih tih priča - činjenice da sve one opisu­ju da se lađa nasukala na gorju Ararat, koje se nalazi jugoistočno od Crnog mora.

Neosporno postoje osnove za sumnju da se ono što se često odbacivalo kao mitovi o potopu, u velikoj mjeri osniva na stvarnosti. No prije svega nam valja demistificirati određene 'mitove' o svjetskom potopu koji mno­go više zaslužuju to ime, naime, novovjeke mitove koji su nastali tek u prošlom stoljeću.

3. POGLAVLJE

SUVREMENI MITOVI O POTOPU

Pa, naravno! To je Potop. Lady Katherine Woolley

Ukoliko je ijedna ličnost 20. st. pronašla pravi dokaz o biblijskom potopu, koji je naizgled bio uvjerljiviji od onih koji su ponudili njegovi suvreme­nici, tada je to bez sumnje bio britanski arheolog Sir Leonard Woolley (1800.-1960.). Sin svećenika, koji je kao mladić navodno razmišljao krenu­ti stopama svojega oca, najpoznatiji je zbog iskopavanja humka u južnom Iraku, koja je proveo između 1922. i 1935., poznatog pod imenom Teli el-Mukaijar, mjesta koje je javnosti predstavio kao Abrahamov 'Ur Kaldejski' (Post 11,28).

Moje osobno sjećanje na Woolleya seže unatrag do 1959., kada je on, u dobi od 79 godina, bio jedan od sudaca koji su ocjenjivali moj ogled o ar­heologiji Sumera, koji sam podnio povodom natječaja za esej o bliskoistoč­noj arheologiji, koji su organizirale britanske državne škole za oxfordsku nagradu G. A. Wainwright. Kako mi je Wainwright poslije povjerio, Wo­olley je žestoko prosvjedovao pred sudačkim kolegama koji su mi naumili dodijeliti prvu nagradu, uslijed čega sam završio kao drugoplasirani. To, međutim, nije umanjilo moje divljenje Woolleyevim arheološkim umije­ćima i uistinu nevjerojatnim otkrićima iz Teli el-Mukaijara - premda vje­rujem da su neki njegovi zaključci potpuno pogrešni.

Natpisi na cilindričnim pečatima koji su otkriveni prije nego li je Wool-ley došao na to nalazište, potvrdili su pretpostavku da je Teli el-Mukaijar u drevno doba bio grad Ur. A u vrijeme svog procvata, kada se nalazio na obali rijeke Eufrat (ta je rijeka od tada promijenila svoj tok), nedvojbeno je bio jedan od velikih gradova drevnog Sumera. Prilikom iskopavanja tamošnjeg 'kraljevskog' groblja, Woolley je otvorio grobove iz 3. tisućljeća pr. Kr. U nekima od njih nalazili su se kosturi ljudi zakopanih sa skupocje-

nim i vješto izrađenim zlatnim i srebrnim predmetima, ali i članovima njihovih kućanstava, među kojima su bila tijela čak 70 slugu, tjelesnih stra-žara, vozača bojnih kola i glazbenika. Svi su oni, kako se činilo, umrli do­brovoljno, vođeni željom da služe mrtvom gospodaru ili gospodarici i u drugom životu.

Wooleyevo otkriće povezano s 'mitom o potopu' dogodilo se oko 1929., kada je u nastojanju da utvrdi razvojne etape grada Ura prije razdoblja raskošnih ukopa, naredio iskopavanje pokusnog jarka duboko kroz tisuć­ljetne slojeve nastambi sve do netaknutog tla. Na dubini od oko 1 m, arap­ski su radnici stigli do netaknutog tla, debelog sloja čistog, naplavljenog mulja u kojemu se nisu nalazili nikakvi artefakti. U normalnim okolnostima radnici bi u tom stadiju prestali s iskopavanjima, no Woolley im je naredio da nastave. Naime, sebi svojstvenom preciznošću izračunao je da to nije dovoljno duboko, s obzirom na njegove procjene o najstarijem naselju koje bi se ondje trebalo nalaziti.

Radnici su strpljivo nastavili kopati do dubine od 2,5 m, gdje su naišli samo na čist, prazan mulj - no, iznenada su se počeli pojavljivati artefakti i oruđa. Woolley se prisjeća:

"Ponovno sam ušao u jamu, pregledao sve strane i, u trenutku kada sam napisao svoje bilješke bio sam potpuno siguran što to sve znači; no želio sam vidjeti hoće li i drugi stići do istog zaključka. Stoga sam doveo dva člana svoje skupine i, izloživši im činjenice, zatražio sam da mi ih objasne na svoj način. Ostali su zatečeni. Sa sobom sam poveo i suprugu, koja je također pregledala to mjesto i postavio sam joj isto pitanje, na što se ona okrenula prema meni i oprezno rekla: 'Pa, naravno, to je Potop.' To je bio ispravan odgovor ..."

Woolley je znao da će mu za potvrdu tvrdnje da je otkrio naplavinu iz vre­mena Noina potopa, trebati mnogo snažniji dokaz od "jame površine 1 m2". Stoga je obilježio pravokutni prostor površine 23 X 18 m i naredio svim svojim radnicima da iskopaju to područje do određene dubine, koja je na kraju iznosila 19,5 m.

Slojevi naselja koji su otkriveni prilikom tih iskopavanja, nisu se mogli jasnije vidjeti [slika br. 4]. Gornji dio sadržavao je osam jasno odvojenih slojeva, koje je Woolley označio slovima od A-H, a sadržavali su zidove od glinene opeke, nalik onima na nastambama iz sumerskog i kasnijih razdo­blja. Ispod njih nalazio se 5,5 m debeo sloj s krhotinama lončarije, među

Slika br. 4: Jama iz vremena velikog 'potopa, koju su iskopali radnici Leonarda Woolleya u Teli el-Mukaijaru u današnjem Iraku. U drevno doba na tom se mjestu nalazio grad Ur. Woolley je otkrio sloj čistog mulja debljine 3,5 m, a ispod njega artefakte iz starije naseobine, pri čemu ga je protumačio kao dokaz biblijskog potopa.

kojima su otkrivene peći za pečenje opeke i lončarsko kolo, na temelju kojih predmeta se zaključilo da se na tome mjestu nalazila lončarska radio­nica. Neposredno ispod tog sloja nalazio se sloj čistog, naplavljenog mu­lja, nedvojbeno iz obližnjeg Eufrata, koji je ondje bio nataložen odjednom. Na tom je mjestu sloj mulja bio debeo oko 3,5 m, a u njemu su se nalazili samo grobovi iz mnogo mlađih razdoblja. Neposredno ispod tog sloja na­lazio se sloj glinene opeke, pepela i krhotina lončarije, koji je mogao potje­cali samo iz 'pretpotopnog' razdoblja. Lončarija je stilom nalikovala onoj tzv. obejidske kulture, koja je prethodila sumeranskoj, a postojala je oko sredine 4. tisućljeća pr. Kr. S obzirom na to, nije moglo biti nikakve dvojbe da je sredinom 4. tisućljeća pr. Kr. drevne stanovnike Ura zadesio velik potop. No je li to bio Noin potop?

S obzirom na nizinsku prirodu Mezopotamije - najviša uzvisina visoka je samo 35 m, a njezine se padine prostiru na udaljenosti od 480 km od Bagdada do Perzijskog zaljeva - dugotrajna razdoblja neuobičajeno obil­nih kiša mogu vrlo lako prouzročiti probijanje obala krivudavih rijeka, Eufrata i Tigrisa. A to će neizbježno rezultirati lokaliziranim poplavama i taloženjem debelih slojeva gustog mulja, koji rijeke obično nose sa sobom. Ustvari, osim Ura, slične sedimentne naslage otkrivene su i na nalazištima drugih drevnih gradova u južnom Iraku, među kojima su Teli Inghara ili drevni Kiš pokraj Babilona i Fara, drevni Šurupak.

Za Woolleya su značajnu potvrdu njegova stajališta da su naplavljeni talozi u Uru i nekima od tih drugih nalazišta doista potjecali iz vremena biblijskog potopa, predstavljale drevne pločice ispisane klinastim pismom, koje su sadržavale ranije spomenute popise sumerskih kraljevskih dinasti­ja, poznate kao popisi kraljeva. Osim što je u njima potop opisan kao dio povijesti njihove zemlje, na tim se popisima uz imena dinastija navodilo koji su od njihovih kraljeva živjeli prije, a koji nakon potopa, pri čemu su ih izričito označavali riječima "Poharao ih potop".

Međutim, negativna strana tih popisa sumerskih kraljeva činjenica je da njihovu kronologiju koja se odnosi na potopno razdoblje nikako ne možemo smatrati realnom. Ti popisi navode imena osam kraljeva koji su živjeli prije potopa, nakon kojih su uslijedile dvije dinastije, koje među­sobno dijeli razdoblje dugo 25.000 godina. Kraljevima iz toga vremena pripisuje se nevjerojatna dugovječnost, što nadilazi i pretjerivanja autora Postanka, koji biblijskom Noi pripisuju 950 (Post 9,28), a Metuzalemu 969 godina života (Post 5,27). S obzirom na to, mnogi suvremeni znanstvenici smatraju da se pretpotopni popis kraljeva vjerojatno temelji na neovisnoj

predaji nepoznatog podrijetla, koja je tek poslije uključena u službeni po­pis sumerskih kraljeva. Stoga ih, naravno, ne smijemo prihvatiti bez pro­vjere (za razliku od drugih dijelova tih popisa).

Sumerska arheologija nakon Woolleya nije rezultirala otkrićima dru­gih dokaza iz drugih nalazišta o nekoj razornoj poplavi koja je pogodila čitavu zemlju i koji bi, dakle, mogli potvrditi priču o Utnapištimu/Zisudri. Naprimjer, iskopavanja na susjednim nalazištima, kao što je Abu Šarain, ili biblijski Eridu, nisu rezultirala otkrićem sličnog sloja mulja. Čak su i ranije spomenuti slojevi mulja s 'potopnim talogom' smješteni, na temelju stila lončarije i utvrđivanjem starosti izotopom radioaktivnog ugljika, u razdoblje između oko 2750. god. pr. Kr., kao u slučaju Fare ili Šurupaka i sredine 4. tisućljeća pr. Kr., u koje je razdoblje Woolley smjestio potop na temelju otkrića iz Teli el-Mukaijara. Ti nalazi nisu jasan dokaz o jednoj razornoj diluvijskoj katastrofi.

U svjetlu takvih otkrića, postaje sve jasnije da je Woolleyeva tvrdnja da je otkrio dokaz o potopu, ustvari mit koji je sam stvorio.

Isto tako, danas se općenito smatra da je Woolley pogrešno identifici­rao irački grad Teli el-Mukaijar kao Abrahamov 'Kaldejski Ur'. Danas se uglavnom prihvaća da se stvarni Abrahamov Ur nalazio u Urfi (drevni Urrhai) u istočnoj Turskoj, koje mjesto nikada nije bilo istraženo. Osim što to potvrđuje lokalna predaja i što se neka mjesta u tom području pove­zuju s Abrahamom ili nose njegovo ime, turski Ur udaljen je samo 48 km od Harana, drugog mjesta koje Biblija povezuje s Abrahamom (Post 11,31). Isto tako, kada su Abrahamov sin i unuk tražili sebi žene, s tim su ciljem navodno otišli u današnju jugoistočnu Tursku (Post 24,10 i 28,2). Irački Tell el-Mukaijar, s druge strane, premda se u drevno doba nedvojbeno zvao 'Ur', udaljen je više od 480 km od Harana i čini se da ni na koji način nije povezan s gradom koji bismo, prema Bibliji, logičnije smatrali stvarnim rodnim mjestom Abrahama i njegove obitelji.

Čak su i Woolleyevi kolege arheolozi priznali da mu je sklonost izaziva­nju publiciteta možda zamutila prosuđivanje, osobito kada je isticao neke biblijske poveznice. Sir Max Mallowan (1904.-1978.), koji je bio Woolleyev pomoćnik u Tell el-Mukaijaru, a 1930. se oženio spisateljicom Agathom Christie, poslije je neovisno iskopavao druga nalazišta u Iraku. U svom, inače laskavom nekrologu posvećenom Woolleyu napisao je: "Woolley je bio zabavljač bez premca, čovjek velike erudicije, obdaren bujnom maštom, kojoj se katkad suviše predavao."

Mišljenja znanstvenika Pennsylvanijskog sveučilišnog muzeja u Phila-delphiji, koji je surađivao s Woolleyem i velikodušno financirao njegova

iskopavanja (premda on to u svojim rukopisima rijetko spominje), danas su mnogo izravnija i iskrenija. Devedeset dvogodišnji veteran bliskoistoč­ne arheologije, Cyrus Gordon, koji je također surađivao s Woolleyem na iskopavanjima u Teli el-Mukaijaru, nedavno ga je opisao kao majstora u igri 'dokazivanja Biblije'. Gordonovim riječima, Woolley se toj igri strastve­no predavao jer, u okolnostima njegova vremena, to bio način "ishođenja novca od pobožnih, dobro stojećih udovica". Godine 1929., kada je Wool-ley iskopao svoju 'potopnu' jamu, nastupila je svjetska ekonomska kriza, a nedostatak financijskih sredstava koji je uslijedio četiri godine poslije, do­veo je do prisilnog zatvaranja nalazišta. S obzirom na to, možemo pra­vedno i sigurno zaključiti da se dokaz o potopu koji je Woolley pronašao u Teli el-Mukaijaru, premda je nedvojbeno stvaran, odnosi na lokalnu ka­tastrofu koju je Woolley iz osobnih interesa bio primoran reklamirati kao biblijski potop. Taj dokaz nije imao nikakve veze sa stvarnim događajem koji je ostao u tako živom sjećanju brojnih naroda od Grčke do granica Indije.

Prema tome, mit o iračkom potopu koji je stvorio Woolley, u najmanju je ruku zahtijevao pohvalu i poštovanje znanstvene javnosti - a, u cjelini, to je i zasluživao. To, međutim, ne možemo reći za drugi, mnogo mlađi 'mit o potopu' koji kazuje da se Noina arka još danas nalazi visoko na brdu Ararat. Često se zaboravlja da je taj mit prilično drevan. Ranije spomenuta armenska verzija legende o potopu i Xisuthrosu, koju je zabilježio sveće­nik Beros u 4. st. pr. Kr., a prenio ju je bizantski ljetopisac Syncellus u 9. st. po Kr. (vidi Dodatak, 1. dio, dokum. 3), popraćena je sljedećim komenta­rom: "Dio lađe koja se nasukala u Gordijskom gorju u Armeniji, postoji i danas, a neki tamošnji stanovnici s nje stružu smolu, od koje potom izra­đuju talismane."

'Gordijsko gorje u Armeniji' može biti samo brdo u sjeveroistočnoj Tur­skoj, koje se danas uglavnom naziva Ararat, premda su ga turski kartogra­fi skloniji nazivati Büyükagri Dagi, što znači 'velika Agrijeva planina'. A možemo li vjerovati biblijskom izvješću da su potopne vode preplavile najviše svjetske planine (Post 7,19), tada je taj potop uistinu bio sveopća razorna katastrofa, budući da je brdo Ararat, koje je danas ugasli vulkan, svojom visinom od 5165 m viši od i jednog vrha Europe i za 600-njak m viši od planine Whitney u Sjedinjenim Državama.

Uspon na brdo Ararat, dakle, ne preporučuje se malodušnima. Padine su mu veoma strme i posute su velikim kamenjem, a prijeti i opasnost od lavine. Mjesno stanovništvo, među kojima većinu čine Kurdi, u nepresta-

nom je sukobu s Turcima koji su okupirali to područje, a čak ga i oni na­stoje izbjegavati - kako piše u jednom vodiču: "zbog ravnodušnosti, pra­znovjerja ili oba razloga". Stoga je prvi zabilježeni uspon na Ararat učinio Rus Frederick Parrot tek 1829. Engleski plemić i sin jednog od prvih en­gleskih geologa, lord James Bryce, odvažio se na taj pothvat 1876. u dobi od 38 godina. Zabilježio je da je na visini od 3900 m naišao na: "... komadić drveta dug oko 1,2 m i širok 13 cm, koji je nedvojbeno bio oblikovan ne­kim oruđem." Godine 1893., nestorijanski nadbiskup Nourri izvijestio je o otkriću: "... tamnocrvenih greda od veoma čvrstog drveta". Jedan od pr­vih ruskih zrakoplovaca navodno je 1916. ondje, na rubu zaleđenog jezera koje se nalazilo na velikoj visini, vidio predmet nalik brodu. Godine 1953., američki naftni radnik tvrdio je da je snimio šest velikih i jasnih fotografija kojima se nakon njegove smrti 1962., tajanstveno izgubio svaki trag.

No ideja o Noinoj arci koja još uvijek počiva na Araratu, privukla je veliku pozornost javnosti tek nakon 1955., kada je francuski industrijalac i amaterski planinar Fernand Navarra, objavio svoju knjigu Ja'i trouve l'Arche de Noe ("Otkrio sam Noinu arku"). Navarra je tvrdio da je, nakon što je svladao guduru koja se nalazila na blagoj padini visokog dijela plani­ne, ugledao: "... kroz debeli sloj leda, tamne, izmiješane obrise. To su mo­gle biti samo krhotine arke." Probivši se kroz led, Navarra je: "... umrtv-ljenim prstima dotaknuo komadić drveta, koji nije izgledao kao grana, već je bio oblikovan i istesan u obliku četverokuta." U nastojanju da to 'doka­že', uzeo je odlomljen komadić oble grede. Laboratorijskom analizom stani­čne strukture te grede, provedene u Parizu i Madridu, prvotno je utvrđeno da je stara oko pet tisuća godina, što se savršeno poklapalo s pretpostavlje­nim datumom potopa, koji se može izračunati na temelju popisa sumer-skih kraljeva.

Međutim, analiza izotopom radioaktivnog ugljika provedena u Labo­ratoriju za ispitivanja radioaktivnim ugljikom pri Pennsylvanijskom sveu­čilištu u SAD-u, kao i u Nacionalnom fizičkom laboratoriju u Teddingto-nu, Velika Britanija, rezultirala je potpuno drukčijim datumom. U izvješću Teddingtonskog laboratorija objavljenom u znanstvenom časopisu Radio­carbon, pisalo je:

"Hrastovina nepoznate vrste ... iz veoma velike drvene strukture ot­krivene pod ledom, na visini od 4200 m nadmorske visine, na sjeve­rozapadnoj padini gorja Ararat, Turska, pronašao Fernand Navarra između 1950. i 1955.; podnijeli D. H. E. Woodward, Walker i Wo­odward Ltd., Birmingham ... Komentar: vidno nije dio arke."

Istraživači laboratorija u Teddingtonu utvrdili su da drvo potječe iz 760. god. po Kr., a laboratorij u Pennsylvaniji ga je smjestio u 650. god. po Kr. Prema tome (pretpostavimo li da su datumi u prosjeku točni), najvjerojat­nije objašnjenje bilo bi da drvo potječe iz planinske nastambe nekog bi­zantskog pustinjaka. Mjesna armenska predaja uistinu kazuje o nekom takvom drevnom svetištu. Osim toga, poznato je da su u razdoblju utvr­đenom analizom radioaktivnim ugljikom, kršćanski redovnici diljem ta­dašnjeg 'civiliziranog' svijeta katkad pribjegavali najrazličitijim naporima u svojoj žudnji za osamom, kao što je bio i slučaj s irskim svecem Brenda-nom, koji je otplovio daleko na sjeverni Atlantik. Svi ozbiljni dokazi da drveni predmet iz Ararata pripada Noinoj arci, bili su apsolutno pobijeni.

Unatoč tomu, međutim, zanimanje za drveni predmet otkriven na veli­koj visini nije posve ugaslo. Navarra je 1969. predvodio ekspediciju na mjesto koje je otkrio više od desetljeća prije. I toga je puta pronašao ko­mad drveta, za koji je analizom također utvrđeno da potječe iz bizantskog doba. Godine 1971., taj su pothvat nastavili Amerikanci, koji su organizira­li ekspedicije na Ararat pod pokroviteljstvom 'Institute for Creation Rese­arch', čiji članovi vjeruju u doslovnu biblijsku istinu. Premda je jedna takva ekspedicija, koju je predvodio 'arkolog' John Morris, tvrdila da je vidjela njihovu pretpostavljenu arku, članovi se nisu vratili ni s kakvim dokazima. Godine 1974., ponovno se probudio interes za to pitanje, kada je objavlje­no da je američki satelit u orbiti snimio jednu anomaliju, za koju su neki pretpostavili da je najvjerojatnije biblijska arka. U tu je kontroverzu bio upleten čak i bivši astronaut James Irwin, koji je vodio ekspediciju na Ara­rat pod pokroviteljstvom evangelističke skupine iz Colorado Springsa. Ali, umjesto nekog značajnog otkrića, Irwin je na toj ekspediciji samo iz­gubio tri zuba pri veoma opasnom padu.

Tijekom posljednja dva desetljeća, međutim, čitava je priča dobila po­sve nov i neočekivan obrat zahvaljujući aktivnostima bivšeg časnika trgo­vačke mornarice, Davida Fasolda, 'biblijskog arheologa' Rona Wyatta, Au­stralca 'dr.' Allena Robertsa i drugih. Potonja dvojica iznijela su brojne bizarne 'dokaze biblijskih tvrdnji' - popraćene nejasnim video-snimka-ma, koje su se prodavale pod etiketom Amazing Truth Publications' - koje su, sasvim zasluženo, izazvale duboke sumnje. Ipak, što se tiče njihove tvr­dnje da su pronašli Noinu arku, barem je predmet na koji su oni obratili pozornost svjetske javnosti stvaran i dostupan te, stoga, može biti podvrg­nut propisnom znanstvenom ispitivanju.

Godine 1960., turski vojni kapetan Ilhan Durupinar, prilikom pregleda zračnih snimka Ararata, izrađenih za Institut za geodetska mjerenja NATO-a

u Turskoj, primijetio je na njima predmet nalik brodu, koji se nalazio na visini od oko 1900 m. Saznavši za to, Ron Wyatt je 1977. otputovao u Tur­sku kako bi istražio to područje. Ustanovio je da se predmet s tih fotogra­fija ne nalazi na Araratu, nego u Akyayli, udaljenoj samo 19 km jugoistoč­no od njega. Međutim, iako je bio fundamentalist, to nije smatrao velikim otkrićem, budući da Biblija izričito kaže da se Noina arka zaustavila "na brdima Ararata" (Post 8,4), a vrh Ararata jasno se vidi iz Akyayle. Uvjeren onime što je vidio, Wyatt je pokušao privući daljnje zanimanje te je 1989. objavio knjigu Discovered: Noah's Ark, iste godine kada je objavljena i Fasoldova knjiga The Ark of Noah, u kojoj je autor promicao veoma sličan argument. Godinu dana poslije to je mjesto posjetio australski 'doktor' Allen Roberts, koji je nakon toga, u suradnji s Wyattom, osnovao organiza­ciju pod imenom Ark Search' ('Potraga za arkom') i obojica su počela naši­roko promicati tvrdnju da je obris nalik brodu u Akyayli prava Noina arka.

Neosporno je da se u Akyayli uistinu vidi obris nalik velikom brodu. Zahvaljujući publicitetu koji su izazvali Wyatt, Fasold i Roberts, počeli su se organizirati čak i turistički obilasci, na kojima su pustolovi neustrašivo svladavali nepristupačnu, usku stazu koja pruža jedini prilaz do tog mje­sta. Iako se procjene dimenzija 'broda' razlikuju - prema jednom izvješću, dug je 170 i širok 45 m, prema drugome dug je 157, a širok 42 m - izra­čunavanja ne predstavljaju nikakav problem. Dimenzije Noine arke opisa­ne su u Knjizi Postanka (6:15), koja kaže da je bila duga 300, a široka 50 lakata. Ta drevna židovska mjerna jedinica razlikovala se u pojedinim raz­dobljima, a neki tvrde da su grede 'arke' u Akyayli izvrnute, što ostavlja mjesta različitim kalkulacijama.

Međutim, mnogo su spornije druge tvrdnje koje su iznijeli Wyatt, Fa­sold i Roberts. Naprimjer, Wyatt je tvrdio da je izvršio "kemijsku analizu" strukture 'broda', koja je "neprijeporno pokazala da je sastavljen od drveta i metala veoma drevnog podrijetla." Istina je, međutim, da udio ugljika koji je Wyatt naveo, ne prelazi uobičajenu granicu udjela ugljika u tlu, i ne pruža nikakav dokaz o postojanju drva. Što se tiče metala, umjesto "me­talnih potpornja" broda, na kojima je ustrajao Wyatt, točnije je objašnje­nje da je područje Akyayle prirodno bogato rudom mangana, koja sadrži visok udio željeza.

Fasold, Wyatt i Roberts izvršili su i brojna "dubinska radarska mjere­nja" strukture iz Akyayle, koja su navodno pokazala da se pod zemljom nalazi predmet nalik brodu do kojega još nitko nije dopro. Kako je objavlje­no u časopisu Popular Mechanics:

Slika br. 5: Dio obrisa nalik brodu u Akyayli u okolici brda Ararat, Turska. Ar-kolozi' poput Rona Wyatta i 'dr.' Allena Robertsa tvrdili su da su to ostaci Noine arke.

"On [Fasold] kaže da su dubinska radarska mjerenja rezultirala po­zitivnim rezultatima. Slika zabilježena radarom na dubini od oko 24 m ispod krme toliko je jasna, da je Fassold mogao izbrojiti podne daske između zidova. Fasold vjeruje da je tim pronašao fosilne ostat­ke gornje palube i da je izvorna potkonstrukcija od trske nestala."

Ali stvarnost je posve drukčija. Kako je izvijestio Tim Fenner iz Sustava za geofizička mjerenja:

"Godine 1987. proveo sam opsežnu GPR [ground-penetrating ra­dar] studiju u pokušaju utvrđivanja bilo kakvih značajki formacije nalik brodu nisko ispod površine tla ... Uloženi su veliki napori u po­kušaju ponavljanja radarskih mjerenja do kojih su 1986. stigli Wyatt i Fasold ... Nakon brojnih pokušaja provedenih tijekom jednog i pol dana, nismo uspjeli duplicirati njihove radarske zapise ,.."

Fasold, Wyatt i Roberts tvrdili su i da su otkrili brodska rebra, zakovice, jelenje rogove i fosiliziranu životinjsku balegu. A nakon što su istražili

okolno područje, otkrili su i veliko kamenje s izdubljenim rupama, za koje su pretpostavili da možda predstavljaju kamenje koje su brodovi u drevno doba za sobom vukli radi stabilnosti.

Ian Plimer, prof, geologije pri Sveučilištu u Melbourneu, Australija, prijezirno je odbacio sve takve tvrdnje. Godine 1994. Plimer je s Fasol-dom posjetio nalazište u Akyayli. Kao i Fenner prije njega, nije uspio po­noviti nijedan od radarskih, seizmoloških, magnetskih i elektromagnet­skih testova koje je Wyatt navodno izvršio. Tijekom te ekspedicije navodno je sam Fasold priznao da se ono za što je Wyatt tvrdio da je 'kon­strukcija broda' više jasno ne vidi, zaključivši da su zacijelo namjerno iz­dubljena u tlo kako bi tome nalikovali na Wyattovim fotografijama. Prema Plimerovu stručnom mišljenju, brod iz Akyayle običan je izbojak 120 mi­lijuna godina starih stijena s morskog dna, oko kojih se naplavilo mnogo mlađe (i još uvijek pokretno) blatno klizište, u kojemu se čak nalaze i ko­madići plastike. 'Kamena sidra su blokovi običnog vulkanskog bazalta iz tog područja, koji su lokalna plemena najvjerojatnije oblikovala u kultne stele. Mnogi od njih mogu se pronaći desecima kilometara dalje od Akyayle, a na njima su ljudi posljednjih tisuću godina urezivali križeve i natpise. Fasold je u svjetlu Plimerovih otkrića, shvativši da su Wyatt i Ro­berts prevaranti, potpuno promijenio svoj prvotni stav. Zajedno s Plime-rom podigao je tužbu protiv Robertsa pred australskim Federalnim su­dom, koju su parnicu dobili. A kako su kasnija istraživanja pokazala, samozvani 'biblijski arheolog', Ron Wyatt, koji je nedavno umro, zapravo je bio subotar i anestezist iz Nashvillea, Tennessee. Što se tiče Floridskog 'sveučilišta', koje je 'dr.' Allen Roberts navodio kao svoje matično sveučili­šte, naknadno se uspostavilo da je to adresa poštanskog sandučića ispred fundamentalističke crkve, koja je dijelila lažne doktorate za cijenu od samo nekoliko dolara.

Da je 'arka' iz Akyayle doista drevni brod nasukan na Araratskom gor­ju' na visini od 1800 m, to bi iziskivalo ozbiljno razmatranje mogućnosti da se u drevno doba doista dogodio potop tolikih razmjera, da je izazvao podizanje razine tadašnjih mora za najmanje 1800 m iznad današnje razi­ne. Takvu bi katastrofu jedva izbjegao čak i Mexico City, da je tada posto­jao. A ta bi činjenica potaknula i nužnost revizije svih osnovnih načela suvremene geologije. Srećom, takva revizija nije potrebna. Ekstravagan­tne tvrdnje 'arkologa' možemo sigurno odbaciti kao suvremene mitove bez ikakvih ozbiljnih temelja koji, stoga, zaslužuju samo zaborav.

Ali unatoč svemu, jedno se temeljno pitanje iznova nameće. Zašto se u biblijskoj priči o Noi, koja se tako blisko povezuje s narodom koji je sebe kroz povijest gotovo fanatično poistovjećivao s Izraelom, kao poslije-po-topna domovina njihovih predaka navodi Araratsko gorje, koje se nalazi na najudaljenijem sjeveroistočnom dijelu Turske? I zašto se u brojnim drugim mitovima o potopu, koje smo svrstali u obitelj mitova srodnih biblijskoj priči, iznova spominje to izolirano područje u Turskoj? Je li mo­guće da je zemlja koju danas zovemo Turska, možda mnogo prisnije po­vezana s pričom o potopu nego li se do sada nagađalo?

Kako ćemo vidjeti, zahvaljujući briljantnom teoretiziranju i iscrpnim istraživanjima dvojice realističnih američkih pomorskih biologa, čije sam kvalifikacije osobno provjerio, ta je mogućnost uistinu veoma stvarna.

4. POGLAVLJE

IZLIJEVANJE CRNOGA MORA

"Navale svi izvori bezdana ..." Post 7,11, Nova Jeruzalemska Biblija

Dogodilo se to u listopadu 1961., nešto više od godinu dana nakon što je turski vojni kapetan Ilhan Durupinar prvi put uočio lažnu 'arku' na vojnim zračnim snimkama Araratskoga gorja. Na drugoj strani Turske, na njezinu krajnjem zapadu, američki istraživački brod Chain, admiralski brod Insti­tuta za oceanografiju 'Woods Hole' iz Cape Coda, Massachusetts, polako je plovio u smjeru sjeverozapada. Otkako je dva mjeseca prije otplovio iz Falmotha, Massachussetts, prešavši Atlantski ocean i Sredozemno more te svladavši Dardanele i Mramorno more, sada je slijedio smjer kroz uski Bos-porski tjesnac koji vodi u Crno more.

Chain je bio opremljen najsuvremenijim eho-sondama. Jedan od najmla­đih tehničara na brodu, koji je pregledavao nove topografske podatke pod­morja koje je bilježila ta oprema, bio je tada netom diplomirani američki oceanograf Billy Ryan, koji je danas redoviti profesor na Kolumbijskom sveu­čilištu i stručnjak za razine mora i sedimente. Svestran po naravi, Ryan je bio itekako svjestan povijesti morskog pojasa kojim je plovio, s Europom s lijeve i Azijom s desne strane broda. Neposredno prije ulaska u Dardanele, Chain je prošao pokraj drevne Homerove Troje. U samom tjesnacu, pre­šao je pokraj mjesta na kojemu je perzijski car Kserkso 480. god. pr. Kr. prebacio svoju vojsku na europsko tlo preko dva mosta sastavljena od oko 600 brodova svezanih konopcima. Kada je ušao u Bospor, na obzoru pred njime nadvijale su se kupolaste džamije i visoki minareti povijesnog Istan­bula, bivšeg Konstantinopola ili Carigrada. Asirci, Feničani, Hetiti, Grci, Rimljani, Bizantinci, Vikinzi, križari, Arapi, Mongoli i, naravno, današnji vladari toga područja, Turci, samo su neki od naroda čiji duhovi opsjedaju te obale.

No, kako su turski pomorski časnici koje su pozvali na brod kao proma­trače, objasnili Ryanu i njegovim kolegama, podmorska hidrografija uskog, liticama išaranog Bosporskog kanala kojim su prolazili, bila je jednako za­nimljiva kao i povijest njegove površine. Snažnu površinsku struju koja je Chain silovito gurala u smjeru jugozapada na njegovu smjeru prema sjeve­ru, proizvode hladne i velike crnomorske rijeke Kuban, Don, Dnjepar, Dnjestar i, povrh svega, Dunav. Te rijeke svojim istodobnim izlijevanjem ispumpavaju mnogo veću količinu vode u Crno more nego li to čine njiho­ve tri sestre, Rajna, Po i Nil prilikom istjecanja u mnogo veće Sredozemno more.

Iako ta površinska crnomorska struja koja teče kroz Bospor utječe u Sredozemno more, ispod nje, prema sjeveru teče znatno toplija, jednako snažna dubinska protustruja iz Sredozemnog do Crnoga mora. Bosporski ribari odavno znaju za te dvije suprotne struje, čije su djelovanje iskoristi­li služeći se ribarskom varkom spuštanja kamenja u mrežu do razine kojom teče dublja struja. Kada se mreža spusti na tu dubinu, dubinska će struja gotovo magično izgurati njihov brod u smjeru sjevera, koji će se, tako, opi­rati snazi površinske struje bez pomoći vesala, jedra ili motora. Dvadeset jednogodišnji Talijan, Luigi Ferdinando Marsigli još je 1680., postao prvi poznati Europljanin koji je znanstveno demonstrirao taj fenomen tako što je spustio u Bospor ručni dubinomjer o koji je pričvrstio bijele plutane če­pove. Dubinomjer je najprije povukao stranu njegova broda da bi, nakon što se spustio na odgovarajuću dubinu, oblikovao luk kojim je brod slobo­dno strujao u potpuno suprotnom smjeru. Uzevši uzorke vode iz različitih dubina, Marsigli je utvrdio da je dubinska, sjeverna struja znatno slanija od površinske, koja teče prema jugu.

Za oceanografa Ryana, bosporske protustruje predstavljale su fascinan­tan nov fenomen, kao i ono što je jasno nalikovalo podmorskom kanjonu, koji su tvorile strane tjesnaca na njegovim većim dubinama, a čije su obrise neprestano bilježili njegovi brodski dubinomjeri. Duboko ispod površine taj je kanjon veoma oštar, kao da je u neko pradavno doba bosporska pod­vodna sjeverna struja bila mnogo snažnija. To je uistinu trebala biti izvanre­dno snažna struja, premda 1961. ni Ryan, kao ni itko drugi, tomu nije pri­davao osobit značaj.

Prije nego li je Chain izvršio svoj zadatak, ispitivanje podmorja odvelo je Ryana do izlaza iz uskog Bospora i uvelo ga u zelena prostranstva samoga Crnog mora. To more na svjetskim zemljovidima nalikuje jezeru u obliku bubrega koje je, izuzev uskog Bosporskog prolaza, potpuno opkoljeno kop-

nom. Međutim, širina Crnoga mora od zapada prema istoku iznosi 1000 km, a od sjevera prema jugu 560 km, izuzev mjesta na kojemu u njega iz­bija ruski poluotok Krim, zbog kojega je prilaz sjevernoj obali Turske širok samo 230 km. S obzirom na to, američki brod Chain mogao je nastaviti podmorska mjerenja još samo nekoliko kilometara dalje, do trenutka kada se pred njim pojavio visok i prijeteći ruski razarač. Ryan i njegovi kolege tehničari prisjetili su se da je to ipak 1961. godina, vrijeme Hladnoga rata i da su obalna područja tog dijela Crnoga mora, izuzev turske obale, pod veoma osjetljivom kontrolom Sovjetskoga Saveza.

No, unatoč ruskim znakovima zastrašivanja, američka ekspedicija ukr­cala se u ljeto 1969. na brod Atlantis II, koji je također pripadao Institutu za oceanografiju 'Woods Hole'. Toga puta, međutim, brod je prevozio tim geologa i kemičara koji su, gotovo slučajno, uspjeli izvršiti neka dodatna značajna mjerenja u Crnome moru. Premda su im obnovljeni sukobi izme­đu Egipta i Izraela osujetili planirani program istraživanja Crvenog mora, vođe ekspedicije, dr. David Ross i dr. Egon Degens odlučili su iskušati sre­ću i, umjesto toga, uputiti se u Crno more. Gotovo neposredno nakon ulas­ka u Crno more, nisko iznad Atlantisa II proletio je ruski bombarder, koji je još desetak puta nakon toga 'prozujao' zrakom. Ubrzo potom, Crnim se morem prolomila jedna od njegovih čuvenih snažnih oluja.

Međutim, Rosa i Degensa to nije obeshrabrilo, već su proveli sljedeća dva mjeseca kartirajući čitav crnomorski bazen, pri čemu su pažljivo bilje­žili sve njegove sedimente, strukturu i biologiju te uzimali uzorke iz nje­gova dna. Pregledom tih uzoraka ustanovili su da je prvih 100 cm gornjih slojeva sastavljeno od tamnocrnog, želatinoznog mulja, takozvanog sa-propela, koji je sadržavao velike količine ostataka biljnih i životinjskih or­ganizama. Ispod tih slojeva nalazio se sloj svjetlosive gline, koja je, neočeki­vano, sadržavala slatku vodu.

Kako su dvojica znanstvenika poslije istaknula u svom znanstvenom radu, čija vrijednost dugo vremena nije bila prepoznata, Crno more je određeno razdoblje nakon posljednjeg ledenog doba sigurno bilo slatko­vodno jezero. Osim kiše, u to su se jezero slijevale i rijeke koje utječu u Crno more, koje su sa sobom nosile mliječnu svjetlosivu glinu. Onda je, u određenom trenutku, Sredozemno more probilo bosporski kopneni most koji se oblikovao, kako smo prije spomenuli, neposredno nakon završetka ledenog doba, kada je razina svjetskih mora bila mnogo niža. Kako su Ross i Degens grafički prikazali u svom radu, uslijed tog probijanja Bospora, dotadašnje slatkovodno jezero nevjerojatnom se brzinom preobrazilo u

današnje slano jezero. No, unatoč tomu, uvjereni da je razina crnomor­skog jezera u to doba bila otprilike ista kao i razina prodirućeg Sredoze­mnog mora, pretpostavili su da je taj proces preobrazbe bio prilično blag. Nisu ni posumnjali da je možda bio popraćen poplavom, niti su znali kada se ona možda dogodila.

Već 1988., drugi je Amerikanac, Bob Karlin, tijekom svog putovanja u Tursku istraživačkim brodom Instituta 'Woods Hole', Knorr, stigao do drugog ključnog otkrića, no čak ni on nije uvidio sve implikacije. Karlin je na mjestu na kojemu se Bospor spaja s Crnim morem, pronašao dokaz da se u nepoznatom razdoblju u prošlosti zbila golema podmorska sedi-mentna lavina. Kako su zabilježile njegove eho sonde, kanjon oštrih rubo­va, kojeg je Ryan uočio u dubinama Bospora, vodio je do ogromnog sedi-mentnog pokrova koji se prostirao tisućama kilometara u Crno more. Činilo se kao da je nevjerojatno snažna bujica zatomljene vode iz Sredo­zemnog mora, nakon što je izrovala bosporski kanjon, prodrla na sjever i na tom se mjestu slila u Crno more. Ali još uvijek nije bilo jasno kada se i zašto to možda dogodilo.

Bill Ryan je u međuvremenu već nekoliko desetljeća radio u Zemalj­skom laboratoriju Kolumbijskog sveučilišta, 'Lamont-Doherty', gdje mu je jedan od kolega bio Walter Pitman, stručnjak za geotektoniku koji je izrađi­vao i magnetske profile oceana. Bio je oduševljen Ryanovim otkrićima u Crnome moru, i njih su dvojica često raspravljali o njegovoj oceanografiji. Međutim, nijedan od njih nije mogao predvidjeti jedinstven splet okolnosti koje su ih 1993. odvele natrag u Crno more, nakon raspada Sovjetskog Saveza koji se dogodio samo nekoliko mjeseci prije toga.

Dana 19. ožujka 1993., na adresu Kolumbijskog sveučilišta neočekiva­no je stigao telefaks naslovljen na Ryana i Pitmana, koji im je poslao bugar­ski oceanograf iz Varne, dr. Petko Dimitrov. Dimitrov ih je oduševljeno izvijestio o svojim istraživanjima na dnu Crnog mora, koja je proveo u ma­loj podmornici 70-ih godina prošlog stoljeća. Napisao je:

"Na dubini od oko 110 m otkrio sam drevnu obalu. Nakon toga sam pronašao tragove drevnih plaža. Stari sprudovi bili su izvanredno dobro očuvani. To je bio dokaz da ih je iznenada prekrila golema količina vode."

Dimitrov je procijenio, na temelju najboljih dostupnih izračunavanja, da taj drevni obalni pojas, koji je, naravno, pripadao drevnom slatkovodnom

jezeru, potječe iz oko 7750. god. pr. Kr. Budući da se jezero nalazilo na tako velikoj dubini u odnosu na postglacijalnu razinu mora, svako prodira­nje Sredozemnog mora u njega uistinu bi značilo premještanje 'goleme količine vode'. Ryana je to trenutačno podsjetilo na predavanja o Europi ledenog doba, koja je pohađao prije više od dvadeset godina, a na kojima je predavač, Jiri Kukla, pokazao da je još 6000. god. pr. Kr. u istočnoj Eu­ropi vladala velika suša. Ryan je pretpostavio da su se pod takvim okolno­stima u Crno more slijevale mnogo manje količine voda velikih rijeka nego danas. Možda je ono tada bilo tek relativno mala mlaka okružena veo­ma slabim nasipom, čije bi samo jedno probijanje izazvalo nezamislivo razorno izlijevanje vode.

Neposredno nakon prve, Ryanu i Pitmanu ukazala se druga neočekiva­na prilika, koja je proizašla iz hitnog poziva u pomoć koji je poslije hladno-ratovska Rusija uputila Sjedinjenim Državama. Duboko zabrinuti Rusi željeli su utvrditi u kojoj bi mjeri otpadne tekućine iz černobilske nuklear­ne elektrane, u kojoj se nedugo prije dogodila velika katastrofa, mogle utjecati na Crno more, u koje su se slijevale rijeke koje su ih nosile, budući da je svaka nagomilana radioaktivnost mogla imati katastrofalne posljedice na pomorski život i, slijedom toga, na čitav hranidbeni lanac. Rusi su Ame­rikancima ponudili svoj stručni kadar svjetskog ugleda osposobljen za prikupljanje uzoraka iz morskog dna, u zamjenu za njihovu pomoć u rješa­vanju tog problema svojom tehnologijom i većom stručnošću u sonarnom profiliranju morskog dna. Rusi su se, nadalje, obvezali osigurati istraživač­ki brod Aquanaut, a sve što je američki tim trebao učiniti jest da sa svojom opremom otputuje u oceanografski laboratorij u Gelendzhiku na istočnoj obali Crnoga mora, što je trebala biti polazna točka istraživačke ekspedicije.

Bio je to upravo onakav projekt koji je Ryan željno očekivao kao priliku da se vrati na Crno more i na koji ga nije bilo potrebno nagovarati, za razli­ku od Pitmana, koji je bio pesimističan u pogledu ruske pomoći. Među­tim, Ryanu je poteškoću predstavljalo obećanje koje je dao studentici geo­logije iz Connecticuta, Candace Major, da može šest tjedana stažirati u njegovu laboratoriju, što se poklapalo s razdobljem kada je on trebao bo­raviti na Crnom moru. Kada joj je izložio taj problem, Candace Major je odlučila priključiti se njegovoj ekspediciji i počela se upoznavati s različitim vrstama crnomorskih mekušaca za koje se smatralo da bi se mogli nalaziti među uzorcima koji će se prikupiti s morskog dna.

Kada su Ryan, Pitman i Majorova stigli u Gelendzhik, morali su privre­meno odgoditi ekspediciju zbog kašnjenja opreme. No, kada je oprema

konačno stigla, Pitman je odahnuo kada je vidio da se njihov glavni sonar, CHIRP, izrazito sofisticiran podvodni seizmički profiler na daljinsko up­ravljanje, koji je posudio, nije uništio prilikom duge i opasne plovidbe iz Bostona. Isto tako, laknulo mu je kada su Rusi porinuli CHIRP, koji je oblikom nalikovao dupinu, s broda Aquanaut, neposredno nakon čega je taj dubinomjer počeo odašiljati izvrsne slike onoga što je mogao 'vidjeti', kroz talog s morskog dna koji se neizbježno nagomilavao.

Naime, kada je Aquanaut samo šest sati nakon isplovljivanja iz Gelendhi-ka stigao do Kerčkih vrata na sjeveru Crnog mora, na brodskom monito­ru pokazao se obris drevne obalne crte, koja se nalazila na velikoj dubini na određenoj udaljenosti od današnje obale. Izgledala je upravo onako kako je bugarski oceanograf Petko Dimitrov opisao 'drevne plaže', koje je otkrio dvadesetak godina prije tijekom svojih podvodnih istraživanja.

Osim toga, na monitoru su se jasno vidjele riječne obale visoke 4-5 m, koje su nedvojbeno ocrtavale korito nekoć veoma krivudave rijeke. Slije­deći to podvodno riječno korito prema sjeveru, Pitman i Ryan su uočili da je ta rijeka nekoć bila produžetak ruske rijeke Don. Danas, za razliku od nekoliko tisuća godina prije, rijeka Don završava 160 km sjeverno, u Azov-skom moru, koje je plitak zaljev Crnoga mora s kojim ga povezuju Kerčka vrata. No kako je pokazao CHIRP, Azovsko more očito nije postojalo u od­ređenom razdoblju u prošlosti, dok je vijugavi Don tekao daljnjih 160 km preko tadašnje široke nizine, prije nego li se izlio preko potonule obalne linije. Iz svega toga moglo se samo zaključiti da je u to doba razina Crnoga mora bila otprilike sto metara niža od današnje, što je iznova potvrđivalo Dmitrova prethodna otkrića.

Sljedeći zadatak Aquanauta bilo je prikupljanje uzoraka s morskog dna, a njegov je cilindar za bušenje bio dizajniran tako da je mogao prodrijeti 3,5 m duboko u morsko dno, osim ako bi naišao na sloj kamena ili čvrste tvari, kakvi se mogu nalaziti u nekoć kopnenim područjima. Prvi uzorak, uzet iz srednje plitke sprudi prije nego li je bušilica naišla na čvrstu tvar, sadržavao je samo 1 m taloga. A mekušce otkrivene u tom uzorku Candace Major je identificirala kao morsku vrstu Mytilus ili Moules mariniere (da­gnje), kako gurmani nazivaju tu deliciju.

Nakon toga se Aquanaut premjestio u dublje vode. Tim za bušenje do­bio je uputu da počnu puštati vitlo kada brod dosegne najveću moguću brzinu, kako bi se moglo maksimalno prodrijeti u morsko dno. Na taj su način uspjeli prodrijeti za 0,6 m dublje nego prije, iako su i tada nailazili na prepreke. No upravo se sadržaj uzoraka iz tih posljednjih 0,6 m poka­zao izrazito zanimljivim.

Kasnije analize su pokazale da je bušilica naišla na otpor zbog sloja šljunka koji se nalazio na dubini od 1,2 m. Među tim šljunkom nalazile su se krhotine ljuski mekušaca, koje su bile izbijeljene, kao da su dugo bile izložene sunčevoj svjetlosti. Unatoč tomu, moglo ih se lako identificirati. Kako je Majorina analiza ubrzo pokazala, među njima se više nisu nalazili primjerci morskih mekušaca vrste Mytilus, već isključivo slatkovodne vr­ste Dreissena rostriformis. Isto tako, Majorova je medu tim ostacima iden­tificirala ljuske sitnih riječnih puževa, koji se inače ne mogu pronaći u moru.

U međuvremenu je sonar na velikoj dubini zabilježio obrise nekoliko potonulih grebena, za koje se poslije, nakon prikupljanja dodatnih uzora­ka bušenjem, ustanovilo da predstavljaju pješčane sprudove. Na Ryanovo i Pitmanovo iznenađenje, ti su sprudovi još uvijek zadržali svoje prvobit­ne obrise i pokazivali su rijetke tragove erozije, koji normalno nastaju dje­lovanjem valova u slučaju kakva postupnog potonuća. Bilo je posve očito da se ondje, na morskom dnu, nalazi drevno obalno kopneno područje. A kako su Ryan i Pitman rekli: "Činjenica da su [sprudovi] izvanredno očuva­ni može se objasniti samo izrazito naglim potonućem."

Analize kasnije izvađenih mekušaca dodatno su pomogle razumijeva­nju te drevne potonule obale. I kao što su pokazala prethodna Rossova i Degensova otkrića, svi morski organizmi otkriveni u nižem dijelu uzoraka bez iznimke su pripadali slatkovodnim vrstama. Iznad njih se nalazio debeo, muljevit sloj sapropela, dok su svi morski organizmi iz gornjih dijelova pripadali morskim vrstama.

Iako su prethodna Rossova i Degensova istraživanja položila većinu te­melja, Ryan i Pitman sada su uvjerljivo zaključili da je ono što danas nazi­vamo Crnim morem nekoć bilo plitko slatkovodno jezero. To jezero tada nije bilo povezano sa Sredozemnim morem preko Bospora, kao što je slučaj danas, što se poklapa s ranije spomenutim modelom glacijalne geografije povezane s niskim razinama mora. No tada se dogodilo nešto što je izazva­lo prodiranje slane vode iz Sredozemnog mora, koji se proces očito odvijao veoma ubrzano s obzirom na netaknute obrise podvodnih sprudova. Sva populacija slatkovodnih mekušaca naglo je uginula u uvjetima slane ocean­ske vode, ili iz nekog drugog razloga. Školjkaši vrste Mytilus naposljetku su, kako se čini, silinom prodora dospjeli u novonastalo Crno more, na­kon čega se ondje razvila nova, slanovodna morska populacija.

Međutim, još su ostala nerazjašnjena mnoga pitanja, između ostalih, kada se taj prodor vode iz Sredozemnog mora uopće dogodio? Ključni in­dikator bila je metoda utvrđivanja starosti izotopom radioaktivnog ugljika.

Slika br. 6: Karta Crnog mora prije i nakon Ryanova i Pitmanova pretpostavlje­nog velikog izlijevanja Sredozemnog mora.

U telefaksu koji je poslao u ožujku 1993., bugarski oceanograf Petko Di-mitrov pretpostavio je da se to dogodilo 7750. god. pr. Kr. No, je li bio u pravu? Nakon završetka ispitivanja otpadnih tekućina iz uništene černobil-ske nuklearne elektrane, Ryan, Pitman i Majorova vratili su se u SAD, gdje je Ryan predao nekoliko uzoraka slatkovodnih mekušaca koje su prikupili, svom kolegi, stručnjaku za analize radioaktivnim ugljikom, dr. Glennu Jonesu. Jones, koji danas radi na Teksaškom oceanografskom institutu, tada je bio zaposlen u 'National Ocean Sciences Accelerator Mass Spectome-try Facility' koji djeluje u sklopu Oceanografskog instituta Woods Hole. Taj institut provodi analize uz pomoć najmodernije AMS tehnike mjerenja udjela stabilnog ugljika 12 do određene količine nestabilnog (i blago radio­aktivnog) ugljika 14 koji je možda preostala u uzorku. Sredinom veljače 1994., Glenn Jones je Ryanu telefonski javio rezultate analize. Ryan se pri­sjeća tog razgovora:

"Zvoni telefon. Dižem slušalicu. S druge strane čujem glas Glenna Jonesa, koji se smijuljio. Kažem mu: 'Glenn, u čemu je problem?', a on mi odgovara: 'Jesi li me nasamario?' Kažem mu: 'Kako to misliš jesam li te nasamario?' Odgovara mi: 'Jesu li sve ljuske koji si mi poslao iz istog uzorka?' Rekao sam mu: Naravno da ne! U čemu je problem?' On mi kaže: 'Pa, sve su iste starosti.' ... A onda mi navodi datiranje: '5600. god. pr. Kr.' To nisam očekivao."

Za razliku od Jonesa, vijest da su svi slatkovodni mekušci uginuli u isto vrijeme Ryana nije nimalo iznenadila, jer je potvrđivala teoriju da je pro­ces pretvorbe slatke crnomorske vode u slanu bio izrazito nagao i razoran. Iako je teško zamisliti kako velika vodena površina koja obuhvaća podru­čje otprilike veličine Britanskog otočja, jednim potezom uništava svu svoju populaciju školjkaša, Jonesova analiza radioaktivnim ugljikom upućivala je upravo na to.

No, pravo je iznenađenje bilo što je taj događaj, na temelju Dmitrovih otkrića, smješten u 5600. god. pr. Kr., dok su Ryanova očekivanja odlazila dva tisućljeća dalje u prošlost. Međutim, osim što je između Istoka i Zapa­da prije rušenja Željezne zavjese postojao izrazito velik tehnološki jaz, zna­nost datiranja izotopom radioaktivnog ugljika znatno je napredovala tije­kom dva desetljeća od Dimitrovih istraživanja crnomorskog dna.

Nakon podrobnih razmatranja i savjetovanja s drugim stručnjacima, Ryan i Pitman su postupno počeli izrađivati scenarij koji bi mogao obja-

sniti sva različita datiranja koja su do tada prikupili. Kako smo ranije sa­znali, a što je znanstveno već bilo potvrđeno, razina svjetskih mora nepo­sredno nakon završetka ledenog doba, bila je mnogo niža nego danas. U uleknuće koje danas ispunjava Crno more, nisu se izlijevale vode Sredoze­mnog mora koje bi ga povezivale s razinama svjetskih mora. Uski Bospor-ski prolaz, koji je Ryan uzduž preplovio brodom Chain 1961., jednostavno nije postojao jer tada se na njegovu mjestu nalazilo kopno. Osim postgla­cijalnih voda koje su nastale otapanjem leda i kišnice, u crnomorsku depre­siju isključivo su se izlijevale vode Dunava, Dnjepra, Dnjestra, Dona i Ku­hana. Budući da je to u potpunosti bilo istjecanje slatkih voda, neizbježno je rezultiralo stvaranjem velikog slatkovodnog jezera, jednog od mnogih kojima je obilovao tadašnji postglacijalni svijet.

A nakon završetka mini ledenog doba, koje je nastupilo u mlađem dri-jasu, promijenio se obrazac otjecanja postglacijalnih voda koje su nastale odleđivanjem. Umjesto da su se te vode izlijevale u crnomorsko jezero kao prije, otjecale su na zapad, pridonijevši, tako, stvaranju novog Sjevernog mora. Premda su se u crnomorsku depresiju ispunjenu slatkom vodom i dalje izlijevale vode pet velikih rijeka, nastupanjem drugog veoma sušnog, ali kratkotrajnog razdoblja, njezin se ukupan volumen smanjio na otprilike dvije trećine današnje veličine, to jest, na razinu oko 100 m nižu od današ­nje. Upravo su u tom razdoblju danas duboko potonule obale, koje je Di-mitrov prvi uočio još 70-ih godina prošlog stoljeća, a koje je 1993. potvr­dila Pitmanova sonda CHIRP na brodu Aquanaut, bile izložene zraku i suncu.

Nadalje, kako smo prethodno vidjeli, tisućljetno razdoblje između 10 500. pr. Kr. i 5000. pr. Kr., bilo je obilježeno izrazito velikim porastom razi­ne svjetskih mora. Da bismo, stoga, mogli razumjeti to razdoblje, valja nam zamisliti stabilan proces podizanja razine Sredozemnog mora, Gibraltar­skim vratima povezanog sa svjetskim morima, a koji se ujedno stabilno odvijao u odnosu na razinu crnomorskog jezera, koja je već tada bila izra­zito niska. S obzirom na to, bosporski kopneni most (koji je tada bio ne­prekinut) tada je zacijelo bio izrazito krhki nasip koji je sprječavao prodi­ranje Sredozemnog mora, a s njime i proboj ogromne hidraulične sile svih svjetskih oceana u nisko crnomorsko jezero.

Prema tome, bilo je neizbježno da će taj nasip, prije ili poslije, popustiti, što se oko 5600. god. pr. Kr. nedvojbeno i dogodilo. Tomu je možda napo­sljetku pridonio i potres. NASA-ine satelitske snimke Bosporskog prolaza pokazuju izrazito nazubljen rascjep, a čitavo područje Anatolije, koje leži

na točki dodira nekoliko velikih ploča Zemljine kore, oduvijek je poznato po izrazito snažnim seizmičkim aktivnostima. Bez obzira na uzrok, Ryan i Pitman su na temelju prikupljenih dokaza pretpostavili da su slane vode Sredozemnog mora iznenada probile bosporski nasip i počele se slijevati u mnogo niže slatkovodno jezero. A iz ranije spomenutog Karlinovog ot­krića podvodne lavine, koja se iz napuknutog Bospora urušila u Crno more, bilo je posve jasno da je taj proboj bio izrazito razoran.

Prema tome, nema nikakve dvojbe da su Pitman i Ryan otkrili dokaz o stvarnom potopu biblijskih razmjera. Prema njihovim izračunima: "Deset kubičnih milja vode svakodnevno se izlijevalo kroz [Bospor], što je dvje­sto puta veća količina vode od one koja protječe Nijagarinim slapovima i dovoljna je da svakoga dana potopi otok Manhattan do dubine od gotovo 800 m." Procijenili su da se buka koju je proizvodila nadiruća voda mogla čuti na udaljenosti od 480 km, i da je nadirala brzinom od oko 80 km/h, pri čemu je razina Crnog mora svakodnevno rasla za 15 cm, dok se razina oceana diljem svijeta spuštala za 30 cm, jer su ga, sukladno svom kapacite­tu, opskrbljivali golemim količinama nove vode. Ryan i Pitman su pretpo­stavili da se to neobuzdano poplavljivanje do tada ugodnih jezerskih sprudova i niskih okolnih travnjaka, koji su se prostirali na području od oko 97.000 km, odvijalo oko dvije godine.

S obzirom da se pritom izlijevala slana voda iz Sredozemnog mora, za doslovno više milijuna životinjskih organizama i kopnenih biljaka to je značilo trenutačnu smrt, jer ta je voda nasilno prodrla u njihovo slatko­vodno okruženje, koje nije moglo podnijeti nikakve slanomorske uvjete. Doista, danas je jasno da ranije spomenut debeo sloj sapropela, koji su Ross i Degens otkrili u svojim uzorcima iz morskog dna, predstavlja ostatke svih tih životinjskih i biljnih organizama koji su se, iz razloga koje ćemo objasniti u sljedećem poglavlju, izvanredno dobro očuvali.

Sve to neizbježno nameće sljedeće pitanje: Što znamo o ljudskim naseo­binama koje su možda postojale u okolici slatkovodnog jezera u vrijeme kada se dogodilo to golemo izlijevanje? Je li ih bilo mnogo i jesu li poto­nule zajedno sa svojim stanovnicima? Ili su možda neki od njih izbjegli uništenju, kako kazuju legende o potopu? S time u vezi osobito je zanim­ljiv datum potopa - oko 5600. god. pr. Kr. Premda se dogodio dva tisućlje­ća prije otkrića pisma, bilo je to razdoblje kada su se već odavno utvrdila brojna vanjska obilježja onoga što nazivamo civilizacijom. Stanovnici mno­gih područja Bliskog istoka, osim što su sijali usjeve i uzgajali stoku, jeli su i pili iz lončarskih posuda, živjeli u kućama u malim gradovima i nosili

tkanu odjeću. Osim toga, Ryan i Pitman su se postupno uvjerili da podru­čje današnje Turske, na južnoj strani Crnoga mora, nije nimalo zaostajalo za takvim razvojem. Catal Hüyük, grad u unutrašnjosti čije je ruševine 60-ih godina prošlog stoljeća iskopao britanski arheolog James Mellaart, oko 6000. god. pr. Kr. (neposredno nakon potopa) pokazivao je mnogo više vanjskih obilježja civilizacije od bilo kojega drevnoga grada u Mezo­potamiji ili Egiptu, usprkos nazivu 'kolijevka civilizacije' koji se tim ze­mljama općenito pridaje.

Logično je zaključiti da je slatkovodno jezero u koje utječe nekoliko rijeka i koje je smješteno u zoni umjerene klime, bilo svojevrstan prirodni magnet za ljude i životinje. Ljudi su ondje mogli loviti ili zarobljavati životi­nje koje su ondje dolazile na pojilište i jednostavno navodnjavati svoje usjeve. Kao što su rijeke Nil, Tigris i Eufrat poslije opskrbljivale stanovni­ke kasnije egipatske i mezopotamske civilizacije, možemo pretpostaviti da su ljudi u 6. tisućljeću pr. Kr., osobito ako su živjeli u sušnim područjima, kako upućuju otkrića Jirija Kile, tražili takvo idealno mjesto i da su se na­posljetku naselili u njegovoj okolici.

Ipak, za ljude koji su živjeli u područjima oko crnomorskog slatkovod­nog jezera, izlijevanje Sredozemnog mora u njega, za koje sada znamo da se dogodilo i možemo odrediti vrijeme, nedvojbeno je značilo okrutnu i razornu katastrofu. Da su to bile nomadske lovačko-skupljačke skupine, koje su tvorile većinu svjetskog stanovništva tijekom više tisućljeća prije, možda bi jednostavno slegnuli ramenima i preselili se na novo područje. Ali poljodjelci i stočari, koji su utrošili mnogo energije i sredstava za stvara­nje 'trajnog' naselja, ne bi mogli pribjeći takvom jednostavnom rješenju.

Oni bi trebali učiniti nešto slično onome što je učinio Noa ili, pak, Ut-napištim, Atrahazis, Ziusudra ili Deukalion iz priče. Naime, naravno pod pretpostavkom da su znali graditi brodove i da su raspolagali neophodnim sredstvima za to, trebali bi izgraditi pogodno plovilo za 'prijenos ljudi i životinja i u njega ukrcati sve što im je potrebno da na drugome mjestu nastave svoj dotadašnji način života. Nakon toga bi trebali otploviti na neko mjesto do kojega nisu doprle potopne vode i na kojemu će započeti nov život.

S obzirom na sve prije spomenute podatke da srodne priče o potopu po­tječu iz područja između Grčke i granica Indije, razumno je pretpostaviti da se one osnivaju na stvarnom događaju, koji su Ryan i Pitman sada doka­zali. Takvo bi zaključivanje bez promišljanja odbacili samo oni koji sma­traju neodrživom svaku mogućnost da u 'religijskom' tekstu kao što je Biblija postoji makar i malo istine.

Naime, kada su ugledni znanstvenici Ryan i Pitman počeli izlagati svo­ja otkrića akademskim kolegama, uključujući arheologe i stručnjake za drevne mitove o potopu, njihove su reakcije bile u rasponu od ravnodušja do izrazitih uvreda. Krajem 1996., David Harris, direktor Arheološkog instituta Londonskog sveučilišta, u intervjuu o njihovim otkrićima koji je dao za dokumentarac BBC-a, opisao ih je "lutanjima izmišljenom zem­ljom". Kada su u istom nizu intervjua upitali asirologinju dr. Stephanie Dalley s oxfordskog Orijentalnog instituta, jesu li Ryan i Pitman doista otkrili dokaz o potopu iz epa o Gilgamešu, ona se podrugljivo nasmijala i tu pretpostavku označila nedostojnom bilo kakvog razmatranja.

Nadalje, kada su Ryan i Pitman 1986. objavili svoja otkrića u iznenađu­juće skromnoj 'popularnoj' knjizi Noah's Flood: The New Scientific Discove­ries about the Event that Changed History, znanstvenici i laici jednostavno su zanijemjeli. A to se dogodilo unatoč tomu što su autori, na njihovu veli­ku čast, savjesno izbjegli onaj oblik senzacionalizma kojemu često podlije­žu drugi, manje znanstveno nastrojeni autori biblijskih i drevnih povijes­nih tema.

Skepticima valja priznati da je Ryanovoj i Pitmanovoj hipotezi još uvijek nedostajao barem neki dokaz da je taj potop uništio drevna ljudska nase­lja. Bez takvog dokaza njihova besprijekorna stručnost i znanstveno potkri­jepljene tvrdnje mogu se smatrati samo čistom teorijom. A još je više po­razna bila činjenica da takav dokaz, čak i da postoji, zacijelo leži na dubini od 90 do 120 m ispod površine današnjeg Crnog mora - i, prema tome, izvan dosega podvodne arheologije.

Ryanova i Pitmanova teorija, dakle, mogle su ostati samo primamlji­vim pretpostavkama kojih se arheologija nije mogla nadati da će potvrditi. Ali u zaleđu je čekao domišljat poduzetnik koji je prije toga već zadivio svijet otkrićem olupine Titanica na dnu hladnog Atlantika na dubini od 3 km. Taj poduzetnik nije bio naduti akademik, niti je imalo strepio uložiti svoj trud i velika sredstva kojima je raspolagao u otkrivanje dokaza biblij­skog potopa. Njegovo je ime dr. Robert Ballard.

5. POGLAVLJE

ZAPANJUJUĆA OTKRIĆA

"To je zapanjujuće. Bit će potrebno iznova napisati povijest drevnih civilizacija, jer ovo jasno dokazuje da se crnomorski potop uistinu dogodio i da su na drevnim obalama Crnoga mora živjeli ljudi"

Dr. Bill Ryan o otkrićima Roberta Ballarda

Pretpostavljeno nasukavanje Noine arke na gorju Ararat, koje se nalazi u blizini Crnoga mora, jedno je od nekolicine dragocjenih tragova koji sro­dne priče o potopu povezuju s Crnim morem. Međutim, ironično je da su rezerviranost i skepticizam, s kojima je bila dočekana Rvanova i Pitmano-va hipoteza, vjerojatno proizašli upravo iz činjenice da se mit o potopu popularno nije povezivao s Crnim morem.

Unatoč tomu, iz mezopotamskog epa o Gilgamešu, koji sadrži najstariju poznatu verziju priče o potopu, jasno proizlazi da je Crno more od pamti­vijeka pratio zao glas, pod pretpostavkom da taj ep govori upravo o njemu. Prije epizode u kojoj se Utnapištim prisjeća potopa, opisuje se Gilgamešov prelazak preko mora do Utnapištima, koje se more naziva 'Vode smrti': "Nijednog mjesta kraj ovoga mora s kojega bi itko mogao sretno prijeći preko i sretno pristati... Teška je plovidba preko Svjetskoga mora, težak je put do Voda smrti, koje su pred dalekim drugim svijetom." (deseta pločica). Karta tada poznatog svijeta, uklesana na pločici s epom o Gilgamešu, pri­kazuje Utnapištimovu domovinu, koja se nalazi sjeverozapadno od Mezo­potamije, i Crno more kao jedino značajnije more na tom području. A osim Gilgameša, rimski pisci poput Plinija i Ovidija nazivali su Crno more, čije je latinsko ime Pontus Euxinus, 'Pontus Axenos' ili negostoljubivo more, dok su ga Turci nazivali Karadeniz, 'glasnik smrti'.

Čak se i danas podvodni arheolozi koji istražuju Crno more upozorava­ju da uvjeti koji u njemu vladaju nisu nimalo ugodni kao u susjednom Sredozemnom moru. Površinske vode Crnoga mora u koje neprestano

utječu Dunav i druge rijeke odavno su bogate ribama - palamidama, inću­nima, ivercima, papalinama, pišmoljima (vrsta oslića) i mnogim drugim vrstama - premda njihovu opstanku danas prijeti zagađenje. Ali morsko dno prema njegovu središnjem bazenu naglo se spušta na dubinu veću od 2100 m, gdje kao u svim crnomorskim dubokim vodama vlada posve drukčije okruženje. Na opasno promjenjivoj razini, koja katkad prelazi više od 60 m dubine, Crno more nije samo mrtvo, nego i smrtonosno. Voda u tim većim dubinama ne sadrži kisik, već je zasićena sumporovodi-kom, H2S, jednim od najopasnijih plinova na svijetu. Samo jedan udisaj tog plina, koji karakterizira smrad 'trulih jaja', može biti smrtonosan, a budući da gotovo trenutačno uništava osjetilo mirisa, radnici na naftnim platformama uvježbani su da pobjegnu kada osjete makar i najslabiji miris toga plina. Zapravo, u nekim uzorcima koje su David Ross i Egon Degens izvadili iz crnomorskog dna 1969. zabilježeno je istjecanje male količine H2S u spoju s metanom.

Takvi uvjeti, procjenjuju neki, prisutni su u 90% Crnoga mora, radi čega je ono na glasu kao najveća beživotna vodena masa na svijetu, prem­da su slična anoksična svojstva zabilježena u dubinama Baltičkoga mora kao i u nekim norveškim fjordovima. Znanost to još uvijek nije posve obja­snila. Međutim, izotopno datiranje morskih organizama iz uzoraka mor­skoga dna, koje su Ross i Degens izvršili tijekom svoje ekspedicije 1969., pokazalo je da se sumporovodik ondje nakupio u doba crnomorskog poto­pa. Prema tome, jedno od mogućih objašnjenja bilo bi da su crnomorski slatkovodni organizmi, uslijed nedostatka kisika zbog intenzivnog pritje­canja slane vode, pribjegli jedinom biokemijskom procesu koji im je pre­ostao tako što su izvlačili kisik iz sumpornih željeza morske vode i tako stvarali sumporovodik. Ako je to objašnjenje točno, tada je H2S, zapravo, posljednji dah umirućih slatkovodnih organizama.

Istraživanje tako kobnog podmorja, stoga, predstavlja velik izazov. A tu poteškoću dodatno otežava činjenica da se dubina od 90 ili više metara, koju su Ryan i Pitman procijenili kao razinu kopna na kojoj je neki 'pret­potopni' narod mogao živjeti u okolici slatkovodnog jezera, nalazi izvan dosega ronilaca. Podvodna arheološka istraživanja nameću pravila o mak­simalnom vremenu boravka u dubinama većim od 10 m, radi sprječava­nja dekompresijske mučnine ili kesonske bolesti. Ukoliko se nalazište na­lazi na dubini od 15 m, ronioci ondje mogu ostati najduže 80 min. No, na dubini od 35 m ne smiju se zadržavati dulje od 15 min. Prema tome, u slučaju bilo kojeg oblika podvodnih arheoloških istraživanja, roniocima se nikako ne preporuča dubina od 90 m.

Međutim, danas 58-godišnji dr. Robert Ballard osobito je osposobljen i opremljen za prevladavanje upravo takvih, naizgled nepremostivih pote­škoća. Tijekom dugogodišnje službe na položaju direktora Oceanograf­skog instituta Woods Hole, ujedno i organizacije odgovorne za crnomor­ska istraživanja na brodovima Chain i Atlantis II, Ballard se specijalizirao za razvoj podmornica za istraživanje dubina koje su ljudima inače nedo­stupne (ili su veoma opasne). A nakon incidenta u kojemu su on i jedan član njegove posade umalo poginuli kada je njihova podmornica zapela u olupini broda potonulog na velikoj dubini, dr. Ballard je počeo favorizirati podmornice bez ljudske posade.

