QUEST - montenegrina.netmontenegrina.net/wp-content/uploads/2017/03/Quest-br.-9-2017.pdf · Literary QUEST 2 Magazine QUEST Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Literary

QUESTLiterary Magazine

QUESTLiterary Magazine2

QUESTČasopis za književnost, umjetnost i kulturu

Literary Magazine

IzdavačUpis Lit Era

Glavni urednik Editor-in-chiefSlobodan Vukanović

RedakcijaDr Radoslav Rotković , mr Nela Savković Vukčević,

Borislav Jovanović, Aleksandar Radoman,Dragana Tripković,

Anatolij Kudrjavicki (Ireland),Aleksej Čarota (Bjelorusija),Agnieszcka Syska (Polska),dr Jakov Sabljić (Hrvatska),

Jovica Aćin (Srbija),Jean Portante (Luxemburg)

AdresaAndrije Paltašića 52

81000 PodgoricaCrna Gora (Montenegro)

E mail: [email protected]: ++ 382 20 650 613

Dizajn naslovne straneValentina Vukanović

Priprema za štampuVladan R. Popović

Časopis je registrovan kod Ministarstva kulture pod rednim brojem 678

ISSN 1800-8593 = Quest (Podgorica)

COBISS.CG-ID 17556722

QUEST 3Literary Magazine

Quest Literary Magazine No 9/2017

SADRŽAJ

PRIJEVODIPOEZIJA AMERIČKIH CRNACAEteridž Najt

CRNIM PJESNICIMA KOJI RAZMIŠLJAJU O SAMOUBISTVU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

Gvendolin BruksMARTIN LUTER KING ML. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

Lengston HjuzCRNAC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

NEOBJAVLJENI RUKOPISIBogić Rakočević

PRIJATELJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15PORODIČNI FRAGMENTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

GOSTI QUESTAGžegož Latušinski

MIR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27LAŽ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27ŠTO JE ZATEČENO, ŠTO SPOZNANO . . . . . . . . . . . . . 29DO DANAŠNJEG SE DANA NADVLADAVAM . . . . . . . 30ŠIBENIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31

Branko Čegec PODGORICA, PROLOG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34CAFÉ REVOLUCIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36ESEJ O PRAVDI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37LOPOVI HARAJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37O KOMUNIKACIJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38

Fuad KovačMOJ OTAC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40NIKAD ZAVIČAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41KOMŠIJA HAMID . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41NAŠA KUĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

Fahredin ShehuMAJKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44JA I ONA U RAJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45U RASCVETALOM VINOGRADU . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45SUNČANI DANI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46

PROZA, POEZIJA Aleksandar Ćuković

ADELBERT VOREN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51

QUEST4 Literary Magazine

Dimitrov PopovićKADAREU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53PRECIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53RASTANAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54NA IZVORU DRIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54DJEČJI PJESNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55

MLAĐA CRNOGORSKA POEZIJAMarijana Blečić (1978)

SAMOĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59IGRAJ PRIJE JUTRA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59

Jovan Drašković (1978)TAKO MI SVEGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60TAKAV SAM MAJČIN SIN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60

Ana Pejović (1973)NIKŠIĆKI MANASTIR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62RUŠENJE BONTONA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62NA POVRŠINI SIMBOLA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

Marko VujovićNEODOLJIVA NAPETOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64ZDRAVOM ZGODOM ZDRUŽENI . . . . . . . . . . . . . . . . . 64SINESTEZIJSKA STANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64OČEKIVANJE OSVITA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64

Milica Radojičić (1989)NA PERONU PROKLETIH DUŠA . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

Flutura MustafaDIL JASHTE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67HANA A SYTE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67

Sava Radulović (1980MOJA KNJIŽEVNA MISIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68

Suzana Stanišić-Bijelović (1988)NIKŠIĆKI KIŠOBRANI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71

Haris Zekić (1990)PJESMA DJEČAKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72ČOVJEK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72

Mirza Lekić (1993)VODA ILI SUNČEV MORSKI ODBLJESAK. . . . . . . . . . 73MED ILI ČETIRI LATICE CRVENOG MAKA . . . . . . . . . 73

Rebeka Čilović ((1988)NEBO JE DOBILO ZVIJEZDU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74

ESEJIGoran Sekulović

„POVRATAK U ALEKSANDRIJU” MIRAŠA MARTINOVIĆA ILI – HOĆE LI VARVARI UĆI U GRAD? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77


Borislav Jovanović: Roman S one strane života Borislava Cimeše

IDENTITET JEDNE POBUNE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81Dr Sofija Kalezić

DOPRINOS MODERNIM PROUČAVANJIMA LITERATURE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85

Dr Sofija KalezićROMAN O BOŽIĆNOM USTANKU . . . . . . . . . . . . . . . . . 97

Mirsad BećirbašićODISEJSKE INTIME . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102

Selman SelhanovićLJEPOTA U MISLIMA OGLEDANA . . . . . . . . . . . . . . . 104

Mr Goran RadojičićTUMARANJE PO PAKLU ILI ŠETAČI PO MJESECU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106

Bogić RakočevićINTIMNA ISPOVIJEST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110

Sofija KalezićBREME I KRADLJIVAC VREMENA ERIETE LAKIĆEVIĆ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112

KULTURNA BAŠTINALJUDEVIT PASKOVIĆ (oko 1500. – 1551) . . . . . . . . . . 119TESTAMENT ĐURĐA CRNOJEVIĆA (1499) . . . . . . . . 120IVAN BONA DE BOLIRIS (oko 1520. – 1572) . . . . . . . 123

PRIJEVODI


POEZIJA AMERIČKIH CRNACA

Eteridž NajtCRNIM PJESNICIMA KOJI RAZMIŠLJAJU

O SAMOUBISTVU

Crni Pjesnici treba da žive- a ne da skačuSa ćelićnih mostova (kao bijeli mladići.Crni Pjesnici treba da žive – ne da polažuSvoje vratove na željezničke šine (kao bijeli mladići.Crni Pjesnici treba da tragaju- ali ne I da lutajuPo mračnim prijatnim podrumima,niti da izigravaju budalePo šizičnom bespuću (kao bijeli mladići.Jer crni Pjesnici pripadaju Crnom Narodu.Oni suFlaute Crnih Ljubavnika. Oni su Orgulje Crnih Tuga. Oni suTrube Crnih Ratnika.Nek svi Crni Pjesnici I umru kao trubeI budu sahranjeni u prašiniKoja se sliježe za čvrstim koracima.


Gvendolin BruksMARTIN LUTER KING ML.

Jedan je čovjek krenuo s darovima.

Bio je pjesma u prozi.Bio je tragična blagost.Bio je topla svirka.

Pokuša da zaliječi žive vulkane.Sada pepeo njegovČita Zemljinu kuglu.

San njegov još bi da miropomažeBarikade vjere I savlađivanja.

Njegova riječ još progorjeva središte Sunca,Nad hiljadama iStotinama hiljada.

Riječ bješe Pravda. I bi izgovorena.

I biće govorena.I biće ostvarena.


Lengston HjuzCRNAC

Ja sam CrnacCrn kao noć što je crna

Bio sam rob: Cezar mi je naređivao prag da mu čistim,Vašingtonu sam glačao čizme.

Bio sam radnik: Pod mojom rukom nicahu piramide.

Bio sam pjevač: Od Afrike pa sve do Džordžije prenosih svojeTugovanke.Jas am stvorio džez.

Bio sam žrtva: Belgijanci mi odsjecahu šake u Kongu.Sada me linčuju u Teksasu.

Ja sam Crnac,Crn kao noć što je crna,Crn kao dubine moje Afrike.

Preveo Dragoslav Andrić

NEOBJAVLJENI RUKOPISI


Bogić RakočevićPRIJATELJI

„Zašto tvoje priče uvijek imaju tužan kraj?”, pita Silvana Džo-fa mašući mu ispred nosa najnovijim brojem lokalnog časopisa pri čijem je kraju, u odjeljku rezervisanom za umjetničke talente, ne-upadljivo objavljen završni pasus jedne njegove priče.

„Zato što se sve tako i dešava”, kaže Džof.Pogledujemo se ćuteći, a onda se svi smijemo.Silvana mi je nova vjerenica i pravi se da ne zna za moje pret-

hodne veze ili je, jednostavno, to ne zanima. Čak sam bio u braku dvije godine a ona ni za to ne mari. Doduše, bio je to nekako ču-dan brak. Od početka su govorili kako sam se oženio zbog nov-ca, da sam uzeo džak para, ali zaista, to je bio brak iz ljubavi. Vo-lio sam sve na toj ženi, njen pomalo glomazan izgled, osjećanje potištenosti, njene izlive oduševljenja kada bi nešto započinjala, kao i iznenadnu klonulost pri najmanjoj prepreci, što je dokaziva-lo da sve u životu uzima k srcu. Voljela je sve, čak i neke loše na-vike. Ponekad je iskazivala nemarnost u riječima i pokretima, ne-dopustivu aljkavost u poslu pri čemu je, osmjehujući se, ispolja-vala svoj temperament.

Nigdje joj se nije izlazilo. Izdržao sam nekoliko mjeseci da joj pravim društvo, a onda sam počeo bazati s prijateljima koji su se već zabrinuli za mene. Dolazio sam kasno. Ona se uvijek budi-la ma koliko se trudio da budem tih. Protezala se očiju nadutih od sna, bezizražajnog lica, vlažnih pramenova kose opuštenih niz vrat. Rekla bi kako me čekala i da je umor savladao. Potom bi se dugo prevrtala po krevetu pokušavajući da zaspi. Po stanu se ši-rio zadah ustajalog vazduha.

Džof je moj drugar još iz srednje škole. Do sada je objavio jednu tanušnu knjigu priča, skoro nezapaženu van kruga prijate-lja. Piše povremeno i teško. Najčešće zuri u prazan list upinjući se kako da počne prvu rečenicu, ali riječi mu nestaju poput zrnca pijeska. Nikako da zaokruži bar jednu misao. Pokušava da razra-di bar neku riječ, ali slabo to ide. Koje god se lati, liči mu na ma-li, neupotrebljivi kamičak, beskorisan kad čovjek počne da razmi-šlja o njemu prije nego ga upotrijebi.

U Džofovom stanu je i njegova žena. Ona se rado uključi u svaku priču iako se ni u šta valjano ne razumije, a svoje neznanje pokušava sakriti čestim i bezrazložnim smijehom. Ona je prilično punačka, sjajne crne kose, izazovnog našminkanog lica i obrva produženih crnom olovkom. Čežnjivih je i tužnih očiju.

Kada smo u gostima Silvana uvijek priča, a ja ćutim i zato imam dovoljno vremena za istraživanje tuđeg ambijenta. Ispočet-ka, moji pogledi ovlašno mile po kućnim stvarima, a potom kroz


otvoreni prozor otiču niz ulicu po kojoj se u žurbi i nehaju valja-ju gomile svijeta za samo njima znanim potrebama. Što duže po-smatram tu gužvu sve više vidim namrgođenih i nepristupačnih ljudi. Kao da su zalutali iz nekog drugog svijeta u kojem se hrane nepovjerenjem, neizvjesnošću i omrazom svake vrste. Potom po-gledom obuhvatam čas raštrkane oblake, čas sparušenu padinu i kao da kroz mene prolazi snaga minulog doba, kada mi je sve bi-lo potaman, po mjeri i želji.

Silvana se vrpolji i vješa mi se o vrat. Privija se uz mene kako bi se uvjerio da ne nosi prsluče. Započinje priču koja uvijek pali o roditeljskom gnijevu, o bijedi koja mora da se podnosi i o meni što sam joj pritekao u pomoć.

„Šta ćeš, tako ti je to u životu”, sažaljivo kaže Džofova žena. „Šta sve može da istrpi ovo jadno čeljade.”

Silvana katkad umije da bude uzdržljiva i nepristupačna. Ali ne i sada. Prstima klizim niz njenu butinu pokušavajući da dohva-tim koljeno. Ona me obuhvati umilnim pogledom iskazujući tako svoje zadovoljstvo.

Osjećam se ugodno s tim ženama. Pošto sam ispio bocu vi-na čini mi se da sam srećan. Utanjam u plavičastu polutamu. Džof mi se ukazuje kao neko morsko čudovište obasjano brodskom svjetlošću. Zalizana prava kosa pada mu na potiljak. Džofova že-na svira flautu dok joj prstima dobujem po mlohavoj butini. Džof i Silvana komentarišu neobjavljeni dio njegove priče. Malo po ma-lo dolazi do žučne rasprave. Silvana kaže da treba znati zakora-čiti u život, da je dobar početak najvažniji. Džof prilično pripit fu-ra neku svoju priču.

Iz Džofovog stana izlazimo pravo u noć. Ja i Silvana volimo da švrljamo po gradu. Odnekud dopire miris prženih kobasica. Zu-rimo u veliki digitalni sat postavljen nasred trga trudeći se da ne pomutimo taj čas lijenosti koji brzo prolazi i iza kojeg dolaze tre-nuci beskrajne slobode. Preko puta, odakle počinje jedna od glav-nih ulica, ljudi se tiskaju pred izlogom prodavnice garderobe ko-ja nudi veliko sniženje. Prolazimo pored njih. Posmatram ženu s dugom haljinom, pocijepanom ispod ruke, s velikim grudima i go-lim zglavkovima na nogama. Druga je žena sklonila ruku s rame-na nekom mladiću govoreći mu na engleskom: „No, darling, you are not big enough yet.” *

Ostatak noći želimo da provedemo u mom stanu. Nakon po-dužeg Silvaninog čavrljanja tražimo da nešto gricnemo, ali kapi-ramo da u mom frižideru nema ništa. Za razliku od mene Silvana uvijek ima novca i velikodušno me pozva na večeru. Jedan kami-on u prolazu zatrese prozore.

Restoran je jednostavan, kao i hrana u njemu. Naručujemo dva steka, bez salate i pića. Silvana se žali na bol u leđima. Na stolu je vaza s ružama.


*Ne, dragi, još nijesi dovoljno veliki.„Kako su lijepe”, reče Silvana.„Da, lijepo mirišu”, rekoh.Pogleda me i kao da zausti da kaže kako nikada neću zna-

ti koliko uživa u njima, ali ne reče ništa. Restoran je bio ispunjen vitkim stabljikama krinova čiji su se kao zlato žuti prašnici umno-žavali u ogledalima. Sa tih stabljika se širio opojni miris nadjača-vajući onaj iz kuhinje.

Kad stiže jelo zatražismo dvije vode. Mrzovoljni konobar nam donese dvije čaše, tako tanke da se uplaših kako će nam se ra-sprsnuti u rukama.

Sto je bio jako neugodan. Metalno postolje je smetalo kolje-nima. U svijećnjaku su gorjele svijeće.

Ni Rod Stewart ne može mi razbiti jutarnji mamurluk. Mislim kako ću danas nekome vjerovatno dosaditi. Nalik sam svijeći ko-ja gasne. Rušim Silvanine papirne rukotvorine i nekoliko novčića ubacujem u probušeni doboš koji mi služi kao kasica. Podižem ro-letne. Otoplilo je, koliko da se oči otvore. Zvoni telefon i mrzovolj-no se dovlačim do njega. Džof me pita što smo sinoć onako rano otišli. Kaže da će navratiti kad se malo rasanim.

Džof tresnu svežanj papira ispred mene. Konačno, to je nje-gova nova priča. To su raskalašne rečenice, erotične i nepoveza-ne, lijepo ispisane hemijskom olovkom. Redovi su mjestimično kri-vudavi, a na pojedinim mjestima oči bodu žvrljotine u vidu isprav-ki. Džof djeluje zbunjeno i nervozno iščekuje moju reakciju. Beč-kam ga ispod oka povremeno govoreći:

„O, ovo je sjajno… Ovo je fantastično… Ovo je izvanredno!”Džof mi zahvaljuje sa iskrenom skromnošću, ali nije toliko glup

da ukapira kako njegovoj priči nedostaje vrijednost.Kako dan odmiče vraća nam se raspoloženje. Očito, nećemo

štedjeti osjećanja. Nježno prelazim rukom preko Silvanine kose. Ona je za mene uvijek tu, kao na čiviluku. Vječito na dohvat ruke.

Silvana gleda na sat i zaviruje u stažersku knjižicu. Tu joj je direktor škole upisao: Preporučuje se za rad sa starijom djecom.

„Bolje zajebavaj ti njih, nego oni tebe”, kažem joj dok se obu-va. Zaključujem kako ima nježan potiljak. Čini mi se da miriše na lavandu.

„Ne znam koliko ću ovo izdržati”, prostenja.„Ti si za Džofovu priču, nema druge”, zadirkujem je dok ener-

gičnim pokretima dotjeruje frizuru.„Lako je tebi, ne moraš da se baviš pedagogijom”, doviknu

zalupivši vratima.Predveče šetamo i gledamo izloge. Samo gledamo jer ne pod-

nosim zadržavanje u prodavnici. Ona povremeno uđe u neku od njih, a ja je čekam ispred pošto za mene nema veće kazne od du-gog razgledanja stvari koje se veoma rijetko kupe. Ako je čekam


ispred mislim da će prije izaći. Pri dnu ulice momak u bijeloj bluzi rasprema stolice ispred mliječnog restorana. Po napućenim usti-ma reklo bi se da zvižduće neku melodiju.

„Zar ti ne liči na ljevorukog Slima?”, pita Silvana.Rijeka automobila i ljudi otiče ka stadionu gdje otprilike za sat

počinje utakmica. Odavno ne idem na stadion da me pljuju, gu-raju, udaraju i da se nerviram zbog lošeg fudbala. Radije gledam Ligu šampiona na TV-u. Igram se s daljinskim dok Silvana na lice stavlja masku od sjeckanih krastavaca. Ta maska me plaši jer mi se čini da joj od nje lice brzo kopni. Ona nikad ne sačeka kraj uta-kmice, pogotovo ako se igraju produžeci. Zaspe tako čvrsto da je ne bi probudilo urlanje svih navijača. Posmatram je nekoliko tre-nutaka, potom se uplićem u romantične misli i nadajući se brzom snu spuštam roletne da mjesečina ne ulazi u sobu. Inače, noć je divna, zvjezdana. Ponijeću u san njene tragove, a najprije otiske od Silvaninog pudera i karmina.

Silvana u slobodno vrijeme pravi lutke. Ima ih svuda po sta-nu. U početku su mi bile simpatične, ali kada sam se počeo sapli-tati o njih i gomilice tkanine, sunđera, pamuka, dugmića, kada od toga nijesam mogao naći lične stvari, shvatio sam da je situacija ozbiljna. Nije mi baš ugodno kada u krevetu umjesto Silvane na-pipam uši pande ili kapu pajaca. Odnedavno ih bacam kroz pro-zor iako neke od njih liče na Silvanu.

Ona mnogo voli pozorište. Predstave su najčešće duge i do-sadne, ali i ja od njih imam neke koristi. Uspavljuju me dugi dijalo-zi i odmoran sam za Silvanu i Džofovu ženu. Silvana nema ništa protiv da joj se ponekad posvetim pošto je Džof odavno zauzet pripremom nove knjige priča i gotovo ne dolazi kući tražeći teme i inspiraciju po kafanama i rupčagama svake vrste.

Saznanje da sam gad koji vara svoju vjerenicu donijelo mi je spasonosno osjećanje da sam čovjek. Ipak, ponekad u očajanju neprekidnoponavljam:

„Ah, te žene, ah te žene.”Naravno da sam čestitao sam sebi što sam upao u tu avantu-

ru. Džofova žena je promijenila frizuru. Sada češlja kosu na stra-nu, što je, kako misli, podmlađuje potpuno joj otkrivajući lice. No-si kratke haljine pokazujući svoje duge noge. Jednom mi je rekla:

„Ne znam koliko će ovo trajati, ali znam da neće vječno. Uvi-jek nas nešto preotme.”

Džofova žena ponekad je ćutljiva, ali vrlo emotivna. S kakvim samo užitkom ona vodi ljubav. Toliko mi toga lijepo i slikovito šapu-će da pomislim kako bi ona pisala ljepše od Džofa. Nedavno sam u džepu našao ceduljicu na kojoj je pisalo: „Mi smo živo drveće i život nas rezbari, ispisuje po nama svoje crteže i poruke sve dok ima mjesta a potom, zna se, sječa.” Mislim da je to ona napisala.


Začudo, Džofu se sviđa naš odnos. Čak mislim da zna koliko smo intimni. Jednom mi je u piću rekao:

„Neka si, bolje ti nego neko drugi.”Nagovaram ga da svoje priče šalje redakcijama časopisa, a ja

ću mu pomoći da ih objavi pošto tamo znam neke ljude.„Ne seri, ti nemaš uticaja ni na čistačicu u tvom ulazu” ka-

že Džof.„Ti si pas što grize svoj rep”, kaže mu Silvana.Mnogo je poštujem. Samo jednom sam je naljutio kada joj je

umrla majka. Za novac što mi je dala da joj kupim neke stvarčice popio sam nekoliko piva.

Jutros osjećam potpunu usamljenost kada sam se probudio u svom stanu. Sunce dopire u tu prašnjavu i tužnu sobu koja izgle-da kao da je više mjeseci bila zatvorena. Mrzovoljno navlačim far-merice. Još juče sam se radovao tome prostoru, a sada bih že-lio da sam u hotelu, u inostranstvu, bilo gdje, samo ne ovdje. Po-mislih da moram nešto učiniti sa sobom inače ću poludjeti. Živim kao egoista i evo kazne.

Popodne Silvani čitam odlomak Proze Barbare Kening: „Ovo je prelaz između dva stanja spavanja koja, osim što se odnose na njegovu ličnost, (g. Monsen, prim. a.) imaju samo jedno zajednič-ko: na istom su odstojanju od stvarnosti. Ničija zemlja, sa onom opasnošću, nemirom i nadom koju stvaraju granična područja…” Silvana spava i hrče. Po njenom golom tijelu kao da igraju sjenke uličnog drvoreda. U pravu je Džofova žena kad kaže da je drve-će elegantno i fantastično. Silvanino hrkanje miješa se s udalje-nim zvukom automobila.

Džof se danima ne brije, ali mu brada sporo raste. Predlažem mu da stavi vještačku ako hoće da liči na pravog pisca. Džofovo cjelovečernje bdjenje po gradskim kafanama pretvara se u dnev-ničke zapise. Kao i uvijek, ništa od priča. Njegovi podočnjaci, ha-lucinantni snovi, drhtanje ruku i gubitak pamćenja ukazuju na to da se pretvara u ozbiljnog pijanca. Njegovu ženu to ne uzbuđuje. Kao da ne primjećuje u kući gotovo drugog čovjeka.

Jesenji dan ulazi u sobu. Džof sjedi leđima okrenut prozoru i njegova žena ne može dobro da mu vidi crte lica. Nikako da nađe onog starog Džofa. Tako se mnogo promijenio za kratko vrijeme. I on nju ne može da pozna. Kao da dolazi iz nekog drugog svije-ta, iz svijeta sjenki minulih ljubavi. Kao da ne osjeća njeno prisu-stvo. Ona se osjeća prilično neugodno.

„U životu čovjek treba da ima nekoga prema kome se neće promijeniti” reče.

„Mnogo vas volim i brinem za vas” reče Silvana.Silvana spušti glavu na moje rame. Vidi se da misli kako je

dobro što ima nekog na koga se može osloniti. Nježno je držim.


Osjećam kako se uz mene priljubljuju njene čvrste grudi. Ruke mi skliznuše do njenih bokova.

„Zajebi pisanje Džofe, propadaš, truneš kao jabuka”, kažem.Džof zuri u mene blesavo i ravnodušno. Njegova žena dono-

si nam nenačetu bocu vinjaka. Cugamo iz čaša za vodu stresaju-ći se od tečnosti koja nam ljulja stolice i cijelu sobu. Niz Džofovo lice slivaju se suze. Pitao bih ga šta mu je ali za to nemam snage ni volje. Odavno sam na sve oguglao. Kao da su Silvana i Džofo-va žena zmijski splet, što se kofista i prepliće po tepihu. Čini mi se da palacaju jezicima, grizu se i ližu. Potom šćućurene u uglu sobe pričaju nešto povjerljivo.

„Uzalud vam sve, ne možete u moju priču”, kaže Džof dosi-pajući piće.

Soba je puna sjenki uličnog drvoreda.

PORODIČNI FRAGMENTI

Porodice u Crnoj Gori oduvijek su se u svemu nadgornjavale, posebno onda kada su izgledale nezainteresovane za druge. Kao u slučaju moga djeda i bake čije su kuće bile obilježene naizgled nepremostivim razlikama, ali je uprkos njima dvoje mladih ljudi ras-pirilo ljubavnu iskru nadomak Biogradske gore gdje ljudi i priro-da žive u prepletenim suprotnostima. Gdje porodice liče jedne na druge kao jaje jajetu, a ipak ih je teško povezati nečim opipljivim.

Moj djed bio je radnik u pilani, njegov otac travar i neka vrsta lokalnog učitelja bez formalnog obrazovanja. Baka, poput osta-le ženske čeljadi nije išla u školu ali se rano opismenila uz svog oca, paroha u mjesnoj crkvi, i slovila za jednu od najmudrijih že-na u Potarju. Njena braća bili su fakultetski obrazovani što je u to vrijeme predstavljalo pravu rijetkost i cijelu porodicu izdvajalo u tom dijelu Crne Gore.

Djed je izbjegavao ulogu seoskog učitelja koju mu je prvo na-mijenio otac, a potom bakina porodica, izbjegavajući da se za to školuje. Više je volio sekanje sa stablima što je bio znak njego-vog otklona od sudbine ili svijeta koji mu je nudila tazbina. Posao na pilani činio ga je dostojanstvenim iako je svakodnevno dolazio kući okupan u znoju pa je baka morala da ga čeka sa suvom i či-stom presvlakom što je za njihove prilike bio pravi luksuz. No, ni-šta joj nije padalo teško u odnosu na njega i bilo je sasvim prirod-no da žena osim kućnih obavlja i poljske poslove. U strogo patri-jarhalnom društvu ona je potpuno inferiorna i osuđena na služenje.

Ljudi puni predrasuda uvijek nađu načina da izgube. To su po-tvrdile porodice moga djeda i bake koje su se ljuto zavađene u ra-tu našle na suprotnim stranama. Djedovi rođaci listom su otišli u partizane, a bakini se priklonili četničkom pokretu. Kao po nekom


prokletstvu, što god je dvoje mladih više živjelo u ljubavi i slozi, njihovi srodnici su se sve više udaljavali, potcjenjivali jedni druge, vrijeđali, upoređivali sa najgorim životinjama i jedni druge prikazi-vali kao varvare i divljake. Ono što je ranije izazivalo brojna nera-zumijevanja, u ratu je preraslo u otvorenu mržnju.

Baka i djed, koliko god su mogli, nastojali su da žive povuče-no vezani za svakodnevne, naizgled banalne poslove. Kako je ko-ja vojska nailazila djed bi klisnuo u obližnju šumu, a baka je izu-zetnim diplomatskim darom spasavala skromni imetak pozivajući se, zavisno od situacije, na pripadnost jednoj ili drugoj strani. Sve dok joj partizani nijesu strijeljali oca, a potom četnici zapalili kuću koju je mukotrpno s djedom gradila.

Bakina velika želja bila je da školuje svoju djecu. Jedino je, poput djevojčica generacijama unazad, sudbina njene kćerke bi-la da ostane u kući, uda se jednog dana, rađa djecu i provodi ži-vot u klaustrofobičnim granicama sopstvenih strahova i ograniče-nja svake vrste.

