PRITVOR KAO ODUZIMANJE PRAVA NA SLOBODU – ULOGA SUDA

Opća razmatranja

Problem pritvora je nužno promatrati u ozračju prirodnog i neprikosnovenog prava svake osobe na slobodu. Samo takvim pristupom moguće je pravilno tumačiti odredbe ZKP-a koje govore o ovoj vrsti oduzimanja prava na slobodu: lišenju slobode i zadržavanju te pritvoru. Svakako, nova zakonodavna rješenja nužno je tumačiti i kroz duh čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te konkretne presude Europskog suda za ljudska prava u Strazburu te tako ustanovljavati modernu praksu domaćih sudova koja će biti na razini europskih pravnih standarda. Podsjetimo se na čl. 5. Konvencije - Pravo na slobodu i sigurnost osobnosti u kome stoji zapisano:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost osobnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom:

a. zakonito lišenje slobode po presudi nadležnog suda; b. zakonito uhićenje ili lišenje slobode zbog nepovinovanja zakonitom

nalogu suda i u cilju osiguranja izvršenje bilo koje obveze propisane zakonom;

c. zakonito uhićenje ili lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoji valjani razlog da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne;

d. lišenja slobode maloljetnika prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;

e. zakonitog lišenja slobode da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

f. zakonitog lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak u cilju deportacije ili ekstradicije.

2. Svatko tko je uhićen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o

razlozima uhićenja i o svim optužbama protiv njega. 3. Svatko tko je uhićen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati jamstvima o pojavljivanju na suđenju.

4. Svatko kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

5. Svatko tko je bio žrtva uhićenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog članka ima pravo na obeštećenje.

Upravo u ozračju ovih prava novi ZKP više ne daje mogućnost da se pritvor

odredi ex lege. Naglašene su i druge mjere (čl. 140. – Mjere zabrane i čl. 141. do 144. – Jamstvo) koje sud mora ispitati kao mogućnosti koje prethode pritvoru i koje, po čl. 145. st. 1. mogu ostvariti svrhu koja se postiže pritvorom.

Zaključiti je i još jednom iznova ponoviti da pritvor nije jednako zatvor te da se upravo zbog toga za mjerom pritvora može (i mora) posegnuti krajnje restriktivno i uz maksimalnu primjenu europskih pravnih standarda i prava koje jamči Europska Konvencija o ljudskim pravima i slobodama. Naravno imajući u vidu da se u postupku lišenja neke osobe slobode veoma često dovode u pitanje i neka druga prava zajamčena Konvencijom kao što su pravo na slobodu od torture i drugih nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (čl. 3. Konvencije) ili pravo na poštivanje privatnosti (čl. 8. Konvencije).

Lišenje slobode i zadržavanje Novo zakonsko rješenje ne dopušta nikom osim sudu da svojom odlukom neku osobu stavi u pritvor. Istina, čl. 153. ZKP FBiH daje mogućnost policijskom tijelu da u roku od 24 sata liši osobu slobode, no bitno je istaći da to nije pritvor i da ta mogućnost dolazi u obzir samo ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila kazneno djelo i ako postoji neki od zakonom propisanih razloga za pritvor. Zakonska formulacija daje policijskom tijelu vrlo široke mogućnosti za primjenom ovih mjera. Prvi uvjet – osnovi sumnje, ne zahtijeva postojanje dokaza o izvršenju djela, dok drugi uvjet – zakonski razlozi za pritvor, po svojoj prirodi ne može ograničiti široka policijska ovlaštenja. Ovo osobito postaje važno ako se uzme u obzir da policijsko tijelo po čl. 235. ZKP FBiH ima pravo zadržati osobe zatečene na mjestu počinjanja kaznenog djela radi prikupljanja izjava ako te osobe mogu dati obavještenja važna za kazneni postupak. Ovo dodatno mora izdržati provjeru strogim kriterijima međunarodnih standarda jer se njenom primjenom, usprkos opravdanosti interesa borbe protiv kriminala, posebice organiziranog, mogu privremeno ograničiti prava i slobode osobe. Zbog toga je ova vrsta mjere ograničena na uzak krug osoba: osobe zatečene na mjestu počinjanja kaznenog djela koje mogu dati obavještenja važna za kazneni postupak i ograničena je vremenskim rokom od šest sati zadržavanja. Naravno iz istih razloga i u cilju zaštite svojih prava ta osoba ima pravo podnijeti pritužbu tužitelju. Svakako je navedeno potrebno tumačiti i u duhu čl. 234. st. 1. ZKP FBiH (prikupljanje izjava) te čl. 238. st. 1. ZKP FBiH (osiguranje dokaza).

Obveza da se pritvorene osobe promptno izvedu pred pravosudni organ, odnosno na su đenje u razumnom vremenskom roku ili da se puste

Osobu lišenu slobode policijsko tijelo je obvezno bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, provesti tužitelju. Prigodom dovođenja tužitelju policija mora obavijestiti tužitelja o razlozima i vremenu lišenja slobode. Osoba lišena slobode

mora biti poučena o svojim pravima sukladno zakonu (čl. 5. ZKP FBiH). Nepoštivanje ovog roka ima za posljedicu puštanje na slobodu takve osobe. Obveza tužitelja je da odmah a najdalje u roku od 24 sata, računajući od trenutka kad joj ta osoba bude dovedena, odluči hoće li tu osobu pustiti na slobodu ili će sucu za prethodni postupak postaviti zahtjev za određivanje pritvora. Sudac za prethodni postupak odluku mora donijeti u daljnjem roku od 24 sata. U praksi se uočava problem: osoba lišena slobode se vrlo često prije dovođenja pred sud (ako se dovođenje pred sud uopće i prakticira) nepotrebno drži maksimalno vrijeme od 24 sata kod policije, a i tužitelja, iako to vrijeme objektivno u konkretnoj situaciji može biti znatno kraće. Zakonodavac je propisao vrijeme od 24 + 24 (+ 24) sata kao maksimalno vrijeme u kome se mora provesti odgovarajuća procedura, no prava koja proizlaze iz domaćeg zakona i Konvencije apsolutno kažu da će postojati povreda prava ako se osoba drži u takvom statusu nepotrebno vrijeme pa makar to vrijeme bilo i u zakonom propisanom roku. Dakle, ni zakon ne odobrava da se osoba kod policije drži recimo 15 sati ako je to zadržavanje objektivno moglo trajati 5 sati. U tom pravcu bi bilo nužno mijenjati praksu policijskih tijela i tužiteljstva, pa i samog suda. Također je za razmotriti dopunu zakona koja bi precizirala da se i o tom dijelu vremena lišenja slobode sud očituje svojom odlukom kojom određuje pritvor ili osobu pušta na slobodu.

Članak 5(3) Konvencije i čl. 14., 147. i 148. ZKP-a traže da uhićena ili pritvorena osoba promptno bude izvedena pred sud. Svakako je potrebno utvrditi zdravstveno stanje te osobe te da li je maltretirana u dotadašnjem dijelu postupka.

Dosta je situacija u kojima je postojalo kršenje prava koja proizlaze iz čl. 5. zato što je zakonska osnova za lišenje slobode, neovisno od toga da li je ono inicijalno bilo zakonito, u određenom trenutku prestao da postoji. U predmetu Quinn protiv Francuske (presuda od 22. 3. 1995. god.) Europski sud je naredio puštanje osobe koja je prije toga bila u pritvoru potpuno u skladu sa francuskim zakonom. Međutim, nekih jedanaest sati nakon što je nalog izdat, podnositelj predstavke je i dalje bio u pritvoru, a bez bilo kakve obavijesti o nalogu za puštanje ili bilo kakvog postupka koji bi započeo izvršenje tog naloga. Tužiteljstvu je očito trebalo vremena da pokrene postupak izručenja, kojim bi se izbjeglo izvršenje naloga za puštanje. Europski sud jeste potvrdio da može doći do kašnjenja u izvršenju takvog naloga. Međutim, smatrao je da je ovaj konkretni period sasvim jasno bio predug da bi ispunio zahtjev članka 5.

U predmetu Labita protiv Italije, kršenje članka 5. utvrđeno je u slučaju kada se kašnjenje od deset sati u puštanju iz zatvora pripisalo odsustvu službenika za registraciju, što je onemogućilo da se potvrdi da li su postojali bilo kakvi drugi razlozi da to osoba ostane u pritvoru (presuda od 6. 4. 2000. god.)

U predmetu K.-F. protiv Njemačke (presuda od 27. 11. 1997. god.) gdje je domaći zakon vlastima dao ovlaštenje da osoba drže u pritvoru do dvanaest sati da bi se ustanovio identitet, podnositelj je bio u pritvoru četrdeset minuta duže od roka od dvanaest sati. Njemačka vlada tvrdila je da je ovo bilo potrebno da bi se zabilježili svi osobni podaci podnositelja. Europski sud rekao je da ovakvo bilježenje osobnih podataka jeste dio mjera provjere identiteta i da je, shodno tome, to trebalo obaviti u toku trajanja pritvora, kako je zakonom u tu svrhu omogućeno. U ovim okolnostima, moralo se smatrati da je pritvor ovog podnositelja postao nezakonit i Sud je utvrdio kršenje članka 5.

Europski sud je našao kršenje članka 5. u slučajevima gdje su se domaće vlasti oslanjale na dugu praksu čija zakonitost nije dovođena u pitanje. Tako je u predmetu Baranowski protiv Poljske (presuda od 28. 3. 2000. god.), podnositelj inicijalno bio ispravno uhićen i nakon toga držan u istražnom pritvoru u vezi sa optužbom za prijevaru. Međutim, nakon što je tužitelj Sudu podnio detaljnu optužnicu, njegov pritvor nije bio predmet revizije. U skladu sa poljskom praksom stavljanja pritvorenika "na raspolaganje sudu", pritvor koji je ranije bio naložen u istražnoj fazi postupka, produžen je na neograničeno vrijeme. Sud sam po sebi nije imao nikakvu obvezu da donosi bilo kakvu drugu odluku o tome da li pritvor određen u toj fazi treba da se produži. Ovakva praksa je, nesumnjivo i sasvim razumljivo, razvijena da popuni određeni jaz, ali nema ništa što je podržava, bilo u zakonu ili u sudskoj praksi. Upitno je da li je ikada dovedena u pitanje ovakva praksa, pošto je neumitno postojala potreba za produžetkom pritvora - potencijalno kompatibilnim sa Europskom konvencijom - i razvoj ovakve prakse je ilustracija kako opća zakonitost određenog postupanja može da dovede do toga da se previdi ili ne preispita odsustvo zakonitosti takvog postupka. U ovom slučaju, Sud je ovakvu praksu osudio kao kršenje članka 5(1), s obzirom na to da nije bilo nikakve predvidljivosti ili sigurnosti, kao i na to da se time otvara prostor za proizvoljnost.

U predmetu J _ ius protiv Litvanije (presuda od 31. 7. 2000. god.), podnositelj - osumnjičen za ubojstvo - i dalje je bio u pritvoru nakon što je isteklo vrijeme za pritvor koji je mogao potpisati zamjenik javnog tužitelja. Izgledalo je da je ovo način na koji su se vodili predmeti i da je ovo vrsta navike kakva ne može postojati usporedo sa zahtjevima Konvencije. Sud je smatrao da je lišenje slobode ovog podnositelja bilo nekompatibilno sa principima pravne sigurnosti i zaštite od proizvoljnosti.

Obveza da se uhi ćeni odmah obavijesti, na jeziku koji razumije, o ra zlozima uhi ćenja i o svim optužbama protiv njega

Čl. 5. Prava osobe lišene slobode

Osoba lišena slobode mora se na materinjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužna dati iskaz, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima prava da njena obitelj, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode. Osobi koja je lišena slobode postavit će se branitelj na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove obrane.

Čl. 12. Pravo na odštetu i rehabilitaciju Osoba koja je…bez osnova lišena slobode ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete…kao i druga prava utvrđena zakonom.

Čl. 59. st.2. …mora imati branitelja odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje.

Ovo su ključna jamstva protiv zlouporabe ovlasti da se nekoga liši slobode. To bi trebalo osobi omogućiti da razumije što se događa i da razmotri odgovarajući način osporavanja takve mjere. U mnogim slučajevima opravdanog lišenja slobode, objašnjenje može imati koristan učinak da jasno objasni da je pružanje otpora neprimjereno i time olakšati posao ovlaštenim službenim osobama. Ovo će potaknuti javne organe da razmotre da li postupaju unutar granica svojih ovlasti i da izbjegnu aktivnosti za koje nema adekvatnog opravdanja. Razlozi koji se daju, ili odsustvo razloga, će biti značajan faktor kada pravosudno tijelo bude odlučivalo o prihvatljivosti lišenja slobode.

Objašnjenje se najbolje daje direktnom izjavom osobi na koju se odnosi, s tim što izjavu daje zvanično osoba koje ga lišava slobode. Npr. reći osobi da je osumnjičena za sudjelovanje u krađi nekog predmeta iz određene kuće određenog dana. Obveza da se daju razlozi vjerojatno će podrazumijevati i davanje nekih informacija i o samom kaznenom djelu za koje se osoba sumnjiči i načinu na koji je ta osoba uključena u njegovo izvršenje.

Objašnjenje mora biti formulirano svakodnevnim jezikom. Mnogi ljudi ne razumiju kompleksnosti pravnih formulacija. Osnovni je cilj da dana osoba mora razumjeti što joj se dešava i uvijek će biti potrebno uzeti u obzir konkretne sposobnosti pojedinca. On se može postići kada su zvanični dokumenti - nalog za uhićenje ili sudski nalog za lišenje slobode pisani jezikom koji je opće razumljiv.

Kada osoba ne razumije zvanični jezik, objašnjenje se mora dati na jeziku koji ta osoba razumije (npr. Brajevo i znakovno pismo). Objašnjenje se ne mora dati u prvom trenutku lišenja slobode već se to mora uraditi čim se ukaže prilika da se pronađe neko tko može dati objašnjenje na jeziku koji ta osoba razumije. Razlozi se moraju dati promtno, a ne odmah. Ne davanje odgovarajućeg objašnjenja tamo gdje je to moguće može samo po sebi biti dostatno da se lišenje slobode smatra proizvoljnim i samim tim nezakonitim.

Prihvatljivost vremena koje će proteći između inicijalnog lišenja slobode i trenutka kada se daje odgovarajuće objašnjenje u velikoj će mjeri ovisiti o okolnostima samog slučaja. U slučajevima gdje se zaključi da je kasnije ispitivanje osumnjičenog bilo dostatno da se razumiju razlozi zašto je ta osoba lišena slobode, Sud nije imao prigovora na periode između dva i devetnaest sati. No i duži periodi mogli biti prihvatljivi, ako postoje realne teškoće u ostvarivanju komunikacije, kao što je, recimo, nemogućnost pronalaženja odgovarajućeg prevoditelja. Osoba lišena slobode mora biti poučena o svojim pravima sukladno čl. 5. ZKP FBiH. Dakle, pravosudno tijelo je u obvezi da tu osobu na materinjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijesti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja pouči da nije dužna dati iskaz, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima prava da njena obitelj, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

Obveza da se osigura da postoji pravosudni nadzor nad uhićenjem i pritvorom sadrži tri elementa:

karakter osobe koja vrši takav nadzor

ovlast da se pritvor okonča i, drugim riječima, da se dana osoba oslobodi blagovremenost takvog nadzora

Sud pred kojeg će osoba biti dovedena će biti odgovoran za određenje da li će

se pritvor te osobe nastaviti (pod uvjetom da svako tko bude u pritvoru bude izveden na suđenje u "razumnom vremenskom roku") ili da bude okončan. Svaki nalog u tom smislu mora biti obvezujući.

Ovo je ključna točka: izbor između oslobađanja ili izvođenja pritvorenika pred sud u razumnom vremenu, ali čak i produženje pritvora, biće opravdano samo ako postoje relevantni dostatni razlozi. (Kao što je rizik od bijega, ometanje pravosudnog postupka, ponovno izvršenje kaznenog djela ili ometanja javnog reda).

Ako postoji opravdan razlog za produžetak pritvora date osobe, još uvijek postoji zahtjev da trajanje pritvora do suđenja ne bude nerazumno. To se ocjenjuje na osnovu složenosti postupka, ali isto tako na osnovu stupanja aktivnosti u pripremi predmeta. Duža neaktivnost neumitno će voditi do zaključka da je došlo do kršenja. Strahovi ponekad proizlaze iz pogrešnog shvaćanja da će to neumitno dovesti do toga da kriminalci budu oslobođeni prije suđenja i time slobodni da ga ometaju, da pobjegnu ili da počine druge zločine.

U oslobađanju nema automatizma i uloga suca je da testira razloge za pritvor i da ga odobri ako su dati validni i dobro potkrijepljeni razlozi. Nije dostatno da se tvrdi da postoji strah od bijega ili utjecanja na svjedoke. Za to se moraju ponuditi dokazi koji moraju biti ispitani. Ometanje svjedoka nije validan razlog kada su uzete izjave svjedoka.

Sudsko obrazloženje mora biti realno, a ne ponavljanje ranijih formulacija, čime se pokazuje da uopće nije razmatran meritum zahtjeva za oslobađanje. Automatsko odbijanje i odluka bez obrazloženja nisu prihvatljive.

