LIJEČENJE PREŽIVJELIH POLITIČKOG I

RATNOG ZLOSTAVLJANJA:

PSIHOTERAPIJA SVJEDOČENJEM

Dr. Alma Džubur Kulenović, Klinika za psihijatriju

Univerzitetskog medicinskog centra u Sarajevu

Reći ću ti nešto o pričamaOne nisu samo za zabavu,Ne daj se prevariti.Vidiš, one su sve što imamo U borbi protivBolesti i smrti.Ako nemaš pričeNemaš ništa.

Njihovo je zlo moćnoAli ono se ne može suprotstaviti našim pričama.Zato oni pokušavaju uništiti naše pričePobrkati ih i prepustiti zaboravu.Oni bi to željeliI bili bi tada sretniJer bismo mi bili bez obrane.

Protrljao je svoj stomakOvdje ih čuvamOvdje, dotakni svojom rukomVidiš. Miču se.Ovdje je život Za ljude, za narodI u stomaku ove priče

Ritual i ceremonija sve više rastu. Leslie Marmo Silko, uvod u knjigu

Ceremonija

Pjesnikinja kaže: "Ako nemaš priče, nemaš ništa".

Ona najvjerojatnije pretjeruje što je u književnosti

dozvoljeno, ali se možemo složiti da je potreba za

kazivanjem priča, a osobito priča o vlastitim iskustvima,

jedna od bazičnih ljudskih potreba. "Naša najveća

težnja", kaže Daniel Taylor (1), "veća čak i od želje za

srećom, je želja da naši životi imaju značenje." Ova želja

predstavlja originalni impuls za priče. Kazujemo priče jer

se tako nadamo pronaći ili ostvariti veze među stvarima i

događajima. Priče povezuju prošlost, sadašnjost i

budućnost na način koji kazuje gdje smo bili čak i u

vremenu kada nismo bili rođeni, gdje jesmo i kamo

idemo. U davnim vremenima, u doba velikih epova i

klasične drame, ovo je predstavljalo kolektivno sredstvo.

Tamo heroj nije "ja" nego "mi". Prošlost, sadašnjost i

budućnost pripadaju vremenskom pravcu događaja. Ako

heroj pripovijeda o nečemu što se dogodilo njemu, on

kazuje što se dogodilo njegovoj zajednici, njegovom

narodu. Sa dolaskom modernih vremena, sudbina

pojedinca postaje najvažnijim aspektom priče. Put za

psihoterapiju svjedočenjem otvoren je početkom

devetnaestog stoljeća kada su ep i klasična drama ustupili

mjesto romanu in on je postao "simptom civilizacije"

kako to kaže Bakhtin (13).

Očito je da lječidbenu moć kazivanja priča nisu

otkrili profesionalci mentalnog zdravlja. Upotreba ove

terapijske moći može se vidjeti u običajima i ritualima

brojnih kultura i religija. Primjerice, u brojnim kulturama

postoji običaj da kada se posjećuje obitelj i dom

preminuloga posjetioci potiču ožalošćene da ponovo i

ponovo kazuju priču o smrti voljene osobe. Ova

kombinacija naracije i rituala u relacijskom kontekstu, sa

osobom koja istinski sluša i empatizira bila je korištena

stoljećima za olakšavanje emocionalne boli uzrokovane

traumom i gubitkom.

Priča ne postoji bez kazivanja, i priče nastaju i

pripadaju u prostor između kazivača i slušača (13).

Dijelejenje traumatskih i netraumatskih sjećanja tako

postaje vehikulumom za postizanje ljudske povezanosti,

čineći ovu povezanost mogućom kako na grupnom tako i

na komunalnom nivou. Ipak, premda je ovo saznanje

inherentno ljudskim zajednicama od antičkih vremena do

danas, primjeri ušutkivanja i potiskivanja historijskih

sjećanja su čini se prisutni u društvenim zajednicama

jednako toliko dugo. Utišavanje ovih sjećanja sa

posljedičnim onemogućavanjem ljudske uzajamnosti i

povezanosti izgleda da predstavlja jedno od osnovnih

sredstava političke opresije.