Najpoznatija među njima je Argo, podmornica na daljinsko upravlja­nje opremljena prednjim i bočnim sonarima, kamerama i fotoaparatima, koja je privezana za svoj matični brod 6000 m dugim kabelom. Ballard je 1. rujna 1985. poslao Argo na svoje slavno 3 km dugačko, dvosatno putova­nje ledenim dubinama Atlantskoga oceana, odakle se vratio s prvim snim­kama Titanica nakon njegova potonuća prije 73 godine. Četiri godine poslije, također uz pomoć Arga, Ballard je na dubini od 5 km uspješno lo­cirao njemački ratni brod Bismarck iz 2. svj. rata, koji su 27. svibnja 1941. potopili saveznički zrakoplovi i ratna mornarica više stotina kilometara daleko od zapadne obale Francuske. Ali nije se ograničio samo na suvreme­no doba. Njegova novija otkrića uključuju dva drevna fenička broda koja su potonula u blizini Izraela i najstarije su ikada otkrivene brodske olupine.

Jedna od Ballardovih odlika radi koje je zasluženo stekao ugled među arheolozima i znanstvenicima jest, da se unatoč traganju za povijesnim ostacima koji izazivaju ogromno zanimanje javnosti, ne pretvara u lovca na blago nakon što ih otkrije. Nakon otkrivanja Titanica i Bismarcka, insisti­rao je da se brojni predmeti koji se jasno mogu vidjeti razasuti oko brodskih olupina, ostave na svome mjestu. Jednako tako zazire od uznemiravanja posmrtnih ostataka stotina ljudi koji su izgubili život na tim nesretnim brodovima.

Ali bez obzira na obeshrabrujuće probleme povezane s istraživanjem tako velikih dubina sjevernog Atlantskog oceana, izazov traganja za čvrstim dokazom Ryanova i Pitmanova crnomorskog potopa povlačio je za sobom svoje probleme, koji su iziskivali različite pristupe i prilagodbu opreme. Za takav je rad Ballard, koji se nedavno povukao sa službe u Oceanograf­skom institutu Woods Hole, osnovao svoju tvrtku pod nazivom 'Institute of Exploration' sa sjedištem u Mysticu, Connecticut. U svrhu sponzorira-nja tog istraživanja uspostavio je radnu suradnju s časopisom National

Geographic. Tako je u siječnju 1999., nešto više od godinu dana nakon što su Ryan i Pitman javno obznanili svoja otkrića, Ballard već slao posljednju seriju svojih robota za istraživanje podmorja i brodske komandne sustave u luku Sinop na turskoj obali Crnog mora. Cilj mu je bio preliminarno izviđanje u potrazi za dokazom koji će potkrijepiti njihove tvrdnje.

Nije poznato tko je i kada osnovao luku Sinop. Međutim, rimski ju je geograf Strabon, podrijetlom iz toga područja, prije više od dvije tisuće godina precizno i nježno i opisao kao: "obdarenu divnom prirodom i ljud­skim marom, jer smještena je na rogu poluotoka i sa svake strane prevlake nalaze se luke, sidrišta i prekrasna ribolovišta." A Sinop nedvojbeno sa­drži najbolje uvjete za izgradnju lučkih postrojenja na turskoj obali Crnoga mora. Amerikanci su je tijekom Hladnoga rata koristili kao NATO-ovu postaju za prisluškivanje Sovjetskog Saveza, čime su mjesnom turskom stanovništvu omogućavali neuobičajeno prisne odnose s američkim posje­titeljima. A Sinopljani su neosporno bili osobito zadovoljni kada je Ballard unajmio dvije mjesne ribarice, Guven i Yidiz za prijevoz svoje istraživačke opreme.

Tako se na skromnoj turskoj ribarici Guven nalazila oprema nekoliko svjetlosnih godina naprednija nego li su to njezini projektanti ikada mogli zamisliti: visokotehnološki ehosonder, najprecizniji satelitski navigacijski sustav i visokofrekvencijski bočni sonarni torpedo. Putovanje se pokazalo uspješnim već nedugo nakon isplovljivanja s ciljem istraživanja morskoga dna nekoliko kilometara sjeverno od Sinopa. Na temelju podataka bočnog sonarnog torpeda, promatrači u Ballardovoj kontrolnoj sobi mogli su na dubini od 170 m 'vidjeti' jasne obrise koji su neosporno označavali drevnu obalnu crtu.

Ta je obala veoma nalikovala onoj koju je Dimitrov prvi otkrio u bugar­skom dijelu Crnoga mora 70-ih godina prošlog stoljeća i na koju su Ryan i Pitman naišli uz rusku obalu Crnoga mora tijekom svoje ekspedicije Aquanautom 1993. No, ova obalna crta bez dvojbe je predstavljala isti juž­ni rub bivšeg slatkovodnog jezera. Uz pomoć satelitskih veza koje su osigu­ravale najbolje dostupno geografsko pozicioniranje, Ballard je naredio da Guven nekoliko puta preplovi određeno područje kako bi mogao precizno kartirati podvodnu topografiju. I toga puta, kao što su učinili i Ryan i Pit­man u sjevernom Crnom moru, elektronski je procijenjen sastav obalne crte, pri čemu je otkriven klasičan profil drevne pješčane plaže sa školjka­ma i kamenom popločanom obalom, čiji je rub vodio do drevne razine vode, čiji je mulj nekoć ležao na dnu jezera i priobalni pješčani sprud.

Kako ju je Ballard opisao: "... nalikovala je svakoj drugoj plaži na Zemlji - osim što se nalazila na dubini od 168 m!"

Sljedeća na redu bila je turska ribarica Yildiz. S nje je u more spušteno podmorsko vozilo na daljinsko upravljanje Oceanografskog instituta Woods Hole (ROV - Remotely Operated Vehicle), nasljednik Arga, kojeg je Bal­lard odabrao posebno za tu operaciju. Prolazeći iznad iste obalne crte koju je otkrio sonar na Guvenu, ROV je vizualno potvrdio iste podmorske obrise. Nakon toga su, uz pomoć jaružala koje je prethodno bilo prilagođeno za prikupljanja uzoraka, s morskoga dna prikupljeni različiti uzorci. Među pijeskom, muljem i kamenjem koje je jaružalo donijelo sa sobom na povr­šinu, nalazili su se ostaci drveta, ugljena, kostiju i komadić opsidijana ko­jemu, kako je rekao Ballard: "... ondje nije bilo mjesto."

U vrijeme pisanja ove knjige objavljeni su samo oskudni podaci do kojih se moglo doći ispitivanjem drveta, kostiju i (osobito) opsidijana. Što se tiče potonjeg, on je osobito zanimljiv jer je riječ o tvrdom, lako lomlji­vom vulkanskom staklu koje se moglo otkrhnuti poput kremena, radi če­ga je u kasnom kamenom dobu bio izrazito cijenjen jer su se od njega oblikovala oruđa za rezanje. Zbog svoje tvrdoće bio je svojevrsna inačica sheffieldskog čelika svojega doba. A budući da se u svom prirodnom obliku može pronaći samo u blizini vulkana - uistinu, obično je moguće znanstve­no utvrditi iz kojeg vulkanskog područja potječe neki komad opsidijana - činjenica da je otkriven na dnu Crnoga mora upućuje na ljudsko djelova­nje. Međutim, bez nekog smislenog konteksta to ne dokazuje ništa, budu­ći da je mogao naprosto ispasti iz nekog broda.

Bez obzira na podrijetlo opsidijana, kao u slučaju Ryanovih i Pitmano-vih istraživanja, upravo se broj mekušaca koje je ROV-ovo jaružalo prikupi­lo s dna potonule plaže pokazao najzanimlivijim. Ti su primjerci poslani na Američku akademiju prirodnih znanosti u Philadelphiji, gdje su takso-nom (sistematičar) Gary Rosenberg i njegov tim identificirali primjerke devet različitih vrsta, koji su potom poslani na datiranje radioaktivnim ugljikom u Ustanovu za spektrometriju ubrzanja mase pri Oceanografskom institutu Woods Hole, koja je provela i analizu Ryanovih i Pitmanovih uzoraka školjki. Ondje se ustanovilo da se među najstarijim otkrivenim školjkama nalaze dvije vrste slatkovodnih mekušaca, koje potječu iz raz­doblja između 13 500. pr. Kr. i 5500. pr. Kr., odnosno od kraja posljednjeg velikog ledenog doba do crnomorskog potopa, kako su ga datirali Ryan i Pitman. Može se smatrati da su te vrste tada izumrle i da se nigdje u Crnom moru ne nalaze živi primjerci tih vrsta, čiji najbliži srodnici danas žive u slatkovodnom Kaspijskom jezeru.

Pokazalo se da svaki primjerak sedam različitih vrsta školjki, za koje je analizom radioaktivnim ugljikom u Woods Holeu utvrđeno da su mlađe od 5500. god. pr. Kr., pripada morskim vrstama. Osim što su pripadale vrstama koje i danas žive u Crnom moru, analizom radioaktivnim uglji­kom utvrđeno je da su mlađe od 5000. god. pr. Kr. To Ballardovo istraži­vanje, dakle, obilato je potvrdilo Ryanovu i Pitmanovu hipotezu, i to na temelju dokaza koji je prikupljen na području između drevne obalne linije na suprotnoj strani Crnog mora i one s koje su 1993. uzeti uzorci morsko­ga dna.

Iako je Robert Ballard preliminarna otkrića te ekspedicije iz 1999. ob­znanio u listopadu 1999. - a koja je National Geographic razvikao kao 'dokaz Noina potopa - bio je uvjeren da su ona bila tek ohrabrujući poče­tak. Još je trebao pronaći ključni dokaz o mogućim potonulim ljudskim naseljima, neophodan za ozbiljno razmatranje Ryanove i Pitmanove hipo­teze. Ipak, to ga nije obeshrabrilo te se u rujnu 2000. vratio na Crno more. Toga je puta odlučio da će se posvetiti: "... traganju za ljudskim zdanjima ili drugim dokazima o ljudskim naseljima uz drevnu obalu jezera."

Budući da im je za to bio neophodan snažniji i bolje opremljen brod od turskih ribarica, ključni članovi Ballardova tima ranije su stigli na Maltu kako bi se privremeno poslužili koćaricom Northern Horizon, prilagođe­nom istraživačkom radu. Taj je brod, za svrhu Ballardovih radova, bio do­datno opremljen oceanografskom dizalicom i 4000 m dugim čeličnim op­tičkim kabelom. Osim toga, na njega su ukrcani kontejneri s komandnim centrom, računalima, ekranima i drugom opremom za video nadzor, po­sebno dopremljenom brodom iz 'Woods Holea'. Istim brodom dopremlje­ne su i na Northern Horizon privezane njihove hvaljene nove podmornice Argus i Little Hercules, koje će odigrati ključnu ulogu u događajima koji će uslijediti.

Argus, prikladno nazvan prema divu sa stotinu očiju iz grčke mitologi­je, bila je 3,5 m dugačka podmornica nalik saonicama, opremljena svjetli­ma te kamerama i fotoaparatima. Bila je projektirana da u Crnom moru izvodi većinu onoga što je prethodno činio Argus, koji je slao slike Titanica sa dubina sjevernog Atlantika. I Little Hercules je bio projektiran kao ma­nje, pomoćno 'pokretno oko' za sondiranje na manje udaljenosti ili u uskim prostorima. Premda je Little Hercules trebao čekati dolazak glavnog 'pilo­ta', Argus je prvi put uronjen 19. kolovoza u duboko more uz grčku obalu. Nakon što je oplovio istu rutu kao i Chain 1961., Northern Horizon je kre­nuo preko Bospora u Istanbul, gdje su se njegovoj posadi, kako je pretho-

dno bilo dogovoreno, trebali pridružiti Ballard i filmska ekipa National Geographica. U toj je ekspediciji sudjelovala i Candace Major koja je sudje­lovala na Ryanovoj i Pitmanovoj ekspediciji 1993.

Dana 2. rujna 2000., nakon što se Ballard dan prije uspješno pridružio timu, Northern Horizon je počeo svoje prvo istraživanje podmorja uz sje­vernu obalu Turske, koje je prethodno već bilo određeno kao moguće na­lazište ranih ljudskih naseobina. Bio je to vodeni pojas između Abana i Turkelija koji se prostirao zapadno od Sinopa, a u kojemu se, kako je proiz­lazilo iz turskih hidrografskih mapa, mogla nalaziti potonula riječna delta. Ustvari, prva Argusova mjerenja pokazala su da te grube mape sadrže oz­biljne pogreške i nedostatke, te da na tome mjestu nema riječne delte.

Međutim, promatranjem nekih potencijalno zanimljivih lokacija iz bliže udaljenosti, koje su zamijećene istim mjerenjima, Ballardov se tim usredotočio na pravokutnu strukturu dugačku otprilike 12 i široku 4 m, koja se vidjela na udaljenosti od 19 km od obale na sjecištu dvaju malih riječnih kanala 'u unutrašnjosti'. Kako je Ballard kasnije primijetio u svom izvješću: "Pomislio sam da je riječ o brodskoj olupini, premda nije baš tako izgledala." A kada se Argus primaknuo, držeći se ipak na sigurnoj udalje­nosti, mogle su se vidjeti 'grede', premda njihov sonarni profil sam po sebi nije nalikovao onome brodskih olupina, s kojima je Ballard bio dobro upoz­nat. Isto tako, nisu se vidjeli nikakvi ostaci i krhotine, poput sidra i razbije­nih amfora, kakvi se obično mogu vidjeti uz olupine drevnih brodova. A nakon toga, na razočaranje čitavog tima, Argusov sonarni sustav je preplavi­la voda, radi čega je tri dana bio izvan upotrebe.

Srećom, osposobljen je u srijedu 6. rujna, a video snimke koje je tada poslao sadržavale su neke veoma jasne slike. Dubina na kojoj je Argus dje­lovao očito je bila ispunjena sumporovodikom, s obzirom na jezovitu pu­stoš i odsutnost flore i faune. Ali Ballard i njegov tim bili su oduševljeni činjenicom da su slike koje im je Argus odašiljao pružale prvu vizualnu potvrdu onoga čemu su se dugo nadali, naime, da su anoksični uvjeti u vodama zasićenima sumporovodikom možda potpomogli očuvanju osta­taka koji su ondje potonuli otprilike 5600. god. pr. Kr., a koje bi morski organizmi u normalnim uvjetima odavno uništili.

U četvrtak 7. rujna, Northern Horizon se vratio u Sinop, gdje je ukrcao 'pilota' Little Herculesa, Martina Bowena, koji je neposredno prije toga dopu­tovao iz SAD-a. Na brod se tom prilikom ukrcao i glavni arheolog ekspedi­cije, dr. Frederic Hiebert, kustos odsjeka za bliskoistočne starine pri Muze­ju za arheologiju i antropologiju na Pennsylvanijskom sveučilištu. Ironijom

sudbine, upravo je taj muzej bio jedan od sponzora iskopavanja koje je sedamdeset godina prije proveo Leonard Woolley, a koja su navodno rezul­tirala otkrićem 'potopa'. Postavljanjem Little Herculesa i uz Hiebertovu stručnu arheološku pomoć, ekspedicija je bila spremna za podrobnije pro­matranje s manje udaljenosti pravokutne strukture nalik građevini, koja je prethodno privukla veliko zanimanje.

Dopremanje Little Horizona natrag na mjesto iznad uočene strukture nije se odvijalo dovoljno brzo s obzirom na manju navigacijsku pogrešku nastalu nepreciznim smještanjem antene koja je omogućavala vezu sa sate­litom. No, nakon ispravljanja te pogreške, tajanstvena struktura je ponovno uspješno otkrivena.

U 11:52 h, u subotu 9. rujna, dan nakon pokusnoga porinuća, Little Hercules je prvi put iz blizine snimio podvodnu strukturu na dubini od 95 m. Iznenada se na monitorima u kontrolnoj sobi pojavila slika istesane drvene grede. Dr. Frederik Hiebert iskreno je priznao da je u tom trenutku: "... doslovno zinuo." Nije bilo nikakve dvojbe da je tu gredu obradio čovjek. Kako je rekao: "Bila je to jedna od najnevjerojatniJih stvari koje sam ikada vidio."

Little Hercules je u daljnjim promatranjima razotkrio druge, slično ob­rađene grede i grane. Prema njihovu položaju moglo se zaključiti da su služile kao potpornji zidovima i krovu građevine, za koju se danas pro­cjenjuje da je bila dugačka 14 i široka 3,5 m. Kako je Hiebert istaknuo, ta je građevina očito bila premazana blatom. Poznato je da su se tim graditelj­skim stilom služili stanovnici drevne Turske u 6. tisućljeću pr. Kr., kako se može vidjeti u naseljima poput Catal Hüyüka smještenog 480 km južnije. S obzirom na djelomično blatnu građevinu, zidovi su se srušili in situ: "To je nalik alatu za modelarstvo, svi dijelovi su ondje. Samo što se na mjestu rastopila", prokomentirao je Hiebert sicilijanskom arheologu Francescu Torreu.

Ploveći na Northern Horizonu, tim je nastavio istraživanje s Little Her-culesom koji se sada kretao neposredno iznad građevine i njezine neposre­dne okoline. Hiebert je poslije gotovo ushićeno izvijestio:

"Dok smo veoma pažljivo - praktički centimetar po centimetar - pro­lazili iznad toga nalazišta, postupno smo otkrivali kamena oruđa. To je tucano kamenje ... ne male oštrice ... ali čini se da je kamenje tucano ili brušeno. Ne znam je su li posrijedi čekići ili dlijeta. Ništa ne dodirujemo. Samo ih fotografiramo."

Slika br. 7: Jedan od prvih obrađenih predmeta koje su otkrile Ballardove pod­vodne kamere.

Čini se da su neka od tih kamenih oruđa izvrsno polirana i imaju pa­žljivo izbušene rupe. Ondje se nalazilo i dlijeto ili oštrica sjekire, za koji je Hiebert primijetio da nevjerojatno nalikuje onome koji je vidio u sinop-skom muzeju.

Otkriveni su i fragmenti keramike, za koje je Hiebert rekao da su bili:

"... doslovno izloženi na podu te građevine [pravokutne zgrade]. Bilo ih je zapanjujuće vidjeti, jer zamišljamo da bi trebali biti prekrive­ni talozima. Ali tu, na drevnoj obalnoj liniji sedimentacija je toliko niska da je lončarija izložena. Mogli smo vidjeti da to zdanje oblikom otprilike nalikuje drevnoj kući, kako nam se činilo. Sadržavala je lon-čariju. Imala je to brušeno kamenje. Imala je jasne ostatke zidova izgrađenih od blata, s kolcima i gredama, što je, čini se, bio uobičajen način gradnje."

Činjenica koje je Hiebert bio itekako svjestan, naime, da je Sredozemno more prodrlo u Crno more prije oko 7 tisućljeća i da je ta pravokutna

građevina, naizgled iz kasnog kamenog doba, ležala na mjestu udaljenom 18 km od turske obale i više od 90 m ispod površine Crnog mora, mogla je značiti samo jedno. U okolici crnomorskoga slatkovodnog jezera, prije prodora Sredozemnog mora, neosporno se nalazilo ljudsko naselje. Bez obzira osnivaju li se priče o potopu na istinitim događajima, u 6. tisućljeću pr. Kr. u okolici današnjeg Crnog mora doista su živjeli ljudi koji su potop zacijelo doživjeli kao globalnu katastrofu.

To je otkriće prema svim mjerilima zasluživalo objavljivanje na naslovni-cama, stoga je Ballard posvetio vrijeme obznanjivanju te vijesti svijetu, uz velikodušnu pomoć svojih sponzora iz National Geographica. Dana 14. rujna gotovo su sve veće novine i TV-postaje diljem svijeta objavile tu pri­ču, uz prve snimke artefakata koje su snimili Ballardovi podvodni roboti.

Ipak, tada se sve to svodilo samo na slike snimljene 90 m ispod površine Crnoga mora. I unatoč Ballardovoj pohvalnoj uzdržljivosti od iznošenja podvodnih ostataka, u ovom je slučaju, a bez vidljivih ljudskih kostura, bilo jasno da je neophodno izvršiti neposrednu procjenu nekih artefakata, s ciljem utvrđivanja njihove starosti.

Tako su Ballard i Hiebert zatražili od turske vlade dopuštenje za uzima­nje nekih artefakata s morskoga dna. Unatoč poznatoj sporosti turske biro­kracije, ministar kulture Istemihan Talay veoma im je brzo ishodio to do­puštenje.

Little Hercules zapravo nije bio projektiran za prikupljanje uzoraka. Bal­lard i Hiebert nisu ni očekivali da će nakon osam tisućljeća pronaći ikakve artefakte na morskom dnu, i to u tako očuvanom stanju kao da su ondje bili jučer ostavljeni i k tomu još bez taloga. No, Ballardovi domišljati inže­njeri ubrzo su projektirali prikladnu napravu u obliku jednostavne košare nalik lopatici, koju su pričvrstili na prednju stranu podvodnog vozila. Smjestili su je tako da je kamera u boji, koja se nalazila na brodu, može stalno vidjeti. Dana 21. rujna već je prikupljeno dovoljno artefakata da zadovolje neposredne zahtjeve ekspedicije. Kako je Ballard poslije napisao u svom izvješću:

"Uz pomoć te naprave uspješno smo izvadili velik broj artefakata, a svi su bili izrađeni od drveta."

Ta bilješka, bez obzira koliko jezgrovita, ima znatne implikacije. Hiebert, kako je odmah priznao, pogrešno je identificirao oruđa koja su na TV mo­nitoru vidjeli razasuta oko pravokutne zgrade, kao kamene artefakte. Po-

vijesno gledano, većina do danas sačuvanih predmeta iz kasnog kamenog doba uistinu su kameni - jer bi se drugi organski materijali, kao što je drvo, odavno raspali. Hiebert je, razumljivo, očekivao kamen. Sukladno tomu, njegovo je iznenađenje poraslo nakon otkrića drvenog oruđa. Tako­đer je potvrđeno da su ti predmeti: "... oblikovani ljudskim rukama." Kako je sam Hiebert opisao: "[Oruđa] su glatka i simetričnog oblika i sadrže jasne tragove bušenja kojim su proizvedene rupe vidljive na video snimkama."

S obzirom na potrošnost drveta, naše je znanje o drvenim predmetima iz kasnog kamenog doba veoma ograničeno. Prema tome, činjenica da su ti predmeti, otkriveni u velikim dubinama Crnoga mora bili drveni i da se još uvijek nisu raspali, pokazivala je da su anoksična svojstva toga mora, kako se tim i nadao, uistinu djelovala kao izvanredan konzervans.

To je otvorilo stvarnu mogućnost da će daljnjim istraživanjima možda biti otkriveni pravi crnomorski 'Pompeji', više od pet tisuća godina stariji od rimskih, što bi moglo dovesti do novih spoznaja o tehnologiji iz vreme­na osvita naše civilizacije.

Činjenica da su to bila drvena oruđa bila je druga ključna veza. Kame­ni artefakti, budući da su anorganskog podrijetla, mogu se datirati samo na temelju stila njihove izrade i utvrđivanjem starosti organskih tvari koje su u njima sadržane. No, osim što se može podvrgnuti datiranju izotopom radioaktivnog ugljika, starost drveta se u nekim slučajevima može odredi­ti i na temelju godova na deblu. Sitni uzorci nekih drvenih predmeta koje je pokupio Little Hercules, podvrgnuti su datiranju radioaktivnim uglji­kom i uvjereni smo da će rezultati uskoro postati dostupni. Jedino pravo iznenađenje bit će ustanovi li se da ne potječu iz 6. tisućljeća pr. Kr. ili prije toga razdoblja - premda se neki ozbiljni nesklad čini nevjerojatnim, s obzirom na jasan datumski obrazac izveden iz dvije potpuno odvojene analize podrijetla mekušaca.

Ti rezultati, zajedno sa stilističkom procjenom artefakata prikupljenih podmornicom, kao i daljnjim analizama podvodne kuće i dalje će biti samo kap u moru, s obzirom na ono što bi Ballard i drugi mogli otkriti slijedom daljnjih istraživanja crnomorske 'pretpotopne' obalne linije.

Naime, ono što su uzastopne arheološke studije dugo navješćivale i ono što su Ballardova zapanjujuća otkrića već potvrdila, ozbiljna je pogreška sadržana u našim konvencionalnim udžbenicima, a odnosi se na razumije­vanje vremena i mjesta nastanka naše civilizacije. Tijekom moga obrazo­vanja 50-ih godina prošlog stoljeća, standardno se, kao i danas, podučava­lo da je civilizacija počela oko 3000. god. pr. Kr. u velikim dolinama Nila,

Tigrisa i Eufrata u Egiptu i Mezopotamiji. Nesrazmjerni arheološki napo­ri usredotočivali su se na ta područja i na razdoblje od 3000. god. pr. Kr. nadalje. Kao da prije njih nije nikada i nigdje bilo ničega značajnog. To se u nama toliko duboko usadilo, da nam se svaka pomisao da bi mogle po­stojati znatno starije, samo manje impresivne civilizacije - i to upravo u Turskoj - čini nezamislivom.

Ali čak i oskudni crnomorski artefakti koji su do sada otkriveni upuću­ju na to, da su ljudi koji se s njima povezuju bili na iznenađujuće visokom stupnju obrtničkoga razvoja gotovo tri tisućljeća prije izgradnje egipatske Velike piramide. Tko su mogli biti ti ljudi koji su živjeli u okolici Crnoga mora neposredno prije njegova kobnog izlijevanja? Kakvu su ondje razvili civilizaciju, unatoč činjenici da je to vrijeme obilježilo naglo podizanje razine svjetskih mora? Kako ćemo otkriti, 'pretpotopni' narodi bili su pre­dugo zanemarivani.

6. POGLAVLJE

ZELENI KRAJOLICI

"Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku." Post 2,6

Kako je spomenuto u prošlom poglavlju, zbog zamjetno niže razine mora, neke današnje kontinentalne obalne linije bile su tijekom još neutvrđenog razdoblja neposredno nakon posljednjeg ledenog doba, znatno drukčije od sadašnjih. Godine 1986., dugo prije nego li su Ryan i Pitman izložili svo­ju pretpostavku o potopu, geolog Tjeerd van Andel sa sveučilišta u Cambri-dgeu, izradio je kartu tih obalnih linija Sredozemlja i njegove okolice [slika br. 8]. U popratnom znanstvenom radu opisao je značajke odavno potonu­lih kopnenih područja, kako ih je on zamišljao:

"Uz obalu Tunisa, koje je područje danas more, prostirale su se velike ravnice, koje su obrubljivale veći dio Italije, južne Francuske, istoč­ne Španjolske i Grčke. Anatolija je bila povezana s Europom kopne­nim mostovima koji su se prostirali preko Bospora i Dardanela, dok je većina Ciklada [skupina od oko 30 otoka u Egejskom moru raštr­kanih između jugozapadne obale Turske i najjužnijeg dijela grčkog kopna] bila međusobno zbijena u jedan otok ... Uski most povezivao je Italiju i Siciliju, ali... nestao je neposredno nakon prvih otapanja leda. Morska udaljenost između Korzike i Italije, Sicilije i Tunisa ili Krete i Peloponeza bila je mnogo manja."

Zanimljivo je da Van Andel posebno spominje Bospor, čime potvrđuje postojanje kopnenog mosta kao značajke postglacijalnog krajolika, prije njegova nestanka 5600. god. pr. Kr.

Bitno je istaknuti da su osim izmijenjenih obalnih linija postojale i druge značajke tog postglacijalnog krajolika, koje su s obzirom na klimu i okoliš bile znatno drukčije od današnjih. Neke od tih razlika bitno su utje­cale na područja na kojima su vjerojatno postojala ljudska naselja.

Slika br. 8: Rekonstrukcija sredozemnih obalnih linija kako su možda izgledale neposredno nakon završetka ledenog doba, a na kojoj se karti vide [označeno crnim] velika područja koja još nisu bila zahvaćena kasnijim porastom razine mora. Prema otkrićima J. C. Shackletona i T. van Andela.

Kako smo spomenuli ranije u knjizi, Ledeno doba je okončalo u kaotič­nim promjenama. Ledeni pokrivači koji su se povlačili, za sobom su ostav­ljali desetke golemih jezera raštrkanih diljem svijeta. Među njima su bila prikladno nazvana Velika jezera, koja se prostiru između današnjih Sjedi­njenih Država i Kanade, dok su u 'Starom svijetu' to bili Baltičko, Aralsko i Kaspijsko jezero, Crno more i mnoga druga.

Klima je tijekom kratkog razdoblja bila relativno suha, što je jedna od značajki te Allerod faze. Prema istraživanjima geoarheologa, prof. C. Van-cea Haynesa Jr. sa Sveučilišta u Arizoni, Tucson, to znači da su do oko 11.000. god. pr. Kr. vodene površine pale na svoju najnižu razinu u odnosu na prethodnih najmanje 15000 godina. Rijeke su znatno presušile u uspo­redbi s prijašnjim obilnim vodama koje su presijecale velike doline. U tom istom razdoblju izumrle su i neke vrste velikih sisavaca, koje su postojale tijekom posljednjih dva milijuna godina. Među njima su bili veliki mamu­ti, divovski ljenivci i sabljasti tigrovi. Iako do danas još nije objašnjeno za­što su ta stvorenja izumrla, to se nedvojbeno dogodilo tijekom suhe Alle-rod faze, nakon koje je, u mlađem drijasu, iznenada iznova uslijedilo kratkotrajno razdoblje relativno suhih i iznimno hladnih klimatskih uvje­ta, takozvano mini ledeno doba

Nakon toga, otprilike između 10.000. i 8000. god. pr. Kr. - postoje izne­nađujuće velika odstupanja u izračunavanjima znanstvenika ovisno o nji­hovim datiranjima mlađeg drijasa - ledeno doba je konačno popustilo.

Klima je postala znatno toplija i vlažnija. A uslijed otapanja ledenih po­krivača i obilnih kiša, razine svjetskih mora izrazito su porasle, što je ujed­no uzrokovalo i bujanje rijeka koje su se izlijevale iz svojih korita i slijevale u opasno presušena jezera. Nadalje, kiša je padala na područjima na kojima ona danas nije uobičajena. U Sahari, primjerice, oluje prouzročene istočno-atlantskim strujama koje su do tada pogađale sjeverno gorje Atlas u Sjever­noj Africi, promijenile su svoj smjer i počele strujati prema jugu, noseći sa sobom obilne kiše u Saharu.

Slijedom toga, u Sahari, koja je u ledeno doba bila manje sušna nego danas, iznenada su se oblikovala velika jezera i rijeke. Premda većina njih danas više ne postoji, geolozi mogu utvrditi njihovo postojanje na temelju blokova šupljikavog vapnenca, takozvanog travertina, koji je ostao nakon njihova isušivanja. U jezero Ouargia, koje se nalazilo južno od Tunisa, slije­vala se rijeka koja je tekla prema sjeveru iz visoravni Tassili, danas jednog od najdubljih i najsuših područja Sahare. Tok te rijeke može se vidjeti i danas. U današnjim pješčanim prostranstvima južnog Alžira i sjevernog Malija, nekoć su blistala velika jezera, koja su geolozi nazvali Taouat, Tao-udenni i Azouak. A postojala su i mnoga druga kojima još nisu dana ime­na. Okruživali su ih bujni zeleni travnjaci koji su obilovali životinjskim vrstama, koje danas možemo pronaći u Južnoj Africi.

A takvi klimatski uvjeti nisu vladali samo u Sahari. I u današnjoj Tur­skoj su se oblikovala postglacijalna velika jezera, izuzev crnomorskog slat­kovodnog jezera (koje su neki znanstvenici nazvali jezero Novoevskinsky) na njezinu sjeveru. Jezero Aksehir na zapadu zemlje bilo je pet puta veće nego što je danas. U ravnici Konya u središnjoj visoravni, nalazilo se veli­ko jezero koje se znatno smanjilo tijekom sušnog mlađeg drijasa, da bi se nakon toga iznova napunilo. Istočno od Turske prostiralo se Kaspijsko je­zero, koje je nakon završetka ledenog doba također bilo veće nego danas.

Okolica jezera Van na sjeveroistoku Turske, koja danas podsjeća na Mjesečev krajolik, obilovala je šumom, tako da su još u 8. st. pr. Kr. vojske moćnih kraljevstava morale doslovno krčiti svoj put kroz nju. Poznato je da su u Haluli, danas sušnom području Sirije u blizini granice s Turskom, rasla stabla hrasta, jasena, jablana i pistacija. Tim područjem, kao i okoli­com jezera Van i Urmia, tumarala su i krda divljih slonova. Veći dio Bliskog istoka obilovao je najrazličitijim vrstama ptica, riba, medvjeda i planinskih mačaka, koje su odavno izumrle zbog nemogućnosti prilagodbe okruženju.

Čak je i Arapski poluotok između Crvenog mora i Perzijskog zaljeva, koje danas također automatski povezujemo s golemim pješčanim pustinj-

skim prostranstvima, bio mnogo vlažniji i zeleniji. Studije su pokazale da su se u današnjoj pustinji Saudijske Arabije nalazila velika jezera. Isto tako, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme Zaljevskog rata, znanstvenik Farouk El-Baz s Bostonskog sveučilišta naišao je u Kuvajtu i njegovoj okolici na velik broj granitnih i bazaltnih oblutaka. Utvrdivši da potječu iz gorja Hijaz u Saudijskoj Arabiji, koje se nalazi 1050 km zapadno od Kuvajta, pretpostavio je da ih je ondje nanijela kiša. Njegovu su pretpo­stavku potvrdile radarske snimke svemirske letjelice, na kojima se jasno vidjela linija drevne rijeke duboko ispod arapske pustinje, a koja se prostira­la od planine Hijaz, preko Saudijske Arabije sve do Perzijskog zaljeva. Na temelju izotopne analize starosti debelih naslaga tla bogatog organskim tvarima iz Perzijskog zaljeva, kao i analize uzoraka tla iz Arapskog mora nedaleko Jemena, znanstvenici se danas općenito slažu da je u tom podru­čju od oko 7000. do 3000. god. pr. Kr. vladala mnogo vlažnija klima, što znači da je i El-Bazova rijeka zacijelo iste starosti. Čak su i istočnije od tog područja, u današnjoj pustinji Karakum, koja se prostire istočno od Kaspij­skog jezera, postojala slična drevna, velika jezera.

S obzirom da je u postglacijalno doba, često na neočekivanim mjestima, postojalo toliko mnogo jezera okruženih zelenilom, ona su zacijelo bila glavna pojilišta brojnim životinjskim vrstama. Velike skupine takvih biljo­jeda sigurno su privukle lovce koji su u njima vidjeli prikladnu hranu. Iako govorimo o izrazito drevnoj prošlosti, razdoblju dugo prije izuma pisma, to potvrđuju brojna ljudska svjedočanstva.

Naime, jedno sredstvo komunikacije medu ljudima, koje se razvilo čak prije završetka ledenog doba, bilo je oslikavanje i rezbarenje zidova špilja i skloništa u stijenama, poput Lascauxa u jugozapadnoj Francuskoj i Alta-mire u sjevernoj Španjolskoj. Omiljena tema pretpovijesnih slikara bile su životinje koje su lovili i koje su, kako se čini, osobito štovali.

A nakon završetka ledenog doba, pretpovijesni su umjetnici počeli stva­rati i živopisne, premda grafičke prikaze ljudi, također često u kontekstu životinja koje su lovili. Tu špiljsku umjetnost, premda ju je iznimno teško precizno datirati, nalazimo diljem svijeta, od Australije, Brazila do južne Afrike i ona posvuda pokazuje zbunjujuće sličnosti. Ali jedno osobito produktivno i zanimljivo područje u kojemu se zamjećuje niz različitih umjetničkih faza koje se, u najmanju ruku, mogu postaviti u grub kronolo­ški okvir, upravo je Sahara.

Sve do 30-ih godina prošlog stoljeća općenito se smatralo da u Sahari nikada nisu živjeli ljudi i životinje. A onda je mladi francuski časnik Henri

Lhote u Tassiliju, danas napuštenoj i izoliranoj saharskoj visoravni udalje­noj 1450 km južno od Tunisa, otkrio velik broj drevnih slikarija i rezbarija na stijenama raštrkanih na velikim udaljenostima, što je upućivalo na to da su to područje nekoć naseljavali ljudi. Prikazi različitih vrsta životinja također su potvrđivali ono na što su već upućivale studije klimatskih uvjeta, naime, da je i vegetacija bila veoma raznolika. Naime, na njima vidimo slonove, nosoroge, vodenkonje, žirafe, gazele i danas izumrle sjevernoafri-čke bizone, dakle, životinje kojima su svakodnevno neophodne velike koli­čine vode i trave.

Zaintrigiran tim otkrićem, Lhote je odlučio pokrenuti veliku ekspedi­ciju u Tassili s ciljem umjetničke reprodukcije tih slika, i podrobnog bilje­ženja njihovih osobitosti i lokacija na kojima se nalaze. To je bilo neop­hodno, jer su se slike i rezbarije često nalazile na nepravilnim i erodiranim površinama stijena, što je onemogućavalo izradu jasnih fotografija. Me­đutim, II. svjetski rat je osujetio te planove i Lhote je tek 1956. došao u priliku ostvariti svoj naum. S obzirom na nepristupačnost Tassilija, njegova je ekspedicija imala mnogo problema. Neki članovi tima nisu mogli izdr­žati ekstremne klimatske uvjete, a čak su i deve kojima je Lhote prevozio namirnice uzbrdo i nizbrdo uskim, stjenovitim stazama, često ugibale od iscrpljenosti, radi čega mu ih je lokalni Tuarez odbio dalje iznajmljivati.

Usprkos tim poteškoćama, Lhote i preostali članovi njegova tima doni­jeli su sa sobom crteže slika, koje su izradili do tada nepoznati narodi koji su živjeli u Sahari prije crnomorskog potopa, te prvih tisuću godina nakon njega. Općenito se smatra da faza u umjetnosti koju je Lhote nazvao 'Ro­und Heads' - zbog okruglih stiliziranih glava prikazanih ljudi [slika br. 9] - odgovara razdoblju koje bismo mi nazvali 'razdobljem prije crnomor­skog potopa'. Ti živopisni likovi prikazani su u plesu, plivanju te hajkama s lukovima i strijelama. Neki od njih naizgled su goli, a drugi odjeveni u, kako se čini, kratke travnate suknje i ukrase nalik rogovima na glavama. Neki, pak, oko struka nose vreće slične torbama za spremanje hrane da­našnjih lovačko-skupljačkih plemena, a koje australski domoroci nazivaju 'dilly bag'.

Očito je da su to bili, antropološkim rječnikom rečeno, 'skupljačko-lo-vački' narodi. A iz onoga što o njima saznajemo iz saharskih slika na stijena­ma, možemo zaključiti da su naseljavali veoma široko geografsko područje, nova kopnena prostranstva koja su postala pristupačna neposredno na­kon završetka ledenog doba. Naime, slični su prikazi otkriveni u Španjol­skoj i nekim dijelovima Afrike, kao što je Tanzanija, koja se nalazi južno

Slika br. 9: Jedna od pret­potopnih freski iz faze 'Round Head', otkrivena tijekom ekspedicije Hen-rija Lhote u Tassiliju u Sa-hari. Obratite pozornost na 'tobolce' ('dilly bags') ili torbe za skupljanje koje neki od likova nose oko struka.

od Sahare. Isto tako, slične rezbarije na stijenama otkrivene su u Naltepeu na brdu Aragats, jednom od dvaju araratskih vulkana na armenskoj stra­ni uz granicu s Turskom. Slične rezbarije na stijenama otkrivene su i u Beyuk Dashu u Kobistanu, na zapadnoj obali Kaspijskog jezera te u Buqrasu u Siriji, gdje nalazimo karakteristične slikovne prikaze nojeva. Zajednička tema koja se provlači tim pretpovijesnim umjetničkim djeli­ma, primjena je lukova i strijela za lov. To oružje očito je izumljeno prije završetka ledenog doba. Uobičajeni su i prikazi ljudi koji hodaju medu velikim biljojedima, osobito jelenima i govedima, koje su životinje na tim slikama katkad nesrazmjerno veće od ljudi koji ih okružuju.

Izraz 'lovačko-skupljački narodi' obično u nama stvara sliku 'primitiv­nih' ljudi koji vode surov i kratak život, jedva preživljavajući lovom na divlje životinje i hvatanjem ribe u rijekama i jezerima, te pretražujući tlo radi skupljanja jestivih divljih biljaka. Ali kako je Južnoafrikanac Laurens van der Post ustrajno naglašavao u svojim studijama izumrlih južnoafrič­kih Bušmana, Khoisana - koje genetičari danas smatraju najbližim za­jedničkim precima svih ljudi, koji su živjeli prije 100.000 godina - 'primi-tivac' je pogrdan i potpuno pogrešan opis. Taj je izraz posve neprimjeren

visokom stupnju razvoja koji su skupljačko-lovačka plemena tada zacijelo dosegnula.

Naime, u mnogim pogledima, način života Bušmana nije uopće primi­tivan ni surov. Žene koje svakodnevno odlaze skupljati hranu bez ikakvih su priručnika razvile stručno botaničko znanje o plodovima, lišću i korije­nju divljih biljaka. Moraju znati koje su od tih biljaka jestiva i ukusna hrana, gdje i kada ih se može pronaći i ubrati te mogu li se jesti kuhane ili sirove. Moraju znati koje su biljke ljekovite, otrovne ili halucinogene, koje se mogu iskoristiti za izradu uzica ili užadi i kako se iz njih na najbolji način mogu izvaditi vlakna s tom svrhom. Moraju znati kako i gdje mogu pro­naći vodu kada u blizini nema rijeke ili potoka. Moraju znati rađati i hrani­ti djecu te liječiti rane i lomove. Ne mogu se, poput mnogih današnjih ljudi, oslanjati na dućane, ljekarne i bolnice.

Isto tako, muškarci koji svakodnevno odlaze u lov moraju raspolagati sličnim znanjima i vještinama. Da bi mogli loviti ribu, moraju znati gdje se i kada ribe najčešće okupljaju i hrane i kada mogu očekivati plimu i oseku. Moraju znati kako i iz kojih materijala mogu graditi privremena skloništa, te kako i iz kojih materijala - bez primjene metala, jer to su lju­di iz kamenog doba - mogu izrađivati upotrebljiva oružja kao što su ko­plja, noževi, lukovi i strijele. Moraju imati zoološko znanje o navikama pojedinih vrsta životinja koje vrebaju u lovu, o karakteristikama tragova koje za sobom ostavljaju i što oni otkrivaju o spolu, građi i drugim osobina­ma životinje. Trebaju posjedovati i meteorološko znanje o smjeru puhanja vjetrova kako bi se mogli približiti životinji bez opasnosti da će ih nanjuši­ti, te balističko znanje o najprikladnijem tipu strijele ili koplja kojim će životinju najbrže ubiti i kasnije raskomadati njezino tijelo. Trebaju raspola­gati dobrim orijentacijskim sposobnostima kako bi se mogli vratiti na mjesto na kojemu se njihova skupina posljednji put utaborila. Moraju znati upaliti vatru za kuhanje i kako razdijeliti i osušiti meso krupne divlja­či radi skladištenja. Muškarci i žene lovci i skupljači moraju znati i guliti kožu životinja te je, kao i druge dijelove njihova tijela obraditi za odjeću i ukrase, izradu vodootpornih skloništa ili pokretnih spremnika za hranu.

Živite li takvim životom pretpostavlja se da ćete se seliti s jednog mje­sta na drugo, slijedeći stada životinja koje lovite nakon presušivanja odre­đenog pojilišta ili izvora vode. Trudnice bi možda bile primorane dojiti djecu dok ona ne navrše pet ili čak šest godina. Kako su utvrdili antropo­lozi, s obzirom na relativno nisku kaloričnu vrijednost hrane lovaca i skupljača, većina hrane koju majka uzima tijekom tog vremena odlazit će

djetetu, radi čega ona neće ovulirati. Radi toga su današnje lovačko-skup-ljačke zajednice prirodno sklone održavati se na malim količinama hrane, a isto je, čini se, bilo i u pretpovijesti.

Ipak, takav način života ne znači nužno i odsutnost kulture. Kako je istaknuo Laurens van der Post, iako posljednji preživjeli Bušmani danas više ne oslikavaju špilje i stijene, ustrajno tvrde da su njihovi preci to činili, o čemu svjedoče slike na stijenama koje se mogu pronaći diljem Afrike. To potvrđuje i sama činjenica da se slikanje, uključujući otiskivanje dlano­va, veoma rano razvilo kao oblik umjetnosti diljem svijeta. Glazba je drugi oblik kulture koji poznaju današnja lovačko-skupljačka plemena, a nedvoj­beno se razvila dugo prije završetka ledenog doba (otkrivene su frule iz vremena neandertalaca), unatoč oskudnim slikovnim prikazima glazbenih instrumenata.

Današnji lovačko-skupljački narodi poznaju i religiju. Oni štuju priro­du oko sebe i proces nastanka života, što se odražava u njihovim složenim religijskim obredima. Zbirke slika na stijenama pretpovijesnih i suvreme­nih lovačko-skupljačkih zajednica, koje pronalazimo diljem svijeta, uklju­čuje i otiske dlanova koji su, čini se, stvoreni prilikom izvođenja posebnih obreda i imaju neko magijsko ili religijsko značenje.

Na činjenicu da su se takvi običaji i ponašanja razvili veoma rano u pretpovijesti, upućuju kipići 'božice plodnosti', od kojih neki potječu već iz 20.000. god. pr. Kr. Za razliku od facijalnih značajki koje često nisu izražene, ti se kipići odlikuju prekomjernim povećanjem grudi i bokova kojima se Khoisani i danas dive. Štoviše, ime kojim Khoisani sebe nazivaju, Qhwai-xkhwe, odražava njihov ponos činjenicom da muškarci od najra­nije životne dobi do kraja života neprestano imaju djelomičnu erekciju.16

Sličnim skupljačko-lovačkim načinom života nedvojbeno su živjeli ljudi diljem svijeta tijekom posljednjeg tisućljeća ledenog doba i u prvom tisuć­ljeću nakon njega. Takav je način života umnogome bio uvjetovan post-glacijalnim geografskim promjenama - neprestanim porastom razine mora, potonućem obala, do tada nezabilježenim obilnim kišama i sušnim međurazdobljima. Nitko nije posjedovao neko određeno područje zemlje, niti je itko do tada izumio trajnu nastambu koja bi se mogla podići na takvoj zemlji. Kada jedno područje nije pogodovalo zadovoljenju potreba za hranom i vodom, ljudi su se jednostavno selili na drugo. Na takav su način ljudi preživljavali tisućljećima.

Ali tada su se, poglavito u okolici Crnog mora, zbile korjenite i daleko­sežne promjene u načinu života ljudi.

7. POGLAVLJE

PRVI GENETIČARI

"Nema nimalo dvojbe da je uzgoj glavnih biljaka kao i nekih životinja ... započeo u Turskoj."

Colin Renfrew, prof, arheologije, Sveučilište u Cambridgeu

Među pretpovijesnim rezbarijama na vapnenačkim stijenama otkriveni­ma u Kobistanu u Armeniji, na zapadnoj obali Kaspijskog jezera, nalazi se jedna koja na prvi pogled ne pobuđuje posebno zanimanje. Ona prikazu­je muškarce koji tjeraju stoku i koze (ili možda ovce koje nalikuju kozama) u svojevrsnu mrežu ili kakav ograđen prostor [slika br. 10]. Taj prizor, zapravo, svjedoči o velikoj revoluciji. Ljudi se više nisu prikazivali u lovu na životinje koje su dugo vrebali, nego su ih, umjesto toga, zatvarali radi dugotrajnijeg iskorištavanja.

To ne znači da je ta kobistanska rezbarija najstarije poznato svjedočan­stvo o toj djelatnosti. Pretpovijesnim umjetničkim djelima izrazito je teško precizno odrediti vrijeme nastanka, čak smjestiti ih u približno tisućljeće, stoga ni ta rezbarija nije iznimka. Zacijelo je nastala otprilike nakon lede-

Slika br. 10: Kada se čovjek pretvorio iz lovca u stočara? Jedan od najstarijih po­znatih prikaza okupljanja stoke i koza u obor ili tjeranja u mrežu. Rezbarija na stijeni iz Beyuk Dasha u blizini Kobistana na Kaspijskom jezeru.

nog doba i prije crnomorskog potopa. Ali neosporno je reprezentativno svjedočanstvo onoga što pretpovjesničari nazivaju revolucijom kasnog kamenog doba.

Neposredno nakon završetka ledenog doba i određeno razdoblje prije početka crnomorskog potopa, na nekim se područjima odvijao proces na­puštanja starog lovačko-skupljačkog načina života. Dotadašnji lovci više nisu lutali loveći životinje na područjima na kojima su se one običavale okupljati, već su neki od njih odlučili uhvatiti nekoliko primjeraka tih živo­tinja i držati ih u zatvorenim prostorima na odabranim lokacijama. Po­tom bi ih na odgovarajućem mjestu muzli i ciljano uzgajali za oplodnju, nakon čega bi iz stada izdvajali nekoliko mladunčadi za klanje, dok bi os­tale zadržali za daljnji selektivni uzgoj.

Isto tako, što se tiče biljaka, umjesto da ih skupljaju na mjestima na kojima su rasle, bivši su skupljači počeli skupljati sjeme onih biljnih vrsta koje su odabrali kao najkorisnije. Nakon toga bi sjeme posijali ili zakopali u zemlju na odabranim mjestima radi ciljanog uzgoja biljaka.

Te osnovne promjene obrazaca ponašanja za sobom su povlačile brojne inovacije. Naprimjer, ako su proizvodi nastali uzgojem žitarica iziskivali prikupljanje velike količine tih usjeva, tada je trebalo izumiti i prikladna oruđa za rezanje, kao što su srpovi, i to od nemetala, budući da je to još uvi­jek bilo kameno doba. Nadalje, ljudi koji su brinuli o uzgoju biljaka i živo­tinja morali su dugo ostati na istome mjestu, što je iziskivalo izgradnju mno­go trajnijih nastamba. Te su nastambe, dakle, morale biti izgrađene od mnogo postojanijih materijala.

To je samo šira slika tih promjena i, premda mnoge pojedinosti nisu jasne, znanost je u novije doba razvila neke fascinantne načine prikuplja­nja informacija za koje se možda mislilo da su zauvijek izgubljene. Napri­mjer, posljednjih nekoliko desetljeća arheolozi i paleobotaničari su razvi­li danas dobro provjerenu metodu utvrđivanja vrsta usjeva koje su ljudi uzgajali prije mnogo tisućljeća. Ta tzv. metoda flotacije osniva se na nače­lu da će potencijalno zanimljive organske tvari - sjemenje, ostaci biljaka, itd. - iz tla uzetog iz datiranog sloja arheološkog nalazišta, plutati uroni li se ono u vodu, i to zbog njihove niže specifične mase. Kamenje i drugi neželjeni ostaci s većom specifičnom masom potonut će na dno. Ustano­vilo se da je karbonizirano sjemenje dobro očuvano. Nakon procesa flota­cije, sjemenje se prosijava, suši i promatra mikroskopom, tako da paleobo­taničari često mogu vrlo lako odrediti kojoj biljnoj vrsti pripada. Pri tome čak uspijevaju razlučiti vrste divljih biljaka od uzgojenih.

Slična se metoda može primijeniti i za procjenu životinjskih ostataka otkrivenih na arheološkim nalazištima, što ujedno omogućuje i razlučiva­nje vrsta. Ako je određena vrsta prisutna u izrazito velikom broju, to može biti uvjerljiv pokazatelj da su se te životinje držale u kontroliranim stadi­ma i da se nisu lovile u divljini. Kosti donjeg dijela noge mogu pokazivati znakove dugotrajnog sputavanja. A u nekim slučajevima moguće je i razlu­čiti pripitomljene životinjske vrste od divljih.

Uzgoj biljaka možda je započeo posve slučajno, kada su oko jezera koja su se u velikom broju počela oblikovati nakon povlačenja ledenih pokriva­ča, počele bujati i širiti se jestive divlje trave - preteče današnjih žitarica. Ljudi su se počeli naseljavati u blizini tih bogatih izvora hrane prikladnih za skladištenje, koji su privlačili i životinjska krda. Razvili su oruđa za že­tvu i pripremu tih biljaka - srpove, mužare, tučke - i zaključili da se više ne trebaju često seliti.

Tu etapu arheolozi nazivaju natufijska kultura, koju karakterizira nase­lje Tel Abu Hurejra u dolini Eufrata u sjevernoj Siriji, nedaleko granice s jugoistočnom Turskom. Iskopavanja koja je ondje početkom 70-ih godina prošlog stoljeća proveo arheolog Andrew Moore iz oksfordskog muzeja Pitt Rivers, pokazala su da su otprilike između 11.000. god. pr. Kr. i 9500. god. pr. Kr. - odnosno u razdoblju od završetka velikog ledenog doba i početka mini ledenog doba u mlađem drijasu - prvi tamošnji stanovnici živjeli u jednostavnim kolibama od trstike. Ondje su želi divlju pšenicu i rižu uz pomoć srpova izrađenih od jelenjih rogova koje su oblagali krhoti­nama kremena. Pokusi su pokazali da je jedna obitelj mogla čak i uz pri­mjenu tako 'primitivnog' oruđa za samo tri tjedna požeti dovoljne količine žita za godinu dana. A s obzirom na krda gazela koje su pasle u okolici, čini se da su stanovnici Tel Abu Hureyre organizirali hajke na te životinje, koje su potom žive odvodili u svoje naselje i ondje ih držali radi mesa.

Zadatak detaljne analize biljnih i životinjskih ostataka otkrivenih u Tel Abu Hurejri, povjeren je Mooreovu suradniku Gordonu Hillmanu. Ustano­vivši da najveći broj životinjskih kostiju pripada mladim mužjacima gaze­la, zaključio je da su se te životinje posebno odabirale za optimiziranje rasplodne moći ostalih pripadnika krda - što su počeci stočarstva. Nadalje, slične analize pokazale su da su stanovnici drevne Tel Abu Hurejre lovili ribe i vadili dagnje iz obližnjeg Eufrata, te skupljali divlje leće, bobice i različite mahunarke nalik pistacijima.

Ali taj naizgled idiličan način života surovo je prekinut početkom mini ledenog doba u mlađem drijasu. Pod tim znatno sušim i hladnijim kli-

matskim uvjetima, zalihe hrane u Tel Abu Hurejri, kao i u drugim natufij-skim naseljima poput Jerihona, Bejza i Murejbita u današnjem Izraelu i Jordanu, ozbiljno su se iscrpile pa su ljudi bili primorani napustiti svoje naseobine. O tome svjedoče gotovo sva natufljska nalazišta. Iz toga zaklju­čujemo da su oni stanovnici koji nisu umrli od gladi, bili primorani vrati­ti se nomadskom lovačko-skupljačkom načinu života svojih predaka. Ili su se, pak, privremeno naselili na drugim područjima. Možda su ta nova naselja osnovali na obalnim područjima, a arheolozi ih danas ne mogu pronaći jer su potonula zbog podizanja razine mora ili su se, možda, na­selili u okolici crnomorskog slatkovodnog jezera. To jednostavno ne zna­mo.

A nakon završetka mlađeg drijasa, potkraj 9. tisućljeća pr. Kr., Tel Abu Hurejra i mnoga druga natufijska naselja iznova su naseljena, toga puta mnogo gušće. Taj novi naraštaj, bez obzira jesu li to bili strani došljaci ili potomci starih stanovnika, još uvijek nije poznavao lončarstvo, ali sa so­bom je donio veoma razvijenu kulturu. Ona je uključivala novi stil izgrad­nje pravokutnih kuća, inovativnu primjenu trstike za izradu košara i obi­čaj pokapanja mrtvih pod podovima kuća.

Tim promjenama u načinu života posvetit ćemo veću pozornost nešto poslije. Prije svega, međutim, valja spomenuti da je jedna od najfascinan­tnijih inovacija koju će taj naraštaj sa sobom donijeti - a koja se nedvojbeno razvila negdje drugdje, a ne u Tell Abu Hureyri - bila poznavanje genetike. Ti su ljudi znali uzgojiti žitarice genetski identične divljim travama koje su prvotno ubirali njihovi natufijski preci. Naime, u spomenutom razdo­blju, u naseljima diljem i oko Bliskog istoka, počinje uzgoj najstarije po­znate kultivirane vrste pšenice, jednozrne ili, stručnim imenom, Triticum monococcum.

Znanstvenici spore je li ta genetska modifikacija počela hotimično ili kao rezultat promatranja okolnosti koje je čovjek svojim radom ponavljao. Dvojbe se odnose na temeljnu razliku između divlje i kultivirane pšenice, s posebnim naglaskom na pitanje koliko se čvrsto hranjivo sjeme drži za gornji dio stabljike.

Divlja pšenica najbolje će rasti kada je njezino sjemenje slabo pričvršće­no uz stabljiku. To će im omogućiti da se što lakše odvoje i rasprše. Uzgaji­vač, s druge strane, teži čvršćem priljubljivanju sjemenja koje se neće uza­lud razasuti tlom u trenutku sječe biljke, već će ostati uz nju do skupljanja žetve za vršidbu. Ljudi su pritom odvajali biljke s najžilavijim stabljikama, čije bi sjemenje potom koristili za sljedeću sjetvu koja je time obećavala

kvalitetniji urod. Ali u taj bi se proces s vremenom, slučajno ili namjerno, neizbježno uključio čovjek svojim promatranjima - i to s ciljem izdvajanja i sijanja kvalitetnijeg sjemenja, odnosno onoga što bismo danas nazvali poljoprivrednim odabirom. Te se inovacije mogu usporediti s napretkom koji su postigli natufijski lovci u uzgoju stoke.

Znanstvenici uglavnom pretpostavljaju da su upravo muškarci u pretpo­vijesnim društvima donosili ključne odluke u razdoblju prelaska njihova društva od lutalačkog lovačko-skupljačkog do sjedilačkog poljoprivrednog i stočarskog. Međutim, takvo što prije odražava način razmišljanja današ­njih, a ne pretpovijesnih muškaraca. Budući da su tradicionalno žene bile prve skupljačice u pretpovijesnim društvima, logično je zaključiti da su upravo one vršile svakodnevna vrijedna promatranja biljaka i zarobljenih životinja, na kojima su se temeljile ključne životne odluke. Upravo bismo njih, dakle, trebali smatrati riznicom onoga što danas nazivamo znanstve­nim spoznajama, premda je u njihovo vrijeme to više spadalo u kategoriju religije, misterija i magije. Stoga možda nije slučajno da gotovo svi sačuva­ni religijski kipići iz kasnog kamenog doba predstavljaju božice, a ne bogo­ve plodnosti.

U svakom slučaju, zahvaljujući razvoju suvremene znanosti DNK ana­lize, možemo izvesti još jedan zaključak o tom pretpovijesnom razdoblju. Tom je analizom utvrđena najvjerojatnija lokacija prvog uzgoja divlje jed-nozrne pšenice. Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, europski znan­stvenici Manfred Heun s Norveškog sveučilišta, Ralf Schafer-Pregl i Fran­cesco Salamini s Instituta Max Planck u Kolnu i drugi, prikupili su drevne primjerke jednozrne pšenice skupljene iz brojnih arheoloških nalazišta iz razdoblja nakon mlađeg drijasa, između ostalih i iz Tel Abu Hurejre i Mu-rejbita, u pojasu koji se prostire od Irana do Balkanskog poluotoka. Osim toga, prikupili su i uzorke suvremene divlje jednozrne pšenice. Na temelju opsežne DNK analize svih prikupljenih uzoraka znanstveni je tim jasno utvrdio da se jednozrna pšenica nije prvi put počela uzgajati u Tel Abu Hurejri u Siriji, kao ni u Izraelu, Iraku ili Iranu, nego u okolici vulkanskog brda Karacadag u gorju Taurus u istočnoj Turskoj. Biljka za koju su usta­novili da je najsličnija najstarijoj kultiviranoj jednozrnoj pšenici, a koja i danas raste u tom području, bila je divlja podvrsta iz roda Triticum mono-cocum, divlji jednozrnac ili T. boeoticum. Je li, dakle, Turska bila kolijevka ključnih inovacija čovječanstva iz toga razdoblja?

Budući da je stručnjacima još uvijek teško prihvatiti mogućnost da je možda Turska, a ne Egipat ili Mezopotamija prava kolijevka civilizacije,

Heunova i otkrića njegovih kolega, kao i u Ryanovu i Pitmanovu slučaju, dočekana su sa skepticizmom. Ipak, ta otkrića potvrđena su drugim stu­dijama iz kojih na sličan način proizlazi da brojne druge vrste kultiviranih biljaka potječu iz istog područja, naime okolice Crnog mora. Desetljeći­ma prije otkrića Heunova tima, botaničar M. Hopf, izradio je veoma zanim­ljivu poljoprivrednu kartu koja je pokazivala da su se osim jednozrne pše­nice i druge glavne ratarske kulture, kao što su ječam, leća, grašak, riža i bob prvi put počeli uzgajati u Turskoj i gornjoj Mezopotamiji, nakon čega su se proširile diljem Europe i Sjeverne Afrike. Doista, upravo je iz tih za­padnih područja Azije poteklo gotovo cjelokupno znanje kasnijih Europ­ljana o uzgoju biljaka. To znanje širilo se postupno, ali postojano prema zapadu otprilike četiri tisuće godina, u prosjeku 1 km/godišnje.

Druga biljka s Hopfove karte koja potječe iz zapadne Azije, ali nije se koristila za jelo, nego za tkanje odjeće jest Linum usitatissimum ili lan. Početak uzgoja te biljke druga je velika razvojna prekretnica. Naime, kako smo prije spomenuli, u razdoblju neposredno nakon završetka ledenog doba, odjeća, ukoliko su je ljudi uopće nosili, uglavnom se izrađivala od životinjske kože, trave ili konca. Doista, čini se da su ženske suknje od kon­ca bile u modi od najmanje 20.000. god. pr. Kr. i više tisućljeća nakon toga. Takve suknje vidimo na freskama iz Tassilija, a s obzirom na njihovu oskudnost, malo je vjerojatno da su služile za grijanje.

Ipak, oko 8. tisućljeća pr. Kr., dogodio se revolucionaran napredak. Po­stupak natapanja lana radi proizvođenja niti koja se može ovijati oko vrete­na za izradu konca razvio se već dugo prije, najvjerojatnije u ledenom dobu. A sada je netko odlučio pričvrstiti lanene niti okomito i u gustim razmacima na pravokutni okvir, i potom ih ispreplesti vodoravno i također gusto. Iako je do tog razvoja možda došlo slučajno, kao varijanta vještog pletenja palminog lišća, u kojoj se vještini danas (između ostalih) ističu Melanežani, rezultat je bio revolucionaran. Odjednom, gotovo preko noći, stvoren je tip iznenađujuće snažnog, a opet veoma lakog i podatnog pokri­vača, čija će izrada prerasti u tekstilnu industriju.

A gdje je otkriven najstariji poznati komadić tkanine na svijetu? U Cayonuu u jugoistočnoj Turskoj, drevnom naselju smještenom u gornjem toku rijeke Tigris, dakle u obroncima Taurusa gdje je, koliko nam je danas poznato, prvi put uzgojena jednozrna pšenica. Tkanina o kojoj je riječ otkrivena je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, prilikom iskopavanja koja su ondje provodili arheolozi Čikaškog i Istanbulskog sveučilišta. A čini se da je okončala prilično sramotno, kao krpa kojom se netko služio

za omatanje drške. No bitno je, kako su istaknuli arheolozi Čikaškog sve­učilišta, da je datiranjem radioaktivnim ugljikom utvrđeno da potječe iz oko 7000. god. pr. Kr., što je čini najstarijim poznatim komadom tkanine na svijetu. Nadalje, kada su u Cayonu otkrili sjeme lana, pretpostavili su da se ono koristilo samo za proizvodnju lanenog ulja. Međutim, u svjetlu otkrića spomenute tkanine zaključili su da se laneno sjeme sijalo i iz njega uzgajao lan, koji se potom obrađivao za izradu lanenih niti od kojih su se tkale tkanine, a sve to se odvijalo u Cayonuu.

To, naravno, ne znači da se lan upravo u Cayoniiu prvi put počeo uzgaja­ti radi proizvodnje tekstila. Otkrivanje drevnih tkanina uvelike ovisi o slu­čaju, pa bi taj zaključak uistinu bio ishitren. Ipak, sve nas to iznova navodi na pretpostavku da se velik pomak na putu ka 'civilizaciji' dogodio upravo u Turskoj i okolici Crnog mora.

Čak i prije otkrića u Cayonuu, biljni genetičar dr. Hans Helbaek iz Ko­penhagena iznio je pretpostavku da su lanene tkanine i poljodjelstvo izum­ljeni u Anatoliji (Turskoj). Tu je pretpostavku osnivao na svojim studija­ma divlje vrste linum bienne koja raste u Turskoj, i koju on naziva izravnom pretečom kultiviranog lana (linum usitatissimum). Ipak, u to ne možemo biti sigurni budući da postoje neki posredni dokazi, iako ne i konkretni primjerci, također iz oko 7000. god. pr. Kr., a koji su otkriveni u Jarmu u sjeveroistočnom Iraku, u obliku otisaka tkanina na glini.

Što se tiče pripitomljavanja životinja, vrste koje će prve biti pripitomlje­ne, naime, ovce i koze, lutale su upravo Turskom i područjima neposred­no istočno od nje. Ovce su toliko dugo udomaćene da bismo mogli pomisli­ti da su zacijelo bile lak plijen lovcima. Međutim, time zaboravljamo da je njihov predak muflon, planinska životinja koja i danas živi u Sahari, gdje se cijeni kao okretna i hrabra zvijer s veoma oštrim osjetilom mirisa, i oko koje se razvio vrlo bogat foklor. I među današnjim Tuarezima lovac na muflone, koji te životinje tradicionalno lovi kopljem, uživa mnogo veći ugled od lovca na gazele.

Otkrića životinjskih kostiju iz pretpotopnog postglacijalnog razdoblja u Turskoj i na Bliskom istoku, jasno upućuju na velik prijelaz iz lovačkog u stočarski način života.

U Zawi Chemiju, drevnom naselju smještenom uz jugoistočnu tursko-iračku granicu, kosti pretpovijesnih divljih ovaca, koza i jelena u najvišim slojevima toga nalazišta, koji potječu iz oko 8000. god. pr. Kr., odjednom ustupaju mjesto mladim životinjama. Za arheologe to predstavlja snažni pokazatelj da je uzgoj ovaca postao glavna djelatnost.

U 'Ain Ghazalu u Jordanu, naselju osnovanom otprilike potkraj 8. tisuć­ljeća pr. Kr., arheolozi su otkrili kosti više od 45 vrsta divljih životinja (među kojima su bile i kosti kornjača, što znači da nisu nužno sve bile lov-ljene), dok je oko polovice ukupne hrane životinjskog podrijetla tvorilo meso uzgojenih koza. A na činjenicu da su te koze bile potpuno pod ljud­skim nadzorom jasno upućuju koštane izrasline na zglobovima njihovih gležnjeva, koje pokazuju da su te životinje bile sputavane tijekom dugog razdoblja i da su boravile na obradivoj zemlji, a ne na kamenom terenu kojem su sklone. Nemoguće je precizno utvrditi kada je prvi put počelo pripitomljavanje životinja - izrazito je teško povući jasnu crtu između dr­žanja određenih vrsta divljih životinja i prijelaza na njihovu kontroliranu ispašu i uzgoj. Međutim, nedavne studije Melinde Zeder iz Američkog prirodoslovnog muzeja u Washingtonu pokazale su da je u području plani­ne Zagros u današnjem Iranu i Iraku, koza pripitomljena već 8000. god. pr. Kr. A u prvoj polovici 20. st., australski arheolog Vere Gordon Childe jasno je utvrdio da je najstarija pripitomljena europska ovca potomak azijske vrste Ovis vignei, autohtone u Turkestanu i Afganistanu.

Čini se da se krupna stoka počela pripitomljavati oko tisuću godina nakon ovaca ili koza, a to možda jer su neka od pretpovijesnih divljih gove­da bila velika i zastrašujuća stvorenja, kao što su danas izumrli turovi. Do­kaz o tome razmotrit ćemo u posljednjem poglavlju. Za sada je dovoljno spomenuti da se i krupna stoka, kako upućuju danas najbolji dostupni dokazi, počela pripitomljavati u okolici Turske/Anatolije.

Kako je ugledni profesor arheologije na Sveučilištu u Cambridgeu, Colin Renfrew, rezimirao već krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, prije otkrića jednozrne pšenice i tkanine u Taurusu: "Nema nimalo dvojbe da je uzgoj glavnih biljaka, kao i nekih životinja započeo u ... Anatoliji [Turskoj]."

Valja nam, dakle, zaključiti da su u postglacijalnom razdoblju, a prije crnomorskog potopa, kada su razine svjetskih mora rasle, a na Zemlji su se događale surove klimatske promjene od sušnih do izrazito kišovitih razdoblja, okolicu Crnog mora naseljavali zapanjujuće inovativni pojedin­ci. Možemo li iz toga zaključiti još ponešto o vlasnicima kuća iz 6. tisuć­ljeća pr. Kr., koje je Robert Ballard počeo otkrivati ispod Crnog mora? Najprije nam valja razmotriti druge dokaze o stupnju razvoja koje je doseg­nulo to društvo pet tisućljeća prije nego li su Egipćani počeli graditi svoju prvu piramidu.

8. POGLAVLJE

PRVI RAČUNOVOĐE

"Oko 8000. god. pr. Kr.... stvoren je potpuno nov sustav glinenih znakova za bilježenje robe... Budući da ti znakovi, kako se čini, bilježe količinu žitarica i životinja, iz toga proizlazi da su žito i stoka imali glavnu ulogu u prvom računovodstvu."

Denise Schmandt-Besserat

Danas previše toga uzimamo zdravo za gotovo, stoga često teško prihvaća­mo činjenicu da je doslovce svaki aspekt našeg svakodnevnog života bio uveden u određeno vrijeme i na određenome mjestu tijekom razvoja čovje­čanstva. To smo vidjeli na primjeru uzgoja prvih pravih žitarica i tkanja prvih tkanina oko 8. i 7. tisućljeća pr. Kr. Isto tako, ustanovili smo, poma­lo na naše iznenađenje, da se te inovacije nisu dogodile u tradicionalnim kolijevkama civilizacije, Egiptu ili Mezopotamiji, nego u Turskoj, gdje ni­smo očekivali da bismo mogli pronaći ikakve tragove civilizacije iz tako davne povijesti.

No, što je s takvim temeljnim izumima kao što je pravokutna soba? Kako smo spomenuli, u razdoblju prije mlađeg drijasa, u najstarijoj, natu-fijskoj etapi u Tel Abu Hurejri, ljudi su živjeli u jednostavnim kružnim kolibama od trske. Takav kružni tlocrt, zapravo, nikada nije posve izumro, jer se u Sjevernoj Africi zadržao u rimsko doba, u obliku tradicionalnih slamnatih koliba, takozvanih mapalia, a u nekim kulturama, kao što su Zului i njihovi kraali, još su i danas u uporabi. Slične tradicionalne kolibe, 'jurte', danas se još grade u nekim dijelovima Australije.

Ali novi stanovnici Tel Abu Hurejre, koja je napuštena oko 9000. god. pr. Kr., nastupanjem mini ledenog doba u mlađem drijasu, sa sobom su donijeli nekoliko zapanjujućih inovacija, među ostalim i pravokutan tlocrt. Taj su tlocrt primjenjivali u izgradnji podova i zidova svojih soba, kao i onoga što je tada, u usporedbi s dotadašnjim kolibama, već nalikovalo kućama. Druga velika i izrazito dugotrajna inovacija bila je uporaba znatno trajnijih građevinskih materijala, kao što su kamen, drvo i opeke od blata.

U istom razdoblju počela se upotrebljavati i vapnenačka žbuka, kao glatki premaz za zidove kuća koji su time dobivali čistu, pravilnu površinu.