Ključni dio zahtjeva za pravosudnu reviziju je taj da ona inicijalno mora da se desi "promptno". Ovaj termin proizlazi iz općeprisutne zabrane bilo kakve proizvoljnosti u pogledu pritvora neke osobe. Zahtjev za promptnošću uspostavlja gornju granicu intervala između inicijalnog pritvora i točke u kojoj se on prvi put stavlja pod pravosudni nadzor.

To ukazuje da međunarodni standardi traže od vlasti (policije i tužiteljstva) koje vode pritvor da Sudu daju priliku da obavi takav nadzor što je moguće prije uz maksimalni dopušteni interval. Gornja granica se mora primijeniti uz uzimanje u obzir okolnosti svakog pojedinačnog predmeta. Posljednji element ovoga aspekta pravosudnog nadzora je periodična revizija, kada suci odlučuju o tome da li je produžetak pritvora opravdan.

Ovo u svakom slučaju proizlazi iz onoga što je već rečeno o tome da se okolnosti mogu promijeniti i da, mada mogu postojati osnovi za pritvor u ranim fazama istrage, oni više ne moraju biti toliko uvjerljivi u kasnijoj fazi.

Uvjeti odobravanja jam čevine

Čl. 5(3) Konvencije te čl. 145., 140. i 141. ZKP FBiH osiguravaju pravo na jamčevinu koja sadrži pretpostavku u korist jamčevine do suđenja. Pretpostavka je jača ako suđenje bude odgođeno. Odbijanje prava na jamčevinu može se opravdati

samo po četiri osnova - opasnost od bijega, ometanje pravosudnog postupka, sprječavanje kaznenog djela i očuvanje javnog reda. Čl. 145. st. 1. …samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom Čl. 140. st. 1. zabrana napuštanja boravišta Čl. 140. st. 2. zabrane: posjećivanja određenih mjesta, sastajanja sa određenim osobama te poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti povremeno javljanje određenom organu, privremeno oduzimanje putne isprave ili vozačke dozvole čl. 141. zbog bojazni od bijega … ako on ili netko drugi za njega pruži jamstvo da neće pobjeći, a optuženik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja suda neće napustiti svoje boravište Jamstvo isključivo služi sprječavanju opasnosti od bijega osumnjičenika, odnosno optuženika. Njegov cilj je da osigura nazočnost osumnjičenika, odnosno optuženika tijekom trajanja kaznenog postupka. Iako se i pritvor i jamstvo zasnivaju na opasnosti od bijega jamstvo nije zamjena za pritvor. Naime, jamstvo se može odrediti potpuno samostalno prije određivanja pritvora. Zbog te opasnosti, ukoliko se procijeni da se bojazan da će osumnjičenik, odnosno optuženik pobjeći može eliminirati ili minimizirati uzimanjem jamstva, jamstvo je moguće odrediti samostalno prije određivanja pritvora. Stoga je pogrešno shvaćanje da se jamstvo može ponuditi tek ako je prema osumnjičeniku, odnosno optuženiku određen pritvor.

Dakle, pogrešno je i shvaćanje da sud uvijek donošenjem rješenja o određivanju jamstva, donosi odluku da se osumnjičenik, odnosno optuženik pusti na slobodu ili da se ostavi na slobodi, iz čega bi proizašlo da sud rješenjem o određivanju jamstva ne ukida pritvor, a pri čemu bi donijeto rješenje o pritvoru ostalo na snazi te se ne bi moglo aktivirati ukoliko bi došlo do ukidanja jamstva.

Jednostavno, nije moguće da u pogledu iste situacije paralelno postoje dvije sudske odluke suprotnog sadržaja. U slučaju da je pritvor zbog opasnosti od bjekstva već određen, a sudu se nakon toga ponudi jamstvo, za koje se zaključi da predstavlja dovoljnu garanciju, sud mora prethodno ukinuti rješenje o pritvoru a zatim donijeti rješenje o određivanju jamstva. Ukoliko se jamstvo ukida tijekom trajanja postupka, potrebno je istovremeno donijeti rješenje o određivanju pritvora. Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na: težinu kaznenog djela, osobne prilike osumnjičenika, odnosno optuženika i imovno stanje osobe koja daje jamstvo. Jamstvo može biti stvarno i osobno. Stvarno jamstvo se može odnositi na pokretne i nepokretne stvari (polaganjem pred sudom gotovog novca, hartije od vrijednosti, dragocjenosti i slično te stavljanjem hipoteke na nekretnine). Osobno jamstvo se sastoji u osobnoj obvezi jednog ili više građana da će u slučaju bijega osumnjičenika, odnosno optuženika platiti utvrđeni iznos jamstva. Osoba koja je dala jamstvo ima pravo da tijekom cjelokupnog tijeka kaznenog postupka traži smanjenje iznosa jamstva ili njegovo ukidanje. Jamstvo se ne može dati po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužitelja, već se ono inicira na prijedlog nekih drugih osoba definiranih člankom 141. ZKP F BiH (praktički broj tih osoba je neograničen). Jamstvo se ne može odrediti bez pristanka jamca i samog osumnjičenika odnosno optuženika, ukoliko on ne daje jamstvo. Taj

pristanak se u zakonu ne spominje eksplicitno, a to slijedi iz činjenice da ta mjera obuhvaća i davanje obećanja osumnjičenika, odnosno optuženika da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. U slučaju da to obećanje on ne da može izbjeći pružanje jamstva od osobe od koje on to ne želi. Sud ponuđeno jamstvo može prihvatiti ili odbiti. Rješenje u fazi istrage donosi sudac za prethodni postupak, poslije podignute optuženice, sudac za prethodno saslušanje, a nakon dostave sucu odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa – taj sudac odnosno predsjednik vijeća. Protiv ovog rješenja žalbu mogu izjaviti tužitelj, osumnjičenik, odnosno optuženik i branitelj i to u roku od tri dana. Može se prihvatiti da bi prvo žalbe imale i treće osobe čija su prava povrijeđena. To bi bilo u situaciji ukoliko je iznos jamstva određen previsoko ili ako je vrijednost stvari koja je pružena kao jamstvo procijenjena nerealno. Treća osoba ne bi imala pravo da izjavi žalbu protiv rješenja kojim se odbija prihvaćanje jamstva, jer takvim rješenjem nisu povrijeđena njena prava. Pošto je osnovni cilj jamčevine da osigura nazočnost optuženika na raspravi, suma mora odgovarati ovom cilju. Tako je Europski sud za ljudska prava u presudi Neumeister protiv Austrije, utvrdio kršenja prava iz čl. 5(3) Konvencije jer je austrijski sud izračunao sumu jamčevine isključivo u vezi sa gubitkom koji se imputirao podnositelju, što je suprotno čl. 5(3), jer jamstvo mora da osigura nazočnost osobe optuženika na raspravi, a ne naknadu gubitka koji je on izazvao.

Jamstvo koja se traži za oslobađanje ne može se optuženiku nametnuti kao teret veći od onog što je potrebno da bi se dao razuman stupanj sigurnosti. Priroda i suma sigurnosne mjere koja za cilj ima da osigura nazočnost optuženika na suđenju, mora biti povezana i proizlaziti iz osnova koji su opravdali pritvor do suđenja. Suma se mora računati u odnosu na optuženika, njegovu imovinu i vezu sa osobom koja tu jamstvo daje. Određivanje sume koja je više nego dostatna da se ostvari ovaj cilj "odgovarajućeg sredstva odvraćanja od bilo kakve želje za bijegom." predstavljala bi kršenje prava na jamčevinu.

Potreba za pritvorom do su đenja i odre đivanje pritvora Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženik nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću. U tijeku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Nedopustiva je uočena praksa da tužitelj u istrazi nakon prestanka razloga za opstanak pritvora ne predlaže sudu njegovo ukidanje već to mora da čini branitelj. Bilo bi dobro dopuniti zakon na način da se tužitelj obveže da u istrazi koju provodi (i za koju sud ne zna u kojoj je fazi i da li i dalje stoje razlozi za pritvor) sudu mora dostaviti prijedlog za ukidanje pritvora kada je očigledno je da su prestali svi razlozi zbog kojih je pritvor određen.

Iako potreba da se pokrene krivični postupak protiv nekoga osumnjičenog za kaznena djela, ili potreba da se spriječi izvršenje kaznenog djela, mogu predstavljati

inicijalno opravdanje za lišenje slobode osumnjičenih počinitelja, to ne predstavlja dovoljnu osnovu za nastavak pritvora. Nastavak pritvora mora biti predmet promptne sudske revizije, koja neće samo razmatrati da li je inicijalni pritvor bio opravdan, već i da li je još uvijek primjeren.

Na ovo drugo pitanje se ne može potvrdno odgovoriti samo zato što i dalje postoji razumna sumnja da je dana osoba izvršila ili pokušala izvršiti kazneno djelo. Razumna sumnja može nestati odmah nakon što dođe do inicijalnog lišenja slobode zato što je jasno da ili nije bilo nikakvog kaznenog djela, ili da je dana osoba bila u stanju ukloniti sve sumnje u pogledu svog sudjelovanja.

Europski sud za ljudska prava je u više navrata potvrdio da je postojanje sumnje neophodno, ali nije dostatno za bilo kakav produžetak pritvora nakon protoka određenog vremena. Ovo zbog toga što postoji eksplicitno pravo na puštanje iz pritvora do suđenja i ovo se može prevazići samo ako se mogu ustanoviti jedan ili više relevantnih i dostatnih razloga za produžetak lišenja slobode, neovisno o pretpostavci slobode.

Razlog za produžetak pritvora bit će prihvatljiv samo ako je primjenjiv na okolnosti danih osoba. Ne može postojati pravilo koje isključuje mogućnost puštanja na slobodu do suđenja osoba koje imaju ranije kaznene osude ili koja su optužene za neka kaznena djela.

Razlozi koji inicijalno djeluju kao da opravdavaju kontinuirano lišenje slobode, postaju manje uvjerljivi što sam pritvor duže traje, pa je neophodno da zahtjev za puštanjem bude vrlo otvoreno tumačen.

Tamo gdje takvi razlozi ne postoje - bilo inicijalno ili u kasnijoj fazi - ali još uvijek postoji razumna sumnja vezana za izvršenje kaznenog djela, dana osoba bi trebala biti puštena uz jamčevinu, ali to može biti i predmet jamstva koja za cilj ima da osigura da će se ta osoba zaista pojaviti na suđenju.

Ako razlozi koji opravdavaju lišenje slobode još uvijek mogu da se pokažu primjenljivim na pojedinca, postoji i potreba da se osigura da će takva osoba biti izvedena na suđenje u razumnom vremenskom roku. Ovo ustanovljava ograničenja na sveukupni period koliko se može dozvoliti da traje takvo lišenje slobode. Čl. 148. st. 1. ZKP FBiH propisuje da pritvor određuje sud na prijedlog tužitelja, dok je st. 5. ovog članka propisano da pritvor određuje sudac za prethodni postupak ili sudac za prethodno saslušanje. U slučaju da se on ne složi sa prijedlogom o određivanju pritvora odluku o tome će donijeti kazneno vijeće. Čl. 149. st. 1. po rješenju suca za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana Čl. 149. st. 2. po odluci vijeća može se produžiti za najviše dva mjeseca Čl. 149. st. 3. Vijeće Vrhovnog suda za djela za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi može produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca Čl. 151. st. 2. Nakon potvrđivanja optužnice pritvor može trajati najduže jednu godinu.

Čl. 151. st. 1. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Čl. 151. st. 1. propisuje da se pritvor može odrediti ili produžiti nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši svaka dva mjeseca. Čl. 151. st. 2. propisuje da nakon potvrđivanja optužnice može trajati najduže jednu godinu. Čl. 151. ZKP FBiH propisuje određivanje, produljenje i ukidanje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Neprijeporno je stajalište sudske prakse da odluku o određivanju i ukidanju pritvora može donijeti sudac za prethodno saslušanje dok je predmet još u fazi njegovog mandata. Sudska praksa je podijeljena u odnosu na to tko donosi odluku o produljenju pritvora.

Dio sudske prakse je stajališta da odluku o produljenju pritvora nakon potvrđivanja optužnice može donijeti isključivo kazneno vijeće, a ne sudac za prethodno saslušanje. Ovo iz razloga što sudac pojedinac ne može donijeti takvu odluku (produljiti pritvor) već to može samo vijeće. Ovo i stoga što u dijelu sudske prakse sudac za prethodni postupak i sudac za prethodno saslušanje djeluju u jednoj osobi (jer to zakon izričito ne zabranjuje, osim u dvije situacije – odlučivanje o prigovoru zakonitosti prikupljenog dokaza i o prigovoru na ne postavljanje branitelja), pa se postavlja pitanje da li sudac za prethodni postupak koji je odredio pritvor može kao sudac za prethodno saslušanje produžiti pritvor. U ovakvoj varijanti je izraženo i stajalište da članovi ovog vijeća ne bi mogli sudjelovati u suđenju jer su prethodno bili upoznati sa svim dokazima protiv optuženika, a što ih isključuje u suđenju. Drugi smatraju da to može i sudac za prethodno saslušanje jer je predmet još uvijek u djelokrugu njegovog rada – sve do predaje predmeta sucu ili vijeću za suđenje. Sukladno stajalištima Komisije za praćenje primjene ZKP-a i odluke Vrhovnog suda FBiH ovu odluku bi moglo donijeti isključivo kazneno vijeće suda. Naime, sudac za prethodno saslušanje, uz ovlaštenja koja se odnose na potvrđivanje optužnice i uzimanje izjave o krivnji, ima i ovlaštenja suca za prethodni postupak. U ZKP-u nema odredbe koja bi propisivala ovlaštenja suca za prethodno saslušanje glede pritvora nakon potvrđivanja optužnice, pa je stoga potrebno analogno primijeniti odredbe koje se odnose na nadležnost suca za prethodni postupak. Dakle, on bi imao pravo odrediti i ukinuti pritvor. Polazeći od tih zakonskih ovlasti suca za prethodni postupak, kao i da nema zakonske odredbe koja ga ovlašćuje da može produljiti pritvor, onda ni sudac za prethodno saslušanje ne može produljiti pritvor već to može samo kazneno vijeće suda.

Osobna sloboda je osnovno pravo koje svi moraju uživati. Lišenje slobode je nešto što ima izravan negativan učinak na uživanje mnogih drugih prava koja sežu od prava na obiteljski i privatni život, preko prava na slobodu okupljanja, udruživanja i izražavanja, do prava na slobodu kretanja.

Sud mora imati na umu da svako lišenje slobode mora uvijek biti izuzetak, s objektivnim opravdanjem, i samo onoliko koliko je neophodno. Postoji pretpostavka da svako treba uživati slobodu i da osoba može biti lišena slobode samo u izuzetnim okolnostima. Ona je naglašena imperativnim zahtjevom čl. 145. ZKP FBiH da se

osigura da pojedinac ne može biti lišen slobode duže nego što je neophodno, i da je, ako gubitak slobode nije opravdan, može odmah povratiti. Stoga postoji jasan teret dokazivanja na onima koji su lišili nekog slobode, da ustanove ne samo da ovlasti na osnovu kojih se to desilo ulaze u jedan od zakonskih osnova za lišenje slobode, već i da korištenje tih ovlasti može da se primjeni na konkretnu situaciju u kojoj je upotrijebljeno.

Ovakav teret uvijek traži samokritičnu analizu onih koji imaju pravo koristiti ovlasti koje mogu dovesti do lišenja slobode, da osiguraju da, kad ih koriste, kontinuirano poštuju ograničenja koja nameće Zakon i članak 5. Konvencije.

Kada se lišenje slobode dovede u pitanje neophodno je da sud počne od osnovne pretpostavke da osoba na koje se to odnosi treba biti slobodna. Sukladno ovoj pretpostavci sud ne samo da treba da očekuje i traži da mu se ponude razlozi za lišenje slobode, već i da ih detaljno analizira da bi vidio da li oni zaista potkrepljuju poduzetu aktivnost. Sve što bi bilo manje od toga predstavlja nepoštivanje vladavine prava i prihvaćanje proizvoljnog postupanja. Zato tužitelj mora sudu predložiti ukidanje pritvora kad prestanu postojati razlozi za njegovo daljnje postojanje.

Zakonitost pritvora

Čl. 146. razlozi za pritvor Ako postoji osnovana sumnja daje određena osoba počinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti: ako se krije ili postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak uticanjem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan daće ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjanja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine. U slučaju iz st. 1. toč. b. ovog članka, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. Čl. 148. st. 4. ZKP-a – pravo na žalbu na određivanje pritvora omogućava kontrolu pritvora po svim zakonskim osnovama.

Svako lišenje slobode mora biti sukladno zakonom propisanim postupkom. Zahtjev zakonitosti se tumači tako da se odnosi i na proceduru i na suštinu, tako da se proizvoljnost apsolutno isključuje. Zahtjev zakonitosti se odnosi na cijeli period trajanja pritvora. Dosta je situacija u kojima je postojalo ovakvo kršenje ljudskih prava, zato što je zakonska osnova za lišenje slobode, neovisno od toga da li je ono inicijalno bilo zakonito, u određenom trenutku prestao da postoji.

Svako lišenje slobode smatrat će se upitnim tamo gdje se koristi kao sredstvo ometanja uživanja drugih prava i sloboda, ili kroz zakon koji se primjenjuje na proizvoljan način.

