Embed Size (px)
Citation preview
Psihi jatr i jska bolnica ‘ ‘Sveti Ivan’’
Godina VI., Broj 9; Zagreb, 23. prosinca 2013.
NAŠE LISJEKlub pacijenata ‘‘Zajedno’’
Literarna radionicaGodina VI., Broj 9;
Zagreb, 23. prosinca 2013.
Nakladnik: Psihijatrijska bolnica „ Sveti Ivan „ , Jankomir 11, 10090 Zgreb
e-mail: [email protected]
Urednica: Kristina Kristović
Pomoćnice urednice: Mia Lukić, Zlata Radušić
Lektorica: Ivana T.
Korektori: Ivana T., Kristina Kristović, Mate Mihanović
Informatička priprema : Slaven Peček
Cretiži i iliustracije: Mihael Etlinger,
Ante Varga,
Zlatko Isaković,
Arijana Krašovec,
Abrina Memić,
Irena Klarin,
Željko Konjević,
Vedran Kedmenec,
Sabrina Memić,
Nataša Kale
Autorica naslovnice: Arijana Krašovec
Tisak : PRODIGITAL, 1. Trnjanski zavoj 5, 10 000 Zagreb
Naklada 150 primjeraka
Inačica u elektronskom obliku dostupna na www.pbsvi.hr
Impresum
4
S A D R Ž A J
5
Impresum ................................. 4Sadržaj ................................. 5Uvod ................................. 6Igor Valjak ................................. 8Jelena Boždar ................................. 11Arijana Krašovec ................................. 14Jelena Radić ................................. 15Ksenija Rasinec ................................. 16Mihael Etlinger ................................. 18Jeronim Špoljar ................................. 19Vanesa Ljahnicki ................................. 21Siniša Senjić ................................. 22Zlatko Jagurić ................................. 23Jurica Hržić ................................. 24Maja Kalen ................................. 27Ana Car Škrtić ................................. 28Predložak scenarija za predstavuAstrid Milunović i Igor Valjak
................................. 35
Zahvale ................................. 40
Uvod
UrednicaKristina Kristović
Pisati se može kao i disati...Miroslav Krleža
Pisanje je terapija s pomoću koje izražavamo osjećaje, jer osjećaji, ako ostanu neizraženi, ne nestaju, odlaze dublje u nesvjesno i utječu na naš život. Katkad usmjeravaju na sasvim pogrešne staze,pisanjem dopuštamo svom srcu da govori. Ono što je teško podijeliti s ljudima, a napisano je kao odraz misli i emocija u originalnom obliku i na praznoj stranici uvijek je istinit zapis, jer samo se takav može biti otvoren prema sebi, ako u drugih ne dobijemo pravo mišljenje. Pisanjem smo ono što jesmo, zrcalo misli i osjećaja koje nitko drugi ne vidi i taj je proces važan i učinkovit ,zovemo ga rad na sebi, a njegov način ekspresijom.Osjećaje je potrebno izraziti, ne samo oblikovati u mislima, jer svaki osjećaj teži da bude izražen i proživljen. Na ovim stranicama ispisani su najveći strahovi, nade, najljepši snovi i najdublje traume, te težnja da se usklade um i emocije. Misli često imaju svoju volju i riječi koje izgovaramo teku prilično brzo, dok su ovdje spontane i zabilježene unoseći smisleni red i potičući naše čitatelje da pronađu red i smisao unutar sebe.Stranice časopisa također su ukrašene slikama i crtežima članova Likovne radionice, iskušali smo se u pisanju scenarija i surađujemo na istom sa Dramskom i Lutkarskom radionicom, vjerujemo u zajedništvo i vjerujemo da u tome nismo sami i da svaki stih i zapisana riječ nije promašaj ako pogađa vaš osjećaj kojeg treba osloboditi.
6
Vedran Kedmenec - Slobodna slika
7
Vidjela joj se smrt u očima. Te blage njezine oči bile su nekako zasjenjene, starački iscrpljene i mutne. Spavši na pola od svoje nekadašnje tjelesne težine, bila je kost i koža. Na rukama jako se širio splet krvnih žila.Bila je tako mršava. U jednom trenutku i sama je panično odreagirala na svoju mršavost. „Otišla“ je i psihički – skleroza, rekli su liječnici. Ali još je to bila moja mama, dobra, ljupka i poštena.U bolnici je provela deset dana. Tri puta sam je posjetio. No ne bih samo o kobnoj jedanaestoj večeri u Vinogradskoj.Jer pamtim je u vedrom ogrtaču, bijelome sa smeđim i narančastim poljima. Kosa joj je bila prilično raščupana. „Tako ti je lijepa ta skraćena frizura. Odmah djeluješ pet godina mlađa“, rekao sam joj dva-tri dana prije nego što je otišla u bolnicu.Pamtit ću je radije u tome vedrome i začudno veselome smeđe-bijelom ogrtaču u kojem je uspravne glave sjedila kod stola u boravku. To njezino dostojanstvo žene koja se ne da prevariti ni od koga – jer ima dovoljno iskustva!Pretposljednji dan života bila je u vrućici, potpuno suhonjava i otvorenih usta u kojima se meni privezivala crna rupa.Vidio sam je tada kao čistu materiju, no i tada bilo je izlaza. Kad sam je pomilovao po obrazu, nije bila u stanju otvoriti svoje teške vjeđe, ali njezina su se usta malčice skupila.Živjela mi vječno, majko!
