Glas Koncila26 BROJ 28 � 10. SRPNJA 2005.

Waldemar Maximilian Nestor, sve}enik Banjolu~ke biskupije

Konfesionalna raspodjela stanovni{tva u BiH 1937. (1931) godine

Nakon zavr{etka Drugogasvjetskog rata 1945. go-dine na podru~ju biv{e

Jugoslavije nastala je brojna re-`imska literatura koja je sustav-no najcrnjim atributima krimi-nalizirala Crkvu u BiH, sve-}enike i anga`irane laike, a po-svema pre{u}ivala zlo~ine nadnjima, prije svega one partizan-ske. Neki od tih spisa pretendi-rali su na znanstvenost, npr. J.Horvat i Z. [tambuk, red. i izd.,»Dokumenti o protunarodnomradu i zlo~inima jednog dijelakatoli~kog klera«, Zagreb, 1946;V. Novak, »Magnum crimen.Pola vijeka klerikalizma u Hrvat-skoj«, Zagreb, 1948, Beograd,1989; S. Simi}, »Hercegova~kibiskupi za vreme okupacije«,Beograd, 1990 - knjiga je napisa-na jo{ 1955. godine; S. Simi},»Prekr{tavanje Srba za vremedrugog svetskog rata«, Titograd,1958; A. Manhatan, »Catholic ter-ror today«, London, 1969; I. Cvit-kovi}, »Ko je bio Alojzije Stepi-nac«, Sarajevo, 1986; V. Dedijer,»Vatikan i Jasenovac«, Beograd,1987. Drugi su se tekstovi pak za-nosili literarnom vrijedno{}u,npr. romani N. [ipovca, »Prolje}ena jugu«, Sarajevo, 1982; »Ljetona Gori 1941«, Sarajevo, 1987;»Biskupov dnevnik '41«, Sara-jevo, 1989, i roman Vuka Dra{-kovi}a »No`«, Beograd, 1982.

S druge strane, isti re`im krozskoro pola stolje}a najstro`e jezabranjivao i progonio svakidruk~iji govor o nastradalimsve}enicima, ~asnim sestrama,bra}i laicima, bogoslovima i sje-meni{tarcima o kojima se u do-movini mo`e objektivno pisatitek nakon 1990. godine pa su seu me|uvremenu pojavile i op-se`ne studije o njima. Tako npr.A. Bakovi}, »Stradanja Crkve uHrvata u Drugom svjetskomratu. Sve}enici - `rtve rata ipora}a«, Zagreb, 1994; R. Peri},»Da im spomen o~uvamo«, Mo-star, 2000; A. Niki}, »Herce-gova~ki franjeva~ki mu~enici1524-1945«, Mostar, 1992; M.Karaula, »@rtve i mu~enici. Stra-danja bosanskih franjevaca uDrugom svjetskom ratu«, Sa-rajevo, 1999; A. Orlovac, »Ba-njolu~ki martirologij. Sve}eniciBanjolu~ke biskupije - `rtve ra-tova dvadesetog stolje}a«, BanjaLuka-Zagreb, 1999; M. Semren,»@ivot i umiranje pod kri`em.Svjedo~enje kr{}anske franje-va~ke duhovnosti bosanskihfranjevaca«, Sarajevo, 2000; T.Vuk{i}, »Confessores fidei«, Mo-star, 2000; A. Niki}, »Lu~ono{ena{e vjere i uljudbe - mrtvoslov-nik hercegova~kih fratara«, Mo-star, 2004.

Danas se pak nalazimo u go-dini u kojoj se obilje`ava 60. ob-ljetnica zavr{etka Drugoga svjet-skog rata {to je, nakon pobjedenad nacizmom i fa{izmom,zemlje zapadne Europe uvelo urazdoblje moderne demokra-cije. Nasuprot tome, ratni po-kreti otpora u zemljama srednjei isto~ne Europe doveli su navlast satelitske komunisti~kere`ime Sovjetskoga Saveza kojisu, posebice u prvim godinamasvoje vlasti, likvidirali ili zatvaralisve koje su smatrali svojimpoliti~kim i ideolo{kim protivni-

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BIH ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORA]U (1)

Prvi ubijeni sve}enik ba~enu jamu Golubnja~u

cima. Tako je bilo i na Balkanugdje su, ve} pri postavljanju te-melja nove komunisti~ke dr-`ave, u zbjegovima, logorima,prijekim sudovima, a naj~e{}ebez ikakva su|enja, eliminiranetisu}e nevinih ljudi. To posebicevrijedi za hrvatske katolike izBiH s kojima su tako|er stradalibrojni katoli~ki sve}enici i drugecrkvene osobe. Najvi{e samozato {to su ih predstavnici novevlasti smatrali protivnicimasvoje ideologije. Istina, neke sutijekom rata ubili ~etnici, neki suumrli od tifusa ili na neki drugina~in. Pa ipak broj zlo~ina kojesu nad duhovnim osobama Ka-toli~ke Crkve iz BiH izvr{ili par-tizani i kasniji komunisti~kire`im, uzeti zajedno, kao {to}emo vidjeti, ve}i je od ~etiriputa od svih drugih nasilnihuzroka zajedno.

Bosna i Hercegovinapred Drugi svjetski rat

BiH je tridesetih godina 20. st.bila vrlo zaostala. Glavno zani-manje stanovni{tva bili su poljo-privreda, sto~arstvo i {umarstvo.Prema popisu iz 1931. godine, uHercegovini se ~ak 84,50% a uBosni 83,20% ljudi radilo upravote poslove. Veleobrtom i obrtomse u Bosni bavilo samo 7,40% a uHercegovini 5,40% ljudi. Trgovi-na i vo}arstvo bili su zanimanje4,10% Bosanaca i 4,20% Herce-

govaca. U javnim slu`bama, slo-bodnim zvanjima i vojsci bilo je3,90% Hercegovaca i 3% Bosa-naca. U drugim zanimanjima ilibez zanimanja u Bosni je bilo2,30% stanovnika odnosno 2% uHercegovini.

Pismenost stanovni{tva bilaje na vrlo niskoj razini i ni`anego u ostalim krajevima jer jesvega 31% stanovni{tva, s vi{eod deset godina, bilo pismeno.U Hercegovini, koja je u tomestajala ne{to bolje od Bosne,svega je 34% ljudi bilo pismeno{to zna~i da jo{ 1931. godine66% tamo{njega pu~anstva nijeznalo ~itati i pisati a u Bosni uisto vrijeme vi{e od 70%. Mnogomanje pismene bile su `ene(oko 15%) negoli mu{karci (uBosni oko 39% a u Hercegovinioko 55% pismenih). U Bosni sunajpismeniji bili krajevi sjevernei srednje Bosne a manje pisme-nih bilo je u isto~noj i zapadnojBosni. S druge strane, u Herce-govini je najmanje pismenih,prema rezultatima slu`benogapopisa, bilo je u kotarevima Ne-vesinje i Ljubu{ki.

Katolici u BiH uo~iPrvoga svjetskog rata

Stanje u kojemu se na{la Ka-toli~ka Crkva u BiH izme|u dvasvjetska rata ponekad je bilo te`enegoli u ostatku onda{nje dr-`ave. Zapravo, jednako diskrimi-nirani kao cijeloj dr`avi, u dru{-tvenom smislu bilo im je ~akne{to lo{ije negoli u nekim dru-gim krajevima, naro~ito zbogdr`avnoga forsiranja starokato-lika na ra~un Katoli~ke Crkve.Me|utim, u statisti~kom smislukatolici su se u tim krajevimadr`ali bolje negoli na op}em pla-nu jer, osim u slu~aju jednogasela kod Tuzle, nisu prihva}alistarokatolicizam niti su na nekidrugi na~in napu{tali Crkvu pasu 1931. godine uspjeli zadr`atisvoj raniji postotak. Oni su iz-me|u 1921. i 1931. godine pora-sli s 444.431 na 557.836 pripad-nika. Istodobno, broj pravosla-vaca se s 820.731 popeo na1.028.723, dok je broj muslimanapao sa 717.562 na 586.151 tj. zaoko 0,50% poraslo je sudjelo-vanje katolika i pravoslavaca uukupnom broju stanovnika, a zaotprilike isto toliko smanjio sepostotak muslimana.

Prema posljednjim predrat-nim preciznim crkvenim podaci-ma o broju katolika u BiH, 1. sr-pnja 1937. bilo ih je 640.501. Abudu}i da nisu poznati podaci obroju pravoslavaca i muslimana

iz istoga vremena, niti to~niji odposljednjega dr`avnog popisa,primorani smo posuditi podatkepopisa iz 1931. da bismo steklipribli`nu sliku o sastavu sta-novni{tva neposredno prije rata.

