139

Širokom BrijeguSto godina nove crkve na

PRISJEĆANJE NA FRA DIDAKA BUNTIĆA

Kraljević, I.

Sažetak: Dvojica možda najzaslužnijih muževa koji su nas okupili bili su fra Rafo Barišić i fra Didak Buntić. Obojica redovnici, svećenici pa i više od toga u redovničkoj i crkvenoj hijerarhiji. Obojica su bili graditelji. Jedan je ovdje pravio crkvu i samostan, a drugi crkvu, gimnaziju, konvikt u Zagrebu, trasirao ceste, poštanske telefonske linije. Prvi se borio za veće vjerske slobode, drugi za gospodarske, posebice se borio protiv nepismenosti koju je smatrao najvećim neprijateljem. Prvi se bavio i književnim radom, uglavnom prevodilač-kim, a drugi prosvjetnim. Prvi je bio protivnik ilirizma smatrajući ga ruskim panslavizmom, drugi je bio antiunitarist. Obojica su bili uvjetno kazano reformatori. Prvi je uvodio hijerar-hijski centralizam, drugi je jedinstvo svoje Provincije smatrao najvećom svetinjom. Drugi je izravno zaslužan što nas ima ovdje i onih čije je očeve i djedove spasio od sigurne smrti. Teške su bile godine rata koje su bile i godine gladi, posebice 1917. Fra Didak je zasukao rukave, zadjenuo habit za pas, okupio suradnike i poveo djecu preko Save. Na svu sreću vratio ih je, ne gole i na smrt izgladnjele nego site i obučene. Obojica su umrla skoro na isti način: drugi od srčane kapi, a prvi od posljedica jakog srčanog udara.

Ključne riječi: fra Rafo Barišić, fra Didak Buntić, redovnici graditelji.

Podatci o autoru: mr. sc. Kraljević, I.[van], Fakultet fi lozofsko-humanističkih znanosti Sveu-čilišta u Mostaru, Matice hrvatske bb, 88000 Mostar, Bosna i Hercegovina

Ivan Kraljević

140 POVIJEST

THE MEMORY OF FATHER DIDAK BUNTIĆ

Kraljević, I.

Abstract: Two probably most meritorious men who brought us together are father Rafo Barišić and father Didak Buntić. Both monks, priests, and even more than that in monas-tic and church hierarchy. Both were builders. One built the church and monastery here, and the other church, gymnasium, convent school in Zagreb, marked roads, post offi ce telephone lines. The fi rst also advocated higher religious freedoms, the other economic ones; he especially struggled against illiteracy that he considered the major opponent. The fi rst also engaged in literary work, mostly translations, the other in educational. The fi rst was an opponent of Illyrism, considering it the Russian Panslavism, the second was an anti-unitarist. Both were, tentatively said, reformers. The fi rst introduced the hierarchic centralism; the second considered the unity of his Province the most sacred thing. The second is directly meritorious that we, whose fathers and grandfathers he saved from cer-tain death, are also here. Years of war were hard, ones which were also years of starving, especially the year of 1917. Father Didak rolled up his sleeves, stuck his monastic habit into his belt, gathered his associates and took children across the river of Sava. Fortunately, he brought them back, not naked and starving to death, but satiated and dressed. Both died almost in the same way: the second of a heart stroke, and the fi rst of eff ects of a strong heart attack.

Key words: father Rafo Barišić, father Didak Buntić, friars-builders.

Author’s data: M. Sc. Kraljević, I.[van], Faculty of Philosophics and Humanities University of Mostar, Matice hrvatske bb, 88000 Mostar, Bosnia and Herzegovina

141

Širokom BrijeguSto godina nove crkve na

UvodBilo je dvojbe kako započeti ovaj napis ili zapis o fra Didaku. Dvojba je razu-mljiva jer se o ovom velikanu može go-voriti s mnoštva aspekata. Može ga se promatrati kao dječaka s Paoče koji je s 11 godina pošao u školu, kao poniznog i uzornog redovnika, kao izvrsnog pro-fesora, kao beskompromisnog borca protiv nepismenosti, kao neumornoga graditelja, kao gorostasa s brkovima, kao agronoma u habitu, kao narodnog zastupnika, kao spasitelja sirotinje, i tako redom. Pisati ili govoriti o njemu doista je prezahtjevna djelatnost budu-ći da je on, fra Didak, bio mimo ostalih. Uvijek je bio iznad. Tu je činjenicu li-jepo oslikao provincijal fra Rufi n Šilić pri otkrivanju spomen-ploče prigodom 100. obljetnice njegova rođenja rekav-ši: “Ni nakita ni uresa, ni opisa. Za fra Didaka dosta. I tko bude znao tko je fra Didak, bit će mu dosta. Tko ne bude znao tko je fra Didak da napišemo de-bele knjige, bit će mu malo.”

