2. POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE I BRČKO DISTRIKTA Uvod

Područje naše zemlje u trećem stoljeću prije Krista počelo je izlaziti iz prapovijesti, jer o narodima i zemljama zapadnog Balkana, grčki i rimski pisci (Pseudo-Skilaks, Pseudo Aristotel, Strabon, Diodor) donose sve više vijesti i pisanih podataka, a osvajanje od strane Rima (Polibije, Livije i Apijan) dok su Batonov ustanak detaljno opisali Velej Paterkul (rimski oficir) i povijesničar Dion Kasije. Ipak rimsko zaposjedanje Balkana i teritorija današnje Bosne i Hercegovine nije značilo da je došlo do uništavanja starosjedilačkih naroda (Ilira, Panona i Kelta) i njihove kulture. Naprotiv, ono je značilo novi kvalitativni i kulturni skok naprijed. Sa Rimljanima je u našu zemlju ušao civilizovani način života i urbana kultura. Rimljani su donijeli civilizaciju,višu kulturu i pismenost čija se baština osjeća i dan danas.

Područje današnje Bosne i Hercegovine u antičko doba

Iliri i njihova kulturna baštinaTlo BiH u željezno doba bilo je naseljeno narodima koje su Grci i Rimljani nazivali Iliri i Panoni. Bilo je više ilirskih i panonskih naroda, od kojih su Bosnu i Hercegovinu naseljavali sljedeći veliki narodi:

- Delmati, koji su naseljavali područje Livanjskog, Duvanjskog i Glamačkog polja sa sjedištem u gradu Delminijumu,današnje Duvno,

- Daorsi, koji su živjeli u južnoj Hercegovini, sa glavnim središtem u gradu Daorsonu, kod Stoca,

- Desidijati, u centralnoj Bosni, sa središtem u današnjoj Brezi,- Mezeji, između rijeka Une i Vrbasa,- Skordisci u sjeveroistočnoj Bosni,- Japodi, zapadno od rijeke Une,- Autarijati, naseljavali su jugoistočnu Bosnu i bili nosioci Glasinačke

kulture,- Ardijejci, su živjeli južno od Autarijata.

Porijeklo naziva riječi „Bosna“ potječe iz ilirskog doba. Naziv je nastao od riječi „Basan“, kako su Iliri nazivali današnju rijeku Bosnu.U željezno doba, Iliri su doživjeli veliki napredak, jer su bili poznati rudari što im je donijelo obilje metala koje je doprinijelo razvitku gospodarskog i kulturnog života Ilira. Ipak poseban značaj je imalo stočarstvo, zahvaljujući kojem su mogli ostvariti višak proizvoda neophodnih za trgovinu sa razvijenijim narodima.

1

U tijeku grčke kolonizacije koja je trajala od VIII st. pr. K. do III st. pr. K. i sa osnivanjem grčkih kolonija u IV st. pr. K. na obale i otoke Jadranskog mora došlo je i do doticaja Ilira sa Grcima i Italicima i uspostavljanju trgovinskih veza. Tako je u povezivanju hercegovačkih i bosanskih krajeva s grčkim kolonijama na Jadranu značajnu ulogu odigrala Narona (danas Vid kod Metkovića). Razvijeni trgovinski odnosi između grčkih kolonija i Ilira doprinijeli su njihovom bržem razvitku i predstavljali prvorazredna rasadišta grčke kulture i tehnologije među Ilirima.Što se tiče vjerovanja, Iliri su imali svoj totem. To je bila zmija. Vjerovali su i u sunce, čiji su kult prikazivali u vidu kolica koja vuku barske ptice. Vrhovno ilirsko muško božanstvo je bilo Vidhas, a vrhovno žensko Thana. Vidas je bio sličan rimskom bogu Panu, zaštitniku pastira. Pored ovih božanstava Iliri su imali i mnogo drugih božanstava. Velika uloga vode u životu Ilira odražavala se i u obožavanju boga izvora Bindusa.

Ratovi Rimljana sa IlirimaOd kraja III st. pr. K. Iliri s područja Bosne i Hercegovine dolaze u češći dodir s Rimljanima, koji se preko istočne jadranske obale započeli svoja osvajanja na Istoku. Njihova politika je išla zatim da rudna i druga bogatstva (obradivu zemlju, robove i sl.) prisvoje i zbog toga započinju višestoljetni ratovi između Rimljana i Ilira.Rimljani su se prvo sukobili s Ardijejcima na obali, čijoj su državi pripadali i neki dijelovi današnje južne Hercegovine. Na čelu Ilira u to doba bila je kraljica Teuta. Prvi ilirski rat započeo je 228. god. pr. K. i završio je pobjedom Rimljana. Kasnije su vođena još dva ilirska rata koji su za Rimljane bili mnogo teži i dugotrajniji, ali rezultati ovih ratova nisu bili konačni. Tek je car Oktavijan u pohodu 35.-33. god. pr. K. uspio da pokori sve ilirske narode na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine i na osvojenom području osnovali su rimsku provinciju Ilirik, koja se protezala od Jadranskog mora do Dunava. Rimljani su u Iliriku uveli velike poreze i vršili su novačenje ilirskih mladića u vojsku. Sve je to dovelo 6. g. poslije Krista do velikog ustanka koji je buknuo u narodu Desidijata, a ustanku su se pridružili i drugi ilirski narodi. Ustanak je bio toliko snažan da je opasnost zaprijetila i Italiji. Na čelu ustanka su se nalazila dva Batona, jedan iz reda naroda Desidijata, a drugi iz naroda Breuka koji su naseljavali Slavoniju. U povijesti je ustanak poznat pod nazivom Batonov ustanak. Car August je protiv Ilira poslao veliku vojsku pod komandom njegovog posinka i budućeg cara Tiberija koja je uspjela da na rijeci Bosni, porazi Ilire. Tom prilikom se breučki Baton predao Rimljanima. Zbog izdaje i velike pomoći rimske vojske ustanak je 9. god. poslije K. ugušen.

Provincije Dalmacija i Panonija2

Nakon ustanka, Ilirik je podijeljen na dvije provincije. Veći dio teritorija Bosne i Hercegovine je pripao provinciji Dalmaciji, dok je samo krajnji sjever naše zemlje pripadao provinciji Panoniji. Glavni grad provincije Dalmacije bila je Salona (današnji grad Solin kod Splita), a provincije Panonija Sirmium (Srijemska Mitrovica).

Gradnja puteva i prometPrvo što su Rimljani uradili nakon što su smirili Ilire, bilo je da izgrade puteve koji su povezivali sve dijelove provincija. Osnovna mreža komunikacija izgrađena je u prvoj polovici I. st. p. K. Njihova polazišta nalazila su se u Saloni i Naroni. Iz Salone vodile su magistrale prema Kninu, Bosanskom Petrovcu, Ključu, Bihaću, Banja Luci i Mrkonjić Gradu. Druga je stizala na Gornji Vakuf, Kiseljak, Visoko i Brezu. Iz Narone je vodila magistrala dolinom Neretve do Boračkog jezera, Ivan Sedla, Sarajevskog polja i dalje Drinom prema rijeci Savi. Veći broj cesta imala su i rudarska područja u dolini Sane i Japre, Fojnica i Kreševo te posavska oblast između Bosne i Drine. Osnovni zadatak cesta bio je da obezbijede strateške, gospodarske i političke ciljeve rimske države. Magistrale su imale čitavu mrežu lokalnih puteva kojima su povezivana susjedna mjesta i naselja. O cestama je vođena stalna briga za red i sigurnost na njima. Uz njih su se nalazile poštanske i policijske stanice, kao i radionice, magacini i konačišta.