Djed je poslije rata radio u mjesnoj kancelariji i često bi, idući od kuće do kuće raznim poslovima, dolazio pripit. Jednom se to-liko napio da se nije sjećao ničega, ni gdje je pio, ni s kim je bio, ni kako je došao do kuće, baš ničega. Tek su mu se kasnije ja-vile nejasne uspomene na borbu sa voćnjacima, zidovima i plo-tovima, na neke ljude koji su mu se smijali, na glasove pune ljut-nje. Bila je blaga, jesenja noć. Ležao je na pragu kuće. S vreme-na na vrijeme otvarao bi oči da se uvjeri da je još tu, da nije u kre-vetu. Blaženstvo i griža savjesti proradiše u njemu uljuljkujući ga u neku prijatnu ravnodušnost. Potom osjeti kako se baka naginje nad njim hvatajući ga ispod pazuha u želji da ga pridigne. To je bilo njegovo posljednje pijansvo. Nikada više nije popio ni čašicu.

Trebalo je izdržati poslijeratnu nemaštinu, školovanje sinova u dvadesetak kilometara udaljenom Kolašinu, a potom u nekoliko većih gradova gdje su se, po završetku fakulteta, zaposlili i zasno-vali svoje porodice postajući vremenom tuđinci što sve rjeđe po-sjećuju stare, iznemogle roditelje gaseći im nadu da će u uspješ-nim sinovima imati sigurnu odmjenu, zaštitu i oslonac.

Moj najstariji stric nastanio se u Beogradu kao oficir JNA, dru-gi u Osijeku kao poznati privrednik, a jedan u Sarajevu kao lje-kar internista. Moj otac bio je nekako najpodesniji da ostane u ro-diteljskom domu iako je bio najbistriji od braće. Kao da su ga od malena pripremali za ulogu čuvara porodičnog ognjišta i imanja koje je djed znatno uvećao kupovinom zemlje novopečenih indu-strijskih radnika. Dok su se drugi dječaci zabavljali vječitim dječ-jim igrama njega su, kao da mu povjeravaju važne tajne, upući-vali u vještine obrade raštrkanog imanja. Vremenom se u njemu ustalila odluka da ih neće iznevjeriti u očuvanju nasljeđa predaka koje je za njih imalo poseban značaj.


Rano savladavši vještine obrade zemlje izazivao je podozre-nje vršnjaka zbog neke vrste nadmoći nad njima i zrelosti svoj-stvene ljudima s dužim životnim iskustvom. Ustajao bi rano obu-hvativši pogledom prozor da vidi kakvo će biti vrijeme, potom ra-sklimatane police na kojima su bile očeve knjige i sto koji su sa-mi napravili na kojem je stajao radio. Prezalogajio bi nešto na br-zinu, a potom izašao u obilazak imanja. Prolazio bi pored komšij-ske kuće u čijem je dvorištu uvijek stajala debela žena. Rumena u licu i izbuljenih očiju, čvrsto stegnutih pesnica pokazivala je ka-ko suvereno vlada svojim dvorištem. Ne znam iz kog razloga, ali otac joj se nije javljao.

Tek što se zamomčio djed i baka kovali su za mog oca plano-ve o ženidbi. Iako je stekao srednje obrazovanje, ni u to vrijeme momak koji živi na selu nije smatran za dobru priliku. Stvar je do-datno otežavala njihova želja da za svog mezimca nađu mladu iz ugledne i dobrostojeće porodice. Ipak, otac je oženjen iz pozna-tog bratstva iz kojeg su se i ranije s očeve strane ženili pa su uja-ci, kao u šali, koristili svaku priliku da istaknu kako se ne bi znalo kakvog smo roda i soja da nije njihovih odiva.

Odmah po ženidbi otac je morao u vojsku. Pripala mu je mor-narica koja se dugo služila tako da sam, pošto je on odslužio svo-je, već trčkarao s djecom po dvorištu i slušao njegove mornarske legende. Pričao je kako se oglašavao prodoran zvuk brodske si-rene, različit od onog koji se čuo u njegovoj duši. Inače, na bro-du su ga obuzimali razni zvukovi pokretani teškim motorima koji su radili uz trzaje i zavijanje od čega se vrtjelo u glavi. Bili su pod budnim okom oficira i kada bi osjetio njihovu sjenku znao je šta treba da radi. Pravio se da mu je svaki pokret što komplikovaniji, mada ne spor jer bi to izazvalo sumnju. Radio je sve odmjereno, a ipak lukavo praveći se da žuri.

Stari su brzo uvidjeli kako je, onako uredno ošišan i pristoj-no obučen, s tankim brčićima i nekoliko mornarskih bora, postao zreliji i ozbiljniji potvrđujući izreku da neko postaje pravi čovjek tek kada odsluži vojsku.

Otac je nastojao da živi poput starijih domaćina pa u toj po-svećenosti kao da je izbjegavao kontakte sa drugima. Imao je po-seban dar da procijeni čovjeka. Dovoljno bi bilo da nekoga pogle-da, čuje intonaciju njegovog glasa ili da ga vidi kako ide pa da do-nese zaključak koji bi se pokazao kao tačan. Njegova prva pro-cjena nije se nikada promijenila. Njegovi zaključci pokazali su mu da ni jedan čovjek nije bolji od drugoga, da ljudi žive zajedno u jednom svijetu neprijateljstva koji zahtijeva određenu količinu po-vjerenja. Nije se mnogo kretao po mjestima gdje obično idu poro-dični ljudi dotjerani i uparađeni u „izlaznoj” odjeći. Ako bi se i po-javio na nekom skupu njegovo ophođenje s drugima bilo je nalik stidljivom upoznavanju neznanaca. Činilo se da zbijaju šale na ra-


čun njegovog kicoškog izgleda i nenametljivosti koja je ukazivala da se on ipak umnogome razlikuje od drugih što je bila istina. Ni-je trebalo mnogo da se zaključi kako on svojom pojavom odudara od nesklada između njihovih starih lica i mladih tijela. Kako je on opuštena osoba u potpunosti zadovoljna sama sobom i koja živo-tu postavlja svoje uslove.

Sklonost ka dubljem promišljanju svijeta navela ga je da for-mira obimnu kućnu biblioteku. Na nju je gledao kao na svoje po-sebno bogatstvo. Svakoga dana bar bi po nekoliko trenutaka sta-jao ispred nje posmatrajući je s posebnom simpatijom i intereso-vanjem prelazeći pogledom preko naslova koji su ga mamili da ih dotakne. Tu je osjećao lakoću, prijatnost i samopouzdanje kakvo mu je ranije bilo nepoznato. Kao da u tim trenucima odjednom ne-staje sva težina svijeta.

Baka i djed bili su zadovoljni životom moga oca koji je čak i u odnosu na život stričeva bio značajno unaprijeđen. U njemu su se preplitale uloge filozofa i zemljoposjednika. Bio je dobro upućen u aktuelne tokove, moderno se oblačio, nabavljao elektro uređaje, kupio novi auto i povremeno putovao za razliku od brojnih mješta-na koji skoro nikada nijesu mrdnuli iz rodnog mjesta uprkos vje-čitoj težnji da vide i upoznaju drugačiji svijet. No, nijesu samo oni cijenili taj, ako ćemo pravo, dobar način života.

Malo po malo, stvarnost je presudila seoskim brbljarijama i mještani su na mog oca počeli gledati savim drugačije. Reklo bi se da su iz jedne otišli u drugu krajnost. Nastojali su, po ugledu na njega, da ne komplikuju ionako teške živote, da što manje budu u nesporazumu sa svijetom. Slali su mu pozive za kumstvo kao po-sebnu vrstu priznanja za dokaz kako život na selu može biti ugo-dan i da su sve granice krhke i relativne. Od čovjeka prema kome su bili podozrivi, otac se vremenom pretvarao u nekoga s velikim autoritetom, reputacijom umnog i gospodstvenog čovjeka sa se-la koji je rado viđen na svadbama i drugim porodičnim okupljanji-ma. Kao da skupovi kojima je prisustvovao ne bi trebalo da zavr-še poput drugih i kao da u životima njihovih učesnika više ništa neće biti isto. Ljudima se činilo da u njegovom društvu poprimaju šarm, mističnost i vedrinu svojstvenu onima što uživaju u životu i dobro znaju šta hoće od njega. Zaista, on je mnoge nečim daro-vao, makar svojom pažnjom i prisustvom, a zauzvrat nije tražio ni dobijao ništa. Plašio se katkad da ga pogrešno ne shvate, da ba-nalne i prozaične želje od seoskih mladića inače sklonih alkoholu i neradu ne naprave beskorisne ljude jer on je, kako god to izgle-dalo, bio odan tradicionalnim vrijednostima vjerujući da je pitanje dana kada će nastupiti zlatno doba za dobre ljude.

Majka je sve to podnosila gotovo nezainteresovano ne mije-šajući se ni u šta što se događa mimo kućnog praga. Ponekad joj se činilo da otac izgleda komplikovanije od ostalih muškaraca. Ne-


kako joj je izmicala složenost njegovog karaktera. Ona je u mno-gim stvarima bila stidljiva i povučena ali se nije mnogo odavala. Nikad nije otvarala svoju dušu i čovjek nije mogao da zaviri unu-tra i vidi od čega je sazdana. Činilo se da su bili srećni u ljubavi. Od kad se oženio otac je smatrao da su udate žene najbolje ko-je se mogu upoznati. Govorio je da su žene topla, divna stvorenja kojima je potrebno da neko brine o njima.

Majka je vodila miran i povučen život. Po završetku poljskih i kućnih poslova uživala je u knjigama koje je otac stalno odnekud donosio pa su se nalazile svuda po kući. Za razliku od oca, nije mnogo vodila računa o odijevanju, čak ni u određenim prigodama pa su pored nje mogle proći raznovrsne modne novotarije, a da to ona uopšte ne primijeti. Živjela je u nekoj vrsti samodovoljnosti i nije je mnogo zanimalo ništa od onog što se nalazilo izvan kuć-nog praga. Kada bi donosila posluženje sve češćim gostima koji su kod oca dolazili raznim povodima, osjećala se neprijatno i jed-va je čekala da odu kako bi se vratila u svoj mir.

I nakon dugogodišnjeg zajedničkog života majka je stidljivo iskazivala osjećanja prema mom ocu, čak i onda kada bi joj s pu-ta donosio lijepe poklone, mahom neobičan nakit kakav se odav-no ne proizvodi i koji zbog svoje težine ili glomaznosti jedva mo-že da se nosi. Baka je zbog toga pokazivala neku vrstu zlurado-sti, ali u mjeri u kojoj ne bi ugrozila porodični sklad čime je poka-zivala da je ipak sazdana od blagosti i da ne može činiti zlo. Njena se melanholija pretvarala u radost zbog blagodeti života koji nam je bio naklonjen. Kao u nekom religioznom zanosu sve je više bi-la ubijeđena da bez pomoći neke velike sile ne bi prebrodili muke ili teške životne periode služeći kao primjer napretka. Na djedove opaske da se život sam po sebi mijenja i ništa vječito ne može bi-ti na jednoj ili drugoj strani, ona je odgovarala kako je Bog uvijek isti i koliko god se činilo da ne daje svakome prema zasluzi, sve je to uvijek s nekim razlogom.

Baka i djed su se upokojili u razmaku od nekoliko godina uvje-reni da je sudbina naklonjena mom ocu i da su od sve braće za njega napravili najbolji izbor.

GOSTI QUESTA


Gžegož LatušinskiMIR

Nekad u Pragu,u birtiji,čijeg se naziva više ne sjećam,sreo sam Čeha iznad krigle pivakod šankana visokoj stolici.On i krigla,Bio je to svijet za sebe.Krigla je kružila oko njegaa on oko krigle.Kao zvijezde blizanke.Ništa drugo za njih nije postojalo.On se s vremena na vrijeme osmjehivao krigliS vremena na vrijeme krigla jesipala u njegovo grlotekućinu boje jantara,obredno, kao Krv Gospodnju.A na Vaclavskomsovjetski tenkovibombardovali su Parlament,bombardovali su zgradu televizije.Eh, imati takvu distancu prema stvarnostidanas u Poljskoj…Imati u sebi taj mirprema smoljenskoj tragediji!I smoljenskoj laži.

10. 04. 2012. Za drugu godišnjicu

LAŽ

Svršilo se viteško razdobljesvršilo se razdoblje trgovačke častiživimo u vremenu globalnei totalne laži


a ona danasbuja kao korov na njivamai sve gušiistina je njome omotanaudavljenališena sokova životasunca lišenakržljavikisjeli se i truliu podrumima i brlozimaa laž carujea laž cvjetaosvaja saloneosvaja palačekabinetevisoke urede i položajelaž cvjetadiktira svoj stili način životauz uspjehuz novacoplemenjena jelisnicama i pozicijamazvjeckaju Judini srebrnjacibrojanje i prebrojavanjeteške koverte puzajuiznad stola i ispod stolakao sanjive kornjačelaž carujelaž se oholišto tu može učiniti golaismjejavanauplašena i posramljena istinajadnica bez prebijene pareispričavajući sešto je živašto je još živastaro teleispucanoveć će se gotovo raspastia kad se stvarno raspenahvataće oninajbližipa plešuplešu do posljednjeg dahaplešuplešuplešu


posmatra to Istinai Nadai Vjera se rađajer do posljednjeg daha pleše lažjoš malopa ispustiće dušunaime rečeno je bilo: Istina će pobijediti!

ŠTO JE ZATEČENO, ŠTO SPOZNANO

Svijet koji je oko nasi svijet koji je u namai u vlati traveu teškim listovima agaveu pticama na plotuu kapima rosepoput suzau suzi na obrazuu osmijehu djetetabrataženemajkei u bolui u očajunakon gubitkanakon porazaSvijet koji je oko nasi svijet koji je u namau zvijezdama na nebui nebo bez zvijezdamračnoi mrak u dušiu očimau riječimamunje u očimagromovi u očimabijes na licimabodeži riječii samarićanska dobrotai ljubav sestrinskasrce na dlanui srce u petamasve je to već bilo u poezijibiva i bit će


prelamano krozbivšudanašnjui budućuosjetljivostonih koji su bilo kadauzimali ili će uzetipero u rukuda bi se oprobali s onimšto je zatečenošto je spoznatoi s onimšto je i dalje tajanstvenoi nepoznatou našem svijetuu našoj sudbiu nama samimaukoliko neće kapituliratiu predtakmičenjuA ondašta će im pero?

DO DANAŠNJEG SE DANA NADVLADAVAM

Učila si me prvim riječimai prvim uzbuđenjimai prvim koracimau životu.U svijet sam sam otišao.Učila si me da upoznamtaj svijet i ljude,i sebe u njemu pronađem.Nije to bilo lako.Učila si me ljubavibogu, poštovanju ljudiodanosti spram kući i zemlje.Govorila si što je Poljska,kad nje nije bilo,kada u školi su učili crtatizvijezdu pa kukasti krstpa opet zvijezdu.I čekić, i srp.Kada su orlu otkidali krunu,patio sam zahvaljujući časovima istorije


koje sam dobio od tebe.Bila si mi brižljiva majka,predusretljiva.Bila si mi Majka.Kad su nam oduzeli Poljskudom si svoj ostavilai vlastitu majku koja nije znalarastati se od kuće,i krenula si u svijettražiti Poljsku za svoju djecu.Bila si Majka.A ja Tvoj sinnijesam znao da ti se zahvalim.Zakasnio sama tako je bilo potrebno.Zakasnio sam.To su bile teške stvari.I dalje su teške.Do današnjeg se dananadvladavam sa njima.

ŠIBENIK

Grad hrvatskoga kralja Krešimira IVbroji već tisuću godina burne povijesti.Prelazio je iz ruku u ruke,a tukli se za njega Venecija i Bizant,Mađari, Bosanci i Turci.A imalo se za što tući.Početkom petnaestoga stoljećapao je pod vlast Venecijena gotovo četiri stotine godina.I tada započinje njegov postupni procvat.Tijekom stotinu godina građena je katedrala sv. Jakova; i već pet stotina godina ljudi sene mogu nadiviti njezinoj ljepoti.

Od velike konstruktorske vizijeDo sitnoga ukrasnoga detaljasve su to promišljenoi velikom brižnošću i preciznošćuu kamenu izdubili i isklesališibenski majstori.

Trenutak uz šalicu kavena trgu ispred katedrale,


dok pogled lijeno lutapo njezinom urešenom bijelom kamenu,pruža istinsku estetsku nasladukakvu se samo tu može spoznati.

Od katedrale i trgauz obližnje brežuljkepenju se renesansne male palače, crkve i kućeu labirintu uskih uličica,kao da tvore nekakav golemi amfiteatar.

Šibenik je za mene Katedrala sv. Jakova,a također i Pero Mioč, jednako neponovljivkao i ta katedrala – režiser, glumac, pjesnik i prevodilac,jedan od vodećih animatorakulturnog života u ovome gradu.Već godinama zaljubljenik u poljsku kulturu,u poljsku književnost i kazalište, pa čak i Poljake,jezik je naučio i život posvetiogradnji naših uzajamnosti.Neusporedivi prevodilac Różewicza, Wojtyłe, Herbertai Miłosza zaputio se jednom na Krimske Soneteravno glavom kroz zid i… dosegao sunce!Soneti su se razlili po akermanskoj stepina njegovu materinskom jeziku kao da je to na hrvatskomsam Mickiewicz pisao.

Pero poljskom poezijom godinama ispunjava stranicehrvatskih književnih časopisa,piše o poljskoj književnosti, o poljskom kazalištu,o svemu piše što je poljsko,a naši dramski tekstovi u njegovomprijevodu idu po hrvatskim scenama,na hrvatskom radiju i televiziji.

Zašto sve to on čini?Jer mora.I ta unutarnja prinuda,koje se ne jedanput kušao osloboditi,a imao je razloga za to,neshvatljiva je.Čak i njemu.

Šibenik to je i Ivo Brešan,originalni, znameniti pisac,u nas poznat u glavnom po


Predstavi Hamlet u selu Mrduši Donjoj,a također i Sergej Mioč, pronicljivi promatrač života,blistavi autor dramskih komada i radiodrama.

Kada mislim na Šibenik, pred očima mi jekatedrala sv. Jakova,Mioč i Brešan,kao da su ti ljudiod nje neodjeljiviili ona od njih.

Gžegož Latušinski, pjesnik, prozni pisac, kritičar, antologi-čar, prevodilac i novinar, rođen u Zđenćolu kraj Novogrodka, ma-turirao je u Griđondzu, diplomirao je na Varšavskom Univerzite-tu, gdje je studirao paralelno poljski jezik i književnost i češki jezik i književnost. Od 1963 do kraja 1967 godine radio je kao kultur-ni ataše Ambasade Poljske u Beogradu. U bivšoj Jugoslaviji pro-veo je zajedno 10 godina. Nakon povratka u zemlju radio je u Mini-starstvu kulture i umjetnosti, u Glavnoj upravi kinematografije, kao urednik u izdavačkim kućama, PWN, u Filmskoj grupi „TOR”, u film-skom časopisu „Studio”. Od kraja 1975 godine slobodni umjetnik.

Objavio je Układ słoneczny – 1979, Fascynacja – 1984, Bałkańskie przekleństwo – 1997, W swiecie wyklętych – 1997

Osim mnogih proznih djela književnosti češke, slovačke srp-ske, hrvatske, crnogorske, bosanske, makedonske i slovenske, objavio je u vlastitom izboru i prepjevu.

Godine 2008 objavio je dvotomnu Antologiju srpske poezije 20 veka” Svi trenuci su tu i ništa ne prestaje da bude”, 2009 Antologi-ju crnogorske poezije 20 stoljeća Riječi, koje su budne, 2010 An-tologiju hrvatskog pjesništva 20 stoljeća Pod žegom sunca i svje-žinom noći, 2012 u Novom Sadu objavio je na srpskom jeziku An-tologiju suvremene poljske poezije Živimo na riječima.

Godine 2012 izašla mu je knjigu pjesama Twoja chwila (Tvoj trenutak), godine 2013 knjigu pjesama Własną drogą (Vlastitim putom).

Godine 1989 dobio je Priznanje Fonda literature Ministarstva kulture za prijevod na poljski romana Vrata od utrobe Mirka Ko-vača i ove iste godine zvanje Zaslužan radnik kulture. Novinarsku nagradu Polish Promotion Corporation – „Zlatno pero” dobio je 1994 godine. Godine 2009 Sveslovensko književno društvo dodi-jelilo je njemu Visoko internacionalno priznanje „F. M. Dostojevski” za nemjerljivi doprinos u zbližavanju srpske i poljske književnosti priređivanjem i prevođenjem Antologije srpske poezije u Poljskoj.

Njegove pripovijetke i pjesme prevođene su bile na mađarski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik


Branko Čegec PODGORICA, PROLOG

za igora isakovskog

zrakoplov je prizemljio nakon šest pokušaja.

oluja se stišavala, snažan vjetar raznosio je lišćei lijepio ga po prozorimaaerodromske zgrade.

on je stajao vani, na vjetru, pored čovjeka s cedujicomi mojim imenomna ćirilici.

vatromet kose,brutalan pogled i melankolija.

bio je tu i primož,blijed nakon četiri neuspjela slijetanja.

onda hotel crna gora, njegov prodoran smijeh zasijecao se u krvotok, u beton,u tišinu socijalističke izgradnje.

bez drugih sudionikakao predgovor noći dugih dijaloga,ljepilo pogleda,sunovrat,epska patetika.


boca jamesona ispod stola,maskirna butelja gore, pored prozora s teškimbrokatnim zavjesama.

on je prizemljio jučer, prije kiše na horizontu, plitkome horizontu u podnožju visoravni.

utonuli u njegov doping, bili smo postolje i prag.

govor je posljednja moć, nadglasavoje žamor susjednih stolova.

riječi su razbijale tišinu, tišina stakla na prozorima, napuštene flašepod nogama.

glas se razvijao u tonalitet,tonovi formirali glas.

tišina je oblikovala pričekoje tek treba prevesti na sve svjetske jezike.

tišina i dim: scenografijadugih, nesanih noćiiz kojih je kuljala pošast teksta, vardarmeđu prstimai veliki križ na brdu.

nema života bez poezije! krik u dubinu noći,u polumraklobbyja.

onda milijun novih riječikao da sve počinje ispočetka,a on se samo pritajio.


CAFÉ REVOLUCIJA

Prvi sarajevski espresso zbio sena trgu Ljudevita Gaja.Café Revolucija kao mjestoi kao vrijeme. Koje vrijeme?Vjetar pred olujuraznosi novineuličnih prodavača: i on želi otetijedini preostali posao.Prodoran smijeh žene u roza tenisicama,prijekoran pogled drugeu žutom kombinezonu.Prolazi znanac: vidjet ćemo se, žurim, kaže.Gdje ćemo gledati utakmicu?Kasnije, u parku nasuprot, veliki ekran: grobna tišina za poraz i za pobjedu.u Revoluciji turisti jedu salatu revolucija.Revolucija, kažu, jede svoju djecui svoju publiku.Nailazi taksist obrijane glave: Odakle si? Iz Srbije?

Iz Zagreba.

DuDuDuDuDuDuDuDu

Ovo je tvoja ulica, ne znam gdje je taj broj,izađi, majke ti, da ne vrludamo!

Osam minuta. Šest maraka. Vozdra!

Par klinaca žvali se u mraku.Je li ovdje 29?Ne znamo, nismo odavde!Zgurena figura iza grma jorgovana,djevojka, čini se,


ne skida oči s ljubavnika.Broj 29?Ne znam, nisam odavde!

Spotaknem se na stubištuI pljusnem u golemu,golemu lokvu:

Sam si! Probudi se!Novi dan samo što nije počeo.

ESEJ O PRAVDI

Primavera je ljepše ime neg’ sport, proljeće. – dobacuje čovječuljak u prekratkim hlačamai počeše se između nogukao u reklami za bolestkoja se baš ovih danaprestala vrtjeti na televiziji.Drugi, iz unutrašnjosti kafića,protuslovi, pa nehoteći ispušta čašu: rasprskavanje stakla kao slikai kao zvuk.Sejdefu majka buđaše, buđaše…Monotonom ljepotom prekrivadnevnu senzaciju kafićau sporednoj ulici.Iz drugoga dopire buka utakmice iglas zajapurenog komentatora.Čini se da je pobjeda opet u krivim nogama, o čemu svjedoči njegov patetični esejo faktoru sreće i pravdikoja je opet zakazala

LOPOVI HARAJU

Ako uočite sumnjive osobeprijavite ih policiji – plakat je na telegraskom stupudvadeset metara od policijske kućicekoja čuva zastoj i diplomaciju.


Psi lutalice, ni živini mrtvi,utonuli u buku radnih strojeva.Dva radnika nožem buše konzervu,treći dobacuje nerazimljivu,u vjetar prosutu rečenicu.Moguće da je psovka, moguće poziv na obroki predah.

Podrhtava žica na ogradi: turoban znak u svijetužica i ograda.U nekoj kući,neznano kojoj, vjetar zalupi vratima.Sva stakla skupljena u jecaj: bolan odjek krhkoćei nesigurnosti.

Jeka niz Koševsko brdo,zvuk jutarnje molitve: trudna žena s djetetomu naručjupada u zagrljaj drugetrudne žene: Ne psuj!Ne kradi!Uzmi što ti je ponuđeno!

O KOMUNIKACIJI

Hoćeš li čitati poeziju ili gledatimeđu njezine noge?pitao je otac sina za stolom u brandcafeu s crvenim foteljama i niskim stolovima.Sin se i dalje vrpoljio bez riječi, bez teksta,zamrznutih očiju nad Ferlinghettijevim Populističkim manifestom: Svi vi avangardni otkačeni pjesnici


Svi vi prenapregnuti Konkretni pjesniciSvi vi pjesnici pizdolisci(…)Whitmanova divlja djeca još uvijekSpavaju ovdje…Otac puši i gleda.Mali ne miče pogled.Susret očiju u istoj točki.

Branko Čegec, pjesnik, esejist i književni kritičar, rođen je 22. 6. 1957. u Kraljevom Vrhu. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je jugoslavistiku i komparativnu književnost. Uređivao književnost u publikacijama Omladinske novine, Polet, i Pitanja. Od 1985. do 1989. glavni urednik časopisa Quorum; 1989-1990. uređuje novine za kulturu, Oko; 1990–1993. urednik u Izdavačkoj kući Mladost. Čegec je 1992. pokrenuo vlastitu izdavačku kuću, Meandar, koja djeluje od ljeta 1993. Tu je bio direktor, zatim glav-ni urednik, a danas je urednik svih izdanja. U posljednjih dvana-est godina uredio je oko 400 naslova. Godine 1998. pokrenuo je fondaciju Društvo nezavisnih hrvatskih izdavača, 2003. pokreće časopis Tema. Dobitnik je dviju najvažnijih književnih nagrada u bivšoj Jugoslaviji, Nagrade Goran za mlade pjesnike (1980) i Na-grade 7 sekretara SKOJa (1983). Sa slovenskog je preveo dese-tak knjiga, njegova je poezija prevođena na francuski, slovenski, njemački, engleski, talijanski, mađarski, poljski, litvanski, make-donski i rutenski jezik.

