PUŠKIN: BAJKE

p < O B R A K N J I G A « — L E K V R A Z R E D O S N O V N E S

UREDNIK

AS JA PETROVIC

iro »Školska knjiga«, zagreb

ALEKSANDAR S. PUŠKIN

B A J K E

PRIREDILAMILENA VEČERINA

XVI izdanje

ZAGREB 1982

Stručni recenzenti Dragutin Brigljević

Hrvoje Juračić

Ilustrirao Miljenko Stančić

Nacrt za naslovnu stranu Boris Dogan

Slika na naslovnoj strani Zivko Haramija

Tisak: SOUR „VJESNIK” - OOUR Tiskara i mehanografija, Zagreb - 1982.

A L E K S A N D A R S . P U Š K I N 1799—1837

Bajke koje su štampane u ovoj knjizi napisao je veliki ruski pje­snik Aleksandar Sergejevič Puškin.

Puškin se rodio u Moskvi na kraju 18. stoljeća 1799. godine. Nje­gova obitelj pripadala je jednoj od najstarijih plemićkih obitelji u Ru­siji; pjesnik je s ponosom isticao da su njegovi preci sudjelovali u najvažnijim događajima ruske po­vijesti.

Zanimljivo je da je Puškin bio po majci praunuk Etiopljanina, ko­jeg su kao, osmogodišnjeg dječaka

ugrabili Turci na obalama Afrike, odveli u Carigrad, a odavde ga je ruski poslanik poslao na dar svom caru Petru Velikom. Život svog pradjeda iz Etiopije, Abrahama Petro- viča Hanibala, opisao je Puškin u jednoj svojoj pripovijetki (»Crnac Petra Velikoga«).

U Rusiji nisu plemići sami odgajali svoju djecu; to su obavljale najprije dadilje, a onda kućni učitelji, koji su re­dovito bili stranci, većinom Francuzi. Tako je i mladi pje­snik već od malih mogu bio njima povjeren. Kućne učitelje nije volio, ali je zato bio neobično privržen svojoj dadilji, koja je i kasnije bila njegova vjerna pratilica te ga nije napuštala ni u najtežim časovima njegova života. Zahvalan pjesnik sjeća se nje u mnogim pjesmama.

Već je u djetinjstvu Puškin pokazivao ljubav za književ­nost. Njegove roditelje posjećuju pisci onoga vremena, pa dječak sluša njihove zanimljive razgovore i kriomice dan i

5

noć čita knjige u bogatoj očevoj knjižnici. Na taj način Puškin se već vrlo rano upoznao s djelima ruskih pisaca. Budući da se kod kuće (kao i u ostalim otmjenim obiteljima) govorilo francuski, Puškin je čitao i knjige francuskih pi­saca, kojih je također bilo mnogo u očevoj knjižnici.

Kod kuće su zapazili njegov dar za književnost jer je već kao osmogodišnji dječak pisao pjesme.

Upravo kad je Puškin navršio dvanaest godina, bila je otvorena posebna škola, tzv. licej za plemićku djecu u Car­skom Selu, u mjestu nedaleko od Lenjingrada. Škola se na­lazila uza sam dvorac i park careve obitelji. Učenici su se u toj školi pripremali za različite državne službe jer su samo plemići u ono doba mogli biti viši činovnici i oficiri. Puškin je tu imao mnogo dobrih drugova i prijatelja, koji su kao i on voljeli svoju domovinu i kasnije kao odrasli ljudi postali borci za slobodu svoga naroda.

U zavodu se Puškin pročuo kao duhovit mladić; svi su ga voljeli i smatrali najboljim pjesnikom u liceju. Danas gradić Carsko Selo nosi u pjesnikovu čast ime: Puškin.

Nakon završenog školovanja u carskoselskom liceju Puškin postaje državni činovnik, ali se sve više posvećuje pisanju pjesama, u kojima iskreno iznosi svoja osjećanja. Zbog pjesama u kojima govori protiv cara (Aleksandra 1) i njegovih pomagača koji su gušili svaku slobodnu misao u Rusiji, car ga je htio otjerati u hladne i nenastanjene pre­djele Sibira kamo su tada slali zločince i one ljude koji su se na bilo koji način bunili protiv carske vlasti. Car je znao da je narod oduševljen Puškinovim slobodoumnim sti­hovima i da ih omladina znade napamet. Pjesnikovi pri­jatelji zauzeli su se za nj kod cara, te nije otpremljen u Sibir, već odlazi u progonstvo, i to najprije u južnu Rusiju, a zatim na imanje svoga oca (Mihajlovsko) gdje u samoći provodi dvije godine. Jedino biće koje ga nije napustilo bila je njegova dadilja Arina Rodionovna, koja mu je za dugih zimskih večeri kazivala narodne pjesme i priče te je tako probudila u njemu ljubav za narodno blago.

U osami seoskog života Puškin čita, piše, približava se narodu slušajući pažljivo narodni govor i promatrajući težak život naroda, o kome će pjevati u svojim pjesmama. Tada su u Rusiji seljaci još bili kmetovi, neslobodni ljudi, s kojima su njihovi gospbdari plemići mogli raditi što ih je bilo volja. U jednoj od svojih najljepših pjesama pjeva o bijedi ruskog seljaka (»Selo«).

6

Puškinova pjesnička djela (pjesme, roman u stihovima »Evgenij Onjegin«, drama »Boris Godunov«) proširila su se po tadašnjoj Rusiji. Jedan Puškinov suvremenik (kritičar Bjelinski), kaže da su Puškinove pjesme kolale po čitavoj Rusiji i širile se među svim slojevima naroda: đaci u ško­lama čitali su ih i prepisivali pod klupom, a trgovački po­moćnici pod tezgama, i to ne samo u velikim gradovima nego i u najzabačenijim krajevima.

Dolazi do promjene na prijestolju. Novi ruski car (Ni­kola I) hoće da za sebe pridobije slavnog pjesnika, oslobađa ga progonstva i poziva u Moskvu. No Puškin ostaje doslje­dan svojim mislima, on ne može da piše onako kako je carželio. Zbog toga dolazi do sukoba s carem i pjesnik svakim danom sve više osjeća neprijateljstvo, zlobu i pakost kojom ga dvor okružuje. Na kraju, zbog klevete koja je bila upe­rena protiv njegove časti dolazi do dvoboja, u kome pjesnik pada smrtno ranjen (183’?).

Puškin je napisao i mnogo većih i manjih pripovijesti (»Kapetanova kćerka«, »Dubrovski«, »Bjelkinove priče«) te vrlo zanimljivih putopisa (»Putovanje u Arzrum«) i povi­jesnih djela.

Kao najveći ruski pjesnik poznat je ne samo kod svih slavenskih naroda nego i u čitavom svijetu, te se njegova djela neprestano prevode i štampaju.

7

'

-(

BAJKA O CARU SALTANU O SINU NJEGOVU SLAVNOM I MOĆNOM

JUNAKU KNEZU GVIDONU SALTANOVIĆU I O PREKRASNOJ KNEGINJI LABUDU

Tri djevojke pod noć sjele,Kraj prozora vrijedno prele.»Kad bih bila ja carica«,Kaže prva djevojčica,»Ja bih sama za svijet cijeli Priredila pir veseli.«»Kad bih bila ja carica«,Veli njena tad sestrica,»Dugo ne bih ja šuštala,Svem bih svijetu platna tkala.«»Kad bih bila ja carica«,Treća kaže tad sestrica,»Junaka bih, sina mila,Caru-ocu porodila.«Ona još u riječi bješe,Vrata tiho zaškripješe,I u sobu uđe car,Zemlje ove gospodar.Cijelo vrijeme razgovora Car je bio kraj prozora,Zadnje riječi, baš po svemu,Svidjele se jako njemu.

pir — gozba

9

»Zdravo, prekrasna djevica«, Kaže, »budi mi carica,Pa junaka rodi meni Krajem ove još jeseni.Vi sestrice-golubice,Izlazite iz sobice,I sa nama sad pođite Da u dvoru poživite: Kuharica bit će jedna,Druga opet tkalja vrijedna.«

Car na konja uzjašio I u dvor se uputio.Ništa nije premišljao,Isto veće se vjenčao.Za pir tada su veseli Car i mlada skupa sjeli;A na kraju časni gosti Na krevet od bjelokosti Mladence su položili I onda se udaljili.Kuharica bjesni sada,Tkalja plače sve od jada One su na sestru obe Pune zavisti i zlobe.A riječ što je caru dala Carica je održala,Iste noći zatrudnila.

U to vrijeme vojna bila.Car se s mladom oprostioDobra konja uzjašio:

bjelokost — slonova kostobe — radi rime umjesto: objezatrudnila — radi rime, umjesto: zatrudnjelavojna — rat

10

Ako li ga zbilja ljubi,Reče, zdravlje nek ne gubi. I dok car u teškom boju Brani čast i zemlju svoju, Dođe vrijeme, mila sina Bog im dade od aršina.A carica nad sinčićem,Ko orlića nad orlićem;Pa glasnika upućuje,Neka cara obraduje.Tkalja pak i kuharica I starica-svekrvica Nju satrti naumile,Glas zadržat naredile;Pa glasnika šalju novog S viješću sadržaja ovog: »Noćas rodila carica,Nit je mišić, nit žabica;Niti sin je, niti kćerka — Neviđena neka zvjerka.«

Kad je car sve saslušao Sto mu glasnik ispričao,On se silno razgnjevio,Mal ga nije objesio.Al’ se brzo umiruje,Po glasniku poručuje: »Čekat povratka carskoga Rad rješenja zakonskoga.« Glasnik odmah na put pođe

arSin (turska riječ) — mjera za dužinu, 71 cm svekrvica — (od svekrva) — muževljeva mati satrti — uništiti mal — gotovo da,f malo da

I uskoro kući dođe.Tkalja tada s kuharicom I sa babom svekrvicom Pretresti ga naredila I onda ga ponapila,Pa u putnu njemu vreću Drugo pismo krišom meću. Glasnik nosi opijeni Glas ovako izmijenjeni: »Naređenje za dvorjane Da ne gube zalud dane, Već caricu da umore,Bace s porodom u more.« Šta da rade? Car to piše! Svi ga malo požališe,AT se onda u gomili Svi carici uputili.Javiše joj zlu sudbinu Što se sprema njoj i sinu. Prema carskom naređenju Pristupiše izvršenju I u bure ih staviše, Zasmoliše i baciše,U sam sinji ocean —Tako hoće car Saltan.

