Pripreme Za Nastavu 4 Razred Gimnazije

  • View
    676

  • Download
    5

Embed Size (px)

Transcript

Marcel Proust (1871

Marcel Proust (1871.-1922.)

Polazina interpretacija u udbeniku kolai madelaine Pripovjeda vanost doivljaja okusa kolaia umoenog u aj

oivljava prolost

raa umjetniko djelo osmiljava sadanjost U poetnom ulomku iznesena je (vjerojatno najpoznatija) epizoda iz Proustova romana epizoda s kolaiem madelaine; iz tog kolaia izranja sjeanje, odakle e postupno u koncentrinim krugovima obuhvatiti sobu tete Lonie i staru sivu kuu, a s kuom i grad od jutra do veeri po svakom vremenu, cio Combray sa svojom okolicom. () Kljunom doivljaju famozne madlenice metaforiki zahvaljuje svoje uskrsnue cijeli Combray.(Ingrid afranek, Stendhal, Gustav Flaubert, Marcel Proust, kolska knjiga, Zagreb, 1995., str. 145.)

Ve je u toj epizodi zamjetljiva Proustov odnos prema umjetnosti koji odlino objanjava Umberto Eco u svom djelu Povijest ljepote.

Kod njega sve zapoinje od simbolizma i drukijeg naina poimanja stvarnosti: stvari postaju izvor objave.

Tu pjesniku tehniku na teorijskoj razini definira James Joyce u svom djelu Stephen Herou i Dedalus, a korijene tog razmiljanja nalazimo u djelu Waltera Pratera (Ogled o renesansi, 1873. g.)

Prater u tom djelu razrauje preciznu estetiku epifanijske vizije.

Prater ne koristi rije epifanija(koju Joyce kasnije koristi u smislu pojava), ali podrazumijeva upravo taj koncept: postoje trenuci u kojima nam se, dok smo u posebnom emotivnom stanju (u neko doba dana, u nenadanom dogaaju koji iznenada usredotoi nau pozornost na neki predmet), stvari pokazuju u novom svjetlu. Ne upuuju nas na Ljepotu izvan njih, ne prizivlju bilo kakvo suglasje: javljaju se, jednostavno, snagom koja nam je prije bila nepoznata i predstavljaju se proete znaenjem, tako da uviamo da smo jedino u tom trenutku doivjeli potpuno iskustvo tih stvari te da je ivot dostojan ivljenja samo kako bi se skupljala takva iskustva. Epifanija je zanos, no zanos bez Boga: ona nije onostranosti, nego dua stvari ovoga svijeta, ona je kao to se ve reklo materijalistiki zanos. (Umberto Eco, Povijest ljepote, Hena com, Zagreb, 1994., str. 354.)

Objava se kod Prousta dogaa kroz sjeanje:

- slici ili okusu namee se sjeanje na neku drugi sliku ili drugi osjet (npr. okus kolaia madelaine u pripovjedau budi sjeanje na tetu Lonie i na Combray, odnosno na djetinjstvo);

- tako se povezuju razliiti trenuci u pripovjedaevu ivotu, uvia se srodnost dogaaja iz njegova ivota i omoguuje povezanosti izmeu naoko nepovezanih sjeanja

Tu treba naglasiti i pojam nehotinog sjeanja (Proust ga slikovito opisuje preko keltskog vjerovanja: Ja drim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su due onih koje smo izgubili zarobljene u nekom niem biu, u kakvoj ivotinji, biljci ili neivu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onog dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se desi da prijeemo pokraj nekog stabla, da doemo u posjed nekog predmeta, koji je njihova tamnica. Tada one uzdru, zovu nas, a im smo ih prepoznali arolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraaju i opet ive s nama.

Isto je tako i s naom prolosti. Uzaludan je trud kad je svijeu kuamo dozvati u pamet; svi su napori nae inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina podruja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o sluaju ovisi hoemo li taj predmet prije smrti susresti ili neemo. (M. Proust, Put k Swannu, Globus, Zagreb, 1981., str. 45.)

Prava je vrijednost upravo u nehotinom sjeanju zahvaljujui kojem se razliita sjeanja ljudske svijesti objedinjuju i postaju jedinstvo.

Upravo takav odnos prema prolosti omoguuje da se ljudsko trajanje odredi spajanjem prolosti i sadanjosti u jednu cjelinu u kojoj postoje neprekidne promjene i u kojoj se proimaju sve vremenske dimenzije.

Upravo u tome mogue je povezati Prousta s filozofijom Henryja Bergsona jer po njemu trajanje se moe shvatiti jedino intuicijom pa samo umjetnost uspijeva shvatiti i izraziti doivljaje koje racionalna, znanstvena spoznaja ne moe dohvatiti i opisati. (To je objanjeno u udbeniku na str. 37.)

Ideji epifanijske vizije Proust pridruuje ideju epifanije-stvaranja.

ak i ako nakratko moemo iskusiti epifanijsku aroliju, jedino nam umjetnost doputa da je drugima priopimo, jedino je umjetnost, tovie, najee stvara ni iz ega, dajui i smisao naem iskustvu. (U. Eco, Povijest ljepote, Hena com, Zagreb, 1994., str. 355.)

Polazina interpretacija u udbeniku martinvilleski zvonici martinvilleski zvonici njihov se izgled i odnosi mijenjaju pomicanjem pripovje-

daa u prostoru

roman uspostavlja tzv. psihiku simultanost (istodobno prikazivanje sadraja

svijesti koji pripadaju razliitim vremenima i prostorima)

subjektivnost doivljaja kao temelj romaneskne strukture, subjektivno poimanje

vremena i prostora

pomicanjem pripovjedaa u prostoru mijenja se izgled zvonika i odnosi meu zvonicima;

Proust ukazuje kako su dojmovi trenutani, prolazni (oni ovise o kutu gledanja), oni su u potpunosti subjektivni.