U slučajevima kada su iskustva koje je pojedinac

preživio daleko izvan okvira uobičajenih ljudskih

iskustava, ova sjećanja mogu biti tako preplavljujuća da

ih nije moguće intergrirati u postojeće mentalne okvire

(3). Čini se da se način da se ovo omogući sastoji u tome

da se pojedinac mora vratiti svojim sjećanjima da bi ih

kompletirao. Ovaj se proces odvija u terapijskoj dijadi, u

prostoru izmežu kazivača i slušača. Sam kognitivni čin

stvaranja naracije, govorenja o onome o čemu se nije

moglo govoriti može biti od izuzetne koristi za

preživjelog i u nekim slučajevima dovesti do potpunog

oporavka. Preživjeloga više ne proganjaju intruzivni

fenomeni ponovnog proživljavanja. Priča je ispričana i

on ili ona su joj dali mjesto u svom životu i time u cjelini

svoga selfa. Preživjeli sada može i umije pogledati natrag

na ono što se dogodilo, traumatska sjećanja su

integrirana u self i njihovo paralelno postojanje više ne

interferira sa sadašnjošću.

U slučajevima traume izazvana političkim nasiljem,

kazivanje priče publici koja se sastoji samo od jedne

osobe često nije dovoljno. Ono pomaže, ublažava

simptome, fragmenti traumatskih sjećanja se mogu

sastaviti kao i afektivni i kognitivni aspekti ovih

iskustava. Ali preživjeli političkog nasilja i njihovi

terapeuti imaju potrebu da dignu svoj glas protiv opresije

i terora. Oni imaju potrebu da tako daju smisao svojim

nezamislivim pričama.

Izgleda da psihoterapija svjedočenjem pruža ovakvu

mogućnost. Ova je metoda osmišljena gotovo slučajno.

U Chileu su za vrijeme diktature Pinocheta skupljana

svjedočanstva preživjelih torture i korištena za

denunciranje slučajeva političke opresije pred

međunaradnom zajednicom. Priče preživjelih su snimane

na audio-kaseti, transkribirane i slane međunarodnim

institucijama kao dokazi protiv diktature. Ali

profesionalci mentalnog zdravlja u Chileu su ubrzo

primijetili da ova procedura ujedno i umanjuje simptome

preživjelih. Eugenia Weinstein i Elisabeth Lira (4) su

također primjetile još značajnije da :"svjedočenje

transformira nešto bolno i ponižavajuće u dokument koji

može pomoći i drugim ljudima". Stoga svjedočenje nije

bilo isključivo katartično nego i političko i pravno

sredstvo za borbu protiv agresora.

Također, svjedočenje nije predstavljalo samo

narativ, nego dokument koji su preživjeli i terapeut

stvorili zajedno, korigirajući ga i dodajući nova sjećanja

u tom procesu. Kasnije se preživjeli uvijek mogao vratiti

tom dokumentu budući da je jedna kopija ostajala kod

njega ili nje na kraju tretmana. Weinstein i Lira (4)

primijetile su još jedan važan aspekt posjedovanja ovog

dokumenta. "Ljudi su imali svoju priču u rukama i mogli

su je fotokopirati i slati, raditi s njome što žele…"

Nastanak psihoterapije svjedočenjem bio je jednako

važan i profesionalcima mentalnog zdravlja jer su sada i

oni dobili mogućnost da osmisle stravične priče koje su

kontejnirali. Evo kako Inger Agger, psihologinja iz

Danske koja se bavila istraživanjem psihoterapije

svjedočenjem kod ženskih izbjeglica političkog i

seksulanog zlostavljanja opisuje ovu potrebu: "Ja sam

također bila motivirana i potrebom da se 'otarasim' dijela

ovoga zla koje sam kao terapeut trebala saslušati i

kontejnirati. Željela sam dati značenje ovim

nezamislivim pričama, a također sam željela dati vlastito

svjedočenje o tome kako to izgleda susresti se sa

namjernim ljudskim zlom." (5).

