326

R. Graves - Hebrejski Mitovi

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 2: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 3: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 4: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 5: R. Graves - Hebrejski Mitovi

U V O D

Mitovi su dramatske pripovijesti koje predstavljaju svetu po-velju što ili opravdava nastavljanje drevnih institucija, običaja, obreda i vjerovanja na području njihova postojanja, ili odobrava izmjene. Riječ »mit« je grčka, mitologija je grčki pojam, a izuča-vanje mitologije zasniva se na grčkim primjerima. Literalisti koji osporavaju da Biblija uopće sadrži mitove u stanovitom su smislu u pravu. Većina drugih mitova bavi se bogovima i božicama koji se upleću u ljudske poslove, pristajući uz zavađene junake. Biblija, međutim, priznaje samo jednog sveopćeg Boga.

Svi su predbiblijski sveti zapisi na hebrejskom ili izgubljeni ili svjesno potiskivani. Ovamo se ubrajaju Knjiga o Jahvinim rato-vima i Knjiga o Jašaru, epski prikazi o lutanjima Izraelaca po pustinji i njihovoj najezdi u Kanaan. Da su te knjige bile napisane ranim pjesničkim hebrejskim stilom vidi se prema kratkim odlom-cima koji se navode iz njih u Knjizi Brojeva 21: 14, u Jošui 10: 13 i 2 Samuel 1: 18. U trećoj knjizi, navodno napisanoj u sedam dijelova po Jošuinom naređenju, opisuje se Kanaan i njegovi gra-dovi (Jošua 18: 9). Knjiga pripovijesti o Adamu (Postanak 5: 1) je nagovještaj podrobnog prikaza prvih deset pokoljenja od Adama do Noe. Knjiga Jahvina (Izaija 34: 16) bila je, čini se, mitološki bestijarij. Još nekoliko izgubljenih knjiga koje se spominju u Bibliji, kao na primjer Djela Salomonova, Knjiga rodoslovlja, Lje-topisi kraljeva Judinih, O kraljevima izraelskim i O sinovima Le-vijevim, sadržavalo je vjerojatno brojne mitološke osvrte.

Svetih zapisa mlađih od Biblije ima mnogo. U tisuću godina nakon prvog kanoniziranja Biblije Židovi u Evropi, Aziji i Africi napisali su brojna djela. U njima su nastojali razjasniti Mojsijev zakonik; ili su to bila povijesna, moralistička, anegdotalna i homi-letička tumačenja biblijskih ulomaka. U oba slučaja pisci su uni-jeli obilnu mitsku građu, budući da je mit oduvijek služio kao sažeta potvrda nejasnih zakona, obreda i društvenih običaja.

I tako, iako se na kanonske knjige gledalo kao na djela božan-skog nadahnuća, pa se stoga iz njih trebala ukloniti svaka pa i najsitnija ljaga mnogoboštva, odnos prema apokrifnim knjigama bio je blaži. Mnogim potisnutim mitovima dozvoljeno je također da se ponovo pojave u nesumnjivo pravovjernom okviru poslije-biblijskih midraških tumačenja. U Knjizi Izlaska, na primjer, čitamo da su faraonovi konji, borna kola i konjanici došli, pro-goneći sinove Izraelove, do nasrijed mora (Izlazak 14: 23). Prema

7

Page 6: R. Graves - Hebrejski Mitovi

jednom midrašu* (Mekhilta dir. Šimon 51, 54; Mid. Vajoša 52), Bog je poprimio kobilje obličje i namamio uspaljene egipatske pastuhe u more. Da se za boginju Demetru kobilje glave reklo da je potopila borna kola kralja Pelopa s njihovom posadom u rijeci Alfeju pomoću takve varke, bio bi to prihvatljiv grčki mit; ali za pobožnog štioca midraša to je bila tek maštovita metafora o svemu što je Bog bio spreman učiniti da zaštiti svoj Izabrani narod.

Sama Biblija pruža nam tek letimične nagovještaje svog izgu-bljenog mitološkog bogatstva. Osvrt je često toliko sažet da ostaje nezapažen. Rijetki su, na primjer, oni koji će, čitajući »Poslije njega bijaše Šamgar, sin Anate.** On je pobio šest stotina Fili-stejaca ostanom volujskim. Tako je i on spasio Izrael« (Suci, 3: 31), povezati Šamgarovu majku s krvožednom ugaritskom boži-com ljubavi, djevicom Anat, u čiju čast je Jeremijin svećenički grad Anatot dobio svoje ime. Mit o Šamgaru ne može se više rekonstruirati, ali je vjerojatno da je on naslijedio ratničku hra-brost svoje djevičanske majke; a volujski ostan kojim je pobio Filistejce nesumnjivo je dar njena oca, boga-bika Ela.

U Postanku su, uza sve to, ostali sačuvani tragovi kazivanja o drevnim bogovima i božicama — prerušenim u muškarce, žene, čudovišta ili zloduhe. Evu, koju Postanak prikazuje kao Adamovu ženu, historičari poistovećuju s božicom Hebom, ženom jednog hetitskog boga oluje, koja je jahala gola na lavljim leđima, te koja je kod Grka postala božicom Hebom, Heraklovom odabra-nicom (vidi 10. 10). Jedan jeruzalemski vladar iz razdoblja Teli Amarne (14. stoljeće pr. n. e.) nazivao se Abdu-Heba — »Evin sluga« (vidi 27. 6). Lilit, Evina prethodnica, posve je uklonjena iz Svetog pisma, premda se Izaija nje sjeća kao stanovnika pu-stih ruševina (vidi 10. 5). Prema midraškim prikazima njezinog slobodnog spolnog života reklo bi se da je bila božica plodnosti, a pod imenom Lillake javlja se u jednom sumerskom vjerskom zapisu, Gilgameš i vrba (vidi 10. 3—6).

Sačuvani su predbiblijski osvrti na anđela Samaela, ili »So-tonu«. On se najprije javlja u povijesti kao bog-zaštitnik Samala, malog hetitsko-aramejskog kraljevstva koje je ležalo istočno od Harana (vidi 13. 1). Drugi zaboravljeni bog iz hebrejske mitolo-gije je Rahab, Vladar mora, koji je pretrpio neuspjeh u sukobu s Jahvom, bogom Izraela — slično grčkom bogu Posejdonu i njegovu pokušaju da nadvlada brata, Svemogućeg Zeusa. Jahve je, prema Izaiji, usmrtio Rahaba mačem (vidi 6. a). Jednom uga-ritskom božanstvu kome su se klanjali u Akaronu pod imenom

* Midraš (hebr.: tumačenje, izlaganje), naziv za zbirke vjerozakonskih i pripovjedačko--homiletskih tumačenja biblijskih spisa kod 2idova; nekada je to bio naziv i za metodu tumačenja vjerskih spisa.

** U normativnim prijevodima Biblije: »Sin Anatov«.

8

Page 7: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Baal-Zebub, ili Zebul, nanio je uvredu kralj Ahazja (2 Kralj. 1: 2 i dalje), a niz stoljeća nakon toga Galilejci su optužili Isusa da održava odnose s tim »Vladarom zloduhova«.

Spomen na Sedam planetarnih božanstava, preuzetih od Babi-lona i Egipta sačuvao se u sedam krakova menore, ili svetog svijećnjaka (vidi 1. d). U Jeruzalemu ona su združena u jedno vrhovno božanstvo — kao što se dogodilo kod stanovnika He-liopolisa i Biblosa, galskih druida i tortoških Ibera. Prezirne osvrte na bogove neprijateljskih plemena koje je Jahve ponizio susrećemo u svim povijesnim knjigama Biblije: tako se spominju filistejski Dagon, moapski Kemoš (Kamos) i amonski Milkom. Za Dagona znamo, zahvaljujući Filonu iz Biblosa, da je imao svezemaljsku moć. Ali bog iz Postanka, u najranijim odlomcima, još se uvijek ne razlikuje od bilo kojeg drugog malog plemen-skog božanstva (vidi 28. 1).

Grčki bogovi i božice mogli su poprimati zabavne ili dramatske uloge, spletkareći u prilog svojih junaka štićenika, jer su ti mitovi nastajali u raznim gradovima-državama koje su neprestano kole-bale između prijateljstva i neprijateljstva. Ali među Židovima, nakon što su Asirci uništili Sjeverno kraljevstvo, mitovi su postali monolitni i gotovo su se isključivo gradili oko Jeruzalema kao središnje tačke.

U biblijskim mitovima junaci ponekad predstavljaju kraljeve, ponekad dinastije, a ponekad plemena. Dvanaest Jakovljevih »si-nova«, na primjer, bili su, čini se, nekoć nezavisna plemena koja su se udružila da osnuju izraelsku amfiktioniju ili savez. Njihova mjesna božanstva i stanovništvo nisu nužno aramejskog porijekla, iako je njima upravljalo aramejsko svećenstvo. Jedino se Josip može, djelomično, poistovetiti s nekim povijesnim likom. To što se prema Bibliji svaki od tih »sinova«, osim Josipa, oženio jednom blizankom (vidi 45. / i dalje), ukazuje na nasljeđivanje zemlje po majčinoj strani čak i u patrijarhalnom društvenom uređenju. Dinu, jedinu Jakovljevu kćer koja se rodila bez blizanke, možemo najbolje protumačiti kao polumatrijarhalno pleme uključeno u izraelski savez. Silovanje koje je nad njom izvršio šekem, kako ga opisuje Postanak, te midraš o njenoj kasnijoj udaji za Šimuna, treba shvatiti u političkom a ne ličnom smislu (vidi 29. 1—3).

U Postanku nailazimo i na druge nagovještaje drevne matrijar-halne kulture. Na primjer, pravo majke da nadijeva imena sino-vima, što još uvijek vrijedi kod Arapa; zatim, priženjivanje: »Stoga će čovjek ostaviti oca svojega i majku da prione uza svoju ženu« (Postanak, 2: 24). Taj se palestinski običaj potvrđuje prikazom Samsonove ženidbe s Dalilom u Knjizi o sucima. On objašnjava zašto je Abraham, aramejski patrijarh koji je došao u Palestinu s hordama Hiksa početkom drugog tisućljeća pr. n. e., naredio svojem sluzi Eliezeru da nabavi Izaku nevjestu od Abrahamova

9

Page 8: R. Graves - Hebrejski Mitovi

roda iz Harana, gdje se muškarci ne priženjuju — da se Izak ne bi oženio Kanaankom i tako pripao njenom rodu (vidi 36. 1). Već prije je Abraham poslao od sebe sinove koje su mu rodile pri-ležnice, da im ne bi pripalo njegovo nasljeđe zajedno s Izakom (vidi 35. b). Priženjivanje je pravilo i u ranim grčkim mitovima: jedan mitograf bilježi da se prvi usprotivio toj predaji Odisej koji je odveo Penelopu iz Sparte u Itaku, te da se ona vratila u Spartu pošto se razvela od Odiseja.

Kolika je bila moć božica za vrijeme židovskih kraljeva vidi se dobro iz Jeremijine optužbe svojih istovjeraca, koji su pripisivali propast Judeje tome što su prestali štovati boginju Anat i uzvi-kivali: »štujmo opet Kraljicu neba poput otaca naših prije nas!«

Svaki vladar koji provede reformu narodnih institucija, ili kome su, kao kralju Jošiji, te reforme nametnute, mora napisati dodatak starim vjerskim propisima ili sastaviti nove propise; a to povlači za sobom prepravljanje ili potpunu preradu mitova. Postalo je jasno da Judeja — tampon državica između Egipta i Asirije — ako želi sačuvati političku nezavisnost, mora uvesti jaču vjersku stegu, a stanovništvo mora obučiti rukovanju oružjem. Većina Izraelaca bila je usvojila slobodnu i širokogrudnu kanaansku vjeru, u kojoj je glavna uloga pripadala boginjama kojih su su-pruzi bili kraljevi. Premda je to bilo sasvim u redu u vrijeme mira, time se Židovi nisu mogli očeličiti za pružanje otpora voj-skama egipatske i asirske najezde. Jednu malu, upornu skupinu Izraelaca predvodila je družba proroka koji su se uvijek odijevali kao pastiri ili stočari u čast svojeg boga pastira. Ti su proroci uvidjeli da jedina nada za izraelsku nacionalnu nezavisnost leži u beskompromisnom jednoboštvu, pa su neprekidno propovijedali protiv štovanja božica u kanaanskim svetim gajevima. U Pono-vljenim zakonima, knjizi objavljenoj za vlasti Jošije, zabranjuju se mnogi kanaanski obredi, među njima obredna prostitucija, obredna sodomija i svi oblici idolopoklonstva. Propast Davidove kraljevske loze do koje je kasnije došlo predobila je sve izgna-nike u Babilonu za takvo gledanje. Kad je Zerubabel obnovio Jahvin hram, taj bog nije više imao suparnika. Balovi, Aštarte, Anate i sva druga stara kanaanska božanstva bili su mrtvi za Judejce koji su se vraćali iz zatočeništva. Knjiga Postanka,* koja je daleko uže povezana s grčkom, feničkom, hetitskom, ugarit-skom, sumerskom i drugim mitologijama no što je to većina po-božnih 2idova i kršćana spremna da prizna, pretrpjela je nakon toga, možda već od šestog stoljeća pr. n. e., veći broj prerada u moralističkom cilju. Mit o Hamu bio je nekada istovetan s uro-

* U ovom prijevodu prihvaćeni su naslovi za pojedine knjige Petoknjižja Mojsijevog iz Biblije u izdanju »Stvarnosti«: Postanak (Prva knjiga Moj sijeva), Izlazak (Druga knjiga M.), Levitski zakonik (Treća knjiga M.), Brojevi (Četvrta knjiga M.) i Ponovljeni zakon (Peta knjiga M.).

10

Page 9: R. Graves - Hebrejski Mitovi

tom Zeusa, Posejdona i Hada protiv svog besramnog oca Krona: Zeus, najmlađi od njih, jedini se usudio da ga kastrira i zato je postao Kralj neba. Ali Hamovo (ili Kanaanovo) kastriranje Noe izbačeno je iz Postanka pred samim retkom: »Kad se Noa otri-jeznio od vina, sazna šta mu je učinio najmlađi sin«. Prepravljena verzija, moralna pouka o poštovanju roditelja, osuđuje Hama na vječno služenje starijoj braći samo zato što je slučajno opazio očevu golotinju (vidi 21. 1—4).

Prepravljači Biblije ipak nisu bili dovoljno pažljivi u odstra-njivanju svih povoljnih osvrta na ljudske žrtve (vidi 47. 11) i na štovanje kućnih idola (vidi 46. 2). Svetkovina sjenica, kanaanska svečanost berbe, nije se mogla sasvim iskorijeniti nego samo očistiti od punog prepuštanja spolnim strastima, i pretvoriti u veseli obred štovanja Vrhovnog boga tako da se poveže sa šato-rima koje su Izraelci dizali u pustinji prije dolaska u Obećanu zemlju. Ali, i uprkos tome, lakomislenost žena koje su sudjelovale u tom obredu zadavala je i dalje brige farizejskim mudracima. Kanaanska svečanost prijesnog hljeba pretvorena je na sličan način u spomen na Izlazak Izraelaca iz Egipta.

Jedna od glavnih tema grčkih mitova je postupno snižavanje žena s položaja svetih bića na pokretnu imovinu. Jahve slično kažnjava Evu zbog istočnog grijeha. Da bi se što bolje prikrila Evina izvorna božanska priroda — njezin naziv »mati svim živi-ma« sačuvan je u Postanku — sastavljači mitova prikazivali su je kao stvorenu od Adamova rebra, što je anegdota koja se vjero-jatno zasniva na riječi tsela dvostrukog značenja: »rebro« i »spo-ticaj«. Kasniji tvorci mitova tvrdili su da je Eva nastala od Ada-mova bodljikastog r epa . . . (vidi 10. 9). I Grci su pripisali ženi odgovornost za čovjekovu nesretnu sudbinu, posluživši se Hesio-dovom bajkom o Pandorinoj kutiji iz koje je nepromišljena žena jednog Titana ispustila združene nesreće bolesti, starosti i poroka. »Pandora« — »svi darovi« — treba istaknuti, bio je nekada jedan od naziva boginje Stvarateljice.

Grčki mitovi tumače prokletstva i zabrane koje su bile još uvijek na snazi i nakon tisuću godina; a u grčkom paklu naila-zimo na nekoliko slučajeva kažnjenih prekršitelja koji služe kao opomena. Na primjer, Tantala koji je jeo zabranjenu hranu, Danaide zbog umorstva supruga, i Piritoja koji je pokušao oteti jednu boginju. Grci, međutim, nisu nikada zaodijevali svoje mi-tove bogobojaznim tumačenjima: kao to da se Abrahamov po-kušaj da žrtvuje Izaka zbio prvog dana mjeseca tišri, kad svi Izraelci pušu u ovnujski rog da podsjete boga na Abrahamovu pobožnost i da zamole oprost od grijeha. Ili to da svečanost istje-rivanja živog jarca u pustinju kao očišćenje od narodnih grehova služi kao spomen na to kako su Jakova prevarili sinovi rodoza-četnici poprskavši jarećom krvlju Josipovu odjeću dugih rukava

11

Page 10: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(ili »kićenu haljinu«) (vidi 53. 3). Premda mitu o Izaku kod Grka odgovara Atamantov pokušaj da žrtvuje sina Friksa Zeusu — što je spriječio Heraklov dolazak i božanska pojava ovna — uspo-mena na to sačuvana je samo zato što je od tog ovna poteklo zlatno runo, u potragu za kojim su konačno otplovili Jazonovi Argonauti. U Postanku se to prikazuje kao presudna epizoda he-brejske povijesti (vidi 34. 9).

Grčki mitovi nisu služili ni kao tekstovi za političke propovijedi. Opisu toga kako je Jakov izigrao Ezava dodano je kasnije proro-čanstvo da će on jednog dana skršiti Jakovljev jaram na svojem vratu. Tim se dodatkom očito želio opravdati ustanak Edomaca protiv Judeje za vladavine kralja Jorama (vidi 40. 3). Tome tekstu dano je drugo značenje kad su rimski osvajači okrunili Heroda Opakog, Edomca, za kralja Židova. Edom je tada postao sinonim za »Rim«, a farizeji su savjetovali Židove da se ne upuštaju u oružani ustanak nego da iskupe loš postupak svog pretka prema Ezavu strpljivošću i popustljivošću (vidi 40. 4). Izraelskim se ju-nacima pripisivala puna moć predviđanja povijesnih zbivanja, uključujući i poznavanje Mojsijevih zakona unaprijed; a za sva-koga u Svetom pismu tko izvrši neki svečan čin smatra se da time zanavijek utvrđuje sudbinu svog potomstva. Tako kada Jakov, idući u susret Ezavu, dijeli svoje ukućane i stoku u tri skupine i šalje darove sa svakom od njih, on opominje svoje po-tomke da se uvijek razborito osiguraju od najgorega. Prema tom midrašu Jakov se pomolio: »Gospode, kad se nesreće obruše na djecu moju, učini, molim te, razmak među njima kao što i ja učinih!« (vidi 47. 2). A u apokrifnim Zavjetima dvanaestorice ro-dozačetnika pripisuje se toj dvanaestorici tačno poznavanje bu-dućih povijesnih zbivanja.

Mit o Jakovu osvjetljava još jednu razliku između grčkog i hebrejskog vjerskog stava. Jakov krade stada ovaca i koza svome rođaku mijenjajući im boju; isto čini i grčki junak Autolik; a čini se da oba mita potječu iz istog palestinskog izvora. Autolik je lukav kradljivac, i ništa više; ali kako je Jakov, dobivši novo ime Izrael, trebao da postane svetim pretkom svih Židova, nje-gova je prijevara opravdana time da je prethodno Laban dvaput prevario njega. I umjesto da se, poput Autolika, domogne pri-prostim vračanjem životinja koje su već bile tuđe, Jakov izaziva promjenu njihove dlake i prisvaja ih smišljenom primjenom na-sljednih osobina. Iz toga se može izvući pouka da se Židovi mogu braniti od tlačitelja samo zakonitim sredstvima (vidi 46. i ) .

Iz djela grčkih junaka nisu se izvlačile nikakve pouke, osim ako ta djela nisu služila kao opomena protiv prevrtljivosti sreće. Dok razaranje Troje nije donijelo ništa osim nesreće svakom od najvažnijih grčkih vođa, a slavnim je ratnicima iz prethodnih pokoljenja, poput Tezeja i Belerofonta, bilo suđeno da jadno za-

12

Page 11: R. Graves - Hebrejski Mitovi

vrše kao žrtve božanske osvete — Abraham, Izak, Jakov i Josip umrli su u mirnoj starosti i časno su se pridružili precima. Ta je opreka još očitija kad se prisjetimo da je priča o Josipu i Po-tifarovoj ženi Zulejki istovetna s mitom o Belerofontu i njegovoj pomajci Anteji (vidi 54. 1). Sudbina je bila jednako milostiva glavnim hebrejskim prorocima: Henok i Ilija su uzašli ravno na nebo; ali grčki vidovnjak Tirezija je predskazao propast Tebe i umro u sramotnom bijegu. I premda je Mojsije, koji je izbavio svoj narod od egipatske Sfinge — to jest od faraonove moči — morao na vrhuncu Fazga okajati neki prekršaj, njega je časno oplakao čitav izraelski narod, a sahranio ga je sam bog. S druge strane, Edip, koji je spasio svoj narod od tebanske sfinge, i čije je porijeklo bilo slično Mojsijevom, umro je jadnom smrću u izgnanstvu, progonjen furijama matrijarhata.

Glavna je razlika između grčke i hebrejske mitologije — osim te napadne suprotnosti u nagrađivanju vrline — u tome što su Grci poštovali kraljeve i plemstvo. Time se objašnjavaju stanovite vjerske institucije u pojedinim gradovima-državama, kojima su upravljali svećenici tvrdeći za sebe da potječu od određenih bo-gova i polubogova. Samo su se polubog, ili njegovi potomci, mogli nadati ugodnom posmrtnom životu na Sretnim otocima ili Eli-zejskim poljanama. Duše robova i stranaca, unatoč primjernom životu, bile su osuđene na turobni i mračni Tartar gdje su slijepo letjele naokolo šišteći kao šišmiši. Nasuprot tome, među Žido-vima okupljenim u sinagoge svima koji su se držali Mojsijevih zakona bio je osiguran pristup u Kraljevstvo nebesko koje će se izdići iz pepela ovog svijeta. Grci nisu nikada poduzeli tako de-mokratski korak: iako su iz misterija (koje su upućenima zajam-čivale ulazak u raj) isključivali sve koji su prekršili zakon, ipak su ograničavali ulaz samo na one koji su se rodili kao slobodni građani.

Grčki mitovi su povelje kojima se pojedinim rodovima — po-tomcima Perzeja, Pelopa, Kadma ili nekog drugoga — podjeljuje pravo da vladaju nad stanovitim područjem sve dok osiguravaju milost mjesnih bogova žrtvama, plesovima i ophodima. Godišnje obavljanje tih obreda učvršćivalo im je vlast. Hebrejski su mitovi uglavnom povelje za čitav narod: mit o Abrahamu za vlast nad Kanaanom, te za brakove u kojima se muškarci ne priženjuju; mit o Jakovu za položaj Izraelaca kao izabranog naroda; mit o Hamu za posjed nad kanaanskim robovima. Drugi mitovi podr-žavaju Sion kao najsvetije brdo kome nisu ravna suparnička svetišta Hebron i Šekem (vidi 27. 6 i 43. 2). Nekoliko je kasnijih mitova stvoreno da bi se riješili ozbiljni teološki problemi: na primjer porijeklo zla u čovjeku, čijeg je pretka Adama Bog stvorio po svojem obličju i oživio ga vlastitim duhom. Adam je pogriješio

13

Page 12: R. Graves - Hebrejski Mitovi

zbog neznanja, Kajin je zgriješio promišljeno pa ga stoga jedan kasniji mit prikazuje kao kopile Sotone i Eve (vidi 14. a).

U grčkim mitovima element vremena povremeno se zanema-ruje. Tako su neki mitovi govorili za kraljicu Helenu koja je sa-čuvala ljepotu u toku deset godina opsade Troje, te deset godina nakon toga, da je rodila kralju Tezeju kćer jedno pokoljenje prije početka opsade. Ali to se dvoje ne iznosi u istom mitu, pa su izučavatelji grčke mitologije mogli pretpostaviti da su ili posto-jale dvije kraljice Helene, ili je tvorac jednog mita pogriješio. U biblijskim mitovima, međutim, Sara ostaje neodoljivo lijepa i nakon navršenih devedeset godina, te pošto je začela i rodila Izaka i oddojila uz njega svu susjedsku djecu. Patrijarsi, junaci i prvi kraljevi doživljavaju gotovo tisuću godina. Div Og je preživio Opći potop, nadživio Abrahama i konačno ga je usmrtio Mojsije. Vrijeme se zgušćuje. Tako Adam vidi sva buduća pokoljenja čo-vječanstva kako vise s njegova golemog tijela; Izak izučava Moj-sijev zakonik (objavljen deset pokoljenja kasnije) a učitelj mu je šem, koji je živio deset pokoljenja prije njega. Doista, junak hebrejskih mitova ne nalazi se samo pod dubokim utjecajem djela, riječi i misli predaka, i nije samo svjestan vlastitog du-bokog utjecaja na sudbinu svojih potomaka; na njega jednako utječu postupci njegovih potomaka, a on utječe na postupke svojih predaka. Tako je kralj Jeroboam postavio zlatno tele u Danu i taj grešni čin je oslabio Abrahamovu moć kad je pro-gonio neprijatelje na istom području tisuću godina prije toga.

Maštovita rabinska dopunjavanja priča iz Postanka nastajala su još i u srednjem vijeku. Ona su davala odgovore na pitanja bistrih učenika, kao na primjer »Čime se osvjetljavala Noeva arka? čime su se hranile životinje u njoj? Da li je među njima bila i ptica feniks?« (vidi 20. i—;).

Grčki mitovi ne izražavaju svijest o sudbinskoj ulozi svog na-roda, a to vrijedi i za rimske mitove sve dok se za to nisu po-brinuli nadareni augustovski propagandisti — Vergilije, Livije i drugi. Profesor Hadas sa Columbia University istakao je znatnu podudarnost između Eneide i Izlaska — božanski vođenog pohoda izbjeglica u Obećanu zemlju — i došao do zaključka da je Vergi-lije preuzeo židovski motiv. Moguće je i to da su na Livijeve moralne anegdote o drevnom Rimu, koje su sasvim nemitske po tonu, izvršila utjecaj naučavan ja sinagoga. Rimski moral se, na-ravno, potpuno razlikovao od židovskog: Livije je više cijenio hrabrost u samopožrtvovnosti od istine i milosrđa, a nečasni Olimpijci su ostali službena rimska božanstva. Tek kad su he-brejski mitovi, koje su preuzeli kršćani, dali najširim podložnim slojevima jednako pravo na spasenje, Olimpijci su naposljetku protjerani. Istina je da su se neki od njih vratili na vlast pre-rušeni kao sveci, i sačuvali svoje obrede u obliku crkvenih sve-

14

Page 13: R. Graves - Hebrejski Mitovi

čanosti; ali aristokratsko načelo je oboreno. Istina je isto tako da su se grčki mitovi i nadalje izučavali, jer je crkva preuzela škole i sveučilišta gdje su klasici postali obavezna lektira; a nazivi sazviježđa koji predočuju te mitove bili su odviše čvrsto usvojeni da bi se mijenjali. Unatoč tome, patrijarhalni i jednobožački he-brejski mitovi postavili su snažne temelje etičkih načela života Zapada.

Naša je suradnja bila na obostrano zadovoljstvo. Premda je stariji od nas dvojice odgojen u strogo protestantskom a mlađi u strogo židovskom duhu, među nama nije ni jednom došlo do razmimoilaženja oko činjenica ili povijesne ocjene; a obojica smo poštovali znanje onog drugoga na raznim područjima. Jedan od glavnih problema bio je koliko naučnih komentara smijemo na-voditi a da ne budemo dosadni inteligentnom čitaocu čiji su inte-resi općeniti. Ova je knjiga mogla lako doseći dvaput veći opseg uključivanjem kasnije pseudomitološke građe koja se po dosad-nosti takmiči čak s Ratovima djece svjetla i djece tame, nađenim među Svicima s Mrtvog mora, kao i navođenjem visokonaučnih komentara uz nevažna sporna pitanja. Zahvalni smo Abrahamu Bergeru i Francisu Paaru iz New York Public Library na njiho-vim bibliografskim savjetima, i Kennethu Grayu na pomoći u pripremanju ove knjige za štampu. Iako su djelo dvojice autora, Hebrejski mitovi su po sličnoj organizaciji građe knjiga srodna Grčkim mitovima (Graves).

R. G. R. P.

15

Page 14: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 15: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1

STVARANJE SVIJETA PREMA »POSTANKU«

(a) Kad se Bog dao na stvaranje neba i zemlje, zatekao je oko sebe samo Tohu i Bohu, to jest Kaos i Prazninu. Bezdan nad kojim je lebdio njegov duh bijaše zaodjet u tminu.

Prvog dana stvaranja svijeta on stoga reče: »Neka bude svje-tlost!« I bi svjetlost.

Drugog dana stvori svod da rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom, i nazva ga »nebo«.

Trećeg dana sabra vodu što je pod svodom na jedno mjesto, tako da se pokaza suho. Nazvavši suho »zemlja« a zborišta vodena »mora«, Bog reče zemlji neka pusti iz sebe travu, bilje i drveće.