Eksploatacija rudnog bogatstva i termalnih vodaNajbogatija rudišta nalazila su se na području današnje Bosne, o čemu svjedoče sačuvani ostaci rudarsko-topioničarske i metalurgijske industrije, kao i natpisi koji spominju funkcionere uprave u ovoj grani privrede. Rimljani su u rudnike uložoli znatna sredstva, dali im bolju opremu i uređaje, koristili su i iskustva domaćih rudara, otvarali su i nove rudnike i proširivali metalurgijsku prozvodnju kako radi naoružavanja svoje vojske, tako i radi potreba obrtništva, poljodjelstva i drugih radinosti. Bosanski rudnici željeza i srebra predstavljali su bazu iz koje su se metalima snabdijevale radionice oružja i kovnice novca i u drugim centrima. Uz rudnike, razvijale su se i druge djelatnosti-obrtništvo, građevinarstvo, trgovina i transport. U ovoj grani privrede radili su rudari, topioničari, metalurzi i razni obrtnici domaćeg i stranog porijekla. Bilo je među njima robova i kažnjenika. Rudnici su radili kao državni ili kao privatni pogoni koji su davani u zakup. Opći nadzor nad proizvodnjom u rudnicima vršili su carski prokuratori, čija su ovlašćenja bila vrlo velika.Na području srednjobosanske rudarske oblasti ruda je vađena u predjelu Gornjeg Vakufa, u porječju Lašve i na području Fojnice i Kreševa. Ovi krajevi poznati su po eksploataciji željeza, srebra, olova, zlata i drugih metala. U zapadnorudarskoj bosanskoj oblasti na području Sane, Japre i Mrkonjić

3

Grada, dobivalo se željezo i bakar. U istočnobosanskoj rudarskoj oblasti oko Srebrenice i Sasa, bili su rudnici srebra i olova.U našoj zemlji je za vrijeme Rimljana cijenjena ljekovitost pojedinih termalnih vrela, oko kojih su se formirala ljepša i značajnija naselja. Obzirom da se veliki broj termalnih vrela nalazi na rudarskim područjima i da je eksploatacija ljekovitih vrela počela je još početkom I. st. p. K., može se predpostaviti da je bila uslovljena potrebom onih čiji je rad u jamama bio zamoran i težak. Iliđa kod Sarajeva najznačajnija je ljekovita banja naše zemlje u rimsko doba. Iz natpisa se spoznaje samo dio njenog imena-Aquae S... (Banja S...). Banja je bilo i u Laktašima i Gornjem šeheru kod Banja Luke.Sa srednjobosanskog rudarskog područja poznate su terme kod Kreševa, Fojnice, Bugojna i Kiseljaka. Oko Srebrenice nalazi se Crni Gruber, Crvena Rijeka i Majdanski potok.

Rimski gradovi na teritoriji današnje Bosne i HercegovineRimska vlast je doprinijela da na tlu naše zemlje nastanu gradovi koji su mogli nastati iz vojnih naselja, iz starijih ilirskih naselja, iz rudarskih naselja ili naseobina uz banje. Gradovi su postali centri obrtništva, trgovine a bili su i upravni centri. Rimski gradovi na tlu BiH bili su slični većini grčko-rimskih gradova, jer su imali trgove, amfiteatre, hramove, terme, teatar, vodovode, upravne zgrade. Najvažniji samoupravni rimski gradovi (municipiji) na tlu BiH su bili: Delminium (Duvno), Bistue nova (Vitez na Lašvi), Bistue Vetus (Varvara na izvoru Rame), Diluntum (Stolac), Salviae (Podgradina na Glamačkom polju), Pelva (na Livanjskom polju), Stanecli (Višnjica kod Kiseljaka), Domavia (Gradina kod Srebrenice), Bigeste (Ljubuški), Castra (Banja Luka), Aqua S... (današnja Iliđa kod Sarajeva).

RomanizacijaU gradovima se živjelo na rimski način. U njh se doselio i veliki broj ljudi iz najrazličitijih dijelova Carstva od Britanije do Sirije. Mnogi ilirski mladići su služili i rimsku vojsku. Nakon otpuštanja iz vojske kao nagradu za vjernu službu državi, dobijali su komad zemlje, najčešće u drugim dijelovima Carstva i samo se mali dio Ilira vraćao u domovinu, ali zato su Rimljani demobilisane vojnike iz drugih provincija naseljavali na teritoriju BiH. Svaki čovjek koji je želio biti obrazovan i napredovati u društvu morao je znati latinski i grčki, jer se domaći jezik Ilira smatrao barbarski. Sve je to vodilo romanizaciji, širenju latinskog jezika, grčko-rimske kulture, načina života i običaja. Sa romanizacijom je išao i proces primanja rimskog građanstva, tako su se Iliri postepeno pretopili u Rimljane.

Religija 4

Šireći svoju dominaciju Rimljani su zahtijevali da Iliri priznaju službeni rimski kult Jupitera, Junone i Minerve pored domaćih božanstava. Vremenom su domaća božanstva sačuvala svoj položaj i funcije, ali je većina dobila latinski naziv. Tijekom III. i IV. st. p. K. u naše krajeve dolaze i mnogobrojni orijentalni kultovi među kojima se najduže zadržao kult Mitre. I kršćanstvo je prodiralo među Ilire, a širilo se iz gradova u kojima su nastale prve biskupije.

VELIKA SEOBA NARODA

Seobe uz rimske granice događale su se već od I. st. p. K. Germanska plemena kretala su se sa sjevera prema Crnom moru i rijeci Rajni i tamo se naseljavala. U prvoj polovici III. st. prvi put je povrijeđena granica koja je barbare dijelila od Rimljana. Ipak je izgled Europe bio potpuno izmjenjen tek seobama koje je izazvala provala Huna.Huni su bili nomadi stočari i stoga u stalnoj potrazi za novim pašnjacima. Prvobitno su naseljavali sušne i polusušne stepe središnje Azije i tijekom III. st. napadali su Kinu, a potom su 375. g. između Urala i Kaspijskog jezera provalili u Europu i time pokrenuli mnoga plemena i time ubrzali proces seobe barbara (Germana, Slavena i Avara), koje su privlačili bogati gradovi i naselja. Potkraj IV. st. sa pojačanim pritiskom barbara jedinstveno Rimsko Carstvo se više nije moglo održati i rimski car Teodozije 395. g. je podijelio Carstvo na dva dijela koji su se razlikovali po kulturi i gospodarstvu svojim sinovima. Od tada postoje dva carstva: Zapadno Rimsko Carstvo (središte Rim) i Istočno Rimsko Carstvo ili Bizant (središte Konstantinopolj - danas Istambul) u čiji sastav je ušao i Ilirik. Usljed stalnih barbarskih napada, naročito Germana Z. R. C. se neće moći održati što će dovesti do njegovog pada 476. god. i time je završeno razdoblje antike. Bizantsko Carstvo će se nakon pada Zapadnog održati još skoro tisuću godina. Pomjeranja drugih naroda natjerala su i Slavene na veliki pokret. Oni su se raširili na ogromnoj površini od Baltičkog mora na sjeveru do Jadranskog mora i Kaspijskog jezera na Jugu tokom VI. i VII. st. Na zapadu su zaustavljeni moćnom franačkom državom koja je nastala na teritoriji bivšeg Z. R. C., a na granicama Grčke zaustavio ih je Bizant. Na prostoru koji su naselili podijelili su se na: Istočne, Zapadne i Južne Slavene. Tijekom povijesti slavenski svijet je stvarao niz značajnih državnih okvira koji su utjecali na tokove regionalne, europske kontinentalne i svjetske povijesti. Sjevernije i istočnije ističu se Velikomoravska kneževina u Panoniji i Podunavlju, Češko kraljevstvo i naročito Rusko carstvo. Na jugoistoku Europe, među Južnim Slavenima ističu se Karantanija, Hrvatska u doba Trpimiroviča, Raška (kasnije Srbija), Duklja (kasnije Zeta-Crna Gora), Samuilovo carstvo, Bugarsko carstvo i Kraljevina Bosna.