Objavio: Eros-Europa-Arafat, poezija, SKUD Ivan Goran Ko-vačić, Zagreb, 1980 Zapadno-istočni spol, poezija, August Cesa-rec, Zagreb, 1983 Presvlačenje avangarde, eseji i kritike, CDD SSOH, Zagreb, 1983 Melankolični ljetopis, poezija, ICR, Rijeka, 1988 Ekrani praznine, poezija, Naklada MD, Zagreb, 1992; 2003 Fantom slobode, eseji, kritike i članci, Naklada MD, Zagreb, 1994 Strast razlike, tamni zvuk praznine; Hrvatsko pjesništvo osamde-setih i devedesetih, antologija, uredio s Miroslavom Mićanovićem, Naklada MD, Zagreb, 1995 Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, hrvatsko-francusko izdanje, s Miroslavom Mićanovi-ćem i Ivicom Prtenjačom; izbor i prijevod, Vanda Mikšić i Branki-ca Radić, Meandar, Zagreb, 2002 Tamno mjesto, poezija, Mean-dar, Zagreb, 2005.


Fuad KovačMOJ OTAC

Moj otac je radio u šumi dugo godinaMoj otac je kopao u šumi dugo godinaMoj otac nas je hranio iz šume dugo godinaČitav jedan život.

Moj otac bi nas ujutro izmilovao hrapavimrukama I onda otišao na posaoMajka bi nam napravila topli doručak.

Moj otac nije dolazio umoran s posla, nego je bio radostan što nas ima.

Moj otac nije dolazio umoran s posla, nego je bioradostan što nas ima.

Moj otac je malo pričao kad bi došao iz šumeMi smo bili njegova najdraža priča.

Moj otac je bio sretan čovjekšto je duboko iz šume znojemvadio nafaku da nas prehrani.

Moj otac je svaki dan od znoja, kore I lišćapravio hljeb za naša gladna usta.

(Sarajevo, 5. 7. 20002.)


NIKAD ZAVIČAJ

Pitali jednog dječaka ima li oca i majku.A on im kazao da mu je otac imao lijepu kosu.I nije imao naprijed jedan zub i to, činilo mu se, uu gornjoj vilici-i pušio je.Znao je čitati i pisati, ko od šale.Mater mu je ćaću vazda ispraćala na posao, anjima govorila- ode para da nam zaradi.

Odakle je i gdje mu je zavičaj-nešto malo pamti.Pamti neku česmu, rijeku i nebo.Nekad bolje pamti, pa tu ljepotu u mislima gleda.Zavičaj gleda.I nikad više, nikad zavičaj.Nikad zavičaj.Ni otac, ni majka, ni ime. ništa…

(Otes kraj Ilidže, 8. 4. 20004.)

KOMŠIJA HAMID

Komšija Hamid je od škole imao tečajPošteno je radio na bauštreli- u Njemačkoj.

Ostavio ženu Fatu na Lazima, u nekoj šumetini, avamo, po svijetu, gledao ljepotice.Ovo nije pošteno.

Fata nije znala da ih je samo gledao, iako je dugopretpostavljala da se, nažalost, sve na tome I nijezavršavalo.Pisala mu je I nepročitana pisma sa isprekidanim izaboravljenim mislima.Valjalo je I njoj držati kuću na sebi, paziti na hajvan I djecu…Pošteno.

Hamid je u Njemačkoj više volio pojesti, nego pitipo kafanama.Pošteno.

Hamid je Fati slao „orlove” svakog mjeseca, a onatrpala u dušek.Pošteno.


Hamid je uspio za sve te godine naučiti ponekunjemačku riječ- za bauštele.

Hamidu je arbajt donio novi krov za kolibu išivaću mašinu za Fatin rođendan.Pošteno.

Njemu se nije moglo desiti da položi vozački ili kupi kakvu limuzinu.Njemu je konj Alat bio limuzina, a staza do kućeautoban.

Hamid se morao vratiti na Laza das a Fatom,djecom I komšijama dere krpu žiivota.

Pričao je često kako je pogriješio što se vratio inije ostao do penzije.Ovako mu se opet u šumi ostalo džabe mučiti.Pošteno.

(Ilidža, 9. 5. 2004.)

NAŠA KUĆA

Evo, petnaes t godina zamišljam našu kućuEvo, petanest godina sanjam našu kuću.Hiljadu godina zamišljam našu kuću.Vječnost …

Ko sada, pamtim kad je otac pravio,Od pruća I znojaOd zanoktica I pljuvačke.Od krvi iz šume …Joj …Spavali smo tad u staroj kući,Dolje u prizemlju, u jednoj trećini …

Ali, nekako, najljepše smo spavali u našoj novojKući.Snom rijeke- uspavanke.…Danas, ni slika nije ostalaSamo sjećanjaI zarasle omeđineIz kojih će do vječnosti rasti sprženi korovNaših ruševina.

(Ilidža, 5.4.2007.)


Fuad Kovač, pjesnik, prozni pisac, pisac za djecu, novinar, publicist. Rođen je 1. februara 1965. godine u Zurovićima (Borač) kraj Gacka (BiH). Školovao se u rodnom mjestu, Gacku i Saraje-vu. Poeziju piše od rane mladosti, a zastupljen je u biltenu Književ-ne omladine BiH za 1982. godinu. Prozu, poeziju i književnu kriti-ku godinama objavljuje u bh. i regionalnim književnim časopisima.

Osnivač je i predsjednik NVO „Futur art” iz Sarajeva koje se uspješno bavi realizacijom projekata iz oblasti kulture i obrazova-nja. Član je Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraži-vanje genocida Kanada, dugogodišnji član Društva novinara BiH i Društva pisaca BiH. Magistar komunikologije. Živi u Sarajevu.

Objavljene knjige: „Godine opstanka” (TZU, Sarajevo, 2001.) – zapisi (sa M. Borovićem);

• „Bijeli konj” (Fondacija „Makljen” Prozor, 2004.) – pripovi-jetke;

• „Očev zagrljaj” (Udruženje za kulturu i umjetnost „Behar”, Sarajevo, 2006.) – pripovijetke (urednik i autor dvije pripovijetke);

„Prozor nad rijekom” („Zonex-ex libris”, Sarajevo, 2001.) – po-ezija;

• „Đaci-junaci” („Futur art”, Sarajevo, 2010.) – pjesme za mla-de (sa M. Bećirbašićem);

„101 intervju” (Fondacija „Makljen” Prozor i „Emanet” Zenica, 2006.) – intervjui;

• „Istine i laži generala Đorđa Đukića” (Fondacija „Makljen” Prozor, 2007.) – historiografija (sa H. Deronjićem);

• „Srebrenica 1993.-1995. – ratni dnevnik r. Hameda Saliho-vića” (Udruženje građana „Majke Srebrenice i Podrinja”, Saraje-vo, 2009.) – urednik i

• „Izdaja i zločin” („Futur art”, Sarajevo, 2010.) – historiografi-ja (sa prof. dr. S. Čamparom)

• „Hrvatska Republika Herceg-Bosna, agresija i zločin”(„Futur art”, Sarajevo, 2016.) – historiografija/publicistika (sa M. Herom)


Fahredin ShehuMAJKA

Znam da si kroz vječnost majkoTrudila se da iz nje dovedeš pred tamuBljesak nebeski da razdani pustošKoju su stvorili ljudi i njihovi izopačeni podanici Što haraju po srcima slabih i neiskusnih bića

Moje jastvo gromko ko mlaznjakKazuje mi poj nanizan kaoĐerdan bijelih rada oko grla Plavooke cure pjegavog lica i plave kovrdžave koseOko stuba moga daha Milozvučnim tonovima da se okreće kao SemazenDa me dovede do praga ekstazeDa tamo čujem krik otvaranja nebeske kapije Osjetim miris amberlina Iz usta hurija koji dolazi poputDaha sa usana u mraznoj zimiDa tamo u čelo poljubim svog MatriksaI sjedinim etersko s nebeskimNa kraju krajeva Božjim tijelomDa vidimo naše zločine kaoUsklađene spise u Ninivskoj biblioteciDa vidimo stabla iz sjemenkiNaših darova i dobrotu kao libanske kedroveI osjetimo miris četinaraNjihovom smolom da utolimo gladZa vječnošću i konačno vratimo se Njemu


JA I ONA U RAJU

Večeri svježim vinom natovareneZvuci leda sa sjevera i mirisIslandskog lišaja povjetaracDonosi lakoćom paučineVjerna kopija kornukopije za stolomDim sandalovine i tamjanaObavijaše naša tijela poputNoćne haljine NimfiPrilepiše se po tijelu bijelom imelomI grudve ćilibara kao parčići suncaZa stolom krasiše ostatke zrelih Višanja amaranta kala ljiljana I stovrsnih balkanskih mirođija

U kutijicu u kojoj je nekada moja MajkaČuvala vjenčane minđušeJa spakovah poljubac da priLjubljenju nestanemo sa ovog svijeta

U RASCVETALOM VINOGRADU

U hladovini starog orahaKoji je zasadio moj đed čije imeDan danas nosim ponosnoOkupili smo se sa svimGromovima koji su Svoju moć prazniliNa stabla izliječenaSunčevim zracima

Naš je obed šareno grožđeSir i stvrdnuti hljeb

Kada su me pitaliOdakle snaga odgovorihOd sirćeta vode i mladog crnog luka

Pod istom hladovinom Jednog proljeća namirisanogMirisom rascvjetalog grožđaSjeli smo kušati vatru poljupcaDa bi sebe našli zbunjeneNa klupi u gradskom parku


A halogena oranž svjetlostBojila je našu odjećuŠafranastom svjetlošćuNe mareći za jučeNe mareći za sjutra

SUNČANI DANI

Jaganjci su veselo i lakoSkakali pod stalnim nadzorom šarplanincaBijelog bića tamnih duša sivih vukovaI istjerivača medveđih smjeđih duhova

Pašnjaci ukrašeni cvjetovima žutića, mošnjaka, bijelih rada A ja u naramkeSnopove kantariona i hajdučke trave sabrao za babuKoja je uz vjenčani dar donijela Narodni Ljekar Vase PelagićaNaravno za to saznadoh Prekasno

(Autor preveo na crnogorski)

Fahredin Šehu (Fahredin Shehu) rođen je u Orahovcu, godi-ne 1972. Diplomirao je orijentalistiku na Filološkom fakultetu Uni-verziteta u Prištini. Prevodilac sa više jezika, pjesnik i prozaista, aktivno se bavi kaligrafijom gde otkriva nove tehnike i medije za ovu specifičnu vrstu umjetnosti.

Prevodi sa srpskog, turskog, arapskog i engleskog, a njego-va djela su prevođena na engleski, francuski, nemacki, talijan-ski, spanski, portugalski, švedski, turski, arapski, jevrejski, bha-hasa, mongolski, rumunski, te na srpski, hrvatski, bosanski, kine-ski/ mandarin, malteski, frizijski, sicilijanski.

Objavljene knjige: NUN – zbirka mistične poezije, 1996, autorsko izdanjeNEVIDLJIVO MNOŠTVO – poetska proza, 2000, autorsko

izdanjeNEKTARINA – roman, transcendentalni ep, Priština, 2004.ELEMENTAL 99 – Kratka priča, 2006, Centar za pozitivno

mišljenje, PrištinaKUN – zbirka transcendentalne lirike, Izdavačka kuća LO-

GOS- A, Skopje, 2007DISMANTLE OF HATE, Razmontiranje mrznje- zbirka pesa-

ma na Engleski, Ronin Press, London, 2010,DUDINJE-Roman, Izdavačka kuća LOGOS- A, Skopje, 2012


PLEROMA’S DEW- Rosa punoce- Zbirka pesama- Inner Child Press, USA, 2012

CRYSTALINE ECHOHES- Kristalni odjeci, zbirka pesama, Porto, Portugal, 2013

NALIVPERO- Zbirka pesama- Argipelag, Beograd, 2014,MAELSTROM- Epska poema, Inner Child Press, USA, 2014BONDS- Inner Child Press, USA, 2016

PROZA, POEZIJA


Aleksandar Ćuković ADELBERT VOREN

– Ja sam Adelbert Voren. To je sve što sam htio reći prije ne-go sam sebi prosuo mozak.

– Kome ste to htjeli reći, gospodine Voren?– Svima onima koji su polagali zakletvu pod mojom slikom.

Onima koji su se kleli izgovarajući tekst koji se završavao sa „da ću vjerno služiti Adelbertu Vorenu”, a koji me nijesu prepoznali.

– Gdje Vas nijesu prepoznali?– U zarobljeničkoj baraci broj četiri ispod puta. Bila je prepu-

na. Nikome ni da se učini, ni da posumnja… – Pa zašto ste se ubili ako Vas niko nije uspio prepoznati?

Zar to i nije bio Vaš plan? Zar ste se plašili da Vam kamuflaža ni-je uspjela i da nećete izvući živu glavu?

– Ne. Smetalo mi je što me niko nije prepoznao, što me moja služba savršeno prerušila, što su uklonili moju tetovažu. Što sam samo ja znao svoje ime. Izluđivalo me je što me niko od mojih po-dređenih ni jednom nije spomenuo za više od tri sata boravka u zajedničkoj prostoriji. Na kraju, ako baš hoćete, što sam dospio među obične ljude. To je sve.

– Kakav ste Vi to čovjek, gospodine Voren?– Onaj koji je organizovao sve ovo, onaj koji je na samom po-

četku vjerovao u sve ovo što vi sada primjenjujete i nazivate prak-som. Onaj koji je bio prvi i bolji i koji ni jednog trenutka nije mo-gao da se pomiri sa činjenicom da i u mislima bude izjednačen sa onima pod slikom.

– I šta si time dobio Vorene?– Molim Vas da mi persirate ili će se ovaj ionako uzaludan raz-

govor okončati na ovom mjestu!– Izvinite gospodine Voren. Slažem se. Zaboravljam da smo

jedno. I mene je povrijedilo, ne znam šta mi bi. Kažite mi, molim Vas, sjećate li se one plave knjige koju ste sami sebi posvetili?

– Kako Vas nije sramota?– Zašto bi me bilo sramota od mene samoga? Imam pravo

sebe da pitam šta god poželim. Na kraju krajeva, i Vi i ja smo mr-tvi. Usta bez potiljka ne govore. Dodirnite se. Rupa. Ne u misli-ma. Na potiljku.

– Otkuda se javio ovaj dijalog uopšte? Ko si ti, sa kim uop-šte razgovaram?

– Budite strpljivi. Nijeste mi odgovorili da li se sjećate plave knjige koju ste sami sebi posvetili gospodine Voren?

– Sjećam. I?– Znate li da se zbog nje ubilo mnogo mladih ljudi… Najvi-

še studenata?


– Pisale su nešto novine, dok sam bio živ, ali taj broj nije zna-čajan. Ne mogu ga se ni sjetiti u ovom trenutku.

– Zar ne osjećate ni malo grižu savjesti? Trunku? Zbog te beznačajne stotine koje se sada ne možete sjetiti? Jesam li re-kao stotine?

– Zašto bih?– Ni zbog čega posebno, recimo, da su svi ti student samo-

ubice umirali sa riječima „Ja sam Adelbert Voren”? Da li Vam to bilo šta znači?

– Tako se knjiga završavala. To je sve.– Prisjetite se zbog čega ste se ubili u knjizi?– Zbog iste one stvari zbog koje sam sebi prosuo mozak i sa-

da sam ovdje.– Da li si svjestan da nikada nećeš naći mir jer nijesi uspio da

proživiš knjigu do posljednje rečenice, kao što su to radili oni ko-ji su je čitali i po njoj skončali? Sve si radio po njoj, ali nijesi us-pio izgovoriti „Ja sam Adelbert Voren”. Samo to je falilo. Bio si ta-ko blizu. Na stotine njih ispunilo je zavjet knjige izgovarajući tuđe ime. Tvoje. Ali ne i ti. Šta te je spriječilo Vorene?

– Ne obraćaj mi se sa „Ti”!I provodi vječnost, Adelbert Voren, vodeći isti razgovor, zapo-

činjući ga i prekidajući uvijek na istom mjestu, preklapajući poče-tak sa krajem. Možda bi još dugo bio živ da mu se stražar ispred zarobljeničke barake broj četiri nije obratio sa „Ti”. Možda bi ga neko nekada i pomenuo.


Dimitrov PopovićKADAREU

Dođe vrijeme da te opet čitam ispred munjePonovo preko tvojih stihova preći sada.Vani pada kiša na listove dunjeDok po parkovima uveliko lišće pada.

Vani duva vjetar u stakla, ne prestajeNebu se pluća osušiše u poju.Rijeka naniže obalu ne poznajeJa lagano otvaram poeziju tvoju.

I stojim s tobom, među stihovima rumenI ne zauzmem ti ni sunce, tu za stolom.Odjekuju rime kao gudala plamenI usrećuju vrijeme sa jednim idolom…

I nebo sa olujom sada usrećujuVjetar miješa stijene i zemlju među nama.Za mene jednu munju potpisuju,Hej Kadare, munjo nad munjama!

PRECIMA

U životu sam siromah bio, godinama u nizuViše za kost, nego za mekšinu.Očima i srcem bili smo toliko blizuAli su pete osjetile daljinu.

Daleki sam ti pogled proslijedio.Bliskim me pogledom ti prizivaše skoro.Šaku uspomena da sam ti donio.Ipak bi malo bilo Crna Goro.

U životu sam siromah bio, godinama u nizuViše za „kost”, nego za meso neko.Čudo!… Mi smo bili toliko blizuI ostasmo neopravdano daleko.

Al’ me pusti san uznemiri tadaI zamoli da očima tražim sreću.Koliko god tražio u životu sada.Prošlost više nikada naći neću.


Zato s poštovanjem sagnem glavuNa svetom oltaru što vam na grudima stoji.Iz kostiju nikad mi isčupat neće slavu,Onu „kost” vašu, mili preci moji.

RASTANAK

Krenuh te noći iz zavičajaOstavih za sobom grobove, prikovan tugom.Dođoh kod tebe… iznenađen zbog nehajaUdaljavam se od tebeNedoumicom dugom…

I krenuh na Istok, ka drugim mjestima Na druge krajeve, nam sasvim nove.Raširih ruke prema tebi PodgoriceDa čuvam povjerenje I ne ojadim snove.

Crnim kaputom i šalom pod grlom, pun ćudiGlođući lagano neku staru kost što znači.Jedne se noći prosu na tvoje mile grudi,I nađoh se istresenNa tuđoj grbači.

Ne znam s kim ću grijat’ dušu ljutuJer pravo uzima vidik talasa, što mora.Sa šalom pod grloU crnom kaputuOpet započeh inventar gora.

NA IZVORU DRIMA

Tamo ti star a ja dijete Dimo,Ovdje ti mlad a ja sasvim sijed…Kako te nađoh ne znam, rijeko Drimo,Strahom, dobrodošlicom, tako blijed?

Ne znam kako te nađoh, al što da se krijePored tvoje obale pola života zbori.S tobom mi je đetinstvo bogatijeČežnja drma mi srce koje mi gori.

Eh, pričati o sebi mogu neprestano…


Za godine prošle što se vratiti ne znaju.Vrata što ostavih vjetar ljulja laganoSjeverac ubija tišinu, i krovu zvuke daju.

Tamo ti star a ja dijete Dimo,Ovdje ti mlad a ja sasvim sijed…Kako te nađoh ne znam rijeko Drimo,Strahom ili dobrodošlicom, tako blijed?

DJEČJI PJESNIK

Nekada i on malen bijaše; Na kaputu mu padahu leptiri bijeli.Kuću visoko na brdu imašeAl noge na Drimu često mu vidjeli.

I on kao mali radovao se krduA imao nije ni brke ni bradu.U kući te imaše visoko na brduNapisa za vas listova hiljadu.

Nekad je i on kao malen dostaSkupljao cvijeće i šetao po travi.Kuća mu na brdu visoko ostaAl poraste i posta pisac pravi.

I pored vas stoji, i velik, i mali.Al, ljubazan, topao, nasmijanim ga zovu.Njegova kuća na brdu vatru paliNa desetine slavujevih gnijezda na krovu.

MLAĐA CRNOGORSKA

POEZIJA


Marijana Blečić (1978)SAMOĆA

U pravilnim pukotinama noćiPrvo bi nam ruke prohodaleHoću da Opečemo Oboljele usneOproštenim mrakomI ćutimoJa nikada nijesam ni bila Riječ.

IGRAJ PRIJE JUTRA

Poplavio je Mjesec neopranU prvom plaču zabrojanih prstijuI nije bio kraj

IgrajPonesi ključOsveti se stopama cvijeća koje jurišaVi knjige umotajte u bijele čaršaveDaleko od zemljeĆutiteOvo je mjesto gdje umiru prave linije

Znam ja kako umire kamenjeMeni će opet zakopati rukeStare kao vjetar u snu tamnog dječakaJer pjesme ne umiju da počnu ispočetkaĆutite

Hladno je između staklaStao je mrakTreba se čuvati plave bojeStalo je Sunce da opere boje

Ja znam kako umire kamenjeTuđe su misli mekše od strahaBude se samo oni koji ne sanjajuA TI i Vi ste obučeni u krzno žene kojoj ste iščupali usneĆutiteMoraju vas čuti.


Jovan Drašković (1978)

TAKO MI SVEGA

Tako mi svegaOvo će Sunce pastiU bezdan, s krikom djetetaOstaće nebo bez častiKad ga uprlja kleveta.

Ostaće zemlja bez traveOstaće gora bez listaI dok čekamo NjegaNjene nas ruke daveI uvijek priča istaTako mi svega.

Pustinja se širi nemiliceU pijesak se rasipa dušaSve su mi bliže bodljikave žice(Možda me to samo Đavo kuša!?)I zaliva u meni svoje klice.

Pa mi se učini da su davnoOve planine nerado svikleNa prvo jutro i veče tamnoI prve klice kada su nikle.

TAKAV SAM MAJČIN SIN

Kao ožiljak na licu ženeKao u panju zaglavljen klinKao kad pucanj iz snova preneTakav sam majčin sin.

Kao maska na licu dželataKao kad oči zaplače dimKao kad s crkve ukradu vrataTakav sam majčin sin.

Kao kad slijepac trči prugomKao u drami posljednji činKao pajac osuđen tugomTakav sam majčin sin.


Kao kad slabijeg uhvati jačiKao u ruci kad uvene krinIli pred kišu kad se smračiTakav sam majčin sin.

Poražen maglom, vjetrom odnesenPočeh u pustinji da gradim mlinProkleta bila prva jesenOprosti majko što sam ti sin.


Ana Pejović (1973)NIKŠIĆKI MANASTIR

Sa ovog mjesta najbolje vidim Sunce bez Dvojnika…biblijsko jutro i Sniježnog Vojnika…svoju preostalost između dvije metafore zidane istim kamenom…

RUŠENJE BONTONA

Vjeruj i idi.Prije početka postoji neka funkcija znaka i igra rizika, neka oslobođena semiotika velikih ambicija i otkucaj Fukoovog klatna.Učili su nas da korak je važan.važan kao put u protokol dvora, u događaj pristajanja, u delegirano pripadanje rulji,u kult smijeha otkriven magijom odloženog starenja.Idi, i prije dubokih korijena rušenja bontonanježno ugazi u ono što fali da mirno zaspim.Uplašeno biće mijenja suštinu kao igračka svoje istrošene baterije,i jedino što ostaje jeste pokvaren zvukpretvoren u ono što liči pomirenju Čovjeka i njegovog Dalekog Istoka.Vjeruj i idi.prije Prvog plača postoji vješto načeta riječ i prostori kojima se često vraćamo da dohvatimo životi umirimo nostalgiju jezika i bluda.Idi u ono iza zida u pad dekoruma,u ego metafore svih svetih Parnasa,svih lažnih simbola kojima se liječe latentne manemojih nestašnih muza…Idi, jer ja sam samo još jedan Lotrekov oboljeli zglob,iščašena figura jednog velikog Mulen Ruža u kojem je sve grešno i samo,u kojem je sve samo misao.


NA POVRŠINI SIMBOLA

Kada odvojim prste od oblakai skinem mrtve sa svoje kožeOstaću u sopstvenoj rečeniciU strahu naracijeU golim prefiksimaTvojih očiju…Ostaću u naviciNa površini simbolaIstrgnuta iz okvira pijanih slikaranesposobna da čujem koncept glasnikaU čijim nastavcima i živim…Ostaću na slomljenom trotoaru vjetra i neću oticati dok živim…Kada odvojim prste od oblakai skinem mrtve sa svoje kožePostaću ona koja ličiOna koja mašeOna koja dolazi I ušivakožu svojih nagih slova po platnima tuđe mjesečine

Cetinje, 24. 01. 2015.


Marko VujovićNEODOLJIVA NAPETOST

Nepomičan nesmetano nadgledam,nemuštih nepaca,nisku nebrušenog nakita.Naokolo nema ničeg ni nalik…Neodoljiva napetost!

ZDRAVOM ZGODOM ZDRUŽENI

Zalazak Zvijezde.Zdravom zgodom združeni zajednički zanos zadojismo. Zmijski zapleteni zaveslasmo zalivom Zabranjenog.Zadrhtaše zglobovi. Zagrizosmo zubima zasladu.Zanemarismo zemaljske zebnje.Zenit zanosa!Zapjenušaše zagasitocrvena zrnca,Zazvoniše zvona zadovoljstva.

Zadihani zagrizosmo zijev zaruđele zore; Zaslijepljeni završnicom zaklopismo zjene. Zamuknuše zvuci.

Zavijeni zavjesama zaobiđosmo zamke zavidnih.

SINESTEZIJSKA STANJA

Sinestetska stanica slobode. Slušaoci skloni sinestezijskim stanjima svijesti slobodno stupite; Spoznajte samog sebe spuštajući sondu spinalno. Steknite Stendalov sindrom slušajući spiralne snopove sonata, so-neta, spjevova…

OČEKIVANJE OSVITA

Orošeni obraziOde obožavateljka ovih oblika. Okupljaću oblutke, oplesti ogrlicu, očekujući opet one odgovore.Odaljenost odabrane odagna osmijeh.Očekivaću osvit ovrh ovih obronaka…


Milica Radojičić (1989)NA PERONU PROKLETIH DUŠA

Univerzum goriRaspolućena pomorandžaVatra vaskrsava duh pjesnika koji LetiUzdiže seProbija Utire stazu ka iskonskom pročišćenju Natrag Vagnere!Tvoji tonovi ližu trotoare još vrele od podnevne Mučnine Čekamo… Čekaju nas…Vozovi pakla il’ raja… Svejedno!Goja slika bronzana ogledala na kojima riktus drhti na licu djetetaDalijevi satovi se tope Duh Gospodar počinje svoj čas anatomije Secira kristalno sjećanjePorađa misao obavijenu tamjanom ili ništavilom… Svejedno!Nema suza, vrata su otvorenaGospodu ili Satani, svejedno…Molitva treperi na ivici limbova Uroboros nepokretan, ujed je fatalan na peronu prokletih duša.

(Šarlu Bodleru)

***Ne idi!Ostani, ostani molim te!Ostani,dozvoli mi da prođem hodnicima tvoje providne duše.Ostani,pokri’ me modrim suncem.Ja lebdim daleko izvan nas,izvan tvog crnog mora, a davim se u vrtlogu tvojih zenica.Ne idi!Ostani do kraja ove ode,ode usamljenog trubadura.Ma pusti taj crveni zavijutak.Ja sam crno,Ona je crveno,dva užarena đavolja oka,pod tvojim kapcima.Ostani do kraja ove pjesme,


Ma ostani! Bar na tren zaboravi Njene bokove ustreptale na vjetru.Ostani i daj mi da se udavim u pogledu koji je bar jednom samo moj.