Nebom zvjezdice blistaju, Morem valovi igraju, Nebom let oblaka siva,A po moru bure pliva.

krišom. — kriomice, kradom, potajnozalud — uzaluds porodom — sa sinomizvršenju — misli se: izvršenju naredbe

12

Kao jadna udovica Kuka u njemu carica.A sin raste — ne danima,Mnogo brže — sve satima.Tužna majka jadikuje ...Dijete vale požuruje:»Oj vi, dragi moji vali,Kako ste se razigrali,Kud hoćete, vi letite,Morsko stijenje vi dubite,Zemlji plavite obale I nosite lađe male —Vi se nama sažalite Na kopno nas izbacite!«Valovi se sažaliliI zemlji se uputili,Bure spuštaju lagano,Povlače se tad tihano.Majka s čedom je spasena Tlo osjeća sva blažena.Tko će bure otvoriti?Zar će bog ih ostaviti?Na noge je sinak stao,Da bi glavom dno digao.Mučio se nije mnogo,»Kad bih izlaz stvorit mogo!«I dno časkom je izbio I na zemlju iskočio.

Sad su oni na slobodi.Preko polja put ih vodi Ka brežuljku s hrastovima,Dolje more s valovima.

kuka — plačeplavite — zalijevate, zapljuskujete

13

Sin pomisli: jela malo Isto tako bi trebalo.Skrši granu pa je savi,Začas viti luk napravi.S krsta gajtan tad svileni Veže na luk taj svijeni.Zatim slomi on grančicu, Naoštri je u strelicu,I dolinom tada ode Da ulovi šta kraj vode.Moru on se približuje,Al’ jauke ko da čuje ...Šta bi moglo biti to?Tad opazi djelo zlo;Bježi labud sred valova Od napada jastrebova.Jadnik udara krilima,Vodu prska mlazovima, Jastreb kandže raširio,Kljun krvavi naoštrio ... Strelica je tad prhnula — Pogodi ga posred grla.U more je krv prolio.Carević je luk spustio. Jastreb tone pod talasom,Al, ne ječi ptičjim glasom. Labud mu se približuje,Zlog jastreba kljunom kljuje, Smrt mu želi štogod prije, Utaplja ga, krilom bije. —

viti — umjesto: vitkigajtan — vrpca; s krsta gajtan — na vrpci je dijete oko

vrata nosilo krst, križ

14

Jastreb kandže raširio, Kljun kt vavi naoštrio ...

Careviću se okreće I ruski mu tada reče: »Careviću, spasitelju,Moćni moj izbavitelju, Praštaj što ćeš mene radi Za tri dana trpjet gladi I što strijela ti propade; Katkad sreća prati jade. Dobrim ću ti to vratiti,Na usluzi stalno biti.Nisi pticu izbavio —Momi život si spasio;Nisi jastreba ubio — Čarobnjaka ustrijelio.Vječno ja ću to pamtiti, Svuda ću uz tebe biti.A sada se majci vrati,Lezi mirno s njom spavati.«

Odletjela labud ptica,A carević i carica, Posjedivši dana cijela,Leći pošli i bez jela.Kad otvori mladić oči, Utirući snove noći,Zadivi se i zanijemi:Grad ugleda on golemi; Bedemi mu sa zupcima,A za bijelim bedemima

na usluzi stalno biti — spreman da pomogne, da učini uslugumomi — djevojci utirući — brišućisnovi — množina od: san; utirući snove noći — trljajući oći

da otjera san, da se posve probudi bedemi — zidine oko grada

16

Tornji blistaju crveni, Manastirski i crkveni.On caricu odmah budi,A ona se čudom čudi.»Da, već vidim«, on joj veli, »To mi šalje labud bijeli.« Gradu oni tad su pošli,Do bedema jedva došli,Vreva se neopisana Podigla sa sviju strana:Od svud narod im navali;Kor crkveni boga hvali;I sa zlatnim već kolima, Sjajni dvor je tu pred njima; Svi ih gromko veličaju, Odmah, sve u punom sjaju, Carevića okrunile I knezom ga proglasiše.Pored svoje prijestolnice, Blagoslovljen od carice, Započeo vladat on I nazva se knez Gvidon.

Vjetar preko mora šeće I lađica naprijed kreće:Ona klizi valovima Sa napetim svim jedrima. Mornari se začudiše,Na palubi sakupile:Nasred otoka im znana Vide čudo usred dana!

manastirski — samostanskikor — zborveličaju — slave vladat: — umjesto vladati

2 Bajke 17

Grad sa zlatnim tomjevima, Luku s moćnim branicima. Top s obale ispaljuju,Pristati im poručuju.I čim gosti pristadoše, Gvidonu ih povedoše.Kad ih lijepo pogostio, Pitanje im uputio:»Čim vi, gosti, trgujete? Kamo sada putujete?«Skup brodara njemu veli: »Obiđosmo svijet mi bijeli, Trgovali smo kunama,Mrkosivim lisicama;A sad već i vrijeme dođe,Put istoka da se pođe Mimo otoka Bujana,Carstvu slavnoga Saltana . . . « Nato im je knez kazao: »Sretna puta bog vam dao Preko sinjeg oceana,Carstvu slavnoga Saltana.« Caru pozdrav posla on.Gosti na put, a Gvidon,S dvorca, s tugom u grudima, Prati odlazak očima.Al’ gle! Povrh vala živa Bijeli labud mirno pliva. »Zdravo da si, kneže mio!Pa što si se natmurio?Sto se tako sneveseli?«

branik — mala tvrđava koja je branila pristup luci sretna puta — stoji u stihu umjesto sretan put natmurio — namrštio

18

Kaže njemu labud bijeli. Knez mu tužno odgovara: »Tuga grudi mi izgara: Obuzela me mladoga;Rad bih vidjet oca svoga.« Labud knezu: »Ništa gore?! Slušaj samo: bi 1’ na more Ti za brodom poletio?Bud’ komarcem kneže mio!« I krilima zamahao Vodu šumno zapljuskao, Poprskao on je njega Od glave do pete — svega. Do zrnca se knez umanji,U komarca sav se stanji,Pa zazuja, pa se diže,Lađu brzo on sustiže,Na nju tiho se spustio I u rupu se sakrio.

Vjetar veselo sve juri,Lađa veselo sve žuri Mimo otoka Bujana Carstvu slavnoga Saltana. Već se zemlja rodna, mila Na vidiku pojavila.Izađoše na žal gosti;Car ih zove da ih gosti,U dvor su se uputili,Za njima naš junak mili. Vidi: Saltan, sav se zlati, Sjedi s krunom u palati;

tuga grudi mi izgara — jako sam žalostan

19

Puna sjaja je dvornica Njemu bolan izraz lica.A tkalja sa kuharicom I sa babom svekrvicom Oko cara posjedale,U njega se zagledale.Saltan goste posađuje, Pitanja im upućuje:»Oj, vi gosti moji mili, Otkud? Gdje ste sve plovili? Kako bješe tam’ daleko? Vidjeste li čudo neko?«Skup brodara njemu veli: »Obišli smo svijet mi cijeli, Nije tamo baš rđavo.Vidjeli smo čudo pravo: Bješe otok usamljeni,Sasvim baš nenaseljeni.Tako prazan je ležao,Hrastić neki tek rastao;A na njemu ima sada Divan dvorac usred grada,S pozlaćenim sve crkvama, Sa dvorcima i baščama.I tu vlada knez Gvidon. Pozdrav tebi šalje on.«Car se Saltan čudu divi, Veli: ako još poživi,Mora otok posjetiti I tamo se pogostiti.A tkalja sa kuharicom I sa babom svekrvicom Ne htjedoše ga pustiti

dvornica — dvorana

20

Čudni otok posjetiti.»Baš i jeste čudo pravo«, Mignuv drugama lukavo, Kuharica caru veli,»Stoji neki gradić bijeli!Znaš da nije baš sitnica?! Jela, pod njom vjeverica,Ona pjesmice pjevucka, Oraščiće sve grizucka,To orasi prosti nisu,Zlatne ljuske oni svi su, Jezgro sve je od smaragda; To se čudom zove svagda.« Car se Saltan začudio, Komarac se rasrdio —Pa ubode zato bijesno Tetku baš u oko desno. Kuharica poblijedjela,Na to oko oslijepjela.Sluge, sestra i svi svati S vikom stali ga hvatati. »Drži prokletoga stvora! Ubij!« ... A on do prozora, Zadovoljan time bio,Preko mora odletio.Opet knez kraj mora hodi,S mora pogled svoj ne svodi. Al’ gle! povrh vala živa Bijeli labud mirno pliva: »Zdravo da si, kneže mio!Pa što si se natmurio?