Ovo je ohrabrilo tranziciju od terapeuta ka

'profesionalcima svjedocima', termin koji je kasnije uveo

Robert Jay Lifton (6).

U današnjem svijetu profesionalci mentalnog

zdravlja se i dalje susreću sa ovim pitanjima i izazovima,

u radu sa preživjeilma političkog zlostavljanja. Izgleda

da je vrlo teško osmisliti tretman za preživjele unutar

tradicionalne paradigme, unutar konvencionalne

medicinske i psihijatrijske metode.

Psihijatrija se historijski bavila individualnom

patnjom, ali je ona također odgovarala i na realitete u

ljudskim životima i istinitost njihovih priča. Postoje

tradicije socijalne psihijatrije, psihijatrije psihološke

traume koje su uistinu skrenule pažnju na važnost

traumatskih sjećanja i njihovo značenje u životu

pojedinaca. Također u skorije vrijeme možemo crpsti

inspiraciju iz integriranog pristupa mentalnog zdravlja i

zaštite ljudskih prava. Psihijatrija posjeduje tehnike koje

su prikladne za rad sa preživjelima i njihovim sjećanjem,

ali ne može više mirno stajati u konvencionalnoj

kliničkoj paradigmi. Psihoterapija svjedočenjem koja

potječe iz koncepta "angažirane psihologije" i "etičke ne-

neutralnosti" (7,8) pružila nam je tehniku za individualnu

kliničku intervenciju, ali također i za pristupe iz pozicija

ljudskih prava, sociologije, etike, književnosti, ukratko

interdisciplinarne pristupe.

Tehnički, psihoterapija svjedočenjem je

individualna psihoterapijska metoda: preživjeli i terapeut

uspostavljaju radnu alijansu stvarajući vrijeme i prostor u

kojem se traumatska priča može ispripovijedati i

dokumentirati. Potom oni zajedno traže načina da sa

ovom pričom upoznaju i druge. Terapijske seanse

održavaju se jednom tjedno ili jednom u dva tjedna i u

prosjeku terapija traje šest seansi u trajanju od prosječno

devedeset minuta.

Kazivanje priče o traumi predstavlja esencijalni dio

mnogih ako ne i svih terapijskih pristupa psihološkim

sekvelama traumatskih doživljavanja. Korist ovoga

pristupa opisana je od brojnih terapeuta i istraživača.

Primjerice van der Kolk i van der Hart (2) drže da do

terapijskog učinka dolazi u procesu transformacije

traumatskih sjećanja u naraciju. Psiholog Jerome Bruner

(9) naglašava drugi važan aspekt kazivanja traumatske

priče - osmišljavanje proživljenih trauma u "potrazi za

integralnom strukturom koja može obuhvatiti ono što su

učinili sa onim što su osjećali i onim u što su vjerovali. "

Cienfuegos i Monelli (2) smatraju da je kazivanje

traumatske priče prilika za abreakciju emocija straha,

tjeskobe, srama i boli, kao i prilika za povezivanje

afektivnih i kognitivnih aspekata traumatskih doživljaja

koji su prije toga bili disocirani. Ovaj proces omogućava

pojavu koherentnijeg selfa koji onda "ponovo otvara

mogućnosti rasta".

Rad sa preživjelima traumatskih doživljaja, osobito

sa žrtvama političkog nasilja, od terapeuta zahtijeva

posebnu vrstu slušanja. Judith Herman piše da je

"terapeut pozvan da bude svjedokom zločina. Terapeut

mora afirmirati poziciju solidarnosti sa žrtvom. Ovo ne

podrazumijeva simplicističku primjedbu da žrtva ne

može biti u krivu, nego obavezuje na razumijevanje

fundamentalne nepravde traumatskog iskustva…"(10).