Moja majkaIgor Valjak
Iren Klarin - Moje Boje
8
Pravljenje pjesme nijeTek vještinaKad u svakoj pjesmiJedna važna postoji razinaPjesma je cjelina
Ona se diže i spuštaŠiri i skupljaOdraz života sve stihove okupljaČas izražava slutnjeA čas je crvena od ljutnje
Tiha je kao moreŠto se na mjesečini bjelasaOna je bogatstva puna kasa.
Pjesma
Na obiteljskom stolu poslije ručkavino i čaše –zaobljene vinske pravejer vino je to,a ne mlijeko od krave.
Za uzoran bračni pari trpeza mora biti finapričajuć, sjeti se tata pješčanih dinakad je u Libiji bioradnik gosti kad mu jestrana zemlja isprava bilako u grlu kost.
I dan-danas zajedno sjedesa sinomi lagano besjedeo danima prošlimi o planu za sutrašnji ručakjer zbog starosti njihovespomen o daljnjoj budućnostičisti je mućak.
I sin je tu negdjerazmišljajuć’ o vjernosti pobjedei o prednosti brakakao trajne vezebez koje sve postaje pomalobez veze!
Obiteljski ručak
9
Tko zna zaštoje ona odabrala menea ja nju.
Postadosmo dva bićakoja zajednički čeznu
Za drugima, a pomalo i za nas,no to bijaše u zao čas.
Jer naše bolestiuzele su toliko maha.
Da od briga i pričene mogosmo doći do daha.
Tko zna zaštoje ona odabrala mene,a ja odabrao nju.
Priča je too jednome bolničkom prijateljstvu.
Samo prijatelji
Bog je stalno u duhu momi jamac je mom bitku.Izdržao je on moju kritiku.
Bog je u srcu momkoje se trudi da Mariju i Isusa ljubi,a bez ljubavičovjek pruženu ruku gubi.
Da iz močvare izađene oslanjajući se višesamo na materiju i tijelo,nego da misli Bogaiskreno i zrelo.
I uvijek kad se budim,ponovo ga trebamiako ga dan prijeuime čovjekakritički vrebam.
No istisnuti ga iz glavenikako ne mogupa se ovom pjesmomobraćam Bogu.
Bog
Šala može biti velika i malaPametna i glupa da ti je mukaMože biti obijesna i niskaGranica s prostotomTada joj je bliska
Kada padne dobra šalaTreba tvorcu reći hvalaMože šala da ismije i pokudiŠalite se puno, dobri ljudi
Šala
10
Mekane su tvoje riječiDok nestaju s vjetrom,Kroz šapat,Kroz nijeme sate.Vrijeme mi bježi;Uvijek kada sam s tobom...
Mekan je tvoj dodir kojimStvaraš nemarnu ljepotu.Razumijemo se i bez puno priče;I iako ne znamoVolimo li se,Volimo se bez riječi i bez,DodiraBez, pogleda.Sveto.
U nijemom sutonuMisli nam se ispreplećuStvarajući Raj...
(koga je u trenutku briga za sutra?)
Trenutak
Jelena Boždar
Velika stvar u životu malog čovjekaTrenutak spoznaje o vlastitom neznanjuOtpor nerijetko nepotreban dok se gubi u mislimaZašto, kako, čime je zasluženKrah nakon kojeg se sve teže izdići iz pepelaStrašno je bolnoNe znam hoćeš li izdržatiNalet emocija prejak je za tebeKoji si ih uvijek skrivaoSada to više nije opcija
Spoznaja
Arijana Krašovec - Probuđena nadanja
11
Nestalno
Sve što je, sutra ne mora biti.
I zato ti ne dopuštam ušuškanu mekoću
stalnosti. Moram te održati
u napetosti, iščekivanju
sutra, neznanju.
Napokon, ponukana vlastitim neznanjem..
Sati mi prolaze u želji, u molitvi za malo ljubavi.Tvoji dodiri su još uvijek tu, nestaju, nastaju i klize mojim tijelom, ovim tijelom, tvojim tijelom koje ih treba..
Želim te, trebam te, volim te, kroz suze ti priznajem, bol koju sada osjećam ljepša je od svih nježnosti tuđih dlanova..
Iščekujući voduova žedna zemlja voli i dalje.U tišini se predaje suncu što je isušuje i otima joj život, ova zemlja voli i dalje i zna daje voljena...Kroz nijeme kapi kiše i tamne oblake, kroz vodu što se slijeva ispunjavajući ju životnim sokovima i ona diše..
Pluća mi se nadimlju u želji da udahnu što više te čarolije zraka,i kroz bolnu ljepotu vrište tvoje ime...
To ipak nisi ti, samo sjećanje...
Sječanje
12
Sabrina Memić - Probuđena nadanja
13
Ljubav života samo jedanputSe rađa.
I kad ona nestane – ostajuSjećanja i neizbježnanada.
Arijana Krašovec
Ljubav života
Sretan par
14
Nada – vječni motiv boemaFeniks probuđen nakon patnjekrila čuvarakrila mirapozivaju na spas.
Spas leži u bjeliniskrivenoj bjelini umakad se oslobodi,strah će pobjeći.
Jelena Radić
Misli su samo lutajuće sjenkenekih nepoznatih dubinadubina zakopanih u srcuono je pogon – nepobjediva silaako živi voljaa volja je pogon neugasivispašava ako je živanada, nada je spas dok traje.