Četvrtog dana stvori sunce, mjesec i zvijezde. Petog dana životinje morske, ribe i ptice. Šestog dana životinje zemaljske, gmazove i rod čovječji. Sedmog dana, zadovoljan svojim djelom, Bog počinu.1

(b) Ali neki kažu da je Bog, stvorivši zemlju i nebo, pustio dažd na zemlju da ovlaži tlo, da iznikne trava i bilje svakojako. Zatim je nasadio vrt u Edenu i stvorio čovjeka po imenu Adama da ga čuva, i zasadio vrt drvećem. Potom je stvorio sve zvijeri poljske, ptice nebeske, gmazove; i na kraju ženu.2

1. Postanak 1—2: 3. 2. Postanak 2: 4—23.

*

1. Mnoga stoljeća židovski i kršćanski teolozi slagali su se ne samo u tome da je opis nastanka svijeta kako ga nalazimo u Postanku nadahnut od Boga nego i u tome da taj opis nije preuzeo ništa od bilo kojih drugih svetih knjiga. To ekstremno stanovište napustili su danas svi osim fundamentalista. Od 1876. iskopano je i objavljeno nekoliko verzija akadskih (to jest babi-lonskih i asirskih) epova o stvaranju svijeta. Najduži od njih,

2 Hebrejski mitovi 17

Page 16: R. Graves - Hebrejski Mitovi

poznat pod nazivom Enuma Eliš, po prvim dvjema riječima — koje znače »Kad s visoka« — napisan je, pretpostavlja se, po-četkom drugog tisučlječa pr. n. e. Sačuvan je gotovo neokrnjen na sedam pločica ispisanih klinastim pismom od kojih se na svakoj u prosjeku nalazilo 156 redaka. Otkriće tog epa nije na-ročito iznenadilo učenjake upoznate s Berosovim sažetim prika-zom mitova o nastanku svijeta, koji navodi biskup Euzebije od Cezareje, jer je Beros, rođen u četvrtom stoljeću pr. n. e., bio svećenik boga Bela u Babilonu.

2. Druga verzija istog epa, napisana na babilonskom i sumer-skom jeziku kao uvod u zaklinjanje za očišćenje hrama, otkrivena je u Siparu na pločici iz početka šestog stoljeća pr. n. e. Navo-dimo dio teksta:

Sveta kuća, kuća bogova, na svetom mjestu još ne bijaše podignuta;

Ni trska izrasla, ni drvo stvoreno; Ni opeka uzidana, ni zdanje izgrađeno; Ni kuća sazidana, ni grad sagrađen; Ni grad osnovan, ni živo biće stvoreno; Nipur još ne bijaše osnovan, Ekur još ne podignut; Ereh ne osnovan, Eana ne podignuta; Dubine još ne stvorene, Eridu ne podignut; U svetu kuću, u kuću bogova, još se nitko ne bijaše

nastanio; Sve zemlje bijahu more.

Onda se nešto pokrenulo usred mora; Tada nastade Eridu i podiže se Esagil, Esagil gdje posred dubina stanuje bog LugaUdu-kuda; Izgradi se Babilon i dovrši Esagil. Božanstva, zemaljske duhove stvori Marduk u isto vrijeme, Sveti grad, stan za kojim im zudješe srca, oni proglasiše

prvim od svih gradova.

Marduk položi trsku ražom na vodu, Stvori prah zemljani i nasu ga do trske; Da bi naveo božanstva da se nastane u stanu koji je po želji

srcu njihovu, srcu njihovu, stvori rod ljudski.

S njime stvori božica Aruru sjeme roda ljudskog. Zvijeri poljske i stvorove poljske on načini. Tigris i Eufrat stvori i odredi im tok;

18

Page 17: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Ime im milostivo proglasi. Travu, močvarni šaš, trsku i šumu stvori, Zeleno poljsko bilje stvori, Zemlje, močvare i baruštine; Divlju kravu i mlado joj, divlje tele, ovcu i mlado joj,

jagnje u stadu. Voćnjake i šume; Jarca i divokozu...

Marduk Gospodar podignu nasip kraj mora.

Trsku načini, drveće stvori; Ciglu uzida, zgrade podignu; Kuće sazida, gradove sagradi; Gradove osnova, živim bićima nadahnu život. Nipur osnova, Ekur podignu; Ereh osnova, Eanu podignu.

3. Poduži ep o nastanku svijeta počinje kazivanjem o tome kako su se u vrijeme »kad visoka još nebesa ne imađahu imena« Apsu Roditelj i Mati Tiamat spleli u kaos i izrodili potomstvo, zmajolika čudovišta. Nekoliko je era proteklo dok se nije pojavilo mlađe po-koljenje bogova. Jedan od njih, Ea, bog mudrosti, osporio je Apsu-ovu vlast i ubio ga. Tiamat je nakon toga uzela za muža vlastitog sina Kingua, izrodila s njim čudovišta i spremala osvetu Ei.

Jedini bog koji se sada usudio usprotiviti Tiamat bio je Ein sin Marduk. Tiamatini saveznici bili su njenih jedanaest čudovišta. Marduk se oslanjao na sedam vjetrova, svoj luk i strijele i olujna kola, te na strašan oklop. Usne je namazao zaštitnom crvenom mašću, a na zglavak je privezao travu koja ga je branila od otrova; oko glave vijali su mu se plamenovi. Prije borbe Tiamat i Marduk izmjenjivali su poruge, prokletstva i zaklinjanja. Kad su se pogra-bili ukoštac, Marduk je ubrzo zapleo Tiamat u mrežu, utjerao joj jedan od vjetrova u trbuh da joj iščupa utrobu, zatim joj je pro-suo mozak i načičkao je strijelama. Zavezao je leš lancima i stao pobjednički na njega. Okovavši jedanaest čudovišta i bacivši ih u tamnicu — gdje postaju bogovi podzemlja — otrgnuo je »Ploče usuda« s Kinguovih prsa i, pričvrstivši ih na svoja, raskolio je Ti-amat poput školjke. Jedna polovica poslužila mu je za nebeski svod, da spriječi vode iznad svoda da poplave zemlju; a druga kao kamenita podloga za zemlju i more. Osim toga stvorio je sunce,

2* 19

Page 18: R. Graves - Hebrejski Mitovi

mjesec, pet manjih planeta i zviježđa, stavivši ih pod vlast svojih rođaka; a na kraju je stvorio čovjeka od Kinguove krvi, osudivši Kingua na smrt kao začetnika Tiamatine pobune.

4. Slični prikaz pojavljuje se u Berosovom rezimeu, iako je tu božanski junak Bel a ne Marduk. U odgovarajućem grčkom mitu, možda hetitskog porijekla, Majka Zemlja je stvorila diva Tifona pri čijem su dolasku svi bogovi pobjegli u Egipat, sve dok ga Zeus nije smiono usmrtio munjom zajedno sa sestrom-čudovištem Del-finom.

5. Prvi opis Postanka svijeta (Postanak 1: 1—2: 3) nastao je u Jeruzalemu ubrzo nakon povratka iz babilonskog izgnanstva. Tu se Bog naziva »Elohim«. Drugi opis (Postanak 2: 4—22) je isto tako iz Judeje, možda edomskog porijekla i iz vremena prije izgnanstva. Bog se tu izvorno nazivao »Jahve«, ali svećenik redaktor je to pro-mijenio u »Jahve Elohim« (što se obično prevodi kao »Gospod Bog«), poistovetivši tako Boga iz Postanka 1 s Bogom iz Postanka 2, i dajući time verzijama ujednačen izgled. On međutim nije uklo-nio stanovite protivurječnosti u pojedinostima reda stvaranja, kao što se vidi iz ove tabele:

Postanak 1 Nebo Zemlja Svjetlost Svod Kopno Trava i drveće Svjetlila na svodu nebeskom Morske životinje Ptice živinčad, gmazovi, zvijeri Čovjek i žena

Židove i kršćane oduvijek su zbunjivale te protivurječnosti i nastojali su da ih bilo kako objasne. Sedmodnevni raspored prve verzije je mitološki izvor poštivanja sedmog dana u tjednu, bu-dući da ga je Bog, odmorivši se sedmog dana, blagoslovio i posve-tio. To se izričito kaže u jednoj verziji Deset zapovijedi (Izlazak 20, 8—11). Neki od ranih rabina komentatora primjećuju da je orio najvažnije stvoreno u prva tri dana, razrađeno u tri naredna dana, te da se zapaža velika simetrija između prvog i četvrtog, drugog i petog, trećeg i šestog dana.

20

Postanak 2 Zemlja Nebo Dažd Čovjek Drveće Rijeke Zvijeri i živinčad Ptice Žena

Page 19: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Prvi dan Stvaranje neba i njegovo odvajanje od tame.

Četvrti dan Stvaranje nebeskih svjetlila — sunca, mjeseca i zvijezda — da se odijeli dan od noći i jedno godišnje doba od drugoga.

Drugi dan Peti dan Stvaranje neba i odvajanje vode nad svodom od vode pod svodom.

Stvaranje ptica što lete nebom i riba što plivaju u vodi pod svodom.

Treći dan

Stvaranje kopna i njegovih nepokretnih šuma i bilja.

Stvaranje zvjeradi, ljudi i gmazova što se miču na zemlji.

Šesti dan

6. Taj raspored i drugi slični njemu dokazuju da su rabini že-ljeli pripisati Bogu sustavnu misao. Ali njihov trud ne bi bio po-treban da im je pala na um pomisao da je red stvaranja bio vezan uz red planetarnih božanstava u babilonskom tjednu, i stoga uz sedam krakova menore, ili svetog svijećnjaka — i Zaharija u svom viđenju (Zah. 4: 10) i Josip Flavije (Ratovi V, 5, 5) izjednačuju menoru sa sedam planeta — kao i to da je Bog pripisivao sebi moć svih tih planeta. Pošto je Nergal, bog pastira, dolazio na treći dan u tjednu, a Nabu, bog zvjezdoznanstva, na četvrti dan, travi je dano prvenstvo pred zvijezdama u redoslijedu stvaranja svijeta. Enuma Eliš ima ovakav redoslijed: odvajanje neba od zemlje i mora; stvaranje planeta i zvijezda; stvaranje drveća i bilja; stva-ranje životinja i riba (ali peta i šesta pločica su nepotpune); Mar-dukovo oblikovanje čovjeka iz Kinguove krvi.

7. Druga verzija stvaranja neodređenija je od prve, otkriva ma-nje o svemiru prije stvaranja svijeta i njeno ustrojstvo nije uspo-redivo s ustrojstvom Postanka 1. Ona zapravo daje naslutiti da je posao stvaranja svijeta potrajao svega jedan dan. Uvodna tvrdnja podsjeća na nekoliko naučavan ja o postanku sunčanog sustava s Bliskog istoka svojim opisom svemira prije stvaranja svijeta, tako da se nabrajaju razne stvari koje dotada nisu postojale. Drve-ća i grmlja nije još bilo na zemlji, trave i bilje ne bijahu još iz-nikli jer Bog još nije poslao kišu, a još nije bilo čovjeka da obra-đuje tlo (Postanak 2: 5). Tada je nastupio veliki dan u kojem je Bog pokrenuo stvaranje neba i zemlje (Postanak 2: 6): voda je potekla iz zemlje (vjerojatno na Božju zapovijed) i natopila je tlo (adama) koje je sada bilo pripremljeno da se od njega oblikuje

21

Page 20: R. Graves - Hebrejski Mitovi

čovjek (adam). Bog je spremno nadahnuo čovjeka životom kroz nozdrve i dao mu živu dušu. Zatim je zasadio vrt, istočno od Edena, i naložio mu da ga obrađuje i čuva (Postanak 2: 8—15).

8. Postanak 1 nalik je na babilonska učenja o postanku svijeta, koja započinju izranjanjem zemlje iz praiskonskog vodenog kaosa, a sva su metaforički prikazi toga kako suho zemljište svake go-dine izranja iz zimskih poplava Tigrisa i Eufrata. Stvaranje svijeta prikazuje se tako kao prvi procvat svijeta nakon praiskonskog vo-denog kaosa: kao proljetno godišnje doba kad se ptice i zvijeri rasplođuju. Postanak 2 odražava, međutim, kanaanske zemljopisne i klimatske prilike. Svemir od prije stvaranja svijeta je spaljen od sunca, sparušan i jalov, kao nakon duga ljeta. Kad se jesen na-pokon približava, prvi znak kiše je jutarnja magla koja se gusta i bijela podigla iz dolina. Stvaranje svijeta, kakvo je prikazano u Postanku 2, dogodilo se upravo na takav jesenji dan. Babilonska verzija, koja je za godišnje doba stvaranja svijeta odabrala pro-ljeće, preuzeta je u toku izgnanstva, a prvi dan mjeseca nišana postao je židovska Nova godina. Ranija jesenja verzija zahtijevala je, međutim, da se prvi dan mjeseca tišri slavi kao prava Nova godina.

9. Suparničke židovske škole zastupale su nepomirljive nazore u pogledu godišnjeg doba u kojem se odigralo stvaranje svijeta. Filon Aleksandrijski smatrao je, uz grčke stoike, da je svemir stvo-ren u proljeće, a u tome su ga slijedili Rabbi Jehošua i drugi. Ali Rabbi Eliezer se priklonio jesenjem postanku svijeta, i njegovo je gledište nadvladalo među ortodoksnim Židovima; zaključeno je da je prvi dan mjeseca tišri bio božja Nova godina. Drugi, iako su prihvaćali jesenji postanak svijeta, smatrali su da božja Nova go-dina pada na 25-ti dan mjeseca elula, a da se prvog dana tišrija, pet dana kasnije, slavi Adamovo rođenje.

10. Kako se stvaranje svijeta izvorno shvaćalo u okvirima raz-množavanja a ne građenja, njegov je središnji lik bio matrijarha. Tako se u grčkoj mitologiji Eurinoma, boginja svega, izdigla gola iz kaosa, odijelila more od neba, zaplesala na valovima, ustalasala vjetar koji ju je oplodio u liku goleme zmije nazvane Ofiont ili Ofionej, i snijela jaje-svijet. Sličan prikaz nalazimo u Orfičkim od-lomcima 60, 61, 70 i 89: noć, stvarateljica, snese srebrno jaje iz Jtojeg se izvali ljubav da bi pokrenula svemir. Noć živi u spilji i prikazuje se u tri lika, kao noć, red i pravda.

11. Ali većina mitova s Bliskog istoka potječe iz vremena kad su, bar djelomično, božanske prerogative matrijarhe prenesene na njenog muškog pratioca-ratnika. Ta se faza odražava u prikazu iz mita Enuma Eliš o tome kako se svemir rodio iz veze Apsua Ro-ditelja i Majke Tiamat, te iz Berosova opisa stvaranja svijeta —

22

Page 21: R. Graves - Hebrejski Mitovi

u rezimeu Aleksandra Polihistora — gdje je, nakon Elove pobjede nad Tiamatom, boginja Aruru načinila čovjeka umijevsivši Elovu vlastitu krv s glinom.

12. Sirijski filozof Damascije (početak šestog stoljeća n. e.) sa-žeo je jednu primitivnu verziju mita Enuma Eliš, čiju paralelu na-lazimo u vezi egipatske boginje neba Nut s bogom zemlje Gebom; i u vezi grčkog boga neba Urana s boginjom zemlje Geom. Da-mascije navodi Tiamatino ime prije Apsuova i daje slično prven-stvo svakom ženskom članu božanskog para koji spominje.

13. Da nema paralele Tehom-Tiamat, ne bismo nikada naslutili da Tehom predstavlja moćnu babilonsku boginju-majku koja je porodila bogove, doživjela njihovu pobunu protiv sebe i napo-sljetku dala vlastito tijelo da posluži u izgradnji svemira, čak se ni ženski rod hebrejskog imena Tehom ne može prihvatiti kao značajan u vezi s time, budući da u hebrejskom mora svaka ime-nica biti muškog ili ženskog roda, a mnogi kozmički nazivi su žen-skog roda i onda kad nemaju ženski nastavak -ah, ili su neodre-đenog roda.

14. Boginje su ipak bile dobro poznate Židovima iz biblijskih vremena koji su se molili u gajevima boginje Ašere (Suci 3: 7; 6: 25—26, 30. 1 Kralj. 16: 33; 18: 19) i klanjali se njenim likovima (2 Kralj. 21: 7; 2 Ljet. 17: 6, itd.). Poštovali su i Aštartu, boginju Feničana i Filistejaca (Suci 2: 13; 10: 6; 1 Sam. 31: 10; 1 Kralj. 11: 5 i 33; 2 Kralj. 23: 13, itd.). Nedugo prije Nabukodonozorova razaranja Judejskog kraljevstva (586. pr. n. e.) Židovke su joj pri-nosile kolače kao »Kraljici neba« (Jer. 7: 18) — nazivanoj i Anat, čije je ime sačuvano u Bibliji kao šamgarove majke (Suci 3: 31; 5: 6) i u nazivu svećeničkog naselja Anatot, Jeremijinog rodnog mjesta, današnje Anate, sjeverno od Jeruzalema. Toliko je bila omiljena kod Židova oba spola da su se, izbjegavši u Egipat, za-vjetovali da će joj prinositi žrtve ljevanice i kolače u njezinom liku (Jer. 44: 15—19).

15. Iako su Aštartu i Ašeru poštovali svi slojevi stanovništva sve do kraja Judejskog kraljevstva, nigdje u Bibliji ne nailazimo na nešto što bi upućivalo na njihovu povezanost s Elom ili Elohimom — ukoliko ne shvatimo Božju osudu (Ezek. gl. 23) razvratne Ohole i Oholibe kao uperenu protiv spomenutih boginja, a ne protiv Je-ruzalema i Samarije, glavnih područja njihova štovanja. Isto tako nijedna hebrejska predaja ne daje tim boginjama ulogu Stvorite-lj ice. Ipak, Aštartina golubica ukazuje na to da su Aštartu nekada smatrali Stvoriteljicom.

16. Jednobožački redaktor prikaza nastanka svijeta i svemira u Postanku 1 i 2 nije mogao podijeliti nijednu ulogu nekom drugom osim Bogu, pa je zato ispustio sve elemente ranije od stvaranja

23

Page 22: R. Graves - Hebrejski Mitovi

svijeta i sva bića koja bi se mogla shvatiti kao božanska. Za ap-strakcije kao što su Kaos (tohu va-bohu), Tama (hošek) i Dubina (tehom) moglo se, međutim, pretpostaviti da neće privući oboža-vatelje, pa su one zauzele mjesto drevnih matrijarhalnih božan-stava.

17. Iako je revolucionarni pojam vječnog, apsolutnog, svemogu-ćeg i jedinog Boga prvi iznio faraon Ehnaton (vidi 56. 1. 4), a 2idovi su, koje je on, čini se, zaštićivao, taj pojam usvojili ili na-novo stvorili — ipak je ime »Elohim« (što se obično prevodi s »Bog«), koje susrećemo u Postanku 1, hebrejska varijanta drevnog semitskog imena jednog boga od mnogih. To je Ilu među Asir-cima i Babiloncima; E1 među Hetitima i u ugaritskim tekstovima; II, ili Hum, među stanovnicima Južne Arabije. E1 je stajao na vrhu feničkog panteona, a ugaritske pjesme (iz četrnaestog stoljeća pr. n. e.) često ga spominju kao »Bik El«, što podsjeća na zlatnu mušku telad koju su načinili Aron (Izlazak 32: 1—6, 24, 35) i Je-roboam (i Kralj. 12: 28—29) kao božje likove; kao i na Sidkijino prerušavanje u Boga u obličju bika sa željeznim rogovima (i Kralj. 22: 11).

18. U Postanku 2 ime »Elohim« udružuje se s drugim božan-skim imenom koje se izgovara Jahve (a piše i kao Jehova i pre-vodi kao »Gospod«); to se smatra skraćenjem punog naziva Jahve ašer jihve, »Ja sam koji jesam« (Izlazak 3: 14). U vlastitim ime-nima to se dalje skratilo u Jeho (npr. Jehonatan), odnosno Jo (npr. Jonatan); ili u Jahu (npr. Jirm'jahu, ili Jeremija); ili u Jah (npr. Ahijah). To što se u Postanku imenu Jahve dodaje božansko prezime Elohim, ukazuje da je on postao transcedentalni bog kome su se pripisivali svi veliki činovi stvaranja svijeta.

Naslovi i atributi mnogih drugih božanstava s Bliskog istoka uspješno su se davali Jahve Elohimu. Na primjer u ugaritskim pjesmama jedan od stalnih epiteta boga Baala, Sina Dagonova, je »jahač oblaka«. Psalam 65: 5 pridaje ovaj epitet tom hebrejskom Bogu koji je, poput Baala, »Boga od Safona«, imao palaču na »naj-daljem sjeveru« (jark'the cafon), zamišljenu kao visoku goru (Iza. 14: 13; Psal. 48: 3).

19. Osim toga, mnoga djela koja se u ugaritskoj mitologiji pri-pisuju krvožednoj boginji Anat, Biblija pripisuje Jahve Elohimu. Ugaritski opis Anatinog krvoprolića nad neprijateljima:

Zagazivši do koljena u krv vojnika, Do vrata u krv njihovih četa. Dok se ne zasiti Bori se ona u kući...

24

Page 23: R. Graves - Hebrejski Mitovi

podsjeća na drugo Izaijino viđenje božje osvete nad izraelskim neprijateljima (Iza. 63: 3):

U gnjevu ih svom izgazih I zgnječih u svojoj jarosti. Krv mi njihova poprska haljine, Iskaljah svu odjeću svoju...

Proroci i psalmisti bili su jednako nemarni u pogledu poganskog porijekla vjerskih simbola i slika koje su preuzeli kao i svećenici u prilagođavanju neznabožačkih obreda za službu božju. Ključno pitanje bilo je: u čiju čast da se sada pjevaju ta proročanstva i crkvene pjesme, odnosno vrše obredi? Ako su bili u čast Jahve Elohima, a ne Anat, Baala ili Tamuza, sve je bilo u redu i bogo-ugodno.

Page 24: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

STVARANJE SVIJETA PREMA D R U G I M BIBLIJSKIM TEKSTOVIMA

(a) Prema drugima, Bog je stvorio nebo, sa suncem, mjesecom i svim zvijezdama, izrekavši svega jednu riječ kao zapovijed. Za-tim, zaodjenut svjetlošću kao blistavom odjećom, razapeo je nebo poput oblog šatorskog sukna, skrojenog upravo tako da pokrije bezdan. Svezavši gornju vodu u nabor plašta, stvorio je nad ne-bom svoj skriveni dvor, ogradivši ga zidom guste tmine poput kostrijeti, popodivši i obloživši ga istim tkanjem i osovivši mu grede na donjoj vodi. Tu je postavio svoj božanski prijestol.1

(b) Zaokupljen poslom stvaranja svijeta bog je letio nad bez-danom na oblacima, kerubinima ili na krilima oluje; ili bi hvatao vjetrove u prolazu i oni bi postajali njegovi glasnici. Utvrdio je zemlju na nepomičnim temeljima, odvagnuvši pažljivo planine, potopivši neke od njih u vode bezdana da budu stupovi, savivši zemlju nad njima u luk i sapevši luk zaglavnim kamenom od drugih planina.2

(c) Podigoše se bezdanske bujice i Tehom, njihova kraljica, za-prijeti da će poplaviti Božje djelo. Ali on, u svojim vatrenim koli-ma, poletje po valovima i ospe je rojevima grada, munje i gromo-va. Jednim udarcem po glavi on usmrti njena saveznika, vodenu nakazu, a čudovištu Rahab proburazi srce mačem. Preplašivši se njegova glasa, Tehomine bujice opadoše. Rijeke potekoše unazad uz brda pa u doline za njima. Tehom drhteći prizna da je pora-žena. Bog se oglasi pobjedničkim pokličem i posuši poplave sve dok se ne pokazaše zemljini temelji. Zatim on izmjeri na dlanu koliko bijaše preostalo vode, izli je u morsko korito odredivši mu stalnu među pješčanim dinama; a istovremeno postavivši stalnu zabranu za Tehomu koju ona nije smjela nikada prekršiti koliko god su bjesnjeli njeni slani valovi — jer je bila kao zasužnjena iza vrata na kojima je navučen zasun.3

(d) Zatim Bog izmjeri kopno i odredi mu granice. On dopusti da se neslane vode Tehomine dižu kao dolinski izvori, i da kiša blago pada na planinske vrhove iz njegovih gornjih odaja. Tako

26

Page 25: R. Graves - Hebrejski Mitovi

on učini da trava raste stoci za pašu, žito i grožđe čovjeku za hranu, a veliki cedrovi libanski za hlad. Mjesecu naloži da ozna-čava godišnje doba, suncu da odjeljuje dan od noći i ljeto od zime, a zvijezdama da ublažuju noćnu tminu. Ispuni zemlju zvijerima, pticama i svime što puže po njoj; a more ribama, morskim živo-tinjama i nemanima. Dopusti divljim zvijerima da lutaju poslije mraka; ali čim se sunce digne da se vrate u svoje logove.4

Gledajući to, jutarnje zvijezde oglasiše se slavopojkama, a svi sinovi božji uskliktaše od radosti.5

(e) Svršivši tako stvaranje svijeta, Bog se povukao u svetište na gori Paranu u zemlji Teman. Kad god on izlazi iz tog obitava-lišta, zemlja podrhtava a dim se diže s planina.6

1. Psal. 104: 2; Iza. 40: 22 i 44: 24; Psal. 104: 6; Iza. 50: 3; Psal. 18: 10—12; 1 Kralj. 8: 12; Psal 104: 3; 93: 1—2.

2. Psal. 18: 10 i Nahum 1: 4; Izreke 30: 4; Psal. 54: 3—5; Iza. 40: 12; Psal. 65: 7.

3. Psal. 93: 3; Jer. 31: 35; Job 9: 13; Psal. 89: 11; Job 26: 12—13; Iza. 51: 9; Psal. 104: 6—8; 74: 13—14; Nahum 1: 4; Psal. 18: 15—16; Iza. 40: 12; Psal 33: 7; Jer. 5: 22; Job. 38: 8—11.

4. Psal. 74: 17; Job 38: 5; Psal. 104: 10—26; Jer. 31: 35. 5. Job 38: 7. 6. Habakuk 3: 3; Psal. 104: 32.

*

1. Taj treći prikaz stvaranja svijeta, sastavljen iz biblijskih os-vrta izvan Postanka, podsjeća ne samo na babilonska nego i ugaritska i kanaanska naučavan ja o postanku svijeta; a posebno se odlikuje time što proširuje kratki osvrt na Tohu, Bohu i bez-dan. Stvaraoci poput Ela, Marduka, Baala ili Jahve moraju se najprije boriti protiv vode, koju proroci prikazuju u liku vodene nakaze, čudovišta Rahab ili Velikog zmaja. Razlog je ne samo to što je Stvarateljica koju oni istiskuju boginja plodnosti, te stoga vode, nego i to što se matrijarhat može mitološki predočiti kao kaotičko miješanje oba spola čime se odgađa uvođenje patrijar-halnog društvenog poretka — kao što se kiša slijeva u more, čime se odgađa pojava kopna. Tako se muško i žensko načelo moraju najprije pristojno razdvojiti, kao što je egipatski Stvoritelj svijeta Šu podigao boginju neba Nut iz zagrljaja s bogom zemlje Gebom, ili kao što je Jahve Elohim istrgnuo Gornje muške vode iz zagr-ljaja s Donjim ženskim vodama (vidi 4. e). Raskoljujući Tiamat, babilonski bog Marduk odvajao ju je zapravo od Apsua, boga Gor-njih voda.

27

Page 26: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. U ugaritskoj mitologiji Baal određuje morsko korito za obi-tavalište poražene vode, prema kojoj se odnosio istovremeno kao prema boginji i počelu:

O, ribaru... Uhvati veliku mrežu objema rukama, Baci je u Elov voljeni Jam, U Elovo more, Ela milostivog, U Elov bezdan...

3. Izvorno značenje »Tohu« i »Bohu« je sporno. Ali ako na Tohu (thw) dodamo nastavak m dobit ćemo Tehom (thwm), biblijsko ime za prvotnu morsku neman. U množini Tehom postaje Tehomot (thwmwt). Uz pomoć istog nastavka Bohu postaje Behom i Beho-mot (bhwmwt) što je varijanta Jobova Behemota*, kopnenog pan-dana morske nemani Levijatana. Ovu ne možemo lako razlikovati od Rahaba, Tanina, Nahaša ili bilo kojeg drugog mitološkog bića koje personificira vodu. Zato je možda smisao zbivanja u Postanku 1: 2 u tome da se svijet u praiskonskom stanju sastojao od morske nemani Tohu i kopnene nemani Bohu. Ako je tako, onda je isto-vetnost Tohu s Tehomot, i Bohu s Behemot (vidi 6. n—q) prikri-vana iz doktrinarnih razloga (vidi 1. 13, 16) — budući da sada tumačimo Tohu i Bohu kao nepersonificirana stanja praznine ili kaosa; a Bogu pripisujemo kasnije stvaranje Tehomot (ili Levi-jatana) i Behemota.