U upravnom smislu Katoli~kaCrkva u BiH bila je razdijeljena u~etiri biskupije, okupljene u jed-nu metropoliju: sarajevsku nad-biskupiju, te biskupije Mostar,Trebinje i Banja Luka dok sufranjevci imali dvije provincije sasjedi{tima u Sarajevu i Mostaru.Dijecezanski kler se pripravljao usjemeni{tu s pripadaju}om kla-si~nom gimnazijom u Travniku ibogosloviji u Sarajevu a franje-va~ki u sjemeni{tima u Visokomi [irokom Brijegu, uz koje sudjelovale klasi~ne gimnazije, tevlastitim bogoslovijama u Sa-rajevu i Mostaru. U biskupij-skom sjemeni{tu u Travniku ibogosloviji u Sarajevu djelovalisu isusovci koji su bili profesori iodgojitelji. Trapisti su imali svojveliki samostan u blizini BanjeLuke s vlastitom osnovnom {ko-lom, gimnazijom i bogoslovijom.Na istom podru~ju djelovalo je

vi{e od 700 ~as-nih sestara, pri-padnica razli~i-tih redova: Milo-srdne sestre sv.Vinka Paulskoga,[kolske sestre sv.Franje, K}eriBo`je ljubavi,Slu`avke MalogIsusa, Sestre sv.Kri`a i Klanja-teljice Krvi Kri-stove koje suobavljale razgra-natu humanitar-nu i prosvjetnudjelatnost.

Stradanjesve}enikana po~etku rata

Poznato je da nije bio malibroj sve}enika, podrijetlom izBiH koji su bili u~lanjeni u drugebiskupije i redovni~ke provincijeizvan Hercegovine, te su slu`bo-vali na drugim stranama u do-movini i svijetu. Stoga se nji-hovim stradanjima ovdje ne ba-vimo ve} se ograni~avamo samona one koji su bili ili inkardinira-ni u jednu od biskupija i provin-cija u BiH ili su tijekom rata dje-lovali u BiH bez obzira kome supripadali.

O sve}enicima koji su u BiHstradali za vrijeme Drugogasvjetskog rata u povodu njihovihsmrti skoro redovito su u ta-da{njoj crkvenoj periodici tiska-ni njihovi nekrolozi. Me|utim,ne za sve stradale i ne jednakoinformativno. No, bez obzira nato, iz tih zapisa o mnogima semogu prikupiti korisni podaci.Me|utim, budu}i da je dalekonajve}i broj sve}enika ubijenneposredno nakon zavr{etkarata 1945. godine, kad je svakatoli~ka periodika bila za-branjena, o daleko najve}embroju stradalnika u domovini ni-je ni moglo biti ni{ta zabi-lje`eno. Dapa~e, budu}i da su ihdaleko najvi{e ubili partizani, iobi~an govor o partizanskimzlo~inima komunisti~ki je re`imnajstro`e ka`njavao.

U inozemstvu su, me|utim,iseljenici ~esto pisali tako|er otragediji katoli~kih sve}enika.^ak se ve} 1946. u Rimu pojavi-la i prva knjiga o tome (Mar-tyrium Croatiae) a obra|ivanjete teme nastavljeno je i kasnije.U iseljeni~koj periodici i nakontoga ~esto su se pojavljivali tek-stovi toga sadr`aja ali i posebnaizdanja, no podaci koje su dono-sili ti tekstovi, naravno, redovitosu bili nepotpuni jer je autorimabilo vrlo te{ko dolaziti do pouz-danih podataka. To je problem skojim se ~esto tako|er u novijevrijeme susre}u pisci tekstova ostradanjima sve}enika jer poda-ci ponekad jednostavno nedo-staju ili ih je te{ko provjeriti, amnogi pouzdani svjedoci ve} sudavno umrli.

Prve sve}eni~ke `rtvena podru~ju Banjolu~kebiskupije

Ratna tragedija, koja je bilazahvatila svijet, ve} na po~etku jeodnijela i prve sve}eni~ke `rtve

na podru~ju BiH. Dapa~e, u BiHje partizanski ustanak 27. srpnja1941. zapo~eo upravo uboj-stvom jednoga sve}enika i grupehodo~asnika koji su se vlakomvra}ali u Drvar. Me|utim, budu-}i da ovdje, zbog naravi ~lanka,nije mogu}e ni ukratko prikaza-ti na~in stradanja svih sve}enika,bit }e detaljnije opisana samoubojstva u prvoj godini stradanjana podru~ju pojedinih biskupija,tj. pogibije sve}enika 1941. i1942. godine.

Prvi ubijeni sve}enik u Dru-gome svjetskom ratu na cijelompodru~ju biv{e Jugoslavije bio jeWaldemar Maximilian Nestor,sve}enik Banjolu~ke biskupije i`upnik u Bosanskom Petrovcu.Taj biv{i monah trapist, po na-rodnosti Nijemac i ro|en 12.prosinca 1888. u Gross Strehli-tzu u Njema~koj, kao dijete jezapo~eo {kolovanje u Petrogra-du ali se kasnije s roditeljimadoselio u okolicu Banje Lukegdje je otac kao dr`avni {umardobio posao. [kolovanje je kaodje~ak nastavio kod trapista usamostanu »Marija Zvijezda« uDeliba{inu Selu. Za sve}enika jezare|en 2. velja~e 1917. kao tra-pist te je obna{ao slu`bu u~iteljau samostanskoj osnovnoj {koli iupravitelja dobara samostanakod Banje Luke a 1931. godine jepre{ao u biskupijske sve}enike.Potom je bio `upni vikar u Lju-bun~i}u kod Livna (1931-1936) ipotom `upnik u Bosanskom Pe-trovcu (1936-1941). Tijekomsvoje slu`be sjedi{te `upe prenioje u Drvar zato {to je tamo `ivionajve}i broj katolika. Odatle jebio pozvan da u Kosovu kodKnina na blagdan sv. Ane, u su-botu 26. srpnja 1941, predvodimisu i propovijeda te je zajednos ve}om skupinom svojih `up-ljana tamo i{ao na hodo~a{}e.Iako su ga kninski fratri zausta-vljali da ne ide u Drvar gdje jeve} bila nastala buna, budu}i daje sutra bila nedjelja, `upnik Ne-stor je `elio svakako vratiti se usvoju `upu kako bi vjernicimaslu`io misu, koju je bio zakazao,te sutradan rano ujutro krenuonazad vlakom. Na povratku susrpski pobunjenici presreli nji-hov jutarnji vlak, zarobili sveputnike katolike, svezali ih iodveli u mjesto Trubar blizu Dr-vara te ih sve, zajedno sa `up-nikom Nestorom, 27. srpnja po-bili kod jame Golubnja~e i baci-li u nju. Tomo Vuk{i}

Nastavlja se

Gk-26-27.p65 05. 07. 05, 09:5326

Glas Koncila34 BROJ 29 � 17. SRPNJA 2005.

Toga 27. srpnja 1941. istavojska je poslije nedjeljnemise uhitila Jurja Gospod-

neti}a, tako|er sve}enika Banjo-lu~ke biskupije i `upnika u Bo-sanskome Grahovu, koji je ro|enu Postirama na Bra~u 9. sije~nja1910. Nakon osnovne {kole u ro-dnome mjestu, gimnaziju jezavr{io u [ibeniku a teolo{ki stu-dij zapo~eo u Splitu i zavr{io uZagrebu. Za sve}enika je zare|en1938. godine, a za `upnika Bo-sanskoga Grahova imenovan je1939. Nakon {to su ga uhvatili,vodili su ga po Grahovu kaomedvjeda, jezivo su ga izmasa-krirali, na kraju ubili te nabili nara`anj i ispekli, ali se ne zna zanjegov grob.

A {to je posebno zanimljivo,upravo ti doga|aji od 27. srpnja1941. bili su za vri-jeme socijalisti~keJugoslavije sma-trani, kao i danas,po~etkom antifa-{isti~ke borbe uBiH pa je zatosvaki 27. srpnjabio dr`avni blag-dan kojim je obi-lje`avan »Dan ustanka«, a koji jena taj datum na opisani na~in iz-bio upravo u Drvaru i Bosan-skom Grahovu, a da nitko, nara-vno, nije smio ni spomenuti ne-vine hodo~asnike sv. Ani ni `up-nike Drvara i Grahova.

Jo{ je jedan sve}enik s ovogapodru~ja bio ubijen 1941. godine.Bio je to Kre{imir Bari{i}, `upniku Krnjeu{i kod Bosanskoga Petro-vca. Ro|en je u Jajcu 27. srpnja1907. Odrastao je i {kolovao se usiroti{tu trapista kod Banje Lukete je postao sve}enik 1933. godi-ne. Potom je bio vjerou~itelj u is-tom siroti{tu do 1936. godine kadje pre{ao u dijecezanske sve}e-nike a 1937. imenovan je `upni-kom u Krnjeu{i. Kao i prethodnudvojicu banjolu~kih sve}enika,uhvatili su ga partizanski srpskipobunjenici, strahovito mu~ili,izmasakrirali tako {to su mu od-rezali neke dijelove tijela te jo{ `i-va ubacili u zapaljenu `upnu crk-vu u Krnjeu{i u kojoj je izgorio ~i-tav osim bedara koja su prona-|ena kasnije na mjestu izgorjelecrkve.