Bol je snaga koja potiče voljumisli – objekt kojim upravlja okolinaljudi samo su zatočenici svojih iskustava,ali viša sila ima odgovor za iskreneiskreni će pobijediti svoju bolsnagom vlastite dobrote.
Boli krvare kao mrtvacinepravda pobjeđuje ljubavostaju samo nadanjau sutra, nadanjaoslobađaju dobre jecaje.
Kad preostane samo volja,umor svladava željeumor svladava nadukoja se bori da preživi.
Nada preostaje gubitnicimau svijetu grabežljivacasamo ona spašava pale.
Želje opstaju u svijetu izgubljenihnadanja spašavaju molitvemolitve oprosta naivnostipohvala ludosti – sudbinahoće li biti bjelinaili samo magla želja?Neizvjesnost.
Probuđena nadanjalete slobodno poput goluba.Patnje bježe od dobrih misli.Misli su kao izvorbistra voda – sancilj je sanjati danljepši od snova.
15
Oprosti što te gnjavimŠto se usamljena javimŠto omamljena ulazim pod krov tvoj
Oprosti što polubudna sanjamOprosti što te ganjamTo je samo poremećaj moj
Slobodno mi sudiSlobodno poludiSlobodno uđi u moj umVidjet ćeš da je sveSamo mali nesporazum
Nesporazum
Ksenija Rasinec
Ova je sobaPremalena za dvojeBudimo jedno
Ovo je bićeDepresivno za trojeJadno i bijedno
U mojem svijetusve je u stalnom mrakuni blizu svijetlu
Ti si sada tuako želiš, ostanija ne postojim
Haiku-vijenac
Istina je samo izvrnuta lažIskreni lažu naopakoTo je nekoliko riječi o tebiKoje ponavljamKad zadržim namjerno dah.
Ako se ne utopim u tvojoj velikoj laži,Moj život nema značenjaTi lažeš slučajnoI ja slučajno vjerujem
Ja ne znam da ne znam gdje sam,Kocka je bačena.
Lutrija
SonceSonce bo te zeloBojim seDa te k njemu vleče herc
NavekSe zgubim v tvoje laseI iščemTvojo iskreno reč
VčeraVčera nestali so potiNe vidimGde je konec, gde je kraj
MortiTo so tvoje soze v megleJa se vmivamJer bi štela tvojo bol
NegdaOču da me grle nožiJer dok boliZnam da još sem tu
A tiTi me iščeš v te prašineZnajDa mene tvoje sonce zebe
Sonce
16
Oko vrata filmska vrpcaFragment jedne mladostiPrizori iz mog životaBoje davnog vremena
Kad bi svijet bio crvenJa bih bila fotografijaJedan uhvaćeni momentU društvu bijelih haljina
Gromki smijeh žutih zidovaGrimase sporih satovaZloba čvrstih rešetkiGrubo platno perina
Noću budim se iz gorkog snaOko mene groblje lijekovaMoje ime nije KsenijaJer svoja sam halucinacija
Fragment jedne mladosti
Arijana Krašovec - Čempres na osami
17
U meni se rodi i nađe i ponešto tuge,ja i ona, tuga, prepoznamo se i onda je tugaradosna, a ja tugujem, i tada s tugom drugujemi tuga prođe ,a ostade nada samo i maramicautopljena u suzama jedne tuge.
Tuga
Kao izazov čeka te poklon, na dar, a ti pazi daga sa zahvalnošću primiš i pretvoriš ga uzahvalnost što se živi.
Poklon
Svi mi nosimo svjetiljku u sebi, samoupaliti je treba, da bi u nama i okonas i drugima bilo neba.
Svijetiljka u nama
Čežnja je kao otvorena knjigaŠto se čita za onog tko želi nešto.Čežnja su pružene ruke i plamtećeSrce koje drugo srce prepoznajeČežnja, to smo ti i ja i ONČežnja, to je neispijena čaša, takva jeI sada ljubav naša.
Čežnja
Je l’ ti znači ova pjesma u kojoj ćešSe naći, kao iz davnina neke izgubljeneMladosti, što još negdje traje, netaknuta,Kao šuma što diše, kao pismo ili pjesmaŠto se piše, kao dobar dan, ili koji san,Pohranjen u jednoj pjesmi u kojoj ćeš seTi naći i ostati u pjesmi i iz nje u javuIzaći.Je l’ ti znači ova pjesma nešto u kojojSi se našla, a da to nisi očekivala da ćešSe ikada više naći? Reci i nađi se!
Pjesma za one koji će se u njoj naći...
Mihael Etlinger
Abrina Memić - Proljeće
18
Jeronim Špoljar
Potražit ću sreću da umor ne zagospodari koracimašto ih stvorih, ganjajući ljubav, tražeći tebe u snu.Zagubih ključeve da otvorim srce što čeka.
Ne boj se, ne idem nikamo, ostajem tui pitam se jesi li tu ili je sjena neka.
Otvorit ću prozor da vjetar donese stihove tišineda srce ne ožedni, čekajući pogled tvoj.
Katkad izmičem jer bojim se blizinejer laki je korak moj.
Djevojčice moja, ja tvoja sam igračka, lutka što plačei igraj se, samo nemoj dugo
U oblacima s vjetrovima sad srce moje skačesretan sam i kliknut ću: odlazi, tugo!