4. Babilonska morska neman koja odgovara hebrejskom Teho-mot pojavljuje se pod nazivom Tiamat, Tamtu, Tamdu i Taawatu, a u Damascijevim Počelima kao Tauthe. Tu je dakle korijen taw koji stoji prema Tiamat u istom odnosu kao Tohu prema Tehom i Tehomot. Osim toga, činjenica da uz tehom u hebrejskom nikada ne dolazi određeni član dokazuje da je ta riječ nekada bila vla-stito ime, poput Tiamat. Tehomot je, prema tome, hebrejski ekvi-valent Majke Tiamat, voljene od boga Apsua čije se ime razvilo od starijeg sumerskog Abzu; a Abzu je bio imaginarni slatkovodni bezdan iz kojeg se pojavio Enki, bog mudrosti. Rahab (»nadme-nost«) je sinonim od Tehomot; u Knjizi o Jobu (26: 12) nailazimo usporedo na:

Svojom je snagom on ukrotio more I neman Rahaba smrvio mudrošću.

5. Lebdenje duha Božjeg nad vodenom pustoši u Postanku 1: 2 navodi pomisao na pticu, a u jednoj ranoj biblijskoj pjesmi Bog se uspoređuje s orlom: »Poput orla . . . nad svojim orlićima lebdeći«

• Job 40: 15; u Daničićevu prijevodu ova je riječ netačno prevedena kao: »slon«.

28

Page 27: R. Graves - Hebrejski Mitovi

<Pon. zakon 32: 11). Ali riječ rua, koja se obično prevodi kao »duh«, ima izvorno značenje »vjetar«, što podsjeća na fenički mit o stvaranju svijeta koji spominje Filon iz Biblosa: vjetar koji se zaljubio u vlastita počela pokrenuo je prvobitni kaos. Jedan drugi pisac iz Biblosa pišući o postanku svijeta navodi da je taj vjetar oplodio Bau, žensko načelo. Boginju Bau, ženu boga vjetra Kol-pije, poistovećivali su također s grčkom boginjom Niksom (»Noć«) koja je prema Hesiodu Mati svega. U Grčkoj je ona bila Eurinoma koja je uzela za ljubavnika zmiju Ofioneja (vidi 1. 10).

6. Krivovjerni ofiti* iz prvog stoljeća n. e. vjerovali su da je svi-jet potekao od zmije. Mjedena zmija koju je, prema hebrejskoj predaji, načinio Mojsije na Božju zapovijed (Brojevi 21: 8—9) i klanjao joj se u svetištu hrama sve dok je kralj-reformator Eze-kija nije razbio (2. Kralj. 18: 4), navodi na pomisao da se jedno vrijeme Jahve poistovećivao s bogom-zmijom — kao i Zeus u orfi-čkoj umjetnosti. Sjećanje na Jahvea kao zmiju sačuvalo se u jed-nom kasnom midrašu, prema koj em se Bog, napavši Moj si ja (Iz-lazak 4: 24 i dalje) u gluho doba noći u pustinjskoj gostionici, prikazao u liku goleme zmije i progutao Mojsija sve do nogu. Obi-ča j u Jeruzalemu da se obredne žrtve kolju na sjevernoj strani oltara (Levit. 1: 11; M. Zebahim V. 1—5) ukazuje na rani kult Sjevernog vjetra, sličan onome u Ateni. U izvornom mitu pojavila se Velika mati vjerojatno iz kaosa; vjetar koji je popratio njen dolazak pretvorio se u zmiju i oplodio je; nakon toga ona je po-stala ptica (golubica ili orao) i snesla jaje svijeta — oko kojeg se ovila zmija dok se nije izvalilo.

7. Prema jednom galilejskom psalmu (Psalam 89) Bog je stvorio nebo i zemlju, sjever i jug, Tabor i Hermon, tek pošto je pokorio Rahab i razbio druge neprijatelje. A prema Knjizi o Jobu (9: 8—13), kad je razapeo nebesa i hodao po morskoj pučini poda nj su padali Rahabini saveznici (»oholi saveznici«). Ti saveznici pod-sjećaju na Tiamatine saveznike u njenoj borbi protiv Marduka, kad ju je on »pokorio« bacivši prokletstvo na nju.

8. Biblijske aluzije na Levijatana kao mnogoglavu morsku ne-man, ili zmiju »koja bježi« (nahaš bariah), ili »vijugavu« zmiju (nahaš aqualaton), podsjećaju na ugaritske tekstove: »Ako udariš Lotana. . . vijugavu zmiju, moćnu sedmoglavku ...« i »Baal će te proburaziti kopljem, kao što je udario Lotana, zmiju sedmo-glavku«. Jezične sličnosti s biblijskim hebrejskim: Levijatan (lwytn) pojavljuje se kao lotan; nhš brh kao bthn ( = hebr. pthn, »zmija«) brh; i nhš (qltwn kao bthn {qltn u ugaritskom (ANET 138 b).

* Ofiti (grč. ofites, koji pripada zmijama), jedna od brojnih gnostičkih sekta čija je povijest slabo poznata; njeni pripadnici obožavali su zmiju — koja je zavela Adama i Evu — kao simbol božanske spoznaje i svemudrosti.

29

Page 28: R. Graves - Hebrejski Mitovi

9. Tiamatin suprug Apsu, utjelovljenje Gornjih voda, uspoređi-van je (Gunkel i drugi) s hebrejskim izrazom efes koji znači »krajnost, ništavnost«. Ta se riječ obično javlja u dvostrukom obliku: afsajim ili afse erec, »kraj zemlje« (Pon. zakon 33: 17; Mihej 5: 3; Psal. 2: 8; itd.). Povezanost te riječi s vodom sačuvala se u jednom biblijskom proročanstvu (Zah. 9: 10): » . . . i vlast će mu biti od mora do mora, i od rijeke do krajeva zemaljskih«, gdje pjesnička konvencija traži da »krajevi zemaljski« ujedno znače »rijeka«, vjerojatno rijeka Okean. Slično tome, u Mudrim izreka-ma Salomonovim (30: 4) afsajim — »kraj zemlje« — odgovara »vodama«:

Tko sabra vode u plašt svoj? Tko postavi krajeve zemaljske?

To da tvorac svijeta drži kozmička počela u šaci, ili rukama, omi-ljena je mitološka tema Bliskog istoka. Božja pobjeda nad efes ili afsajim zabilježena je u Psalmu 65: 8 i u i Sam. 2: 10. Izaija (Iza. 45: 22), proglasivši da je Bog sam stvorio svijet, obraća se afsajim u njegovo ime: »Obratite se k meni da se spasite, svi afsajim zemaljski!«

10. Premda su stari židovski proroci prikrivali imena Apsu, Tia-mat i Bau praznim apstrakcijama, ipak Izaijine riječi (Iza. 40: 17):

Svi narodi ko ništa su pred njim, Ništavilo [Efes] su njemu i praznina [Tohu].

slijede neposredno iza odlomka u kojem se podsjeća na Božja djela u danima stvaranja svijeta. A isti prorok (Iza. 34: 11—12) služi se s Tohu, Bohu i Efes u jasnoj vezi s njihovim mitološkim značenjem, predskazujući propast Edoma:

Rastegnut će [Jahve] nad njom uze pustoši [Tohu] I visak praznine [Bohu] ... I svi će knezovi njezini Otići u Efes*

11. »Zatvorio je Tehom iza zasuna i dvojih vrata« odnosi se na dvostruka vrata i zasun navučen na njih. Istu sliku susrećemo i u epu Enuma Eliš: usmrtivši Tiamat i stvorivši nebo od polovice njena tijela, Marduk je »navukao zasun i postavio stražu nad njim, da Tiamat ne bi mogla ispustiti svoje vode.« Tekst epa navodi na pomisao da bi nahaš bariah, fraza u Iza. 27: 1 i Job 26: 13, koja

* t j . biti uništeni.

30

Page 29: R. Graves - Hebrejski Mitovi

opisuje Levijatana, mogla značiti i »zmija zatvorena zasunom«. Baria, bez ikakve promjene u vokalizaciji, znači »pod zasunom, zatvoren«, a ujedno i »koji bježi«.

12. Paran, na kojem se Bog nastanio prema Habakuku 3: 3, je jedna od nekoliko planina u Temanu (»Južnoj zemlji«) za koje se tvrdi da ih je On tako počastio, dok su druge Horeb, Sinaj i Seir (Izlazak 3: 1; Pon. zak. 33: 2). Bog je izlijetao s Parana kao osvet-nik na krilima vihora (Zah. 9: 14). Planinska pustoš Parana, Zina i Kadeša, po kojoj su Izraelci lutali četrdeset godina i gdje im se Bog prikazao u ognju (Izlazak 19: 1—3 i 16—20) bila je povezana ne samo s Mojsijem nego i s Ilijom (1 Kralj. 19: 8) i Abrahamom (vidi 29. g).

Page 30: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

MITOLOŠKI PRIKAZ USTROJSTVA SVEMIRA

(a) Toliki je svemir nastao stvaranjem svijeta da bi pješaku trebalo pet stotina godina da prijeđe Zemlju s istoka na zapad — kad bi doživio takvu starost; a sa sjevera na jug još pet stotina godina. Ta je udaljenost ravna onoj od Zemlje do Prvog neba, i od Prvog neba do njegova vrha. što se tiče Zemlje, jedna trećina njene površine je pustinja, druga trećina more, a preostala tre-ćina naseljivo tlo.1

Neki računaju da širina zemlje u svaku stranu iznosi 6.000 pa-rasanga, ili 33.000 kilometara; a visina neba 1.000 parasanga, ili 5.550 kilometara.2 Drugi drže da je Zemlja još i veća: Egipat, kažu oni, mjeri 400 parasanga dužine i isto toliko širine, ili 2.200 kilo-metara dužine i 2.200 kilometara širine; a Egipat je šezdeset puta manji od Etiopije, a Etiopija je tek jedna šezdesetina Zemljine površine, Zemlja šezdeseti dio Edena, a Eden šezdeseti dio Ge-hene. Zemlja je, dakle, naspram Gehene poput poklopčića naspram golemom loncu.3

Istočno od nastanjiva svijeta leži Edenski vrt, boravište pra-vičnih. Na zapadu leži Ocean sa svojim otocima; a iza njih Pusti-nja, bezvodna zemlja po kojoj jedino gamižu zmije i akrepi. Na sjever se steru Babilonija i Kaldeja, a iza njih su pohraništa vatre paklene i pohraništa snijega, gr&da, magle, mraza, tmine i vjetru-šina. Tu žive demoni i zlodusi, čete Samaelove; tu je i Gehena, gdje su zasužnjeni opaki. Na jugu su Odaje temanske, pohraništa ognja i Spilja dima iz koje se diže vreo vihor.4

(b) Prema drugima, istok je strana s koje se svjetlost i toplina šire svijetom; na zapadu se nalaze pohraništa snijega i grada iz kojih pušu hladni vjetrovi; rose i blagoslovljene kiše dolaze s juga; na sjeveru se rađa tmina.5

Bog je pričvrstio nebeski svod na Zemljin rub na istoku, jugu i zapadu, ali je ostavio sjevernu stranu nepričvršćenu, rekavši: »Ako bi netko rekao 'Ja sam Bog!' neka pričvrsti i tu stranu kao dokaz svoje božanske prirode.«6

(c) Sedam Zemalja, odvojenih razmacima vihora, zovu se, od najmanje prema najvećoj: Erec, Adama, Harava, Cijja, Jabbaša, Arqa, Tevel i HeledP

32

Page 31: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(d) Arqa, Peta Zemlja, sadrži Gehenu s njenih sedam razina, od kojih se na svakoj nalazi pohraništa tmine. Najviša od tih razina je šeol, a pod njom leže ostale: Propast, Najniža Jama, Kaljuga, Tišina, Vrata Smrti i Vrata Smrtne Sjene. Oganj svake razine šezdesetorostruko je jači od ognja neposredno pod njime. Tu ka-žnjavaju opake, i anđeli ih muče.8

U Tevelu, Šestoj Zemlji, nalaze se brda, planine i nizine na ko-jima živi ništa manje nego tri stotine i šezdeset i pet vrsta stvo-rova. Neki od njih imaju volovske glave i tijela, ali nadareni su ljudskim govorom; drugi od njih imaju dvije glave, četiri uha, četiri oka, dvostruke nosove i usta, četiri ruke i četiri noge, ali samo jednu surlu. Kad sjede, izgledaju kao dva čovjeka; ali kad hodaju, kao jedan. Jedući i pijući, te se dvojne glave svađaju i uzajamno optužuju da uzimaju više nego što im pripada; a ipak ih smatraju pravednicima.9

Heled, našu Zemlju, sedmu, ne treba opisivati.10

(e) Mišljenja se razilaze u tome jesu li bila dva, tri, sedam ili deset neba;11 ali njihov se broj nesumnjivo slaže s brojem sedam Zemalja.12 Nebeski svod pokriva Zemlju poput kupolastog po-klopca;13 njegovi rubovi dodiruju Ocean koji okružuje Zemlju. Nebeske kuke zaronjene su u te vode.14

Jedan je Arapin odveo jednom Rabba bar Bar-Hanu do samog ruba Zemlje za koji je pričvršćen nebeski svod. Rabba je ponio košaru kruha i, kako je bilo vrijeme molitve, postavio ju je u dno nebeskog prozora. Kasnije je uzalud tražio košaru i zapitao: »Tko mi je ukrao kruh?« Arapin je odgovorio: »Nitko, nego se kotač nebeskog svoda okrenuo dok si molio. Pričekaj do sutra i ponovo ćeš jesti kruha.«15

Neki opisuju Zemlju kao dvoranu otvorenu samo na sjevernoj strani; jer pošto sunce, krećući s istoka na zapad, dođe do sjeve-rozapadnog ugla, ono se okreće, diže i vraća, ovog puta iza obline nebeskog svoda. I tako, budući da je nebeski svod neproziran, vraćanje sunca izaziva noć na Zemlji. Ali, došavši do istoka, ono se ponovo spušta niz oblinu nebeskog svoda i sja čitavom ljud-skom rodu.16

(/) Rabbi Šimon ben Laqiš nabraja ove nazive sedam nebesa: Wilon, RaqVa, Šehaqim, Zevul, Ma'on, Makhon i 'Aravoth,17 Sva su ona učvršćena i presvođena nad Zemljom, jedno nad drugim, poput ljuski na luku; osim Wilona, najnižeg od njih, koji sjenom štiti Zemljinu površinu od vrućine. U svanuće Wilon se zato raza-pinje preko neba, ali po zalazu sunca odmata se da omogući Mje-secu i zvijezdama da siju s Raq'ie, Drugog neba.18

(g) Na šehaqimu dva mlinska kamena melju manu za pra-vednike. Na Zevulu je Nebeski Jeruzalem, Veliki hram i žrtvenik na kojem Arhanđeo Mihael prinosi žrtve. Na Ma'onu čete anđela

3 Hebrejski mitovi 33

Page 32: R. Graves - Hebrejski Mitovi

poslužnika pjevaju svu noć pjesme koje slave Božju milost, ali umuknu u zoru, omogućujući Bogu da čuje pjesme kojima ga dolje slavi Izrael. Na Makhonu se nalaze pohraništa snijega i gr&da, potkrovnice s rosom i kišama, odaje s olujama i spilje magle. Aravoth nastavaju Pravda, Zakon i Milosrđe, Životna blaga, Mir i Blagoslov, duše pravednika, duše još nerođenih, rosa kojom će Bog oživiti mrtve, kola koja su se prikazala Ezekielu u viđenju, anđeli poslužnici i Božanski prijestol.19

(h) Prema jednom vrlo različitom gledištu na Donjem se nebu nalaze oblaci, vjetrovi, zrak, Gornje vode, dvije stotine anđela određenih da promatraju zvijezde, te pohraništa snijega, leda i rose sa svojim anđelima čuvarima.

Na Drugom nebu potpuna tama vlada nad grešnicima koji su tamo okovani i čekaju Sudnji dan.

Na Trećem nebu nalazi se Edenski vrt, pun divotnih voćaka, među kojima je i Drvo života pod kojim se Bog odmara kad god posjeti vrt. Iz vrta istječu dvije rijeke: jedna je od mlijeka i meda, druga od vina i ulja; one se račvaju na četiri toka, silaze i opko-ljavaju Zemlju. Trista anđela svjetla, što bez prekida veličaju Boga pjesmama, straže nad vrtom koji je ono nebo kamo dolaze duše pravednika. Sjeverno od Edena stere se Gehena gdje tamne vatre vječno tinjaju, a ognjena rijeka protječe zemljom ciče zime i leda; tu su opaki izvrgnuti mukama.

Na Četvrtom se nebu nalaze kola u kojima se voze sunce i mje-sec; tu su i velike zvijezde, svaka s tisuću manjih zvijezda sljed-benica, što prate sunce na njegovom kruženju: četiri s desne a če-tiri s lijeve strane. Jedan od dva vjetra koji vuku ta kola ima obličje feniksa, drugi je poput zmije od mjedi, mada im je lice nalik lavljem, a donji dio Levijatanu. Oba imaju po dvanaest krila. Na istok i zapad od tog neba stoje vrata kroz koja u određene sate prolaze kola.

Peto nebo nastavaju divovski pali anđeli zgureni tamo u nije-mom i vječnom očajanju.

Na Šestom nebu živi sedam feniksa, sedam kerubina koji bez prestanka pjevaju Bogu hvalospjeve, i čete anđela zadubljenih u astrološka izučavanja; uz druge anđele koji nadziru sate, godine, rijeke, mora, ljetinu, ispašu i rod ljudski, bilježeći sve neobično što zapaze da bi mogli izvijestiti Boga.

Na Sedmom nebu, neugasivo svijetlom, nalaze se arhanđeli, ke-rubini, serafini i božanski kotači; sam Bog tu sjedi na svojem božanskom prijestolu i svi mu pjevaju hvalospjeve.20

Tih sedam neba i sedam Zemlji ne mogu se raspasti i survati u ništavilo pod sobom zbog golemih kuka koje se nalaze na rubu svakog neba i povezuju ga s rubom odgovarajuće Zemlje. Ali naj-gornja je Zemlja pričvršćena o rub Drugog neba (ne Prvog, koji

34

Page 33: R. Graves - Hebrejski Mitovi

je samo ogromna preklopiva koprena); Druga Zemlja pričvršćena je za Treće nebo, i tako dalje. Osim toga, svako je nebo na sličan način pričvršćeno za susjedno nebo. Čitavo to zdanje slično je tako tornju na četrnaest podova, od kojih najviši, 'Aravoth, visi Bogu o ruci — iako neki kažu da Bog drži sva neba desnom rukom, a zemlje lijevom.

Svakog dana Bog uzleti na jednom kerubinu i obilazi sve te svjetove gdje mu iskazuju poštu i obožavaju ga. Na povratku on leti na krilima vjetra.21

1. Mid. Konen, 27. 2. B. Pesahim 94a. 3. B. Pesahim 94a. 4. Mid. Konen, 27—31. 5. Num. Rab. 2.10; 3.12; Mid. Konen, 38; Pesiqta Hadta, 49. 6. PRE, gl. 3. 7. Mid. Konen, 32—33. U drugim izvorima navode se nešto drukčija

imena; vidi: Žohar Hadaš, 20b. 8. Mid. Konen, 30, 35—36. 9. Mid. Konen, 36.

10. Mid. Konen, 36. 11. Gen. Rab. 176—177; B. Hagiga 12b. 12. Vidi: Ginzberg, The Legends of the Jews; u daljnjem navođenju:

LJ, V. 10. 13. Mid. Konen, 33. 14. PRE, gl. 3. 15. B. Baba Bathra 74a. 16. B. Baba Bathra 25b. 17. B. Hagiga 12b. 18. Mid. Konen, 37. 19. B. Hagiga 12b. 20. 2 Enoh III—IX, i paralelni rabinski izvori, Ginzberg, LJ, V. 158

i dalje. 21. Mid. Konen, 33—34.

*

1. Ta su rabinska naučavanja, većinom nasumce preuzeta iz grčkih, perzijskih i babilonskih izvora, imala za cilj da impresio-niraju slušače čudesnim opsegom i složenošću Božjih djela; a sama nepodudarnost dviju teorija pojačavala je tu impresiju. Ovi mudraci su prihvaćali biblijsko shvaćanje Zemlje kao plosnate, i svima im je bilo neobjašnjivo zašto se sunce pojavljuje svakog jutra na istoku. Djelić matematičke znanosti uvukao se u njihova naučavanja: mjere Zemljinih dimenzija prilično se približavaju mjerama koje iznosi fizičar ptolemejevac Eratosten iz Kirene u trećem stoljeću pr. n. e.

Postavljanje Gehene ne samo u Podzemlje nego i na Zemlju, pa čak i na jedno nebo, možda je namjerno: odjek riječi iz Knjige proroka Amosa (9: 2) — »Zariju li se i u Podzemlje, iščupat će ih ruka moja. Popnu li se i na nebo, odande ću ih skinuti.«

3* 35

Page 34: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Teman znači »jug« i »južna zemlja«. Ezav je imao unuka tog imena čiji se otac zvao Elifaz. Neki »poglavica temanski« dvaput se spominje u odlomku gdje se navodi i ime Hušama od Južne Zemlje (temani) kao kralja edomskog. »Elifaz Temanac« (temani) bio je jedan od tješilaca Jobovih. Drugdje se daleka »Južna Zem-lja« javlja kao oblast tajanstvenih »odaja« i »južnih vihora«. Kas-ni midraš (vidi b) o tim odajama govori o Jemenu u južnoj Ara-biji, ili o Tajmi, naselju u sjevernoj Arabiji, oko 250 milja istočno od ulaza u Akabski zaliv.

3. Hašmal je božanska tvar koja, prema prvom poglavlju Knjige proroka Ezekiela, daje plamenu blistavost Božjem prijestolu i licu. Septuaginta* to prevodi s elektron, što je u grčkom povezano s Elektor, jednim od imena sunca, te tako znači »koji sjaji zlat-nom svjetlošću«; otuda imamo jantar, ili electrum jantarne boje, legura zlata i srebra. Hašmal je novohebrejska riječ za struju, jer je trljanje jantara da bi privukao trunke prašine bila, čini se, prva pokusna upotreba struje. Ali, kako se još u drevno doba povezi-vala munja s Božjom moći, Ezekiel je možda smatrao taj božanski hašmal izvorom munje.

4. U talmudsko doba razmišljanja o ustrojstvu svemira nazivala su se ma' asse merkava, »stvari o kolima«, zbog božanskih kola koja je opisao Ezekiel. Farizeji su smatrali izučavanje tih stvari opasnim, i postoji nekoliko priča o učenim ljudima koji se nisu dovoljno čuvali: Ben Azzaj je naglo umro, Ben Zorna je izgubio razum, Eliša ben Abuja je postao krivovjernik; Rabbi Akiba je jedini ostao pošteđen zahvaljujući poniznosti i opreznosti (B. Ha• giga 14b—16a).

5. To da je čitav svemir obješen Bogu o ruke najprije se navodi u Babilonskom talmudu (B. Hagiga 12b): »Zemlja stoji na stupo-vima, stupovi na vodi, voda na planinama, planine na vjetru, vje-tar na vihoru, a vihor visi na Božjoj ruci.« Ali to je vrlo teško uskladiti s Božjim dnevnim posjetama svakom nebu i Zemlji.

6. Erec znači »zemlja«; to isto značenje imaju i adama i arqa (posuđenica iz aramejskog); cijja znači »suhoća«; jabbaša, »kopno, suho tlo«; harava, »suha zemlja«; tevel i heled, »svijet«.

Wilon znači »zavjesa«; raqi'a, »nebeski svod«; šehaqim, »oblaci« ili »brus«; zevul, »nastamba«; ma'on, »stan prebivalište«; makhon, »smještaj«; i aravoth, »nizina«.

* Septuaginta, aleksandrijski grčki prijevod Biblije sa hebrejskog na helenističko-grčki jezik, nastao je vjerojatno već u 3. stoljeću prije n. e. Svoje je ime dobio po tome što je na njem, navodno, radilo 70 prevodilaca.

36

Page 35: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

TUMAČENJA UZ OPISE STVARANJA SVIJETA

(a) Bog je stvorio nebesa od sjaja svoje odjeće. Kad ju je ra-širio poput plašta, ona se počela širiti sve dalje i dalje sama od sebe, dok on nije uzviknuo: »Dosta!« Zemlju je stvorio od snijega pod svojim božanskim prijestolom, tako da je otresao malo sni-jega na vodu koja se smrzla i pretvorila u prašinu. Zemlja i more također su se širili sve dalje i dalje dok on nije poviknuo: »Do-sta!«1

(b) Ali ima ih koji kažu da je Bog spleo dva povjesma, jedno od vatre a drugo od snijega, da bi stvorio svijet; te još dva, od vatre i vode, da stvori nebo. Drugi smatraju da je nebo stvoreno samo od snijega.2

(c) Za tog davnog vladanja vode nastao je toliki nered i kaos da mudri ljudi nastoje da to i ne spominju. »Uspoređivati Boga s kraljem koji je podigao dvor nad golemim nužnikom«, kažu oni, »bilo bi prikladno ali nedolično«.3

(d) Bog stoga istjera Tohu i Bohu sa Zemlje, ali ih zadrža kao dva od pet slojeva koji odjeljuju sedam Zemalja. Tohu možemo lako vidjeti kao tanku zelenu prugu na obzorju s koje se svako veče tama diže da prekrije svijet. »Bohu« je također ime koje se daje nekim blistavim kamenovima potonulim u bezdanu gdje vre-ba Levijatan.4

(e) Bog zateče muške Gornje vode i ženske Donje vode pripi-jene jedne uz druge u strasnom zagrljaju. »Neka se jedne od vas dignu«, naredi on, »a druge padnu!« Ali one se digoše zajedno, i Bog nato upita: »Zašto se obje digoste?« »Ne možemo se razdvo-jiti«, odvratiše one jednim glasom. »Pusti nas da se ljubimo!« Bog tada pruži mali prst i raskinu njihov zagrljaj; Gornje vode po-diže visoko a Donje baci duboko. Da kazni njihov prkos, Bog bi ih bio oprljio vatrom da nisu zatražile milost. On im oprosti uz dva uvjeta: da puste sinove Izraelove da prođu suhih nogu pri izlasku iz Egipta; i da spriječe Jonu da pobjegne brodom u Taršiš.5

(/) Razdvojene vode izraziše zatim bol zbog rastanka tako što slijepo poletješe jedne prema drugima, preplavivši gorske vrhunce. Ali kada Donje vode oplaknuše samo podnožje Božjeg prijestola, on gnjevno povika i pogazi ih nogama.6

37

Page 36: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(g) Drugi kažu da su Donje vode, ucviljene što više nisu tako blizu Bogu, povikale: »Proglašene smo nedostojnima da stojimo uz svog tvorca«, i pokušale doći do njegova prijestola kao moliteljice.7

(h) Trećeg dana, kad se Bog spremio da sakupi Slane vode na jedno mjesto — da tako omogući kopnu da izroni — one se uspro-tiviše: »Mi pokrivamo čitav svijet pa se i tako jedva možemo mak-nuti; hoćeš li da nas još više stijesniš?« Nato Bog usmrti nogama njihova vođu Okeana.8

(i) Savladavši te teškoće, Bog dodijeli zasebno mjesto Gornjim i Donjim vodama. Ali na obzorju razdvojene su tek koliko su ši-roka tri mala prsta.9

(j) Povremeno more još uvijek zaprijeti svojim pješčanim gra-nicama. Jedan iskusni moreplovac rekao je jedanput Rabbiju iz Babilona: »Udaljenost između vala i vala zna biti i trista milja; a svaki od njih može doseći i visinu od trista milja. Nedavno je jedan val podigao naš brod tako blizu jednoj maloj zvijezdi da se ona raširila poput polja na kojem bi moglo rasti četrdeset mjera gorušičina sjemena. Da smo se digli još više, zvijezdin bi nas dah opržio. A čuli smo kako jedan val dovikuje drugome: 'Sestro, ima li još ičega na svijetu što još nisi razbila i ponijela? Ako ima, daj da to ja uništim/ Ali drugi val je odgovorio: 'Poštuj moć Gospod-nju, sestro; mi ne smijemo prijeći pješčanu granicu ni koliko je široka jedna nit'.«10

(k) Bog je zabranio i Tehom, slatkovodnim Podzemnim vodama, da se dižu — osim malo-pomalo; i nametnuo im je pokornost tako da ih je poklopio rbinom na kojoj je napisao svoje neizbrisivo ime. Taj je poklopac skinut svega jednom: kad je rod ljudski zgriješio u Noino vrijeme. Tada se Tehom slila s Gornjim vodama i zajedno su poplavile Zemlju.11

(Z) Otada Tehom pokorno boravi zgurena u svojoj dubinskoj nastambi poput goleme zvijeri, i šalje na površinu vrutke onima koji ih zaslužuju i hrani korijenje drveća. Premda ona tako utječe na čovjekovu sudbinu, nitko ne smije posjetiti njeno sklonište.12

(m) Tehom šalje triput više vode na Zemlju nego kiša. Pri svet-kovini sjenica, svećenici Velikog hrama prinose na Božjem oltaru žrtve ljevanice od vina i vode. Zatim Ridja, anđeo u obličju tro-godišnje junice rascijepljenih usana, naređuje Tehomi: »Neka se dignu izvori tvoji!«, i nalaže Gornjim vodama: »Neka pada kiša!«13

(n) Neki kažu da je jedan dragi kamen s Mesijinim imenom — koji je nosio vjetar sve dok nije podignut žrtvenik na brdu Sionu i tada se tamo zaustavio — bio prva čvrsta stvar koju je Bog stvo-rio. Drugi, da je to bila temeljna stijena na kojoj je stajao žrtve-nik; i da je, obuzdavši Tehomine vode, Bog urezao na njega svoje četrdesetdvoslovo ime, a ne na rbinu. Drugi opet kažu da je Bog

38

Page 37: R. Graves - Hebrejski Mitovi

bacio tu stijenu u vodu i stvorio zemlju oko nje, kao što dijete do poroda raste od pupka kao ishodišta; ta je stijena i danas pupak svijeta.14

(o) Kasnije, kad se Adam pitao kako je stvorena svjetlost, Bog mu poda dva kamena — Kamen tame i Kamen sjene smrtne — i Adam udari jednim o drugi. Iskra kresnu iz njih. »Tako bi«, reče Bog.15

1. PRE, gl. 3; usp. Gen. Rab. 3—4, 20; B. Hagiga 12a. 2. Tanhuma Buber Gen. 8; Gen. Rab. 31 i 75, i paralelni izvori. 3. Jer. Hagiga 77c mid. 4. Gen. Rab. 75; usp. Pesiqta Hadta, 59; Mid. Konen, 35—36; B. Hagiga

12a; zasnovano na Iza. 34: 11; 45: 19 i Job 26: 7. 5. Mid. Konen, 25. 6. Gen. Rab. 34—35; Seder Rabba diBerešit, 314; Mid. Aseret Hadibrot,

63; Mid. Tehillim, 414; PRE, gl. 5. 7. Sefer Raziel, 315. 8. PRE, gl. 5; Mid. Tehilim, 415; Ex. Rab. 15, 22; Num. Rab. 18.22;

Tanhuma Haj je Sara 3, str. 32b. 9. Gen. Rab. 17.