Prve sve}eni~ke `rtve spodru~ja Sarajevskenadbiskupije

Kao prvoga sve}enika s pod-ru~ja Sarajevske nadbiskupije,koji je ubijen za vrijeme Drugogasvjetskog rata, obi~no se navodifra Eugena Guji}a. Me|utim, u~asu kad je bio ubijen, on vi{enije bio ni fratar ni sve}enik.Ro|en je 3. sije~nja 1905. u Foj-nici. [kolovao se u Visokom i Sa-rajevu te je, kao ~lan provincijeBosne Srebrene, zare|en za sve-}enika 1927. godine. Nakon pa-storalnih slu`ba na vi{e mjestadiljem Bosne, 1939. godine je na-pustio franjevce i pre{ao u svje-tovne sve}enike te je potom kra-tko upravljao `upom Prili{}e kodKarlovca, u Zagreba~koj nadbis-kupiji, ali je ne{to kasnije, zbogneuredna `ivota, bio otpu{ten izsve}eni{tva. Kao takav sudjelo-vao je u ubojstvu pravoslavnogsve}enika 27. travnja 1941. uBilje{evu kod Kaknja pa ga jezbog toga prijeki sud u Zagrebu

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORA]U (2)

Don Antu Bakulu partizani jahalikao konja i potkovali

Pregled stradanja sve}enika u BiH po biskupijama i redovni~kim zajednicama

Dvadesetoga travnja 1942. uhvatili su ga partiza-ni te ga, prema svjedo~anstvu katolika koji su snjim bili zarobljeni, tjedan dana mu~ili, kamenova-li, vezali u {tali za jasle, davali mu za hranu sijenoi drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konjate ubili u Vlahovi}ima kod Ljubinja i bacili u jamutako da njegovo tijelo nikada nije prona|eno.

3. rujna 1941. osudio na smrt istrijeljao istoga dana.

(Tijekom lipnja 2005., mjesecdana nakon {to je napisan ovajtekst, pojavio se podatak da po-stoje zabilje`ene izjave kako Guji}nije sudjelovao u ubojstvu pravo-slavnog sve}enika ve} da je bionepravedno optu`en i osu|en.Stoga, dok autor teksta ~eka naspomenute dokumente koji su muobe}ani, ovdje tu informacijubilje`imo samo kao naknadni do-datak, jer se radi o va`nom raz-ja{njenju koje bi, ako se poka`eistinito, Guji}u vratilo ~ast.)

Druga `rtva s ovoga podru~jabio je Jakov Bari{i}, `upnik uGrada~cu, prvi stradali sve}enikSarajevske nadbiskupije. Ro|enje 5. rujna 1890. u Dobrinji kodModri~e. Nakon {kolovanja u

Travniku i Sarajevu, zare|en jeza sve}enika Sarajevske nadbis-kupije 1913. godine. Bio je `up-nik u Pe}inama, Rostovu, GolomBrdu i od 1919. godine uGrada~cu. Kad su ~etnici upali uGrada~ac, uhvatili su `upnika tega u petak 15. svibnja 1942. ubiliu dvori{tu `upne ku}e nao~igledmajke. Bio je stra{no izmrcva-ren: ko`a mu je bila zguljena sglave i lica a na tijelu je na|enomnogo uboda no`em. Naime,budu}i da su napada~i moralibrzo napustiti Grada~ac, ostavi-li su njegovo tijelo pa je biosve~ano pokopan 18. svibnja usamome mjestu zajedno s jo{{est katolika koji su ubijeni u istovrijeme. Sprovod su mu vodila~etiri sve}enika.Zahvaljuju}i ~i-njenici da je ubi-jeno samo se-dam osoba te dasu pre`ivjelibrojni autenti~nisvjedoci ovogazlo~ina, brzo jezabilje`en i obja-vljen na~in pogi-bije Jakova Ba-ri{i}a. Prema ka-noniku MarkuNedi}u, jedno-me od dva suvre-mena svjedo-~anstva auten-ti~nih svjedoka,cijeli doga|aj sezbio ovako: »Upetak u 6 sati ujutro primijeti momak (tj.Bari{i}ev poslu`itelj, op. T. V.),da se bje`i, i upozori pre~asnog(tj. Bari{i}a, op. T. V.) da bje`i imomak pobjegne. U ~asu ve} jerulja bila blizu, a siromah pre-~asni poleti u zvonik i po~ne zvo-niti na uzbunu, i samo je stigaodvaput potegnuti konopcem, ibio je u njihovim rukama. Da jesve ovako, pri~aju njegovinajbli`i i jadna stara majka. Go-nili su ga do bunara, tu ga tukli irekli mu: Reci da si Srbin, a onglasno re~e: Nikad, ono {to samto i ostajem. Onda }e{ poginuti.

Neka, ne `alim za svoju vjeru,domovinu i svoj narod umrijeti.Prekrsti se i glasno po~ne molitiO~ena{, a krvnici opsuju njegovumolitvu i Paveli}a i sru{e ga nazemlju. Na mrtvom tijelu ljudina|o{e pu{~anih i revolverskihhitaca, pod vratom priklan i odbrade do pola glave ko`azgu(b)ljena, grozno iznaka`en.

Sirota majka bila je svjedokmuka svoga sina. Prijetili su joj ihtjeli da je ubiju, no drugi sudr`ali da je bolje da sve gleda, jersu je grdili i govorili {to je takvogaodgojila. Kada su ga mu~ili, sve suvikali: Evo ti Paveli}, evo ti Hrva-tska. - Siromah, le`ao je tako (mr-tav) cijeli dan petak do subote popodne; onda ga je vojska pre-nijela pod zvonik, a iz njega je ne-prestano tekla krv. - Crkvu nijesu

ni takli...«, ali su`upnu ku}u zapa-lili.

Sljede}a `rtvabio je fra JulijanJurkovi}, gvardijansamostana Rama-[}it i `upnik, kojije prva `rtva me|upravim ~lanovima

Franjeva~ke provincije BosneSrebrene. Ro|en je 8. listopada1898. u Johovcu kod Dervente.Nakon {kolovanja u Visokom, Sa-rajevu i Zagrebu, zare|en je zasve}enika 1923. godine te je ob-na{ao slu`be kapelana i `upnikau vi{e `upa: Plehanu, Sutjesci,Vare{u, Sasini, Sanskom Mostu,Fo~i, Ni{u, Fojnici te Rami-[}itu.Kad su partizani u no}i izme|u13. i 14. srpnja 1942. provalili uRamu i zapalili crkvu, zarobili sufra Julijana i odveli ga u nepoz-natom pravcu te ubili ali mu se zagrob ne zna. Prema svjedo~an-stvima nekih vjernika, fra Julijanasu partizani uhvatili na putu pre-ma selu Kop~i}i, doveli u jednu

ku}u na [}itu gdje je bilo njihovozapovjedni{tvo i odatle ga odveliu nepoznatom smjeru i ubili a,prema nekim iskazima seljaka,bio je prerezan pilom za rezanjedrva. O posljednjim trenucimaovoga uglednoga fratra zna se,dakle, vrlo malo, no istina je ono{to je o razlozima ubojstva ovogasve}enika kasnije napisao jedannjegov subrat (Lj. Luci}): »Ne tre-ba gubiti iz vida da su gvardijanaubile upravo one partizanske je-dinice koje su i u svojim krajevi-ma bez mnogo razloga strijeljaleljude. Dr`e}i se sovjetske konce-

pcije revolucije koja ima dvijefaze, bur`oasko-demokratsku iproletersku i da u proleterskoj re-voluciji treba likvidirati sve klasneneprijatelje, pa i one koji su su-djelovali u bur`oaskoj revoluciji.Crnogorski i srbijanski komunistismatrali su, dakle, da treba uklo-niti sve oficire, popove i ~inov-nike. Tako su likvidirali i nekesvoje stare ~lanove partije, paza{to ne i ovog fratra.«

Nakon zauzimanja Rame po-lovicom srpnja 1942. partizani suse nastanili u samostanu gdje susmjestili svoje zapovjedni{tvo ibolnicu. U samostanu su na{li sa-mo fra Viktora Sli{kovi}a kojizbog bolesti nije ni poku{ao bje-`ati. Ro|en je u selu Polje, `upaDolac kod Travnika, 12. lipnja1896. [kolovao se u Docu, Viso-kom i Sarajevu a studirao je i filo-zofiju u Zagrebu. Za sve}enika jezare|en 1919. godine te je, prijenego je do{ao u Ramu, obna{aorazne sve}eni~ke slu`be po Bosni(kapelan, `upnik, gvardijan, na-stavnik gimnazije u Visokom).Nakon zauzimanja samostana,partizani su fra Viktora najprijeistjerali iz njega pa se on nastaniou ku}i jednoga seljaka na [}itu iodatle oko sedamdeset dana sampastorizirao preostale vjernike. Utoj selja~koj ku}i partizani su ga15. rujna zarobili i, zajedno s ne-kim vjernicima, svezana pje{iceodveli u Prozor gdje je na jednomkestenu ~ekao unaprijed pripra-vljen natpis: »Smrt strijeljanjemkao zlo~inca.« Tu je bio te{komu~en i zaista strijeljan 16. ruj-na te pokopan na nepoznatommjestu.