Nastambe koje su se gradile u nekim drugim naseljima iz toga razdo­blja - poglavito u Asikliju u središnjoj Turskoj, Cayonuu u istočnoj Tur­skoj, Tel Haluli i Murejbitu u sjevernoj Siriji i Bejdi u Jordanu - također su počele pokazivati neke od tih revolucionarnih novih značajki. Nažalost, zbog mnogih manjkavosti metode datiranja radioaktivnim ugljikom, još nije moguće precizno utvrditi koja su od tih naselja prva praktično primije­nila tu ideju. Drugi je problem što su neki arheolozi priznali da, barem što se tiče nalazišta kao što su Cayonii i Tel Abu Hurejra, nisu u mogućnosti objasniti gdje su njihovi stanovnici tijekom mlađega drijasa stekli znanje o tim značajnim izumima.

U tom pogledu osobito je zanimljivo naselje Asikli, smješteno na 15 m visokom humku na zapadnoj strani današnje ravnice Konya u Turskoj, ju­goistočno od grada Aksaraya. Konya čak i danas uživa glas izrazito plod­noga područja bogatog vodom, koje predstavlja 'žitnicu' Turske. No u ra­zdoblju neposredno nakon mlađega drijasa, kada su ponovno počela kišna razdoblja, ta je ravnica bila još vlažnija. Naselje Asikli nalazilo se na zapad­noj obali tada velikog jezera Konya, od kojega je možda preostalo današ­nje jezero Tuz, a u njegovoj pozadini spektakularno su se uzdizala dva vrha 3200 m visokog vulkana Hasan Dag, značajnog nalazišta opsidijana koji je u to doba bilo iznimno cijenjen u izradi oruđa.

Kako su otkrila iskopavanja arheologa s Istanbulskoga sveučilišta, pro­vedena 1989. i 1990., Asikli je sastavljen od slojeva najmanje deset razli­čitih naselja. Najstariji od njih, premda nedostupan radi visoke vodene razine ravnice Konye, vjerojatno potječe iz razdoblja nakon završetka suš­nog mlađeg drijasa, odnosno iz otprilike 9000. god. pr. Kr. Do sada je otko­pano oko 400 kuća toga naselja izgrađenih od blatnih opeka i pažljivo oblikovanih blokova vulkanskoga kamena, a poredane su uz dvorišta i ceste na osmerokutnom uličnom tlocrtu, stanovitom začetku urbanističko­ga planiranja, što je možda i prvi takav grad u Turskoj, ako ne i na svijetu.

U te nastambe ulazilo se kroz otvore na krovovima koji su istodobno služili kao dimnjaci za ognjišta. Podovi su bili obloženi žbukom i potom zaštićeni prostirkama od trstike i žitnih stabljika koje su mjestimice osta­vile otiske na žbuci. Mrtvi su se pokapali ispod podova soba sa svim nji­hovim nakitom. Tako je kostur jedne žene bio ukrašen ogrlicama od perli, poludragog kamenja i bakra, koje se ubrajaju među najstarije poznate pri­mjere obrade metala. Okolna polja bila su obrađena za uzgoj žitarica, što

znači da je ravnica Konya zacijelo obilato rađala usjevima kao i danas. A u okolici naselja nalazile su se i trgovine, čiji su vlasnici vjerojatno obrađi­vali opsidijan iz vulkana i njime trgovali.

No upravo u vrijeme kada se život u njemu možda činio bezbrižnim i ugodnim, Asikli će doživjeti katastrofalnu sudbinu. Naime, oko 8000. god. pr. Kr. eruptirao je vulkan Hasan Dag. I premda se čini da su njegovi stanov­nici uspjeli pobjeći, samo naselje i njegova okolna polja ostala su zakopana pod pokrivačem vulkanskoga pepela.

Valja imati na umu da je Asikli bio samo jedno od brojnih naselja, ne samo u Turskoj, nego i dalje na istoku, u sjevernoj Siriji, Iraku i Palestini, a mnoga od njih pokazuju sličan razvojni napredak. Stoga ne možemo precizno ukazati ni na jedno područje iz kojega su te inovacije mogle pote­ći. Nigdje u tom ranom razdoblju ne vidimo koncentraciju i centralizaciju bogatstva i moći u rukama autokratskog pojedinca kao što je kralj ili kra­ljica, oblik vladavine kakav će obilježiti Egipat i Mezopotamiju. Uistinu, to je jedan od razloga zbog kojeg je toliko teško precizno utvrditi na kojem su stupnju civilizacije bila ta društva.

Bez obzira je li se crnomorski potop doista dogodio ili ne, to ne znači da su rana društva koja su postojala u Turskoj i sjevernoj Mezopotamiji bila pod kontrolom nekog moćnog gospodara čije sjedište još nije otkrive­no. Naime, ona su zanimljiva poglavito stoga što su se inovacije koje nala­zimo u relativno malim, autonomnim zajednicama, dogodile zbog lakoće kojom su tada, zahvaljujući razvoju poljodjelstva i stočarstva, mogle pri­bavljati hranu. To je barem nekim pojedincima omogućilo dovoljno vre­mena i dokolice za eksperimentiranje s novim tehnologijama i novim ma­terijalima, što je rezultiralo prvim trgovcima.

Premda su se kipići s ljudskim likovima rezbarili od kostiju već u lede­nom dobu, najstariji poznati primjerak glinenog kipića potječe iz 8. tisuć­ljeća pr. Kr. Kipić gole žene otkriven u pretpovijesnom naselju Murejbet u sjevernoj Siriji, smatra se prvim glinenim kipom. Bilo je samo pitanje vre­mena kada će se takva tehnika modeliranja gline primijeniti za izradu posuda i, susljedno tome, potaknuti razvoj lončarstva na zapadu. A to se uistinu i dogodilo tijekom sljedećega tisućljeća. Također radi manjkavosti metode datiranja radioaktivnim ugljikom, nemoguće je točno utvrditi gdje se prvi put počela izrađivati lončarija. Uz pretpostavku da je Turska bila glavni izvor inovacija, postoji velika mogućnost da se to dogodilo upravo u Beldibiju, na jugozapadu zemlje. Međutim, u mjestu Ganjaderehu, smje­štenom 1370 km istočno od Kermanšaha u zapadnom Iranu, također su

otkriveni primjerci rane lončarije. A s obzirom na poteškoće koje proizlaze iz tako velikih geografskih udaljenosti, nitko ne može sigurno kazati u kojem se od tih naselja prvi put počela proizvoditi lončarija.

Arheolozi obično pridaju preveliku pozornost lončariji, i to stoga što na temelju različitih stilova njezine izrade u pojedinim razdobljima mogu lako utvrditi kronologiju razvoja i starost slojeva naselja. S obzirom da se lončarija često pojavljuje na mladim razinama najstarijih naselja, jasno je da su u 'pretpotopno' doba ljudi vjerojatno davali prednost drugim djelat­nostima. Ipak, izravan dokaz o tome ne ostaje uvijek sačuvan.

Obrada drveta i košaraštvo, primjerice, gotovo su se sigurno razvili do visokog stupnja, iako se proizvodi tih djelatnosti veoma rijetko pronalaze, kao u slučaju otisaka prekrivača od rogoza iz Asiklija. Na nekim nalazišti­ma, kao što je Ain Ghazal u Jordanu iz otprilike 8000. god. pr. Kr., otkriće kremenih dlijeta nalik jetkalima ukazuje da su se ona rabila za obradu biljaka od kojih su se izrađivale košare, kao i za oblikovanje drveta i kostiju. Međutim, budući da takvi organski materijali, za razliku od lončarije, ne mogu ostati sačuvani deset tisuća godina, možemo samo nagađati o staro­sti proizvoda drvodjelstva i košaraštva.

Iako je, kako smo ustanovili, 'pretpotopno' razdoblje bilo napredno, jedan bismo izum ipak očekivali pronaći tek nekoliko tisućljeća kasnije: pismo. A to stoga što svi udžbenici diktiraju da se prvo pismo razvilo oko 3. tisućljeća pr. Kr. u Egiptu i Mezopotamiji, i to u obliku hijeroglifa i kli­nastog pisma.

Uporaba simbola ili znakova za označavanje predmeta ili robe, jedno je od temeljnih načela na kojemu je poniknulo pismo. Nedavna otkrića upu­ćuju da se u 'pretpotopnom razdoblju' čak i na tom području dogodio neki značajni napredak.

Naime, Institut Radcliffe, sa sjedištem u Cambridgeu, Massachusetts, povjerio je 1969., američkoj znanstvenici Denise Schmandt-Besserat za­datak da istraži kako se glina prvi put koristila na Bliskom istoku prije razvoja lončarstva. Schmandt-Besseratova marljivo je i strpljivo pregleda­vala mnoštvo prašnjavih muzejskih zbirki glinenih predmeta, koje su ar­heolozi otkrili u 'pretpotopnim' naseljima u Turskoj, Iraku, Iranu, Siriji i Izraelu. Među njima je iznova nailazila na neobične minijaturne glinene stošce, kugle, diskove i dr. geometrijske oblike.

S obzirom na precizan oblik tih predmeta i karakterističnu tvrdoću po­stignutu vatrom - a to su možda prvi tako obrađeni glineni predmeti -bilo je očito da su im ljudi pridavali velik značaj. Ipak, kada je Denise

Schmandt-Besserat razgovarala s arheolozima koji su otkrili te predmete, nitko od njih nije mogao objasniti čemu su služili. Neki od njih čak su pro­pustili spomenuti te predmete u svojim stručnim izvješćima, dok su ih drugi jednostavno katalogizirali kao predmete 'nepoznate svrhe.'

Ustvari, ključ za odgonetanje tih tajanstvenih predmeta desetljećima se nalazio medu nama, u obliku neobične šuplje, jajolike pločice iz 2. tisućlje­ća pr. Kr., otkrivene još krajem 20-ih godina prošlog stoljeća u Nuziju, sje­verno od Babilona. Na njoj se nalazi sljedeći natpis na klinastom pismu:

Znakovi koji predstavljaju sitnu stoku: 21 bremenita ovca 6 mladih ovaca 8 ovnova 4 janjca 6 bremenitih koza 1 jarac 3 mlade koze Pečat pastira Ziqarrua

Kada su arheolozi koji su iskopavali Nuzi otvorili šuplju pločicu, ustanovi­li su da sadrži 49 znakova koji točno odgovaraju broju životinja popisanih na njezinoj vanjskoj površini. Međutim, nisu pridali veliku pozornost tim znakovima koje su u izvješću o izvornom nalazištu naprosto opisali kao 'oblutke', stoga ih nisu ispravno evidentirali, a tijekom vremena su se i za­gubili. Drugi drevni tekstovi, poput onog koji se odnosi na ostatak 'raču­na 'pohranjenog u kožnoj vrećici', nisu se protumačili kao računovodstve­ne bilješke.

Tek nakon višegodišnjih istraživanja, Denise Schmandt-Besserat je kona­čno shvatila da je posrijedi zapanjujuće napredan, 'pretpotopni' računovod­stveni sustav, koji je nedvojbeno i najstariji na svijetu. Različitim znakovi­ma označavali su se stoka i roba [slika br. 11]. U svom posljednjem izvješću Schmandt-Besseratova je identificirala oko 80 potpuno sačuvanih i neo­tvorenih 'računa', i ujedno ustanovila da u drugim oblicima toga sustava takvi znakovi imaju izbušene rupe kroz koje se mogla provući uzica na kojoj su bili nanizani, kao svojevrsni pretpovijesni privjesci za oznake.

Kako tvrdi Denise Schmandt-Besserat, najstariji od tih znakova možda potječu iz oko 8000. god. pr. Kr., što ih čini čak pet tisuća godina starijima od prvih egipatskih hijeroglifa i mezopotamskog klinastog pisma. Među-

Slika br. 11: Računovodstveni sustav iz pretpotopnog razdoblja, tj. oko 8000. god. pr. Kr., koji je otkrila Denise Schmandt-Besserat. Svaki znak označava pojedinu vrstu životinje ili robe.

tim, ti su znakovi bili izvanredno napredni. Primjerice, najstarija poznata zbirka sadrži 6 stožaca, 101 kuglu, 5 diskova, 73 cilindra, 1 tetraedar, 4 ovala, 1 pravokutnik, 1 trokut i 1 životinjsku glavu. Ta je zbirka, naime, otkrivena u Tepe Asiabu na planini Zagros na području Kermanshe u Iranu. Tamo­šnji, relativno primitivni stanovnici tek su nedugo prije toga prešli iz lovač-ko-skupljačkog u poljoprivredni način života, a čini se da su usvojili sustav znakova kako bi vodili evidenciju o svom gospodarstvu koje se sada osniva­lo na žitu.

Pitanje, dakle, glasi: jesu li ti drevni Iranci izumili sustav koji je uskoro prešao u međunarodnu uporabu, ili su ga jednostavno posudili od nekog drugog naroda koji ga je prije izumio? Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan, kako je Denise Schmandt-Besserat ustrajno isticala. Stanov­nici 'Ain Ghazala u Jordanu koji su se specijalizirali za uzgoj koza, tim su se sustavom znakova služili također veoma rano u povijesti. A stanovni­ci Beldibija u jugozapadnoj Turskoj također su ga koristili prije kraja 8. tisućljeća pr. Kr. Stoga je, dakle, posve moguće da su taj sustav, koji je po-

stao veoma rasprostranjen, izumili stanovnici naselja na istoku Turske koje tek treba biti otkriveno, iako, s obzirom na danas dostupne dokaze, to ostaje samo jednom od mogućnosti. Kako kaže sama Denise Schmandt-Besserat:

"... sjeverna Mezopotamija [koja uključuje dio istočne Turske uz ju­goistočni rub Crnog mora] ne može se odbaciti kao moguća kolijev­ka, budući da odsutnost znakova s početka 8. tisućljeća pr. Kr. na tom području vjerojatno odražava samo nedostatak arheoloških is­kopavanja."

Revolucija koja se dogodila u kasnom kamenom dobu oko 8000. god. pr. Kr., značila je proizvodnju velikih količina žitarica i uzgoj velikog broja životinja. Evidencija je iziskivala neku metodu, a kada je izumljen računo­vodstveni sustav, posve je logično da je nadzor postao iznimno bitan.

Valja istaknuti još jednu bitnu novu značajku brojnih naselja iz pretpo­topnog razdoblja nakon mlađeg drijasa. Naime, iako su prema našim su­vremenim mjerilima to bila mala sela, prema mjerilima rane pretpovijesti bila su veoma velika, mnogo veća od naselja starijih skupljačko-lovačkih zajednica. Nadalje, broj kuća u tim naseljima kojih je prvotno bilo nekoli­ko desetaka, ubrzo je i prerastao u stotine i čak tisuće kuća.

Zanimljivo antropološko objašnjenje za to povećanje broja stanovnika jest činjenica, da su žitarice mnogo hranjivije od hrane lovačko-skupljačkog društva. Prethodno smo spomenuli da današnje majke lovkinje i skuplja-čice iz Khoisana doje svoju djecu do pete godine života, radi čega je koli­čina hranjivih kalorija u njihovim tijelima drastično smanjena. Žena mora održavati određenu razinu tjelesne masti kako bi mogla ovulirati, a budući da majke iz lovačko-skupljačkih zajednica doje svoju djecu pet ili više godi­na, mogućnost da zatrudne mnogo je manja. Primjerice, u društvima koja uzgajaju žitarice, visokovrijedni hranjivi sastojci u žitaricama isključuju mogućnost iscrpljivanja kalorija. Pod uvjetom da je opskrba žitom relativ­no konstantna, takva će hrana održavati žene iznad kritičnog minimuma, omogućujući im da češće rađaju djecu.

Razumno je, dakle, pretpostaviti da je nagli porast stanovništva koji se dogodio oko 9000. god. pr. Kr., u razdoblju nakon mlađeg drijasa, rezultirao nestankom tog prirodnog regulatora stope nataliteta. Bez obzira na razlog, populacijski porast se uistinu dogodio, a zajednice koje su se donedavno sastojale od malih lutalačkih skupina, pretvorile su se u gradove. A stanov-

nici tih gradova posjedovali su oruđa i dobra brojnija i raznovrsnija od dotada poznatih, kao što su poljoprivredna oruđa, uzgojena stoka, itd.

To nameće pitanje što se moglo dogoditi s tim velikim zajednicama i svom njihovom stokom, robom i imovinom općenito da su se okolnosti promijenile nagore. Suočeni s nekom prijetnjom njihovu opstanku, lovci i skupljači ne bi imali mnogo prepreka koje bi ih sprječavale da se premje­ste na novo područje s izvorima hrane koji bi bili dostatni da opstanu neko duže vrijeme. Ali za one koji su naviknuli na uzgoj žitarica i stoke, iznenadno pogoršanje životnih uvjeta ili gubitak zemlje o kojoj su do tada ovisili, predstavljaju posve drukčiji problem. Njihov opstanak ovisi o održa­vanju određenog broja uzgojenih životinja, očuvanju njihovih izvora hrane, o znanju o uzgoju žitarica, kao i o otkrivanju područja na koja mogu pre­seliti svoja stada, sjemenje, poljoprivredna oruđa i ostalo, kako bi iznova mogli započeti život. Svaka takva promjena nedvojbeno je velik i traumati­čan događaj. A trebaju li prijeći vode, možda čak moraju izumiti ili iznaći i neko prijevozno sredstvo - kao što su biblijski Noa i njemu srodni likovi iz drugih predaja učinili kada su u svoje vrijeme bili suočeni s potopom.

Najupečatljiviji artefakt iz priča o potopu nedvojbeno je brod ili arka. Da bi preko otvorenoga mora mogao prevesti osmero ljudi i velik broj ži­votinja, kako se dade zaključiti čitanjem biblijske priče, to plovilo nije mo­glo biti izgrađeno od nekog izdubljenog debla, nego je moralo biti prilično veliko. Što, dakle, znamo o sposobnostima 'pretpotopnog' društva koje je možda bilo kadro proizvesti takvo plovilo, i kada i gdje je izumljen brod?

Ljudi su brodovima plovili čak i tijekom ledenoga doba, kao i desecima tisućljeća prije prvoga konja i kočije. Naprimjer, prema najnovijem datira­nju na temelju analize radioaktivnim ugljikom, zaključuje se da su stanov­nici jugoistočne Azije naselili Australiju oko 60.000. god. pr. Kr. Pritom su morali prijeći put preko mora dugačak najmanje 170 km, jer Australiju i Aziju je razdvajao veliki oceanski kanal čak i u doba kada su razine svjetskih mora bile mnogo niže nego danas. Prema tome, ti su ljudi čak i tada treba­li imati plovila.

Nadalje, u razdoblju neposredno nakon mlađeg drijasa, prije crnomor­skog potopa, Sredozemnim su morem sigurno plovili brodovi. To je očito čak i bez otkrića stvarnih brodova iz toga razdoblja, na temelju trgovine dragocjenim opsidijanom za rezanje kamena koja je u to vrijeme bila ra­sprostranjena. Jedna značajka opsidijana, između ostalih, sastoji se u tome što svaki pojedini kamen ima jedinstvenu strukturu koja omogućuje znan­stveno utvrđivanje mjesta njegova podrijetla.

Naprimjer, u slučaju dobro istražene špilje u Franchthiju u Grčkoj, koja je bila naseljena od 8. tisućljeća pr. Kr., znanstvenici su utvrdili da je opsi-dijan, otkriven među ostacima iz starih razina naselja, ondje donesen s otoka Melosa smještenoga 120 km jugoistočno od špilje. Niže razine mora u to vrijeme ne bi otežavale plovidbu u tom dijelu Sredozemlja. A budući da je moguće da su ljudi putovali dužim, posrednim putom koji je dijelom prolazio kopnom, čak bi i to putovanje uključivalo nekoliko zaustavljanja na otocima.

Slično se može zaključiti i iz nedavnih otkrića vezanih uz najstariju ko­lonizaciju sredozemnog otoka Cipra, smještenog južno od Turske. Iz geo­logije Cipra proizlazi da se taj otok, koji je danas udaljen 70 km od turske obale, nikada nije nalazio bliže Turskoj, niti je s njome ikada bio povezan kopnom. Osim toga, poznato je da su do 10. tisućljeća pr. Kr. na njemu, što se tiče lokalnih vrsta životinja, živjeli samo patuljasti slonovi, patuljasti vodenkonji, dvije vrste miševa i jedna vrsta rovke. A nastupanjem mini le­denoga doba u mlađem drijasu, slonovi i vodenkonji su izumrli, a na Ci­pru su preživjeli samo miševi i rovke.

Oko 7000. god. pr. Kr. na otok su stigli prvi ljudski stanovnici. Bila je to lutalačka skupina koja je osnovala 30-ak različitih naselja, među kojima je najpoznatija Khirokitia. Gradili su prilično staromodne, okrugle kuće od izvrsnoga lokalnog kamena.

No, za nas najzanimljiviji aspekt toga naseljavanja jest činjenica, da su doseljenici na Cipar donijeli biljke i životinje koje na njemu do tada nisu postojale. Tako su se na otoku iznenada pojavile ovce, koze, svinje i jeleni. Kako se vidi iz broja kostiju, jelen koji je pripadao svjetlosmeđoj vrsti Dama mesopotamica, tvorio je čak 20-50% ukupne mesne hrane otočana, što je obrazac koji ne nalazimo nigdje drugdje. Iako se divlji jelen ne može pripitomiti poput domaćih životinja, može jesti čovjeku iz dlana, može ga se nadzirati u zatvorenim pašnjacima i izdvojiti ga iz njegova krda kada je potrebno meso divljači, što je, čini se, bila praksa prvih stanovnika Cipra.

Sve to vodi nas do temeljnoga zaključka, naime, da je oko 7000. god. pr. Kr. jedan ili više brodova - na kojima je plovila migracijska populacija, stoka za uzgoj, razne vrste biljaka i sjemena za uzgoj - isplovilo iz Turske prema Cipru. Čak i prije crnomorskoga potopa dogodila se velika seoba stočarskih i poljoprivrednih zajednica, koja je bila veoma nalik Noinu pu­tovanju.

Što se tiče načina izgradnje takvih brodova, knjiga Postanka (6, 14) govori da je Noa svoju arku izgradio od trske. I u inačici te priče u epu o

Gilgamešu opisuje se da je akadskom 'Noi', Utanapištimu bilo rečeno neka sruši ogradu od trske kako bi od nje sagradio brod koji će izdržati potop. To potvrđuju najstariji sačuvani opisi pretpovijesnih brodova. Slike na sti­jenama u Tassiliju i staroegipatski petroglifi prikazuju brodove izgrađene, kako se čini, od snopova osušene trske. Premda možda zvuči nevjerojat­no, snopovi trske izrazito su koristan materijal. Budući da trska prirodno pluta, kada se snopovi te biljke povežu u oblik plutajuće platforme, trska će biti sposobna za plovidbu otvorenim morem, osobito ako se pramac i krma podignu dodatnim vezivanjem trske. Kako je primijetio norveški moreplovac Thor Heyerdahl, proslavljen ekspedicijom 'Kon Tiki', a čiji je prekooceanski brod 'Ra' bio konstruiran na isti način:

"Klasičan tip broda od trske ... nedvojbeno je najsigurniji tip plovila koji su pomorski stručnjaci ikada izumili. Kompaktan kao čvrsta gumena lopta i sposoban da pluta kao čep, jahat će na valovima po­put morske ptice i preživjeti svaki uragan, a to stoga što nema trup koji bi se mogao napuniti vodom. Trup broda izgrađenog od snopova trske omogućuje mu da se održava na visokim valovima i ulazi u plićake bez potrebe za izbacivanjem vode i bez straha od propuštanja. Svojom stabilnošću i nosivošću nadmašuje drvene trupove brodova iste veličine."

Kao glavni nedostatak brodova od trske arheolozi navode činjenicu da je materijal od kojega je izgrađen ekološki izrazito blagotvoran. To znači da su šanse da će se takvo plovilo sačuvati u nekom prepoznatljivom obliku devet tisuća godina veoma male. No, čak i da arheolozi ne otkriju makar jedan teretni brod iz toga ranog razdoblja ljudske povijesti, dokaz o posto­janju takvih brodova - i to prilično velikih - otkriven na Cipru i u drugim zemljama, ne može se osporiti. Iz toga slijedi da je već u 6. tisućljeću pr. Kr. doista mogla postojati lađa sposobna za prijevoz velikog broja ljudi, kao jedan od ključnih elemenata priča srodnih Noinoj.

Vidjeli smo, dakle, da je pretpotopno razdoblje bilo iznenađujuće na­predno, budući da je uključivalo nekoliko izuma koje u našem 'civilizira­nom' svijetu uzimamo zdravo za gotovo. Isto tako, vidjeli smo da su se na­seljene zajednice brojčano povećale u usporedbi s njihovim precima iz lovačko-skupljačkih zajednica. No, unatoč tomu, većina naselja imala je relativno mali broj stanovnika. Naprimjer, u pretpotopnoj Khirokitiji vje­rojatno nije živjelo više od 300-600 stanovnika. Asikli je možda imao oko tisuću stanovnika, poput pretpotopnog Jerihona.

No je li igdje postojalo veće naselje? Na temelju svega što smo saznali, čini se da je pretpotopno razdoblje prethodilo autokraciji i centralizaciji moći u velikim prijestolnicama. Pa ipak, je li u to doba postojao grad ve­ličinom nalik današnjem New Yorku, Manchesteru ili Sydneyu? Je li po­stojala neka pretpotopna metropola?

Nedvojbeno jest, kako ćemo vidjeti. Iako je otkriven prije četrdeset go­dina, o njemu se nije mnogo pisalo izvan arheoloških časopisa. I taj se grad nalazio u današnjoj Turskoj. Kako se zvao? Catal Hüyük, humak ( hüyük ) na raskrižju putova.

9. POGLAVLJE

METROPOLA IZ KAMENOGA DOBA

"Neolitička civilizacija otkrivena u Catal Hüyüku, blista poput supernove među prilično tmurnom galaktikom onovremenih ruralnih kultura"

James Mellaart

Prohladne večeri u studenom 1958., i doslovno u izravnoj opasnosti od ugriza lokalnih pasa ovčara, britanski arheolog James Mellaart, koji je tada boravio u Ankari, s dvojicom je svojih drugova prvi put posjetio Catal Hüyük u namjeri da istraži njegov humak. To se naselje prostire na površi­ni od 12,8 ha i na uzvisini od 910 m - što ga je moglo sigurno zaštititi od pretpostavljenog crnomorskog potopa - i smješteno je u plodnoj turskoj ravnici Konyji, oko 210 km južno od Ankare. Mellaart se poslije ovako prisjetio svog prvog pregleda tog nalazišta:

"Većina naselja ... bila je prekrivena tratinom i korovom (peganum harmala), ali na mjestima na kojima su jugozapadni vjetrovi, za to područje uobičajeni, ogolili njegovu površinu, jasno su se vidjeli tra­govi zidova od blatne opeke, koja je zbog požara poprimila crvenu boju, kontrastnu sivom pepelu, slomljenim kostima, krhotinama lončarije, oruđa i oružja od opsidijana. Na naše iznenađenje, ti se ostaci nisu nalazili samo na podnožju humka, nego čak i na njegovu vrhu, oko 15 m iznad površine ravnice."

Za Mellaarta je čak i taj površan pregled bio dovoljan da zaključi da humak potječe iz kasnog kamenog doba, i da je na tome mjestu dugo bio prilično velik grad koji je u određenom razdoblju napušten, što je onemogućilo kasnijim kulturama da na njemu grade svoje zgrade. Slijedom toga, Me­llaart je 1961. započeo opsežna iskopavanja, usredotočivši se na otkopava-

nje građevina u cjelini, umjesto primjene teoretski znanstvenijeg sustava mrežnog iskopavanja koji je tada zagovarala njegova kolegica, Kathleen Kenyon, za koju je radio kao mladi terenski pomoćnik na iskopavanjima u Jerihonu. Kako će se tri desetljeća poslije uvjeriti turski arheolozi u Asi-kliju - koji se prije vulkanske erupcije u kojoj je uništen nalazio nasuprot Catal Hüyüka, na drugoj obali tada velikog jezera Konya - to prilično močvarno područje onemogućavalo je silazak u netaknuto tlo ispod nala­zišta. Stoga je bilo nemoguće precizno utvrditi kada je to mjesto prvi put naseljeno. Usprkos tomu, Mellaart je uspio iskopati 14 uzastopnih slojeva naselja, što je upućivalo na pretpostavku da su ljudi ondje živjeli možda tisuću godina.

Mellaart je svoja iskopavanja usredotočio na malo područje na jugoza­padnoj strani Catal Hüyüka, što se pokazalo izvanredno produktivnim. Tamošnje su kuće, kao i u Asikliju, bile pravokutne i stoga mnogo moder­nije od koliba od trske iz relativno mlađe povijesti ili okruglih kuća u Khirokitiji na Cipru. Kao i u Asikliju, te kuće nisu imale vrata, već se u njih ulazilo kroz otvore na krovovima do kojih se uspinjalo ljestvama. Iako ta­kve drvene ljestve nisu sačuvane, o njima svjedoče jasni tragovi u ožbuka-nim zidovima. U nekim sobama nalazile su se peći i ognjišta, koja su obično bila smještena između dviju kuća. A kuće su bile izgrađene tako da su samo one koje su se nalazile na rubu grada imale vanjske zidove. Stoga je svjetlo dopiralo samo odozgo, budući da su krovovi svih kuća bili različite visine, s otvorima koji su se nalazili na njihovu najvišem dijelu. Sobe u unutrašnjo­sti kuća bile su međusobno odvojene okruglim otvorima bez vrata.

Građevine Catal Hüyüka razlikovale su se od onih u Asikliju i po drugim značajkama, premda je tomu možda razlog dostupnost građevnoga materi­jala. Dok su graditelji Asiklija uspješno iskorištavali mjesni vulkanski ka­men u kombinaciji s blatnom opekom, omiljena graditeljska metoda u Catal Hüyüku, barem u njegovim starijim razinama, bio je drveni kostur. Naime, najprije se gradio kostur od tvrdog, bjelogoričnog drveta koji je mogao samostalno stajati i koji se potom, prema potrebi, oblagao nepotpor-nim zidovima, slično kućama srednjovjekovne i tudorovske Engleske. Za to se odabiralo bjelogorično drvo, poput hrasta i bora, koje se posebno dopremalo iz šuma u udaljenim brdima, i to vjerojatno riječnim putom. Stabla su se pažljivo tesala i tako obrađeno drvo nakon toga se postavljalo kao okomite i krovne grede. Ti su se zidovi potom oblagali pravokutnim opekama od blata, koje su se pažljivo oblikovale u odgovarajuće veličine u drvenom kalupu izrađenom širočkom (tesarskom sjekiricom).

Slika br. 12: Sagovi različitih uzoraka, koji su ukrašavali jedno od svetišta u Catal Hüyüku. [Manja slika] Najosnovniji tkalački stan na kojima su se tkali sagovi, a kojim se služe i današnji nomadi.

Catal Hüyük se, stoga, smatra najstarijim poznatim naseljem u kojemu se prvi put počela upotrebljavati oblikovana (premda nepečena) opeka za izgradnju kuća. Osim toga, zanimljive su i graditeljske metode kojima su se služili njegovi stanovnici, osobito tesarska obrada tvrdoga drveta za izradu drvenog kostura. Slične značajke imaju i nastambe koje je Ballard otkrio oko 480 km sjevernije u Crnom moru. (vidi 75. str.). Iako su ta tuma­čenja možda provizorna, s obzirom da još uvijeknemamo dovoljno spozna­ja o crnomorskim građevinama, brojne naznake upućuju na istu kulturu.

Mellaart je iskopavao Catal Hüyük u razdoblju između 1961. i 1965., pri čemu je pozornost usredotočio samo na najistočniji od dvaju njegovih humaka jer je zapadni, kako je utvrdio na temelju površnog pregleda, mlađega podrijetla. U cjelini, iako je otkopao samo tridesetinu površine toga istočnog humka, Mellaart je otkrio oko 150 različitih građevina. To

Slika br. 13: Reprodukcija najstarijeg poznatog prikaza pejzaža na svijetu, otkri­venog u Catal Hüyüku prikazuje grad s eruptirajućim vulkanom u pozadini. Izradio James Mellaart.

znači da je u doba njegova procvata, u 8. i 7. tisućljeću pr. Kr., u Catal Hüyüku živjelo između pet i sedam tisuća ljudi, što ga je činilo većim od svih drugih poznatih gradova iz toga ranog razdoblja. Kao i većina drugih naselja iz toga relativno mirnog pretpovijesnog razdoblja, Catal Hüyük nije imao obrambene zidove, a prema mjerilima današnjih gradova, mogli bismo ga smatrati veoma rustikalnim. Putnik koji bi u 8. tisućljeću pr. Kr. posjetio to naselje smješteno na obali tada velikog, a danas već odavno isušenog jezera Konya, najprije bi pomislio da je stigao u naprednu poljo­privrednu zajednicu. Na pašnjacima bi pasla stoka i ovce, dok bi na prostra­nim okolnim poljima rasla pšenica i mnoštvo najrazličitijeg povrća. Ipak, ta pretpotopna metropola - pet tisuća godina starija od egipatskih pira­mida - u mnogim je aspektima bila izvanredno napredna i vrlo slična, recimo, današnjem Chicagu ili Ženevi.

Osim naznaka koje nalazimo i u Asikliju i počecima planirane urbani­stičke gradnje, čini se da je opći standard kućanstava u Catal Hüyüku bio visok. Njegovi su stanovnici brižno skrbili o čistoći svojih soba, a arheolozi su samo u rijetkim slučajevima pronalazili otpatke hrane u obliku kosti životinja. Zidove kuća gotovo su svake godine oblagali svježom žbukom. Sanitarne uvjete održavali su čak i neobično dobro uređenim sustavom za zbrinjavanje otpada, tako da su smeće odlagali u privatnim dvorištima između kuća i potom ga redovito spaljivali.

Drveni kosturi kuća posvuda su bili obojeni crveno, kao da je to bila neka 'nacionalna boja toga grada. Iako su se crvenom ujedno naglašavali

drveni kosturi kuća, umjesto njih, kako je primijetio Mellaart, kasnije su se uglavnom gradili nosivi zidovi od blatnih opeka. Zidovi od blatne ope­ke, podovi i stropovi u svim su se razdobljima pažljivo oblagali finom bi­jelom glinom, i potom ukrašavali živopisnim muralima i kipovima. A upravo nam murali - možda najstariji poznati 'kućni ukrasi' - daju neke naznake o tehnološkom i kulturnom razvoju stanovnika Catal Hüyüka u 8. i 7. tisućljeću pr. Kr.

Neki od tih ožbukanih zidova oslikani su apstraktnim motivima koji, kako je istaknuo Mellaart, predstavljaju složene ornamente kojima su se poslije ukrašavali turski sagovi, tradicionalni sagovi koji se tkaju na tkalač­kim stanovima. A budući da Mellaart tvrdi da su zidne slike sigurno pre­slike ornamenata na sagovima, a ne obrnuto, danas se smatra da se umije­će izrade tih sagova i uz nju vezana predaja (tvrdi se da svaki ornament pripovijeda svoju priču) razvilo prije čak devet tisuća godina. Sagovi u današnjim turskim kućama često služe kao šareni zidni i podni ukrasi, dok se u nekim zajednicama tradicionalno izrađuju na običnom, ali tehnički impresivnom vodoravnom tkalačkom stanu. Iz toga, dakle, možemo zaklju­čiti da su 'pretpotopni' tkalci iz Catal Hüyüka razvili barem sličnu tehnolo­giju, i to prvu takvu u svijetu - usporedimo li je s nekom drugom pozna­tom pretečom.

Mellaart je na zidu jedne od kuća u Catal Hüyüku otkrio i veoma zanim­ljiv prikaz pejzaža. A s obzirom da je stara oko devet tisuća godina, pred­stavlja prvu takvu sliku na svijetu [slika br. 13]. Ali ono što je čini tako iz­vanrednom činjenica je da se osim prikaza grada (ili, barem, skupine gradskih kuća) koji je također najstariji na svijetu, u pozadini jasno vidi erupcija vulkana. Mellaart je to ovako opisao:

"Teško da se vulkanska erupcija mogla jasnije naslikati: iz vrha izbija vatra, lava teče iz otvora na njegovu podnožju, oblaci dima i iskre pepela nadvijaju se nad njegovim vrhom i slijevaju niz vulkanske padine i posvuda uokolo; sve to umetnuto je u ovu sliku."

Budući da je umjetnik iz 7. tisućljeća pr. Kr. naslikao vulkan s dva vrha, Mellaart i drugi samouvjereno su ga poistovijetili s Hasan Dagom. Hasan Dag, koji se iz Catal Hüyüka može vidjeti na drugoj strani jezera Konya, jedini je vulkan u središnjoj Anatoliji koji se odlikuje tom jedinstvenom značajkom. Upravo je erupcija Hasana Daga uzrokovala propast Asiklija, radi čega je jedan znanstvenik pretpostavio da spomenuta slika možda

prikazuje upravo taj događaj. Međutim, ta slika iz Catal Hüyüka nastala je oko tisuću godina nakon uništenja Asiklija. Hasan Dag bio je aktivan vul­kan sve do 2. tisućljeća pr. Kr., pa je mnogo vjerojatnije da je umjetnik naprosto naslikao ono čemu je on (ili ona) osobno svjedočio/la u Catal Hüyüku.

Drugi prizori naslikani na zidovima u Catal Hüyüku pružaju neke bitne naznake o pretpotopnim stanovnicima toga grada i njihovu načinu života. Muškarci, od kojih su neki odjeveni u kože leoparda, prikazani su u plesu i lovu, neki od njih oko struka nose torbe za skupljanje hrane. Ti prizori nevjerojatno nalikuju onima s tassilijskih fresaka iz faze 'Roundhead'. Na nekim slikama muškarci su ogrnuti, kako se čini, tkaninom oko bokova, dok im je koža obojena crveno. Katkad su prikazani u lovu na običnoga jelena (cervus elaphus), kojeg love lukom i strijelom, dok na drugim slika­ma okružuju, ali ne ubijaju, velika goveda nalik turovima (bos primogeni-us), danas izumrlom vrstom divljega goveda. Kako smatraju Mellaartovi savjetnici, zoolozi Dexter Perkins i Pierre Ducos, dolina Konya zbog obilja vodenih izvora pogoduje rastu takvih velikih vrsta.

Činjenicu da je uzgoj velike stoke bio od najvećega značaja za stanovni­ke Catal Hüyüka, potvrđuje i analiza ostataka hrane. Te su analize pokaza­le da je oko 90 % ukupne hrane životinjskoga podrijetla tvorilo meso sto­ke, koja se koristila i za nošenje tereta i vuču. Stručna analiza kostiju također je pokazala da su te životinje bile udomaćene već u najranijim etapama razvoja grada. Dakle, možemo sigurno reći da je Catal Hüyük, bez obzira što bismo još o njemu možda mogli saznati, prije devet tisuća godina bio stočarski grad, u kojemu se umijeće uzgoja stoke očito razvilo oko dva ti­sućljeća nakon pripitomljavanja koza i ovaca.

Stočarstvo - iako je nemoguće utvrditi jesu li te životinje prvi put pripi­tomljene u Catal Hüyüku - nipošto nije bila jedina značajna djelatnost stanovnika Catal Hüyüka. Neke od najboljih enciklopedija pripisuju izum pekarskoga umijeća drevnim Egipćanima. Međutim, pet tisućljeća prije osnutka najstarije egipatske dinastije, stanovnici Catal Hüyüka u dovolj­noj su mjeri razvili kulinarsku vještinu pripreme pšenice i ječma i već su tada proizvodili kruh. Jedino tako možemo objasniti peći za pečenje, za razliku od ognjišta za kuhanje, koje je Mellaart otkrio u tamošnjim nastam­bama, primijetivši: "... stječe se dojam da je svaka obitelj pekla svoj kruh." Nadalje, u dva sloja koja datiraju iz 7. tisućljeća pr. Kr., otkrivene su dvije velike peći od opeke koje su se nalazile u dvorištu, a na temelju kojih je Mellaart zaključio da su pripadale pravoj pekarnici.

Na jelovniku stanovnika Catal Hüyüka nalazio se i grašak, ulje od sjeme­na gorušice, jestivi žirovi, divlje jabuke, bob, grožđe, češeri, orasi, pistaciji, ptičja jaja, riba i ptice. Ti pretpotopni stanovnici uživali su u zadivljujuće raznolikoj hrani, dostojnoj stanovnika bilo kojeg današnjega grada slične veličine.

U prethodnom poglavlju spomenuli smo da je najstariji komad tkanine na svijetu otkriven u Cayonuu, koji se nalazi oko 400 km istočno od Catal Hüyüka. Sa zidnih slika jasno proizlazi da se u Catal Hüyüku rano razvila tkalačka djelatnost. Osim već spomenutih tkanina koje su muškarci nosili oko bokova, žene su na slikama prikazane odjevene u raskošno obojene i ornamentirane haljine, koje su očito bile izrađene od tkanih materijala. Jedan kipić od pečene gline prikazuje jedru ženu odjevenu u izrazito kratku suknju s obrubom, nalik onima iz 1960-ih i košulju od leopardove kože pričvršćenu naramenicama. Mellaart je otkrio pougljenjene, ali dobro očuvane komadiće tekstila, na temelju kojih je zaključio da su stanovnici poznavali različite metode tkanja.

Što se tiče načina izrade ornamenata na haljinama, Mellaart je otkrio velik broj pečata od pečene gline, kružnih, ovalnih i u obliku cvijeta, a svi su imali ravnu donju površinu sa spiralnim i drugim uzorcima. Zaključio je da su se ti pečati koristili za otiskivanje uzoraka na haljinama, premda su drugi pretpostavili da su se koristili za otiskivanje ornamenata na koži, dok neki kipići upućuju na to da su stanovnici Catal Hüyüka možda oslika­vali svoja tijela. U svakom slučaju, ti pečati nedvojbeno predstavljaju je­dan od najstarijih oblika tiskarske tehnologije, koji je izumljen osam tisu­ća godina prije Gutenbergove tiskarske preše.

Kako smo spomenuli u prethodnom poglavlju, dokaz u obliku drvenih proizvoda rijetko mogu preživjeti razorno djelovanje vremena, ali Catal Huyuk predstavlja značajnu iznimku, budući da je Mellaart, između osta­log, otkrio izvanredno vješto i napredno obrađene drvene predmete [slika br. 14]. Naprimjer, iako je najbliže izvorište jelovine gorje Taurus, jugoza­padno od Catal Hüyüka, gradski tesari su uz pomoć isključivo kamenoga oruđa rezbarili ovalne zdjele i posude za meso od jelovine s ukrasnim drškama, koje su oblikovali toliko stručno da izgledaju moderne čak i danas. Jednako vješto i ukusno oblikovali su i drvene kutije s drškama i čvrsto prianjajućim poklopcima. Mellaart je čak otkrio savršeno oblikovanu dr­venu čašicu za jaje, što je možda također jedna od prvih takvih specijalizi­ranih posuda na svijetu.

Slika br. 14: Primjerci najstarijih visokokvalitetnih drvenih predmeta na svijetu (gore) i tiskarske naprave (manja slika) otkriveni u Catal Hüyüku.

Osim tesarstva, obilje trstike u okolnim močvarama upućuje na moguć­nost razvijenog košaraštva, a s tim u svezi, Mellaart je u praktički svim slojevima Catal Hüyüka otkrio otiske ili pougljenjene ostatke košaračke robe. Košaraštvo se koristilo za izradu svih vrsta spremnika - spremišta za hranu, posuda za žito, kutija za zrcalo, čak i za izradu dječjih ljesova. Čini se da su se mjesni obrtnici radije bavili košaraštvom i drvodjelstvom nego li lončarstvom. Naime, iako je lončarija otkrivena već u najstarijim dostup­nim slojevima naselja u Catal Hüyüku, zajedno s pećima u kojima se pe-kla, stanovnici su bili skloniji tradicionalnijim proizvodima. To jasno pro­izlazi iz činjenice da su lončarski predmeti iz Catal Hüyüka, u usporedbi s drugim površinama, veoma rijetko raskošno ukrašeni i obojeni i često nalikuju drugim spremnicima, kao što su drvene kutije ili kožne torbe, a ne predstavljaju samostalna umjetnička djela. Unatoč tomu, lončarija iz Catal Hüyüka jedna je od najstarijih u zapadnom svijetu, što bi dodatno

mogla potvrditi otkrića keramike u nižim slojevima toga naselja od onih koji su do sada istraženi.

Jednako razvijeno umijeće pokazuju otkriveni predmeti od kostiju i kamena. Uz kostur jednoga muškarca Mellaart je otkrio obredni bodež od kremena s izvanredno lijepo oblikovanom i nazupčanom oštricom. Držak bodeža izrađen je od kosti, lijepo oblikovane u lik zmije čije je tijelo strplji­vo izdubljeno sitnim rupama nalik ljuskama. Pretpostavlja se da je drška prilijepljena uz bodež mješavinom vapna i biljne smole, pri čemu je dodatno pričvršćena finim konopcem čvrsto omotanim oko donjega dijela drške. Ele­gancija dizajna i kvaliteta izrade teško bi se čak i danas mogle nadmašiti.

Posvuda u Catal Hüyüku Mellaart je otkrivao zapanjujuće dokaze tehno­loške specijalizacije. Kako su, pitao se: "... polirali zrcalo od opsidijana, čvrstog vulkanskog stakla, a da ga pri tome nisu ni zagrebli i kako su buši­li rupe u kamenim kuglicama (uključujući opsidijan), koje su toliko sitne da kroz njih ne može proći čak ni najfinija suvremena čelična igla?"

To nas podsjeća na izbušene rupe koje je arheolog Roberta Ballarda, Fredrik Hiebert, vidio na pretpotopnom oruđu koje je izvadio s dna Crnog mora. Nadalje, istom je tehnologijom zacijelo izrađen i najstariji poznati primjerak zubarskoga instrumenta, nedavno otkrivenog u Mehrgarhu u današnjem Pakistanu. Među grobovima u tom selu otprilike iste starosti kao i Catal Hüyük, čiji su se stanovnici također bavili poljodjelstvom i izradom elegantnoga nakita, arheolozi sa Sveučilišta u Missouriju otkrili su luba­nju sa zubom koji je imao savršeno okruglu i stručno izbušenu sitnu rupu. Elektronskim mikroskopom - koji je Mellaartu bio nedostupan 60-ih go­dina prošloga stoljeća - opažen je uzorak koncentričnih brazdi, "... gotovo sigurno oblikovanih kružnim kretanjem bušilice s kamenim svrdlom."

Stanovnici Catal Hüyüka bili su i vješti obrađivači metala. U jednom od nižih i, prema tome, starijih slojeva iz otprilike početka 7. tisućljeća pr. Kr., Mellaart je otkrio bakar i olovo koji su se koristili za izradu perli, privjesaka i drugih ukrasa, a neki su imali cjevast oblik za ukrašavanje žen­skih suknji od konca. Iako su se ti predmeti uglavnom izrađivali obradom bakrenih gruda čekićem, Mellaart je u jednom od gornjih slojeva otkrio trosku, iz čega proizlazi da se bakar vadio iz rudače taljenjem, što, pak, upućuje na postojanje prave metalurgije. Kako je sam priznao: "... ne bi nas iznenadilo da su poznavali zlato i srebro, premda ti metali tada još nisu bili otkriveni." Kada su, dakle, i gdje ti ljudi naučili taliti metale?

Valja nam za sada ostaviti tu zagonetku neriješenom, i postaviti pitanje tko su točno bili ti ljudi. Neosporno je da su živjeli u Turskoj dugo prije

dolaska Turaka, Mongola, Arapa, Rimljana, Grka ili Hetita. Što, dakle, zna­mo o njihovoj rasi ili jeziku? Odgovor na to pitanje može nam pomoći da utvrdimo identitet vlasnika pretpotopnih kuća s drvenim kosturima koje je Robert Ballard otkrio pod morem ispred Sinopa.

Kako je Mellaart ustanovio, stanovnici Catal Hüyüka, kao i Asiklija, običavali su pokapati svoje mrtve, osobito žene i djecu, ispod podova ku­ća, što omogućuje analizu kostiju otkrivenih na tim lokacijama. Nažalost, 60-ih godina prošloga stoljeća, kada je Mellaart provodio svoja iskopava­nja, DNK analiza još nije bila uključena u arheološka istraživanja, već je prevladavala antropološka analiza tipova lubanje. Kako je izvijestila Me-llaartova glavna antropološka savjetnica Denise Ferembach s 'Institut de Paleontologie Humaine', lubanje oko 59% stanovnika Catal Hüyüka bile su izdužene, takozvane euroafričke lubanje, 17% stanovništva tvorila je sredozemna rasa slabije grade i izduženih lubanja, a 24 posto stanovnika imali su kratke lubanje, poput stanovnika alpskih područja. Premda se takvoj kategorizaciji danas ne pridaje velika vrijednost, jasno je da je sta­novništvo Catal Hüyüka bilo izmiješano i da nije tvorilo jedinstven rasni tip. Stasom, koji je nedvojbeno bio potpomognut dobrom prehranom, ti se ljudi nisu mnogo razlikovali od današnjih, tako da su muškarci u prosje­ku bili visoki između 1,78 i 1,63 m, a žene između 1,63 i 1,52 m. Među­tim, ništa od toga nas ne približava utvrđivanju rasne skupine kojoj su možda pripadali, ili jezične obitelji iz koje je njihov jezik možda potjecao.

Ipak, prilično smo dobro upoznati s njihovom religijom. Mellaart je pret­postavio da je dio Catal Hüyüka koji je on iskopao predstavljao vjersku četvrt, jer je svaka četvrta kuća naizgled bila svetište. U njima su se nalazile neke od ranije spomenutih zidnih slika, kao i mnoštvo podataka o jedin­stvenim religijskim običajima stanovnika Catal Hüyüka.

Prije svega, čini se da je glavno božanstvo grada bila veoma moćna že­na. S obzirom da ne poznajemo jezik kojim su govorili stanovnici Catal Hüyüka, ne znamo kako se zvala. Međutim, na temelju njezinih različitih prikaza možemo gotovo sigurno zaključiti da je to bila Velika božica maj­ka. Ona je bila božica spolnosti i plodnosti ljudi, pripitomljenih i divljih životinja, uzgojenih i divljih biljaka, kukaca, zaštitnica obreda rođenja i smrti, itd.

Uz tu Veliku božicu majku usko je bio povezan bik. Jedna od najzanim­ljivijih značajki svetišta u Catal Hüyüku glave su bikova obješene na zidu iznad oltara [slika br. 15], koji podsjećaju na glave ustrijeljenih jelena i tigrova koje su lovci u 19. st. vješali na zidovima svojih salona. Katkad ti bikovi vise pojedinačno ili u skupinama od tri. Katkad se iznad njih nala-

ze reljefi s prikazom Velike božice majke raširenih nogu kao da rađa dije­te ili, u ovom slučaju, možda bika, budući da u nekim slučajevima iz nje­zine stidnice izlazi bikova glava. Znanstvenici pretpostavljaju da je bikova glava predstavljala muževnost, a božica svoju nadmoć nad tim principom. Neke bikove glave izrađene su od gline, druge od gipsa, a neke su stvarne glave bikova. Osim njih, u svetištima se nalaze i niski stupovi u koje su umetnuti bikovi rogovi, element koji u kasnijim kulturama često predstav­lja rogove posvećenja. Što se tiče bikova naslikanih na zidovima svetišta u Catal Hüyüku, oni su uvijek okrenuti prema gorju Taurus (lat. bik), što, kako je hladno primijetio Mellaart: "... možda nije slučajno."

Slika br. 15: Dva od brojnih svetišta otkrivenih u Catal Hüyüku, koja upućuju na postojanje kulta bika (rekonstrukcija Jamesa Mellaarta).

Međutim, panteon stanovnika Catal Hüyüka nisu tvorila samo ženska božanstva, jer Mellaart je otkrio i kipiće mladoga boga koji sjedi. Drugi slični kipići otkriveni na drugim mjestima prikazuju muško božanstvo u erekciji, a tragovi na najmanje jednom od takvih kipića iz Catal Huyuka upućuju na to da je penis odlomljen.

Druge značajke koje je Mellaart iznova otkrivao u svetištima upućuju na to, da su stanovnici Catal Hüyüka već tada imali naprednu teologiju i mitologiju. Čini se da se velika pozornost pridavala blizancima, jer su u nekima od njih kipići božica smješteni jedan pokraj drugoga. U jednom svetištu otkriveni su i kipići od plavog i smeđog vapnenca koji, premda su slomljeni u očitom pokušaju izvlačenja njihovih magijskih svojstava, prika­zuju dvije božice s djetetom, možda Trojstvo. Među njima se nalazi i kipić leoparda kojeg su stanovnici Catal Hüyüka, čini se, štovali kao svetu kra­ljevsku životinju, budući da se u jednom svetištu nalazi visoki reljef dvaju leoparda heraldički okrenutih jednog prema drugome.

Sama činjenica da su stanovnici Catal Hüyüka pokapali svoje mrtve ispod podova kuća - ili, točnije, ispod platformi koje su živi koristili kao krevete - upućuje na to da su vjerovali u zagrobni život, ali i na vjerovanje u mrtve koji opće sa živima putem snova, u što i danas vjeruju mnogi plemenski narodi.

Ali za razliku od drevnih Egipćana koji su se pojavili kasnije, čini se da nisu smatrali potrebnim očuvati tijela mrtvih. Upravo suprotno. U nekim svetištima u Catal Hüyüku prikazani su veliki lešinari, od kojih neki ima­ju ljudske noge, poput božice u liku ptice, koji kljucaju tijela mrtvih ljudi. Čini se da su tijela mrtvih namjerno izlagana vani kako bi ih ptice kljucale, što je uvriježen običaj među nekim današnjim tibetanskim narodima koji su uspjeli održati svoju tradicionalnu religiju. Ptica prikazana na svetištu u Catal Huyuku nedvojbeno je oštrodlaki lešinar (gyps fulvus), impresiv­no stvorenje s rasponom krila 275 cm, a koji se i danas može vidjeti kako nadlijeće ravnicu Konya, povremeno se obrušavajući na strvine. Kako je Mellaart primijetio, njihovi kljunovi: "... ne ostavljaju tragove na kostima, već samo razdiru meso, ne dotičući pri tom mozak u lubanji." Moguće je da su stanovnici Catal Hüyüka lešinare smatrali utjelovljenjem božice koja prenosi duše mrtvih u zagrobni život, i potom njihove ogoljene kosti odnosi natrag na njihov posjed kako bi ondje mogli boraviti među živim članovima svoje obitelji. Jedna zanimljivost grobova u Catal Hüyüku koju je Mellaart zamijetio jest činjenica, da su u njima uglavnom pokopane žena i djeca, dok muškarci, čini se, nisu imali tu povlasticu.

Slika br. 16: Glineni kipić Velike božice majke pri porodu, koja sjedi na prijesto­lju između dva leoparda. Glava božice, koja je bila namjerno otkinuta, naknadno je restaurirana.

Osim što je bila božica smrti, zaštitnica Catal Hüyüka bila je i božica spolnosti. Reljef koji prikazuje muškarca i ženu u spolnom činu, a koji je Mellaart otkrio u jednome od svetišta, najstariji je poznati prikaz toga čina koji će se u kasnijim kulturama nazivati svetim brakom. Nadalje, bo­žica je nedvojbeno bila i zaštitnica plodova takve zajednice, rođenja djete­ta. Jedno od svetišta koje je otkrio u Catal Hüyüku Mellaart je nazvao Crvenom odajom, jer to je bila jedina prostorija na koju je naišao tijekom svojih iskopavanja u kojoj je čak i vapnencem obložen pod bio obojen u crveno, zajedno s ostalim namještajem i priborom. Na jednom zidu te sobe nalazila se slika žena u činu rađanja, a Mellaart je pretpostavio da je ta soba služila kao prostorija za primalje ili rodilište - što je sigurno prva takva prostorija na svijetu.

Međutim, na to svojstvo božice možda najviše upućuje kipić koji je Mellaart otkrio u posudi za žito oko najgornjega sloja Catal Hüyüka, što znači da potječe iz razdoblja neposredno prije nestanka grada [slika br. 16]. Taj kipić, visok samo 13 cm, prikazuje božicu koja sjedi na prijestolju između dva leoparda, što je najstariji poznati takav prikaz božice, ali, kako ćemo poslije vidjeti, ne i jedini. No, premda je prikazana s prenaglašenim grudima i bokovima, kao na starijim kipovima 'božice plodnosti', taj se kipić razlikuje po tome što joj se između bedara jasno vidi dijete u proce­su rađanja.

Nema nimalo dvojbe da je taj kipić imao magijsko značenje, jer je i u ovom slučaju božici odlomljena glava radi poništenja njezine moći, kako se nitko drugi ne bi mogao njome koristiti.

Nameće se veoma zanimljivo pitanje: zašto je taj kipić bio oskvrnut i bačen? Budući da je otkriven u blizini površine humka na kojemu leži Catal Hüyük, nema nimalo dvojbe da su te okolnosti bile iste koje su prouz­ročile propast i napuštanje samoga Catal Hüyüka.

Što je, pak, moglo biti uzrokom iščeznuća grada? Stanovnike Catal Hüyüka zacijelo je pogodila nekakva velika katastrofa. Kako su pokazala Mellaartova otkrića, nakon što je zajednica više od tisuću godina mirno živjela na tom plodnom mjestu bogatom vodom, nešto ju je iznenada sa­tjeralo u škripac i istjeralo van. Stanovnici su skupili svu imovinu koju su sa sobom mogli ponijeti (pri čemu su za sobom ostavili kipić Velike boži­ce majke) i, kako se čini, nestali bez traga. Što ih je primoralo na tako dra­stičan korak?

Prilično sigurno možemo kazati da je Catal Hüyük napušten oko 6000. god. pr. Kr., samo četiristo godina prije crnomorskoga potopa. A jedan značajan trag, kojeg je Mellaart bio itekako svjestan još 60-ih godina proš­log stoljeća, jest činjenica da stanovnici Catal Hüyüka nisu bili jedini me­du onovremenim zajednicama koje su iznenada napustile svoju višestolje­tnu naseobinu. Kako ćemo otkriti, čini se da se u 6. tisućljeću pr. Kr. nije dogodila samo jedna, nego dvije velike katastrofe.

10. POGLAVLJE

DVOSTRUKA KATASTROFA

"Ovaj klanac već je izdržao dvjesto puta veću kolićinu vode od one koja danas teče Nijagarinim slapovima, a dovoljna je da podigne razinu Crnoga mora za 15 cm dnevno.."

William Ryan i Walter Pitman

Kada arheolog otkrije drevno naselje čiji najviši i, prema tome, najmlađi slojevi potječu iz kasnoga kamenog doba - kako je Mellaart primijetio tijekom prvog pregleda Catal Hüyüka - jedini razuman zaključak koji će iz toga izvesti bit će da je naseljavanje toga mjesta zacijelo prestalo u istom razdoblju. Isto se sigurno dogodilo i s istočnim humkom Catal Hüyüka, čije smo značajke opsežno opisali u prethodnome poglavlju.

Prema Mellaartovu sustavu označavanja slojeva naselja u istočnom humku Catal Hüyüka, najstariji sloj označen je znakom X, a posljednji ili najmlađi kao Slojevi 0 i 1. Tri druga sloja označena su kao poddiobe unu­tar toga sustava. Budući da su to najviši slojevi, valja uzeti u obzir moguć­nost odstupanja s obzirom na erozivne učinke tijekom tisućljeća. Ali Me­llaart je na temelju dostupnih tragova zaključio da je do tada uspješan i izvanredno napredan grad najedanput tajanstveno 'umro'.

Brojne gradove drevnoga svijeta opljačkali su strani napadači, o čemu svjedoče arheološki nalazi u obliku razorenih spomenika, divljački unište­nih svetišta i nepokopanih trupala razbacanih po ulicama. Iako je Mella­art ustanovio da su neke kuće izgorjele u požaru, to su bile samo lokalizirane nesreće, a ne djelo neprijateljskih osvajača - kao u slučaju kada se spaljiva­nje smeća otelo nadzoru.

Isto tako, Mellaart nije otkrio dokaz o kakvoj razornoj epidemiji. U takvim slučajevima obično se otkrivaju tijela mrtvih koja nisu pokopana ili su nabacana u masovnim grobnicama. No bez obzira što se dogodilo u Catal Hüyüku, čini se da je oko sedam tisuća njegovih stanovnika 'napro­sto' skupilo svoju pokretnu imovinu i mirno napustilo grad, u kojemu su

njihovi preci živjeli možda i više od tisuću godina. Razlog njihova odla­ska kao i sljedeće odredište nisu poznati.

Šezdesetih godina 20. st, kada je Mellaart provodio svoja iskopavanja, datiranje radioaktivnim ugljikom bila je još relativno nova znanstvena metoda. Radiokarbonska datiranja uzoraka drveta i žita koje je uzeo iz najmlađih slojeva Catal Hüyüka, pokazala su da je to naselje napušteno oko 5600. god. pr. Kr. Od tada su izvršene neke promjene temeljnih pretpostav­ki na kojima se osniva radiokarbonska metoda datiranja, što je rezultiralo pomicanjem tog određivanja vremena unatrag za šest stoljeća. Međutim, s obzirom na nepreciznost te metode, 6000. god. pr. Kr. može se smatrati najvjerojatnijim datumom, uz odstupanje od oko dvjesto godina.

Jedan od tragova koji bi mogli objasniti što se događalo u Catal Hüyüku prije njegova napuštanja, činjenica je da se kostur od tvrdoga drveta, koji je bio omiljena graditeljska metoda u starijim slojevima naselja, u kasnijim, mnogo mlađim slojevima koristio znatno rjeđe. Od otprilike V. sloja gradi­telji su nosive zidove uglavnom oblagali opekama od blata, a u Sloju II koristili su isključivo potpornje od blatne opeke. Iako je moguć razlog tomu bila naprednija tehnologija izrade opeka i izgradnje kuća od opeke, možda je zbog klimatskih promjena opskrba drvetom bila mnogo oskud­nija ili ga je bilo teže dopremati u Catal Hüyük.

Međutim, Catal Hüyük sigurno nije bio jedino naselje koje je tajanstve­no napušteno oko 6000. god. pr. Kr. Neposredno prije početka radova na humku, Mellaart je iskopavao nalazište u Hacilaru, koje također potječe iz kasnoga neolitika. To selo također se nalazi na prostranoj visoravni sre­dišnje Turske, ali oko 190 km zapadno od Catal Hüyüka i sjeverno od sre­dozemne luke Antalye. Mellaart je ustanovio da slojevi Hacilara koji su bili iste starosti kao i oni na istočnom humku Catal Hüyüka, sadrže neke slične značajke, kao što su pravokutne građevine. Ipak, to selo nije doseg­nulo isti stupanj razvoja. Naprimjer, njegovi poljoprivredni proizvodi bili su mnogo jednostavniji, a nije bilo ni lončarije. No i ono je napušteno ot­prilike u isto vrijeme.

Taj obrazac napuštanja naselja nalazimo gotovo posvuda. U prethodnom poglavlju govorili smo o naseljima na Cipru koja su osnovana nakon što su na taj otok donesene pripitomljene životinje i uzgojene biljke s kopna. Stanovnici tih naselja također su razvili naprednu i, čini se, utemeljenu kulturu. Opredijelili su se za izradu kamenina od lokalnoga andezita umje­sto lončarstva, premda su potonjim počeli. Kao i u Catal Hüyüku, arheolo­zi nisu pronašli nikakve tragove koji bi upućivali na to da su Ciprane iz kasnoga kamenog doba potisnuli neki strani osvajači. Ipak, činjenica je da

su iznenada, i unatoč uspješnom uvođenju poljoprivrede i stočarstva na Cipar, napustili svoja naselja i nestali u nepoznatom pravcu - i to sigurno brodovima, kako su na otok i došli.

Isti obrazac nalazimo i u Palestini i sirijskim stepama. Već spomenuto naselje Bejda, smješteno južno od Mrtvog mora pokraj Petre, a koje je ponovno naseljeno nakon što su ga natufijski doseljenici napustili u sušnom mlađem drijasu, pokazuje tragove neprekinutog naseljavanja tijekom raz­doblja koje arheolozi nazivaju etapom PPNB ili B pretkeramičkog neoliti­ka [kameno doba]. Iako su stanovnici još lovili životinje u krševitim po­dručjima u njegovoj okolici, uglavnom su se hranili mesom pripitomljene koze, kao što su se stanovnici Catal Hüyüka hranili mesom stoke, i to ot­prilike u istom razdoblju. Bejdani su također uzgajali pšenicu i ječam i, kako se čini, konzumirali velike količine pistacija, poljskoga graška i divlje leće. Oruđe za rezanje izrađivali su od opsidijana iz središnje Turske, što upućuje na to da su održavali prijateljske i trgovačke veze s narodima udalje­nima nekoliko stotina kilometara, što bi, pak, moglo svjedočiti o skladnim međunarodnim odnosima. Iz svega, dakle, proizlazi da nisu ratovali i da su imali razvijenu kulturu, kao i stanovnici Catal Hüyüka. Međutim, činjeni­ca je da su u određenom trenutku iznenada napustili svoje naselje, koje nakon toga više nije naseljavano. Ista sudbina zadesila je i druga jordanska naselja iz etape PPNB, kao što su Wadi Fellaah i zaravan al-Khiam.

Prethodno smo spomenuli da je Mellaart kao mladi arheolog radio na iskopavanjima u Jerihonu koja je predvodila Kathleen Kenyon. To nalazište, poznato po izvoru koje i danas proizvodi 76 1 vode/sek., nalazi se čak 250 m ispod današnje razine mora. Neki čak tvrde da je taj najniži grad na svi­jetu ujedno i najstariji, unatoč činjenici da je Catal Hüyük tri puta veći i, posve moguće, jednako toliko star (što bi mogla potvrditi iskopavanja nje­govih najstarijih slojeva). Kao i u Bejdi, jerihonska kultura iz etape PPNB uspješno je cvjetala na mješavini poljoprivrede i lova, pri čemu je potonja djelatnost, uz pretpostavku uobičajeno produktivnoga proljeća, mogla održavati opstanak stanovništva u slučaju propasti poljoprivrede. I stanov­nici Jerihona, kao i Bejde, dobavljali su opsidijan iz Turske, pa se čini da su s njome održavali dobre trgovačke veze. Ipak, i Jerihon je tajanstveno napušten oko 6000. god. pr. Kr. Sve nas, dakle, navodi na pomisao da je Bliski istok zadesila razorna katastrofa zbog koje je čitavo područje u potpu­nosti napušteno.

Naravno, najprije bismo mogli posumnjati u neku klimatsku promje­nu. Na to upućuju studije botaničara provedene još 70-ih godina prošloga stoljeća. Ustanovljeno je da se količina peludi s drveća sadržanog u uzor-

cima izvađenima iz Galilejskoga jezera i jezera Hule, također u Galileji, znatno smanjivala, što je kulminiralo oko 6000. god. pr. Kr., kao da je dr­veće u tom razdoblju pretrpjelo neke dramatične promjene. Do sličnoga otkrića stigli su i agronomi koji proučavaju ranu povijest mezopotamske stepe, i to u slojevima iste starosti u naselju Ali Koš smještenog na obron­cima Zagrosa, gorja između Irana i Iraka.

Afrička Sahara koja je, kako smo spomenuli, u postglacijalnom razdo­blju bila plodno i napučeno područje s brojnim jezerima, počela se drama­tično isušivati, što je bio početak stvaranja današnje pustinje. Do tada veliko jezero Čad, na granicama današnjega Nigera, Čada i Nigerije, znat­no se smanjilo. Jezero Adrar Bous u Agorassu nessouiu, isušilo se, zbog čega su stanovnici bili primorani napustiti to područje. Isto se nedvojbeno dogodilo i s drugim velikim saharskim jezerima, premda još uvijek ne raspolažemo znanstvenim studijama koje bi to izravno potvrdile. Čak se i razina jezera Victorija, smještenoga mnogo južnije, na ekvatoru, znatno spustila. S obzirom na to, možemo zaključiti da su i velika turska jezera, uključujući jezero Konya u Catal Hüyüku, doživjela istu tragičnu sudbinu.

Budući da ovdje govorimo o područjima u kojima prevladava umjerena i topla klima, možda iznenađuje što nam najbolji odgovor na pitanje što se dogodilo sa svim tim naseljima prije osam tisuća godina, pružaju upravo ledena prostranstva Grenlanda. Velika prednost Grenlanda u bilježenju povijesti svjetske klime proizlazi iz činjenice da ledeno doba ondje zapravo nikada nije prestalo. Snijeg koji svake godine pada na Grenlandu smrzava se u obliku specifičnoga sloja koji u sebi zadržava sve atmosferske neobič­nosti koje su se zbile te godine. Stoga, kada je klima na sjevernoj polutci topla i vlažna, količina metana zarobljena u grenlandskome ledu uvijek će biti znatno viša nego kada je klima hladna i suha. Porinemo li bušilicu u slojeve ledenoga pokrivača moći ćemo skupiti uzorke iz različitih godina i očitati njihovu klimatsku povijest, ali i utvrditi promjene koje su se zbile u mnogo mladim razdobljima na temelju debljine godova na stablima.

Međutim, prikupljanje dobrih, kontinuiranih uzoraka s Grenlanda nije nimalo jednostavan zadatak. Čitav 100.000 godina star ledeni pokrivač debeo je 3 km, dok bi idealan uzorak leda trebao biti promjera 20 cm. Vađenje uzoraka iziskuje primjenu teške i složene opreme za bušenje koju valja dopremiti na prikladno mjesto koje će biti dovoljno daleko i veoma hladno i zaleđeno. Nakon toga valja održati zaleđenima velike komade le­da sve do dolaska u civilizaciju i nakon toga. Ipak, tim europskih znanstve­nika uspio je to učiniti 1992., uz pomoć 1501 teške opreme. Svoj su kamp postavili u planinskom području Grenladna, na visini od 3050 m, a sijede-

će im se godine pridružio tim američkih znanstvenika koji su izbušili dru­gu jezgru uz njihovu. Te su ekspedicije ispravno datirale starije mini lede­no doba mlađeg drijasa oko 9000. god. pr. Kr. Dakle, obzirom na slojevitost ledenoga pokrivača, iz njega izvedenog datiranja mogu se smatrati znatno preciznijima od datiranja radioaktivnim ugljikom.

Nakon što su utvrdili starost ledenog pokrivača, naišli su na ključni do­kaz koji objašnjava sve evakuacije. Niska razina metana zarobljenog u debe­lom dijelu izvađenih uzoraka leda, upućivala je na to da je nakon mini ledenoga doba mlađega drijasa, koje je uslijedilo nakon velikog ledenoga doba, postojalo još jedno mini ledeno doba, obilježeno veoma hladnom i suhom klimom. Ono je počelo oko 6200. god. pr. Kr., a trajalo je do oko 5800. god. pr. Kr. Budući da se to ledeno doba gotovo podudaralo s datu­mima koji su tada već bili utvrđeni radiokarbonskom metodom, bilo je posve jasno da su upravo ti surovi klimatski uvjeti bili odgovorni za napu­štanje brojnih gradova i naselja na velikom području, koje je uključivalo i Catal Hüyük.

Danas samo poljoprivrednici znaju koliko su razorno gotovo glacijalni klimatski uvjeti djelovali na ljude kasnoga kamenog doba. Konačno, to su bili ljudi koji su dugo živjeli od poljodjelstva i stočarstva i, premda su se i dalje rekreacijski bavili lovom, sigurno su zaboravili mnoga umijeća svo­jih lovačko-skupljačkih predaka.