drugama — dražicama, drugaricama smaragd — dragi kamen zelene boje

Što se tako sneveseli?«Kaže njemu labud bijeli.Knez mu tužno odgovara:»Tuga grudi mi izgara,Ja bih čudo nad,čudima Vidjet htio. Negdje ima:Jela, pod njom vjeverica,Čudo pravo, ne sitnica:Ona pjesmicu pjevucka,Oraščiće sve grizucka;To orasi prosti nisu,Zlatne ljuske oni svi su,

• Jezgro — smaragd, sve se šija;II’ je možda lagarija?«Knezu kaže labud bijeli:»Zbilju svijet o njojzi veli;Vidjeh to na oči svoje.Čekaj, kneže, milo moje,De, ne tuguj, ja sam rada Da pomognem opet sada.«I knez duše ohrabrene Odmah svome domu krene;Kad, sred dvorišta široka Stoji jela, gle, visoka;Vjeverica tu pred svima Krčka orah zubićima,Čisti smaragd iz njeg bira,- Zlatne ljuske sve sabira,Gomilice dv’je gomila,I pri tom je pjevušila

sneveseli — ražalostilagarija — lažzbilju — istinuja sam rada — ja bih radogomila (od: gomilati) — metati na hrpu, praviti hrpu dv’je, mjesto: dvije, radi toga da bi stih bio osmerac

22

Pred narodom i pred svima:U šumici, vrtovima.Zadivi se knez Gvidon.»E, pa hvala!« kaže on,»Ej, labuđe, daj ti bože Sve najbolje što se može!« Knez je tad za vjevericu Digo kristalnu kućicu,Stražu pred njom postavio,Još pisara namjestio,Strogi račun da on vodi.Njojzi počast — njem’ prihodi.

Vjetar preko mora šeće I lađicu naprijed kreće,Ona klizi valovima Sa napetim svim jedrima Pokraj otoka strmoga,Pokraj grada mu silnoga.Top s obale ispaljuju,Pristati im poručuju.I čim gosti pristadoše,Gvidonu ih povedoše.Kad ih lijepo pogostio,Pitanje im uputio:»Čim vi, gosti, trgujete,Kamo sada putujete?«Skup brodara njemu veli: »Obiđosmo svijet mi bijeli. Trgovasmo mi konjima I to donskim sve ždrepcima; Sad nam već i vrijeme dođe, Na put dalek da se pođe,

, đonski — iz kraja oko rijeke Dona

23

Mimo otoka Bujana Carstvu slavnoga Saltana . . , « Nato im je knez kazao: »Sretna puta bog vam dao Preko silnog oceana Carstvu slavnoga Saltana;Pa recite: »Knez Gvidon Pozdrav caru šalje on.«Gosti su se poklonili Lađama se uputili.Odmah ode knez na more; Šeće labud dolje — gore. Knez ga moli: duša žudi, Zelja raste posred grudi . . .I opet je labud njega Časom poprskao svega.U muhu se pretvorio,Vinuo se, poletio,Ispod neba zazujao,Do na brod i tu je stao.

Vjetar veselo sve juri,Lađa veselo sve žuri Mimo otoka Bujana,Carstvu slavnoga Saltana — Već se zemlja rodna, mila Na vidiku pojavila.Iziđoše na žal gosti,Car ih zove da ih gosti.U dvor su se uputili,Za njima naš junak mili. Vidi: Saltan, sav se zlati, Sjedi s krunom u palati; Puna sjaja je dvomica —U njeg bolan izraz lica.

Iziđoše na žal gosti,Car ih zove da ih gosti.

moneta

A tkalja sa svekrvicom S poluslijepom kuharicom Oko cara posjedale,Ko žabe se zagledale.Saltan goste posađuje,Pitanje im upućuje:»Oj vi, gosti moji mili, Otkud? Gdje ste sve plovili? Kako bješe tam’ daleko? Vidjeste li čudo neko?«Skup brodara njemu veli: »Obišli smo svijet mi cijeli; Nije tamo baš rđavo;A vidjesmo čudo pravo: Ostrvo na moru ima,Na njem grad sa bedemima, S pozlaćenim sve kulama,Sa dvorcima i baščama. Ispred dvora stoji jela I dom od kristala bijela Sa pitomom vjevericom I to s kakvom još mudricom! Ona pjesmicu pjevucka, Oraščiće sve grizucka,To orasi prosti nisu,Zlatne ljuske oni svi su. Smaragd jezgra sva u sjaju. Sluge mnoge nju čuvaju, Raznim goste posluženjem. Ima pisar s naređenjem Da sve vo'di po računu: Vojska pruža počast punu; Ljuske liju u monetu,

kovani novac

26

Promeću je svud po svijetu. Smaragd nose djevojčice U riznicu u bačvice.Tu se tako svi bogate,Izbi nema — sve palate.A knez Gvidon njima vlada, Pozdrav ti on šalje sada.« Car se Saltan čudu divi. »Gospod ako me poživi, Moram otok posjetiti I tamo se pogostiti!«A tkalja sa kuharicom I sa babom svekrvicom Ne htjedoše ga pustiti Čudni otok posjetiti.Tkalja krišom se smiješila, Pa se caru obratila:»Čudno čudo, ta sitnica! Kamen glođe vjeverica,Baca zlato, smaragd trpa, Jedva ima mala hrpa.Tim nas nisu zadivili,Zbilju da su baš zborili.Al’ ja znam za čudo pravo: Uzburka se more plavo, Valovi sa rikom krenu, Preplavljuju žal i stijenu; Razliju se šumno vali,I stvore se na obali,U krljušti što se šija,Triest i tri sve delija,

riznica — blagajna izba — koliba krljušt — ljuskadelija (turska riječ) — junak, vitez

Sve odvažnih ljepotana,Sve mlađanih velikana,Ista rasta, ista lika, Crnomor pred njima čika. Pravo čudo moraš reći,Ne možeš mi to poreći!« Gosti mudri riječ ne zbore, Neće s njome da se spore, Car se Saltan zadivio,A Gvidon se rasrdio ...Pa zazuja i poleti,Njoj na lijevo oko sleti,A tkalja je poblijedjela, »Ah!« i odmah oslijepjela.I svi viču: »Lovi gada, Udavi ga odmah sada, Hajde! Smrvi gadna stvora! Čekaj!« A knez do prozora, Zadovoljan on je bio,Preko mora odletio.

Knez kraj sinjeg mora hodi,S mora pogled svoj ne svodi; I gle! Povrh vala živa Bijeli labud mimo pliva. »Zdravo da si, kneže mio!Pa što si se natmurio?Što se tako sneveseli?«Kaže njemu labud bijeli. Knez mu tužno odgovara: »Tuga dušu mi izgara —Ja bih tako rado htio Kad bih čudo to dobio.« »Kakvo čudo, reci pravo?« »Gdje se, znaš li, more plavo

Uzburkano s rikom krene, Pa preplavlja žal i stijene; Razliju se šumno vali,I stvore se na obali,U krljušti što se šija,Triest i tri sve delija,

fve odvažnih ljepotana, ve mlađanih velikana,

Ista rasta, ista lika, Crnomor pred njima čika?« Knezu labud odgovara:»To li tebi jade stvara?De, ne tuguj ti za ovo, Poznam čudo ja takovo.Ta četica neviđenaSve su braća mi rođena.Idi kući i ne tuguj,Braću, goste, ti očekuj!« Zaboravi knez na jade,Pa sa kule gledat stade Na pučinu; zatim malo More se je uzburkalo, Razlili se šumno vali, Stvorili se na obali,Triest i tri sve delija,U oklopu što se šija, Redom jedni za drugima. Sijedim blistajuć vlasima, Stari čika prvi hodi I ka gradu on ih vodi.S kule knez je pohitao Da bi goste dočekao.Narod odsvud pohrlio;

pohitao — požurio, brzft potrčao

29

Čika knezu prozborio:»Amo labud nas poslade I zapovijed nama dade Slavni grad tvoj da štitimo, Oko njega stražarimo.Odsad ćemo svakog dana Kao straža neprestana Oko moćnih tih zidina Izlaziti iz dubina.E, pa do viđenja skora,Mi odosmo sad do mora: Zemaljski nas uzduh muči.« I odoše tada kući.

Vjetar preko mora šeće I lađicu naprijed kreće,Ona klizi talasima,Sa napetim svim jedrima, Pokraj otoka strmoga,Pokraj grada mu silnoga. Top s obale ispaljuju,Da pristanu poručuju.I čim gosti pristadoše, Gvidonu ih povedoše.Kad ih lijepo pogostio, Pitanje im postavio:»Čim vi, gosti, trgujete, Kamo sada putujete?«Skup brodara njemu veli: »Obigrasmo svijet taj bijeli; Čelikom smo trgovali,Srebro, zlato kupovali;Sad nam već i vrijeme dođe Na put dalek da se pođe

Mimo otoka Bujana,Carstvu slavnoga Saltana.«Nato im je knez kazao:»Sretna puta bog vam dao Preko sinjeg oceana,Carstvu slavnoga Saltana.Pa kažite: knez Gvidon,Šalje caru pozdrav on.«Gosti su se poklonili I dalje su otplovili.Odmah ode knez na more.Pliva labud dolje — gore.Knez ga moli: duša žudi.Želja raste posred grudi.I opet je labud njega Gasom poprskao svega . . .On se jako umanjio U bumbara pretvorio,Pa zazuja, pa se diže.Brod na moru on sustiže,Na krmu se tad spustio I vješto se tu sakrio.