Sretan sam
Sve note znam napametSve stihove darovah tebiJa obična skitnica gradskaŠto ranom zorom hrani goluboveDok na večer u parku na klupiS mjesecom priča
Moja su jutra, moja nova odrastanjaJedan stari kaput s notesom u džepuDrvena olovka što svakim danomNestaje kao i godišnja doba
Moje prve ljubavi, parkoviZelene oazeMračni hodnici u centru gradaKavane te gradske gospoje štoSvojim šarmom šarmiraju
Kolodvori, ti nestašni vragolaniŠto puk dočekuju s osmijehomDok tužno vraćaju uspomeneI sjećanja
I sve to osta zapisano naKomad starog papiraU koji zamotah krišku kruhaOstavljajuć za golubove svojeJa ostavljam sve i ljubav i ponos tebi,Voljena, iako izgubih svoj kaput stariU tu ljetnu noć uzLimenku piva u parku na klupi!
Kaput stari
Z jutra sem se digelMegla je bilaSuzu sem zbrisal s mokrega licaFajrunt je došel, dobro sem znalI kaj bum sad ja, se sam ti dal
Penezi više ni, ja ostal semKak crkveni mišKaj škorju kuružnjaka iskaNi mrve ni da nahranim taubeke svoje
Se hladno je dok pri zipki starojJoš navek v snu angelek stojiStaro srčeko kaj naredil jeNeki potepuh domačiNa hladen kamen glediA v srcu mom je navek rajNavek raj s kog meGlediš ti
Tam gdi si ti
19
Za mnogo toga u životuOstajem prevaren.U ljubavi sramežljiv i nijem,Bez skrovišta, bez zaklonaJa lutam bez naklona.
Mnogo toga ne vidimI ne pratim modu.Toga što volim teJa se ne stidimI pratim te u hodu.
Samo malo riječi fali mi.Fali mi i pokoja suza,Ali baš neki glumac nisamZa ulogu života.Hajde, hajde, reci miDal’ voljet je sramota?
Ja nemam taj dar, ni novcaDa poklanjam.Imam samo, samo sebe.Zato dobro, dobro znajDa uvijek, uvijek glasno predempokraj tebe.
Predem
Mihael Etlinger - Pejzaž
20
Vanesa Ljahnicki
Ja ne znam,Meni je sve toNekako nepoznato, čudno,Meni se pjesme događaju,A romane pišem za stvarno. Meni je čudnoKad muškarac šuti,A još mi je čudnijeKad muškarac plače.Ja sam naviknuta dažene cmolje, jauču, plaču,a od muškaraca očekujemonekakvu snagu, podršku, čvrstinu.
A znam da je sve to isto,Ne znam, nekako čudno,Jako nepoznatoI pitam seŠto ako je plakaoKad sam mu reklaDa me naljutioI da sam mu zbog togaNapisala pjesmu.
A što ako je plakao
Kao da je neki crv bio u meni,Nisam se mogla smiriti,Non-stop sam ga zivkala,Histerizirala, maltretiralaPokušavajući mu reći nešto,A to nešto bi se svaki putPretvorilo u ništa.
On je sve to onakoNježno, tiho, bezglasnoProbavljao u sebi,On je šutio.
Osjećala sam neku grižnju savjestiZbog njegoveNeprirodne šutnjeSve dok nije provalila, prosukljalaTa bura koju već mjesecimaDrži u sebi.
On je počeo psovati,Onako pravo kočijaški,On je psovaoI to je radio strastveno,Onako bezobrazno, drsko,Graničeći s nekom vrstomPsihotičnog ludila,On je psovao,A ja sam u jednomTrenutku shvatilaDa nije baš anđeoski svetac,Nego strastveniOriginalni psovač.
A on psuje
Znam da i tiimaš osjećajei da svaka moja gruba i oštra riječpara tvoje emocijepoput najoštrijeg mača.
I ne, ja ne mislimda samo žene imaju osjećajei da samo ženeimaju pravo na suze.
I muškarci mogu plakati,i muškarci plaču,samo što ih nitko ne vidii nitko ih ne tješi.
I ne brini, ljubavi,znam da i ti imaš osjećaje,znam da i ti plačeši osjećam tvoje suze.
Tvoji osjećaji
21
Da bi živio relativno dobrim životom,trebaju ti dovoljno dobri argumenti.Ako ti životni sudac da drugi žuti karton,moraš pognuti glavu, priznati pogrešku i čekati drugu prilikuda se dokažeš sebi i ljudima koji igraju igru što život se zove,priznati sebi i drugima da si loš, teška jespoznaja da je svaki segment sastavni dio života,da budi nadu i daje poticaj,da ideš naprijed i osjećaš se dobro.Neki mostovi su srušeni, a neki se ponovno grade,na ulici srećem potencijalne samoubojice i ubojicekoji čekaju svoje mjesto u ludari.Meni se više tako ne živi, od danas do sutra,našao sam nešto u sebi što se opire tim porivima,a u suncu, mjesecu i zvijezdama koje su neograničeno slobodnenašao sam dovoljno dobre argumenteda igram feri ne dobijem ukor pred isključenje iz života koji je samo mojine dam ga nikome,I volim ga zauvijek.
Argumenti za život
Siniša Senjić
22
Pomozite mi danas,Sudite sutra.Plava su sva moja jutra.
Patim jer je volimI boli jako.
Crkvena zvona zaglušujuJecanje duše,Svi me guše.
Slobode ko vode mi treba.Nek’ djeca cvijeća njen osmijeh blagi beru…
Ne plačem više jer sve je osušio vjetar silni,Koji menosi, baca i razbija,Ko valove mora, do oštrih stijenaI ostaje samo pjena.
