Procesi integracije i oblikovanja hrvatske nacije kao ... · kajkavski, ﬂhorvatski«, ﬂslavo-dalmatski« ili slavonski.1Svi su ti elementi utje-cali na razliËitost druπtvenih

Procesi integracije i oblikovanjahrvatske nacije kao zajednicenovoga tipa na prijelazuiz 19. u 20. stoljeÊe

Andreja SR©EN,Hrvatski studiji SveuËiliπta u Zagrebu, Odsjek za sociologiju,Zagreb

Pregledni rad(primljeno: 18. sijeËnja 2019.)UDK 316.356.4(=163.42)(091)“189/190”

Rad razmatra pitanja o osnovama oblikovanja hrvatske nacije na prijelazu iz 19.u 20. stoljeÊe, sagledavajuÊi sve relevantne procese vezane uz integraciju ioblikovanje hrvatske nacije kao zajednice novog tipa. Hrvatski nacionalniidentitet u ovom se radu propituje i definira kao dublji druπtveno-povijesnifenomen, kroz razliËite stupnjeve procesa njegova oblikovanja. Proces hrvatskenacionalne integracije tekao je paralelno s procesom modernizacije iurbanizacije, koji je posljediËno doveo do izgradnje graanskog druπtva.Paralelno s opÊenitom dinamizacijom druπtva i smanjenjem njegovepolariziranosti, pojavljuje se ujednaËavanje dotad socijalno segmentiranoghrvatskog prostora na graanskim osnovama. U skladu s tim, hrvatska nacijapredstavlja uËinak novovjekovnih modernizacijskih procesa, pripajajuÊi u sustavsvoga nacionalnoga identiteta elemente prednacionalnih (protonacionalnih),etniËkih i staleπkih identiteta.

KljuËne rijeËi: hrvatska nacija, identitet, integracija, modernizacija,druπtveno-povijesni fenomen

UvodKljuËno pitanje u razmatranju nacionalnog identiteta i procesa njegova obli-kovanja, opÊenito, jest kako od flja« nastaje flmi«. Ljudski kolektivi sugerirajurazliËite naËine njihovih tvorbi, kao i strukture odnosa pojedinaca u njima.Najrasprostranjeniji oblici kolektivnog identiteta su rod, nacija i religija. Utom smislu govorimo o tipu kolektiviteta koji tradicionalno smatramo zajed-nicom. Zajednica povezuje ljude na temelju njihovih apriornih veza i usmje-rava ih u smjeru odræavanja zajedniπtva. PrihvaÊanje zajedniËke proπlosti jevaæan konstitutivni element svake nacionalne zajednice; to je osnova po ko-joj se definira nacionalni identitet. Iako sâm osjeÊaj nacionalnog identiteta upojedinca nije nacionalizam, nema nikakve dvojbe da nacionalizam promi-Ëe i proizvodi nacionalni identitet. Suvremena sociologija preteæito se bavi

105

CasPil24_prijelom 11.05.19 11:38 Page 105

106

nacionalizmom kao povijesnim fenomenom11 koji predstavlja jednu od domi-nantnih ideologija moderniteta. Nacionalni identitet, shvaÊen kao varijabla usocioloπko-historijskom istraæivanju, ima dvije bitne dimenzije.22 Prvu moæe-mo oznaËiti kao opseg, πto ukljuËuje zbroj pojedinaca i grupa koji participi-raju u nacionalnom identitetu. Druga dimenzija odnosi se na periode eks-panzije i kontrakcije odreenog nacionalnog identiteta. Naime, analiza sva-kog identiteta moæe nam pokazati da on ima svoje periode ekspanzije i kon-trakcije, ukljuËujuÊi i iπËeznuÊe pojedinih identiteta. U daljnjoj raspravi, naprimjeru prikaza procesa integracije hrvatske nacije i na oblikovanju hrvat-ske nacije kao zajednice novoga tipa na prijelazu iz 19. u 20. stoljeÊe, mo-æemo zakljuËiti da se flnacija moæe pojaviti i formirati samo u onoj sredini ukojoj je jedan narod prije njezine pojave organiziran, viπe-manje u homoge-nu narodnu zajednicu; ako se taj narod organizirao u viπe subzajednica, narazliËitim razinama, i to prije svega unutar etniËke, narodne, jeziËne, kultur-ne, knjiæevne, obrazovne, znanstvene, teritorijalne, ekonomske i politiËke«.33

Kao πto je prethodno naznaËeno, prihvaÊanje zajedniËke proπlosti pred-stavlja uporiπnu toËku u razmatranju svake nacionalne zajednice. Zasniva lise osjeÊaj zajedniËke proπlosti na mitskoj priËi ili znanstvenoj historiografiji,u osnovi je svejedno. Njegova integrativna snaga jednaka je i prije tisuÊu go-dina i danas, jer je uvijek na djelu flracionaliziranje« tradicije i njezino podre-ivanje primarnosti politiËko-ideoloπkog aspekta. Najranije razdoblje konsti-tucije ranog hrvatskog protonacionalnog identiteta je vrijeme kada konstitui-rajuÊu ulogu imaju mitovi o podrijetlu; kasnije nastaju kronike, a onda iznanstveno utemeljena historiografija. Nacionalni identitet kao moderni fe-nomen, u Europi se javlja kao proces flu nastajanju« u drugoj polovici 18. sto-ljeÊa. Srednjovjekovna slika svijeta poËinje se naruπavati prodorom humaniz-ma koji je kao filozofsko-znanstveni pokret zagovarao tri naËela: antropo-centrizam, naturalizam i scijentizam.44 PoËetak je to povratka Ëovjeka samo-

11 Gellner istiËe kako postoji viπe raznovrsnih razloga relativno zakaπnjelom znanstvenominteresu i sustavnom istraæivanju nacionalizma. Oni seæu od nerazvijenosti druπtvenih zna-nosti u 19. stoljeÊu i usmjerenosti na istraæivanje drugih druπtvenih fenomena, kao πto sunastanak modernog graanskog druπtva, klasne diferencijacije i drugo. Prema autoru na-cionalizam konstituira naciju kao zajednicu. Usp. Ernest GELLNER, Nacije i nacionalizam,Zagreb, PolitiËka kultura, 1998., 8-10.22 Randall COLLINS, Weberian Sociological Theory, Cambridge, New York, Cambridge Uni-versity Press, 1986., 145-166.33 Petar KORUNI∆, flPorijeklo i integracija nacije kao znanstveni problem«, Migracijske teme13 (1997) 3, 159.44 Tihomir CIPEK, flOblikovanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Primordijalni identitetskikod u ranoj hrvatskoj politiËkoj misli«, Dijalog povjesniËara/istoriËara 4, Igor Graovac,Hans-Georg Fleck, ur., Zagreb, Zaklada Friedrich Naumann, 2001., 64.

PILAR — »asopis za druπtvene i humanistiËke studije / God. XII. (2017.), br. 24 (2)


me sebi, pri Ëemu se ruπe dotadaπnje srednjovjekovne paradigme o Ëovjeku,i zapoËinje nova era njegove potrage za samim sobom. U toj potrazi Ëovjekotkriva povijesnu dimenziju svog postanka i konstruira svijest o sebi. Na tomtragu zapoËinju i potiËu se pitanja nacionalne zajednice i njezina nacional-nog identiteta. Vremenska dimenzija proπlosti i sadaπnjosti iznimno je vaænaza identitet opÊenito, prije svega nacionalni, jer omoguÊuje propitivanje obli-kovanja flideja iz korijena«. U toj se dimenziji koriste svi oni flizvori« nacije ukojima se sadaπnjost sagledava kao odraz kontinuiteta koji izvire iz proπlosti.

Proces oblikovanja hrvatske nacijeKada je rijeË o procesima koji su prethodili oblikovanju hrvatske nacije, onise uglavnom vezuju uz procese kulturne, politiËke i ekonomske integracije.Traganje za hrvatskim nacionalnim identitetom nerijetko je dovodilo do ob-nove pritisaka nacionalnih ideologija u tumaËenju proπlosti. Mogli bismo re-Êi kako ti procesi uvijek sadræe elemente koji mogu djelovati ili na ubrzanjenacionalne integracije, pa govorimo o integrativnim Ëimbenicima, ili kao nje-govo koËenje, pri Ëemu govorimo o dezintegrativnim Ëimbenicima u formi-ranju nacije. Sukladno tom shvaÊanju i proces oblikovanja hrvatske nacije,kao zajednice novog tipa, takoer je ukljuËivao proces prijelaza iz staleπkogu graansko druπtvo na prijelazu iz 18. u 19. stoljeÊe. Taj se proces odvijaopod utjecajem, kako integrirajuÊih, tako i dezintegrirajuÊih elemenata koji subili druπtveno i politiËki uvjetovani. Oni su kasnije odreivani dinamikommodernizacijskih procesa, utjeËuÊi na to da pojam flintegracije hrvatske naci-je« podrazumijeva sloæen proces preobrazbe tradicionalne hrvatske etniËkezajednice, tj. srednjovjekovnog hrvatskog naroda, u modernu naciju na pri-jelazu iz 19. u 20. stoljeÊe. Taj je prijelaz iz statiËke etniËke, u dinamiËku na-cionalnu svijest, kod Hrvata obiljeæen razliËitom druπtvenom dinamikom.