Vjetar veselo sve juri,Lađa veselo sve žuri Mimo otoka Bujana,Carstvu slavnoga Saltana. iVeć se zemlja rodna, mila Na vidiku pojavila.Izađoše na žal gosti;Car ih zove da ih gosti.U dvor su se uputili,Za njima naš junak mili.

krma — stražnji dio broda

31

Vidi: Saltan, sav se zlati, Sjedi s krunom u palati; Puna sjaja je dvornica — Njemu bolan izraz lica.A tkalja sa kuharicom I sa babom svekrvicom Sjede kraj roda visoka,Tri gledaju s četr’ oka. Saltan goste posađuje, Pitanje im upućuje:»Oj vi, gosti moji mili, Otkud? Gdje ste sve plovili? Kako bješe tam’ daleko? Vidjeste li čudo neko?«Skup brodara njemu veli: »Obišli smo svijet mi cijeli; Nije tamo ni rđavo.Vidjeli smo čudo pravo: Ostrvo u moru ima,Na njem grad sa bedemima. Ima čudo svakodnevno: Uzburka se more gnjevno, Talasi sa rikom krenu, Preplavljuju žal i stijenu, Razliju se šumno vali I stvore se na obali,U krljušti što se šija,Triest i tri sve delija,Sve mlađanih ljepotana,Sve ođvažnih velikana,Ista stasa, ista lika,A Crnomor, stari čika,Iz dubine s njima hodi,Sve po dva u red ih vodi

Da bi oni grad štitili,Oko njega stražarili.Od njih nema sigurnijih, Marljivijih i hrabrijih.Tamo vlada knez Gvidon; Pozdrav tebi šalje on.«Car se Saltan čudu divi: »Gospod ako me poživi, Moram otok posjetiti I tamo se pogostiti.«A tkalja i kuharica Ni zucnut — al’ svekrvica Sa osmijehom tada kaže,Da se ona s tim ne slaže. »Dođu ljudi sa dna mora, Skita ju se oko dvora!Zbilju ili laži krije,To za mene čudo nije.Ima 1’ gdje i takvog čuda?O tome se priča svuda. Kneginja za morem živi, Svako ti se njojzi divi. Danju svjetlost zamračava, Noću zemlju obasjava. Mjesec joj pod kosom blista, A vrh glave zvijezda čista. Prekrasna je ljepotica,Hoda kao paun-ptica.A kad riječi progovori Ko da rijeka zažubori.Da 1’ ste znali čudo takvo, Čudo bogme i to kakvo!« Mudri gosti riječ ne zbore,

ni zucnut — nisu dale glasa od sebe

3 Bajke 33

Neće s babom da se spore.Car se Saltan divi živo, Careviću vrlo krivo,Al’ je babu požalio I vid joj je poštedio.Već ti nad njom zuji, leti — Pravo na nos tad joj sleti, Žestoko ga užalio,Plik na nosu odskočio.Stade vika radi toga: »Pomagajte, ah, zaboga!Ej, stražari, pojurite,Ulov’te ga, ugnjavite ...E sad! Drži gadna stvora! Čekaj!« ... Bumbar do prozora, Zadovoljan on je bio,Preko mora odletio.Knez kraj sinjeg mora hodi,S mora pogled svoj ne svodi,I gle! Povrh vala živa Bijeli labud mirno pliva. »Zdravo da si, kneže mio!Pa što si se natmurio?Sto se tako sneveseli?«Govori mu labud bijeli.Knez mu tužno odgovara: »Tuga grudi mi izgara — Gledam — svud se ljudi žene; Takva želja mori mene.«»A da 1’ ti već momu neku Imaš?« »U kraju daleku

da se spore — da se prepiru, svađaju užalio — ubo plik — mjehur

34

Vele, kneginja da živi,Svako joj se tamo divi.Danju svjetlost zamračava,Noću zemlju obasjava,Pod kosom joj mjesec blista,A vrh glave zvijezda čista; Prekrasna je ljepotica,Hoda kao paun-ptica;Kad riječ slatku progovori Ko da rijeka zažubori.Ima 1’ zbilja takva stvora?« Strepi radi odgovora.Zašutio labud bijeli,Razmislivši njemu veli:»Ima takva, znaj, djevica;Al’ to nije rukavica,Da se s bijele ruke smakne I za pojas se zatakne.Služit ću te sad savjetom. Slušaj: kad bi ti o svemu tom Putem malo razmišljao Da se ne bi pokajao.«On se pred njom kleti stao Za brak da je već pristao,Da je o tom već mislio,Da se putem odlučio,Da je spreman dušom strasnom Za kneginjom tom prekrasnom Pješke poći odmah sada Čak do tridesetog grada.Labud teško uzdahnuo,

smakne — skine

35

»Što daleko?« on šapnuo, »Bliska ti je sudba ta;Ta kneginja — to sam ja!« Zamahnuta tad krilima, Poletjela nad valima.S visine se dolje spusti U obalski šiprag gusti.Tu je stresla perje, krila,U kneginju se pretvorila:Pod kosom joj mjesec blista, Povrh glave zvijezda čista I ta krasna ljepotica Priđe kao paun-ptica,A kad riječ prozborila Ko da rijeka žuborila.Knez je rukom obavija I na grudi je privija I odmah je žurno vodi Majku s njome da pohodi. Knez pred noge majci kleče, »Gospodarko mila!« reče: »Izabrah ja ženu sebi,A poslušnu kćerku tebi; Molimo nas obadvoje Odobrenje sada tvoje. Blagoslov nam ti podijeli Da bi sretno mi živjeli.«I nad glavom im pokornom Sa ikonom čudotvornom Majka plačuć tada veli:»Sreću nek vam bog podijeli!«

šiprag — grmlje bi — umjesto: bismo ikona — svetačka slika

36

Lj|r \J*v U

Tu je stresla perje, krila U kneginju se pretvorila.

Knez se nije premišljao,Već se odmah i vjenčao.Stali mirno živovati I poroda svog čekati.

Vjetar preko mora šeće I lađicu naprijed kreće.Ona klizi valovima,Sa napetim svim jedrima Pokraj otoka strmoga,Pokraj grada mu silnoga.Top s obale ispaljuju,Pristati im poručuju.I čim gosti pristadoše, Gvidonu ih povedoše.Kad ih lijepo pogostio, Pitanje im uputio:»Čim vi, gosti, trgujete,

> Kamo sada putujete?«Skup brodara njemu veli: »Obišli smo . svijet sav bijeli. S tajnom robom, sve pomalo S uspjehom se trgovalo.Sad je dakle put pred nama, Ka istoku, ka kućama,Mimo otoka Bujana,Carstvu slavnoga Saltana.« Tada im je knez rekao: »Sretna puta bog vam dao Preko sinjeg oceana,Carstvu slavnoga Saltana. Spomenite i to njemu,

livovati — živjetiporoda svog — stoji u stihu umjesto: svoj porod

38

Gospodaru vi svojemu: Posjetu mi obećao,Dosad nije još došao,Pozdrav moj nek primi on.« Gosti na put, a Gvidon U svom dvoru sad ostade,Od žene se ne rastade.

Vjetar veselo sve juri,Lađa veselo sve žuri Mimo otoka Bujana,Carstvu slavnoga Saltana.Već se zemlja rodna, mila Na vidiku pojavila.Iziđoše na žal gosti;Car ih zove da ih gosti.Na prijestolju sjaja punom Sjedi on sa carskom krunom. A tkalja sa kuharicom I sa babom svekrvicom Sjede kraj roda visoka,Tri gledaju s četr’ oka.Saltan goste posađuje,Pitanje im upućuje:»Oj vi, gosti moji mili, Otkud? Gdje ste sve plovili? Kako bješe tam’ daleko? Vidjeste li čudo neko?«Skup brodara njemu veli: »Obišli smo svijet mi cijeli, Nije tamo baš rđavo;A vidjesmo čudo pravo:Ostrvo u moru ima,Na njem grad sa bedemima I sa zlatnim kubetima, •

S palačama, vrtovima;Ispred dvora stoji jela,Kavez od kristala bijela Sa pitomom vjevericom,I to s kakvom ču desnicom:Ona pjesmicu pjevucka, Oraščiće sve grizUcka:To orasi prosti nisu,Zlatne ljuske oni svi su,Jezgro — smaragd sav u sjaju, A nju maze i čuvaju.Ima drugo čudo pravo:Uzburka se more plavo,Valovi se rikom krenu, Preplavljuju žal i stijenu; Razliju se šumno vali I stvore se na obali,U krljuštu što se šija,Triest i tri sve delija,Sve odvažnih ljepotana,Sve mlađanih velikana.Ista rasta, ista lika,Crnomor pred njima, čika. Nema straže sigurnije, Marljivije i hrabrije.A kneževa što je žena, Ljepotica neviđena:Danju svjetlost zamračava, Noću zemlju obasjava.U kosi joj mjesec blista,Povrh glave zvijezda čista. Knez je Gvidon na upravi, Svako njega tamo slavi.

čudesrica — krasotica S

40

Pozdrav tebi šalje Gvidon,Al’ se na te ljuti on:— Posjetit nas obećao,Ali nije još stigao.«To car nije otrpio,Flotu spremit naredio,A tkalja sa kuharicom I sa babom svekrvicom Ma ni jedna ni da čuje,Na ostrvo da putuje.Saltan nije poslušao:Već ih časom utišao:»Car sam ili dijete? Šta li?« Veli, sav se s tog raspali, »Sada idem!« Rukom lupi, Ode, vratima zalupi.