U predmetu pred Europskim sudom za ljudska prava ( u daljnjem tekstu Europski sud) Kurt protiv Turske, Europski sud je smatrao da:»... svako lišenje slobode mora ne samo da se provede u skladu sa materijalnim i procesnim pravilima domaćeg zakona, već podjednako mora biti u skladu sa samom svrhom članka 5., to jeste da se pojedinac zaštiti od proizvoljnosti.»

Priroda zatvaranja

Kad se osoba prisilno drži u policijskoj ili zatvorskoj ćeliji, očigledno je došlo do lišenja slobode. Ima raznih drugih zatvaranja na koja se članak 5. Konvencije kao ZKP-a može odnositi. To će biti tamo gdje službenik policije - bilo da se koristi sila ili ne - sasvim jasno osobi stavi do znanja da ne može napustiti određeno mjesto, ili mora poći sa službenim osobama na neko drugo mjesto. Time to uključuje i zaustavljanje bilo koje osoba na ulici ili traženje od osoba da ostane u policijskoj postaji, nakon što je tamo došlo svojom voljom.

Upravo postojanje prisile je bitno, kao što je Europski sud jasno rekao u predmetu De Wilde, Ooms and Versyp protiv Belgije, neovisno o tome da li se dana osoba dobrovoljno predala. Uz to, irelevantno je da osoba lišena slobode nije svjesna te činjenice, dostatno je da ta osoba više nema pravo da to mjesto napusti.

Kada je stupanj ograničenja kretanja na određenom mjestu ekstreman u smislu da dana osoba ne može da ode sa određenog mjesta - bilo da se radi o ulici ili drugom otvorenom prostoru - ili mora da ostane u određenom vozilu ili prostoriji (koja ne mora biti ćelija) – to može predstavljati lišenje slobode. Pri tom činjenica da osoba ima određeni stupanj slobode unutar određenog prostora ne dira prethodnu konstataciju.

Članak 5. će uvijek biti relevantan kada je stupanj ograničenja kretanja na određenom mjestu ekstreman u smislu da dana osoba ne može da ode sa određenog mjesta - bilo da se radi o ulici ili drugom otvorenom prostoru - ili mora da ostane u određenom vozilu ili prostoriji (koja ne mora biti ćelija). Međutim, činjenica da osoba ima određeni stupanj slobode unutar određenog prostora, ne znači da se članak 5. ne primjenjuje.

Tako je u predmetu Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 28. 5. 1985. god.) rečeno da to pokriva i osobu koja je, iako je prisilno bila zatvorena u psihijatrijskoj bolnici, bila smještena na odjel koji nije bio zaključan, imala pravo da napušta bolnicu u toku dana i preko vikenda, bez bilo kakve pratnje. Slično tome, u predmetu Guzzardi protiv Italije (presuda od 6. studenog 1976. god.), članak 5. se smatrao primjenljivim na zahtjev da neko za koga se sumnja da je učestvovao u organiziranom kriminalu mora da živi u ograničenom neograđenom prostoru od dva i pol kvadratna kilometra, na jednom udaljenom otoku zajedno, sa drugim takvim osobama. Iako su njegova supruga i djeca mogli živjeti s njim, kombinacija ograničenja kretanja i izolacije bili su u ovom slučaju dostatni da se to smatra lišenjem slobode.

Ovi faktori su značajniji od samog mjesta, tako da zahtjev da osoba ostane u svom domu može podrazumijevati primjenu članka 5., bilo da se radi - kao u predmetu Giulia Manzoni protiv Italije (presuda od 1. srpnja 1997. god.) - o periodu prije suđenja, ili - kao u predmetu Kipar protiv Turske - u skladu sa posebice strogim

oblikom policijskog sata, po kojem su osobe mogle napuštati svoje domove samo pod pratnjom. Ako se radi o ograničenju kretanja u određenom području, kao što su selo ili okrug, ali nikakve izolacije uz to nema - kao što je bio slučaj u predmetu Guzzardi - vjerojatnije da će se to smatrati ometanjem slobode kretanja, prije nego lišenjem slobode.

Podjednako, ograničenje koje se nameće osobama koje traže ulazak u zemlju - kao zahtjev da borave u određenom području aerodroma, a ne da se drže zatvorenim u posebnim pritvornim mjestima za strance - ne bi se generalno smatralo lišenjem slobode, pošto bi oni još uvijek imali mogućnost da idu u neku drugu zemlju. Međutim, takva opcija mora biti stvarna i ne bi postojala u slučaju da za njih nema druge zemlje koja bi ih primila, ili kada, ako se radi o osobi koja traži azil, nema druge zemlje koja nudi zaštitu slično onoj koju osoba očekuje da će naći u zemlji u kojoj se azil traži. Takva situacija se pojavila u predmetu Amuur protiv Francuske, gdje je jedina moguća alternativa bila Sirija, i prijem nije bio samo pitanje "složenosti diplomatskih odnosa" već, pošto se radilo o zemlji koja nije bila pod obavezom koja proizlazi iz Ženevske konvencije o statusu izbjeglih osoba, nije bilo nikakve zapreke da dana osoba bude bila vraćena u zemlju u kojoj se plašila proganjanja.

Lišenje slobode kao dio kaznenog procesa

Po presudi suda Članak 152. ZKP-a omogućava zakoniti pritvor osobe nakon što nadležni sud izrekne kaznu.

Uvjeti određenja pritvora su restriktivniji u odnosu na uvjete pritvora u istrazi:

• ako se krije ili postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, • ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan daće ponoviti krivično djelo ili da

će dovršiti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna,

• ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjanja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine.

Dakle ne dolazi u obzir zbog osnovane bojazni da će uništiti, sakriti, izmijeniti

ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak uticanjem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače

Kazna znači proglašavanje osoba krivim za izvršeno kazneno djelo. Presuda mora biti izrečena nakon postupka kojim je utvrđena krivnja za kazneno djelo. O osuđujućoj presudi mora odlučiti "nadležni sud", što znači tijelo nadležno da sudi u predmetima, koje je neovisno od izvršne vlasti i od stranaka i koje daje odgovarajuće pravosudne jamstva. Odluke koje donese policija ili tužitelj neće zadovoljiti ove zahtjeve.

Zakonitost pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Konvencijom.

Zakonitost znači da određena zatvorska kazna mora imati osnovu u presudi koju je izdao nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju kazneno djelo za koje je moguće izricanje zatvorske kazne u skladu sa domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno. Isto tako, osoba ne može osporiti dužinu ili primjerenost zatvorske kazne po ovoj odredbi kao ni uvjete pritvora. Restriktivnost pritvora se očituje i u činjenici ako je osuđen na novčanu kaznu ili mu je izrečena uvjetna osuda. Čl. 152. st. 3. …može trajati do pravomoćnosti presude, ali najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostupanjskoj presudi Čl. 151. st. 3. Poslije izricanja prvostupanjske presude pritvor može trajati najduže šest mjeseci. Ako u tom vremenu ne bude izrečena drugostupanjska presuda kojom se prvostupanjska preinačuje ili potvrđuje pritvor se mora ukinuti Ako u roku od šest mjeseci bude izrečena drugostupanjska presuda kojom se prvostupanjska ukida pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostupanjske odluke.

Sudski nalog i obveze propisane zakonom

Čl. 261. st. 2. Ako optuženik koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo sudac, odnosno predsjednik vijeća može optuženiku odrediti pritvor.

Čl. 5(1)(b) Konvencije omogućava uhićenje i pritvor osoba "za nepoštivanje zakonitog naloga suda ili u svrhu osiguranja ispunjenja bilo kakve obveze propisane zakonom". To su situacije gdje osoba nije platila sudsku kaznu, ili da bi se podvrgnula nekom liječničkom pregledu, ili da bi se pojavila kao svjedok, ili za nepoštivanje ograničenja stalnog mjesta boravka ili izjave o imovini. U svim slučajevima, obveza mora proizlaziti iz naloga suda.

Po čl. 261. st. 2. kod nas se to odnosi isključivo na optuženika koji očigledno izbjegava doći na glavni pretres a prinudno dovođenje nije uspjelo. Dakle, propisano je vrlo restriktivno, pa je ukinuta ranija odredba koja je omogućavala i pritvor svjedoka koji odbije svjedočiti.

U predmetu Slavomir Berlinski protiv Poljske (presuda od 18. 1. 2001. god.) Sud je zaključio da je obvezno smještanje podnositelja u psihijatrijsku bolnicu obavljeno u kontekstu kaznenog postupka protiv njega, da bi se osiguralo izvršenje sudskog naloga da se ispita njegovo psihičko stanje za utvrđenje njegove kaznene odgovornosti. Kada se uvjerio u to da je pritvor bio rezultat sudskog naloga, Sud je potvrdio zahtjev zakonitosti i rekao da je pritvor bio u skladu sa procedurom propisanom zakonom i da stoga nije bio proizvoljan. Sud u Strasbourgu smatra da se izraz "svaka obveza propisana zakonom" odnosi na konkretne ili specifične obveze (presude Lawless protiv Irske od 1. 7. 1961. i Ciulla protiv Italije od 22. 2. 1989. god.). Kada se vlasti pozivaju samo na sprječavanje kršenja normi. uopće se ne ispunjava zahtjev za specifičnošću. Ovakva specifična obveza mogla bi biti izvršenje vojne ili civilne službe, nošenje osobne iskaznice, podnošenje poreske ili carinske prijave ili poštivanje obveznog prebivališta - presude

Johansen protiv Norveške; B protiv Francuske; Ciulla protiv Italije; McVeigh,O'Neill i Evans protiv Ujedinjenog Kraljevstva.

Osobe osumnjičene za kaznena djela

Tekst čl. 146. st. 1. ZKP-a jasno kaže da lišenje slobode osobe osumnjičene za počinjanje kaznenog djela može biti nakon danog kaznenog djela, koje se navodi kao opravdanje za ovakvu mjeru. To kazneno djelo mora biti definirano u domaćem zakonu da bi se ovakva osnova zakonito mogla iskoristiti za lišenje slobode. To ne znači da postoji potreba da se utvrdi da je to osoba zaista počinila to kazneno djelo, već da postupci na osnovu kojih je došlo do lišenja slobode moraju da se uklapaju u opseg kaznenog djela koje je zakonom već definirano. Uz to, uz ovaj neophodni preduvjet postoje još dva ključna zahtjeva.

• Prvi je da cilj uhićenje osumnjičenog mora biti da ga se dovede pred nadležno sudsko tijelo – čl.148. st. 1. pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja

• i drugi, da sumnja u počinjanje kaznenog djela mora biti osnovana (razumna)

– čl. 146. st. 1. ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo.

Uz ove zahtjeve postoji i potreba da se osigura da sveukupno trajanje lišenja

slobode prije suđenja za određeno kazneno djelo ne postane pretjerano i da mogućnost oslobađanja do ovog dijela postupka mora biti ispravno razmotrena.

Iako sumnja na počinjanje kaznenog djela, potreba da se osoba spriječi u počinjanju kaznenog djela ili da se spriječi bijeg osobe osumnjičene za kazneno djelo, predstavljaju osnovu po kojem se može razmatrati lišenje slobode, takva mjera će biti kompatibilna ZKP-u samo ako se to uradi u cilju pokretanja kaznenog postupka protiv takve osobe.

Ovo je posljedica čvrste veze ZKP-a i Konvencije koji omogućavaju lišenje slobode, ali zahtijevaju i da dana osoba mora biti dovedena pred "suca ili drugu osobu koja je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast, i ima pravo na suđenje unutar razumnog vremenskog roka ili oslobađanje do suđenja" – čl. 5.st.3.

Razumna sumnja

Zahtjev da postoji potreba postojanja razumne sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo osigurava da do lišenja slobode dođe samo kad je to jasno utemeljeno i shodno tome nije proizvoljno. Uvijek mora jasno postojati sumnja – Predmet pred Europskim sudom Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva - da iskrenost i bona fides sumnje predstavljaju neophodne elemente da bi ona bila razumna - ali se može smatrati razumnom samo ako je zasnovana na činjenicama ili informacijama koje se objektivno mogu povezati sa osobom osumnjičenom za navodno kazneno djelo.

Stoga će morati postojati dokazi o radnjama koje direktno impliciraju danu osobu, ili dokumenti ili forenzički dokazi koji to pokazuju. Ne smije doći do lišenja slobode na osnovu osjećanja, instinkta, običnog povezivanja ili predrasude (etničke, vjerske…), neovisno o tome koliko se pouzdanima oni mogu smatrati kao indikator

da je neko učestvovao u počinjanju kaznenog djela. To ne znači da dokazi moraju biti dostatni da opravdaju presudu, ili čak da se podigne optužnica.

Sama činjenica da je osoba počinila kazneno djelo - čak i slično - u prošlosti ne može sama po sebi biti dostatna osnova za razumnu sumnju – predmet pred Europskim sudom Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 30. 8. 1990. god.). U tom slučaju, podnositelji su imali ranije izrečene kazne za djela terorizma, ali iako je Sud prihvatio da bi ovo moglo biti nešto što bi pojačalo sumnju koja proizlazi iz drugih materijala, izgledalo je da je ovo bio jedina osnova po kojoj su oni bili lišeni slobode.

Neophodno je da se sumnja poveže sa sadašnjim postupanjem takve osobe. Sama tvrdnja da postoje pouzdani, ali povjerljivi podaci - kao što je rečeno u predmetu Fox - ne bi bila dostatna osnova za prihvaćanje da postoji razumna sumnja, a ako se to ne bi učinilo dostupnim sudu koji razmatra osporavanje zakonitosti lišenja slobode. Smatralo se da je ustanovljena razumna sumnja u predmetu K.-F. protiv Njemačke, gdje su stanari uhićeni na osnovu varanja u plaćanju stanarine nakon što je njihova gazdarica policiji navela da oni nisu imali namjeru izvršiti svoje obveze, a istraga je otkrila da su adrese koje su oni dali bile samo poštanski pretinci i da je jedan od njih ranije bio pod istragom za prijevaru.

Postoji potreba da se može pokazati ne samo veze između osoba lišenih slobode i događaja koji navodno predstavljaju kazneno djelo, već i dostatna osnova da se zaključi da takvi događaji ulaze u opseg navodnog kaznenog djela.

Opravdanje pritvora do su đenja .

Zakon propisuje četiri razloga relevantna za produženje lišenja slobode do suđenja, tamo gdje postoji razumna sumnja da je takva osoba izvršila kazneno djelo, a to su:

- rizik od bijega, - rizik od ometanja pravosuđa, - potreba da se spriječi zločin, - potreba da se sačuva javni red.

Ako se nijedan od ovih razloga ne može primijeniti samom prirodom članka

5(3) Konvencije (koja je dio našeg pravnog sustava), bit će neophodno takvu osobu pustiti iz pritvora.

Rizik od bijega

Rizik od bijega je nešto što jako brine policiju, tužiteljstvo, a i sud. Posebice ako inicijalno uhićenje osumnjičenika nije bilo jednostavno, a osoba će pobjeći ako joj se za to ukaže prilika. Nije se dostatno oslanjati se na ovu opću mogućnost - pogotovo ako nema nikakve prepreke bijegu da bi se produžilo lišenje slobode.

Europski sud je u predmetu Stögmuller protiv Austrije zaključio da rizik od bijega ne proizlazi iz toga koliko je nekome moguće ili lako preći granicu.

Uvijek će biti neophodno ispitati sve faktore koji su vezani za određeni predmet, da bi se odredilo da li takav rizik postoji. Faktori koji će se morati prvi

razmotriti bit će očito oni koji mogu navesti nekoga da bježi, neovisno o posljedicama koje iz toga mogu proizaći i opasnostima kojima se osoba može izložiti.

To bi moglo podrazumijevati prirodu kazne koja bi mogla biti izrečena ako bi neko bio osuđen za dano kazneno djelo, ali Sud je nekoliko puta jasno rekao da činjenica da se može očekivati stroga kazna, sama po sebi nije dostatna da se opravda produžetak pritvora.

U predmetu Mansur protiv Turske, Europski sud je zaključio da "vrsta dokaza" ne može potkrijepiti navodni rizik od toga da će podnositelj pobjeći.

Relevantni za rizik bijega bili bi i raniji slučajevi bijega date osobe nakon optužbe za određeno kazneno djelo, ili da li je traženo izručenje da bi se vodio postupak a ta osoba se prethodno nije pojavila u srodnom kaznenom postupku, da li je jasno pokazano da se osoba užasava pritvora, konkretni dokazi o planu za bijeg (Matznetter protiv Austrije, gdje su uzeti u obzir iznošenje novčanih sredstava iz zemlje i put u inozemstvo, kao i veza koja je tu uspostavljena. Ili veze te osobe sa drugom zemljom koje bi mogle olakšati bijeg ili odsustvo veza sa zemljom u kojoj se pokreće postupak. Kao primjer se navode neki predmeti pred Europskim sudom.

Predmet W protiv Švicarske, gdje je podnositelj bio samac koji je stalno mjesto stanovanja premjestio u Monte Carlo i često posjećivao Anguillu - gdje je navodno posjedovao banku - Englesku, Njemačku i Sjedinjene Države, po svemu sudeći raspolagao velikim novčanim sredstvima izvan Švicarske i posjedovao nekoliko različitih putovnica Predmet Punzelt protiv Republike Češke, gdje je podnositelj imao brojne poslovne kontakte izvan zemlje; Barfuss protiv Republike Češke, gdje je podnositelj mogao dobiti njemačko državljanstvo da je pobjegao u Njemačku, čime bi ponovno izručenje Češkoj postalo nemoguće

Međutim, isto kao i sa težinom izrečene kazne, nije moguće pozvati se na bilo koji od ovih faktora koji ukazuju na rizik od bijega kao opravdanje za produžetak nečijeg lišenja slobode. Postoji potreba da se ocijeni koliko su značajni ti faktori (ili kombinacija faktora) u konkretnim okolnostima nekog predmeta - ili se detaljnijom analizom može zaključiti da oni uopće ne postoje, ili se mogu pokazati nedostatnima, a drugi mogu biti pobijeni stvarnim ponašanjem te osobe. Za primjer se također navode neki predmeti Europskog suda.