10. B. Baba Bathra 73a. 11. Jer. Sanh. 29a bot.; Mid. šemuel, gl. 26; Jalqut Rubeni 1: 4, i dalje;

2: 109; usp. Enoh 59: 7—10; PRE, gl. 23; sve zasnovano na Postanku 7: 11.

12. Postanak 49: 25; Ezek. 31: 4; 26: 19; 31: 15; Job 38: 16. 13. Gen. Rab. 122, 294; B. Taanit 25b. 14. Jalqut Rubeni, 1: 4, i dalje, 22; 2: 109; Mid. Adonai Behokhmah,

63; Seder Arqim, 70a; B. Joma 54b; PRE, gl. 35; Mid. Tehillim, 91; Žohar 3: 322; usp. Patai, Man and Temple, 85.

15. Mid. Tehillim, 404; Num. Rab. 15. 7. *

1. U ugaritskoj mitologiji, kao i u hebrejskoj, voda uvijek po-prima dvojnost: tako postoje dva potopa, dva oceana i dva bez-dana. Također se aludira na strast muških voda prema ženskim vodama: kad je Kothar wa-Khasis gradio kuću boga kiše Baala, bilo mu je zabranjeno da ostavi mjesta za prozore, kroz koje bi ženskar Jam (»More«) mogao ugledati dvije Božje žene — Pa-driju (»Blistavu«), kćerku Ara (»Svjetlosti«), i Talliju (»Rosnu«), kćerku Rabba (»Prekapljivanja«). Zidovi kuće bili su oblaci, kao u Božjem Nebeskom dvoru (vidi 2. a). Spremajući se da nasrne na Jama, Baal »otvara prozor na kući, propara oblake i zagrmi svojim svetim glasom od kojeg se strese zemlja . . . tako da planine uzdrhtaše...«

2. Metafora o kralju koji je sagradio dvor iznad nužnika odnosi se možda na mušku i žensku prostituciju, i druge kanaanske »ga-dosti« koje su se vršile na gori Sionu u čast Baala i Ašere prije jednobožačkog reformiranja obreda u Velikom hramu (2 Kralj. 23: 4 i dalje).

39

Page 38: R. Graves - Hebrejski Mitovi

3. Trogodišnje junice su često povezane s obožavanjem mjeseca, jer su im rogovi nalik na mlađak i zato što mjesec ima tri mijene. U babilonskoj astrologiji (vidi 1. 14) mjesec je imao planetarnu moć nad vodom; a prema Mojsijevim zakonima potpunu obrednu čistoću mogla je pružiti »voda očišćenja« (Brojevi 19: 2 i dalje) pomiješana s pepelom crvene junice. Stoga je pojava Ridje u liku junice na Svetkovini sjenica kojom se uvodi kišno godišnje doba mitološki umjesna.

4. Molba voda da im se oprosti, kad im je Bog zaprijetio da će ih oprljiti vatrom, podsjeća na Ilijadu, gdje je Hefest zapalio ši-pražje na obalama rijeke Ksanta tako da je voda u rijeci uzavrela i ona se morala predati. Ali moguć je i zajednički izvor: Homerov dug mitovima s Bliskog istoka iz godine u godinu postaje sve jasniji.

5. To što se Bog pri stvaranju svijeta služi snijegom i vatrom može se izvesti iz 148. Psalma, 4—8:

Hvalite ga, nebesa nebeska, i vode nad svodom nebeskim!

Neka hvale ime Jahvino jer on zapovjedi i postadoše.

Postavi ih zauvijek i dovijeka, po zakonu koji neće proći.

Hvalite Jahvu sa zemlje, nemani morske i svi bezdani;

Ognju i grfi.de, snijeze i maglo, olujni vjetre, što riječ njegovu izvršavaš.

6. Postoje egipatske paralele legende o Velikom židovskom hra-mu, prema kojoj je stijena na kojoj je stajalo Svetište bila prva čvrsta stvar koja je stvorena. Kameno sjedište Divovske zmije u Delfima također je dobilo naziv »pupka svijeta«.

7. Rabbah, babilonski Židov iz trećeg stoljeća n. e., mnogo je putovao. Apokrifna zbirka njegovih dogodovština podsjeća na Lu-kijanovu Istinitu povijest s početka drugog stoljeća; ali s više moralističkim nego satiričkim ciljem.

8. Ime izraelskog Boga počelo se smatrati odviše svetim da se izgovori, osim od strane Velikog svećenika u Svetinji nad sveti-njama na Dan pokajanja. U talmudsko doba mudraci su upućivali svoje učenike svake sedme godine u tajni izgovor četvoroslova YHWH (B. Kiddušin 71a), koji se inače uvijek izgovarao kao Adonaj. U isto vrijeme upućenima su bila poznata i dvanaestoslov-na, četrdesetdvoslovna i sedamdesetdvoslovna imena Jahvea, mož-da povezana s Kalendarskim misterij ama (Graves, ^Nhite Goddess, gl. 16). Ali kad su ta imena počeli zlorabiti vračari, ona su opet

40

Page 39: R. Graves - Hebrejski Mitovi

obavijana tajanstvenošću i njima su se dalje služili samo bogo-bojazniji svećenici podjeljujući blagoslov. I oni su, međutim, na-mjerno iskrivljavali Božje ime u pjevanju, »gutajući« neke gla-sove a razvlačeći druge u duge melodijske fraze (B. Kiddušin, ibid.). To podsjeća na egipatski obred kojim su se, prema Deme-triju iz Aleksandrije, bogovi slavili tako da se pjevao niz od sedam samoglasnika.

9. Alegorija o dva kamena s kojima je Adam kresnuo iskru za-sniva se na ovim riječima iz Knjige o Jobu (28: 3):

Ljudi tami postavljaju granice I kopaju do najvećih dubina Za kamenom u mraku zakopanim.

Midraš o kamenu, stijeni ili rbini kojom je Bog poklopio Teho-mu, spriječivši joj tako da se digne i poplavi Zemlju, ima sumer-skog pretka. Jedan mit o Enki-Ninhursagu priča kako su praiskon-ske vode Kura, ili Podzemlja, navrle žestoko na površinu, onemo-gućivši time slatkovodnim vodama da dođu do njiva i vrtova. Nato je Ninurta, bog olujnog južnog vjetra i sin Enlilov, nabacao gomilu kamenja na rijeku Kur i zaustavio potop.

Page 40: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

R A N I J A S T V A R A N J A S V I J E T A

(a) U početku stvori Bog mnoge svjetove i uništi ih jednog za drugim jer ne bijaše zadovoljan njima. Na svima življahu ljudi, a on prekinu tisuću njihovih pokoljenja ne ostavljajući spomena o njima.1

(b) Poslije tih prvih pokušaja stvaranja svijeta Bog osta sam sa svojim velikim imenom, spoznavši napokon da ga nikakav svijet neće zadovoljiti ne pruži li taj svijet čovjeku sredstva pokajanja. Zato on, prije novog pokušaja, stvori sedam stvari: Zakon, Gehenu, Edenski vrt, božanski prijestol, nebeske dvore, Mesijino ime i ka-janje.2

(c) Kad prođoše dva božanska dana — to jest dvije tisuće ze-maljskih godina — Bog zapita Zakon, koji mu bijaše postao savjet-nikom: »što ako bih stvorio još jedan svijet?« »Gospodaru sve-mira«, upita ga nato Zakon, »ako kralj nema ni vojske ni tabora, nad čime kraljuje? A ako nema nikoga da ga veliča, kakvu čast ima?« Bog to sasluša i složi se s time.3

(d) Ali neki kažu da je Zakon odgovarao Boga od stvaranja čo-vječanstva riječima: »Ne ostavljaj me na milost grešnika koji se napajaju zlom kao vodom!« Bog odvrati: »Kao lijek protiv takvih stvorio sam kajanje; božanski prijestol kao sudište; nebeske dvore da primaju žrtve iskupljenja; Edenski vrt za nagradu pravednika; Gehenu za kaznu nepokajanima; tebe da zaokupiš ljudski um; a Mesiju da sakupi izgnane.«4

1. Gen. Rab. 23, 68, 262—263. 2. Mid. Tehillim, 391; PRE, gl. 3. 3. PRE, gl. 3; usp. Gen. Rab. 20. 4. Jalqut Reubeni, 1: 22, navodeći Sode Razu.

*

i . Nije poznato je li otkrivanje fosila mnogo starijih od četiri tisuće godina, koliko je proteklo od Adamova vremena, pričinilo neprilike rabinima. Ako je tako, onda je njihovo objašnjenje rani-jih pokusnih stvaranja svijeta bilo uvjerljivije od teorija koje su

42

Page 41: R. Graves - Hebrejski Mitovi

iznosili engleski zoolozi iz prošlog stoljeća, poput Philipa Gossea, koji je rekao: »Bog je stavio fosile u kamenje da iskuša vjeru kršćana.«

2. To da je Zakon vječan (usp. Matej 5: 18), i da je postojao prije stvaranja svijeta, postalo je stvar vjere. Hebrejski mitovi — povelje kojima su se potvrđivale povijesne promjene u vjeri kako su nastajale — postaju u ovoj kasnoj fazi alegorični i iznose na-učavanje o pojedinačnom spasenju (vidi 61. 5).

3. Gehena je bila židovski pakao. Naziv je dobila prema dolini Hinom kod Jeruzalema, u kojoj se nalazio Tofet (2 Kralj. 23: 10): mjesto gdje su se isprva prinosile ljudske žrtve bogu Molohu (2 Ljet. 33: 8), a kasnije za spaljivanje gradskog smeća.

4. Izjednači van je jednog božanskog dana s tisuću zemaljskih godina potječe iz Psalma 90: 4 (»Jer je tisuću godina u očima tvo-jima kao jučerašnji dan«).

Page 42: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

OPIS P R A I S K O N S K I H N E M A N I

(a) U vrijeme prije stvaranja svijeta Rahab, Kralj mora, ustade protiv Boga. Kad mu bi naređeno: »Otvori usta, Kralju mora, i progutaj sve vode svijeta«, on uzviknu: »Gospodaru svemira, osta-vi me na miru!« Bog ga nato usmrti udarcima nogu i potopi mu trup pod morske valove, jer nijedna kopnena životinja ne mogaše otrpjeti zadah.1

(b) Drugi drže da je Bog poštedio Rahabov život i da je kasnije, kad su zavidni anđeli ukrali i bacili u more »Knjigu Razielovu«, zbornik božanske mudrosti koju je Bog dao Adamu, on naredio Rahabu da zaroni u more i izvadi ga. Kralj mora posluša bez pri-govora, ali kasnije prista uz božje neprijatelje, pomažući Egipćane u njihovu sukobu sa sinovima Izraelovim i zagovarajući faraonovu vojsku kad ju je Bog naumio potopiti u Crvenom moru. »Poštedi Egipćane«, povika, »neka ti je dosta izbavljenje Izraela!« Ali Bog podiže ruku i razbi Rahaba sa saveznicima njegovim. Neki nazi-vaju Rahaba »Nebeskim vladarom Egipta«. Drugi ga ne luče od Levijatana, ni od Okeana; ili od hvalisavog Velikog zmaja koji je tvrdio da je stvorio sva mora i rijeke, kojeg je Bog izvukao na suho u mreži, zajedno s nakotom, razbivši im zatim lubanje i pro-bovši im rebra. Kad i nakon toga ne htjedoše umrijeti, Bog postavi stražare nad Velikim zmajem kojeg će naposljetku usmrtiti na Sudnji dan.2

(c) Levijatanove čudovišne kljove širahu strah, iz usta mu suk-ljahu oganj i plamenovi, iz nozdrva dim, iz očiju jarka zraka svjet-losti; srce mu bijaše bez sažaljenja. Slobodno se kretao površinom morskom, ostavljajući za sobom blistavu stazu; ili najdubljim morskim bezdanima koji su uzavirali od toga poput vode u loncu. Ne bijaše oružja čovjekova da mu naudi kreljuti. Sami žitelji ne-beski bojahu ga se. Ali Bog uhvati Levijatana na udicu, izvuče ga iz bezdana morskih, zažvali mu jezik užetom, proturi mu trsku kroz nosnice i probode mu čeljusti kukom — kao ribi riječnoj. Za-tim mu baci truplo u dno čamca i odveze ga kao što voze ribu na trg.3

(d) Kad je Bog stvorio ribe i stvorove morske od svjetla i vode, dozvolio je Levijatanu, koji bijaše veći od svih drugih morskih

44

Page 43: R. Graves - Hebrejski Mitovi

stvorova zajedno, da vlada nad njima s prijestola podignuta na golemoj podvodnoj stijeni. Neki kažu da je imao mnogo glava, ili da bijahu dva Levijatana — Hitra zmija i Vijugava zmija — koje obje Bog uništi. Drugi govore da je Bog poštedio Levijatana, jer bijaše jedan od njegovih stvorova, ali ga je sasvim pripitomio (ili naredio arhanđelu Jahoelu da to učini) pa se još uvijek milo-stivo igra s njime po morskoj pučini tri puna sata svakog dana. Veliki morski zmajevi služe Levijatanu za hranu. Napija se iz pri-toka Jordana koji se izlijeva u more tajnim prokopom. Kad oglad-ni, riga paru sličnu dimu, od čega se uzburka golemo morsko prostranstvo. Kad ožedni, vode toliko uzavru da mora proteći se-damdeset godina dok se mir ne vrati u Bezdan, a čak i Behemot na Tisuću planina pokazuje znakove straha. Ali Levijatan se boji samo jednog stvora: ribice zvane halkis, koju je Bog stvorio samo zato da njega obuzdava.4

(e) Drugi drže da je Levijatana zatvorio Bog u oceansku spilju gdje je na njega nalegla težina cijelog svijeta. Njegovo golemo poleglo tijelo pritište Tehomu, pa ona od toga ne može potapljati Zemlju. Ali, kako je morska voda preslana za Levijatanov okus, žeđ ga često prisiljava da podigne jednu peraju; slatkovodne Teho-mine vode tada navru i on neko vrijeme pije, zatim ponovo spušta peraju.5

(/) Neki govore da Levijatan ima očiju koliko je u godini dana, i blistavu kreljut od koje čak i sunce tamni; da on hvata rep među zube i savija se u krug oko Oceana. Donji pojas obzorja, na kome se nalaze znaci zodijaka, također se stoga zove Levijatan.6

(g) Malo ih je kojima je ikada dano da išta spoznaju o Levijata-novoj veličini; ali Rabh Safra je jednom, putujući na brodu, ugle-dao dvorogu zvijer kako diže glavu iz vode. Na rogovima je proči-tao ove urezane riječi: »Ovaj morski stvorić, dug jedva trista milja, putuje da posluži Levijatanu kao hrana.«7

(h) Suparnička predan ja da je Bog ubio Levijatana i da ga nije ubio neki mudraci usklađuju tako što vjeruju da je Bog stvorio mušku i žensku neman. Prema njima, Bog je sasjekao žensku ne-man a uškopio mušku, da bi ih spriječio da se razmnože i tako razore svijet — bilo bi neprilično za njega, kažu oni, da ubije mu-šku neman i zabavlja se sa ženskom... Kad preživjela neman vidi da joj se Bog približava, ona odbacuje tugu; pravednici koji pro-matraju to prikazanje jednako se vesele pomišljajući što ih čeka — znajući da će se na Sudnji dan pogostiti mesom nemani. Od kože ženske nemani Bog je načinio šarenu odjeću da njom odjene Adama i Evu; a meso joj je spremio u salamuru za tu gozbu.8

(i) Od Levijatana, kao od Rahaba, širi se strašan zadah. Da se ta neman s vremena na vrijeme ne očisti pomirisavši miomirisno cvijeće iz Edena, svi bi se božji stvorovi sigurno pogušili.9

45

Page 44: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(;) Oni koji smatraju da je Levijatanu pošteđen život predvi-đaju veliku anđeosku hajku na njega. Ali i najsmioniji anđeli mo-raju uzmaknuti kad on stane da se odupre hajkačima; a ako ga zajedno napadnu tek će otupiti oružje na njegovoj kreljuti. Kad ga napokon Gabriel pokuša izvući iz morskog bezdana u koji se vra-tio, Levijatan će progutati udicu, povraz i ribara. Tada ga sam Bog mora uhvatiti u mrežu i usmrtiti.10

(k) Bog će ne samo prirediti golemu gozbu od Levijatanova mesa, dajući na prodaju po jeruzalemskim ulicama ono što pra-vednici ne uzmognu pojesti, nego će pravednicima učiniti šatore od njegove kože, i uresiti gradske zidine onim što preostane — sve dok se njihov sjaj ne pronese do nakraj svijeta.11

(Z) Drugi predskazuju dvoboj između Levijatana i Behemota. Po-slije borbe na morskoj obali od koje je uzdrhtala zemlja, Behe-motovi savijeni rogovi rasporit će Levijatana, dok će Levijatanove oštre peraje smrtno ubosti Behemota.12

(m) Drugi opet drže da je Levijatan trebao biti Behemotov pa-renjak; ali ih je Bog razdvojio, zadržavši Behemota na kopnu i poslavši Levijatana u more da njihova zajednička težina ne slomi Zemljine lukove.13

(n) Behemot, prva stvorena kopnena životinja, nalik je na go-lemog vodenog konja. Rep mu je veći od cedrova debla, a kosti poput mjedenog cijevi ja. Vladar je nad zemaljskim stvorovima kao što je Levijatan nad morskim. Oni poskakuju oko njega kad se odmara među lotosom, trskom, paprati i vrbama, ili pase na Ti-suću planina. Neizvjesno je da li je Behemot načinjen od vode, praha zemaljskog i svjetlosti, ili mu je jednostavno naređeno da se digne iz zemlje; isto tako i to da li se rodio sam, ili je nekada imao para, kao što imaju svi živi stvorovi.14 Neki kažu da se Be-hemot, da je i imao parenjaka, ne bi mogao spariti s njom, jer bi njihov potomak bio sigurno zavladao svijetom. Drugi govore da je Bog razborito uškopio mušku i ohladio uspaljenu žensku ne-man; ali ju je poštedio do Posljednjih dana kad će pravednici uživati u njenom mesu.15

(o) Bog pušta Behemota da pase na Tisuću planina, i premda ih on sasvim popase za svega jedan dan, trava izraste iznova svake noći i ujutro je visoka i sočna kao i prije. Za Behemota kažu da je i mesožder, a travnjaci na Tisuću planina prehranjuju mnoge životinje koje mu služe kao hrana. Od ljetne vrućine on toliko ožedni da mu je sva voda što proteče Jordanom u šest mjeseci, ili čak u jednu godinu, jedva dovoljna za jedan gutljaj. Zato se on napija iz goleme rijeke koja ističe iz Edena, a zove se Džubal.16

(p) Behemota nazivaju »Volom iz Podzemlja«. Svake godine, za ljetnog suncostaja, on se propinje na stražnje noge, kako ga je Bog naučio, i ispušta grozovit mnogojeki urlik, koji obuzdava sve

46

Page 45: R. Graves - Hebrejski Mitovi

divlje zvijeri da ne napadaju na sitnu i krupnu stoku ljudsku za vrijeme od dvanaest mjeseci. On često podiže svoj veliki čupavi rep i pušta ptice nebeske da se sklone u njega; zatim ga oprezno spušta i dopušta to isto poljskim životinjama. Unatoč svojoj stra-hovitoj snazi, Behemot je milosrdan kako dobar kralj i treba da bude: i brine se da nijednoj ptici ništa ne naudi neki od njenih supodanika, životinja.17

(q) Iako neki vjeruju da će Levijatan i Behemot usmrtiti jedan drugoga, drugi prorokuju da će Bog uputiti Mihaela i Gabriela protiv ta dva stvora, i da će On, kad im ne uspije usmrtiti ni jednog od njih, sam preuzeti taj zadatak.18

1. B. Baba Bathra 74b; Num. Rab. 18: 22; Mid. Wajoša, 46. 2. Mid. Wajoša, 47; Mid. Sekhel Tov, 182; Ginzberg, LJ, I. 156; V. 26;

Iza. 51: 9; Psal. 74: 13; Iza. 27: 1; Job 7: 12; Ezek. 29: 3—4 i 32: 2—6; usp. Psal 148: 7; Psalmi Salomonovi 2: 25—32; Gunkel, Schdpfung und Chaos, 78 i dalje.

3. Iza. 27: 1; Psal. 74: 14; Job 40: 25—32 i 41: 2—26. 4. Psalt 74: 14; Iza. 27: 1; Psal 104: 24—26; Job 40: 29; B. Baba Bathra

74b—75a; Gen. Rab. 52; Mid. Konen, 26; Alfa Beta diBen Sira B, 27a—28b, 36a; PRE, gl. 9; Targ. Jer. Gen. I. 20; Mekhilta Bahodeš 7, 69b; Mekhilta diR. šimon 109; Mid. Jona, 98; Pesiqta diR. Kahana 188a; Apok. Baruh 39: 4; B. šabbat 77b; Pirke Rabbenu Haqadoš, 512a; Iggeret Baale Hajjim 3, 12.

5. Apok. Baruh 39: 4; Seder Rabba diBerešit, 9; Baraita diMaase Bara-šit, 47; Pesiqta Rabbati, 194b.

6. Kalir, u Pijjut Wejikkon Olam, nakon žalopojki u rimskom Mah-zoru, izd. u Mantovi 1712, str. 115; Pesiqta diR. Kahana, 188a; B. Baba Bathra 74b; Ginzberg, LJ, V. 45.

7. B. Baba Bathra 74a. 8. B. Baba Bathra 74b; B. Aboda Zara 3b; PRE, gl. 9; Mid. Jona, 98;

Sefer Hassidim, 476; usp. Žohar 2, 216. 9. B. Baba Bathra 75a.

10. B. Baba Bathra 75a; Mid. Alfabetot 438. 11. Apok. Baruh 29: 4; B. Baba Bathra 75a—b; Targum ad Psal 104: 26;

usp. Pesiqta diR. Kahana 29: 188a—b; Mid. Alfabetot 438; Pirqe Maši ja 76.

12. Lev. Rab. 13: 3. 13. 4 Ezdr. 6: 47—52; Enoh 40: s7—8. 14. Job 40: 15—24; Psal 1 :10; Mid. Konen, 26; PRE, gl. 11; Gen. Rab. 52. 15. B. Baba Bathra 74b. 16. Mid. Konen, 26; Pesiqta Rabbati, 80b—81a; Lev. Rab. 13.3; 22.10;

Num. Rab. 21. 18; PRE, gl. 11. 17. Mid. Konen, 37; Mid. Adonaj Behokhma, 64; Pesiqta Hadta, 48f Ka-

lit, u Pijjut Wejikkon Olam, nakon žalopojki u rimskom Mahzoru, izd. u Mantovi 1712, str. 114b.

18. Pesiqta diR. Kahana, 29, 188a—b; Mid. Alfabetot 98; Ginzberg, LJ, V. 43.

47

Page 46: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Božje straženje nad Velikim zmajem i nakon njegove smrti, i njegovo obuzdavanje Tehome pomoću čarobne rbine (vidi 4. k), podsjećaju na ep Enuma Eliš, gdje je Marduk postavio stražu nad Tiamatinim truplom da spriječi bijeg vodi.

2. Levijatan je u nekim stvarima nalik na kita; u drugima, na krokodila. Razlog zbog čega ga nazivaju »Nebeskim duhom Egip-ta«, i zašto Ezekiel (29: 3) zove faraona »golemi krokodile što ležiš usred rijeka svojih«, nalazimo u pobjedničkoj pjesmi u čast Tut-mosa III: »Pustio sam [poražene narode] da ugledaju Vaše Veli-čanstvo u obličju krokodila kojega se straše u vodama kamo nitko ne smije prići.«

3. Krokodile su štovali u Krokodilopolu, Ombu, Koptu, Atribidi i Tebi. Njihove su mumije nađene u nekoliko egipatskih grobišta. Prema Plutarhu, postojalo je vjerovanje da krokodili nesu jaja tačno poviše razine iduće poplave Nila — što je bilo od velike ko-risti poljodjelcima koji bi ih pronašli. Krokodili su živjeli i u Palestini, a tu ih je u rijeci Zerki bilo sve do početka ovog stoljeća. Na jednoj maloj gnostičkoj steli iz Cezareje prikazan je lov na njih; prema Diodoru Sikulu, hvatali su ih na udicu s mekom i ubijali željeznim trozubima, doduše rijetko, jer su ih smatrali sve-tima. On je pisao da se krokodil boji jedino munga, životinje ne veće od malog psa, koja trčkara obalama Nila i razbija krokodi-lova jaja na korist ljudskom rodu.

Halkis, koja u židovskoj predaji zamjenjuje munga, je riba što živi u jatima. Neki komentatori tumače je kao srdelu, drugi kao sleđa: a to je izgleda bolje rješenje, jer se u sjevernoevropskom folkloru sleđ, a ne kit, smatra Kraljem mora.

4. Levijatan je možda preuzeo svoj smrad od Tehom-Tiamat, čije ime je rana pučka etimologija čini se povezala s arapskim ri-ječima tahama (»smrdljiv«) i Tihama, jednim od naziva za nisku jugozapadnu obalu Arabije. Takvu etimologiju vjerojatno su učvr-stili slučajevi nasukavanja kitova na obalu: nema crkotine koja zaudara gore od tih kitova.

5. Behemot ima sličnosti s divljim govedom, u svojoj ulozi obi-tavatelja Tisuću planina — nesumnjivo na izvorima Nila — koji će jednog dana rasporiti Levijatana krivim rogovima. U većini sluča-jeva on je, međutim, vodeni konj. Herodot, Diodor i Plinije, pišući o Nilu, spominju ga zajedno s krokodilom. To što je vodeni konj neobično snažan, što rado zalazi u riječne tršćake, što može ostati pod vodom i do deset minuta, ali je biljožder pa je zato bezopasan drugim životinjama, slaže se s opisom Behemota u Johu 40: 15—24. Prema Herodotu, ženku vodenog konja štovali su u Pamprenidi kao Setovu ženu. Zvali su je Taurt (»Velika«) i smatrali pokro-

48

Page 47: R. Graves - Hebrejski Mitovi

viteljicom trudnoće, ali joj nisu pripisivali ljudska svojstva kao ostalim životinjskim božanstvima. Diodor napominje da bi za ljud-ski rod bilo pogubno kad bi se vodeni konji nesmetano razmno-žavali i da ih stoga neki Egipćani ubijaju kopljima. Ta napomena i Diodorova pohvala mungu koji se brine za budućnost ljudskog roda možda nagoviještaju neizbježnu katastrofu ako bi se Levi-jatan i Behemot sparili. Mirni vodeni konj nanosio je toliku štetu usjevima na Nilu da je do rimskog razdoblja bio već praktično istrijebljen.

6. I krokodil i vodeni konj bili su za Seta sveti, a njihove nad-naravne slike u egipatskoj Knjizi mrtvih, koja štuje Ozirisa, Se-tova neprijatelja, potakle su možda židovske mitologe da ih poisto-vete s babilonskim nemanima.

7. Krokodilovo meso i meso vodenog konja, kako kaže Diodor, gotovo se ne može jesti, ali prema Herodotu njihovo se meso po-nekad jelo, vjerojatno na nekoj godišnjoj životinjskoj totemskoj svečanosti: otuda je i to da će samo pravednici smjeti jesti Levi-jatanovo i Behemotovo meso Posljednjeg dana. Sirotinja na Sred-njem istoku oduvijek čezne za mesnim gozbama da dopuni svoju hranu pretežno od žitarica.

8. Za Okeana, koji je prema Hesiodu najstariji od Titana i otac tri tisuće rijeka, i kojega Homer naziva bogom od kojeg je viši je-dino Zeus, kaže se da se ovio oko Zemlje poput zmije, kao što se Zodijak ovio oko neba. Tako ga možemo bez teškoća poistovetiti s Levijatanom, Velikim zmajem i s Rahabom; i skandinavski mi-tovi ga prikazuju kao zmaja. Njegov lik na kovanom novcu Tira, grada čije su razaranje proricali Izaija (23: 1—18), Amos (I: 10) i Joel (4: 4), možda objašnjavaju brutalan udarac nogom koji mu je Bog zadao (vidi 4 h).