Pjena
Zlatko Jagurić
Jednom kad umorim se od životaZnat ću mudro što prava je divota,Pod stablo živo ću sjesti,S mislima svojim;I neću ni jesti ni piti,Samo ću jednostavno – BITI!
Jednom kad umrem
Jesenski dani sivo su crni,bože moj, na me se osvrni.Prošlo je vrijeme,no ja i dalje nosim teško breme: krivica,zbog pravice,i dok drugi slave,pognute glave,ja plačem i pišemjer sretan sam što još dišem.
Jesenski dani
Pejzaž
23
Jurica Hržić
Sjedim sam u praznoj sobiI razmišljam o tebi.U jednoj mi ruci tvoja slika,A u drugoj kutija pljuga.
Buljim u prokletu slikuVeć oko pola sata.Na pamet mi ne pada nikakva idejaDa sebe uvjerim da te više nema.
U zastoru dimaGuši se i najveća suza.No katkad pobjegne suza ponekaI polako nestaje kao tiha jeka.
Ni nakon nekoliko satiNe dolazi do prosvjetljenja.U posljednjem jecaju iz dubine srcaDolazi do ponovnog ujedinjenja.
Htio bih ti reći svoje najljepše riječi,Da te volim iznad svegaI nije mi važno kada ću te naći,Pričekat ću i do kraja svijeta.
Do kraja svijeta
S trinaest si igru počeoNove igrače upoznavao.Nikada nisi varaoPremda si suprotno viđao.
Pravila igre prihvatioMada si sebe uvijek tješioDa ti to nisi zaslužio.No nikada to nisi povjerovao.
S petnaest si ljude poznavaoUspone i padove doživioBivše igrače otpratio,No nikada nisi odustao.
Pred zatvorenim vratima stojiš sad.Vrijeme proletjelo.Kako? Kad?Uz šačicu praznih sjećanjaČekaš na nova pravila.
Ak’ si u beskraju tražio odgovor na lažna pitanjaI razočaran ostao, onda si isti kao ja.Dok bezglavo hodaš ulicom po hladnoći grada ovogaUpitaš li se katkad gdje li su nestala sjećanja?
Kao ja
Došao sam na svijet bez svojih krila,Naglo poletio u svojim mislima,Napustila me je moja bajna vila,Ali je dijelom sad u mojim očima,Sanjam je noćima.
Silno sam želio biti kao ona,Hrabra i pametna, jaka i odvažna,No nakon pada sam ostao sam,U sebi zarobljen, u svemu izgubljen,Ostao sam zaboravljen.
Ja gledam na svijet drukčijim očimaI često miješam suprotna gradiva.Moja je mašta pomalo čudna,Nekima blesava, nekima sasvim normalna.
Drukčijim očima
Ove stare žice što ih opterećujemI ove riječi kratke što ti ih posvećujemMalen su polog samo moje admiracijeMoja zlatna srećka ljubavne satisfakcije.
Tvoj pogled stalno tražim da me iz krize izvučeI tvoj me pogled mami, pamet mi pomućuje.Možda smo samo stranci u ovoj noći dalekojGdje tvoje ruke prolaze mojim tijelom.
Ti si ruža Sofije, melem za oči umorne.Ja sanjam tužne svjetove, moji me snovi progone.
Ruža Sofije
24
Kao rijeka tekli smoSložno i jedinstvenoI kroz dobro i kroz zlo.
Borili se zajednoProtiv loših umovaPreko blatnih drumova.
Sada daleko je sve.Nemam inspiracijeZa krizne slučajeve.
Bezobrazno trošim papirI ove prazne rime,Samoću brišem time.
Odjednom se probudio.U meni neumorni gadŠto mi slobodu guši.
Kao da je uzeoPosljednji dio snaŠto leži mi na duši.
Kamo je nestalata netaknuta nit koju nekoć imasmo?Kamo se skrila,reci pa da je nađemda me do sreće odvede.
Netaknuta nit
Opet se sam vraćam kući kroz noćU ono mjesto gdje ni kap žala ne može proćGdje me ne legitimiraju, gdje me kiše nedirajuGdje sam sam gospodar svjetla i tame.
A kada jednom nestanem sa svijeta ovoga,Kad objeručke prihvatim sva tamošnja pravila,Čekaj prvu kišu s neba tiKada ćemo zajedno plakati.
Jer ovog svijeta se plašim, bojim se, strano to muči me.Sada me oči ljudske plaše više nego vučje.Izmoren praznim bitkama, u dvorove svoje povlačim se.Kada si spremna za to, dođi tamo i pronađi me...
Pronađi me
Arijana Krašovec - U sjeni Lune
25
Vlak mi zadaje ritam,A snijeg po poljima melodiju.Krošnje drveća što izviru gustoUbijaju monotoniju.
Tihe pauze u dahu se nađuKao oaze mrtve tišine.Na trenutak osljepljujem,Odlazim u nepoznate daljine.
Priroda mi šapće kroz magluDa sam bliži svojoj nakani.U tom trenutku vlak zastaje,A optimizam je već u zastari.
Ipak ne dam da me uzmu,Da mi ukradu tu sitnu trunku nade.Vlak opet krećeKao da stanku i ne imade.
Uhvaćen u daljinama, zadivljen tišinamaPutujem k tebi, ali krivim pravcima.Strahovi me tjeraju, dahovi uspavljuju.Putujem k tebi, ali krivim pravcima.