Sjedi Gvidon kraj prozora, Šutke gleda povrh mora:Niti šuti, nit se kreće,Jedva, jedva da trepeće.Al’ se sred vidika plava Neka flota približava:To širinom oceana Plovi flota car-Saltana.Knez je Gvidon tad skoknuo, Gromoglasno uzviknuo:»Oj, majčice ti rođena, Kneginjice ti miljena! Pogledajte samo tamo,To dolazi otac amo.«Već je flota njima bliže,A knez Gvidon dogled diže.

flota — brodovlje

41

Na palubu Saltan stao,Kroz dogled se zagledao;S njim su tkalja, kuharica, Gvidonova još bakica,I sve tri su zadivljene Zbog ljepote neviđene.Tad topovi opališe I sva zvona zazvoniše.Moru ide sam Gvidon; Tamo cara čeka on,I tkalju i kuharicu,Staru svoju još bakicu. Povede ih u grad bijeli,AT im ništa još ne veli.

Gle, pred njima stoje dvori Tu, u sjajnoj sve odori, Postrojena četa jaka,Triest i tri sve junaka I sve mladih ljepotana I sve hrabrih velikana,Ista rasta, ista lika, Crnomor pred njima, čika. Na dvorištu poširokom,A pod jelom povisokom Vjeverica sve pjevucka, Orah zlatni sve grizucka, Vadi iz njeg smaragdiće I baca ih u džačiće;- Po dvorištu na sve strane,Zlatne ljuske razbacane.Skup gostiju dalje ide.

dogled — dalekozordžačiće — vrećice

42

Gle! Kneginju bajnu vide.Pod kosom joj mjesec blista, Povrh glave zvijezda čista. Ona, bajna ljepotica,Prilazi ko paun-ptica.S njom i njena svekrva je. Car je gleda ... prepoznaje ... Razigra se srce vruće:»Sta ja vidim? Je 1’ moguće? Kako?« Dah je izgubio, Suzama se sav oblio,Zagrlio tad caricu I svog sinka, nevjesticu.Svi su za sto potom sjeli, Započeli pir veseli.A tkalja sa kuharicom I sa babom svekrvicom Kojekud se razbježaše,Te ih jedva pohvataše.Tad su one sve priznale, Kajale se, rasplakale:Car od silne te radosti Kući pusti, sve oprosti.I dan prođe — car-Saltana Polegoše pol pijana.Tu sam bio: jeo, pio,Jedva brke namočio.

bajna — divna

43

BAJKA O RIBARU I RIBICI

Živio na žalu sinjeg mora Starac ribar sa staricom svojom; U staroj su kolibi od gline Proživjeti triest i tri ljeta.Starac mrežom lovio je ribu,A starica prela svoju pređu. Jednom starac izađe da lovi Pa izvuko mrežu punu mulja.Po drugi put bacio je mrežu, Izvukao samo morsku travu.Po treći put bacio je mrežu,A u mreži samo jedna riba,Ali nije obična, već zlatna. Zamolila starca zlatna riba,I ljudskim mu govorila glasom: »Pusti mene u to sinje more, Skupim ću se otkupiti darom: Što zaželiš, to ću ti i dati.« Začudi se i prepade starac,Triest i tri ribari već ljeta,A još ne ču da govori riba,Pa u more pusti ribu zlatnu, Umiljato njojzi progovara:

muli — talog u vodi, blato s pijeskom

44

»Zbogom pošla, ribo moja zlatna, Ne treba mi tvojega otkupa,Već ti pođi u to sinje more Pa ti šetaj kud je tebi drago.«

Vratio se starac svojoj baki Pa joj priča o velikom čudu:»Ja sam danas ulovio ribu,Ne običnu ribu nego zlatnu. Ljudskim me je zamolila glasom Da je pustim u to sinje more. Skupocjeni nudila mi otkup:Što zaželim, to će mi i dati.Ja ne htjedoh otkupa da uzmem, Već je pustih u to sinje more.«A baka se okomi na starca: »Prostačino jedna i budalo!Što ne uze otkupa od ribe?Da si od nje bar korito uzo.Ono naše posve se raspalo.«

Uputi se starac moru sinjem (Vidi: more lako poigrava),Stao zlatnu dozivati ribu. Doplivala riba pa ga pita:»Što bi htio, reci meni, starče?« Pokloni se starac pa joj kaže: »Smiluj mi se, milostiva ribo, Navalila na me moja stara,Ne da meni sijedom starcu mira. Novo, veli, treba joj korito,Ono naše posve se raspalo.«

korito, — naćve, plitka drvena posuda duguljasta oblika

45

A zlatna mu riba odgovara:»Ne jađikuj, nego pođi s mirom. Novo ćete imati korito.«

Vratio se starac svojoj baki;Stoji baka pred novim koritom Pa još gore poče grđit starca: »Prostačino jedna i budalo!Izmolila, budala, korito!Goleme li od toga koristi!Već se vrati, budalino stara,Pa ti kuću od ribe izmoli.«

Uputi se starac moru sinjem (A muti se ono sinje more),Stao zlatnu dozivati ribu,Doplivala riba pa ga pita:»Što bi htio, reci meni, starce?« Pokloni se starac pa joj kaže:»Smiluj mi se, milostiva ribo,Još me gore grdi moja baka.Ne da meni sijedom starcu mira:Kuću traži svađijivica stara.«A zlatna mu riba odgovara:»Ne jadikuj, nego pođi s mirom.Bit će tako: imat ćete kuću.«Pošo starac kolibici svojoj,A kolibi više niti traga.Pred njim kuća sa gostinjskom sobom, A na kući dimnjak od opeka I hrastova od dasaka vrata.Pod prozorom starica mu sjedi,

gostinjska soba — soba za goste

46

Na sva usta grdi baba starca:»Gle budale, prostačine glupe!N Izmolila prostačina kuću!Vrati se i ribi se pokloni.Neću da sam obična seljanka.Želim biti moćna vlastelinka!«

Uputi se starac moru sinjem (A burka se ono sinje more),Stao starac dozivati ribu.Doplivala riba pa ga pita:»Što bi htio, reci meni, starče?« Pokloni se starac pa joj kaže: »Smiluj mi se, milostiva ribo,Još se više pomamila stara,Ne da meni sijedom starcu mira. Neće više da bude seljanka,Želi biti moćna vlastelinka.«A zlatna mu riba odgovara:»Ne jadikuj, nego pođi s mirom.«

Vratio se starac svojoj baki.A što vidi? Pred njim visok dvorac. Na doksatu stoji mu starica U bundici od samura skupa.Na glavi joj peča zlatotkana,Oko vrata težak niz bisera,Na rukama zlaćano prstenje,Na nogama crvene čizmice.

burka se — postaje uzburkano, nemirno pomamila — razljutila, razbjesniladoksat — (turska riječ) izbočeni dio prostorije preko vanj­

skog zidasamur (turska riječ) — jedna vrsta kune peča — rubac za glavu

47

Oko nje se užurbale sluge,A ona ih nemilice tuče,Koga tuče, kog za kiku vuče. Starac baki riječ upravio: »Zdravo da si, gospo vlastelinko, Je 1’ ti sada zadovoljna duša?« Ali baba povika na starca, Pošalje ga da u staji služi.

Prođe jedna nedjelja i dvije,A još više pomami se stara.Opet šalje k ribi svoga starca: »Pođi k ribi pa joj se pokloni,Neću da sam moćna vlastelinka, Želim biti svijetla carica.«Strah spopade starca pa je moli: »Zar si ludih najela se gljiva?Nit hodati znadeš, nit govorit,Bit ćeš ruglo čitavome carstvu.« Planu gnjevom svadljivica stara,Po obrazu udarila muža:»Ti ćeš, je li, seljačino jedna, Svađati se s moćnom vlastelinkom? Ne rekoh li lijepo, pođi k moru, Ako nećeš, na silu ćeš poći.«

Uputi se starac moru sinjem (Pocmjelo ono sinje more), Stao zlatnu dozivati ribu. Doplivala riba pa ga pita:

kika (turska riječ) — perčin, pletenica najesti se ludih gljiva — poludjeti bit ćeš ruglo — rugat će ti se

48

Oko nje se užurbale slugeA ona ih nemilice tuče.Koga tuče kog za kiku vuče.

»Što bi htio, reci meni, starče?« Pokloni se starac pa joj kaže: »Smiluj mi se, milostiva ribo, Posve mi je poludjela stara; Neće više da je vlastelinka,Želi biti svijetla carica.«A zlatna mu riba odgovara:»Ne jadikuj, nego pođi s mirom. Dobro! Bit će svijetla carica.«

Vratio se starac svojoj baki,A pred njime stoje carski dvori. U njima se kočeperi stara.Sjedi ona, carica, za stolom; Boljari je služe i plemići. Prekomorska nalijevaju vina. Sjedi ona, meden kolač griska,A oko nje stoji stroga straža,Na plećima sjekirice drži.Gleda starac, strah ga obuzeo Pa se baca pred noge starici: »Zdravo da si, svijetla carice,Bit će da si sada zadovoljna.« Ali ona i ne gleda starca,Već znak dade da ga potjeraju. Strčali se sluge i boljari Pa guraju iz odaje starca. Dotrčali k vratima stražari,Samo što ne posjekoše starca.

kočoperiti se — držati se oholo, naduveno boljari (od: bojari, ruska riječ) — pratioci kneza, ruski veli­

kaši u staro doba

50

Ispred dvora narod mu se smije: »Pravo ti je, budalino stara,To nek, ludo, pouka ti bude:Zašto sjedaš u saone tuđe?«

Prođe jedna nedjelja i dvije,A još više pomahnita stara.Šalje ona dvorjane po muža,Našli oni i doveli starca,A starica ovako će starcu:»Pođi k moru, ribi se pokloni,Neću da sam svijetla carica,Želim biti vladarica mora,Pa da živim u najvećem moru,A ribica zlatna da mi služi,Da je šaljem kud mi se prohtije!«

Ništa starac ne smije da kaže,Ne smije se jadan da protivi,Ka sinjemu uputi se moru,A na moru olujina vlada.Podižu se i propinju vali,Valjaju se i sve rikom riču,Poče zlatnu dozivati ribu.Doplivala riba pa ga pita:»Što si htio, reci meni, starče?« Pokloni se starac pa joj kaže: »Smiluj mi se, milostiva ribo,Što da radim sa prokletom babom? Neće više carica da bude,Želi biti vladarica mora,

zašto sjedaš u saone tuđe — zašto sfe guraš kamo ne spadaš pomahnita — poludi propinju — dižu, uspinju

čeko

Pa da živi u najvećem moru,A ti, zlatna ribo, da joj služiš, Da te šalje kud joj se prohtije.« Ništa na to ne reče mu riba, Samo repom udari po vodi I zaroni u dubinu mora.Dugo starac odgovor je čeko,Al’ ga jadan dočekao nije Pa se svojoj povratio baki,Al’ što vidi? Pred njim kolibica, Njoj na pragu starica mu sjedi, A pred njome prepuklo korito.