Fra Didak Buntić rođen je 9. listopada 1871. godine u selu Paoči, župa Gradni-ći. Otac mu je bio Mijo, a majka Matija rođena Stojić. Dan nakon rođenja, tj. 10. listopada, krstio ga je fra Franjo Dobre-tić koji mu je nadjenuo svoje ime. Rano je ostao bez oca, pa su brigu o njemu preuzeli majka i stričevi. Isto tako rano je naučio čitati i pisati. Kao dječak slu-

šao je junačke pjesme o Mijatu Tomiću i Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića, približavajući se na taj način svijetu opjevanih junaka kojima se divio. Stoga je kao dječak želio postati časnik.1 Dok je bio dječak, izbio je oslobodilački ustanak u Hercegovini koji je predvodio don Ivan Musa, u historiografi ji poznat

1 Usp. Gavran, I., Putovi i putokazi, (II), Liv-no, Svjetlo riječi, [b.g.], str. 102.

Ivan Kraljević

Kruno Bošnjak: Spomenik fra Didaku Buntiću na Širokom Brijegu

Slajd nije skeniran

142 POVIJEST

kao Musić.2 I ti su događaji iz neposred-ne blizine bez sumnje utjecali na malog Franju. S obzirom na to da je kao dječak izražavao veliku želju za vojničkim po-zivom, jedan mu stražmeštar (dočasnik) obeća poslati ga u vojnu (kadetsku) ško-lu. Međutim, majka je htjela da joj sin bude redovnik, odnosno fratar.

U osnovnu školu u Gradnićima po-šao je 10. prosinca 1882. (već je znao či-tati i pisati). U listopadu sljedeće godi-ne majka ga vodi na Široki Brijeg da ga upiše u sjemenište. Polagao je prijamni ispit i upisao se u treći razred. Jedno se vrijeme školovao i na Humcu. 18. velja-če 1888. ulazi u novicijat Franjevačkog reda i uzima redovničko ime fra Didak. Nakon godinu dana iskušenja, 19. ve-ljače 1889., polaže jednostavne zavjete. Sljedeće godine maturira, a starješin-stvo Provincije šalje ga na studij teolo-gije i fi lozofi je u Innsbruck, gdje ostaje čitavo vrijeme studija. 22. veljače 1892. polaže vječne zavjete. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1894. Mladu je misu slavio na Širokom Brijegu 1895. godine.

Nakon studija dolazi na Široki Brijeg gdje će ostati skoro 25 godina. Počinje predavati vjeronauk i hrvatski jezik. Uz to obnaša službu prefekta, odnosno od-

2 Don Ivan Musa iz Grljevića, u historiografi ji poznat kao Musić, prema kazivanju dr. fra Vencela Kosira, sin je sestre biskupa fra An-đela Kraljevića.

gajatelja sjemeništaraca. Godine 1896. traži od uprave Provincije da se doš-koluje u latinskom i grčkom jeziku, ali ga starješinstvo premješta u Gradniće na službu kapelana. Međutim, nakon što je profesorski zbor zatražio da ga se vrati na Široki Brijeg, Provincija to i čini. Tu ostaje sve do izbora za pro-vincijala hercegovačkih franjevaca (27. svibnja 1919.).

U ovom je kratkom izlaganju nemo-guće govoriti o svim djelatnostima ko-jima se fra Didak bavio. Zato ćemo se osvrnuti samo na one najznačajnije, a to su: spašavanje sirotinje, prosvjetni i prosvjetiteljski rad, te gradnja crkve.

Spašavanje sirotinje

Mnogotko od nas prisutnih može biti zahvalan velikom fra Didaku. Podsje-timo se! Bjesni Prvi svjetski rat. Uz rat vlada i glad. Već 1916. godine djeca po-činju umirati od gladi. Osobito gladna bila je 1917. Zabilježeno je da od travnja do listopada 1917. u Hercegovini nije palo kapi kiše, a puhali su jaki i žarki južni vjetrovi. Nije bilo hrane, a vlast je za ratne potrebe po vrlo niskoj cijeni otkupljivala ono malo stoke. Nije bilo žita, pa su se ljudi hranili korijenjem (kozlac), korom (klen), lišćem (kopriva) i ostalim što je nalikovalo hrani.