Čileanski autori opisali su posebnu vrstu kontratransfera,

"angažiranu vezu" u kojoj terapeut poprima aktivnu i

definitivnu poziciju solidarnosti sa žrtvom. (7) David

Becker naglašava da "ćemo također shvatiti u kojoj mjeri

duševno zdravlje naših pacijenata ovisi o voljnosti

društvene zajednice da se bavi njihovim problemima"

(8). U skladu sa navedenim Robert Jay Lifton je rekao:

"Mi moramo raditi sa ne-neutralne pozicije, prihvaćajući

bazičnu posvećenost našim pacijentima kojom im

pomažemo da socio-politički zločin koji se transformitao

u bolest pojedinca, ponovo pretvorimo u nešto što će

olakšati društvenu, a time i individualnu elaboraciju" (6).

Ova zainteresiranost za socio-historijske događaje i

kolektivno pamćenje podrazumijeva da psihoterapija

svjedočenjem zahtijeva pomak paradigme od

konvencionalnog medicinskog i psihijatrijskog

terapijskog modela. Ovaj pristup podrazumijeva, osim

psihijatrije i doprinose drugih znanosti, sociologije,

povijesti, književnosti, ljudskih prava. Naprimjer, naš rad

sa bosanskim izbjeglicama u Chicagu je osim liječenja

individualnih žrtava traume podrazumijevao i stvaranje

arhiva kazivanja preživjelih u kojem su njihova sjećanja

kao i asocirane spoznaje i dileme skupljene i postale

pristupačnim za istraživanje. Cilj nam je bio pokušati

umanjiti patnju pojedinaca, ali također i upotrijebiti

njihove priče za novo razumijevanje historije i

razmijeniti ovo znanje sa drugima u naučnim i

umjetničkim krugovima kao i sa borcima za ljudska

prava i zajednicom izbjeglica.

Rezultati našeg istraživanja psihoterapije

svjedočenjem kao terapijske intervencije u populaciji

odraslih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u Chicagu

ukazuju na to da ova metoda značajno reducira

posttraumatske poteškoće, umanjujući postotak

dijagnosticiranog posttraumatskog stresnog poremećaja,

ali i izraženost simtpoma (severity score). Kao terapijska

intervencija, svjedočenje predstavlja jednu od brojnih

metoda za tretiranje psiholoških posljedica traumatskih

doživljavanja. Oporavak od traume odvija se na dugom i

zavojitom putu i metoda koja u jednom trenutku za

jednog preživjelog može biti vrlo korisna, u nekom

drugom trenutku može biti posve beskorisna ili čak

štetna. Potrebno je još mnogo istraživanja da bismo više

znali o indikacijama koje će psihoterapiju svjedočenjem

moći učiniti što efikasnijom za preživjele.