Predmet Stögmuller protiv Austrije, podnositelj koji je posjedovao dozvolu za pilotiranje nekoliko puta u periodu uvjetne slobode letio izvan zemlje i uvijek se vraćao; malo kašnjenje, koje se jednom desilo, adekvatno je objašnjeno.

Osoba može ostati na jednom mjestu, ili će se smatrati da je malo vjerojatno da će negdje otići iz obiteljskih razloga - predmet Letellier protiv Francuske, gdje je podnositeljica bila majka malodobne djece.

Zbog svog karaktera, morala, statusa ili odgovornosti - (Ya_c_ i Sarg_n protiv Turske, gdje su se podnositelji svojom voljom vratili u zemlju, iako su znali da se izlažu riziku od kaznenog gonjenja.)

Veličine imovine koju bi iza sebe ostavila, raniji dokazi o tome koliko je osoba pouzdana kada bude puštena i opsega jamstvo koje se daju da će se ta osoba zaista pojaviti na suđenju.

U predmetu Wemhoff protiv Savezne Republike Njemačke, podnositelj je u nekoliko navrata stvorio dojam da nije bio spreman dati jamstvo za veliku sumu kojom bi osigurao svoje puštanje na slobodu

U predmetu Stögmuller protiv Austrije Europski sud je rekao da je podnositelj, iako jeste na kraju uz jamstvo pušten, inicijalno ponudio takvu jamstvo puno prije nego što se to desilo.

Nakon što svi relevantni faktori i za i protiv bijega budu uzeti u razmatranje, postoji potreba da se izvrši sveukupna procjena rizika od bijega. U svakom slučaju, odluka koja se zasniva na stereotipnim formulacijama, bez bilo kakvog objašnjenja zašto postoji rizik od bijega, ne bi bila dobra

Ako je rizik od bijega jedino obrazloženje za produžetak lišenja slobode, Zakon traži puštanje osobe, ako je moguće pribaviti od te osobe jamstva kojima će se osigurati nazočnost na suđenju.

Međutim, čak i ako se takve jamstva ne mogu pribaviti ili se ne smatraju pouzdanima, mora se u svim slučajevima uzeti u obzir prikladnost drugih mjera, osim lišenja slobode, za osiguravanje da do bijega ne dođe, npr. zahtjev da dana osoba prebiva na određenom mjestu, da preda svoje putne isprave ili se često javlja policiji.

Rizik ometanja pravosudnog postupka

Optuženik može iskoristiti priliku kada bude pušten da omete pripremu predmeta tako što će vršiti pritisak na svjedoke da ne svjedoče, odati informacije drugima koji bi također mogli biti pod istragom, napraviti dogovor sa bilo kim drugim tko je uključen u predmet u pogledu toga kako će odgovoriti na postupak (utjecaj na svoje kolege s posla ili podčinjene) ili čak uništiti dokumente i druge materijalne dokaze ili, u nekim slučajevima, ometati istragu. Međutim, na ovakve se mogućnosti ne može oslanjati in abstracto; moraju postojati konkretne činjenične okolnosti koje će ih podržati u pogledu osoba lišenih slobode.

U većini slučajeva ovo jeste osnova za produžetak lišenja slobode, koja je manje ili više uvjerljiva, kako se završavaju različite faze istrage, kao što su uzimanje izjava svjedoka, prikupljanje dokumentacije i sl., i neće se generalno smatrati prihvatljivim opravdanjem kada se završi cijeli postupak.

U predmetu Letellier protiv Francuske je prihvaćeno da je postojala opasnost da u toku pripreme optužbe bude izvršen pritisak na svjedoke, ali se smatralo da je ta opasnost smanjena i da je vremenom nestala. To što skoro niti jedan francuski sud ne spominje ovakav rizik nakon inicijalnog odbijanja da podnositeljica bude puštena na slobodu, jasno potkopava težinu koja bi se mogla dati ovakvom osnovu za lišenje slobode. Rizik vršenja pritiska na svjedoke je, smatralo se, postojao i u predmetu I.A. protiv Francuske, ali samo u ranoj istražnoj fazi.

Potreba da se spriječi zločin

Potreba da se spriječi zločin potvrđena je kao legitimna osnova za produžetak lišenja slobode tamo gdje postoje optužbe za teža djela, ali se mora pokazati da je pitanje mogućih novih krivičnih djela realno i da je takva mjera u danom predmetu primjerena.

U ocjeni ovakvih pitanja moraju se uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, a posebice ranija historija i osobnost date osobe.

Činjenica da je dana osoba ranije bila kazneno kažnjavanja za ista ili slična

kaznena djela, ili kaznena djela slična onome koje je predmet istrage, bila bi značajna, kao i druga kaznena djela koja su navodno počinjena između početka istrage i vremena kada je osoba optužena za ono ili ona za koja se pritvor traži.

Međutim, produžetak pritvora osobe u takvim slučajevima vjerojatno će se smatrati neprimjerenim tamo gdje dana kaznena djela ne mogu da se usporede ni u prirodi, ni u stupanju težine. Kao primjer se navode predmeti Europskog suda: Clooth protiv Belgije, gdje je, u slučaju ubojstva i paljevine, podnositelj bio ranije kažnjavan za djela pokušaja teške krađe i bijega; Muller protiv Francuske, gdje su neprecizirani raniji događaji navedeni u vezi sa optuženikom za nekoliko oružanih pljački.

Nadalje, naznake da su druga kaznena djela počinjena u periodu privremenog oslobađanja - što se može upotrijebiti da se opravda ponovni pritvor, u svakom slučaju bi morale biti potkrijepljene i argument da financijske teškoće mogu biti izazov da se počine druga kaznena djela, vjerojatno neće biti uvjerljiv.

Ovo je posebice važilo u predmetu Europskog suda Stögmuller protiv Austrije, gdje je podnositelj promijenio zanimanje od osobe koja daje zajmove - to je bila aktivnost s kojom su djela bila povezana - u zrakoplovca.

Psihijatrijska ocjena podnositelja bila bi relevantna, ali bi trebalo imati na umu da bi to moglo ukazati na potrebu terapeutske njege i da bi, shodno tome, nastavak pritvora bez takve njege bio neprimjeren.

U predmetu Europskog suda Clooth protiv Belgije, psihijatrijski izvještaj je rekao da je podnositelju potrebna dugoročna njega, jer je patio od ozbiljnih mentalnih poremećaja, zbog kojih nije mogao kontrolirati svoje postupke.

Uz to, bilo bi neprimjereno tražiti način da se produžetak lišenja slobode opravda pozivanjem na strah od ponavljanja kaznenog djela koje bi po svojoj mogućoj prirodi bilo jedinstven događaj.

Pritvor maloljetnika

Čl. 378. Smještaj maloljetnika Sudac za maloljetnike može narediti da se maloljetnik smjesti u prihvatilište, odgojnu ili sličnu ustanovu, da se stavi pod nadzor organa starateljstva ili da se preda drugoj obitelji, ako je to potrebno radi izdvajanja maloljetnika iz sredine u kojoj je živio ili radi pružanja, zaštite ili smještaja maloljetnika.

Čl. 379. Izuzetno sudac za maloljetnike može maloljetniku odrediti pritvor kad za to postoje razlozi iz čl. 146. st. 2. toč. a) do c) ovog zakona. …pritvor može trajati najduže mjesec dana. Vijeće za maloljetnike dužno je obaviti kontrolu neophodnosti pritvora svakih 10 dana. Vijeće za maloljetnike može…produžiti pritvor za još dva mjeseca. Nakon završenog pripremnog postupka, pritvor može da traje najduže još šest mjeseci.

Članak 5(1)(d) omogućava "pritvor maloljetnika sudskim nalogom u svrhu obrazovnog nadzora" ili "zakonit pritvor u svrhu privođenje maloljetnika pred nadležni

zakonski organ". Prema Konvenciji, termin "maloljetnik" ima autonomno značenje i odnosi se na sve osobe mlađe od 18 godina. Prva osnova pritvora primjenjuje se u slučajevima kada sud ili upravno tijelo nalogom odluči da maloljetnika stavi pod nadzor, kombiniran sa ograničenjem slobode, kao što je prisilni boravak u popravnom domu ili na klinici. U predmetu Boumar protiv Belgije (presuda od 29. 2. 1998. god.) Sud je smatrao da pritvor maloljetnika u popravnoj instituciji ili u zatvoru prije brzog prebacivanja u popravni dom jeste dopušten po članku 5(1)(d). Međutim, Sud je zaključio da je došlo do kršenja ove odredbe, pošto je maloljetnik - teško poremećen i delinkventan dječak - bio zatvoren devet puta u istražnom zatvoru, u ukupnom trajanju od 119 dana, za manje od jedne godine. Sud je smatrao da su vlasti bile pod obavezom da omoguće odgovarajuće uvjete da bi se ostvarili odgojni ciljevi; pritvor maloljetnika «u uvjetima potpune izolacije i bez pomoći osoblja koje je kvalificirano za odgojni rad ne mogu se smatrati ostvarenjem bilo kakvog odgojnog cilja.»

U predmetu Nielsen protiv Danske (presuda od 28. 11. 1998. god.), Sud je smatrao da je pritvaranje djeteta u psihijatrijsku bolnicu protiv njegove volje, ali na osnovu zahtjeva majke nije predstavljalo lišenje slobode, već "majčino odgovorno korištenje njenih starateljskih prava u interesu djeteta".

U predmetu Suzie Koniarska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je sud dao nalog da se maloljetnik smjesti na sigurno mjesto, Sud je zaključio da je podnositeljica bila lišena slobode, pošto Sud nad njom nije imao starateljsko pravo. Međutim, Sud je rekao da je pritvor bio naložen "u svrhu odgojnog nadzora" i da je shodno tome bio u skladu sa člankom 5(1)(d), pošto je podnositeljica - maloljetnica sa teškim psihopatskim poremećajem - poslana u specijaliziranu rezidencijalnu ustanovu za teško poremećene mlade ljude, sa vrlo ozbiljnim odgojno-obrazovnim programom (presuda od 12. 10. 2000. god.)

Druga osnova odnosi se na pritvor maloljetnika u svrhu izvođenja pred sud "da bi se osiguralo njihovo uklanjanje iz štetnog okruženja". Ovakva situacija neće pokriti pritvaranje maloljetnika koji je osumnjičen ili optužen za kazneno djelo. Međutim, hoće pokriti pritvor maloljetnika optuženika za kazneno djelo za vrijeme psihijatrijskog promatranja i pripreme izvještaja po kojem će se preporučiti odluka u pogledu tog maloljetnika, ili pritvor u toku trajanja sudskog postupka za smještaj maloljetnika na staranje (presude X protiv Švicarske iz 1979. god, odnosno Bouamar protiv Belgije).

Pritvor mentalno oboljelih, alkoholi čara, ovisnika o drogama, besku ćnika ili u svrhu sprje čavanja širenja zaraznih bolesti

Članak 5 (1)(e) omogućava zakonit pritvor "osoba u svrhu sprječavanja širenja

zaraznih bolesti, mentalno oboljelih, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili beskućnika". Iz razloga iz kojih osoba iz ovih kategorija mogu biti pritvorena, Sud je smatrao da "ne samo da se oni moraju smatrati povremeno opasnim po javnu sigurnost, već i da njihov osobni interes može zahtijevati njihov pritvor" (presuda Guzzardi protiv Italije).

Što se tiče značenja fraze "mentalno oboljeli", Sud je smatrao da ovakav termin ne može imati "definitivno tumačenje" s obzirom na stalni razvoj medicinskog poimanja mentalnog poremećaja (presuda Winterwerp protiv Holandije od 24. 10. 1979. god.). U svakom slučaju, osoba ne može biti pritvorena na osnovu ove odredbe "samo zato što njegovi stavovi ili ponašanje odstupaju od normi koje prevladavaju u određenom društvu". Pitanje da li je osoba mentalno oboljela ili ne bit

će određeno u skladu sa domaćim zakonom, njegovom primjenom na određeni predmet i prevladavajućim stavovima psihijatrijske struke.

Međutim, pritvor mora biti "zakonit", što znači da mora biti u skladu sa zakonom, uključujući materijalne i procesne norme u skladu sa Konvencijom, i ne smije biti proizvoljan. U predmetu Winterwerp, Sud je uspostavio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe kvalificirao kao pritvor koji "nije proizvoljan":

- objektivni medicinski stručnjaci moraju utvrditi mentalni poremećaj; - priroda ili stupanj poremećaja moraju biti dostatno teški da opravdaju

pritvor; - pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj,

odnosno određena jačina poremećaja; - u slučajevima gdje je pritvor potencijalno neograničen, moraju se vršiti

povremene revizije pred tribunalom koji ima ovlasti da odredi otpuštanje; - pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji koja ima

ovlasti da takve osobe drži u pritvoru.

Prvi uvjet se ne odnosi na hitne situacije. Naprimjer, podnositelja u predmetu Winterwerp je u psihijatrijsku bolnicu poslao gradonačelnik bez bilo kakvog liječničkog mišljenja, nakon što su ga našli kako gol leži u policijskoj ćeliji. Međutim, očekuje se da, dok neke okolnosti mogu omogućiti hitni pritvor, medicinska potvrda, barem privremena, mora se pribaviti u vrlo kratkom vremenu nakon početka pritvora.

U predmetu Varbanov protiv Bugarske (presuda od 5. 10. 2000. god.), podnositelj je bio pritvoren u skladu sa nalogom tužitelja, koji je izdan bez bilo kakve konsultacije sa medicinskim stručnjakom. Sud je zaključio da je ovakav pritvor bio nezakonit, pošto "nije razumno pokazano da je podnositelj mentalno obolio". Sud je do ovakvog zaključka došao nakon što je primijetio da u ovom predmetu "ranija ocjena psihijatra, barem na osnovu dostupnih dokumenata jeste bila moguća i neophodna". Sud je primijetio da nije bilo nikakve tvrdnje da je ovaj slučaj bio hitan, da podnositelj nije imao nikakvu historiju mentalnih oboljenja i da je navodno dao liječničko uvjerenje da je mentalno zdrav. U takvim okolnostima, Sud je uhićenje i pritvor podnositelja smatrao neprihvatljivim na osnovu stava tužitelja i policajca u pogledu njegovog mentalnog zdravlja, a bez bilo kakve ocjene psihijatra.

Također je bitno reći da članak 5(1)(e) ne nosi sa sobom implicitno "pravo na tretman", kako je to tvrdio podnositelj u predmetu Winterwerp, koji je tvrdio da je odgovarajući tretman impliciran u formulaciji "da bi se osiguralo da ne bude pritvoren duže nego što je apsolutno neophodno".

U predmetu Ashingdane, s druge strane, Sud je smatrao da mora postojati "neka veza između osnova za dozvoljavanje lišenja slobode i mjesta i uvjeta pritvora", što znači da izvršenje naloga kojim se mentalno oboljelo osoba lišava slobode također predstavlja dio zahtjeva za zakonitost. Međutim, nepružanje medicinske njege mentalno oboljeloj osobi koja je u pritvoru također može pokrenuti pitanje u pogledu zabrane "neljudskog postupanja" u članku 3.

Pitanje beskućnika pojavilo se pred Sudom u predmetu De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije. Sud je prihvatio, u principu, u smislu članka 5(1)(e) definiciju beskućnika u Belgijskom kaznenom zakonu kao: "osobe koje nemaju stalno mjesto boravka, nemaju osnovnih životnih sredstava i nikakvo redovno zanimanje ili struku".

U predmetu Guzzardi protiv Italije, Sud je odbio tvrdnju vlade da osobe osumnjičene za pripadnost mafiji, a koje nemaju očigledne izvore sredstava za život, mogu da se stave pod termin "beskućnika". U belgijskom predmetu, gdje su

podnositelji bili pritvoreni u skladu sa vlastitom željom, Sud je smatrao da se od prava na slobodu ne može odustati i da je potrebna sudska odluka, čak i ako je pritvorenik pristao na lišenje slobode.

Iako jeste bilo nekoliko pritužbi vezanih za pritvor ovisnika o drogama ili alkoholičara, ili u svrhu sprječavanja širenja zaraznih bolesti, implicitno je jasno da je Sud u ocjenjivanju validnosti pritvora imao stav sličan stavu prema mentalno oboljelim osobama. Određujući značenje termina "alkoholičar" u smislu članka 5(1)(e), u predmetu Witold Litwa protiv Poljske Sud je smatrao da «da osobe koje nisu medicinski dijagnosticirane kao "alkoholičari", ali čije ponašanje i postupanje pod utjecajem alkohola predstavlja prijetnju javnom redu ili njima samima, mogu biti stavljene pod nadzor u svrhu zaštite javnosti ili u njihovom vlastitom interesu, kao što su njihovo zdravlje ili osobna sigurnost.»