5

Najstariji podaci o srednjovjekovnoj Bosni Od VII. do IX. st. povijest Bosne, pa i Hercegovine, nije dovoljno poznata. Na svijetlo povijesti izlazi sredinom X. st. kada se pominje u djelu bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta „De administrando Imperio“. U djelu se spominje horion Bosna (zemljica Bosna). Prema njemu je to bila posebna oblast oko izvorišta rijeke Bosne i njezinih pritoka koja se od davnina naziva Vrhbosna. Do druge polovice XII. st. Bosna je bila u sastavu: Raške, Hrvatske, Samuilovog carstva, Duklje i Bizanta.

Bosna u vrijeme prvih banovaPočekom XII. st., to jest 1102. godine dolazi do stvaranja Hrvatsko-Ugarske kraljevine čiji su vladari poticali iz dinastije Arpadovića i oni nastoje i Bosnu otrgnuti od bizantskog utjecaja i zadržati je pod svojom vlašću. Već 1138. godine svojem su kraljevskom naslovu dodali i naslov “kralja Rame“, što znači „kralj Bosne“, ali i to da se Bosna nalazi u sastavu hrvatsko-ugarske kraljevine kao posebna upravna jedinica - banovina kojom u ime hrvatsko-ugarskog vladara upravlja slavonski plemić ban Borić (1154.-1164.). U vrijeme njegove uprave Bosnom, vodio se veliki rat između hrvatsko-ugarskog vladara Stjepana IV Arpadovića i bizantskog cara Manojla Komnena (1143.-1180.) oko prevlasti na Balkanu. U tom je ratu ban Borić stao na stranu hrvatsko-ugarskog kralja ali je doživio poraz od strane Bizanta nakon čega ga je Manojlo prognao iz Bosne i na njegovo mjesto postavio novog bana po imenu Kulin.

Bosna u vrijeme Kulina bana (1180.-1204.)Iako je došao na vlast kao bizantski vazal, Kulin je nakon Manojlove smrti 1180. godine stao na stranu hrvatsko-ugarskog kralja i sudjelovao na strani Ugara i Srba u borbi protiv Bizanta koja se odigrala od 1182.-1183.godine. Za razliku od bana Borića, Kulin ban je vlast u Bosni obnašao po nasljednom pravu, što znači da je Bosna unutar svojih granica sačuvala svoju samostalnost, a da se njegova zavisnost prema ugarskom kralju ogledala samo u nekim osobnim obvezama. Za vrijeme Kulina bana teritorija bosanske države proširila se na plodnije područje, tj. na ravnice prema Savi. Tako da od malog zaostalog planinskog područja Bosna postaje velika oblast u kojoj se sve više razvijaju feudalni odnosi. Ban i bosanski plemići ubiru od seljaka razne poreze u proizvodima, tako da imaju mnogo žita, mesa i drugih poljoprivrednih proizvoda za prodaju. Zato u Bosnu dolaze trgovci iz primorja, naročito Dubrovnika, donose na prodaju skupocijene tkanine, vunu, so, a kupuju poljoprivredne proizvode od bana i plemstva. Ban Kulin je zbog toga 1189. god. s Dubrovčanima sklopio trgovački ugovor, kojim im je zajamčio slobodu trgovine i kretanje bez plaćanja ikakve carine po Bosni, kao

6

i svoje prijateljstvo do vika. U Bosni je djelovala u to vrijeme i Crkva bosanska.

Postanak Crkve bosanskeKrščanstvo se u Bosni razvijalo drugačije nego u drugim našim zemljama, jer je bila izdvojena od susjednih oblasti, te je krščanstvo ovdje sporo prodiralo. Brigu oko pokrštavanja slavenskog stanovništva i oko organizacije crkve na bosanskom području uzeli su u svoje ruke predstavnici splitske crkve i oni su tek sredinom IX stoljeća formirali bosansku biskupiju u kojoj su biskupi bili domaći ljudi, a služba u crkvi je obavljana na slavenskom jeziku. Latinski svećenici iz Splita su malo pažnje posvećivali crkvenim prilikama u Bosni, te je bosanska biskupija bila izvan njihovog utjecaja. Stoga je Bosna bila privlačna za katare koji su dolazili sa raznih strana, jer su slobodno mogli širiti svoje učenje, bez straha od progona. Njihovo učenje se širilo među sveštenstvom bosanske biskupije, te se stara bosanska biskupija stopila sa pristalicama katara u posebnu „CRKVU BOSANSKU“, koja nije imala velike posjede i bogatstva, ali je bila veliki oslonac bosanskom plemstvu, jer njeno učenje nije bilo upereno protiv feudalnog ugnjetavanja. Nije podizala crkve i samostane, pa je za plemstvo bila povoljnija od katoličke. U njoj se propovijedalo i služilo na narodnom jeziku, nije ubirala desetinu i ostale poreze, što je uticalo da su je široki slojevi naroda radije prihvatali nego katoličku i pravoslavnu crkvu. Njeno ne priznavanje, u širim okvirima razvoja kršćanstva, uslovilo je da se ona nije razvila u jedinu crkvu u Bosni, niti u zasebnu i potpunu državnu crkvu srednjovijekovne Bosne. Ona je postojala i imala snagu dok je bila privilegirana od strane svjetovne vlasti, bosanskih feudalaca i vladara.Zetski kralj Vukan je Kulina optužio kod Ugarskog kralja da je skupa sa svojim narodom pristao uz katare (koji su vjerovali da postoje dva počela: dobro i zlo, te da se oni međusobno bore i da o pobijedi jednog ili drugog ovisi dobro ili zlo na svijetu. Ovo učenje nije bilo priznato od strane katoličke crkve), te da se o tome javno izjasni. Da bi izbjegao križarski rat koji je bio spreman povesti budimski dvor na Bosnu zbog te optužbe, Kulin ban je 1203. godine održao sabor na Bilinu polju na kojem je Kulin pred papinim izaslanicima, skupa sa starješinama krstjana, očitovao svoju pripadnost Katoličkoj crkvi.

Stjepan II Kotromanić (1322.-1353.)Četrnaesto stoljeće predstavljalo je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tijekove balkanske i europske politike i hvata zalet za zapadnoeuropskim državama. Ban Stjepan II. Kotromanić u vrijeme svoje vladavine uvukao je Bosnu u tokove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je

7

vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo I. Robert i Ludovik I. Anžuvinac, nastoje centralizirati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj. S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Mletačka republika koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Tek je „Zadarski mir“ 1358. god. otklonio Mlečane iz dalmatinskih gradova. Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II. je u roku od nekoliko godina uspio proširiti teritoriju Bosne. Godine 1324. ban uzima titulu “gospodin Usore i Soli“, a 1326. godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli dodaje i naslov “gospodara humskog“. Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih puteva iz Primorja u unutrašnjost. Stjepan je u to vrijeme kako je zabilježeno na kraju jedne povelje, držao svu zemlju “od Save do mora i od Cetine do Drine“. Teritorij zemlje je udvostručen, a svoj ugled potvrdio je 1353. udajom svoje kćerke Elizabeta za ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca, jednog od najistaknutijih europskih vladara. Godine 1354. se po prvi put spominje i staleško tijelo-stanak “sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja“ koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.