Putujem
Kao da sam nekom trebaoKao da sam to planiraoKao da sam datum biraoKada bih se ja rodio.
Došao sam tu na ovaj svijetNa neku čudnu foruUšao u familijuBio sranje u koloru.
Često su me zavodileBajne vile lijepe kao san.Na kraju bih ipak uvijekOstao prevaren i sam.
Svakog dana ja proklinjemSvoje prve korake.Kao da sam nekom trebao,Kao da sam nečem služio.
Jer ja ne vjerujem daĆu ikada biti potpuno slobodan.Ja osjećam svaki danDa sve je teži teret propalog sna.
Teret propalog sna
26
Jesen je.Hladno je.Zima bliži se,A moja vestaSuha nije.
Maja Kalen
Jesen je
Vedran Kedmenec - Dolina Sunca
27
Kada te budem srela( ili nakon ljubavi)
Ana Car Škrtić
Kada te budem srela Obići ću teKo kuću napuštenuSa davno pogašenim svijetlimaU kojoj nije opstala ni bol ni srećaGdje su sve nesporazume poravnale ljubičiceŠto izrastaju na praguKojeg se ne prekoračuje više.
Kada te budem srelaIzmilovat ću te svojim očimaKo žal prošlih lijetaKoji se miluje pogledimaKo sprud topla pijeskaNa kom smo ljubili bespovratnoPoslijednji put i zato nedostižno više.
Kada te budem srelaSasvim ću malo posustatiKo šetač tankoćudanKoga zaustavlja opori miris skrovitog biljaBolno probuđen mirisSa rubova naše mladosti.
Kada te budem srelaOplakat ću te u suzama skrivanimSuzama u srcu zaustavljenimTihoKo srna zatečenaU dubini čumeKad log svoj oplakuje skrivenLog svoj bez srha uništen.
28
Kupite jabukeDomaće slatke jeftineSve samo za tri kuneMolećivo nagovara staricaStojeći za tezgomNa tržnici
Kupite molim vasUpinje seNekog privolitiNekog uvjeritiSavija se i uvijaU svojoj poniznostiI skromnostiTa stara istrošena žena
Kupujem jabukeJer drugačije i ne moguS nevjericom me gledaJer dajem par kuna više
No nisu to za mene samo jabukeTo simboli suMojeg djetinjstvaTe sitne crvene jabukeS malim stanovnikomU svom slatkom crvuU mirisima njihovimU dodirimaSkriveni snivajuNevini vrtovi moje mladostiBlagoslovi mojeg djetinjstvaOkrutno boli saznanjeDa tog života već nemaZatrt je i strven u vremenuA ja sam olako otišlaNapustila čaroliju životaKoju je nudilaJednostavnost selaPriprosta blagost životaIzopćenica samGubitnicaKoja je dragovoljno otišlaU svoja sužanjstvaI slijedila pričin srećeKako se i duga slijediKad kiše posustajuKrotim svoje srceSpašavam seKupnjom ovih jabukaPrizivam ljubav i prisnostSa ovom starom ženomKoja tako u bescijenjeProdaje svoje uspomeneI boli i radosti istovremenoS ovim jabukama djetinjstvaKakovih više nikadaNikada i nigdje nema.
Jabuke s greškom
29
Visoko s prozoraSve stare žene sliče na moju majkuOnako zavite u maramuUmornog, sporog hodaS mislima okrenutim u prošlost.
Ja drhtim i prizivam priviđenje, želim da mi to majka dolazi i Da mi voće iz našeg vrta donosiI pokoju svakidašnju jadikovku,Tužaljku svojuNikada do kraja izrečenu.
A onda shvatim kako suPohodi majke prošlost, iVoće naše prezori neubrano, a Majka moja je nestala iz ljudskih dohvataI postala suza skrivanaI postala mi bol neprolaznaPri svakom sjećanju
Priviđenje
Rastanak
Jednostavno reci zbogomI ne obećavajNe zavaravaj ni sebe ni meneOboje smo prošliKroz mnoge rastankeSjaj i bijedu životaUtjehu neodrživih zamkiI već dosta znamo o tomZnamo da svaki pokušajDa ljubav preživiDonosi još veću patnju
Previše ruševina je iza meneA i tebe nije štedio životPa znašDa šutnja je bolnaAl najbolja tješiteljicaU težini rastankaU tišini
Pusti moreNek ono naričeOno će najčišće progovoritiO namaO ovom boluKroz koji treba proćiI srca slomljenaAli tihaZbogom reći I otići
Pokušajmo ipak slavitiOvaj isječak životaOvu milostŠto slomljeni i bez izboraSvjedočimo jednu ljubavKoja odlazi u uspomenu
30
Beznađe
Između tebe i meneOceani vremenaNičim omeđeniProstori životaZvijezde pogašeneUre bespovratneIgre odigranePresušene rijekeI novi bezdaniIzmeđu tebe i meneVeć premnogi daniI otoke mnogeIzrodili oceaniMladost rasturenaOpustjeliNapušteni putiIzmeđu tebe i meneMoje pokoreŽivot mojGorak i kamenovanTužneMoje praznineMoji otuđeni muževiI ljubaviBez težineIzmeđu tebe i meneI ljubavNapokonKojoj sam sasjekla krilaMoj kondorNastijeljeniObrušen sa visinaIzmeđu tebe i meneStoji tek praznina
Troje djece
Tri različkaTri ljubaviTri radostiI tri boliI ne može srce rećiDa li nekog više voli