9. Mnogoglavi Levijatan iz Psalma 74: 14 je sedmoglava neman na hetitskim cilindričnim pečatima, a koja se spominje i u uga-ritskoj mitologiji. Nalazimo je i na jednom sumerskom i jednom babilonskom žigu iz trećeg tisućljeća pr. n. e.

10. Reljefi mitskih vodenih nemani ukrašavaju šest malih ploča na podnožju svijećnjaka menore prikazanog na Titovom slavoluku u Rimu. Taj slavoluk podignut je u spomen na njegovo zauzimanje i opustošen je Jeruzalema u godini 70. n. e. Kralj Salomon postavio je po pet takvih zlatnih svijećnjaka s obje strane Velikog žrtve-nika, a osim njih dao je načiniti i srebrne svijećnjake. Kad je Nabukodonozor razorio Velik hram godine 586. pr. n. e., odnio je sve svijećnjake. Nekoliko desetljeća nakon toga nova menora sta-jala je u Drugom velikom hramu koji je podigao Zerubabel. Tu je opet odnio Antioh Epifan, kralj sirijski (175—163. pr. n. e.), ali je novi svijećnjak postavio Juda Makabejac. Velika sličnost između svijećnjaka koji se vidi na Titovu slavoluku i menore iz doba prije

4 Hebrejski mitovi 49

Page 48: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Izgnanstva opisane u Izlasku, daje naslutiti, unatoč tome što je pisac te knjige opisao samo stalak i ogranke svijećnjaka, da su se nemani s makabejske menore nalazile i na Salomonovoj.

11. Kozmičko značenje menore prvi spominje Zaharija (4: 10), kome je jedno viđenje objavilo da je sedam žižaka na svijećnjaku »sedam Jahvinih očiju što strijeljaju po svoj zemlji«, to jest sedam planeta (vidi 1. 6). To su gledanje usvojili i Josip Flavije i Filon, Titovi suvremenici, kao i pisci midraša dva-tri stoljeća kasnije. Pa-ljenje svijećnjaka u Velikom hramu svake godine prilikom jesen-skih svečanosti vjerojatno je u spomen Božjeg stvaranja zvijezda četvrtog dana: jer se stalak menore diže do četvrtog ogranka, i zato što su babilonski svećenici vjerovali da je četvrta planeta posvećena Nabuu, osnivaču zvjezdoznanstva. Vjerojatno je, dakle, da menorine nemani predstavljaju one koje je Bog svladao prije nego se dao na stvaranje svijeta.

Na lijevoj donjoj ploči nalaze se dva zmaja sučelice u sličnom položaju, iako ima razlika u krilima i repovima. Oni se mogu shva-titi kao dva Levijatana: Hitra zmija i Vijugava zmija. Simetrični i istovetni stvorovi s ribljim repovima i ponešto mačjim glavama koje vidimo na lijevim i desnim gornjim pločama možda su »mor-ske grdosije« iz Izlaska (1: 21). Zmaj s donje srednje ploče, glave oholo zakrivljene i zabačene, podsjeća na Rahaba (»oholost«). Ne-jasan lik nemani s donje desne ploče mogao bi predstavljati Te-hom ili Efesa. Reljef na gornjoj srednjoj ploči ima neodređenu sličnost s dva poznata fenička krilata bića koja se uvijek prikazuju sučelice: to su možda kerubini, božji glasnici, čiji su likovi na poklopcu Zavjetnog kovčega. Možda je to u spomen na te reljefe što jedno tanaitsko pravilo izričito zabranjuje prikazivanje zma-jeva sa šiljcima koji im strše na vratu kao amblema idolopoklon-stva, dok su glatkovrati zmajevi, poput onih koje vidimo na pod-nožju menore, dopušteni (Tos. Avoda Zara, V. 2).

12. Za Salomona se kaže da je dobar dio svoje mudrosti stekao iz »Knjige Razielove«, zbirke astronomskih tajni urezanih na safiru koji je čuvao anđeo Raziel. Pojam o božanskoj knjizi u kojoj se na-laze svemirske tajne najprije se javlja u crkveno-slavenskom Otkri-venju Enohovom (gl. 33), u kojoj se kaže da je Bog napisao knjige mudrosti (ili ih je, prema drugoj verziji, govorio Enošu [Henoku] u pero),* da je On zatim odredio dva anđela, Samuila i Raguila (ili Semila i Rasuila), da prate Enoša [Henoka] na povratku s neba na zemlju i naredio mu da preda te knjige svojoj djeci i djeci svoje djece. To može lako biti opis nastanka »Knjige Razielove« koju je, prema židovskoj predaji, anđeo Raziel dao Adamu, od

* U Bibliji »Stvarnosti« spominju se Henok i Enoš kao dva lica različitih imena, dok autori ove knjige uvijek upotrebljavaju isto ime (Enoch). Enoh (u nazivu Otkrivenje Enohovo) je oblik ovih imena nastao prema latinskom prijevodu Biblije.

50

Page 49: R. Graves - Hebrejski Mitovi

kojeg su je naslijedili Noa, Abraham, Jakov, Levi, Moj sije i Jošua, sve dok nije došla do Salomona. Prema aramejskom komentaru (targumu) Knjige propovjednikove (10: 20): »Svakog dana anđeo Raziel, stojeći na gori Horebu, proglašava ljudske tajne čitavom rodu ljudskom, i glas mu odjekuje po čitavom svijetu«. Jednu takozvanu Knjigu Razielovu, koja potječe otprilike iz dvanaestog stoljeća, napisao je vjerojatno kabalist Eleazar ben Juda iz Worm-sa, ali ona sadrži mnogo drevni ja mistična vjerovanja.

4*

Page 50: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

R E E M I ZIZ

(a) Toliko je snažan i bijesan bivol kojeg nazivaju reem da bi svaki pokušaj da se on nauči da vuče plug ili drljaču bio velika ludost. Jedino Bog može spasiti ljudski rod od njegovih strašnih rogova.1

(b) Istovremeno živi samo jedan par reema. Bivol na jednoj, a ženka na drugoj strani Zemlje. Svakih sedamdeset godina sastaju se i spare, a poslije toga izgrize ženka bivola nasmrt. Ona postaje steona s dva teleta-blizanca, jednim muškim i jednim ženskim; ali u jedanaestoj i posljednjoj godini steonosti, otežavši previše da bi se mogla kretati, ona liježe i valja se s boka na bok. Tu bi ona skapala od gladi da ne slini obilno, od čega se natapaju polja posvuda oko nje i pokriju se s dovoljno trave da ona preživi. Napokon joj se trbuh raspukne, blizanci iskoče, a ona ugine. Mladi reemovi razdvajaju se istog trenutka — muško kreće na istok, a žensko na zapad — da se ponovo nađu za sedamdeset godina.2

(c) Kralj David poveo je jednom, kao dječak, očeve ovce uzbr-do, misleći da ih vodi na planinu, ali to je zapravo bio zaspali reem. Najednom se on prenu i stade na noge. David se uhvati za reemov desni rog koji se dizao do neba i pomoli se: »Gospodaru svemira, izbavi me i ja ću Ti podići hram dug sto lakata, koliki je raspon među rogovima ovog reema.« Milosrdni Bog posla lava, kralja životinja, pred kojim se reem ponizno čučnu. Ali kako se i David bojao lava, Bog uputi jelena da bi lav pojurio za njime. David se tada spuznu s reemove plećke i umaknu.3

(d) Mnogo pokoljenja nakon toga, Rabba bar Bar-Hana, slavni putnik, vidio je reemovo tele staro jedan dan, a veće od gore Tabora i čiji je vrat mjerio tri milje u opsegu. Njegov izmet koji je padao u rijeku Jordan zaustavljao je riječni tok i rijeka se izlijevala.4

(e) Reem bi ipak bio uginuo u Općem potopu da Noa nije spasio dva njegova mladunčeta. Za njih nije našao mjesta u svo-jem brodu, nego im je pri vezao rogove za krmu i oslonio im vrhove njuški na palubu. Tako su plivali za brodom, ostavljajući

52

Page 51: R. Graves - Hebrejski Mitovi

za sobom brazdu široku koliko je između Tiberijade i Sušite na suprotnim obalama Genezaretskog jezera.5

(/) U vrijeme Rabbi Hijja bar Rabe, jedno netom oteljeno reemovo mladunče došlo je u zemlju izraelsku i oborilo sve dr-veće u zemlji. Proglašen je post, a Rabbi Hijja se obratio Bogu moleći za izbavljenje; tada se teletova mati na umoru oglasi mu-kanjem iz pustinje i ono joj se vrati.6

(g) Ziz je dobio svoje ime zato što mu meso ima mnogo raznih okusa: takav (zeh) i takav (zeh). On je čista ptica koja se smije jesti, a koja može poučiti rod ljudski o božjem veličanstvu.7

(h) Sve su ptice, uključujući i ziza, njihova kralja, stvorene petog dana od močvare i tako im pripada mjesto među kopnenim i morskim životinjama.8 Ali da Bog nije nadario slabije ptice mi-lostivim oprostom, one se ne bi mogle nikako održati uz orlove, kopce i druge grabljivice. On, naime, naređuje u mjesecu tišri zizu da podigne glavu, zalamata krilima i glasno zakukuriče, a to ulije takav strah u grabljivice da pošteđuju manje ptice.9

(i) Bog je položio jednu nogu upravo stvorenog ziza na jednu od Levijatanovih peraja i utvrdio da zizova glava dosiže do Ne-beskog prijestola. Njegova raširena krila mogu pomračiti sunce i priječe žarkom južnom vjetru da sprži čitavu Zemlju.10

(;) Isti Bar-Hana kaže da je, putujući morem, ugledao zajedno sa svojim suputnicima ziza [ibisa] gdje stoji usred Oceana; a ipak su mu valovi smočili tek noge do gležanj a. »Pomislili smo da je tu more sigurno plitko«, piše Bar-Hana, »i htjedosmo sići s broda da se osvježimo. Ali glas s neba nas opomenu: 'Sedam godina ima tome kako je jednom brodskom tesaru ispala sjekira u more i još uvijek nije dosegla dno!'«11

(k) Postoji i zizova ženka. Premda je dobro čuvala svoje jedino golemo jaje i sjedila na njemu na jednoj dalekoj gori, jednom joj se otkoturalo jaje koje je bilo mućak. Razbivši se, ono je potopilo smrdljivom tekućinom šezdeset gradova i iščupalo te odnijelo tri stotine cedrovih stabala.12

(/) Na kraju će ziz podijeliti sudbinu s Levijatanom i Behe-motom: raskomadat će ga i poslužiti za jelo pravednicima.13

1. Psal 22: 22; 92: 11; Job 39: 9—10. 2. Agudat Agadot 39; Ginzberg, LJ. I. 30—31. 3. Mid. Tehillim 195, 395, 408. 4. B. Baba Bathra 73b. 5. Gen. Rab. 287; B. Zebahim 113b. 6. Vidi prethodnu opasku. 7. Lev. Rab. 22.10; Mid. Tehillim 363; B. Gittin 31b; B. Baba Bathra

25a; Targ. Job 3: 6; 38: 36; 39: 13; B. Bekhorot 57b; B. Menahot 66b, B. Sukka 5a; B. Joma 80a; Šifra 1.14; Gen. Rab. 173.

53

Page 52: R. Graves - Hebrejski Mitovi

8. B. Hullin 27b; Pesiqta diR. Kahana 35a; Tanhuma Buber Num. 122; Tanhuma Haqqat 6; Num. Rab. 19.3; Eccl. Rab. 7.23; Mid. Konen, 26; Filon, De Mundi Opij. 20; PRE, gl. 9; Targ. Jer. ad Gen. 1: 20.

9. Mid. Konen, 37—38; Mid. Adonaj Behokhma, 65—66; Pesiqta Hadta, 48.

10. Mid. Konen, 26; Lev. Rab. 22.10; Gen. Rab. 173; B. Gittin 31a; B. Baba Bathra 25a.

11. B. Baba Bathra 73b. 12. B. Bekhorot 57b; B. Menahot 66b; B. Joma 80a. 13. Mid. Tehillim 153.

1. Bileam je u svojem blagoslovu usporedio Božju snagu kojoj nema ravne sa snagom reema (Brojevi 23: 22; 24: 8); a Mojsije se poslužio istom metaforom blagoslivljući Josipa (Pon. zak. 33: 17). Prema Doughtyjevoj Arabia Deserta, sjevernoarapski reem, unatoč nazivu »bivol«, je krupna, vrlo brza antilopa (beatrix), čije meso Beduini nadasve cijene. Budući da njeni dugi, oštri, ravni rogovi mogu probosti čovjeka, arapski se lovci drže na pristojnoj udaljenosti dok im ne uspije smrtno raniti životinju iz pušaka. Od prerađene žilave kože mužjaka dobivaju se najbolje sandale; rogovi služe kao šatorski kolci ili pijuci.

Kako je palestinski reem izumro do kasnijeg biblijskog razdo-blja, a jednoroge iz Arabije su dovozili u Aleksandriju kao ri-jetkost, prevodioci Septuaginte iz trećeg stoljeća pr. n. e. prevodili su reem kao monokeros, ili »jednorog«, pobrkavši ga tako s je-dnorogim nosorogom. Balaamova usporedba Božje snage sa sna-gom reema objašnjava kasnije pretjerane prikaze reemove veličine. Priča o Noinom brodu odgovor je na pitanje jednog učenika: »Kako to da se reem, ako je bio tako golem, nije utopio u Općem potopu?«

2. Izvorno značenje riječi ziz (u izrazu ziz sadai, ili »poljski ziz« —Psal. 1: 11; 80: 14) bilo je izgleda »kukci«, ili možda »skakavci«, od akadske riječi zizanu ili sisanu. Ali kad se pojavila Septuaginta, to je već bilo zaboravljeno i prevedeno je u Prvom psalmu kao »poljske plodine«, dok u Osamdesetom psalmu stoji »divlji maga-rac«. Latinska Vulgata sv. Jeronima (dovršena 405. n. e.)* izmije-nila je »poljske plodine« u »ljepotu poljsku«; a »divljeg magarca«

* Vulgata (versio) lat.: opće rašireni (prijevod), prvi kritički prijevod Biblije na latinski, u kome je Stari zavjet preveden izravno iz hebrejskoga, najprije je prihvaćen u pojedinim Crkvama (u Galiji u toku 5. i 6. stoljeća, zatim u rimskoj crkvi, i u 7. stoljeću u ostalim crkvenim pokrajinama), a u 13. st. ušao je u opću crkvenu upotrebu i dobio gornji naslov. Na tom prijevodu radio je sv. Jeronim od 383. do 405. godine.

54

Page 53: R. Graves - Hebrejski Mitovi

u »neobičnu životinju«. S druge strane, aramejski targum* i Tal-mud** tumače ziz kao tarnegol bar (»divlji pijetao«), ili ben netz (»kopčev sin«), ili sekhwi (»pijetao«), ili renanim (»slavlje«), ili bar jokhni (»sin gnijezda«). Tako se ta riječ povezuje s bogatim iranskim mitovima o svetom Avestinom pijetlu, i s pticom roc ili rukh, zvanom i saena ili simurgh, iz Tisuću i jedne noći i perzij-skog folklora, koja je mogla odnijeti slonove i nosoroge za hranu svojoj mladunčadi. Raši iz Troyesa, učenjak iz jedanaestog sto-ljeća, približava se više izvornom smislu sa »puzavi stvor, zvan ziz, jer se kreće, zaz, s jednog mjesta na drugo«.

* Targum (aramejski: prijevod), prijevodi starozavjetne Biblije na aramejski jezik. Nastali su ti prijevodi zato što je stari hebrejski prestao biti živi narodni jezik, pa su se u sinagogalnom bogoslužju biblijski tekstovi (obično nakon svaka tri retka) prevodili i tumačili. Zbog toga u targumima osim samog prijevoda postoje i veoma opširna tu-mačenja i razrade.

** Talmud (hebr. studij, proučavanje), židovska postbiblijska enciklopedija nastala između 2. i 6. stoljeća. Talmud je prvenstveno zbirka komentara nastalih na temelju raznih tumačenja Biblije, ali sadrži i opširnu građu o religioznim i svjetovnim običa-jima Židova (elementi teologije, etike, agronomije, medicine, prava, historije, matematike, astronomije, itd.). Talmud je regulirao način života 2idova sve do emancipacije u 19. stoljeću.

55

Page 54: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

P A D L U C I F E R O V

(a) Trećeg dana stvaranja svijeta vrhovni arhanđeo Božji, keru-bin po imenu Lucifer, sin Zore (»Helel ben Šahar«), koračaše Edenom sav u blještavim draguljima. Tijelo mu sijaše poput ognja od karneola, topaza, smaragda, dijamanata, krizolita, oniksa, jas-pisa, safira i rujnih granata, optočenih najčišćim zlatom. Neko se vrijeme Lucifer, koga Bog bijaše postavio za čuvara nad svim narodima, ponašao razborito; ali oholost mu ubrzo pomuti pamet. »Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću dići«, reče. »Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.« Bog, primijetivši Luci-ferove težnje, zbaci ga s Edena na Zemlju, a sa Zemlje u Šeol. Lucifer zasja poput munje padajući, ali se pretvori u pepeo; a sada duh njegov slijepo leprša bez prestanka kroz gustu tminu u dubinu grobnu.1

1. Iza. 14: 12—15; 2 Enoh 29: 4—5; Luka 10: 18; 2 Kor. 11: 14; Septua-ginta i Vulgata: Iza. 14: 12—17; Targum: Job 28: 7.

*

1. U Iza. 14: 12—15, predodređen pad cara babilonskog uspore-đuje se s padom Helela ben šahara:

Kako pade sa nebesa, Luciferu [Svjetlonošo], sine Zorinl Kako li si oboren na zemlju, Ti, vladaru naroda?

U svom si srcu govorio: »Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Elovih [Božjih] prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori, na krajnjem sjeveru.

56

Page 55: R. Graves - Hebrejski Mitovi

»Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu!«

A sruši se u Šeol [podzemlje] U dubine provalije!

Ovaj kratki osvrt ukazuje na to da je taj mit bio dovoljno poznat da nije bilo potrebno da se čitav iznosi: Izaija, naime, izostavlja sve pojedinosti o tome kako je Bog (koji tu nosi ime Elion, »Vi-šnji«), a koji nije dopuštao da ima suparnika u slavi, kaznio arh-anđela. Ezekiel (28: 11—19) je određeniji kada proriče sličnu sudbinu kralju Tira, premda on ispušta Luciferovo ime (tj. Svje-tlonoša):

I dođe mi riječ Jahvina: »Sine čovječji, zakukaj tužaljku nad tirskim kraljem. Reci mu: Ovako govori Jahve Gospod:

Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki, sard,

topaz i dijamant, krizolit, oniks i jaspis, safir, smaragd i zlato. Načinjeni bjehu bubnjevi i frule, na dan ti rođenja bjehu pri-pravljeni.

Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si pored ognjena kamenja.

Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.

Obilno trgujući napuni se nasiljem i sagriješi. Zato te zbacih sa gore Božje, istrgoh te, kerube zaštitniče, ispred ognjenoga kamenja.

Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odne-mari zbog svojega blaga! Na zemlju te bacih i predah te zemalj-skim kraljevima da te prezirno gledaju.

Mnoštvom svog bezakonja, nepoštenim trgovanjem oskvrnu svoja svetišta! Pustih oganj posred tebe da te proždre. Pretvorih te na zemlji u pepeo na oči onih što te motre.

Svi koji te poznaju među narodima, zgroziše se nad tobom! Jer ti strašilo posta, nestade zauvijek.«

2. Helel ben šahar bila je izvorno planeta Venera, posljednja ponosna zvijezda koja prkosi izlasku sunca: jednostavna hebrej-ska alegorija koja se, međutim, udružila s mitom o Faetonovu padu — kojeg je usmrtila vatra kad se preuzetno povezao u sun-čanim kolima svog oca Helija. Taj mit, iako je grčki, nastao je, čini se, u Babilonu gdje bi svake godine gradskim ulicama pro-jurila sunčeva kola bez vozača, kao simbol predaje krune — za koje je vrijeme jedan dječak zamjenjivao cara na prijestolu cijeli dan. Tog bi zamjenika, miljenika božice Ištar (koja je vladala nad planetom Venerom), kasnije prinosili kao žrtvu. Izaija stoga izgle-

57

Page 56: R. Graves - Hebrejski Mitovi

da da proriče da kralj mora pretrpjeti istu smrt kao i njegov zamjenik. U grčkom mitu Faeton, sin Apolonov, poistovetio se s jednim imenjakom, Faetonom, sinom Eosa (»Zore«); prema He-siodu, otela ga je božica Afrodita (Ištar) da joj čuva hram. Eze-kielov tirski kralj klanjao se božici Ištar i promatrao kako spa-ljuju žive dječake kao zamjenike boga Melkarta (»Vladara nad gradom«).

3. Iako Job 38: 7 opisuje »zvijezde jutarnje« kako zajedno pje-vaju, ime »Helel« ne pojavljuje se nigdje drugdje u Svetom pismu; ali Helelov otac, šahar (»Zora«), pojavljuje se u Psalmu 139: 9 kao krilato božanstvo. Ugaritska mitologija prikazuje šahara, ili Baala, Elovim sinom, bratom blizancem šalema (»Savršenoga«). Sjeverna gora (»Safon«), na koju se Helel želio uspeti, može se poisto-vetiti sa Safonom, Božjim brdom, na kojem je, prema ugaritskom mitu, stajao Baalov prijesto. Kad je Baala usmrtio Mot, njegova ga je sestra Anat tamo pogrebla. Safon, ili Zafon, planina visoka 1.900 m — koja se sada zove Džebel Akra — na kojoj je vladao i sjevernosemitski bog-bik E1 »posred svog božanskog zbora«, diže se uz ušće rijeke Oronta. Hetiti su je nazivali planina Hazzi, i smatrali su da je to mjesto s kojeg su Tešub, bog oluje, brat mu Tašmišu i sestra Ištar ugledali strašnog kamenog diva (»čovjeka od diorita«, kako to prevode neki učenjaci) Ullikummija koji je snovao da ih uništi; napali su ga i napokon pobijedili. Grci su je nazvali planina Kasijus, i smatrali je obitavalištem nemani Tifona i ženske nemani Delfine koji su zajedno razoružali Zeusa, kralja neba, i zasužnjili ga u Korikijskoj spilji dok bog Pan nije nadvla-dao Tifona strašnim pokličem, a Hermes, bog lukavštine, izbavio Zeusa. Oront se nekada zvao »Tifon«. Safon je bio čuven po razor-nim sjevernim vjetrovima koji su se s njega obrušavali na Siriju i Palestinu. Svi ti mitovi govore o urotama protiv nekog moćnog božanstva; hebrejski mit jedini ne spominje početne Božje nepri-like.

4. U Novom zavjetu Lucifer se poistovećuje sa Sotonom (Luka 10: 18; 2 Kor. 11: 14), a u aramejskoj verziji Starog zavjeta (Targ. ad Job 28: 7) sa Samaelom.

58

Page 57: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

R O Đ E N J E A D A M O V O

(a) šestog dana, na Božju zapovijed, Zemlja porodi Adama. I kao što žena ostaje nečistom trideset i tri dana po rođenju muškog djeteta, tako se zbi i sa Zemljom kroz trideset i tri pokoljenja — sve do vladavine kralja Salomona, prije čega se ne mogaše podići Božji hram u Jeruzalemu.1 Počela vatre, vode, uzduha i tmine sje-diniše se u Zemljinoj utrobi da stvore živa bića2; ali, premda se sav Zemljin porod bijaše začeo prvog dana, trave i drveće pojaviše se trećeg, morske životinje i ribe petog, a kopnena zvjerad, stvo-rovi što gamižu i čovjek šestog dana.3

(fo) Bog ne zagrabi zemlju nasumce, nego odabra čisti prah da čovjek uzmogne biti krunom stvaranja.4 On učini upravo kao što žena umijesi brašno s vodom i otkine malo tijesta kao žrtvu halla: jer učini da para ovlaži zemlju a tada uze šaku zemlje da stvori čovjeka, koji postade prva žrtva halla na svijetu. Budući sinom Adame (»Zemlje«), čovjek se prozva »Adam« u znak svojeg pori-jekla; ili se možda Zemlja nazva Adama u čast svoga sina. Ali neki izvode njegovo ime iz adom (»crven«), spominjući da je stvoren od crvene gline koja se nalazi kraj Hebrona u Damaskom polju blizu spilje Makpele.5

(c) Ali nije vjerojatno da je Bog uzeo zemlju od Hebrona, jer to nije tako sveto mjesto kao vrhunac gore Morije, samog pupka Zemljinog, gdje se sada nalazi Svetište: tu naime sade blagoslov na Abrahama jer bijaše spreman da žrtvuje Izaka. Stoga neki go-vore da je Bog naložio arhanđelu Mihaelu: »Donesi mi prah ze-maljski s mjesta na kojem je moje Svetište!« Taj prah on uze u šaku i stvori Adama, povezavši tako sav rod ljudski prirodnim vezama s planinom na kojoj će kasnije Abraham iskupiti grijehe predaka.6

Neki vele da se Bog poslužio s dvije vrste praha zemaljskog da stvori Adama: jednom s gore Morije, a drugom pomiješanom od praha sa sve četiri strane svijeta i navlaženom vodom iz svake rijeke i mora koliko ih ima na svijetu. I da je, da bi Adam bio zdrav, uzeo muški prah i žensku zemlju. Da Adamovo ime sadrži sastavne elemente od kojih je nastao: jer s tri hebrejska slova

59

Page 58: R. Graves - Hebrejski Mitovi

tog imena počinju riječi efer (»prah«), dam (»krv«) i mara (»žuč«). Ako, naime, tih sastojaka nema u jednakoj mjeri, čovjek se razbolijeva i umire.7

(d) Bog se nije udostojao da sam pođe po Adamov prah i po-slao je umjesto toga jednog anđela — Mihaela, na goru Moriju, ili Gabriela na sve četiri strane svijeta. Ipak, kad se Zemlja uspro-tivila anđelu, znajući da će na nju zbog Adama pasti kletva, Bog je sam pružio ruku.8

Ima ih koji tvrde da je prah za Adamov trup donijet iz Babi-lonije, za njegovu glavu iz zemlje izraelske, za zadnjicu iz babi-lonske utvrde Agme, a za udove iz nekih drugih zemalja.9

Razne boje koje su na čovjeku podsjećaju na te različite vrste praha: od crvenog je nastalo Adamovo meso i krv, od crnog utroba, od bijelog kosti i tetive, od maslinastog koža.10

Posluživši se prahom zemaljskim sa sve četiri strane svijeta, Bog je osigurao to da Zemlja primi natrag Adamove potomke u kojoj god zemlji umrli. Inače, ako netko s Istoka otputuje na Zapad, ili netko sa Zapada na Istok, i zatekne ga smrtni čas, zemlja bi u tom kraju mogla uzviknuti: »Ovo nije moj prah i neću ga primiti; vratite se, gospodine, svojem zavičaju!« Ali dok je Adamovo tijelo sačinjeno od zemaljskih, duša mu je od nebeskih počela; ima ih koji misle da i ta počela potječu sa Zemlje.11

(e) 0 vremenu dana kad je Bog stvorio Adamovu dušu vodile su se mnoge raspre: da li je to bilo u zoru šestog dana (a tijelo mu je nastalo nešto kasnije), ili petog dana prije nastajanja morskih životinja; ili je ta dragocjena stvar stvorena prije i jednog drugog djela Božjih ruku. Neki drže da je Adamovo nepomično truplo nastalo ne samo prije njegove duše nego i prije samog Svjetla. Oni kažu da je Bog, pripremivši se da nadahne truplo svojim duhom, načas zastao i podsjetio se: »Ako dopustim čo-vjeku da oživi i stane odmah na noge, moglo bi se kasnije tvrditi da je i on imao udjela u mom d je lu . . . On mora ostati kao truplo dok sve ne svršim!« U smiraj šestoga dana upitaše ga stoga anđeli poslužnici: »Gospodaru svemira, zašto ne stvori još čovjeka?« On im odgovori: »Čovjek je već stvoren, i još mu samo nedostaje život«. Tada Bog nadahnu truplo životom, Adam stade na noge i posao stvaranja-svijeta se dovrši.12

(/) Bog je nadario Adama tako golemim tijelom da je, kad bi legao, sezao s jednog kraja Zemlje na drugi; a kad bi stao na noge, glava bi mu došla u jednu visinu s Nebeskim prijestolom. Uz to bijaše toliko neopisivo lijep da, iako su najljepše žene bile poput majmunice pored Abrahamove žene Sare, i premda bi Sara bila poput majmunice uz Evu, i sama bi Eva bila kao majmunica uz Adama čije pete — a kamoli lice — bijahu sjajnije od sunca!