Tvrtko I. Kotromanić (1353.-1391.)Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Milama, u blizini Visokog. On iza sebe ostavlja bosansku državu, koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, dok je njena snaga ipak zavisila od kooperacije između moćnih bosanskih plemićkih obitelji, koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I. Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa između bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska na čelu sa kraljem Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava to isto učiniti i nad Bosnom. Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u dubrovačko-bosansku trgovinu i otvara ponovno pitanje Crkve Bosanske, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. god. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika, u kojem Tvrtko pobjeđuje. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

8

U sklopu svih tih uspjeha Tvrtko se kruniše za kralja Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom, kralj Tvrtko sa osvajanjem novih teritorija, proglašava se i kraljem Srbije, a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Kralj Tvrtko osniva zatim bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je „Novi“, što se danas zove Herceg Novi. To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju „nagovoriti“ kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt „Novi“. Za vrijeme kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmoćnija na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja primijenili su 13. kolovoza 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. god. izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj koristi priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i Bosni pripaja Split, Trogir, Šibenik te otoke Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen sa upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. god., te u ljeto 1388. god. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu sa knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom kneza Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od Srba, Albanaca, Grka, Bugara i Hrvata, koja se na Kosovu polju 1389. god. suprostavlja Osmanskom carstvu. Iz bitke na Kosovu polju Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka dok najgore prolaze Srbi, jer Srbija poslije te bitke praktično prestaje da postoji. Poslije Tvrtkove smrti 1391. god. nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Vladari Bosne od Tvrtka I. Kotromanića i slabljenje BosneNakon smrti Tvrtka I. na bosanski prijesto je postavljen Stjepan Dabiša koji će Bosnom vladati od 1391.-1395. godine i on neće uspijeti da sačuva granice bosanske države iz vremena vladavine Tvrtka I., jer će hrvatsko-ugarskom vladaru Sigismundu morati vratiti dijelove Hrvatske i Dalmacije. Nakon smrti Stjepana Dabiše Bosnom će vladati Jelena Gruba od 1395.-1398. godine, nakon nje vlast u Bosni preuzima Stjepan Ostoja koji će Bosnom vladati u

9

dva navrata od 1398.-1404.god. i od 1409.-1418. god., s tim što će u periodu od 1409.-1415. godine Bosnom vladati istovremeno dva kralja i to će biti period tzv. dvovlašća.Stjepan Ostoja je u tijeku perioda svoje prve vladavine napravio grešku, jer je jednom bosanskom plemiću koji je bio pod zaštitom moćnog bosanskog velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića oduzeo posjed, pa ga je zbog toga bosansko plemstvo skinulo sa vlasti i prognalo iz Bosne, a na njegovo mjesto postavilo za kralja Tvrtka II. Kotromanića (vanbračnog sina Tvrtka I.), koji će također vladati Bosnom u dva navrata 1405.-1409. i 1420.-1443.Ovakav postupak bosanskog plemstva izazvalo je bijes hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda s kojim je Stjepan Ostoja održavao dobre odnose i on Stjepanu nudi vojnu pomoć kako bi se ponovno vratio na bosanski prijesto. Uz pomoć Sigismundove vojske Stjepan se vraća na vlast, tako da Bosnom vladaju dva kralja (Stjepan Ostoja i Tvrtko II. Kotromanić).U tom periodu dvovlašća i Tvrtko II. je dobio podršku Osmanskog Carstva što je rezultiralo sukobom 1415. godine u centralnoj Bosni između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog Carstva s druge strane. U tom sukobu Ugarska pod vođstvom Sigismunda je doživjela katastrofalan poraz i Sigismund se od tada više nije pojavio u Bosni, ali je Stjepan uspio da se održi na prijestolju Bosne, jer je Tvrtko II. misteriozno nestao, tako da je od 1415.-1418. vladao samostalno, ali je morao osmanskom sultanu da plaća danak kako ne bi Osmansko Carstvo napalo na Bosnu i pokorilo je. Stjepan Ostoja je imao dva izvanbračna sina (Radivoja i Sandalja) i jednog zakonitog Stjepana Ostojića, koji od 1418. godine nastavlja da vlada Bosnom do 1420. godine kada se ponovno pojavljuje Tvrtko II. Kotromanić koji preuzima prijestolje i nastaviće vladati Bosnom sve do svoje smrti 1443. godine. Tvrtko II. je u drugom periodu svoje vladavine ratovao protiv nezakonitih sinova Stjepana Ostoje Sandalja i Radivoja, pa je postao i saveznik Ugarske kako bi lakše i uz njihovu pomoć savladao pobunjene bosanske plemiće i uspio se održati na vlasti. Do svoje smrti veliki je trud uložio na jačanje bosanskih gradova i jačanje franjevaca u Bosni.

Stjepan Tomaš Kotromanić bio je sljedeći bosanski vladar. Na početku svoje vladavine nije bio priznat od strane Humskog kneza Stjepana Vukčića Kosače i živio je nevjenčano sa ženom niskog roda po imenu Vojača, sa kojom je imao i sina Stjepana Tomaševića. Sam Stjepan Tomaš je bio pripadnik Crkve Bosanske i da bi učvrstio svoj položaj vladara obratio se je za pomoć papi Eugenu IV koji ga je 29. svibnja 1445. god. proglasio zakonitim kraljem Bosne, ali je za uzvrat morao prihvatiti katoličanstvo. Ubrzo nakon tog događaja se je pomirio sa Humskim knezom, ostavio Vojaču, a za ženu uzeo kćerku Stjepana Vukčića Kosaće - Katarinu, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno 26. svibnja 1446. u

10

Milodražu kod Fojnice. Katarina je sa Tomašem imala tri djeteta: kćer Katarinu, sina Žigmunda i još jednog sina o kojem nema podataka. Nakon vjenčanja papa Eugen IV. se okomio na Crkvu Bosansku i optužio je za krivovjerje, kako bi je uništio. Kralj Stjepan osjećajući obvezu prema papi sazvao je starješine Crkve Bosanske i postavio im ultimatum: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim zapisima, oko 2.000 krstjana je prešlo na katoličanstvo a oko 40.000 nije, i svi koji nisu prihvatili katoličanstvo bili su izloženi progonima od strane Stjepana Tomaša. Usljed progona krstjana Humski knez je prekinuo dobre odnose sa kraljem i 1448. godine odvojio Hum od Bosne te se proglasio kraljevim hercegom. Od tada Hum nosi naziv Hercegovina. Kralja su uskoro i drugi bosanski plemići napustili što će uskoro dovesti do pada Bosne pod Osmansku vlast.

Pad bosne pod Osmansku vlastPosljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević vladao je od 1461.-1463. godine. Dolaskom na vlast priznao je Katarinu za kraljicu i majku i dopustio joj da sa svojom djecom boravi na kraljevom dvoru u Kraljevskoj Sutjesci na Bobovcu. U vrijeme njegovog preuzimanja prijestolja hrvatsko-ugaskim kraljevstvom je vladao Matija Korvin koji se istakao u borbama protiv Osmanlija, pa je Stjepan Tomašević prestao plaćati danak Osmanskom sultanu i priznao je vlast Matije Korvina nad Bosnom, smatrajući da je na taj način zaštitio Bosnu od Osmanlija i da Osmanlije neće smjeti napasti na Bosnu. Međutim, prestajanje plaćanja danka je za sultana Mehmeda II el fatiha bio ponižavajući izazov i on sa vojskom kreće na Bosnu 1463. godine. Kralj Stjepan pokušao se spasiti bijegom iz Jajca u obližnji Ključ. Bosanski plemići su pružili otpor, ali sultan je poručio kralju da ga neće pogubiti ukoliko zapovijedi predaju gradova i sam se preda. Vjerujući sultanovom obećanju kralj se predao vojskovođi Mahmud-paši nakon čega je bio pogubljen. Time je prestala postojati srednjovjekovna bosanska država i Osmanska vlast će na teitoriji naše zemlje biti prisutna do 1878.godine.