Međutim, Sud je također smatrao da to ne znači da je "pritvor pojedinca samo zato što je pod utjecajem alkohola" dopušten po članku 5(1)(e). Nadalje, Sud je zaključio da je pritvaranje podnositelja u centar za otrježnjivanje bilo proizvoljno, jer njegovo ponašanje nije predstavljalo bilo kakvu prijetnju po javnost ili po njega samog i da alternativne mjere koje postoje u domaćem zakonu za osobe u intoksiniciranom stanju nisu bile ni razmatrane. Sud je primijetio da, u skladu sa domaćim zakonom, "osoba u intoksiniciranom stanju ne mora biti lišena slobode, pošto je policija može odvesti u neku javnu ustanovu ili u mjesto gdje nastanjena". U zaključku je Sud rekao da je pritvor podnositelja u centar za otrježnjivanje bio protuzakonit (presuda od 4. 4. 2000. god.)

Primjeri sudskih odluka Izvod iz odluke Op ćinskog suda u Ljubuškom broj k 37/03 od 10. 11. 200 3. godine Zbog okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega – čl. 146. st. 1. to č. a. ZKP FBiH, produljuje se pritvor D.M., nastanjenom u B., općina S-R, Republika Hrvatska, koji se nalazi u pritvoru u zatvoru u Mos taru od 18. 8. 2003. godine po Rješenju suca za prethodni postupak Op ćinskog suda u Ljubuškom broj Kri 31/03 od 18. 8. 2003. godine, odnosno po Rješenju k aznenog vije ća Općinskog suda u Ljubuškom o produljenju pritvora broj Kv 26/ 03 od 17. 9. 2003. godine i Rješenju kaznenog vije ća Općinskog suda u Ljubuškom o produljenju pritvora broj Kv 27/03 od 2. 10. 2003. godine.

Na glavnoj raspravi održanoj dana 10. 11. 2003. god. sud je D.M., iz B., Republika Hrvatska, oglasio krivim zbog kaznenog djela Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 336. st. 4. KZ FBIH, a u svezi sa čl. 332. st. 3. KZ FBiH i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci.

Vijeće je također utvrdilo da je Rješenjem suca za prethodni postupak Općinskog suda u Ljubuškom broj Kri 31/03 od 18. 8. 2003. godine D.M. određen

pritvor, koji je Rješenjem kaznenog vijeća Općinskog suda u Ljubuškom broj Kv 26/03 od 17. 9. 2003. godine i Rješenjem kaznenog vijeća Općinskog suda u Ljubuškom broj Kv 27/03 od 2. 10. 2003. god. produljen do dana izricanja prvostupanjske presude, a najdulje jednu godinu – do 2. 10. 2004. godine.

Odlučujući o pritvoru vijeće je uzelo u obzir i odredbu čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i njoj sukladne odredbe čl. 145., 146., i 152. ZKP FBiH. Odredba čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama, kojoj su u cijelosti sukladne odredbe čl. 145., 146., i 152. ZKP FBiH, u relevantnom dijelu glasi: «Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno postupku koji je propisan zakonom:…zakonitog uhićenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba počinila kazneno djelo ili kada postoji valjani razlog da se osoba spriječi…da, nakon počinjanja kaznenog djela, pobjegne…Puštanje na slobodu može se uvjetovati jamstvima o pojavljivanju na suđenju.»

Iz odredbe čl. 5. st. 1. t. a. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te njoj sukladnih odredbi čl. 145., 146., i 152. ZKP FBiH nedvojbeno slijedi slijedeće.

Lišenje slobode (određivanje, odnosno produljenje pritvora) osobe koja je nepravomoćnom presudom oglašena krivom i osuđena na kaznu zatvora dopušteno je nakon što nadležni sud izrekne kaznu.

Riječ presuda pretpostavlja da je utvrđena krivica, nakon što se, u skladu sa zakonom, utvrdi da je djelo počinjeno i nametne kazna koja podrazumijeva lišenje slobode. Lišenje slobode (određivanje, odnosno produljenje pritvora) nakon izricanja osuđujuće presude ne može se tumačiti ograničeno na slučaj konačne osuđujuće presude. Zakonitost pritvora ne traži pravomoćnu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Konvencijom. Zakonitost znači da određena zatvorska kazna mora imati osnovu u presudi koju je izrekao nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju kazneno djelo za koje je moguće izricanje zatvorske kazne u skladu sa domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno. Dakle, pritvor može uslijediti nakon vremenske kazne, ali isto tako može rezultirati, slijediti i ovisiti, odnosno dogoditi se samom prirodom osuđujuće presude.

O osuđujućoj presudi mora odlučiti nadležni sud, što znači tijelo nadležno da sudi u konkretnom kaznenom predmetu, odnosno tijelo koje je neovisno od izvršne vlasti i od stranaka i koje daje odgovarajuća pravosudna jamstva.

U smislu prethodno citiranih odredbi, kazna znači proglašavanje osobe krivom za počinjeno kazneno djelo. Također i da presuda mora biti izrečene nakon postupka kojim je utvrđena krivnja za kazneno djelo.

U skladu sa odredbama čl. 2. ZKP FBiH i čl. 7. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama određivanje pritvora je dopušteno ako su činjenice na koje se kazna odnosi predstavljale, u vrijeme kada je djelo počinjeno, kažnjiv čin za koje je u zakonu propisana zatvorska kazna. Također i da ta kazna mora biti proglašena na temelju pravičnog i javnog suđenja.

Članak 5. st. 3. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i čl. 145. st. 2. ZKP FBiH traže da lišenje slobode do suđenja nikada ne pređe granicu razumnog roka.

Period pritvora, u ozračju razumnog roka, u konkretnoj situaciji teče od trenutka uhićenja D.M. do trenutka završetka glavnog pretresa i objave presude. Dakle, potrebno je utvrditi da li su tužiteljstvo u istrazi te sud nakon podizanja

optužnice pokazali posebnu revnosnost u vođenju postupka protiv D.M., odnosno da li je osigurano u razumnom vremenskom roku da se on izvede na suđenje na kome mu je, nakon što je oglašen krivim, izrečena kazna zatvora.

Ovu obvezu je vijeće cijenilo na temelju složenosti postupka i stupnja aktivnosti u pripremi predmeta, vodeći pri tome računa da duža neaktivnost neumitno vodi do zaključka da je došlo do kršenja prava okrivljenika. Također i na temelju obveze da pravosuđe osigura da predmet dođe do faze suđenja bez bilo kakvog kašnjenja jer je ključni dio zahtjeva za pravosudnu reviziju taj da ona mora da se desi promptno.

Iz činjenica koje se nalaze u kaznenom spisu vijeće nedvojbeno zaključuje da pravo na slobodu D.M. ni po ovom osnovu nije povrijeđeno iz slijedećih razloga.

Optuženik je lišen slobode dana 18. 8. 2003. godine. Nakon provedene istrage protiv njega je podignuta optužnica i dostavljena je sudu 29. 9. 2003. god. Optužnicu je sudac za prethodno saslušanje potvrdio dana 2. 10. 2003. god. i isti dan je uručio optuženiku i njegovom branitelju. Prvo ročište za očitovanje optuženika o krivnji održano je 10. 10. 2003. god. i ono je na zahtjev optuženika i njegovog branitelja odgođeno za dan 14. 10.2003. god. Dana 23. 10. 2003. godine predsjednik prvostupanjskog vijeća je dobio kazneni spis i odmah zakazao glavnu raspravu za 10. 11. 2003. god., ostavljajući dostatno vrijeme strankama za pripremu obrane, odnosno optužbe, kao i dostatno vrijeme da pozvani svjedoci i oštećeni dobiju pozive za glavnu raspravu. Glavna rasprava je održana i zaključena 10. 11. 2003.god.

Iz ovih činjenica vijeće zaključuje da je u dosadašnjem dijelu postupka pravosuđe pokazalo iznimnu revnost zbog čega pravo okrivljenika na suđenje u razumnom roku, i s tim u svezi njegovo pravo na slobodu, u ovom veoma kaznenom predmetu, nije povrijeđeno.

Cijeneći razloge koji opravdavaju pritvor (lišenje slobode) vijeće konstatira da je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, što može biti jak razlog da optuženik pobjegne kako bi izbjegao kaznenu odgovornost.

No kako moguća stroga kazna sama po sebi nije dostatna da se opravda pritvor sud je cijenio i druge okolnosti od utjecaja na određivanje pritvora.

U konkretnoj situaciji sud je utvrdio da je optuženik državljanin druge države – Republike Hrvatske, u kojoj ima stalno prebivalište u B., općina S-R, Republika Hrvatska i da u mjestu prebivališta ima obitelj, osobnu i obiteljsku imovinu, što, objektivno gledano, također može biti jak razlog za bijeg, odnosno izbjegavanje kaznene odgovornosti koja može polučiti strogu zakonsku kaznu.

Pored toga optuženik je, po razmotrenim dokazima, kritične prigode upravljao vozilom bez položenog vozačkog ispita i to u, za njega stranoj državi, što ukazuje da njegov karakter, moral, odnos spram vlastite odgovornosti i njegovo ispoljeno poštivanje važećih propisa ne jamče da, ako mu se ukaže prigoda, neće bijegom izbjeći kaznenu odgovornost.

Cijeneći veličinu imovine koju bi iza sebe optuženik ostavio u BiH sud je našao da ona ne postoji. Zbog toga sud zaključuje da je i po ovom osnovu jamstvo da D.M. neće pobjeći minimalno.

Sud je posebice razmotrio činjenicu da postoji Sporazum između Vlada BiH, FBiH i RH o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, pa je zaključio da ona nije od utjecaja na umanjenje ili otklanjanje rizika od bijega optuženika zbog čega vijeće smatra da i po ovom osnovu nema jamstva da optuženik neće bijegom izbjeći kaznenu odgovornost.

Naime, čl. 3. citiranog Sporazuma propisano je da će «države ugovornice uzajamno pružati pravnu pomoć tako da će dostavljati i uručivati pismena,

razmjenjivati obavijesti o pitanjima iz zakonodavstva i kaznene evidencije te obavljati pojedine procesne radnje, kao što su: pojedine istražne radnje, dostava materijalnih dokaza, saslušavanje optuženika, svjedoka, vještaka i drugih osoba, sudski očevidi, vještačenja i drugo.»

Odredbama čl. 24. do 38. citiranog Sporazuma nije propisana obveza strana ugovornica da, u slučaju da se u jednoj od njih vodi kazneni postupak protiv osobe koja je državljanin druge države ugovornice pa ta osoba ode (pobjegne) u državu čiji je državljanin i ne odaziva se pozivu suda države u kojoj se vodi kazneni postupak, država čiji je optuženik državljanin izručuje tu osobu državi pred čijim sudom se vodi kazneni postupak protiv osobe čije se izručenje traži. Naravno ovdje se ima u vidu i činjenica da pozitivni zakonski propisi Republike Hrvatske ne dopuštaju izručenje državljana Hrvatske drugoj državi.

Pored toga, zbog objektivne težine kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret i činjenice da je broj ovakvih kaznenih djela na teritoriji Federacije BiH u porastu te svrhe kažnjavanja, osobito preventivnog utjecaja na druge da ne čine takva djela, Federacija BiH ima osobit interes da se kazneni postupak optuženiku provede u Federaciji BiH a ne da se, primjenom citiranog Sporazuma, kazneni progon, u slučaju da optuženik pobjegne u državu Hrvatsku i ne odazove se pozivu tužiteljstva, odnosno suda, za što kako je navedeno postoji veliki rizik, ustupi državi Hrvatskoj.

Iz svega navedenog sud nedvojbeno zaključuje da je opasnost od bijega velika te da opravdava produljenje pritvora.

Polazeći od navedenog vijeće zaključuje da su u cijelosti ispunjeni zahtjevi čl. 5. st. 1. t. a. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i čl. 145., 146., i 152. ZKP FBiH jer je Općinski sud u Ljubuškom, po zakonu nadležno sudsko tijelo, neovisno i nepristrano, u razumnom roku - dva mjeseca i dvadeset i tri dana nakon što je lišen slobode, u zakonom propisanom postupku i na javnoj raspravi oglasilo krivim D.M. za kazneno djelo, koje je u trenutku njegovog počinjanja bilo propisano kao kazneno djelo i za koje je bila propisana zatvorska kazna, te mu izreklo kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci. Također i zbog toga što je pritvor produljen da bi se spriječilo njegovo ometanje pravosudnog postupka, odnosno zbog potrebe da se spriječi njegov bijeg.

Cijeneći dosadašnju dužinu trajanja pritvora, mogućnost da on u žalbenom postupku traje i još duže te dužinu izrečene zatvorske kazne u odnosu na produženje pritvora vijeće u cijelosti prihvaća stajališta Europskog suda za ljudska prava da okrivljenik ne može osporiti pritvor u odnosu na dužinu ili primjerenost izrečene zatvorske kazne. Također i istovjetna stajališta glede uvjeta pritvora, odnosno uopće pritvor, u odnosu na godine života i eventualno zdravstveno stanje okrivljenika. Iako mora postojati razumljiv odnos između osnova za prihvatljivo lišenje slobode (određivanje ili produženje pritvora) i mjesta i uvjeta pritvora, pritvor podnositelja proizlazi iz presude u kaznenom predmetu i, shodno tome, dopušten je po odredbama, kako domaćeg zakona, tako i Konvencije. Ispitujući prava iz čl. 5. st. 3. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te čl. 145. st. 1., 140. i 141. ZKP FBiH, koja optuženiku jamče pravo na eventualnu primjenu prikladnijih drugih mjera osim pritvora, odnosno sadrže vrlo jaku pretpostavku u korist drugih vrsta jamstva, sud je našao da konkretne okolnosti opravdavaju vrlo visoku opasnost od bijega tako da jamstva propisana čl. 145. st. 1., 140. i 141. ZKP FBiH nisu dostatne mjere koje bi osigurala nazočnost optuženika u kaznenom postupku, odnosno koje bi osigurale da kazneni postupak neće biti ometan njegovim bijegom.

Ovo i stoga što ovaj sud ne može primijeniti mjere zabrane propisane čl. 140. ZKP FBiH državljaninu Republike Hrvatske dok se on nalazi u Republici Hrvatskoj jer na području te, kao i bilo koje druge strane države, sud Federacije BiH nema jurisdikciju, pa bi primjena ovakve mjere bila iluzorna i neučinkovita. Eventualni izbor neke od ovih mjera jedino bi bio moguć kada bi optuženik D.M. imao boravište u Federaciji Bosne i Hercegovine, a iz spisa proizlazi da ga on nema. Kada je riječ o jamstvu propisanom odredbom čl. 141. ZKP FBiH sud je stajališta da se optuženik može pustiti na slobodu ako on osobno ili netko drugi dade jamstvo i ako optuženi D.M. obeća da se neće kriti i da bez odobrenja suda neće napustiti svoje boravište. U konkretnoj situaciji već je objašnjeno zbog čega sud ne bi mogao prihvatiti obećanje optuženika da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište čak i kad bi ga on dao. Drugi uvjet koji je potrebno kumulativno ispuniti da bi sud eventualno umjesto mjere pritvora optuženiku odredio jamstvo - ponuda optuženika ili neke druge osobe za davanjem jamstva čiji je sadržaj propisan čl. 142. ZKP FBiH nije istaknuta tijekom kaznenog postupka zbog čega je zaključiti da ni drugi potrebiti uvjet za primjenu jamstva i puštanje na slobodu nije ispunjen. No čak i da je i ispunjen uslijed nemogućnosti ispunjavanja prvog uvjeta u njegovoj biti, a ne samo u formi, sud je čvrstog stajališta da se u konkretnoj situaciji odredba čl. 141. ZKP FBiH ne bi mogla primijeniti na optuženika D.M..

Imajući u vidu sve navedene činjenice i u cijelosti prihvaćajući pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava u svezi tumačenja čl. 5. Konvencije iskazana u njegovim presudama: X protiv Austrije (1968. i 1969.); De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije od 18. lipnja 1971. god. A.12.; Engel protiv Holandije od 8. lipnja 1976. god. A.22.; Neumeister protiv Austrije; Krzycki protiv Savezne Republike Njemačke; Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva; Bizzoto protiv Grčke, od 15. studenog 1996.; Van Droogenbroeck protiv Belgije od 24. lipnja 1982. god. A. 50.; X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 5. studenog 1981. A.46.; Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. ožujka 1987. god. A.114; Wemhoff od 27. lipnja 1968. god. A.7, Neumeister protiv Austrije od 27. lipnja 1968. god. A.84.; Ringeisen od 16. srpnja 1971. god. A.13.; B protiv Austrije od 28. ožujka 1990. god. A. 175.; W protiv Švicarske od 26. siječnja 1993. god., A.10., vijeće je temeljem čl. 152. ZKP FBiH a u svezi s čl. 146. st. 1. toč. a. ZKP FBiH odlučilo kao u izreci. Izvod iz odluke Op ćinskog suda u Ljubuškom broj k 120/04 od 30. 8. 2004. godine

1. Određuje se pritvor D.B. … sa prebivalištem u O., op ćina Ljubuški, radi osiguranja njegove nazo čnosti na ro čištu o razmatranju izjave o krivnji

2. Pritvor će trajati od dana lišenja slobode do objavljivanja presude, a najduže mjesec dana

Županijsko tužiteljstvo Široki Brijeg podnijelo je protiv D.B. optužnicu broj Kt

164/04 od 19. 5. 2004. god. zbog produljenog kaznenog djela Krađe iz čl. 273. st. 1. KZ F BiH.