čekao

52

BAJKA O MRTVOJ KNEGINJI I O SEDMORICI DELIJA

Car s caricom oprosti se,Na put dalek zaputi se,Kraj prozora ona sjeda,Njega čeka i izgleda.Čeka, čeka sve do noći, Zabolješe već je oči Od gledanja, da 1’ će doći,Sve od zore pa do noći.Al’ ne vidje druga mila! Mećava se samo vila,Snijeg padao preko polja, Bjelasa se brijeg i dolja.Već deveti mjesec stiže,S polja pogled svoj ne diže. Sama badnja noć je bila,A carica kćer rodila,Tad gost željni u čas rani,Dan i noć očekivani,Stiže najzad s puta svoga — Sam car-otac — jutra toga. Svoj je pogled na nj skrenula,

izgleda (od: izgledati) — očekuje: gleda da li dolazi mećava — snježna oluja dolja — dolina

Preteško je uzdahnula, Izdržala sreću nije:Umre oko liturgije.

Car je bio neutješan,Al’ šta može? Sam je grešan: Vrijeme leti, pusti snovi,Car već stupa u brak novi.A nevjesta zbilja prava,Ko da carska bješe glava. Povisoka, vitka, bijela,Umom, likom sve zanijela;Al’ ohola i pretvorna, Tvrdoglava, ljubomorna,A u miraz joj je palo Jedno malo ogledalo.Svojstva čudnog ono bilo:Ko živ stvor je govorilo. Jedino je s njime bila Dobra, vesela i mila, Ljubazno se s njim šalila, Gizdajuć se govorila: »Ogledalce, srećo, kaži!Sve istinu, a ne laži:Da 1’ sam od svih najmilija, Od svih bjelja, rumenija?« Evo njojzi odgovora:»To je točno, nema spora;Ti si od svih najmilija,Od svih bjelja, rumenija.«

liturgija — crkveni obred zanijela — oduševila pretvorna — lukava, licemjerna spor — prepirka, svađa

54

stasalakrotakzamak

Carica zakikoće se,I rukama razmaše se,I očima namiguje,I prstima popuckuje,I vrteć’ se podbočena Ogleda se tašta žena.A kneginja dotle mala U miru se rascvjetala I rasla je i bujala I ko cvjetak je stasala, Crne kose, bijela lika, Krotke ćudi, prava dika. Našli su joj i mladića, Jeliseja kraljevića.Svatu car je obećao,Njemu kao miraz dao: Sedam bogatih gradova I stotinjak još zamkova.

A vjenčanje kada dođe, Carica se kitit pođe Ispred svoga ogledala I usput ga upitala:»Da 1’ sam reci, najmilija Od svih bjelja, rumenija?« Al’ čuj sada odgovora: »Prekrasna si, nema spora; Al’ je kneginja milija,Od svih bjelja, rumenija.« Što carica poskakuje,Pa što rukom zamahuje,

postala stasita, dobila lijep staspitom, blagdvorac

55

p riprećuje sravnjivati zanosila — imaV mi u

Ogledalu priprećuje, Potpeticom polupkuje...!»Ah ti, ah ti, staklo mrsko, Što mi lažeš tako drsko? Sravnjivati nju i mene? Razori t ću snove njene!Vidi kako je sazrela,Nije čudo što je bijela:Dok joj majka trudna bila Snijegom se je zanosila!Samo reci: istina je?Zar od mene milija je? Najljepša sam; hajde priznaj, Cijelo carstvo daj, obigraj, Ima 1’ mi u svijetu para?« Ogledalo odgovara:»Kneginja je najmilija,Od svih bjelja, rumenija.« Uraditi nešto mora —Jed je muci, ljubomora.Baci staklo pod stolove Pa Arapku k sebi zove (Služavka joj ona stara), Zapovijed joj izgovara:»Daj, odvedi sad kneginju Čak u šumsku u divljinu, Živu veži sred borova,Neka bude plijen vukova.« Sa zlom ženom ni sam đavo Ne složi se. Šumi pravo Arapka je nju povela

— prijeti— uspoređivati oduševljavalasvijetu para — da li mi je tko u svijetu ravan

56

I daleko je odvela,Al’ kneginja dosjeti se I od smrti uplaši se,Pa je moli: »Bila živa!Šta sam tebi, kaži, kriva?Ne ubij me, sluškinjica!Kad ja budem, znaj, carica Bit ću tebi uvijek sklona.«U duši je voli ona Pa je nije ni svezala,Pustila je i kazala:»De, ne plači, o bog s nama.« A kući je pošla sama.»Sta je?« pita je carica,»Gdje ostade ljepotica?«»Tam’ u šumi ostala je«, Odgovor joj ona daje,»Vezana je do laktova;U pandže će past zvjerova. Manje muke će trpjeti,Lakše bit će joj umrijeti.«

Tad i vijest je kružit stala Da je carska kći propala.Cara muče teški jadi,A Jelisej, ženik mladi,Tada bogu pomoli se,Odmah u svijet uputi se Za djevojkom, svojim blagom, Za nevjestom svojom dragom.

A nevjesta sve plačući I do zore lutajući

ženik — mladoženja

57

Išla šumom, tako išla,Na jedan je dvor naišla; Pritrča joj pas lajući I zašuti skakućući.Kroz dvorište prođe tada, Al’ tišina svuda vlada.Pas se mazi, kraj nje luta, A ona se maša skuta,

> Do kućnih se pope vrata, Alku rukom lako hvata, Tiho vrata otvorila I u sobu je stupila:Uz zidove stoje njene Klupe sagom prekrivene, Hrastov sto pod ikonama, Peć s ležajem u šarama. Da se, naćisto je bila Na svijet dobar namjerila; Zna da vrijeđati je neće. Al’ se nitko tu ne kreće. Cijelu kuću razgledala,Sve po redu pospremala, Svijeću bogu zapalila,Peć je jarko raspalila,Na krevet se tad popela, Na uzglavlja legla bijela.

maša se — hvata se skut — rub haljinealka — (turska riječ) — kolut od kovine smješten na vrati­

ma; njime se udari po vratima umjesto da se kuca sag — čilim, prostirka ikona — svetačka slika načisto — sigurna, uvjerena

58

Već se ručak približuje, Spolja topot odjekuje:Sedam uđe tad delija,Sve rumenih brkajlija. »Kakvo čudo!« prvi veli,»Sve je čisto, sve se bijeli. Tko je takva dobričina,S tim da čeka domaćina?Tko si, naprijed, ded se javi, Pa se časno s nama zdravi. Ako si ti stari čovjek,Cikom ćeš nam biti dov’jek, Ako si ti momče dobro,Bit ćeš nama bogme pobro; Ako s’ baka, bud nam mati, Tako ćemo te štovati;Ako lijepa si djevica,Budi nama ti sestrica.«

Kneginja je tada sišla,S poštovanjem im je prišla, Do pasa se poklonila,Sva rumena izvinila Što u goste dođe strana Premda nije ni pozvana.Iz tih riječi sve su znali: Kneginju su prepoznali;Vrh je stola posadili, Kolačima ponudili,

spolja — izvanadelijo — junak, vitez zdravi — pozdravi pobro — pobratim

59

Kupu vina joj nalili,Svi služavnik prinosili Samo mlada vina nije Htjela nikako da pije.Tek kolačić prelomila, Zalogaj čić okusila,Pa se njima izvinjava Da bi malo da odspava. Odveli su djevojčicu Gore na kat, u sobicu. Ostaviše tad je oni Da u snove sva zaroni.

Tako teče dan za danom U spokojstvu sve tihanom. Kneginji u šumi prija Kod ljubaznih tih delija. Još u samu rujnu zoru Idu braća sva u goru Da se malo prošetaju, Sivih patki nastrijeljaju, Desnu ruku da protegnu, Arapina popritegnu,Ili glavu s gojnih pleći Tatarinu čas odsjeći,Ii’ da gone izmeđ’ breza

fcilpa — pehar, čašaslužavnik — poslužavnikspokojstvo — mirtihan — tihpopritegnu — stegnugojan — širok, debeoTatari — narod turskoazijskog porijekla

60

Pjatigorskoga Čerkeza.A ta mila djevojčica U dvorcu je domaćica: Sve prikupi i zgotovi,Ni riječ da im protuslovi. A ni oni isto tako,I svi dani teku lako.

A braća se u djevicu Zaljubila. U sobicu Jednom, rudi tek zorica,Sva su ušla sedmorica.Prvi kaže: »Momo mila, Svima si nam sestra bila, Sedmorica nas je tebe Zavoljelo, kao sebe.Uzeti te svi smo radi Al’ ne ide! Boga radi,Umiri nas kako znadeš,A kad jednom ruku dadeš, Bud ostalim sestrom pravom. Ali zašto njišeš glavom?U’ nam možda otkazuješ,II’ nas možda potcjenjuješ?« »Oj, junaci, vi cijenjeni, Pobratimi sve rođeni«, Kneginja im kazala je,»Ako lažem, bog nek daje,Da ne siđem živa s mjesta! Šta ću kad sam već nevjesta!