Razlozi usporenog toka integracije hrvatske nacije su razliËiti, a svoje ko-rijene vuku od 16. do 19. stoljeÊa. Kada je rijeË o razdoblju na prijelazu iz16. u 17. stojeÊe, treba istaknuti da su ta vremena obiljeæena velikim seoba-ma zbog turskih osvajanja. Te su seobe izmijenile strukture svih juænoslaven-skih etniËkih skupina, Ëemu treba pridodati i stvaranje zasebnih politiËko-te-ritorijalnih jedinica sa slabom meusobnom komunikacijom i razliËitim dru-πtvenim strukturama. Faktori koji su bili nazoËni od 16. do 19. stoljeÊa, kaoπto su stvaranje zasebnih politiËko-teritorijalnih jedinica na hrvatskom etniË-kom prostoru, unutar kojih su se razvile razliËite druπtvene strukture (primje-rice, Istra je bila podijeljena izmeu Habsburgovaca i MleËana), geografskeokolnosti i slaba prometna povezanost, takoer su djelovali dezintegracijski.Stoga moæemo ustvrditi kako je flu vrijeme inicijalne faze nacionalne integra-cije postojala slaba povezanost teritorijalno-politiËkih jedinica hrvatskog et-

107

A. Srπen: Procesi integracije i oblikovanja hrvatske nacije kao zajednice novoga tipa...


108

niËkog prostora, posebno Istre i Slavonije, Istre i Vojne krajine itd., jer je se-ljaπtvo — kao tada najmnogobrojniji druπtveni sloj — onemoguÊivalo boljupovezanost i druπtvenu pokretljivost, tako da su te teritorijalno-politiËke je-dinice imale slabu ili gotovo nikakvu meusobnu vezu«.55

Kada je rijeË o etniËkoj zajednici, treba istaknuti nekoliko Ëinjenica. Prvo,flslavenski Hrvati nisu doπli na prostor rimske Dalmacije kao organiziran i for-miran narod. Tijekom njihove seobe razvijao se proces mijeπanja i asimilaci-je raznih etniËkih grupa i skupina Slavena, ne-Slavena i slavenskih Hrvata.Tako je nastajao, koliko moæemo zakljuËiti prema vrelima, prvi povijesni pro-ces asimilacije i simbioze razliËitih etniËkih skupina i grupa u novu etniËkuzajednicu.«66 Drugo, takva etniËka zajednica viπe nije bila formirana na rodo-slovnim osnovama, veÊ i na flzajedniπtvu bliskih i sliËnih obiËaja, jezika, vje-re i tradicionalne kulture«.77

Naslijee stoljeÊa ranog novog vijeka zasigurno povlaËi za sobom mno-ge dezintegrirajuÊe Ëimbenike koji su utjecali na procese preobrazbe tradi-cionalne hrvatske etniËke zajednice u modernu naciju. Ta su stoljeÊa, naime,ostavila na hrvatskim prostorima novi etniËki i vjerski raspored stanovniπtva.Tijekom srednjeg vijeka oblikovao se hrvatski druπtveni prostor, od jadran-skog do panonskog, koji je bio πiri od promjenjivih granica hrvatskog poli-tiËkog prostora na kojemu se oblikovao stabilni hrvatski etnokulturni identi-tet. Meutim, osmanska osvajanja, a zatim potiskivanje Osmanskog Carstva,u stoljeÊima ranog novog vijeka izazvali su velika migracijska kretanja, tije-kom kojih su nastale i velike promjene u etniËkom supstratu na Ëitavom po-druËju tih ratnih zbivanja. Dio starog stanovniπtva se iselio, a doselilo se no-vo; stanovniπtvo se opÊenito ispremijeπalo u etniËkom kotlu izmeu Kupe iDrine, ali se nije homogeniziralo.88 Na poËetku epohe nacionalizma99 na hr-

55 Nevio ©ETI∆, flO procesu nastanka suvremene hrvatske nacije u Istri — skica za buduÊaistraæivanja«, Druπtvena istraæivanja 2 (1993) 4-5 (6-7), 589.66 P. KORUNI∆, flPorijeklo i integracija nacije«, 171.77 Isto.88 EtniËka slika hrvatskog prostora po zavrπetku migracijskih kretanja prethodnih stoljeÊa,pokazuje da je krajem 18. stoljeÊa na hrvatskom prostoru kao cjelini, katoliËko stanovniπ-tvo, koje Êe se integrirati u hrvatsku naciju, bilo najguπÊe rasporeeno u dijelovima kojinisu bili pod osmanskom vlasti: u kopnenoj Hrvatskoj od Drave do sjevernog Jadrana, naobalnom pojasu i otocima od Istre do Dubrovnika, te u istoËnom dijelu Bokokotorskog za-ljeva, odnosno na mediteranskim dijelovima hrvatskog prostora. Usp. Nikπa STAN»I∆, Hr-vatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeÊu, Zagreb, Barbat, 2002., 71-81.99 Nacionalizam kao ideja, stvoren je i promican tijekom 18. stoljeÊa u Francuskoj i Ame-riËkoj revoluciji. U 19. stoljeÊu prihvaÊen je u svim europskim, a tijekom 20. stoljeÊa i uizvaneuropskim zemljama. Iako je istraæivanje nacionalizma zapoËelo veÊ u 19. stoljeÊu, osustavnom i intenzivnom istraæivanju moæe se govoriti tek nakon Drugoga svjetskog rata.Usp. E. GELLNER, Nacije i nacionalizam, 8-10.



vatskom su prostoru, na razliËitim druπtvenim razinama, postojale novovje-kovne prednacionalne zajednice, odnosno protonacionalne zajednice, kojesu takoer naslijee iz prethodnog razvoja, dok je hrvatska nacija u suvre-menom smislu rijeËi tada bila tek u zaËecima.

Ove zajednice, proiziπle iz starih druπtava, oblikovanih u ranom novomvijeku, pratile su socijalnu i kulturnu polariziranost druπtva na hrvatskomprostoru.1100 S jedne strane bile su to etniËke zajednice koje su postojale op-Êenito na puËkoj razini, s druge strane, obuhvaÊale su gornje slojeve druπ-tva, πto se tada odnosilo na druπtvenu elitu flvanjskog druπtva« u globalnomkontekstu. Unutar razliËito strukturiranog teritorijalno i politiËki hrvatskogprostora te su zajednice nosile razliËite predznake, od hrvatskog unitarnogpredznaka, kao πto je sluËaj kod staleπki omeenog hrvatskog plemiÊkog na-roda (natio croatica), do razliËitih pokrajinskih predznaka koje nalazimo kodfenomena koji se u historiografiji oznaËavaju kao pokrajinski partikularizmi:kajkavski, flhorvatski«, flslavo-dalmatski« ili slavonski.1111 Svi su ti elementi utje-cali na razliËitost druπtvenih struktura u pojedinim teritorijalnim jedinicamau kojima je æivjela hrvatska etniËka zajednica, πto je kasnije uvjetovalo razli-Ëite druπtvene identifikacije. Na svim upravnim segmentima hrvatskog pros-tora postojala su staleπka druπtva razliËitog tipa.1122

Hrvatska staleπka flnacija«Hrvatska staleπka flnacija« bila je identiËna s hrvatskim kraljevstvom, a hrvat-ski flregnum« je u predodæbi plemstva u ranom novom vijeku obuhvaÊao re-alni i povijesni teritorij na koji su se prostirala prava i povlastice plemstva ikraljevstva. On je u svojim granicama obuhvaÊao prostor, ponekad πiri odgranica hrvatskog etniËkog prostora (npr. u Bosni), ili ga nije sasvim obu-hvaÊao (npr. u Istri).1133 Staleπka natio croatica stoga je bila ograniËena na gor-nji sloj feudalnog druπtva, πto se odnosilo na flvanjsko druπtvo«, staleæe i re-dove, odnosno na plemstvo i njegove socijalne pratitelje, te je za razliku odhrvatske etniËke zajednice, raspolagala vlastitim druπtvenim i politiËkim in-stitucijama i sustavom komunikacija kojim su bili povezani njeni pripadnici.Osim toga, bila je politiËki operacionalizirana u zaπtiti svog identiteta i svo-je zasebnosti, te je imala svoju viziju buduÊnosti, tj. politiËki program koji se

109

1100 Usp. N. STAN»I∆, Hrvatska nacija, 71-81.1111 Isto.1122 Staleπka flnatio«, institucionalizirana u feudalnoj dræavi, ujedno je i politiËka zajednica,osvijeπtena kroz sustav plemiÊke ideologije. Usp. N. STAN»I∆, Hrvatska nacija, 95-101.1133 Novovjekovna etniËka zajednica nije bila institucionalizirana, niti politiËki operacionali-zirana, tj. nije bila politiËka zajednica, πto ju je koËilo da aktivnije sudjeluje u procesimaintegracije hrvatske nacije u 19. i 20. stoljeÊu. Usp. N. STAN»I∆, Hrvatska nacija, 95-101.