Optuženik se nije odazvao pozivu suda na ročište o razmatranju izjave o krivnji zakazano za 25. 8. 2004. god. iako je sukladno odredbi čl. 114. i 115. ZKP FBiH bio uredno obaviješten. Sud je naredio njegovo prisilno dovođenje koje nije uspjelo jer optuženik nije pronađen kod kuće. Na ročištu održanom 30. 8. 2004. god.

tužitelj je predložio da se optuženiku odredi pritvor jer se očigledno izbjegava odazvati pozivu suda, odnosno jer je promijenio boravište a o tome nije izvijestio sud.

Pri odlučivanju o podnesenom prijedlogu sud je analizirao prijedlog nadležnog tužitelja za određivanje pritvora i u duhu odredbe čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i njoj sukladne odredbe čl. 295. st. 2. ZKP FBiH.

Pošto je sud razmotrio spise i ocijenio navode prijedloga za određivanje pritvora utvrdio je da je prijedlog osnovan i to iz slijedećih razloga.

Odredba čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama, kojoj su u cijelosti sukladna odredba čl. 295. st. 2. ZKP F BiH, u relevantnom dijelu glasi: «Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno postupku koji je propisan zakonom:… zakonito uhićenje ili lišenje slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda…u cilju osiguranja izvršenje bilo koje obveze propisane zakonom…zakonito uhićenje ili lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti…»

Iz odredbe čl. 5. st. 1. t. b. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te njoj sukladne odredbe čl. 145. i 261. st. 2. ZKP F BiH, nedvojbeno proizlazi da se pritvor može odrediti u cilju izvršenja bilo koje obveze propisane zakonom koja, u svim slučajevima, mora proizlaziti iz naloga suda. Po stajalištima Europskog suda za ljudska prava očitovanog u više njegovih presuda ovakva specifična obveza mogla bi biti: izvršenje vojne ili civilne službe, nošenje osobne karte, podnošenje poreske ili carinske prijave, poštivanje obveznog prebivališta ili odaziv pozivu suda.

Također proizlazi i da je cilj lišenja slobode (određivanja pritvora) dovođenje osobe pred zakonom nadležno sudsko tijelo.

Polazeći od navedenog sud zaključuje da su u cijelosti ispunjeni zahtjevi čl. 5. st. 1. t. b. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama Konvencije i čl. 261. st. 2. ZKP FBiH jer je D.B. dana 30. 7. 2004. god. pismeno upozoren da se u slučaju neodazivanja pozivu suda, odnosno neprijavljivanja promjene boravišta, protiv njega može odrediti pritvor, pa ipak nije pristupio sudu na ročište za razmatranje izjave o krivnji zakazano za 25. 8. 2004. god. niti je opravdao svoj izostanak, iako je bio uredno obaviješten o terminu održavanja ročišta. Također i zbog toga što naredba o prisilnom dovođenju nije realizirana jer optuženik nije pronađen kod kuće, a iz službene zabilješke sudske policije proizlazi da je promijenio boravište te i zbog toga što o promjeni borvišta nije izvijestio sud. Pored toga, protiv D.B. je prethodno iz istih razloga također određivan pritvor Rješenjem Općinskog suda Ljubuški broj K 15/03 od 29. 4. 2003. god. iz koje činjenice sud zaključuje da je optuženik sklon izbjegavanju kaznenog postupka.

Sud je, razmatrajući i ukupne okolnosti i prirodu obveze koju je D.B. imao (odziv pozivu suda), zaključio da je njeno ispunjenje pitanje trenutne neophodnosti koja nije od negativnog utjecaja na ukupne životne aktivnosti D.B., da su okolnosti takve da nijedan drugi način osiguranja ispunjenja obveze nije razumno izvodljiv, da bi toleriranje kršenja takve obveze polučilo izbjegavanje kaznene odgovornosti i negativan utjecaj na druge, da je trajanje perioda pritvora limitirano zaključenjem glavne rasprave, odnosno vremenom do mjesec dana – što nije dug vremenski period i što je bitan činilac u uspostavljanju ravnoteže između ljudskih prava i sloboda i obveza koje postoje u svakom društvu.

Naravno i stoga jer je D.B. izbjegao izvršenje obveze propisane zakonom koja je proizašla iz naloga suda i na koju je on bio prethodno upozoren iz čega, kao i iz njegove sklonosti izbjegavanju kaznenog postupka, sud zaključuje da on očigledno

izbjegava pristup sudu, te zbog toga što je cilj lišenja slobode (određivanja pritvora) dovođenje D.B. pred zakonom nadležno sudsko tijelo.

Imajući u vidu sve navedene činjenice i u cijelosti prihvaćajući pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava u svezi tumačenja čl. 5. Konvencije iskazana u njegovim presudama: Johansen protiv Norveške; B protiv Francuske; Ciulla protiv Italije; McVeigh,O'Neill i Evans protiv Ujedinjenog Kraljevstva sud je temeljem čl. 261. st. 2. ZKP FBiH odlučio kao u izreci.

Izvod iz odluke Op ćinskog suda u Ljubuškom broj kv 8/04 od 2. 9. 2004. godine Odbija se kao neosnovan prijedlog Županijskog tužit eljstva Široki Brijeg broj Kt 310/04 od 31. 8. 2004. god. o produljenju pritvo ra A.Š. koji se nalazi u pritvoru u zatvoru u Mostaru po Rješenju Op ćinskog suda u Ljubuškom broj Kv 7/04 od 20. 8. 2004. god.

O b r a z l o ž e nj e

Županijsko tužiteljstvo Široki Brijeg podnijelo je 31. 8. 2004. god. prijedlog o produljenju pritvora broj Kt 310/04 optuženiku A.Š., koji se nalazi u pritvoru u zatvoru u Mostar po Rješenju Općinskog suda u Ljubuškom broj Kv 7/04 od 20. 8. 2004. godine, a iz osnova čl. 146. st. 1. toč. b. i c. ZKP FBiH. Tužiteljstvo u prijedlogu navodi da protiv optuženika stoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo Izazivanja opće opasnosti iz čl. 323. st. 1. KZ FBiH te da su supočinitelji djela D.J. i V.F. zv. C. u bijegu. Zbog navedenih činjenica drži da postoji opasnost da će pritvorenik boravkom na slobodi ostvariti dogovor sa supočiniteljima djela i ometati kazneni postupak.

Pored toga, navodi tužiteljstvo, protiv optuženika se u Županijskom tužiteljstvu Konjic vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela Nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl. 371. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ FBiH, što su osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje pet godina. Postupajući po odredbi čl. 151. st. 1. ZKP FBiH a u svezi sa čl. 146. st. 1. toč. b. i c. ZKP FBiH kazneno vijeće ovog suda je dana 2. 9. 2004. god. razmotrilo prijedlog za produljenje pritvora i sve dokaze tužiteljstva koji utemeljuju razumnu sumnju da je A. Š. počinio kazneno djelo Izazivanja opće opasnosti iz čl. 323. st. 1. KZ FBiH i dokaze koji opravdavaju produljenje pritvora protiv njega.

Dakle, vijeće je razmotrilo: zapisnik o očevidu PU Ljubuški odjel krim. policije br. 02-2-4/2-7-43/03 od 10. 8. 2003. godine, foto dokumentaciju PU Ljubuški br. 02-2-4/2-7-43/03-1 od 12. 8. 2003. god., službenu zabilješka FMUP Sarajevo Uprava Policije br. 12/5-420/04 od 15. 7. 2004. godine, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a Kantona Sarajevo br. 02/2-2-08 od 19. 3. 2004. god., izvještaj o vještačenju eksplozivnim materija FMUP broj 12/0-2-04-5-1349 od 22. 4. 2004. god. i broj 12/8-02-5-1349 od 26. 4. 2004. god., iskaze svjedoka J.D., Lj.B., V.V-L., I. Ć., iskaze oštećenih J. M., Ž.Š., Z. Š. i R.Š., izvješće stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina N.K., iskaz optuženika br. Kt. 310/04 od 23. srpnja 2004. god. i obavijest Županijskog tužiteljstva Mostar broj Kt-357/04 od 26. 8. 2004. god.

Pošto je vijeće razmotrilo spise i ocijenilo navode prijedloga za produljenje pritvora u ozračju čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te čl. 145. i 146. st. 1. toč. b. i c. ZKP FBiH utvrđeno je da je prijedlog neosnovan i to iz slijedećih razloga. Odredba čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama, kojoj su u cijelosti sukladne odredbe čl. 146. ZKP FBiH, u relevantnom dijelu glasi: «Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno postupku koji je propisan zakonom:…zakonitog uhićenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba počinila kazneno djelo ili kada postoji valjani razlog da se osoba spriječi da počini kazneno djelo ili da nakon počinjanja kaznenog djela, pobjegne…»

Iz odredbe čl. 5. st. 1. t. c. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te čl. 145. i 146. ZKP FBiH jasno slijedi da je lišenje slobode (produljenje pritvora) osobe optužene za počinjanje konkretnog kaznenog djela moguće ako je takvo kazneno djelo definirano u domaćem zakonu. To ne znači da postoji potreba da se utvrdi da je ta osoba doista i počinila to djelo, već da postupci na temelju kojih je došlo do lišenja slobode moraju da se uklapaju u opseg kaznenog djela koje je zakonom već definirano. Također slijedi i da je pritvor moguće odrediti zbog razumne sumnje na počinjanje kaznenog djela te potrebe da se spriječi ometanje kaznenog postupka od strane optuženika njegovim utjecajem na supočinitelje ili da se spriječi da ponovi kazneno djelo, dovrši pokušano kazneno djelo ili počini kazneno djelo kojim prijeti, a za koja kaznena djela se može izreći kazna zatvora od najmanje pet godina ili teža kazna.

Nadalje, i da cilj lišenja slobode, odnosno u konkretnoj situaciji produljenje pritvora, mora biti da se optuženik dovede pred nadležno sudsko tijelo i da sumnja u počinjanje kaznenog djela mora biti razumna. Takva mjera će biti kompatibilna sa odredbama domaćeg zakona i Konvencije ako se to uradi u cilju pokretanja kaznenog postupka protiv optuženika.

Iz podnesenog prijedloga za produljenje pritvora i dokaza kao prilog prijedlogu nedvojbeno proizlazi da je nadležni tužitelj protiv A.Š. podigao optužnicu zbog kaznenog djela Izazivanja opće opasnosti iz čl. 323. st. 1. KZ FBiH u cilju da se izvede pred nadležni sud, oglasi krivim i kazni po zakonu, a koju je sudac za prethodno saslušanje potvrdio dana 1. 9. 2004. god. Također i da je produljenje pritvora predloženo da bi se spriječilo njegovo ometanje pravosudnog postupka, odnosno zbog potrebe da se spriječi njegovo dogovaranje sa supočiniteljima djela i opasnosti da će ponoviti kazneno djelo.

Konstatirati je i to da iz prethodno navedenog proizlazi da Županijsko tužiteljstvo Mostar, a ne Konjic kako to navodi tužiteljstvo, protiv optuženika vodi istragu zbog kaznenog djela Nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih materija iz čl. 371. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ FBiH iz kojih razloga tužiteljstvo drži opravdanim produljenje pritvora i zbog opasnosti da će ponovo počiniti kazneno djelo.

Pojam razumna sumnja u duhu čl. 5. st. 1. t. c. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama, odnosno osnovana sumnja u smislu čl. 146. st. 1. ZKP FBiH, pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog promatrača da je dana osoba mogla počiniti kazneno djelo. Razumna sumnja da bi A.Š. počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret utemeljena je na činjenicama i informacijama koje se objektivno mogu povezati sa njim i navodno počinjenim djelom. U kaznenom spisu postoje dokazi o radnjama koje izravno impliciraju A.Š. kao osobu koja bi mogla počiniti kazneno djelo Izazivanja opće opasnosti iz čl. 323. st. 1. KZ FBiH.

Također postoje i dokumenti koji to pokazuju. Riječ je o zapisniku o očevidu PU Ljubuški odjel krim. policije br. 02-2-4/2-7-43/03 od 10. 8. 2003. godine, foto dokumentaciji PU Ljubuški br. 02-2-4/2-7-43/03-1 od 12. 8. 2003. god., službenoj zabilješci FMUP Sarajevo Uprava Policije br. 12/5-420/04 od 15. 7. 2004. godine, potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a Kantona Sarajevo br. 02/2-2-08 od 19. 3. 2004. god., izvještaju o vještačenju eksplozivnim materija FMUP broj 12/0-2-04-5-1349 od 22. 4. 2004. god. i broj 12/8-02-5-1349 od 26. 4. 2004. god., iskazima svjedoka J.D., Lj.B., V.V-L., I. Ć., iskazima oštećenih J. M., Ž.Š., Z. Š. i R.Š., izvješću stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina N.K. te iskazu optuženika br. Kt. 310/04 od 23. srpnja 2004. god.

To apsolutno ne znači da će dokazi biti dostatni da opravdaju eventualnu osuđujuću presudu, ali navedeno, po domaćem Zakonu i Konvenciji, jesu zakoniti osnovi za lišenje slobode - produljenje pritvora.

Iz navedenog ovo vijeće zaključuje da se može pokazati ne samo veze između A.Š. i događaja koji, po prijedlogu za produljenje pritvora, predstavljaju kazneno djelo, već i dostatna osnova – razumna sumnja, da se zaključi da takvi događaji ulaze u opseg navodnog kaznenog djela.

Dakle, postoje dostatno objektivni dokazi koji povezuje postupanje A.Š. sa vjerojatnoćom da bi takvim postupanjem moglo biti počinjeno kazneno djelo Izazivanja opće opasnosti iz čl. 323. st. 1. KZ FBiH na način da bi dana 10. 8. 2003. god. A.Š. na nagovor D.J. postavio i aktivirao eksplozivnu napravu na sjevernoj strani garaže vlasništvo R. Š. u G., koju napravu mu je prethodno dao V.F. zv. C.

Polazeći od ovakvog utvrđenja vijeće zaključuje da su ispunjeni zahtjevi čl. 5. st. 1. t. c. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama - optuženik optužen za počinjanje konkretnog kaznenog djela definiranog u KZ FBiH, cilj pritvora je da se optuženik dovede pred nadležno sudsko tijelo kako bi ono odlučilo o njegovoj odgovornost i postoji razumna sumnja da bi optuženik počinio to kazneno djelo. No s druge strane, kako ovi razlozi nisu dostatni da bi se pritvor produljio sud je razmotrio i cijenio sve razloge koji mogu biti od značaja za produljenje pritvora iz osnova čl. 146. st. 1. toč. b. i c. ZKP FBiH.

Iz podnesenih dokaza nedvojbeno proizlazi da tužiteljstvo sa područja mjesne nadležnosti drugog, a ne ovog suda, vodi istragu protiv optuženika A.Š. za kazneno djelo Nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih materija. Proizlazi i da je protiv A. Š., a ne i D. J. i V. F. koji su u bijegu, podnesena i potvrđena optužnica kojom je optužen za kazneno djelo Izazivanja opće opasnosti. I ništa drugo.

Sud utvrđuje da tužiteljstvo među dostavljenim dokazima nije ponudilo niti jedan dokaz kojim bi utemeljio jednu od pravnih osnova zbog kojih se može odrediti pritvor.

Dakle, nema dokaza da optuženik prijeti da će počiniti kazneno djelo, nema dokaza iz kojih bi proizašla razumna sumnja da će optuženik dovršiti pokušano kazneno djelo, kao što nema ni dokaza kojim bi se temeljila razumna sumnja da će optuženik ponoviti kazneno djelo. Kao dokaz tužiteljstvo nudi samo dopis konjičkog područnog ureda Županijskog tužiteljstva Mostar da se protiv A.Š. vodi istraga za kazneno djelo Nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih materija.

Nema ni dokaza koji pokazuju osobite okolnosti da će optuženik ometati kazneni postupak utjecajem na supočinitelje – D.J. i V.F., protiv kojih sudu nije ni podnesena optužnica. Kao dokaz koji opravdava te okolnosti samo se navodi činjenica da su supočinitelji u bijegu iz koje se izvodi zaključak da su «ispunjeni svi uvjeti za određivanje pritvora».

Sud se u ovakvim situacijama ne može oslanjati na pretpostavke i tvrdnje in abstracto - moraju postojati konkretne činjenične okolnosti koje će podržati tvrdnju tužitelja i eventualnu sudsku odluku glede osoba lišenih slobode i produljenja pritvora.

U odredbi čl. 5. st. 3. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i njoj sukladnoj odredbi čl. 145. st. 3. ZKP FBiH postoji eksplicitno pravo na puštanje iz pritvora do suđenja i ovo se može prevazići samo ako se mogu ustanoviti jedan ili više relevantnih i dostatnih razloga za produžetak lišenja slobode. Razlog za produžetak pritvora bit će prihvatljiv samo ako je doista primjenjiv na okolnosti dane osobe. Stoga ne može postojati pravilo koje isključuje mogućnost puštanja na slobodu do suđenja, čak i osoba koja imaju ranije kaznene osude ili koja su optužena za određena kaznena djela. Gore navedeno stajalište vijeća sadržano je i u više presuda Europskog suda za ljudska prava - Stögmuller protiv Austrije, Clooth protiv Belgije, Contrada protiv Italije, Barfuss protiv Republike Češke.