Prve sve}eni~ke `rtve uHercegovini

U prvoj polovici 1942. godineubijeni su prvi katoli~ki sve}enicina podru~ju Mostarske i Trebinj-

10. lipnja 1884. u Posu{ju. Poslijeosnovne {kole u rodnom mjestuprva tri razreda gimnazije zavr{ioje u Mostaru a ostale u Travnikute teologiju u Sarajevu (1906-1910). Zare|en je za sve}enikaMostarske biskupije 29. lipnja1909. Kratko je slu`bovao u Bla-gaju (1910) te bio `upnik u Viru(1910-1936), gdje je sagradio ~eti-ri {kole, i od 1936. u GornjemHrasnu u zale|u Neuma. Dvade-setoga travnja 1942. uhvatili su gapartizani te ga, prema svjedo-~anstvu katolika koji su s njim bilizarobljeni, tjedan dana mu~ili, ka-menovali, vezali u {tali za jasle,davali mu za hranu sijeno i drugutravu, na njemu jahali, potkovalikao konja te ubili u Vlahovi}imakod Ljubinja i bacili u jamu takoda njegovo tijelo nikada nije pro-na|eno. Zapravo, prema pisanomsvjedo~anstvu partizana DanilaBukvi}a, izravnoga sudionika donAntina odvo|enja u smrt, lipni~ka~eta ju`nohercegova~koga parti-zanskog odreda u napadu na Gor-nje Hrasno imala je poseban za-datak koji se sastojao upravo utome da zarobi don Antu i `ivauhvati. Partizani su to i u~inili te,prema istom opisu, oplja~kali`upnu ku}u a don Anti dopustilida od ku}e krene na svome konju[arcu. Stoga je on mislio »da ne}ebiti osu|en od suda pravde« temolio partizane da mu ne o{tetestroj za pisanje i druge stvari kojesu bili ponijeli »ra~unaju}i da }emu to biti potrebno, da }e bitipu{ten i povratiti se na svojudu`nost u Gornje Hrasno«.

O zlo~inu na don Anti Bakulipostoji tako|er dragocjen zapis opriznanju poznatoga partizan-skog komesara ^ede Kaporaizre~enom pred don A. Borasomkoji je to ovako zabilje`io: »Taj itakav ^edo Kapor kazao mi je urazgovoru u ku}i Rade Kora}akako je znao za don Antu Bakului sve {to se odnosilo na njega. Iz-ri~ito mi je to rekao pred RadomKora}em: Don Ante Bakula nijebio nikakav krivac. Nije se on ba-vio nikakvom politikom a niti jenama pravio neke neprilike niti jebio zlo~inac. Ni govora o tome.Don Ante se bavio svojim poslom a~ak {tovi{e bio je susretljiv premasrpskom dijelu naroda u GornjemHrasnu. Nikome nije smetao a po-magao je svakome. Svakoga je su-sretao rado i bio sa svima u dobrimodnosima. Nije imao nikakve krivi-ce s na{ega stanovi{ta. Nije bioanga`iran ni u kakvoj vojnoj ilipoliti~koj grupaciji. Poznavao samsve te prilike u isto~noj Hercegovi-ni. Sve informacije slijevale su se una{em {tabu. Sve mi je bilo pozna-to. Znam {to se je kasnije desilo sadon Antom. Poznato mi je to imogu jedino re}i da je to bila na{avelika - gre{ka.« Tomo Vuk{i}

Nastavlja se

ske biskupije. Sve je zapo~elo utravnju za vrijeme prodora srpskei crnogorske vojske prema doliniNeretve, kada su skoro svi pre`iv-jeli Hrvati iz isto~noga dijela Her-cegovine morali bje`ati iz svojihdomova, a neki su sve}enici ubi-jeni. Nastavilo se u Kongori kodTomislavgrada gdje su se pojavilipripadnici iste vojske i u jesen istegodine zavr{ilo u okolici Stoca.

Prvi od ~etvorice hercego-va~kih ubijenih sve}enika 1942.godine bio je don Ante Bakula,`upnik u Gornjem Hrasnu. Tajsve}enik i prosvjetitelj rodio se

Gk-34-35.p65 12. 07. 05, 12:2234

Glas Koncila26 BROJ 30 ! 24. SRPNJA 2005.

Drugi stradalnik u Herce-govini bio je don Ilija To-mas, župnik u Klepcima

kod Čapljine, koji je rođen uDrinovcima 19. srpnja 1901. Po-slije osnovne škole u rodnommjestu, pohađao je gimnaziju uTravniku a teologiju je studiraou Sarajevu (1922.-1926.). Za sve-ćenika mostarske biskupije za-ređen je 29. lipnja 1925. a potomje bio župni vikar u Ravnom(1926.), župnik na Trebimlji i od1927. u Klepcima. U Klepcima je1930. godine sagradio novucrkvu. Ubili su ga partizani uKlepcima 1. svibnja 1942. Nanjegovu tijelu pronađen je dva-deset jedan ubod nožem i sjeki-rom. Na čelu mu je bio urezanznak križa, oči izbodene, usta sobje strane razrezana, ubod nastrani srca itd. Mrtvo tijelo zatimje bačeno u rijeku Bregavu gdjeje sutradan pronađeno te je po-kopano na čapljinskom groblju.U sprovodu je sudjelovalo šes-naest svećenika, a obrede je pre-dvodio Petar Čule, tada kapitu-larni vikar a kasniji mostarskibiskup. Fotografija don Ilijinamrtva tijela, na kojoj se videspomenute rane, objavljena jena više strana, a poznata su ta-kođer imena nekih partizanakoji su izravno sudjelovali uovom ubojstvu (Nikola Marušić,Sara Spajić).

Događaj don Ilijina ubojstvaukratko je opisao partizanVeljko Bulut, izravni sudioniknapada na Klepce koji je, kakoon piše, započeo oko tri sataujutro iz pravca Prebilovacagdje su partizani stigli iste noćii smjestili se u Bulutovu maha-lu. A što se tiče don Ilije, kažeovako: »Naši koji su napadaliprema Klepcima odmah su po-čeli tragati za don Ilijom Toma-som. Pronađen je sasvim slu-čajno. Naime, kad je njihovafronta razbijena, umjesto krozvrata, skočio je kroz prozor, dašto prije izađe, i navodno, išča-šio nogu. Njegov bratić, koji muje bio pratilac, htio je da ganosi, ali mu je on rekao: 'Ti idi,ja ću se sam spasiti.' Uvukao seu kupine kraj pravoslavne crk-ve, pored same ceste. Pronašlaga je jedna mještanka, kojoj jekupina zapela za haljinu. DonTomas je, prema zamisli našegavišeg rukovodstva, 'trebalo dase evakuiše', ali je, zbog gnjevaboraca, ubijen. Kasnije su gaizmrcvarile same ustaše, da bipokazale kakvi smo mi zločincii što radimo, čak i sa svećenici-ma. Njega je trebalo, po planu,predati južnohercegovačkomštabu. Ali, što je bilo, bilo je.«

Kao treći po redu ubijen je fraStjepan Naletilić, župnik u Kon-gori i prvi ubijeni član Hercego-vačke franjevačke provincije.Ovaj svećenik rođen je 1. stude-noga 1907. u Lisama kod Široko-ga Brijega. Osnovnu školu i gi-mnaziju završio je na ŠirokomeBrijegu a bogosloviju u Mostaru(1930.-1933.) i Fribourgu u Švi-carskoj (1933.-1935.). Svečanezavjete položio je 2. srpnja 1930.i za svećenika bio zaređen 5. stu-denoga 1933. Poslije toga ob-našao je službu župnoga vikarana Humcu (1935.-1936.) i Tomi-slavgradu (1936.-1938.) te žup-nika u Kongori (1939.-1942.).Prema nekim autorima iz doba

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (3)