Flutura MustafaDIL JASHTE

Dil jashtё.Me shume qetёsi tё them,Kjo dhomё e ngushtё eshtёPer hijerёndёsinё tendё.Atё te qeshur cinike shuaje.Pёr mёshirёn e çehres tёnde idioteSkam nevojё falё Zotit,Por pasi qё ti dhashё tё gjithaMa kthe kohёn e humbur.Dil jashtё…Mos mu shetit si hije groteskeA fantazmё e qitur nё harresёNё ndonjё skutё skene tё braktisur.Hero i shfaqjes time.Mё nuk je.Vendosa tё tё flijoj qё ne skenёn e parё.Finalja do me mbetej muaE dy, tre shpitrave tinzakёQё pёr ty punojne.Dil jashtё!Egёrsirё qё se njohe ciltёrsinё e ndjenjёs.Nuk kam zё ti kushtoj largimit tёnd tё pavullnetshёm.Nuk e kam nё mend te te lutem.Nuk e bera as atehere kur deshirija me ёndje tё vije.Derёn e ke tё hapur.Bёj ç›tё duash!

HANA A SYTE

„Hana asht kaq e magjishmesa qё t`bahet me e vjedh prej qiellitsi nji hajdut zamrash a puthjeshqe sman pёrgjegjsi se e len krejt boten n`errsinё.

Hana asht si sytё e saj kur mshohin mu,e unё n`sy t`saj shoh knji botё paralelesa qё mlen me kuptu se jam universi I saj…

Kush shёndrit ma teperHana!

Po, hana.Sepse ala nuk ia keni pa sytёkur para se me mfal puthje mё thot t`idu.”


Sava Radulović (1980MOJA KNJIŽEVNA MISIJA

Moje poštovanje,draga publiko!Hvala vam što stesvako iz svoje životne karmeistrgli od nebeskog vremenaovih nekoliko minutai posvetili meni,jer mislite da imam reći nešto novo,nešto da spasi,pomogne,probudi vas,oživi,ohrabri,digne,očara,ko zna,možda i hoću,ja,koja nosim ime sveca,i idem isto tako teškim putem,a nijesam mu ni do đonajer moje srce i moj um su bosonoginaspram njegovih krupnih korakakoji su ostavili veliki trag,a ja možda neću nikakav.

Moja je misija počela na čistom papiru,uz par olovakai na mom putusretala samsve ono što nije svraćalo u crkvunego kod mene,na ispovijestili slučajno takogdje se zadesepa nađu utjehu u mom oku.Sve je ostalo istorija.Ne znam hoće li ući u udžbenike,ali na mom papiru su ostalikao važan dio postojanjazajedno sa mnom.


Sva slova koja sam kupila godinama,na tom putu otkad sam otvorila očipa dok ih ne sklopim opet,stavljam na papir,zavlačim u tuđe grudi,punim tuđe ormare,i njihove glave koje su zavirile u njih,pa su željele još,i još,grijem tuđe dlanove,ljubim tuđe usne,grlim strance,a sve svojim slovima,koja su ih pronašlai spojila,na neki posebana laki nenametljiv način.Ispravan.

I dok hodam mojim gradom,očima upijam materijal za tebe u prvom redu,ne skidam svoje ružičaste naočari,nikako,jer gledajući na stvar nekim drugim očima,usudiću se da kažem „ljepšim”jer u ovim vremenimaboja siva se teško može sprati,lakše živimi još lakše podnosim teškoće,nekako,jeste sve u glavi,pa od tebe zavisi samoda li pad shvataš kao letili kao obično stradanje,da li posle njega treba ustatiili odmah zvati popa.

Onog trenutka kad smo naučiliizbrojati do sto,tad smo izbrojali i nevoljekoje nam život servira bez pribora za jelo,nego ih moramo pojesti rukama,golim se rukama moramo jakati s njima.Kako su nam prsti rasli,tako su nam želje rasle


a problemi narasli.Jer,čovjek sve što više postaje umniji,jasno je da će biti i nesrećniji,svjestan svega što nosi u torbi na leđaa bez nje ne može nigdje,čak ni kad sjedi.

Dragai moja životna publiko,vaš aplauzneće nahraniti moju duševnu gladkoja posti godinama unazad,neće me zadovoljiti,čak naprotiv,djelovaće kao šamar stanju u kojem smo,kao potvrda da se mirite sa svim,isto kao pečatkoji ćete udaritiponosni što živimo kako živimo,nego umjesto aplauzaiskoristite šake za molitvugrupnu terapiju,možda nekom od gore skrenemo pažnjupa nas pogledasazna da postojimoa nemamo šansu ispucati vrijemeonako kako treba,kad već postoji smrt,da nam makar život lakše padne.

Hvala vam u ime svih mojih slovakoja ste uzimali kao hleb i vino,nadajući se kako među njihovim redovimakrije se tajna,za nekog utjeha,riječ koju tražite cijelog svog života,ili prosto ste ih tako konzumiralikao redovan obrok,da ostanete u formi,jer to tako treba.Bilo kako bilo,uvijek me na neki poseban načinobraduje svaki novičitalac i vjernik.


Suzana Stanišić-Bijelović (1988)NIKŠIĆKI KIŠOBRANI

Pretih je grad, parkovi pusti,sanjivi dani, a noći hladne; Kišobran vrte promrzli prsti,a oči gledaju u ljude gladne.

Kiša već lije- nedjelju, dvije,nikšićke ulice vode mi misli,a nigdje djeteta da se bar smije-samo me ljudi sretaju pokisli.

Sivilo zgrada grafiti kvare.Tišinu guši točkova škripa-a ljudi bezvoljno stare i stare,a kiša ponosno sipa i sipa.

Pogledaj i ti jednom sa stranei u tvom oku će da se sjate-ljudi- što vrteći kišobraneu ovom gradu ćuteći pate.


Haris Zekić (1990)PJESMA DJEČAKA

U snu mi pozorište, hodnik s garderobomDva klauna, propast, jata mrtvih pticaSebe mjerim snom, svijet mjerim tobomSve bude ti; disanje sa crtama ti lica.

Ne pišem, priznajem, pjesmu sa sto svrha,Da rascvjeta, zamiriše, ljepšom postaneNeće umjet ova riječ tek tako da skrhaSve bude ti; disanje sac tama ti lica.

Ćutim kao mrak od zvijezda razvedenKo smrt, preudata za nepoznatog gospodinaTi odnekud uzvikuješ: „Kaži da si meden”!

Da l sve pod željezom godinaDa l se pali tišina teškom rukom, grobom?Sebe mjerim snom a svijet mjerim tobom.

ČOVJEK

Ti si zvijer, žaoka I neman,Zmija, orao, pseto I lav,Bodež u rukavu, zauvijek spremanTi si poročan, ranjiv I prljav.

Ti si široka nevolja I volja,Krv djetinja napitak ti sočan,Promašajem ti sudba biva boljaTi si ranjiv, prljav I poročan.

Ti si sjenka, vjetar ludila I boliOči ti prazne, u duplji pogled sanjivNa božijoj si rani grumen soliJer ti si prljav, poročan I ranjiv.


Mirza Lekić (1993)VODA ILI SUNČEV MORSKI ODBLJESAK

Lomi se talas niz lika odrazNa gledanje dugo čeka vjeran demonKamenje crno lomi se od SuncaPadam unazad u spržen gležanjaRuke pružam mokre čitkije od knjige

MED ILI ČETIRI LATICE CRVENOG MAKA

Tegoba saznanja luči sjetan žal I nasrće tupo na život blagiU slni kao I pas žuri prgav pčelinji rojUjedi su bolni kao I strpljenje vječni krug I sladak krik


Rebeka Čilović ((1988)

NEBO JE DOBILO ZVIJEZDU(svom đedu)

Voskresni ili sebe ili barem oči moje…

Budi sretno nebo!Dobio si još jednu zvijezdu!Kad život zapiše krajKotrljaju se godineVraćaju uspomeneOžive slike Bujaju osjećajiSjećanja nikad ne umiru.

NakupiloKoliko lijepih misliNataložiloSvaki novi dan je poziv na borbu,Svako sjećanje na Tebe dio nje.Budi sretno neboDobilo si još jednu zvjezdu!

ESEJI


Goran Sekulović„POVRATAK U ALEKSANDRIJU” MIRAŠA

MARTINOVIĆA ILI – HOĆE LI VARVARI UĆI U GRAD?

One godine, kada su dva puta cvjetale masline

Nastavljajući da se bavi „arheologijom arheologije”, Miraš Martinović i u novoj knjizi „Povratak u Aleksandriju” strastveno i posvećeno istražuje i predočava nam živote i djela mitskih i stvar-nih utemeljivača svjetske civilizacije oličenih u prorocima, filozo-fima, prvosveštenicima, vojskovođama, carevima, umjetnicima… Svi su oni u krajnjem potekli iz majčinske mediteranske utrobe svijeta čiji ih je nemirni i moćni talas bacao od Evropske i Afričke do Azijske i Američke obale. Njihovi vizionarski i utopijski primje-ri postojanja i djelanja u različitim sferama opstojnosti i danas na-dahnjuju iako je od njih prošlo vrijeme vječnosti kojemu nesum-njivo i pripadaju.

Martinovićeva knjiga bi se mogla po registru i skladištu, što bi rekao Danilo Kiš, tema i motiva, nazvati i „Povratak u budućnost”, a po njenim, odnosno suštinskim intencijama i željama likova-isto-rijskih i (li) mitskih velikana, i „Povratak u bolju sadašnjost”. Sve figure Martinovićevog umjetničkog, literarnog postupka – darova-nog čitaocu kroz likovno-vajarsko portretisanje i scensko-filozof-ski igrokaz – (od)nose sa sobom trag onog neumrlog i u njima i u nama makar samo u naslućivanju, trenu, naznaci, tendenciji…, ili u onome (ne)izrecivom što je Borislav Pekić napisao za Kiša: da je „prošao kao alfijska senka jedne bolje mogućnosti, uzvišenijeg pozvanja, plemenitije svrhe, plodonosnijih žrtava i mirenja sa spo-znajom da je biti sen ‘nečeg drugog’ u čvrstom i okrutnom svetu našeg privida rizik, ali i s utehom da se rizik isplatio.„

Martinović u svojoj knjizi povratka sopstvenog i svih nas na-šim zajedničkim vlastitim mediteranskim i evropskim korijenima – a to ne znači i nije nikada značilo samo istosmjernim i jedino po-zitivnim putevima, jer je Evropa i vrhunska kultura i civilizacija, ali i nacizam i holokaust, što se potvrđuje i danas, jer, podśetimo se, Mediteran nije samo zapadnoevropska, već i afrička i azijska oba-la koje i dalje gore u paklenom plamenu – naslućuje, čuje, ispisu-je i predaje nam poznati i tragični Poov refren „Never more, ne-ver more” mnogih poznatih istorijskih likova a njegovih književnih junaka kao ono što su posljednji put čuli u svojim čudesnim, ve-ličanstvenim, inspirativnim, zagonetnim i tajanstvenim životima.

Slično Martinovićevom Bulgakovu koji u zadnjim svojim ča-sovima čuje graktanje gavranova, i junak u posljednjem romanu Ranka Marinkovića naslovljenom upravo po zlokobnom Poov-om refrenu, utapajući se u moru sluša kako se „gavranovi oglašava-


ju zloslutnim kricima… Da li će im umaći?” (Sve se dešava u spr-ženom predjelu samo sa kamenjem i jasikama, „čije lišće trepe-ri, sušeći se na slabom vjetru. Plačem za jasikom, a u stvari pla-čem za njim, koji je možda jasika.”) Pjesnički sabrat bi poručio da se ne obraća pažnja: „Treperi samo, o jasiko!/ Taj tamni nagon što te kreće,/ Razumeo još nije niko, / Razumeti ga nikad neće” (Mi-lan Rakić). Svako treba da radi svoj posao. Piscu smrt nije važ-na, već da li će u Hadu, u carstvu vječitih śena i vječite tame, mo-ći biti ono što jeste, tj. umjetnik? Zato i pita „da li ću tamo pisati” i „šta je sa knjigom?… Da li je preživjela?” Dobija odgovor: „Potvr-đujem pokretom ruke. Nijesam siguran da me čuje. Pokušavam da dam znak, bez glasa. Pružam ruke nebu, ukrštam ih, pravim pticu, znak da ne brine… Da li je čuo moje riječi?… Da li je vidio moje ruke? – pitam se.” I opet kopča sa Rankom Marinkovićem i s njegovom zbirkom novela „Ruke”. Martinovićeve Ruke – koje sa-da nijesu u Marinkovićevom vječitom metaforičkom antagonizmu ljevice i desnice i polemičkom disputu o manjoj ili većoj korisnosti, doprinosu i preimućstvu, prioritetu i važnosti/značaju jedne ili dru-ge u ljudskom životu već zajednički čine posljednju odbranu, po-sljednji most, posljednje vjeruju, posljednje opravdanje i posljed-nje zavještanje umjetnika pred surovošću svijeta u kojemu je mo-rao da živi – nijemo poručuju: „Never more”, kao posljednji znak, posljednju (o)poruku, posljednji trzaj, posljednji damar, posljednji utih testamentarnog Bulgakovljevog obraćanja: „Bogovi, bogovi moji! Kako je tužna večernja zemlja! Kako su tajanstvene magle iznad močvara! Ko je lutao tim maglama, ko je mnogo patio prije smrti, ko je letio nad ovom zemljom noseći na plećima prekomjer-ni teret, dobro ovo zna. Ovo zna onaj ko se umorio. I on bez ža-ljenja napušta zemaljske magle, njene močvare i rijeke. On se la-kog srca prepušta smrti, znajući da samo ona donosi mir i spokoj.„

Govoreći o neslavnom kraju slavnog tragičara Euripida („…slava će doći poslije. Kažu da je govorio: Varljiva je roba slava.”), Martinović piše: „Rastrgali su ga lovački psi. Možda apokrif, ko-ga je možda podmetnula Atina i njeni vlastodršci, da bi ga oma-lovažili pred narodom. Eto, kako neslavno umire onaj koji je pro-tiv vlasti. Ovdje dobija potvrdu zlurada poslovica, jednako važeća za Grčku i druge narode: psi mu se mesa najeli…Sahranjen je uz velike počasti, u prisustvu kralja i dvora. Ako bogovi čine zlo, ni-jesu bogovi. Stih koji je, prema kasnijim istraživačima, riješio nje-govu sudbinu.” Mnogo što-šta se iz istorije i ponavlja i uči, kao u ovom slučaju odveć prepoznatljivog sahranjivanja „uz velike poča-sti” i „u prisustvu kralja i dvora”, odnosno istih onih koji su zapravo i dopustili tako neslavan kraj tako slavnog čovjeka. Dakle treba-lo bi da se uči, ali dokaz da se istorija ponavlja u bitnome, opovr-gava i obesnažuje učenje: da li je problem nužnost generacijskog toka ili ljudska priroda, odnosno konflikt morala i ličnog egzisten-


cijalnog interesa ili potreba i praktični životni zakon da se svaka nova generacija sama suoči na djelu sa istorijskim izazovima, ni-kada do kraja potpuno identičnim.

Varvari su svuda oko nas i čekaju, ali su i u nama, onda kada ono što mi Crnogorci nazivamo čojstvom (inače univerzalna ka-tegorija koju današnji evropski zvaničnici, teoretičari i donosioci zakona u svim sferama imenuju kao zajedničko etičko dobro jed-ne državne i političke, građanske, multikulturalne i interkulturalne zajednice), nije na djelu i kada druge ne branimo od sebe, kada dozvoljavamo da varvari djeluju, umjesto da ih spriječimo. Tada smo i sami varvari: „Odjeknuo je plač, kojim su Atinjani liječili kri-vicu. Prekorijevajući sebe javno što ga nijesu uzeli u zaštitu. Pre-pustili smo ga psima! – vikali su.„

Da su Euripida prepustili varvarima, njegovi starogrčki suna-rodnici kasno su se śetili, a tada kada su se śetili i toga posta-li i bili svjesni nijesu imali hrabrosti da izdrže sopstveni teret ljud-skosti i da polože ispit humaniteta. Otud i zaborav slobode, prav-de, istine, ravnopravnosti, uvažavanja Drugog, prava na drugači-je mišljenje…

Martinovićeva knjiga je izuzetno zanimljiva i zbog činjenice da omogućava i podstiče istorijska upoređenja Crne Gore i Crnogora-ca sa starim Grcima i drugim kulturama sa kojima počinje evrop-ska civilizacija (Podśetimo se stiha Vojislava Vulanovića: „Crno-gorci su potonji Grci”). O Euripidovoj smrti u progonstvu, Marti-nović piše: „Ostao je u varvarskoj zemlji. Ponavlja se zakonitost: oni što sebe daju zemlji, ostaju daleko od nje. Potvrđeno pravilo, ovaj put na slučaju Euripida.” Ali, i na primjerima mnogim same Crne Gore i odvažnih i velikih Crnogoraca, onih koji su u svojim vremenima koja su im bila data na raspolaganju i umom i djelom krčili puteve sopstvenom narodu i koji su viđeli mnogo prije teš-kih vremena koja će doći da mnoge prepreke stoje na putu njego-voj slobodi i emancipaciji, da samo hrabri i nepokolebljivi, brojča-no mali ali veličanstveni u usamljenim i viteškim primjerima, po-rukama i poukama, vuku teško breme naslijeđenih opterećenja i istorijskih minusa jedne društvene i političke zajednice, njenih državnih i nacionalnih ograničenosti, tjeskoba, nedoumica, sum-nji, podjela, razočarenja, gubitaka, očajanja… I danas su posmrt-ni ostaci kraljevskih i aristokratskih istaknutih pojedinaca i famili-ja ilirskih plemena sa tla Crne Gore, zatim članova dinastija Voji-slavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrović Njegoša, ali i nekih dru-gih umnih Crnogoraca, van rodne grude i otadžbine. U nekim slu-čajevima se i ne zna tačno đe.

Nije se lako vratiti poslije nužnih i gotovo prirodnih godina tra-ženja, lutanja, samoispitivanja, otuđenja, izgubljenosti, samozabo-rava, duhovnog ili fizičkog ropstva, u domaju, u zavičaj, na Medi-teran, čiji je centar Aleksandrija, ili, kako piše Bela Hamvaš, Ati-


na, sve tamo neđe do svijetlosnih južnih zidina Mađarske i srednje Evrope. Nije lako, zato se izmišlja mnogo što-šta „kako bih lakše podnio povratak”. Od Odiseja i Homera do Crnogoraca i Njegoša i „Gorskog vijenca” (jer što je to djelo do povratak na Lovćen i Ce-tinje, u Crnu Goru i Aleksandriju, do spasonosni vapaj za novim nacionalnim i državnim početkom, narodnom i domovinskom, vjer-skom, jezičkom i identitetskom slobodom i najdubljim crnogorskim bitkom, bićem) i sadašnje Crne Gore. Koliko je samo generacija Crnogoraca pomišljalo poslije brojnih ratova, poput Odiseja, da je „pod Trojom bilo lakše. Odasvud smrt. Besmrtnost je jedini izlaz”.

Ali, kako u vremenima bez prilike i potrebe za junačkom, he-rojskom i epskom žrtvom-smrću, ponovo uspostaviti red, „vodi-ti nove bitke, u novim okolnostima, sa novim vremenom”? Mož-da je „izlaz” u činjenici da je u nekim zemljama i narodima uvijek neko poluratno, polumirnodopsko, neizdiferencirano vrijeme koje suštinski ište da „bude što biti ne može”, jer „život je – dešavanje. Niko ne zna šta nosi slijedeći trenutak?” I zato, kako reče Odisej, „‘idem da potražim pjesnika i ispričam šta sam preživio…Ako ga nađem, nakon svih stradanja, biću, uistinu, srećan čovjek’. „Odise-jeva sreća prevazilazi njega kao pojedinca i dostiže nacionalni, ci-vilizacijski, sveopšti helenski značaj – „…da duh Grčke ne presah-ne.” Martinović na kraju konstatuje: „Ne mnogo iza toga, na Itaku je došao Homer. One godine, kada su dva puta cvjetale masline.„

I danas se pitamo kao i sv. Avgustin: Hoće li varvari ući u grad? Još jednom snaga jedinstvenog i složnog otpora nasilju slabi i je-njava, zahvaljujući stalno prisutnoj i neiskorijenjenoj našoj ludoj nadi i iluziji bezumlja, pa im otvaramo gradske kapije, potpisujući tako sebi smrtnu presudu izgubivši ljudsko lice, razorivši razum, otrovavši srce? Ili: hoće li naše svekolike slabosti omogućiti div-ljim hordama da unište sve ono što su generacije predaka i po-svećenih viteških usamljenika teškom mukom i velikom plemeni-tošću i pobjedom nad sopstvenim zlom uspjele da steknu kao naj-veći kapital budućnosti?

Moć duha je velika. „Duh ne gori… Kamen gori, zemlja gori, sve gori.” (Za moto odjeljka „Rukopisi”, koji govori o Mihailu Afa-nasejeviču Bulgakovu, Martinović je uzeo ovu rečenicu: „Knjiga se ne može uništiti.” – Jovan 10, 35; ) I ako još jednom dozvolimo da naše živote, ideje, vrijednosti, zemlje-države i gradove, ostav-štine i zavjete predaka, unište varvari, bilo naivnošću većine bi-lo unajmljenim i plaćenim izdajstvom onih kojih kao takvih uvijek ima, umjetnost i književnost će ih sačuvati. (Avgust je vjerovao da ako propadne Rim, „a to će vrijeme doći – živjeće u Eneidi.”). „Po-vratak u Aleksandriju” Miraša Martinovića, svakako, među prvima.


Borislav Jovanović: Roman S one strane života Borislava Cimeše

IDENTITET JEDNE POBUNE

VRIJEME HEROJA I ZLOČINA ili VRIJEME PETRA ZVICERA/ BEZ BOŽIĆNJEG USTANKA CRNA GORA NE BI

BILA CRNA GORA

Ubici nije bila dovoljna smrt brijesta. Izvađeno je iz zemlje njegovo korijenje da se ovo čeljade više ne može da množi I ši-ri. Da sa njegovom smrću umru i njegovi potomci… Ubici nije bila dovoljna smrt žrtve. Uklonio je i sve znake podignute u slavu bri-jesta. Istu veče posječen je i njegov sin – mladi brijest… Tako se zatrla loza starog brijesta koji je predvodio ljude i vojsku zemlje crnih brda… Ubiše brijest! Reče onaj koji je prvi primijetio njegov nestanak… Ubiše brijest!Ubiše Crnu Goru?

Ovaj citat iz uvodnog poglavlja romana S one strane života – nazvanog Drvo života – jeste, izvjesno, semantički najtransfer-zalniji čin ove knjige, zajedno sa poglavljima Slavljenje praha, za-tim Prevratnicima, Kain je Kainu brat, Kalendar duše i završnicom romana nazvanom Presuda. Riječ je, zapravo, o centralnim ko-ordinatama ovog romana, odnosno, najupečatljivijem recenzent-skom sižeu prvog rukopisa Borislava Cimeše. Govoriti o ovoj knji-zi, s obzirom na njenu nacionalnu tematiku, nameće se, kao pri-marno, podsjetiti se njenog istorijskog i postistorijskog konteksta. A samim tim i značaja ovog romana Borislava Cimeše. Jer, knjiga S one strane života ispisuje, rekao bih reaktuelizuje, veliki doga-đaj, desetogodišnju ustaničku i gerilsku epopeju; crnogorsku bu-nu koja je bila više od toga, a o čemu se ćutalo, ne samo do za-borava nego do nepostojanja, kako sa istorijskog tako i sa svih as-pekata u crnoj hronici zatiranja crnogorskog istorijskog vremena.

Druga i treća decenija dvadesetog vijeka su period načerta-nijevski osmišljenog, finalnog, velikosrpskog, obračuna sa nacio-nalnim identitetom Crnogoraca kako bi nestala i pomisao na nje-ga. Kako bi se sve što je visokoidentitetsko, crnogorsko, sabilo u zemlju i zakopalo sa one strane istorije i života. Suspendovalo za sva vremena. Te dvije decenije 20. vijeka su krvavi velikosrpski, anticrnogorski, goli otok, otok, kako bi se Crnogorci odrekli sami sebe: revidirali se do posljednjeg atoma svog identiteta. Bio je to krvavi, zločinački, nemanjićki topli zec od kojeg nije bilo pošteđe-no ništa: od kolijevki, majki, starica, spomenika, do znamenitih cr-nogorskih junaka. Sve u ambis ognja. Sve. Zatrijeti i sjeme i me-moriju! I majčinu utrobu. Trebalo je slomiti crnogorska duh, crno-gorska oružje, crnogorska zvanije pred Bogom i Crnu Goru dove-sti za uvijek ka spoznaniju velikosrspkog, imperijalističkog prava.


Dakle, dvije decenije crnogorskog, nacističkog, ponižavanja: naj-većeg možda u njenoj istoriji. Sa posljedicama koje i danas traju. (Tornjanje po crnogorskoj zastavi na Cetinju i crnogorska kappa na svinjskoj glavi).

Izvjesno je, zato, da bez Božićne pobune Crna Gora ne bi bi-la Crna Gora. Porekla bi svoju (samo)bitnost! To je bio prirodan čin njene istorije i onih koji su znali kad se riječ mora zamijeni-ti pobunom, i onih koji su znali da im istorijske okolnosti ne idu u prilog, ali nijesu odustali, od oružanog čina protiv onih koji su im oduzeli državu, ime, čast i obraz. Bila je to odluka „slavno mrite kad mrijet morate”, vrijeme bijelog terora, genocida, krvave od-mazde za elitne crnogorske rodoljube. Bile su to godine čiji je za-štitni znak vrijeme kada su gorjeli Zviceri, odnosno, vrijeme Pe-tra Zvicera i njegovih komitskih pravednika. Vrijeme kada je doš-lo do prvog crnogorskog kaino – aveljovskog sukoba. Crno doba Crne Gore: od koje je trebalo napraviti sprženu zemlju. Prevaspi-tati je zavazda, istrijebiti je, okupatorskom politikom ujedinitelja, ne birajući sredstva. Odvojiti je od mnogovjekovne tradicije. Na-praviti od nje grobnicu i na njoj obelisk hegemonije. Iskopati i za-trijeti svaku neposlušnu kuću, svako pleme, svaku komitsku ko-lijevku, poput onog korijena kraljevskog Brijesta koji je preko no-ći, izčegrljan do posljednje žilice. Ili, simulantno ali zastrašujuće, besprizorno, sahranjivanje, tri najveća sveta crnogorska kovčega na glavnom nikšićkom trgu. Sve u ime glavnog cilja: da se prava Crna Gora, konačno, nađe na stratištu, s one strane života, više među mrtvima nego među živima. Groblja i jesu meta-istorija Cr-ne Gore. Crne Gore koju znamo, pamtimo, i koja nas svakog da-na opominje. Tamo su sabatovski rečeno naši heroji, njihova vječ-na boravišta. Tamo je naš duh, naša duhovnost kao vječita mo-gućnost naše interiorizacije. Veće posesivnosti i odlučnosti za ja-čanje identitetske energije koju smo skloni lako otpisati i pokriti je mrakom ili dnevno – političkim maglama. Sjenke naših predaka bacaju na nas svoju svjetlost.