Iako je udaljenost meu zvonicima stalna, pripovjedaa to ne zanima, njega zanima kako se ti zvonici (i stvarnost) u cijelosti odraava u njegovoj svijesti.

To moe biti polazite za definiranje modernoga romana.

Put k Swannu, odnosno Combray kao moderni roman (romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom obuhvaa sedam romana Put k Swannu; U sjeni procvalih djevojaka; Vojvotkinja de Guermantes; Sodoma i Gomora; Zatoenica; Bjegunica (ili Iezla Albertina) i Pronaeno vrijeme)

- nema fabule u smislu u kojem je imaju realistini romani (fabula je reducirana i fragmetizirana)

- prikazuje dogaaje i kako se oni reflektiraju u svijesti samoga junaka, odnosno pripovjedaa

- likovi nisu socijalno i psiholoki okarakterizirani, prikazani su onako (i onoliko) koliko to pripovjeda doputa, odnosno iznosi se kako ih on doivljava

- roman uspostavlja tzv. psihiku simultanost (isprepleu se sadanjost i prolost)

- vanost nehotinih sjeanja koji su potaknuti nekim vanjskim doivljajem

- od knjievnih postupaka nemamo realistiko pripovijedanje i opisivanje, nego introspekciju (poniranje u unutranjost i iznoenje subjektivne vizije i dojma)

- esejistiki dijelovi (razmiljanja o umjetnikim djelima, o vremenu, o prirodi)

Nakon ovakve interpretacije uenici e razumjeti uvodni dio udbenike jedinice u kojima se istie:

Prema Proustu: - ne daje ivot smisao umjetnosti, nego umjetnost daje smisao ivotu

- vanost nehotinog sjeanja

- ivot se osmiljava kroz umjetnost

Zanimljivosti koje mogu koristiti u interpretaciji

Vrijeme kao glavni lik Proustova romana

Smatra se da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija nego kao opipljivo trajanje, kao uzrok svih metamorfoza, kao medij u kojem se zbiva polagano troenje stvari, osjeaja i bia; ono dovodi do gubitka identiteta i nade u komunikaciju, a napokon i do gubitka samog smisla ivota.

Ali nakon niza uzastopnih razoaranja, pripovjeda u romanu ipak dolazi do ohrabrujueg otkria u svojem oaju, a to je da u ovjeku postoji nesvjesno kao mjesto kontinuiteta subjekta, nataloenog sjeanja: ono nije zauvijek mrtvo, nego se moe prizvati na razinu svijesti i izraza nehotinim, osjetilnim sjeanjem tijela, koje pamti ne samo zbivanja nego i minulu udnju i emocije. Ingrid afranek (Leksikon svjetske knjievnosti, Pisci, kolska knjiga, Zagreb, 2005.) Poimanje umjetnosti i umjetnika

vrhunski umjetnik je onaj umjetnik koji krajnjom tonou eli izdvojiti krhku duu slike iz mree jasno definiranih okolnosti to je okruuju i oivotvoriti je u umjetnikim okolnostima, koje su odabrane kao najtonije za nju i njezinu novu slubu. James Joyce

Sav vidljivi svemir tek je rasadnik slika i simbola kojima mata (odnosno umjetnost) daje mjesto i relativnu vrijednost: to je svojevrstan panjak to ga mata mora probaviti i preobraziti. Charles Baudelaire

Samo s pomou umjetnosti moemo izai iz sebe, znati to netko drugi vidi od tog svemira koji nije isti kao na, iji bi nam pejsai ostali isto tako nepoznati kao pejsai na Mjesecu. Zahvaljujui umjetnosti, umjesto da vidimo samo jedan jedini svijet, vidimo kako se on mnoi, pa tako koliko ima originalnih umjetnika, toliko imamo na raspolaganju svjetova Marcel Proust (citat na poetku udbenike jedinice)

Impresionizam

Nije sluaj ako se Proust, u djelu U sjeni ocvalih djevojaka, dugo zadrava u opisivanju slika nepostojeega slikara Elstira, u ijoj se umjetnosti prepoznaju analogije s djelima impresionista. Elstir slika stvari onakvima kakve nam se pokazuju u prvi as, koji je i jedini pravi, jer tada se um jo nije umijeao, objanjavajui to su zapravo te stvari, odnosno jo uvijek ne zamjenjujemo dojam o njima sa znanjem to ga o njima posjedujemo. Elstir stvari svodi na neposredne dojmove i podvrgava ih preobraaju.

Manet, koji je tvrdio:Samo je jedno istinito, u dahu naslikati ono to se vidi te ne slika se krajolik, marina, lik: slika se dojam to ga na nas u neko doba dana ostavlja neki krajolik, marina, lik; Van Gogh, koji svojim likovima eli izraziti neto vjeno, i to

kroz vibraciju boja; Monet, koji jednoj od svojih slika daje naziv Impresija (nehotice dajui naziv cijelome pokretu); Czanne koji tvrdi kako u jabuci eli otkriti ono to predstavlja njezinu duu, njezinu jabunost svi oni pokazuju intelektualnu srodnost s kasnosimbolistikom strujom koju moemo nazvati epifanijskom.

Ni impresionisti ne pokuavaju ostvariti onostrane