110

sastojao od oËuvanja ili obnove povijesnih flprava« koja su se odnosila na sa-mostalnost i teritorijalnu cjelovitost kraljevstva.1144 Stoga je uzimamo kao jez-gru integrativnih Ëimbenika u procesu formiranja hrvatske nacije. Natio cro-atica je funkcionirala na latinskom, kao sluæbenom jeziku, iako je imala i svojkulturni identitet, oblikovan kroz stoljeÊa ranog novog vijeka, i bila osjetlji-va ne samo na politiËki, veÊ i na jeziËni identitet Trojedne Kraljevine.1155 Tose najbolje oËitovalo u procesu flkulturne standardizacije«, odnosno naËinukojim se hrvatsko plemstvo oπtro protivilo njemaËkom upravnom jeziku ibranilo latinski. BraneÊi latinski jezik, istovremeno su se branila i hrvatskaflmunicipalna prava«, odnosno prava da se samostalno odluËuje o podruËji-ma iz nadleænosti vlastite autonomije, ukljuËivπi i odluËivanje o tome koji Êejezik biti sluæbeni u Trojednoj Kraljevini. Krajem 19. i poËetkom 20. stoljeÊai hrvatsko selo biljeæi procese koje moæemo okarakterizirati kao integrativneËimbenike u formiranju hrvatske nacije, naravno, pod utjecajem politiËkeideologije. Naime, u tom periodu hrvatsko selo polako izlazi iz svoje autar-kiËnosti, buduÊi da se u njemu poËinju pojavljivati dinamiËni slojevi, uklju-Ëeni u kapitalistiËku proizvodnju u agraru, πto je doprinijelo procesu integra-cije hrvatske nacije pod ideologijom pokreta Antuna i Stjepana RadiÊa, od-nosno njihove Hrvatske puËke seljaËke stranke, Ëime se postupno smanjivaodruπtveni prostor hrvatske etniËke zajednice, a istodobno πirila i mijenjala so-cijalna supstancija hrvatske nacije.

Proces hrvatske nacionalne integracije tekao je paralelno s procesom mo-dernizacije i urbanizacije, koji je posljediËno doveo do izgradnje graanskogdruπtva. Paralelno s opÊenitom dinamizacijom druπtva i smanjenjem njegovepolariziranosti, pojavljuje se proces ujednaËavanja dotad socijalno segmenti-ranog hrvatskog prostora na graanskim osnovama. U skladu s tim, hrvatskanacija predstavlja uËinak novovjekovnih modernizacijskih procesa, pripajaju-Êi u sustav svoga nacionalnoga identiteta elemente prednacionalnih (proto-nacionalnih), etniËkih i staleπkih identiteta. Stoga je uloga druπtvenih elita uprvoj polovici 19. stoljeÊa bila od iznimne vaænosti, buduÊi da su upravo onezasluæan integrirajuÊi faktor u oblikovanju hrvatske nacije te ujedno nositeljiflpreporodnog« pokreta koji se prvenstveno odnosi na patriotske stavove istupanj nacionalne agitacije u razdoblju oblikovanja hrvatske nacije.

Dakle, hrvatska nacionalna integracija u 19. stoljeÊu zapoËinje vertikalnimπirenjem prostora druπtvene dinamiËnosti, tzv. flvanjskim druπtvom«, kao pos-ljedicom prodora kapitalistiËkih odnosa u gradu i na selu, Ëime se stvara os-novica za veÊu stratifikaciju druπtva i πirenje obrazovanja, kao i moguÊnost

1144 N. STAN»I∆, Hrvatska nacija, 95-101.1155 Isto.



javnih komunikacija. Novi dinamiËni slojevi u gradu i selu postupno su po-punjavali prostor izmeu polova dotad polariziranog druπtva, a proces struk-turiranja i integracije novog graanskog druπtva ujedno je postajao i procesintegracije nacije.

Predvodnici flnovog« nacionalizmaProces oblikovanja hrvatske nacije kao zajednice novog tipa i proces njego-ve integracije u modernu naciju, tekao je zajedno s preporodnim nacionaliz-mom, te su oba procesa imala oblik specifiËan za srednju Europu. Za razli-ku od druπtava na Zapadu, koja su tada predstavljala europski modernizacij-ski centar u kojem se oblikovalo snaæno graanstvo, hrvatski prostor nosioje teret ranovjekovne refeudalizacije. Pritom su nositelji druπtvenih promje-na, voeni idejom graanskog liberalizma, bili plemstvo i imuÊno graan-stvo.

Kada je rijeË o hrvatskom narodu i njegovoj integraciji u modernu naci-ju, proces koji je potaknuo tu integraciju je preporodni nacionalizam. Nosi-telj preporodnog nacionalizma u socijalnom smislu je prije svega graanstvo,zbog Ëega se taj tip nacionalizma Ëesto naziva i flgraanskim nacionalizmom«.Predvodnici ovog tipa nacionalizma uglavnom su bili pripadnici slobodnihprofesija, uzimajuÊi dakako u obzir i πire graanske slojeve, a osobito se is-ticala uloga inteligencije. U preporodnom razdoblju do sredine 19. stoljeÊaplemstvo se ukljuËilo u hrvatski flilirski« preporodni pokret, te je bilo nositeljpolitiËke borbe u staleπkim politiËkim institucijama. Upravo je taj staleπkiprotonacionalizam unosio elemente hrvatskog nacionalnog identiteta u ranihrvatski nacionalizam. Trojedna Kraljevina u ideologiji plemstva nosila je tra-diciju samostalne srednjovjekovne Hrvatske; naziv Regnum Croatiae pone-kad se izriËito izjednaËavao s nazivom Regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavo-niae, πto govori da su staleæi bili natio koji tvori kraljevstvo i koji po kraljev-stvu (Regnum Croatiae) nosi naziv natio croatica, a pripadnici te politiËke na-cije po politiËkoj pripadnosti su Hrvati (Croatae).1166

Historiografija potvruje da je nacionalistiËka mobilizacija zahvaÊala πiro-ke slojeve stanovniπtva: sluæbenike, studentsku omladinu te malo graan-stvo, ukljuËujuÊi seljaπtvo i radniπtvo. Radniπtvo je u poËetku svoga djelova-nja propagiralo proleterski internacionalizam, ali to ne potvruje marksistiË-ku tezu prema kojoj se iza nacionalnog pokreta kriju iskljuËivo graanski

111

1166 Usp. N. STAN»I∆, flEtniËnost na hrvatskom prostoru u XIX. stoljeÊu: od etniËke zajedni-ce, plemiÊkog naroda i pokrajinskih partikularizama do hrvatske nacije«, EtniËnost i povi-jest, Emil Herπak, ur., Zagreb, Institut za migracije i narodnost, Jesenski i Turk, Hrvatskosocioloπko druπtvo, 1999., 117-138.



112

slojevi æeljni jedinstvenoga, reguliranog træiπta i carinske zaπtite koju bi impruæala njihova nacionalna dræava.1177 Seljaπtvo je zasigurno odigralo vaænuulogu u nacionalnoj mobilizaciji, potaknuto agitacijom niæeg klera, gdje je ti-piËan primjer ideologija pokreta braÊe RadiÊ. Nacionalisti 19. stoljeÊa imajuza cilj buenje ili preporod nacije, a ne njenu izgradnju, buduÊi da je onaprema njihovu sudu postojala oduvijek i roena je u slobodi. Oni su meugraanstvom bili junaci svoga doba, jer je borba za naciju predstavljala priz-nanje za graansku hrabrost. Njihovi protivnici — visoki kler, aristokracija idvorska birokracija — u poËetku su imali na svojoj strani tradicionalno kon-zervativno seljaπtvo i vojsku, a cilj im je bio zaπtita starog poretka, utemelje-noga na boæanskoj legitimaciji vladara.

Novi druπtveni sloj — graanstvo — postaje nositelj svih onih aktivnostikoje su vezane uz druπtvene promjene. Kao takvo, ono postaje i glavni ak-ter u politiËkoj sferi, u kojoj zapoËinje proces sve πire participacije staleæa upolitici. Sve te procese na europskoj razini potaknula je Francuska revoluci-ja 1789. i Industrijska revolucija u Engleskoj, koje su oznaËile poËetak ubr-zanih, kako politiËkih, tako i ekonomskih promjena. U skladu s tim promje-nama odvijale su se i one druπtvene. Razvojem druπtva doπlo je do promje-na u tradicionalnoj zajednici, gdje je pojedinac izgubio osjeÊaj pripadnosti,ili bolje reËeno vjernosti flstarim gospodarima«. Kmet ili seljak viπe nisu vid-jeli razloga za vjernost svome gospodaru, feudalcu, buduÊi da im on u træiπ-noj ekonomiji nije mogao zajamËiti socijalnu sigurnost. Nestankom tradicio-nalnog legitimiteta otvara se prostor formiranja novog druπtvenog sloja —graanstva, koje postaje nositeljem nove socijalne tvorbe u kojoj pojedinacpostaje lojalan naciji. Ta promjena u druπtvu ukljuËuje i jednu vrlo vaænu de-mokratsku sastavnicu, koja omoguÊava svim pripadnicima nacije pravo su-djelovanja u politiËkom æivotu dræave. Potpuno novi sustav vladanja trebaoje ukljuËivati prihvaÊanje novog politiËkog poretka na temelju uvjerenja, a nestraha. To je pretpostavljalo uspostavu jedne nove doktrine u kojoj svi pri-padnici nacije imaju pravo sudjelovati u politiËkom æivotu dræave. Upravo topostaje osnova politiËkog legitimiteta sustava vladavine. Tim promjenamazapoËinje i demokratizacija politiËkog æivota u kojemu je poredak, utemeljenna zemljoposjedu, vladavini plemstva i duhovnoj vlasti crkve, zamijenjen vla-davinom koja pripada i proizlazi iz volje naroda.