Upravno-teritorijalna podjela i specifičan položaj BiH u okviru O. C.Od gubitka srednjovijekovne bosanske državnosti 1463. do osvajanja Bihaća 1592. trajalo je osmansko osvajanje teritorije današnje Bosne i Hercegovine. Uporedo sa osvajanjem Osmanlije su na osvojenom teritoriju osnivali su administrativne jedinice - sandžake kojim su upravljali namjesnici sanđak-bezi. Prvo je osnovan Bosanski Sandžak (1463.), u koji su ušle i teritorije kasnijeg Novopazarskog Sandžaka, zatim Hercegovački (1470.), Zvornički (između 1478. i 1483.), Kliški (1537.), Požeški (1538.), Pakrački (1557.), Lički (1580.) i Bihaćki 1592.). U početku je sjedište najznačajnijeg, Bosanskog Sandžaka bilo u Sarajevu, a sredinom XVI. st. zbog osmanskih ofanzivnih akcija prema sjeveru premješteno je u Banja Luku. Godine 1580.

11

odlukom centralne vlade u Carigradu (Porte) došlo je do ujedinjenja navedenih sandžaka u posebno administrativno-upravnu oblast pod imenom Bosanski Ejalet (pašaluk). Godine 1600. iz sastava Bosanskog ejaleta izdvojen je Požeški sandžak. Takva administrativna podjela na sedam sandžaka ostala je tijekom cijelog XVII. stoljeća. Banja Luka postaje njegovim glavnim gradom do 1639. god. kada Sarajevo ponovno postaje najvećim, najznačajnijim gradom i administrativno-upravnim centrom ejaleta, u kome će boraviti bosanski namjesnici sa zvanjem vezira. U tom vremenu na ovim prostorima vođena su dva drugotrajna rat: Kandijski (1645.-1669.) i Bečki (1683.-1699). Usljed velikih teritorijalnih gubitaka u Bečkom ratu, Karlovačkim mirom (1699.) međunarodno su priznate današnje sjeverne i zapadne granice Bosne i Hercegovine. Istovremeno je izvršena i nova administrativno-upravna podjela po kojoj je Bosanski ejalet sveden na pet sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki. U mletačko-austrijsko-osmanskom ratu (1714.-1718.) Bihaćki sandžak je pripojen Bosanskom. Takva upravna podjela ostala je do Svištovskog mira 1791. godine. To je vrijeme osjetnog opadanja moći osmanske države i timarskog sistema koji se u Bosanskom ejaletu manifestovao kroz pojačan proces čiflućenja, te jačanja domaćeg plemstva (kapetana i ajana). Kada je 1697. godine upadom austrijske vojske Sarajevo izgorjelo, sjedište vezira premješteno je u Travnik 1699. godine, u kome će bosanski veziri vladati Ejaletom tijekom cijelog XVIII. stoljeća.

Bosna i Hercegovina od XVIII. stoljeća do austrogarske okupacije Bosanski ejalet je u XIX. stoljeće ušao kao najzapadnija europska provincija Osmanskog carstva. Sastojao se iz sandžaka: Bosanski, Travnički, Banjalučki, Zvornički, Bihaćki, Hercegovački, a kasnije nastaje i Novopazarski. Samo su teritorije Novopazarskog sandžaka i dio Zvorničkog bili izvan granica suvremene Bosne i Hercegovine. Glavni grad i sjedište valija do 1851. bio je Travnik, a nakon toga Sarajevo. Na ovom prostoru živjelo je u XIX. stoljeću između milion i 1,3 miliona stanovnika. To je bila jedna od rjeđih provincija u kojoj se broj stanovnika sporo povećavao. Razloge za to nalazimo u činjenici da su u ovim krajevima vladale kuge, vođeni ratovi, bune i ustanci, koji su periodično praktično desetkovali populaciju. Devetnaesto stoljeće u Bosni i Hercegovini obilježeno je značajnim društvenim promjenama uvjetovanim nastojanjima osmanske vlasti da reformnim zahvatima spase Carevinu od propadanja i zaostajanja za europskim državama. S obzirom da je Austrija od početka XVIII. stoljeća sa sjevera i zapada okruživala Bosanski ejalet, to je od organizovanja bosanske granice zavisila sigurnost granica Carstva. Tijekom cijelog XVIII. st. Austrija je vodila aktivnu politiku prema Bosni i takav odnos je nastavljen i u XIX. st., ali je više kanalisan na prikupljanje podataka o Bosni i Hercegovini, nego na vođenje ratova. Značaj Bosne za susjednu

12

Monarhiju postaje još veći kada odlukama Bečkog kongresa 1815. god. Austrija ponovo zaposjeda Dalmaciju i Dubrovnik tako da Austrija od tada sa tri strane okružuje Bosanski ejalet. Promjenama u vojnoj, administrativno-upravnoj, sudskoj i finansijskoj oblasti sultani su nastojali modernizirati državu i društvo, ali istovremeno Bosanski ejalet čvršće vezati za centralnu vlast, u čemu su nailazili na odlučno suprostavljanje domaćeg stanovništva. U tom pogledu u povijesti Bosne i Hercegovine XIX. stoljeća postoje dvije faze: prva faza započinje vladavinom sultana Selima II (1789.-1807.) i traje do 1851. godine, a druga od 1851. do kraja osmanske vlasti 1878. Prvu fazu karakterišu ispreplitanje anarhije, buna i borbi domaćih muslimanskih feudalaca i drugih uglednika koji, protiveći se reformi pokušavaju sačuvati stečena prava i institucije i to artikulisati u jedinstven stav-autonoman položaj Bosne i Hercegovine u Carstvu. Drugu fazu karakteriše nastojanje Austrije da objedini u ekonomskom i političkom smislu svoje teritorije sa jadranskom obalom što je bilo moguće ostvariti samo preko teritorije Bosne i Hercegovine. Zato je prisustvo u Bosni i Hercegovini za Austriju postalo nezaobilazna tema na svim nivoima. Mrežom konzulata u drugoj polovini XIX. st. pomno je pratila sva zbivanja, a u trgovinskom ugovoru od 1862. sa Carstvom na ovom području je dobila privilegovan status.