Junaci ove knjige su crnogorski ratnici koji su bili učesnici Pr-vog i Drugog balkanskog rata, Prvog svjetskog rata i cijele dece-nije komitskog vojevanja. Božićnja pobuna bila je, kao što je po-znato, inicirana aktom tzv. Velike narodne podgoričke skupštine, ali ništa manje i onim što se u prethodne tri godine zbilo sa Cr-nom Gorom: nagomilana zadešenost stravičnim lomovima, izda-jama, prevarama, morala je eksplodirati. Kulminaciju je označi-la podvalnička kapitulacija države 1916. i potpuni državni, držav-noimeni I nacionalni slom 1918. godine. Nešto ranije, Pirova po-bjeda na Skadru, Pirova pobjeda na Mojkovcu, pad Lovćena, pad prijestola, Pirova pobjeda Crne Gore kao saveznice: nevjerovat-na pogromaška oluja, nevjerovatna zgusnutost gubitničke istori-je do nacionalne apokalipse. Mnogo je bilo, zapravo, unutrašnjeg,


nesnošljivog, istorijskog kipljenja, mnogo individualne i kolektivne drame, dezorijentacije, mnogo ponižavanja, nacionalne obezglav-ljenosti. Gubitnici države i sopstvene tradicije postajali su gubitni-ci sebe. Mnogo je milenijumskog rodoljublja u istoriji crnogorskog naroda. Ipak, patriotizam Božićne pobune, vrijeme u kom se odi-grala i njen gerilski otpor ravan golgoti, digla je čojstvo i junaš-tvo i pravo na otadžbinu, iznad svega. Sudbina svakog pobunje-nika, svakog odmetnika, je povijest zvjerskog proganjanja i zvjer-skog, sadističkog, okupatorskog ubijanja. Prva, ili među prvima, crnogorska horor priča napisana je na temu Zvicera, a autor joj je Mladen Lompar.

Knjiga Borislava Cimeše S one strane života je identitet jed-ne crnogorske pobune koja je veliki pečat na našem samorod-nom nacionalnom identitetu. I sam pobuna tog indentiteta. Kon-cept ovog romana je specifičan. Umjesto istorijske fabulizacije, hronološke izazovnosti, legendarne opčinjenosti, autor je odabrao jednu hibridnu pripovijednu strategiju čiji je cilj bio ući u politički, prije svega, socijalni i ideološki trenutak, u agoniju prosute drža-ve i pobunjenički mentalitet jednog vremena. U njegovu detaljnu segmentaciju. U psihologizaciju prognanika i podanika. U progra-mirani genocid okupacionih vlasti, i njihovih podmićenih i činov-ničkim mjestima uhljebljenih domaćih saradnika i izvođača rado-va. Roman ima strukturu čas dokumentarnog čas lirskog ljetopi-sa, ponekad i feljtonističkog, izbjegavajući tim rotacijama pretva-ranje priče o Božićnjoj pobuni u istorijski roman što ne bi bilo do-bro po literaturu i njene prerogative. Roman S onu stranu života organizovan je, zapravo, zbirka sekvenci iz vremena o kojem go-vori, koje su sistematizovane na način da se bude što više u žiži vremena, u konfuziji koja je zadesila jedan narod, kako na pojedi-načnom tako i na ukupnom istorijskom planu. Tu mozaičnu, pone-kad i iscjepkanu, istrzanu, kompoziciju, sačinjavaju osim poetskih proplamsaja, prije svega, monolozi, dijalozi, esejističko – istorij-ski diskursi, da bi se u nekim doduše rijetkim poglavljima induko-valo i nadrealističko odslikavanje ukupnog crnogorskog iskustva i osjetilo prisustvo uvijek ugrožene Crne Gore. Ako se od ovog ro-mana očekivala egzaktna faktografija (što ne bi bio literarni kom-pas), dakle književni istoricizam, to je nadomješteno živim, dija-loškim cjelinama, monodramskom intonacijom, prizorima zločina, poetskom sintezom i naglašenom fragmentarnošću. Kroz takav konstrukt nadomiještaju se psihološko – socijalni i dramski im-pulsi jednog događaja o čijim akterima, ponaosob, može biti na-pisan literarni životopis. Posebnu pažnju bi, svakako, zasluživali oni „podlovćenci” koji su proglašenje smrti svoje majke Crne Go-re doživjeli kao mogućnost očuvanja ili dobijanja svojih ličnih do-bro apanažiranih pozicija.


Roman S onu stranu života je knjiga koja se pridružuje mno-gim literarnim ostvarenjima crnogorskih autora koji su u posljed-nje tri decenije, paralelno sa istoriografskim otkrivanjem sakriva-ne strane naše istorije doprinijeli, da taj proces ima i svoju književ-nu potporu, književnu markaciju i dubinu, ali kroz uspješnu fikcij-sku, imaginarno – dokumetarnu, proznu dramsku i pjesničku for-mu. Na tu kompletniju sliku zatomljene Božićnje pobune ukazuje i ovaj roman Borislava Cimeše i u tome je njegova glavna vrijed-nost. Nezavisno od toga što su već poodavno napisane, poetske verzije o sudbini neponovljivih crnogorskih komita. No, ta književ-noidna više nego milenijumska zidanica crnogorske istorije je te-ma za poseban tekst ili studiju!

I post festum: Crna Gora danas više, uprkos svemu što se desilo početkom ovog vijeka, strahuje od reprize 1918. Od nove sječe njenog Drveta života. Kakav usud, kakvo prokletstvo, koli-ko podvodnih grebena i u 21. vijeku, i koliko tuđinske genetike u, očajnim, progoniteljima suverenizma!


Dr Sofija KalezićDOPRINOS MODERNIM PROUČAVANJIMA LITERATURE

(Žarko Martinović: Ogledi o psihoanalizi i psihologiji književnosti, ICJK, Podgorica, 2012.)

„I kao sve ostalo ovog čudnog jutra, ri-ječi postadoše simboli, ispisaše se svud pre-ko zelenosivih zidova. Kada bi ih samo mo-gla sastaviti, osjeti ona, ispisati ih u neku re-čenicu – tako bi došla do istine”.

Virdžinija Vulf – Izlet na svetionik

Metodologija proučavanja književnosti kao disciplina koja is-pituje oblike naučnog istraživanja književnosti i sistematskog izla-ganja o njoj, nalazi se u stalnoj ekspanziji, postajući neodvojivi dio teorije književnosti. Podsjetimo se da riječ metoda (grč. met-hodos – put, način, pravac istraživanja) označava planirani način prikupljanja, sistematizovanja i pojašnjenja kojim se dolazi do na-učnih saznana. Danas je uvjerenje o jednoj metodi prevaziđeno, a dominira shvatanje o potrebi usvajanja iskustava mnogih i ra-znorodnih učenja.

Knjiga prof. dr Žarka Martinovića Ogledi o psihoanalizi i psi-hologiji književnosti koju je publikovao Institut za crnogorski jezik i književnost iz Podgorice 2012. godine predstavlja vrijedan do-prinos savremenim poučavanjima i tumačenja literature i pojma literarnog. Autor fokus svog interesovanja i istraživanja bazira na psihološkim i psihoanalitičkim poniranjima u svjetove umjetničkog, kako se još od naslovne sintagme djela da zaključiti, ne zapostav-ljajući ni filozofsku problematiku koja ima velik značaj u književnoj kritici i modernim tumačenjima teksta.

Osnovni pravci u metodologiji proučavanja književnosti koji su nastajali još od prve polovine XIX stoljeća su – istorijski metod, pozitivizam, teorija recepcije, ruski formalizam, nova kritika, feno-menološki metod, strukturalizam, poststrukturalizam, feministička kritika, kvir teorija i drugi. Martinović sporadično osvjetljava sve ove pravce, osim nekoliko posljednjih, akcenat svojih istraživanja stavljajući na raznovrsna psihološka tumačenja literature, kojima je temelje postavio čuveni austrijski psihoanalitičar Sigmund Frojd (1854–1939). Definišući naciju kao organsku grupu čija su obiljež-ja poseban jezik, kultura i duh, Frojd je doprinio i nastanku istorije nacionalnih kultura. Najvažnija njegova djela su: Tumačenje sno-va (1900), Dosjetka i njen odnos prema nesvjesnom (1905), Pje-snik i fantaziranje (1908), Totem i tabu (1913), S one strane prin-cipa zadovoljstva (1920) i druga.


Psihoanaliza je jedan od najuticajnijih psiholoških pravaca, nastao krajem XIX vijeka u Austriji kao reakcija na sterilnost i ogra-ničenost klasične introspektivne psihologije. Sam termin se odnosi na psihoterapijsku tehniku, a osnovne teorije u sklopu psihoanali-ze su učenje o otporu i potiskivanju, nesvjesnom, značaju seksu-alnog i agresivnog nagona i važnosti ranog razvoja ličnosti. Uče-nje o potiskivanju i nesvjesnom je toliko važno da se često nazi-va „naukom o nesvjesnom”. Ovaj termin, pored fundamentalne, označava i primijenjenu psihoanalizu, primjera radi – psihoanali-zu umjetnosti, religije ili književnosti. Osnovna dva pravca psiho-analize su – Frojdova psihoanaliza (klasična ili ortodoksna) i revi-dirane neofrojdovske i nefrojdovske škole (Karl Gustav Jung, Erih From, Alfred Adel, Karin Hornaj i dr).

Martinović nas podsjeća na pojedine Frojdove stavove ko-ji su pretrpjeli brojne korekcije, kako od njegovih zagovornika ne-opsihoanalitičara, tako i od njegove kćeri Ane (1895–1982). Ana Frojd bila je pratilac svog oca u oblasti psihoanalize, ali je i do-prinijela rađanju nove podvrste ove nauke – dječje psihoanalize, pa se može smatrati jednim od osnivača dječje psihologije. Bila je najmlađe dijete od tri sina i tri ćerke, koliko su imali Sigmund Frojd i Marta Bernes.

U svom ostvarenju Ogledi o psihoalanizi i psihologiji knji-ževnosti Martinović, međutim, ostaje najdosljedniji učenjima Ža-ka Lakana i psihoanalitičarke Julije Kristeve. Žak Mari Emil La-kan (1901–1981) bio je francuski psihoanalitičar i psihijatar koji se smatrao najkontroverznijim psihoanalitičarem poslije Frojda. Dr-žeći godišnje seminare u Parizu, Lakan je uticao na mnoge vo-deće francuske intelektualce u periodu između 1960-e i 1970-e, posebno na one povezane sa poststrukturalizmom. Njegove ide-je imale su značajan uticaj na kritičku teoriju, teorije književnosti, francusku filozofiju XX vijeka, sociologiju, feminističku teoriju, te-oriju filma i kliničku psihoanalizu. Julija Kristeva je profesorica na pariskom univerzitetu, filozofkinja, novelistkinja i književna kriti-čarka, rođena u Bugarskoj, koja od šezdesetih godina XX vijeka živi u Francuskoj. Kristeva je postala utjicajna nakon objavljivanja svoje prve knjige Semeiotikè 1969. godine. Doktorirala je 1966. na Univerzitetu sv. Kliment Ohridski u Sofiji, poslije čega je emi-grirala u Francusku, gdje je upoznala vodeće francuske intelektu-alce kao što su Rolan Bart, Mišel Fuko i drugi.

Kroz poglavlja ove knjige koja predstavljaju osam ogleda, na-zvanih – Psihoanalitička proučavanja književnog stvaralaštva, Psi-hološko sazrijevanje i književni izraz, Simboli psihe u „Izletu na svetionik” Virdžinije Vulf, „Bašta, pepeo” Danila Kiša – lucidni sno-vi protiv noćnih mora, Epilepsija i struktura romana Dostojevskog, Žan Pol Sartr i psihoanaliza, Modeli sreće u djelima filozofa i knji-ževnika, Poetika i psihoanaliza u Beketovom „Kako jeste”, Žarko


Martinović primjenjuje metod koji je primjeren predmetu prouča-vanja, tretirajući dominantan fenomen ili strukturni element koji se kao najpogodniji nudi tumačenju.

Jedan od pravaca koji se izdvojio u drugoj polovini XX vijeka predstavlja i teorija recepcije koja istražuje kako se književno dje-lo prima od čitalačke publike kao društvenog konteksta. Ona po-lazi od činjenice da naspram individualnog stvaralaca stoji čita-lac kao kolektivni subjekt. Po teoriji recepcije svako djelo evocira određeni horizont očekivanja. Da bi došlo do recepcije – prima-nja djela i njegovog razumijevanja, neophodno je da postoji od-govarajući horizont očekivanja i kod čitalaca, ukoliko on raspola-že odgovarajućim estetskim iskustvom stečenim čitanjem drugih tekstova i time obezbijeđenog predrazumijevanja.

U uvodnom segmentu ogleda Psihoanalitička proučavanja književnog stvaralaštva, autor pojašnjava ljudsku potrebu za stva-ralačkim izražavanjem koja je nepresušna. Na samom početku nastajanja, umjetnost je imala obredno i religiozno obilježje (ples, pjesma, maska). Prvobitna, primitivna umjetnost težla je realizmu – da stvoreno postigne što veću podudarnost sa stvarnošću, što između ostalog pokazuje i pećinsko slikarstvo. U najstarijim pojav-nim oblicima, umjetničke manifestacije nisu bile međusobno stro-go odvojene. Pokret tijela, mimika, glas (govor, pjesma), najprimi-tivniji oblici dramske umjetnosti – živjeli su zajedno u određenom ritualu. Iz ovakvog, sinkretičkog oblika, u daljem razvoju ljudskog društva, izdvojile su se, na osnovu služenja raznim sredstvima po-jedine vrste umjetnosti – književna djela, pjesme, igre, slike, skul-pture, građevine, filmovi.

U umjetnosti se preobražavaju čovjek, priroda i predmeti; ona je izraz objektivnog, ali i mnogo više subjektivnog doživljaja svi-jeta. Stvaralac umjetničkog djela nije rob stvarnosti, ne želi da je doslovno slijedi, nego je prevazilazi maštom, darom da je gleda drugačijim očima i da, shodno tome, stvarnost djela – bude pre-obražena, nadograđena vizijom stvaraoca. „Dvije najvažnije svr-he stvaralačkog procesa”, ističe Žarko Martinović, „jesu proširenje ljudskog univerzuma i obogaćenje čovjeka, materijalno, psihološ-ko ili kulturno. U umjetnosti stvaralački proces je specifičan u to-me što umjetnik nadilazi stvarnost afektivno, dajući emocionalnu životnu istinu koja se ospoljava kroz specifičnu umjetničku formu djela. Eksternalizacija (ospoljavanje) po formi je izgleda specifič-na za svaki tip umjetnosti (književnost, vizuelne umjetnosti, muzi-ku i dr.) – što opravdava nastojanja da se razni vidovi umjetničkog stvaralaštva posebno proučavaju, iz perspektive raznih naučnih grana. Pritom treba imati u vidu da se sve umjetnosti međusobno prožimaju višestrukim vezama”.

Nastavkom teksta Psihoanalitička proučavanja književnog stvaralaštva, Martinović pojašnjava kako Frojdov doprinos knji-


ževnim tumačenjima, tako i usku sponu između stvaralaštva i ne-urobiološke osnove samog čovjeka. Frojdove teorije doprinijele su proučavanju svaralaštva u cjelini – stvaralaca, djela, stvaralačkog procesa i psihološkog odgovora publike, a da ih je sa uspjehom primijenio i na polje književnosti svjedoče danas klasični radovi Sumanutost i snovi u „Gradivi” V. Jensena (1907), Jedna uspome-na iz djetinjstva Leonarda da Vinčija (1910) i Dostojevski i oceubi-stvo (1928). U svojim studijama on je najveću pažnju posvetio ot-krivanju nesvjesne motivacije u umjetnosti, što je na najprecizniji način demonstrirao u svom ostvarenju Tumačenje snova (1900), opisujući psihički aparat koji se sastoji iz tri instance – svjesnog, podsvjesnog i nesvjesnog.

U svojoj Autobiografiji (1925) Frojd je priznao da su pjesni-ci prije njega otkrili nesvjesno „kada su iz vrtloga svojih emocija spasavali najdublje istine” i da je mnogo naučio od pisaca kakvi su Šekspir, Ibzen i Dostojevski. „Na ovome mjestu”, dodaje Mar-tinović, „treba spomenuti da je „otkriće” nesvjesnog u djelima pi-saca bilo samo intuitivno, dok Frojdovo djelo predstavlja otkriće, koje pruža dokaze za postojanje nesvjesnog i metode za prouča-vanje čovjekova psihičkog života, od kojih valja pomenuti analizu snova, omaške u govoru i slobodne asocijacije”.

Da je Frojd bio i vanredan stilista svjedoči Geteova nagrada koju je primio 1930. godine zbog literarne besprekornosti svog djela. Frojd je tom prilikom istakao: „Psihoanaliza može pružiti podatke kakvi se ne mogu dobiti drugim putem i tako u tvorcu re-mek-djela pokazati nove niti raširene između urođene obdareno-sti, iskustva i djela jednog umjetnika”. Martinović naglašava da je Frojd u svojoj Autobiografiji istakao da umjetnost nije ni asocijal-na, ni narcistična, već je u njoj tendencija ka narcizmu asimilova-na u komunikativnoj ulozi.

U potpoglavljima nazvanim Afiniteti psihoanalize i književno-sti, Psihoanalitički i psihološki metodi proučavanja književnosti, Stvaraoci i stvaralački proces, Ograničenja psihološkog metoda u književnosti, Martinović produbljuje zanimljiva i složena shva-tanja realizovanja psihološkog kroz raskošne svjetove literarnog, panoramski nadograđujući Frojdova shvatanja idejama Karla Gu-stava Junga, Mihaila Bahtina, Žaka Lakana, Julije Kristeve, Arno-lda Cvajga i ostalih filozofa i književnika.

U ogledu Psihološko sazrijevanje i književni izraz, Martinović naglašava da se kod nasljedno obdarenih pojedinaca muzički tale-nat može izraziti veoma rano, kao što je to bilo na primjer, u Mocar-tovom slučaju – međutim, za književni stvaralački izraz potrebno je psihološko sazrijevanje koje podrazumijeva ovladavanje jezikom i književnim formama, što se postiže tek kroz dugotrajno učenje. Istovremeno, često se navodi i značaj životnog iskustva koje piscu nudi pogodne teme za literarno uobličavanje. Pritom vremensko


trajanje određenog iskustva ima mnogo manji značaj nego emo-cionalni intenzitet sa kojom ga je data osoba doživjela i preživjela.

Martinović ističe da psihološko sazrijevanje ne mora da ima paralelan tok sa čitaočevom potrebom da se putem empatije uži-vi u djela velikih pisaca jer razvoj u emocionalnim sferama čovje-ka ne mora biti paralelan razvojem u njegovim kognitivnim dijapa-zonima i mogućnostima. Čak postoje ljudi čiji kognitivni razvoj se odvija zavidno uspešnim tempom, obuhvatajući njihove moguć-nosti pamćenja, mišljenja i imaginacije, ali koji su nažalost emo-tivno nerazvijeni i nedovoljno inteligentni, mada je napredovanje u kognitivnm i emocionalnom nivou najčešće međuzavisno. „Još od ranog djetinjstva”, ističe Martinović, „cijela porodica, a zatim i socijalna sredina često pružaju darovitoj osobi, budućem književ-niku, specifične vrste stimulacije. Zauzvrat, budući stvaralac rano razvija i njeguje kolektivnu ljubav sa svijetom, prinoseći svom svi-jetu svoja ostvarenja, te neobične darove ljubavi”.

U potpoglavljima ovog ogleda nazvanim Razvoj objektivnih re-lacija i književno stvaralaštvo i Normalnost, psihopatologija i knji-ževno stvaralaštvo, Martinović produbljuje svoje teorije o činioci-ma koji utču na kreativni proces i njegove buduće (ne)mogućno-sti razvoja. Čak i u slučajevima hroničnih bolesti veliki umjetnici su i dalje stvarali, što potvrđuje slučaj Dostojevskog, koji je bolovao od epilepsije ili Virdžinije Vulf koja je do kraja života bila bolesna od bipolarnog poremećaja, odnosno depresivno-manične psiho-ze. Kreativna izuzetnost u umjetnosti nerijetko dolazi do izražaja u slučajevima kada su oni za veoma kratko vrijeme stvarali umjet-nička djela neprolazne vrijednosti, kao što je na primjer, bilo Mike-lanđelovo slikanje Sikstinske kapele ili Tolstojevo pisanje romana Rat i mir. Leon Edel je naglasio da veliki stvaraoci u svojim krea-tivnim fazama posjeduju ogromnu enegiju koja se nakon ostva-renja njihovih kapitalnih djela nalazila u fazi opadanja, a tu poja-vu je nazvao tristimanija, što je podudarno sa pojmom ciklotimija.

U ogledu Simboli psihe u „Izletu na svetionik” Virdžinije Vulf, autor piše o modernizmu u književnosti koji je karakterisao prvu polovinu XX vijeka, a vrhunac dostigao nakon Prvog svjetskog ra-ta. Javio se kao reakcija mladih pisaca na realizam i naturalizam u književnosti. Karakterisali su ga fragmentarnost, kako likova, ta-ko i priče, subjektivni likovi koji su orijentisali pogled sa spoljašnje realnosti ka unutrašnjim stanjima svijesti, te raskidanje sa tradici-onalnim odlikama pisanja kao što je linearni zaplet. Virdžinija Vulf je jedan od najznačajnijih predstavnika modernizma i smatra se centralnom ličnošću poznate Blumzberijske grupe, koja je jedan od najuticajnijih intelektualno-umjetničkih pokreta u Velikoj Brita-niji na početku XX stoljeća.

Znatan uticaj na stvaralaštvo Virdžinije Vulf izvršio je likov-ni kritičar Rodžer Fraj i njegovo stanovište o umjetnosti. Po ova-


ko formulisanom viđenju, od umjetnika se očekuje da se ne zadr-ži samo na površinskom opisivanju predmeta i prirode, da ne pri-kazuje samo „priču”, nego da se više bavi formom, uzrokom, da u djelu razvija estetske odnose, a ne da stvara sentimentalne zgo-de. Umjetničko djelo treba da bude potpuno autonomno i zaokru-ženo. Upravo ovakvu autonomiju Virdžinija Vulf postiže u svom najslavnijem romanu Gospođa Dalovej objavljenom 1925. godine i zasnovanom na kratkim pričama Gospođa Dalovej u ulici Bond i Premijer. Ljeta 1922. godine, ona čita Džojsovog Uliksa i Elioto-vu Pustu zemlju, djela koja su izvršila snažan uticaj na njeno lite-rarno izgrađivanje.

„Izlet na svetionik je značajan za razumijevanje života i stva-ralaštva Virdžinije Vulf (1882–1941) i stalno privlači pažnju prou-čavalaca književnosti, osobito zbog bogatstva simbolizacije kojom se prenose složena psihološka i druga značenja”, u uvodnom di-jelu teksta ističe Martinović. „Suočeni s mnogoznačnošću ovog romana, s pravom nazvanim „spomenikom simbolu i psihi”, litera-turolozi već više od osam decenija pokušavaju da obave neku si-stematizaciju kojom bi objasnili pojedinačne dimenzije djela i da istovremeno izbjegnu redukcionizam inherentan u svim prilazima književnom djelu, bilo da su ti prilazi epistemološki, estetsko-filo-zofski, mitopoetski, bilo psihološki”.

U poglavljima ovog ogleda nazvanim Struktura i simboli roma-na i Psihološka pozadina priče, Martinović osvjetljava psihološke i istorijske okolnosti u kojima je djelo U izletu na svetionik nasta-lo, bitne književne uticaje, njegova strukturno-kompozicijska svoj-stva, kao i neobičnu biografiju ove kontraverzne spisateljice koja je u velikoj mjeri uticala na njeno stvaralaštvo. Preko tri glavna sim-bola romana koje predstavljaju svetionik, prozor i slika, ovaj pore-dak biva sproveden do formi pojedinačnih interakcija među likovi-ma romana i strukture pojedinih rečenica.

„Ukratko”, ističe Martinović u završetku ogleda posvećenog stvaralaštvu Virdžinije Vulf, „obrazac ženskog središta dovoljno je snažan da se odupre muškoj negativnosti. Kasnije, žensko sre-dište dobija i druge značajne osobine: ono je kao kliješta i gvoz-denim klinovima sposobno je da stvari uklješti zajedno; ona je i izvor iz kojeg izbija stvaralačka energija. To središte je izdržljivo: ono će istrajati u dugoj noći seksualne zloupotrebe i uprkos gubi-cima koje donosi smrt. Oštećeno seksualnim zlostavljanjem i uz-drmano susretom sa smrću, ovo središte pati od teške boli, ali i dalje ostaje kreativno”.

U segmentu knjige Lucidni snovi protiv noćnih mora, autor vr-ši literarni osvrt kako na jednu od najdominantnijih figura doma-će moderne književnosti – Danila Kiša, tako i na biografske činio-ce koji su uticali na modelovanje njegovog ostvarenja sa naglaše-nom autobiografskom dimenzijom – Bašta pepeo. Analizom sno-


va i ukazivanjem na izuzetnu ulogu sna u proširivanju i tumačenju čovjekovog svjesnog bića, Martinović se bavio još u svojoj knjizi Spavanje i snovi u zdravlju i bolesti, publikovanoj u koautorstvu sa svojom suprugom Milicom Martinović (Beograd, 2011).

U ovom ogledu, koji spada u jedne od najzanimljivijih u knjizi Ogledi o psihoanalizi i psihologiji književnosti, Martinović opisu-je kako glavni junak Kišovog romana u toku svog psihološkog ra-zvoja koristi lucidne snove u borbi protiv noćnih mora. Roman Ba-šta pepeo dio je trilogije Porodični krug koji predstavlja svojevrsni Bildungsroman, u dvostrukoj funkciji, jer se njime odslikava razvoj dvije ličnosti – Andreasa Sama, a sa druge samog pisca, Danila Kiša. Otac Eduard Sam, željeznički inspektor i pisac voznog reda, prikazan je kao kombinacija Ahasfera Jevrejina Lutalice, Don Ki-hota, čarobnjaka, biblijskog lika i proroka iz Starog zavjeta. Autor stradanje oca slika i u drugim djelovima svoje porodične trilogije, u Peščaniku i Ranim jadima, čiji je podnaslov – Roman za decu i osetljive. Martinović zaključuje da je upravo tajna u toj osjetljivo-sti, koja karakteriše košmarne snove, lucidno snijevanje, ali i vizi-je budućeg stvaraoca. Lucidni snovi u djelu Danila Kiša kao naj-važnije uloge imaju odbranu od noćnih mora, prevođenje iz koš-marnih snova u prijatne događaje i imaginarno ispunjenje želja.