Pjatigorsk — grad u sjevernom Kavkazu Čerkezi — narod koji živi na jugu Rusije najviše na

Kavkazuuzeti te svi smo radi — svi bismo se rado oženili tobom

Svi ste meni vi jednaki,Svi ste umni, hrabri, jaki, Srdačno sam svim odana;Al’ sam drugom obećana. Vjerno volim ja mladića, Jeliseja kraljevića.«

Šuteć braća postajala,Pa zatiljke počešala.»Grijeh to nije i ne kori«, Klanjajuć’ se prvi zbori, »Nitko pisnut neće više.«Ona veli tad još tiše:»Ne ljutim se, vjera živa!Ja zbog toga nisam kriva.« Tad se prosci poklonili I tiho se udaljili.Sve je opet tu suglasno, Opet žive dalje krasno.

A carica, međutim,U mislima svojim zlim Ne oprašta baš nimalo.I na svoje ogledalo Ljutila se i srdila,Al’ ga najzad dohvatila Pa se s njime izmirila I sve mu je oprostila.Kititi se opet stala Pa mu s osmjehom kazala: »Zdravo, ogledalce, kaži,Sve istinu, a ne laži:Da 1’ sam od svih najmilija, Od svih bjelja, rumenija?« Al’ evo joj odgovora:

»Da I’ sam, reci najmilija Od svih bjelja, rumenija?«

dubrava

»Prekrasna si, nema spora, AP bez svake živi slave, Posred zelene dubrave,U družini kod delija Ona što je još milija.«A carica poletjela Na Arapku: »Zar si smjela Da mi slažeš? I to kako!« Ona prizna: tako i tako. Carica se razgnjevila, Mukama joj zaprijetila;Ili mrijeti, drugo nije,IP kneginju da ubije.

Jednom tako čekajući Da se braća vrate kući, Prela mlada pod prozorom, Kad zalaja pas pred dvorom Bijesno. Vidi tad kneginja:U crnini prosjakinja Ide, štakom goni pseto. »Stani, začas mene eto,Samo malo postoj, bako«, Kneginja joj viknu lako,»Ja ću pseto umiriti,Štošta tebi udijeliti.« Prosjakinja uzvratila:»Baš si, čedo moje, mila!Pas prokleti jurišao, uh, svu bi me rastrgao!Vidi, kako reži, laje!Hodi k meni.« Kneginja je Hljeb uzela, k njojzi pošla,

šuma

64

Al’ do trijema jedva došla, Pas pod noge — pa što laje I k starici ne pušta je.Pođe F baka korak bliže,Ko zvijer divlja on se diže Na staricu: »Čudo pravo!Bit će, nije se naspavo.«A kneginja uzvikuje: »Hvataj!« hljeb joj dobacuje. Hljeb je stara uhvatila, »Blagodarim«, zahvalila,»Bog nek tebe blagoslovi;Zato tebi evo — lovi!«I kneginji, salivena,Zrela, sva ko pozlaćena Tad jabuka ravno leti... Kako stade pas cviljeti...A kneginja ruke svija,Hoh! i hvata. »Nek ti prija, Jedi voće, zvijezdo mala,A za hljeb ti mnogo hvala.« To starica kazala je,Pa se klanja i nestaje ... Trči pas uz stepenice I kneginji sve u lice Tužno gleda i zavija;Bol i pseće srce svija,Ko da hoće da izrazi:»Baci!« — ona njega mazi, Tapše rukom još nježnije, »Mir, Sokolko, pa što ti je?« U sobu je tad stupila,Vrata tiho zatvorila,

trijem — natkriven hodnik sa stupovima

5 Bajke 65

Za predivo opet sjeda, Braću čeka, sve pogleda Na jabuku. Voćka ova Puna zrelih je sokova,Tako svježa, mirisava I rumena, zlatna, zdrava, Kao medom nalivena, Prozirna je do sjemena. Počekat do ručka htjede,AT izdržat ne umjede,U ruku je nju uzela,Rujnim usnama prinijela, Sasvim malo je kušala, Zalogajčić progutala...Tad, najednom, djeva mala, Bez daha se zaljuljala, Bijele ruke opustila,Plod rumeni ispustila, Zatreptala očicama I pod svetim ikonama Na klupicu glavom pala. Nepokretna je ostala ...

I braća se eto skoro Povratila sva sedmoro Sa junačkih sve megdana. Cviljenjem su dočekana ... Dvorcu pseto pojurilo,Put im kaže. »Zlo se zbilo!« Braća vele, »mimoišla Bijeda nije.« Pa su prišla Sobi i jeknula. Pseto

megdan (mejdan, turska riječ) — borba, bojno polje jeknuti — zajaukati

66

Na voće se baci kleto Strmoglavce lajuč. Brzo Proguta ga. Grč ga trzo, Uginulo. Jasno svima Da u plodu otrov ima.Kraj kneginje mrtve svoje Puni bola braća stoje,Tužno ponikli glavama I sa svetim molitvama S klupe digli i odjeli, Sahraniti nju su htjeli. — Odustali. Na njoj bilo Nešto čudno, ko sna krilo. Tako svježa je ležala.Samo da je još disala.Kad i poslije trećeg dana Ona osta uspavana,Spremat pogreb braća stala, I u kovčeg od kristala Tijelo bića njima mila Polagano položila.Ponijeli je gori Pustoj.U ponoćnoj tami gustoj Šest stupova, lance prave, Na njih kovčeg da postave. Pažljivo ga pričvrstiše Ispred mrtve tad sestrice I rešetkom ogradiše. Klanjaju se do zemljice. Prvi kaže: »Spi sred groba.

trzo — umjesto: trzao, od: trzati ponikli glavama — spustili glave odjeli — obukliko sna krilo — na njoj kao da je bilo krilo sna, tj. činilo se

kao da spava

67

Ljepotu ti podla zloba Na zemljici ugasila;Nebu prhnu duša mila.Svi smo tebe mi ljubili Za tvog dragog te štitili. — Ne pripade ti nikome,Tek kovčegu jedinome.«A carica dane ove Čeka dobre vijesti nove, Ogledalu krišom hita, Nestrpljivo njega pita:»Da 1’ sam, kaži, najmilija, Od svih bjelja, rumeni ja?« Najzad dobi odgovora:»Ti, carice, nema spora,Na svijetu si najmilija,Od svih bjelja, rumenija.«

Za nevjestom svojom dragom, Za iščezlim njenim tragom Jelisej po svijetu kruži,Nigdje traga. Gorko tuži.Za nju pita mnoge ljude, Pitanju se mnogi čude;Tko u oči nasmije se,A tko odmah okrene se. Najzad stiže suncu jarkom, Obrati se s molbom žarkom: »Oj sunašce, ti što hodiš Po nebeskom krugu, svodiš Zimu sa proljećem milim,Sve pogledom vidiš čilim.

svodiš — spajaščilim (od: čio)— krepkim, snažnim

68

Da li bi mi reći htjelo,Nisi P možda ti vidjelo Kneginjice gdje mlađane?Njen momak sam.« »Ej prijane«, Jarko sunce odvratilo,»Ne vidjeh to biće milo,Da ne živi, sve izgleda.Pitaj mjesec, mog susjeda,Da je nije gdje vidio,Ili trag joj primijetio.«

I Jelisej tamne noći S tugom čeka u samoći.Čim se mjesec pokazao,On je za njim potrčao.»Oj druškane moj miljeni,I roščiću pozlaćeni!Krugoliki, svjetlooki,Kroz mrak ploviš ti duboki,I zbog tvoga običaja Vole t’ zvijezde meka sjaja.Da li bi mi reći htio.Nisi P možda ti vidio Gdje kneginje moje male? Momak sam joj.« »E, moj brale«, Odgovara mjesec jasni,»Ne vidjeh ja lik taj krasni,Ja na straži budno stojim,Red svoj samo brižno brojim. Mimo mene, sve izgleda,Ona prođe.« »Kakva bijeda«,

druškan (od: drug), ime odmila krugoliki — koji ima oblik kruga, okrugao brate (od: brat), ime odmila bijeda — nesreća

Kraljević je odvratio.»Čekaj«, mjesec produžio, »Možda vjetar da uzmogne Svojim znanjem da pomogne. Idi sada k njemu pravo,I ne tuguj, e pa zdravo.« Jelisej ne gubi nade I pred vjetar tada stade. »Vjetre, vjetre, silo jaka, Gospodar si ti oblaka,Ti talasaš sinje more,Hitro letiš kroz prostore,Ne bojiš se ti nikoga,Osim boga jedinoga,Da li bi mi kazat htio,Nisi P možda gdje vidio Kneginjice moje mlade?Momak sam joj.« »Stani sade«, Odgovara vjetar bujni,»Ima potok tiho-strujni,Nad njim stoji brijeg visoki,Za njim ponor je duboki,Po ponoru tama pala;Tu je kovčeg od kristala, Ljuljuška se na lancima,Nigdje traga tu ljudima Sve u krug tog pustog mjesta. U tom lijesu spi nevjesta.« Vjetar se je u let dao,A kraljević zaplakao I pošao pustom mjestu,Krasnu svoju bar nevjestu

pravo — ravno sade — umjesto: sada

70

Zadnji put da vidi samo. Dođe. A pred njim se tamo Dižu hridi strmih brda,Na sve strane stijena tvrda, Pri dnu tamni ulaz vidje. Malo zatim kroz njeg ide. Sura magla svud je pala,U njoj kovčeg od kristala, Sred ljulj aške grobne ove Sniva mlada vječne snove. Na lijes mile nevjestice On se sruši tad ničice.Lijes se razbi. Djeva mila Od potresa oživila.Gleda zbunjenim očima I njišuć’ se na lancima, Uzdahnuvši promucala:»Al’ sam dugo ja spavala!« Pa iz groba tad ustade ... Ah. . . i suzom blaže jade ... Na ruke je uze same,Pa je nosi iz te tame.Putem slatko sve pričaju Vraćajuć se rodnom kraju.A glas gromko već se diže: Carska kćerka živa stiže!