Ovaj poËetak nove doktrine bio je sve prisutniji u javnosti. Potaknut jeFrancuskom revolucijom, nakon Ëega se poËela oblikovati i konzervativnadoktrina kao odgovor na sve prisutnije nacionalno-liberalistiËke ideje. Njezin

1177 T. CIPEK, flNacija kao izvor politiËkog legitimiteta«, Nacija i nacionalizam u hrvatskoj po-vijesnoj tradiciji, Tihomir Cipek, Josip VrandeËiÊ, ur., Zagreb, Alinea, 2007., 27.



je cilj biti jak kritiËar nacionalizma kao ideologije i pokreta, braneÊi nasljed-nu monarhiju kao jedini pravni legitimitet politiËkog poretka. Meutim, na-cionalizam kao nova ideoloπka paradigma u druπtvu, otvara prostor za jaËa-nje πire druπtvene strukture u kojoj pojedinac kao pripadnik nacije postajejednak svim njezinim Ëlanovima, pri Ëemu se dokida podjela na privilegira-no plemstvo i obiËan puk.

Zapadni model oblikovanja nacijeO procesu oblikovanja zapadnih nacija, u literaturi se najËeπÊe govori kao okretanju flod dræave prema naciji«, a prema tom razvoju oblikovao se i ideal-tipski model nacije kao nacije-dræave, kakav su teæili ostvariti svi europskinacionalizmi.1188 Slojevi koji su vodili procese oblikovanja graanskog druπtvana europskom zapadu, u ranome novom vijeku, afirmirali su naciju kao po-litiËku zajednicu koja je bila nositelj suvereniteta, nasuprot suverenitetu vla-dara koji je svoj autoritet temeljio na flmilosti Boæjoj«. Istovremeno je nastaoi pojam dræavnog suvereniteta prema drugim dræavama, πto je podrazumije-valo nepovredivost povijesno oblikovanog dræavnog teritorija na koji se pro-teæe vlast nositelja suvereniteta. Graanske elite koje su naciju shvaÊale kaopolitiËku zajednicu ravnopravnih graana, te kao takvu izvorom suverenite-ta, proπirile su pojam nacije na sve pripadnike druπtva, stvarajuÊi novi obliknacionalizma koji se u literaturi oznaËuje kao politiËki ili graanski naciona-lizam.. Meutim, razvojni proces nastanka graanskog nacionalizma, i stvara-nje novog poimanja nacije, susreo se s problemima vezanim uz jeziËno-kul-turne sastavnice, tj. etnicitete.1199

Potreba za standardiziranim jezikom, umjesto latinskog, poradi boljegfunkcioniranja centralizirane dræavne uprave, pojavila se joπ u apsolutnojmonarhiji. Standardizirani jezik trebao je biti utemeljen na vernakularu2200 i

113

1188 O modelima oblikovanja nacije vidi u.: N. STAN»I∆, flEtniËnost na hrvatskom prostoru«;ISTI, Hrvatska nacija; ISTI, flIzmeu politiËkog nacionalizma i etnonacionalizma: od hrvat-ske staleπke 'nacije' (natio croatica) do hrvatskog politiËkog naroda«, Nacija i nacionalizamu hrvatskoj povijesnoj tradiciji, 33-54; T. CIPEK, flNacija kao izvor politiËkog legitimiteta«;Mirjana GROSS, flO integraciji hrvatske nacije«, Druπtveni razvoj u Hrvatskoj od 16. stolje-Êa do poËetka 20. stoljeÊa, M. Gross, ur., Zagreb, SveuËiliπna naklada Liber, 1981., 175-190;E. GELLNER, Nacije i nacionalizam.1199 Hrvatska je nacija, kao i srednjoeuropske nacije opÊenito, svoj identitet naËelno temelji-la na obiljeæjima naroda, tj. puka, prije svega sela (etniËke zajednice), na njegovoj izvor-nosti, napose jeziËnoj, te na obiljeæjima koja su, selektivno prilagoena modernizacijskimpotrebama (npr. izgradnji standardnog jezika), Ëinila obiljeæjem svojeg identiteta. Usp. N.STAN»I∆, flEtniËnost na hrvatskom prostoru«, 129.2200 O standardnim jezicima koji su u sklopu modernizacijskih procesa potiskivali latinski,kao jezik srediπnjih dræavnih i kulturnih institucija, viπe u: N. STAN»I∆, flIzmeu politiËkognacionalizma i etnonacionalizma«, 36.



114

predstavljati jedan od elemenata flkulturne standardizacije« i oblikovanja je-dinstvenoga kulturnog prostora koji su oblikovale druπtvene elite. Upravo suone zasluæne za stvaranje projekta nacije, jer su se prve integrirale u naciju.Kada govorimo o prvoj fazi oblikovanja nacija, govorimo o flnaciji druπtve-nih elita«. Druπtvene elite su isticale naËela slobode2211 i ravnopravnosti svihgraana, veæuÊi identitet nacije uz dræavu kao politiËku zajednicu, a jedin-stveni standardni jezik njezinih institucija i svoje kulture shvaÊali su kao obi-ljeæje flpolitiËke« nacije, gdje je bio jamstvo jedinstva te nacije.2222 Iz navede-nog je razvidno kako su zapadni graanski nacionalizmi, uz politiËki, sadræa-vali i jeziËno-kulturni identitet, pri Ëemu su jezik i kultura prihvaÊeni od stra-ne pripadnika svih etnija. Kulturna kretanja, kao πto su πirenje πkolstva i stan-dardizacija jezika, omoguÊila su komunikaciju meu pripadnicima nacije ko-ja je poticala nacionalnu solidarnost.

©irenje πkolstva potaknulo je proces asimilacije seljaπtva, i opÊenito, puË-kih slojeva. Proces asimilacije velikim je dijelom dovrπen u 19. stoljeÊu, ka-da su stvoreni druπtveni preduvjeti za integraciju tih slojeva u druπtvo. Stan-dardni jezik imao je ulogu etniËki neutralnog komunikacijskog sredstva, za-ustavljajuÊi standardizaciju vernakulara drugih etnija na konkretnom dræav-nom prostoru na kojemu je dotad takoer postojala knjiæevna produkcija, ivodeÊi ka kulturaciji i potiskivanju zasebnih etniËkih identiteta.2233 Meutim,problemi koji se javljaju slijedom takvih procesa, vezani su uz potisnute et-nije. Naime, u modernom druπtvu na zapadu neki od potisnutih etnija poËe-li su razvijati svoj jeziËno-kulturni identitet, pa su tako, uz program kulturneautonomije, poËeli razvijati i programe politiËke autonomije.

Kada je rijeË o europskom zapadnom modelu izgradnje nacije, mogli bis-mo reÊi da su u njezinom nastajanju postojale znatne sliËnosti, Ëiji su proce-si iπli smjerom od dræave prema naciji. Posljedica je to prvenstveno povijes-nih evolutivnih procesa. Francuska revolucija afirmirala je naciju kao politiË-ku zajednicu ravnopravnih graana, nositelja suvereniteta dræave, nasuprotsuverenitetu vladara flpo milosti Boæjoj«, i paradigmatski stvorila zapadni mo-del politiËkog oblikovanja nacije. Takvom shvaÊanju nacije suprotstavlja semodel srednjoeuropskog nacionalizma, koji je pojam nacije vezao uz etniË-

2211 NaËelo slobode nije ukljuËivalo i demokratizam — naËelo jednakosti, buduÊi da su dru-πtvene elite iskljuËivale mase iz utjecaja na sastav nacionalnih skupπtina, kao nositelja su-vereniteta, ograniËavajuÊi izborno pravo imovinskim i obrazovnim cenzusom, kao πto jebilo s ustavom Francuske revolucije iz 1791. Usp. N. STAN»I∆, flIzmeu politiËkog nacio-nalizma i etnonacionalizma«, 36.2222 Isto.2233 Isto.



ki kolektivitet, Ëije je teæiπte stavljeno na jezik i kulturu, koji su kao takvi pos-tali bitni strukturalni elementi nacionalnog identiteta.