Da nema nijednog velikog umjetnika na čije je stvaralaštvo i život epilepsija toliko uticala svjedoči Martinovićev rad posvećen problemu epilepsije i strukture romana Dostojevskog (1821–1881). Francuski ljekar Gaston Lojg u svojoj patografiji o Dostojevskom, objavljenoj prije više od pola vijeka pod naslovom Medikopsihološ-ka studija o Dostojevskom, smatra da je „Dostojevski imao dva na-ročita razloga da bude mističar: on je – epileptičar, i on je – Rus”. Pošto ovakvo mišljenje još uvek vlada ne samo među brojnim kul-turnim laicima nego i među nekim ljekarima, pri čemu su i jedni i drugi uvjereni da postoji i treća uzročna veza, i to između Dosto-jevskog – književnog stvaraoca i njegove epilepsije. Već je Hipo-krat posumnjao u epilepsiju kao „svetu bolest”, poslatu od bogova nekim ljudima da bi oni u epileptičnom zanosu saopštavali običnim ljudima naročite poruke i želje bogova. Hipokrat je bio čvrstog ubi-jeđenja da epilepsija nije ni u kom slučaju božanskija ili svetija od bilo koje druge bolesti, već da i ona, kao i ostale bolesti, ima svoj prirodni uzrok koji se krije u mozgu oboljelog, i još dalje, u pripre-mljenoj nasljednoj konstituciji epileptičnog bolesnika.

U Hipokratovo doba vodila se živa rasprava između pristalica Empedokla, koji je smatrao srce centralnim organom čovjekovog bića i uzrokom različitih bolesti, i predstavnika knidske medicine, koja je prethodila hipokratovskoj, prema kojoj mozak treba da je taj centralni organ od koga sve potiče i u koji sve utiče. Tom se mišljenju priklonio i Hipokrat. Ova razlika u mišljenju je zanimlji-va, ne samo zbog poznatog, donekle i prirodnog rascjepa u čove-


ku, između njegovih osjećanja, koje simbolično stavljamo u srce, i njegovog razuma, koji smo smjestili u najrazvijeniji organ ner-vnog sistema – mozak, već i zbog značajnog upozorenja samog Dostojevskog, koji je smatrao da se „greške uma” još daju ispra-viti, ali „greške srca” teško ili nikako.

Kroz poglavlja ogleda Epilepsija i struktura romana Dostojev-skog – Djela i likovi s epilepsijom, Višestruki odnosi epilepsije i li-terarne forme, Eplepsija i zagonetka književnih likova, Epilepsija i narativna struktura, Antinomije i epilepsija Dostojevskog i Literar-na mitopoeza Dostojevskog, autor pruža višestruke paralele od-nosa između ovog oboljenja, ličnosti Dostojevskog i junaka reali-zovanih u njegovim romanima. „Pozitivno lijep čovjek”, zaključuje Martinović, „jedan je od glavnih karakternih tipova koje Dostojev-ski portretira u svojim romanima, u oštrom je kontrastu s literar-nim utjelovljenjem zla. Taj kvalitet veličanstveno razrađenih anti-nomija đavola i haosa, s jedne strane, naspram svijeta harmoni-je, s druge strane, daje romanima Dostojevskog originalnu psiho-lošku i filozofsku dubinu”. Romani Dostojevskog kao osnovne sa-drže antinomije sloboda-ropstvo, vjera, nevjerovanje, život-smrt i druge. Višak značenja nastaje kad su ove antinomije prikazane kao polifonijski orkestrirane umjetničke ideje.

Interesantan i moderan ogled u ovom ostvarenju jeste onaj posvećen ličnosti i djelu Žan Pol Sartra (1905–1980) – francuskog filozofa, romansijera, esejiste, dramskog pisca i tvorca ateističkog egzistencijalizma. U radu Žan Pol Sartr i psihoanaliza (Sartrova egzistencijalna analiza u „Porodičnom idiotu” i Sartr i narcizam), autor konstatuje da su junaci književnih djela napisanih u prethod-na dva vijeka često prikazivani kao neurotične individue. Za razliku od njih, likovi u romanima druge polovine XX stoljeća odslikani su sa izrazitim narcističkim crtama, pa mnogi pacijenti sa narcistič-kim poremećajima ličnosti osjećaju duhovnu srodnost s junacima nekih savremenih, naročito egzistencijalnih romana.

„Predviđajući značaj modela uzajamnosti”, konstatuje Marti-nović, „Sartr nepotpuno sagledava zrelu ljubav i normalne hetero-seksualne ljubavne odnose kao odnose nesebičnog davanja i uzi-manja. S druge strane, Sartrova je zasluga što je vrlo dobro uo-čio da instrumentalnost često karakteriše impersonalne odnose odraslih osoba u današnjem otuđenom svijetu”. Sartr je bio pre-teča u proučavanju i odslikavanju narcizma, budući da se prvo iz-danje romana Mučnina pojavilo 1938, a Biće i ništavilo 1943. go-dine. Osim Frojdovih radova, u to doba nije bilo značajnijih psiho-analitičkih studija narcizma. Junak Sartrove Mučnine – Rokanten, proživljava unutrašnje nemire koji su odraz duboko poremećenih ličnih i objektivnih relacija. U vrijeme kad je počeo da vodi dnev-nik, Rokanten je imao 33 godine, a isto toliko je imao i Sartr kad je objavio ovaj roman, koji nesumnjivo sadrži naglašene autobio-


grafske komponente. Svoju teoriju o ljubavi Sartr je izložio u dje-lu Biće i ništavilo, dokazujući da je važnije voljeti nego biti voljen. Ipak, Sartr i egzistencijalistički filozofi u svojim teorijama ne pru-žaju potpun prikaz interpersonalnih odnosa, jer njihov fenomeno-loški pristup uzima u obzir samo svjesni i djelimično predsvjesni nivo posmatranja vlastitog sopstva i sopstva drugih ljudi.

Satrovo djelo Porodični idiot, posvećeno analizi ličnosti i dje-la Gistava Flobera je ipozantan poduhvat, nastao na osnovu stva-raočevog decenijama dugog razmišljanja o ovom gorostasu fran-cuske i svjetske literature. Ova džinovska književna biografija na 2800 stranica razmatra Floberov život od rođenja, tj. 1821, pa do njegove 24-te godine. Ona predstavlja najopsežniju analizu Flo-bera kao ličnosti i stvaraoca, te jedno od najobimnijih ostvarenja u cjelokupnoj istoriji književosti. Po obimu slična joj je samo psi-hoanalitička studija posvećena analizi ostvarenja Henrija Džejm-sa koju je u pet tomova napisao Leon Edel (1953–1972).

„Sartr koristi cjelokupan arsenal svoje egzistencijalne filozo-fije i psihoanalize”, naglašava Martinović. „Međutim, ogromna op-širnost, česte digresije i filozofsko poigravanje apstrakcijama čine da se ponekad „od drveća ne vidi šuma”. Mnogi kritičari su uka-zali da to umanjuje cjelovitost i čitljivost ove knjige praveći od nje okrnjeno remek-djelo”.

U eseju Modeli sreće u djelima filozofa i književnika, autor pi-še da istorija ideja od najranijeg perioda do danas, obiluje poku-šajuma stvaraoca da na što pravilniji način definišu sreću, pa pu-tem komparativne analize čitaocima približava pojam sreće for-mulisan u djelima raznovrsnih filozofa, od hedonista (kinika i kire-tinjana) do eudemonista (epikurejaca i stoika). Preko paganskih država Starog vijeka, u Srednjem stoljeću njeguju se i zagovaraju monoteističke religije, po čijem shvatanju se sreća iz ovozemalj-skog svijeta pomijera u onostrano, u predstavu o zagrobnom živo-tu. Pod snažnim uticajem crkve je mislilac i matematičar Blez Pa-skal koji piše: „Svi ljudi žele da budu srećni, nema izuzetaka, sa-mo su različita sredstva koja se u tu svrhu koriste, ali svi teže ka tom istom cilju”. Od mislilaca koji su obilježili humanizam najpo-znatiji je Đordano Bruno (1548–1600) koji je zbog svojih napred-nih ideja završio život na lomači.

Nakon nekoliko srećnih vjekova, Venecija doživljava dekaden-ciju u doba austrijske okupacije, što je veoma uspjelo opisao To-mas Man u svom kratkom romanu ili noveli – Smrt u Veneciji. Tek u XVIII vijeku prosvjetiteljstva – Žan Žak Ruso i Markiz de Sad le-gitimišu čovjekovo pravo na strast i zadovoljstvo. Dok Ruso sma-tra da je sreća u čovjekovom sjedinjavanju s prirodom, za jednog junaka Sadovih 120 dana Sodome sreća nije u uživanju, već u že-lji, tj. u ukidanju kočnica koje se suprotstavljaju želji.


Po shvatanju savremenog francuskog filozofa Robera Mozi-ja, autora djela Ideja sreće u XVIII vijeku, osjećanje sreće čovje-ka prosvijećenosti usidreno je u razumu, dok Kant, Šopenhauer i Niče smatraju da je poimanje ljudske sreće jedan od najvažni-jih zadataka humanističke filozofije. U djelima Mi i smrt i Aktuelno o ratu i smrti, Sigmund Frojd ističe da postoje samo supstitutivna zadovoljstva, odnosno zamjene za sreću, a da jedan od osnov-nih vidova sreće jeste fikcija. U ostvarenju Budućnosti jedne iluzi-je (1917), on smatra da je pored umjetnosti, religija jedna od glav-nih čovjekovih iluzija, dok u Nelagodnost u kulturi (1925) on zaklju-čuje da ljudi ne mogu živjeti bez kulture, ali ne mogu ni biti sreć-ni u njoj. „Ono što se naziva srećom”, pisao je Frojd, „potiče obič-no od iznenadnog zadovoljenja jako nagomilanih potreba, a po svojoj prirodi sreća je mogućna samo kao epizodični fenomen”. Preko shvatanja sreće Oskara Vajlda, koji u svom djelu odslikava paradokse viktorijanske epohe, Martinović vrši presjek Flobero-vog shvatanja malograđanske sreće koja nije moguća bez braka.

Andre Žid (1869–1951), francuski književnik, poznat po ro-manima Imoralist, Uska vrata, Podrumi Vatikana, Kovači lažnog novca, zbirci eseja Koridon, kao i po svome višetomnom dnevni-ku, dobitik je Nobelove nagrade za književnost 1947. Sa svojim pogledima na moral, religiju i društvo ostao je jedna od najkon-traverznijih figura svjetske književnosti XX vijeka. U prvim dece-nijama stvaralaštva ostao je nepoznat van uskog kruga prijatelja i poštovalaca, da bi tek nakon Prvog svjetskog rata postao cije-njena figura pisane riječi u širem krugu evropskih intelektualaca. Nakon povratka iz SSSR, zbog knjige kojom je iskazao razoča-renje u Oktobarsku revoluciju, bio je zabranjen u Sovjetskom Sa-vezu, a zatim i u nacistističkoj Njemačkoj, da bi mu godinu dana nakon smrti, Vatikan čitav opus stavio na listu zabranjenih knjiga, kojih bi se svaki rimokatolik pod prijetnjom smrtnog grijeha valjao kloniti. Glavni junak njegovih romana je pojedinac, često obliko-van autobiografski, koji se suočava sa nizom moralnih problema. Istražujući probleme religioznosti, ateizma, seksualnosti, politike i građanstva, Židovljeva djela svjedoče o moralnom razvitku mo-dernog intelektualca u prvoj polovini XX vijeka. „Moja sreća je u tome”, pisao je Žid, „da povećam sreću drugih”. U svojim pismima, on je priznao: „Nekih dana da sam to sebi dopustio, vrištao bih iz očaja”. Po Martinoviću, pomiješan osjećaj sreće i očaja predstav-lja jednu formu stoicizma.

U ogledu Poetika i psihoanaliza u Beketovom „Kako jeste” – zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Martinović ističe da Beket u svim svojim djelima daje kraj-nje pesimističku viziju svijeta, prikazujući život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, besmi-sleno trajanje ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spa-


sa. Da bi prikazao apsurdnost takvog života i čovjekovu bespo-moćnost, on napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet i zamjenjuje ih nizom scena koje se ponavljaju sa malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične mario-nete (nijemi, slijepi, gluvi, itd.), koje se pomiču po nekom besmi-slenom ritmu unutar ograničenog životnog kruga ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smještene u kante za smeće ili zatrpane u pijesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugeri-še ih besmislenim ponavljanjem sličnih dijaloga ili dugim unutraš-njim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene grama-tičke strukture. Godine 1969. dobio je Nobelovu nagradu za knji-ževnost. Najznačajniji je kao pisac pozorišnih komada i jedan od glavnih predstavnika „teatra apsurda”. Napisao je i nekoliko roma-na, ali svjetski uspjeh postigao je sa dramama.

Spoljašnji pristup književnoumjetničkom djelu predstavlja vi-dove tumačenja koji se zasnivaju na razmatranju svih elemena-ta koji su uticali na njegov nastanak. Ovaj pristup podrazumijeva izučavanje istorijskih aspekata, društvenih, socijalnih okolnosti, zakonitosti epohe, dok unutrašnji pristup književnom djelu podra-zumijeva vidove tumačenja koji se zasnivaju na razmatranju ele-menata samog djela, koji određuju njegovo umjetničko značenje – jezik, karakteri, tipovi, hronotop, oblici pripovijedanja i slojevi. U knjizi Ogledi o psihoanalizi i psihologiji književnosti, profesor Žar-ko Martinović, osim što tretira savremena i uvijek aktuelna imena svijeta literature i filozofije, koristi i vrlo moderan pristup pri njiho-vom približavanju i tumačenju. „Ovo djelo prof. Martinovića”, u po-govoru ovom ostvarenju istakao je akademik Sreten Perović, „te-matskim opsegom i elaboracijom ove specifične materije, zaslu-žuje punu pažnju izdavača i čitaoca, kao značajan dopronos cr-nogorskoj kulturi i univerzalnom fondu psihoanalitičke literature”.

Književni metodi i iz njih proistekli tipovi književne kritike po-javljivali su se i primjenjivali u proučavanju književnosti zavisno od društvenih ili kulturnih (filološki metod u antici i romantizmu) i na-učnih potreba (pozitivizam), ideoloških podsticaja (sociološki me-tod), pojave novih naučnih otkrića (psihološki metod), uticaja dru-gih naučnih disciplina (stilistički metod pod uticajem moderne lin-gvistike), pojave novih književnih teorija (fenomenologija, struktu-ralizam i teorija recepcije) itd.

Martinovićevo djelo Ogledi o psihoanalizi i psihologiji književ-nosti nije jednostavno čitati, ono zahtijeva punu koncentraciju i vi-sok nivo predznanja recipijenta, kako onih sa sfere književnih isku-stava, tako i onih koji predstavljaju teorijsko-kritičku naobrazbu i intelektualnu nadogradnju. Ova studija je u svojim opširnim se-gmentima analitičko-esejističkog karaktera, pisana pregnantnim i zbijenim misaonim stilom, prožetim brojnim asocijativnim i kom-parativnim postupcima. Martinović na dubok i precizan način za-


dire u kompleksnu prirodu i slojevita značenja najkvalitetnijih iz-danaka svjetske literarne i kulturne baštine, koristeći elemente tu-mačenja Sartrovog egzistencijalizma i Kamijeve filozofije apsurda.

Razmatranje odnosa psihoanalize i psihologije, sa jedne i ra-skošnih svjetova litearture sa druge strane – je neiscrpno, a ova Martinovićeva studija na ilustrativan način dokazuje da se uspo-stavljanjem međusobnih komparativnih spona mogu dosegnu-ti uvidi u umjetnost lijepe riječi kakvi se ne mogu postići drugim metodima nauke o književnosti.


Dr Sofija KalezićROMAN O BOŽIĆNOM USTANKU

(Borislav Cimeša – S one strane života (drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje), Crnogorski kulturni forum, Cetinje,

2016.)

Ostvarenje S one strane života Borislava Cimeše, pouzdanog poznavaoca istorijskih prilika u Crnoj Gori između dva svjetska ra-ta, je prvi crnogorski romani o epohi Božićnog ustanka 1919. go-dine. U ovom djelu riječ je o skrivenim i zaboravljenim stranica-ma crnogorske istorije, značaju Cetinja kao crnogorskog kultur-nog i duhovnog središta, raskolu između zelenaša i bjelaša, te or-ganizovanju komitskog pokreta. Borislav Cimeša (Cetinje, 1953.) je publicista; piše pripovijetke, eseje, studije, prikaze, te sarađuje sa većim brojem crnogorskih časopisa.

Ovaj autor, koji je po obrazovanju ekonomista, a po zanima-nju književnik, naučni istraživač i menadžer u kulturi, već duže od trideset i pet godina djeluje u literaturi i izdavaštvu. Član je Hrvat-skog PEN centra, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Društva crnogorskih novinara, Matice crnogorske, sekretar Insti-tuta za crnogorski jezik i jezikoslovlje, sekretar Crnogorsko-hrvat-skog prijateljskog društva „Ivan Mažuranić”, osnivač i direktor Cr-nogorskog kulturnog foruma, direktor časopisa Crnogorski ana-li, sekretar Crnogorske pravoslavne crkve, glavni urednik njenog časopisa Lučindan, urednik časopisa Oganj – glasila svjetske et-ničke zajednice Crnogoraca, član Upravnog odbora svjetske kon-federacije PAGVAŠ-a za Crnu Goru, te saradnik tri akademije na-uka – Dukljanske, Rumunske i Albanske.

Autor je četrnaest knjiga od kojih vrijedi spomenuti ostvarenja Uoči jutra, Protiv hronometra, Rovačka republika, Crnogorske sla-ve, svečevi i običaji (knjiga je izdata i na engleskom jeziku), Mar-ko Vujović i slike jednog vremena, Doba stradanja (studija), Krat-ka istorija vječnosti (roman), Obod – spomenik globalizacije, De-vastacija crnogorskog kulturnog nasljeđa i Dvorska kultura u Cr-noj Gori (kulturološke monografije). U ovaj korpus treba uvrstiti i prvo izdanje romana S one strane života koje je publikovao Crno-gorski kulturni forum (izdavač i urednik Žarko L. Đurović) na Ce-tinju, 2015. godine.

Priređivač je desetak knjiga, od kojih u ovoj prilici spominje-mo – Za pravo i status crnogorske pravoslavne crkve, Stihovi Ilije Milutinovića, Traganje za istinitim životopisom Šćepana Malog i Zelenaši Nikole T. Zeca (memoari). Urednik je blizu stotinu objav-ljenih knjiga u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma. Dobitnik je književnih nagrada „Nikola Mašanović”, nagrade časopisa Kult iz


Hrvatske, Četvrti jul iz Beograda, Novi svet iz Prištine i novinske nagrade kao izdavač i urednik knjige Dukljanska kraljevina Fra-na Milobara. Bio je osnivač i urednik listova Mi, Glas prijestoni-ce, Lovćen, Elementa Montenegrina, Crnogorski anali, Lučindan i Oganj. Takođe je bio jedan od osnivača časopisa Ars koji ove godine slavi trideset godina publokovanja. Njegovo djelo je pre-vođeno na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, ru-ski, ukrajinski i albanski jezik, te zastupljeno u antologijama hai-ku poezije i proze.

Kao angažovani pisac ovaj autor je, što iz svega navedenog nije teško zaključiti, ostao dosljedni afirmator sveukupnog crno-gorskog identiteta i etničkokulturološkog nasljeđa. Iz ovog poet-skofilozofskog romana emanirano je tragično osjećanje svijeta i života, oličeno u liku majke koja u utrobi nosi svoju nerođenu dje-cu – blizance, što predstavlja metaforu za neuništivost i besmrt-nost Crne Gore i njenog naroda.

Moto romana S one strane života sublimira i njegove predmet-nomotivske odrednice: „Prvi crnogorski roman o epohi Božićnjeg ustanka, tragediji montenegrini, skrivanoj strani jedne zatomljene povijesti”. Od početnih poglavlja Slavljenje praha, Novo doba i Kr-štena nekrst do posljednjih pod nazivima Ponovo na Golgoti, Bo-žić u ratu, Lov i Presuda, djelo se u pogledu spoljašnje kompozi-cije sastoji od četrdeset i tri prostorno ujednačena segmenta. Za ovaj roman Cimeša je dobio tradicionalnu godišnju nagradu „Tri-naesti novembar” za 2016. godinu kao jedno od najviših prizna-nja prijestonice Cetinja.

Da bi na vjeran način izrazio osjećaj stvarnosnog, pisac je ži-votne manifestacije odslikao u panoramskom i personalnom pred-mentomotivskom presijeku, od problema društvene raslojenosti i otuđenosti do psiholoških lomova, usamljenosti i dezintegrisano-sti. Roman je obogaćen inovantnim oblikovnim postupcima i teh-nikama pripovijedanja, koje se ogledaju u metaforičkim i filozof-skim tendencijama.

Tematika inspirisana vlastitim nacionom – prepoznatljiva kao predmetnost crnogorskog krša i života na njemu – samo pred-stavlja njegov spoljašnji obris, dok dubinsku vizuru ona doživlja-va podstaknuta pitanjima revolucionarnog preobražaja života. U strukturalnokompozicionom i lingvostilističkom pogledu ova pro-za svojom inovantnošću takođe označava iskorak, povezujući sa-vremeno doba sa onim iz kojega je proisteklo.

Istorijski nivo djela se odnosi na tragični slom Crne Gore u Prvom svjetskom ratu i nesreće koje su se nizale nakon njegovog završtka: političke podjele na pristalice kralja Nikole i borce za ne-zavisnost Crne Gore – zelenaše, i pristalice ujedinjenja u Kralje-vinu Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. staru Jugoslaviju – bjelaše. Bo-


žićni ustanak je planuo 1918. po julijanskom, a 1919. godine po gregorijanskom kalendaru na Badnje veče.

U pogovoru ovom djelu pod nazivom Drama istorije pretoče-na u estetsku stvarnost Marijan Mašo Miljić ističe da crnogorske podjele nijesu samo političke i nacionalne, već počivaju duboko u njegovom etničkom biću: „U romanu su opisane nelegalne i nele-gitimne odluke Podgoričke skupštine, reokupacija od strane srp-ske vojske i saveznika, prisajedinjenje Srbiji i gubitak državnog subjektiviteta i nacionalnog imena, „bijeli teror”, stradanje naroda i razur zemlje”, navodi Miljić. „Pripadnici tog časnog pokreta otpo-ra, koje nova okupaciona vlast naziva odmetnicima i komitima a narod svoijim herojima, prolazili su, u borbi za čast, pravo i slobo-du Crne Gore kroz užasna stradanja, hajke i pogibije, bratske iz-daje, kroz crnogorski pakao podjela, špijanja i potkazivanja. I oni i niihove porodice, jataci i drugi patrioti doživljavali su pravu gol-gotu. Iako ustanak i otpor nijesu uspjeli to je bila velika zaloga za budućnost, za osvješćivanje i samoosvješćivanje”.

Prema Cavatiniju, jednom od najznačajnijih teoretičara itali-janske filmske umjetnosti, osnovnu tezu neorealističkog romana sačinjava odbacivanje kulta neobičnog, nesvakidašnjeg i nasto-janje da se obilježavaju trenutne, svakodnevne pojave u određe-noj društvenoj stvarnosti. Po ovako definisanom shvatanju pripo-vijest o životu ne treba izmišljati tako da ona podsjeća na stvar-nost, već samu stvarnost treba posmatrati kao jednu od mogućih priča o životu. U tom smislu, ovakva ostvarenja ukazuju i na neke nove trenutke u sudbini malog čovjeka, kojem se više ne poklanja pažnja samo kao žrtvi socijalnih protivurječnosti, nego i kao po-buđenom borcu za svoje pravo na bolju sudbinu.

Idejnoestetičke komponente ovog romana podrazumijevaju potrebu da se objasni suština socijalne i nacionalne tragedije jed-nog naroda za vrijeme vladavine despotskog ujediniteljskog reži-ma i nasilnog ukidanja nezavisnosti jednog naciona, pa motiv Bo-žićnog ustanka prerasta u idejnu konstantu romana S one strane života. „Ima kod klasika engleske književnosti Džozefa Konrada jedna rečenica koja upućuje na zadatak pravog pisca: „Moj zada-tak je da vas natjeram da vidite”, istakao je Vlatko Simunović na promociji ovog romana. „Boro Cimeša nas je, proslavljajući crno-gorsku vrlinu i juaštvo, natjerao da vidimo i onu tamnu stranu na-še Crne Gore u kojoj ima i živih koji su mrtvi, onih koji se gase kao ljudi u znaku čovjeka, a to je najteži pad koji čovjek može da doživi. Takvi su likovi kod ovog pisca slikani sa istom preciznošću sa kojom on slika heroje i to njegov tekst čini vitalnim. Bez njiho-ve neljudskosti i izdaje ne bi bilo ljudskosti Sava Raspopovića, Pe-tra Zvicera, Vojvode i svih drugih crnogorskih junaka koji raskošno blistaju kako u ovom tekstu, tako i u našem vremenu”.


U pogledu vrste literature koja je mogla uticati na modelova-nje ovog djela primjetan je upliv ostvarenja ruskih klasika (u prvom redu Čehova), koji su pokretali probleme savjesti i odgovornosti inteligencije pred običnim čovjekom, odnosno narodom. Napore-do sa životom „poniženih i uvrijeđenih”, Cimeša tretira fenomen poratnog života inteligencije, koja doživljava krizu savjesti, želeći da opravda svoju moralnu misiju. Stoga djeluje da se pisac našao pred jednom vrstom dileme da vjernost objektivnoj slici ne posta-ne kočnica u njegovom nastojanju da panoramu socijalnog, poli-tičkog i moralnog života Crne Gore prilikom njenog nasilnog uje-dinjenja u granice Kraljevine Jugoslavije oboji nadom i povjere-njem. I u ovom slučaju, opasnost krajnjeg objektivizma piščevog stvaralačkog postupka ponekad vodi impresionističkom tumačenju svakodnevice i melanholičnom oživljavanju uspomena kao sple-ta tragičnih okolnosti u jednom fatalistički orijentisanom vremenu.

U pogovoru ovom djelu nazvanom Vrijeme heroja i zločina ili vrijeme Petra Zvicera, Borislav Jovanović je zapisao: „Izvjesno je, međutim, da bez Božićne pobune Crna Gora ne bi bila naša Crna Gora. To je bio prirodan čin njene istorije i onih koji su znali kad se riječ mora zamijeniti pobunom, a da im istorijske okolnosti ne idu u prilog, ali nijesu odustali od oružanog čina protiv onih koji su im oduzeli ime, državu, čast i obraz. Bila je to odluka – „Slavno mrite kad mrijet morate”, vrijeme „bijelog terora”, genocida, krvave od-mazde za elitne crnogorke rodoljube. Bile su to godine čiji je za-štitni znak bilo vrijeme kada su gorjeli Zviceri, odnosno vrijeme Pe-tra Zvicera i njegovih komitskih pravednika. Vrijeme kada je došlo do prvog crnogorskog kaino-aveljovskog sukoba. Crno doba Cr-ne Gore od koje je trebalo napraviti spženu zemlju. Prevaspita-ti je zavazda, istrijebiti je, okupatorskom politikom ujedinitelja, ne birajući sredstva. Odvojiti je od mnogovjekovne tradicije, napravi-ti od nje grobnicu i na njoj obelisk hegemonije. Iskopati i zatrijeti svaku neposlušnu kuću, svako pleme, svaku komitsku kolijevku”.