Za sada, naša saznanja u radu sa bosanskim

izbjeglicama u Chicagu upućuju na to da osobe sa

ozbiljnom kliničkom slikom posttraumatskog stresnog

poremećaja, (vrlo visok zbroj simptoma, osobito

podražljivosti i disocijativnih simptoma), u početku

mogu imati više koristi od psihofarmakološkog liječenja,

dok se psihoterapija svjedočenjem može uvesti kasnije,

nakon što su njihovi simptomi reducirani na umjereniji

nivo. Također se mogu spomenuti i određena psihološka,

somatska i socijalna stanja koja mogu kontraindicirati

psihoterapiju svjedočenjem u terapijskom planu

pojedinih preživjelih. Ova stanja uključuju: ozbiljne

poremećaje mišljenja i prosudbe u sklopu psihotičnog

poremećaja ili poremećaja raspoloženja, ozbiljne

kognitivne deficite u sklopu organskog moždanog

sindroma, zlouporabu i ovisnost o alkoholu i drugim

sredstvima ovisnosti, predhodno postojeće poremećaje

ličnosti koji mogu interferirati sa uspostavljanjem radne

alijanse, kao i ozbiljne somatske poremećaje. S druge

strane, psihoterapija svjedočenjem može se ponuditi

pojedincima koji bi inače najvjerojatnije iz svojih ličnih

ili kulturnih razloga, odbili bilo koju primarno terapijski

orijentiranu metodu, ali bi rado prihvatili svjedočenje u

milieu zajednice izbjeglica, prihvaćajući ovu metodu

prvenstveno kao politički čin. Ovo bi moglo pokazati da

bi psihoterapija svjedočenjem mogla poslužiti kao

metoda prevencije psiholoških posljedica traumatskih

doživljavanja.

U teorijskom razmišljanju o psihoterapiji

svjedočenjem kao terapijskoj intervenciji, odnosno o

načinu na koji ova metoda dovodi do poboljšanja

kliničkih simptoma, možemo obratiti pažnju na različite

faktore koji ovome doprinose. Prva tri od ukupno četiri

takva faktora, prisutna su pojedinačno ili u kombinaciji i

u drugim terapisjkim intervencijama dok je četvrti faktor

jedinstven za ovu metodu. Psihoterapija svjedočenjem se

eklektički koristi ovom kombinacijom faktora odnosa,

integracijskim i ritualnim faktorima sa dodatkom

socijalnog faktora da na jedinstven način pristupi svijetu

psihe preživjelih i stvori okvir u kojem može doći do

redukcije patnje.

Prvo, psihoterapija svjedočenjem proizlazi iz

odnosa. Odnos između preživjelog i terapeuta koji je

siguran i prožet povjerenjem postaje milieuom u kojem

se odvija i dokumentira kazivanje preživjelog. Slušač

između ostaloga mora posjedovati adekvatnu upućenost

u povijesne i političke događaje koji su doveli do traume

preživjelog. U psihoterapiji svjedočenjem, kazivanje

pripada prvo i najviše kazivaču. Ipak, na neki način, ovo

kazivanje pripada i odnosu između preživjelog i

profesionalca, smješta se u prostor između kazivača na

način na koji Bakhtin razmišlja o mjestu gdje se odvija i

bilo koji dijalog. U mnogim slučajevima, da nije bilo

ovog odnosa, do kazivanja nikada ne bi došlo. Također,

svjedočenje je uvjetovano odnosom zbog načina na koji

profesionalac podržava tok priče i olakšava njenu

ekforaciju kao i usklađivanje sveukupnog kazivanja. Iz

našeg iskustva, vidjeli smo da je kazivanje koje proizlazi

iz svjedočenja uvelike različito od priča koje nastaju iz

vlastitih pokušaja preživjelog da svoje iskustvo pretoče u

priču, neovisno o individualnim pripovjedačkim

spsosobnsotima. Citirajući jednog preživjelog: Nije lako

govoriti o svom stradanju. Za tebe sam morao koristiti

više riječi, više rečenica i objašnjenja da bi me ti mogla

razumjeti, nego kada o tome pričam sa drugima koji su

preživjeli isto što i ja. A kada koristiš pune rečenice, to je

mnogo teže, bolnije, jer organiziraš dijelove sjećanja u

svom pamćenju u novu strukturu. I zato je ovo efikasnije.