Za stanovnike Catal Hüyüka i drugih naselja, prvi znak promjene zacije­lo su bili znakovito sniženje temperature zraka i obilne kiše, uvjeti na koje su naviknuli i o kojima su počeli ovisiti radi osiguranja bogate žetve i dobre ispaše. I premda je život na 900 m visokoj turskoj visoravni zacijelo bio veoma ugodan u usporedbi s nižim visinama u kojima je, zbog veće topline i vlage, vladala znatno vlažnija klima, kada su te visoke temperature i obilne kiše prestale izmijenili su se i uvjeti za život. Više nije bilo dovoljno pašnja­ka, žetva je zacijelo propala, a u zraku se osjećala neugodna hladnoća, što je sigurno iziskivalo i mnogo topliju odjeću od tkanina, koje su muškarci nosili oko bokova i ženskih mini suknji. Osim toga, ljudima je nedvojbe­no zaprijetila velika glad.

Nadalje, dok bi lovci-skupljači iz prošlih tisućljeća naprosto slijedili živo­tinjska krda koja traže izvore svježe vode i popratnu vegetaciju, to ne bi vrijedilo za poljodjelce iz kasnog kamenog doba. Čak i da su bili voljni vra­titi se starim lovačko-skupljačkim navikama, u tome bi ih spriječila činje­nica da su bili previše brojni, budući da su za takav način života sposobne samo male pokretne skupine. S obzirom na to, bili bi primorani donijeti neke kobne odluke, primjerice, morali su odabrati najbolje primjerke svojih

životinja i biljaka, te skupiti svu svoju pokretnu imovinu i tako otputovati na područje na kojemu će moći nastaviti svoj poljoprivredni način života.

Kamo su, dakle, mogli otići? Budući da su poglavito razmišljali o prona­lasku toplijih krajeva i svježe vode, silazak sa sada suhe i hladne turske vi­soravni bio bi prvi logičan korak. A između dvije opcije, odlaska na jug ili sjever, potonje odredište, na kojemu se nalazilo i veliko crnomorsko slatko jezero sigurno bi se činila mnogo razumnijom. Razotkrivanje jednog od najvećih arheoloških misterija drevne Turske, dugo je onemogućavala oskudnost dokaza o postojanju ljudskih naselja iz kasnoga kamenog doba na sjeveru zemlje. Fodor Guide to Turkey iz 1971. suzdržano primjećuje sljedeće o turskoj crnomorskoj obali: "Ne postoji velik povijesni ili arheolo­ški interes za ta područja." Na to se posebno osvrnuo Ian Todd sa Sveuči­lišta u Birminghamu u svojoj doktorskoj tezi o kasnom kamenom dobu u Turskoj objavljenoj 1980.:

"Sjevernijoj polovici [velike visoravni na kojoj počiva velik dio Tur­ske] žalosno nedostaje bilo kakav prepoznatljiv trag neolitičke [iz kamenoga doba] građe. Pisac za sada ne može ponuditi nijedno uvjerljivo objašnjenje."

Todd, naravno, u to doba nije mogao znati - a vjerojatno bi ismijao takvu pretpostavku - da naseobine iz kamenoga doba nije trebao tražiti uz dana­šnju sjevernu obalu Turske. Naime, prvotna, drevna obala udaljena je 19 km od današnje obale i nalazi se 90 m ispod površine Crnoga mora. Još i danas, sve dok Robert Ballard ne proširi svoja istraživanja - proces koji će, logično, trajati godinama - možemo samo nagađati o postojanju bilo kak­vih naseobina iz kamenoga doba koje su se možda prostirale uz tu davno potonulu obalu. Malo je poznato da je u to doba Crno more bilo slatkovo­dno jezero okruženo travnjacima i stepama, koji su osiguravali obilnu ispa­šu za stoku odbjeglih poljodjelaca.

Uz obalu tadašnjega crnomorskog jezera možda se doista nalazio velik broj naseobina, čak i prije isušivanja koje se dogodilo u mini ledenom dobu oko 6000. god. pr. Kr. Međutim, broj tih naseobina sigurno se znatno povećao kada su ondje počeli dolaziti stanovnici južne visoravni sa svojim stadima i krdima. Usprkos tomu, možemo samo nagađati kakav su teret njihovim sunarodnjacima predstavljali valovi izbjeglica iz unutrašnjosti, kao što ne znamo ni koji su bili putovi seobe stanovnika drugih područja, Cipra, sjeverne Sirije i sjeverne Afrike.

Ono što je sigurno točnije, a temelji se na dokazu iz grenlandskoga lede­nog pokrivača, jest da je prije ponovnoga nastupanja toplije i vlažnije klime

veoma oštra zima trajala oko četiristo godina - što dužinom trajanja odgo­vara razdoblju između vladavine kraljice Elizabete I. i Elizabete II. u Engles­koj. Nadalje, iskustvo nas uči da jedan ekstrem prirode, kao što je suša, obično prati drugi, kao što je potop. Prema tome, kako tvrde Ryan i Pitman, moguće je da je 5800. i 5600. god. pr. Kr. prevladavala mnogo toplija i vla­žnija klima.

Prema njihovu scenariju, neprestane obilne kiše i ponovno otapanje leda, podiglo je razinu svjetskih mora do tada nezabilježenih visina. Budući da je razina crnomorskoga slatkovodnog jezera, između ostalog i radi svih prethodnih isušivanja, bila 150 m niža od tadašnje razine svjetskih mora, to bi značilo da je bosporski kopneni most, koji je sprječavao nadiranje voda Sredozemnoga mora preko njega, bio podvrgnut intenzivnom pritisku.

Stanovnike koji su živjeli u blizini bosporskoga kopnenog mosta sigurno je zabrinjavao očit nesklad između razine Sredozemnoga mora koje je oplakivalo vrh kopnenoga mosta i razine nizinskoga područja s jezerom koje se prostiralo iza njega. Neki od njih možda su čak izgradili posebno eva-kuacijsko plovilo u slučaju proboja vodenoga zida, budući da u pozadini svih priča o potopu stoji neka vrst upozorenja. Ali bez obzira na mjere sigur­nosti koje su stanovnici okolnih naselja možda poduzeli, neosporno je da se samo 200 godina nakon završetka razornoga mini ledenog doba, ponov­no dogodila katastrofa. A toga puta imala je mnogo neposrednije posljedice.

Bez obzira da li uslijed težine morske vode ili nekih, za to područje uobi­čajenih seizmičkih poremećaja, prirodna bosporska brana iznenada je bila probijena. Iz Sredozemnoga mora počele su se silovitom snagom izlije­vati stotine tona vode u crnomorsko slatkovodno jezero - prema najboljim Ryanovim i Pitmanovim procjenama: "Deset kubičnih milja ... Svakoga dana izlijevalo se dvjesto puta više vode od one koja protječe Nijagarinim slapovima, što je količina dovoljna da svakodnevno potopi Manhattan na dubinu od oko osamsto metara."

Oceanografi i pomorski biolozi obično nemaju bujnu maštu. Međutim, na početnim stranicama svoje knjige Noah's Flood William Ryan i Walter Pitman potrudili su se zamisliti kako je potop mogao utjecati na ljude za koje tek sada znamo da su živjeli u okolici crnomorskoga jezera, a od kojih su neki sigurno bili potomci izbjeglih stanovnika Catal Hüyüka. Dok je stanovnike naselja najbližih Bosporu potop izravno pogodio, a možda i preplavio, za one koji su živjeli istočnije na obali prvi znak nadiranja razara­juće vode vjerojatno je bio zvuk tutnjave popraćen zlokobnim vibracijama.

Jezero se nakon toga sigurno počelo postupno dizati. Isprva su to ljudi zacijelo protumačili kao nadu da će sljedeća žetva biti plodna. Ali kako je

tutnjava bivala sve glasnija, na površini jezera počele su se pojavljivati veli­ke količine plutajućih ostataka razaranja - među kojima su sigurno bila i čitava stabla te leševi životinja i ljudi - a kako je razina jezera neumoljivo rasla, zabrinutost je ubrzo prerasla u paniku. Ako je površina jezera uisti­nu rasla najmanje 15 cm dnevno, kako su procijenili Ryan i Pitman, voda je sigurno ubrzo potpuno preplavila naselja, što je onemogućilo mirnu eva­kuaciju stanovništva koja se zacijelo pretvorila u paničan bijeg. Za samo godinu dana sve što se do tada nalazilo na razini staroga crnomorskog slat­kovodnog jezera, ležalo je 54 m duboko ispod novog, slanog Crnoga mora, dok je razina vode i dalje rasla. Unatoč oskudnim spoznajama o sudbini naselja koja danas leže na dubini od 90 m ispod Crnoga mora, oruđe razasu­to na njegovu dnu koje je Ballardova ekspedicija otkrila pripovijeda svoju priču - o mahnitom bijegu ljudi.

Iz do danas sačuvanih priča o potopu, koje tako dosljedno opisuju istu svjetsku katastrofu, proizlazi da je u njoj život izgubilo možda i više tisuća ljudi. Ipak, kako nam kazuju iste priče, među njima je zacijelo bilo pojedina­ca koji su bili dovoljno snalažljivi da izgrade neki provizoran brod i tako izbjegnu propast.

Ipak, još ostaje mnogo više pitanja nego odgovora. Kamo su preživjeli otišli? Zašto se srodne priče o potopu pripovijedaju diljem svijeta, od Grč­ke do Indije? Znači li to da je iz arke izašla samo jedna skupina ljudi koja se potom hitro raselila tim zemljama? Ili su se najprije zadržali u blizini svojih domova u današnjoj Turskoj i tek se poslije naselili u drugim zem­ljama, možda na to natjerani posve drukčijim okolnostima? Ryan i Pitman prvi su pokušali odgovoriti barem na neka od tih pitanja. Ali jesu li stigli do točnih odgovora?

1 1 . POGLAVLJE

GDJE JE BILA DIJASPORA?

"Osim izbjeglica koji su se odlučili na rizično putovanje morem, stanovnici sjeverne i zapadne obale preplavljenoga crnomorskog jezera možda su pobjegli u Europu i Ukrajinu, a oni s južne obale u Anatoliju i dalja područja!"

William Ryan i Walter Pi tman

U Pitmanovoj i Ryanovoj knjizi Noah's Flood, upravo je eklektični Bill Ryan prvi postavio pitanje kamo su ljudi koji su preživjeli crnomorski potop mogli pobjeći neposredno nakon te katastrofe. U poglavlju naslovlje­nom 'Dijaspora' umetnuo je dvije prilično uvjerljive karte koje prikazuju više mogućih poslije-potopnih migracijskih putova, koji sežu sve do Pariza na zapadu i granica Kine na istoku [slika br. 17]. Iz te karte, kao i poprat­noga teksta, može se zaključiti da su preživjeli nastojali pobjeći što je dalje moguće od Crnoga mora.

Među kritičarima, osobito arheolozima, upravo je 'dijaspora' kao jedan od aspekata hipoteze o crnomorskom potopu izazvala najveće sumnje. Razlog tomu dijelom je bio da je Ryan, što je razumljivo s obzirom na tako utjecajnu knjigu, naprosto želio izložiti svoju ideju o mogućim putovima migracije, ne pokušavajući ih opsežno argumentirati. Dijelom je to bilo stoga što nije u dovoljnoj mjeri pokazao kako je neka kultura koja se nedu­go nakon 5600. god. pr. Kr. tajanstveno pojavila, primjerice, na područjima bivše Jugoslavije, možda imala svoje korijene u okolici Crnoga mora. Drugi je razlog što, primjerice, u slučaju Tohara koji nalikuju Europljanima, nije podrobnije objasnio gdje su se pripadnici toga naroda mogli nalaziti u ra­zdoblju između njihova pretpostavljenog bijega s Crnoga mora oko 5600. god. pr. Kr. i njihova pojavljivanja u Tarimskom bazenu na kineskoj grani­ci oko 2000. god. pr. Kr.

Budući da najstarije verzije 'Epa o Gilgamešu' i u njemu opisane priče o potopu potječu iz sumerske kulture, Ryan je morao pokušati u njoj pro­naći neku vezu s crnomorskim potopom. Junak sumerske priče o potopu,

Slika br. 17: Karta Williama Ryana koja pokazuje pretpostavljene putove seobe izbjegloga stanovništva nakon crnomorskog potopa.

Ziusudra, koji se u babilonskoj i asirskoj priči zove Atrahazis i Utnapištim, najstariji je zabilježeni pandan biblijskoga Noe, unatoč tomu što njihova priča o potopu očito nije postojala u pisanom obliku, buduči da se izum pisma datira oko 3000. god. pr. Kr.

Nadalje, Ryana je osobito zaintrigirala činjenica da ploča s epom o Gil-gamešu, koji je zapisan neposredno prije priče o potopu, premda potječe iz područja daleko od Crnoga mora, sadrži dokaz o nekome tko je posje­dovao impresivno znanje o Bosporu i njegovu nastanku nakon izlijevanja Crnoga mora. Ranije u ovoj knjizi spomenuli smo kako Gilgameš u tom epu putuje u posjet Utnapištimu, a na tome putovanju mora prijeći 'Vode smrti' za koje smo pretpostavili da predstavljaju Crno more. Kako kazuje ep, Gilgameš je bio itekako svjestan opasnosti kojima obiluju te vode. Sti­gavši do prijelaza na kojemu ga je čekala lađa koja ga je trebala prevesti na drugu stranu, ugledao je 'sanduke napunjene kamenjem' koje je vjerojatno služilo za pokretanje lađe. Razljućen, razbije te sanduke, na što mu lađar reče:

"Tvoje su ruke, Gilgamešu, onemogućile sretan pristanak, ti si razbio one sanduke, sam si sebi spriječio prijelaz ..."

Bez kamenja, Gilgameš je bio primoran poslužiti se manje učinkovitim motkama za pokretanje skele kako bi se mogao prevesti na drugu stranu.

Opisana epizoda smislena je samo u kontekstu jednoga mjesta na svije­tu - Bosporskoga prolaza koji vodi u Crno more i plovidba kojim, kako smo ranije saznali, može uistinu biti olakšana spuštanjem kamenja užetom u njegovu dubinsku protu-struju. Dakle, uključenje toga odlomka u priču, čiji je najstariji poznati oblik sumerska pripovijest i koji se nastavlja pričom o potopu, jasno upućuje na neku vezu između sumerskoga i crnomorskog potopa.

Međutim, kako je Ryan ispravno uvidio, budući da su Sumerani stigli u Mezopotamiju tek u 4. tisućljeću pr. Kr., posve je moguće da čak ni oni nisu prvi autori te priče. Mnogo je vjerojatnije da su to bili Obedi koji su prethodili Sumeranima, i koji su onamo stigli - iz još nepoznatoga podru­čja - oko 5000. god. pr. Kr., dakle, nakon potopa. S obzirom na to, Ryan na svojoj karti nije označio put seobe Sumerana, nego Obeda koji su nakon potopa napustili istočnu obalu Crnoga mora i otišli u Ubaid u današnjem Iraku.

A pod pretpostavkom da su Obedi prenijeli priču o potopu Sumerani­ma, potonji su od prvih naslijedili veliku književnu i jezičnu baštinu. To, između ostalog, potvrđuje i velik broj nesumerskih riječi za razne obrte, oruđa i dr., koje su uvedene u sumerski jezik. Iako su te riječi nedvojbeno izvorno obedske, čini se da su ih sumerski došljaci usvojili jer su, za razliku od njih, Obedi tada već razvili ta umijeća. Kako primjećuje slavni američki sumerolog zanimljiva imena, Samuel Noah Kramer:

"Među njima su i riječi za ratara (engar), pastira (udul) i ribara (shuhu-dak), plug (apin) i brazdu (apsin), palmu (nimbar) i datulju (sulumb), kovinara (tibira) i kovača (simug), tesara (nangar) i košarara (addub), tkalca (ishbar) i kožara (ashgab), lončara (pahar), zidara (shidim), a možda čak i trgovca (damgar)."

Osvrnemo li se na prethodno poglavlje, vidjet ćemo da su se vještinama s navedenoga popisa bavili i stanovnici pretpotopnoga Catal Hüyüka. Na­dalje, neke od njih, kao što je kovinarstvo, ne nalazimo na drugim pozna­tim lokacijama iz toga ranog poslije-potopnog razdoblja. Sukladno tomu, ako je Ryanova pretpostavka da su Obedi došli s Crnoga mora točna, tada u tim, inače nepoznatim obedskim riječima možemo naslutiti neke elemen­te izvornoga pretpotopnog jezika, kojim su se služili barem neki narodi

koji su živjeli u okolici Crnoga mora oko 5600. god. pr. Kr. A obzirom da je Kramer istaknuo da se riječ damgar: "... općenito smatra izvorno semit-skom" mogli bismo zaključiti, premda uz stanovite rezerve, da su barem neki pretpotopni narodi govorili protosemitskim jezikom.

Nije poznato kojim su imenom Obedi sebe nazivali. Taj novovjeki na­ziv proizlazi iz imena humka Tel el Ubaid smještenog 6,5 km sjeverno od Woolleyeva pretpostavljenog Ura, gdje ih je dr. H. R. Hall iz British Muse-uma 1919. prvi identificirao kao jedinstvenu kulturu. Poslije je ustanovlje­no da su nastanjivali i druga naselja na tom području, uključujući sam Ur. Naime, otkrivši ostatke njihove kulture ispod njegova tzv. urskog 'poto-pnog' nanosa, Leonard Woolley ih je identificirao kao pretpotopnu kultu­ru, dok bismo ih mi svrstali u razdoblje nakon crnomorskoga potopa.

Prihvatimo li Ryanovo gledište da su Obedi stigli s Crnoga mora, tada su doista bili 'napredni poljoprivrednici', kako ih je nazvao Kramer. Vjero­jatno u vrijeme kada su pokušavali preživjeti mini ledeno doba na obala­ma bivšega crnomorskog jezera, koje je trajalo od 6200.-5800. pr. Kr., na­učili su neke vještine navodnjavanja. Nadalje, dobavljali su opsidijan iz Turske i oslikavali ili tetovirali svoja tijela, kao i stanovnici Catal Huyuka.

Budući da nije sigurno jesu li stanovnici Catal Hüyüka bili ljudi koji su se izravno naselili na obalama crnomorskoga jezera neposredno prije 5600. god. pr. Kr., sačuvana obedska umjetnost sadrži neke stilističke sli­čnosti s umjetničkim djelima koje je Mellaart pronašao u Catal Hiiyiiku. U cjelini, obedska kultura nije bila napredna kao kultura stanovnika Catal Huyuka. Mellaart smatra da je obedska keramika:"... podrijetlom sjeverno-mezopotamska i nedostojna nasljednica halafske keramike." Halafi su bili poljodjelski i stočarski narod, koji se oko 6. tisućljeća pr. Kr. iznova poja­vio na području jugoistočne Turske/sjeverne Mezopotamije i čija se kera­mika odlikuje lijepim geometrijskim motivima. Ustvari, neka samarska oslikana lončarija otkrivena nešto dalje na sjeveru i potječe iz vremena bližeg potopu, više nalikuje lončariji Catal Hüyüka, osobito što se tiče prika­za žena izrazito dugih kosa. Stoga nam ne valja isključiti mogućnost da su nazive različitih obrta Sumerani usvojili od Halafa ili nekog drugog naroda, ne Obeda.

Druga kultura koju je Ryan označio na svojoj karti, a čiji su predstavnici napustili Crno more neposredno nakon potopa, bila je vinčanska. Njihov migracijski put vodio je, prema njegovoj karti, preko kopna na zapad uz rijeku Dunav, do mjesta na kojemu ta rijeka predstavlja granicu između Bugarske i Rumunjske, sve do okolice Beograda u bivšoj Jugoslaviji. Arheo-

log Miloje Vasić otkrio je 1908. osebujne pretpovijesne ostatke u naselju Vinča, koje se nalazi na desnoj obali Dunava, samo 16 km daleko od Beo­grada. Stoga je tu novootkrivenu kulturu nazvao po tom naselju. Za razli­ku od obedske, vinčanska kultura bila je toliko napredna, da su Vasić i drugi prvotno pretpostavili da potječe iz 1. tisućljeća pr. Kr. Međutim, razvojem metode datiranja radioaktivnim ugljikom, taj je datum pomak­nut unatrag do zapanjujuće 5300. god. pr. Kr. i, prema tome, u razdoblje neposredno nakon crnomorskoga potopa, koliko parametri metode datira­nja radioaktivnim ugljikom dopuštaju odrediti.

Iako nije posve sigurno gdje je izvorno nastala vinčanska kultura, i nje­zini su predstavnici, kao i stanovnici Catal Hüyüka, živjeli u gradovima, gradili su kuće od pletenoga šiblja koje su premazivali žbukom i koje su svojim rasporedom, zapravo, tvorile prave ulice. Kao i stanovnici Catal Hüyüka, Vinčani su imali svetišta koja su ukrašavali bikovim glavama i čak ih na sličan način pričvršćivali o zidne grede. I u tim svetištima nala­zili su se rogovi posvećenja [slika br. 18]. I, također kao stanovnici Catal Hüyüka, Vinčani su duboko štovali Veliku božicu majku, o čemu svjedoči više stotina ženskih kipića toga božanstva.

Ipak, možda najznačajniji dokaz o izvanrednoj razvijenosti vinčanske kulture, koji u ovom slučaju nadmašuje sve što nam je poznato o Catal Hüyüku, pojavio se 1961., kada je rumunjski arheolog, dr. N. Valssa isko­pavao pretpovijesno nalazište u Tartariji pokraj Turde u zapadnoj Rumunj­skoj. U najnižem sloju toga nalazišta, za koji je znao da pripada vinčanskoj kulturi, naišao je na jamu u kojoj se nalazio kostur odrasloga čovjeka, 26 spaljenih glinenih kipića, dva kipića od alabastra, narukvica od školjke spondylus i tri glinene pločice.

Slika br. 18: Takozvani 'rogovi posvećenja' iz oko 6000. god. pr. Kr., otkriveni (lijevo) u Catal Hüyüku i (desno) na nalazištima vinčanske kulture iz 5. tisućlje­ća pr. Kr.

Slika br. 19: (Lijevo) Dvije od tzv. tartarijskih pločica vinčanske kulture, oko 4500. god. pr. Kr., s (desno) jednim od najstarijih poznatih Sumerskih primjeraka piktografskoga pisma, oko 3500. god. pr. Kr.

Vlassu su najviše zapanjile dvije od tih pločica. Naime, premda je ko­stur ondje bio pokopan između 4500. i 4000. god. pr. Kr., te su pločice bile ispisane piktogramima, simbolima različitima od Schmandt-Besseratinih knjigovodstvenih znakova [slika br. 19, lijevo]. Smatra se da su prvi oblik pisma, u obliku piktograma urezanih na pločicama otkrivenima u Uruku u današnjem Iraku, razvili Sumerani. Ipak, čini se da je natpis na pločicama iz Tartarije nastao oko tisuću godina prije. Nadalje, jednako zapanjujuća bila je činjenica da ti piktogrami veoma nalikuju znakovima otkrivenima u Uruku, unatoč velikim geografskim i kronološkim razlikama između vinčanske i Sumerske kulture, jer Uruk se nalazi oko 2400 km istočno od Tartarije - i to s druge strane Crnoga mora. Radi toga su čak i najortodok-sniji znanstvenici bili primorani priznati da među njima postoji neka po-veznica. Kako je primijetio ugledni britanski arheolog, Sinclair Hood:

"Znakovi na tartarijskim pločicama, osobito oni na ovalu br. 2, toliko su slični onima na starijim pločicama iz Uruka ... da gotovo možemo biti sigurni u njihovu međusobnu vezu. Čini se da se neki znakovi

osnivaju na mezopotamskim numeracijama ... Osim toga, pločice istoga oblika, kao i odvajanje skupina znakova urezivanjem crta na­lazimo u Mezopotamiji."

Hood je dalje kazao da znakovi na tartarijskim pločicama sadrže i neke zapanjujuće sličnosti s piktografskim pismom, koje se pojavilo nekoliko stotina godina poslije na minojskoj Kreti. A na minojskim pločicama, kao i tartarijskim, također se nalaze rupe za uzice (kojih nema na mezopotam­skim primjercima), što upućuje na održavanje starije prakse Schmandt-Besseratinih računovodstvenih znakova.

U svakom slučaju, istovjetnost tartarijskih pločica nije nimalo sporna. Nakon identifikacije na njima zapisanoga pisma otkriveni su i drugi pri­mjerci, uključujući piktograme na krhotinama keramike koji su prvi put otkriveni 70-ih godina 19. st. Međutim, prije Ryanovih i Pitmanovih ot­krića u Crnome moru, nitko nije mogao uklopiti to pismo u nove pretpo­stavke o tome kako se pismo možda razvilo prije 3. tisućljeća pr. Kr. i to ne u Egiptu ili u Mezopotamiji, nego na nekom drugom području. Ta nam se mogućnost otvara tek sada, osobito zahvaljujući spoznaji da je Schmandt-Besseratin računovodstveni sustav utemeljen mnogo prije potopa. Naime, postoji mogućnost da vinčansko, Sumersko i minojsko pismo imaju svoje korijene u nekom starijem pismu, koje se možda razvilo u okolici Crnoga mora i otprilike u vrijeme crnomorskoga potopa.

Drugi migracijski put koji je Ryan označio na svojoj karti tekao je na jug do Egipta, pod pretpostavkom da su neki koji su preživjeli crnomorski potop možda lutali na jug u potrazi za drevnom egipatskom civilizacijom. Unatoč prigovorima skeptika, Ryan je točno pretpostavio da se lončarstvo u Egiptu pojavilo tek nakon potopa, kao i: "... uzgojene žitarice i pripitom­ljene životinje koje genetski izravno potječu iz Azije." Nadalje, arheolozi su odavno utvrdili da su se u razdoblju kulture Gerzeh, najstariji značajni periodi egipatske umjetnosti iz 4. tisućljeća pr. Kr., pojavile neke zapanju­juće sličnosti s mezopotamskom umjetnošću. Takve sličnosti ne nalazimo u kasnijim razdobljima, kada bismo ih logično mogli očekivati, s obzirom na učestalije trgovačke veze između tih dviju kultura.

Naprimjer, na jednoj strani vrhunski izrezbarene drške od bjelokosti na gerzeškom kremenom nožu, otkrivenom u Gebel el-Araku u Gornjem Egiptu, nalazi se prikaz bradatoga Gilgameša koji stoji između dva lava. Izgledom, ne samo zbog brade, taj lik podsjeća na Mezopotamca, premda nož ne potječe iz Egipta i premda mu je druga strana oslikana tradicional­nim egipatskim prizorom bitke na vodi. Kultura Gerzeh bila je na visokom

stupnju razvoja više od tisuću godina nakon crnomorskoga potopa, ali i oko tisuću godina prije izgradnje piramida. Jesu li, dakle, u tom razdoblju na tada još uvijek mladu egipatsku i mezopotamsku civilizaciju utjecale zajednice potomaka darovitih pojedinaca koji su preživjeli potop i koji su ih naučili sve što su znali?

U svakom slučaju, Ryanova pretpostavka o dijaspori suočena je s velikom poteškoćom. Naime, zašto u razdoblju između potopa, koji se dogodio 5600. pr. Kr. i vremena procvata mladih civilizacija Egipta i Mezopotamije oko 3000. pr. Kr., izvan Turske ne postoji nijedna kultura koja bi nepogre­šivo pokazivala sve značajke koje je naslijedila od napredne pretpotopne kulture Catal Hüyüka?

Ipak, paradoksalno je da nekoliko tisuća godina poslije - i bez ikakvih očitih tragova o tome što se događalo u međuvremenu - neke iznenađuju­će napredne kulture doista pokazuju neke jedinstvene značajke kulture Catal Hüyüka. Iz toga bismo mogli zaključiti da se na neki način nastavio prenositi velik dio pretpotopne kulture i vještina iz područja u okolici Cr­noga mora. Međutim, još ne znamo gdje ili kako se taj proces odvijao.

Jedna kultura koja nedvojbeno pokazuje obilježja kulture Catal Hüyüka jest minojska kultura na Kreti, koja je bila na vrhuncu svoga razvoja oko 2000. god. pr. Kr., više od tri tisućljeća nakon potopa. Kao što je Catal Hüyük bio stočarski grad, tako su i Minojci bili stočarski narod. Minojsku umjetnost, kao i umjetnost Catal Hüyüka, odlikuju vrhunski izrezbarene bikove glave [slika br. 20] i živopisni prikazi nenaoružanih ljudi koji poska­kuju oko bikova, kao na primjeru čuvene freske 'preskakanja bika' iz Kno-sosa. Rogovi posvećenja također su česti motivi u minojskim svetištima [slika br. 20]. I Minojci su štovali Veliku božicu majku koju su u svojim svetištima prikazivali u pratnji životinja. Kao i u umjetnosti Catal Hüyüka, Minojci su duboko štovali i divili se životinjskom svijetu u svim njegovim oblicima, gotovo u toj mjeri da su se u umjetnosti ograničili na prikazivanje isključivo takvih tema. A Minojci su, nakon stanovnika Catal Hüyüka, bili praktički prvi poznati narod koji je oslikavao zidove pejsažnim prizorima. Što se tiče graditeljstva, sobe i zgrade su im bile pravokutnoga oblika, a svo­je ožbukane zidove oslikavali su freskama, kao i u Catal Hüyüku. Postoje i neke zapanjujuće sličnosti između minojske palače iskopane u Knososu i kompleksa svetišta iskopanoga u Catal Hüyüku, kao da su oba zdanja služi­la kao nastambe u kojima živi i mrtvi mogu živjeti skupa.

James Mellaart odavno je uvidio te sličnosti između minojske i mnogo starije kulture Catal Hüyüka. On je uvjeren da je minojski jezik potekao od jezika pretpotopnih stanovnika Catal Hüyüka. To bi moglo riješiti

Slika br. 20: Gore: Kult bika na Kreti. Posuda za piće u obliku bikove glave otkrivena u Minosovoj palači u Knososu iz 2. tisućljeća pr. Kr.

Desno gore: Minojski rogovi posvećenja, također iz Knososa, i (desno) isti motiv otkriven u pretpotopnom Catal Hüyüku.

neke od misterija povezanih s minojskom kulturom u cjelini, njezinim podrijetlom i jezikom. Ipak, valja ponoviti, minojska kultura počela je cvjetati tek četiri tisuće godina nakon napuštanja Catal Hüyüka, odnosno nakon 6000. god. pr. Kr. I, za razliku od stanovnika Catal Hüyüka, koji se nalazio u unutrašnjosti, Minojci su bili uglavnom pomorski narod. S obzi­rom na to, nameće se pitanje kako se i gdje kultura Catal Hüyüka mogla toliko dugo skrivati?

Druga poslije-potopna kultura koja pokazuje neke, premda nešto druk­čije utjecaje pretpotopnoga Catal Hüyüka, i koja joj je vremenski mnogo bliža, kultura je naroda koji su izgradili velika megalitska svetišta na Malti i u Gozu. Pravu vrijednost tih vrhunskih graditeljskih zdanja možete cijeni­ti tek nakon što ih osobno posjetite.

Na Malti se nalazi najstariji i najzanimljiviji kompleks megalitskih hra­mova na svijetu, a jedan od najsjajnijih primjera je Hipogej u Hal Saflieni.

To zdanje izgrađeno je na nekoliko razina izdubljenih ispod površine ze­mlje i svojom izvanredno konstruiranom unutrašnjošću podsjeća na labi­rint, kao i svetišta u Catal Hüyüku i palača u Knososu. Otkriveno je 1902., a nedugo nakon toga je, nažalost, teško oštećeno, a potom i veoma ne­stručno iskopano. Iako su u njemu otkrivene kosti oko sedam tisuća ljudi, uznemiruje činjenica da ne znamo mnogo o tom spomeniku, osim da su te kosti raščlanjene, što podsjeća na običaj iskapanja kakav je postojao u Catal Hüyüku. Iako se to danas ne može jasno vidjeti, zidovi su nekoć bili oslikani prikazima životinja, uključujući bikove i ribe. Kameni strop oslikan je spiralnim motivom u crvenom okeru, nalik kotrljajućem valu, koji se motiv iznova ponavlja, često u reljefu, u brojnim drugim megalitskim nala­zištima, pa tako i na minojskoj Kreti i na poslije-potopnoj obali Turske. Drugi motiv koji se prvi put pojavio na Malti, iako će se poslije pojaviti i na Kreti i na drugim mjestima, jest Drvo života, koje je malteški kipar oblikovao na oltarnom stupu otkrivenome u hramu Hagar Qimu.

U cjelini, na Malti i susjednom otoku Gozu nalazi se oko trideset mega-litskih hramova, čija za nas nerazumljiva imena - Hal Saflieni, Hal Tarxi-en, Hagar Qim, Mnajdra, Ggantija - naizgled potječu iz nepoznatoga jezi­ka njihovih graditelja. Svi hramovi vrhunski su oblikovani od divovskih kamenih blokova, što je nevjerojatan pothvat za nedvojbeno malobrojnu otočku populaciju. A nekoć su ti hramovi bili mnogo viši i nadsvođeni kro­vovima od kamenih blokova raspoređenih u obliku istaka, kao u Catal Hü­yüku. Osim toga, unutrašnjost nekih od njih bila je obojena u crveno, što podsjeća na crvene grede i crvenu sobu za primalje u Catal Hüyüku.

Koliko je poznato, najstariji stanovnici Malte stigli su na taj otok, vje­rojatno s obližnje Sicilije, oko 5000. god. pr. Kr., samo nekoliko stoljeća nakon potopa. Nakon njih, oko 3500. pr. Kr., uslijedio je val novih dose­ljenika, graditelja hramova. Nijedna od tih skupina nije imala oružje, što može značiti da drugi val doseljenika najvjerojatnije nisu tvorili strani na­padači, nego bliski srodnici prvih. I kao u slučaju Vinče, arheolozi su se zaprepastili kada je radiokarbonskom metodom datiranja utvrđeno da su malteški megaliti veoma stari. Morali su prihvatiti činjenicu da ta svetišta nisu mlađa od piramida, kako se do tada pretpostavljalo, nego da je ta šači­ca ljudi na malom, udaljenom otoku zapravo prethodila Egipćanima tak­vim nevjerojatnim graditeljskim pothvatima. Tko su, dakle, bili tvorci malteških megalita, odakle su potjecali, i kako to da su mnogo prije Egipća­na i Mezopotamaca posjedovali takve izvanredne inženjerske vještine? Sigurno nisu potjecali sa Sicilije odakle su, prema prevladavajućem mi-

šljenju, prvi put stigli na Maltu. To je pitanje na koje znanstvenici još nisu pružili zadovoljavajući odgovor.

Činjenica da su Maltežani gradili svoje građevine poglavito od kamena, i to od divovskih kamenih blokova, mogla bi se na prvi pogled činiti posve nespojivom s kućama od pletenoga šiblja i žbuke koje smo vidjeli u Catal Hüyüku. Premda se u Asikliju u nekim slučajevima koristio vulkanski ka­men, to se ne može usporediti s divovskim blokovima na Malti.

Ali pročelja ukrašena rogovima koja se nalaze na prilazima malteških hramova, u prvi mah podsjećaju na rogove posvećenja nalik onima iz Ca-tal Hüyüka, koji su čest motiv u svetištima bikova. Među njima su najzani­mljiviji kipovi božice otkriveni na Malti, koji se odlikuju istim pretjerano naglašenim bedrima i grudima, poput kipova Velike božice majke iz Catal Hüyüka. Jedan osobito lijep primjerak iz 4. tisućljeća pr. Kr. otkriven je u Hipogeju u Hal Saflieniju, i prikazuje ženu bujnih bedara odjevenu u zvo-noliku suknju, koja spava, kao da u svojim snovima 'prima poruke od mrt­vih, što je upravo jedan od običaja uvriježenih među stanovnicima Catal Hüyüka.

Međutim, osobito zanimljiv kipić žene otkriven je u hramu Hagar Quin, a prikazuje ženu koja sjedi, golemih udova, tankih ruku i stopala te odlom-ljene glave [slika br. 21 lijevo]. Mellaart je u jednom od svetišta u Catal Hüyüku otkrio gotovo identičan kipić debele žene sićušnih dlanova i sto­pala, osim što joj je tijelo bilo oslikano crtama [slika br. 21 desnoj. I tom kipiću je nedostajala glava, što je očito bilo učinjeno namjerno radi lišavanja toga idola njegovih magijskih svojstava, što je bio običaj i u Catal Hüyüku. Ipak, ti su kipići vremenski udaljeni oko tri tisuće godina, a geografski ih razdvaja 1600 km kopna i mora.

Možemo li, dakle, odbaciti takve sličnosti kao puke slučajnosti? Ili, pak, pred sobom imamo značajan trag koji potvrđuje Pitmanovu pretpo­stavku o postojanju nadaleko rasprostranjene poslije-potopne dijaspore? Je li Pitman možda pogriješio što svoje pretpostavljene migracijske putove nije tražio dalje prema moru i dovoljno daleko na zapadu.

Fenomen izgradnje megalitskih spomenika diljem Europe, među kojima su jedni od najstarijih oni na Malti, nedvojbeno je misterij sam po sebi. A taj misterij već je potaknuo previše čudnih i fantastičnih teorija, stoga ne kanim tome broju pridonijeti i svoju. Ali ono što je osobito zanimljivo u svezi tih megalitskih spomenika - a prije nego li su Ryan i Pitman iznijeli svoju teoriju nitko nije imao mogućnost to čak ni razmotriti - jest da su se oni počeli graditi tek nakon crnomorskoga potopa. Tada su se počeli ne-

Slika br. 21: (Lijevo) Kipić božice koja sjedi iz oko 3000. god. pr. Kr., otkriven u hramu Hagar Qin na Malti i (desno) gotovo identičan kipić iz oko 6000. god. pr. Kr., otkriven u Catal Hüyüku.

zaustavljivo širiti na zapad preko Sredozemlja, dotičući Tunis na sjeveru Afrike, Maltu, druge otoke zapadnoga Sredozemlja i španjolsku obalu, prije nego li su prešli Gibraltarska vrata i stigli na španjolsku i francusku obalu i odande na Britansko otočje, sve do Irske i Orkneyskih otoka.

Taj je put, dakle, uvijek slijedio obalu, što upućuje na pretpostavku da su ga prelazili ljudi koji su na ta područja stigli brodovima, da su se bavili poljoprivredom i gradili velika svetišta za svoje mrtve. Tijela tih mrtvih, kao u slučaju Isbistera na Orkneyskim otocima, bila su izložena na otvore­nome kako bi im morski galebovi kljucali meso, kao što su i stanovnici Catal Hüyüka tri tisuće godina prije njih ostavljali tijela svojih mrtvih leši-narima na ravnici Konyi. Svojim su mrtvima gradili neobične kuće od golemih kamenih blokova koje su iskopavali u kamenolomima, i koje nije mogla uništiti nijedna katastrofa, čak ni potop biblijskih razmjera.

Graditelji tih megalita morali su raspolagati naprednim tehničkim vješti­nama kao i stanovnici Catal Hüyüka, čak i da te vještine nisu nužno prak­ticirali u svojoj izvornoj domovini. Je li, dakle, moguće da su velike europ­ske megalite izgradili potomci preživjelih nakon crnomorskog potopa, te da su ti pothvati bili potaknuti tim događajem? Za sada to možemo sma­trati samo intrigantnom idejom kojom ćemo se poslije pozabaviti.

Naime, ako su preživjeli doista stigli morskim putem, valja nam raz­motriti jedno od važnih pitanja, naime, jesu li poslije-potopni stanovnici

Turske raspolagali brodovima sposobnima za plovidbu u tako udaljene zemlje kao što su Malta, Sjeverna Afrika i dr. Kako ćemo u nastavku vidje­ti, odgovor je potvrdan.

12. POGLAVLJE

TKO JE IMAO BRODOVE?

"Nedvojbeno najstariji poznati detaljan prikaz oceanskoga bro­da izvan Egipta"

James Mellaart o rezbarijama brodova na oštrici drevnoga mača iz sjeverozapadne Turske

Pri razmatranju problema crnomorskoga potopa ne smijemo previdjeti da je njegov glavni uzrok bio znakovit postglacijalni porast razine Sredo­zemnoga mora. Kako smo spomenuli u jednome od prethodnih poglavlja, znanstvenici su utvrdili da je u tom razdoblju razina Sredozemnoga mora dramatično porasla, kao i razina svjetskih oceana s kojima je to more bilo povezano. To se vjerojatno zbilo iznenada, u vrijeme dok se posljednje ledeno doba primicalo svom kraju.

Dakle, osim sada već neosporno utvrđene katastrofe koja je pogodila tursku obalu Crnoga mora oko 5600. god. pr. Kr., zacijelo su i brojna druga obalna područja diljem Sredozemlja, do danas još u neidentificiranim razdobljima, pretrpjela neki oblik lokaliziranih diluvijalnih katastrofa.

Osvrnemo li se na teoriju o općem postglacijalnom porastu razine Sredo­zemnoga mora, koju zagovaraju znanstvenici Schakleton i van Andel (vidi kartu na str. 70), prisjetit ćemo se da je taj proces, između ostaloga, bio popraćen odvajanjem Sicilije i Italije (uslijed čega je nastala Malta) i poto-nućem velikoga dijela kopna istočno od današnjega Tunisa. Izravno su bila pogođena obalna područja oko same Turske, pri čemu je potonuo velik dio jugozapadnoga dijela otoka Rodosa. Velika područja na zapadu Tur­ske, odnosno njezine sredozemne obale pretvoreni su u otoke, dok je sje­verozapadno od Turske velik dio nizinskoga područja sjeveroistočne Grč­ke, koji će poslije biti poznat pod imenom Trakija, potonuo pod morem, pri čemu su viši dijelovi ostali iznad vode, oblikujući otok Samotraku.

Posve je sigurno da su se ti događaji zbivali u razdoblju između završet­ka ledenoga doba i pojave sačuvanih pisanih svjedočanstava. Za razliku od crnomorskoga potopa koji se dogodio 5600. god. pr. Kr., do danas još

nitko nije utvrdio kada su se točno na tome području pojavili zapisi o potopu, ili kako su ti događaji utjecali na stanovništvo. No, kako su u to vrijeme na Sredozemlju nedvojbeno postojala ljudska naselja, razumno je pretpostaviti da su se među kasnijim obalnim i otočnim populacijama sa­čuvale neke pučke predaje o tim događajima - barem do rimskoga doba.

To je točno. Primjerice, aleksandrijski učenjak Filon Judejski koji je živio na početku kršćanske ere, piše sljedeće o Siciliji:

"Zamislite kolika su kopnena prostranstva, ne samo ona uz obalu, nego čak i ona koja su se nalazila posvema u unutrašnjosti, proguta­le vode; i zamislite koliko je velik dio zemlje postao morem kojim danas plove nebrojeni brodovi. Tko ne poznaje ona najsvetija Sicilska vrata koja su u drevna vremena povezivala Siciliju s talijanskim ko­pnom? I nisu li morska prostranstva s obje strane uzburkavale silne oluje koje su se međusobno spajale, dolazeći sa suprotnih strana, preplavivši i rastrgavši zemlju među njima ... uslijed čega je Sicilija, koja je do tada bila dio kopna, bila primorana pretvoriti se u otok."

No, nas prije svega zanima istočno Sredozemlje. A o njemu govori osobito vrijedan autoritet iz 1. st. pr. Kr., Diodor Sicilski. Diodorovo temeljno djelo zove se 'Opća povijest', i oslanja se na izvore pohranjene u slavnoj Aleksan-drijskoj knjižnici u Egiptu. Ta je knjižnica uništena u požaru 48. god. pr. Kr., nedugo nakon što je Diodor ondje proučavao njezine arhive. S obzi­rom na to, Diodor je u mnogim pogledima bilježio podatke iz starijih zbirki povijesti drevnih naroda i pučkih predaja koje su danas izgubljene.

Kako se može očekivati od svakoga tko na temelju takvoga gradiva poku­šava napisati povijest svijeta, Diodorove kritičke primjedbe o njima katkad su neutemeljene, radi čega su moderni znanstvenici spram njega opravda­no suzdržani. Tako su, primjerice, u 19. st. čak i neki zapisi cijenjenoga grčkog povjesničara iz 5. st., Herodota, kao što su njegovi opisi skitskih običaja, bili podvrgnuti sumnjama, da bi tek nedavna arheološka otkrića u skitskim grobnicama potvrdila njegovu vjerodostojnost.

U obranu, pak, Diodora Sicilskoga možemo reći da njegove tvrdnje o podizanju razine istočnog Sredozemnog mora, kao i Filonovi podaci, pot­krijepljeni nedavnim znanstvenim otkrićima. To vrijedi i za njegove tvrdnje o otoku Rodosu:

"Otok zvan Rodos prvi su naselili Telhinci; bila su to djeca Thalatte [mora] ... U starije doba ... Telhini, unaprijed uvidjevši da će biti po-

top, napustiše otok i raseliše se ... Vode su uništile ostatak stanovniš­tva - a budući da su one, zbog obilnih kiša, preplavile otok, njegove ravnice pretvoriše se u stajaća jezera. Ali nekolicina ih se ipak spasila, uspjevši pobjeći u više predjele otoka ..."

Pogledamo li iznova Shackletonovu i van Andelovu kartu, vidjet ćemo da je dio otoka Rodosa, kako smo prije spomenuli, doista potonuo uslijed postglacijalnih podizanja razine mora. Diodor nam je, dakle, očito prenio pučku predaju stanovnika Rodosa sačuvanu u Aleksandrijskoj knjižnici, koja kazuje kako je postglacijalno podizanje razine mora utjecalo na njego­ve stanovnike, možda više od pet tisuća godina prije njegova vremena. Diodor je čak ispravno ustvrdio (pretpostavimo li, barem, da je van Ande-lova i Shackletonova rekonstrukcija točna) da je Rodos oduvijek bio otok i da nije, kao Sicilija, nekoć bio povezan s kopnom.

Diodor dalje kazuje da su stanovnici Rodosa: "... uveli mnoge nove po­morske vještine" iz čega zaključujemo da su bili vješti pomorci. Pritom čak spominje da je stanovnik Rodosa imena Aetis - koji će se, kako ćemo poslije saznati, povezivati s vladarom jugoistočne obale Crnoga mora - oti­šao u Egipat da pronađe grad Heliopol, ili On, kako su ga nazivali Egipća­ni, a koji se nalazi u blizini današnjega Kaira. Njegovo će otkriće poslije biti zaboravljeno, ali ne i u egipatskim predajama. Je li tu posrijedi daleko sjećanje na poslije-potopnu seobu stanovništva okolice Crnoga mora u Egipat, o kojoj teoretizira Pitman, a koju drugi sumnjičavo kritiziraju?

To pitanje u ovom slučaju nije osobito bitno. Naime, mnogo je značajni­ja činjenica da Diodorov opis posljedica podizanja razine mora na otok Rodos, tvori dio njegova mnogo opsežnijega izvješća o ranoj povijesti dru­gih sredozemnih otoka. A ono što nam Diodor može kazati o sličnim, samotračkim predajama o potopu jednako je zapanjujuće. Taj se otoknala-zi neposredno na ulazu u Dardanele (drevni Helespont) koji vodi na Bos­por preko Mramornoga mora. Diodor piše:

"Samotračani pripovijedaju da je prije poplava koje su zadesile druge narode njih pogodio strašan potop uslijed kojega se najprije prepolovio prolaz između Kijenskih stijena, a potom Helespont [kurziv autora]."

Kijenske stijene bile su dva otočića koji su se u Diodorovo doba nalazili na istočnom kraju Bosporskoga prolaza, na mjestu na kojemu se on spaja s Crnim morem. Spominje ih i cijenjeni rimski geograf Strabon, koji je bio podrijetlom iz današnje Turske, a čini se da su postojali sve do 16. st. Dakle,

Diodorov je podatak spektakularan jer očito govori o tome kako se Samo-tračani sjećaju da se bivši bosporski kopneni most 'prepolovio' uslijed silo­vitoga prodora vode. To neosporno potvrđuje Diodorova sljedeća, jedna­ko zapanjujuća tvrdnja da je Crno more nekoć bilo jezero:

"Jer je Pont [drevno ime Crnoga mora] koji je u to doba bio jezero [kurziv autora], toliko nabujao od rijeka koje su u njega utjecale da je, radi silnih voda koje su se u njega izlijevale, silovito prodro u Helespont..."

Među svim sačuvanim drevnim zapisima, samo se u Diodorovu djelu spo­minje ono što je danas utvrđena činjenica, naime, da je Crno more prije 5600. god. pr. Kr. doista bilo jezero. I premda bi znanstvenici prije Ryano-vih, Pitmanovih i Ballardovih otkrića odbacili taj Diodorov podatak kao još jednu fantaziju, danas je jasno da barem ta njegova informacija zaslužuje izvjesno poštovanje. On ili Samotračani od kojih je to saznao, pogriješili su samo u pogledu strane Bospora koja je bila preplavljena. Naime, Diodor tvrdi da se Crno more izlilo u Sredozemno more, uslijed čega je najprije probilo kopneni most na Bosporu, a potom na Dardanelima (ili Heles-pontu). S druge strane, Ryan i Pitman tvrde da se Sredozemno more izlilo u Crno more, uslijed čega je najprije probilo Dardanele, a potom Bospor. Međutim, s obzirom da je 5600. god. pr. Kr. nedvojbeno vladao sveopći kaos, te da se zbog bosporskih struja još i danas čini da Crno more, u koje se ulijevaju ruske rijeke, utječe u Sredozemno more, takve su nedosljednosti posve beznačajne.

Diodor dalje točno opisuje kako se otok Samotraka otrgnuo od tračkoga kopna zbog podizanja razine mora, o čemu nam govore i Shackleton i van Andel:

"[Nabujale vode] preplavile su velik dio azijske obale [tj. Malu Aziju ili današnju Tursku] i potopile znatan dio nizinskih područja Samo-trake..."

Ustvari, Samotraka je postala otok isključivo radi podizanja razine mora. Iako posredno, Diodor dalje objašnjava kako se predaja o tome možda prenosila tijekom pet i pol tisuća godina:

"Stanovnici koje je zahvatio potop ... pobjegli su u više predjele oto­ka; a kako je more sve više raslo, molili su se svojim bogovima. Bu-

dući da su im životi bili pošteđeni, svoj su spas odlučili obilježiti postavljanjem međaša oko otoka i posvetiti žrtvenike na kojima čak i danas prinose žrtve [kurziv autora]. Iz tih razloga očito je da su upravo oni nastanjivali Samotraku prije potopa ..."

Prema tome, čak i u Diodorovo vrijeme, pet i pol tisuća godina nakon crnomorskoga potopa, potomci prvih Samotračana i dalje su obilježavali svoje izbavljenje iz te diluvijalne katastrofe, kao što Židovi svojim pashalnim svetkovinama već više od tri tisućljeća obilježavaju svoje izbavljenje iz egipat­skoga ropstva. Dalje vrijedi spomenuti da Diodor piše da su Samotračani, osim što su prinosili žrtve bogovima u znak zahvale za svoje izbavljenje (kako su to činili i Noa, Utnapištim i drugi), podizali i kamene spomenike. To, dakle, potvrđuje našu prethodnu pretpostavku da su potop i kasnija pojava megalita možda na neki način povezani.

Nadalje, na najsjevernijemu dijelu otoka Samotrake još i danas stoji hram takozvanih velikih bogova. Glavni sačuvani spomenici toga svetišta potječu iz klasičnoga razdoblja, kada se vjerovalo da će inicijacija u drevnu samotračku religiju misterija, navodno osigurati božansku zaštitu od bro­doloma, čime je to mjesto pomoraca bilo svojevrsna inačica današnjeg Lourdesa. Ipak, općenito se smatra da to svetište počiva na mnogo stari­jem, predgrčkom svetištu kulta plodnosti kojim je vladala Velika božica Majka, pretpovijesna božica turskoga podrijetla koja će poslije biti poznata pod imenom Kibela. Među drugim predgrčkim božanstvima koja su se povezivala s tim svetištem i kultom, bio je Kadmilos, bog plodnosti s peni­som u erekciji, kojega su kasniji Grci poistovjećivali sa svojim Hermesom. Ondje su se štovali i blizanci Kabiri, za koje se vjerovalo da su zaštitnici pomoraca i od kojih su drevni pisci zazirali u strahu i neznanju. Smatra se da sva ta božanstva potječu iz vremena prije Grka.

Drevni samotrački panteon Velike božice Majke, nižega muškog božan­stva i tajanstvenih blizanaca, sadrži neke zapanjujuće sličnosti s kultom koji je Mellaart otkrio u svetištima pretpotopnoga Catal Hüyüka. To potvrđuje činjenica da Kabiri [grč. Kabeiroi/Kabiroi, nap. prev.] nije grčka riječ, što bi značilo da poslije-potopni stanovnici Samotrake nisu bili Grci, i da su govorili do danas neidentificiranim predgrčkim jezikom. Doista, Diodor izričito kaže da su Samotračani govorili: "... jedinstvenim drevnim jezikom i mnoge riječi toga jezika sačuvale su se do danas u njihovim obredima žrtvovanja." Neovisno o tome znamo da nije grčkoga podrijetla i riječ samos, koja na feničkom jeziku navodno znači 'visoko'. Ako su, dakle, izvorni

poslije-potopni stanovnici Samotrake uistinu pripadali istoj rasnoj skupini kao i pretpotopni stanovnici Catal Hüyüka i Turske kamenoga doba, tada to u najmanju ruku potvrđuje provizornu mogućnost da je njihov zajedni­čki pretpotopni jezik možda bio rani oblik semitskoga, budući da su Feni­čani bili Semiti nepoznatoga podrijetla i ujedno glasoviti pomorci.

No, što je sa Samotračanima i pomorstvom? Uspnete li se na 1600 m visoko brdo Saos na Samotraki, očarat će vas pogled na more koje se na jugoistoku spaja s prilazima Dardanelima, kroz koji su potopne vode pro­drle na svome putu do Bospora. A nekoliko kilometara jugozapadno vidjet ćete današnji otok Lemnos. Iako danas pripada Turskoj, prije postglacijal-noga porasta razine mora bio je dio turskoga kopna i, kako se čini, na njemu je cvjetao kult sličan samotračkome, koji je uključivao štovanje Veli­ke božice Majke i Kabira. Iskopavanja koja je talijanski arheolog Alessan-dro della Seta proveo na Lemnosu tijekom prve polovice 30-ih godina pro­šloga stoljeća, razotkrila su dvije naseobine iz kasnoga kamenog doba, koje se opisuju kao "najnaprednija neolitička civilizacija na Egejskome po­dručju". Velike, prostrane kuće, raspoređene na ulicama s pravokutnim ra­skrižjima, bile su čak opremljene kamenim kupeljima. Lemnijci su u klasično doba bili poznati po apsolutnoj dominaciji žena u društvu. I upravo kao na Samotraki, govorili su drevnim jezikom koji se razlikovao od grčkoga.

Međutim, s brda Saos na Samotraki može se vidjeti brežuljak Hisarlik koji se nalazi na turskoj obali Dardanela. Ondje se nalazila Homerova Troja koju je slavni njemački arheolog Heinrich Schliemann iskopao 1870-ih. Prema grčkoj mitologiji, tisuću godina prije, štoviše, nedugo na­kon potopa, bog Posejdon je s planine Saos promatrao trojanski rat. Ali mit nam kazuje i priču o Dardanu koji je brodom preko Dardanela otplo­vio na Samotraku kako bi ondje, na istome dijelu obale na kojemu će po­slije biti podignuta Troja, osnovao do danas neidentiflcirani grad. Dio-dor Sicilski o tomu ovako pripovijeda:

"Dardan ... je bio čovjek koji je zamišljao velike pothvate i prvi koji je u Aziju doplovio brodom, utemeljio grad Dardaniju i uspostavio kraljevstvo koje se prostiralo oko grada koji je u kasnija vremena nazivan Troja, i svojim je imenom nazvao narod Dardanaca. Govori se da je vladao mnogim narodima diljem Azije i da su Dardanci, koji obitavaju onkraj Trakije bili njegovi kolonizatori."

Imajući na umu da je Dardan mitski junak iz, naizgled, pradavne prošlosti, je li taj sjeveroistočni kut Sredozemlja veoma rano u pretpovijesti možda

bio polazna točka s koje su isplovljavali kolonizatorski brodovi i stanoviti stožer nekog pomorskoga carstva?

Tu pretpostavku otežava činjenica da su današnji Turci relativno mladi doseljenici u zemlji koja nosi njihovo ime, i da tradicionalno nisu gajili velik interes za svoje drevne pretke. Iz toga ujedno proizlazi jedan od veli­kih problema turske arheologije, za razliku od egipatske i mezopotamske, naime, činjenica je da naprosto nema dovoljno dokaza s obzirom na veoma dugu prošlost te zemlje. Nadalje, dok su vandalske pljačke većinu drevnih zemalja ostavile u ruševinama, u Turskoj je to već dugo iznimno unosna industrija, jer donedavno gotovo da i nije bilo državnoga nadzora. Dok su turski trgovci u suradnji s američkim, njemačkim i drugim preprodavačima uspijevali dobro zarađivati na opljačkanim starinama, prečesto se gubio kontekst i podrijetlo uistinu značajnih starina, kao i same starine koje su nestale u rukama pojedinaca.

Takvi se problemi osobito odnose na ono što bi se s pravom moglo nazvati jednim od najspektakularnijih arheoloških otkrića u Turskoj. Ali dokumentacija o tome i izvorni artefakti na sličan su način izmaknuli znanstvenom ispitivanju.

Nekoliko godina prije nego li je počeo iskopavati Catal Hüyük, James Mellaart dobio je poziv bogate vlasnice kuće u Izmiru. Insistirajući na tajno­vitosti, vlasnica mu je ondje pokazala zbirku veoma drevnih artefakata koji su ga zapanjili istančanom izradbom i starošću. Ta je zbirka, kako je saznao, otkrivena početkom 20-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme Grč-ko-turskoga rata. Samo stotinjak kilometara istočno od Troje, na južnoj obali jezera Apolyont pokraj današnjeg grada Burse i nedaleko Mramorno­ga mora, iskopano je drevno groblje koje se nalazilo na padini brda. Ta zbirka, poznata pod imenom "doračko blago", prema obližnjemu selu Do-raku, sastojala se od pogrebnih predmeta izvađenih iz grobova, kako se činilo, triju pripadnika kraljevske obitelji. Mellaart je bio svjestan jedinstve­nosti te zbirke u čitavoj zapadnoj Turskoj. Iako mu, na njegovu veliku žalost, nije bilo dopušteno fotografirati te predmete, uspio je izraditi njihove cr­teže, što je, srećom, učinio veoma vješto. Osim toga, vlasnica zbirke poka­zala mu je i bilješke, crteže i fotografije izrađene u vrijeme iskopavanja.

Na temelju tih podataka zaključio je da su dvije glavne grobnice prekri­vene golemim kamenjem, pažljivo isklesanim u obliku četverokuta, u stilu naprednih kultura koje su njegovale pravokutnu arhitekturu. U prvom od tih grobova nalazio se kostur muškarca, vjerojatno kralja, koji je u trenutku otvaranja groba ležao na istkanom sagu. Nažalost, taj se sag počeo raspada-

ti doslovce pred očima kopača, tako da su mogli samo izraditi njegov crtež u boji, koji je Mellaart poslije preslikao. Iz njega se jasno vidjelo da je posri­jedi turski sag izrađen u tradicionalnom stilu, kao i sagovi iz Catal Hüyüka. To je jasno navodilo na zaključak da je doračka kultura, koja je cvjetala na sjeverozapadu Turske, u izvjesnom pogledu bila nasljednica kulture Catal Hüyüka.

Ipak, taj je sag bio neznatan u usporedbi s drugim spektakularnim pre­dmetima otkrivenima u grobu. Posvuda oko kraljeva tijela ležalo je čak jedanaest raskošno urešenih mačeva i bodeža. Jedan od njih bio je osobito zanimljiv u pogledu spoznaja o ranom pomorstvu sjeverozapadne Turske. Osim što je taj mač jedini u zbirci imao srebrnu oštricu, na njoj se nalazila rezbarija flote sastavljene od sedamnaest brodova kojima je upravljalo čak 30 vesala [slika br. 22]. Bile su to velike lađe s kljunastim pramcima, nalik kasnijim grčkim trijerama (galijama) i visokim krmama s kojih se moglo kormilariti na drevni način, uz pomoć glavnog bočnoga vesla. A pet brodo­va među njima bilo je dodatno opremljeno velikim četvrtastim jedrom. To su nedvojbeno bili brodovi sposobni za plovidbu otvorenim morima.

Kada je, dakle, živio taj kralj sjeverozapadne Turske koji je, kako se čini, zapovijedao ili, barem, raspolagao tako impresivnom flotom? Ono što naj­više zadivljuje u pogledu doračkoga blaga njegova je izvanredna starost. Premda je sadržaj dvaju grobova izvađen, zbirka je ostala jedinstvena. Na-sreću, jedan predmet koji je otkriven u grobu muškarca i žene (pretpo­stavlja se kralja i kraljice) omogućio je datiranje. Riječ je o drvenom prije­stolju od kojega je sačuvan samo zlatni ornament, i jedini je predmet za koji se smatralo da je stranoga podrijetla. Jedan dio toga ornamenta izrez­baren je egipatskim hijeroglifima u značenju imena i naslova drugoga kra­lja 5. dinastije egipatskog Staroga kraljevstva, Sahurea (5. dinastija), koji je vladao sredinom 3. tisućljeća pr. Kr. A budući da se taj datum podudara s oblikom nekih drugih artefakata - koji nalikuju takozvanim yortanskim artefaktima otkrivenima u tome dijelu Turske - te grobove možemo otpri­like svrstati u isto razdoblje. To bi značilo da su spomenuti predmeti otpri­like iste starosti kao i predmeti slične kvalitete otkriveni u Egiptu i Mezopo­tamiji.

Nadalje, spomenuti prikazi oceanskih brodova spadaju među najstarije poznate slične prikaze otkrivene u drugim dijelovima svijeta. Grčki povje­sničar Herodot posredno spominje takvu pomorsku silu koja je vladala zapadnom obalom Turske, naime, govori o Karijcima koji su u njegovo vrijeme nastanjivali jugozapadni dio Turske uz otok Rodos, i koje je Ho-

Slika br. 22: Oštrica srebrnoga mača s početka 3. tisućljeća pr. Kr., otkrivenoga u jednome od drevnih doračkih grobova, na kojemu je prikazano sedamnaest bro­dova za oceansku plovidbu na vesla, među kojima je pet brodova dodatno opre­mljeno jedrima. To je jedan od najstarijih poznatih detaljnih prikaza oceanskih brodova otkrivenih izvan Egipta.

mer opisao kao "gruborječne". Herodot Karijce naziva "otočanima" koji su, "nakon što su naselili otoke ... bili poznati pod imenom Lelezi" i radili su na brodovima minojske Krete kada je to bilo neophodno. Dakle, mo­guće je da su brodovi prikazani na mačevima nasljednici flote prve velike svjetske pomorske sile iz vremena nakon crnomorskoga potopa, kao i pre­teče pomorske sile koja će poslije biti poznata pod imenom Fenikija.

No doračko blago nije zanimljivo samo radi toga. Naime, među oruž­jem otkrivenim u prvome grobu nalazio se mač s balčakom vrhunski obli­kovanim od crnoga opsidijana u obliku dva leoparda. Kako nam je poznato, dva leoparda bila su uobičajen heraldički ukras u hramovima Catal Hüyüka. Nalazimo ih i i u obliku stupova prijestolja Velike božice Majke na kipiću otkrivenome u posudi za žito. Ali ono što najviše zadivljuje u svezi toga mača njegova je oštrica. Naime, za razliku od većine oružja u grobu ona je izrađena od željeza, umjesto od bronce od koje se uglavnom izrađivalo oružje u 3. i 2. tisućljeću pr. Kr. Premda to za nas nije neobično, radi složenoga procesa taljenja, željezo je u to doba bilo veoma rijetko. Ista situacija postojala je čak i u doba faraona Tutankamona (14. st. pr. Kr.), u čijoj je grobnici također otkriven primjerak željeznoga oružja iz razdoblja prije željeznoga doba, oko 1000. god. pr. Kr. No, s obzirom na oblik mača sa željeznom oštricom iz Tutankamonove grobnice, pretpostavlja se da ni on nije izrađen u Egiptu, nego negdje u drevnoj Turskoj.

Pitanje, dakle, glasi, tko su bili predstavnici te kulture iz sjeverozapadne Turske koji su raspolagali tako naprednim metalurškim umijećima, kojima će Egipćani i Mezopotamci ovladati tek 1500 godina poslije? A vidjeli smo da su raspolagali i flotom brodova za oceansku plovidbu. To potvrđuju

drugi predmeti iz dvaju grobova, koji upućuju na to da su razvili neke im­presivne trgovačke veze. Naprimjer, jantar, od kojega je izrađen ukras na drški željeznoga mača, najvjerojatnije je bio dopremljen s Baltika, obzirom da na Bliskom istoku nema poznatih izvorišta jantara. Bjelokost od koje je izrađen češalj najvjerojatnije potječe iz Afrike. Narod o kojemu govorimo gotovo je sigurno održavao neke pomorske veze s Egiptom, odakle potječe i pozlaćeno prijestolje, vjerojatno dar egipatskoga kralja vladaru sjeveroza­padne Turske. A da su živjeli stilom života svojih mezopotamskih i egipat­skih suvremenika, jasno se vidi iz lijepih kaleža i vrčeva od zlata, srebra i elektruma, s kojima su pokopani u svojim grobovima. Isto tako, jasno je da pri izradi takvih predmeta nisu naprosto oponašali egipatske i mezopo-tamske inačice, budući da se iz sličnih, stoljećima mlađih predmeta otkrive­nih u Troji može vidjeti da su izrađeni u dardanskom ili trojanskom stilu, koji se utemeljio dugo prije 2500. god. pr. Kr.

O izgledu muškaraca čiji su kosturi otkriveni u grobovima govore nam veoma oskudni tragovi. Ipak, čini se da su kraljevi nosili žezla s kuglom na vrhu ili maljeve kao simbole svoje vlasti, i bili su opremljeni impresivnom zbirkom mačeva, bodeža, sjekira i kopalja. Pod nogama kralja u dvostrukoj grobnici počiva njegov pas, uz kojega se čak nalazi i kamena posuda za hranu.

Na kraljičinu kosturu otkriveni su ukrasi za tijelo, dok tkanine koje su kopači vidjeli omotane oko i ispod kostura u trenutku otvaranja grobnice, nažalost, nisu preživjele izlaganje zraku. Zanimljivo je da je kraljica imala i veoma moderan ukus za šminku i kozmetičke potrepštine, što se može vidjeti iz njezina kozmetičkog pribora koji se sastojao od spatule, toaletne žlice i pincete izrađenih od srebra, te od tri srebrne tubice u kojima se, kako se pretpostavlja, nalazio ruž za usne, kohla (drevna maškara za oči) i zelenoga sjenila. Na crtežu njezina kostura koji je 20-ih godina prošloga stoljeća izradio jedan istraživač, vidi se okrugli ukras oko njezine glave, identičan onome Velike božice Majke iz Catal Hüyüka.

Ali ono što je pružilo najbolji uvid u način odijevanja tih drevnih žena iz sjeverozapadne Turske, pet je vješto izrezbarenih ženskih kipića visokih oko 15 cm, izrađenih od bronce, srebra i elektruma, koji su također otkrive­ni u kraljičinoj grobnici. Dvije brončane figurice možda prikazuju svećeni­ce odjevene u moderne suknje do gležnjeva koje su, premda izrađene od srebra, izrezbarene tako da izgledaju kao da su istkane ili obojene šarenim materijalima. Gornji dio tijela prekriven im je jednako modernim stezni-cima s kratkim rukavima, stegnutima tik do ispod prsiju, odakle se otvara­ju otkrivajući pupak.

Ipak, te su žene skromne u usporedbi sa srebrnim figuricama žena koje su, kako se pretpostavlja, bile sluškinje, a prikazane su nage i okićene zlat­nim tijarama, narukvicama, lancima oko gležnjeva, remenom i, u jednom slučaju, veoma kratkim gaćicama. Potonja žena, osim toga, nosi i glazbeni instrument nalik tamburinu. A najzanimljiviji među njima kipić je žene, također oskudno odjevene, izrađen od elektruma, slitine srebra i zlata [slika br. 23]. Mellaart je na temelju njezina ukrasa na glavi, nalik derviš-kim kapama, naušnicama i mnogo raskošnijim narukvicama i lancima oko gležnjeva, zaključio da je riječ o božici - osim što je njezin nakit, kako je primijetio, istovjetan onome koji nosi kraljica iz dvostruke grobnice. Osim toga, ta je žena odjevena u končanu suknju nalik onoj na figurici iz Catal Hüyüka, 'Bijeloj dami' s tassilijskih fresaka i drevnoj božici plodnosti. Je li, dakle, doračka kraljica pokopana s uresima dostojnima Velike božice majke jer su je za života smatrali njezinom predstavnicom na zemlji? Je-

Slika br. 23: Kipić od elektruma otkriven u grobu doračke kraljice, navodno pred­stavlja božicu ili kraljicu.

dan od odgovora može pružiti češalj u njezinoj kosi, u čijemu se središtu nalazi disk s fino izrezbarenim prikazima divljih koza ili kozoroga i dva dupina, životinja koje su se, kako je poznato iz kasnijih kultura, smatrale njezinim svetim životinjama.

U svakom slučaju, neosporno je da su se na zapadnoj obali Turske i su­sjednim otocima sačuvali neki očaravajuči tragovi iz kamenoga i bronča-noga doba, kao svjedočanstva o pretpotopnoj kulturi koja je zacijelo iznikla na tom području. Možemo biti sigurni da to nije bila grčka kultura, budu­ći da su ih Grci, kako smo saznali od Diodora Sicilskoga, radi njihova jezi­ka i religijskih običaja smatrali strancima. Oni sigurno nisu bili ni preci današnjih Turaka, koji su prilično kasno stigli na područje današnje Tur­ske. Što, dakle, možemo o njima naučiti od potomaka sličnih naroda koji su se možda naselili u drugim područjima današnje Turske i njezinoj oko­lici - uključujući, možda, narode od kojih su u tako drevnoj povijesti pri­bavljali željezo?

13. POGLAVLJE

TKO JE OSTAO?

"Noa... zasadi vinograd." Post 9, 20

"Mnogi suvremeni stručnjaci za povijest vina smatraju da je najstariji dokaz o vinarstvu otkriven u Gruziji."

McGovern i dr., The Origins and Ancient History of Wine Making

Kada netko spomene drevne Egipćane, većina će nas, čak i uz oskudno poznavanje egipatskih grobnih slika, zamisliti uredno obrijane muškarce u platnenim kiltovima i žene tamno obojanih očiju i tamnocrnih kosa, od­jevenih u jednostavne duge, bijele haljine. Zamislit ćemo Nil i smjestiti ga na karti, zajedno s Tebom i čuvenim hramom u Karnaku na njezinu jugu te piramidama na sjeveru. Čak i što se tiče mezopotamskih kultura, vjero­jatno ćemo se prisjetiti da smo negdje vidjeli kipove Sumerana ogrnutih ovčjim krznom ili dugobradih Asiraca, i moći ćemo ih geografski smjesti­ti u područje između velikih rijeka Eufrata i Tigrisa.

No, situacija će biti posve drukčija pokušamo li zamisliti stanovnike drevne Turske iz razdoblja neposredno nakon ili nekoliko tisućljeća poslije potopa. Doista, čak ni stručnjaci neće lako moći jednim imenom nazvati drevne stanovnike te zemlje iz bilo kojeg tisućljeća od potopa do kršćan­skog doba, a kamoli ih zamisliti. Razlog tomu najviše proizlazi iz činjenice da oni nikada nisu tvorili jedan narod, nego više neovisnih, šarolikih pleme­na od kojih se svaki odlikovao svojim jedinstvenim značajkama, običajima i dr. A većini će laika na pitanje o geografskim obilježjima Turske biti izrazi­to teško navesti makar ijednu rijeku, a kamoli je smjestiti na zemljovidu.