U te sate, baš bez djela Maćeha je zla sjedjela Ispred ogledalca mila I s njime je besjedila;

sur — tamnosivničice — niče, potrbuškeoživila — radi rime umjesto: oživjela

Veli: »Da 1’ sam najmilija, Od svih bjelja, rumenija?« Evo njojzi odgovora: »Prekrasna si, nema spora, Al’ je kneginja milija,Od svih bjelja, rumenija.« Ogledalo tad carica0 pod razbi gnjevna lica1 na vrata poletjelaI kneginju baš susrela. Tuga tada je satrla,Od toga je i umrla.Tek što su je sahranili, Odmah svadbu priredili. Jelisej je sretan bio Sto se dragom oženio. Nitko dotle znao nije Gozbe od te bogatije.Tu sam bio: jeo, pio,Jedva brke namočio.

satrla — uništila

72

BAJKA O ZLATNOM PJETLIĆU

Negdje preko sinjeg mora Preko deset strmih gora Carovao slavni Dadon. Nekoć bješe surov on; Obično mu bilo djelo Da susjede vrijeđa smjelo, Al’ već starac kad je bio On se mira zaželio Te da pusti vojne ljute,Al’ susjedi stalno mute, Vrijeđajući starog cara; Strašne štete to mu stvara. Da bi carstvu zadnjih dana Bila moguća obrana,Morao je on bezbrojne Da vojuje teške vojne, Vojvode mu ne drijemahu, Al’ na vrijeme ne stizahu. Kad čekaju napad s juga, Na istoku vojska druga; Smire ovdje — loši gosti Stignu s mora — od jarosti Katkad plače car Dadon,Katkad i san gubi on. čemu život kraj te buke! Da se kako riješi muke

Obrati se on mudracu,Starovjercu, zvjezdoznancu, —Vjesnika mu šalje s darom.Stade mudrac tad pred carom,Pa iz jedne male vreće Zlatna pijetla pred njeg meće.»Ti posadi pticu ovu Na najvišem — veli — krovu,I taj pjetlić zlatni moj Bit će vjeran stražar tvoj;Bude li sve mirno širom,On će sjedit tada s mirom,Al’ čim spazi on pokrete Koji ratom tebi prijete,Oružanim ii’ upadom,II’ neznanim drugim jadom,Tad se pijetlu mome smjesta Podiže na glavi kresta,Pa zapjeva, pa se strese,Put tog mjesta okrene se.«Car mudracu blagodari,Obećava more stvari:»E, za takav krasan dar«,Sav ushićen kaže car,»Svaku želju ja ću tvoju Ispuniti kao svoju.«

S vrha krova čuvar-ptica Budno gleda put granica,I opasnost čim je jasnaVjerni stražar ko iza sna Protegne se i strese se I toj strani okrene se:

zvjezdoznanac — čovjek koji promatra, proučava zvijezde more stvari — mnogo stvari

74

»Ku-ku-ri-ku!« tad zapjeva, Car nek dalje mirno zijeva, Susjedi se umiriše Na rat i ne misle više.Car je Dadon, eto tako,Svuda otpor dao lako.

Već godina druga slijedi, Pjetlič dalje mimo Sjedi,Kad najednom iz sna meka Trgnu cara vika neka:»Care, oče sveg naroda!«Viče njemu tad vojvoda. »Ustaj, care, jad i zlo!«»Ma, gospodo, šta je to?« Zijevajući Dadon zbori:»Tko to bijedu takvu stvori?« Vojvoda do znanja stavlja: »Pjetlić nam se opet javlja, Cijeli grad sad strepi samo.« Car na prozor — a kad tamo Pjetlić maše, kljunom kljuje I na istok pokazuje.»Ne oklijevaj, samo brže!Svi na konje! Nek se drže!« Car na istok vojsku šalje, Prvi sin je vodi dalje.Tad se pjetlić utišao,Šum je zamro, car zaspao.I sedmica jedna prođe,Glas od vojske još ne dođe, Ima 1’, nema okršaja,Car ne dobi izvještaja.Pjetlić opet kukuriknu,

Za rat drugi car uzviknu,Pa sad mlađeg sina šalje,Da pomogne bratu dalje.Tih je pjetlić ko da drijema, Opet vijesti od njih nema. Sporo teku ovi dani,Svi su silno uzrujani.Pjetlić opet viku diže,Treći rat sad caru stiže.Put istoka on sad hita,Da 1’ to vrijedi, sam se pita.

Vojska ide dane, noći,Klonule su njene moći.Ni logora, ni ratišta,Ni nadgrobnog humka — ništa Car na putu ne susreće, Čuđenje mu sve je veće.Kraj sedmice skoro prođe Kad u goru s vojskom dođe I tu izmeđ strmih gora Svilu vidi od šatora.Sve u miru je čudesnom;A u jednom klancu tijesnom Leži vojska sva razbita.Put šatora Dadon hita. . .Slika strašna srce steže!Oba sina pred njim leže,Bez oklopa i bez šljema,Mrtvi, njima spasa nema.Smrt zadali jedan drugom. Lutaju im konji lugom, Ugaženom iduć travom,

Bujnom, mekom i krvavom. »Djeco, djeco!« car ih žali, »U mreže ste oba pali,Dični moji sokolovi!Ubit će me jadi ovi!«Sa Dadonom svatko plače. Od toga bola još je jače Potreslo se srce gora I dolina. — Rub šatora Otvori se ... i djevica, Samahanaca carica,Sijajući kao vila,Caru tiho pristupila.Ko pred suncem ptica noći, Car joj nijemo gleda očiI sav zbunjen od milina Zaboravi oba sina.Ona stade pred Dadonom, Osmjehne se sa naklonom Pa mu svoju ruku dala I u šator ga pozvala.Za sto ga je posadila, Svakim jelom pogostila,A postelju da odspava Prepokriva svila prava. Cijelu tad je car sedmicu Slušo pokorno caricu,Sav se njome očarao,Svaki dan je pirovao.

I najzad se uputila Cijela carska ratna sila,Car i djeva s njime mlada Put njegova tvrda grada.

I pred njima glas se vije,I što jeste i što nije.Kada blizu grada stiže, Klicanje se gromko diže,I svi idu za kolima,Čudeći se tim gostima.Car pozdravlja sve odreda. . . Tad u gužvi on ugleda,Sa arapskom kapom bijelom I sa kosom posijeđjelom Svog mudraca starog pravo. »O moj oče, da si zdravo!« Car mu kaže: »A šta veliš: Priđi bliže, pa šta želiš?« »Care«, njemu mudrac zbori, »Treba račun da se stvori,Da 1’ se sjećaš, za uslugu Obeća mi kao drugu Svaku želju da ćeš moju Ispuniti kao svoju.Daj ti meni tu djevicu, Samahanaca caricu . . . «Car je bio ko van sebe.»To da čujem ja od tebe?Da li bijes te hvata zao,Ili si ti s uma pao?Kakvo ti je to buncanje? Jesam dao obećanje,Al’ sve ima i granica.Sto će tebi ta djevica?Znaš li tko sam? Sta je tebi? Drugo nešto želi sebi.Hoćeš blago, čin boljarski, Opremljena konja carski,

Hoćeš pola carstva moga?« »Ništa neću ja od toga,Daj mi samo tu djevicu, Samahanaca caricu.« .Mudrac tako zbori njemu. Pijunu car. »Sad kraj je svemu Više nema ništ’ za tebe,Sam, grešniče, mučiš sebe,Dok si čitav bježi sada, Odvucite toga gada!«Mudrac hoće pravo svoje.Al’ to s carom opasno je.Car mu žezlom glavu lupi; Mudrac pade, sav se skupi I izdahnu. — Prijestolnica Sva se zgranu, — a djevica: Hi-hi-hi, pa ha-ha-ha-ha,Ne boji se ona grijeha.Iako je zbunjen silno,Car se smiješi njoj umilno I u grad se voze oni.Nešto lako tad zazvoni,Gradu cijelome na oči S krova pjetlić brzo skoči,Do kola je doletjeo I na glavu caru sjeo,Pa ga kljucnu po tjemenu ...I već prhnu. . . U tom trenu Iz kočije Dadon pade,Jednom zijevnu — dušu dade. Carica se izgubila,Ko da nikad nije bila.Svoj toj laži namjera je Da mladima pouk daje.

S A D R Ž A J

Aleksandar S. Puškin....................................................................5BAJKA O CARU SALTANU (preveo Đorđe Saula) 9BAJKA O RIBARU I RIBICI (preveo Dobriša

Cesarić)..........................................................................44BAJKA O MRTVOJ KNEGINJI I O SEDMORICI

DELIJA (preveo Đorđe Saula) . . . . 53BAJKA O ZLATNOM PJETLIĆU (preveo Đorđe

Saula).............................................................................. 73

S

IRO »Školska knjiga«, Zagreb, Masarykova 28 — Za izdavača: Josip Malić — Grafički urednik: Maja Kožić — Korektor: Milivoj

Pilja