Srednjoeuropski model oblikovanja nacijeSrednjoeuropski prostor na kojemu su postojale flviπenacionalne« dræave, kaoπto je Habsburπka Monarhija, razlikovao se, u odnosu na zapadnoeuropski,u dinamici modernizacijskih zapadnoeuropskih kretanja. To je utjecalo i narazliËite modele oblikovanja nacije u Europi, pa stoga govorimo o zapadnomi srednjoeuropskom modelu oblikovanja nacije. Na srednjoeuropski modeloblikovanja nacije, osim razliËite dinamike razvoja modernizacijskih proce-sa, utjecalo je i drukËije teritorijalno oblikovanje,2244 a sve zajedno uvjetovaloje da se proces srednjoeuropskog modela oblikovanja nacije kretao smjeromflod nacije prema dræavi«.

Habsburπka Monarhija, kao flviπenacionalna« dræava, predstavlja najboljiprimjer srednjoeuropskog modela oblikovanja nacije, buduÊi da nije postalaokvir nastajanja flaustrijske« nacije, πto je bila intencija u varijanti prosvijeÊe-nog apsolutizma, veÊ je iznjedrila proces kulturne standardizacije koji je pos-tao teæiπte oblikovanja nacionalnog identiteta. Na prostoru Habsburπke Mo-narhije realizirao se put od flnacije prema dræavi«, koji predstavlja srednjoeu-ropski model oblikovanja nacije. O njemu najbolje svjedoËe tzv. nepovijesninarodi, odnosno narodi koji u srednjem vijeku nisu imali svoje dræave, po-put Slovenaca, Slovaka ili Srba u Monarhiji, ili one dræave Ëiji je dræavnoprav-ni kontinuitet s Monarhijom prekinut (kao u »eha).2255 Te dræave nisu imaleflinstitucionalno naslijee«, vlastito plemstvo, ni druπtvene elite koje bi ispu-njavale zahtjeve novih druπtvenih procesa, te su kao takve koristile jezik kaoosnovicu modernizacijskih procesa u oblikovanju svog identiteta. Potrebnoje naglasiti da se ovaj model oblikovanja nacije odnosi na narode koji u tompovijesnom procesu razvoja nisu posjedovali flsvoju vlastitu« vladajuÊu klasu,

115

2244 Na prostoru istoËno od Rajne i juæno od Alpa, na kojem su postojale flviπenacionalne«dræave, ili su flnacionalni« teritoriji (njemaËki i talijanski) bili podijeljeni u niz dræavica, pro-ces je tekao obrnutim smjerom (u odnosu na zapadni) — flod nacije prema dræavi«. Naprostoru Habsburπke Monarhije kao flviπenacionalne« dræave, nije postojao okvir za obliko-vanje jedinstvene flaustrijske« nacije, veÊ je flaustrijanstvo« na kraju postojanja HabsburπkeMonarhije opstalo kao osjeÊaj lojalnosti prema cjelokupnoj Monarhiji, ograniËen samo napripadnike odreenih slojeva, vezanih uz funkcioniranje jedinstvenoga dræavnog aparata.Usp. N. STAN»I∆, flIzmeu politiËkog nacionalizma i etnonacionalizma«, 37.2255 Pod pojmom nepovijesnih nacija ovdje se podrazumijevaju one nacije koje od prethod-nog razdoblja nisu naslijedile vlastite politiËke institucije — u austrijskom dijelu Habsbur-πke Monarhije Slovenci, »esi, Ukrajinci, dijelom Poljaci i Talijani, a u ugarskom dijelu Slo-vaci, erdeljski Rumunji i Srbi. Zbog toga su se mogle oblikovati i ostvarivati svoju eman-cipaciju samo kao jeziËne nacije. Usp. N. STAN»I∆, flEtniËnost na hrvatskom prostoru uXIX. stoljeÊu«, 132.



116

odnosno vladajuÊu klasu koja im etniËki pripada. Naprotiv, njima je uprav-ljala viπe ili manje strana vladajuÊa nacija.2266 Tako su flpreporodni« pokreti usvom isticanju jezika i kulture karakteristiËni za srednju i srednjoistoËnu Eu-ropu, te su upravo na principima kulturne standardizacije afirmirali jeziËno--kulturne identitete. Nositelji ovih procesa bile su institucije na podruËju kul-ture, znanosti i obrazovanja. Male su se nacije u ovom procesu naπle u pu-no sloæenijem poloæaju u odnosu na flvelike« nacije, jer su tijekom svojih na-cionalnih pokreta ustale protiv feudalne ideologije i ancien régimea, a s dru-ge strane, doπle su u sukob s novom vladajuÊom nacijom. Unutar Habsbur-πke Monarhije u 19. stoljeÊu javljaju se preporodni pokreti koji istiËu i poli-tiËke programe, utemeljene na liberalnom naËelu slobode pojedinca. To na-Ëelo prenijeli su na nacije kao kolektivitete, zahtijevajuÊi da se naËelo povi-jesnog prava, prema kojemu je bio oblikovan politiËki teritorij (kraljevine,nadvojvodine, markgrofovije itd.), zamijeni prirodnim pravom na kojem bise temeljilo pravo nacije na samostalnost i ujedinjenje. Takvi bi zahtjevi uHabsburπkoj Monarhiji izazvali ukidanje povijesnih teritorija, ili cijepanje pre-ma jeziËno-nacionalnom naËelu, te stvaranje institucija vlastite dræave (πto je1848. bio program politike austroslavizma i na njemu temeljenih programa,npr. Ujedinjene Slovenije i Vojvodine Srpske).2277 Meutim, ti su ciljevi do kra-ja vladavine Monarhije ostali neostvareni, jer bi njihovo ostvarivanje znaËiloili pretvaranje Monarhije u zajednicu nacionalnih dræava, ili raspad same Mo-narhije na samostalne nacionalne dræave, πto u tom povijesnom razvoju joπuvijek nije bilo moguÊe.

U okviru Habsburπke Monarhije treba izdvojiti oblikovanje hrvatske imaarske nacije, buduÊi da se njihov razvoj odvijao u drukËijim druπtveno--povijesnim uvjetima, koji nisu posve u skladu sa srednjoeuropskim mode-lom izgradnje nacije. Te su dræave unutar Monarhije raspolagale elementimavlastite dræavnosti, pa je oblikovanje ovih nacija imalo obiljeæja i politiËkognacionalizma i etnonacionalizma. Stoga ih valja propitivati kao zasebne mo-dele. Habsburπka Monarhija, kao dinastija, oslanjala se na aristokraciju, viso-ko graanstvo, birokraciju i vojsku, s intencijom preoblikovanja habsburπkezajednice zemalja u jedinstvenu flAustriju«.2288 Meutim, maarsko i hrvatskoplemstvo u Habsburπkoj Monarhiji imalo je elemente vlastite dræavnosti, tese uspjelo oduprijeti pokuπajima habsburπkog apsolutizma da ukine ugarsku

2266 Miroslav HROCH, Druπtveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb, Sred-nja Europa, 2006., 36.2277 N. STAN»I∆, flIzmeu politiËkog nacionalizma i etnonacionalizma«, 40.2288 Isto.



i hrvatsku dræavnopravnu individualnost i institucije staleπke dræave, kao πtoje uËinilo s »eπkom.

Hrvatsko i ugarsko plemstvo temeljilo je svoju dræavnost na povijesnompravu, braneÊi tako suverenitet politiËke zajednice plemstva na teritoriju nje-gove povijesne dræave. PolitiËka zajednica plemstva natio croatica odnosilase iskljuËivo na gornji sloj feudalnog druπtva, staleæe i redove.2299 Oblikovalaje svoj identitet s projekcijom svoje zasebnosti u proπlosti, ali i vlastite bu-duÊnosti utemeljene na politiËkom programu koji se sastojao od obnove po-vijesnih prava. Taj se program temeljio na predodæbi o povijesnim munici-palnim pravima kraljevstva, koja je Ugarski sabor 1715. priznao kao osnovi-cu zasebnog poloæaja Hrvatske u sklopu zemalja ugarske krune.3300 Na taj jenaËin hrvatsko i ugarsko plemstvo ogradilo prostor Ugarske i Hrvatske odmodernizacijskih nastojanja habsburπkog apsolutizma. U protivljenju beË-kom apsolutizmu, ugarsko se plemstvo pozivalo na Ugarsku pragmatiËkusankciju, potvrenu od vladara (zakonski Ëlanak 1. i 2. iz 1723.),3311 kojom jepriznalo pripadnost Ugarske habsburπkim zemljama (Ëime je naËelno odstu-pilo od potpune nezavisnosti Ugarske), te istodobno steklo priznanje poli-tiËke individualnosti, cjelovitosti i nedjeljivosti zemalja ugarske krune (uklju-ËujuÊi i Hrvatsku).3322