Da bismo mogli razumjeti Tursku kao domovinu nekoliko nevjerojat­no civiliziranih naroda, koji su živjeli prije i nakon crnomorskoga potopa, valja nam pokušati 'vidjeti' kako je ta zemlja izgledala u drevno doba, s obzirom na neke njezine geografske i kulturne različitosti. Bilo bi korisno

potom posegnuti za najstarijim pisanim izvješćem - premda je ono najvje­rojatnije nastalo više tisućljeća nakon potopa - i istodobno se poslužiti svim dostupnim arheološkim otkrićima.

Najstarije pisano izvješće o kojemu je riječ, glasovita je grčka legenda o Jazonu i potrazi za Zlatnim runom, Argonautika. Ta je legenda bila drevna već u doba Homera koji je u svojoj Odiseji opisuje kao 'svuda slavljenu', dok se iz drugih naznaka o njoj u Ilijadi i Odiseji zaključuje da je ta priča bila nadaleko poznata. Grčki arheolog Christos Doumas tvrdi da potječe možda čak iz 4. tisućljeća pr. Kr. i da se osniva na stvarnim traganjima za tajnama taljenja i kovanja metala najstarijih naroda koji su razvili ta umije­ća. Međutim, najstarija sačuvana i cjelovita inačica te priče potječe od Apolonija s Rodosa, knjižničara aleksandrijske knjižnice iz 3. st. pr. Kr., i najvjerojatnije je procesom višestoljetnoga prijenosa pretrpjela brojna iskrivljavanja i preinake. Ta nam priča govori kako su Jazon i njegova vjerna posada, Argonauti, putovali u svojoj lađi imena Argo duž zapadne obale Turske, preko Dardanela i Bospora i potom na istok, uz tursku obalu Crno­ga mora do Kolhide na njegovoj jugoistočnoj obali. Pritom nam pruža neke zanimljive naznake o drevnim narodima koje su susreli na svom putovanju.

Ploveći zapadnom obalom Turske prema sjeveru Argonauti su navodno posjetili otok Lemno, na kojemu su ih napale naoružane žene, što se podu­dara s onime što smo ranije govorili o ratobornim otočankama. Nakon toga su otišli na drugi poznati otok, Samotraku, gdje su navodno bili inici­rani u misterije velike božice Majke, čime su kao pomorci ishodili potrebnu božansku zaštitu. Potom su lukavo izbjegli sukob s trojanskim gospodarom Dardanela, kojemu su krišom otplovili noću i tako sigurno ušli u Mramor­no more.

Nakon nekoliko pustolovina koje su doživjeli u dva manja kraljevstva na obalama toga mora, sljedeću su im zapreku predstavljale Kijenske stije­ne u Bosporu, koje se nalaze na točki na kojoj se Bospor spaja s Crnim morem. Te su stijene u Jazonovo vrijeme bile zloglasne, jer su drobile sve brodove koji bi pokušali proći između njih. Budući da kijenski znači 'plavo' te da drugi pisci te stijene opisuju kao 'lutajuće' i 'sudarajuće', zacijelo su posrijedi bili ledenjaci koje su otapale velike ruske rijeke koje se na tom mje­stu ulijevaju u Crno more, što je neosporno bilo pogibeljno za brodove.

Argonauti su tu opasnost izbjegli jednim lukavstvom. Naime, iz svoje su lađe pustili golubicu kao mamca, stijene su se približile jedna drugoj, a kada su se počele razdvajati Argonauti su brzo prošli između njih prije nego li se iznova približe. Legenda kazuje da je to lukavstvo toliko zapanji­lo stijene da se više nikada nisu međusobno sudarile.

Ali za nas je mnogo zanimljivija činjenica da taj dio priče o Jazonu, kao i priča o Noi, uključuje pticu koja se očito držala zatvorenom na brodu kao pomoć u slučaju opasnosti. U budističkom tekstu iz 5. st. pr. Kr. navodi se mogući razlog za to:

"Nekoć davno, trgovci koji su plovili oceanima običavali su na svo­jim brodovima nositi pticu koja će im pokazati kopno. Kada bi brod izgubio smjer, tu bi pticu oslobodili i ona bi odletjela na istok, jug, zapad i sjever te do mjesta između dvaju točaka i potom uzletjela visoko u nebo. I ako bi na obzoru ugledala kopno, onamo bi otišla, dok bi se u protivnom vratila na brod."

Zanimljiv je i podatak da su Noa i Jazon u takvim situacijama koristili upravo golubicu, svetu pticu velike božice Majke.

Nakon što su prešli ušće Bospora i sigurno ušli u Crno more, Argo je skrenuo desno, putujući uz obalu u smjeru istoka. Da su skrenuli lijevo i da su putovali u 5. tisućljeću pr. Kr., možda bi na bugarskoj obali Crnoga mora naišli na zanimljivu kulturu. Naime, 1972., kada je vozač traktora Rajko Marinov iskopavao jarak u blizini danas atraktivnog bugarskoga grada Varne, u njemu je otkrio nekoliko komadića sjajnoga metala, za koje je utvrđeno da su dio blaga sastavljenoga od zlatnih ornamenata, naj­starijega takve vrste ikada otkrivenoga na svijetu. To se blago nalazilo u samo jednom od oko tristo grobova na groblju koje je potjecalo iz oko 4500. god. pr. Kr. Zanimljivo je da su neki ornamenti sadržavali prikaze bikova.

Nitko do tada nije ni slutio da je u Bugarskoj mogla postojati takva kul­tura, osobito ne tako rano u povijesti, a zanimljivo je da Bill Pitman u svo­joj knjizi Noah's Flood na nju nije obratio pozornost na svojoj karti mogu­ćih migracijskih putova preživjelih iz potopa. Ipak, kako su pokazala kasnija arheološka istraživanja, jezero Varna, koje se danas nalazi u unu­trašnjosti, u 5. tisućljeću pr. Kr. bilo je zaljev na zapadnoj strani Crnoga mora, koji je sezao oko 21 km u unutrašnjost i predstavljao je prirodnu luku. A bugarski su arheolozi oko njegovih obala pronašli naselja čiji su se stanovnici bavili zlatarstvom, ali i obradom bakra. Ti drevni kovinari vjero­jatno su po svoje sirovine odlazili u Rudnu Glavu u bivšoj Jugoslaviji, pu­tujući uzvodno Dunavom, gdje se nalazi jedan od najstarijih poznatih bakrenih rudnika na svijetu. Međutim, ta metalurška kultura iz Varne nije dugo postojala. Iz razloga koji su možda također povezani s promjenama

razina mora (a to objašnjenje izneseno je prije nego li su Ryan i Pitman objavili svoju crnomorsku hipotezu), tamošnja su naselja napuštena oko 4000. god. pr. Kr. Nije poznato kamo su varnski kovinari nakon toga otišli.

Ipak, zanimljivo je da su Argonauti, kada su skrenuli desno, a ne lijevo ploveći uz obalu Crnoga mora, također naišli na vješte kovinare. Iako iz same legende nije moguće utvrditi točne lokacije, među narodima koji su naseljavali sjevernu obalu Turske, a koje su Argonauti u to vrijeme sigurno mogli susresti, bili su Kalibijci koji nisu bili ni poljoprivrednici ni stočari. Umjesto toga, kako kazuje Argonautika, taj je narod zarađivao "kopanjem tvrde zemlje u potrazi za njezinim željeznim rudama", radeći "u čađavim plamenovima i crnome dimu". Spominju se i Tibareni koje drevni izvori nazivaju i prvim poznatim obrađivačima željeza.

Zapravo, zanimljivo je značenje imena tih naroda. Naime, chalybs je starogrčka riječ za 'željezo', što znači da su imenom Kalibijci Grci jedno­stavno nazivali sve narode koji su obrađivali željezo, bez obzira na prava imena kojima su ti narodi sebe nazivali. Tibareni, s druge strane, nije riječ grčkoga podrijetla, ali na nju smo naišli prije u ovoj knjizi. Naime, prisjeti­mo li se dugačkoga popisa ne-sumerskih naziva za različite zanate koji su u sumerski jezik došli iz starijega, vjerojatno pretpotopnoga jezika, sumer-ska riječ za kovinara je tibira. Iz toga proizlaze neke značajne implikacije. Jezik koji su Sumerani usvojili nakon dolaska u južnu Mezopotamiju očito je potjecao iz crnomorskoga područja, gdje su ga govorile neke kulture koje su bile mnogo naprednije od sumerske. To je zacijelo bio jezik stanov­nika Catal Hüyüka i barem nekih od naroda, koji su se nakon potopa iznova naselili na novim obalama Crnoga mora.

Ali to nije sve, budući da smo u posljednjem poglavlju spomenuli da je jedno od najzagonetnijih doračkih nalaza iz sredine 3. tisućljeća pr. Kr. željezni mač, koji potječe iz razdoblja oko dva i pol tisućljeća prije početka željeznoga doba (oko 1000. god. pr. Kr.). A na temelju nekoliko nejasnih pojedinosti o lokaciji doračkih grobova, čini se da su se nalazili u okolici današnjega pitoresknog i povijesnoga grada Burse u Turskoj, smještenoga južno od Mramornoga mora. S obzirom na to, možemo li pripisati slučajno­sti da se samo sto šezdeset kilometara istočno od Burse nalaze obalni gra­dovi Eregli i Zonguldak, koji i danas slove za prve najveće proizvođače željeza u Turskoj. Štoviše, Eregli se i posljednjih desetljeća opisuje kao naj­veći proizvođač željeza na Srednjem istoku.

I premda su ti gradovi, naravno, tek posljednjih stotinjak godina izrasli u metalurška središta, zahvaljujući brojnim rudnicima ugljena na tom po-

dručju, mnoge naznake govore da je to područje i u drevno doba bilo glavno izvorište željeza. Naime, Eregli ima veoma dugu povijest, a njegovo ime, koje je turska inačica latinskog imena Heraclea, povezuje ga s jed­nim od najtežih pothvata mitskoga junaka Herakla, koji se negdje u oko­lici Ereglija spustio duboko u Had (podzemlje) kako bi izveo troglavoga i trookoga psa Kerbera na zemlju. Pripovijeda li taj mit, možda, na neki iskriv­ljen način o spuštanju u pradavni rudnik ugljena? Naime, Eregli je postojao dugo prije dolaska Grka. U priči o Jazonu nosi ime Marijandin, što je ob­lik sumerskoga imena 'Marienna' kao i Mirina, što je bilo jedno od broj­nih imena velike božice Majke kojoj su taj grad najvjerojatnije posvetili njegovi izvorni, predgrčki stanovnici.

Nažalost, danas još uvijek ne znamo mnogo o arheologiji Ereglija iz toga ranog poslije-potopnog razdoblja, a kamoli o njegovoj preteči koja se mo­žda nalazila oko 21 km dalje na pretpotopnoj obali Crnoga mora. Oskud­na arheološka istraživanja rezultirala su, između ostalog, otkrićem naselja iz 4. tisućljeća pr. Kr. u Ahlateli Tepeciku, smještenom 64 km istočno od današnjega Izmira. Tu se čak i prilično primitivna ribarska populacija po­kapala s tako raznolikim predmetima kao što su bakreno-brončani bode­ži i broševi, olovne šipke, zlatne naušnice i najrazličitiji srebrni ukrasi. Zlato se očito ispiralo u obližnjoj rijeci Pactolus, koja je u drevno doba bila poznato izvorište toga metala, iako je danas samo mali pritok rijeke Gediz ili Hermus u zapadnoj Turskoj. Međutim, jasno je da su narodi koji su ži­vjeli u sjeverozapadnom području Turske veoma rano razvili neke napre­dne metalurške vještine.

Da su Argonauti lutali predjelima južno od Ereglija krajem 6. tisućljeća pr. Kr., zacijelo bi s vremenom stigli u Hacilar. Kao i Catal Hüyük, koji se nalazi oko 160 km istočno od njega, Hacilar je napušten u vrijeme suše koja je vladala u pretpotopnom mini ledenom dobu, da bi iznova bio nase­ljen nakon promjene klimatskih uvjeta. U razdoblju od 1957. i I960., ne­posredno prije nego je počeo iskopavanja u Catal Hüyüku, istraživao ga je James Mellaart. U slojevima iz posljepotopnoga razdoblja, Mellaart je otkrio pravokutne kuće istovjetne pretpotopnim kućama u Catal Hüyüku. U tim poslijepotopnim slojevima otkrio je i, kako je opisao: "umješno oslikanu lončariju" koja je bila "prvorazredna i mnogo kvalitetnija od starije lonča-rije iz Catal Hüyüka." Kipići velike božice Majke otkriveni u mnogim kućama, među kojima neki sadrže naznake da je sjedila na prijestolju sa stupovima u obliku leoparda, pokazuju da je ta božica i u posljepotop-nom razdoblju još uvijek bila središte štovanja.

Nedaleko Hacilara nalazi se Beycesultan, drugo naselje koje je sigurno bilo naseljeno u 3. tisućljeću pr. Kr., a smješteno je u blizini manjih pritoka rijeke Meander u zapadnoj Turskoj. U njemu su otkriveni hramovi raspore­đeni u parovima, koji su također bili ukrašeni rogovima posvećenja nalik onima u Catal Hüyüku i vinčanskim nalazištima. No sadržavali su i jednu novu značajku, naime, dvostruke stele ili ploče nalik nadgrobnim pločama (koje možda predstavljaju tajanstvene blizance Kabire) na kojima su se možda prinosili žrtveni darovi. U nekim svetištima nalazilo se i drveni stup, također neidentificiranoga kultnog značenja.

Kako smo spomenuli u prethodnom poglavlju, istočni brežuljak Catal Hüyüka zauvijek je napušten početkom mini ledenog doba oko 6000. god. pr. Kr., a iskopavši pokusni jarak 60-ih godina prošlog stoljeća, Mellaart je utvrdio da je u kasnijem razdoblju iznova naseljen zapadni humak. Me­đutim, zbog nekih složenih političkih razloga, Mellaart se onamo nije mo­gao vratiti kako bi proveo opsežna iskopavanja, tako da su arheološka is­traživanja obaju brežuljaka Catal Hüyüka nastavljena tek nedavno, ovoga puta pod vodstvom arheologa Iana Hoddera sa Sveučilišta u Cambridgeu. Prva Hodderova iskopavanja zapadnog humka razotkrila su grobove iz klasičnog razdoblja koji su se nalazili u gornjim slojevima, dok se u najnižim slojevima nalazila keramika s geometrijskim uzorcima, što upućuje na neku vezu s kulturom koja je cvjetala na istočnom humku. Ipak, danas je još preuranjeno iznositi čvrsta datiranja ili, pak, zaključke.

Vratimo li se Argonautima, vidjet ćemo da je jedna luka u kojoj su se sigurno zaustavili na svome putovanju bila 'Sinopa u Paflagoniji', koja se nepogrešivo može poistovijetiti sa Sinopom iz kojega je Ballard u rujnu 2000. krenuo na svoja podmorska istraživanja. Danas plodna ravnica koja se prostire južno od toga grada, obiluje poljima pšenice, kukuruza i lana, dok nešto dalje na istoku napreduje stočarstvo i ribarstvo. A da je isto bilo i u drevno doba, potvrđuje rimski geograf iz 1. st. pr. Kr., Strabon, podrijet­lom iz toga područja, koji zaneseno pripovijeda o plodnosti te ravnice, osobito o mnogobrojnoj stoci i konjima. Iz svega, dakle, proizlazi da je unutrašnjost Sinopa pružala ugodne uvjete za život ljudima raseljenima nakon crnomorskoga potopa i navodi nas na pretpostavku da su se neki od njih ondje uistinu i trajnije zadržali.

Kao i u Eregliju, mnoge moderne zgrade u Sinopi podignute su na osta­cima drevnih građevina, iz čega možemo zaključiti da ondje nisu provede­na nikakva značajna arheološka istraživanja. U Ikiztepu, koji se nalazi u blizini Bafre i istočno od Sinope, najstariji slojevi naselja datirani su oko

5350.-5300. god. pr. Kr., što znači da ih se može pripisati ranom posljepo-topnom razdoblju. Crna ulaštena lončarija otkrivena u tim slojevima, za koju se prvotno smatralo da potječe iz ranog brončanoga doba, ukrašena je rezbarijama ili bijelo obojenim ornamentima i složenim oblicima, a može se pronaći i zapadno od Mramornoga mora, u istom području koje su, kako smo prije spomenuli, naseljavali rani poslijepotopni kovinari. Ta lončarija posve se razlikuje od one otkrivene u istočnom ili zapadnom Catal Hüyüku, iako možda potječe iz jednako naprednih kultura koje su prije toga živjele u okolici crnomorskoga jezera, koje su napustili pred potopom.

U cjelini, međutim, neophodno je pogledati u unutrašnjost i potražiti neke odgovore o tome kakva je civilizacija možda živjela na područjima, na kojima možemo očekivati pronalazak stvarnih ostataka. A samo nešto više od 160 km južno od Sinope nalazi se jedno osobito zanimljivo nase­lje, Alaca Hüyük, smješteno na velikom zavoju rijeke Kizil Irmak (drevni Halys), nedaleko mjesta na kojemu će kasniji hetitski osvajači Turske iz­graditi svoju prijestolnicu Hatušu (Bođazkoy/Bođazkale). Tridesetih go­dina prošloga stoljeća turski su arheolozi upravo u Alaca Hüyüku otkrili 13 grobova koji navodno potječu iz druge polovice 3. tisućljeća pr. Kr. i, prema tome, iz gotovo istoga razdoblja kao i dorački grobovi, ali i egipat­ske piramide i razdoblja procvata sumerske civilizacije. Kao i u Doraku i Catal Hüyüku, predmeti iz Alaca Hüyüka upućuju na veoma naprednu metalurgiju. Primjerice, jedan od gradskih uglednika pokopan je s bodežom sa zlatnom drškom, čija je oštrica također izrađena od željeza. I ti se pred­meti odlikuju velikom estetikom i izrađeni su u poznatom anatolskom stilu. Jedna od istaknutih značajki toga stila je i prikazivanje ljudskih tije­la u obliku 'violine i sa stiliziranim i prenaglašenim prsima i bokovima. Postoje i neki odjeci motiva prethodno otkrivenih u Catal Hüyüku, koji su povezani s kultom Velike božice majke, pri čemu 'violinasti' likovi nalikuju na 'božicu koja rađa' sa zidnih reljefa u Catal Hüyüku; ornamenti nalik blizancima koji podsjećaju na Kabire [slika br. 24]; i brojne volujske lubanje koje upućuju na njegovanje kulta bika.

Prema grčkoj mitologiji, Sinopu su osnovale Amazonke kojima grčki govornik iz 4. st. pr. Kr., Lisija, pripisuje prvu uporabu (ali ne i izradu) željeznoga oružja. To se podudara s mitom o Argonautima koji su nepo­sredno nakon otplovljavanja iz Sinope plovili pokraj 'zemlje Amazonki'. I drugi klasični pisci govore o Amazonkama koje su živjele u okolici rijeke Thermodona, današnje Terme Cay, koja utječe u Crno more oko 160 km

Slika br. 24: 'Violinasti' ornamenti u obliku blizanaca - Kabiri? - otkriveni u gro­bu iz 3. tisućljeća pr. Kr. u Alaca Hüyüku.

istočno od Sinope, u blizini turskoga grada koji se i danas zove Terme. Legenda o Argonautima spominje i drugo amazonsko naselje u blizini -otok s kamenim hramom koji je utemeljila Amazonka Antiopa. Smatra se da je posrijedi otok Giresun Adasi na kojemu se i danas nalaze ruševine kamenoga hrama bez krova, za koji se tvrdi da su lokalne žene ondje sva­koga svibnja izvodile obrede plodnosti. No, budući da su Amazonke, kako ćemo poslije vidjeti, prilično kasno došle na to područje, za nas su mnogo zanimljiviji drugi preživjeli iz potopa koji su se možda rano naselili na toj obali Crnoga mora.

U legendi o Jazonu i drugim pričama spominju se i Mosinečani (u He-rodotovoj Povijesti - narod na jugoistočnoj obali Crnog mora), koji su živjeli u visokim drvenim nastambama, što je bio logičan izbor s obzirom da to područje obiluje drvom. Kako kazuje Argonautika, kasniji Grci zgra­žavali su se nad njihovim običajima zadovoljavanja spolnoga nagona u javnosti: "općili su na javnim cestama bez ikakva stida", a taj je običaj, čini se, bio povezan s obredima svetoga vjenčanja Velike božice Majke. Mosinečani su možda narod koje na drugim mjestima nazivaju Moshi (Herodot - Povijest - narod na istočnoj obali Crnog mora) ili 'narod teladi', vjerojatno stoga što su održavali kult bika koji je, kako smo vidjeli, prevlada­vao na tim područjima. Asirski ljetopisi s kraja 2. tisućljeća pr. Kr nazivaju

ih Muški, premda su ih poslije, nakon što su se preselili u zapadnu Anato-liju, nazivali i Brigijcima (Brizima) ili Frigijcima (Frizima).

Ti Mošani ili Frigijci, koji će poslije preseliti u zapadnu Tursku, sebe su nedvojbeno smatrali pretpotopnim narodom. Prema njihovu folkloru, njihov kralj Nanakos predvidio je potop i okupio svoj narod u svetištima da ondje oplakuje i moli. Nanakosovo doba poslije je postala sintagma kojom se označavalo pradavno doba i jadikovke. Činjenicu da su čak i među Grcima, i osobito Egipćanima, slovili kao uistinu drevan narod po­tvrđuje povjesničar Herodot, koji je podrijetlom bio iz Turske. On pripo­vijeda priču o egipatskom kralju, koji je proveo poseban test kako bi utvr­dio koji je od dvaju jezika, egipatskoga i frigijskoga stariji, i ustanovio da je to frigijski. Mošani se čak spominju i u Bibliji, u 10. pogl. Knjige Po­stanka, nakon priče o Noi, gdje se navode među narodima koji potječu od Noina sina Jafeta:

"... Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak, [kurziv autora] Ti-ras."

Budući da se prethodno u 'Postanku' Tubal naziva "praocem onih koji kujubakar i željezo", znanstvenici u tome prepoznaju narod iz sjeverozapa­dne Turske, Tibarene, koji su također kovali željezo i bakar. U tom sluča­ju, ime Mešak sigurno se odnosi na Mošane, koji će poslije biti poznati kao Frigijci.

Odavno je poznato da su istočnu Tursku kasnije naselili pobunjenički Huriti. Međutim, najnovija arheološka otkrića, poput onih iz Tel Moza-na u današnjoj sjevernoj Siriji, južno od jugoistočne granice Turske, poka­zuju da su ondje već u 3. tisućljeću pr. Kr. i, prema tome, već u doba naj­starijih staroegipatskih dinastija, utemeljili velik grad drevnog imena Urkeš. Premda su Huriti za nas još uvijek zagonetan narod jer nam je njihov je­zik, utjelovljen u piktografskim natpisima na brojnim pečatima, gotovo nerazumljiv, poznato je da je njihova riječ za kovača bakra bila tab-iri ('onaj koji je odlio bakar'), što iznova ukazuje da ta riječ, koja je očito pove­zana s riječju tibira koju su Sumerani usvojili, kao i imenom Tibareni iz mita o Argonautima, predstavlja bitan trag o posljepotopnoj distribuciji (i jezicima) pretpotopnih naroda. Vrijedi spomenuti i da prizori iz svakod­nevnoga života Hurita, otkriveni na nekim pečatima iz Tel Mozana/Urke-ša, prikazuju žene s frizurama (pletenicama) nalik onima na doračkim ki­pićima žena koji potječu otprilike iz istog razdoblja, dok odjeća muškaraca

i žena podsjeća na onu prikazanu u sumerskoj umjetnosti. Budući da neki od najstarijih slojeva nalazišta u Tel Mozanu još uvijek nisu iskopani, mo­žemo očekivati da ćemo otkriti još mnogo toga.

Iako Argonauti vjerojatno nisu posjetili gorje Ararat, jer se ono nalazi suviše duboko u unutrašnjosti, naš pregled istočnih krajeva poslije-poto-pne Turske ne bi bio potpun bez njegova razmatranja u kontekstu opisa Noine arke koja se, prema biblijskoj priči o potopu, zaustavila negdje u okolici brda Ararat. Brod nakrcan ljudima i životinjama koji je stigao s Crnoga mora, možda se nije stvarno nasukao na obroncima Ararata, ali razumno je pretpostaviti da su neki preživjeli možda potražili utočište na njegovim višim predjelima. Naime, budući da Biblija ne kaže da je Noa napustio Ararat, logično je zaključiti da se zajedno sa svojom obitelji zadr­žao negdje u njegovoj okolici.

Ovdje možda vrijedi spomenuti da čak četiri sumerska mita spominju do danas neotkriven drevni grad Arattu, za koji se smatra da se nalazio negdje na istom području Ararata. Jedan sumerski ep kazuje da je Enmer-kar, gospodar južnomezopotamskoga grada Uruka, naumio izgraditi hram posvećen sumerskoj Velikoj božici Majci od drveta, zlata, srebra, lapis lazulija i dragocjenoga kamenja. Te je materijale trebao dopremiti iz Aratte, a do toga je grada, čiji su stanovnici navodno štovali istu božicu, put vodio preko sedam planina. Znanstvenici su na temelju toga pretpo­stavili da se Aratta nalazila u okolici Ararata ili, pak, obližnjega jezera Van, a oba su područja zbog političkih nemira koji ondje danas vladaju, arheološki slabo istražena. Grad smješten na tom području nedvojbeno bi predstavljao idealno distribucijsko središte. Suvremena čečenska spisatelji­ca Lyoma Usmanov čak je pretpostavila da je ime Noxci ili Noahkhchi kojim su Čečeni donedavno sebe nazivali, kao i neka imena lokalnih mje­sta, kao što je Nakhichevan, možda potječu od imena biblijskoga Noe. Naime, kako tvrdi ta spisateljica, imena Mosinečani ili Mošani fonološki su slična.

Prema biblijskoj verziji priče o potopu, jedna od prvih stvari koje je Noa - 'poljodjelac' - učinio nakon što se zasigurno iskrcao na brdu Ara­rat, bila je da je 'zasadio vinograd'. S obzirom na to, možda nije slučajno da se vinogradarstvo razvilo ubrzo nakon crnomorskoga potopa i to u ši­roj okolici Ararata, na području gdje je rasla divlja preteča današnje uzgo­jene vinove loze. Predaja kazuje da je na obroncima Ararata sve do 1840. postojao vinograd koji je zasadio Noa. Bez obzira je li to točno, sigurno je da najstariji, do sada otkriveni tragovi o vinogradarstvu, potječu iz oko

5400. god. pr. Kr. Riječ je o tragovima vina otkrivenima na krhotinama lončarije iskopane 70-ih godina prošloga stoljeća u Hajji Firuz Tepi pokraj jezera Urmia u današnjem Iranu, koje je udaljeno samo 160 km od Arara-ta. Vrč otkriven u blizini tih krhotina također je sadržavao tragove slično­ga vina, a imao je dugačak, uski vrat koji se mogao začepiti kako se vino uslijed djelovanja bakterija nošenih zrakom ne bi ukiselilo.

Sjeverno od Ararata prostiru se današnja Gruzija i Zakavkazje, podru­čja za koje se također smatra da su bila jedna od prvih središta vinogra­darstva. U zapisima konferencije o povijesti vinogradarstva održane 1991. u dolini Napa u Kaliforniji, izraženo je veliko žaljenje zbog nemogućnosti sudjelovanja izaslanika iz Zakavkazja, i to stoga što:

"... mnogi suvremeni stručnjaci za povijest vinogradarstva tvrde da je u Gruziji otkriven najstariji dokaz o vinarstvu na svijetu, a koji se osniva na iskopavanju sjemena uzgojenoga grožđa, srebrom uokvi­renih grančica loze i neolitičkih [kasno kameno doba] keramičkih posuda ukrašenih grozdolikim aplikacijama."

Kako smo spomenuli u našoj prethodnoj raspravi o pripitomljavanju živo­tinja i biljaka, sigurno je postojao netko tko je prvi uzgojio divlju preteču vinove loze, Vitis vinifera, podvrste sylvestris. Dok divlja loza u prirodi ima biljke odvojenih spolova, čijim će se nasumičnim križanjem proizvesti plodovi također različite kvalitete, vinogradar ima zadatak odabrati i poti­cati uzgoj samo onih biljaka koje posjeduju dvospolna svojstva. To će omogućiti njihovo samooprašivanje, nakon čega se uzgajivač može usre­dotočiti na proizvodnju plodova dosljedne kvalitete. Čini se, dakle, da je netko već u 6. tisućljeću pr. Kr. razumio reprodukcijska ili genetička načela, što nas potiče da mnogo više cijenimo veliko znanje svećenica kulta plo­dnosti Velike božice majke.

Vratimo se Argonautima. Nakon njihova dugog putovanja prema isto­ku, zbog prirodnog položaja obale bili bi primorani skrenuti na sjever, prema veličanstvenim, ledom prekrivenim vrhovima Kavkaza. Stigavši na prvo riječno ušće na koje bi naišli - ušće rijeke Fazis, današnjega Riona -ušli bi u kraljevstvo Kolhidu u današnjoj Gruziji.

Prema grčkome mitu, bogovi su kaznili Prometeja jer je ljude podučio umijećima i znanostima, prikovavši ga na stijenu brda Elbrus na gruzijsko-me Kavkazu gdje su mu lešinari kljucali tijelo. To nas podsjeća na običaj stanovnika pretpotopnoga Catal Hüyüka koji su izlagali tijela svojih mr-

tvih lešinarima, a još je zanimljivije da nam priča o Jazonu kazuje o slič­nom običaju uvriježenom u poslijepotopnoj Kolhidi. Nakon što su usidrili Argo, Argonauti su krenuli kopnom prema kolhidskom gradu Aeji, pri čemu su prošli pokraj groblja na kojemu su vidjeli trupla muškaraca omo­tana neuštavljenom govedom kožom te ostavljene na krošnjama vrba, gdje su se njihovim mesom hranile ptice grabljivice. Taj, za nas jeziv običaj, oči­to je bio samo za muškarce jer su žene bile pokapane na normalniji na­čin. Argonauti su posjetili Eteja, kralja Ace, pri čemu su upoznali i nje­govu zlu kći Medeju, svećenicu Velike božice Majke. Čini se, dakle, da je ta poslijepotopna kultura na jugoistočnoj obali Crnoga mora imala mno­ge sličnosti s kulturom pretpotopnoga Catal Hüyüka.

Kako smo saznali o drugim poslijepotopnim narodima koji su živjeli u okolici Crnoga mora, Kolhiđani su također bili poznati kovinari. Čini se da glasovito 'Zlatno runo' za kojim su tragali Argonauti, potječe od runa koje se upotrjebljavalo za ispiranje zlata iz obližnjih rijeka, kolhiđanskoga Fazisa, današnjega Riona i područja u njegovoj okolici bogatoj nalazištima zlata, srebra, željeza i bakra. Iz toga, dakle, slijedi da su Kolhiđani, kao i Tibareni bili metalurzi. Ali i to je područje veoma slabo istraženo, premda su dalje gore uz obalu Kavkaza, istočno od Azovskoga mora, otkriveni kraljevski grobovi iz 3. tisućljeća pr. Kr. koji svjedoče o sličnoj kulturi s kojom smo se upoznali niže na jugu. Iskopavanja u Maikopu razotkrila su grob plemenskoga poglavara pokopanoga ispod veličanstvenoga baldahi­na čiji su nosivi stupovi ukrašeni prikazima zlatnih bikova. Nadalje, osvr­nemo li se iznova na grčku legendu, vidjet ćemo da su na Tauričkom Her-sonezu, poluotoku bogatom žitnim poljima koji izbija u Azovsko more, navodno živjeli Tauriđani, 'narod bika, ovjekovječeni u priči o Ifigeniji s Tauride.

Iz svega što smo vidjeli, dakle, u okolici Crnoga mora bili su raštrkani brojni narodi, koji su pokazivali velike sličnosti s pretpotopnim stanovnici­ma Turske koje smo upoznali u Catal Hüyüku. Ti poslijepotopni narodi bili su napredni metalurzi i štovali su kult bika i Velike božice Majke. Premda su neke zajednice imale svoje kraljeve, čini se da su u njima žene imale dominantnu ulogu. Osim toga, nije otkriven nijedan prikaz vladara koji predvodi svoju vojsku na bojnome polju ili pogubljuje zatvorenike, a koje iznova pronalazimo među kasnijim vladarima Egipta i Mezopotami­je. Osim drugih jedinstvenih značajki, ti su narodi imali i jedinstven jezik, koji nije pripadao nijednoj indoeuropskoj jezičnoj skupini koja će od 2. tisućljeća nadalje prevladavati diljem Sredozemlja.

Još ne znamo točno kojoj jezičnoj skupini pripada taj jezik. Nadalje, unatoč svemu što smo vidjeli u Turskoj i u njezinoj okolici, to je područje i dalje obavijeno velom tajne. Čini se kao da je postojalo mjesto 'negdje drugdje' gdje su nakon diluvijalne katastrofe odselili napredniji ljudi, mje­sto koje ni Bill Pitman, niti itko drugi još nije uspio identificirati.

14. POGLAVLJE

AFRIČKI INTERLUDIJ?

Ranije u ovoj knjizi osvrnuli smo se na to kako su česte i obilne postglaci-jalne kiše stvorile sjevernoafričku Saharu, koja se znatno razlikovala od današnje pustinje koja ondje postoji posljednjih dvije tisuće godina. Spo­menuli smo da su se uslijed takvih klimatskih uvjeta diljem Sahare obli­kovala velika jezera. A iz tassilijskih fresaka koje su stvorili pretpovijesni afrički umjetnici, saznali smo kako su ta jezera i okolni travnjaci privukli velike biljoždere, poput antilopa, stada ovaca, vodenkonja i žirafa, ali i skup-ljačko-lovačke zajednice koje su ih lovile. Henri Lhote, koji je prvi istraživao ta područja, nazvao je tu fazu umjetnosti 'Round-Head', prema karakteristi­čnim okruglim stiliziranim glavama lovaca i skupljača prikazanih na tim slikama.

Ali kako je Lhote ispravno primijetio, nakon te faze promijenila se te­matika tassilijskih crteža na stijenama, a čini se da je ta promjena uslijedila neposredno nakon velike suše koja je vladala tijekom mini ledenog doba, oko 6000. god. pr. Kr. i nakon crnomorskog potopa. Naime, tematski popis od tog razdoblja obuhvaća prikaze velikih stada, što je očit dokaz da su u sjevernoj Africi, iako se ubrzano isušivala, još uvijekpostojala dobra ispasi-šta. Lhote je tu fazu tassilijske umjetnosti nazvao bovinskom fazom. Isto tako, primijetio je da ljudi prikazani sa stokom više nisu bili lovci, nego stočari ili pastiri. A čini se da su naučili pripitomljavati stoku otprilike u isto vrijeme kada i pretpotopni stanovnici Catal Hüyüka, te da su ujedno uzgajali koze i ovce. Ti prizori čak i stilski pokazuju neke zanimljive slično­sti s njihovim inačicama iz Catal Hüyüka. A jedno bovinsko remek-djelo, koje prikazuje čak 135 ljudi i životinja, među kojima nekoliko stočara žesto­ko odbija napad lovačko-skupljačkih strijelaca na njihovo stado, svjedoči o sukobima između tih stočarskih 'došljaka' i tradicionalnih lovačko-skup-ljačkih zajednica.

Možemo li, dakle, pretpostaviti da su se stočarski stanovnici Catal Hü­yüka nakon potopa masovno odselili u sjevernu Afriku? Crteži na stijena­ma, premda se odlikuju različitim umjetničkim stilovima, upućuju na

kontinuitet umjetničkog promatranja od 'Round-head' do bovinske faze, a ne na imitiranje neke strane umjetničke tradicije. Prikazi stoke na crteži­ma iz bovinske faze toliko su vjerni, da se jasno mogu razaznati dvije razli­čite afričke vrste, naime, afričko govedo ili Bos Africanus i Bos brachyceros ili debelorogi vol. Što se tiče prikaza stočara, jasno možemo vidjeti da su neki od njih bili Crnci, dakle, predstavnici domaće afričke rase. Osim toga, u Africi nisu otkriveni ostaci pravokutne arhitekture nalik onoj iz Catal Hüyüka.

Unatoč tomu, čini se da nije slučajno da se promjena od lovačko-skup-ljačkog do stočarskog načina života u Sjevernoj Africi dogodila otprilike u isto vrijeme, kada se u Turskoj počela razvijati vještina pripitomljavanja stoke. Bez obzira tko su bili ti novopridošli pastiri, svoju su stoku čuvali u ograđenim, kamenim zdanjima. Osim toga, bili su i vješti lončari. A budu­ći da su na nekim crtežima odjeveni u pravu odjeću, a ne ogrnuti životinj­skim kožama, čini se da su razvili i umijeće tkanja. Iz tih slikovnih prika­za, dakle, možemo zaključiti da je to bila izvanredno napredna i raznolika populacija. Mogli bismo čak pretpostaviti da su među njima miroljubivo živjeli neki napredni stranci nepoznatog podrijetla, koji su ondje stigli da bi se izmiješali s domaćim, nimalo nerazvijenim afričkim stanovništvom. To nas potiče da pobliže razmotrimo sve druge dokaze o postojanju veo­ma ranih i bliskih prekomorskih veza između stanovnika sjeverne Afrike i naroda Crnoga mora i sredozemne Turske.

U svezi toga, valja nam razmotriti kako je na sjevernu Afriku utjecalo podizanje razine svjetskih mora koje je izazvalo crnomorski potop - a koje je zabilježeno na Shackletonovoj i van Andelovoj karti (vidi str. 70). Prisje­tit ćemo se da je veliko kopneno područje današnjeg sjeveroistočnog Tunisa potonulo pod Sredozemnim morem, što se dogodilo otprilike u razdoblju između završetka posljednjeg ledenog doba i nastanka prvih vjerodostojnih povijesnih zapisa.

A u pogledu toga, mit o Jazonu i Argonautima iznova se pokazuje ko­risnim. Naime, on pokazuje da osim oceanografskog dokaza, poput van Andelove karte, postoji i dokaz u obliku sjećanja o tome da se prije samo nekoliko tisućljeća zemljopis tog područja sjeverne Afrike znatno razliko­vao od današnjeg. Naime, mit o Jazonu (premda se pojedinosti razlikuju u pojedinim verzijama) kazuje da su Argonauti nakon bijega s Kolhide oti­šli na Siciliju, gdje su Rodošani navodno utemeljili jednu od svojih kolonija. Žestoka bura ponese Argo do Afrike, gdje ju je veliki val zatjerao duboko na obalu, na područje koje je, čini se, već tada bilo napušteno. Kako kažu-

je legenda, Jazonu se ondje u snu ukazala afrička Velika božica Majka, koja mu je rekla da Argonauti moraju ručno prenijeti Argo do velikoga jezera Tritonide (jezero u Libiji, možda današnji Shot el Jerid u Tunisu, op. ur.), preko kojega će potom moći isploviti u Sredozemno more.

Na današnjoj obali sjeverne Azije, međutim, ne postoji tako veliko je­zero, a upravo radi takvih činjenica danas smo često nepovjerljivi prema mitovima. Ipak, jezero Tritonida nije izmišljotina mitotvoraca, što, u naj­manju ruku, potvrđuje grčki geograf iz 6. st. pr. Kr., Skilak iz Karijande, neustrašiv istraživač koji je proputovao čak i Indiju. Premda su danas saču­vani samo fragmenti njegovih rukopisa, Skilak u njima jasno opisuje jeze­ro Tritonidu koje se u njegovo doba prostiralo na površini od 2300 km2, tj. u prosjeku oko 48 km u svim smjerovima. Stoljeće poslije, jednako pouz­dan povjesničar, Herodot, potvrdio je da je to jezero još uvijek postojalo u njegovo doba, opisavši ga kao 'veliko jezero' u koje utječe 'velika rijeka' (Triton).

Ali osobito su dragocjeni Herodotovi opisi raznolikog mnoštva naroda, koji su naizgled tada još uvijek živjeli u blizini toga jezera. Među njima su bili i 'Garamanćani', za koje Herodot veli da su njegovo vrijeme bili 'veo­ma brojni'. Spominju se i u priči o Jazonu, gdje saznajemo da je jedan gara-manćanski pastir ubio Argonauta koji je pokušao ukrasti jednu od njegovih ovaca. A pojavljuju se i u rimskoj povijesti, točnije 19. god. pr. Kr., kada ih je rimski general Balbus porazio u oazi u kojoj su se sklonili pred njego­vom vojskom. Neki učenjaci tvrde da ime Garamanćani potječe od 'Ker, Q're ili Car', jednog od imena Velike božice Majke, što u najmanju ruku odiše na neko zajedničko naslijeđe s ranije spomenutim Karijcima, po­morskim narodom iz zapadne Turske.

Drugi narodi za koje Herodot izvješćuje da su naseljavali okolicu jeze­ra Tritonide bili su Mahlijci i Ausejci, koji su naizgled također štovali bo­žicu i nekim su običajima podsjećali na Amazonke. Naime, za godišnjih svetkovina:

"... njihove se djevojke razdijele u dvije skupine i tuku se jedne protiv drugih kamenjem i drvenim batinama, a govore da tako ispunjavaju djedovske običaje u čast jedne domaće boginje, koju mi zovemo Ate-nom. "

Drugo pleme, Maksijci, živjelo je "zapadno od [rijeke] Tritona tik do Ause-jaca", a Herodot kaže da su obitavali u običnim kućama i da su se bavili poljoprivredom, uz što je lakonski primijetio:

"... tijelo mažu crvenilom. Tvrde da potječu od trojanskih junaka [kurziv autora] ."

Taj nam izvor, premda prilično kasnijeg datuma, dakle, jasno navješćuje da su u Sjevernoj Africi postojali narodi u čijem su društvu žene bile neuobi­čajeno nadmoćan, čak ratoboran spol, koji su štovali Veliku božicu majku i tvrdili da potječu iz zapadne Turske. Činjenica da su bojali svoja tijela crvenom bojom - što su, kako spominje Herodot, činili i susjedni Gizan-ćani - priziva u sjećanje neke slične običaje stanovnika Catal Hüyüka. Na­dalje, u 2. tisućljeću pr. Kr., u svojim opisima različitih sjevernoafričkih plemena s kojima su se sporadično sukobljavali, drevni Egipćani najzapa­dnije od tih plemena nazivaju 'Meshwesh'. Iz toga bismo mogli zaključiti (osobito imajući na umu da egipatski hij eroglifi nisu sadržavali samoglasni­ke) da su Meshweshi i turski Mošani, koje smo spomenuli u posljednjem poglavlju, možda bili isti narod.

Ipak, možda najznačajniji podatak o jezeru Tritonidi i njegovim ranim stanovnicima pružio nam je Diodor Sicilski - jedini poznati drevni pisac koji je znao da je Crno more nekoć bilo jezero. Valja istaknuti da je Diodor podri­jetlom bio sa Sicilije, koja se nalazi na kratkoj udaljenosti od Tunisa. Taj poda­tak pripisuje aleksandrijskom folkloristu iz 2. st. pr. Kr., Dioniziju Skytobra-chionu ('kožna ruka'), koji je u svojoj, danas izgubljenoj knjizi napisao:

"Većina ljudi vjeruje da su samo Amazonke prebivale u blizini rijeke Termodont na Crnome moru."

Tu, naravno, aludira na Terme na turskoj obali Crnoga mora koje su, kako smo spomenuli u posljednjem poglavlju, naseljavale Amazonke. Ali dalje nastavlja:

"... no istina je drukčija, budući da su sjevernoafričke Amazonke živjele mnogo ranije [kurziv autora] i ostvarile su mnoga slavna djela ... Ipak, svjesni smo da će mnogima ... povijest ovoga naroda biti ne­poznata i posve neobična. Naime, dok je rasa Amazonki posve išče­zla naraštajima prije trojanskoga rata, nedugo prije toga žene koje su obitavale u okolici rijeke Termodont bile su na vrhuncu snage."

Kako tvrdi Diodor, te sjevernoafričke Amazonke tvorile su "rasu kojom su vladale žene" koje su "bile ratnice", dok su muškarci "dane provodili u kući". Živjeli su na otoku:

"... u močvari Tritonidi... [koja] bijaše velika i bogata stablima naj­raznovrsnijih plodova kojima su se urođenici hranili. Ondje su živje­la i mnogobrojna stada i stoka ... ali ljudi se nisu hranili žitom jer te plodove zemlje tada još uvijek nisu poznavali."

Žene su očito bile veoma uspješne ratnice jer, nastavlja Diodor:

"... pokorile su sve gradove na otoku [jezera Tritonide], osim onoga koji se zove Mene, za kojega se vjerovalo da je sveti grad, a nastanjiva­li su ga Etiopljani koji su se hranili r i b o m ; na njemu su bile česte i velike erupcije [vulkani], a obilovao je i dragocjenim kamenjem, koje Grci nazivaju anthrax [ugljen antracit], sardion [karneol] i sma-ragdos [dragi kamen svjetlozelene boje]. Nakon toga su pokorile mnoge gradove susjednih Libijaca i nomadska plemena, a u močvari Tritonidi osnovale su veliki grad koji su zbog njegova oblika nazva­le Hersonez [poluotok]. Sa Hersoneza ... Amazonke su odlazile na velike pohode, nagnane žudnjom da osvoje mnoga područja naselje­na svijeta."

Za razliku od očekivane nevjerice Diodorovih suvremenika, podatke ta­kve vrste mnogi današnji povjesničari i arheolozi, razumljivo, smjesta od­bacuju. Takvi sumnjičavci rijetko će biti skloni razmotriti mogućnost da je u neko doba povijesti postojalo ratničko žensko pleme Amazonki. Nai­me, ideja da je 'naraštajima prije trojanskog rata' takav narod, kojim su vladale žene, mogao osnovati velik grad na jezeru u sjevernoj Africi i iz njega odlaziti na pomorske ekspedicije, jednostavno je besmislena. U sje­vernoj Africi nikada nije postojao 'amazonski' grad imena Hersonez. Isto tako, u Sahari nikada nisu postojali Diodorovi eruptirajući vulkani.

Međutim, obzirom da je jezero Tritonida stvarno postojalo i da je Dio­dor bio u pravu u pogledu Crnoga mora, njegov opis katastrofalne sudbi­ne tog jezera i, slijedom toga, grada Hersoneza, nedvojbeno zaslužuje po­drobnije razmatranje:

"Pripovijeda se ... da je močvara Tritonida iščezla uslijed potresa, dok su se njezina područja koja su okrenuta prema oceanu među­sobno razdvojila."

Kako smo vidjeli iz Shackletonove i van Andelove karte, točno je da se u izvjesnom razdoblju, slijedom geografskih promjena izazvanih postglaci-

jalnim porastom razine mora, sjevernoafričko kopno dramatično izmije­nilo. Velik dio istočnog Tunisa - površine oko 90.650 km2 - potonuo je pod Sredozemnim morem. Što ako je veći dio tog 'kopna', ustvari, poto­nuo pod jezerom Tritonidom, uslijed čega se stvorila laguna u čijem se središtu nalazio otok s gradom Hersonezom?

U svezi toga osobito su zanimljive Diodorove naznake o potresu i 've­likim erupcijama', koji su se navodno događali u blizini legendarnog ama­zonskog otoka na kojemu se nalazio Hersonez. Vulkanske erupcije i seiz­mički poremećaji uobičajeni su u nestabilnim područjima, koja se nalaze na točkama na kojima se sudaraju velike tektonske ploče Zemljine kore. Proučavanjem tektonike ploča sjeverne Afrike ustanovljeno je da se izme­đu jugozapadne obale Sicilije i najvećeg tuniskog rta istočno od Tunisa, proteže izrazito nestabilna tektonska crta [slika br. 25]. Nadalje, uz tu crtu prostire se niz vulkana, među kojima se danas samo talijanski otok Pantel-leria nalazi iznad razine mora. To potvrđuju i arheološki dokazi. Naime, na Pantelleriji su otkriveni ljudski ostaci čak iz 6. tisućljeća pr. Kr., tj. iz potopnog razdoblja. Isto tako, arheolozi su ustanovili da je otok Pantelle-ria izrazito bogat opsidijanom, vulkanskim staklom koje je bilo veoma cijenjeno u Asikliju i Catal Hüyüku, kao i u mnogim drugim naseljima iz kasnog kamenog doba, u razdobljima neposredno prije i nakon potopa. Opsidijan iz tog područja otkriven je i u Tunisu, kao i na Malti, na kojoj nikada nisu postojala izvorišta tog kamena. Dakle, nema nimalo dvojbe da je to područje privlačilo narode kasnog kamenog doba.

To nameće pitanje je li Pantelleria već bio otok kada su ga u 6. tisućlje­ću pr. Kr. prvi put posjetili ti nepoznati ljudi? Ili je, pak, taj ili neki od dru­gih, danas potonulih otoka, tada tvorio dio sjevernog, vulkanskog ruba prostrane lagune, jezera Tritonide, u kojoj su Amazonke, vjerojatno u ranom poslijepotopnom razdoblju, izgradile svoj grad Hersonez? Je li se uslijed kasnijih podizanja razine mora i seizmičkih poremećaja, koji su uništili jezero Tritonidu, Hersonez i njegov otok, pri čemu je ostao samo otok Pantelleria, izmijenila čitava geografija tog područja? Isto tako, je li jezero Tritonida iz 1. tisućljeća pr. Kr., i za koje su znali Skilak i Herodot, svojom površinom od samo 2300 km2 tek neznatan ostatak prvobitnog jezera, koje je poslije također nestalo, ali iz posve drukčijih razloga, slijedom traj­nog isušivanja Sahare? Ako su odgovori na posljednja tri pitanja potvrd­na, Roberta Ballarda tada očekuje još jedna podmorska potraga - za Her­sonezom, izgubljenim gradom afričkih Amazonki.

U svakom slučaju, Diodor jasno kaže da Amazonke nije uništila ta pri­rodna katastrofa, jer su nastavile osvajati druga područja. Amazonska

Slika br. 25: Karta sjeverne Afrike i istočnog Sredozemlja koja prikazuje crtu tek­tonski nestabilnog područja između Sicilije i Tunisa. Zvijezde označavaju aktivne vulkane, od kojih su neki danas potonuli. D označava rječnu deltu.

kraljica Mirena, što je, prisjetit ćemo se, jedno od imena Velike božice Majke, navodno je povela dio svoga naroda na zapad preko Gibraltarskih vrata, potom na jug uz atlantsku obalu zapadne Afrike. Ondje je osvojila atlantski grad Cernu, kojeg su joj poslije preotele susjedne Gorgone.

Premda ta priča možda zvuči suviše nestvarno, arheologija jasno po­tvrđuje da je netko u kasnom kamenom dobu uistinu putovao u područja iza Gibraltarskih vrata, i nakon toga (uz moguće ekspedicije uz obalu zapa­dne Afrike) najmanje 108 km daleko u Atlantski ocean, gdje su 'otkrili' današnje Kanarske otoke koji od početka povijesti čovječanstva nikada nisu bili spojeni s afričkim kontinentom, i na kojima su se barem neki od tih istraživača potom naselili.

To potvrđuje činjenica da su Španjolci, koji su prije petsto godina navo­dno prvi otkrili Kanarsko otočje, ondje naišli na starosjedilački narod, Guanče. Neki od njih bili su svjetloputi i svjetlokosi, drugi tamnoputi s crnom ili smeđom kosom. Kako je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća američki fizikalni antropolog Ernest Hooton utvrdio svojim studijama, čini se da su čak i prije brončanog doba, tj. prije 4. tisućljeća pr. Kr., posto­jale najmanje tri takve migracijske skupine. Prvu su tvorili pastiri koji su

uzgajali ovce i koze, ali ne i žitarice. Drugu skupinu, koja se naselila samo na južnim Kanarskim otocima, tvorili su smeđokosi bijelci koji su uzgajali samo ječam. Treću skupinu tvorili su izrazito visoki, plavokosi bijelci.

Na temelju onoga što znamo o kulturi Guanča, čini se da je među njima prevladavao kult blizanaca. Dva kipa otkrivena na tim otocima, koja potje­ču iz vremena prije dolaska Španjolaca, imaju oblik blizanaca. Isto tako, onovremena španjolska slika prikazuje dva svjetloputa mladića s dugim, svijetlim kosama, koji stoje na dva planinska vrha. Bez obzira na koji su način te skupine možda bile povezane s Diodorovim Amazonkama, ne­dvojbeno su putovale brodovima sposobnima za plovidbu Atlantskim oceanom, koja je mnogo opasnija od plovidbe Sredozemnim morem.

Nadalje, Hooton je otkrio i neke značajne sličnosti između Guanča i saharskih Berbera, među kojima se čak i danas mogu vidjeti svjetloputi i crvenokosi pojedinci. Isto tako, vrijedi istaknuti da Berberi sebe nisu nazi­vali tim imenom, koje je iskrivljen oblik izraza 'barbar' kojim su drevni Grci nazivali sve narode koji nisu govorili grčki. Naime, sebe, kao i svoj jezik, oduvijek su nazivali Amazigh, što podsjeća na ime Amazonke'.

Usprkos činjenici da zapadni znanstvenici nisu opsežno istražili Ber-bere/Amazighe, nije nimalo sporno da taj narod ima izrazito dugu povi­jest. Na obiteljskom stablu svjetskih jezika, njihov je svrstan među afrič-ko-azijsku skupinu jezika, koju tvore semitski jezici i staroegipatski jezik, i koja se oblikovala veoma rano u povijesti. Iako su rasnim obilježjima Berberi mnogo bliži Sicilijancima, Španjolcima i Egipćanima nego Crnci­ma, kao što su Nigerijci, antropološki su veoma izmiješani, i to već izrazi­to dugo.

Čini se da su prije nasilnog obraćenja na islam u 1. tisućljeću po Kr., Berberi održavali običaj 'spavanja s mrtvima' kako bi s njima mogli komu­nicirati putem snova, a koji je bio uvriježen i medu stanovnicima Catal Hüyüka. Rimski geograf Pomponije Mela o njima piše: "... štuju duhove bogova svojih predaka ... i savjetuju ih kao proročišta, a nakon što im iz­nesu svoje molbe, snove onih koji spavaju u njihovim grobovima tumače kao odgovore." Nadalje, autori najnovije autoritativne knjige o Berberima, Michael Brent i Elizabeth Fentress, pišu o njihovu drevnom svetištu u Slonti, koja se nalazi u visoravnima Cirenaike:

"Uz zid se prostire klupa koja je vjerojatno služila za spavanje, a ista je možda bila i svrha odvojene prostorije... Pogrebni elementi izmije­šani su s jasnim simbolima plodnosti - primjerice, preuveličanim

spolnim udovima. Zamršena ikonografija i prostor za spavače - koji se običaj zove inkubacija - upućuju na to da se to svetište koristilo za uspostavljanje komunikacije s mrtvima, kao i na ulogu duhova u osiguranju ljudske plodnosti."

Međutim, osobito je zanimljiva činjenica da su prije njihova prisilnog obraćanja na islam - zbog čega se danas često poistovjećuju s tradicional­no patrijarhalno nastrojenim Arapima - najistaknutiji berberski vođe bile žene. Kada su, dakle, Arapi, vođeni ranoislamskim misionarskim žarom, upali u Saharu oko 700. god. po Kr., berberski otpor predvodila je strašna kraljica Kahina, koja je prije nego li su je porazili i ubili, čak uspjela privre­meno istjerati napadače iz svoje zemlje. A prije Kahine Berberima je vlada­la druga žena, Tin Hanan, koja je živjela oko 5. st. po Kr. i koju današnji Berberi još uvijek štuju kao svoju veliku pretkinju.

Naime, saharski Tuarezi, jedni od velikih berberskih plemena, čak i danas računaju srodstvo od majke i njezinih pretkinja, a ne od očeva, koji običaj antropolozi stručno nazivaju matrilinearnim srodstvom. Kako pri­mjećuju Michael Brent i Elizabeth Fentress:

"Pripadnici svih tuareških podskupina ... sebe smatraju potomcima jedne zajedničke pretkinje. Takvo matrilinearno srodstvo podrazu­mijeva i uravnotežen odnos muškaraca i žena, jedinstven u Sjever­noj Africi. Žene upravljaju svojom vlastitom imovinom, vlasnice su obiteljskog šatora i mogu same odabirati muževe i svojom se voljom od njih razvoditi ... Muž živi sa svojom ženom u njezinom šatoru, koji će biti njihov dom sve do završetka braka ... Prenošenje i očuva­nje tuareške kulture ... u rukama je žena ... Tuarežanke nemaju mno­go sličnosti s drugim sjevernoafričkim ženama. Ne nose veo, niti na drugi način pokrivaju glavu i tijelo, smiju pozivati goste u svoj šator i uživaju zapanjujuće veliku slobodu ponašanja."

Većini današnjih ljudi taj se običaj čini neobičnim i, prema tome, jedin­stvenim jer smo, unatoč emancipaciji žena, naviknuti da muškarac bude glava obitelji od kojega njegova žena i djeca, a ne obrnuto, preuzimaju pre­zime, kao i mnogo toga drugoga. Ali upravo nas taj amazaški običaj tako­đer upućuje na najčvršću moguću vezu s najdrevnijim narodima Turske. Naime, pišući o drevnim narodima jugozapadne Turske, Herodot kaže sljedeće o Likijcima:

"Upitate li Likijca tko je, ovaj će se predstaviti majčinim imenom i nabrajat će zatim majčine ženske pretke. Ako neka žena iz građanskog staleža živi zajedno s robom, njezina se djeca smatraju slobodnim ljudima, a ako muškarac iz građanskog staleža, pa bio on među najod-ličnijima, uzme ženu strankinju ili inoču, njegova su djeca bez prava slobodnih građana." (Herodot - Povijest, I, 173)

Isto tako, što se tiče turskih Karijaca koje Herodot, prisjetit ćemo se, svr­stava među neke od najvještijih pomoraca istočnog Sredozemlja, britan­ski znanstvenik Sinclair Hood primjećuje:

"Među Karijcima sa zapadne obale Anatolije [Turske], srodstvo se u 4. st. pr. Kr. još uvijek računalo po majci."

Nadalje, pogledamo li što se dogodilo s Amazonkama nakon gubitka nji­hove baze na jezeru Tritonidi i vojnih pohoda u zapadnoj Africi, to će nas također odvesti natrag u Tursku. Diodor kazuje kako je amazonska kraljica Mirena:

"... ratom pokorila rase koje su obitavale u području Taurusa [u istočnoj Turskoj], narode izvanredne hrabrosti, te je kroz Veću Frigi-ju sišla do mora ... Odabravši na području koje je silom osvojila mjesta pogodna za osnutak gradova, izgradila ih je velik broj, i os­novala jedan koji je nosio njezino ime [današnju Smirnu u zapadnoj Turskoj], dok je drugima nadjenula imena žena koje su bile glavne zapovjednice, kao što su Cyme [u zapadnoj Turskoj], Pitane i Prijena [današnji Gullubahce u zapadnoj Turskoj] ... Pokorila je i neke otoke, među kojima i Lezbos na kojemu je utemeljila grad Mityelene, koji je nosio ime njezine sestre."

Čini se da su Amazonke na taj način stekle uporište u Turskoj, jer, kako smo vidjeli, poslije su naseljavale Terme na crnomorskoj obali. Međutim, zbog nekih vojnih preokreta, neke od njih bile su primorane povući se natrag u sjevernu Afriku. A to su sigurno bili preci današnjih Berbera.

Iznova valja naglasiti da su prije Ryanovih, Pitmanovih i Ballardovih otkrića, samo rijetki bili spremni razmotriti mogućnost da su te Diodoro-ve priče istinite. Čak bi i danas većina znanstvenika odbacila tu ideju.

Ipak, ako je Diodor u pravu - što ostaje velikim pitanjem - bit će neop­hodno izvršiti korjenitu reviziju teorija o tome, gdje je i kako tijekom dva

ili tri tisućljeća između potopa i uspona egipatske i mezopotamske civiliza­cije, došlo do nekih ključnih izuma u povijesti ljudske vrste. Valja nam razmotriti, bez do sada ikakvih dostupnih arheoloških dokaza, prisutnost u geografski 'izgubljenom' području Tunisa 'izgubljene karike' u obliku kulture kojom su vladale žene. Kulture koja je znanstvenoj javnosti do danas bila praktički nepoznata, ali koja je potaknula napredak drugih naro­da na drugim područjima.

Velika vrijednost takve revizije sastoji se u njezinoj golemoj eksplanator-noj moći - mogućnosti da objasni toliko toga što se do danas činilo neobja­šnjivim.

15. POGLAVLJE

CARSTVO BOŽICE

"Neobične društvene navike - egzogamija, totemizam, spolno općenje u javnosti, kanibalizam, oslikavanje tijela, sudjelovanje žena u ratovima... bile su uvriježene u Tesaliji prije dolaska Ahe-jaca, a u klasično doba medu primitivnim plemenima južne obale Crnoga mora, zaljevu Sirti u Libiji, na Mallorci (u kojoj su u brončano doba živjeli Libijci) i u sjeverozapadnoj Galiciji!'

Robert Graves, The White Goddess

Oksfordski studenti moje generacije s početka 60-ih godina prošlog stolje­ća, često su u gradskoj knjižari ili predavaonici mogli vidjeti sijedog mu­škarca rumena lica u kasnim šezdesetim godinama. Bio je to novoimeno­vani sveučilišni profesor pjesništva, Robert Graves, kojeg kasniji naraštaji možda bolje pamte kao autora romana Ja, Klaudije.

Međutim, djelo po kojemu bi Graves zacijelo više želio da ga pamte i koje mu je nedvojbeno zadalo najviše poteškoća, bila je knjiga The White Goddess ('Bijela božica'), koju je početkom 1960-ih nadopunio i proširio novim podacima. Iznoseći neke zanimljive spoznaje o drevnim mitovima Europe, zapadne Azije i sjeverne Afrike, do kojih je stigao pronicavošću svoje pjesničke duše, Graves je predstavio opsežno istraženu, premda često zamršenu studiju svemoćnog ženskog božanstva. Kult te božice seže daleko u mračnu pretpovijest, neosporno u vrijeme dugo prije crnomorskog poto­pa. Tu božicu možemo poistovjetiti s Velikom božicom Majkom s kojom smo se susreli u turskom Catal Hüyüku, na Samotraki, u Tunisu i drugim područjima, a Gravesova je osnovna teza da su je štovali nadaleko raspro­stranjeni narodi pod stotinama različitih imena i najrazličitijim aspektima. A poslije, dolaskom novih naroda s patrijarhalnim, a ne matrijarhalnim uređenjem, potisnuli su je muški bogovi, poput grčkog Zeusa i biblijskog Jahve.

No Graves nije jedini iznio takvu pretpostavku. Neovisno od njega, arheologinja Marija Gimbutas (1921.-1994.), podrijetlom iz Litve, istraži-

vala je sličnu temu, ali svoj je argument osnivala na pretpovijesnim umjet­ničkim djelima i artefaktima, za koje je primijetila da sadrže zamršen jezik simbola koji se odnose na istu Veliku božicu.

Iz svih takvih istraživanja jasno proizlazi da je ta božica bila izrazito složeno i sveobuhvatno božanstvo. Osim što su joj se pridavala neobična svojstva, ta se božica nazivala različitim imenima, od kojih su nam mnoga postala poznata tek iz mitologija kasnijih naroda, dok su mnoga od njih individualizirala pojedina svojstva, a ne njezinu cjelokupnu božanstve-nost. Neki narodi, zazirući od straha obraćati joj se imenom, jednostavno su je nazivali 'Prijestolje'. Turski narodi zvali su je Kibela, Kubaba, Mirena ili Hepat, ovisno o području i razdoblju u kojemu su živjeli. Danajski Ahej-ci štovali su je kao trostuku božicu Mjeseca, Danaja. Sumerani su je zvali Inana, a drugi mezopotamski narodi Belet-Ili (kao u babilonskom epu o Gilgamešu) i poslije Anat i Ištar. Drevni Egipćani zvali su je Neith, a posli­je Izida i Hathor. Kanaanski i sirijski narodi zvali su je Astarta ili Ašera. Grci su je poznavali kao Heru ili Reju, a u nekim aspektima i kao Demetru, Artemidu ili Atenu. Valja istaknuti da su Grci vjerovali da je Atena rođena u 'Libiji', odnosno u sjevernoj Africi, a Herodot njezinu haljinu od kozje kože u kojoj se tradicionalno prikazivala na kipovima, opisuje kao tipičnu libijsku žensku nošnju. Ta je božica prebivala na nebu kao mjesec, iako je ujedno bila i zemlja i voda. Utjelovljivala je sve zemaljsko drveće, među kojima su neka bila osobito sveta, a bila je i božica plodnosti svega životinj­skog, biljnog i morskog života. Bila je gospodarica rođenja, seksualnog života i smrti, ali i uskrsnuća.

Kako tvrdi Graves, godišnji kalendar u Turskoj, Grčkoj i Siriji veoma je rano podijeljen na tri godišnja doba u čast Velike božice. Prvo godišnje doba, posvećeno toj božici u aspektu rodilje, obilježavalo se simbolom lava ili leoparda, što priziva u sjećanje pretpotopne kipiće iz Catal Hüyüka na kojima je prikazana u činu rađanja djeteta i okružena leopardima. Dru­go godišnje doba, posvećeno njezinu seksualnom aspektu, obilježavalo se simbolom koze, što je možda povezano s činjenicom da je koza bila jedna od prvih životinja koju je neka pradavna mudra žena - prvobitna, predačka 'božica - 'uzgojila na temelju promatranjem stečenih spoznaja o genetici. Treće godišnje doba, posvećeno njezinu aspektu smrti, obilježavalo se simbolom zmije, a sva tri simbola poslije su združena u mitskom stvorenju Himeri. I ptice su bile svete životinje božice u njezinu aspektu ponovnoga rođenja, kako vidimo na zidnim slikama u Catal Hüyüku koje prikazuju lešinare, grifone, feniksa i dr. I dok su se s njome općenito povezivali i

bikovi, oni su uvijek predstavljali mušku suprotnost njezine ženske naravi koja je uvijek bila nadmoćna, a ne podređena tim snažnim životinjama.

Slijedom toga, ona nije bila dobrohotna i milostiva božica poput, pri­mjerice, rimokatoličke Djevice Marije, iako su pretpovijesne obitelji na sličan način štovale njezine kipove. Budući da je upravljala plodnošću, s pravom je očekivala da će mlade žene na njezin nalog predati svoje djevi-čanstvo strancima u njezinim svetištima, kao što su i njezini svećenici, ka­snije ćemo vidjeti, žrtvovali svoju muškost. Budući da je upravljala smrću, s pravom je očekivala da će joj ljudi prinositi žive žrtve u obliku kokoši, bikova, novorođenčadi i (katkad) mladića najvišeg roda.

A među drevnim narodima koji su štovali Veliku božicu, njezin najviši zemaljski predstavnik uglavnom nije bio svećenik, nego Velika svećenica koja je posjedovala mnoga svojstva vještica i proročica. U 'kraljevskim' društvima, kraljeva žena često je preuzimala ulogu velike svećenice ili obrnuto. Mitska Medeja iz Kolhide, Arijadna na Kreti i Ifigenija na Tauridi, bile su tipične velike svećenice. Kroz njih je progovarala božica i, stoga su njihove zapovijedi, u vrijeme najvećeg procvata kultova božice, bile mnogo moćnije od onih zemaljskih kraljeva. Njezine izravne prethodnice iz ka­snog kamenog doba najvjerojatnije su bile mudre žene koje su posjedova­le veliko znanje o biljkama, travama i proricanju, a koje možemo pronaći i među današnjim skupljačko-lovačkim zajednicama.

Kako smatra Marija Gimbutas, u razdoblju od 7000.-3500. god. pr. Kr., neposredno prije i nakon potopa, taj se kult Velike božice Majke rasprostra-nio kao svojevrstan univerzalni jezik među pastirskim i poljodjelskim zaje­dnicama diljem velikog područja, koje su uglavnom mirno supostojale. I, kako smo prije spomenuli, osim kultura koje su štovale božicu u Turskoj i susjednim zemljama, jedno od poslijepotopnih društava koje je također održavalo taj kult, a sigurno jedno od prvih i najambicioznijih koje je pri­hvatilo posljepotopni trend izgradnje megalita, bilo je ono na Malti.

Arheološki dokaz potvrđuje da je otprilike između 5000. i 4500. god. pr. Kr., na Maltu i susjedni otok Gozo došao prvi val doseljenika koji su već tada imali dugu tradiciju štovanja kulta božice. Drugi val stigao je oko 3500. god. pr. Kr., a ti su ljudi izgradili velika vapnenačka svetišta, poput Hipogeja u Hal Saflieni. O njihovoj dubokoj vjernosti svjedoči činjenica da su gradili veličanstvene spomenike u stijenama na obroncima brda, pri čemu su se služili samo kamenim batovima i koštanim pijucima, a ujedno su podizali 50 t teške kamene blokove. Prethodno smo već ukazali na sli­čnosti između kipića malteške božice i onih iz Catal Hüyüka (vidi sliku br. 21) kao i na njihovo štovanje sličnog kulta bika.

Prisjetimo li se da su pretpotopni stanovnici Catal Hüyüka živjeli u gra­dovima bez obrambenih zidova, čini se da su ti izvanredni malteški gradi­telji, koji su očito sa sobom na otok donijeli samo svoje vještine, također vodili miran život. Riječima malteškog arheologa J. D. Evansa:

"Koliko možemo zaključiti na temelju dostupnih dokaza, čini se da nikada nije postojalo miroljubivije društvo. Naravno, lako nas mogu obmanuti slike primitivnog sredozemnog raja; ipak, čini se da je zem­lja Maltežanima podarila prilično lagodan život jer u suprotnom za­cijelo ne bi imali ni vremena, ni energije za njegovanje svojih neobič­nih kultova i izgradnju i ukrašavanje svojih hramova."

Iako su malteški hramovi nedvojbeno služili za pokapanje mrtvih, sve na­znake govore da su ih njihovi graditelji više smatrali kućama svojih preda­ka, što znači da su imali i neke značajne funkcije i za žive. Riječima Marije Gimbutas: "... bolesni su u njima molili za zdravlje, jalove žene za trudnoću, a vjernici su se [u njima] okupljali i spavali." Kako proizlazi iz čuvenog kipića 'uspavane božice' otkrivenog u Hipogeju u Hal Saflieni, ti su spavači vjerojatno vjerovali da će u snovima komunicirati sa svojim voljenima. Naravno, pretpotopni stanovnici Catal Hüyüka upražnjavali su slične obi­čaje u svojim kućama, kao i Berberi/Amazighi u svetištima koja su gradili s druge strane Sicilijanskog kanala, u sjevernoj Africi.

Odakle su, dakle, potjecali ljudi koji su s tako zapanjujućom stručno­šću dizajnirali i izgradili malteške hramove? Današnji stručnjaci općenito pretpostavljaju da su došli sa Sicilije, s kojom je Malta sigurno bila poveza­na prije postglacijalnih porasta razine mora, premda nije poznato kada su se točno razdvojile. Ipak, na Siciliji ne postoje arhitektonske preteče malteš­kih svetišta, premda postoje neke prilično nejasne turske veze osim onih koje smo ranije pretpostavili. Iskopavanja koja je krajem 30-ih godina prošlog stoljeća proveo prof. John Garstang u blizini Mersina na jugoistoč­noj obali Turske, razotkrila su masivne zidove od ogromnih kamenih bloko­va, za koje se smatra da su izgrađeni već u 5. tisućljeću pr. Kr., što ih, dakle, čini vjerojatnim pretečama malteških svetišta. A otkriće koštanog Violinas-tog' idola na Malti, izrađenog u stilu kulture zapadne Turske i njezinih otoka, koji je stariji od svih malteških umjetničkih djela, potvrđuje da su poslijepotopni turski pomorci putovali čak do Malte.