60

Page 59: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Unatoč tome, premda je Adam stvoren na Božju priliku, i on bijaše poput majmuna pored Boga.13

(g) Sve se živo približavalo Adamu sa strahopoštovanjem, po-mišljajući da im je to Tvorac. Ali kad mu se bacilo pred noge, on ih ukori govoreći: »Pođimo pred Božje lice s hvalom; štujmo ga i priklonimo se pred njim, kleknuvši pred Gospodom, Tvorcem našim...« Bogu to bje milo i posla anđele da se poklone Adamu u Edenu. Oni se ponizno klanjahu, pekoše mu meso i nalijevahu vino. Nenavidna Zmija jedina ne posluša, a Bog je nato otjera od sebe.14

Neki vele da svi anđeli poslužnici omrznuše Adama, bojeći se da ne postane suparnikom Božjim, i htjedoše ga opaliti ognjem; ali Bog pokri Adama šakom i pomiri ih.15

Drugdje se kaže da se anđeli tako snebiše pred Adamovim go-lemim tijelom i blistavim licem da ga nazvahu »Sveti« i utekoše drhteći nazad na nebo. Oni upitaše Boga: »Može li biti da su dvije sile božanske: jedna ovdje, a druga na Zemlji?« Da ih uspokoji, Bog položi ruku na Adama i snizi mu stas na tisuću lakata. Ka-snije, kad Adam iz neposluha okuša od Drveta spoznan ja, Bog ga još više snizi, tako da mu stas bijaše svega sto lakata.16

(h) Rečeno je da Bog ne učini da se Adam čitav smanji nego poskida bezbroj trunaka s njegova mesa. Adam se pojada: »Zašto me smanjuješ?« Bog odvrati: »Uzimam ti samo zato da bih ti opet dao. Pokupi ovu trunad, raspi ih na sve strane svijeta: kamo god ih baciš ona će se vratiti u prah zemaljski, tako da sjeme tvoje napuni svu Zemlju.«17

(i) Dok Adam ležaše poput trupla, opružen nepomično s kraja na kraj svijeta, ipak je mogao promatrati stvaranje svijeta. Bog mu također pokaza pravednike koji će se izroditi od njega — ne kao priviđenje, nego stvorene unaprijed njemu za pouku. Ti pra-vednici bijahu kao mravi pred golemim Adamovim tijelom, i raz-miljevši se po njemu neki mu se uhvatiše za vlasi, drugi za oči, uši, usta i nosnice.18

1. Agudat Agadot 77. 2. Gen. Rab. 100; Mid. Agada Gen. 4; usp. Aptowitzer, HUCA VI. 212;

Žohar, Gen. 92; Filon, De mundi opif. 13. 3. Postanak 1: 9—13 i 20—27. 4. Postanak 2: 6—7; Filon, De mundi opif. 47; Jer. šabbat 5b sred;

usp. Tanhuma Buber Gen. 23; Tanh. Noa 1, Vajiqra 53, Metzora 9; Gen. Rab. 126, 160; Jalqut Makhiri 20: 25; Metzora 69; Baraita di Mass. Nidda i Tosefta Atiqta; Abot diR. Nathan 117; Otzar Midra-šim 10.

5. Gen. Rab. 156; Num. Rab. 19: 63; Mid. Tehillim 74; Pesiqta Rabb. 61b; Pesiqta diR. Kahana 34a, 36b; Mid. Qoheleth 7: 27; Mid. Abkir, izd. Marmorstein, 131; Sefer Juhasin 232; Otzar Midrašim 317; usp. Abot diR. Nathan 119; Josip Flavije, Starine gl. I, 1.2; Siegfried,

61

Page 60: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Philo von Alex. 391; Teodoret, Quaest. 60 in Gen; Dillmann, Gen. 53; G. Rosen, ZDMG, 1858: 500; Griinbaum, ZDMG, 1877: 299.

6. Gen. Rab. 132; Jer. Nazir 56b gore; Mid. Hagadol, Gen. 73; Num. Rab. 4: 8; Mid. Tehillim 92; Seder Elijahu Žuta, 173; PRE, gl. 11 i 20; Apoc. Mos. izd. Tischendorf, 21; Mid. Konen, 27.

7. Targum Jer. ad Gen II 7; Gen. Rab. 130—31; usp. Mid. Abkir, 131; Filon, De mundi opif. 51; De decalogo 8; De somn. 1: 3; Num. Rab. 14: 12; Mid. Hagadol Gen. 73, 101; B. Sota 5a; usp. PRE, gl. 12; Otzar Midrašim 164.

8. Mid. Konen, 27; Jerahme'el 15; Ginzberg, U . I. 54; V. 71, 72. 9. B. Sanh. 38a—b.

10. Targum Jer. ad Gen. 2: 7; PRE, gl. 11. . 11. PRE, gl. 11; Raši ad Gen.; Tanhuma Pequde 3; Tanhuma Buber

Lev. 33; Gen. Rab. 54, 128; Mid. Tehillim 529. 12. Gen. Rab. 54—56, 199, 230f; Mid. Tehillim 529; Lev. Rab. 14.1; Tan-

huma Buber Lev. 32; Jalqut, 34; Liqqutim 2; usp. Ginzberg, LJ, V. 64; Patai, Adam I, 187.

13. B. Baba Bathra 58a; Lev. Rab. 20.2. 14. PRE, gl. 11; usp. Žohar Gen. 442; Lev. 214; Efr. Sir. Gen. glavni dio

1; Schatzhohle 4; Hagoren, 40; Vita Adae, 12; B. Sanh. 59b; Abot diR. Nathan 5; Berešit Rabbati 24; Eldad Hadani, 77f.

15. Abot diR. Nathan 23. 16. Otzar Midrašim 70f, 428b; BHM gl. III, 59; Eldad Hadani 66; Ha-

goren, 40; Sefer Hassidim, 200; B. Hagiga 12a; Gen. Rab. 102, 178; PRE, gl. 11; usp. Lev. Rab. 14.1; 182; Pesiqta Rabbati 115b; Tan-huma Buber Lev. 37 itd.

17. Sefer Hassidim, 290. 18. Ex. Rab. 40.3.

*

1. Nije sigurno da su riječ muškog roda adam (»čovjek«) i riječ ženskog roda adama (»zemlja«) etimološki srodne. Ta se srodnost međutim podrazumijeva u Postanku, gl. 2, a prihvaćaju je komentatori midraša i Talmuda. Sigurnija veza, na što prvi uka-zuje Kvintilijan, postoji između latinskih riječi homo (»čovjek«) i humus (»zemlja«): suvremeni lingvisti izvode porijeklo obje ri-ječi iz drevnog indoevropskog korijena koji je u grčkom dao hthon (»zemlja«), hamai (»na zemlji«) i epihthonios (»ljudski«).

2. Mit o stvaranju čovjeka iz zemlje, ilovače ili prašine vrlo je proširen. U Egiptu je bog Khnum ili bog Ptah stvorio čovjeka na lončarskom kolu; u Babiloniji su ga iz ilovače izmijesili božica Aruru ili bog Ea. Prema jednom grčkom mitu iz Fokije, Prometej se poslužio jednom vrsti crvene gline u Panopeju; ostatak te gline stoljećima je ispuštao miris ljudskog mesa.

3. Halla je bio svećenikov dio »od prvina svojih naćava« (Bro-jevi 15: 17—21); ali rabini su odredili da tijesto potpadne pod Zakon samo ako ga bude za jedan omer, a svećenikov dio da iznosi jednu dvanaestinu od svega, odnosno jednu dvadeset i četvrtinu ako je tijesto umiješeno u pekarnici a ne u kući (M. Edujot gl. I, 2; M. Halla II. 17).

62

Page 61: R. Graves - Hebrejski Mitovi

4. Stari Zidovi smatrali su boju koju mi nazivamo maslinasto--zelenom idealnom za kožu lica. Za Esteru se kaže, kad se hvali njena ljepota, da joj »koža bijaše zelenkasta poput mirtine kože«. (B. Megilla, 13a).

5. Kršćani i muslimani koji nisu znali hebrejski mučili su se nagađanjima o Adamovu porijeklu. Prema staroslavenskom apo-krifu o Henoku [Enohu] na osnovi grčkog izvornika, »Adamovo je ime nastalo od početnih slova četiri glavna vjetra: Anatola, Disa, Arkta i Mesembrije«, jer je njegovo tijelo načinjeno od ze-maljskog praha sakupljenog sa sve četiri strane svijeta. Prema sirijskoj Spilji s blagom, Božji anđeli opaziše njegovu rastvorenu desnu ruku gdje se pružila preko čitavog svijeta i promatrahu kako ona skuplja prah zemaljski trunak po trunak sa cijele Ze-mlje, i po kap od svake vode na svijetu, po ćuh vjetra iz svega uzduha i zeru topline od svakog ognja, sabire sva ta slaba počela u dlan stvorivši tako Adama. Muslimani kažu da anđeli Gabriel, Mihael, Izrafil i Azrail donesoše prah zemaljski sa sve četiri strane svijeta, i Alah načini od njega Adamovo tijelo. Ali za Ada-movu glavu i srce Alah odabra prah s mjesta u Meki na kojem se kasnije podigla sveta Ka'aba. Meka je za muslimane pupak zemlje; kao što je za Židove bila gora Morija, a Delfi za Grke.

6. Jedna arapska predaja židovskog porijekla prihvaća to da se Zemlja pobunila protiv stvaranja Adama. Kad je Bog uputio naj-prije Gabriela a zatim Mihaela da donesu prah zemaljski koji mu je trebao, Zemlja se oba puta usprotivi: »U ime Alahovo, ja ti se protivim!« Bog nato posla Anđela smrti, koji se zarekao da se neće vratiti dok ne izvrši Božju volju. Zemlja mu, u strahu od njegove moći, dopusti da sakupi bijeli, crni i bakrenasto-crveni zemaljski prah — otuda raznobojnost ljudskih rasa.

7. Da je Bog stvorio Adama savršenim, premda sklonim zastra-njivanju zbog pogrešne upotrebe slobodne volje, glavna je poduka tih mitova i glosa. Time se čovjek lišava jedne isprike za grijeh i opravdava se Božje naređenje Abrahamu: »Ja sam Bog Svemo-gući, koračaj preda mnom i budi savršen!« Ipak je porijeklo zla i dalje mučilo mudre ljude. Oni su izmislili mit o tome kako je Evu zaveo Samael, od kojeg je zanijela ubojicu Kajina (vidi 14. a), iako se u Postanku izričito spominje Adam kao otac i Kajinov i Abelov.

S. Adamov prijekor anđelima preuzet je iz Psalma 95.

63

Page 62: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10

A D A M O V E D R U Ž I C E

(a) Odlučivši da dade Adamu družicu, kako ne bi ostao sam u svojem rodu, Bog učini da Adama obuzme dubok san, izvadi mu jedno rebro, stvori od njega ženu i zatvori ranu. Adam se probudi i reče: »Ovo biće neka se zove '2ena\ a pošto je izvađena iz mu-škarca, muško i žensko neka budu jedno«. Ime koje joj je na-djenuo bilo je Eva, »mati svega živoga«.1

(b) Neki kažu da je Bog stvorio muškarca i ženu prema svom obličju šestog dana, davši im da upravljaju svijetom,2 ali da Eva tada još nije postojala. Bog tada reče Adamu da nadjene ime svakoj životinji, ptici i drugim živim stvorovima. Kad su prolazili pred njim u parovima, mužjaci sa ženkama, Adam — koji već tada bijaše poput dvadesetogodišnjaka — osjeti zavist zbog nji-hovih ljubavi, i premda pokuša obležati svaku ženku redom, ne osjeti nikakva zadovoljstva u tome. Stoga uzviknu: »Svako stvo-renje osim mene ima svoga para!« i obrati se Bogu molitvama da ispravi tu nepravdu.3

(c) Bog tada načini Lilit, prvu ženu, jednako kao što je načinio Adama, jedino što se posluži prljavštinom i nanosom umjesto čistog zemaljskog praha. Od Adamove veze s tim ženskim zlodu-hom, i jednom drugom sličnom njoj koja se zvaše Naama, sestrom Tubala Kaj ina, izrodiše se Asmodej i bezbrojni drugi zlodusi koji još napastuju ljudski rod. Poslije mnogo pokoljenja, Lilit i Naama pojaviše se pred Salomonovim sudom, u liku bludnica jeruza-lemskih.4

(d) Adam i Lilit nisu nikada uspjeli živjeti u miru; jer kad bi on poželio da legne s njom, ona bi se uvrijedila zato što je tražio od nje da legne. »Zašto moram leći pod tebe?« pitala bi. »I ja sam stvorena od praha zemaljskog, i zato sam ti ravna.« Kako Adam pokušavaše prisiliti je na poslušnost silom, Lilit u bijesu izusti čarobno ime Božje te uzlet je uvis i napusti ga.

Adam se požali Bogu: »Ostavi me moja družica«. Bog odmah uputi anđele Senoja, Sansenoja i Semangelofa da vrate Lilit. Na-đoše je pored Crvenog mora, predjela puna razvratnih zloduhova, s kojima izrađaše lilim, i to više od stotine svakog dana. »Smjesta se vrati Adamu«, rekoše anđeli, »ili ćemo te utopiti!« Lilit zapita:

64

Page 63: R. Graves - Hebrejski Mitovi

»Kako da se vratim Adamu i da živim kao poštena kućanica nakon što živijah kraj Crvenog mora?« — »Ako odbij eš, čeka te smrt!« odvratiše oni. »Kako mogu umrijeti«, ponovo zapita Lilit, »kad mi je Bog naredio da se brinem za svu novorođenu djecu: za dje-čake do osmog dana života, dana obrezivanja; za djevojčice do dvadesetog dana. Usprkos tome, ako ikada vidim vaša tri imena ili lika u amajliji nad novorođenčetom, obećavam da ću ga po-štedjeti«. Oni pristadoše na to; ali Bog kazni Lilit učinivši da stotina njene zlodušne djece umre svakog dana;5 a ako ne mogaše usmrtiti čovječje dijete zbog anđeoske amajlije, iz prkosa bi se obarala na vlastitu.6

(e) Neki govore da je Lilit vladala kao kraljica u Zmargadu, ili opet u Sabi; i da ona bijaše ženski zloduh koji je usmrtio Jobove sinove.7 Ona je ipak izbjegla prokletstvu smrti koje stiže Adama, jer se bijahu rastavili davno prije istočnog grijeha. Lilit i Naama ne samo što dave sitnu djecu nego zavode i usnule muškarce, od kojih svatko tko spava sam može postati njihovom žrtvom.8

(/) Neobeshrabren svojim neuspjehom u stvaranju prikladne družice Adamu, Bog pokuša iznova, dopustivši mu da promatra dok je on oblikovao žensko tijelo: služeći se kostima, tkivom, mi-šićima, krvlju i izlučinama žlijezda, prekrivši zatim sve to kožom i razmjestivši po tijelu kosu i dlake. Taj se prizor tako ogadi Adamu da je čak i onda kad je ta žena, Prva Eva, stajala pred njim u svojoj punoj ljepoti, osjećao nesavladivu odvratnost. Bog shvati da opet nije uspio i ukloni Prvu Evu. Nitko ne zna sa sigurnošću kamo je otišla.9

(g) Bog pokuša i treći put, i postupi opreznije. Izvadivši Adamu jedno rebro dok je on spavao, načini od njega ženu, zatim joj isplete kosu i ukrasi je poput nevjeste s dvadeset i četiri dra-gulja, i tek tada probudi Adama. Adam bje očaran.10

(h) Neki kažu da Bog nije stvorio Evu od Adamova rebra već od repa sa žalcem na kraju koji je Adam prije imao. Bog je odrezao taj rep, a batrljak — sada beskorisnu trtičnu kost — još uvijek nose Adamovi potomci.11

(i) Drugi govore da je Bog isprva namjeravao stvoriti dva ljud-ska bića, muško i žensko; ali umjesto toga zamisli svega jedno, s muškim licem okrenutim naprijed i ženskim koje gledaše na-zad. On se opet predomisli, skinu Adamovo lice okrenuto nazad i načini za nj žensko tijelo.12

(/) Ima ih opet koji misle da je Adam isprva stvoren kao dvo-spolac, od muškog i ženskog tijela sastavljenih leđima. Kako je zbog takvog sastava bilo otežano kretanje a razgovor nespretan, Bog raskoli dvospolca i dade svakoj poli novi stražnji dio. Ta zasebna bića postavi u Eden zabranivši im da vrše obljubu.13

5 Hebrejski mitovi 65

Page 64: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Postanak 2: 18—25; 3: 20. 2. Postanak 1: 26—28. 3. Gen. Rab. 17.4; B. Jebamot 63a. 4. Jalqut Reubeni ad Gen. 2: 21; 4: 8. 5. Alfa Beta diBen Sira, 47; Gaster, MGWJ, 29 (1880), 553 i dalje. 6. Num. Rab. 16.25. 7. Targum ad Job 1: 15. 8. B. Šabbat 151b; Ginzberg, LJ, V. 147—148. 9. Gen. Rab. 158, 163—164; Mid. Abkir 133, 135; Abot diR. Nathan 24;

B. Sanhedrin 39a. 10. Postanak 2: 21—22; Gen. Rab. 161. 11. Gen. Rab. 134; B. Erubin 18a. 12. B. Erubin 18a. 13. Gen. Rab. 55; Lev. Rab. 14.1; Abot diR. Nathan 1.8; B. Berakhot 61a;

B. Erubin 18a; Tanhuma Tazri'a 1; Jalqut Gen. 20; Tanh. Buber 3: 33; Mid. Tehillim 139, 529.

*

1. Predaja o tome da je čovjek najprije spolno općio sa životi-njama, a ne sa ženama, potječe možda iz široke prakse spolnog zadovoljavanja sa životinjama među pastirima na Srednjem isto-ku, koju i sada prihvaćaju tamošnji običaji, premda se tri puta spominje u Petoknjižju kao djelo koje se kažnjava smrću. U akadskom Epu o Gilgamešu kaže se za Enkidua da je živio s ga-zelama i gurao se s drugim divljim životinjama na pojilu, dok ga nije uljudila svećenica boginje Aruru. Provevši šest dana i sedam noći u njenom zagrljaju, poželio je da se vrati divljim životinjama, ali one, na njegovo iznenađenje, bježahu od njega. Enkidu tada spozna da je stekao znanje, a svećenica mu kaza: »Mudar si, Enkidu, poput boga!«

2. Babilonci su smatrali da je prvi čovjek bio dvospolac. Tako Ep o Gilgamešu pridaje Enkiduu dvospolačke osobine: »kosa mu na glavi poput žene, s uvojcima što se viju kao u Nisabe, božice žita«. Starožidovska predaja očito ima korijenje u grčkim izvo-rima, jer su oba izraza kojima se služi jedan tanaitski midraš da opiše dvospolnog Adama grčki: androgynos, »čovjek-žena«, i dipro-sopon, »s dva lica«. Filon iz Aleksandrije, helenistički filozof i komentator Biblije, Isusov suvremenik, vjerovao je da je čovjek isprva bio dvospolac; a isto su držali i gnostici.* To je vjerovanje očito preuzeto od Platona. Ali mit o dva tijela sastavljena leđima mogao bi se lako zasnivati na slučajevima sijamskih blizanaca, koji su ponekad spojeni tako nezgodno. Adam s dva lica je, reklo bi se, plod mašte potaknute likovima na kovanom novcu ili kipo-vima Jana, rimskog boga Nove godine.

* Gnostici, pripadnici vjerske sekte koja je težila za tim da izvrši sintezu kršćanstva sa židovskim naučavanjem i poganskom filozofijom.

66

Page 65: R. Graves - Hebrejski Mitovi

3. Razmimoilaženje između mitova o stvaranju svijeta u glava-ma 1 i 2 Postanka, koje dopušta pretpostavku da je Lilit bila prva Adamova družica, posljedica je nemarnog spajanja rane ju-dejske i kasne svećeničke predaje. U starijoj verziji uključena je epizoda o rebru. Lilit tipizira kanaanske žene koje su poštovale Anat, a kojima je bio dopušten slobodan spolni život prije braka. U mnogo su navrata proroci optuživali Izraelce da slijede kana-anske običaje; isprva, čini se, uz odobrenje svećenika — jer se njihov običaj da se Bogu posveti tako zarađen novac izričito za-branjuje u Ponovljenom zakonu 23: 18. Lilitin bijeg na Crveno more podsjeća na drevno hebrejsko gledanje da voda privlači zloduhe. »Rastrzani i buntovni zlodusi« nalazili su utočište i u Egiptu. Tako je Asmodej, koji je zadavio Sarinih šest muževa, pobjegao »u Gornji Egipat« (Tob. 8: 3), kad je Tobija spalio na žeravici srce i jetru ribe prije njihove prve bračne noći.

4. Lilitina nagodba s anđelima ima svoj ritualni par u obredu za odvraćanje nesreće koji se nekada vršio u mnogim židovskim zajednicama. Da bi se od Lilit zaštitila novorođenčad — a naročito muška, dok se trajno ne osiguraju obrezivanjem — povukao bi se krug natronom ili drvenim ugljenom na zidu prostorije u kojoj je ležala rodilja, a unutar kruga ispisale bi se riječi: »Adam i Eva. Van, Lilit!« Osim toga, na vrata bi se napisala imena Senoj, San-senoj i Semangelof (čije je značenje neizvjesno). Ako bi se Lilit ipak uspjela privući djetetu i pomilovati ga, ono bi se nasmijalo u snu. Da se otkloni opasnost, vjerovalo se da je pametno udariti djetetove usne prstom — nakon čega bi Lilit nestala.

5. »Lilit« se obično izvodi iz babilonsko-asirske riječi lilit u, ženski zloduh ili duh vjetra — jedno od trojnog božanstva koje se spominje u babilonskim čarolijama. Ali ona se pojavljuje ra-nije kao »Lillake« na jednoj sumerskoj pločici iz Ura, iz godine 2000 pr. n. e., na kojoj se nalazi priča o Gilgamešu i vrbi. Tu je ona ženski zloduh koji prebiva u deblu vrbe koju njeguje božica Inanna (Anat) na obalama Eufrata. Hebrejska pučka etimologija izvela je, izgleda, »Lilit« od lajil, »noć«; pa se stoga ona često pojavljuje u liku rutava noćnog čudovišta, kao i u arapskom fol-kloru. Salomon je sumnjao na kraljicu od Sabe da je Lilit, zato što je imala dlakave noge. Njegova presuda nad dvije bludnice zabilježena je u 1 Kralj. 3: 16 i dalje. Prema Iza. 34: 14—15, Lilit prebiva u samotnim razvalinama u Edomskoj pustinji, gdje su joj jedina pratnja satiri (se'ir), reemovi, pelikani, sove, čagljevi, nojevi, zmije i jastrebi.

6. Lilitina se djeca zovu lilim. U Targum Jerušalemi svećenički blagoslov iz Brojeva 6: 26 postaje: »Blagoslovio te Gospod u svim tvojim djelima, i sačuvao te od Lilim!« Hijeronim, komentator iz

5* 67

Page 66: R. Graves - Hebrejski Mitovi

četvrtog stoljeća n. e., poistovetio je Lilit s grčkom Lamijom, libijskom kraljicom koju je napustio Zeus, a kojoj je Zeusova žena Hera otela djecu. Ona se osvetila tako da je otimala djecu drugim ženama.

7. Lamiae, koje su zavodile usnule muškarce, sisale im krv i jele im meso, kao što su činile Lilit i njoj srodni ženski zlodusi, bile su poznate i pod nazivom Empusae, »silovatelj ice«, ili Mormo-lyceia, »stravični vukovi«; a opisivali su ih kao »Hekatinu djecu«. Jedan helenistički reljef pokazuje golu Lami ju kako kleči raši-renih nogu nad putnikom koji je zaspao nauznak. Za civilizacije u kojima se prema ženama odnose kao prema pokretnoj imovini značajno je da žene moraju leći za vrijeme obljube, što je Lilit odbila. Grčkim vješticama koje su poštovale Hekatu bio je omi-ljen položaj gornjeg partnera, kao što nas obavještava Apulej; a to pokazuju i rani sumerski likovni prikazi spolnog čina, premda to ne susrećemo u hetitskoj umjetnosti. Malinowski piše da me-lanezijske djevojke ismijavaju »misionarski položaj«, kako to one zovu, a koji zahtijeva da leže pasivno na leđima.

8. Za Naama, »prijatna«, tumači se da znači da su »zlodusi pje-vali prijatne pjesme idolima«. Zmargad podsjeća na smaragdos, poludragi akvamarin, pa može zato biti njena podmorska na-stamba. U Homerskim epigramima susrećemo zloduha po imenu Smaraga.

9. Stvaranje Eve od Adamova rebra — mit koji utvrđuje muško prvenstvo i prikriva Evinu božansku prirodu — nema paralele u sredozemnim ili ranim srednjoistočnim mitovima. Ta epizoda ima možda ikonotropsko porijeklo od drevnog reljefa ili slike na kojem je prikazana gola boginja Anat gdje lebdi u zraku i pro-matra svog ljubavnika Mota kako ubija blizanca Alijana; Mot (kojeg je tvorac mita pobrkao s Jahveom) zabija krivi bodež Alijanu pod peto rebro, a ne vadi mu šesto. Tu poznatu epizodu nadalje objašnjava skrivena igra riječi oko tsela, što u hebrej-skom znači »rebro«: Eva, iako je bila predviđena za Adamovu družicu i pomoćnicu, pokazala se kao tsela, »spoticaj« ili »ne-sreća«. Stvaranje Eve od Adamova repa još je negativniji mit; a možda ga je potaklo rađanje djece sa zakržljalim repićem umjesto trtične kosti — što nije tako rijetka pojava.

10. Međutim mitovi o Lilitinom bijegu na Istok i o kasnijoj Adamovoj ženidbi s Evom možda su spomen na zbivanja iz drev-nih povijesnih razdoblja: nomadski stočari, kojima je dozvoljeno da uđu u Lilitino kanaansko kraljevstvo kao gosti (vidi 16. 1), prigrabljuju iznenada vlast, i kad nakon toga kraljevski dvor bježi, osvajaju drugo kraljevstvo pod vrhovnom vlašću hetitske božice Hebe.

68

Page 67: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Značenje imena »Eva« sporno je. U Postanku 3: 20 tumači se Havva kao »majka svima živima«; ali to može lako biti hebreizi-rani oblik božanskog imena Heba, Hebat, Khebat ili Khiba. Ta bo-žica, žena hetitskog boga oluje, prikazana je na kipu isklesanom iz stijene u Hattusasu kako jaše na lavu — što je izjednačuje s Anat — a u huritskim tekstovima pojavljuje se kao jedan od oblika Ištar. Poštovali su je i u Jeruzalemu (vidi 27. 6). Grčko joj je ime bilo Heba, Heraklova supruga-boginja.

Page 68: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

R A J

(a) Stvorivši čovjeka od praha zemaljskog, Bog nasadi rajski vrt istočno od Edena i napuni ga drvećem na kojem su poput plodova rasli blještavi dragulji, a među njima bijaše i Stablo spoznaje dobra i zla. Rijeka koja protjecaše kroz Eden podijeli se kasnije na četiri toka. Pišon navodnjava zemlju havilsku u kojoj ima zlata, mrkocrvenih granata i oniksa; Gihon zalijeva Kuš; Tigris teče dalje od Asirije; a Eufrat je četvrti. Tu smjesti Bog Adama i dopusti mu da prisustvuje Božjem skupu.1

(b) Nakon Adamova izgona Bog postavi kerubine, koje nazi-vahu i »oganj kovitlavih* mačeva«, da straže nad Edenom.2

(c) Neizvjesno je gdje taj zemaljski raj leži: da li u pustinji,3

ili na Gori Božjoj;4 i da li na zapad ili sjever, a ne na istok, od zemlje izraelske. Neki judejski kralj odluči jednom da ga otkrije. Uspevši se navrh gore Lebije, začu odatle zvuk zakovitlanih ma-čeva s one strane jedne rijeke. On spusti svoje dvorjane u riječnu dolinu i kaza im: »Pođite za zvukom!« Ali ni jedan se od njih ne vrati.5

(d) Eden ima sedmorostruka vrata,6 a prva se od njih otvaraju iz spilje Makpele kraj Hebrona. Adam ih je otkrio pokapajući Evu u toj spilji. Dok je kopao, božanski miris zagolica mu nosnice. On stade kopati još dublje u nadi da će ponovo naći svoje izgu-bljeno obitavalište, ali nečiji zaglušan glas zagrmje: »Stani!«7

Adam leži pokopan u istoj spilji; njegov duh i sada čuva vrata u Eden,8 kroz koja prosijava nebesko svjetlo.9 Miris iz Edena je nekada toliko prožimao susjedno polje da ga je Izak odabrao za mjesto molitve.10 Taj se miris također zadržao dvadesetak poko-ljenja na kožnoj odjeći koju je Bog dao Adamu, a koja je silazila s oca na najstarijeg sina.

Drugi tvrde da se prva od sedam vrata u Eden otvaraju na gori Sionu.11

(e) Prvi čovjek poslije Adama koji je živ ušao u raj bio je Henok. Vidio je Stablo života, u čijem hladu Bog često počiva. Njegova ljepota, od zlata i grimiza, nadmašuje sve što je stvo-

* U tekstu Biblije »Stvarnosti« dosljedno se prevodi sa svjetlucavi.