Pored toga, samo iz činjenice da se protiv A.Š. pred drugim mjesno nadležnim tužiteljstvom vodi istraga izvoditi zaključak da je to opravdan razlog za produljenje pritvora zbog opasnosti da će ponoviti kazneno djelo suprotno je temeljnim pravnim načelima praesumptio innocentiae (presumpcije nevinosti) i in dubio pro reo sadržanim u čl. 6. st. 2. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i njoj sukladnim odredbama čl. 3., 146. i 151. ZKP FBiH.

Pri ovakvom stajalištu sud se poziva i na odredbu čl. 19. ZKP FBiH koja kaže: «Kada je propisano da pokretanje kaznenog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, ove posljedice, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice», a koja odredba u cijelosti potvrđuje navedena stajališta suda. Nije prihvatljivo oslanjati se na sumnje glede krivnje osumnjičenika ako nema osuđujuće presude protiv njega jer samo eventualna prethodna osuđivanost optuženika može biti pravno relevantna. Praksa Europskog suda za ljudska prava to potvrđuje u više odluka.

Tako se u presudi Europskog suda za ljudska prava Assenov protiv Bugarske kaže: «…U ocjeni ovakvih pitanja moraju se uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, a posebice ranija historija i osobnost date osobe. Samo činjenica da je dana osoba ranije bila kazneno kažnjavanja za ista ili slična kaznena djela, ili kaznena djela slična onome koje je predmet istrage, bila bi značajna…»

Također i u presudi u predmetu Barberá, Messegué i Jabardo protiv Španije gdje je rečeno da načelo pretpostavke nevinosti «zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obveze, članovi suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljena osoba izvršilo djelo za koje se vodi istraga, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenika.»

To što se protiv optuženika još negdje, i to izvan mjesne nadležnosti ovog suda, vodi istraga ne znači da će se istraga polučiti podizanje optuženice, pa čak ni da će optužnica biti potvrđena ili da će postupak biti okončan osuđujućom presudom. Zbog toga se u ovakvim situacijama nište ne smije pretpostavljati već se svakoj činjenici mora dati njen pravi pravno relevantni značaj.

Kada bi sud prihvatio ovu konstrukciju onda bi on unaprijed, a da nije vidio niti jedan jedini dokaz i suprotno temeljnim pravnim načelima, pretpostavio krivnju A.Š. za kazneno djelo Nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih materija, odnosno uzeo bi da je kriv za djelo za koje još nije ni optužen. Čak bi otišao i dalje, pa bi, pretpostavljajući da će i ponoviti to djelo, odredio pritvor.

Zbog svega navedenog, u odnosu na razloge koje tužiteljstvo navodi da opravdavaju potrebu za produljenjem pritvora zbog opasnosti da će A.Š. ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje pet godina, vijeće ovog suda je stajališta da su razlozi i uz njih podneseni dokazi neodređeni i uopćeni te da nisu opravdani razlozi za produljenje pritvora, pa je u tom pravcu i neosnovan prijedlog za produljenje pritvora iz osnova čl. 146. st. 1. toč. c. ZKP FBiH.

Istovjetna stajališta važe i glede činjenice da su supočinitelji u bijegu iz čega tužiteljstvo izvlači zaključak i tvrdi da će pritvorenik kad se nađe na slobodi utjecati na njih i tako ometati kazneni postupak protiv sebe. Cijeneći razloge prijedloga da će optuženik ometati postupak protiv sebe tako što će vršiti pritisak na supočinitelje, odnosno napraviti dogovor sa D.J. i V.F. glede toga kako će oni odgovoriti na postupak sud je našao da tužiteljstvo nije sudu dostavilo niti jedan dokaz, odnosno pravno valjan argument, da postoji ozbiljan rizik od ulaska u dogovore prije suđenja. Ni u ovoj situaciji sud ne može pretpostavljati već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koje su pravno valjana osnova za produljenje pritvora, a koje u svom prijedlogu tužitelj i ne navodi zbog čega ne mogu biti ni dokazani,.

Sud mora argumentirati svaki od razloga koji ga upućuju na odluku da postoji opasnost od utjecaja A.Š. na D. J. i V. F., a očigledno je da ne postoji nijedan dokaz podnesen od strane tužitelja za takvu argumentaciju. No i neovisno od navedenog važno je naglasiti da razlozi koji inicijalno djeluju kao opravdanje za određivanje, pa i produljenje pritvora, postaju manje uvjerljivi što pritvor duže traje, pa je neophodno da potreba da svaka osoba bude slobodna bude vrlo otvoreno tumačena. De facto i de jure to znači da određene opasnosti za ometanje kaznenog postupka se moraju tijekom postupka vrlo restriktivno tumačiti i da vremenom neke od njih i prestaju da postoje. Ovo osobito u odnosu na opasnosti navedene u čl. 146. st. 1. toč. b. ZKP FBiH.

Nadalje, čak i kada postoje osnove za produžetak lišenja slobode, manje ili više uvjerljive, kako se završavaju različite faze istrage, kao što su uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza, neće se generalno smatrati prihvatljivim opravdanjem produljenje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Ovo i stoga što je tužitelj podigao optužnicu, koju je sud potvrdio, pa dakle postoje svi dokazi koji se na glavnom pretresu sukladno odredbama ZKP FBiH mogu koristiti za dokazivanje krivnje optuženika, odnosno postoje dokazi koji utemeljuju razumnu sumnju da bi A.Š. mogao biti počinitelj kaznenog djela Izazivanja opće opasnosti što apsolutno znači da otpada tzv. koluzijska opasnost, odnosno otpada opasnost da će optuženik ometati kazneni postupak utjecajem na supočinitelje djela.

U tom ozračju su stajališta presuda Europskog suda za ljudska prava: Trzaska protiv Poljske, Muller protiv Francuske, I.A. protiv Francuske. Imajući u vidu sve navedene činjenice i u cijelosti prihvaćajući pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava u svezi tumačenja čl. 5. Konvencije iskazana u njegovim prethodno navedenim presudama vijeće je temeljem čl. 151. st. 1. ZKP FBiH, a u svezi s čl. 146. st. 1. toč. b. i c. ZKP FBiH odlučilo kao u izreci.

Izvod iz odluke Op ćinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-kv-06-000004 od 18. 4. 2006. godine

1. Iz osnova čl. 146. st. 1. to č. c. ZKP FBiH - postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo za koje se može izre ći kazna zatvora od pet godina, produljuje se pritvor I.D. zv. I. …., koji se po rješenju Op ćinskog suda u Ljubuškom br. 063-0-Kpp-06-000023 od 22. 3. 2006. god. nalazi u pritvoru u zatvoru u Mostaru od od 21. 3. 2006. god.

2. Pritvor se produljuje za četrdeset i pet dana i trajati će do 4. 6. 2006. godine

Županijsko tužiteljstvo Široki Brijeg podnijelo je uz optužnicu broj KT 60/06 i prijedlog o produljenju pritvora I.D., koji se nalazi u pritvoru u zatvoru u Mostaru od 21. 3. 2006. godine po Rješenju suca za prethodni postupak Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-Kpp-06-000023 od 22. 3. 2006. god., a iz osnova čl. 146. st. 1. toč. a. ZKP FBiH. Tužiteljstvo predlaže da se nakon potvrđivanja optužnice zbog kaznenog djela Teške krađe iz čl. 287. st. 4. u svezi sa st. 1. toč. a., a u svezi sa čl. 28. st. 1. KZ FBiH optuženiku I.D. produži pritvor zbog opasnosti od bijega i bojazni da će ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina. Okolnosti koje opravdavaju opasnost bijega tužiteljstvo nalazi u činjenicama da I.D. nema stalnog zaposlenja, da povremeno radi u raznim mjestima te da je do sada više puta kažnjavan za kaznena djela počinjena na raznim mjestima. Pored toga, tužiteljstvo drži da postoje i okolnosti koje opravdavaju bojazan da će I. D. ponoviti kaznerno djelo koje se očituju u činjenicama da je on do sada deset puta osuđivan i to uglavnom za istu vrstu kaznenog djela koje je predmet optužbe, da mu je ukupno izrečeno, ne računajući maloljetničke mjere, preko 17 godina zatvorskih kazni, što ukazuje da se radi o klasičnom provalniku – povratniku, da je kod njega prilikom lišenja slobode pronađen i oduzet alat za obijanje kasa, a što objektivizira naprijed navedene tvrdnje o njegovoj kriminalnoj djelatnosti kao zanimanju. Činjenice da je optuženik osoba bez stalnog zaposlenja, da povremeno radi u raznim mjestima izvan mjesta prebivanja i da se sa drugim osobama dogovara za počinjenje kaznenih djela dodatno potvrđuju ovakvo stajalište, tvrdi tužiteljstvo. S obzirom da se za ovo kazneno djelo može se izreći kazna zatvora od pet godina (zakonom propisana kazna od jedne do osam godina) ispunjeni su svi uvjeti za produljenje pritvora i iz osnova čl. 146. st. 1. toč. c. ZKP FBiH.

U odredbi čl. 5. st. 3. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i njoj sukladnoj odredbi čl. 145. st. 3. ZKP FBiH postoji eksplicitno pravo na puštanje iz pritvora do suđenja i ovo se može prevazići samo ako se mogu ustanoviti jedan ili više relevantnih i dostatnih razloga za produžetak lišenja slobode. Razlog za produžetak pritvora bit će prihvatljiv samo ako je doista primjenjiv na okolnosti dane osobe. Mora se imati na umu da svako lišenje slobode mora uvijek biti izuzetak, s objektivnim opravdanjem, i samo onoliko koliko je neophodno. Stoga postoji jasan teret dokazivanja na onima koji su lišili nekog slobode, da ustanove ne samo da ovlasti na osnovu kojih se to desilo ulaze u jedan od temelja navedenih u članku 5., već, isto tako, i da korištenje tih ovlasti može da se primjeni na konkretnu situaciju u kojoj je upotrijebljeno. Odredba čl. 5. st. 1. toč. c. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama nalaže da se osoba lišena slobode mora u najkraćem roku izvesti pred sud i da ima pravo u razumnom roku biti suđena ili puštena na slobodu do suđenja. U konkretnoj situaciji I. D. je određen pritvor iz osnova čl. 146. st. 1. toč. a. ZKP FBiH – zbog opasnosti od bijega, dok sada tužiteljstvo predlaže produljenje pritvora ne samo

iz te osnove već i osnova čl. 146. st. 1. toč. c. ZKP FBiH - bojazni da će ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina.

Gore navedeno stajalište vijeća sadržano je i u više presuda Europskog suda za ljudska prava – Schiesser protiv Švicarske str. 13-14 st.3; Ireland v. the United Kingdom od 18. 1. 1978. god., Serija A br. 25, str. 75-76, st. 190; Assenov and Others, str. 2298-99, st. 144-150 i str. 3302, st. 162; Brogan and Others v. the United Kingdom od 29. 11. 1988. god., Serija A br. 145-B, str. 34-35, st. 65; Sanchez-Reisse v. Switzerland od 21. 10. 1986. god., Serija A br. 107, str. 19, st. 51; kao i u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP-1010/04 od 30. 11. 2004. god. Pravo optuženika I.D. iz čl. 5. st. 3. Konvencije da se u ovoj fazi kaznenog postupka – nakon potvrđivanja optužnice, izjasni o osnovanosti produljenja pritvora je ispoštivano jer se optuženik I.D. nakon potvrđivanja optužnice na te okolnosti zajedno sa svojim braniteljem dana 18. 4. 2006. god. izjasnio pred kaznenim vijećem ovog suda. Pritvorenik i njegov branitelj se protive prijedlogu za produljenje pritvora. Predlažu da se prijedlog tužiteljstva odbija kao neosnovan i to iz slijedećih razloga. Sumnje da bi optuženik pobjegao su bez osnove jer on već dulje vrijeme živi na jednoj te istoj adresi i ima obitelj za koju je čvrsto vezan. Što se tiče ranijih kažnjavanja treba naglasiti da se najveći dio presuda odnosi se na razdoblje od prije više od 15 godina, tako da ta okolnost ukazuje da su kazne odgojno utjecale na optuženika. Njegove godine i njegova sadašnja evidentna ozbiljnost pokazuju da nema nikakvog opravdanja za produljenje pritvora.

Pošto je vijeće razmotrilo spise, ocijenilo navode prijedloga za produljenje pritvora i argumente obrane utvrđeno je da je prijedlog tužiteljstva za produljenje pritvora iz osnova čl. 146. st. 1. toč. a. ZKP FBiH - opasnosti od bijega neosnovan, dok je prijedlog tužiteljstva za produljenje pritvora iz osnova čl. 146. st. 1. toč. c. ZKP FBiH - bojazni da će ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina osnovan i to iz slijedećih razloga. Odredba čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama, kojoj su u cijelosti sukladne odredbe čl. 146. ZKP FBiH, u relevantnom dijelu glasi: «Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno postupku koji je propisan zakonom:…zakonitog uhićenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba počinila kazneno djelo ili kada postoji valjani razlog da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne …»

Iz odredbe čl. 5. st. 1. t. c. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te čl. 151. ZKP FBiH jasno slijedi da je lišenje slobode (produljenje pritvora) neke osobe moguće ako je protiv te osobe potvrđena optužnica za kazneno djelo definirano u domaćem zakonu. To ne znači da postoji potreba da se utvrdi da je ta osoba doista i počinila to djelo, već da postupci na temelju kojih je došlo do lišenja slobode i potvrđivanja optužnice moraju da se uklapaju u opseg krivičnog djela koje je zakonom već definirano. Također slijedi i da je pritvor moguće odrediti zbog bojazni da će ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina.

Nadalje, i da cilj lišenja slobode, odnosno u konkretnoj situaciji produljenje pritvora, mora biti da se optuženik dovede pred nadležno sudsko tijelo jer će takva mjera biti kompaktibilna sa odredbama domaćeg zakona i Konvencije samo ako se to uradi u cilju vođenja kaznenog postupka protiv optuženika.

Iz stanja spisa proizlazi da je sudac za prethodno saslušanje Općinskog suda Ljubuški dana 12. 4. 2006. godine potvrdio optužnicu podnesenu protiv I.D. zbog

osnovane (razumne) sumnje da je počinio kazneno djelo Teške krađe iz čl. 287. st. 4. u svezi sa st. 1. toč. a., a u svezi sa čl. 28. st. 1. KZ FBiH, a u cilju da se izvede pred nadležni sud, oglasi krivim i kazni po zakonu. Također i da je produljenje pritvora predloženo zbog potrebe da se spriječi njegov bijeg, odnosno ponavljanje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina.

To apsolutno ne znači da će dokazi biti dostatni da opravdaju eventualnu osuđujuću presudu, ali navedeno, po domaćem Zakonu i Konvenciji, jesu zakoniti osnovi za lišenje slobode - produljenje pritvora.

Polazeći od ovakvog utvrđenja vijeće zaključuje i da su u cijelosti ispunjeni zahtjevi čl. 5. st. 1. t. c. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama Konvencije i čl. 151. ZKP FBiH (potvrđena optužnica zbog osnovane sumnje za počinjanje konkretnog kaznenog djela definiranog u KZ FBiH, cilj pritvora je da se optuženik dovede pred nadležno sudsko tijelo kako bi ono odlučilo o njegovoj odgovornost i postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina).

Rizik od bijega u svakom slučaju je nešto što brine predstavnike zakona, međutim, nije dostatno oslanjati se na ovu opću mogućnost da bi se produžilo lišenje slobode (Presuda Europskog suda za ljudska prava Stögmuller protiv Austrije, gdje je rečeno da „rizik od bijega ne proizlazi iz toga koliko je nekome moguće ili lako preći granicu, ili otići iz mjesta prebivališta“.)

Cijeneći razloge koji se u prijedlogu tužiteljstva za produljenje pritvora navode da opravdavaju pritvor (lišenje slobode) vijeće konstatira da je za konkretno kazneno djelo propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, što može biti jak razlog da optuženik pobjegne kako bi izbjegao kaznenu odgovornost. U ozračju ove teze tužiteljstva valja reći da moguća stroga kazna sama po sebi nije dostatna da se opravda pritvor. Europski sud za ljudska prava je nekoliko puta jasno rekao kako činjenica kako se može očekivati stroga kazna sama po sebi nije dostatna da se opravda produžetak pritvora. (Presude ovog Suda Matznetter protiv Austrije, od 10. 11. 1969. god, Lettelier protiv Francuske, W protiv Švicarske, od 26. 1.1993. god, Ya_c i Sarg_n protiv Turske i Muller protiv Francuske, od 17. 3. 1997. god.)

Sud se u ovakvim situacijama ne može oslanjati na pretpostavke i tvrdnje in abstracto - moraju postojati konkretne činjenične okolnosti koje će podržati tvrdnju tužitelja i eventualnu sudsku odluku glede osoba lišenih slobode i produljenja pritvora. Relevantni za rizik bijega bili bi, primjera radi, i raniji slučajevi bijega date osobe nakon optužbe za određeno kazneno djelo, ili da li je traženo izručenje da bi se vodio postupak (Presudu Europskog suda za ljudska prava Punzelt protiv Republike Češke, od 25. 4. 2000. god.), da li je jasno pokazano da se osoba užasava pritvora (Presuda Europskog suda za ljudska prava Stögmuller protiv Austrije, od 10. 11. 1969. god.), konkretni dokazi o planu za bijeg (Presude Europskog suda za ljudska prava Matznetter protiv Austrije, od 10. 11. 1969. god., Barfuss protiv Republike Češke, od 6. 6. 2000. god. i iznova Stögmuller protiv Austrije, od 10. 11. 1969. god.)