Međutim, ovdje je možda primjerenije spomenuti da se nasuprot Sicili­je prostire Tunis u sklopu kojega se, kako nam kazuje Diodor Sicilski, ot-

prilike u doba potopa još uvijek nalazilo područje oko jezera Tritonida, kao i samo jezero, sve dok ono nije potonulo u Sredozemno more. Razum­ljivo je pretpostaviti da su napredni poljoprivredni narodi koji su se naselili u sjevernoj Africi, suočeni s tom katastrofom, kao i neumoljivim isušiva­njem Sahare, napustili Tunis i Libiju te otišli na sjever, na Siciliju, Maltu i druge zemlje. Robert Graves, primjerice, u to se uvjerio na temelju svojih proučavanja mitova. A ako su to bili pomorski narodi koji su ranije stigli iz nekog drugog područja - kao što je poslijepotopna Turska - tada su zacijelo posjedovali i odgovarajuće brodove.

U svakom slučaju, neosporno je da se u razdoblju između 5. i 3. tisućlje­ća pr. Kr. - neposredno nakon potopa - trend izgradnje velikih kamenih grobova, hramova, kamenih krugova, dolmena i mnogih drugih zdanja poput virusa širio prema zapadu, preko obala zapadne Europe. Takvi veli­ki spomenici pojavili su se diljem Sredozemlja, na Siciliji i jugu Italije, na Sardiniji i Korzici, Balearskim otocima, poput Mallorce, u južnoj Španjol­skoj, duž atlantske obale Francuske, u jugozapadnoj Engleskoj, na istočnoj obali Irske, pa čak sve do Orkneyskih otoka. I kako su slobodoumniji pretpovjesničari skloni priznati, pozadina tog fenomena još uvijek predstav­lja veliku zagonetku.

Datiranje tih megalitičkih spomenika radioaktivnim ugljikom popraće­no je brojnim kontroverzama i to iz više razloga, uključujući različita de­setljeća u kojima su ta datiranja provedena i mnoge nesigurnosti vezane uz datiranje kamenih spomenika, s obzirom na to da se starost samog ka­mena ne može utvrditi. Međutim, iz svega toga, osobito iz činjenice da su ti spomenici rasprostranjeni u obalnim područjima, može se zaključiti da je to bio trend koji se širio morem, i to prema sjeveru iz sjeverne Afrike.

A izvorište tog trenda sigurno nisu bile egipatska i mezopotamska civi­lizacija, koje se tada još uvijek nisu dovoljno razvile. Umjesto toga, mnogo je vjerojatnije da su takvi pothvati započeli u Tunisu i Libiji na sjeveru Afrike. Nadalje, megalitički spomenici izgrađeni su od materijala karakte­rističnih za područja na kojima se nalaze, a ne od impresivnih novih mate­rijala iz stranih zemalja, i najvjerojatnije su ih gradili mjesni radnici. Izno­va, dakle, stvara se dojam da je taj trend uključivao dolazak pomorskih naroda, među kojima su se nalazili stručnjaci za različite obrte i vještine. Dolasku tih vještina u nove zajednice uslijedilo je podizanje megalita, koji su predstavljali spomenike njihovim uspješnim misionarskim pothvati­ma, na sličan način kao i crkve koje su se gradile tijekom prvih stoljeća kršćanstva.

Jedno je sigurno. Izgradnja megalita osnivala se na štovanju božice. Kako je primijetila Marija Gimbutas, tlocrt nekih takvih svetišta, uključuju­ći nekoliko svetišta na Malti i Gozu, upućuju na to da su predstavljali tijelo Velike božice Majke s preuveličanim 'violinastim' proporcijama tijela, na-dahnutima stilom turske kulture.

Iz istraživanja koja je Michael Dames proveo u Engleskoj, proizlazi da je izgradnja umjetnog brežuljka Silbury Hill iz 3. tisućljeća pr. Kr., koji se nalazi pokraj Marlborougha u Wiltshireu, bila nevjerojatno precizno isplanirana kako bi predstavljala božicu koja sjedi u činu rađanja djeteta. Na izgradnji tog brežuljka, koji se prostire na površini od 2,1 ha, nedvojbe­no je radilo više desetaka tisuća radnika. Prvotno se brežuljak u Silburyju sastojao od jarka ispunjenog vodom, koji je iskopan u takvom obliku da predstavlja tijelo božice, dok sam humak predstavlja njezinu utrobu. Tako se svakog srpnja i kolovoza ondje mogla izvoditi ceremonija son et lumiere iz kasnog kamenog doba, tijekom koje se na površini vode u jarku mogao vidjeti mjesečev odraz, što je promatračima koji su se nalazili na pogodnim mjestima nalikovalo božici koja rađa dijete. Čak se i na nacrtu - osim što je ondje uvećana nekoliko tisuća puta - mogu zamijetiti goleme proporcije udova božice iz Silbury Hilla, kakve smo vidjeli na kipićima božice iz Ca-tal Hüyüka i Malte.

Velika fizička snaga i pažljivo planiranje primijenjeni su i u izgradnju zapanjujućeg spomenika u Irskoj iz 4. tisućljeća pr. Kr., poznatog pod ime­nom Newgrange. Čini se da je taj hram, kao i hramovi na Malti, koji je smje­šten u blizini rijeke Boyne, nedaleko Droghede na istočnoj obali Irske, predstavljao kuću predaka. Osim toga, sadrži i jednu dodatnu značajku. Naime, nadsvođena unutarnja odaja smještena je na takav način, da je iz-lazeće sunce obasjava samo na zimski solsticij. Irski stručnjaci iskreno priznaju da ne znaju tko je izgradio taj ili slične spomenike u okolici rijeke Boyne. Poznato je samo da su to bili ljudi iz kasnog kamenog doba koji su u Irsku došli prije Iraca, i negdje su drugdje razvili napredne inženjerske i arhitektonske vještine. Irski folklor ne odaje nam mnogo podataka, osim onoga da su ih izgradili Tuatha De Danann - 'narod božice Dijane' - i da su to bili čudotvorci koji su se povezivali s crvenom bojom.

Trend izgradnje megalita proširio se daleko na sjever, do Skara Braee i Isbistera na Orkneyskim otocima, gdje su također otprilike početkom 4. tisućljeća pr. Kr., prije Škota, došli nepoznati ljudi koji su svojim precima izgradili arhitektonski napredna zdanja. Za razliku od irskih spomenika, u nekima od njih, poput onoga u Isbisteru, otkrivene su kosti koje su pod-

vrgnute najnaprednijoj analizi koja je razotkrila da su se u Isbisteru, kao i u Catal Hüyüku, mrtvi iskapali iz grobova ili su im trupla bila ogoljena prije nego li su se pokapali u kući predaka. Riječima istraživača Johna W. Hedgesa:

"Osobno podupirem hipotezu da su se mrtvi izlagali na umjetnim uzvisinama, pri čemu su ostavljeni da se raspadnu na prirodan način, djelovanjem lešinara [kurziv autora], crva i prirodnih elemenata."

Hedges je u Isbisteru otkrio i kosti bjelorepog galeba, koje su bile izmije­šane s ljudskim kostima i za kojeg je on vjerovao da je bila njihova totem-ska životinja. To podsjeća na grifone iz Catal Hüyüka, što bi značilo da je i galeb prenosio duše mrtvih u vječni život.

Drugi trag o tim ljudima iz kamenog doba koji su brodovima plovili sve do Orkneya na sjeveru, pruža nam kršćanski povjesničar Beda iz 7. st. On piše da su Pikti, kada su svojim brodovima u velikom broju stigli u sjevernu Britaniju, tražili žene među narodima koji su tada već živjeli u Ir­skoj, a koji su naizgled bili potomci graditelja megalita. Potonji su im pri­stali dati svoje žene, ali pod jednim uvjetom: "... izbije li kakav spor, moraju izabrati kralja iz ženske, a ne muške kraljevske loze." Običaj matrilineara-nog nasljeđivanja povezan s velikom božicom Majkom, koji nalazimo i kod pomorskih naroda drevne Turske, kao što su Karijci, na neki je način, očito, donesen u te daleke predjele Europe.

Marija Gimbutas je obratila pozornost i na brojne simbole na megali-tima, osobito spirale, rombove ili mrežaste i slične uzorke, koji se mogu vidjeti od Turske do Orkneya [slika br. 26], a koje je protumačila kao me­đunarodni jezik božice.

U 5. i 4. tisućljeću pr. Kr. Velika božica se samo nazirala na različitim umjetničkim i arhitektonskim djelima koja smo razmotrili. Ali otkrićem pisma u 3. tisućljeću pr. Kr., počeo se dizati veo s egipatske i mezopotam-ske civilizacije. Tada će i carstvo velike božice Majke doživjeti svoj veliki procvat.

Božica Majka tada se nedvojbeno još uvijek štovala u Turskoj, o čemu svjedoči njezin golemi kameni kip koji se još u drevno doba smatrao iznim­no starim, a danas se još uvijek nalazi na gorju Sipylus, koje se prostire sjeveroistočno od današnjeg Izmira ili drevne Smirne. Devedeset metara visoko na sjevernoj padini planine još uvijek se može vidjeti 90 m visok reljefni prikaz, koji su drevni kipari isklesali u stijeni i, premda je izrazito

Slika br. 26: Jedan od primjera do danas još uvijek neobjašnjenih spiralnih uzo­raka, koje je Marija Gimbutas protumačila kao tipične oznake predmeta i mjesta 'carstva drevne velike božice Majke od Turske do Orkneyskih otoka. Slika pri­kazuje veliki kamen koji stoji na ulazu u veličanstvenu 'kuću predaka' iz 4. tisuć­ljeća pr. Kr. u Newgrangeu pokraj Droghede u Irskoj.

erodiran, jasno prikazuje božicu na prijestolju, nalik kipiću božice u činu rađanja djeteta iz Catal Hüyüka. Pausanija, rimski putopisac iz 2. st. po Kr., ovako ga je opisao:

"Magnezijci koji obitavaju sjeverno od gorja Sipylus, imaju najdrev-niji od svih kipova Majke bogova na stijeni Koddinos; Magnezijci vele da ga je izradio Tantalov brat Brotej."

Amazonke s crnomorske obale Turske, koje su štovale Veliku božicu i rani­je su naseljavale jezero Tritonidu, a, kako kazuje Diodor Sicilski, putovale su i u Tursku, gotovo su sigurno početkom 3. tisućljeća pr. Kr. prenijele to štovanje. To bi značilo da su možda odnijele Veliku božicu u njezinu prado­movinu. Robert Graves se poziva na nekoliko drevnih izvora, koji potvr­đuju da su Amazonke osnovale gradove na zapadnoj obali Turske, koji su u drevno doba sigurno nosile njihovo, kao i imena Velike božice. Isti izvori pripisuju Amazonkama i osnutak nešto trajnijih naselja u okolici Termodonta na obali Crnog mora, iako to mogu potvrditi samo opsežnija arheološka istraživanja.

Međutim, sukladno Ryanovim hipotetskim poslijepotopnim migracij­skim putovima, Veliku božicu neosporno su štovali mezopotamski Sume-rani oko 3000. god. pr. Kr., iako je mnogo vjerojatnije da je ondje došla znatno prije, posredstvom starijih kultura. Kipovi štovatelja iz Hal Tarxie-na na Malti i Tel Asmara u Sumeru, koji su prikazani u istom stavu religij-

skog štovanja i gotovo izgledaju kao da su isklesani u istoj radionici, živo­pisna su svjedočanstva procesa kojim se isti kult prenosio tisućama kilometara daleko čak u 4. tisućljeću pr. Kr.

Sumerani su Veliku božicu zvali Inana i vjerovali su da upravlja plod-nošću i spolnom reprodukcijom, kao i da je ratnica, što je možda sjećanje na neka starija amazonska svojstva. Zahvaljujući Sumeranima i njihovu razvoju pisma i računovodstva, vidimo da je hram Velike božice imao ve­liku moć nad čitavom zajednicom. Kako su današnji znanstvenici ispravno zaključili, njezin je hram bio vlasnik obrađene zemlje i uzgojenih životinja čitavoga naroda. Osim toga, nadzirao je poslove obrtnika, trgovaca, pasti­ra, ribara, vrtlara i brojnih drugih djelatnika, a ista je situacija nedvojbeno postojala i u starijim megalitičkim društvima.

Jedan takav Inanin hram koji je izgrađen potkraj 4. tisućljeća pr. Kr., na samom početku uspona sumerske civilizacije, nalazio se u Uruku ili današ­njoj Warki u Iraku. Iako je to gotovo sigurno bio jedan od najveličanstve-nijih hramskih kompleksa onoga vremena, danas su od njega, nažalost, ostali samo bijedni ostaci. Ali jedan predmet iz toga svetišta pruža nam barem mali uvid u izgubljenu kulturu božice iz njezina carskog razdoblja. Riječ je o tzv. Vazi iz Uruka, vrhunski izrađenoj vazi od alabastra s posto­ljem, koja je pohranjena u Iračkom muzeju u Bagdadu [slika br. 27]. Ot­prilike od podnožja te vaze i na visini od gotovo 1 m, prikazana je voda koja teče, iz koje kroz zemlju izbija bujni klas žita i ječma, kao i stablo da­tulje, iznad koje su prikazani ovnovi i ovce. Iznad njih prikazana je proce­sija svećenika koji nose velike vrčeve sa žrtvenim prinosima u obliku hrane, vina i plodova. Primateljica svih tih proizvoda sama je božica ili njezina velika svećenica, potpuno odjevena i s rogatim ukrasom na glavi, kojoj hitrim koracima prilaze svećenici nalik nagim robovima.

Jedno od najvećih otkrića britanskog arheologa Leonarda Woolleya bio je grob sumerske kraljice ili velike svećenice Puabi, koja je ondje pokopana sa svom svojom pratnjom. Osobito je zanimljiv jedan od Puabinih bogato nakićenih ukrasa za glavu. Kako je tek nedavno primijetila arheobotaničar-ka s Pennsylvanijskog sveučilišta, dr. Naomi Miller, privjesci na njezinoj dijademi imaju oblik muške i ženske grane stabla datulje. U prirodi posto­ji otprilike isti broj muških i ženskih stabala datulje, ali samo potonja dono­se plodove. Stablo datulje uzgaja se tako da se nasadi ženskih stabala ručno oprašuju sa samo jednog muškog stabla. Velika svećenica u ulozi Inane, koja se u sumerskim tekstovima opisuje kao 'ona koja čini da datulje obil­no rastu', zacijelo je izvodila tu seksualnu funkciju, što je nedvojbeno bila samo jedna od brojnih svetih 'misterijskih dužnosti.

Slika br. 27: Detalj s velike sumerske vaze iz 4. tisućljeća pr. Kr. otkrivene u Uru-ku, a prikazuje nage svećenike koji prinose žrtvene darove rogatoj Velikoj božici Majci.

Seksualni aspekt Velike božice dodatno se naglašavao i čestim prikazima na kojima je naga, a koje ne nalazimo samo među Sumeranima, nego i medu mnogim drugim narodima koji su štovali Veliku božicu Majku. Na reljefu Burney s kraja 3. tisućljeća pr. Kr. prikazana je kako potpuno naga stoji na leđima dvaju lavova, dok na glavi nosi četiri reda bikovih rogova i ima ptičja krila i stopala nalik lešinarima iz Catal Hüyüka. Tijelo tog re­ljefnog kipa od terakote naizgled je namjerno premazano crvenim okerom. Ugaritske i kanaanske kulture prikazivale su ju na sličan način, osim što u nekim slučajevima božica u rukama drži zmije ili stoji na kozama, a svi ti simboli imaju svrhu predstaviti je kao vladaricu prirode i njezinih djela. Iako je suknja velike svećenice s minojske Krete duga, prsluk joj je širom otvoren, tako da se ispod njega vide bujna prsa.

Sve upućuje na to da je i u drevnom Egiptu, kao u Sumeru, Velika boži­ca Majka bila primordijalno svemoćno božanstvo, koje je iz svoga hrama upravljalo zemljom, obrtima i djelatnostima. Druga egipatska božanstva počela su se štovati tek poslije u povijesti te zemlje. Čini se da se najstarije i najdublje ukorijenjeno središte njezina štovanja u Egiptu nalazilo u gradu Saisu na delti Nila, u kojemu su se sve do prije sto godina nalazile ruševine velikog drevnog hrama od glinene opeke, čije su ostatke, nažalost, suvre­meni egipatski poljodjelci odavno uništili u potrazi za gnojivom.

Ali kako svjedoče drevni izvori, prije dinastičkog razdoblja u Egiptu, tijekom 4. tisućljeća pr. Kr. i ranije, Sais je navodno osnovala božica Neith. Egipatski su je umjetnici prikazivali s crvenom krunom na glavi. Mnogo kasnije, Herodot će zapisati da su u njegovo doba, djevičanske svećenice božice Neith u Saisu svake godine sudjelovale u lažnim ceremonijalnim borbama, nalik amazonskim, koje su, čini se, imale cilj preuzimanja uloge velike svećenice. A budući da je nekoliko kraljica iz egipatske prve dina­stije, poput Neithotep i Merneit, nosilo Neithino ime, ponukani smo zaklju­čiti da su njihovi muževi vladali posredstvom kraljičina matrilinearnog kraljevskog statusa ili statusa velike svećenice, a ne na temelju muškog prava nasljeđa. Isto je vjerojatno bilo i u Sumeru, gdje su novi vladari, radi priznanja svoga statusa, morali oženiti božicu u obliku kraljice ili velike svećenice.

Sve upućuje na to da se u društvima koja su štovala veliku božicu Majku, kralj nije mogao usporediti s kraljicom-velikom svećenicom, koja se očito smatrala ljudskom inačicom matice u svijetu pčela i mrava. Dok su, tako, zajednicama s religijom Velike božice Majke vladali kraljevi, kako je, izme­đu ostalih, primijetio Robert Graves, ta se vladavina osnivala na dvojnom

sustavu kraljevstva. U tom sustavu svaki je suvladar ženio Veliku sveće­nicu, ali nakon toga je vladao 50 lunarnih mjeseci ili polovicu 'velike godi­ne', da bi ga zamijenio njegov blizanac koji je vladao sljedećih 50 mjeseci. Kralj je mogao postati kraljem samo ženidbom s božicom, što je, zapravo, bio sveti brak i sve je dugovao božici, odnosno njezinoj velikoj svećenici.

Taj dvojni sustav, koji očito odražava kult mitskih Kabira i kipića bliza­naca otkrivenih u Catal Hüyüku i na drugim mjestima, objašnjava zašto se često u mitologiji gradova i kraljevskih dinastija upravo blizanci, ili kraljevi mijenjajućih imena nazivaju njihovim prvim osnivačima. Narav­no, najpoznatiji je primjer Romula i Rema, legendarnih utemeljitelja Rima koji je vučicu koja ih je odgojila, barem prema tumačenju Roberta Grave-sa, smatrao utjelovljenjem Velike božice Majke. Drevna Sparta je imala Kastora i Poluksa, Mesenija Idasa i Linkeja, a Tirena Herakla i Ifikla. Čini se da takvi blizanci uvijek predstavljaju znak da je izvorište kulture Velika božica Majka, bez obzira na sustav kraljevske vlasti koji bi se poslije mogao razviti.

A poslije su se uistinu razvili veoma drukčiji sustavi kraljevske vlasti. Na prijelazu iz 3. u 2. tisućljeće pr. Kr., mnogo je moćniji vjetar zapuhao drevnim pretpotopnim carstvom Velike božice Majke. Razdoblja patrijar­halnih društava u kojima dominiraju muškarci - a u kakvom živimo i da­nas - počela se silom i često krvoločno probijati na svjetsku pozornicu.

16. POGLAVLJE

SUSRET PATRIJARHATA I MATRIJARHATA

"Nakon što su Hetiti silom osvojili zemlju, možda su se ženili hatijskim svećenicama kako bi u očima pokorenog naroda osigu­rali zakonsko pravo na prijestolje"

Merlin Stone, When God was a Woman

U vrijeme vladavine matrilinearnog poretka Velike božice Majke, kada su njezine velike svećenice upravljale zemljom, životinjama i ljudskim naseo­binama u području od Iraka do Orkneyskih otočja, isti je bio i običaj društvenog poretka koji je prevladavao prije crnomorskog potopa. A dok god možemo slijediti trag poslijepotopnih naroda Velike božice Majke, moći ćemo nastaviti slagati sliku pretpotopnog svijeta.

Kako smo vidjeli, razdoblje nakon 5600. god. pr. Kr. bilo je obilježeno daljnjim povremenim prodiranjem mora, iako je Sahara uslijed sve većega isušivanja postupno postajala sve manje pogodnom za naseljavanje. Me­đutim, ono što je dovelo do konačne propasti carstva Velike božice Majke nisu bile ni poplave, ni suša. Naime, povjesničari općenito smatraju da su razlog tomu bili upadi patrijarhalnih ratničkih plemena koji su dolazili iz područja istočno i sjeveroistočno od staroga carstva, donijevši sa sobom vladavinu mača, kao i indoeuropske jezike koji su izravna preteča većine današnjih europskih jezika.

Taj proces invazije i infiltracije odvijao se postupno i na različite načine, u različitim zemljama, tijekom nekoliko tisućljeća i suviše nepostojano da bismo ga mogli sustavno slijediti. Oko 2500. god. pr. Kr., kultura koja je izgradila megalite na Malti iz neutvrđenih je razloga nestala tajanstveno kao što se i pojavila. Čini se da je oko 2100. pr. Kr. nastupilo drugo sušno razdoblje, koje je možda prouzročilo raspad Starog egipatskog kraljevstva i potaknulo opću seobu naroda.

Kasna inovacija uvedena u ratovanje bio je konj. Iako arheološka otkrića ukazuju da je konj prvi put pripitomljen u područjima sjeverno od Crnog mora oko 4. tisućljeća pr. Kr., čini se da se tek od 2. tisućljeća pr. Kr. počeo koristiti u vojne svrhe. Starogrčki pisci svjedoče da su Amazonke bile među prvim plemenima koja su jahala konje, ali nije poznato je li to bilo u sjevernoj Africi ili u njihovom stožeru na Crnome moru. Otprilike počet­kom 2. tisućljeća pr. Kr., na saharskim crtežima na stijenama počinju se pojavljivati prikazi ljudi koji jašu konje i kola koja vuku konji u brzom galopu, što su jedni od najstarijih takvih prikaza. Otprilike u isto doba - a nije poznato je li povezano sa saharskim crtežima na stijenama - semitska kanaanska plemena preselila su se u deltu Nila s konjima i magarcima. Do 17. st. pr. Kr., a zacijelo i uz pomoć konjske snage, kojom Egipćani nisu raspolagali, ta su plemena privremeno utemeljila prijestolnicu Hiksa i kra­ljevstvo u Donjem Egiptu, istiskujući domaće stanovništvo dalje na jug.

Još uvijek ne znamo kako se u cjelokupnu sliku točno uklapaju polu-mitske Amazonke i kanaanski Hiksi iz sjeverne Afrike, čije je postojanje povijesno i arheološki neosporno. Ipak, nema nikakve dvojbe da je 2. ti­sućljeće pr. Kr. bilo obilježeno ratovima i seobama naroda. Patrijarhalno nastrojeni Hetiti bili su indoeuropska ratnička aristokracija. Vjeruje se da su potjecali iz srednjoazijskih stepa, a otprilike početkom tisućljeća naseli­li su velika područja središnje Turske. Mnoge riječi njihova jezika i danas se mogu pronaći u engleskom jeziku, primjerice, watar (voda) [engl. water] i dohter (kći) [engl. daughter]. I patrijarhalni mikenski vojskovođe koji su sebe ponosno nazivali 'pljačkašima gradova' i govorili su indoeuropskim jezikom od kojega izravno potječe današnji grčki, osvojili su veći dio Grčke. U Mezopotamiji su patrijarhalni semitski Babilonci pod vodstvom Hamu-rabija (oko 1792.-1750. pr. Kr.) porazili nesemitske Sumerane. U biblij­skim zemljama, nomadska plemena patrijarhalnih semitskih stočara zau­zela su utvrđene gradove, također semitskih, Kanaanaca, koji su u tom području dugo živjeli kao poljoprivrednici i stočari (a o kojima govore biblijske knjige o Jošui i Suci). Na zapadu, indoeuropska keltska plemena porazila su stare graditelje megalita i štovatelje božice. A dok se samo neko­liko tisućljeća prije gradovi uglavnom nisu utvrđivali, što ukazuje na prili­čno mirne međunarodne odnose, sada čak ni najčvršći bedemi često nisu uspijevali obraniti stanovnike.

Mnogo trajniji simboli novog indoeuropskog poretka bili su umjetnički prikazi muških božanstava s gromovima, munjama, vatrom i olujom kao njihovim svojstvima, i planinama kao prijestoljima. Indoeuropski panteoni

počeli su asimilirati Veliku božicu Majku, no pridajući joj mnogo manje funkcija. Smrtni kraljevi zadobili su mnogo veći status, i prikazivali su se na kraljevskim prijestoljima ili na kolima kao predvodnici svojih moćnih vojski u bitkama.

Nas, međutim, zanimaju one ne-indoeuropske kulture u kojima je, ba­rem privremeno, opstao pretpotopni kult Velike božice Majke. A jedna od njih nedvojbeno je bila minojska kultura na Kreti. Kako smo ranije spo­menuli, osebujna ikonografija Velike božice, velikih svećenica nagih prsi-ju, bikova i prirodnih ljepota općenito, na Kreti je opstala do sredine 2. tisućljeća pr. Kr., ali bez i jednog kipa ili slike kralja na prijestolju.

Prije samo nešto više od sto godina, bogati britanski učenjak Arthur Evans, kupio je parcelu zemlje u neposrednoj blizini današnjeg Irakliona na Kreti. Evans je ispravno posumnjao da je to mjesto koje Homer u Odi­seji opisuje kao: "moćni grad Knossos u kojemu je vladao Minos." Iskopa­vanjima je otkrio prostranu 'palaču' koju je izgradila do tada nepoznata kultura, koju je on nazvao minojskom, prema Homerovu kralju Minosu. To je ime toliko prikladno, da kada ga čujemo trenutačno pomislimo na artefakte iz jedinstvene kretske kulture brončanog doba.

Kao što se razdoblje engleske povijesti kojim je vladala loza kraljeva koji su se zvali George, naziva georgijanskim, tako i naziv 'minojski' upu­ćuje na narod kojim je vladao jedan ili više autokratskih kraljeva imena Minos. Ipak, iako su u minojskom razdoblju na Kreti, koje je bilo na vr­huncu razvoja početkom 2. tisućljeća pr. Kr. možda vladali kraljevi Minosi, nema nikakvih dokaza o postojanju neke apsolutističke monarhije nalik onoj egipatskih faraona koji su posvuda običavali urezivati svoje slike i imena. Osim toga, od dvaju glavnih do danas otkrivenih starokretskih pisama, dešifrirano je mlađe ili linearno B pismo, pri čemu je ustanovljeno da je riječ o grčkom jeziku, koji se na istočnom Sredozemlju pojavio tek slijedom provala indoeuropskih naroda. Starije ili linearno A pismo, s druge strane, kao ni jezik, još uvijek nisu odgonetnuti. To nameće ozbiljna pitanja o tome koje se od tih dvaju pisama može ili smije nazivati minojskim.

U često citiranom odlomku iz Odiseje, Homerov junak Odisej govori sljedeće o Kreti i njezinim stanovnicima:

"Zemlja Kreta imade u iskričavome moru, Zemlja lijepa i rodna, oko nje voda, a na njoj Mnogi bezbrojni ljudi; gradova je tu devedeset, Jezici različni tu se isprepliću, tu su Ahejci,

Eteokrećani tu su junačine, tu i Kidonci, Dorani, kojih su plemena tri, i divni Pelazgi."

Homer piše o vremenu kada su Grci već zavladali otokom i, kako veli, sa­mo su Eteokrećani s njegova popisa bili prastanovnici otoka, što proizlazi i iz grčkog prefiksa 'eteo'. Stoga bi ne-grčke Krećane, koji nas poglavito za­nimaju zbog mogućih veza i jezika, koji možda sežu još dublje u prošlost, u potopno doba, bilo prikladnije nazivati Eteokrećanima nego Minojcima. Isto tako, upravo s Eteokrećanima, a ne s kasnijim grčkim osvajačima oto­ka, moramo povezivati ime 'Keftiu' ili 'narod stupa'. Drevni Egipćani opisi­vali su ih kao pomorske narode iz 'Zelenog prostranstva - Sredozemnoga mora - dok su ih egipatski umjetnici prikazivali u odjeći istovnjetnoj onoj na minojskim umjetničkim djelima s početka 2. tisućljeća pr. Kr. otkriveni­ma na Kreti.

Kult stupa, bilo u obliku samostojećeg kamena, stupa ili stabla, nedvojbe­no je imao veliko značenje za Eteokrećane, u čijim su se hramovima kat­kad nalazila tri stupa s golubicama na kapitelima, koji su zacijelo predstav­ljali trostruki aspekt božice. Zlatni prsten otkriven u Knossosu ukrašen je prikazom muškarca koji silazi s visokog stupa ispred hrama prema božici ili njezinoj svećenici [slika br. 28]. Prisjetit ćemo se da su motiv stupa us­vojile kulture božice Majke u razdoblju neposredno nakon potopa. Jedan od prvih primjera otkriven je na Malti, a ostali u Beycesultanu. Poslije ćemo razjasniti značenje tog stupa.

Božica se običavala prikazivati na živopisnim kamenim pečatima koje su Eteokrećani vješto izrađivali. Na jednom od tih pečata prikazana je ka­ko stoji ispred svetišta s krovom ukrašenim rogovima posvećenja, okružena s dva lava ili leoparda, koji je motiv prvi put otkriven u Catal Hüyüku [slika br. 29]. Kipove s takvim prikazima otkrio je Arthur Evans prilikom iskopavanja u Knossosu. Na zlatnom prstenu eteokretske izrade, ali koji je otkriven u Grčkoj, prikazana je božica, ili njezina Velika svećenica u pratnji slugu, koja stoji ispred stabla s plodovima [slika br. 29 desno]. U pozadini se može vidjeti idol u obliku violine, nalik onima otkrivenima u turskim poslijepotopnim naseljima, a koji vjerojatno predstavlja drevni kultni kip božice koja se štovala i u kasnijim razdobljima. Odjeća božice i njezinih sluškinja, premda im razotkriva grudi, raskošno je izvezena i ukrašena raznolikim raznobojnim uzorcima. Primjenom takvih raznobojnih materi­jala Eteokrećani su očito bili mnogo bliži drevnim kulturama Turske nego

Slika br. 28: Stup kao eteokretski kultni predmet. Stup koji stoji ispred eteokret-skog svetišta, prikazan na zlatnom prstenu iz Knossosa.

Slika br. 29: (Lijevo) Eteokretska Velika božica Majka stoji na brežuljku okruže­na lavovima, ispred hrama ukrašenog rogovima posvećenja. (Desno) božica i njezi­ne sluge ispred stabla s plodovima, s idolom u obliku violine u pozadini, nalik onima iz poslijepotopne Turske.

faraonskom Egiptu, u kojemu je prevladavala jednostavnija i uglavnom neobojena odjeća.

Istaknuta značajka eteokretske umjetnosti, kao i one pretpotopnog Ca-tal Hüyüka, oduševljenost je prirodom. Pločice u fajansi, otkrivene u skla­dištima palače u Knossosu, prikazuju divlju kozu koja doji svoje mlado te kravu s teletom, što su tipični primjeri izvanrednog osjećaja Eteokrećana za promatranje životinjskog svijeta. Nadalje, što također priziva u sjećanje kulturu pretpotopnog Catal Hüyüka, bik je očito bio najmoćnija životinja koja se povezivala s božicom. Osim rogova posvećenja, kojim su se motivom eteokretski arhitekti često služili, umjetnici su izrađivali vrhunske vaze u obliku bikove glave.

Nadalje, što se tiče kulta stoke u Catal Hüyüku i kasnije grčke legende koja govori o žrtvovanju kretskih mladića i djevojaka biku, jedno od naj­spektakularnijih otkrića Arthura Evansa u Knossosu freska je koja prika­zuje preskakanje bika [slika br. 30], na kojoj se vide mladići i djevojke koji

preskaču golemog bika. Današnji 'kauboji' koji jašu bikove na rodeu ističu da su takvi pothvati izrazito opasni, i da se mogu izvoditi samo akrobatski. Ipak, s obzirom da su na takvim prikazima, kao i onima iz Catal Hüyüka, tijela muškaraca tradicionalno oslikavana crvenom, a žena bijelom bojom, jasno je da u takvim pothvatima nisu sudjelovali samo eteokretski mladići, nego i djevojke. To nas podsjeća na kulturu Amazonki i očito je da je to društvo bilo - posve različito od onog indoeuropskih Grka - u kojemu su se, barem u nekim slučajevima, muškarci i žene potpuno ravnopravno natjecali. A druga istaknuta značajka, čije ćemo značenje objasniti poslije, jest da su to činili bez uporabe oružja.

No, bik je možda bio i žrtvena životinja, kao u pretpotopnom Catal Hüyüku. Na veoma zanimljivom eteokretskom sarkofagu otkrivenom u Hagia Triadi na Kreti, prikazan je žrtvenik na kojemu leži svezano tijelo velikog bika, kojeg kao žrtvu prinose, kako se čini, tri svećenice [slika br. 31]. Podrobnijim promatranjem, međutim, vidjet ćemo da je koža jedne od njih obojena crveno, što bi značilo da je riječ o muškarcu, premda je ne­dvojbeno odjeven u žensku odjeću.

Zbunjenost koju izaziva taj prikaz transvestita iz 2. tisućljeća pr. Kr. razrješava jedna zgoda iz grčke mitologije. Naime, čak je i muževan mitski junak kao što je bio Heraklo, kada se nalazio u zapadnoj Turskoj u službi Velike svećenice Omfale, u znak pokornosti morao nositi žensku odjeću. Kako tvrdi Robert Graves, to označava ranu fazu u mirnijem procesu

Slika br. 30: Čuvena eteokretska freska s prizorom preskakanja bika koju je Sir Arthur Evans otkrio početkom 20. st, prilikom iskopavanja palače u Knossosu na Kreti. Freska potječe iz sredine 2. tisućljeća pr. Kr. Središnji lik je muškarac, dok su s lijeve i desne strane bika žene.

Slika br. 31: Prizor žrtvovanja bika prikazan na eteokretskom sarkofagu iz 15. st. pr. Kr., otkrivenom u Hagia Triadi na Kreti. 'Svećenica' sa sviralom koja stoji ne­posredno iza bika, ustvari je muškarac u ženskoj odjeći. Obratite pozornost i na spiralni motiv kojim je ukrašen žrtvenik ispred desne ruke svećenice, kao i kultni stup ispred njega. Na krajnjem desnom kraju slike, koji se ovdje ne vidi, prikazani su rogovi posvećenja.

prelaska iz pretpotopnog matrijarhata u poslije-potopni patrijarhat, kada je kralj, kao muž, bio ovlašten preuzeti kraljičinu funkciju u ceremonija­ma i obredima žrtvovanja - ali samo pod uvjetom da nosi njezinu odjeću. Isto tako, vrijedi spomenuti da muška 'svećenica' iz Hagia Triade svira karakterističnu dvostruku sviralu od trske, čiji je jedan dio ravan, dok je drugi zakrivljen na kraju poput trube. Taj će se instrument iznova pojav­ljivati u kasnijim razdobljima.

Možda jedna od najfascinantnijih slika čitave zbirke eteokretske umjet­nosti, prikaz je procesije brodova na frizu koji se nalazi u jednoj od soba u tzv. Zapadnoj kući, koja se nalazi na eteokretskom otoku Teri, smješte­nom 95 km sjeverno od Krete [slika br. 32]. To je izvanredno živopisan i detaljan prikaz eteokretskog obalnog grada kako je izgledao prije tri i pol tisućljeća, a čiji krajolik podsjeća na onaj s vulkanom u pozadini na slici iz Catal Hüyüka.

Spomenuta slika, međutim, odiše vedrim ozračjem, kao da je riječ o nekoj posebnoj svečanosti. Flota izvanredno dizajniranih brodova ulazi u, kako se čini, eteokretsku luku u kojoj je freska otkrivena. U raskošnoj kabini jednog od brodova sjedi mladić radi kojega je, kako izgleda, plo-

vidba i poduzeta. U luci se nalaze zgrade iz kojih muškarci i žene promatra­ju brodove koji prilaze, a među njima je veći broj žena, iz čega bi se moglo zaključiti da imaju veći značaj.

Sve upućuje na to da je zaštitnica tog eteokretskog grada bila Velika božica Majka. Na zlatnom prstenu otkrivenom u Tirintu u Grčkoj koji je, međutim, izrađen u kretskom stilu, prikazan je sličan prizor na kojemu mladića na brodu dočekuje žena, a ne obrnuto. Kako su zaključili švedski znanstvenik Gosta Saflund i njegovi kolege, čini se da je riječ o mladoženji koji dolazi oženiti svoju mladu u njezinu gradu. Freska, dakle, uznosi obred svetog vjenčanja sličan onome iz Catal Hüyüka, a koji se u poslije-potopnom razdoblju očito izvodio u eteokretskim društvima. Štoviše, čini se da se taj obred osnivao na pravilima matrilinearnog srodstva, kao i kod Berbera, kako smo prije spomenuli, a podrazumijevao je mladoženjin od­lazak u kuću mlade, a ne obrnuto.

Iz brodova prikazanih na toj freski, kao i na drugim minojskim umjet­ničkim djelima, jasno proizlazi da su Eteokrećani bili pomorska sila. To potvrđuje i arheološki dokaz, jer ni u jednom gradu na obali Krete, poput Knossosa, Malije i Zakra, nisu otkrivene zidine za obranu od pomorskog napada. Iz toga proizlazi da u vrijeme kada su Eteokrećani bili na vrhuncu svoje moći, nije postojala nijedna konkurentska sredozemna pomorska sila, budući da Egipćani, kako smo prije spomenuli, nisu plovili izvan Nila.

Slika br. 32: Freska tzv. procesije brodova, otkrivena na zidu jedne od kuća u Teri, koja je uništena u vulkanskoj erupciji sredinom 2. tisućljeća pr. Kr. Iako je ovdje podijeljena na dva dijela, u stvarnosti je to kontinuiran prikaz flote brodova koji prilaze eteokretskoj luci (koja se vidi na desnoj strani gornje slike).

S obzirom da slika odiše ozračjem svečanosti, jedno od mogućih tuma­čenja bilo bi da je prikazan mladić kraljević koji dolazi oženiti svoju mladu koja živi u luci. Na višim katovima zgrade u gornjem desnom kutu slike, vidi se nekoliko žena koje promatraju dolazak brodova.

To nameće pitanje o mogućim vezama između Eteokrećana, ranije spomenutih pomorskih naroda zapadne Turske (čiji su brodovi prikazani na doračkom maču), Karijaca iz jugozapadne Turske, za koje Herodot kaže da su upravljali kretskim brodovima i drugog velikog pomorskog naroda koji su Grci, nakon što su otkrili pismo, zvali Feničanima.

Ime Feničani doslovno znači 'crveni ljudi', a potječe od grčke riječi phoi-nos, '(tamno) crveno'. Iako to priziva u sjećanje sklonost ka crvenoj boji stanovnika Catal Hüyüka, mnogo smislenije je objašnjenje da su Feničani imali monopol nad proizvodnjom i trgovinom te iznimno cijenjene boje. Taj je naziv, ustvari, grčka inačica imena 'Kanaanci', koje u semitskom jezi­ku u osnovi ima isto značenje. Kanaanci/Feničani, koji se katkad nazivaju i Sirijcima jer su naseljavali sirijsku obalu Sredozemnog mora, ustvari su bili Kanaanci koji su nastanjivali obalna područja i bavili se pomorstvom, za razliku od njihovih sunarodnjaka za koje Biblija kaže da su živjeli u unu­trašnjosti današnje Sirije i Izraela prije nego li su postali patrijarhalni 'Izra­elci'. Zanimljivo je da su ti ljudi razvili veoma napredne vještine pripitom­ljavanja životinja i uzgoja biljaka, na što upućuje egipatska priča o pomorcu Sinuheu iz 2. tisućljeća pr. Kr., u kojoj se zemlja Kanaanaca opisuje kao:

"... dobra zemlja... U njoj su rasle smokve i loza. Više je obilovala vinom nego vodom. Meda je bilo u obilju, a i maslina. Njezina su stabla ro­dila najrazličitijim plodovima. Ječam je ondje rastao, kao i pšenica. A stoci nije bilo broja."

Već u 3. i 2. tisućljeću pr. Kr., u zemlji Kanaanaca/Feničana, duž sjeverne obale najistočnijeg dijela Sredozemlja od južne Turske do Libanona, nalazi­lo se mnoštvo luka. Među njima su bili Rouad (Arwad), Biblos, Berytus (Bejrut), Sidon i Tir. Arheolozi su na temelju različitih razloga - uključuju­ći promjene razine mora i taloženje mulja, koje su pojave drastično izmije­nile izgled drevne obale - uspjeli saznati nešto više o tim lukama iz vreme­na njihova procvata, osim toga da su ih njihovi osnivači očito smještali na otočićima i poluotocima, što nas podsjeća na amazonski Hersonez na je­zeru Tritonidi.

Tako je, primjerice, Arwad ili Arvad iz Knjige Postanka, mali otok uz obalu koji je danas gotovo potpuno prekriven modernim kućama, radi

čega je na njemu nemoguće provesti iskopavanja. Sidon je dijelom bio iz­građen na otočiću koji su križari poslije pretvorili u utvrdu koju su arhe­olozi morali rastaviti na dijelove kako bi mogli doprijeti do starijih ruševi­na. Tir je bio izgrađen na stjenovitom otoku udaljenom pola kilometra od obale i, iako na asirskom reljefu iz 9. st. pr. Kr. izgleda kao lijep grad, do­sadašnja su iskopavanja otkrila nekoliko ruševina iz prethelenskog razdo­blja. Podmorska istraživanja koja su prije Drugog svjetskog rata proveli arheolozi Antoine Pidebard i Gaston Jondet, a 60-ih godina prošlog stolje­ća i Honor Frost, pokazala su da su pri izgradnji tih obalnih luka Kanaan-ci/Feničani mudro iskoristili vapnenačke grebene koji se nalaze neposred­no iznad i ispod današnje obalne crte. Iskopavajući dijelove tih grebena i nadopunjavajući ih na drugim mjestima, stvorili su najstarije umjetne luke na svijetu. Na južnoj strani Tira, primjerice, nalaze se podvodni grebeni koji su, kako se čini, osnaženi potpornjima kako bi se stvorio dodatni pro­stor za luku nalik marini. Budući da su te luke gusto zbijene i očito namjer­no smještene na moru u blizini obale, očito je da su Kanaanci/Feničani bili apsolutno uvjereni u svoju pomorsku prevlast i da su strahovali samo od mogućih napada s kopna, kao što smo pretpostavili i za Eteokrećane.

Iako su Kanaanci/Feničani nedvojbeno poznavali pismo - od kojeg izravno potječe naš zapadnjački alfabet - sačuvano je samo nekoliko njiho­vih pisanih djela. Glavni razlog tomu sigurno je potrošnost materijala na kojemu su pisali, a to je vjerojatno bio papirus koji su koristili Egipćani, osobito stoga što je u Kanaanu često vladala vlažna i, prema tome, mnogo nepogodnija klima. Unatoč tomu, 1950-ih je na mjestu drevne kanaanske metropole Megido slučajno otkriven fragment VII. pločice epa o Gilgame-šu ispisan klinastim pismom, koja potječe iz 14. st. pr. Kr. Isto tako, u Ras Šamri, drevnom Ugaritu na sirijskoj obali, 1994. je otkrivena neoštećena pločica iz 12. st., čiji tekst danas još nije objavljen, ali tvrdi se da je lokalnog podrijetla i da sadrži 'odabrane epizode' epa o Gilgamešu. Priča o poto­pu, dakle, sigurno je bila dio njihova folklora.

Nadalje, nema dvojbe da su Kanaanci, kao i Eteokrećani, barem u izvjes­noj mjeri štovali veliku božicu Majku. Fini kipić od bjelokosti otkriven u Ugaritu, prikazuje božicu okruženu dvjema kozama i odjevenu u izvezenu suknju u kretskom stilu, dok joj je gornji dio tijela nepokriven. Iako su si­gurno poznavali neka muška božanstva, poput Baala i Ela (koje su najvjero­jatnije usvojili u procesu miješanja s drugim narodima), koja su se povezi­vala s bikovima. Isto tako, u biblijskoj Knjizi o Kraljevima izričito piše da su Sidonci štovali Astartu (1 Kr 11,5), što je bilo jedno od imena Velike

božice Majke. U Bibliji saznajemo i da je kanaanski/fenički kult uključivao štovanje drveća i stupova, da su se neki svećenici morali uškopiti u znak svoje vjernosti, dok su žene uznosile spolni čin na načine koje su biblijski redaktori osuđivali kao otvorenu prostituciju.

Zidne slike otkrivene u staroegipatskim grobovima, poput onih u Ne-bamunovoj i Sobek-hotepovoj grobnici u Tebi, pružaju nam neke dragocje­ne prikaze Kanaanaca/Feničana. Muškarci i žene odjeveni su u raskošno izvezenu odjeću, dok žene nose haljine veoma nalik onima eteokretskih ve­likih svećenica, a vrpce kojima su ukrašavale glave podsjećaju na ukras na glavi Velike božice Majke s kipića iz Catal Hüyüka. Nadalje, Kanaanci su se u kopnenim bitkama vješto koristili bojnim kolima na konjsku spregu, o čemu svjedoči starozavjetna knjiga o Jošui u opisu kanaanskih gradova u unutrašnjosti, gdje kaže da su se koristili 'željeznim kolima', koji se opis dugo smatrao anakroničnim.

Egipatski tekstovi pokazuju da su Kanaanci bili vješti obrtnici, s dugom tradicijom obrade i trgovanja finim drvetom kojim je obilovala libanon­ska unutrašnjost. Već u 3. tisućljeću pr. Kr., iz njihove luke Biblos isplovilo je 40 brodova natovarenih cedrovim deblima koja su otpremljena egipat­skom faraonu iz 4. dinastije, Snofruu za izgradnju brodova i druge svrhe. Na ulazu u Snofruovu grobnu odaju u južnoj piramidi u Dašuru, arheolozi su otkrili dobro sačuvane potpornje od cedra, koji je najvjerojatnije potje­cao iz istog izvora. A iz tog je izvora zacijelo i Keops, graditelj Velike pira­mide, pribavio cedrovinu za izgradnju svoje pogrebne lađe, dok vaze od alabastra otkrivene u Biblosu, koje potječu iz razdoblja 2. egipatske dina­stije, upućuju na to da su ta dva naroda dugo prije toga održavala trgovačke veze. Tisuću i pol godina poslije, kada je starozavjetni kralj Salomon gra­dio svoj hram u Jeruzalemu, obratio se tirskome kralju koji mu je osigurao sirovu građu, ali i svoje obrtnike.

Isto tako, zahvaljujući svom umijeću sječe stabala i drvodjelstvu, Kanaan-ci/Feničani dugo su uživali povlasticu da budu glavni graditelji hramova, a slovili su i kao vješti graditelji brodova i pomorci. Potonjim su se vješti­nama učestalo i miroljubivo služili. Tako, primjerice, čini se da su im Egipća­ni vjerovali toliko, da im dopuste da sebi izgrade pomorsku bazu na otoku Farosu nasuprot današnje Aleksandrije. Godine 1916., Francuz Gaston Jondet obznanio je da je pod morem otkrio velika lučka zdanja za koja je pretpostavio da su bile ruševine nekadašnje luke. Bitno je spomenuti da su pojedini kanaanski/fenički gradovi-države, kako se čini, sklapale spora­zume o trajnoj suradnji i miru.

Prisjetimo li se brodova prikazanih na doračkom maču iz oko 2500. god. pr. Kr., otkrivenome u sjeverozapadnoj Turskoj ( vidi sliku broj 22, ) , kao i brojnih brodova prikazanih na minojskim umjetničkim djelima, po­stavlja se pitanje jesu li Kanaanci/Feničani, Eteokrećani i pomorski narodi zapadne Turske možda predstavljali jednu veliku pomorsku konfederaciju neovisnih država, koje su dijelile isto kulturno nasljeđe i koje nisu dugo­vale vjernost nekom autokratskom gospodaru, već pretpotopnoj religiji.

To potvrđuju brojne naznake. Egipatski slikari katkad su tipične kanaan-ske/feničke narode opisivali kao pretke Keftiua, iz čega bi se moglo pret­postaviti da svi Keftiu nisu nužno bili Eteokrećani, premda su svi Eteokre­ćani bili Keftiu. Znanstvenici spore o podrijetlu Kanaanaca/Feničana. Utezi s olupine kanaanskog broda, otkriveni u blizini Gelidonijskog zalje­va u sjeverozapadnoj Turskoj, upućuju na to da su se mjerne jedinice ko­jima su se služile kanaanske/feničke kulture, upotrebljavale i na Cipru, Kreti i Cikladima. Brodovi feničkog Tira prikazani na asirskom reljefu iz 7. st pr. Kr., otkrivenom u Sanheribovoj palači, nisu zanimljivi samo zbog sličnosti s brodovima prikazanima na oštrici doračkog mača iz Turske, koji je gotovo dva tisućljeća stariji, nego i po tome što funkciju zapovjedni­ka na većini tih brodova naizgled imaju žene. Prisjetit ćemo se da su i Ka-rijci, pomorski narod iz zapadne Turske, također bili matrilinearno društvo. Spiralni motiv koji smo vidjeli na Malti i u Newgrangeu (vidi sliku br. 26)

, nalazi se i na kanaanskim hramskim zdjelama, na nakitu iz Tro­je i na brojnim eteokretskim umjetničkim djelima (npr. na žrtveniku ­­­kazanom na slici broj 31 ).

Bez obzira koja je bila prava priroda njihovih odnosa, matrilinearnim društvima Eteokrećana i drugih srodnih naroda Grčke, domaćih turskih naroda i Kanaanaca/Feničana zaprijetila je opasnost. Svi će oni tijekom 2. tisućljeća pr. Kr., trpjeti najezde patrijarhalnih društava koja će ih zauvijek promijeniti.

Kako smo ranije spomenuli, kanaanski su se narodi otprilike početkom 2. tisućljeća pr. Kr. odselili u egipatsku deltu Nila, gdje su utemeljili lučku prijestolnicu, iz koje su upravljali Donjim Egiptom uz pomoć bojnih kola na konjsku vuču. Egipćani su ih zvali 'Hiksima, pa je posve moguće da su se neki od njih ondje doselili iz sjeverne Afrike, napustivši Saharu koja se tada sve više isušivala.

Oko 1500. god. pr. Kr., Hiksi su se iznenada suočili s prijetnjom moćnog faraona Novog kraljevstva, Amozis koji je, usvojivši njihove ratničke tehni­ke, razvio još naprednija bojna kola i istjerao ih na istok u današnji Izrael.

Ondje su ti narodi, kao i Kanaanci/Feničani koji su ondje već dugo živjeli, postali lovinom egipatskih osvajača koji su ih naposljetku pokorili, ali i podvrgnuti žestokim napadima nomadskih bandi patrijarhalnih semit-skih sunarodnjaka, možda onih istih hebrejskih biblijskih plemena pod vodstvom Jošue. Uvelike zahvaljujući egipatskoj 'zaštiti', Kanaanci/Feniča­ni koji su živjeli u obalnim gradovima poput Tira, Biblosa i Sidona, privre­meno su uspjeli preživjeti nešto bolje od njihovih sunarodnjaka koji su živjeli u gradovima u unutrašnjosti, kao što je Jerihon.

Što se tiče starosjedilačkih turskih naroda, veoma je teško utvrditi koji su točno od njih naseljavali tu zemlju u 2. tisućljeću pr. Kr. Medu sačuvanim pisanim izvorima spominju se narodi ili područja s imenima kao što su Partakhvina, Pala, Halasa, Isuwa, a mnoga od njih gotovo je nemoguće čak geografski locirati, a kamoli usporediti s arheološkim otkrićima. Hu-riti, za koje smo prethodno rekli da su možda potomci preživjelih iz crno­morskog potopa, bili su narod čiji jezik sigurno nije bio indoeuropski, već je bio srodniji današnjim kavkaskim jezicima Čečena i Lezgina. Klanske podjele tih naroda u brojne podskupine, medu kojima su Kurti (Kurdi?), Hati, Mitani, Urartu i Mušku (koji podsjećaju na Mošane) dodatno oteža­vaju pokušaj utvrđivanja njihovih međusobnih veza. Osvrnemo li se na nji­hove pretke koji su preživjeli potop, čini se da su Huritima srodni narodi preferirali brdovite predjele, a kako smo ranije spomenuli, nedavno su ot­kriveni i neki arheološki ostaci. Ipak, naše spoznaje o njima oskudne su u usporedbi s onime što znamo o narodu koji je njima kratkotrajno vladao, naime Hetitima.

Do tada uglavnom nepoznat narod, Hetiti su privukli pozornost javno­sti 1906., kada je njemački učenjak Hugo Wichkler, istočno od Ankare, na mjestu današnjeg Boghazkoya, otkrio ruševine njihove prijestolnice Hatu-še, strateški smještene na zavoju turske rijeke Halys. I dok su se Hetiti če­sto hvastali da vladaju velikim carstvom', James Mellaart ističe da to nije bilo tako. Čini se da su se oko 1900. pr. Kr. infiltrirali u Tursku, gdje su asirski trgovci uspostavili trgovačke postaje, takozvane karume i tek su u 17. st. pr. Kr. počeli nametati pravu dinastičku vladavinu. No to su činili u okviru stare religije božice Majke, vjerojatno kako bi ih starosjedilačko, i još uvijek uglavnom huritsko stanovništvo lakše prihvatilo.

To se najbolje može vidjeti 3 km sjeveroistočno od ruševina Hatuše i oko 180 m iznad okolne ravnice. Ondje je hetitski kralj iz 13. st. pr. Kr., Hatušili III., izgradio veličanstveno religijsko svetište Yazilikayu, uklesano u stijenama. Iako su bogovi prikazani na hramskim reljefima identificira-

ni prema natpisima na indoeuropskom luvijskom jeziku, imena su im hu-ritska, a pretpostavlja se da je to stoga što je Hatušilijeva kraljica Puduhepa bila kći huritskog svećenika i, prema tome, velika svećenica Velike božice.

Sukladno tomu, hetitski su umjetnici u Yazilikayi izradili reljef s prizo­rom svetog braka, na kojemu divovski bog oluje ili vremena, Tešub, rašire­nih nogu stoji između dvije planine, pozdravljajući svoju mladu, Veliku božicu, koja sjedi na lavu, koji podsjeća na životinje s kipića iz Catal Hiiyii-ka. Iza božice, na drugome lavu, sjedi njihov sin u pratnji dviju nižih boži­ca i dvoglavog lešinara ili orla. Posve je moguće da je kraljica Puduhepa, u čiju je čast izrađen taj reljef, fizički konzumirala brak sa svojim mužem u Yazilikayi, njihovu religijskom ljubavnom gnijezdu. Isto tako, moguće je da je Puduhepa u svom folkloru njegovala i priču o huritskom 'Noi' Nah-mizuliju i potopu, i da joj je ta priča bila bliska koliko i starozavjetna priča o Noi današnjim polaznicima vjeronauka.

Što se tiče Eteokrećana, njih je najprije zadesila prirodna katastrofa u obliku velike erupcije otoka Tere koji su naselili eteokretski kolonizatori. Iako su točan datum i pojedinosti te katastrofe još uvijek predmet rasprava, kiša vulkanskog pepela zacijelo je razorno djelovala na njihove usjeve i životinje, uslijed čega je nastupilo dugo razdoblje gladi. Moguće je da su ih takve teške okolnosti primorale da predaju svoj otok i brodovlje mikenskim Ahejcima.

Naime, Mikenjani su otprilike nakon jednog naraštaja uistinu zavlada­li Kretom, preuzevši danas još neodgonetnuto eteokretsko linearno A pi­smo, koje su prilagodili u oblik linearnog B pisma kako bi bilježili transak­cije na svom domaćem grčkom jeziku, kako su 1950-ih razotkrila nova otkrića na tom polju. I kako proizlazi iz pločica pisanih linearnim B pismom otkrivenima u Pilosu u Grčkoj, Mikenjani su tim novootkrivenim pismom počeli bilježiti robove koje su zarobljavali na Lemnosu, Hiju, u Miletu, Ha-likarnasu i Cnidusu, dakle s teritorija Velike božice Majke na zapadnoj obali Turske, kojima je prethodno vjerojatno vladala eteokretska pomor­ska sila. Čuveni grčki napad na Troju, ovjekovječen u Homerovoj Ilijadi (i općenito se smatra stvarnim povijesnim događajem koji se dogodio otprili­ke u 13. st. pr. Kr.), zacijelo je bio omogućen tim gubitkom pomorske prevlasti Eteokrećana koju su preuzeli Mikenjani.

A onda, oko 1200. god. pr. Kr., vjerojatno uslijed neke nove klimatske katastrofe (postoje naznake o drugoj katastrofalnoj suši u tom razdoblju), Bliski istok su počele potresati invazije čuvenih, iako danas još uvijek ne­poznatih Naroda s mora. Čini se da su Hetiti, koji brojčano nikada nisu

bili jaki, a tada su već bili oslabljeni porazom od strane egipatskog faraona Ramzesa II., jednostavno iščezli. Vjerojatno su ih potisnuli domaći Huriti. Egipćani pod Ramzesom III. žestoko su odbijali napade Naroda s mora, koje su naposljetku uspješno porazili, iako su slijedom tih ratova izgubili većinu do tada stečenih kanaanskih teritorija.

Kako piše u službenom izvješću faraona Ramzesa III o tim događajima, Narodi s mora tvorili su zbunjujuću mješavinu naroda. Među njima su bili 'Libijci' (sjevernoafrički narod koji je živio zapadno od Egipta), 'Lu-kka' (za koje se pouzdano zna da su bili Likijci iz jugozapadne Turske), 'Sherden (koji su možda potjecali iz Sardisa u unutrašnjosti, smještenog oko 48 km daleko od današnjeg Izmira, iako ih drugi znanstvenici poisto­vjećuju sa Sardincima), 'Sheklesh' (za koje neki pretpostavljaju da su bili Sicilijanci) i, možda najznačajniji, 'Peleset' (koji se pouzdano mogu poisto­vjetiti s 'Filistejcima', za koje Biblija kaže da su naselili izraelsku obalu). Kako ističe Robert Graves, i riječ 'Pelest' ili 'Prst' znači 'crveni ljudi'. A bez obzira odakle su potjecali Filistejci - čija je kultura bila mnogo napred­nija nego li se to dade zaključiti iz današnjeg pejorativnog značenja njiho­va imena - zanimljivo je da su sa sobom donijeli i vještinu obrade željeza. U Bibliji se opisuju kao narod koji je monopolizirao tu djelatnost nakon što se naselio u bivšem Kanaanu (1 Sam 13,16). To neizbježno priziva u sjećanje Tibarene, tajanstvene obrađivače željeza iz sjeverne Turske koji su prvi na svijetu razvili taj oblik tehnologije.

Čini se da su nedostatak moćne sile u Turskoj nakon propasti Hetita ubrzo nadomjestili Mošani ili Frigijci, ogranak Hurita za koje smo pretho­dno rekli da su stariji čak od Egipćana. Oni su utemeljili dinastiju kraljeva koji su se zvali Mida i Gordij (što priziva u sjećanje blizanački sustav) sa sjedištem u Gordionu, današnjem Yassibuyiiku u središnjoj Turskoj, iako prije 7. st. pr. Kr. nisu zadobili veliku moć. Herodot piše da su ti Frigijci došli iz Trakije, iako su sigurno štovali veliku božicu Majku (kazuje se da je Mida bio sin božice i nepoznatog satira, što jasno ukazuje na matrilinear-ni sustav). A od Homera saznajemo da su bili saveznici Trojanaca u trojan­skom ratu.

U svakom slučaju, razdoblje obilježeno napadima 'Naroda s mora još uvijek izmiče objašnjenju znanstvenika da bi bilo besmisleno tu dvojbu opterećivati dodatnim špekulacijama. Ipak, ako je uistinu postojala konfe­deracija Kanaanaca/Feničana iz sjeverne Afrike i sirijske obale istočnog Sredozemlja, Karijaca i drugih pomorskih naroda sa zapadne obale Turske, te Keftiua sa Krete i obližnjih otoka, nameće se sljedeće pitanje. Što su ti

narodi još imali zajedničko osim mjernog sustava i religije koja se temelji­la na štovanju božice? Točnije, je li ih povezivao i zajednički jezik, što bi nam pružilo neki trag o jeziku koji se govorio u okolici Crnoga mora u vrijeme potopa?

Što se tiče sjevernoafričkih naroda i Kanaanaca/Feničana sve je jasno. Iako su brojni pisani zapisi nestali protekom vremena, iz različitih natpisa proizlazi da su ti narodi neosporno govorili semitskim jezikom. Međutim, još uvijek nije poznato kojim su jezikom govorili Eteokrećani, rani stanov­nici zapadne obale Turske i predgrčke Grčke. Kako smo prethodno spome­nuli, eteokretsko linearno A pismo danas još uvijek nije odgonetnuto, kao ni pismo matrijarhalnog naroda koji je nastanjivao otok Lemnos zapadno od Troje, a koje je sačuvano samo na jednoj steli s natpisom na grčkom pismu, iako je poznato da sadrži sličnosti s danas također slabo poznatim etruščanskim jezikom. A završeci imena nekih drevnih gradova u zapadnoj Turskoj, Grčkoj i na Kreti upućuju na to da se osnivaju na jezicima kojima su njihovi stanovnici govorili prije invazija indoeuropskih naroda.

Što se tiče eteokretskog linearnog B pisma, veteran arheologije, Cyrus Gordon tvrdi da ga je odgonetnuo. On ističe da je eteokretski jezik zapisan na pločama s natpisima na linearnom A pismu, bio semitski i ujedno tvrdi da ga osim njega znaju čitati i njegovi studenti.

U svezi toga zanimljivo je spomenuti da je gotovo trideset godina prije, James Mellaart, na temelju zapanjujućih sličnosti između kulture Catal Hüyüka i Eteokrećana, zaključio da eteokretski jezik najvjerojatnije izravno potječe od jezika stanovnika pretpotopnog Catal Hüyüka. Isto tako, vrije­di spomenuti da se u crnomorskoj Kolhidi u kojoj su Jazon i Argonauti tragali za Zlatnim runom, također govorio semitski jezik, kako tvrde dana­šnji gruzijski Čečeni.

Gordon je do danas stekao tek mali broj pristaša među kolegama znan­stvenicima, među kojima je čak i James Mellaart. Ali potraga za zajedničkim jezikom, kamoli semitskim, među poslijepotopnim narodima mogla bi se pokazati jalovom. Pomorski narodi obično su višejezični. Jezici se mijenja­ju, dok duboko ukorijenjene kulturne značajke uvijek ostaju, o čemu svje­doče mnoga multikulturna društva, uključujući moju domovinu Austra­liju. Mnogo je zanimljivije što su se takve kulturne značajke, uključujući pučke predaje o potopu, očuvale još u 1. tisućljeću pr. Kr., a njih ćemo prou­čiti u pretposljednjem poglavlju.

U cjelini, klimatske promjene, provale indoeuropskih naroda i seobe Naroda s mora, kao i brojni drugi čimbenici koji su obilježili 2. tisućljeće

pr. Kr., ozbiljno su dodatno rascjepkali nekoć veličanstveno carstvo. Car­stvo koje je nastalo u pretpotopnom razdoblju, a koje se na vrhuncu svoje moći prostiralo diljem Europe, sjeverne Afrike i zapadne Azije i koje je, nažalost, pretrpjelo nekoliko diluvijalnih katastrofa, među kojima je najve­ća bila ona crnomorska koja je izazvala i potonuće dijela sredozemne obale i otoka, a možda i danas još uvijek polumitskog jezera Tritonide.

To nameće sljedeće pitanje: jesu li se sjećanja o takvome carstvu sačuva­la u nekom drugom drevnom izvoru, posve drukčijem od nadaleko pozna­tih priča o potopu?

17. POGLAVLJE

ATLANTIDA - ZBILJA ILI LEGENDA?

"Kasnije, uslijed strahovitih potresa i potopa, tijekom jednog jedinog dana i sljedeće pogubne noći, otok Atlantida potone u more i nestade. Stoga je sada more tamo neprohodno i neispita­no, jer smeta muljevito i plitko dno, koje je otok, spustivši se, ostavio za sobom."

Platon, Kritija

Na temelju svega što smo do sada razmotrili možemo zaključiti da je pret­potopno društvo koje je postojalo u sjevernoj Turskoj i okolnim područji­ma, a koje je uništeno uslijed izlijevanja Crnoga mora, bilo mnogo na­prednije i zanimljivije nego li smo do sada mogli očekivati. A njegove su ključne značajke, kao što je kult bika, matrilinearni sustav srodstva, iskori­štavanje reproduktivnih procesa životinja i biljaka i izrazito napredne za­natske vještine, opstale čak sljedećih nekoliko tisućljeća.

Kada je James Mellaart otkrio neuobičajeno razvijen pretpotopni grad Catal Hüyük, već je tada pomislio da se takav napredak nije mogao odvija­ti u izolaciji, već da je u njegovoj pozadini moralo postojati nešto mnogo veće. A kako smo vidjeli, pretpotopno carstvo božice Majke bilo je uistinu veliko. To nas, pak, navodi na pretpostavku da još mnogo toga nije otkrive­no, bilo stoga što odgovori leže u dubinama Crnoga ili Sredozemnoga mora, ili iz nekih do danas još neutvrđenih razloga.

Sve to nameće zanimljivo pitanje. Jesu li neki od poremećaja koji su doveli do postglacijalnog podizanja razine mora - tj., veliki crnomorski potop, ono što je uzrokovalo nestanak tuniškog jezera Tritonide, kao i dru­ge lokalizirane poplave - uzrok nastanku predaja o potopu, ali i čuvene priče o potonuću Atlantide?

Sredinom 4. st. pr. Kr., atenski filozof Platon, u svojim dvama dijalo-zima, Timeju i nedovršenom Kritiji, ispripovijedao je priču o izgubljenom

kontinentu, koju je pripisao grčkom državniku Solonu, koji je umro oko 560. god. pr. Kr. Trideset godina prije svoje smrti, oko 590. pr. Kr., Solon je posjetio tadašnju egipatsku prijestolnicu Sais u delti Nila, grad koji je bio u procvatu još u doba Prve dinastije, iako od njega danas nisu sačuva­ne nikakve ruševine. Ondje se Solon sprijateljio s egipatskim svećenicima koji su služili u drevnom hramu božice Neith, one 'crvene', 'amazonske' božice za koju smo ranije spomenuli da je bila staroegipatska inačica veli­ke božice Majke.

Saiški su svećenici rekli Solonu da je ta božica, 'koja je jednako voljela rat i mudrost' (i, kako su vjerovali, bila je pandan grčke Atene), u pradavno doba osnovala njihov grad i utemeljila zakone, zanate i djelatnosti. Nadalje, rekli su mu da posjeduju pisane zapise iz minulih vremena, uključujući predaje o velikim poplavama i drugim katastrofama. U nekima od tih zapi­sa spominje se "otok smješten ispred tjesnaca kojega vi [Grci] zovete He-raklovim stupovima [Gibraltarska vrata]. Taj je otok bio sjedište "velikog i čudesnog" carstva kojima je vladalo deset kraljeva, odnosno pet blizana­ca. To je carstvo vladalo "tim i nekoliko drugih otoka kao i drugim dijelovi­ma kontinenta", i bilo je "veće od Libije i Azije zajedno". Ali tada:

"... uslijed strahovitih potresa i potopa, tijekom jednog jedinog dana i sljedeće pogubne noći, otok Atlantida potone u more i nestade. Sto­ga je more sada tamo neprohodno i neispitano, jer smeta plitko i muljevito dno koje je otok, spustivši se, ostavio za sobom."

Bilo kakve ozbiljne rasprave o Atlantidi onemogućuje činjenica da je ta priča više od stoljeća kolala medu senzacionalistima, te da su ugledni uče­njaci zazirali od samoga spomena na nju. Godine 1882., američki odvjetnik i političar Ignatius Donnelly, u svom je bestselleru Atlantis: the Antedilu­vian World iznio tvrdnju da je Atlantida bila velik otok u Atlantskom ocea­nu i kolijevka svih civilizacija svijeta, koji je prije 9600. god. pr. Kr. ležao onkraj Gibraltarskih vrata. Donnelly je vjerovao da je Atlantida izvorište svih najvećih izuma civilizacije - zemljoradnje, tekstilne proizvodnje, na­vigacije, pisma, kompasa, pa čak i baruta. Osim toga, tvrdio je da o posto­janju drevne Atlantide danas svjedoči veliki podmorski planinski lanac, Srednjoatlantski greben. Isto tako, neke srodne značajke civilizacija s obje strane Atlantika, kao što su piramide, također upućuju na zajedničko izvo­rište - atlantidsku civilizaciju.

Kasnija znanstvena otkrića tragično su potkopala Donnellyjeve tvrd­nje. Naprimjer, geofizički nam dokaz govori da se na Srednjoatlantskom

grebenu, koji je potonuo prije najmanje 60 milijuna godina, nikada nije mogao nalaziti tako velik, naseljen kontinent. A egipatske i meksičke pi­ramide razdvaja više od tri tisuće godina. Ipak, to nije obeshrabrilo mno­ge da napisu knjige na temu 'atlantologije', koje danas već prelaze brojku od 2000. A gotovo da nema naroda i mjesta na Zemlji koja se nisu pove­zivala s tom izgubljenom civilizacijom. Među njima E. S. Ramage u svojoj knjizi Atlantis: Fact or Fiction? navodi sljedeće: "Goti, Gali, Druidi, Egip­ćani i Skiti... Sredozemlje, Sahara, Kavkaz,... Južna Afrika, Cejlon, Brazil, Grenland, Britanski otoci, Nizozemska i Prusija." Pukovnik brtanske voj­ske, John Blashford-Snell danas je navodno traži u Boliviji. Stoga ne začu­đuje što je čak i veliki pionir u istraživanju učinaka postglacijalnih porasta razine mora, Cesare Emiliani, posredno pretpostavio da su te pojave i priča o Atlantidi možda stvarno povezani, na što su se njegovi znanstveni kole­ge uistinu surovo obrušili.

S jedne strane, iznimno je bitno, kao i u slučaju priča o potopu, ne tu­mačiti Platonovu priču kao sveto pismo, ali ni kao potpunu izmišljotinu. Naprimjer, budući da Egipćani prije 3000. god. pr. Kr. nisu poznavali pismo, tvrdnju egipatskih svećenika da je Atlantida uništena devet tisuća godina prije njihova vremena, mogli bismo slobodnije protumačiti kao 'nekoliko tisućljeća prije 590. god. pr. Kr.' Nadalje, iako se na temelju samog imena Atlantida često pretpostavlja da se Platonov otok nalazio u Atlantskom oceanu, ugledni klasičar, J. V. Luce, naglašava da to nije nužno točno:

"Ime Atlantida izrazito je obmanjujuće. Atlantida ne potječe od imena Atlantskog oceana. Lingvistički oba imena pripadaju, takore­ći, istom naraštaju, kao brat i sestra, i oba potječu od imena Titana Atlanta, koji je na svojim leđima nosio nebeski svod. U grčkom je­ziku to su pridjevski oblici imena Atlant, u značenju Atlantov (otok) i Atlantovo more.. . Odlučite li, dakle, pri pokušaju utvrđivanja nje­zine lokacije poći od imena Atlantida, valja vam razmotriti gdje se izvorno nalazio mitski Atlant."