Fra Stjepana Naletilića su razapinjalina jeli i pekli na ražnju

tih stradanja fra Stjepana su od-veli »komunistički odredi« 17.svibnja i ubili. Ondašnji suvre-meni izvori hercegovačkihfranjevaca iz lipnja 1942. godinesvjedoče da su »komunističko-četničke bande« fra Stjepana 21.svibnja odvele iz Kongore unepoznatom pravcu. Prema ne-kim današnjim piscima u noćiizmeđu 19. i 20. svibnja zarobilisu ga u župnoj kući »srbo-četni-ci iz susjedstva« i odveli premaRiliću pa oko 24. svibnja ubili uJezeru gdje su ga razapeli izme-đu dvije bukve i pod njim na-ložili vatru te je doslovce izgorio.A prema istraživanju iz 1976. go-dine, koje su obavili svećenici izKongore, skupina Srba i musli-mana čija su imena zabilježena,pod vodstvom Bože Miškovića

iz sela Baljaka, nasilno je odve-la fra Stjepana iz župne kuće.Zapravo, fra Stjepan je već biopremješten u župu Humac te seupravo preseljavao. S Humca jedošao u Kongoru urediti što jejoš trebalo i oprostiti se sasvojim bivšim župljanima. Takosu se zajedno s njim našli te ta-kođer bili odvedeni njegov brat,njegov zet i njegov poslužiteljMarijan Čolina - Čota. Ovaj po-sljednji je ostao živ jer su gaostavili na putu prema Vuko-vskom, kamo su ih sve zajednovodili preko planine Ljubuše.Prema iskazima svjedoka, fraStjepana su u šumi Ravašnici iz-nad Vukovskoga kod Kupresarazapinjali na jednoj jeli i potomga pekli na ražnju.

Posljednji ubijeni svećenik1942. godine bio je don Vide Pu-tica, umirovljeni župnik uPrenju u općini Stolac i staracod osamdest četiri godine, ujed-no i najstariji ubijeni hrvatskisvećenik uopće. Rođen je 11. li-pnja 1859. u Prapratnici blizuHutova. Školovanje i studij za-vršio je u Rimu gdje je zaređenza svećenika 8. travnja 1882.Potom je bio župnik u Ravnom,Hrasnu, Stocu i u Prenju (1907.-1942.). Ubili su ga četnici, svr-stani u antikomunističke ba-taljune, 6. rujna 1942. u njego-voj sobi iz koje je jedva mogaoizlaziti bez tuđe pomoći. Dva-tridana poslije toga mrtvo tijelostavili su u zahod te polili ben-zinom i zapalili. Talijanski voj-nici pronašli su ostatke njegovatijela koje su u sprovodnom ob-redu, što ga je predvodio tali-janski vojni kapelan, pokopaliu crkvenome vrtu. Poslije togasu Talijani u Biskupski ordina-rijat u Mostaru dostavili jednufotografiju o pronalasku donVidinih ostataka i jednu o nje-govu sprovodu koje su nedavnoobjavljene.

Fra Stjepana Naletilića su pekli na ražnju

Ubijanje svećenika dokraja 1944. godine

Poslije spomenutih likvida-cija svećenika na početku rata,njihovo ubijanje i stradavanjenastavljeno je i kasnije u ratnimokolnostima. Međutim, posebnoteško mrcvarenje nad sveće-nicima kojeg je izvršila partizan-ska vojska dogodilo se tijekom1945. godine u završnim ratnimoperacijama i neposredno nakonrata. Stoga će se odlomak, kojiupravo slijedi, ukratko pozabavi-ti nastavkom tragedije svećenikado kraja 1944. godine, a zatim iz1945. godine.

Nakon spomenutih ubojstavasvećenika u Hercegovini, od1942. pa sve do jeseni 1944. go-

čak još trinaest svećenika. U Ba-njalučkoj biskupiji partizani su uPrijedoru 16. svibnja 1942. ubiliJosipa Kaurinovića, župnika.Četnici su 11. srpnja 1943. ubiliAntu Dujlovića, župnika u Gu-mjeri kod Prnjavora, dok je odposljedica partizanskog ranjava-nja 9. siječnja 1944. umro AntunĆurčić, umirovljeni svećenik.

U Franjevačkoj provinciji Bo-sni Srebrenoj od tifusa je do kra-ja 1944. godine umrlo osam sve-ćenika, a u istom vremenu šesto-rica su ubijena. Fra Viktora Bal-tića, župnika u Ljubunčiću kodLivna, ubili su partizani nakonšto su ga zarobili 8. veljače 1943.Fra Bonaventuru Grebenarevi-ća, župnika u Podhumu kod Li-vna, strijeljali su partizani 1. pro-sinca 1943. Fra Stjepana Bariši-

ća, župnika u Podhumu kod Ko-njica, strijeljali su partizani 3. ve-ljače 1944. Fra Borivoja Mioča,župnika u Ljubunčiću kod Liv-na, u noći između 6. i 7. svibnja1944. odveli su partizani i nikadase više nije pojavio. Fra DanijelaBriševca, župnika u Stratinskojkod Banja Luke, ubili su četnici25. kolovoza 1944. a fra Tomisla-va Gelića, župnika u Bugojnu,strijeljali su partizani 9. rujna1944.

U Sarajevskoj nadbiskupijido kraja 1944. godine još su trisvećenika umrla od tifusa ačetvorica su bila ubijena. Prvi jestradao dr. Dragan Dujmušić,kateheta u Tuzlanskoj gimna-ziji, kojega su partizani 7. listo-pada 1943. u Tuzli osudili nasmrt te istoga dana strijeljali uobližnjem Parselu. Ivana Mile-tića, župnoga vikara u Bijeljini,strijeljali su partizani 26. stude-noga 1943. u Bijeljini. RikardaWeissa, župnoga vikara u Mo-driči, strijeljali su partizani 24.ožujka 1944. u Modriči a StipoBarišić je poginuo 6. srpnja1944. između Želeće i Žepčakao putnik vlaka kojega subombardirali saveznički avioni.

Strašan pokoljsvećenika na kraju rata

Tijekom jeseni 1944. godinezapočela je velika tragedija sve-ćenika koja je eskalirala u pravipokušaj istrebljenja tijekom slje-dećih mjeseci. Najtragičnije raz-doblje je vrijeme od veljače dosrpnja 1945. godine u kojemu jeubijen daleko najveći broj sveće-nika. Redovito su stradavali kaožrtve čija se »krivnja« sastojalasamo u tome što su bili svećeni-ci. Jedni su bez ikakva razlogahapšeni u samostanima ili žup-nim kućama te odvođeni i likvi-dirani često bez suđenja ili im jesmrt bila »odrezana« na tzv. pri-jekim sudovima. Drugi su stra-dali na najrazličitije načine uizbjegličkim kolonama na putuprema Austriji i nazad, a treći ukomunističkim logorima i zatvo-rima nakon rata. Mjesta njihovih

smrti, koja su i do danas u mno-go slučajeva ostala nepoznata,razasuta su od otočića Dakse kodDubrovnika pa do Graza u Au-striji.

Međutim, ovdje nije mogućenastaviti s praćenjem stradanjasvakoga svećenika na način ka-ko smo to činili u dosadašnjemdijelu teksta jer bi to daleko na-dišlo okvire jednoga ovakvaprikaza.

Opći pregled stradanjasvećenika

Stradanje svećenika Banja-lučke biskupije, koja je izgubilaskoro polovicu svojih svećenika,trajalo je kroz cijeli rat pa je odnjih tridest jednoga, koliko ih jebilo zaređeno do početka 1945.godine, za vrijeme i neposredno

poslije rata stradalo njih trinaest:na najgrublje načine mučeno ihje i ubijeno deset, jedan je umrou zatvoru i jedan u logoru a bis-kup Garić je umro kao ratni pro-gnanik, što znači da je ova bisku-pija izgubila 41,93% svoga klera.

Osim biskupijskih svećenikai franjevaca, u Banjalučkoj bis-kupiji, kao što je već bilo spome-nuto, djelovali su također trapi-sti koji su imali jedan velik sa-mostan u blizini Banja Luke. Usamostanu je ranije živjelo i dodvjesto monaha i njihovih kan-didata, ali ih je neposredno prijerata bilo svega četrdeset. Budućida ne postoje kasniji podaci obroju svećenika, pretpostavlja-mo da ih je bilo otprilike tolikoi 1944. godine kad su se, premanaredbi njemačke vojske, jer jemeđu njima bilo mnogo Nije-maca, morali povući iz samosta-na. Kasnije su dvojica monahaumrla od posljedica komuni-stičkog logora pa bi taj gubitak,iznosio 5%.

Stradanja svećenika na po-dručju Sarajevske nadbiskupijetakođer su trajala tijekom cijelo-ga rata i nakon njega tako da jeova nadbiskupija izgubila ukup-no dvadseset sedam svećenika aimala ih je sto dvadeset tri i svisu se skoro cijelo vrijeme nalazi-li na ratnome području: dvade-set jedan je ubijen, jedan jeumro u zatvoru, dva su umrla odposljedica zatvora i torture a trisu umrla od tifusa, što znači daje ova nadbiskupija izgubila21,95% svojih svećenika.