70

Page 69: R. Graves - Hebrejski Mitovi

reno; krošnja mu natkriljuje čitav vrt; a četiri rijeke — od mli-jeka, meda, vina i ulja — izviru mu iz korijenja. Zbor od tri stotine anđela čuva i uređuje taj vrt — za koji, međutim, neki kažu da se ne nalazi na Zemlji već na Trećem nebu. Izak, slije-deći čovjek koji je ušao u nj, proveo je tamo četiri godine u nauku; a kasnije je i njegovu sinu Jakovu dopušteno da uđe u raj. Ali ta dvojica nisu ostavila zapise o tome što su vidjeli.12

(/) Mojsija je u Eden doveo šamšiel, anđeo čuvar Edena, po* kazavši mu, između ostalih čudesa, sedamdeset prijestola za pra-vednike urešenih dragim kamenjem, na nogama od najčišćeg zlata, blještavih od safira i dijamanata. Na najvećem i najskupljem od njih sjedio je Otac Abraham.13

(g) Nijedan smrtnik poslije Mojsija nije nađen dostojnim raja osim Rabbi Jehošue ben Levija, učitelja izuzetne pobožnosti,14 koji je ušao u raj zahvaljujući slijedećem lukavstvu. Kad je doživio visoku starost, Bog naredi anđelu smrti da mu ispuni samrtnu želju. Jehošua nato zamoli da mu bude dopušteno da vidi mjesto koje mu je dodijeljeno u raju, ali prije nego se zaputiše, jedan uz drugoga, zatraži od anđela njegov mač — »da me ti ne bi, kojim nesretnim slučajem, preplašio nasmrt«. Anđeo mu dade mač i kad stigoše do raja on posjedne Jehošuu na rajski zid tako da ga je objahao nogama, rekavši mu: »Pogledaj dolje! Tamo je mjesto koje ti je određeno.«

Jehošua tada skoči sa zida i premda je anđeo dohvatio njegov ogrtač, nastojeći da ga povuče natrag, zavjetova se da će tu ostati. Kad se anđeli iz Božje pratnje potužiše Njemu: »Taj je čovjek nasilno ušao u raj«, On odgovori: »Pođite i raspitajte se je li Jehošua prekršio ijedan zavjet na Zemlji; ako nije, neka onda ostane vjeran i ovome«. Oni pođoše, raspitaše se i izvijestiše: »Održao je svaki zavjet«. — »Neka onda ostane«, presudi Bog.

Anđeo smrti, vidjevši da je nadmudren, zatraži mač koji mu je ukraden. Ali Jehošua mu ga ne htjede dati, znajući dobro da anđeo ne može ući u raj. Tada božanski glas uzviknu: »Vrati mač, jer mu je potreban!« Jehošua odgovori: »Gospodine, učinit ću to ako se zakune da ga neće nikada povući kad Ti uzmeš ne-čiju dušu. Dosad je ubijao žrtve svoje poput zvjeradi, čak i djecu u majčinu krilu«. Anđeo se odreče tih surovih postupaka, a Je-hošua mu vrati mač.

Nato Ilija zapovjedi pravednicima: »Mjesta! Mjesta!« i Jehošua, zašavši dublje u raj, ugleda Boga gdje sjedi među trinaest četa pravednika. Bog zapita: »Jehošua ben Levi, vidje li ikada dugu?« On odvrati: »Gospodaru svemira, kome je u mojim godinama uskraćeno da vidi tako nešto?« Bog se nasmiješi i upita: »Nisi li ti Jehošua ben Levi?« Jer dok živi ijedan odista bogobojazan čovjek na svijetu, duga ne treba više podsjećati Boga na obećanje

71

Page 70: R. Graves - Hebrejski Mitovi

koje je dao u Noino vrijeme, da više nikada neće poplaviti cijeli svijet za kaznu zbog njegove pokvarenosti. Bog je znao da je Jehošua, koji nije vidio ni jednu dugu za cijelog života, izbjegao to pitanje da se ukloni grijehu samosvijesti.

Tada anđeo smrti iznese žalbu mudracu Gamalielu protiv Je-hošue. Gamaliel reče: »Jehošua je dobro postupio! Sada se vrati i reci mu da obiđe Eden i njegove riznice i izvijesti me. Osobito hoću da znam ima li nežidova u raju a djece Izraelove u paklu.«

Anđeo smrti prenje tu poruku, a Jehošua ovako izvijesti Ga-maliela: »Raj ima sedmorostruka vrata. U Prvoj kući nasuprot ulazu nalaze se obraćenici koji sami, svojom slobodnom voljom, dođoše Bogu. Zidovi su joj od kristala, grede od cedrovine, a njome upravlja pravični prorok Obadi ja.

»Druga je kuća slične građe i u njoj su Izraelci pokajnici. Njome upravlja Manasse ben Hizkijahu.

»Treća je kuća od srebra i zlata. Tu raste Stablo života u čijem hladu sjede Abraham, Izak i Jakov, rodozačetnici dvanaest ple-mena, svi Izraelci koji izađoše iz Egipta i čitavo pokoljenje iz vremena lutanja Izraelaca po pustinji. Tu su i kralj David, sin mu Salomon, kao i svi judejski kraljevi — osim Manašea, koji leži u paklu. Moj sije i Aron straže nad tom kućom u kojoj ima lijepih srebrnih posuda, skupocjenih ulja, počivaljki, stolaca, bal-dahina i svijećnjaka od zlata, bisera i dragog kamenja.

Kad ga upitah: 'Za koga se čuva sve to?', kralj David odgovori: 'Za pravednike u Izraelu koji žive u svijetu iz kojeg ti dođe'. A kad ponovo upitah: 'Ima li tu koga od Ezavovih potomaka?', on odvrati: 'Ne, jer ako netko od njih učini dobro djelo, Bog ga nagradi još za života, ali konačno je njegovo nasljeđe pakao; dok među sinovima Izraelovim svatko snosi kaznu za života, ali kasnije dobiva mjesto u raju — ukoliko ne učini da Izrael sagriješi, kako bje s kraljom Manašeom.'

»četvrta je kuća sagrađena od zlata, grede su joj od maslino-vine, a nastamba je pravednika čiji životi bijahu gorki poput ne-zrele masline.

»Peta kuća, kroz koju protiče Gihon, izgrađena je od srebra, kristala, čistog zlata i stakla. Grede su joj od zlata i srebra, a mirisima libanonskim prožeta je svaka dvorana. Tu vidjeh sre-brne i zlatne počivaljke, mirisne mirodije, s crvenim i purpurnim tkaninama koje je satkala Eva; i skrletnu pređu i kostrijet što je upredoše anđeli; a tu stanuje i Davidov sin Mesija, i Ilija. Kad me Mesija upita: 'Kako provode vrijeme sinovi Izraelovi u svijetu iz kojeg ti dođe?', odgovorih: 'Spremajući se svakog sata za Tvoj dolazak'. Nato on zaplaka.

»U šestoj su kući oni što umriješe vršeći dužnost prema Bogu. »U Sedmoj su kući oni što umriješe od žalosti zbog grijehova

izraelskih«.15

72

Page 71: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(h) Ima ih koji kažu da žitelji raja dube na glavi i hodaju na rukama; kao što čine svi mrtvi. Ako čarobnjak dozove duh umr-loga bajanjem, on se uvijek prikaže naopako; ukoliko nije dozvan po kraljevskom naređenju — kao što vještica iz En-Dora dozva Samuela na šaulovu zapovijed — kada stoji na nogama da bi pokazao poštovanje prema kraljevskoj ličnosti.16

(i) Kad je Adam bio izagnan iz Edena, Bog mu je dozvolio da ponese neke mirodije, to jest šafran, nard, mirisno lišće i cimet; također nešto rajskog sjemenja i sadnica voćaka za vlastitu upotrebu.17

Moj sije je izgradio šator zavjetni drvom koji je Adam iznio iz raja.18

1. Postanak 2: 8—14; Ezek. 28: 13. 2. Filon, De mundi opif. 60. 3. Iza. 51: 3; Joel 2: 3. 4. Ezek. 28: 16. 5. šet b. Jefet, Hem'at ha-Hemda 14a. 6. BHM, 2: 52; Jalqut, Gen. 20; Žohar Hadaš, str. 41. 7. Žohar Hadaš, Midraš Ruth, str. 158 (početne riječi: »veamar R.

Rahumaj«). 8. Žohar Hadaš, str. 41. 9. Žohar, Postanje 250b.

10. Žohar, Izlazak 39b. 11. Gen. Rab. 744; PRE, gl. 20. 12. Perek šira; Midraš šir 42a; Seder Gan Eden 132—133, 194; usp.

staroslavenski Enoh (2 Enoh), gl. 8; Apok. Mosis, gl. 37; Jalqut Šir 982.

13. Wertheimer, Bate Midrašot 1: 284—285. 14. B. Ketubot 77b. 15. BHM, 2: 28—30, 48—50. 16. Postanak 24: 65; Tanhuma Buber Lev. 82; Lev. Rab. 26.7; i srednje-

vjekovni izvori koje navodi Ginzberg u LJ, V. 263. 17. Apok. Mosis, gl. 29; Adamschriften 16; Mid. Tehillim 445, op. 66. 18. Jošua b. Šu'aib, Derašot al haTora, Carigrad, 1523, završetak Te-

rume; odnosi se na Izlazak 26: 15 i dalje.

*

1. O porijeklu pojma o raju zajedničkog Evropi, Istoku, Sred-njoj i Sjevernoj Americi i Polineziji — vidi poglavlje 12.

2. Adamov zemaljski raj, Edenski vrt, nagađanja su najprije smjestila na »Goru Božju«, planinu Safon u Siriji; zatim u He-bron, nekad najplodniju dolinu u južnoj Palestini i poznatu po svojem svetilištu i proročištu; zatim u Jeruzalem, nakon što je kralj David preselio u taj grad svoju prijestolnicu iz Hebrona; a za vrijeme babilonskog sužanjstva u dno Perzijskog zaljeva — u deltu koju su navodnjavala četiri glavna riječna toka: Tigris, Eufrat, Hoasp i prokop Pallakopas. Riječi u Postanku 2: 8 — »I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu«, i 2: 10 — »Rijeka je

73

Page 72: R. Graves - Hebrejski Mitovi

izvirala u Edenu i natapala vrt«, izazvale su zemljopisnu zbrku. Neki su shvaćali »Eden« kao središnji dio vrta; drugi kao pod-ručje koje okružuje vrt. Zbog dalje pometnje neki su babilonski Židovi poistovetili Eden sa Bet Edenom (Amos 1:5; Ezek. 27: 23), to jest s Bit Adinijem iz asirskih natpisa, koji je bio na vrhuncu razvoja u desetom i devetom stoljeću pr. n. e. Bet Eden je ležao u Armeniji, gdje su, kako se pretpostavljalo, izvirali ne samo Eufrat i Tigris nego i Nil — tako je mislio i Aleksandar Veliki — i Oront (Pišon?), koji je glavna rijeka Havile (Sjeverne Sirije?), kao što je Nil glavna rijeka Egipta (Kuša). Josip i Septuaginta (Jer. 2: 18) izjednačuju Gihon s Nilom. Neki tumače naziv Ha-vila kao Srednju Arabiju, iako u njoj nema rijeka, budući da se Havila pojavljuje u Postanku 10: 7 i 27 kao sin Kušev, i potomak šemov preko Joktana.

3. Homer jednako povezuje raj s nagradama i kaznama u Odi-seji (IV. 564), opisujući Elizejske poljane:

»Gdje je svijeta kraj, plavokosi gdje je Radamant, I gdje najlakši život imadu, koji su tamo. Snježnoga pometa ondje, oluje nema ni zime, Nego Okean vazda vjetriće onamo pušta Zefirske, koji zujeć popiruju i ljude hlade.. .«*

Radamant je bio jedan od sudaca pakla. Prema Josipu, eseni** s obale Mrtvog mora također su vjerovali da pravednici odlaze poslije smrti u zapadne krajeve, gdje ih ne smeta kiša, mraz ili žega, već stalno uživaju u svježem povjetarcu s mora. Ali grešnici su zatvoreni u mračnom, ledenom paklu i tamo trpe vječne muke — kao u grčkom Tartaru.

O odsutnosti svih Ezavovih potomaka iz raja vidi 38. 5 i 40. 3. 4. »Gora Lebija« znači »Lavičina gora«. Njeno je mjesto nepo-

znato. Dva keruba koji su stražili nad Edenom s uskovitlanim [plamenim] mačevima bile su vjerojatno svastike (ognjena kola) naslikane na vratima kao upozorenje ljudskom rodu da je vrt pod tabuom.

5. Jehošua ben Levi bio je vođa rabinske škole u Lidi početkom trećeg stoljeća n. e. i junak mnogih poučnih pričica.

* Prijevod Tome Maretića. ** Eseni, pripadnici jedne židovske religiozne sekte koja je — uz farizeje i saduceje

— bila jedna od najbrojnijih. Prve vijesti o esenima potječu iz 2. st. pr. n. e. Socijalni odnosi esena pokazuju tip primitivnog komunizma: sva dobra i prihodi dijele se pod-jednako među sve pripadnike općine. Poštuju obred umivanja i osuđuju žrtve, a inten-zivno se bave tumačenjem svetih knjiga. Novi podaci o njihovu djelovanju dobiveni su 1947. god. kad je u spiljama doline Kumran (zap. od Mrtvog mora) pronađen veći broj glinenih ćupova koji su sadržavali hebrejske rukopise.

74

Page 73: R. Graves - Hebrejski Mitovi

6. Pojava mrtvih s glavom naniže vjerojatno je izvedena iz shva-ćanja da duhovi zauzimaju pretporodni položaj u nadi da će se ponovo roditi (vidi 36. a, završetak).

7. Osvrt na stariju verziju mita o raju iz Postanka nalazimo, izgleda, i u Jobu (15: 7—8):

Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao? Zar si tajne Božje ti prisluškivao, I mudrost čitavu za se prisvojio?

Prema tom odlomku, Adam se rodio prije nego što su nastali bregovi, prisustvovao je skupovima Božjim i, težeći za još većom slavom, ukrao je mudrost — učinivši time vlastitom voljom ono što su ga, u verziji iz Postanka, nagovorile da učini Eva i lukava zmija. Njegova krađa podsjeća na grčki mit o titanu Promete ju koji je ukrao s neba vatru na dar ljudskom rodu, kojeg je sam stvorio, zbog čega ga je svemoćni Zeus strahovito kaznio.

Page 74: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

P R V I G R I J E H

(a) Bog je dopustio Adamu i Evi, njegovoj ženi, da jedu voće sa svakog stabla u Edenu osim sa Stabla spoznan ja dobra i zla, jer bi okusiti pa čak i dotaknuti to voće značilo smrt. Zmija koja bijaše tamo lukavo upita Evu: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« Ona odgovori: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je na-sred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!« Zmija uzviknu: »Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.« Tako je Eva nago-vorena da okusi to voće i navede Adama da i on to učini.1

(b) Okusivši od tog voća, Adam i Eva se pogledaše i, shvativši odjednom da su goli, nakidaše smokvina lišća i spletoše pregače od njega. Začuše kako Bog ide vrtom u predvečerje i sakriše se među drveće. Bog zazva: »Adame!« i opet: »Adame, gdje si?« Adam proviri iz svojeg skloništa i reče: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.«

»Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla sa kojeg sam ti zabranio jesti?« Adam odgovori: »žena koju si stavio uza me — ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.« Bog se okrenu Evi: »Nesretnice, što si to učinila?« Ona uzdahnu odgovorivši: »Zmija me prevari«. Bog prokle zmiju: »Po trbuhu puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«2

Tada on prokle Evu: »Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodarit nad tobom.«

(c) Nakon toga udari i Adama prokletstvom: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! — evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti, dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio — prah si, u prah ćeš se i vratiti.«3

76

Page 75: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(d) Kako su pregače od smokvina lišća bile odviše slabe za tako težak rad, Bog milostivo načini Adamu i Evi odjeću od krzna. Ali u sebi reče: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas — znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!« Nato Bog izagna Adama iz raja, postavivši na istočna vrata kerubine i »plameni mač koji se svjetlucao« da mu prepriječe put.4

(e) Zmija je grubo pritisla Evu o Stablo spoznanja i rekla joj: »Nisi umrla dotaknuvši ovo stablo, pa nećeš ni ako okusiš roda s njega!« Dodala je: »Svim pređašnjim stvorovima vladaju oni što dođoše posljednji. Ti i Adam, posljednji od svih stvoreni, vla-dari ste svijeta; okusite stoga i steknite mudrost, da Bog ne po-šalje nova bića da vam preotmu vlast!« Kad Evi ramena dotakoše stablo, ona ugleda gdje joj se približava Smrt. »Sad moram umrijeti«, zajeca, »a Bog će dati Adamu novu ženu! Da ga na-govorim da okusi kao i ja, tako da, ako moramo umrijeti, umre-mo zajedno; a ako ne, zajedno ćemo živjeti«. Ona otrgnu plod i okusi od njega, zatim mol jaše Adama sa suzama dok i on ne pristade da okusi.5

(/) Poslije Eva nagovori sve životinje i ptice da okuse plod — to jest sve osim razboritog feniksa koji je sačuvao besmrtnost.6

(g) Adam se divio Evinoj nagosti: jer s nje bijaše spala pre-krasna vanjska koža, ovoj od svjetlosti gladak poput nokta.7 Ipak, iako ga je očarala ljepota njena unutarnjeg tijela, blistava poput bijela bisera, on se tri sata odrvavao napasti da okusi plod i postane kao ona, sve vrijeme držeći plod u ruci. Naposljetku reče: »Eva, neka radije umrem nego da te nadživim. Ako smrt dođe po tvoj duh, Bog me ne bi nikada mogao utješiti drugom ženom, ravnoj tebi ljepotom!« Rekavši tako, okusi plod i vanjska koža od svjetlosti spade i s njega.8

(h) Neki drže da je Adam, okusivši plod, dobio dar proročan-stva;9 ali kad je pokušao natrgati lišća sebi za pregaču, otjera ga drveće uzvikujući: »Nosi se, lopove, koji nisi poslušao svog Tvorca! Od nas nećeš dobiti ništa!« Stablo spoznanja pusti ga ipak da uzme što je htio — to jest smokvino lišće — odobravajući mu što je izabrao mudrost umjesto besmrtnosti.10

(i) Drugi opisuju Stablo spoznanja kao golemu vlat žita, višu od cedra; ili kao lozu; ili limunovo drvo, čijim se plodom služe za Svetkovinu sjenica. Ali prema Otkrivenju Enohovu bijaše to datuljina palma.

(/) Kako neki drugi kažu, odjeća koju je Bog dao Adamu i Evi bijaše poput tanka egipatskog platna iz Bet Šeana što se pripija uz tijelo.12 Prema drugima, opet, ta je odjeća bila od kozje kože, kože kunića, kavkaske vune, devine dlake ili svlaka zmije koja je zavela Adama i Evu.13 A drugi kažu da je Adamova odjeća

77

Page 76: R. Graves - Hebrejski Mitovi

bila halja Velikog svećenika, koju je on ostavio šetu, a ovaj Me-tušalahu, čiji nasljednik bijaše Otac Noa. Mada je trebalo da njegov prvenac Jafet naslijedi tu odjeću, Noa je predvidio da će se djeca Izraelova izroditi od šema, pa ju je zato povjerio njemu. Šem je dao odjeću Abrahamu, koji ju je kao omiljeni Božji sluga mogao tražiti s istim pravom kao da je prvenac; Abraham Izaku; Izak Jakovu. Odjeća je zatim prešla na Rubena, Jakovljeva prvo-rođenog sina; i tako se to nasljeđe nastavljalo, s koljena na ko-ljeno, sve dok pravo prinošenja žrtava nije Mojsije oduzeo prvo-rođenom iz Rubenove kuće i dao ga Aronu iz plemena Levijeva.14

(k) Adam i Eva bijahu izagnani iz Edena na Prvi petak, na dan kad su oboje stvoreni i kad sagriješiše. Na Prvu subotu Adam se odmori i pomoli Bogu za milosrđe. Potkraj tog dana on pođe na gornji tok Gihona, najsnažnije rijeke od svih, i učini tamo po-koru od sedam tjedana, stojeći u rijeci tako da mu voda dosezaše do brade, sve dok mu tijelo ne omakša poput spužve.15

(/) Poslije dođe jedan anđeo da pomogne Adamu, i on nauči Adama da se služi mašicama i kovačkim maljem; i kako da uprav-lja volovima da ne zaostane u oranju.16

1. Postanak 3: 1—6. 2. Postanak 3: 7—13. 3. Postanak 3: 14—19. 4. Postanak 3: 20—24. 5. PRE, gl. 13; Gen. Rab. 172—174; B. Sanhedrin 29a; Adamschriften,

28. 6. PRE, gl. 14; Gen. Rab. 196. 7. Isti izvori kao u prethodnoj opaski. 8. Adamschriften, 28—29. 9. Gen. Rab. 200—201; Jalqut Gen. 34.

10. Gen. Rab. 139—142. 11. Isti izvori kao u prethodnoj opaski, i Ginzberg LJ, V. 97—98. 12. Gen. Rab. 196; Tanhuma Buber Gen. 17—18. 13. Isti izvori kao u prethodnoj opaski. 14. Tanhuma Buber Gen. 133; Num. Rab. 4.8. 15. Jalqut Gen. 34. 16. Adamschriften, 24, 33.

*

1. Neki elementi mita o Prvom grijehu iz Postanka vrlo su drev-ni; ali po svom sastavu mit pripada kasnim razdobljima, a mje-stimično čak ostavlja dojam grčkog utjecaja. Ep o Gilgamešu, za čiju se najraniju verziju može reći da je nastala oko godine 2000. pr. n. e., opisuje kako je sumerska božica ljubavi Aruru stvorila od gline plemenito ali divlje biće po imenu Enkidu, koje je paslo za-jedno s gazelama, napajalo se uz divlja goveda i igralo s pliskavi-cama — sve dok ga jedna svećenica koju je k njemu poslao Gil-gameš nije uputila u tajne ljubavi. Mada je bio mudar poput boga,

78

Page 77: R. Graves - Hebrejski Mitovi

sad su ga izbjegavali divlji stvorovi; i svećenica mu stoga pokri golotinju dijelom svoje odjeće i dovede ga u grad Uruk, gdje on postade krvni pobratim junaku Gilgamešu. Kasnije Gilgameš kre-nu u potragu za biljkom besmrtnosti. Ušao je u mračni prorov dvanaest milja dug i izišao na drugoj strani u rajski vrt s drve-ćem na kojem su visili dragulji, a koji je pripadao Siduri, boginji mudrosti. Ne prihvaćajući poziv boga sunca da ostane, Gilgameš krenu uporno dalje, sve dok ne sazna od Utnapištima (sumerskog Noe) da biljka koju traži — nalik krkavini — raste duboko pod morem. Gilgameš priveza kamenje za noge, spusti se u dubinu, nađe tu biljku i sretno se vrati s njom; ali mu je ukrade jedna zmija kad je bio na nekom izvoru slatke vode. On se žalosno po-miri s time da mora umrijeti.

2. Adam zove Evu »mati svima živima« (Postanak 3: 20), što je i naziv te iste boginje ljubavi Aruru, ili Ištar; a ona ga daruje mudrošću, isto kao što je Arurina svećenica nadarila Enkidua. Ali otkako je babilonska legenda o Marduku kao tvorcu svijeta, više stoljeća prije toga, zamijenila sumersku legendu o boginji Aruru kao stvarateljici svijeta, u židovskoj legendi tvorac svijeta kažnja-va Evu zato što je navela nevinog Adama u grijeh.

3. Još jedan izvor opisa Prvog grijeha iz Postanka je akadski mit o Adapi, nađen na pločici iz Teli Amarne, prijestolnice faraona Ehnatona. Adapu, sina Ee, babilonskog boga mudrosti, napala je u Perzijskom zalivu Olujna ptica dok je lovio ribu za očeve sve-ćenike, a on joj je slomio krilo. Pokazalo se da je ta ptica bila Južni vjetar. Ea pozva Adapu da objasni svoj nasilni postupak i upozori ga da će mu, zato što se zamjerio Anuu, kralju neba, bo-govi ponuditi jelo i piće smrti, koje mora odbiti. Ali Anu, saznavši za to odavanje tajni, nadmudri Eu ponudivši Adapi kruh života i vodu života, a kad ih je ovaj odbio po očevu naređenju, vrati ga ljutito na zemlju kao tvrdoglava smrtnika. U tom mitu sadržana je tema zmijine opomene Evi: da joj nije rekao istinu o svojstvi-ma zabranjenog voća.

4. Još jedan mogući izvor prikaza Prvog grijeha u Postanku je drevni perzijski mit: Mešija i Mešijane žive isprva samo od voća, ali ih tada zloduh Ahriman nagovara da zanijekaju Boga. Oni gube čistoću, obaraju drveće, ubijaju životinje i čine druga zla.

5. Prema mitu s Krete, koji navode Apolodor i Higin, i lidijskom mitu koji spominje Plinije, zmije su znale za biljku besmrtnosti.

6. Verzija iz Postanka, koja prikazuje zemljoradnju kao kletvu kojom je čovjek udaren zbog Evine radoznalosti i nepokornosti, mitološki izražava iskonsko sredozemno gledanje na fizički rad (čiji je simbol i primjer obrada tla) kao na čistu i neizbježnu te-gobu. Jednako gledanje susrećemo i na Srednjem istoku, i to ne

79

Page 78: R. Graves - Hebrejski Mitovi

samo kod nomada koji smatraju felahe »robovima tla« nego i kod najvećeg dijela samog poljoprivrednog stanovništva. Na njega na-ilazimo, i prije nego je opis postanka svijeta poprimio konačni oblik, i kod jednog ogorčenog grčkog zemljoradnika, Hesioda, koji je prvi od svih pisaca smatrao zemljoradnju za zlo kojim su ne-milosrdni bogovi udarili ljudski rod. Sasvim različite nazore izra-žava grčki mit o Triptolemu, koga Demetra nagrađuje zbog nje-gova oca uputivši ga u tajne zemljoradnje, koje on naučava po cijelom svijetu vozeći se u kolima sa zmijskom zapregom.

7. Eden kao spokojno ladanjsko utočište, u kome čovjek mirno živi među divljim životinjama, ne susrećemo samo u mitu o En-kiduu nego i u grčkim i latinskim legendama o Zlatnom dobu, i moramo ga razlikovati od draguljima urešenog raja koji su po-sjetili Gilgameš i Izaijin Helel (vidi 8. a). Zemaljski raj predstavlja čežnju zasićenog stanovnika grada za jednostavnim radostima se-oskog života, ili potištenog radnika za nevinim uživanjem u voću iz djetinjskih dana; nebeski se raj doživljava u shizofrenom tran-su, izazvanom asketizmom, poremećajima unutarnjeg izlučivanja ili upotrebom droga koje stvaraju priviđenja.

8. Nije uvijek moguće ocijeniti koji je od tih uzroka izazvao mistična priviđenja, recimo, Ezekielova, »Enohova« [Henokova], Jakoba Boehmea, Thomasa Trahernea i Williama Blakea. Međutim, draguljima okićeni vrtovi užitka obično se u mitovima povezuju s jedenjem ambrozije zabranjene smrtnicima; a to ukazuje na neku halucinogenu drogu ograničenu na uzak krug sljedbenika kome ona pruža doživljaj božanskog zanosa i mudrosti. Ali Gilga-mešovo spominjanje krkavine vjerojatno služi samo zavaravanju — drevni mistici jeli su njen plod ne kao podražaj za maštu nego kao blago sredstvo za čišćenje prije toga. Za somu, indijsku am-broziju, govori se da se još uvijek potajno upotrebljava među brahmanima.

9. Svim vrtovima užitka prvotno su upravljale božice; prelaskom s matrijarhata na patrijarhat preotimaju ih muška božanstva. Go-tovo je uvijek prisutna zmija. Tako je u grčkoj mitologiji vrt Hesperida, čije jabuke rađaju zlatnim plodom, čuvala zmija La-don, a vrt je bio u posjedu Here prije nego je postala Zeusovom ženom, iako je njen neprijatelj Heraklo napokon usmrtio Ladona uz Zeusovo odobrenje. Dragim kamenjem iskićen sumerski raj u koji se Gilgameš uputio bio je vlasništvo Siduri, boginje mudro-sti, koja je postavila boga sunca šamaša za čuvara vrta; u kasni-jim verzijama toga epa šamaš je snizio Siduri na položaj obične »krčmarice« u obližnjoj gostionici. Indra, vodeći arijski bog, pre-uzeo je, čini se, novi oblik some od indijske boginje-majke koja se javlja pod raznim imenima.

80

Page 79: R. Graves - Hebrejski Mitovi

10. Raj čije su tajne nedavno otkrivene je Tlalćcan u Meksiku — sliku kojega reproduciraju Heim i Wasson u Les Champignons Hallucinogenes du Mexique iz freske u Tepantitli. Na njoj se vidi duh koji, s granom u ruci, lije suze radosnice ulazeći u voćnjak s fantastično šarenim i živopisnim voćkama i cvijećem koji na-tapa rijeka puna ribe koja izvire iz usta božanske krastače. To je bog Tlaloc, koji potpuno odgovara grčkom Dioniziju a kojeg je njegova sestra Chalcioluthlicue učinila suvladarom nad njezinim rajem. U prednjem dijelu slike nalaze se kanali za navodnjavanje nad kojima se sastaju četiri gljive u obliku križa koji pokazuje četiri strane svijeta. Iza duha diže se pjegava zmija — Tlaloc u drugom obličju; nad svima lebde živopisni zmaj i golemi šareni leptiri. Halucinogena droga koja je izazvala to priviđenje bila je otrovna gljiva koja se još uvijek jede prigodom nekih obreda u nekoliko meksičkih pokrajina. Psilocybin, aktivni agens u gljivi, psihijatri danas smatraju, zajedno s lisergičnom kiselinom i me-skalinom, jednim od glavnih psihodelotika — »razotkrivača čovje-kove unutarnje ličnosti«.