Dok njihove bune trajuI ratovi kućni bučniTreba dobro izdržatiKo upregnut konjić vučni
A onda se združe šapćuI urotu neku krojeUvijek jedan prekobrojanA združeni ono dvoje
Od bezdana do zvijezda
Ruke mi ljubavi učišOvako poznoBaš kao i prvi putRuke moje prizivašDa u kosi tvojojNaprave nered lud
Ne pitaš meOtkud dolazimI mogu li stićiNa slavlje tvojeNa tvoju ludu noćAl imaš moćnu silinu riječiI činiš mi se siguran da ću doć
A ne znaš kako sam gorkaI kako su puti moji dalekiI muči me teških pitanja roj
Treba put prijećiOd bezdana do zvijezdaDa bi te ljubiti smjelaDa bi ti bio moj
31
Arijana Krašovec - U smiraj dana
32
Ante Varga - Jedrenjak
33
***noć je prerezala svoje kapkena podiju uspaljene smrtikoja jedva čeka bit oglodana do kostijunasmijat će se kristalno jedro mjesečeve lađeostaću ogrnuta umivenom svjetlošćui neće biti suzado gorskih livada da se isplačusvoje oči ćeš mi dati da gledam sve ponovotopot konjastrah me da ne oglušim uz toliku tišinusamo spokoj boli koja reže zrakpo mojem odrazu si stvorenda poznam tu bol koja dolazi po prvi putkoja je oduvijek ovdjeizgubit ću sve šeširekoje sam kupila prošlih zimaskupit ću ponovo uprljan horizontkojim lamaću tvoja krila ***utrnule ruke patuljci vrište neumorno crvene mrtve pjege na očima kaputi spremni kao i lažna svjedočanstva izmišljeno sve je što jest i što bje tvoj odraz u vodi lelujavoj na izmaku uzbuđenih vjetrova gadnih sijajućih lampi što ne daju sniti otrovom mora uspavljuje lakonoge ribe trče još preko valova još nije predana obala barke od papira plove spremno iscrtano nebo vedro jutro bludno koje obećava zaustavljen pogled na ogledalu života koje reći će jednom svoju iskreveljenu istinu
Erika Reicher Gržin
34
Predložak scenarija za predstavuAutori: Astrid Milunović i Igor Valjak
35
Ne, ne, ne NE, NE I NE !! – vikao sam kada su mi htjeli dati malenu žutu tabletu.Meni to nije potrebno. Ja nisam bolestan! – vikao sam nekontrolirano se tresući.Vratite me doma. Ja ovdje ne spadam!
Odjelni lijecnik je bio ljubazan sa nama:
Gospodine Farkaš, morate shvatiti da je ovo za vaše dobro. Vaša obitelj nam je dala informaciju da se borite s halucinacijama i ovo če vam pomoći, vjerujte.
Moje halucinacije?! To je isključivo MOJA stvar. Tko ste vi da, odlučujete o mom životu. Ja TO neću uzimati!
Gospodine Farkaš, budite razumni. Ova tableta će Vam samo pomoći – mirno je govorio lijećnik. Ja sam se neko vrijeme borio a onda videći da moj otpor samo povečava liječnikovu popio sam tu malu žutu tabletu.. Haldol, da, tako se zvala. HA-L-DO-L. – ponavljao sam u sebi mrzeči je, a istodobno nadajući se da će mi pomoći. Negdje u dubini duše doista sam se htjeo riješiti tih strašnih vidjenja, tih cjepanja duše na atome, tih grozomornih vizija nepostojećeg svijeta oko mene, pa sam popio.HA-L-DO-L = moj prijatelj ili neprijatelj; smrt ili spas; pakao ili raj. Popivši tabletu poćela je u meni unutarnja borba – tko sam ja? Kamo idem i zašto? Jesam li odredjen svojim prividjenjima, jesu li oni dio mene ili neprijatelj koji me iznutra nagriza.Hoću li biti drugaćiji? Hoću li prestati biti svoj? Hoću li izgubiti svoj identitet?Moja snovidjenja bila su strašna – polja puna mrtvih tijela koja nikad neće doćekati uskrsnuće, vrisak pokojnog u noći i ono najgore – zatvor od pleksiglasa kroz koji vidiš svoje drage kako prolaze u koloni, ja vičem i lupam a oni me ne vide i ne čuju.Da, to je pakao. Pitao sam se treba li taj dio moje duše izbaciti ili ga treba njegovati kao dio vlastitog bitka. HA-L-DO-L. Tko si i što si, ti mala žuta pilulice? Jesi li moj sudac ili spasitelj?
Već dva mjeseca uzimam svoju malu žutu pilulicu.Haldolcy – ne vi
36
Vražičak: Ha, ha, ha – smijao se vražičak gledajući tabletu Haldola. Tableta: Što se smiješ? – upita tableta poluljutito, polurazočarano.Vražičak: Gospodine Farkaša ti ne dam, la, la, la!. On je samo moj, a ti ćeš tu trunuti na polici ostatak svog života, tj. dok ti ne istekne rok trajanja, ha, ha, ha!Tableta: Ali ja mu jedina mogu pomoći – krene Haldol u defenzivu.Vražičak: A ja ti NEĆU DATI tu šansu, he, he, he. Tableta: vidjet ćemo kad liječnik dođe. On će uvjeriti gospodina Farkaša što je za njegovo dobro. Vražičak: Samo se ti nadaj, Haldolčiću, he, he, he.