U nastavku teksta Jovanović pojašnjava da su junaci Cimeši-nog romana crnogorski ratnici koji su bili učesnici Prvog i Drugog balkanskog rata, Prvog svjetskog rata i cijele decenije komitskog vojevanja. Kulminaciju opisanih događaja je označila kapitulacija države 1916. i potpuni nacionalni slom 1918. godine, kao i ranija „Pirova pobjeda” na Skadru i Mojkovcu. „Mnogo je bilo”, navodi Jo-vanović, „unutrašnjeg istorijskog kipljenja, individualne i kolektiv-ne drame, dezorijentisanosti, ponižavanja i nacionalne obezglav-ljenosti. Mnogo je milenijumskog rodoljublja u istoriji crnogorskog naroda. Ipak, patriotizam Božićne pobune, vrijeme u kom se odi-grala i njen gerilski otpor ravan golgoti, digla je čojstvo, junaštvo i pravo na otadžbinu na pijedestal. Sudbina svakog pobunjenika je povijest zvjerskog proganjanja i sadističkog, okupatorskog ubija-nja. Prva, ili među prvima, crnogorska horor priča napisana na te-


mu Zvicera je ona iz pera Mladena Lompara”. Ovome treba doda-ti da se vanredno uspjela pripovijetka Potjera čiji je autor Milorad Popović, nadovezuje na spomenutu sižejnomotivsku liniju, budući da je u njenim okvirima stvaralački tretirana smrt drugog velikog borca za ideju nezavisnosti Crne Gore – Krsta Zrnovog Popovića.

U romanu S one strane života autor prati razvoj jedne od naj-većih crnogorskih pobuna, međutim – umjesto istorijskog fabuli-ranja i opčinjenosti legendom nastalom na osnovama faktografi-je, Cimeša bira hibridnu pripovjednu formu, pa roman posjeduje disperzivnu strukturu istovremeno dokumentarnog i lirskog ljetopi-sa, sporadično obojenog feljtonističkožurnalističkim stilom. Stoga je ovo djelo građeno mozaičkim narativnim obrascem, kao zbirka sekvenci iz vremena o kojem je riječ, koje su sistematizovane na takav način da mogu dočarati konfuziju brojnih tragedija koje su zadesile crnogorski narod na individualnom i kolektivnom planu.

Tako iscjepkana i rastrzana kompozicija djela sastoji se od istorijskog sloja naglašene fragmentarnosti, elemenata kulturo-loške građe, poetski intoniranih proplamsaja, esejističkih sekven-ci i nadrealistički obojenih prizora, prožetih velikim brojem mono-loga i dijaloga. Svi navedeni elementi strukture ovog ostvarenja čine logičnim postupak poetizacije proze obojene monodramskom intonacijom, kao i narativnom postupku asocijativnog nizanja do-gađaja, odnosno toka svijesti, koje ovo djelo čini otvorenim za ra-znovrsne nivoe čitanja, odgonetanja i tumačenja.

Takođe, značajno je istaći činjenicu koja je na neposedan na-čin u vezi sa njegovom predmetnošću, a to je da je na Skupštini glavnog grada donešena odluka da jedna ulica u Podgorici nosi ime glavnog junaka romana S one strane života – Petra Zvicera. U godini koja je blizu značajnom jubileju čitavog vijeka proteklog od čuvenog Božićnog ustanka važno je graditi svijest Crnogora-ca o neprocjenjivom značaju istorijskog naslijeđa, kulturnotradi-cijske matrice, etničkoetičkog obrasca i umjetničke originalnosti koji kompletiraju krug nacionalnog identiteta crnogorskog naroda.


Mirsad BećirbašićODISEJSKE INTIME

Fuad Kovač: „Daleko od moje vode”, izdavač Futurart, Sarajevo, 2012.

Tematski osvrt na svjetsku poeziju pokazat će nam da voda, varijacije vode, izvori, rijeke i mora sadrže gotovo sveukupan po-tencijal pjesničkog izraza. Naprimjer, S. Đ. Pers i H. R. Himenes, svako na svoj način duguje moru i njegovoj simboličkoj polifoniji putokaze koji su doveli refleksije i emocije do riječi. I u našoj knji-ževnosti vode šume u mnogim naslovima, oplakuje stihove, od-nosi ih i vraća, i u zavisnosti od pjesnikova umijeća, živi ili ponire.

Fuad Kovač je, u ovoj knjizi, pjesnik mora sjećanja.Knjiga DALEKO OD MOJE VODE je sačinjena od pet ciklu-

sa (ciklusi: Pjesme o pjesmama, Ptice za umorna čula, Sretanja i sjećanja, U trnje zarastamo i Počitelj od riječi).

U ciklusu PJESME O PJESMAMA, more sjećanja ne podra-zumijeva automatsku bilost. Pjesma je neminovnost, pa tako i po-vjeravanje i iznevjeravanje, jer svaki imperativ sadrži kontradik-tornost autoriteta i izmicanja autoritetu. Ali i ono vrijeme koje se proživljava ili koje se nagovještava, određeno je iskustvom koje je skeptično prema smislu stvaranja („…Sažvakaćeš opet muca-ve riječi / Nabacane po dlanu kao pokidani konac” – pjesma „Ka-ko se piše pjesma”). No, kako autora vodi neodgodivost stvara-lačkog čina, pjesma, paradoksalno, iznevjeravujući skepsu i ne-doumice, postaje Itaka, jedinstven zavičaj u okružujućoj haotič-nosti i bezličnosti.

U ciklusu PTICE ZA UMORNA ČULA more sjećanja kao da se odvaja od obala – od ritma svakodnevnosti koji ne može više sagledavati pa postaje niz koncentričnih beskraja, nesagledava-nja, slučajnosti. Plima i oseka, razloga buđenja, podsticaja stvar-nosti, dešavaju se izvan svijesti i mimo volje, a jedino se ironijom može dozvati opipljivost vremena. Tako će pjesnik u pjesmi „Kad spavaš” reći: …Na jastuku sve tvoje nedosanjane misli / i pepel-nica, nekad puna opušaka. I sat bez otkucaja, i minus na prozori-ma. Dva debela sata život u snovima”. Dramatičnost svakodnevni-ce je iskazana lapidarno, kroz riječi „pepelnica i minus”. To je naji-lustrativniji odnos između onog što je bilo i onog što jest. Pepelni-ca – kao sabiralište istrošenih zanosa – i minus, kao realnost čije jutro se odgađa do pomirljivosti.

Ciklusom SRETANJA I SJEĆANJA obogaćuje se senzibilitet izraza – lirskim humorom.


Obzirom na značenja mora i sjećanja i mora sjećanja – hu-mor ostaje ona ohrabrujuća, osvojena sloboda, kao najreprezen-tativnija „luka” ljudskosti.

Naprimjer, pjesma „22. 1. 2005.”: „U jedan sat i pedeset minu-ta – 22. januara / U dvosjedu sam sa starim federima / Pidžamu sam zaboravio / Ali nisam kariranu košulju iz Njemačke / I njež-ne, duge gaće, poklon moje drage…”

U retrospekcijama događaja nema ni moralisanja ni idealizira-nja – slabosti koje srećom nisu sadržani u ovom „moru sjećanja”. Humor ne dopušta uzdasima da preispituju svoje uzroke i poslje-dice. Smiješak ovih stihova intenziviran je primjerenim detaljisa-njem, aluzijama koje su imenovanim toponimima korelacije vre-mena – ljudi – prostora.

Ciklus U TRNJE ZARASTAMO arhipelag je mora sjećanja. Otac, majka, komšija,… izranjaju iz storija koje ih portretišu u njihovoj elementarnosti što je određivala životopise najbližih ili najdražih. Tako je upečatljiva da je i ne želeći, ispisala oporuke koje nadilaze imenovanja. Za pjesnika je toliko rječita da jezik nije neophodan pamćenju. O tome govore stihovi pjesme „Je-zik”: …” Šta bi bilo, brate moj, pa da skočiš na verandu / I sve ove riječi, možda sve, strmoglaviš u rijeku / Koja nam je, dav-no nekad, izoštrila govor / Naučila nas da se razumijemo i – li-jepo pričamo.”

Autor je kompozicijski istančano TRAGOVE doveo do „Poči-telja od riječi”. Poema u čast Počitelja, himna je putovanju, iza-branoj adresi, prolaznosti i ljepoti, ljubavi i potrebi za osunčanim suglasjima, pohvala je istoriji, zemlji i vodi, čovjeku i krajoliku. Ko-risteći i audiovizuelne efekte riječi, autor je ispisao jednu od naj-ljepših posveta koja završava stihovima: …„Ljeto / Je posebna pri-ča / Jer u ljeto nam ovuda Počitelj / Proći ne da / U ljeto nas ovu-da / Neke sile stisnu s brda / i sa vode / I milom svrate/ Da poči-nemo / I ostanemo.”


Selman SelhanovićLJEPOTA U MISLIMA OGLEDANA

Pitajući se kako se piše pjesma?, i kome ustvari stihove pi-šemo?, u svojoj drugoj zbirci pjesama pod nazivom DALEKO OD MOJE VODE njen autor Fuad Kovač nudi nam osobenu poetiku, poetiku koja se rađala i zrila, gradila od riječi i sjećanja, snova i osjećanja, čuđenja u svijetu. U toj i takvoj poetici, Kovačeve pje-sme su sasvim iskrene i prirodne, nisu tek svrha umjetnosti, te pu-ke želje da budu vječne. One svoje odgovore pronalaze u pjesni-ku, ali i nama samima. Pjesma je za Kovača živa materija sa ko-jom se mogu da „grade kuće od misli” („Iskrena pjesma”) i gdje se ljepota, kao sastavni njen dio, u tim mislima i ogleda. Svako ko tako čita ove Kovačeve stihove, htio to ili ne, biće uvučen u istin-sku čaroliju nastajanja pjesme koja nadire iznutra i neovisno od nas nastavlja svoj život u vremenu i prostoru. Uostalom, bez tog (su)odnosa ne bi bilo ni ljepote kao takve. Na nju pjesnik upozora-va kao na nešto što već postoji u prirodi, a što se ciklično ponav-lja. On živi u idealnom duhovnom svijetu ljepote nimalo ne bježe-ći od realnosti, štaviše prihvativši je kao nužnost gdje svako osta-vi „trag od rada, znoja i života” („Popodne”).

Pjesma je za Kovača i san koji je najljepše sanjati, pa otu-da „Nema ništa vječnije /- nego sanjati dugo” („Sanjati lijepo i du-go”). Granice stvarnosti se time pomjeraju, proširuje se značenje i mi otkrivamo, u daljim stihovima, slobodu pjesnikove individual-nosti koja u igri riječi svojom sugestivnošću tvori nove perspekti-ve. Njegova svijest je s jedne strane uronjena u ono prošlo i zavi-čajno, a s druge, ona je okrenuta sadašnjosti i ritmu svakodnev-nog govora. U prvotnome, Kovač svoju sugestivnost veže za dje-tinjstvo i zavičaj koji ga u bitnome određuje. Tada je ličan i nara-tivan („Oteti zavičaj”), dodali bismo – s mjerom, bez suvišne no-stalgičnosti. Jer, u suprotnome poezija bi izgubila na svojoj uzvi-šenosti i ljepoti. Ovako, on snagom imaginacije, obične i one sa-svim ljudske trenutke dovodi u kontekst univerzalnih vrijednost da-tih kao autentični krug naših života. Tu se može vidjeti pjesnikov aktivistički humanizam. Njegov komšija – kosac Avdo kao da je i sada živ: „Posebno kad probehara i bude hora za koševinu / tada nam dođe nekako na oči”. U neizbrisivom sjećanju ostao mu je i otac za koga su njegova djeca bila „njegova najdraža priča”. Sti-huje s puno topline: „Moj otac je bio sretan čovjek / što je dubo-ko iz šume znojem / vadio nafaku da nas prehrani” („Moj otac”). Preovlađujuće emocije u pjesmama ove naravi modernim pjesnič-kim rukopisom omeđuju se filozofskim preokupacijama u kojima je u pozadini primjetna čovjekova otuđenost, pa i doza rezignira-nosti „Ko da u trnje zarastamo/ I mi i naše uspomene” („Trn”). U


tom kontekstu, prepušten stvarnosti čovjek gubi svoje subjektivne pobude. Međutim, Kovač se tu ne zatvara u sebe i svoje stihove. Njegova intimističko-porodična poezija ovdje ne zapada u ispo-vijest nego u svom intelektualnom traganju, svojom otvorenošću, nudi zavičajnost kao opće dobro koje na taj način postaje i svači-je. Iz zavičaja se, sklapajući sate „u kofer od ovog dana”, nose ne samo sjećanja u „zavežljaju”, nego i „pjesma od života”, gdje se uz odrastanje uz rijeku koja „hrani i pere, ljubi i umara” neminov-no „izoštravao govor”. Ako bismo kojim slučajem zaboravili takve vrijednosti, ako bismo zaboravili izvorište, svoju kuću u kojoj smo „najljepše spavali”, onda bismo ostavili samo omeđine „iz kojih će do vječnosti rasti sprženi korov / naših ruševina („Naša kuća”).

U sadašnjim trenucima, Kovač je u svojoj poetici manje sli-kovit, a više rječit svodeći svoj pjesnički iskaz do ivice apsurdno-sti („Ulica kojom se ponavljamo”). „Napolju su čekali gladni i na-pušteni psi. Kao ljudi” („Preko Ivana…”) stihuje pretvarajući pje-smu u nukleus priče.

Konačno, izdvojimo pjesmu „Počitelj od riječi” kao istinsku gozbu riječi i misli. Ona plijeni svojom razigranošću i upečatljivim prizorima živih boja kakvo samo može biti hercegovačko podne-blje. I riječi i slike, ovdje se prepliću i stapaju u jedno, u snažnu čulnost koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Sve je u zanosu, i čovjek i priroda. I ova pjesma koja nas poziva „Da počinemo / I ostanemo”.


Mr Goran RadojičićTUMARANJE PO PAKLU ILI ŠETAČI PO MJESECU

(o romanu Obrada Nenezića)

U kojoj mjeri pobjede i porazi pojedinca mogu predstavljati sliku jednoga vremena pokazuje roman Šetači po mjesecu, jer je tragedija pojedinca uvijek tragedija kolektiva. (Gubitak člana po-rodice ne ubija porodicu, ali je nepovratno unesrećuje). Fajteri, o kojima govori Nenezićev roman, kolateralna su šteta tranzicionih sistemskih propusta, pa je zbog toga ovo crna hronika jedne mla-dosti, pri čemu je mladost univerzalan pojam i nije ni u kom smi-slu vezana za dob. Zlo koje je postavljeno naspram mladosti (ne naspram dobra) onemogućuje izlazak iz podzemnih slojeva svijeta Nenezićevog romana (a i naše stvarnosti). Roman ne donosi pri-ču o dobru (jer njega odavno nema), nego o istrošenoj, poroznoj i autodestruktivnoj mladosti. A da li je to svijet u kome mi živimo? Da li su među nama Dostanići i Fajteri, da li u Plavom prepozna-jemo pojam kulturnog poslenika koji personifikuje smrad jednog svojevoljno poniženog sloja ljudi koji je zaglibio u prizemnom i ni-štavnom? Da li su patnjom generacija ponositih majki zavijenih u crno obesmišljeni svi primjeri čojstva i junaštva?

Strah je lajtmotiv, strah od sramote, od neispunjenja očekiva-nja, od izdaje, od svega onoga što je u crnogorskom mentalitetu postojano kao lovćenski krš.

Pripovjedač se poigrava sa čitaocem promjenom perspekti-ve i formiranjem priča u priči. Nekada autor tu gubi konce i prela-zi iz jedne perspektive u drugu po nekoliko puta, ali ne čini se da je u pitanju neumješnost u pripovijedanju, koliko želja za usložnja-vanjem, zgusnutošću, otežavanju čitanja čitaocu. Jer haosu ko-ji donosi Majdan odgovara nedosljednost. Likovi su nosioci per-spektiva, pa pratimo misli Krsta, Mišela, Žapca, Pitona, Mrvice, Emili, Maksima i drugih, iako se kao privilegovana instanca ističe Ivo Džada, romanopisac, učesnik i svjedok zbivanja. Otkrivamo i slojeve romaneskne strukture koja ima tri nivoa: kolumna, roman o nastanku Ivovog romana, roman o dešavanjima u Majdanu. Ta slojevitost obezbjeđuje i različite nivoe intelektualnog profilisanja pripovjedača, pa Nenezić kroz roman Iva Džadu vodi od nezain-teresovanog gubitnika među Fajterima do obrazovanog (ali i dalje pogubljenog) kolumniste i romanopisca. Pomiješanost vremena pripovijedanja i pripovijednog vremena omogućava pripovjedaču manevarski prostor da svojim komentarima formira radnju, likove i hronotop, modifikujući ih prema potrebi. Komentari odražavaju često trenutno stanje pripovjedača, nekad udaraju i na strukturu romana, jer Ivo ovaj tekst, osim kao roman, zamišlja i kao ispovi-


jest kojom će se baviti ANB ako se njemu nešto desi. Slojevitost donosi izmjene intelektualnog i vrednosnog sistema pripovjeda-ča, a razotkriven je i proces stvaranja romana, jer ga Džada piše, završava i konstruiše pred čitaocem.

A onda, postavlja se pitanje vjerodostojnosti svega izrečenog. Pripovjedač po sopstvenom priznanju donosi izmaštanu priču o Štakorovoj smrti. Kaže: Kao što to biva krajevi se sami pišu, ali sam morao rekonstruisati događaje koji su se zbili daleko od me-ne. Neće biti teško, zaključio sam, jer su očigledni razlozi i moti-vi za tragediju koja se desila. Rekonstruisana priča nije istinita ni u fiktivnom svijetu o kom govori roman (jedini podatak koji pripo-vjedač ima o Štakorovoj smrti je slika iz novina). Ivo Džada, iako svjedok svih majdanskih dešavanja, postaje pipovjedač koji otvo-reno objašnjava proces nastanka romana, indirektno apostrofira-jući neupućenima (još od romana o Ljubu Čupiću) da je romanes-kni svijet fikcija, pa iako postoje likovi i događaji koje prepoznaje-mo u realnom svijetu, oni zapravo nijesu ti, nego izmišljeni likovi i izmišljeni događaji. Dobro je to pojasniti i radi ovog romana i ra-di onih koji budu tražili realnu personifikaciju Dostanića, Fajtera, Plavog, Iva Džade…

Sistem na kom počiva život u Majdanu problematičan je i u vrednosnom i u moralnom smislu. To pojašnjavaju i Džadine ko-lumne koje razbijaju kompoziciju, ali oblikuju sociološku i kulturo-lošku sliku društva. Majdanski sistem promoviše nasilje, osvetu i iživljavanje nad slabijim (poslije onanisanja Fajteri muče Petka da bi suzbili stid, Žabac se iživljava nad svojom djevojkom, nad ones-posobljenim Fajterima, a Krsto nad svojom braćom, Žapcem itd). Da li je ijedan od likova o kojima piše Nenezić dostojan i častan? Možda zabludjeli Mrvica i nesrećna Emili (ne računajući njihovu i Mišelovu majku), ali i oni su prošli kroz period prilagođavanja Maj-danu. Na kraju, Emili je iskidana bolom i nekom potajnom željom za osvetom, koju će vjerovatno potisnuti miran život sa vjerenikom. A o tome dobro promišlja Meri kad razmišlja o Štakoru. Meri koja je objektivna prema Majdanu, ali i sama obilježena bolnom i ne-pravednom sudbinom, no zbog bitno drugačijih gena i tradicije us-pijeva da se otrgne i preživi. Osim Maksima Dostanića koji ni inte-lektualno ni emotivno ne pripada majdanskom kriminalnom esta-blišmentu, niko nije imao sreću da opstane, a neki jesu da prežive. Čak ni Crni i Ivo Džada koji su ostali da tumaraju kao blijede ap-strakcije. Da li su oni mlada generacija Đura Ćuka i Ljuba Mace? Vjerovatno, ali sa nešto izmijenjenim početnim polazišnim tačka-ma koje počivaju na obrazovanju i strahu od smrti.

Prema Lotmanovoj klasifikaciji Majdan podrazumijeva adski prostor, dakle, niži prostorni sloj u kojem vladaju tama i zlo, i su-protan je višim slojevima zemaljskom i nebeskom. Krsto Dostanić je na kapiji Ada, kontroliše život u paklu, gospodari životom i smr-


ću. No, i sam pravi jedan pogrešan potez, kad se prejeo postao je neoprezan i ušao u politiku. Iako su ideološki i moralno bliski, promišlja na jednom mjestu Ivo Džada, politika i kriminal funkci-onišu na drugačije postavljenim principima. U politici nema milo-sti ni za prijatelja.

Prelaz u više prostorne slojeve Štakoru nije obezbijedio ot-klon od Majdana (jer on je zavisnik od tradicije i majdanskog ge-na), ali zato valjda jeste Maksimu Dostaniću koji se sa nezainte-resovanim bratom političarem izborio za slobodu. Nije slučajno da nijedan lik ne uspijeva doseći nebeski prostor nagovješten u Šta-korovoj želji da se šeta po mjesecu (osim ubijenog Mrvice kome je smrt bila izbavljenje iz svijeta kome ne pripada). Ljubav iz dru-gog pokušaja (Maksim i Meri) jedina je svijetla tačka u romanu. No, ako je ona samo plod Ivovih rekonstruisanih (čitaj: izmišljenih) događaja koji su motivacija za Štakorovu smrt, i taj detalj otpada. Propale ljubavi Đura i Tetke, Mišela i Emili, Žapca i njegove dje-vojke, Štakora i Meri ne prave otklon od majdanskog načina živo-ta, one ga upotpunjuju. Ljubav Maksima i Meri, ukoliko postoji, ne tiče se Majdana, kao što ga se nijedna ne tiče, jer tu nema mje-sta za ljubav, pa ne dolazi u centar interesovanja, već se informa-cije o njoj daju uzgred. Nenezić nema potrebu da svoju priču „za male pare” začinjava holivudskim ili bolivudskim petparačkim lju-bavima koje iskrsavaju na svim očekivanim i neočekivanim mje-stima. Emili nije spriječila Mišela da ide u smrt, niti bi ga spriječi-la sve i da nije bila vjerena, kao što ni Meri nije Štakora, kao što ni Ivo Džada nije spriječio Ivu da se proda Mefistofelesu za plati-cu PR u Opštini, jer to su pravila Majdana (a ne holivudskog biroa za ideje). Šetači donose pravi život naše svakodnevice, život koji boli, a ne protrulu ljubavnu romansu koja čitaoce nadničare i čita-teljke domaćice zadovoljava kao Petko Tetku. Surovost koju do-nosi ovaj roman je slika bezizlaznosti iz svijeta u kom se sve una-prijed zna. Mišel je ubio sebe da ne gleda Krsta Dostanića kako vlada, jer je znao da je gradonačelnik Ada pobijedio i da je sada na nekom drugom sistemu da ga porazi. A da nije pobijedio, da je Mišel kojim slučajem ubio Krsta i otišao sa Emili koja u tom tre-nutku skida vjerenički prsten, ovaj roman bi lako skliznuo u sapu-nicu. Jedna mlaka ljubav uz ispunjenje nebeske pravde i roman može na smetlište književne istorije. Autor je ovdje uspio da se odupre tom glasu sirena koje ga mame na stijene. Takođe, a to je posebno važno, uspio je da nam suštinski negativne likove Fajte-ra predstavi tako da ih, uprkos nemogućnosti moralne identifika-cije sa njima, ipak zavolimo.

Nesrećna Džokerova baba, Mišelova i Mrvičina majka i uspo-mena koju Emili nosi sve su što je ostalo od Majdana koji su po-znavali. Fajteri ne postoje (ali će ideju o njima nositi Vrabac, Či-kago i Lado). Mrtvi su svi koje je mladost natjerala da budu žrtve


sopstvenih predrasuda i moneta za potkusurivanje. A postojala je u njima bolja vizija života, možda čak i ispravna. Nije bilo sistema da ih podrži, a mitovi su ih nagrizali i spolja i iznutra. I dva mjesta koja su obilježila djelovanje Mišelovih Fajtera su Rupa (ne slučaj-no) i Ofsajd zamka (opet, ne slučajno). Svako neplanirano iskaka-nje iz rupe podrazumijeva upadanje u ofsajd zamku i kaznu kao prirodnu reakciju na napravljeni prekršaj. Grubu, nečovječnu, na majdanski način.


Bogić RakočevićINTIMNA ISPOVIJEST

Dimitrov Popović, „Amfora”, Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, Podgorica, 2016.

Čitalačkoj javnosti u Crnoj Gori poznat kao prevodilac jedne obimne antologije crnogorske poezije na albanski jezik, kao i ne-koliko knjiga crnogorskih pisaca, Dimitrov Popović sada se javlja svojom knjigom predstavljajući se kao pjesnik razuđenih intereso-vanja. To znači da on pokušava otvoriti vrata sentimenta razno-rodnim lirskim cjelinama proisteklim iz složenog životnog iskustva.

Budući da potiče iz drugačijeg miljea, iz prostora koji nije oslo-njen na ovdašnju pjesničku tradiciju, Popović budi dodatnu pažnju i zanimanje za njegova poetička stremljenja i pjesničke slojeve. Po-ezija, odnosno umjetnost u cjelini ne poznaje granice. Otuda mi u Popovićevoj „Amfori” razaznajemo inicijacije lokalizovanim topo-sima, ili određenim zavičajnim fragmentima kao univerzalnim ka-tegorijama koje se, dakle, nameću kao opšta mjesta pjesništva.

Ova knjiga formalno je podijeljena na tri cjeline ali u onoto-loškom i semantičkom smislu predstavlja jedan cjelovit, zaokru-žen sistem. Iako svojim razuđenim rukavcima predstavlja različi-ta tematska i motivska obilježja, ona se doima kao intimna ispo-vijest o unutrašnjim previranjima čovjeka koji pokušava da odgo-netne i razumije svoj položaj u nestabilnom svijetu. Ta zapitanost u vremenu i prostoru, ta začudnost pred vječitim životnim činje-nicama i dilemama ogleda se u različitim manifestacijama pjesni-kovog duha, u jednoj širokoj pjesničkoj lepezi sa različitim skoko-vima i premošćenjima. Otuda u ovoj knjizi imamo cjeline s ironič-nom i sarkastičnom podlogom, one u kojima se pjesnik osvrće na nedavnu tešku balkansku prošlost („Bosna”, „Ah, ovaj rat”, „Rasta-nak”, „Opet na drum”), pjesme poput one „Moje cipele” koje ima-ju narativnu strukturu i nose u sebi osobenu simboličku poruku. Te su pjesme obično antipodi klišeiziranim pjesničkim izrazima.

Sami naziv Popovićeve knjige asocira na nešto dragocjeno, sačuvano u vremenu. Ovo, zapravo, i jeste knjiga sjećanja. Za-to pjesnik pribjegava iskazima u perfektu i pluskvamperfektu. Se-mantički gledano, Popovićeve pjesme doživljavaju se kao istinite. On je sklon opisivanju situacija koja su neka vrsta podsjetnika na proživljeno i usko su povezane s njegovim unutrašnjim svijetom. U pjesmi „Kosovari” poput Lesa Ivanovića koji je pjevao o običnim, malim ljudima što pored nas nečujno i tiho gaze, kaže: „Prolaze tiho, primjećujem dobrotu”… U pjesmi „Hotelski pas” podiže iro-ničnu skalu jetko opservirajući zades čovjeka u neveselom svije-


tu: „Za psa smo svi tada bili ljudi/ Svi isti i jednako važni./ Ali pred ljudima bili smo tuđi/ Izgubljenog sna i nade prazni.”