Velika istočna kriza i Berlinski kongresU nizu nemirnih godina u Bosni i Hercegovini, najveći značaj je imao najveći ustanak koji je izbio 1875. u Hercegovini, a zatim se proširio na dijelove zapadne i istočne Bosne, Sandžaka, Makedonije i Bugarske. Osnovni socijalni ciljevi ustanka u BiH bili su rušenje postojećeg agrarnog sistema i stvaranje slobodnog seljačkog posjeda, a politički - oslobađanje od osmanske vlasti i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Ovi ustanci su pokrenuli složeno tzv. Istočno pitanje, izazvali rat Srbije i Crne Gore protiv Osmanske imperije. To je aktiviralo cjelokupnu europsku diplomaciju. Velike europske sile su na dnevni red stavile opstanak europskog dijela Osmanskog carstva, te je svaka sa svoje strane pokušavala proširiti utjecaj u jugoistočnoj Europi pokrenuvši rješavanje Istočnog pitanja i svojim su uplitanjem započeli sukobe kojima se istočno pitanje pretvorili u veliku Istočnu krizu. Rusija se uplela u ustanak protiv Osmanskog Carstva radi osvajanja morskih tjesnaca Bosfora i Dardanela i izlaza na Sredozemno more, Austro-Ugarska Monarhija i Njemačka željele su BiH radi ostvarenja svoje politike „prodora na istok“. S druge strane Srbija i Crna Gora nastojale su na račun Bosne i Hercegovine proširiti svoje državne granice. Kako bi spriječila moguće priključenje BiH Srbiji, Austro-Ugarska je postigla dogovor s Rusijom 1877. o podjeli interesnih sfera u jugoistočnoj Europi po kojem je A-U dobila suglasnost Rusije da može zauzeti BiH pod uvjetom da ostane neutralna kad Rusija objavi rat O. C. Nakon sporazuma Rusija je zaratila protiv O. C. koje je već

13

godinu prije zaratilo sa Srbijom i Crnom Gorom. Iako je slomilo ustanak u BiH, Carstvo je vojnički poraženo od Rusije, te je moralo pristati na mirovne pregovore u San Stefanu. Mir je potpisan u ožujku 1878. kojim je stvorena Velika Bugarska koja je obuhvaćala Bugarsku, istočnu Rumeliju i gotovo cijelu Makedoniju. Velika Bugarska je Rusiji trebala za njene daljnje planove i nadiranja. Zatim, došlo je i do teritorijalnog proširenja Srbije i Crne Gore na štetu O. C. Priznata je neovisnost Rumunije. Za BiH je bila predviđena autonomija u okviru O. C., što je bilo protivno dogovoru Rusije i A-U.San Stefanskim mirovnim ugovorom bile su nezadovoljne sve europske sile, jer je njime Rusija postala najutjecajnija sila na Balkanu, a naročito A-U. Kako bi Rusiji onemogućile prevlast, ostale su europske sile odlučile da mora doći do revizije San Stefanskog mirovnog ugovora i sredinom 1878. sazvale su kongres u Berlinu, a predsjedavajući je bio njemački kancelar Oto fon Bizmark. Na Berlinskom kongresu je zaključen Berlinski ugovor 13. 07. 1878. kojeg su potpisale sve europske sile i O. C. Njegovim odlukama poništeno je stvaranje Velike Bugarske i njezin teritorij sveden je na Bugarsku i Istočnu Rumeliju, kao autonomne zemlje unutar O. C. Srbiji i Crnoj Gori i Rumunjskoj priznata je puna samostalnost, čime je proširena politička karta Europe, a A-U je dopuštena okupacija Bosne i Hercegovine čime se neposredno uključila u njenu povijest i dala joj svoj pečat za narednih četrdeset godina. Okupacija je obrazložena potrebom za smirivanjem tamošnjih nemira, provođenjem reformi i rješavanjem agrarnih problema unutar najudaljenije pokrajine Osmanskog Carstva. Na vijest da je A-U dobila mandat da okupira BiH, predstavnici sva četiri naroda nezadovoljni politikom Porte formirali su Narodni odbor koji je počeo pripremu za organiziranje naroda protiv osmanske vlasti. Krajem srpnja 1878. izbile su masovne demonstracije i vođe pokreta su održale skup i izabrale Narodnu vladu čime je prestala osmanska vladavina u Bosni. Nakon preuzimanja vlasti Narodna vlada je požurila da organizira otpor okupaciji od strane A-U, ali za nepuna tri mjeseca austrogarska vojska je zauzela cijelo područje Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina pod vlašću Austro-UgarskeAustrougarske vlasti su u BiH uvele novu upravnu organizaciju. Nadzor nad upravom je povjereno zajedničkoj A-U vladi. Određen je sistem samofinanciranja zemlje, izgradnja komunikacija, javnih objekata, carine i porezi. Nosilac suvereniteta bio je Car. Bosna i Hercegovina imala je status posebnog područja, nad kojim su, pored Cara, ingerencije imali zajednička vlada, Vlada Austrije i Mađarske i zakonodavna tijela tih država. Vrhovna vlast je povjerena Zajedničkoj vladi. U njeno ime upravne poslove obavljalo je Zajedničko ministarstvo finansija koje je preko Zemaljske vlade u Sarajevu upravljalo BiH. Na čelu Zemaljske vlade nalazio se poglavar, koji je ujedno bio komandant okupacionih snaga u BiH. Civilni poslovi bili su povjereni

14

posebnom licu. Austro-Ugarska je u osnovi zadržala osmansku administrativno-teritorijalnu podjelu na okruge, srezove i seoske općine. A od 1879. počeo je djelovati i Vrhovni zemaljsi sud. U nastojanju da okupacioni mandat pretvori u trajnu aneksiju, A-U je krajem 1882. god. donijela Vojni zakon. Po njemu stanovnici BiH su obuhvaćeni služenjem u vojsci okupacione države što je uticalo na podizanje ustanka čije je ugušivanje trajalo četiri mjeseca. Ustanak je okupacionim vlastima pokazao da je potrebno uvesti jaču efikasnost s ciljem da se okupacija pretvori u aneksiju. Zato je na čelo Zajedničkog ministarstva imenovan energični Benjamin Kalaj, koji je u toku narednih dvadeset godina (1882.-1903.) izgradio sistem vladavine, koji je imao zadatak da na okupiranom području učvrsti vlast Habsburške Monarhije. Tijekom upravljanja BiH modernizirao je upravu, sudstvo i porezni sustav, osnivele su se škole. Želeći BiH odvojiti od utjecaja iz Zagreba i Beograda, Kalaj je razvio ideju o bosanskoj posebnosti i stvaranju jedinstvene „bosanske“ nacije i jezika i s tim u vezi podsticao je pripadnike svih triju bosanskohercegovačkih naroda da se izjašnjavaju „Bošnjacima“. Ipak uz sva nastojanja i određene rezultate na kulturnom i privrednom polju, Kalaj nije uspio pokrenuti dublje socijalno-strukturalne i kulturnopolitičke promjene niti izmjeniti državno-pravni i politički položaj BiH. Pitanje aneksije BiH obnovljeno je u ljeto 1896. kada je Zajednička vlada zaključila da se aneksija izvrši u času „kad O.C. padne pod likvidaciju“, tj. kada se ocijeni da predstoji raspad O. C. i izbijanjem mladoturske revolucije u srpnju 1908. ocijenjeno je da taj uvjet ispunjen, te da je došao trenutak za aneksiju. Nakon užurbanih priprema, aneksija je proglašena carevom proklamacijom, od 05.10. 1908. god. Ovim činom BiH je i formalno postala sastavni dio Habsburške Monarhije. Zemaljski ustav i za njega vezane zakone, Car Franjo Josip sankcionisao je u drugom mjesecu 1910. god. Pored Ustava doneseni su još: Izborni zakon, Zakon o društvima, Zakon o sakupljanju i Zakon o kotarskim vijećima. Zadržani su svi zakoni koji su ranije doneseni. U politički život BiH uvedene su tri kategorije: Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijeće. Sa izbijanjem I. svjetskog rata, čiji se povod desio na teritoriji BiH ubistvom A-U predstolonasljednika Franje Ferdinanda i u tijeku rata pa do njegovog završetka (1914.-1918.) bosanskohercegovačka vojska je djelovala u sklopu austrogarske vojske ratujući kako na svojoj teritoriji tako i na tuđim teritorijama.