Bolnije ali korisnije. (11)

Drugo, integrativna komponenta psihoterapije

svjedočenjem pruža preživjelom priliku da asimilra

disocirane fragmente traumatskog sjećanja, da asocira

afektivne i kognitivne aspekte tog sjećanja, kroz

katarktičko iskustvo u abreakciji afekta u milieu

empatičnog i povjerenjem prožetog odnosa. Svjedočenje

pokriva cijeli životni vijek kazivača i tako daje priliku za

pregled životne historije (14), za pokušaj integriranja

traumatskog doživljaja u ukupnost selfa, borbu o kojoj

često govore preživjeli da integriraju sjećanje na etničke

zločine sa predhodno postojećim sjećanjima na

multietnički život. Svjedočenje postaje točka u vremenu

pojedinca iz koje on ili ona može pogledati unatrag i

preispitati svoje prijašnje stavove o primjerice etničkom

identitetu, nasilju i praštanju. Slušač može pomoći u ovoj

borbi da se kazivanje udalji od etničke mržnje i prema

perspektivi koja vrednuje univerzalna ljudska prava

iznad svega.

Treće, ritualni aspekt psihoterapije svjedočenjem su

prvi opisali Agger i Jensen u vezi njihovog rada sa

žrtvama političkog nasilja koji su bili izbjeglice u

Danskoj. Inger Agger u svojoj knjizi Plava soba govori o

ritualnom prostoru plave sobe u kojoj su se svjedočenja

odvijala nazivajući taj prostor psiho-socijalnim

prostorom (5). I mi smo uspjeli kreirati sličan prostor u

domovima izbjeglica i u izbjegličkom centru.

Nastavljajući sa ritualnim aspektom, također možemo

reći da se svjedočenje sastoji od tri ritualna čina. Prvi je

potpisivanje suglasnosti za sudjelovanje u studiji. Taj čin

označava punktum u vremenu kada su preživjeli i

profesionalac sačinili eksplicitan dogovor i odluku da

krenu u poduhvat registriranja i dokumentiranja

kazivanja. Drugi ritual je trenutak potpisivanja

dokumenta psihoterapije svjedočenjem, trenutak koji

označava konac procesa prihvaćanja. Konačno, treći

ritual je kada se svjedočenje preživjeloga prezentira

drugima, bilo direktno od strane preživjeloga ili

indirektno kroz tekstove kao što je ovaj. U jednom

drugom smislu, također možemo reći da je svjedočenje

ritual blizak oralnim tradicijama na Balkanu.

I na kraju, socijalni aspekt psihoterapije

svjedočenjem predstavlja vjerojatno najveću distinkciju

ove metode od drugih. Njegov je izravni cilj da kazivanje

o traumi pomakne iz psihoterapijske dijade, da to

kazivanje preobliči u socijalnom i društvenom kontekstu

u kojem je etiološki faktor političkog nasilja prvotno

djelovao. Za preživjele ovo predstavlja ključni faktor

"ulaska u smisao" (9), dok kazivanja dodiruju bolna,

sramna sjećanja i poduzimaju korak u pravcu obnove

selfa, identiteta i povezanosti u odnosu na kolektive

kojima se pripada.

Kada smo počeli naše istraživanje psihoterapije

svjedočenjem kao terapijske intervencije, imali smo

prilično jasnu ideju kako ova metoda djeluje na

individualnom nivou, što smo uskoro i potvrdili

rezultatima istraživanja, ali i kroz povratne informacije

pojedinaca koji su sudjelovali u projektu. Kako je naš

projekt napredovao u zajednici bosanskih izbjeglica u

Chicagu, tako smo nalazili sve više odjeka našeg

projekta u zajednici. Tako je svijest o postojanju Arhive

kazivanja preživjelih pri Univezitetu u Illinoisu na neki

način postala i terapijskim faktorom na grupnom,

kolektivnom nivou, dajući tako smisao iskustvima i

pričama koje još nisu bile izrečene jer su možda

preživjeli shvatili da odgovor na pitanje "Zašto sva ova

patnja?" nije bio Tolstojev "Tek tako" u Smrti Ivana

Iljiča, nego nešto drugo. Mi također posve izvjesno

znamo da odgovor nije niti postholokaustni refren

Nikada više. Što je odgovor još ostaje da se vidi.