Bosanska franjevačka pro-vincija, koja se prostire na cije-lom području Sarajevske nad-biskupije i Banjalučke biskupi-je, na ratnim područjima imalaje sto devedeset dva svećenika,a tijekom rata i neposredno na-kon njega izgubila ih je četrde-set sedam, odnosno 24,47%: ubi-jena sutrideset šestorica; jedanje umro u zatvoru a deset ih jeumrlo od tifusa.

Na kraju ovoga prikaza stra-danja svećenika u Bosni sva-kako treba spomenuti isusovcekoji su u Sarajevskoj nadbisku-piji, u Travniku i Sarajevu, krozcijelo ratno vrijeme djelovalikao odgojitelji, od kojih je je-dan od posljedica mučenja um-ro u zatvoru u Sarajevu.

U ratnom razdoblju i nepo-sredno poslije njega dijecezan-ski kler iz Hercegovine izgubioje četrnaest svojih članova a tri-deset šest ih je bilo na ratnomepodručju: dvanaest ih je ubije-no, jedan je umro u zatvoru ajedan od tifusa što iznosi ravnih40% od prisutnih na ratnom po-dručju. Time je ovaj dio Crkveslijedio tragičan rekord Banja-lučke biskupije.

Tomo Vukšić

Nastavlja se

dine, kad započinje strašan pro-gon toga klera, nije bilo ubijanjasvećenika, ali je jedan umro odtifusa. Naime, osim već spome-nute četvorice iz 1942. godine,još su samo fra Križan Galić idon Marijan Vujnović ubijeni1944. godine. Obojicu su ubilipartizani. Don Marijana, žup-nika u Trebinju i starca od se-damdeset tri godine, strijeljalisu 31. prosinca u Trebinju a fraKrižanu, koji je imao sedamde-set četiri godine, 30. listopadaubacili su bombu u župnu kućuu Međugorju.

U Bosni je, međutim, poslijepočetnih i već opisanih ubojsta-va do kraja 1944. godine ubijeno

Don Ilija Tomas - vjerojatno jedina fotografija mrtvoga svećenika kojega su ubilipartizani i na čelu mu urezali znak križa

Gk-26-27.p65 18.7.2005, 12:3026

Glas Koncila26 BROJ 31 31. SRPNJA 2005.

Hercegovačka franjevačkaprovincija, koja ima jednake granice s Mostar-

skom biskupijom, na ratnim po-dručjima imala je sto pedeset petsvećenika a stradalo ih je pedesetsedam, što je više negoli i u jed-noj biskupiji ili provinciji: na zai-sta najokrutnije načine ubijenoih je čak pedeset pet, dok je jedanumro u zatvoru a jedan od poslje-dica zatvora, što iznosi 36,77% odukupnoga broja a, osim dvojiceubijenih tijekom rata, skoro svisu izgubili živote 1945. godine odpartizanske ruke te nekoliko njihkasnije u komunističkim progo-nima i zatvorima.

Pregled stradanja svećenikau BiH po biskupijama iredovničkim zajednicama

Kad se svi brojevi svedu u jed-nu cjelinu, da nije bilo nasilnogastradanja svećenika tijekom rata,onda bi ih 1945. godine u cijelojBosni i Hercegovini, s onima kojisu zaređeni u ratnim godina, bilopetsto sedamdeset sedam. S obzi-rom na činjenicu da je sto šezde-set jedan svećenik izgubio životkao izravna ili neizravna žrtvarata, to znači da je Crkva u BiH,ako se je uzme u cjelini, bez onihkoji su umrli prirodnom smrću, uspomenutom razdoblju na tragi-čan način izgubila točno 27,90%svoga klera. Malo nedostaje da bise moglo reći kako je skoro svakitreći svećenik stradao a više odčetiri petine njih likvidirali supartizani i kasniji komunističkirežim.

Čak 81% svećenikalikvidirali partizani ilikomunistički režim

Budući da u ovom prikazu nijemoguće opisati način stradanjasvakoga svećenika na način kakose to činilo u prethodnim brojevi-ma ovoga prikaza niti ovdje dono-siti njihov popis, koji inače po-stoji, svakako treba naglasiti ka-ko su čak 81% svećenika likvidi-rali partizani do 1945. godine ilikomunistički režim neposrednoposlije toga. Odnosno, samo tije-kom 1945. godine stradala su čak104 svećenika, dok je kroz sve os-talo vrijeme od 1941. do 1952. go-dine izgubilo život njih 57.

U toj strašnoj tragediji, odnos-no pravom »svećenikocidu« zakoji nitko nikada nije odgovarao,posebice treba spomenuti dvijeokolnosti masovnih svećeničkihsmrti iz 1945. godine. Prije svega,neki svećenici su ubijeni u iz-bjegličkim kolonama do Bleibur-ga a vrlo velik broj, nakon što suih saveznici izručili partizanima,u »marševima smrti« za vrijemepovratka nazad a da ni do danasza mnoge od njih nisu poznata nimjesta ni datumi smrti.

Drugo područje stravičnih ma-sovnih smrti svećenika 1945. go-dine jest Hercegovina. Prije sve-ga Široki Brijeg u koji su partiza-ni iz Osmoga dalmatinskog kor-pusa upali 7. veljače 1945. godinenakon što su prethodno gotovouništili samostan i crkvu. Istogadana poslije podne, izvodeći jed-noga po jednoga fratra, likvidira-li su svih 12 članova samostanakoje su zatekli: 9 svećenika i 3klerika. Ubili su ih tako da su im

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (4)

Partizani franjevcima pucaliu zatiljak pa ih zapalili

Sedmorici izdvojenihfratara, koje su za tovrijeme čuvali vojnici uposebnoj prostoriji, nijebilo dopušteno večeratia za vrijeme jela Popa-dić je, očito zato dadodatno ponizi većzabrinute i potištenefratre, dobacio: »Uh, štovolim kiseli kupus.«Poslije jela Popadić jeposlao i čuvare sedmo-rice fratara da se nasla-de. Tek poslije toga susa sobom odveli izdvo-jenu sedmoricu svećeni-ka koje su potom likvi-dirali, bacili u Neretvu,dok druge članovesamostana nisu dirali

najprije pucali u zatiljak a potomih sve zapalili u protuzrakoplov-nom skloništu blizu samostana.Sljedećega dana odveli su u pra-vcu Splita još 9 fratara koji su sebili sklonili u samostansku hidro-centralu: 7 svećenika, 1 brata lai-ka i 1 klerika i pobili ih na nepoz-natom mjestu. Istoga dana, 8. ve-ljače, u Mostarskom Gracu, mje-stu i župi na putu prema Mostaru,ubili su novih 6 fratara: 4 sveće-nika i 2 klerika. Četiri dana kas-nije, 12. veljače, partizanski čas-nik je u Izbičnu, selu i župi neko-liko kilometara sjeverozapadnood Širokoga Brijega, naredio dase prekine misa u župnoj crkvi tesu doslovce s oltara odvedeni iubijeni nova dvojica svećenika ijedan brat laik. A kad su partiza-ni 14. veljače 1945. ušli u Mostar,prema pisanom zapamćenju dr.fra Gaudencija Ivančića koji je

bio član samostana i nalazio setoga dana u njemu, jedna grupavojnika pod vodstvom časnikaBranka Popadića došla je u samo-stan. Popadić je najprije popisaosve fratre. Potom su, ostavivšijednoga naoružanoga partizanada čuva sve zatečene, nakratkootišli iz samostana i nakon dvasata se, pod vodstvom istoga ča-snika, vratili te prozvali i izdvoji-li sedam fratara. Budući da je up-ravo bilo vrijeme večere za fratrete jelo pripravljeno, posebna be-zočnost toga časnika i njegovihvojnika ogleda se u tome što jePopadić najprije, sjedeći na pro-vincijalovu mjestu, večerao s os-talim fratrima koji su sebi bili pri-pravili grah s kiselim zeljem. Se-dmorici izdvojenih fratara, kojesu za to vrijeme čuvali vojnici uposebnoj prostoriji, nije bilo do-pušteno večerati, a za vrijeme jela

Popadić je, očito zato da dodatnoponizi već zabrinute i potištenefratre, dobacio: »Uh, što volim ki-seli kupus.« Poslije jela Popadićje poslao i čuvare sedmorice fra-tara da se naslade. Tek poslijetoga sa sobom su odveli izdvoje-nu sedmoricu svećenika koje supotom likvidirali i kod StarogaČekrka, na ulazu u Mostar izpravca Rodoča, bacili u Neretvu,dok druge članove samostana ni-su dirali. Sutradan su fra Gau-dencije i fra Pavo Dragićević oti-šli u partizansko zapovjedništvo itražili odvedenu braću. Uspjeli sudoći do zapovjednika. Izdiktiralisu mu imena odvedenih koje jeon zapisao te im rekao: »Kad jadoznadnem, javit ću vam.« I, na-ravno, nikada ništa nije dojavio.Međutim, to im nabrojano, očito,nije bilo dosta pa su kasnije jošneki svećenici, franjevci i svjetov-ni, suđeni i strijeljani u Mostarui okolici. Tijekom 1945. godine, ukojoj su partizani i novi režim po-gubili 104 svećenika, mnogi su ol-tari ostali pusti. Odnosno, trage-dija poznata pod pojmom Blei-burg i likvidacija na potezu odŠirokoga Brijega do Mostara bilasu najstrašnija mjesta sveće-ničkih stradanja. Ali, kao što po-kazuje popis, napravljen premabiskupijskoj i redovničkoj pripa-dnosti svećenika, njihova su stra-tišta brojna također u Bosni, Hr-vatskoj, Sloveniji, a i mnogo šire.