Međutim, isto kao i sa težinom izrečene kazne, nije se moguće pozvati na bilo koji od ovih faktora koji ukazuju na rizik od bijega kao opravdanje za produžetak nečijeg lišenja slobode. Postoji potreba da se sudu dokaže koliko su značajni ti faktori (ili kombinacija faktora) u konkretnim okolnostima nekog predmeta da bi se pritvor produžio. Ovo posebice zbog toga što se rizik smanjuje kako vrijeme prolazi. Prethodno navedena stajališta Europskog suda za ljudska prava, kao i stajališta izražena u presudama ovog suda W protiv Švicarske, Ya_c i Sarg_n protiv Turske i Wemhoff protiv Savezne Republike Njemačke, od 27. 6. 1968. god., a koja stajališta

u cijelosti prihvaća i kazneno vijeće ovog suda, nedvojbeno traže konkretne dokaze koji utemeljuju opasnost od bijega. U svakom slučaju prijedlog koja se zasniva na stereotipnim formulacijama, bez bilo kakvog objašnjenja zašto postoji rizik od bijega, Sud nikada neće smatrati dostatnim.

Stoga ne može postojati pravilo koje isključuje mogućnost puštanja na slobodu do suđenja zbog rizika od bijega, čak i osoba koja imaju ranije kaznene osude ili koja su optužena za određena kaznena djela. Ovo stajalište vijeća sadržano je i u više presuda Europskog suda za ljudska prava - Stögmuller protiv Austrije, Clooth protiv Belgije, Contrada protiv Italije, Barfuss protiv Republike Češke. Zbog svega navedenog činjenica da optuženik često mijenja svoje boravište nije dostatan argument koji ukazuje na opasnost od bjegstva. Naime, optuženik u Z. posjeduje obiteljsku kuću u kojoj živi sa obitelji, a boravišta povremeno mijenja u cilju pronalaska posla za održavanje egzistencije obitelji, pri čemu se uvijek vraća u svoje prebivalište. Sud ne smije pretpostavljati obrnuto, već za takvu tvrdnju tužiteljstvo mora dati konkretne dokaze, pri čemu mora pružiti i dokaze da do promjena boravišta dolazi zbog skrivanja ili bijega od organa gonjenja. Promjena boravišta tada bi bila bitan faktor za produljenje pritvora, kao i u situaciji da je optuženik odjavio svoje prebivalište a nije prijavio novo, da posjeduje više prijavljenih boravišta i da se prethodno u takvoj situaciji nije mogao biti pronađen od organa gonjenja, čak i u nekom drugom kaznenom postupku. Na postojanje okolnosti koje ukazuju na ponavljanja kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina utiče i raniji život optuženika i njegove osobne okolnosti – on je prethodno bio osuđivan više puta od raznih sudova sa prostora bivše SFRJ i to na zatvorske kazne, između ostalog više puta i zbog kaznenog djela Teške krađe. S obzirom na ovakav život optuženika sud nalazi da kod optuženika postoji upornost u činjenju kaznenih djela, uključujući i kaznenog djela koje je predmet optužbe, tako da osnovano tužiteljstvo tvrdi da se radi o klasičnom provalniku – povratniku, odnosno osobi sklonoj činjenju ove vrste kaznenog djela. Brojnost počinjenih kaznenih djela za koje su optuženiku izrečene kazne zatvora u ukupnom trajanju od preko 17 godina te činjenica da optuženik nema stalnog zaposlenja niti stalnih prihoda, da često mijenja boravišta u kojima čini teška kaznena djela, očigledno utemeljuju razumnu sumnju i opravdavaju bojazan da bi na slobodi, a u cilju sticanja sredstava za život, optuženik mogao ponoviti isto ili slično kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina. Ovu bojazan dodatno pojačava i činjenica da je prilikom lišenja slobode kod optuženika pronađen alat za obijanje što, uz naprijed navedeno, utemeljuje razumnu sumnju da se optuženik bavi provalnim krađama kao zanimanjem.

Praksa Europskog suda za ljudska prava glede ranijeg života optuženika i opasnosti od ponavljanja kaznenog djela to potvrđuje u više odluka. Tako se u presudi Europskog suda za ljudska prava Assenov protiv Bugarske kaže: «…U ocjeni ovakvih pitanja moraju se uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, a posebice ranija historija i osobnost date osobe. Činjenica da je dana osoba ranije bila kazneno kažnjavanja za ista ili slična kaznena djela, ili kaznena djela slična onome koje je predmet istrage, bila bi značajna za određivanje ili produženje pritvora...»

Iz svega navedenog sud nedvojbeno zaključuje da je opasnost od ponavljanja istog ili sličnog kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina velika što opravdava produljenje pritvora.

Imajući u vidu sve navedene činjenice i u cijelosti prihvaćajući navedena stajališta Europskog suda za ljudska prava izražena u navedenim presudama vijeće

je temeljem čl. 151. st. 1. ZKP FBiH, a u svezi s čl. 146. st. 1. toč. b. i c. ZKP FBiH odlučilo kao u izreci.

Izvod iz odluke Op ćinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-kv-07-000 008 od 12. 10. 2007. godine Odbija se žalba Županijskog tužiteljstva u Širokom Brijegu podnesena protiv rješenja suca za prethodni postupak o odre đivanju pritvora br. 063-0-Kpp-07-000 069 od 11. 10. 2007. god. kao neosnovana, a pob ijano rješenje se potvr đuje

Dana 12. 10. 2007. god. Županijsko tužiteljstvo u Širokom Brijegu je podnijelo žalbu protiv rješenja suca za prethodni postupak o određivanju pritvora br. 063-0-Kpp-07-000 069 od 11. 10. 2007. god. Tužiteljstvo u žalbi navodi da je sudac za prethodni postupak odbio odrediti pritvor iz osnova čl. 146. st. 1. toč. d ZKP FBiH iako, po stajalištu tužiteljstva, stoje svi razlozi za određivanje pritvora i zbog opasnosti za sigurnost i zdravlje ljudi u okruženju. Ovo stoga što je kod pritvorenika pronađena količina od 500 grama heroina što je dostatna količina da se otprilike svakom stanovniku na području mjesne nadležnosti suda osigura po jedan piz. To predstavlja realnu opasnost za zdravlje ljudi, posebice mladih kojima je droga bila i namijenjena. Tužiteljstvo traži da se pobijano rješenje preinači i pritvor odredi i iz osnova čl. 146. st. 1. toč. d ZKP FBiH.

Postupajući po odredbi čl. 148. st. 4. i 6. a u svezi sa čl. 5. st. 1. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i čl. 146. st. 1. toč. d ZKP FBiH dana 12. 10. 2007. god. izvan raspravno vijeće ovog suda je razmotrilo spis broj br. 063-0-Kpp-07-000 069, a napose Rješenje o određivanju pritvora i sve dokaze tužiteljstva koji utemeljuju možebitnu opravdanost određivanje pritvora i iz osnova čl. 5. st. 1. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i čl. 146. st. 1. toč. d ZKP FBiH.

Pošto je vijeće razmotrilo spise i ocijenilo navode žalbe u ozračju čl. 5. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te čl. 145. i 146. st. 1. toč. d. ZKP FBiH utvrđeno je da je žalba neosnovana i to iz slijedećih razloga.

Odredbom čl. 5. st. 1. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama propisano je: „Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost osobnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom: zakonito lišenje slobode po presudi nadležnog suda; zakonito uhićenje ili lišenje slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda i u cilju osiguranja izvršenje bilo koje obveze propisane zakonom; zakonito uhićenje ili lišenje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoji valjani razlog da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne; lišenja slobode maloljetnika prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti; zakonitog lišenja slobode da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; zakonitog lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak u cilju deportacije ili ekstradicije.“

Iz odredbe čl. 5. st. 1. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama jasno slijedi da je lišenje slobode (određivanje pritvora) osobe osumnjičene za

počinjenje konkretnog kaznenog djela moguće: po presudi nadležnog suda; zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda u cilju osiguranja izvršenje bilo koje obveze propisane zakonom; kada postoji valjani razlog da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne; da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti; zbog potrebe pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; zbog potrebe sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili u cilju potrebe deportacije ili ekstradicije osobe protiv koje je u tijeku postupak; zbog bojazni da bi osumnjičenik mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak, odnosno bojazni da će utjecati na supočintelje djela te bojazni da će ponoviti kazneno djelo.

Praksa Europskog suda za ljudska prava ukazuje da bi se pritvor mogao eventualno odrediti i zbog potreba da se održi javni red i mir, uključujući i pitanje zaštite osumnjičenika - predmet Letellier protiv Francuske i predmet I.A. protiv Francuske. Međutim, Sud je naznačio da je u vidu imao izuzetne okolnosti, to jeste da bi to bilo primjenjivo tamo gdje bi se moglo pokazati da bi oslobađanje te osobe zapravo narušilo javni red u tom konkretnom vremenu. Iako bi mogućnost reakcije javnosti na teško kazneno djelo mogla biti dostatna da se opravda strah od mogućih ometanja javnog reda Sud je smatrao da se moraju dokazati konkretne manifestacije ometanja reda. Nadalje, Sud je naznačio da bi se ovakva osnova mogla upotrijebiti samo dok postoji kontinuirana prijetnja po javni red. Prema tome, moglo bi se raditi i o tome da bi bilo malo vjerojatno, ili potpuno nevjerojatno da javnost poduzme bilo što čim prođe inicijalni šok koji izazove određeno kazneno djelo. Zbog toga će ovaj sud posebice analizirati i obrazložiti eventualnu mogućnost za određivanje pritvora u konkretnoj situaciji iz te pravne osnove, naravno u ozračju Konvencije i tumačenja Konvencije od strane Europskog suda za ljudska prava, koja u cijelosti prihvaća i kazneno vijeće ovog suda, kao i u ozračju ponuđenih dokaza tužiteljstva.

Sve ostale mogućnosti koje bi eventualno bile propisane domaćim zakonom i zbog kojih bi sud odredio pritvor bile bi suprotne Europskoj Konvenciji o ljudskim pravima i slobodama i predstavljale bi ozbiljno kršenje ljudskih prava i sloboda zajamčenih kako Konvencijom tako i Ustavom BiH. Europska Konvencija o ljudskim pravima i slobodama je, po Ustavu BiH, sastavni dio legislative u BiH koju su svi sudovi, pa i ovaj sud, u obvezi primjenjivati. Ona ima i primat nad domaćim zakonom što znači da sud mora izravno primjeniti Konvenciju u situacijama ako bi odredbe domaćeg zakona bile suprotne Konvenciji. Ovaj sud smatra da je odredba čl. 146. st. 1. toč. d ZKP FBiH suprotna Europskoj Konvenciji o ljudskim pravima i slobodama te da bi eventualnom primjenom te odredbe došlo do izravnog kršenja Konvencije i ozbiljnog kršenja ljudskih prava i sloboda zajamčenih kako Konvencijom tako i Ustavom BiH. Za ta kršenja bi bio odgovoran ovaj Sud. Zbog toga sud, izravno primjenjujući čl. 5. st. 1. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama, nalazi da je žalba tužiteljstva neosnovana jer pravni propis koji se u konkretnoj situaciji ima primijeniti ne dopušta mogućnost lišenja slobode (određivanja pritvora) zbog opasnosti za sigurnost i zdravlje ljudi.

Nadalje, sve kada bi i postojala zakonita pravna osnova za određivanje pritvora utemeljena u pravom propisu koji se ima primijeniti ovaj sud nalazi da nisu ispunjeni ni uvjeti sadržani u odredbi čl. 146. st. 1. toč. d ZKP FBiH, kao ni uvjeti za eventualno određivanje pritvora zbog potreba održavanja javnog reda.

Da bi se neka osoba lišila slobode iz osnova čl. 146. st. 1. toč. d. ZKP F BiH, između ostalog, mora biti ugrožena sigurnost ljudi ili imovine. Važno je napomenuti

da kada neka osoba počini kazneno djelo sigurnost ljudi i imovine je već povrijeđeno ili ugroženo. Ova ugroza sigurnosti građana ili imovine nastaje uslijed načina počinjenja kaznenog djela ili njegovih posljedica.

Iz stanja spisa proizlazi da je osumnjičenik u svom motornom vozilu prevozio opojnu drogu heroin koju je dragovoljno predao policiji. Također proizlazi da je ta droga oduzeta i da se nalazi na čuvanju kod policije. Dakle, glede posljedica djela u odnosu na sigurnost građana i imovine ne postoji realno objektivna mogućnost da bi se ta droga mogla distribuirati među građane i da bi ona, zbog štetnog uticaja na zdravlje, ugrozila sigurnost i zdravlje građana. Od te droge ne može biti negativnog utjecaja po zdravlje ljudi, pa tako ni za sigurnost građana.

Nadalje, način počinjenja djela, sam po sebi, nije takav da ugrožava sigurnost građana. Način počinjenja djela ne sadrži u sebi elemente naglašene bezobzirnosti, bestijalnosti, drskosti i slično, a koji su elementi neophodni da bi način počinjenja djela mogao eventualno ugroziti sigurnost građana.

S obzirom da je najšira javnost izuzetno osjetljiva na opasnost koja prijeti od dilanja i konzumiranja droge postojala bi eventualna mogućnost revolta ljudi i njihovog samoorganiziranja poradi osvete prema počinitelju djela. To bi eventualno moglo polučiti ugrožavanje sigurnosti ljudi i imovine. No konstatirati je da u ovakvoj situaciji opasnost za sigurnost ljudi ili imovine ne dolazi od osumnjičenika, već od drugih osoba zbog čijeg ponašanja on ne bi smio snositi štetne posljedice. Naglasiti je kako je u ovakvoj situaciji država obvezna iskoristi sve mehanizme koji joj stoje na raspolaganju u cilju sprječavanja takvih osoba da ugroze sigurnost ljudi ili imovine, a ne da to spriječi određivanjem pritvora osumnjičeniku. To bi čak bila i svojevrsna krivična sankcija prema njemu, što bi u biti predstavljalo kaznu a ne mjeru za uspješno vođenje kaznenog postupka. Pri ovakvom stajalištu je naglasiti da se kazna može izreći samo nakon provedenog kaznenog postupka koji je, u konkretnoj situaciji, tek na svom početku – optužnica nije čak ni podignuta.

Sud posebice utvrđuje da tužiteljstvo među dostavljenim dokazima nije ponudilo niti jedan dokaz koji pokazuju osobite okolnosti da je uslijed načina počinjenja i posljedica kaznenog djela određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana i imovine, odnosno dokaza kojim bi utemeljio postojanje opasnosti za sigurnost građana, kao ni dokaz koji bi utemeljio zaključak o postojanju ometanja javnog reda i mira koje bi realno moglo polučiti ugrožavanje sigurnosti ljudi i imovine. Kao dokaz koji opravdava određivanje pritvora samo se navodi činjenica da je osumnjičenik dilao 500 grama heroina te tvrdnja da je ta količina droge dostatna za konzumaciju većeg broja ljudi od koje konzumacije bi bilo ugroženo njihovo zdravlje, pa, kako tvrdi tužiteljstvo, i sigurnost.

Sud ne može pretpostavljati, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koje su pravno valjana osnova za određivanje pritvora, a koje u svom prijedlogu kao ni u žalbi tužitelj ne navodi. Sud mora argumentirati svaki od razloga koji ga upućuju na odluku da je uslijed načina počinjanja i posljedica kaznenog djela određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana i imovine, a po uvjerenju ovog kaznenog vijeća dokazi podneseni od strane tužitelja nisu dostatni za takvu argumentaciju. Sud se u ovakvim situacijama ne može oslanjati na pretpostavke i tvrdnje in abstracto - moraju postojati konkretne činjenične okolnosti koje će podržati tvrdnju tužitelja i eventualnu sudsku odluku glede određivanja pritvora. Mora se imati na umu da svako lišenje slobode mora uvijek biti izuzetak, s objektivnim opravdanjem, i samo onoliko koliko je neophodno. Stoga postoji jasan teret dokazivanja na onima koji su lišili nekog slobode, da ustanove ne samo da ovlasti na osnovu kojih se to desilo ulaze u jedan

od temelja navedenih u članku 5. Konvencije i čl. 146. ZKP FBiH, već, isto tako, i da korištenje tih ovlasti može da se primjeni na konkretnu situaciju u kojoj je upotrijebljeno. Optuženik nije obvezan dokazivati da je nakon počinjanja djela kod građana otklonjen strah od vlastite sigurnosti. Zbog svega navedenog, u odnosu na razloge koje tužiteljstvo navodi da opravdavaju potrebu za određivanjem pritvora, vijeće ovog suda je stajališta da su razlozi i uz njih podneseni dokazi relativno uopćeni i nedostatni te da to nisu opravdani razlozi za određivanje pritvora, pa je u tom pravcu i neosnovana žalba tužiteljstva.

Imajući u vidu sve navedene činjenice i u cijelosti prihvaćajući stajališta Europskog suda za ljudska prava izražena u navedenim presudama vijeće je temeljem čl. 5. st. 1. Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama i čl. 146. st. 1. toč. d ZKP FBiH odlučilo kao u izreci.

* * *

Marin Zadri ć, predsjednik Op ćinskog suda u Ljubuškom