Fra Didak je poduzimao sve kako bi ublažio teško stanje u Hercegovini. Išao

143

Širokom BrijeguSto godina nove crkve na

je u Sarajevo generalu Sarkotiću i u Beč caru Karlu. Pomoći nije bilo. U Saraje-vu se čak govorilo da se “fratri ne treba-ju u to petljati”. U dogovoru s biskupom fra Alojzijem Mišićem Didak je poslao nekoliko fratara u Slavoniju da skupe žita i drugih namirnica za izgladnjeli hercegovački puk.

Najteže mu je padalo što su u životnoj opasnosti bila mnoga djeca. Zahvaljuju-ći tome počinje fra Didakov najuzvišeni-ji posao. Šalje djecu u Slavoniju. Prema statistikama Odbora za zaštitu ratom ugrožene djece u Hrvatskoj zbrinuto je 12.270 djece.3 Fra Didakov suradnik fra Tomo Zubac tvrdi da je Didakovim za-laganjem spašeno 19.000 djece. Fra Do-minik Mandić tvrdi da je od rujna 1917. do ožujka 1918. u Slavoniju prevezeno oko 6.000 djece.4 Godina 1918. bila je vrlo rodna. Djeca su se počela vraćati, ali ne sva. Neka su ostala kod svojih dobro-činitelja. To je bilo zapravo prvo osvje-ženje Slavonije hercegovačkom djecom. Prema statistikama spomenutog Odbo-ra kod dobročinitelja je ostalo 2.819 dje-ce, a roditeljima se vratilo 9.451 dijete.5

3 Usp. Gavran, I., nav. dj., str. 106.4 Usp. nav. mj.5 Usp. Mandić, D., Hrvatske seljačke škole fra

Didaka Buntića 1911-17, u: Stopama otaca, (almanah), 5/1938-39, str. 64.

Prosvjetno-odgojni radFra Didak nije bio samo gimnazijski profesor klasične fi lologije (grčkog i la-tinskog jezika) nego je đake, uz citira-nje rimskih klasika, podučavao kalemiti voćke po Bakamuši i obližnjim zaseoci-ma.6 Ovdje nećemo govoriti o njegovu prosvjetno-odgojnom radu s gimna-zijalcima nego o njegovu prosvjetno-prosvjetiteljskom radu s narodom.

U vrijeme kada fra Didak postaje ravnateljem (direktorom) gimnazije (1910. godine), u Hercegovini je bilo oko 112.000 Hrvata – katolika. Na to-liko stanovnika bilo je samo 10 osnov-nih škola! Čitavo vrijeme austrougarske vladavine (od okupacije 1878. do kraja Prvog svjetskog rata 1918.) ni jedna se škola na tlu Hercegovine nije napravila bez franjevaca. Godine 1909. fra Didak upućuje Memorandum ministru Buri-anu u Sarajevo u kojem moli i zahtijeva otvaranje škola po Hercegovini jer je na jednu školu dolazilo po 4.000 duša. Dakako, Sarajevo nije odgovorilo na njegove molbe. No Didak ne bi bio on da nije riješio i ovaj problem. Njegova neustrašivost, postojanost, znanje, skrb i volja da pomogne svom siromašnom, nepismenom, ali bistrom i oštroumnom seljaku potaknuli su ga da se lati veli-

6 Usp. Petric, S., Na grobu fra Didaka Bunti-ća, u: Stopama otaca, (almanah), 3/1936-37., str. 142.

Ivan Kraljević

144 POVIJEST

kog posla. Okupio je učitelje iz naroda uz pomoć Hrvatske narodne zajednice (HNZ). Najmlađi učitelj imao je 12, a najstariji 56 godina. Uvjerio ih je da je njihov rad uzvišen, da je njihova zadaća plemenita, a njihova žrtva domoljubna, te da će njihov rad – koji će biti od ko-risti čitavoj Hercegovini – biti ujedno i njihova plaća. Drugim riječima, radit će besplatno.