* * *
Haldol se primirio u ruci odjelnog liječnika nadajući se da će ispuniti svoju misiju – pomoći jadnom gospodinu Farkašu koji pati od halucinacija. Vražičak se smjestio gospodinu Farkašu slijeva, nevidljiv bilo kome osim Haldolu. Vražičak: Otrovat će te..... poludjet ćeš..... ti si zdrav..... tebi NE TREBA ova tableta..... – šaptao je vražičak gospodinu Farkašu koji je odmah poslušao nedobronamjeran savjet. Farkaš: Ne, ne, ne, NE i NE (.....)Vražičak: Žele ti zlo.... ne slušaj ih... – kezio se vražičak pokazujući figu Haldolu. Farkaš: Tko ste vi da upravljati mojim životom?Vražičak: Taaako, dragi moji, taako. Ne daj se. Vidiš da te hoće staviti u ludnicu a tebi tu nije mjesto. Ne, dragi, nipošto. Halucinacije su OK, osim toga hajdemo ih uvjeriti da ih nemaš, pa fino onda svojoj kućići, svojoj slobodici, he, he, he – smijuljio se i dalje vražičak, skočivši na rame odjelnom liječniku. Liječnik: Gospodine Farkaš....Tableta: Hej, uzmi tabletu. Pomoći će ti. Nema više užaša, strahotama dolazi kraj... vjeruj... Vražičak: Gospodin Farkaš - čuo je glas negdje iz daljine, iz dubine svog mozga.Vražičak: Ne slušaj liječnika! Oni su se svi urotili protiv tebe! Nemoj piti tabletu.... otrovat će te. – Vražičak je počeo ljutito sihtati.
* * *
Odjelni liječnik nesvjesno rukom odbaci vražička sa svog ramena.
Liječnik: Vidjet ćete....Vražičak: Ovo je dobivena bitka, ali ne i rat! – zaprijeti vražičak Haldolu koji je ulazio u usta gospodina Farkaša. Vražičak: Još će on promijeniti mišljenje, ti ružna tableto!
* * *
Gospodin Farkaš je popio tabletu i počeo se osjećati bolje.
37
VIZITA
Zoran: „Jel’ krenula vizita“ - upita Zoran Davora.
* * * Njih dvojica cimeri su već mjesec dana. * * *
Davor: „Krenula je“, odgovori Davor koji je već po drugi put otvorio vrata sobe 6, da vidi idu li doktori.
* * * Šetali su uzduž po sobi mimoilazeći se.* * *
Zoran: „Sad smo kao mravi, koji se dodiruju ticalima razmjenjujući informacije.“ – reče Zoran Davoru.Zoran: „Ja sam šizofreničar, dok mi je cimer akutna depresija. Trebaju nam lijekovi među kojima i „haldolčić“. – zaključi Zoran.Zoran: „Imaš li problema s držanjem.“ – upita Zoran Davora.Davor: „Ne, zašto?“Zoran: „O.K.“ - reče mu Zoran svjestan da se po tom pitanju mora obratiti sam sebi.„Koji položaj tijela je najbolje zauzeti kada uđu doktor, sestre i tehničarka?“ – shvatio je potrebu unutrašnjeg monologa.U zraku je lebdio vražičak.„Ne bi bilo dobro prekrižiti ruke na prsima jer to može izgledati nabusito te čak pomalo drsko... Koji položaj, za Boga miloga da zauzmem?“A da stavim ruke iza leđa? Da, možda je tako dobro. Neće biti autoritarno i biti će adekvatnije situaciji. Malo je previše. Kao u vojski, ali što se može?Jasno je da poanta nije u pozi, pa ja nisam nikakav pozer. Nemoj se ............................. Zorane! Ipak, znam da se ne usuđujem pustiti ruke niz bokove da naprosto vise. Začuje se kucanje na vratima, dakle vizitari su stigli, stigli su spasitelji autoritet i nebesnici!Vražičak se lagano nasmije.„Dobar dan“.„Dobar dan“. Doktorica: „Tko će prvi“ - mirno i sabrano pita doktorica gledajući u svoja dva pacijenta. Zoran: „Evo ja ću, tako je to običaj u našoj sobi“. – reće Zoran.* * *
Zoran ispriča nešto o svojoj situaciji i zašuti pošto je dobio informacije od doktorice.
* * *
Vražičak: „Informacija je moć“ - kaza mu vražičak. Doktorica: „A Vi Davore, kako ste?“, zapita doktorica. Davor uglavnom šuti pa tako i pred doktoricom, a Zoran je tada vodio borbu sa sobom da ne misli kako se stalno radi o njemu. „Jao, jao“ – pomisli Zoran, ali valjda će mi ipak pomoći grupe, doktor i „haldolčići“.
38
Arijana Krašovec - Tragedija
39
Zahvale
Zahvaljujemo se Ravnatelju Bolnice prof. dr. sc. Mati Mihanoviću na podršci i potpori.
Dr. Branki Restek Petrović i dr. Sanji Žanić, jer ste uz nas od naših početaka.
Zahvaljujemo se članovima iz drugih radionica Kluba koji su doprinjeli stvaranju časopisa, posebno članovima likovne radionice.
Pomoćnicama urednice na prijedlozima i suradnji.
Lektorici na stručnoj lekturi i korekturi.
Svima koji podržavaju i prate naš rad, posebno voditeljima radionica Kluba i članovima Kluba.
40
Mihael Etlinger - Svjetlo i mi
41