Raspad Austro-Ugarske, nastanak Države SHS i Kraljevstva SHS i Kraljevine JugoslavijeKako se rat bližio kraju bilo je jasno da će doći do raspada Austro-Ugarske Monarhije usljed djelovanja političara iz južnoslavenskih zemalja. Prva od južnoslavenskih zemalja koja je prekinula državno-pravne veze s Austro-

15

Ugarskom Monarhijom bila je Hrvatska 29. listopada 1918. god., a potom su to učinile i ostale južnoslavenske zemlje. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao vrhovni organ vlasti je objavilo stvaranje nove samostalne države od južnoslavenskih zemalja koje su ulazile u sastav bivše A-U, tj. stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Zbog niza nepovoljnih okolnosti (opasnosti sprovođenja Londonskog ugovora, nemira koji je unosio „zeleni kadar“ u BiH i Hrvatskoj) uslijedili su ubrzani događaji tokom listopada i naročito studenog 1918. i u Beogradu je 01.12.1918. u prisustvu delegacije Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, predstavnika kraljevine Srbije regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje Srbije sa Državom SHS u „jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“. Tom činu predhodila je razmjena akata: Adrese izaslanstva Narodnog vijeća SHS i regentove Proklamacije. U Adresi se posebno ukazivalo na opasnost od italijanskih teritorijalnih aspiracija i izražavala želja da će regent pomoći pri utvrđivanju granica nove države uz poštivanje etnografskih principa i moralnih načela „narodnog samoodređenja“ kojeg su objavili predsjednik SAD V. Vilson i „sile Sporazuma“. Delegacija Narodnog vijeća nije pokrenula pitanje oblika buduće države ni način izglasavanja ustava što će se pokazati kao pogubno za cjelokupni život novoformirane države. Parlamentarni izbori za ustavotvornu skupštinu održani su 28. 11. 1920., a 28. 06. 1921. izglasan je tzv. Vidovdanski ustav po kojem je država nazvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a unutarnje uređenje je bilo strogo centralističko. Ukinute su sve povijesne cjeline i država je podijeljena na 33 oblasti. BiH je bila sačuvana u dotadašnjim granicama, tek toliko što nijedan njen dio u međuvremenu nije ušao u sastav neke druge oblasti (mada je takva mogućnost bila predviđena). Praktično, iako sačinjena od šest oblasti, tj. teritorijalno cjelovita BiH nije više sačinjavala jedinstvenu upravnu cjelinu sa sjedištem u Sarajevu, jer je svaka oblast za se bila, kao i ostalih dvadeset sedam, uključena u centraliziranu državnu upravu. Dana 06. 01. 1929. Aleksandar Karađorđević se proklamacijom obratio narodu u kojoj je objavio da je došlo vrijeme da ukloni „posrednika između naroda i kralja“. Parlamentarizam je „postao smetnja za svaki plodni radu državi“. Odlučio je da „ustav Kraljevine SHS od 1921. prestaje važiti“. To je značilo suspenziju ustava i raspuštanje Narodne skupštine. Na temelju Zakona o zaštiti javne sigurnosti i poretka u državi ukinute su sve političke stranke i udruženja sa „plemenskim i vjerskim obilježjem“. Sprovođenjem svojevrsnog državnog udara opravdano je „najvišim državnim interesima i njihovom budućnošću“. U jesen 1929. kralj je državi dao novi naziv - Kraljevina Jugoslavija. Proglasio je i novu upravnu podjelu na devet banovina koje su dobile naziv po rijekama izuzev one uz jadransku obalu. Bosna i Hercegovina je ušla u sastav četiri banovine: Drinske sa sjedištem u Sarajevu formirane od sarajevske, tuzlanske, manjeg dijela bivše travničke oblasti. Pridodati su joj zapadna Srbija sa Užicem i

16

manji dio Srijema; Vrbaske sa sjedištem u Banja Luci (sačinjavale su je: bivša vrbaska i bihaćka oblast sa dijelovima travničke i tuzlanske oblasti, te usko područje preko rijeke Une); Primorskoj banovini pripali su srezovi: Mostar, Konjic, Ljubuški, Bugojno, Livno, Prozor i Duvno. Zetskoj srezovi: Foča, Bileća, Gacko, Ljubinje, Nevesinje, Stolac, Trebinje. Središta Primorske i Zetske banovine bila su van granica BiH.Godine 1934. kralj Aleksandar je u listopadu posjetio Francusku. Tom prigodom u Marseju je ubijen u atentatu koji je organizirala ustaška emigracija. Prema monarhijskom nasljednom pravu trebao ga je naslijediti najstariji sin Petar, ali kako je on imao samo jedanaest godina, do njegove punoljetnosti kraljevsku vlast provodilo je Kraljevsko namjesništvo od 3 člana. Glavna osoba u namjesništvu bio je knez Pavle (bratić kralja Aleksandra). Nakon atentata prestalo se sa diktaturom i ponovno se dozvoljava politički rad strankama. Tada i HSS obnavlja svoju političku aktivnost i uspijeva se dogovoriti sa srpskom stranom o novom položaju Hrvatske za što su se cijelo vrijeme zalagali. S tim u vezi je potpisan sporazum Cvetković - Maček 26. kolovoza 1939. god. prema kojem je uspostavljena Banovina Hrvatska. Banovina Hrvatska sastavljena je iz dvije dotadašnje banovine - Savske i Primorske, kojima su pridruženi kotari. To su Dubrovnik, Fojnica, Travnik, Brčko, Gradačac, Šid i Ilok.

Bosna i Hercegovina u tijeku II. svjetskog rataUjutro 06. 04. 1941. pedesetak njemačkih i italijanskih divizija otpočelo je silovit i iznenadan koncentrični napad na Kraljevinu Jugoslaviju, a njima su se narednih dana pridružile bugarske i mađarske divizije. Slabo opremljena i nesposobna za otpor nadmoćnijem neprijatelju, jugoslavenska je vojska nakon dvanaest dana bezuvjetno kapitulirala, nakon čega su kralj i vlada napustili zemlju, a cijeli teritorij bio je okupiran i podjeljen od Nijemaca, Talijana, Bugara i Mađara. Teritorija BiH bila je u ratnim planovima vojske Kraljevine Jugoslavije predviđena kao pozadinsko područje. Međutim nadiranje njemačkih snaga, zbog slabljenja otpora jugoslavenske vojske koja se raspadala, prenijelo se vrlo brzo na slabo zaštićen centralni dio zemlje, te 13.04.1941. okupatorska vojska stupa na teritorij BiH, i to divizije 46. njemačkog korpusa, koje su prešle Savu i Drinu, i za svega četiri dana ovladale važnijim komunikacijama. Nijemci su 15. 04. zauzeli Sarajevo, zarobivši predhodno na Palama glavninu Vrhovne komande, a u naredna dva dana su preko Mostara izbili na jadransku obalu. Na teritoriji BiH u trenutku potpisivanja bezuvjetne kapitulacije 17. 04. našlo se desetak divizija iz sastava dva njemačka i četiri italijanska korpusa. Te snage potpomognute proustaškim elementima češljaju teritorij BiH radi razoružavanja ostataka jugoslavenske vojske i zaplijene naoružanja. Dana 10. 04. 1941. proglašeno je stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i po nacistima BiH ulazi u