Nastava se održavala obično iza 7 sati uvečer i trajala je najduže do 10 sati. Zar je potrebno napominjati da je upra-vo fra Didak osiguravao prostor, pravio program za večernje škole, pripremao

učitelje i upućivao župnike da se i oni priključe opismenjivanju naroda! Uveo je i neke novosti. Nedjeljom, nakon mise, održavao je seminare učiteljima tako da ih uputi što će i kako raditi tije-kom sljedećeg tjedna. Nitko prije njega, a vjerojatno ni poslije njega, nije toliko isticao kolika je čast biti učitelj. To je učiteljima uvelike olakšavalo rad.

Da bi poboljšao učenje, uveo je na-grade koje su se dodjeljivale na kraju godine. Najveća nagrada bila je molitve-nik koji je istodobno bio i najdraži dar učenicima. Njegovi đaci nisu učili samo čitati i pisati nego i računati. Kod njih je također nastojao razvijati domovinsku i narodnu svijest i seljački ponos.7

Graditelj

Iako bi crkva na Širokom Brijegu vje-rojatno bila sagrađena i bez fra Didaka, činjenica je da je upravo on najzaslužni-ja osoba za početak gradnje ove velebne crkve. On je, naime, uvidio da je crkva za koju je o. fra Rafo Barišić dobio fer-man mala za župu koja ima 7.000 duša. U tu je crkvu moglo stati tek neznatan broj “misara”, dok je većina bila vani, bez obzira na kišu, buru, snijeg ili ljet-nu žegu. To je za fra Didaka bio jedan od razloga da krene u gradnju velebne bazilike, kako ju mnogi zovu. Ipak, za

7 Gavran, I., nav. dj., str. 105.

Fra Didak Buntić

145

Širokom BrijeguSto godina nove crkve na

njega je vjerojatno najvažniji razlog bio to što je Široki Brijeg skoro u središtu Hercegovine, što ima samostan i sje-menište i što je tu svetište blažene Dje-vice Marije koja je ujedno i zaštitnica Provincije.

Fra Didak zacijelo nije prvi fratar koji je htio napraviti veliku crkvu. To su si-gurno željeli i mnogi fratri prije njega, ali su se stvari “poklopile” tako da baš on bude “izvođač”. Mnogi svjedoci, među kojima su dr. Iso Kršnjavi, dr. fra Leon Petrović i dr. fra Marijan Zubac, tvrde da je sve poslove na crkvi vodio fra Didak. Uz to je domaće ljude obučio klesati ka-men, nakon čega su radili brže, bolje i kudikamo jeftinije od skupih Talijana.

Fra Didak je uvijek imao sluha za si-romašne. Za takve je napravio i konvikt u Zagrebu. Kapacitet konvikta nije bio velik (20 gojenaca). Otvoren je 1919. godine. U njemu su bili uglavnom oni koji nisu mogli upisati gimnaziju na Širokom Brijegu. Pohađali su Gornjo-gradsku klasičnu gimnaziju. Nažalost, konvikt nije dugo trajao. Praktično ne-staje s fra Didakovom smrću.

Zaključak

Fra Didak, na sreću, nije otišao u ča-snike, kako je to kao dječak želio, nego u fratre. Bio je frater minor nastojeći biti minimus, ali je svojim radom po-stao i ostao maximus. Bio je pravi sli-

jednik svetog Franje. Bio je siromah, a ipak bogat. Njegova je bila sirotinja, a sirota je bila cijela Hercegovina. Imao je mnoštvo dječaka, od onih sa Široko-ga Brijega do onih koje je razaslao po Europi. Imao je mnogo braće.

Bio je pravičan i nastojao je biti pra-vedan. Nije kažnjavao, samo je upozora-vao. Bio je čovjek iz naroda i za narod. Kao takav bio je i narodni zastupnik. Volio je HNZ koja mu je bila od velike pomoći u suzbijanju nepismenosti na ovim prostorima. Dušom je bio u HSP-u, a umom u Pučkoj stranci koju nije ni želio ni volio jer je bila unitaristička. Iako je na njezinoj listi izabran za zastupnika, to ga nije oduševljavalo. Naprotiv! Kao što je on bio razočaran izborom za za-stupnika, tako su i njegovi đaci bili razo-čarani njegovim izborom za provincijala hercegovačkih franjevaca.