Tu je tvrdnju vrijednim spoznajama nedavno potkrijepio arheolog Peter James. On je na temelju grčke mitologije utvrdio lokacije različitih člano­va Atlantove obitelji. Atlantov najpoznatiji brat bio je Prometej, kojega su bogovi kaznili prikovavši ga uza stijenu na Kavkazu, smještenom na jugo­istočnoj strani Crnoga mora, gdje mu je orao kljucao jetru. Nadalje, Atlan-tova mitska majka bila je Azija, koje su ime drevni autori uglavnom pove-

zivali s kraljevinom Lidijom na zapadnoj obali Turske, a ne nekom zemljom u blizini Atlantskoga oceana. Isto tako, šest od sedam Atlantovih kćeri povezivalo se s područjem današnje Turske, a jedna je od njih, primjerice, bila majka Dardana, praoca Trojanaca.

Nadalje, legendarni Atlantov otac zvao se Japet, kojega su Robert Gra­ves i drugi znanstvenici poistovijetili s Jafetom, jednome od tri Noina sina. Kako kazuje 10. pogl. Knjige Postanka, Jafetovi su sinovi bili: "Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak, Tiras." Za Gomera među njima pret­postavili su da je bio predak Cimerana sa sjeverne ili ruske obale Crnoga mora. Današnji Čečeni tvrde da je Magog bio predak crnomorskog pleme­na koje se razdvojilo nakon Potopa, pri čemu je jedan dio naselio područja sjeverno od Crnoga mora, a drugi područja sjeverno od Kaspijskoga jeze­ra. Madajci se povezuju s kavkaskim Kurdima, a pretpostavlja se da su Grci potekli od Javana. Za Tubala smo ranije utvrdili da je povezan s Tiba-renima sa sjeverne obale Turske. I Mešaka smo povezali s turskim Mošani-ma ili Frigijcima. Iako znatno neodređenije, Tiras bi se mogao povezati s Tirenima ili Etruščanima, najvećom silom u Italiji 1. tisućljeća pr. Kr., koja je također pokazivala neke snažne elemente kulture božice Majke i za čiji smo jezik, koji do danas još uvijek nije posve odgonetnut, ustanovili da sadrži sličnosti s jezikom drevnih stanovnika Lemna i vjerojatno su potje­cali iz Turske.

Prema tome, većina područja na kojima su živjeli ti narodi nalazila se na obalama Crnoga mora ili u njegovoj okolici, dakle ni približno u blizini Atlantskoga oceana. A čak ni naznake o Heraklovim stupovima iz legende o Atlantidi nužno ne upućuju na neku lokaciju u okolici Gibraltarskih vrata. Kako ističe Peter James, rimski pisac Servije primjećuje sljedeće u svome komentaru Vergilijeve Eneide: "Prolazimo pokraj Heraklovih stupo­va u Crnome moru [kurziv autora] kao i pokraj Španjolske." Čini se da Ser­vije tu misli na Kijenske stijene u Bosporu, koje smo spomenuli u jednom od prethodnih poglavlja.

Sve to, međutim, podudara se s Platonovim opisom osnovnih značajki 'atlantidske' civilizacije, koje dijele neke zapanjujuće sličnosti sa značajkama ranije spomenutih poslijepotopnih kultura božice Majke.

Tako, primjerice, vrijedi spomenuti da je Atlantidom navodno vladalo "pet parova blizanaca", što priziva u sjećanje neobične dvojne kipiće ot­krivene u pretpotopnom Catal Hüyüku i na drugim nalazištima, kao i na kraljevske blizance nalik Kabirima, koji se iznova povezuju s kulturama božice. Što se tiče atlantidskih blizanaca, Atlant, kao "prvorođeni od naj-

starijih blizanaca", očito je bio najstariji i, prema tome, imao je zakonito pravo nasljedstva majčine kuće i okolne zemlje, koja je bila "najveća i naj­bolja". To neosporno upućuje na zakon matrilinearnog nasljeđivanja, za koji smo ustanovili da je prevladavao u kulturama božice od Turske do berberske Sahare.

Čini se da su Atlant, kao najstariji sin i devet drugih kraljevića bili pod­ložni unaprijed danim, pisanim zakonima, koji su uređivali njihove među­sobne odnose. Kako su egipatski svećenici rekli Solonu:

"Postojali su brojni posebni zakoni koji su obvezivali nekoliko kralje­va čija su imena zapisana na hramovima; ali najznačajniji među nji­ma bio je onaj koji im je zabranjivao da međusobno ratuju i nalagao im je da priteknu u pomoć jedni drugima ukoliko bi ijedan od njiho­vih gradova pokušao svrgnuti kraljevsku kuću."

Bio je to sporazum o nenapadanju između atlantidskih kraljeva, istovjetan onome koji je, kako smo spomenuli u posljednjem poglavlju, postojao između kanaansko-feničkih gradova-država, a zacijelo i između eteokrets-kih gradova-država, s obzirom na to da njihovi gradovi nisu imali zidine za obranu od pomorskih napada.

Isto tako, saiški su svećenici Solonu jasno objasnili da je Atlantida, kako i dolikuje jednome otoku, bila pomorska civilizacija. A što se tiče pet bliza-načkih kraljeva, rekli su mu sljedeće:

"Oni, kao i njihovi potomci, naraštajima su nastanjivali brojne oto­ke na otvorenome moru i njima vladali; i, kako smo već rekli, vladali su područjima koja se prostiru između [Heraklovih] stupova, sve do Egipta i Tirene [Etrurije]."

A s obzirom na veličinu atlantidskog carstva, "u njega su stizale najrazno-likije stvari iz stranih zemalja", iz čega možemo zaključiti da su Atlantiđani, kao i Kanaanci/Feničani, trgovali s dalekim zemljama. Prisjetimo li se Ka-naanaca/Feničana koji su, kako smo rekli u posljednjem poglavlju, gradili velike luke na svojim otočkim bazama, Atlanđani su navodno:

"... u moru ... izbušili kanal.. širok 90 i dubok 30 m, te dug pedeset stadija, koji je sezao do krajnjeg ruba [njihova otoka], stvorivši, tako, prolaz do njega preko mora, koji je postao luka; pritom su ostavili otvor dovoljno širok da njime mogu prolaziti najveći brodovi... do-

kovi su obilovali trijerama i pomorskim trgovinama... kanali i najve­će luke bile su pune brodova i trgovaca iz svih zemalja, radi čega je danju i noću odzvanjala zaglušujuća buka ljudskih glasova, zveketa i žamora."

Saiški su svećenici, dalje, Solonu rekli da su Atlantiđani "iz zemlje iskopa­vali sve što se u njoj može naći", a, kako se čini, glavna ruda kojom je obilovala Atlantida bio je "orichalcum [doslovno - mjed], koji se u to vrije­me cijenio više od svega, osim zlata." Očito je, dakle, da su Atlantiđani bili i vješti metalurzi. Nadalje:

"... drva za tesarske radove bilo je u obilju, a dovoljno je bilo i hrane za pripitomljene i divlje životinje... i najrazličitijih miomirisnih stva­ri koje rastu u zemlji, od korijenja do bilja, drveća ili voćnih i cvjetnih ulja, bujalo je u toj zemlji; a bilo je i uzgojenih plodova."

Iz toga možemo zaključiti da su Atlantiđani bili i vješti drvodjelci, stočari i poljoprivrednici.

Saiški su svećenici tvrdili da su Atlantiđani obrađivali kamen i da su bili stručnjaci za hidrauliku:

"Kamen... su iskopavali iz zemlje u središtu otoka... Postojao je bije­li, crni i crveni kamen ... Neke su njihove zgrade bile jednostavne, dok su druge gradili od raznobojna, oku ugodna kamenja ... gradili su i nakapnice, od kojih su neke bile otvorene, a druge nadsvođene, kako bi se zimi mogle koristiti kao tople kupelji... Kišnicu su usmjera­vali u Posejdonov lug, u kojemu su rasla svakovrsna divna i visoka stabla, dok je preostali dio bio prekriven akveduktima koji su se prostirali uz mostove do vanjskih krugova."

Kako je istaknuo James Mellaart, zgrade u Catal Hüyüku bile su obojene bijelom, crnom i crvenom bojom, a mnogi su autori uočili i zapanjujuće sličnosti atlantidskih i eteokretskih vodovodnih sustava.

Nadalje, Atlantiđani su se navodno u ratovanju koristili kolima na konj­sku vuču:

"Stanovnici... su imali vođe koji su im se dodijeljivali sukladno nji­hovim okruzima i selima. Vođa je bio obvezan osigurati šestinu boj­nih kola, tako da je ukupno bilo deset tisuća bojnih kola; morao je

osigurati i konje i jahače za njih, kao i dva konja za vuču bez kola, zajedno s jahačem koji će se moći boriti kao pješak, noseći mali štit i koji će imati vozača bojnih kola, koji će stajati iza oklopnika da upravlja s dva konja."

To podsjeća na bojna kola na konjsku vuču, koje su koristili kanaanski na­rodi u sjevernoj Africi i njihovim obalnim gradovima-državama na istoč­nom Sredozemlju. Atlantiđani su navodno imali i trkalište na kojemu su se održavale utrke konja.

Središnji hram atlantidskog carstva bio je posvećen Kleiti i Posejdonu, osnivačima kraljevske dinastije. Zanimljivo je da Platon navodi Kleitino ime prije Posejdonova, navješćujući da je ona bila više božanstvo, što od­govara matrilinearnom sustavu nasljeđivanja, koji je prevladavao među poslijepotopnim narodima božice. U drugim aspektima, međutim, čini se da se Platon, budući da je potjecao iz patrijarhalne kulture, više usredotočio na Posejdonov kult.

Središnja značajka atlantidskog kulta navodno je bio "stup od orichalcu-raa" koji se nalazio u središtu otoka, u Kleitinu i Posejdonovu hramu, što možemo usporediti s običajem štovanja stupova uvriježenom među spo­menutim narodima. Osnivači atlantidske dinastije na tom su stupu zapi­sali zakone, poput onoga o uzajamnom nenapadanju, kojima su bili podlo­žni i sami kraljevi. A "naizmjenično svake pete i šeste godine" kraljevi su u hramu održavali posebnu ceremoniju, u kojoj je taj stup očito imao glavnu ulogu. Saiški su svećenici rekli Solonu:

"Unutar hrama slobodno su se kretali bikovi ... a deset je kraljeva običavalo ostajati u hramu, gdje su, nakon molitve ... lovili bikove bez ikakva oružja, samo uz pomoć štapova i omči. A bika kojega bi ulovi­li, položili bi na vrh stupa i ondje ga zaklali, tako da mu se krv slijeva­la niz sveti natpis..."

Nakon toga bi, čini se, ispekli bikove udove i prinijeli ih kao žrtvu bogovi­ma, dok su mu krv izmiješali s vinom koje bi vladari potom pili u čast bo­gova, zaklinjući se da će štititi zakone svojih predaka.

Znanstvenici poput Roberta Gravesa, J. V. Lucea i drugih, ispravno su primijetili da taj opis kraljeva u lovu na bika podsjeća na obred preskakanja bika prikazan na freski iz eteokretskog grada Knossosa. Kao što se negdje unutar svete palače u Knossosu zacijelo nalazilo neko posebno područje u kojemu su se slobodno kretali kretski bikovi i u kojima su se izvodili

obredi preskakanja bika, nešto takvo sigurno je postojalo i u hramu na At-lantidi. Nadalje, čini se da su se i atlantidski kraljevi, kao i u eteokretskom obredu, morali pridržavati strogih pravila, kao što je zabrana korištenja oštrog oružja za vabljenje bika do mjesta na kojemu će biti žrtvovan, osim štapova i omči.

To je vjerno prikazano na na dvama zlatnim peharima iz sredine 2. ti­sućljeća pr. Kr., otkrivenima u kraljevskoj grobnici u Vafiju pokraj Sparte [slika br. 33]. Kako ističe Robert Graves, Sparta je bila grad-država u kojoj

Slika br. 33: Hvatanje bika na atlantidski način, primjenom 'štapova i omči'. Pri­zor na dvama zlatnim peharima iz Vafija, Sparta, prikazuje (gore lijevo) opasno­sti primjene pogrešne metode i (gore desno) metodu vabljenja bika kravom, koja vodi do (dolje) uspješnog sputavanja bika.

se dvojni sustav kraljevstva - kao i ravnopravno sudjelovanje žena u rato­vima - zadržao čak nakon uspostave indoeuropskog patrijarhalnog oblika društva u drugim zemljama. U svakom slučaju, na prvom od dvaju spo­menutih pehara prikazana su dva muškarca (vjerojatno dva kralja), koji naizgled neuspješno pokušavaju namamiti bika u zamku koristeći se samo mrežama i užadi. Vidimo kako lete zrakom poput krpenih lutaka, dok ih bik, razbješnjen njihovom drskošću, divljački baca uvis. Na drugom peharu, pak, lovci su se odlučili na drukčiji, mnogo uspješniji pristup. Naime, bika pokušavaju privući i umiriti kravom, što jednome od muškaraca omoguća­va da ga lako sputa.

Iz tih prizora jasno proizlazi da inteligentna primjena seksa nadvlada­va surovu snagu. Čini se, dakle, da su ljudi koji su oslikali pehare iz Vafija, Eteokrećani, kao i danas još uvijek tajanstveni Atlantiđani, vjerovali da se bik ne smije prinositi na žrtvovanje uz prolijevanje krvi. To neizbježno nameće pitanje je li taj obred, sa svim popratnim opasnostima, potjecao iz starijeg, možda pretpotopnog razdoblja, kada su ljudi naučili pripitomlja­vati stoku.

Ustvari, otkrivene su neke veze između kultura zapadne Turske i atlan-tidskog obreda žrtvovanja bika na stupu. Peter James je otkrio novčić isko­van u Troji u rimsko doba, na kojemu je prikazan bik koji visi na stupu, dok s njegove lijeve strane stoji božica Atena, u čiju je čast, naizgled, žrtvo­vana ta velika životinja. Poznato je da su u Ateninom hramu u Troji služile lokridske svećenice iz matrijarhalnog plemena Lokrana podrijetlom iz Turske. Pripadnici toga plemena, koji su se poslije preselili u južnu Italiju, štovali su veliku božicu Majku. Takvi tragovi, dakle, upućuju na pretpostav­ku da priča o Atlantidi nije samo plod Solonove ili Platonove mašte, nego se sigurno osniva na zbiljskom, iako zaboravljenom društvu velike božice Majke, koje je uništeno u katastrofalnom potopu, premda ne znamo točno gdje i kada.

Sličnosti trojanskog i atlantidskog kulta bika za Petera Jamesa bile su toliko 'neosporne' , da je pretpostavio da je priča o Atlantidi nastala u za­padnoj Turskoj. Prema njegovu stajalištu, koje je iznio neposredno prije objavljivanja Ryanove i Pitmanove hipoteze o crnomorskom potopu, Atlan-tida je najvjerojatnije bila izgubljen frigijski grad Tantal, koji je on smje­stio istočno od Izmira na zapadnoj obali Turske, u okolici gorja Sipylus. Čini se da je to onaj isti izgubljeni grad o kojemu govori Pausanija, grčki putopisac s početka 2. st. po Kr., a koji u svojoj raspravi o potresima primje­ćuje sljedeće:

"Slična sudbina [tj. potres] zadesila je grad na gorju Sipylus koji je nestao u ponoru, a iz te pukotine u planini izbila je voda i ponor je postao jezero Saloe. Ruševine grada mogle su se vidjeti na dnu jeze­ra sve dok ih nije prekrila vodena bujica."

Na podnožnju gorja Sipylus doista se, sve do novijeg doba, nalazilo jezero koje je poslije pretvoreno u poljoprivredno zemljište. To bi značilo da se ondje uistinu mogao nalaziti drevni grad, koji je potonuo zbog nekih seiz­mičkih poremećaja uobičajenih u zapadnoj Turskoj - iako nije sigurno je li to bila legendarna Atlantida.

Međutim, prije Jamesove teorije o 'turskoj Atlantidi', neki su znanstve­nici uočili velike sličnosti između obreda žrtvovanja bikova, koje su navo­dno izvodili atlantidski kraljevi, i obreda koji su postojali na Kreti u doba Eteokrećana. Još 1909., kada je Arthur Evans punio novinske stupce svo­jim otkrićima u Knossosu, znanstvenik s Queen's University u Belfastu, K. T. Frost, objavio je sljedeći članak u časopisu Times:

"Velika luka [Atlantida] sa svojim brodovljem i trgovcima koji su ondje dolazili iz svih zemalja, dotjeranim kupalištima, trkalištem i obredima žrtvovanja bika, u potpunosti je, iako ne isključivo, mi-nojska; no, kada čitamo kako se u "Posejdonovu i [Kletinu] hramu [lovi bik] bez oružja, već samo štapovima i omčama", to je bez dvoj­be opis arene s bikovima u Knossosu, koja je oduševljavala strance i potaknula nastanak legende o Minotauru."

A Robert Graves napisao je sljedeće 50-ih godina prošlog stoljeća:

"Iz nekih pojedinosti Platonova opisa, kao što je žrtvovanje bikova na stupu i sustavi izmjene tople i hladne vode u Atlantovoj palači, ja­sno proizlazi da je riječ o Krećanima, a ne o nekom drugom narodu."

Unatoč Frostovu i Gravesovu zavidnom znanju, glavna poteškoća pri po­kušaju identifikacije Atlantide s eteokretskom Kretom proizlazila je iz či­njenice, da ne postoji nijedan dokaz da se na Kreti ikada dogodila diluvi-jalna katastrofa onih razmjera koja je uništila Atlantidu. Međutim, krajem 1960-ih, grčki arheolog Spyiridon Marinatos započeo je iskopavanja na egejskom otoku Teri, pri čemu je otkrio neupitan dokaz vulkanske erup­cije koja se dogodila oko 1500. god. pr. Kr. U tom su potresu uništena eteokretska naselja na otoku. Kako tvrdi dr. James Mellaart, postoji i drugi,

do danas neobjavljen tekst iz istog razdoblja, podrijetlom iz pokrajine Ar-zave u zapadnoj Turskoj, a koji opisuje kako su se prognani Terani poslije naselili na otoku Rodosu. A s obzirom na razmjer te katastrofe, njezine su posljedice nedvojbeno utjecale i na Kretu, koja je smještena 97 km južno od Tere. Budući da su tsunamiji, odnosno veliki plimni valovi koji poplavlju­ju okolne obale, jedna od najrazornijih posljedica takvih vulkanskih erup­cija sa žarištem u moru, možemo logično objasniti kako su Eteokrećani, ukoliko su oni doista bili Atlantiđani, mogli preživjeti katastrofu koja je zadesila Atlantidu. Tu teoriju iznio je sam Marinatos, a uskoro su je potvrdi­li i grčki seizmolog A. Galanapoulos, klasičar J. V. Luce i arheolog Nikolas Platon.

Treće moguće objašnjenje, koje je prije pola stoljeća snažno zagovarao Robert Graves, jest da je Atlantida možda bila amazonski grad Hersonez koji se, kao i legendarna Atlantida, nalazio na otoku. Iako Hersonez pozna­jemo samo iz mitova, prisjetit ćemo se da je Diodor Sicilski, koji je znao da je Crno more nekoć bilo jezero, napisao da se nalazio u središtu jezera Tritonide u sjevernoj Africi, i da je u 3. tisućljeću pr. Kr. uništen u poplavi. Ranije smo pretpostavili da su se u taj 'izgubljeni' dio sjeverne Afrike, neposredno nakon crnomorskog potopa, možda doselili neki stanovnici područja u okolici Crnoga mora. Sir Arthur Evans, koji je iskopavao Knos-sos, iako nije bio upoznat ni sa kakvim znanstvnim dokazima o nestanku dijela stare obale Tunisa, uvijek je vjerovao da su mnogo napredniji Eteo­krećani potjecali iz Libije, zemlje koja je za njega, kao i za drevne Egipća-ne, sigurno uključivala i Tunis. S gledišta Egipćana, Tunis se nedvojbeno može smjestiti "ispred Heraklovih stupova" (ispred Gibraltarskih vrata), gdje su saiški svećenici smještali Atlantidu. I premda Egipćani nisu bili veliki pomorci, razumno je pretpostaviti da su saiški svećenici bili upozna­ti s velikim potresom koji je pogodio sjevernoafričku obalu na kojoj su živjeli njihovi daleki preci.

Nadalje, Herodot piše da je u 1. tisućljeću pr. Kr. na krajnjem zapadu sjeverne Afrike još uvijek živio narod imena Atlanti ili Ataranćani, koji su vjerojatno obitavali područje nestalog jezera Tritonide. A Diodor Sicil­ski, koji je živio na Siciliji i stoga je vjerojatno raspolagao pouzdanim, ta­mošnjim predajama, također je taj narod opisao kao "veoma civiliziran". To očito nisu bile Amazonke, budući da su one, kako piše Diodor, prvotno s njima ratovale. Ali kako od istog izvora saznajemo da su Amazonke sklopile prijateljski savez s Atlantima otprilike u doba prije nestanka jezera Tritonida, Hersonez je u vrijeme njegova potonuća možda bio atlantidski

i amazonski grad. Kako tvrdi Herodot, stanovnici tog tuniškog dijela sjever­ne Afrike štovali su, osim ratničke božice Majke i Posejdona, kao i Atlanti-đani, kako je Solon saznao od saiških svećenika. Nadalje, o utrkama konja i bojnih kola koje su organizirali Atlantiđani svjedoči tzv. faza 'letećeg galopa' u umjetnosti, kako ju je nazvao Henri Lhote, koju predstavljaju i tassilijski crteži na stijenama. U Herodotovo doba, sjeverno afrički narod koje on naziva Garamanćanima - a čije je ime, kao i turskog pomorskog naroda, Karijaca, Robert Graves povezao s velikom božicom Majkom Kar - navodno su u napadima na hitre domorodačke stanovnike još uvijek koristili četveroprege.

Prema tome, priča o Atlantidi možda je stvarno nastala u 'izgubljenoj' prijestolnici carstva božice, koju su utemeljili potomci potopnih naroda, i koja je uništena u katastrofalnoj poplavi u određenom razdoblju nakon potopa i prije otprilike 3000. god. pr. Kr., kada je Sredozemno more progu­talo velik dio tadašnje obale Tunisa. Ako je to točno, tada su neki preživjeli možda pobjegli na Kretu koja je pripojena carstvu božice, gdje su se asimi­lirali s Eteokrećanima i, tako, osnažili njihovu kulturu.

Međutim, kako smo na početku savjetovali, ne valja nam precjenjivati nijedno tumačenje Platonove priče o Atlantidi, koja je od doživjela suviše mnogo iskrivljavanja da bi se mogla smatrati apsolutno vjerodostojnom. Prije svega, nedostaje egipatski tekst koji bi potkrijepio ono što su saiški svećenici rekli Solonu. I, iako ona možda doista utjelovljuje izgubljeno sje­ćanje o tome kako su se i gdje u sjevernoj Africi ili na nekom drugom po­dručju, preživjeli iz crnomorskog potopa možda privremeno naselili nakon potopa, to tek trebamo dokazati.

Usporedbe radi, srodne priče o potopu možemo mnogo lakše potkrije­piti. Naime, neosporna je činjenica da su mnoge od tih priča zapisane ne­koliko stotina godina prije Platonova rođenja, i to u sačuvanim tekstovima. A s obzirom da znamo da se crnomorski potop stvarno dogodio, ti su se tekstovi zacijelo prenosili na temelju starijih usmenih predaja. Sumerani i Babilonci odavno su ih ovjekovječili na pločama ispisanima klinastim pi­smom. Židovi su ih zapisali u svicima Tore, a Grci, nakon što su ustanovili svoj alfabet, jasno su pokazali da i oni poznaju tu priču.

Kako se, dakle, približavamo 1. tisućljeću pr. Kr. - oko petsto godina nakon crnomorskog potopa - postavlja se sljedeće pitanje: u kojoj se mjeri u to vrijeme sačuvalo sjećanje na taj potop, koji je događaj znanost danas neupitno potvrdila?

18. POGLAVLJE

DUGO SJEĆANJE

Da bi se sjećanje na crnomorski potop sačuvalo makar i u obliku prilično neodređenih priča o potopu, moralo se prenositi s naraštaja na naraštaj. Predaja o događaju koji se zbio u tako dalekoj prošlosti kao što je 5600. god. pr. Kr., zacijelo se nije prenosila pismenim putem, čak i da su ranije spomenute tartarijske pločice ispisane pravim pismom, a to stoga što je još bilo previše rano za formuliranje neke dugačke pripovijesti u pisanom obliku.

Ipak, nema nikakve dvojbe da se pripovijedanje već razvilo u vrijeme potopa. Kako se jasno vidi na primjeru današnjih potomaka drevnih sa-kupljačko-lovačkih naroda, kao što su južnoafrički Khoisani i australski Aboridžini, jedan od najdublje ukorijenjenih ljudskih običaja jest pripovije­danje predačke povijesti uz glazbu na plemenskim okupljanjima. A gotovo je sigurno da taj običaj nije izumro s prijelazom na poljoprivredni i stočar­ski način života. Štoviše, dogodilo se upravo obrnuto. Kako proizlazi iz sumerskih, ali i eteokretskih, kanaanskih i starogrčkih umjetničkih djela, sve te kulture odavno su poznavale liru. Pripovijedanje pučkih priča uz zvuk takvog instrumenta, zacijelo je na koristan i prirodan način pripomo-glo očuvanju sjećanja. Sto se tiče Homerovih priča, učenjaci se slažu da je nekoliko ljudskih naraštaja te priče slušalo na takav način prije nego li su one zapisane. A kako proizlazi iz studija o tradicionalnim bardima koji su djelovali i u 20. st, usmena predaja ne znači nužno netočno prenošenje.

Ali razvojem pisma oko 3000. god. pr. Kr., kao načina očuvanja riječi dugo nakon njihova usmenog priopćavanja, svi koji su težili očuvati svoju usmenu baštinu u trajnijem obliku to su prirodno činili primjenom tog re­volucionarnog novog medija. A što se tiče predaja o potopu, u jednome od prethodnih poglavlja vidjeli smo kako je nekoliko različitih kultura zapi-salo te predaje, iako nije sigurno koja su točno sjećanja primljena usmeno, neprekinutim kulturnim nasljeđem, a koja posrednije.

Prisjetit ćemo se da su predaje o potopu prije svega očuvali zapadnoazij-ski narodi, Sumerani, Babilonci i Hebreji, koji su prenosili priče o Utnapi-štimu, Atrahazisu i Noi, dok su u Europi Grci sačuvali priču o Deukalionu

i njegovoj ženi, crvenoj Piri. Međutim, sa suvremenog gledišta, ključnu ulogu u tome imao je asirski kralj Ašurbanipal (668.-627. pr. Kr.) koji je vladao iz svoje prijestolnice Ninive. U njegovo je doba priča o potopu bila veoma aktualna, jer je samo nekoliko desetljeća prije njegov djed Sanherib osvojio Babilon, izvršio pokolj nad njegovim stanovništvom, uništio tamo­šnji hram i potopio grad, skrenuvši tok vode u gradskom kanalu koja je, tako, poplavila sve ulice, trgove i kuće.

Sanheribov nasljednik Asarhadon iznova je izgradio Babilon, i pritom zacijelo spasio sve što je mogao iz gradskih arhiva. Njega je 668. pr. Kr. naslijedio Ašurbanipal, koji je odlučio izgraditi veliku knjižnicu u Ninivi, radi čega je poslao svojega dužnosnika Šadanua u Babilon kako bi ondje pronašao arhivske zapise. Pritom mu je rekao sljedeće:

"Potraži i donesi mi dragocjene ploče s natpisima čiji prijepisi ne postoje u Asiriji. Upravo sam pismom obavijestio hramskoga nadzor­nika i gradonačelnika Borsipe da ćeš ti, Šadanue, čuvati ploče u svo­me skladištu i da ti nitko neće smjeti odbiti predati ploče. Čuješ li za koju ploču ili obredni tekst prikladan za palaču, potraži ga, pribavi i pošalji ga ovamo."

Šadanu je uz pomoć čitave vojske pisara, koji su imali zadatak izraditi ko­pije i prijepise starijih izvornika, Ašurbanipalu prikupio uistinu impozan­tnu knjižnicu. Ona je uključivala iznimno vrijedne tekstove o povijesti, genealogiji, pravu, medicini, matematici, astronomiji, popularnoj znanosti, pjesništvu, te mnoga druga djela. Nažalost, životni im je vijek u knjižnici bio veoma kratak. Naime, 612. pr. Kr., samo nekoliko godina nakon Ašur-banipalove smrti, pred zidinama Ninive pojavila se vojska medijskog kra­lja, koja je opsjela grad i naposljetku ga osvojila, sravnivši ga sa zemljom, zajedno s njegovom knjižnicom. Međutim, zahvaljujući činjenici da su se Asirci služili pločama od pečene gline, 'knjige' su preživjele više od dva i pol tisućljeća pod ruševinama, odakle ih je krajem 1860-ih iskopao Hor-muzd Rassam, pomoćnik jednoga od pionira britanske arheologije, Sir Henryja Layarda.

Među više od 20.000 ploča koje su otkrili Rassam i drugi, za nas je naj­hitnija i najzanimljivija ona na kojoj je zapisan 'Ep o Gilgamešu' i njegova priča o Utnapištimu koji je preživio potop. Naime, kako smo saznali u jednome od prethodnih poglavlja, bio je to tekst koji je George Smith, pomoćnik u British Museumu počeo čitati 1872., pri čemu je ustanovio da

je posrijedi verzija starozavjetne priče o Noi i potopu. Ali, kako smo također spomenuli, kasnija slična otkrića pokazala su da su Ašurbanipalove ploče iz 7. st. pr. Kr. prilično mladog podrijetla, i da nisu toliko jedinstvene kako su prvotno pretpostavili Rassam i Smith. Ep o Gilgamešu, sa ili bez priče o Utnapištimu, kolao je svijetom još u 2. tisućljeću pr. Kr., budući da je u hetitskim arhivima u Bogazkoyu otkrivena verzija te priče na akadskom jeziku, onovjekoj semitskoj inačici latinskog. Nadalje, ti su arhivi sadržava­li i verzije na hetitskom i huritskom jeziku. Iskopavanjima u Sultantepeu u sjevernoj Siriji, otkrivena je još jedna verzija priče o Gilgamešu, a, kako smo prije spomenuli, iz fragmenta ploče ispisane klinastim pismom iz 2. tisućljeća pr. Kr., otkrivenog u Megidu u Izraelu, proizlazi da su tu priču poznavali i Kanaanci, prethodnici Židova u Izraelu.

Nadalje, prikazi elemenata te priče na sumerskim pečatima iz 3. tisućlje­ća pr. Kr. svjedoče o njezinoj još većoj starosti, što ne iznenađuje ukoliko se ona doista osniva na stvarnim događajima koji su se dogodili 5600. god. pr. Kr. Sumerani su nedvojbeno najstariji narod koji je sačuvao sjećanje na potop, što i dolikuje kulturi koja je razvila jedno od najstarijih pisama na svijetu. Ipak, s obzirom na danas još uvijek tajanstveno podrijetlo samih Sumerana, čak ni njihovu predaju ne možemo izravno povezati s ljudima koji su oko 5600. pr. Kr. stvarno doživjeli potop.

Što, onda, možemo zaključiti o hebrejskim sastavljačima Biblije koji su nam prenijeli priču o Noi i potopu? Kako su oni došli u posjed te priče? Iz­ravno ili neizravno? Kako smo spomenuli u jednome od prethodnih po­glavlja, priča o Noi iz starozavjetne Knjige Postanka samo je jedan od broj­nih elemenata povijesti hebrejskih predaka, koja je bila sadržana u dvije ili više neovisnih i starijih predaja, koje su sastavljači biblijskih knjiga vješto isprepleli u 1. tisućljeću pr. Kr. Iako najstariji sačuvani rukopis Knjige Po­stanka, u obliku fragmenata otkrivenih medu Svicima s Mrtvoga mora, potječe iz oko 3. st. pr. Kr., pretpostavlja se da je do spajanja tih zasebnih tekstova došlo oko četiristo godina prije. Prema jednom teoretičaru, to je učinio svećenik Jeremija, autor istoimene starozavjetne knjige koji je živio krajem 7. i početkom 6. st. pr. Kr.

Veći problem predstavlja pokušaj otkrivanja tragova tih neovisnih pre­daja mnogo dalje u prošlosti. Jedan od tragova je činjenica da se u biblij­skom tekstu 'P' Bog ne naziva Jahve, kao u tekstu 'J', već imenicom elohim, što doslovno znači 'bogovi'. Iz toga se može zaključiti da je ta priča nastala u kulturi koja je postojala prije židovskog monoteizma i koja je štovala više bogova i, prema tome, najverojatnije i božice. Naime, u Sumerskoj i

babilonskoj priči o potopu spominju se ženska božanstva i to pod različitim imenima velike božice Majke - Inana i Ištar.

Nadalje, osobito zanimljiva značajka babilonske priče o potopu jest da se u njoj opisuje kako se božica Belet-ili ili Ištar, koja je za razoran potop krivila boga Enlila, zaklinje svojom draguljima optočenom ogrlicom, ili dugom, da bogovi nikada neće zaboraviti taj događaj:

"Vi, bogovi! Kao što nikada neću zaboraviti nakit od dragulja na mom vratu, tako ću misliti na ove dane i nikada ih neću zaboraviti!"

Osvrnemo li se iznova na svećeničku ('P' tekst) verziju priče o potopu iz Postanka, točnije, onu u kojoj se bog naziva elohim, vidjet ćemo da je u njoj sačuvan element duge:

"I reče Bog [elohim] ... 'Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad ... duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza ... potopa više neće biti da uništi svako biće." [Postanak, 9:12-15]

Dakle, premda i u babilonskoj i biblijskoj verziji duga simbolizira znak božjeg obećanja da nikada neće zaboraviti potop, u potonjoj inačici na­mjerno je izbrisan svaki trag o sudjelovanju božice u priči.

To je veoma zanimljivo, obzirom da većina starozavjetnih knjiga, od Iz­laska do vladavine kralja Davida, govori o tome kako su patrijarhalni Semiti preuzeli, premda ne i potpuno iskorijenili, stariju religiju koja se temeljila na velikoj božici Majci i kulturu svojih semitskih sunarodnjaka, Kanaana-ca-Feničana. Mnogi biblijski odlomci sadrže naznake o ključnim značaj­kama te religije. Tijekom lutanja Židova koje je Mojsije izveo iz Egipta, neki od njih navodno su izradili idola u obliku 'zlatnoga teleta', oko kojega su plesali. Izraelski arheolozi povremeno otkrivaju kanaanske primjerke tih kipova koji, ustvari, prikazuju 'mlade bikove', kako se likovno prikazivao kanaanski bog Baal. Otprilike u doba vladavine kralja Davida, svećenik Samuel je negodovao što mnogi Izraelci štuju 'strane bogove i Aštartu'. Sto­ga ne iznenađuje što se u Izraelu i njegovoj okolici često otkrivaju kipići 'Aštarte' ili 'ašere', kao najuobičajeniji kanaanski kultni predmeti. Isto tako, američki je arheolog Paul Lapp, prilikom iskopavanja koja je 1968. provodio u Taanahu na sjeveru Izraela, otkrio kultno postolje iz 11. st. pr. Kr., na kojemu je bio prikazan kanaanski panteon, među kojima se, osim 'mlado-

nuiranoga prenošenja drevne predaje o potopu izravno iz vremena stvar­ne katastrofe, točnije, iz 5600. god. pr. Kr.

Grad u koji je Lukijan smjestio Deukaliona i potop danas se zove Mem-bij. U tom neuglednom selu na sirijsko-turskoj granici danas se nalaze ma­lobrojni tragovi koji svjedoče o njegovoj nekadašnjoj slavi. A samo su rijet­ki za njega čuli jer, obzirom da je smješten na granici, mjesna vojska ne preporuča ulazak u selo. Međutim, u klasično doba ondje se nalazio grad Bambis ili, na grčkome, Hierapolis, 'sveti grad', a osim što je bio značajna postaja na velikom trgovačkom putu između Antiohije na obali i Dalekog istoka, štovateljima istočnjačkog kulta velike božice Majke značio je ono što muslimanima danas predstavlja Meka. U njega su dolazili vjernici iz svih krajeva, Babilonije, Asirije, Kilikije, Fenikije i Arabije. Iako božicu koja se ondje štovala Lukijan naziva Hera, lokalni su je Semiti zvali sirijskim ime­nom Tarata i općenito se smatrala Velikom božicom Majkom ili Velikom Majkom bogova. U drugim mjestima u tom području zvali su je i Atagar-ta ili Atarata, a poistovjećivala se i s Kibelom, Izidom i drugim božicama.

Budući da je Lukijan potjecao iz mjesta udaljenog samo 65 km od Hiera-polisa/Bambisa, njegov detaljan opis Taratina hrama i tamošnjih kultova može se smatrati prilično vjerodostojnim. On piše da je to zdanje bilo okru­ženo zidovima, što je logično, obzirom da znamo da su se unutar njega slobodno kretali pripitomljeni lavovi, bikovi, orlovi, konji i medvjedi, što nas podsjeća na eteokretska i atlantidska svetišta s bikovima. To ujedno ob­jašnjava naslov velike Božice Majke - 'Gospodarica životinja'.

Lukijan dalje piše da su na sjevernom ulazu u hram stajala dva, 60 m visoka drvena stupa. Na jednome od njih bila je uklesana posveta velikoj Božici Majci. Kip božice, koji se nalazio u unutarnjem svetištu, ali na otvo­renome, bio je izrađen od zlata i stajao je na postolju s lavovima. Glava joj je bila ukrašena zrakama i kulom, koja je sve do modernog doba bila tradi­cionalan ukras za glavu lokalnih žena. Budući da su joj se pridavale osobi­ne nekoliko drugih božica, poput Atene, Afrodite i Selene, bila je to Velika Božica Majka u svom najdrevnijem trostrukom obliku.

Iako je izvorni kip odavno rastaljen, u Arheološkom muzeju u Damasku, srećom, pohranjen je pogrebni epitaf iz 3. st. po Kr., otkriven u obližnjem Dura-Europosu, koji je izradio jedan od muških štovatelja kulta hijerapol-ske božice [slika br. 34]. Na njemu je prikazan vjernik koji stavlja vijenac na kip božice, koja sjedi na prijestolju između dva lava. Vidimo, dakle, da se i gotovo šest tisuća godina poslije štovala ona ista božica čiji je kipić, iako podrijetlom iz vremena prije potopa, otkrio James Mellaart u Catal Hüyüku. Dalje vrijedi spomenuti da je na reljefu iz Dura-Europosa prikaza-

Slika br. 34: Štovanje Velike božice Majke u 3. st. po Kr. Ovaj reljef otkriven u Dura-Europosu, koji se nalazi nedaleko od Membija/Hierapolisa u sjevernoj Si­riji, prikazuje štovatelja koji stavlja krunu na kip božice, iznad koje se vidi bik koji se prinosi kao žrtva. Božica sjedi na prijestolju između dva lava, koji se prikaz očito osniva na starijem, pretpotopnom kipiću Velike božice Majke otkrivenom u Catal Hüyüku.

no prinošenje žrtvenog bika božici, dok na gornjem zabatu vidimo orla ili, možda, lešinara.

Lukijan također piše da su se u hramskim prostorijama izvodili obredi svetog ili kultnog seksa, kao u kanaanskoj religiji, premda je taj element te religije zabranjen u onim aspektima kulta sirijske božice, koji su postali popularni u Rimu tijekom prvih stoljeća kršćanstva. Isto tako saznajemo da je hramski veliki svećenik ili archigallus koji je tu službu obnašao godinu dana, nosio kraljevski grimiz i tijaru. Pogrebni reljef iz rimskog doba prika­zuje jednog takvog svećenika, među čijom se opremom jasno vidi svirala s iskrivljenom i ravnom cijevi kakvu, kako smo ranije spomenuli, svira muška 'svećenica' na eteokretskom sarkofagu s prikazom žrtvovanja bika. Nije poznato jesu li se hijerapolski svećenici morali odijevati u žensku od­jeću prilikom izvođenja žrtvenih obreda u čast božice. Ipak, sigurno je da su se morali javno kastrirati sukladno posebno propisanom obredu, što je bila njihova najveća žrtva i znak apsolutne pokornosti božici.

Čini se da su niži hramski službenici u taj obred uključili glazbenike sa sviralama i flautama, kako bi pomogli arhigalu i drugima da se lakše pripre­me na svoju žrtvu. Postojale su i žene koje su se navodno odavale mahnitom plesu uz glazbu bubnjeva i drugih instrumenata. To podsjeća na biblijski opis Kanaanaca koji su plesali uz kip 'zlatnog teleta (Izl. 32,19). Svakodnev­no prinošenje žrtava hijerapolskoj ili sirijskoj božici, odvijalo se uz "prat­nju divlje glazbe". Budući da je, kako piše Lukijan, posveta na jednome od hramskih stupova bila sirijska inačica štovanja grčkoga boga vina, Dioniza, to, kao i divlji ples i glazba upućuju na dionizijske elemente kulta hijerapol-skog hrama. To nas, pak, podsjeća na vinogradarstvo za koje Biblija kaže da je uvedeno neposredno nakon potopa, kao i na značenje imena grčkog Noe, Deukaliona, 'pomorac mladoga vina'.

Iako je Tarata ili Atagarta bila glavno božanstvo koje se štovalo u Hiera-polisu, u središnjem hramskom svetištu nalazio se i kip boga oluje, Hadada, na postolju od bikova. Jedan povijesni izvor iz susjednoga Harana opisuje procesiju nošenja žrtvenog bika okićenog vijencima i zvonima, u pratnji pjevača i svirača, koja se održavala još u 9. st. po Kr. Lukijan piše kako su u Hierapolisu roditelji često običavali žrtvovati svoju djecu. Poznato je da su to u ekstremnim okolnostima činili i Kanaanci/Feničani, Kanaanci i Eteokrećani, u kolonijama, Kartagi i drugim naseljima koja su Feničani poslije osnovali u sjevernoj Africi. I zanimljivo je, kako piše Lukijan, Titan Atlant, danas nam poznat iz legende o Atlantidi (ili po nekoj semitskoj ina­čici tog lika), bio je jedan od nižih bogova koji su se štovali u Hierapolisu.

Sve to po sebi dovoljno dokazuje da se štovanje velike Božice Majke, koje je možda izravno proizašlo iz religije koja se prakticirala u pretpotop­nom Catal Hüyüku, održalo barem u nekim udaljenim područjima Turske (i dalje) još u doba klasične starine. Čini se da su stanovnici Hierapolisa bili Mošani, kasnije poznati kao Frigijci, s kojima smo se prvi put susreli južno od Crnoga mora, u sjevernoj Turskoj, odakle su ih poslije potisnuli osvajački indoeuropski narodi.

Međutim, u svezi toga, još zanimljiviji podatak koji nam navodi Lukijan odnosi se na pretpostavljenog osnivača hrama u Hierapolisu. On tvrdi, a to navodi kao 'općepoznatu' činjenicu, da je to bio grčki Noa, Deukalion - "onaj Deukalion u čije se vrijeme zbio veliki potop". Veoma je zanimljivo da Lukijan Deukaliona naziva "ton Skuthea" - Skit - a čini se da je sam Lu­kijan ili netko tko je poslije prepisao njegovo djelo, pogrešno napisao riječ 'Sisuthea', u pokušaju prevođenja imena babilonskog 'Xisuthrosa, 'izvan­redno mudroga', Noina pandana iz babilonske verzije priče o potopu.

U svakom slučaju, Lukijan iznosi sljedeću verziju priče o 'velikom poto­pu' koju je čuo od Grka:

"Priča glasi ovako: Ovaj naraštaj, današnji ljudi, nije bio prvi, jer je prvi naraštaj bio uništen, a ovo je drugi naraštaj koji je potekao od Deukaliona i namnožio se. Prvi su ljudi, kažu, bili veoma okrutni, činili su opačine, nisu se držali prisega, nisu voljeli strance niti su bili milosrdni prema poniznima; a radi tih prijestupa zadesila ih je velika nevolja. Iz zemlje su iznenada izbile velike vode i s neba se spu­stile velike kiše, rijeke su se slijevale u bujicama i more se diglo visoko, dok se sve nije pretvorilo u vodu i dok svi nisu iščeznuli. Samo je Deukalion radi svoje mudrosti i dobrote ostao među ljudima kako bi posijao drugi naraštaj. A ovako bijaše spašen. U svoju je veliku lađu ukrcao svoju djecu i žene, a potom je i sam ušao u nju. Za njim su ušle svinje, konji, lavovi, zmije i sve divlje zvijeri, svi stvorovi koji žive na zemlji, u parovima. A sve ih je srdačno primio i nitko mu nije učinio zlo, jer su im bogovi udijelili veliku milost. Dok je trajao potop, svi su plovili u jednoj lađi."

Lukijan dalje objašnjava da su stanovnici Hierapolisa, koji su bili Aramejci ili Sirijci koji su govorili semitski, pripovijedali svoju verziju priče o potopu. Prema njoj, "u njihovoj zemlji", a s obzirom na seobe Indoeuropljana mo­žemo pretpostaviti da u njoj nisu živjeli u Lukijanovo doba:

"... otvorio se velik ponor koji je progutao svu vodu, a kada se to do­godilo, Deukalion je podigao žrtvenike i izgradio hram iznad ponora i posvetio ga Heri [velikoj Božici Majci]."

Budući da je uvijek nastojao izvještavati o činjenicama, Lukijan je istaknuo da je osobno vidio taj ponor kada je posjetio Hierapolis. Piše:

"Osobno sam vidio rupu koja je veoma malena, a nalazi se ispod hra­ma. Ne znam je li nekada bila velika, ali ona koju sam vidio bila je malena."

Ideja da su se vode koje su navodno preplavile čitav svijet, slile u 'velik po­nor' koji se poslije smanjio i to u području u unutrašnjosti, gdje se nalazi Membij, očito je apsurdna. Čini se da je i Lukijana zbunjivala ta mogućnost, jer nije bio siguran je li potpuno razumio priču. Mnogo je smislenije, stoga, pretpostaviti da je spomenuti ponor nastao na Bosporu, i da su se potopne vode slijevale u crnomorsko jezero, koji su događaj stanovnici Hierapolisa, kao potomci preživjelih u toj katastrofi, od tada simbolično obilježavali.

Iznoseći hijerapolsku verziju priče o potopu, Lukijan je jasno naznačio da su ljudi koji su preživjeli tu katastrofu za to zahvaljivali sirijskoj ili azij­skoj velikoj Božici Majci. Doista, azijski je Deukalion podigao veličanstveni hram upravo s tom svrhom. A čini se da je to i jedini primjer u svim saču­vanim pričama o potopu, da se velikoj Božici Majci pridaje tako velik značaj u tom događaju, što tu verziju priče čini još zanimljivijom.

Iako je Hierapolis udaljen oko 160 km od oceana, božica se ondje očito štovala u svojim Vodenim, ali i drugim aspektima, budući da su se u njezi­nu hramu, kako piše Lukijan, nalazili kipovi sirena. U blizini hrama navo­dno se nalazilo i jezero s ribama, koje su bile svete životinje te božice i koje su, budući da se nikada nisu lovile za hranu, bile toliko pitome da bi se odazivale kada bi ih ljudi zvali imenom.

Druga jedinstvena značajka Lukijanova opisa koju ne smijemo previdje­ti, jest da iz njega saznajemo da se spomen na crnomorski potop obilježa­vao više od pet tisuća godina nakon izvornog događaja. Lukijan piše:

"U spomen na tu priču čine sljedeće. Dva puta godišnje dovode vodu iz mora u hram. A u tome ne sudjeluju samo svećenici, nego svi ljudi iz Sirije i Arabije; i ljudi iz zemalja iza Eufrata odlaze na More i uzimaju vodu, koju potom izlijevaju u hramu. Ona se potom slijeva u onu rupu; i premda je rupa mala, u nju stane velika količina

vode. I pritom govore da je Deukalion utemeljio taj običaj u svetištu, u znak sjećanja na tu katastrofu i na božansku milost."

Nadalje, kako tvrdi Lukijan, visoki drveni stupovi koji su stajali na sjever­nom ulazu u hram, imali su posebnu funkciju također povezanu s poto­pom. On piše: "Čovjek se uspinje na jedan od tih stupova dva puta godišnje i sedam dana boravi na njegovu vrhu." A uspinjao se užetom vezanim oko struka, "kao što se ljudi penju na stablo datulje u Arabiji ili Egiptu", uz po­moć izbočina na stupu koje su vodile do vrha. Kada bi stigao na vrh, spustio bi drugo uže i njime podigao drva, odjeću i druge predmete na kojima bi sjedio "kao u gnijezdu". Ondje bi boravio sedam dana, a ukoliko bi zaspao, iz sna bi ga probudili škorpioni. Koja je bila svrha tog običaja? Premda u to osobno nije vjerovao, Lukijan iznosi sljedeći razlog:

"... u znak i sjećanje na onu nevolju kada su ljudi pred potopom bje­žali u planine i na krošnje visokih stabala."

Iako Lukijan možda pretjeruje u opisu dimenzija stupova u Hierapolisu, možemo pretpostaviti da su replicirali razinu do koje je naraslo Crno more nakon potopa 5600. god. pr. Kr. Budući da su turski osvajači poslije iskoristili kamenje iz hrama u Hierapolisu za izgradnju svojih građevina, u današnjem Membiju ne mogu se vidjeti ni stupovi, kao ni drugi ostaci toga zdanja. Ipak, samo 48 km sjeveroistočno, u turskom gradu Urfi, svoje­vrsnoj inačici Hierapolisa (a posve je moguće da je to pravi Abrahamov Ur) na jednoj od gradskih citadela sačuvana su dva drevna kamena stupa. Ti stupovi stoje na sjevernom kraju veoma ruševnih zgrada, za koje se pretpostavlja da su bile dio poganskog hrama. Iz natpisa na jednome od stupova proizlazi da su stariji od 2. st. po Kr. Druga znamenitost Urfe je jezero sa 'zaštićenim' ribama, koje je predstavljalo turističku atrakciju još u 4. st. po Kr. i čini se da je veoma drevnog podrijetla. Dakle, iako je hram u Urfi očito bio mnogo manja verzija onoga u Hierapolisu/Membi-ju, može nam pružiti barem neke naznake onoga što je danas izgubljeno.

Zanimljivo je da je Strabon, podrijetlom iz Turske, u svojoj raspravi o tur­skim Lelezima, i o tome jesu li oni bili pomorski narod Karijci ili su samo živjeli s njima u istoj zemlji, citira danas izgubljenu primjedbu grčkog po­vjesničara i pjesnika iz 8. st. pr. Kr., Hesioda. Hesiod u njoj naziva Lelege narodima koji su bili predani "Deukalionu - narodi iskopani iz zemlje." Međutim, klasični su pisci Deukaliona uglavnom povezivali s Grčkom, a ne Azijom. Tako je poznato da su atenski vodiči u 2. st. po Kr. pokazivali

turistima pretpostavljeni Deukalionov grob, koji se nalazio pokraj veličan­stvenog Zeusova hrama istočno od atenske Akropole, dok su u istome hramu pokazivali malu pukotinu u zemlji za koju su tvrdili, kao i u slučaju Hierapolisa, da su se u nju slijevale vode potopa. Ipak, razmislimo li tko je od koga vjerojatno posuđivao, logično ćemo zaključiti da pravo prvenstva valja dati Hierapolisu smještenom u sjevernoj Siriji/Turskoj, čiji korijeni sežu mnogo dalje u prošlost nego što to Grci za sebe tvrde.

Nadalje, zanimljivo je i samo područje u kojemu se nalazio Hierapolis, i to ne samo zbog blizine Urfe, za koju smo već rekli da najvjerojatnije predstavlja pravi Abrahamov Ur, nego i zbog blizine Harana, koji Biblija izričito povezuje s Abrahamom (Post 11,31). Ta su tri grada u drevno doba bila iznimno značajna kultna središta drevnih poganskih obreda. Visoke grobne kule ili napshe, od kojih su neke imale čak nekoliko katova, koristi­le su se za pokapanje mrtvih, što podsjeća na običaj ekshumacije koji se prakticirao u Catal Hüyüku. Osim toga, prakticirali su i obredna žrtvovanja ljudi. Kako je pionir antropologije, sir James Frazer napisao u svojoj knjizi Zlatna grana:

"Haranski su pogani prinosili ljudske žrtve Suncu, Mjesecu i plane­tima, a te su ljude odabirali sukladno njihovoj pretpostavljenoj sli­čnosti s nebeskim tijelima kojima su ih žrtvovali; naprimjer, svećeni­ci odjeveni u crvenu odjeću zamrljanu krvlju, prinosili su crvenokose i rumene muškarce 'crvenom planetu Marsu', u hramu obojenom u crveno i ukrašenom crvenim zavjesama."

Ne podsjeća li nas to na crvenu boju zidova zgrada pretpotopnog Catal Hüyüka, a poslije i Malte? Isto tako, možemo li zanemariti kazivanja armen­skog folklora da je vladajuća hijerarhija Membija, Urfe i Harana potjecala iz Armenije, odnosno iz okolice Ararata, na kojemu se usidrila Noina arka? Prisjetimo li se prijestolja s lavovima velike Božice Majke, je li slučaj­no da je dinastija tamošnjih kraljeva, prije nego li su ih svrgnuli Rimljani, bila Aryu, što je kanaansko-aramejska riječ za lava? Isto tako, ti su kraljevi, pod imenima Abgar i Manu, vladali zajedno, što također priziva u sjećanje drevni sustav dvojnog kraljevstva velike Božice Majke? Možemo li, dakle, u području Membija, Urfe i Harana pronaći neke izravne veze s 'pretpotop­nim' narodima? I što se s njima dogodilo? Nažalost, ta pitanja za sada osta­ju retorička, između ostaloga i stoga što Urfa, Haran i Membij tek trebaju biti dostojno arheološki istraženi.

U svakom slučaju, Urfa/Haran/Membij sigurno nisu jedino područje Turske u kojemu su se sačuvali ostaci drevne pretpotopne kulture velike Božice Majke. Naime, dok je među patrijarhalnim Grcima bilo nezamislivo da žena sudjeluje u politici ili ratovanju, što se tiče kraljevine Lidije u zapad­noj Turskoj, Herodot nam kazuje o moćnoj kraljici Nisiji iz 7. st. pr. Kr. koja je, saznavši da ju je njezin muž, kralj Kandaul, krišom pokazao golu svome ministru Gigu, s potonjim skovala zavjeru da ubiju Kandaula. Nakon toga se udala za Giga, koji je time postao zakoniti vladar. Ta nam priča potvrđuje da se u Lidiji, unatoč invazijama Indoeuropljana, još uvijek čvrsto zadržao matrilinearni sustav nasljeđivanja.

Herodot nam dalje govori kako je Tomirija, kraljica Masagećana, naroda iz istočnog Kavkaza sklonog seksualnim ekscesima kao i susjedni Mošani ili Frigijci, povela vojsku protiv perzijskoga kralja Kira Velikog, izvojevala pobjedu i njegovu odrubljenu glavu strpala u mješinu. Isto tako, meoćan-ska kraljevna Tirgatao porazila je tiranina bosporskog kraljevstva, Satira. A u okolici Azovskoga mora, ratoborna žena samarijanskog kralja, Arma-ga, uzurpirala je vlast i povela svoju vojsku na konju u uspješno osvajanje susjednog kraljevstva, uspostavivši mirovni sporazum između skitskih na­roda na Krimu i grčkog grada Hersoneza, današnjeg Sevastopola.

Nadalje, 480. god. pr. Kr., vladarica Halikarnasa u Kariji, koja je bila pod sizerenstvom velikog perzijskog cara, zvala se Artemizija, što je također jedna od inačica imena velike Božice Majke. U bitki kod Salamine, u kojoj su se Perzijanci i Halikarnašani borili zajedno protiv patrijarhalnih Grka, Artemizija je zapovijedala flotom od pet trijera. To možemo usporediti s tirskim ženama koje su zapovijedale feničkim ratnim brodovima kada su Asirci 701. pr. Kr. napali Tir. A u 2. st. po Kr., kada je putopisac Pausanija pisao o 'čudu svijeta', Artemidinu hramu u Efezu na zapadnoj obali Turske, jednome od gradova za koje se tvrdi da su osnovale Amazonke, napisao je da su ga još uvijek posjećivali Karijci, Lidijci i Amazonke, dakle narodi za koje smo pretpostavili da su tvorili savez velike Božice Majke.

Kršćanstvo je usvojilo mnoge indoeuropske patrijarhalne običaje u pro­cesu potiskivanja religije velike Božice Majke i, slijedom toga, svih ostataka pretpotopne kulture. Upravo je vladar Urfe, Abgar VIII. (177.-212. po Kr.) - navodno nakon što se obratio na kršćanstvo - zabranio običaj svećeničke samokastracije pod prijetnjom kazne odsijecanja ruke.

Čini se da su kasniji kršćanski progoni vještica, koji su sijali strah prije samo tri stoljeća, barem dijelom bili usmjereni protiv sljedbenika takozva­ne 'stare religije', kako se često nazivala bez dostojnoga uvažavanja.

Ipak, još i danas postoje tragovi svijeta koji je doživio tragičnu sudbinu, iako sigurno nije bio posve uništen u doba velikoga potopa koji se zbio oko 5600. god. pr. Kr. Tako se u današnjem turskom selu pokraj drevnog Catal Hüyüka još uvijek mogu vidjeti kuće s crvenim otiscima dlanova na vratima, koji prizivaju u sjećanje slično obojena svetišta koja su u tom gradu postojala prije osam tisuća godina. U središnjoj i istočnoj Anatoliji, na Kavkazu i u planinama istočnog Irana, još uvijek postoje sela s kućama bez vrata, u koje se ulazi kroz otvor na krovu, kao na nastambama koje su se prije osam tisuća godina gradile u Catal Hüyüku. Turske žene i danas brodovima odlaze na 'amazonski' otok Giresun uz sjevernu obalu Turske, gdje uz ples prinose žrtve na stijeni koju povezuju s plodnošću. Narodne nošnje djevojaka iz istočne Srbije sastoje se od sukanja s obrubom na gor­njem dijelu, koji podsjeća na suknju božice plodnosti iz kamenog doba.22

Ali da bismo mogli dokazati koliko je pretpotopni svijet bio napredan i kolikih je razmjera bila katastrofa koja ga je zadesila oko 5600. god. pr. Kr., još smo primorani nadati se da u dubinama Crnoga mora leži još mnogo toga neotkrivenoga. A u potrazi za tim dokazima valja nam obrati­ti pozornost na dr. Roberta Ballarda i njegove podmornice.

19. POGLAVLJE

POTRAGA SE NASTAVLJA

"Donio je sa sobom priču o vremenu prije potopa" Ep o Gilgamešu

Misli li tkogod da Ballardova istraživanja Crnoga mora imaju samo svrhu dokazati da se biblijski Potop uistinu dogodio, pritom zanemaruje vrijed­nost hipoteze o izlijevanju Crnoga mora. Ta istraživanja nemaju samo svrhu dokazati istinitost Biblije. Mogućnost da je u drevno doba postojao čovjek koji je izgradio brod kako bi spasio sebe, svoju obitelj i životinje iz diluvijalne katastrofe, postala je mnogo vjerojatnijom nego li je to bila prije nešto više od desetljeća. Ali još uvijek ne znamo što se dogodilo s tim bro­dom i je li njegov graditelj bio Noa, Utnapištim, Xisuthros ili Deukalion, a to najverojatnije nikada nećemo ni doznati.

Ali Ryan i Pitman su ustanovili da potop golemih razmjera, koji se do­godio u vrijeme kada su ljudi već znali graditi brodove, više nije mit, nego čvrsta znanstvena i povijesna činjenica. A posve neočekivano, ta se katastro­fa nije dogodila ni na jednom području koje bi se moglo povezati s biblij­skim izvješćima, nego u sjevernoj Turskoj i okolici Crnoga mora, koje je tada bilo slatkovodno jezero okruženo kopnom. Zahvaljujući znanosti dati­ranja radioaktivnim ugljikom, danas možemo relativno precizno reći da se taj potop dogodio oko 5600. god. pr. Kr., odnosno u kasnom kamenom dobu. A ono što je Robert Ballard svojim podmorskim istraživanjima s robotima Argus i Little Hercules ustanovio jest, da su se prije te katastrofe na turskom, sjevernom rubu jezera nalazila ljudska naselja. Tako su "ptice, stoka, zvijeri... i svi ljudi", kako opisuje Knjiga Postanka (7,22), vjerojatno uistinu izginuli u toj kataklizmi. Valja nam, prije svega, riješiti pitanje bro­jeva, veličine i rasprostranjenosti ljudskih naselja koja su preplavile potop-ne vode, te utvrditi na kojem su stupnju razvoja živjeli njihovi stanovnici tri tisućljeća prije nego li su drevni Egipćani izgradili prvu piramidu, a Me-zopotamci prvi zigurat.

Unatoč prvotnom zapanjujućem uspjehu Roberta Ballarda i Fredrika Hieberta, upravo je taj potonji dio njihove potrage u Crnome moru najteži

i najdugotrajniji - iako bi se ujedno mogao pokazati i najzanimljivijim. Mno­gi bi mogli pomisliti da dubine Crnoga mora nisu ni toliko nepristupačne, ni neprijateljske kao dubine Atlantskog oceana, u koji je Ballard uspješno porinuo svoje starije podmornice u potrazi za Titanicom i Bismarckom. No osim već spomenutih anoksičnih svojstava dubljih slojeva Crnoga mora, opasnosti prijete čak i u njegovim nižim dubinama.

Jedan je kolumnist američkih novina nedavno opisao Crno more "naj­prljavijim na svijetu". A kanadski turist, koji je posjetio pretpostavljeni 'ama­zonski' otok Giresun, o njemu je izvijestio:

"Crno more je otvorena kanalizacija i strahovao sam da će se smeće koje njime pluta zaplesti o elisu moga borda ... Kolega ribar rekao mi je da se Rusija i Turska međusobno natječu koja će od tih dviju zema­lja izbaciti najprljaviji otpad."

Od 26 vrsta crnomorskih riba koje su se 60-ih godina prošloga stoljeća obilno lovile, danas postoji još samo šest. A dok je 1930-ih godišnji ulov jesetri u Azovskome moru iznosio u prosjeku 7300 t, do 1961. smanjio se na samo 500 t godišnje, dok danas gotovo cjelokupna proizvodnja proizla­zi iz ribljih uzgojilišta.

Osim zagađenog Crnoga mora, većina kopna koje ga okružuje, a koje tek treba biti arheološki istraženo, zagađeno je još mutnijim svijetom poli­tike. Naprimjer, uz jugoistočni rub Crnoga mora žive Kurdi koji su, kako smo ranije spomenuli, najvjerojatniji potomci poslijepotopnih Hurita koji su naseljavali to područje. Težnja za neovisnošću tog planinskog i stočar­skog naroda, kao i bogata izvorišta kroma, bakra, željeza, rudnika i nafte kojima obiluje njihova zemlja, uzrok su neprestanih sukoba s njihovim po­litičkim gospodarima, Turskom, Irakom i Sirijom. Iako se većina Kurda, kao i Berberi, obratila na islam, njihov folklor sadrži i priču o Noi, prema kojoj se potop dogodio 4490 godina prije Muhamedova rođenja, odnosno oko 3920. god. pr. Kr. Noina arka navodno se usidrila na iračkom gorju Cudi, nakon čega je izgrađen veliki grad kojim je vladao Melik Kurdim iz Noina plemena. Kurdi čak tvrde da je upravo Noa izumio njihov jezik. Ali unatoč takvim velikim istraživačkim potencijalima, Kurdistan je i dalje zabranje­no područje za arheologe i etnologe.

Na slične poteškoće nailazimo i u slikovitom kavkaskom području Cr­noga mora, na kojemu se možda nalazila Kolhida iz legende o Jazonu i Ar-gonautima, jer ga naseljavaju Čečeni koji već dugo predstavljaju trn u oku Rusije. Čečeni sebe ovako opisuju:

"Ovu su zemlju oduvijek naseljavali drevni Semiti, potomci Šema [Noina sina od kojega potječu semitski narodi] koje su stoljećima napadali narodi različitih rasa."

Rusi su samo jedni od novijih osvajača toga područja. Nakon 2. svj. rata, u kojem su bili njemački saveznici, Čečeni su nakon poraza Njemačke pretrpjeli žestoku osvetu od strane Rusije. Josif Staljin prognao je desetke tisuća Čečena u sibirske logore smrti i, iako je 50-ih godina prošloga sto­ljeća preživjelima bilo dopušteno vratiti se u domovinu, njihove težnje za neovisnošću, koje su počeli iskazivati nakon raspada Sovjetskoga Saveza 1991., iznova su izazvale protivljenje. Još i danas se vode žestoki oružani sukobi, kojima se kraj ne može ni nazrijeti. Zbog najmanje 45.000 poginu­lih i dva milijuna raseljenih Čečena, taj dio obale Crnoga mora nedostupan je za arheološka ili etnološka istraživanja.

Ipak, kako smo vidjeli prethodno u ovoj knjizi, nema nikakve dvojbe da su se brojni temelji civilizacije iznjedrili upravo u okolici Crnog mora, a ne u Egiptu ili Mezopotamiji. Poljodjelstvo, stočarstvo, tkanje, izgradnja kuća, planiranje gradova, tesarstvo, lončarstvo, metalurgija i dekorativna umjetnost, samo su neki od njih. A što je najznačajnije, čini se da su se ti izumi razvili u tom području prije oko 5600. god. pr. Kr., kada se vjerojat­no dogodio crnomorski potop.

S obzirom na to, kako pokazuju pionirska arheološka otkrića Jamesa Mellaarta, istočni humak Catal Hüyüka u središnjoj Turskoj sigurno je bio pretpotopna metropola, čiji su stanovnici dosegnuli spektakularan napre­dak na tim poljima, prije nego li su oko 6000. pr. Kr. napustili taj grad. A logično je zaključiti da Catal Hüyük nije bio jedina riznica takvih izuma. U tom području, kao i u njegovoj okolici, zacijelo su postojala i druga velika središta na sličnom razvojnom stupnju, iako ih arheologija još uvijek nije pronašla. A u njihovu otkrivanju nedvojbeno će pomoći podmorska istraživanja Roberta Ballarda.

Ali čak i da nepobitno utvrdimo stvarnost potopa koji je uništio brojna napredna naselja u okolici Crnoga mora, to bi izazvalo mnogo više pitanja nego što bi dalo odgovora. Naime, čini se da je većina pretpotopnih izuma zaboravljena nakon crnomorskog potopa, da bi tri tisuće godina poslije bili iznova otkriveni. Jesu li, dakle, svi izumi jednostavno nestali da bi na­kon toliko dugo vremena bili iznova otkriveni i to u zapanjujuće sličnom obliku? A čini li nam se to nemogućim, postavlja se pitanje gdje su se u međuvremenu nalazili?

U ovoj smo knjizi pretpostavili da odgovor možda počiva u preživjelima iz potopa, koji su određeno razdoblje nakon te katastrofe živjeli u sjevernoj Africi u kojoj se, pak, odvijao proces isušivanja i poplavljivanja, koji ih je primorao na daljnje seobe, slijedom kojih su naselili Maltu, Španjolsku, Francusku i Britaniju. Do sličnih je zaključaka dugo prije Ryanovih i Pit-manovih otkrića, i potpuno neupoznat s idejom crnomorskog potopa, stigao i Robert Graves, oslanjajući se gotovo isključivo na svoje pjesničko tumačenje mitova. Ali ta hipoteza nije posve utemeljena, jer se uvelike osniva na nagađanjima i nedostaju joj čvrsti dokazi.

U svakom slučaju, valja nam s velikim zanimanjem iščekivati nove spo­znaje koje će iznjedriti iz nedavnih otkrića Roberta Ballarda u moru kod Sinopa, kao i njegovih daljnjih istraživanja u bližoj i daljnjoj budućnosti. Naprimjer, još nam ostaje utvrditi blagotvorne i destruktivne utjecaje Cr­noga mora u kojemu se provode istraživanja. Naime, iako znamo da su se neki predmeti od drveta, materijala koji je u kopnenoj arheologiji veoma rijetka pojava, čudesno sačuvali u anaerobičnim uvjetima, to možda nije slučaj s metalnim predmetima. Iako metalni predmeti često mogu preživjeti tisućljećima ispod zemlje, u Crnome moru su se mogli potpuno rastopiti.

Ostavimo li po strani te probleme, jedna od 'najluđih', premda ne i nemo­gućih ideja jest, da na dnu Crnoga mora možda leži nekoliko 'Pompeja' iz 6. tisućljeća pr. Kr., iščekujući dolazak Ballardovih podmorskih robota. Ipak, ne smijemo misliti da se takvi ostaci mogu pronaći samo na južnoj ili turskoj obali Crnoga mora. Otkrivač Catal Hüyüka, danas sedamdesetogodišnji James Mellaart, nedavno je iznio pretpostavku da je potop možda najra­zornije djelovao na ljudska naselja na zapadnoj i sjevernoj obali drevnog crnomorskog jezera, odnosno, naselja na "veoma niskom obalnom pojasu današnje Bugarske, Rumunjske i Ukrajine." Neosporno je da su se u poslije-potopnom razdoblju, kao i dugo nakon uspona kršćanstva, različiti naro­di učestalo selili iz područja sjeverno od Crnoga mora na Bliski istok i u Europu, a arheolozi ne znaju koja su točno područja prije toga naseljavali. Zanimljiva je činjenica da se u imenima sjevernih rijeka koje utječu u Crno more, kao što su Dunav i Don, a možda i Dnjepar i Dnjestar, skriva jedno od imena velike Božice Majke - Danaja - iz kojega je možda proiste­klo i ime drevnih irskih graditelja megalita, Tuatha de Danaan ili 'naroda božice Danaje.

Međutim, skriva li se štogod zanimljivo u dubinama Crnoga mora uz njegovu sjevernu i zapadnu obalu, ne smijemo zanemariti ni njegovu isto­čnu obalu. Naprimjer, postoji velika mogućnost da se u Crnome moru iza

ušća današnje rijeke Rioni u Gruziji, nalazi velik broj pretpotopnih naselja, smještena u blizini mjesta na kojemu se davno potonulo staro ušće te rijeke slijevalo u staro crnomorsko slatkovodno jezero, prije nego li se zbog poto­pa izgled tog područja u potpunosti izmijenio. To možemo zaključiti iz legende o Argonautima, koja kazuje da se na tome mjestu nalazio poslijepo-topni kolhidski grad Aea, dok se u doba Argonauta rijeka Riona zvala Fazis. A to je samo jedno od mnogih područja koja pružaju nadu u uspjeh pod­morskih istraživanja Roberta Ballarda.

Ali bez obzira nalaze li se na dnu Crnoga mora uistinu kakvi Pompeji iz kamenoga doba, činjenica da je drevna obala Crnoga mora prije 5600. god. pr. Kr. bila duga više od 1600 km, znači da će Ballardova istraživanja trajati najmanje nekoliko desetljeća, čak i ako se ustanovi da su njegova otkrića iz rujna 2000., kada su obznanjena, uistinu toliko spektakularna da će potaknuti neograničene fundacije neophodne za daljnja istraživanja. Tijek kojim će se odvijati istraživanja u budućnosti, dodatno otežava činje­nica da Crno more nije jedino područje Ballardova interesa, jer druga, jednako zahtjevna, uključuju potragu za izgubljenim brodom za istraživa­nje Arktika, Endurance, kao i za japanskim podmornicama koje su potonu­le neposredno prije napada na Pearl Harbour.