17

sastav NDH na osnovu „historijskog prava“ pri čemu su vrlo taktično, a i svjesno prikrivali presudne vojno-privredne interese za koje je bila značajna BiH. U tom smislu će se demarkaciona linija, kao taktička linija razgraničenja njemačkih i italijanskih trupa u toku izvođenja ratnih operacija, zadržati i pretvoriti, od čisto vojnog, u politički i ekonomski faktor, posebno u oblasti BiH. Demarkaciona je linija išla kroz BiH od Bosanskog Novog preko Prijedora, Banja Luke, Jajca, Travnika i južno od Sarajeva do Rudog. Sama demarkaciona linija bila je po njemačku stranu tako koncipirana da je u sjevernoj zoni ostavljala najznačajnije privredne regione, bogate rudama, drvetom i industrijskim postrojenjima, kao i glavne drumske i željezničke saobraćajnice, te veće gradske i industrijske centre. Također, Talijani su Nijemcima morali dozvoliti da u talijanskoj okupacinoj zoni oko Ključa, Bosanske Krupe, Mostara, Širokog Brijega itd. eksploatišu boksitna nalazišta.U Bosni i Hercegovini, kao i u drugim jugoslavenskim zemljama, ustanak protiv fašističkog okupatora i njegovih suradnika pokrenut je nakon političkih i organizacionih priprema, koje su inicirali i uglavnom obavili komunisti. Prve borbe u BiH, na poziv KPJ otpočele su 27. 07. 1941. napadom ranije formiranih partizanskih grupa na Drvar, Oštrlj i Bosansko Grahovo. Uskoro, zatim ustanak je buknuo u čitavoj Bosanskoj krajini, istočnoj i centralnoj Bosni, a u Hercegovini su se borbe vodile još od šestog mjeseca. Ustaničke snage su oslobodile: Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč, Mrkonjić-Grad, Han-Pijesak, Sokolac, Srebrenicu, Vlasenicu, Gračanicu. U istočnoj Bosni jedan od ključnih problema ustanka bio je odnos NOP-a prema četničkom pokretu. Komunisti su pokušali uspostaviti suradnju s njima, u cilju okupljanja i koordinacije većih snaga u borbi protiv okupatora u oktobru 1941. Međutim, prilikom izvođenja borbenih djelovanja na brojne ustaške i domobranske garnizone Rogatica, Zvornik, Kladanj, Olovo, Foča i dalje, četnici su iznevjerili potpisani sporazum.Krajem dvanaestog mjeseca 1941. kada je situacija postala izuzetno teška i složena u istočnu Bosnu je došao Vrhovni štab NOPOJ, sa vrhovnim komadantom Titom, koji je svojim prisustvom i snagom Prve proleterske brigade počeo bitnije utjecati na razvoj NOB-e u tim krajevima. Tako je sticajem raznih okolnosti Bosna i Hercegovina postala za duže vrijeme središte oružane borbe naroda Jugoslavije, poprište najžešćih bitaka, sjedište najvišeg vojnog i političkog rukovodstva NOP-a, na njenoj teritoriji rješavani su najkrupniji problemi od kojih je zavisio ishod NOB-e, a najznačajnije vojne i političke odluke u toku NOR-a donesene su u Bosni.U Bihaću 26/27. 11. 1942. osnovano je najviše izvršno tijelo AVNOJ, koje je imalo općepolitički karakter. U Mrkonjić Gradu je 25. i 26.11. 1943. osnovan ZAVNOBiH, a njegovo osnivanje potvrđeno je na drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. 11. 1943. u Jajcu. Time je BiH dobila svoje narodno predstavništvo kao najviše političko tijelo NOP-a u BiH i izjasnilo se za

18

federativno uređenje zajednice naroda Jugoslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica. U Sanskom Mostu 30. 07. 1944. na III zasjedanju AVNOJ-a, ZAVNOBIH se konstituisao u vrhovni državni organ, kao najviše zakonodavno i izvršno tijelo federalne Bosne i Hercegovine. Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a je održano 26-28. 04.1945. na kome je ZAVNOBiH proglašen Narodnom skupštinom. Tada je u Sarajevu formirana i prva vlada BiH. Izbori su održani 13. 10. 1946.godine. Ustavotvorna skupština je uz ratifikaciju akata ZAVNOBiH-a i Narodne skupštine pripremila i donijela prvi ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, usvojen 30. 11. 1946, a zatim je nastavila rad kao NS NRBiH.

Period od drugog svjetskog rata Poslije Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije ponovno je stvorena zajednička država, ovaj put jugoslavenska federacija s komunističkom vlašću. U obnovljenoj Jugoslaviji uspostavljeno je šest republika (Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Slovenija i Makedonija) i dvije autonomne pokrajine (Kosovo i Vojvodina) i država je od 1946. god. do 1963. god. nosila naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a potom je nazvana Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Bosna i Hercegovina je bila njen sastavni dio do raspada 1991. god. čime su stvoreni uvjeti za osamostaljenjem i neovisnošću. 29.02. i 01.03.1992. god. sproveden je referendum na kojem su se građani BiH izjasnili da žele živjeti i samostalnoj i suverenoj državi. Volju ovdašnjih građana prihvatio je i svijet pa je 06. 04. 1992. god. BiH priznala Europska zajednica, a 22. 05. iste godine primljena je i u Ujedinjene narode, nakon čega je uslijedio prijem BiH u razne međunarodne političke, kulturne, privredne i sportske organizacije. Od 1992.-1995. na teritoriji BiH bjesni rat koji je po svojoj brutalnosti (pogotovo prema civilnom stanovništvu) rijetko viđen u povijesti ratovanja. Rat na teritoriji BiH zaustavljen je pod pritiskom međunarodne zajednice potpisivanjem Dejtonskog mirovnog ugovora 21. 11. 1995. god. Tim ugovorom BiH je podijeljena na Republiku Srpsku i na Federaciju BiH. Na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma sprovedena je međunarodna arbitraža o statusu područja Brčko i međunarodni tribunal je donio konačnu odluku 05. 03. 1999. godine, a 08 .03. 2000. godine, po nalogu supervizora za Brčko Roberta Faranda uspostavljen je Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine. Istog dana je stupio na snagu i Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.Prema statutu

- Teritorij Distrikta obuhvaća cjelokupni teritorij općine Brčko u granicama od 01 .01. 1991.godine;

- Brčko Distrikt je jedinstvena administrativna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom BiH;

19

- Distrikt nema drugu zastavu i grb osim zastave i grba BiH;- Bosanski, srpski i hrvatski jezik te latinično i ćirilično pismo su u

ravnopravnoj uporabi;- Distrikt je demilitariziran, a stanovnici Distrikta ne podliježu obvezi

služenja vojne službe;- Svaka osoba u distriktu ima jednako pravo na obrazovanje bez

diskriminacija, a osnovno obrazovanje je obvezno i besplatno;- U Distriktu se poštuje sloboda informiranja;- Distrikt ima vlastitu Policiju, sudove, Javno tižiteljstvo;- Distrikt ima svoju Vladu i Skupštinu.

Područje Distrikta zahvaća oko 493 km2 površine. Proteže se duž desne obale rijeke Save pa sve do obronaka planine Majevice i predstavlja prirodnu sponu Posavine i Panonske nizije s kotlinskom unutrašnjošću BiH. Do početka Drugog svjetskog rata Brčko je bilo poznato po razvijenom obrtništvu i trgovini. Poslije rata u njemu se razvila snažna industrija: prehrambena, tekstilna, drvna, kemijska, građevinska i obućarska. Zahvaljujući tome Brčko postaje atraktivan imigracijski centar u koji se doseljava stanovništvo iz raznih dijelova BiH i ostalih republika bivše SFRJ.

20