Rijetko je koji čovjek u pedesetjed-noj godini života učinio toliko koliko je učinio fra Didak Buntić. Ne smije se za-boraviti da je bio profesor i odgajatelj, narodni prosvjetitelj, narodni zastu-pnik, moderni voćar, vinogradar, pče-lar, savjetnik duhanara itd. Umro je 3. veljače 1922. godine onako kao je i živio – na radnome mjestu. Došao je, naime, u Čitluk dogovoriti se kako meliorirati čitlučko polje, odnosno kako napraviti ustavu i sačuvati vodu za ljetnu sušu. Eto, takav je bio veliki fra Didak!

Ivan Kraljević

146 POVIJEST

LiteraturaBagarić, I., Spasitelj sirotinje, u: Naša

ognjišta, 6/1976., br. 5, str. 6-7.Ćorić, D., Fra Didak Buntić – dobro-

tvor Hercegovine, u: Spomenica o 60. obljetnici spasavanja gladne djece iz Hercegovine, Zagreb – Mostar, 1978., str. 9-19.

Dobržanski, I., Početnica ili bukvar za nepismene, Sarajevo, 1916.

Isti: Seljačke škole Hrvatske narodne za-jednice za Bosnu i Hercegovinu, Sara-jevo, 1914.

Dragičević, P., Buntić o. Didak, u: Hr-vatska enciklopedija, sv. 3, Zagreb, 1942., str. 517.

Gavran, fra I., Putovi i putokazi, (II), Livno, Svjetlo riječi, [b.g.]

Knezović, O., Život i rad fra Didaka Buntića, Zagreb, 1938.

Kordić, N., Izabrane pjesme, Humac – Ljubuški, Kršni zavičaj, 1997.

Mandić, D., Hrvatske seljačke škole fra Didaka Buntića 1911-17, u: Stopa-ma otaca, (almanah), 5/1938-39., str. 62-65.

Nikić, A., Fra Didakova skrb za Herce-govinu, (dokumenti), Mostar, 2000.

Isti: Godine gladi. Povijesni prikaz spa-savanja hercegovačke sirotinje (1916-1919.), Duvno, 1974.

Petric, S., Na grobu fra Didaka Buntića, u: Stopama otaca, (almanah), 3/1936-37., str. 141-144.

Petric, S., S fra Didakom Buntićem od Mostara do Lilla, u: Stopama otaca, (almanah), 5/1938-39., str. 67-75.

Softa, I., Dani jada i glada, Zagreb, 1937.

Šilić, R., Navršilo se 50 godina…, u: Mir i dobro, 5/1572., str. 1-5.

Zubac, T., Uspomene, u: Spomenica o 60. obljetnici spasavanja gladne dje-ce iz Hercegovine, Zagreb – Mostar, 1978., str. 164-165.

Znanstveno-stručni skup / The scientifi c-expert symposiumSto godina nove crkve na Širokom Brijegu / One hundred years of the new church in Široki Brijeg20. lipnja 1905. - 20. lipnja 2005. / 20 June 1905 - 20 June 2005

Zbornik radova / Proceedings

Nakladnik / Published byFranjevački samostan Široki BrijegTh e Franciscan Monastery Široki Brijeg

Za nakladnika / For the publisherfra Branimir Musa

Uredništvo / Editorial boarddr. Ivo Čolakfra Vendelin Karačićdr. Antun Karaman

Urednik / Editordr. Ivo Čolak

Fotografije / PhotosKruno Hrkać i drugi

Lektor / Language editorfra Vendelin Karačić

Prijevod na engleski / English translationGoran ŠamoDanijela KožulIvana Medić

Raunalna obrada i prijelom / Computer processing and layoutDamir ZadroBožo Penavić, prof.

Tisak / Printed byFram-Ziral, Mostar

Naklada / Edition1500 primjeraka / 1500 copies

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

726.54(497.6 Široki Brijeg)”1905/2005”(091)

ZNANSTVENO-stručni skup Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu (2005) Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu : 1905.-2005. / Znanstveno-stručni skup Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu, 20 lipnja 2005 ; [prijevod na engleski, English translation Goran Šamo, Danijela Kožul, Ivana Medić ; fotografi je, photos Kruno Hrkać i drugi]. - Široki Brijeg : Franjevački samostan ; Mostar : Građevinski fakultet Sveučilišta, 2006. - 555 str. : ilustr.

Tekst na uporedo hrv. i engl. jeziku. - “... skup, koji je održan ... 20. lipnja 2005. ...” -> Proslov. - Bibliografi ja i bilješke uz tekst

ISBN 9958-9170-4-1

COBISS.BH-ID 15229702