Nakon πto se uspjeπno oduprlo reformskim zahvatima Josipa II. iz 1790.,maarsko plemstvo zapoËinje s flkulturnom standardizacijom«, πto je prven-stveno ukljuËivalo izgradnju maarskog standardnog jezika, te njegovo pos-tupno uvoenje kao sluæbenog. Na taj se naËin poËeo oblikovati maarskijeziËno-kulturni identitet, koji je u konaËnici imao za cilj polaganje pravamaarske nacije na cjelokupni povijesni prostor Ugarske, na temelju Ëega Êese u drugoj polovici 19. stoljeÊa pojaviti pojam maarskog flpolitiËkog naro-da«. Takvi zahtjevi, koji su u prvom redu dolazili od strane maarske druπ-tvene elite te, manjim dijelom, od graanstva, temeljeni su na povijesnompravu. Ono je u konaËnici teæilo pretvaranju Ugarske u jedinstvenu maar-sku dræavu, koja bi u prvoj fazi obuhvaÊala jeziËnu standardizaciju, a zatimteritorijalnu integraciju. Pripadnicima drugih etnija na tom prostoru nije sepriznavala nacionalna suverenost, jer bi u tom sluËaju postojala opasnost oddugoroËnog traæenja prava na zasebni politiËki teritorij. Nadalje, tomu trebapridodati i unutarnju druπtvenu gdje nisu bili stvoreni preduvjeti u kojima bi,interesom povezano plemstvo (jedini sloj koji je mogao pokrenuti druπtvene

117

2299 N. STAN»I∆, flEtniËnost na hrvatskom prostoru u XIX. stoljeÊu«, 138.3300 Isto, 117-138.3311 Isto.3322 Isto.



118

promjene veÊih razmjera) te imuÊno graanstvo, razvilo ideju o naciji kao za-jednici graana i ravnopravnih pojedinaca, prihvaÊajuÊi pojam nacije isklju-Ëivo kao dio jeziËno-kulturnog kolektiviteta. Prosvjetiteljska politika beËkogsrediπta, poticanjem standardizacije nenjemaËkih vernakulara, ponudila jedruπtvenim elitama nenjemaËkih etnija grau koju su mogle iskoristiti zaoblikovanje zasebnih etniËkih, jeziËno-kulturnih i utemeljenih nacionalnihidentiteta.3333 U tom kontekstu treba istaknuti kako su slabost graanstva icentralne uprave bili plod viπeetniËkog (viπenacionalnog) karaktera Monar-hije.

Kada je rijeË o hrvatskom plemstvu u tom kontekstu, moramo naglasitida je ono ipak osiguralo priznanje zasebnog politiËkog poloæaja Hrvatske usklopu zemalja ugarske krune.3344 Problemi koji se javljaju uz hrvatski prostoru to vrijeme, vezuju se uz usporene protomodernizacijske procese, koji susporije zahvaÊali izgradnju institucije moderne dræave. Ti pokuπaji izgradnjemoderne dræave dolazili su izvana, a hrvatsko je plemstvo, prihvaÊajuÊi 1790.Ugarsko namjesniËko vijeÊe kao vladu za Hrvatsku, svoju djelatnost ograni-Ëilo na zaπtitu autonomije Hrvatske, naravno, u okviru flmunicipalnih prava«.Meutim, osim flmunicipalnih prava«, tu je bila prisutna i jeziËna komponen-ta koja je pruæala svojevrstan otpor maarskim intencijama.3355 U tom Êe smje-ru djelovati i hrvatsko plemstvo u prvoj polovici 19. stoljeÊa, kada se pola-ko uvodi flkulturna standardizacija« i osnivaju flnacionalne« institucije. Habs-burπka Monarhija je uspjela razviti svojevrsno modernizacijsko srediπte samou zapadnom dijelu Monarhije (srediπnji austrijsko-Ëeπki predjeli, koji su uk-ljuËivali i slovensko etniËko podruËje, te »eπku koja je u 17. stoljeÊu izgubi-la zasebni dræavnopravni status), no apsolutistiËka dræava nije imala dovolj-no snage da slomi otpor ugarskoga, i s njim povezanoga hrvatskog plemstvakoje je uspjelo oËuvati svoju tradicionalnu zajedniËku staleπku ustavnost idræavnopravni identitet.3366 ProsvijeÊeni apsolutizam nije uspio u flkulturnojstandardizaciji« na Ëitavom svom teritoriju zbog sporije dinamike moderniza-cijskih procesa u odnosu na zapadne dræave, te zbog nedovoljno razvijenestrukture upravnih i drugih institucija s jedinstvenim njemaËkim sluæbenim

3333 Isto.3344 Pojam municipalnih prava uveden je u upotrebu koncem 17. stoljeÊa.3355 Hrvatski nunciji su se u Ugarskom saboru 1790. usprotivili uvoenju maarskoga kaosluæbenog jezika, istiËuÊi da Hrvati pripadaju zasebnom, od Maara razliËitom flslavenskomnarodu«. Usp. N. STAN»I∆, flIzmeu politiËkog nacionalizma i etnonacionalizma«, 43.3366 Jozefinski apsolutizam i njegov pokuπaj uvoenja njemaËkoga kao sluæbenog jezika, us-pio je samo u zapadnom dijelu Monarhije, dok su Ugarska i Hrvatska sve do sredine 19.stoljeÊa oËuvale latinski kao sluæbeni jezik. Usp. N. STAN»I∆, flIzmeu politiËkog naciona-lizma i etnonacionalizma«, 37.



jezikom. Standardizacija njemaËkoga jezika bila je shvaÊena kao komunika-cijski funkcionalna i etniËki neutralna, meutim, neuspjeh u uspostavi jedin-stvenog jezika na podruËju cijele Monarhije rezultirao je i nemoguÊnoπÊuoblikovanja jedinstvenog kulturnog prostora koji bi utjecao na oblikovanjejedinstvenog flaustrijskog« identiteta.3377

U usporedbi sa zapadnim modelom izgradnje nacije, koji je afirmirao na-ciju kao politiËku zajednicu ravnopravnih graana i proglasio je nositeljemsuvereniteta, u srednjoeuropskom modelu, zbog nepostojanja druπtvenogsloja koji je trebao biti nositeljem takvih promjena, to nije bilo moguÊe ost-variti. U druπtvenoj stvarnosti to je znaËilo da je srednjoeuropsko oblikova-nje nacionalnog identiteta stavljalo teæiπte na flkulturnu standardizaciju«, od-nosno na jezik i kulturu, za razliku od flpolitiËke modernizacije« koja uspije-va u zapadnom modelu oblikovanja nacije zbog veÊeg stupnja razvoja mo-dernizacijskih procesa koji su joj prethodili.

Stoga bismo mogli zakljuËiti kako je glavna odrednica srednjoeuropskogidentiteta njegov etniËki kolektivitet koji vezujemo uz jeziËno-kulturnu osno-vicu, koja odreuje pojedinca u njegovu etnonacionalizmu. Takav je procesomoguÊavao nacionalnu homogenizaciju razliËitih slojeva, πto je utjecalo nato da se shvaÊanje nacionalnog identiteta unutar Habsburπke Monarhije odre-uje kroz jeziËno-kulturni identitet. Stoga govorimo o flkulturnoj standardiza-ciji« kao jednom od elemenata oblikovanja nacionalnog identiteta unutar mo-dernizacijskih procesa.3388 Sukladno tomu, moæemo zakljuËiti kako srednjoeu-ropski model oblikovanja nacije karakteriziraju procesi koji ispunjavaju kul-turno-jeziËne sadræaje te, kao takvi, predstavljaju okvir za (proto)moderniza-cijske procese koji afirmiraju jeziËno-kulturne identitete kao jednu od osno-va nacionalnog identiteta. Upravo u okviru ovog modela oblikovanja nacijesagledavamo i oblikovanje hrvatske nacije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeÊe.

Hrvatski flpolitiËki narod«Za hrvatski nacionalizam 19. stoljeÊa moæemo reÊi da je u svojim temeljimadijelio ideje liberalne politiËke doktrine,3399 ali buenje nacije odvijalo se u ne-koliko faza. Prva faza odnosila se na politiËko mobiliziranje nacije, pri Ëemu

119

3377 Usp. N. STAN»I∆, flIzmeu politiËkog nacionalizma i etnonacionalizma«, 38.3388 Ovdje treba naglasiti da nacije, shvaÊene kao zajednice jezika — Sprach-nation — i kul-ture, nisu automatski bile nelojalne viπeetniËkoj dræavi, iako je s vremenom kod takvih za-jednica pokuπaj fldenacionalizacije« zavrπavao pokuπajima zaπtite nacionalnog identitetakroz stjecanje politiËke autonomije na odreenom teritoriju, odnosno stvaranja nacionalnedræave. Usp. N. STAN»I∆, flIzmeu politiËkog nacionalizma i etnonacionalizma«, 39.3399 O suvremenim teorijama graanskog ili liberalnog nacionalizma, vidi u: T. Cipek, J.VrandeËiÊ, ur., Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj, Zagreb, Disput, 2004.