Uzroci smrti svećenika ivrijeme njihova stradanja

Iz popisa proizlazi da je, veza-no uz događanja Drugoga svjet-

skog rata, smrtno stradao 161 ka-tolički svećenik iz BiH. Uz svako-ga spomenutog svećenika, koji jestradao kao izravna ili neizravnažrtva toga rata, spomenut je tako-đer uzrok njegove smrti, odnosnopočinioci njegova ubojstva.

Daleko najveći broj svećenikaubili su predstavnici nove vlasti urazličitim fazama i okolnostima.Bila je to najprije partizanska voj-ska tijekom rata, ali posebno suokrutno partizani postupili u za-vršnim ratnim operacijama i ne-posredno nakon toga. Neke jesvećenike nakon rata likvidiralakomunistička vlast, dok su nekiumrli ili poginuli kao robijaši uzatvorima tijekom prvih poslije-ratnih godina. Svećenici su stra-davali kao izravne ili neizravnežrtve rata od 1941. pa sve do 1952.godine. No, neusporedivo ih jenajveći broj izgubio život tijekom1945. godine kad su partizani iz-vršili pravi masakr, najčešće bezikakva suđenja i pokušaja doka-zivanja bilo kakve krivnje. Odno-sno, kao što se vidi u sljedećemgrafikonu, samo 1945. godineubijeno ih je čak 104, ili 64,59% odukupnoga broja stradalih.

Broj stradalih svećenika pogodinama njihovih smrti

Ukupan broj ubijenih sveće-nika, za čiju su smrt izravno od-govorni partizani ili komunisti,iznosi 125. Njima, međutim, trebadodati još petoricu koji su, nakonizlaska iz komunističkih zatvora,ubrzo umrli od posljedica muče-nja. Tako proizlazi da su predsta-vnici novoga režima na jedan odrečenih načina usmrtili ravno 130katoličkih svećenika iz BiH.Osim njih, jednoga je osudila istrijeljala vlast Nezavisne DržaveHrvatske, jedan je poginuo u vla-ku zbog savezničkoga bombardi-ranja, trojica su nestala tako da sene zna uzrok njihove smrti, dese-toricu su ubili četnici, a šesnae-stero ih je umrlo od tifusa kojimsu se zarazili uglavnom zato štosu se, zbog brige oko ratne siro-tinje i bolesnika svjesno izravnoizložili opasnosti da se zaraze.

Kad se gornji podaci o uzroci-ma smrti svećenika pretoče u po-stotke, onda to izgleda kako pri-kazuju i naši grafikoni. U tome suprikazu partizanska vojska i ka-sniji komunistički režim svedenipod jedan nazivnik te se kao uz-rok smrti svećenika, samo radilakšeg prikaza, naziva zajednič-kim imenom »komunisti«, a zbogtoga razloga njihove su žrtve uje-dinjene u jednu stavku (130).

Tomo Vukšić

Nastavlja se

Među ubijenim su franjevcima bili: Krizan Galić, Bonaventura Grebenarević, Borivoj Mioč, Grgo Vasilj, Julijan Jurković, LeonPetrović, Marko Barbari, Miroslav Buzuk, Nenad Venancije Pehar, Radoslav Vukšić, Stjepan Barišić, Tomislav Galić i mnogi drugi

Uzroci smrti svih stradalih crkvenih osoba iz BiH od 1941. do 1952. godine

Gk-26-27.p65 25.7.2005, 15:2426

37BROJ 32-33 VELIKA GOSPA 2005.Glas Koncila

Uvremenu, kojim se bavi-mo, stradale su takođerbrojne druge crkvene oso-

be: časne sestre, braća laici, kle-rici, bogoslovi i sjemeništarci.Iako nitko od njih nije bio sveće-nik, svi oni ubijeni su iz jednakihmotiva kao i svećenici. Dapače,njihovi ubojice, osim kad se radi-lo o časnim sestrama, najčešćesu ih smatrali »popovima« i uo-pće nisu ni pravili razlike međunjima. Stoga je opravdano da i težrtve, opet prema njihovoj bisku-pijskoj ili redovničkoj pripadno-sti, ovdje budu spomenute iako,nažalost, ne postoje podaci osvim mogućim žrtvama iz ovekategorije.

Stradanje svećeničkihpripravnika

Naime, opravdano je pretpo-staviti da je bilo žrtava i međutzv. sjemeništarcima, tj. učenici-ma gimnazija koji su se sprema-li za svećeništvo, a još uvijeknisu bili položili redovničke za-vjete niti upisali bogosloviju. Me-đutim, poznata su nam imenatakvih stradalnika iz Banjolučkebiskupije i Franjevačke provin-cije »Bosne Sre-brene«, ali ne iiz drugih bisku-pija i redovnič-kih zajednicašto znači da jesljedeći popiszato vjerojatnonepotpun. Pre-ma njemu, Sa-rajevska nad-biskupija je iz-gubila sedambogoslova, Mostarsko-trebinjskadva, Banjolučka šest bogoslova isjemeništaraca, Provincija »Bos-na Srebrena« 18, a hercegovačkifranjevci 10 braće laika, bogoslo-va i sjemeništaraca, trapisti 11braće laika te isusovci jednoga.

Prema tome popisu, koji ćevjerojatno trebati dopunjavati,ubijeno je 55 klerika, braće laikabogoslova i sjemeništaraca. Par-tizani i kasniji komunistički re-žim likvidirali su ih 48 (87,27%),četnici trojicu (5,45%), a četvoricasu izgubila život na nepoznat na-čin (7,27%). I kao što je don VidePutica, svećenik Trebinjske bis-kupije, bio najstariji od svih na-stradalih svećenika Katoličkecrkve među Hrvatima uopće(ubijen je kao teško pokretni sta-rac u svojoj 84. godini), tako jeIvan Skender, sjemeništaracBanjolučke biskupije, sa svojih12 godina u času ubojstva, bionajmlađa žrtva među onima kojisu se spremali postati svećenici.

Završni pogled na žrtveNa kraju svakako treba spo-

menuti nekoliko zanimljivih po-dataka iz ratnoga i poratnogastradanja Katoličke Crkve u BiHiako su dijelom već bili spome-nuti. Prvo, zbrajajući sve navede-ne žrtve, proizlazi da je tijekomDrugoga svjetskog rata Katolič-ka Crkva u BiH ostala bez 227smrtno stradalih svećenika, bra-će laika, bogoslova, sjemeništa-raca i časnih sestara. Na izravanili neizravan način od partizan-ske i komunističke ruke strada-lo ih je čak 184, odnosno 81,05%.Od tifusa ih je umrlo 16 (7,04%),četnici su ih ubili 18 (7,92%) a de-vetoro (3,96%) ih je život izgubi-lo na neki drugi način. U nekim

STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERECEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (5)

Smrt na način pravih kršćanskih mučenika

Uzroci smrti braće laika, bogoslova i sjemeništaraca

Uzroci smrti svih stradalih crkvenih osoba od 1941. do 1952. godine

Još jednom je jasno proizašlo da se nikako nije moglodogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenihosoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti.Dapače, to je morao biti plan ideologa i vođa novo-ga režima jer se ne može drukčije objasniti činjenicada je od početka rata sve do kraja 1944. godineubijeno 40 svećenika a nakon toga čak njih 120. Tovrijedi posebice za 1945. godinu u kojoj su likvidira-na čak 104 svećenika u svega nekoliko mjeseci.