Kod Dimitrova Popovića potvrđuje se stav da je poezija ogle-dalo duše. To je ujedno prostor pjesnikove lične slobode ili, ka-ko on kaže: „Gdje se pojmovi dijele, poezija me zove/ Tu gdje se slobodnije čovjek osjeća.” Ova knjiga bolje od bilo kakve fikcije odslikava svog autora i njegovo vrijeme. Ona u široj lepezi obu-hvata mnogo toga što prožima njegove misli, emocije, sam život. Kao da ove pjesme nastoje da nadoknade osjećaj gubitka dragih stvari. One su, zapravo, mjesta gdje je moguće zaustaviti vrije-me, a zastalo vrijeme omogućava mu da sagleda život koji često ima svoj iracionalni tok.

Popović na neki način teži fragmentaciji pjesme i on se u tim trenucima predstavlja kao kao kazivač koji se drži pouzdanih sje-ćanja opredjeljujući se za naizgled male, ali za njega velike i važ-ne događaje. Tematizujući sopstvenu egzistencijalnu poziciju on navodi nizove da kažemo jednostavnih, vidljivih, ponovljivih stvari iako je najteže govoriti o očiglednim stvarima. Njegova motivska uporišta obično egzistiraju u zoni nespokojstva gdje u sve gube vjeru. Valja se prisjetiti Serena Kjerkegora koji tvrdi kako je vjera jedina mogućnost čovjeka da se ostvari kao slobodno biće. Ima ovdje, svakako, i nagovještaja idiličnih prostora kao neke vrste sopstvenog rasterećenja među stihovima koji, suštinski, govore o ljudskoj patnji kao vječitoj životnoj i književnoj odrednici.

Valja istaći očito dobar prevod sa albanskog jezika, a bez ob-zira na određene oscilacije u kvalitativnoj ravni, „Amfora” govori u ime snage same poezije i doima se kao mjesto preplitanja pje-snikovih ideja, osjećanja i motiva.


Sofija KalezićBREME I KRADLJIVAC VREMENA ERIETE LAKIĆEVIĆ

(Erieta Lakićević: Breme, izdavač Galerija „Most”, Podgorica, 2001;

Erieta Lakićević: Kradljivac vremena, „Mirko Banjević”, Nikšić, 2005.)

„Samo činjenica što mi je žena pružila ruku značila je čitavu epohu u mom životu”.

F. M. Dostojevski Nije rijedak slučaj da profesor književnosti, u stalnom dodiru

sa literaturom i njenim tumačenjima, poželi i sam da okuša pero, izražavajući bogatstvo sopstvenog duha i vještinu u vladanju jezi-kom. Autorima spomenutog profila pridružuje se i Erieta Lakićević koja njeguje pripovjedački izraz, i to jedan od njegovih najzahtjev-nijih oblika – kratku priču, u koju čitav mikrokosmos raskošnog na-rativnog svijeta, kako je to već negdje lijepo definisano u literatu-ri, „treba sabiti u orahovu ljusku”.

Erieta Lakićević je rođena 1960. godine u Prištini. Na filozof-skom fakultetu u Nikšiću diplomirala je na programu za srpskohr-vatski jezik i književnost. Živi i radi u Nikšiću. Do sada je svoje pri-če objavljivala u listovima i časopisima, od kojih su neke nagrađi-vane. Priča Radost Janice Perkove iz njene prve zbirke ušla je u Antologiju kratke priče u izdanju Prosvjetnog rada.

Već u prvoj knjizi priča ove autorke nazvanoj Breme može se lako uočiti da je sloj predmetnosti ove proze okrenut fenomenu že-ne i njenom unutrašnjem biću. Spisateljica spomenuto tematsko-motivsko čvorište posmatra u svoj ukupnosti i kolopletu ženinog razuđenog djelovanja – od njenog nastojanja da u borbi sa suro-vim egzistencijalnim okolnostima zaštiti i sačuva porodično jez-gro, do samopregornog i smjelog traganja za izlazom iz tjeskobe koju svakodnevica nameće.

U zbirci Breme Lakićevićeva bez izuzetka pripovijeda o ženi sa sela, te je smjer svoje naracije orijentisala na usud žene rural-nog kraja, rekonstruišući život tegoban i tragičan, kakav se kroz istoriju ženskih duša najčešće manifestovao na ekonomski nera-zvijenim područjima, u kojima se svijest o pravima i zaštiti žene i danas ne nalazi na dovoljno izgrađenom nivou. Kao osnovne ljud-ske vrijednosti autorka u svom literarnom prvijencu apostrofira hra-brost svojih junakinja u suprotstavljanju fatumskim silama, srča-nost i dosljednost u želji da sačuvaju potomstvo, obraz i porodicu, sposobnost trpljenja, moć praštanja, materinsku ljubav, supružan-sku vjernost i brojne druge sinonime čovječnosti.


Zbirka Breme sastoji se od četrnaest realistički profilisaih pri-ča: Grana, Vidojeva smrt, Bijela udovica, Neuzorana njiva, Nađe-no-prokleto, Petrušino breme, Radost Janice Perkove, Skrivena muka, Kriva Mara, Strah, Kolijevka, Nemušti jezik, Testament i Ko-rijeni. Kako se djelimično i iz naslovnih sintagmi navedenih proza može zaključiti, narativni postupak u okviru kojeg ova autorka stva-ra je širok, krećući se od socrealistički zasnovane fabulativnomo-tivske matrice, do onih ostvarenja u kojima je zastupljen postupak psihološko i neorealističkog vajanja predmetnosti i junaka djela.

Jedna od najvažnijih odlika stila ove spisateljice jeste čist jezik crnogorske dijalekastske prepoznatljivosti u njegovim najširim di-japazonima, vješto vođen kako kada su u pitanju deskripcije, tako i različite govorne forme kroz koje progovaraju likovi iz njenih pri-ča. Radnja se bez izuzetka odigrava u ruralnoj sredini, bremenitoj najrazličitijim ljudskim dramama, pa se i sam naslov knjige odno-si na breme života koje su sve naše pretkinje bez izuzetka nosile i podnosile, što dobrim dijelom karakteriše i sudbinu žene moder-ne provenijencije. Stoga se može reći da su nazivi oba njena dje-la – Breme i Kradljivac vremena usko povezani sa osnovnom so-ciopsihološkom odrednicom koja njima dijagramira.

Problem otuđenosti, tretiran kako u kontekstu seoskog, tako i urbanog načina života druga je bitna komponenta oba ostvare-nja. U predgovoru zbirci priča Breme Žarko Đurović pojašnjava da ne smijemo zaboraviti da i ruralna sredina posjeduje raznovrsne oblike otuđenosti, koja podnosi brze i neočekivane mentalitetske i egzistencijalne udare i obrte:

„U ruralnoj sredini otuđenje je „naslijeđeno” neravnopravnim statusom polova. Ženi je dodijeljen status neke vrste muževljevog roba. Dakako, iz takve situacije rađaju se drame života, a naša spi-sateljica je posegla da ih iznutra otkrije i psihološki ostoži, poseb-no u onoj sferi gdje je fatalistički fenomen dominantan. Reklo bi se da sreća nije prethodnik ničijeg doma – ona živi u mislima jer je život neumitno poništi (Skrivena muka, Neuzorana njiva, Grana)… Život u ovim pričama ima tragične akorde. Tragizam je uslovljen i genetskom šifrom. Njene su dubine tajnovite i nepredvidive. Zlo brzo podivlja i iznudi posljedice, najčešće kobne (Strah, Petrušino breme). Skoro svaka priča zahvaćena je olujom briga. Brige čine spoznaju dubljom, a osjećanja varljivijim. Autorka je ove spozna-je i osjećanja vješto mozaicirala, iako je riječ o knjizi-prvijencu”.1

Odista, priče Eriete Lakićević iz njene prve knjige Breme, čiji kreativni postupak neodoljivo podsjeća na onaj koji je koristio je-dan od najboljih predstavnika ovog žanra u međuratnoj crnogor-skoj književnosti – Nikola Lopičić u svom sjajnom pripovjedačkom

1 Žarko Đurović: Predgovor, predgovor zbirci priča Eriete Lakićević: Breme, izdavač Galerija „Most”, Podgorica, 2001, str. 5–6.


izboru Glad i kamen, odlikuju pripovjedačka privlačnost i fluiditet, pa one otkrivaju pisca koji ima šta reći u maniru stare, dobre li-terature. Dok je od muškarca sujeta načinila nekog ko ima iraci-onalne postupke i čija je svaka odluka bespogovorna bez obzira da li je ispravna ili ne, žena je ta koja predstavlja kamen-temeljac porodičnog života. Ona je gorda i nepokolebljiva, uvijek u doslu-hu sa nadom kao najvećim stepenom mudrosti u ljudskom životu, da parafraziramo poznatu misao Miloša Crnjanskog. Dijalozi, ko-ji su šturi i grcavi, osnovni su prenosioci atmosfere i cjelokupnog patrijarhalnog kulturološkog ambijenta, u čijim okvirima za žensku prosvjećenost i emancipaciju nema mjesta.

O deskripcijama i motivima u ovom djelu Đurović iznosi za-nimljiva zapažanja: „Mada se radnja pretežno odvija u prirodi, pi-sac prirodu skoro da ne primjećuje. To je valjda otuda što ju je muka nadrasla. Nesrećnika ne može zanijeti proljećni cvat priro-de koliko onog što je sreću dušom dotakao. Svuda duvaju hladni vjetrovi sumnje. A sumnja je oduvjek bila i ostala konstanta egzi-stencije. Uzvrtloženi svijet pruža stvaraocu mogućnost evokaci-je. Pružio ga je i našoj spisateljici, koja ga je vjerno odrazila u ta-mnom tonalitetu”.2

Rijetka priča u ovoj knjizi koje se završava ako ne na na opti-mističan način ono barem sa nadom jeste Bijela udovica, čija se tematika odnosi na udaju Stanice Vukove, najljepše djevojke u se-lu za mladića Jovana koji odlazi da radi u Zenicu ostavljajući že-nu sa svekrvom koja joj nije naklonjena, ali se na kraju i vraća po mladu suprugu: „Osjećao je Jovan da Stanica nije kao prije a du-boko u duši je znao da je to zbog njega, da se ogriješio o nju, da je nešto otišlo u nepovrat, ali nije umio da to vrati i učini da bude kao ranije. Iako je htio nešto da kaže, da učini, da opravda – nije mogao, jer ga je Anđelija svojim prisustvom uvijek vezivala i činila da se osjeća glupo i stidno zbog svojih namjera da nešto popravi između Stanice i njega. Zato odluči da više ne misli o tome, nego da pusti vrijeme da ono brine, da izgladi što može i da povrati iz-gubljeno… Cijele noći Stanica nije oka sklopila, nego je misli po glavi prevrtala pokušavajući da dokuči i sebe, i svoj život, i svoju sreću. Duboko u duši bojala se svega što je čeka, i sreće i nesre-će, ali je osjećala da je u njoj izrastao stub kao stanac i da će uvi-jek moći za njega da se uhvati i na njega da se osloni”.3

Priče Radost Janice Perkove i Kriva Mara upotpunjuju sliku žene sa crnogorskog sela koja u poznim godinama rađa sina, či-me dobija ravnopravan status u porodičnoj zajednici ili se i pored toga što je djevojka „pod manom” na kraju ipak udaje za nekog

2 Ibidem, str. 8.3 Erieta Lakićević: Bijela udovica, u zbirci priča istoimene autorke:

Breme, izdavač Galerija „Most”, Podgorica, 2001, str. 35.


koga ima mogućnost da zavoli. Za razliku od zanesenosti mode-lom patrijahalne porodične zajednice lazarovićevskog tipa koja je možda najuspjelije ispoljena u njegovoj pripovijeci Na bunaru, kod Lakićevićeve nema idealizacije sela i težačkog života u njemu, ne-ma impresioniranosti prirodnim ljepotama – sve je oporo i teško sa rijetkim proplamsajima humanosti i dobrote, kakav je uglavnom i bio tegoban život na crnogorskom selu. Stoga možemo primijetiti da se autorka sporadično služi i postupkom naturalističkog odsli-kavanja događaja i junaka što njenim prozama daje posebnu upe-čatljivost i autentičnost.

U drugoj zbirci priča simbolično nazvanoj Kradljivac vremena spisateljka proširuje svoje tematske krugove, usložnjavajući i mo-dernizujući vlastiti kreativni prosede. Istovremeno, ona zahvata i jedan drugi milje, ponovo sa fenomenom žene u središtu, u sa-svim drugačijem urbanom eksterijeru. U tom složenijem ambijen-tu ona istražuje bogati registar tonova njenih duševnih previranja, nedoumica, strahova i neuroza, po pravilu dramatski intenzivno i sa veoma inventivnim razrješenjem.

Zbirka tog novog kruga sastoji se iz četrnaest semantički ra-znovrsnih i promišljeno komponovanih proznih ostvarenja koji da-ju utisak cjelovitosti i narativne usklađenosti. U manjem broju pro-znih struktura stiče se dojam da bi pripovjedni krug bio koheren-tniji ukoliko bi odstranila posljednju rečenicu kojom nastoji da po-entira priču, iz razloga što ovakav vid zaključka može predstavlja-ti smetnju u komuniciranju sa inventivnijim čitaocem, kojim ne tre-ba sve objasniti do kraja. Knjiga se sastoji od trinaest priča: Pur-purna golubica, Lice, Skica prijateljstva, Stranac, Igra vjetra, Iz-gubljena duša, Probuđena nada, Čovjek koji je volio ribu, Seka-na, Ispovijest, Očaravajuća tišina, Sudbonosni trenutak i Kradlji-vac vremena.

Svojstvo koje globalno karakteriše djelo Kradljivac vremena jeste kreativno sazrijevanje pisca koje se manifestuje kroz njego-vu sigurnu ruku u delikatnim momentima kada određeni problem treba dovesti do dramatske kulminacije. Kroz prefinjeni psihološki tonalitet izvanredno pouzdane slike raznovrsnih stanja duha nje-nih junaka, Lakićevićeva ispisuje uzbudljive stranice svoje proze, za koju se sa sigunošću može ustvrditi da posjeduje kvalitet na-glašene opservativnosti i doživljajnosti.

Komponenta koja određuje razvojni luk ove književnice jeste prelazak na složenije pripovjedačko pismo, što izvjesno predstav-lja rezultat praćenja moderne svjetske literature, od Horhe Luisa Borhesa i Gabrijela Garsija Markesa do Dina Bucatija i Ernesta Sabata. Ako bi u prvom ostvarenju ove autorke – knjizi priča Bre-me mogli naći karakteristike postrealizma, u drugoj zbirci Krad-ljivac vremena ona vidno sazrijeva pod uticajem savremenih pri-povjedačkih tehnika. Preuzimajući iskustvo apostrofiranih pisaca,


ne povodi se nekritički za njima, već ih asimiluje inkorporirajući ih u jednu sasvim originalnu, našu sredinu, naglašavajući specifične životne vrijednosti ovog podneblja. Takvim svojstvima se naročito ističe priča po kojoj je ova knjiga naslovljena:

„I vi ćete doći na red. Nećete biti svjesni kako vam vrijeme br-zo izmiče, kako su vam djeca brzo porasla, kako ste brzo otišli u penziju, kako ste brzo ostarili… Samo, na kraju svog životnog pu-ta pokušaćete da sumirate svoje potrošeno vrijeme i iznenadićete se koliko ćete bijelih praznina pronaći. Vi to nazivate zaboravom, a ustvari – u tim periodima ja sam nastupao kao vješt lovac. Neću da se izvinjavam jer krivica je vaša. Samo sam vam zahvalan, jer zbog vaše nemarnosti moje vrijeme je sve duže, a ja sve vitalniji i radoznaliji. Vi pojma nemate kakav je užitak koristiti djelove tuđih života. Kažem užitak, jer ja uzimam samo lijepa sjećanja, mada mi se ponekad potkradu i ona sasvim obična. Ružne stvari ne mogu uzeti jer se vrijeme u kojem su se desile nikada ne zaboravlja”.4

S obzirom da se kvalitet jednog pisca demonstrira prevashod-no u služenju jezikom, sa razlogom se može uočiti da je Erieta La-kićević čitaocu približila junake, njihove sudbine i mentalitet, uni-verzalizujući ih i udahnjujući im život sugestivne snage i uzbud-ljive imaginativnosti. Likovi ove proze traže više od sebe i od ži-vota, ne mireći se sa postojećim stanjem, pobjeđujući i onda ka-da gube. Imamo puno razloga da vjrujemo da će budući čitaoci biti privučeni narativnom magijom ove književnice i svijetom nje-nih neobičnih junaka.

4 Erieta Lakićević: Kradljivac vremena, Književna zajednica „Mirko Banjević”, Nikšić, 2005, str. 94–95

KULTURNA BAŠTINA


LJUDEVIT PASKOVIĆ(oko 1500. – 1551)

Rime volgari di M. Ludovico Pascale da Catharo Dalmatino (1549)

*

Smrt nije ono što se smrću zove.Prava smrt je ono što podnosim bijedan,Kada gospa moja, s oholosti svoje,Na mene baci hladni pogled jedan.

Ni život nije život. Život bivaKad gospa moja, (druge nema takve),Utjehe moje radi, katkad skrivaHladnoću i osmjehom me takne.

Ni ljubav nije to što ljude grije.Blagoslov to je iz źenice sjajne,Koja po meni plama iskre sije.

Ako ja uživam usred sreće vajne,Sve je kriva ona što u oku krije,Života, Smrti i Ljubavi tajne.

(Prepjev s talijanskoga: Radoslav Rotković)


TESTAMENT ĐURĐA CRNOJEVIĆA(1499)

Tvoj Đurđe Crnojević, tebi draga ženo. Izabeto, evo pišem, šta ti o poručitiima, ne bih li te razveselio.

Najprije znaj: da sam u Milanu, hvala bogu zdrav i veseo, sa svojijem ujakom Konstantinom, i da molim Boga, da bude i tebi milosrdan.

Dosada nijesam htio, po dobra uzroka radi, ništa pisati o svo-jijem stvarima; ali sada, kada sam nakanio odovuda otići, odlučio sam napravitis voju oporuku.

Poznajući tvoju lјubav, kojom si me uvijek lјubila, i znajući da s dobrote srca udariš lako u plač, nijesam te pri polasku otud htio žalostiti; ali sada, kad sam od tebe daleko, i Bog sam zna kad će-mo se, iđe opet sastati, spomenuvši se smrtnoga časa, odlučio sam napisati vlastitom rukom ovu oporuku, zaspa s grešne duše tvoga Đurđa, i svoje, saonomne jake đečice naše

Ako bi me snašla smrt, pošto nema mu za se, nitebe, ni đe-čicu, želim da se vladate po oporuci, koju evo pišem bistrijem ra-zumom i zdravim tijelom.

Ali ako bi milošću božjom još poživio, ova me oporuk aneće nipošto smetati, da ne bih smio ja, ako bih zaželio nešto dodati, ili oduzeti, ili ako mi se svidi: promijeniti, dodati, prodati; nego hoću da budem gospodar svoga imetka, dok živim, i da mogu ovu i sve druge oporuke uništiti ili potvrditi.

Ali ako bi me, mojih grijeha radi, smrt pretekla, a druge opo-ruke svojom rukom ne mogao učiniti, tada hoću: da se vladaš po glasu ove:

Prvo, hoću: da se sve one stvari Svete Marije na Cetinju, s kojijem smo utekli od Turaka, povrate Svetoj Gospođi na Cetinju, dobra njenog vlasništva, i kao što sam se zavjetovao, kad sam bio na onome mjestu, za koje, ti draga ženo, dobro znaš, i đe si i tolike suze prolila…

Spomenute crkve n estvari, bile od srebra, od zlata, mjedi, ko-si teraili od svile, bile ikone ili sveci, sa sudovima, bile čaše, ka-šike, i sve fine stvari, imenovane i ne imenovane, s rukopisima i pokućstvom, daj, rekoh, sve Crkvi Svete Marije na (rijeci) Cetinji; i tako će svijet poznati pravu lјubav, kojom s ime lјubila, kad vide da lјubiši dušu moju poslije smrti.

Zatijem hoću da izađeš pred starješinstvo mletačko i da ga zamoliš neka uzdržava tebe i đečicu, iima i zašto:

Prvo, zato, što sam ga dobro i pravedno služio; drugo za ono, što je ospodinu Ivanu moje mu ocu ostalo dužno iz kase starješin-stva, u ime onoga što mu zapisaše; jer kad noje Sultan bio opśed-nuo Skadar, onda je moj otac, njima na čast, napadao na njego-vu vojsku, cara protiv se bi razjarivao i ranu mu otimao, a da je


to istina, svjedoči povelјa Senata u kojoj mu taj novac zapisaše; treće, zato što su za ostale u blagajni plate za onijeh 14 godinah što s udržali: Paštroviće, Lušticu i Grbalј, tj. Sve do onog avre-mena dok se je Gospodin Ivan povratio iz Jakina, i dok sam ja po smrtiG ospodina Iv ana utekao od Turaka i došao u Mletke; a to bi iznijelo na godinu po 600 dukata, kao što dokazuje povelјa Se-nata, kad nose moj otac snjima pomiri, i kad mu povratiše iu ruke izručiše: Paštroviće, Lušticu i Grbalј. Četvrti razlog je zato što su me, ni kriva ni dužna, vezali i sramotili, zato bi mi morali dobrom povratiti; peti razlog je zato, što mi je, kad no me je starješinstvop rognalo, ostalo u kasi 1100 dukata; a do sto dukataz amoga ko-nja vranca, što su mi ga uzeli, kad sam bio u tamnici, dali ga Ja-kovu Venijeru, nadzorniku vojske, za ono vrijeme kad je od Firen-ce branio pizansko starješinstvo.

Svi gore spomenuti razlozi moraju ih ganuti, da vrate dobrom (ono što duguju) te bi iđečici našoj; ali ako te starješinstvo nešćed-ne pomoći, neka bude grijeh na njegovoj duši; a ti onda nemoj ostati tu višeod dva mjeseca, niti se zanositi, ako t ibudu govorili: „Śutra, śutra”, nego uzmi odmah moga sina Lodovika Konstanti-na, i odvedi ga mome ujaku Konstantinu, neka ga predakralјu fran-cuskome; aSalomona pošalјi u carski dvor njegovom stricu Sken-der-begu, i tako se uzdam u Boga, da te ova dva sinčića neće pu-štiti da umreš od gladi, jer će jedan biti uz cara, a drugi uz kralјa.

Tebe ovlašćujem da upravlјaš sa šćerčicama i sinčićima, i da vladaš cijelijem mojijem imetkom, bilo onijem, kojiće jednom pri-pasti meni, bilo onijem, koji sada držim, da moja potraživanja na-plaćuješ, i da tebi pripadne prćija mojih sestarah, koje nemaju đe-ce, da zaloge, kojemu drago vrste bile, otkuplјuješ; jednom riječju: tebi, draga ženo Izabeto, povjeravam sve, i naređujem, da vladaš sama, bilo onim što sam napisao, bilo onim št onijesam napisao, tako stečenijem, kao i onijem, što bi nas s vremenom moglo do-pasti; i dati, moja ženo, za moju grešnu dušu i zamoju dragu đe-čicu iz au zveličenje svoga poštenja, upravlјaš povolј isvijem mo-jijem imetkom, malijem i velikijem.

Moja je tvrda volјa: da ti niko, bio on duhovni, bio svjetovni gospodin, bio brat, bio stričević, il i kojega mu drago položaja čo-vjek, ne može zapovijedati, ili te na što silom primorati, nego nare-đujem, da te niko ne smije pitati za ono što si po mojoj zapovijedi učinila, ili propuštila, bilo zlo ali dobro, nego što ti učiniš sa srebr-ninom crkvenom i svakom inom stvari za dušu tvoga Đurđa, koju preporučujem Bogu na nebu, a tebi, vjerna moja ženo, na zemlјi, koja si me uvijek časnom lјubavlјu lјubila, daje dobrou činjeno.

Na isti te način povlašćujem: da, ako bi išćerala što od preve-dre Republike mletačke, od miraza bez djetnijeh mojijeh sestarah, ili od mojijeh vjerovnikah, da sve sebi privlastiš, a šćerima, kao i za poko jmoje duše dadeš onoliko koliko budeš šćela.


Nadalјe da pośeduješ sve ono što je gore napisano, udala se, ili udovala, riječju: da budeš, dok si živa, gospodarica od svega od čega bii bio gospodar ja, da sam uživotu.

Da one, koji su bili tvoji ili moji dvorjanici, pomogneš po mo-gućnosti, da ih otpraviš, ako ne bi šćeli ostati, ili ako bi šćeli otići s đecom, kome od gore reče ne gospode; to izjavlјujem: da sve ono, što sam ovđe napisao, ili ono što nijesam napisao, tako ste-čeno kao i ono što b ipovremenu moglo name spasti, ostavlјam i izručujem u ruke moje žene Izabete; kojoj osobito preporučujem, poslije moje smrti, moje poštenje, koje će, ako bude šćela, moći uzdržati, a naročito ako se spomene lјubavi kojom me je lјubila, i svoga poštenja, koje je uzdržala čisto i kad sam bio na putu i kad sam bio uzanju.

Drugo ti draga ženo Izabeto ne pišem, nego da te Bogu zdr-žiš sa đečicom, kojoj, ponavlјajući, ostavlјam poslije svoje smrti potpuno cijeli svoj imetak, a ne dopuštam nikome drugome da od tebe pita razloga ili da ti što zapovijeda, osim samoga Boga, ko-me preporučujem grešnu dušu tvoga Đurđa i tebe, draga moja že-no, s našom đečicom.

Godina 1499. od rođenja Hristova, a od Adama 7800, mjese-ca oktobra 22, uMilanu.

Ja Đurđe Crnojević napisah svojom rukom pred svjedocima dolјe potpisanijem, i veće vjerodostojnosti radi potvrdih svojijem pečatom velikijem.

Ja Trifun Buća iz Kotora, sestrić Đurđa Crnojevića, svje dok za ono što je gore napisano.

Ja Frane Medvić, sluga Đurđa Crnojevića, svjedok za ono što je pisano.

Ja Lajko Stanisalić, sluga Gospodina Đurđa Crnojevića, svje-dok za ono što je pisano.

1514, 20 aprila.


IVAN BONA DE BOLIRIS(oko 1520. – 1572)

Descriptio sinus et urbisAscriviensis (IoannemBonam de Boliris, nobilemCatharensem)

(1585)

(odlomak)

Najprije leži duboko na najdubljem podnožju brdagrad oivičen morem: bez imena brdo, a grad sezove Askrivij, a kula visoko na samome vrhustrši, u brdo se samo ovija bedemom svojim.Širok je pred gradom prostor, a brda obronak tamniblagom u zavoju sačinja luku; tu puhanje divljevjetrova sviju se smiri, a površje ne dira mirnonikakav bijes, već ono u zatonu miruje stalno.Kraj grada tu i tamo su sela; tu vinograd buja,tamo pak rastu voćke u dugome nižuć se redu.Za njima dvije su gore što šiljatim vršcima boduu same zvijezde, tu lijevo od grada diže se Lovćen,nadesno Pestingrad, a od njih nije ni Osaviša, ni Rodopsko gorje, ni visoki vrh Apenina.

S latinskoga preveo Nikola Šop

Pripremio i odabrao Aleksandar Radoman


BILJEŠKE

Documents

QUEST - montenegrina.netmontenegrina.net/wp-content/uploads/2017/03/Quest-br.-9-2017.pdf · Literary QUEST 2 Magazine QUEST Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Literary