120

je nacionalni identitet stavljen kao primat politiËkog djelovanja, postajuÊipretpostavkom stvaranja ostalih identiteta. Slijedi faza u kojoj je nacija izvorsuverenosti. Ona se u ovoj fazi politiËki oslobaa, te kao takva postaje izvo-rom politiËkog legitimiteta. To znaËi da monarh viπe ne odreuje volju na-roda, veÊ vlada sam narod. TreÊa faza odnosi se na formiranje nacionalnedræave, Ëija suverena nacija stupa u savez s ostalim nacijama — dræavamaEurope.4400

U pokuπaju ostvarivanja svojih ciljeva, preporodni nacionalisti morali suorganizacijski osmisliti svoje djelovanje, πto se uglavnom ostvarivalo putemudruæenja. »lanovi udruæenja dolazili su iz redova graanskih intelektualaca,i Ëesto imali nejasnu predodæbu o znaËajkama nacionalnog pokreta, kao i onacionalnoj dræavi koju su nastojali stvoriti.4411 Organizacijski oblici i metodedjelovanja udruæenja bili su razliËiti, a moæemo ih podijeliti u:

a) legalistiËko-reformistiËke organizacije preporodnog nacionalizma ib) revolucionarne organizacije preporodnog nacionalizma.4422

LegalistiËko-reformistiËke organizacije, koje su dominirale u HabsburπkojMonarhiji, borile su se legalnim sredstvima za ciljeve nacije, organizirajuÊi seu politiËke klubove, Ëesto oko pojedinih novina, te osnivajuÊi politiËkestranke i studentska udruæenja. Revolucionarna nacionalistiËka udruæenjakoja se u Monarhiji poËinju formirati tek poËetkom 20. stoljeÊa4433 nastojala suostvariti svoje ciljeve pojedinaËnim teroristiËkim akcijama ili gerilskom revo-lucionarnom borbom, pri Ëemu su u pravilu traæili savezniπtvo stranih sila.Udruæenja su predstavljala jedan od oblika organiziranja stanovniπtva, πto jekasnije poprimilo πire razmjere masovne mobilizacije. Upravo u masovnojpolitiËkoj mobilizaciji stvoreni su preduvjeti za ostvarivanje nacionalistiËkeideje — ujedinjavanje stanovniπtva u jedinstvenu politiËku formaciju. Sve jeto dovelo i do promjene strukture druπtva, πto se najbolje oËitovalo u pro-mjeni staleæa te ekonomskoj, politiËkoj i druπtvenoj modernizaciji. U tomprocesu, dio politiËke hrvatske elite pokuπava izgraditi ideju hrvatskog poli-

4400 Ovdje treba napomenuti kako risorgimento zastupa ideju da nacije nisu suprotstavljenejedna drugoj, veÊ ujedinjene u borbi protiv tiranije, odnosno, da bi Europu feudalnih ap-solutistiËkih monarhija trebala zamijeniti Europa slobodnih nacija-dræava. Prema autoru T.Cipeku, u praksi se pokazalo da ovo naËelo ne funkcionira kao πto nam pokazuju primje-ri sukobljavanja talijanskog i hrvatskog, ili maarskog nacionalizma. Usp. T. CIPEK, flNaci-ja kao izvor politiËkog legitimiteta«, 26.4411 O organizaciji preporodnog nacionalizma i metodama djelovanja, detaljnije vidjeti u: M.Gross, ur., Druπtveni razvoj u Hrvatskoj od 16. stoljeÊa do poËetka 20. stoljeÊa, 231-416.4422 T. CIPEK, flNacija kao izvor politiËkog legitimiteta«, 26.4433 Udruæenja su se formirala iskljuËivo na jugoistoku Monarhije; primjeri su Mlada Bosna,Mlada Hrvatska i druga, uglavnom jugoslavensko-nacionalistiËka udruæenja, koja nisuprezala od terora. Usp. T. CIPEK, flNacija kao izvor politiËkog legitimiteta«, 27.



tiËkog naroda, ali, s obzirom na druπtvenu stratifikaciju toga doba, joπ uvijekkao zajednicu razliËitih staleæa.4444

Pojam hrvatskog flpolitiËkog naroda« bio je prisutan u hrvatskome politiË-kom æivotu druge polovice 19. stoljeÊa, a sadræavao je shvaÊanje o Trojed-noj Kraljevini Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kao politiËkom teritoriju Ëiji jesuverenitet utemeljen na povijesnom pravu, te hrvatskoj naciji kao politiËkojzajednici ravnopravnih graana. Istodobno je pojam hrvatskog flpolitiËkognaroda« ukljuËivao i elemente etniËkog, jeziËno-kulturnog sadræaja, iz Ëegaproizlazi shvaÊanje hrvatske nacije kao nositelja suvereniteta Trojedne kra-ljevine.4455 Ovaj je pojam u svom politiËkom poimanju nacije puno bliæi za-padnom modelu, iako Ëini spoj zapadnog politiËkog nacionalizma i srednjo-europskog etnonacionalizma, buduÊi da jeziËno-kulturna sastavnica poima-nja hrvatskoga flpolitiËkog naroda« proizlazi iz prihvaÊanja srednjoeuropskogetniËkoga, jeziËno-kulturnog poimanja nacije. Kada je rijeË o hrvatskoj naci-ji i njenim fazama integracije, vaæno je napomenuti da je integracija hrvatskenacije, kao politiËke zajednice, bila podloæna snaænim diskontinuitetimazbog politiËkog pritiska viπih klasa vladajuÊih nacija u Habsburπkoj Monar-hiji, tj. Maara i austrijskih Nijemaca, zbog politiËke snage i posebnih intere-sa talijanskog, odnosno potalijanËenog graanstva, zbog djelatnosti birokra-cije na niæim i viπim razinama, te zbog interesa dinastije, vojnih i diplomat-skih vrhova Monarhije.4466

Naime, u vrijeme nastanka nacionalne svijesti na hrvatskim prostorima,javljaju se dva kljuËna problema. Prvi je problem tadaπnje posvemaπnje po-litiËke razjedinjenosti teritorija na kojima se dotiËna nacija ima formirati. Dru-gi problem je duga povijesna politiËka razdvojenost i podloænost razliËitimstranim utjecajima, kako politiËkim, tako i ekonomskim i kulturnim. ProstorHrvatske, u kojem je nacionalna agitacija bila najpoticajnija, je prostor neg-daπnje civilne Hrvatske i Slavonije, gdje je nacionalni pokret i zapoËeo. Upra-

121

4444 U ovom procesu stvorene su pretpostavke za promicanje ideje politiËke zajednice, kaozajednice slobodnih individua koje povezuje cilj opÊeg dobra. Meutim, paralelno s timprocesom javljaju se zaËeci sukoba izmeu razliËitih koncepcija hrvatske i srpske politiË-ke misli, utemeljenih na razliËitim tumaËenjima civilnog kôda srpske elite u Hrvatskoj, ko-ja nije prihvatila ideju hrvatskog politiËkog naroda. Usp. T. CIPEK, flOblikovanje hrvatskognacionalnog identiteta«, 61.4455 Pojam hrvatskog flpolitiËkog naroda«, u svom povijesnom, dræavnopravnom poimanjunacije, sadræajno vuËe podrijetlo iz plemiÊke ideologije (proto)modernizacijskog doba 18.i prve polovice 19. stoljeÊa, a sam pojam dræavnog suvereniteta, iz kojeg proizlazi pravona obnaπanje vlasti, takoer je proizvod (proto)modernizacijskih procesa ranoga novog vi-jeka, zajedno s pojmom javnog interesa koji mora osiguravati dræavni aparat. Usp. N.STAN»I∆, flIzmeu politiËkog nacionalizma i etnonacionalizma«, 35.4466 M. GROSS, flO integraciji hrvatske nacije«, 186.



122

vo na tim podruËjima je najprije dovrπena nacionalna integracija. PolitiËkarazdvojenost podruËja, kao posljedica dugotrajnog povijesnog procesa natim prostorima, imala je za posljedicu vaæan dezintegracijski faktor — poja-vu pokrajinske, partikularne svijesti4477 koja je ponekad snaæno koËila hrvat-sku nacionalnu integraciju. Nositelji toga pokrajinskog patriotizma4488 i otporaflhrvatstvu« najËeπÊe su bili pripadnici viπih slojeva. Oni su i nakon formalnogukidanja staleπkog druπtva teæili oËuvanju svojih poloæaja, prepoznajuÊi vlas-titu ugrozu u prodoru novih druπtvenih odnosa i moguÊnosti ujednaËavanjaraznolikosti druπtvenih sustava, zatvorenih u pokrajinske granice.4499

U prikazu integracije hrvatske nacije moæe posluæiti model koji je ponu-dio Ëeπki povjesniËar Miroslav Hroch.5500 Kroz tri faze, imenovane kao A, B iC faza, Hroch je prikazao model razvoja flmalih nacija« Srednje, IstoËne i Sje-verne Europe, u odnosu na flvelike« zapadnoeuropske nacije.5511 U procesu is-traæivanja integracije hrvatske nacije, prema Hrochovom modelu, treba istak-nuti da se kriteriji, koji se odnose na nacionalno djelovanje, ne mogu pro-matrati zasebno, veÊ moraju ukljuËiti i druge kriterije, kao πto su razvoj na-cionalnog programa, oblici nacionalne agitacije, stvaranje elemenata nacio-nalne kulture, druπtvene okolnosti, i sl. Iako su u procesu integracije hrvat-ske nacije uoËljive sve tri faze, ipak postoji problem koji se odnosi na ritamnacionalne integracije, koji se na pojedinom podruËju javlja u razliËito vrije-me. Hroch stoga naglaπava problem periodizacije nacionalnih pokreta malihnacija, koji se odnosi na primjenu kriterija u analizi tog procesa. Neovisno otome uzima li se u obzir nacionalna agitacija u odnosu na druπtvenu raspro-stranjenost, utvrivanje uloge nacionalnog pokreta u povijesnom razdoblju,ili analiza njegovih druπtvenih preduvjeta, polaziπna toËka za kriterij periodi-zacije uvijek je ista, a to je odnos nacionalnog pokreta prema opÊem prav-cu preobrazbe druπtva. Prema ovom osnovnom kriteriju periodizacije moæese napraviti podjela na osnovne faze nacionalnog pokreta:

4477 flPartikularizmi« su nastali kao izraz æelje za oËuvanjem postojeÊe druπtvene i kulturnepolariziranosti, koja je osiguravala najviπim slojevima u ograenim pokrajinama zaseban iizdvojen status, kao izraz nostalgije za starim flnaËinom æivota« koji je postupno nestajao.Usp. N. STAN»I∆, Hrvatska nacija i nacionalizam, 101.4488 Autor ovdje govori o flpokrajinskom patriotizmu« u trenutku i iz pozicije kada je hrvat-ska nacionalna integracija dovrπena, a flslavonska« ili fldalmatinska« nacija joπ nisu obliko-vane, no to ne znaËi da, prvenstveno u drugoj polovici 19. st., nije bilo onih koji su svo-je dalmatinstvo ili slavonstvo osjeÊali kao nacionalni identitet. Usp. N. STAN»I∆, Hrvatskanacija i nacionalizam, 104.4499 N. STAN»I∆, Hrvatska nacija i nacionalizam, 101.5500 Usp. M. HROCH, Druπtveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi.5511 Autor pod flmalim« i flvelikim« ne podrazumijeva broj pripadnika odreene nacije, veÊdruπtvenu strukturu i poloæaj podreenosti prema nekoj drugoj, flveÊoj« naciji. Isto.



A. razdoblje borbe protiv apsolutizma, buræoaske druπtvene revolucije irazvoja kapitalizma;

B. razdoblje nakon pobjede kapitalizma koje se poklapa s razvojem rad-niËkog pokreta;

C. razdoblje globalne integracije i utjecaja masovnih medija — koje otpri-like zapoËinje od kraja Prvoga svjetskog rata.5522

Ovim se modelom, u osnovnim karakteristikama, moæe prikazati i procesoblikovanja hrvatske nacije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeÊe, koji je objasni-la povjesniËarka Mirjana Gross, na temelju svojih zapaæanja i prilagodbe mo-dela Ëeπkog povjesniËara Miroslava Hrocha.

Prva faza, faza A, istiËe vaænost flbuenja« male grupe intelektualaca kojise zanimaju za jezik, kulturu i povijest, ali bez nekog znaËajnijeg druπtvenogutjecaja. Ovu fazu karakterizira zanimanje za jezik, kulturu i povijest vlastitenacije, potaknuto patriotizmom prosvjetiteljskog tipa. Prema Mirjani Gross, uovu bismo fazu flmoæda mogli ukljuËiti brojne pisce, od renesanse do kraja18. stoljeÊa, jer su se na odreenoj interpretaciji njihovih shvaÊanja gradilenacionalne ideologije u 19. stoljeÊu«.5533 Nakon ovog razdoblja slijedi sustav-no nacionalno agitiranje, predvoeno skupinom domoljuba koji su se sma-trali predstavnicima i predvodnicima flnarodnog preporoda« u Hrvatskoj.

Ovdje veÊ govorimo o fazi B, iako je vrlo nezahvalno traæiti jasne vre-menske granice meu fazama, buduÊi da se ta razdoblja Ëesto preklapaju.

Karakteristika ove faze, izmeu ostalog, jest i to da je veÊina pripadnikanacije nacionalno svjesna, postajuÊi akterima nacionalnih pokreta. Kada je ri-jeË o sjevernoj Hrvatskoj, Mirjana Gross smjeπta ovo razdoblje hrvatske his-toriografije izmeu 1835. i 1849. godine, πto ovu fazu nacionalne integracijevremenski i sadræajno povezuje s Ilirskim pokretom. Ilirski pokret, kao orga-nizirani oblik narodnoga preporoda, prezentira ogledni primjer Hrochove fa-ze B koji je djelovao u Dalmaciji, Istri, nekadaπnjoj Vojnoj krajini te u nekimpodruËjima Bosne i Hercegovine. Na tim je podruËjima integracija hrvatskenacije zapoËela kasnije, pa je shodno tome kasnije i dovrπena.5544 Svaka odovih dviju faza ima svoju ulogu u integraciji hrvatske nacije. NajznaËajnija jefaza B, odnosno razdoblje nacionalne agitacije koje je postavilo temelj zna-

123

5522 M. HROCH, Druπtveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, 53.5533 M. Gross, ur., Druπtveni razvoj u Hrvatskoj od 16. stoljeÊa do poËetka 20. stoljeÊa, 180.5544 Ovdje treba pojasniti kako je upravo Ilirski pokret bio ona pokretaËka snaga, onaj pra-vi, organizirani oblik narodnoga preporoda, ogledni primjer Hrochove faze B, te nadah-nuÊe za mnoge flpreporoditelje« na drugim dijelovima hrvatskoga prostora (Dalmaciji, Istri,nekadaπnjoj Vojnoj krajini te dijelovima Bosne i Hercegovine). No, integracija je na tomeprostoru zapoËela kasnije i tekla neπto sporije. Usp. Tomislav FRESL, flFaze integracije hr-vatske nacije«, Pravnik: Ëasopis za pravna i druπtvena pitanja 42 (2008) 86, 132.



124

Ëenju nacionalnog razvoja i stvaranju hrvatskog flpolitiËkog naroda«, Ëime jeosiguralo njegovu nacionalnu egzistenciju.

U posljednjoj, C fazi, proces nacionalne integracije uglavnom je dovrπenjer se veÊina nacije moæe mobilizirati u borbi za politiËke, druπtvene, gospo-darske i druge oblike æivota, koji su potrebni za njezinu afirmaciju. U ovojje fazi nacionalna svijest najviπe napredovala, pa su posljediËno nastale i na-cionalne ideologije koje su imale znatnu mobilizirajuÊu snagu, najprije us-mjerenu prema graanstvu, a kasnije i prema πirim druπtvenim slojevima.

ZakljuËakZakljuËno moæemo ustvrditi da je proces hrvatske nacionalne integracije obi-ljeæen snaænim diskontinuitetima. Proces politizacije hrvatske nacionalne za-jednice bio je pod jakim utjecajem politiËkih pritisaka viπih klasa vladajuÊihnacija, to jest Maara i austrijskih Nijemaca, koji su imali politiËku snagu uHabsburπkoj Monarhiji. Tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeÊe moæemo govo-riti o postojanju, joπ uvijek nestabilne, politiËke nacionalne strukture koju ka-rakterizira nejedinstvo, πto je umnogome koËilo proces hrvatske nacionalneintegracije. Diskontinuitet procesa integracije hrvatske nacije velikim su dije-lom uzrokovale teritorijalno-politiËke jedinice, meusobno odijeljene admi-nistrativnim putem, ali i nedostatkom prometne povezanosti. Na hrvatski po-litiËki narod u fazama njegove nacionalne integracije bitno su utjecali razli-Ëiti politiËki pravci, Ëime su stvarani nepovoljni politiËki uvjeti za nacional-nu integraciju hrvatske nacije. Pitanje koje historiografija postavlja u proce-su hrvatske nacionalne integracije glasi: Je li hrvatska nacija u potpunosti in-tegrirana u trenutku propasti Habsburπke Monarhije? Miπljenja su razliËita, alijedinstvena u zakljuËku kako je proces integracije hrvatske nacije, πto se ov-dje odnosi na hrvatski flpolitiËki narod«, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeÊe do-πao do prekretnice na kojoj je odnos pojedinih strukturalnih dijelova hrvat-skog flpolitiËkog naroda« ipak stvorio novu cjelinu — izgraenu naciju.

Andreja SrπenIntegration Process and Croatian Nation Formationas a New Type of Community in Transitional Time— from the 19th to 20th CenturyThis paper discusses issues related to basic determinants of the Croatiannation formation in transitional period — from the 19th to 20th Centurytaking into consideration all relevant processes connected to the integrationand formation of the Croatian national community as a new type. Croatiannational identity is thereby questioned in this paper and defined as a socio--historical phenomenon with deeper meaning inside various degrees of



formation process. Croatian national integration process was simultaneousto the process of modernization and urbanization which led to thedevelopment of civic society. In parallel to general societal dimensions andsubsequent reduction of its polarization, adjustments occurred whichequalized socially segmented Croatian space on civic grounds. Therefore,Croatian nation is an effect of the modernization processes in modern timeswhich subsumes into its national identity system elements of primordial,ethnic and class identities.

Keywords: Croatian nation, identity, integration, modernization, socio--political phenomenon

125



Documents

Procesi integracije i oblikovanja hrvatske nacije kao ... · kajkavski, ﬂhorvatski«, ﬂslavo-dalmatski« ili slavonski.1Svi su ti elementi utje-cali na razliËitost druπtvenih