Drago Desput, član sudskoga odsjeka Glav-noga štaba Narodno-oslobodilačke vojske i Par-tizanskih odreda Hrvatske, poslan je u Dalma-ciju početkom 1945. godine da obiđe vojne sud-ove na tome području, da pregleda njihov radi da im pomogne. O tome svome djelovanju već17. siječnja 1945. poslao je iscrpan izvještajCentralnom komitetu Komunističke partijeHrvatske. Iz toga dokumenta, koji opisuje sta-nje na području od Dubrovnika do Zadra, aobjavljen je nedavno u knjizi Partizanska i ko-munistička represija i zločini u Hrvatskoj1944.-1946. Dokumenti (Hrvatski institut za po-vijest, Slavonski Brod 2005., str. 56-58), preuzi-mamo samo dio u kojemu Desput spominje 20svećenika. Njih su partizani, kao i druge zaro-bljenike, bez ikakva suđenja likvidirali na du-brovačkom području do slanja ovoga izvještajaa u međuvremenu je, mnogo poslije njihovaubojstva, naređeno je da im vojni sud napišeosudu na smrt. Drago Desput kaže:

» (…) Od likvidiranih jedan su dio domaći

Kako su partizani ubijali svećenike u Dubrovnikuljudi, a jedan dio zarobljenici naši državljani,koji su bili u zarobljeničkim logorima. Za jedandio od likvidiranih zatraženo je od naših vojnihsudova da se izrade presude u svrhu objavlji-vanja, što je i učinjeno. (…)

(…) sama justifikacija likvidiranih vršena jebez potrebne opreznosti (…) u Dubrovniku gdjese je justifikacija vršila ne strijeljanjem već suse takva lica klala. To je u Dubrovniku radilajedinica narodne obrane (…)

Osim toga, medju likvidiranima ima i tako-vih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unu-tar četiri zida. Njih je trebalo najprije raskrin-kati medju narodom, izvesti na javno sudjenjei onda suditi. Kao primjer navodim slučaj sa 20popova u Dubrovniku.

(…) Koliki je broj likvidiranih nije poznato.Ali on po mom mišljenju nije prevelik, što višeon je na nekim sektorima mnogo premalen.Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidi-rano svega oko 100 ljudi. To je premalen broj zaDubrovnik i okolicu (…)«

od tih devet slučajeva poznat jeuzrok smrti, dok se za neke nezna ni kako niti gdje su umrli.

Najmlađi 12,a najstariji 84 godine

Drugo, Ivan Skender, sjeme-ništarac Banjolučke biskupije,ubijen 9. kolovoza 1941. u Kr-njeuši kod Bosanskoga Petrovca.Imao je svega 12 godina i bio je

najmlađa žrtva među svim stra-dalim crkvenim osobama u Crk-vi među Hrvatima uopće, a donVide Putica, svećenik Trebinjskebiskupije, ubijen 6. rujna 1942. uPrenju kod Stoca, bio je u 84. go-dini života i najstarija je žrtvaiste Crkve. Tako upravo Crkva izBiH drži oba ta »rekorda«.

Crkva u BiH krajem1949. ostala bez ijednoga biskupa

Treće, komunistička vlast je,progoneći svećenike i biskupe,učinila tako da je Crkva u BiHkrajem 1949. ostala bez i jednogabiskupa na službi, a bila su dvoji-ca. Najprije je mostarskoga bis-kupa Petra Čulu 1948. godine namontiranom procesu osudila na

višegodišnju robiju, a skopskogaje biskupa Smiljana Čekadu, kojije upravljao Banjolučkom bisku-pijom kao apostolski upravitelj,na kraju 1949. godine protjeralaiz BiH i zabranila mu svako dje-lovanje na tome području.Četvrto, kao posebnu bezoč-

nost svakako treba ponoviti kakoje ubojstvo nedužnoga Maksimi-lijana Nestora, svećenika Banjo-lučke biskupije i župnika u Drva-

ru, i grupe po-sve nedužnihhodočasnika,koji su ubijeni27. srpnja 1941.postao događajkojim se u BiHkroz cijelo raz-doblje nakonDrugoga svjet-skog rata, a tako-đer i danas, služ-

beno obilježava početak ustankaprotiv fašizma - taj je datum da-nas državni praznik.

Drugi oblici progonaI vjerojatno nije posljednje,

stradanja crkvenih osoba bila sumnogo veća negoli je kazano ugornjem statističkom prikazu. Unjemu, naime, nisu ni spomenu-ti brojni svećenici, časne sestre ibogoslovi, koji nisu tragično za-vršili, ali su bili jako mučeni ulogorima i zatvorima neposrednoposlije rata čije su posljedice no-sili cijeloga života. K tome, ko-liko je poznato, nitko se nikadanije ozbiljno pozabavio brojemduhovnih osoba koje su se na-kon Drugoga svjetskoga ratanašle u inozemstvu kao progna-nici i nikada se više nisu moglivratiti kući. Isto tako, jedva da je

itko ikada spomenuo duhovneosobe, po narodnosti Nijemce iTalijane, koji su bili protjerani nanajbrutalniji način iako su i porođenju i po redovničkoj ili sve-ćeničkoj pripadnosti bili dio oveCrkve.

Morao je biti planideologa i vođa novogarežima

Da bi nastao ovaj tekst, bilo jepotrebno posegnuti za već obja-vljenim istraživanjima nekolici-ne ozbiljnih autora koji su spo-minjani na prethodnim stranica-ma, ali također i dijelom istra-živati ubojstva počinjena nadcrkvenim osobama. Samo tako jemogao nastati ovaj pokušaj saži-manja i statističke obradbe sve-ukupnosti strašne tragedije kojaje pogodila crkvene osobe iz BiHtijekom Drugoga svjetskoga ratai u prvim godinama poslije nje-ga. Još jednom je jasno proizašloda se nikako nije moglo dogodi-ti ubojstvo tolikih svećenika idrugih crkvenih osoba kao po-sljedica slučajnih nesretnih okol-nosti. Dapače, to je morao bitiplan ideologa i vođa novoga re-žima jer se ne može drukčije ob-jasniti činjenica da je od početkarata sve do kraja 1944. godineubijeno 40 svećenika a nakontoga čak njih 120. To vrijedi pose-bice za 1945. godinu u kojoj sulikvidirana čak 104 svećenika usvega nekoliko mjeseci. Dodatnidokaz da se radilo o planiranojlikvidaciji je u činjenici da nika-da nitko nije odgovarao za smrt

bilo koje crkvene osobe iako ih jedaleko najviše ubijeno poslije za-vršetka ratnih operacija i to bezikakvoga suđenja i na najbrutal-niji način. Mnogi su ubijeni uvrlo tajnovitim okolnostima takoda ne postoje nikakvi pisani tra-govi o njihovim nasilnim smrti-ma. Međutim, u mnogo slučaje-va, srećom, ipak postoje doku-menti i zabilježena svjedočan-stva preživjelih svjedoka ili iska-zi izravnih sudionika zločina. Iztih sačuvanih dokumenata i po-uzdanih svjedočanstava proizla-zi da je više stradalih crkvenihosoba vlastitu smrt prihvatilo nanačin pravih kršćanskih muče-nika, tj. kao priliku da i u ek-stremnoj situaciji posvjedočesvoje kršćansko uvjerenje i lju-bav. Kao podsjetnik da je zaistatako bilo neka bude dovoljno jošjednom upozoriti samo na načinna koji je svoju smrt prihvatioJakov Barišić, župnik u Gradač-cu. Usprkos tolikoj količini kr-šćanskoga svjedočenja, samo zapet ubijenih časnih sestara, kojesu četnici odveli s Pala i ubili1941. godine, pokrenut je postu-pak proglašenja svetim ( Berna-deta Banja, Krizina Bojanc, An-tonija Fabjan, Jula Ivanišević,Berchmana Leidenix). Stoga jeopravdano još jednom postavitipitanje svrhe našega govora ožrtvama Drugoga svjetskog rata.Tu mislim prije svega na govorcrkvenih ljudi o tome pitanju.Mnogo puta sam imao dojam dase o stradanjima nevinih sveće-nika i vjernika govorilo i pisaloprije svega kako bi se upozorilo

na beskrajnu mržnju neprijateljakoji su ih pogubili. Tako se govoro žrtvama nerijetko pretvarao ugovor o razbojnicima različitihvrsta i o zloći progonitelja te je,nažalost, mržnja protivnika Crk-ve i našega naroda često postaja-la središnja tema. Stoga smat-ram da je konačno došlo vrijemeda se prestane baviti mržnjomzločinaca i počne govoriti o ljuba-vi žrtava. Vrijeme je da promije-nimo svoj način govora o njiho-voj tragediji i odnos prema nji-ma. Naime, neki od njih su sigur-no završili život na način koji jebio vrlo sličan umiranju muče-nika prve Crkve za vrijeme pro-gona rimske države. A mi, iako jesigurno da nisu rijetki među nji-ma umrli na izvorno mučeničkinačin, nismo takve prepoznalikao svece i mučenike. Barem ni-smo do sada!

(Svršetak)

Gk-36-37.p65 30.7.2005, 12:2537