Međutim, imamo li na umu da je izlijevanje Crnoga mora bilo uzrokova­no porastom razina svjetskih mora, koji je proces utjecao na čitavo Sredo­zemlje, ne smijemo razmišljati samo u granicama današnjeg Crnog mora. Budući da je Crno more nekoć bilo slatkovodno jezero okruženo kopnom, u kameno doba se na sredozemnoj strani bosporskog kopnenog mosta za­cijelo nalazila neka velika luka opremljena za međunarodnu trgovinu, koja je, koliko je poznato, postojala prije 6. tisućljeća pr. Kr. Ta se luka možda nalazila na Mramornom moru između Bospora i Dardanela, u okolici da­našnje ugodne i strateški smještene luke Erdek. Možda se nalazila u blizini mjesta na kojima je poslije izgrađena Troja i njezine istoimene nasljednice. Izrazito muljevita riječna ušća diljem zapadne obale Turske skrivala su drevne luke, daleko od opasnosti koje su za sobom nosili podizanje razine mora i potresi. Stoga bi uistinu bilo ishitreno tvrditi da u tim područjima ne postoji više ništa zanimljivo što bismo mogli otkriti, osobito s obzirom na političku situaciju u Turskoj, koja već dugo otežava strane arheološke eks­pedicije.

Što se tiče Dardanela, Ryan i Pitman su logično usredotočili svoju po­zornost na bivši bosporski kopneni most, kao na žarišnu točku velikog iz­lijevanja Sredozemnog mora, za koje su ustanovili da se dogodilo oko

5600. god. pr. Kr. Ali, kako proizlazi iz Shackletonovih i van Andelovih karata postglacijalnog Sredozemlja, sličan kopneni most morao se nalaziti i na zapadnoj ili sredozemnoj strani Mramornog mora, i to na mjestu na kojemu su se poslije oblikovali Dardaneli. Kada su, dakle, postglacijalna podizanja razine mora uzrokovala izlijevanje mora u tom području? I ka­ko je taj događaj utjecao na tamošnja obalna naselja? Danas to još uvijek ne znamo.

Velik broj drevnih naselja koja iziskuju podrobna istraživanja, postoje i u unutrašnjosti Turske i njezinoj bližoj okolici. Kako smo spomenuli rani­je u knjizi, arheolog sa Sveučilišta u Cambridgeu, Ian Hodder trenutno provodi nova velika iskopavanja u Catal Hüyüku. Osim onoga što bismo mogli saznati na temelju Hodderovih iskopavanja velikog dijela pretpotop­nog istočnog humka, koji Mellaart nije istraživao 60-ih godina prošlog stoljeća, očekuju se i vijesti o njegovim mogućim otkrićima o fazama nase­ljavanja poslijepotopnog zapadnog humka.

Što se tiče danas još uvijek mitskih Amazonki koje su navodno naselja­vale sjevernu obalu Turske, Austrijanac Gerhard Poellauer je provizorno identificirao nekoliko drevnih naselja istočno od Samsuna na Crnom moru, kao amazonske utvrde Themiskyru, Lykastiju i Chadesiju. Na jednoj od njih ističe se kultna niša koja je možda služila za obrede sjećanja na potop, nalik onima koji su se izvodili u hramu božice u Hierapolisu. Iz nedavnih arheoloških otkrića koja su nepobitno dokazala da je područje sjeverno od Crnoga mora naseljavalo žensko ratničko pleme, Sauromaćan-ke, postoji mogućnost da su slična plemena obitavala i na južnim obala­ma Crnoga mora. No Pollauer je za sada samo površno pregledao to podru­čje, tako da ono još uvijek iziskuje konkretna arheološka istraživanja.

Isto tako, u istočnoj Turskoj postoje brojni hüyüci ili humci, za koje je utvrđeno da obilježavaju mjesta drevnih naselja, ali koja iz različitih razlo­ga, poglavito zbog lokalnih političkih nemira, do sada nisu bila istražena. Današnji gradovi, kao što je Urfa, za koji smo pretpostavili da je možda bio pravi Abrahamov 'Ur', možda su mnogo drevnija nego što se do sada mislilo. No ni ta mjesta nisu bila prikladno istražena, jer tamošnje suvreme­ne kuće stoje na drevnim ruševinama, koje se pod njima možda skrivaju.

Nadalje, valja imati na umu da velik potencijal za srodna istraživanja pružaju i druge zemlje, osim Turske. Tako se, primjerice, negdje u sjever­noj Africi, ispod pustinjskog pijeska ili uz istočnu obalu Tunisa, možda nalaze ruševine amazonskog grada koji je navodno stajao na nestalom jezeru Tritonidi. I iako se taj grad spominje samo u mitu, njegovo bi otkri-

vanje moglo pružiti ključnu nedostajuću kariku između ranih poslijepo-topnih kultura Turske i kultura na Malti i okolnim područjima. To bi uje­dno objasnilo i postojanje velikog broja ranih ljudskih naselja u sjevernoj Africi, o kojima jasno svjedoče tassilijske freske koje je otkrio Henri Lhote, ali o kojima su do danas otkriveni tek oskudni arheološki dokazi.

A što se tiče mogućeg potonuća kopnenih područja u dubinama Sredo­zemnog mora, o tome koliko su stvari mogle, i uistinu jesu nestajale čak i na kopnu zbog procesa ubrzanog isušivanja Sjeverne Afrike, svjedoči do­gađaj koji je Herodot opisao u svojim Povijestima, a koji govori o velikoj vojsci perzijskoga cara iz 6. st. pr. Kr., Kambiza, koju je tvorilo 50.000 voj­nika, a koja je bez traga nestala u zapadnoegipatskoj pustinji na svom sed-modnevnom maršu od Tebe do Amonove oaze. Iako su mediji nedavno objavili da su ostaci te vojske možda konačno otkriveni, to još uvijek nije potvrđeno.

Ali zahtjevan posao otkrivanja izgubljenog svijeta iz vremena crnomor­skog potopa, ne mora nužno biti ograničen samo na kopnenu i podvodnu arheologiju. Kako su William Ryan i Walter Pitman ispravno primijetili u svojoj knjizi Noah's Flood, koja je probila led takvim istraživanjima, da­našnja znanost omogućuje čitav niz drugih pristupa.

Naprimjer, slijedom velikog napretka znanosti koji se dogodio posljed­njih nekoliko desetljeća, u otkrivanju korijena ranih kultura može pomo­ći i genetska analiza uzoraka DNK iz kostiju drevnih ljudi. Takvu vrst istra­živanja, koju je potaknuo talijanski genetičar Luigi Luca Cavalli-Sforza, danas dodatno razvijaju stručnjaci poput dr. Bryana Sykesa s Instituta za molekularnu medicinu pri Sveučilištu u Oxfordu. Kako je Sykes pokazao na primjeru čuvenog kostura 'Čovjeka iz Cheddara iz kamenog doba, DNK uzeta iz drevne lubanje može se usporediti s DNK uzetom iz uzorka sline današnjih stanovnika područja u kojemu je lubanja otkrivena. Uspo­redbom uzoraka DNK može se ustanoviti da je neki današnji pojedinac izravni potomak vlasnika drevne lubanje. Primjenom sličnih metoda, teo­retski je moguće uzeti DNK iz lubanja Eteokrećana i na taj način utvrditi u kojoj su mjeri, i jesu li uopće, genetski povezani sa stanovnicima Catal Hüyüka, ili s Kanaancima-Feničanima i drugim narodima. Pribavljanje reprezentativnih kostiju drevnih ljudi iziskuje opsežna temeljna istraživanja, budući da su arheolozi prilikom iskopavanja rijetko pokazivali i najmanji interes za ljudske kosti, dok su ih raniji naraštaji arheologa bezbrižno ba­cali. S vremenom, međutim, na taj bi se način mogli prikupiti dragocjeni i, možda, iznenađujući genetski podaci.

Drugi pristup, čiju su nužnost također isticali Ryan i Pitman, trebao bi obuhvaćati genetiku jezika. Još 1786., britanski sudac Vrhovnog suda i strastveni istraživač drevnih jezika, sir William Jones, održao je predavanje u kojemu je iznio svoju tvrdnju o nekom "zajedničkom izvoru, koji možda više ne postoji", a koji će, kako se nadao, moći objasniti "izrazito velike sličnosti sanskrtskog, perzijskog, grčkog, latinskog, keltskog i njemačkog jezika". Od tada je prošlo više od dva stoljeća, tijekom kojih je lingvistika uvelike napredovala. Ipak, istinitost njegovih tvrdnji, kao i zaključci kojima su one iznjedrile, ne mogu se zanijekati. Kao što genealozi mogu izraditi obiteljsko stablo, isto se može primijeniti i na jezike. Tako se, primjerice, može pokazati da su talijanski i španjolski, za razliku od njemačkog, izravni potomci latinskog i engleskog jezika. Prema tome, tragamo li nešto dalje u prošlosti, mogli bismo pronaći barem neke 'izgubljene' preteče današnjih jezika.

S tim u svezi, nedvojbeno je najzanimljiviji jezik kojim su govorili pret­potopni stanovnici Catal Hüyüka. Možemo pretpostaviti da su taj jezik govorili i neki narodi koji su se naselili u okolici slatkovodnog crnomor­skog jezera prije potopa, koji se dogodio oko 5600. god. pr. Kr. Vidjeli smo da su se neke značajke predindoeuropskih (i, možda, pretpotopnih) jezika sačuvali u kasnijim kulturama, kao što je eteokretska, kao i u kulturi Frigi-jaca, Lemnijaca, a možda čak i talijanskih Etruščana iz 1. tisućljeća pr. Kr., a čiji jezici do danas nisu u cijelosti odgonetnuti. Ne smijemo ishitreno odbaciti intrigantnu pretpostavku koju je iznio Cyrus Gordon, da je eteo-kretski jezik izvorno možda bio semitski. Isto tako, ne smijemo zanemari­ti - između ostalog, i stoga što, kako smo ranije spomenuli, Čečeni sebe smatraju potomcima zajedničkog semitskog pretka, Šema - da postoji iz­vanredno velik broj jezika, koje danas govori najmanje 50 različitih etnič­kih skupina raštrkanih u izoliranim kavkaskim dolinama. Razumno je pretpostaviti da jedan ili više tih jezika možda sadrže ključne tragove jezika 'pretpotopnih naroda. Međutim, u vremenu ubrzane specijalizacije bit će veoma teško pronaći osobu, koja će na odgovarajući način moći objasniti osamtisućljetni proces razvoja jezika.

Naravno, najuvjerljiviji dokaz - koji će većinu problema o kojima smo raspravljali u ovoj knjizi moći izbaciti u stratosferu arheološkog zanimanja - mora proizaći iz onoga što su Robert Ballard i njegov kolega, arheolog Fredrik Hiebert možda već otkrili, i što će možda otkriti u budućnosti, slije­dom svojih istraživanja ljudskih naselja koja leže duboko na dnu Crnoga mora.

Naime, otkriju li da su ta potonula obalna naselja bila barem na sličnom, a možda i višem stupnju razvoja od Catal Hüyüka, i da su predstavljali središta neke velike sile, morat ćemo izvršiti radikalnu reviziju svih naših spoznaja o tome kako su i gdje nastale najstarije civilizacije. Morat ćemo odbaciti sve stare predrasude da je civilizacija počela u Egiptu, ili da je povijest počela u Sumeru. Njihovo će mjesto morati zauzeti novo, iako

još uvijek nesavršeno gledište da je prava kolijevka ljudske civilizacije zače­ta u okolici Turske i Crnoga mora. Bez obzira na logističke poteškoće podmorskog i kopnenog istraživanja tog novog područja, ono nedvojbeno iziskuje mnogo veće zanimanje javnosti i veću pozornost arheološke zaje­dnice, nego li mu je do sada pridavana.

James Mellaart još je 70-ih godina prošlog stoljeća primijetio, da izvan­redna civilizacija koju je otkrio u Catal Hüyüku, "blista poput supernove medu prilično maglovitom galaksijom onovremenih seoskih kultura". A nešto kasnije - iako neposredno prije objavljivanja Ryanove i Pitmanove hipoteze o crnomorskom potopu - pretpovjesničar Richard Rudgley ovako je prokomentirao Mellaartovu tvrdnju:

"Buduća otkrića možda će otkriti da su i druge blistave zvijezde [osim Catal Hüyüka] nekoć sjale na nebeskom svodu neolitičke civilizaci­je u Anatoliji i izvan nje."

U svjetlu onoga što su već otkrili Ballardovi podmorski roboti, Argus i Little Hercules, Rudgleyeve su riječi uistinu primjerene, čak proročanske. Posve je moguće da barem neke od tih zvijezda danas leže u nimalo blistavim vodama Crnoga mora, strpljivo iščekujući dan kada će biti otkrivene. Druge možda leže neotkrivene u Turskoj i okolnim zemljama. Stoga će Ballardo-va potraga za Noinim potopom možda iznjedriti mnogim drugim otkrići­ma o izvorima naše civilizacije, brojnijima nego li su on ili njegov istraživa­čki kolega Fredrik Hiebert ikada sanjali.

DODATAK

NEKI ZNAČAJNI DOKUMENTI

I. DIO - SRODNE PRIČE O POTOPU

1: Iz Knjige Postanka (Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, Za­greb, 2004.). Jahvistička predaja ('J') označena je normalnim slovima, a svećenička ('P') kurzivom, sukladno načinu na koji te dvije predaje razdva­ja Richard Elliott Friedman u knjizi Who Wrote the Bible?, London, Jona­than Cape, 1988., str. 54 i dr.

Post 6 "... 5 Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao o njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6 Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. 7 Reče Jahve: 'Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje - od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao što sam ih napravio.' 8 Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim.

9 Ovo je povijest Noina: Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vre­menu. S Bogom je Noa hodio. 10 Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet. 11 I kad je bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji izopačilo - 13 reče Bog Noi: 'Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. 14 Na­pravi sebi korablju od smolastog drveta; korablju načini s prijekletima i oblo­ži je iznutra i izvana paklinom. 15 A pravit ćeš ju ovako: neka korablja bude trista lakata u duljinu, pedeset u širinu, a trideset lakata u visinu. 16 Na korablji načini otvor za svjetlo, završi ga jedan lakat od vrha. Vrata na kora­blji načini sa strane; neka ima donji, srednji i gornji kat. 17 Ja ću, evo, pustiti potop - vode na zemlju - da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života; sve na zemlji mora poginuti. 18 A s tobom ću učiniti Savez; ti ćeš ući u korablju - ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja žene i žene tvojih sinova. 19

A od svega što je živo - od svih bića - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preživi, i neka budu muško i žensko. 20 Od ptica prema njihovim vrstama, od životinja prema njihovim vrstama: po dvoje od svega neka uđe k tebi da preživi. 21 Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude hrana tebi i njima! 22 Noa učini tako. Sve kako mu je Bog naredio, tako je izvršio."

Post 7 "1 Onda Jahve reče Noi: 'Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. 2 Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku; od nečistih životinja uzmi po jedan par: mužjaka i njegovu ženku. 2 (Isto tako od ptica nebeskih po sedam parova - mužjaka i ženku -) da im se sjeme sačuva na zemlji. 4 Jer ću do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset dana i četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam ga načinio.' 5 Noa učini sve kako mu je Jahve naredio.

6 Noi bijaše šest stotina godina kad je potop došao na zemlju.

7 I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova žena i žene sinova njegovih.

8 (Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zem­ljom puzi, 9 uđe po dvoje - mužjak i ženka - u korablju s Noom, kako je Bog naredio Noi.)

10 A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.

11 U dan onaj - šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog - navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske.

12 I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći.

13 Onoga dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima; 14 oni, pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, 15 uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života. 16 Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi. Onda Jahve zatvori za njim vrata.

17 Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko iznad zemlje. 18 Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. 19 Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. 20 Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda.

21 Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. 22 Sve što u svojim nosnicama imaše dah života - sve što bijaše na kopnu - izgibe.

23 I s t reb i se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji.

24 Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom.

Post 8 1 Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da suzbije vodu. 2 Zatvoriše se izvori bezda­na i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3 Polako se povlačile vode sa zemlje.

Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, 4 a sedmoga mjeseca, sedamna­estoga dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. 5 Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca po­kažu se brdski vrhunci.

6 Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; 7 ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile.

8 Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. 9 Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokri­vaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korab­lju. 10 Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. 11 Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. 12 Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.

13 Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvoga dana u mje­secu uzmakoše vode sa zemlje. Noa skine pokrov s korablje i pogleda: povr­šina okopnjela.

14 A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.

15 Tada Bog reče Noi: 16 'Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. 17 Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!' 18 I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. 19 Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice - svi stvorovi što se zemljom miču - iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.

20 I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21 Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: 'Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikada više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio,

22 Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve,

studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći

nikada prestati neće.

2: Iz babilonskog epa o Gilgamešu, XI. p l , st. 23-171 Kurzivom su označe­ni teže prevodivi ili pretpostavljeni dijelovi teksta. U uglatim zagradama nalaze se riječi za koje se može pouzdano utvrditi da se nalaze u odlomci­ma na mjestima gdje nedostaje dio ploče. Kurzivom u uglatim zagradama označeni su pretpostavljeni dijelovi teksta. Ploča XI (od stiha 23):

"'Ti, čovječe iz Šurupaka, Utnapištime, sine Ubara-Tutua,

sagradi drvenu kuću, podigni je u lađi!

Ostavi bogatstvo, traži život, prezri posjedovanje, spasi život.

Donesi u lađu životno sjeme svake vrste! Odmah sagradi lađu.

Srazmjerna neka bude dužina širini! Spusti je u slatkovodno more

i pokrij krovom!' Shvatio sam i rekao bogu Ei,

svome gospodaru: 'Učinit ću, gospodaru, kako zapovijedaš,

sa strahopoštovanjem ću slijediti tvoje zapovijedi. Ali što ću reći gradu, narodu i najstarijima među njima?'

Ea otvori usta i reče svome sluzi, meni: 'Ti ljudsko čedo, treba da im kažeš: Veliki bog Enlil gleda me poprijeko,

i zato neću više stanovati u vašemu gradu, neću više vidjeti Belovu zemlju Enlila.

Želim otići do slatkovodnog mora i stanovati kod Ee, moga milostivoga gospodara.

A vas će blagosloviti svakakvim bogatstvima.

Kad je zablistao prvi trak sunca, počeo sam sve spremati. Otišao sam do slatkovodnog mora, pribavio drvo i smolu,

napravio plan lađe i nacrtao ga. Sva moja svojta, jaki i slabi, latiše se posla.

U mjesecu velikoga Šamaša bijaše završena lađa. Sve što sam posjedovao natovario sam,

natovario sam i srebro, i zlato, i životno sjeme svake vrste.

Svu svoju obitelj i najbližu rodbinu ukrcao sam na lađu.

Veliku stoku i male životinje ukrcao sam na nju. Zanatlije svih vještina pustio sam da uđu.

Bog mi je dao određen rok: 'Uvečer, kad vladari tame puste strahovitu kišu,

uđi u lađu i zabravi vrata!' Kad dođe to vrijeme,

vladari tame spustiše strahovitu kišu. Gledao sam nevrijeme, bilo je strašno!

Ušao sam u lađu i zabravio vrata.

Ogromnu sam barku prepustio kormilaru Kad je jutro osvanulo,

podignu se crni oblaci kao gavrani. Bjesnili su svi zli dusi,

svjetlost se pretvorila u tamu. Južni vjetar je tutnjao, vode su bučeći hujale i već dostigle planine, sručile se na sve ljude.

Brat brata više nije prepoznavao. I sami se bogovi uplašiše potopa,

pobjegoše i popeše se na Anuov Brijeg bogova. Šćućureni kao psi gurahu se medu sobom.

Ištar viče kao žena u teškom porodu, zavija mio glas divne boginje:

'Lijepa zemlja prošlih vremena postala je blato, jer sam zlo govorila na Skupštini bogova!

Kako sam mogla tako zlo govoriti na Skupštini bogova i objaviti rat za uništenje moga naroda? Kako sam mogla uništiti sve svoje ljude?

Kao u metežu bitke odnijela ih je poplava. Jesam li zato dala da se ljudi rađaju

da sada kao riblje leglo ispunjavaju more!?' I svi bogovi plaču s njom,

pognuti sjede bogovi i plaču. Muka njenih boli zatvara im usta.

Šest dana i šest noći potocima je padala kiša. Sedmoga dana popusti potop, bila je tišina kao nakon bitke.

More se smirilo, a zlokobna oluja stišala. Promatrao sam vrijeme, posve se stišalo.

Svi su se ljudi pretvorili u blato. Pusto i jednolično bilo je tlo zemlje.

Otvorio sam okno i svjetlost mi je obasjala lice. Pao sam ničice, sjeo sam i plakao,

plakao sam i suze su mi tekle niz lice. Pogledao sam prema dalekoj vodenoj pustinji. Glasno sam jadikovao, jer svi su ljudi poginuli.

Nakon dvanaest dvostrukih sati diže se jedan otok. Lađa je plovila prema brdu Nissir.

Nasukala se i čvrsto ostala na njemu. Šest je dana držao brijeg lađu

i nije joj više dao da se zaljulja. Kad nastupi sedmi dan, uzeh goluba i pustih ga.

Golub ode i opet se vrati. Nije našao mjesto na kojemu bi se zaustavio

i stoga se vratio. Uzeh lastavicu i pustih je. Lastavica odleti i vrati se.

Nije našla mjesta na kojemu bi se zaustavila i stoga se vratila.

Uzeh gavrana i pustih ga. Gavran odleti, vidi kako voda presušuje,

čeprka, ždere i grakće i ne vrati se više.

Tada sam ih sve pustio vani, na sve četiri strane

i prinio janje kao žrtvu, žrtveno zrnevlje prosuo sam na vrhu brda,

spalio sam cedrovo drvo i mirtu. Bogovi su udisali miris.

Ugodno se dizao miris do bogova. Kao muhe skupili se bogovi nad žrtvom.

Kad je stigla gospodarica bogova, podigla je velike dragulje

koje joj je Anu dao načiniti kao nakit: 'Vi, bogovi! Kao što nikada neću zaboraviti

nakit od dragulja na mome vratu, tako ću misliti na ove dane i nikada ih neću zaboraviti!

Neka svi bogovi dođu na žrtvu, Enlil neka dođe!

Ne razmišljajući, on je poslao potop i moje je ljude osudio na propast.'"

3: Iz: Beros, Babilonske ili Kaldejske povijesti (Babyloniaka), izgubljene povijesti Babilona koju je u 3. st. pr. Kr. na grčkome jeziku napisao babi­lonski svećenik Beros prema djelu Aleksandra Polihistora, grčkog grama-tičara iz 1. st. pr. Kr. Grčki tekst sadržan u: F. Jacoby, Die Fragmente der griechischen Historiker III, C, str. 378-82. [Engl. prijev. u: W. G. Lambert & A. R. Millard, Atra-hasis: The Babylonian Story of the Flood, Oxford, Cla­rendon Press, 1969., str. 135-6]

"Isti taj Aleksandar, sežući još dalje u prošlost od vladavine devetoga kralja, Ardatesa, sve do desetoga, kojega oni nazivaju Xisuthros, ovako izvješćuje o onome što kazuju kaldejski tekstovi: Ardatesa je nakon smrti naslijedio njegov sin Xisuthros koji je vladao osamnaest sara, a za njegove se vlada­vine zbio velik potop o kojemu je ovako zapisano:

"U snu mu se pojavi Kron koji mu reče da će petnaestoga dana mjeseca daisosa čovječanstvo biti uništeno potopom. Stoga mu naloži da iskopa rupu i u nju zakopa početak, sredinu i završetak svih zapisa iz Sipara, grada (boga) Sunca; i da izgradi lađu i ukrca se u nju zajedno sa svojom obitelji i bliskim mu prijateljima., i neka u lađu utovari hranu i piće, i u nju ukrca ptice i životinje, a kada sve to učini, neka otplove. Upita li ga tko kamo ide, neka odgovori: 'Bogovima, da molim za milost ljudima (za blagoslov ljudi).'

On ga posluša te izgradi lađu dugu pet stadija i dva stadija široku, a kada je učinio sve kako mu bi naloženo, ukrca u nju svoju ženu, djecu i najprisnije mu prijatelje. Tada nastupi potop, a nedugo nakon što su se vode povukle, Xisuthros pusti nekoliko ptica koje mu se uskoro vratiše jer ne nađoše hrane ni uporišta nogama. Nekoliko dana poslije, Xisuthros ponovno pusti ptice, koje se iznova vratiše na lađu, no toga im puta noge bijahu prekrivene blatom. A kada ih je pustio treći put, nisu se vratile i Xisuthros zaključi da je površina okopnjela. Stoga odigne nekoliko brodskih dasaka i, vidjevši da se lađa nasukala na nekoj planini, iskrca se zajedno sa svojom ženom, kćerkom i kormilarom, pade ničice na zemlju, podigne žrtvenik i prinese žrtvu bogovima, nakon čega nestade zajedno sa svima koji se s njime iskr-caše. Uvidjevši da se Xisuthros i njegova pratnja ne vraćaju, oni koji su ostali na lađi izađu se da ga potraže, zazivajući ga imenom. Više nikada nisu vidjeli Xisuthrosa, ali čuli su glas koji im je govorio da trebaju štova­ti bogove i znali su da će zbog svoje pobožnosti obitavati s bogovima, zaje­dno sa svojom ženom, kćeri i kormilarom. Rekao im je da se vrate u Babi-

lon i da spase siparske zapise, kako im je bilo naloženo te da ih razglase svim ljudima. A rekao im je i da se nalaze u zemlji Armeniji. Kada su to čuli, prinesu žrtve bogovima i otputiše se zemljom u Babilon. Dio lađe koja se zaustavila na Gordijskome gorju u Armeniji i danas ondje leži, a tamošnji ljudi s nje stružu smolu od koje izrađuju talismane. Kada su, tako, stigli u Babilon, pronašli su siparske zapise i, nakon što su osnovali mnoge grado­ve i podigli svetišta, iznova su izgradili Babilon."

4: Iz priče o Deukalionu prema Apolodoru iz Atene: Grčki učenjak Apo-lodor iz Atene pisao je oko 140. pr. Kr., a najpoznatiji je po svojim Kroni­kama grčke povijesti. Ovdje se koristimo prijevodom Theodorea H. Ga-stera iz njegove knjige Myth, Legend and Custom in the Old Testament, New York, Haarper & Row, 1969., str. 84

Apolodor, Knjiga 1.7, 2 Deukalion bijaše sin Prometejevi imao je ženu Piru, kći Epimeteja i Pando-re, prve žene koju stvoriše bogovi. Ali kada je Zeus odlučio uništiti bronča­ni naraštaj ljudi, Deukalion, na savjet Prometejev, izradi lađu nalik kovče­gu i, natovarivši je svime što im je bilo potrebno, ukrca se u nju zajedno sa svojom ženom. No Zeus izlije silnu kišu s neba na zemlju koja poplavi veći dio Grčke, tako da svi ljudi izginuše, osim nekolicine koji su se sklonili na obližnju visoku planinu. A onda se rascijepe tesalijska brda i sav svijet iza Istma i Peloponeza bi poplavljen. Ali Deukalion, koji je u lađi plovio morem devet dana i toliko noći, nasuče se na Parnasu i, nakon što su kiše prestale, iskrca se ondje i prinese žrtvu Zeusu ..."

5: Iz priče o Deukalionu prema Lukijanu iz Samosate Lukijan iz Samosate (oko 120.-180. po Kr.), rođen je u Samosati u drevnoj Komageni u Siriji, današnjem Samsatu u Turskoj. Bio je govornik i pamfle-tist, poznat po svojstvenom cinizmu. Izvorni grčki tekst njegova djela O sirijskoj boginji, u kojemu iznosi svoju verziju priče o Deukalionu, 20-ih je godina prošloga stoljeća preveo A. M. Harmon, a objavljena je u djelu Lu-cian (8 sv), prev. A. M. Harmon, London, Heinemann i Cambridge (Mass.), Harvard University Press, 1925. U prilično promašenom pokuša­ju da zadrži izvornost Lukijanova arhaičnog grčkog, Harmon je njegovo djelopreveo na srednjoengleski. Prijevodkojim se ovdje služimo osuvreme­njena je verzija Lilinah biti-Anat, s prilozima Harolda W. Attridgea i Ro­berta A. Odena, a dostupan je na internetskoj stranici [www.geocities. com/SoHo/Lofts/2938/deasyria2]

O sirijskoj božici, 12. pogl. "Mnogi vele da je Deukalion, kojega nazivaju i Sisythes [oblik imena Xi-suthros] podigao svetište. To je onaj Deukalion za čijega se života dogodio velik potop. O Deukalionu sam čuo priču koju među sobom pripovijeda­ju Grci njemu u čast, a glasi ovako.

'Ovaj naraštaj, današnji ljudi, nije bio prvi, jer je prvi naraštaj bio uništen, a ovo je drugi naraštaj koji je potekao od Deukaliona i namnožio se. Prvi su ljudi, kažu, bili veoma okrutni, činili su opačine, nisu se držali prisega, nisu voljeli strance niti su bili milosrdni prema poniznima; a radi tih prije­stupa zadesila ih je velika nevolja. Iz zemlje su iznenada izbile velike vode i s neba se spustile velike kiše, rijeke su se slijevale u bujicama i more se diglo visoko, dok se sve nije pretvorilo u vodu i dok svi nisu iščeznuli. Samo je Deukalion radi svoje mudrosti i dobrote ostao među ljudima kako bi posijao drugi naraštaj. A ovako bijaše spašen. U svoju je veliku lađu ukrcao svoju djecu i žene, a potom je i sam ušao u nju. Za njim su ušle svinje, konji, lavovi, zmije i sve divlje zvijeri, svi stvorovi koji žive na zemlji, u parovima. A sve ih je srdačno primio i nitko mu nije učinio zlo, jer su im bogovi udijelili veliku milost. Dok je trajao potop, svi su plovili u jednoj lađi. Tako Grci pripovijedaju o Deukalionu.'

13. pogl. "Ali o onome što se nakon toga dogodilo, stanovnici Svetoga Grada [tj. Hierapolisa] pripovijedaju priču koja će nas s pravom začuditi. Kazuju o tome kako se u njihovoj zemlji otvorio velik ponor koji je progutao svu vodu, a kada se to dogodilo, Deukalion je podigao žrtvenike i izgradio hram iznad ponora i posvetio ga Heri [Atagarti]. Osobno sam vidio tu rupu koja je veoma malena, a nalazi se ispod hrama. Ne znam je li nekada bila velika, ali ona koju sam vidio bila je malena."

U spomen na tu priču čine sljedeće. Dva put godišnje dovode vodu iz mora u hram. A u tome ne sudjeluju samo svećenici, nego svi ljudi iz Sirije i Arabije; i svi ljudi iz zemalja iza Eufrata odlaze na More i uzimaju vodu, koju potom izlijevaju u hramu. Ona se potom slijeva u onu rupu; i premda je rupa mala, u nju stane velika količina vode. I pritom govore da je Deu­kalion utemeljio taj običaj u svetištu, u znak sjećanja na tu katastrofu i na božansku milost.

28. pogl. "Hram stoji na brdu u središtu grada, a okružen je dvama zidovima. Jedan je zid veoma star, dok drugi nije podignut dugo prije našega vremena. Ulaz u svetište okrenut je prema sjeveru... a na tome ulazu stoji stup visok 300 hvati koji je ondje podigao Dioniz. Dva puta godišnje čovjek se uspinje na jedan od tih stupova i sedam dana boravi na njegovu vrhu. A vele da to čine iz ovoga razloga. Običan puk vjeruje da razgovara s bogovima na nebu i od njih ište blagodati za sav narod sirijski, a bogovi otamo čuju njegove molitve. Drugi, međutim, vjeruju da to čine i zbog Deukaliona, u znak i sjećanje na onu nevolju kada su ljudi pred potopom bježali u planine i na krošnje visokih stabala."

[Bilješka autora: U 18. pogl. smo neznatno izmijenili navedeni prijevod, odlučivši se za izraz 'prema sjeveru', umjesto prevoditeljeva nejasnog izra­za 'prema Septemtryonu'.]

II. DIO - PRIČE O POTOPU KOJE GOVORE O PODIZANJU RAZINE MORA

1: Iz djela Filona Judejskog (oko 20. pr. Kr. - 50. po Kr.), aleksandrijskog filozofa koji je pokušao uskladiti Bibliju s djelima grčkih filozofa. Iz Filo-nova djela 0 nepropadljivosti svijeta [Philo Judaeus, Works, prev. C. D. Jonge, Bohn's Ecclesiastical Library, 4 sv., 1854.Y]

O razdvajanju Sicilije i Italije

Filon, O nepropadljivosti svijeta, xxvi "Zamislite kolika su kopnena prostranstva, ne samo ona uz obalu, nego čak i ona koja su se nalazila posvema u unutrašnjosti, progutale vode; i zamislite koliko je velik dio zemlje postao morem kojim danas plove ne­brojeni brodovi. Tko ne poznaje ona najsvetija Sicilska vrata koja su u dre­vna vremena povezivala Siciliju s talijanskim kopnom? I nisu li morska prostranstva s obje strane uzburkivale silne oluje koje su se međusobno spajale, dolazeći sa suprotnih strana, preplavivši i rastrgavši zemlju među njima ... uslijed čega je Sicilija, koja je do tada bila dio kopna, bila primo­rana pretvoriti se u otok."

A kažu da su i mnogi drugi gradovi nestali jer ih je progutalo more; jer govore o tri grada na Peloponezu:

Aigira i zidine lijepe Boure I prostrani dvori helički I mnogi drugi, nekoć slavni gradovi Obrasli naplavinama i morskim travama,

koja nekoć živješe u blagostanju, a danas leže pod morem."

2: Iz: Diodor Sicilski, Biblioteca Historica ['Historijska biblioteka'] Diodor Sicilski bio je grčki povjesničar iz 1. st. pr. Kr., podrijetlom iz Agi-ra na Siciliji. Iz njegovih pisanja saznajemo da je putovao Egiptom u razdo­blju od 60. do 57. pr. Kr., gdje je proučavao arhive kraljevske knjižnice u Aleksandriji. Nekoliko je godina boravio i u Rimu. Posljednji događaj koji je zabilježio zbio se 21. pr. Kr. Ovdje iznosimo prijevod C. H. Oldfathera u Diodor of Sicily in Twelve Volumes, sv. III, str. 227 i dr., Loeb Classical Library, London, Heinemann & Cambridge (Mass.), Harvard University Press, 1939.

O Crnome moru koje je izvorno bilo jezero i o tome kako je podizanje svjetskih mora utjecalo na otok Samotraku prije nastanka Dardanela.

Diodor Sicilski, Biblioteca Historica, 5. knjiga, pogl. 47, 4

Neki vele da se taj otok [Samotraka] u drevno doba zvao Samos, ali kada su se ljudi naselili na otoku poznatome po imenu Trakija, drevni se Samos, radi sličnih imena, počeo nazivati Samotraka po zemlji Trakiji koja leži nasuprot njega. Naselili su ga ljudi koji su nikli iz same zemlje...

Prvi i izvorni stanovnici toga otoka govorili su jedinstvenim drevnim jezi­kom, i mnoge riječi toga jezika sačuvale su se do danas u njihovim žrtve­nim obredima. A Samotračani pripovijedaju da je prije poplava koje su zadesile druge narode njih pogodio strašan potop zbog kojega se najprije prepolovio prolaz između Kijenskih stijena, a potom Helespont.

A Pont [Crno more] koji je u to doba bio jezero, toliko je nabujao od rijeka koje su u njega utjecale da je, radi silnih voda koje su se u njega izlijevale,

silovito prodro u Helespont i poplavio velik dio azijske obale i potopio znatan dio nizinskih područja Samotrake. A upravo su radi toga, kako smo saznali, u kasnija vremena ribari katkad znali uhvatiti u svoje mreže kame­ne kapitele stupova, jer su potopne vode potopile čak i gradove.

Stanovnici koje je zahvatio potop, nastavlja zapis, pobjegli su u više predje­le otoka. A kako je more sve više raslo, molili su se svojim bogovima. Bu­dući da su im životi bili pošteđeni, svoj su spas odlučili obilježiti postavlja­njem međaša oko otoka i posvetiti žrtvenike na kojima čak i danas prinose žrtve. Iz tih razloga očito je da su upravo oni nastanjivali Samotraku prije potopa...

I... tvrde da su u toj zemlji rođena djeca Zeusa i Elektre, koja bijaše jedna od Atlandiđanki (ustvari, kći Atlantova), Dardan, Jazion i Harmonija. A među njima se isticao Dardan, čovjek koji je zamišljao velike pothvate i prvi koji je u Aziju doplovio brodom, utemeljio grad Dardaniju i usposta­vio kraljevstvo koje se prostiralo oko grada, koji je u kasnija vremena na­zivan Troja, i svojim je imenom nazvao narod Dardanaca.

3: Diodor Sicilski, u prijev. C. H. Oldfathera u Diodorus of Sicily in Twel­ve Volumes, sv. III, str. 245 i dr., Loeb Classical Library, London, Heinema-nn & Cambridge (Mass.), Harvard University Press, 1939.

O otoku Rodosu kojim su harale poplave.

Diodor, Biblioteca Historica, 5. knjiga, pogl. 55 "Otok zvan Rodos prvi su naselili Telhini; bila su to djeca Thalatte [Mora] ... Pripovijeda se da su oni prvi otkrili određena umijeća i uveli druge stvari korisne za život ljudi. A ujedno bijahu i prvi naraštaj ljudi. Kažu da su izra­đivali kipove bogova, a neki drevni prikazi bogova dobili su ime po njima..."

56. pogl. "U poznije doba, kazuje mit, Telhini, unaprijed uvidjevši da će biti potop, napustiše otok i raštrkaše se po svijetu. Lik (Lycus) ode u Likiju i ondje, uz rijeku Ksant podigne hram Apolonu Likijskom. A kada je nastupio potop, svi ostali stanovnici izginuše - a budući da su vode, zbog obilnih kiša, preplavile otok, njegove ravnice pretvoriše se u stajaća jezera - ali nekolici­na ih se ipak spasila, uspjevši pobjeći u više predjele otoka. Među njima

bijahu sinovi Zeusovi. Mit nam dalje kazuje da je Helij, koji bijaše opčinjen Rodosom, nazvao taj otok njegovim imenom i učinio da se povuku vode koje su ga preplavile ... Tada su stvorene Helijade koje su nosile njegovo ime [a koje J. L. Myers poistovjećuje s prvim minojskim stanovnicima Ro-dosa] ... Radi tih se događaja vjeruje da je to sveti Helijev otok.

Osim što su dokazale svoju nadmoć nad svim drugim ljudima, Helijade su ih nadmašivale i svojom učenošću, osobito poznavanjem astrologije; uvele su i mnoge nove pomorske vještine i podijelile dan u sate ...

A Makar među njima otišao je na Lezbos, Kandal na Kos i Etis, otplovivši u Egipat, gdje je osnovao grad koji ljudi zovu Heliopolom u čast njegova oca; upravo su od njega Egipćani naučili zakone astrologije. Ali kada je u kasnije doba potop zadesio Grke i većina je ljudskog roda izginula zbog obilnih kiša, na isti su način bila uništena i sva pisana svjedočanstva; pora­di toga Egipćani, iskoristivši povoljnu priliku, prisvojiše sebi svo znanje o astrologiji i upravo radi toga, a budući da Grci, zbog svojega neznanja, više nisu polagali pravo na izum pisma, vlada vjerovanje da su Egipćani prvi ljudi koji su otkrili zvijezde. I Atenjani, iako su osnovali grad u Egiptu koji ljudi zovu Sais, trpjehu od istoga neznanja zbog potopa.

III. DIO - LEGENDA O ATLANTIDI

Iz Platonova Timeja i Kritije. Atenski filozof Platon (427.-348. pr. Kr.) u poznijim je godinama svoga života napisao nekoliko dijaloga. U nekima od njih raspravu usmjerava njegov učitelj Sokrat. Time) i nedovršen Kritija dva su takva dijaloga, a oba sadrže opise legendarne Atlantide, pri čemu je potonji u tom pogledu mnogo iscrpniji. Ovdje se koristimo prijevodom B. Jowetta, The Dialogues of Plato (3. izd.), Oxford, 1892., sv. 3, u: J. V. Luce, The End of Atlantis: New Light on an Old Legend, London, Thames & Hud­son, 1969., str. 207 i dr.

1.) Timej, 20 d - 27 a Kritija. Slušaj, dakle, Sokrate, priču veoma neobičnu, ali potpuno istinitu, koju je potvrdio Solon, najmudriji od sedam mudraca. On bijaše rođak i drag prijatelj moga pradjeda Dropida, kako i sam veli u mnogim svojim pjesmama; ispripovijedao je tu priču mome djedu Kritiji, koji ju je upam-

tio i nama ponovio. Među drevnima, rekao je, bilo je Atenjana koji učiniše velika i čudesna djela, koja su protekom vremena i zbog uništenja ljudskoga roda zaboravljena, a jedno među njima nadmašuje sva ostala djela. O nje­mu ćemo sada govoriti. Bit će to dostojan spomenik naše zahvalnosti tebi i vjerna i dostojna himna u slavu božice na ovaj dan njezine svečanosti.

Sokrat. U redu. A koje je to čuveno djelo Atenjana o kojemu govori Kritija pozivajući se na Solona, a da nije tek izmišljen mit, već stvarna istina?

Kritija. Ispripovijedat ću priču iz vremena početaka svijeta, koju sam čuo od jednoga starca; jer Kritija je u vrijeme kada ju je kazivao, kako je rekao, imao gotovo devedeset godina, dok sam ja bio desetogodišnjak. Upravo je bila Kureotida, treći dan Apaturija. Kao i svake godine i tada se svečanost za nas, djecu, odvijala uobičajenim tijekom. Očevi nam odrediše nagrade za recitiranje. Recitirale su se mnoge pjesme mnogobrojnih pjesnika, a podosta nas je pjevalo Solonove, u ono vrijeme još nove. Jedan među nama, ili stoga što je to uistinu mislio ili, pak, da ugodi Kritiji, izjavio je kako sma­tra da Solon nije samo najmudriji među ljudima, već i najuzvišeniji među pjesnicima. Starac se, sjećam se dobro, ozario na te riječi i rekao s osmje­hom na licu: 'Doista, Aminandre, da se Solon nije samo uzgred bavio pje­sništvom, već da je na njemu ozbiljno radio, kao drugi, i da je dovršio pripo­vijest koju je sa sobom donio iz Egipta, te da ga razdori i nedaće koje je zatekao u svojoj zemlji kada se vratio kući, nisu primorale da se posveti drugim stvarima, vjerujem da bi uživao slavu jednaku Homerovoj ili He-siodovoj, ili kojeg drugog pjesnika.

A o čemu govori ta priča, Kritija?, reče Aminandar.

O najvećem od svih djela Atenjana koje je trebalo postati najčuvenije, ali protekom vremena i iskrivljavanjem od strane glumaca, glas o njemu do nas nije stigao.

Ispripovijedaj nam, reče drugi, čitavu priču i reci nam kako je i od koga Solon čuo tu istinitu predaju'

On odgovori: U Egiptu, u delti Nila, u koju se pri kraju račva Nilov tok, postoji noma zvana Saiska, a i veliki grad u njoj nosi ime Sais i iz toga gra­da potječe kralj Amasis. Stanovnici toga grada uzimaju za svoga osnivača

božicu koju Egipćani zovu Neith i vele da je to ista ona božica koju Heleni zovu Atena; a Saišani veoma vole Atenjane i govore da su im oni, na neki način, srodnici. U taj je grad došao Solon i ondje ga primiše uz velike po­časti; a kada je o starim vremenima pitao svećenike koji bijahu u to naju­pućeniji, otkrio je da o tim vremenima nema pravoga znanja ni on, ni bilo koji drugi Helen.

Jednom prilikom, u nastojanju da ih navede da pričaju o starinama, počeo im je pripovijedati o najdrevnijim događajima iz našega dijela svijeta - o Foroneju, kojega nazivaju prvim čovjekom, i Niobi; i o Deukalionu i Piri koji preživješe potop; i utvrdio je rodoslovlje njihovih potomaka te, odre­divši datume, pokušao je izračunati prije koliko godina su se zbili događa­ji o kojima je govorio. Uto jedan od svećenika, koji bijaše veoma star, reče: O, Solone, Solone, vi Heleni još ste djeca i među vama nema starog Helena. Solon ga na to upita što time želi reći. Mladi ste svi, odgovori svećenik, duše su vam mlade jer u njima ne nosite nikakvo davno vjerovanje stvore­no na osnovu starih predaja, niti ikakvo znanje vremenom osijedilo. A evo što je tomu uzrok. Mnoga su uništenja sustizala ljudski rod na najrazli-čitije načine, i još će ga sustizati; vatrom i vodom ona najveća, a ona manja na bezbroj drugih načina.

Postoji priča, koju ste čak i vi sačuvali, da je nekoć davno Helijev sin Faeton, upregao konje koji su vukli kola njegova oca i zbog svoje je neumjesnosti skrenuo s očeve putanje i spalio sve na Zemlji, a i sam je poginuo od udara munje. Iako ta priča ima oblik mita, u stvarnosti ona govori o tome kako nebeska tijela koja kruže oko Zemlje skreću sa svojih putanja, zbog čega na Zemlji zbog velikih požara, u velikim vremenskim razmacima, dolazi do pustošenja. Takva su vremena najpogubnija za one koji nastanjuju brda i suhe i visoke predjele, za razliku od onih koji obitavaju uz rijeke i na mor­skim obalama.

A od te nas nesreće čuva izlijevanje Nila, našega spasitelja koji nas nikada ne iznevjeri. Ali, s druge strane, kada bogovi odluče vodom očistiti Zemlju, u vašoj će zemlji preživjeti oni koji žive na planinama, pastiri i stočari, dok one poput tebe, koji žive u gradovima, rijeke odnose u more. U ovoj, pak, zemlji, ni tada, kao ni u neka druga vremena, polja ne preplavljuju vode s visina, nego, naprotiv, sve izbijaju i nadolaze odozdo; upravo su radi toga predaje koje su se ovdje sačuvale najdrevnije. Istina je da ljudski rod preživ-

ljava, katkad u većem, katkad u manjem broju uvijek kada ne potraju oštre zime ili kada žega ne odbija. I što se god dogodilo u tvojoj ili u našoj ze­mlji, ili u ijednom drugom području svijeta za koji znamo - postoje li kakva uzvišena ili na drugi način izvanredna djela, o njima su pisali naši drevni i ti se zapisi čuvaju u našim hramovima.

A nakon određenog razdoblja, kada se vi i drugi narodi tek počnete služi­ti pismom i ponovno sredite sve što je za život u gradovima potrebno, obrušava se nebeski val, kao kakva pošast, ostavljajući na životu samo one među vama koji su nepismeni i neobrazovane. Tako morate počinjati iznova poput djece, ne znajući ništa o onome što se među nama ili među vama događalo u drevna vremena. A što se tiče vaših rodoslovlja koje si nam upravo nabrojao, Solone, ona su tek poput dječjih priča.

Prije svega, vi se sjećate samo jednoga potopa na Zemlji, iako ih je ranije bilo mnogo. Nadalje, vi ne znate da je vašu zemlju nekoć nastanjivao naj­ljepši inajbolji rod među ljudima, i da ste vi i čitav vaš grad potekli od maloga sjemena ili nekolicine među njima koji su preživjeli. A to ne znate jer su oni koji su preživjeli to uništenje već naraštajima mrtvi i za sobom nisu ostavili nijednu pisanu riječ. A bilo je to vrijeme prije sveopćeg potopa, Solone, kada je grad koji se danas zove Atena nadmašivao sve u ratu, i u svim je drugim stvarima bio najbolje uređen od svih drugih gradova, a kazuje se da je izvodio najuzvišenija djela i da je bio najljepši od svih dru­gih gradova pod svodom nebeskim o kojima nam govore predaje.

Solon se čudio njegovim riječima te zamoli svećenike da mu kažu sve re­dom o tim drevnim stanovnicima. Slobodno možeš čuti o njima, Solone, reče mu svećenik, a to za tvoje, kao i za dobro tvoga grada, a povrh svega, za dobro božice koja je zaštitnica, roditeljica i odgojiteljica obaju naših gradova. Ona je utemeljila tvoj grad tisuću godina prije našega, primivši od Geje i Hefesta sjeme tvoje rase, a potom je utemeljila naš grad za koji naši sveti zapisi kažu da je osnovan prije 8000 godina.

Što se tiče tvojih sugrađana koji su živjeli prije 9 000 godina, ukratko ću te izvijestiti o njihovim zakonima i njihovu najslavnijem djelu; o točnim po­jedinostima čitave stvari čut ćemo poslije, u naše slobodno vrijeme, iz sa­mih svetih zapisa. Usporediš li te zakone s našima, uvidjet ćeš da su mnogi naši zakoni pandan vašim drevnim zakonima.

Prije svega, postoji kasta svećenika koja je odvojena od svih drugih kasta; nadalje, postoje zanatlije koji sami obavljaju nekoliko zanata i međusobno se ne miješaju; a postoji i stalež pastira i lovaca, kao i stočara; a uvidjet ćeš, također, da se egipatski ratnici razlikuju od svih drugih staleža i da im zakon nalaže da se isključivo posvete vojnim poslovima; štoviše, oni nose oklope i koplja, oružja o kojima je božica podučila među Azijcima najprije nas, a u vašem dijelu svijeta najprije vas. Nadalje, što se tiče mudrosti, vidiš li da je naš zakon od samoga početka proučavao čitavporedak stvari, zahvaćaju­ći čak proročanstva i medicinu koja daje zdravlje; iz tih božanskih elemena­ta proistječe sve što je neopohodno za život ljudi i sva njima srodna znanja.

Taj red i poredak božica je prvo prenijelaiopćila vama kada je utemeljila vaš grad; ona je odabrala i mjesto na zemlji na kojemu ste rođeni jer je znala da će ta zemlja, zbog harmonije godišnjih doba iznjedriti najmudrijima od svih ljudi. Stoga je božica, koja je jednako voljela rat i mudrost, odabrala i najprije naselila to mjesto na kojemu je bilo najizvjesnije da će se roditi ljudi najviše nalik njoj. Ondje ste obitavali i imali ste takve, i još bolje zako­ne i vrlinama ste nadmašivali sve druge rase, jer postali ste djeca i učenici bogova.

Naša povijest bilježi mnoga velika i čudesna djela vaše države. Ali jedno od njih nadmašuje sve druge veličinom i hrabrošću. Naime, ta povijest kazuje o moćnoj sili koja je bez ikakva povoda pokrenula ratni pohod protiv čitave Europe i Azije, koji je vaš grad osujetio. Taj je sila stigla s Atlantskoga oceana, jer u to su doba Atlantikom mogli ploviti brodovi; a u njemu se nalazio otok, smješten ispred tjesnaca kojega vi nazivate Hera-klovim stupovima. Taj otok bijaše veći od Libije i Azije zajedno, i njime se stizalo do drugih otoka s kojih ste mogli prelaziti na čitav kontinent sa su­protne strane koji je okruživao ovo pravo more. A to je more, koje se nalazi unutar Heraklovih stupova (tj. Sredozemno more) tek luka s uskim prola­zom, dok je drugo more pravo more, a zemlja koja ga okružuje sa svih strana uistinu se može nazvati kontinentom bez granica. A na tom je otoku imena Atlantida, postojalo veliko i čudesno kraljevstvo koje je uspostavilo svoju vlast i nad mnogim drugim otocima, kao i nad dijelom kontinenta. To kraljevstvo imena Atlantida držalo je pod svojom vlašću Libiju unutar Heraklovih stupova, sve do Egipta, a Europu sve do Tirenije [Etrurije u Italiji]. Ta moćna sila, združena u jedno, odlučila je najednom pokoriti našu i vašu zemlju, kao i sve zemlje s ove strane Heraklovih stupova. Tada su se cijelome ljudskom rodu, Solone, snaga i vrlina vašega grada ukazale

u punome sjaju. Nadmašivši sve junaštvom i ratničkim umijećem, kao predvodnik Helena i ostavši sam, jer svi su drugi primorani nevoljom odustali, došao je vaš grad u krajnju opasnost, ali je, skršivši najezdu nepri­jatelja, podigao svoj pobjednički znak i tako spriječio da budu porobljeni oni koji još nisu pali u ropstvo, a sve ostale koji živimo s ove strane Hera-klovih stupova, velikodušno je oslobodio. Ali kasnije, zbog silnih potresa i poplava, u jednome danu i sljedeće kobne noći, utone u zemlju sva vaša bojna sila, a isto je tako i otok Atlantida potonuo pod morem i nestao. Radi toga je more u tim predjelima izrazito nepristupačno za plovidbu jer put priječi muljevita podvodna prudina, koja je nastala nakon potonuća otoka.

2.)Kritija, 1 1 3 - 121 "Prilikom podjele - o njoj je već ranije bilo riječi - bogovi među sobom razdijeliše cijelu zemlju, ovdje na veće, ondje na manje dijelove, podigoše sebi hramove i utemeljiše žrtvene obrede. Otok Atlantidu dobije tada Po-sejdon i nastani ga svojim potomcima, koje mu smrtna žena rodi u jednom kraju otoka. Taj je kraj ovako izgledao.

Od mora prema sredini cijeloga otoka pružala se ravnica. Prema predaji, ona je posebnom ljepotom i iznimnom plodnošću nadmašivala sve ravnice. Pokraj nje, a opet u sredini otoka, uzdizao se oniži brijeg na udaljenosti od pedeset stadija. Na brijegu je, sa svojom ženom Leukipom, živio Eunor, jedan od tamošnjih ljudi, koji su isprva postali iz zemlje. Kći Kleita bijaše jedino Eunorovo i Leukipino dijete.

Kada im ona stasa za udaju, oboje umru. Posejdon opijen Kleitom, sjedini se s njom, i brežuljak na kome je ona živjela opkoli i dobro utvrdi. Postavio je, naime!, naizmjenično jedne oko drugih manje i veće pojaseve od zemlje i vode, i to dva od zemlje i tri ispunjena morskom vodom. Udaljenost među pojasevima bila je svuda jednaka, kao da je šestarom mjerio iz sredi­ne otoka. Zahvaljujući takvom utvrđenju, otok je bio nedostupan ljudima, budući da u to vrijeme nije bilo ni brodova ni plovidbe. Sam Posejdon, kao bog, s lakoćom uredi središnji otok: iz izvora izbiše na površinu zemlje dva mlaza, jedan s toplom, drugi s hladnom vodom, a iz utrobe zemlje proizvede on raznovrsnu i obilnu hranu.

Izrodi i odgoji pet pari muških blizanaca. Kad podijeli cijeli otok Atlantidu na deset dijelova, dade prvorođenome, od najstarijih blizanaca, majčino

obitavalište i zemlju oko njega, jer ona je bila najveća i najplodnija. Po oče­voj volji najstariji je sin kao kralj vladao nad ostalom braćom, a i ovi su bili kraljevi i svaki je od njih imao prostran teritorij i vlast nad mnoštvom ljudi. Svim svojim sinovima Posejdon nadjene imena; najstarijem sinu i kralju Atlant, a po njemu, zato što je bio prvi kralj, dobiše ime i cijeli otok i more zvano Atlantsko.

Ime Atlantova brata blizanca glasilo je na grčkome jeziku Eumelos, a na domaćem Gadejros. Eumelos je vladao vanjskim dijelom otoka, dijelom koji je ležao prema Heraklovim stupovima, u smjeru Gadejrijske zemlje, kako se još i danas u onome kraju naziva jedna oblast. Možda je Gadejrij-ska zemlja i dobila ime istodobno kad i Gadejros. Amferej i Euajmon bija­hu imena drugog para blizanaca. Stariji sin, u trećem, zvao se Mnesej, a mlađi Autohton. Elasip bijaše ime starijeg, a Mestor mlađeg u četvrtome paru. Stariji u petome paru dobije ime Azaes, a mlađi Dijaprep. Svi ovi Posejdonovi sinovi i njihovi potomci vladali su u toku mnogih naraštaja, ne samo kao gospodari mnogih otoka u oceanu, već su, kao što je to ranije rečeno, proširili svoju vlast na oblasti s ove strane Heraklovih stupova, sve do Egipta i Tirenije.

Od Atlanta je poteklo uistinu mnogobrojno i uz to veoma poštovano po­tomstvo. Pošto je kralj, najstariji potomak, uvijek predavao kraljevstvo opet najstarijem, ono se očuvalo tijekom mnogih naraštaja. Uz to su Atlan-tovi potomci stekli toliku silu bogatstva, kakva u prošlosti nije stečena u mnogim kraljevstvima, niti će se u budućnosti ikada lako steći, te su i grad i ostalu zemlju snabdjeli svom potrebnom opremom. Kao gospodarima, dopremao im je mnogo toga iz pokorenih oblasti, ali je sam otok najvećim dijelom pružao sve ono što im je bilo potrebno za život.

Prije svega, sve što se dobije iz utrobe zemlje: čvrste i topljive rude, i jednu vrstu rude zvanu orihalk. Danas znamo samo njegovo ime, a onda je ori-halk značio više od imena. Vadili su ga na mnogim mjestima otoka i, osim zlata, tadašnji su ga ljudi veoma cijenili. Otok je u izobilju rađao svime onime što šuma pruža tesarima za rad. Bilo je na njemu dovoljno hrane i za pitome i za divlje životinje. Najzastupljeniji na Atlantidi bili su slonovi. Hranila je ona i ovu, po prirodi najveću i najproždrljiviju životinju, ali i sve ostale: močvarske, jezerske, riječne, kao i sve one što žive po brdima i dolinama.

Osim toga, otok je proizvodio i odgajao mirise koje još i sada zemlja neg­dje rada: u korijenju, travi, stablima, sokovima što struje u cvijeću ili plo­dovima. Darivala je, zatim, i pitome plodove: suhe i drvenaste. Od suhih, koji nam služe kao osnovna hrana, a zatim i one koje koristimo kao ugo­dan dodatak, a čije sve vrste ovdje nazivamo jednim imenom - mahuna­ste povrće. Od drvenastih plodova, što daju i hranu i piće i ulje, zemlja je rađala i ono lako kvarljivo, koje nam pruža zadovoljstvo i doprinosi bo­ljem raspoloženju, a zatim i ono koje nakon večere iznosimo kao ukusan desert i sredstvo za ublažavanje muka zasićenog želuca. Sve ove lijepe i čudesne plodove darivao je tada, u neograničenim količinama, ovaj sveti otok obasjan suncem. Primajući sve to od zemlje, oni su podizali sebi hra­move, kraljevske palače, luke, brodogradilišta i izgrađivali sve ostale kraje­ve. A uređivanje se odvijalo ovim redom. Prije svega premostiše vodene pojaseve, koji su opkoljavali drevni matični grad, i tako probiše sebi put iz dvora prema vanjskom dijelu otoka. A palaču sagradiše sebi odmah na početku, pokraj doma boga i predaka. Primajući ga od prethodnika, svaki je kralj ukrašavao već ukrašeno, i nadmašivao prethodnika koliko je to moguće, sve dok veličanstvenošću i ljepotom svojih tvorevina ne dovedo-še dvorac do savršenstva koje je zaustavljalo dah.

Između mora i posljednjeg vodenog pojasa prokopaše kanal širok tri ple-tara*, dubok sto stopa i dugačak pedeset stadija. Ušće kanala bilo je toliko da su kroz njega ulazili najveći brodovi. Na taj način omogućena je plo­vidba u unutrašnjost otoka kao u neku luku. I kopnene pojaseve, što raz­dvajahu vodene, prokopaše u pravcu mostova. Širina kanala dopuštala je da se jednom trijerom prelazi iz jednoga u drugi vodeni pojas. Kanale odozgo prekriše, tako da se ispod njih plovilo zahvaljujući visoko nad mo­rem uzdignutim obalama kopnenih pojaseva.

Najveći pojas, ispunjen morskom vodom, bio je širok tri stadija, a istu je širinu imao kopneni pojas koji je za njim dolazio. Sljedeća dva, vodeni i kopneni, bili su široki po dva stadija, a vodeni pojas oko središnjeg otoka jedan stadij. Otok, na kojemu se nalazila palača, imalo je u promjeru dva stadija. Kružnim zidom ogradili su i taj otok i pojaseve, a zid su podigli i s obje strane mosta širokog jedan pletar. Na mnogim mostovima, smješte­nima preko morskog prolaza, podigoše kule i kapije na sve strane.

* pletar - grč. Stara grčka mjera za dužinu - 100 stopa, petina stadija, oko 30 metara

Kamen dijelom bijeli, dijelom crni, dijelom crveni, kopali su ispod obale središnjeg otoka, i ispod vanjske i unutrašnje obale kopnenih pojaseva. Iskopavanjem su istodobno izgradili dvostruka pristaništa, unutra izdub­ljena i obložena istim kamenom. A zgrade su bile različite: neke jednobojne, druge opet šarene, jer su ih gradili od raznobojnog kamenja; šarali su ih ne samo radi zabave, već da bi im time dali prirodan čar. Tako su i cio kru­žni zid, podignut oko posljednjeg vanjskog vodenog pojasa, obložili bron­com, a činilo se kao da su koristili boju. Unutrašnji su zid pokrili olovom, a zid oko same Akropole orihalkom vatrenoga sjaja.

Kraljev grad unutar Akropole bio je ovako utvrđen. Ondje, u sredini, na­lazilo se nepristupačno svetište Posejdona i Kleite, okruženo zlatnim zido­vima. U njemu nekoć bijaše začeto i rođeno deset kraljevića. Upravo su ondje, svake godine, iz svih deset oblasti prinosili godišnju ljetinu kao žr­tveni dar svakome od njih. A hram samoga Posejdona bio je dugačak jedan stadij i širok tri pletara. Njegova je visina djelovala skladno, a u izgledu je imao nešto barbarsko. Cio hram, osim akroterija, prekrili su s vanjske stra­ne srebrom, a akroterije zlatom. Što se tiče njegove unutrašnjosti, cijeli strop napravljen je od slonove kosti, išaran zlatom, srebrom i orihalkom; sve ostalo: zidovi, stupovi, pod, pokriveni su orihalkom.

U hramu su se nalazili zlatni kipovi: kip boga, toliko velik da on dodiruje glavom strop, a stoji na kolima kao kočijaš šest krilatih konja; oko njega sto Nereida na dupinima - ondašnji ljudi vjerovali su da ih je toliko - a bili su tu i mnogi drugi kipovi, zavjetni darovi pojedinaca. Vani, oko hrama, stajali su zlatni kipovi svih deset kraljeva i kraljica. Bili su tu i mnogi drugi veličanstveni zavjetni darovi kraljeva i pojedinaca, kako iz samoga grada, tako i iz onih vanjskih oblasti kojima su vladali. Veličinom i načinom izrade žrtvenik je odgovarao ovoj raskoši, a i dvor je, također, bio u skladu s veli­činom kraljevstva i dekoracijom oko svetišta.

Kada je riječ o ona dva izvora s neiscrpnim obiljem tople i hladne vode, koja je i ukusom i odličnim djelovanjem bila čudesno pogodna za uporabu, koristili su ih na sljedeći način: oko izvora podigli su zgrade i plantaže voća kojemu je pogodovalo navodnjavanje, potom bazene dijelom otkrive­ne, a dijelom zimske, pokrivene, pogodne za kupanje u toploj vodi. Bazeni su bili odvojeni: jedni za kraljeve, drugi za podanike, treći za žene, i pose­bni za konje i tegleću marvu; svaki je bazen bio opremljen odgovarajućom dekoracijom.

Isteklu vodu sprovodili su dijelom u Posejdonov gaj, gdje je, zahvaljujući plodnoj zemlji, raslo svakojako drveće božanske visine i ljepote, dijelom, opet, kroz kanale na mostovima, u vanjske pojaseve. Tu su izgradili bezbroj svetišta mnogim bogovima, mnogo vrtova i vježbališta za ljude i konje, izdvojene na obim kružnim otocima. Osim toga, u sredini najvećeg otoka nalazio se poseban hipodrom širine jednog stadija, koji je svojom dužinom omogućavao utrku konja u cijelome krugu.

Oko hipodroma, s jedne i druge njegove strane, nalazile su se kuće većine pripadnika kraljevske garde; pouzdanijima je dodijeljena straža na manjem otoku, bližem utvrdi, a najpovjerljiviji među stražarima imali su stanove unutar Akropole, u neposrednoj blizini palače. Brodogradilišta, puna tri-jera, snabdjeli su svom opremom potrebnom za naoružavanje tih brodova. A evo kako je bila uređena okolina kraljevskog obitavališta.

Kada se prijeđu (palača) i tri vanjske luke nailazilo bi se na kružni zid. On je polazio od mora, išao oko najvećeg vanjskog pojasa ili luke, na podjedna­koj udaljenosti od pedeset stadija, i završavao se tamo gdje se kanal ulijevao u more. Cio je zid bio okružen gusto zbijenim kućama, a kanal i najveća luka vrvjeli su od brodova i trgovaca pristiglih sa svih strana. Danju i noću dizala se cika, buka i svakojaka larma uzavrele mase.

O gradu i okolini drevne palače ispripovijedao sam sada gotovo onako kako je to nekada bilo rečeno. Moram, sada, pokušati opisati, po sjećanju, prirodna svojstva i način uređenja preostale zemlje. Rečeno je, najprije, da je čitava oblast bila veoma uzdignuta i strma prema moru, a oko grada opet sasvim ravna. Ona ravnica oko ovoga grada i sama okružena planina­ma, koje su se spuštale sve do mora, bila je, ustvari, jedna glatka simetrič­na površina, u cjelini duguljastog oblika, dužine tri tisuće stadija, širine -od mora prema unutrašnjosti - dvije tisuće stadija. Ova je oblast u odnosu na cijeli otok bila okrenuta k jugu, i zaštićena od vjetrova sa sjeverne strane. Prema hvali ondašnjih ljudi, planine oko nje nadmašile su mnoštvom, veli­činom i ljepotom sve današnje, a na njima je bilo mnogo gusto naseljenih mjesta, zatim rijeka, jezera i livada čija je hrana bila dovoljna svim vrsta­ma pitomih i divljih životinja; a raznovrsna šuma pružala je svojim obiljem i vrstama drveća, neiscrpne sirovine svim zanatima u cjelini i svakom po­jedinačno.

Takva su, dakle, bila prirodna svojstva ravnice, a tijekom dugog vremen­skog razdoblja uredili su je mnogi kraljevi na ovaj način: imala je ona većma oblik pravilnog, duguljastog četverokuta, a neravnine su poravnali iskopa­vanjem kanala oko nje. Što se tiče dubine, širine i dužine kanala, premda su nevjerojatne vijesti o postojanju i takvog djela ljudskih ruku, među osta­lim djelima, ipak moram ispričati ono što sam saznao. Iskopan oko cijele ravnice u dužini od deset tisuća stadija, kanal je imao svuda širinu jedan stadij i dubinu jedan pletar. Prihvaćajući vodu koja se slijevala s planina, on je sprovodio oko ravnice i pristižući s obje strane u grad, tu je puštao da se izlije u more.

Iz gornjeg dijela kanala prosječeni su kroz ravnicu, na međusobnoj udalje­nosti od sto stadija, pravocrtni kanali oko sto stopa, koji su se ponovno ulijevali u kanal na strani okrenutoj prema moru. Tuda su s planina dopre­mali drva u grad i dovozili sebi čamcima ostalu ljetinu, pošto su prokopali poprečne plovne kanale između pravocrtnih i prema gradu. Ljetinu su ubirali sa zemlje dva puta godišnje, budući da su zimi koristili padaline koje im je Zeus darova, a ljeti kanalima sprovodili izvorsku vodu.

Kako je u ravnici bila organizirana vojska od ljudi sposobnih za rat? Pre­ma odredbama, svaki od postojećih šezdeset tisuća klerova - površina jednog iznosila je deset stadija kvadratnih - davao je jednog zapovjednika. Priča se da je na planinama i u ostaloj zemlji živjela nepregledna ljudska masa, koju su zapovjednici, prema oblastima i naseobinama, podijelili medu tim klerovima. Shodno postojećoj naredbi, zapovjednik je davao za rat: za deset tisuća bojnih kola šesti dio jednih bojnih kola, zatim dva konja i dva jahača, dvokolicu bez sjedišta, borca na kolima naoružanog malim štitom, vojnika na kolima kao kočijaša za oba konja, dva hoplita, dva strijel­ca, dva praćkaša, tri lako naoružana pješaka, tri bacača kamenja, tri baca­ča koplja i, naposljetku, četiri mornara za opremanje tisuću i dvjesto bro­dova. Eto tako su rasporedili vojno opremanje kraljevskoga grada. Ostalih devet oblasti imale su posebno uređenje, ali bi trebalo mnogo vremena da se o tome pripovijeda.

Što se tiče ovlasti i počasti, one su bile ovako od početka određene. Svaki od desetorice vladara upravljao je iz svoga grada stanovništvom i većinom zakona u svojoj oblasti, kažnjavajući i ubijajući koga god je želio. Vladari su, opet, međusobno bili povezani zajedničkom vlašću, reguliranom pre-

ma Posejdonovim zapovijedima. Te zapovijedi on im dade kao zakon i natpis, koje su prvi vladari urezali u stelu od orihalka, smještenu u središ­njem dijelu otoka, ondje u Posejdonovu svetištu. Tu su se kraljevi okuplja­li svake pete, drugi put svake šeste godine, jer su istu važnost pridavali parnom i neparnom broju.

Na okupu su se savjetovali o zajedničkim poslovima, ispitivali da li je netko učinio kakav prekršaj, i sudili. Kad god su htjeli da sude, najprije su dava­li jedni drugima ovakav zavjet. Kada kraljevi ostanu sami u Posejdonovu svetištu, u kojemu su šetali bikovi, zamole boga da uhvate njemu omiljenu životinju, a potom love bez oružja, užadima i toljagama. Uhvaćenog su bika, potom, privodili steli i klali ga na njenome vrhu, iznad natpisa.

Osim zakona, na steli se nalazila i zakletva sa strašnim kletvama za nepo­slušne. Kada su prema svojim zakonima obavili žrtvovanje, palili bi sve udove bika, napunili krater i za svakog kralja ubacivali po jedan ugrušak krvi, a ostalo su izlijevali u vatru, očistivši stelu. Nakon toga, zahvaćajući zlatnim fijalama iz kratera, u vatru su sipali i zaklinjali se: da će suditi prema zakonima na steli i kažnjavati ako je netko učinio kakav prekršaj, da ubuduće svjesno neće prekršiti nijednu pisanu zapovijed, da će vladati samo po očevim (Posejdonovim) zakonima i pokoravati se vladaru koji zapovijeda prema ovim zakonima.

Kad svatko od njih položi zakletvu u svoje ime i u ime svoga potomstva, ispije i prinese fijalu kao dar u božji hram, a zatim večera i pobrine se za njegu tijela. Čim bi se spustila noć i utihnula žrtvena vatra, svi oni, obuče­ni u veoma lijepu tamnoplavu odjeću, posjedaju na zemlju pokraj užare­nog praha zakletne žrtve. Noću, nakon što pogase svu vatru oko hrama, branili su se i sudili, ako bi netko od njih optužio koga za neki prekršaj. Nakon završetka suđenja, čim bi se razdanilo, presudu su zapisivali na zlat­noj zavjetnoj ploči, i kao spomen su je prinosili na dar zajedno sa svojom odjećom.

Bilo je i mnogo drugih, posebnih zakona o pravima svakoga vladara, a najvažniji su: da nikada ne podižu oružje jedni protiv drugih, već da svi pomognu ako, možda, u nekome gradu netko pokuša uništiti njihov kraljev­ski rod; i, uopće, da se kao preci zajedno savjetuju o ratnim odlukama i ostalim poslovima; da kralj ne odlučuje o smrti nijednog srodnika, ako to ne bi bilo mišljenje bar šestorice kraljeva.

Dakle, tu ogromnu i moćnu vojsku, koja je postojala u onim oblastima, sakupi Zeus i povede protiv ovih kraljeva.

[Napomena autora: Navedeni je tekst dijelom izmijenjen radi skraćivanja predugih rečenica.]

KRAJ