Nadamo se da ćemo vidjeti da li psihoterapija

svjedočenjem u kombinaciji sa arhivom kazivanja

preživjelih može odigrati neku ulogu u procesu pomirbe

u ovoj nekad multinacionalnoj zajednici čije je društveno

tkivo pocijepano i potreseno kroz iskustva rata i genocida

i kroz blok komunikacije koji čini prepreku

uspostavljanju ljudskih odnosa.

Reference:

1. Daniel Taylor: The Healing Power of Stories,

Doubleday, new York 1996.;

2. AJ Cienfuegos and C Monelli, 'The Testimony of

Political Repression as a Therapeutic Instrument'

American Journal of Orthopsychiatry (1983), 53, (1),

pp. 43.51;

3. Van der Kolk, B.A, Van der Hart, O. 1991. The

Intrusive Past; the Flexibility of Memory and the

Engraving of Trauma, American Imago Vol. 48, No 4,

pp. 424-454, The Johns Hopkins Univeristy Press;

4. Lira E. 1983 The Chilean Experience in the

Psychological Work of Political Repression and

Torture, paper presented at the Torture Treatment

Conference of Amnesty International in Wisconsin,

October 1983;

5. Inger Agger and Soren Jensen, 'Testimony as Ritual

and Evidence in Psychotherapy for Political Refugees',

Journal of Traumatic Stress, Vol.3, pp. 115-130;

6. Lifton, R.J. Lecture delivered at the 9th Annual

Meeting of The International Society for Traumatic

Stress Studies, 1993;

7. Becker, D. 1996. The Defficiency of the Concept of

Post Traumatic Stress Disorder When Dealing With

Victims of Human Rights Violations. In Beyond

Trauma; Cultural and Societal Dynamics. New York,

London:Plenum Press;

8. Becker, D, Castillo, M.I, Gomez, E, Kovalskys, J,

Lira, E, 1989. Subjectivity and Politics. The

Psychotherapy of Extreme Traumatization in Chile.

International Journal of Mental Health, Vol 18, No2,

pp. 80-97;

9. Bruner, J. 1990. Acts of Meaning. Cambridge

Massachussetts, London England> Harvard University

Press.

10. Herman, J.L. Trauma and Recovery . Basic Books,

HarperCollins, 1992;

11. Project on Genocide, Psychiatry and Witnessing,

Department of Psychiatry, University of Illinois at

Chicago, Oral History Archives;

12. Inger Agger The Blue Room: Trauma and

Testimony among Refugee Women; A Psychosocial

Exploration (London: Zed Books, 1992);

13. Emerson, Caryl 1997 The First Hundred Years of

Mikhael Bakhtin. Princeton, New Jersey: Princeton

University Press;

14. Shoshana Felman and Dori Laub, Testimony: Crises

of Witnessing in Literature, Psychoanalysis and

History (New York and London: Rotledge, 1992);

15. Stevan M. Weine, Alma Džubur Kulenović, Ivan

Pavković, Robert Gibbons (1999) Testimony

Psychotherapy in Bosnian Refugees: A Pilot Study.

American J Psychiatry 155: 1720-1726;

Abstract

Testimony psychotherapy is a brief individual

psychotherapeutic method for working with survivors of

state-sponsored violence. It was first described by a

group od Chielan mental health workers who were

terating the survivors of political violence at the time of

Pinochet dictatorship. The method was later deployed

and described by Inger Agger in her work with survivors

of sexual violence, and also used in recording the

narartives of Holocaust survivors. In the Project on

Genocide, Psychiatry and Witnessing of the University

of Illinois at Chicago we used this method in working

with survivors of genocidal trauma from Bosnia and

Herzegovina who were refugees in the US. We sought to

prove the method's clinical efficacy, and tried to

contribute to understanding of the mechanisms of this

efficacy. The combinnation of relational, integrative,

ritual and social components of this method is what we

believe an explanation for its clinical efficacy as a

treatment modality. We also established Oral History

Archives and are trying to use this material for

interdisciplinary qualitative resarch.