11. Halucinogene gljive dobro su poznate po cijeloj Evropi i Aziji. Neke vrste, koje ne gube svoja otrovna svojstva kad se pri-preme za jelo, stavljale su se, po svemu sudeći, u svete kolače koji su se jeli prilikom grčkih misterija; a isto tako i prigodom miste-rija kod Arapa, jer se arapski korijen ftr javlja u riječima sa zna-čenjem »otrovna gljiva«, »žrtveni kruh« i »božanski zanos«. Per-zej se zaputio u draguljima okićen vrt Hesperida, uz pomoć Atene, boginje mudrosti, i kasnije je, kako kaže Pauzanija, podigao Mi-kenu i nazvao je u čast gljive koju je našao da raste na tom mje-stu, s kojeg je istjecalo jezerce. Sličnost indijskog raja sa spome-nutim rajevima ukazuje na to da je soma sveta gljiva koja se skriva u jelo i piće — a ne, kako drži većina autoriteta, vrsta mlječike; a drevno kinesko štovanje »gljive mudrosti« moglo bi potjecati iz sličnog kulta.

12. Žarku ljubav između Enkidua i svećenice, iako ispuštenu iz Postanka, sačuvao je jedan komentator Talmuda prema kome Adam želi radije smrt nego da se rastane od Eve. Ipak mit o prvom grijehu dopušta muškarcu da okrivljuje ženu za sva zla koja ga snađu, da je prisiljava da radi za njega, da je isključi iz vjerskih časti i odbije njene savjete o moralnim problemima.

13. Uživači ambrozije imaju često osjećaj savršene mudrosti, koji proizlazi iz punog usklađivanja njihovih duševnih sila. Kako »znanje dobra i zla« na hebrejskom znači »znanje svega, i dobrog i zlog«, a ne odnosi se na dar moralnog izbora, »stablo života« je možda jednom bilo biljka domaćin na kojoj su rasle posebne ha-lucinogene gljive. Breza je, na primjer, domaćin gljive amanita muscaria koju su jela neka paleosibirska i mongolska plemena.

6 Hebrejski mitovi 81

Page 80: R. Graves - Hebrejski Mitovi

14. Na dodatak epizodi o Adamovoj pokori nailazimo u irskoj poemi Saltair na Rann iz desetog stoljeća, zasnovanoj na ranijem sirijskom Životu Adama i Eve, koji očito ima hebrejske izvore: on posti u Jordanu, ne Gihonu, u vodi do brade, a kao nagradu Bog dopušta da ga Rafael uputi u neke mistične tajne. Po tom tekstu, Bog je stvorio Adama u Hebronu, što je možda verzija mita iz vremena prije babilonskog izgnanstva. Prema nekim bi-zantskim piscima Adam se pokajao tek u svojoj šestotoj godini.

15. Vjerovanje da je zmija neprijatelj muškarčev i ženin vrlo je rasprostranjeno (vidi 13 i 14).

Page 81: R. Graves - Hebrejski Mitovi

13

SAMAELOVA POBJEDA

(a) Neki kažu da je Edenska zmija bila prerušeni Sotona: to jest arhanđeo Samael. On se pobunio Šestog dana, tjeran nesuz-drživom zavišću na Adama koga su po Božjem naređenju morali štovati svi stanovnici neba. Arhanđeo Mihael se odmah pokorio, ali Samael reče: »Neću se klanjati bićima nižim od sebe! Kad je Adam stvoren, ja sam već bio savršen. Neka se on radije klanja meni!« Samaelovi se anđeli suglasiše s time, a Mihael ih opomenu: »Čuvajte se gnjeva Gospodnjeg!« Samael odvrati: »Ako On pokaže gnjev, postavit ću prijesto povrh zvijezda i proglasiti se višim od svih.« Tada Mihael zbaci Samaela s neba na zemlju, gdje on ipak i dalje kovaše urote protiv Božje volje.1

(b) Drugi kažu da se Samael, kad su se drugi anđeli pokorno poklonili pred Adamovim nogama, ovako obratio Bogu: »Gospo-daru svemira, stvorio si nas od blistavila svog sjaja. Zar da se onda klanjamo stvoru načinjenom od praha zemaljskog?« Bog od-govori: »Ali taj stvor, premda je načinjen od praha zemaljskog, nadmašuje vas mudrošću i shvaćanjem.« Samael mu dobaci iza-zov: »Iskušaj nas!« Bog reče: »Stvorio sam životinje, ptice i stvo-rove što gmižu. Siđi i poredaj ih u niz; i ako im uspiješ nadjenuti imena koja bih im i ja dao, Adam će se pokloniti tvojoj mudrosti. Ali ako ti ne pođe za rukom, a on uspije, tada ćeš se ti morati klanjati njegovoj mudrosti.«

U Edenu se Adam pokloni Samaelu misleći za njega da je Bog. Ali Bog ga podiže na noge i zapita Samaela: »Hoćeš li ti prvi ka-zati imena ovih životinja, ili Adam?« On odvrati: »Ja ću, jer sam i stariji i pametniji.« Nato Bog postavi pred njega volove i upita: »Kako se ovi zovu?« Kad je Samael umjesto odgovora šutio, Bog skloni volove i dovede devu, a za njom magarca, ali Samael nije ni njima znao imena.

Tada Bog uli shvaćanje Adamu u srce i tako mu govoraše da je prvo slovo svakog pitanja ukazivalo na ime životinje. Tako stavi pred njega volove i zapita: »Vidiš li ove, Adame? Kako im je ime?« Adam odgovori: »Volovi«. Bog mu zatim pokaza devu i upita: »Da li znaš ime ovoj?« Adam odgovori: »Deva«. Na kraju mu bog p o kaza magarca: »Možeš li mi reći i za ovog kako se zove?« Adam odgovori: »To je magarac«.

6* 83

Page 82: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Kad Samael opazi da je Bog prosvijetlio Adama, povika ljutito. »Povika li?« zapita ga Bog. »Kako da ne vičem«, odvrati Samael, »kad si me stvorio iz sjaja svoga, a kasnije nadario shvaćanjem stvora stvorena od praha zemaljskog?« »

Bog reče: »0 zli Samaelu, čudi li te Adamova mudrost? A on će sada predskazati sve svoje potomstvo, i kazati svačije ime sve do Zadnjih dana!«2 Rekavši to, On zbaci Samaela i anđele njegove sljedbenike s neba. Samael se uhvati Mihaelu za krila i bio bi povukao i njega sa sobom da se Bog nije umiješao.3

(c) Neki tvrde da Sotona nije bio Samael, nego Vladar tmine volovskog lika koji se opro Božjoj volji za stvaranjem i prije nego je On naredio »Neka bude svjetlost!« Kad je Bog rekao: »Odlazi! Ja ću stvoriti svoj svijet od svjetlosti!«, Vladar tmine zapita: »Za-što ne od tmine?« Bog odvrati: »Pazi da te ne skršim povikom!« Vladar tmine, ne želeći da se prizna slabijim od Boga, pretvori se da je gluh. Nato ga Bog porazi povikom, kako mu je zaprijetio.4

Samaela i njegove anđele izagnaše u mračnu podzemnu tamnicu, u kojoj i sada čame, upalih obraza, zauvijek zatvorenih usta; i sada ih zovu Stražari.5 U Zadnjim danima Vladar tmine proglasit će se ravnim Bogu i tvrdit će da je sudjelovao u stvaranju svijeta, hvališući se: »Bog je stvorio nebo i svjetlost, ali ja načinih tamu i bezdan!« Uz njega će pristati njegovi anđeli; ali oganj pakleni ugasit će njihovu oholost.6

1. Vita Adae XIII, 1—16; usp. Hebr. 1, 6; Otkr. 12: 7—9; 20: 1—7. 2. Berešit Rabbati, 24—25. Usp. Gen. Rab. 155—156, gdje su Adamovi

suparnici anđeli poslužnici. 3. PRE, gl. 27; Berešit Rabbati, 70. 4. Pesiqta Rabbati 95a, 203a; Yalqut Reubeni ad Gen. I. 3 sv. I, 19. 5. 2 Enoh 18: 1—6; usp. i gl. 7. 6. Mid. Alfabetot 434.

*

1. »Samael«, premda se za to ime kaže da znači »Božji otrov«, vjerojatnije je kakofemija za »Šemal«, sirijsko božanstvo. U he-brejskoj mitologiji Samael zauzima nejasan položaj, istovremeno kao »glavar svih sotona« i kao »najveći vladar na nebesima« koji upravlja anđelima i planetarnim silama. Naziv »Sotona« (»neprija-telj«) poistovećivao ga je s Helelom — »Luciferom, sinom Zori-nim«, isto tako palim anđelom — i sa zmijom koja je u Edenskom vrtu skrivila svojim lukavstvom Adamov pad. Neki Židovi (Ginz-berg, LJ, V. 85) smatraju isto tako da je ona snovala da stvori drugi svijet, što je poistovećuje s gnostičkim »Kosmokratorom« ili »Demiurgom«. Orfički grčki Kosmokrator Ofiont, ili Ofionej, bio je također zmija (vidi 1. 10).

84

Page 83: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Adamovo pogađanje imena životinja je priča za čiju je osnovu možda poslužio mit o stvaranju alfabeta: prvo i treće hebrejsko slovo su, naime, alef i gimmel, to jest »vol« i »deva«.

3. U to da je tmina (hošekh) postojala davno prije stvaranja svijeta, ne samo kao odsutnost svjetlosti nego kao pozitivni entitet, vjerovali su svi narodi Srednjeg istoka i Sredozemlja. Grci su go-vorili o svojoj »Noći Materi«; stari Židovi o svojem »Vladaru tmi-ne«, povezujući ga s Tohuom (vidi 2. 3) i smještajući ga na sje-ver. Povik kojim je Bog nadvladao tog vladara podsjeća na Panov povik, kad je taj, prema Apolodoru, savladao Tifona: neman čija su krila zasjenjivala sunce, a koji je isto tako živio na sjeveru, na gori Safonu (vidi 8. 3).

4. Naziv »Stražari« (egregorikoi na grčkom), kako su u crkve-noslavenskom Otkrivenju Enohovu nazvani Sotonini anđeli, čini se da potječe od dviju aramejskih riječi: irin, kojom se u Dan. 4: 10, 14, 20 označavaju anđeli, i qaddišin, »oni koji su sveti«. Bliži bi prijevod bio »anđeli čuvari«, što se slaže i s njihovom djelatnošću i značenjem njihova imena. Prema Midraš Tehillim o Psalmu 1, ir se odnosi na božanstvo Elou.

Page 84: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

R O Đ E N J E ABELA I KAJINA

(a) Neki kažu da se Samael prerušio u- zmiju i, navevši iz osvete čovjeka da okusi sa Stabla spoznanja, začeo Kajina s Evom, čime je oskvrnuo sve potomke što su se kasnije izrodili od nje i Ada-ma. Tek kad su sinovi Izraelovi stali pod gorom Sinaj em i primili Zakon iz Mojsijevih ruku ta je kletva napokon uklonjena. Na dru-gim narodima ona još uvijek leži.1

(b) Prema drugima, Samael nije legao s Evom prije Adama. Bog isprva htjede da Samael vlada svijetom, ali ugledavši Adama i Evu gdje vrše obljubu, goli i bez srama, postade ljubomoran. On se za-reče: »Uništit ću Adama, oženiti se Evom i biti istinskim vlada-rom.« Pričekavši dok Adam ne obljubi Evu i zaspa, on ga zamijeni. Eva mu se poda i zače s njime Kajina.2

Ali ona se uskoro pokaja zbog svoje nevjernosti i uskliknu uz suze: »Jao, Adame, sagriješila sam! Otjeraj me od tvojeg svijetlog lika. Poći ću na zapad da tamo dočekam smrt.« Tri mjeseca poslije toga, došavši do oceana, Eva nakupi granja i sagradi kolibu. Kad je obuzeše trudovi, ona se pomoli Bogu da je riješi, ali bezuspješ-no, i preosta joj samo da se obrati suncu i mjesecu da jave Adamu o njenoj nevolji na svojem idućem ophodu oko zemlje prema isto-ku. To oni učiniše. Adam požuri da se nađe Evi pri ruci i, zate-kavši je još u trudovima, pridruži svoje molitve njenima. Bog upu-ti na zemlju dvanaest anđela i dvije vrline, pod vodstvom Miha-elovim, koji stadoše Evi o desnu, milujući joj lice i grudi dok se nije porodila.3

(c) Budući da se novorođenom Kaj inu lice sjalo anđeoskim sja-jem, Eva spozna da mu Adam ne bijaše ocem i uzviknu bezazleno: »Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!«4

(d) Drugi objašnjavaju Kajinovo ime time što je on stao na noge čim se rodio, otrčao i donio pšeničnu vlat davši je Evi, koja ga je nakon toga nazvala Kajin, što znači »vlat«.5

(e) Poslije toga Eva rodi drugog sina koga nazva Abel, što znači »dah« ili, kako neki kažu, »taština« ili »tuga«, predskazujući nje-gov rani nesretni završetak.6 Taj joj je nagovještaj došao u snu: prikazao joj se Kajin kako pije Abelovu krv i odbija njenu ža-losnu molbu da joj ostavi nekoliko kapi. Kad je Eva ispričala 85

Page 85: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Adamu o svom snu, on reče: »Moramo razdvojiti sinove.« Zato je Kajin odrastao kao poljodjelac, a Abel kao stočar; a obojica živ-ljahu u zasebnim kolibama.7

(/) Ima ih, međutim, koji vjeruju da su Kajin i Abel začeti kao blizanci od oca Adama i majke Eve; i da je njihovo začeće jedno od čudesa što se dogodiše šestog dana. Prvog sata Bog sabra Ada-mov prah; drugog sata Adam postade nepomičan zemljani lik; trećega mu se istegnuše udovi; četvrtoga Bog udahnu u nj duh svoj; petoga on stade na noge; šestoga nadjene ime svakoj živo-tinji; sedmoga mu Bog dade Evu; osmoga »dvoje legoše, a četvoro nastadoše« — jer Kajin i Abel bijahu blizanci, smjesta začeti; de-vetog sata Adamu bje zabranjeno da jede ploda sa Stabla spozna-nja; desetog sata on zgriješi; jedanaestog bje kažnjen; a dvanae-stog izagnan iz Edena.8

(g) Drugi opet drže da je plod prve obljube između Adama i Eve bilo bar četvoro djece: Kajin sa sestrom blizankom i Abel sa svojom sestrom blizankom; ili čak s dvije sestre blizanke.9

1. PRE, gl. 21, s tekstualnim komentarima od Lurie; Mid. Hagadol Gen. 88—89 i 105; B. Šabbat 146a; B. Jebamot 103b; B. Aboda Zara 22b; Targum ad Gen. 4: 1 i 5: 3; Gen. Rab. 182.

2. Tosefta Sota IV. 17—18; Abot diR. Nathan I. 7—8; Gen. Rab. 168—169, 171—172; PRE, gl. 21; Jalqut ad Gen. IV. 1, par. 35.

3. Vita Adae 18—21. 4. Vita Adae 21; Apok. Mojsija 1; PRE, gl. 21; Postanak 4: 1. 5. Vita Adae 21. 6. Josip Flavije, Starine 12.1; Filon, De migr. Abrah. 13. 7. Vita Adae 22—23; Apok. Mojsija 2, izd. Charles 11.138; Adamschriften,

7, 42. 8. B. Sanhedrin 38b; usp. Abot diR. Nathan prva verzija, završetak;

PRE, gl. 11; Pesiqta diR. Kahana 150b; Lev. Rab. 29, početak; Pe-siqta Rabbati 46; Tanhuma Buber Gen. 28; Tanhuma šemini 8; Mid. Tehillim 92: 3.

9. Gen. Rab. 205, 214, 662; Jer. Jebamot 11.4; B. Sanhedrin 38b; Targum Jer. ad Gen. 4: 1—2; PRE, gl. 11 i 21; Abot diR. Nathan 1.6; Mid. Hagadol Gen. 106; Jalqut Reubeni 35; Jalqut Psalmi 840.

*

1. Navodna želja božanskih zmija da oplode smrtne žene javlja se u mnogim mitologijama. Svete zmije koje su držali u egipat-skim hramovima djelovale su kao božji zastupnici plodnosti. U Drugom taniskom papirusu nalazimo spisak svetih naslova koji su se podjeljivali tim korisnim zmijama smještenim u većim hra-movima. I kod Grka, nerodilje bi ležale cijele noći na podu Askle-pijeva hrama, nadajući se da će se bog pojaviti u obličju zmije i oploditi ih za vrijeme sna. Prigodom frigijskih misterija u Saba-

87

Page 86: R. Graves - Hebrejski Mitovi

ziju žene bi se obredno vjenčavale s bogom tako da bi puštale žive zmije, ili njihove figure od zlata, da im skliznu između grudi do jedara.

2. Izvor tih obreda bilo je možda poistovećivanje zmija koje izlaze iz rupa u tlu, s duhovima mrtvih heroja. Te su heroje često prikazivali kao zmije ili poluzmije — na primjer Kekropsa, Erih-tonija i Kadma — i davane su im božanske časti, kao što je bio slučaj s Asklepijem i Sabazijem. Aleksandar Veliki je vjerovao da ga je začela Olimpija koju je oplodio Zeus Amon prerušen u zmi-ju; a u tome nije bio usamljen. Nerotkinje su se isto kupale u rijekama, nadajući se da će ih oploditi zmijoliki riječni bog. Tro-janske nevjeste kupale su se u rijeci Skamandru uzvikujući: »Ska-mandru, razdjeviči me!« Babilonski Ea, kao bog Eufrata, prikazi-van je u liku zmije ili kako jaše na zmiji.

3. Gledanje na menstruaciju je kod većine primitivnih zajednica dvostrano. Ona se smatra istovremeno svetom i nečistom. Svetom, zato što pokazuje da je djevojka dozrela do materinstva; nečistom, stoga što muškarci moraju izbjegavati dodir sa ženama koje men-struiraju. Neka plemena vjeruju da menstruaciju uzrokuje ujed zmije, iako zmijski otrov zgrušava krv. Mit o tome kako je zmija oskvrnula Evu nastao je možda zato da bi se objasnilo otkuda menstruacija: kao posljedica ujeda pohotijive zmije, od čega je Eva postala spolno zrela. Prema jednom odlomku iz Talmuda men-strualni bolovi su jedno od prokletstava kojima je Bog udario Evu.

4. U četvrtoj knjizi o Makabejcima nalaze se svjedočanstva o pučkom vjerovanju da zmije traže spolno općenje sa ženama. Maj-ka sedam sinova ponosno im kaže da je do vjenčanja bila čedna djevica koju Sotona nije mogao oskvrnuti ni u pustinji ni u polju, ni slatkorijeka zmija lišiti djevičanstva. To se uvjerenje tako snaž-no održalo da Talmud bilježi raspravljanje o tome kako da se žena najbolje sačuva od te opasnosti:

Ako žena ugledavši zmiju nije sigurna da li je zmija pohotljivo želi ili ne, neka skine odjeću i baci je pred nju. Ako se zmija uvuče u odjeću i sklupča u njoj, onda želi ženu pohotljivo. A ako je tako pohotljivo želi, žena treba izvršiti obljubu sa su-prugom pred zmijom. Ali budući da drugi drže da taj prizor može samo raspaliti zmijinu želju, možda je bolje da žena uzme obreske noktiju i ostriške kose i baci ih na zmiju, uz riječi: »Nečista sam!« Ako li je zmija već ušla u ženino tijelo, žena neka sjedne na dvije bačve raširivši noge. Neka se zatim masno meso baci na ražareno ugljevlje, a košara potočarke ovlažene mirisavim vinom položi uz meso; i neka se prirede mašice. Kad zmija osjeti miris dobrog jela izaći će iz ženina tijela; a tada je treba uhvatiti i spaliti na vatri da se ne vrati.

88

Page 87: R. Graves - Hebrejski Mitovi

To podsjeća na zmiju Samaela koja je, postavši ljubomorna gleda-jući Adama i Evu pri spolnom činu, zavela Evu.

5. Mihael je poveo nebeske čete protiv lažnog Tvorca svijeta (planetarne sile četvrtog dana — poput Nabua u Babiloniji, i Tota u Egiptu), jer je postavljen arhanđelom za taj dan. Među Grcima, Hermes (»Merkur«) je imao istu planetarnu moć i izba-vio je, uz Panovu pomoć, Zeusa od pobunjenog Tifona u smrtnoj borbi na gori Safonu.

6. Prema Postanku 4: 1, Eva je nazvala prvog sina Kajin (qayin) zato što je, kako je ona rekla: »stekla (qaniti) čovjeka od Jahvea«. Prema jednoj kasnijoj verziji njegovo ime potječe od qane, što znači trska ili stabljika. Abelovo ime, Hebel, ostaje neobjašnjeno možda zbog toga što je bilo dobro poznato da riječ hebel znači »dah«, »ništavilo«, »prolaznost«, u vezi s ljudskim životom (Psalam 144: 4; Job 7: 16). Međutim u prijevodu u Septuaginti napisano je hevel kao »Abel« što, transkribirano na hebrejski, postaje avel ili evel: »korota« ili »tuga«.

7. Sestre blizanke vjerojatno su izmišljene kao odgovor na pi-tanje: »Gdje su Kajin i Abel našli žene?«

8. Prikazivanje Samaela kao Kajinova oca ima za svrhu da ob-jasni porijeklo zla. Za prvih pokoljenja zli Kajinovci i bogobojazni Šetovci tvorili su posebne ogranke ljudske porodice. Kad je, me-đutim, Kajinovim kćerkama pošlo za rukom da zavedu šetove sinove (vidi 18, n—p), i dobro i zlo postalo je čovjekovim naslje-đem. Ta dva ogranka, vjerovalo se, neprestano se bore za prevlast u svakom ljudskom srcu: samo poznavanje i poštovanje zakona moglo je obuzdavati Kajinovu krv.

Page 88: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

OBLJUBA

(a) Izbačeni iz Edena, Adam i Eva se odmoriše na riječnoj obali i, premda bijahu zadovoljni što su se izbavili od neposredne smrti, prepustiše se mračnim mislima o izgubljenoj besmrtnosti, razmišljajući kako da osiguraju produženje roda ljudskoga. Sa-mael, znajući da je Adam zaokupljen tim pitanjem, skova zamisao kako da se dalje osveti. On i deset njegovih anđela umakoše iz svog podzemnog zatvora i, uzevši obličje izvanredno lijepih žena, dođoše na riječnu obalu. Tu pozdraviše Adama i Evu, a Adam uz-viknu zapanjeno: »Zar je doista zemlja rodila takva nenadmašna stvorenja?« Zatim upita: »Prijatelji, kako se razmnožavate?« Sa-mael odgovori zavodničkim ženskim glasom: »Muškarci liježu u ljubavi uz nas. Nadimaju nam se trbusi, rađamo djecu, ona odra-staju i čine kao i mi. Ako mi ne vjeruješ, dokazat ću ti!«

Nato drugi pali anđeli, prerušeni, isploviše s riječnog dna. Sa-mael reče: »To su nam supruzi i djeca; a budući da želiš znati kako se stvaraju djeca, da ti pokažemo.« Nakon tih riječi žene polegoše nage, svaka sa svojim tobožnjim mužem, i sve činjahu gadosti pred Adamovim očima. Poslije toga Samael kaza: »Učini tako i tako s Evom, jer samo ćeš tako moći razmnožiti rod svoj.«

Oganj grijeha započe žariti u Adamovim žilama, ali on se ipak uzdrža da počini sraman čin javno usred bijela dana, pa zamoli Boga za savjet. Bog tada uputi anđela koji vjenča Adama i Evu, zapovjedivši im da se mole četrdeset dana i četrdeset noći prije nego učine obljubu kao muž i žena.1

(b) Neki kažu da Adam i Eva bijahu prva živa bića koja su izvršila obljubu.2

1. Adamsbuch, 64—67. 2. Gen. Rab. 204—205.

i . Esenske značajke tog mita su očite: spolni zagrljaji se tu nazivaju »gadostima«, a spolna želja »ognjem grijeha«. Ipak su neki Slobodni eseni, uviđajući tjelesne i duševne opasnosti pot-punog spolnog uzdržavanja u monaškom životu — kao na primjer

90

Page 89: R. Graves - Hebrejski Mitovi

spolne snove i homoseksualna iskušenja — prihvatili kompromis dopustivši brakove u kojima se vršio ljubavni čin prema Božjoj zapovijedi »Rađajte se i množite se!«, ali bez čulnog užitka.

2. U jednom hetitskom mitu, Appu iz Šudula, također susre-ćemo shvaćanje da spolni čin nije urođeni ljudski nagon nego se mora naučiti.

Page 90: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

BRATOUBOJSTVO

(a) Kajin prinese žrtvu od prvina zemaljskih plodina, a brat mu Abel prinese janje od prvina stada svojega. Kada Bog prihvati Abelov dar ali odbaci Kajinov, ovome se lice smrknu od gnjeva. Bog upita: »Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš.«1

(b) Bog je prihvatio Abelov dar, a odbacio Kajinov, s pravom: jer dok je Abel odabrao najbolje jagnje iz stada, Kajin je položio na žrtvenik tek nekoliko sjemenki lana.2 Osim toga je na Božji prijekor odvratio uzvikom koji još uvijek ponavljaju bogohulnici: »Nema ni zakona ni sudaca!«

Susrevši se kratko vrijeme nakon toga s Abelom u polju, Kajin mu kaza: »Ne postoji zagrobni život, ni nagrada pravednicima, ni kazna zlotvorima. Ovaj svijet nije stvoren milosrdno; niti se njime upravlja sa suosjećanjem. Zašto bi se inače tvoja žrtva prihvatila a moja odbacila?« Abel odgovori samo: »Moja je prihvaćena jer volim Boga, tvoja je odbačena jer ga mrziš.« Kajin nato udari Abela i ubi ga.3

(c) Neki kažu da je do sukoba među braćom došlo pri podjeli Zemlje između njih, kada je Kajinu pripalo sve kopno, ali Abelu sve ptice, životinje i stvorovi što gamižu. Složili su se da nijedan od njih neće postavljati zahtjeva na posjed onoga drugoga. Tek što je sklopljena takva nagodba kad Kajin, koji je obrađivao njivu, reče Abelu da otjera svoja stada s nje. Kad Abel odgovori da ona neće napraviti nikakve štete na obrađenoj njivi, Kajin zgrabi oru-žje i pojuri za njim tjeran željom za osvetom preko brda i dolina, dok ga ne sustignu i usmrti. Prema drugima, Kajin je nerazumno rekao: »Tlo na kojem stojiš moje je, digni se u zrak!«, a na to je Abel odvratio: »Svoju si odjeću uzeo od mojih stada; skini je!«

Ili kažu da je Kajin predložio Abelu: »Podijelimo Zemlju na tri dijela. Ja, prvorođeni, uzet ću dva; a tebi neka je dio što ostane.« Kako Abel ne htjede prihvatiti manje od polovine kao svoj dio, Kajin reče: »Neka bude, ali brdo na kojem si prinio žrtvu mora biti u mojoj polovici.« To stoga što je to bila Sveta gora u Jeru-

92

Page 91: R. Graves - Hebrejski Mitovi

zalemu, na kojoj će, kad bude vrijeme, Abraham učiniti zavjet s Bogom, a Salomon će mu podići hram. Abel mišljaše da Kajin nije dostojan da posjeduje takvo mjesto.

(d) Drugi opet drže da se braća zavadiše oko ljubavi Prve Eve, koju je Bog stvorio da bude Adamova družica, ali koju je on od-bacio.4 Ili zato što je, kad su braća dorasla do braka, Adam rekao Evi: »Neka Kajin uzme Kelimat, Abelovu blizanku; a neka Abel uzme Levudu, Kajinovu blizanku«. Ali Kajin se željaše oženiti svo-jom blizankom koja bijaše ljepša — mada ga je Adam upozorio da bi to bilo rodoskvrnuće. Adam učini da oba brata prinesu žrtvu Bogu prije nego se ožene dodijeljenim im dražicama. Kad Kaji-nova žrtva bje odbita, Sotona ga nagovori ga ubije Abela radi Levude.5

(e) Ima ih koji kažu da je Kajin namamio brata na otvoreno, i udarao ga tamo toljagom dok Abel, ležeći bespomoćno na zemlji, ne povika: »Ne ubijaj me, brate; ali ako moram umrijeti, usmrti me kamenom jednim udarcem!« Tako Kajin i učini. Ili govore da je Kajin, kao da je zmija, ujeo Abela, koji je od toga umro.

( f ) Prema drugima, Abel, jači od braće, bijaše savladao Kajina. Bog nagovaraše Abela da ga usmrti, govoreći mu: »Ne pošteduj tog zlotvora!« Ali kad Kajin zajeca i povika: »Brate, oprosti mi! Samo smo nas dvojica na svijetu, i što će reći roditelji naši ako me ubi-ješ?« Smilovavši se, Abel ga pusti iz ruku. Tada Bog reče: »Bu-dući da si ga poštedio, morat ćeš sam umrijeti!« Nato se Kajin diže, zgrabi oštru trsku i ne znajući mjesto vitalnih organa izrani Abela po cijelom tijelu, započevši od ruku i nogu. Ali drugi kažu da je Kajin promatrao Abela kako kolje bika, pa je zato isjekao Abela mačem po vratu.6

(g) Abelov se duh odijeli od njegova tijela, ali ne mogaše naći utočišta ni u nebu — kamo još ne bijaše uzašla nijedna duša; ni u paklu — u koji se još nijedna nije spustila; pa je zato letjela amo-tamo u blizini. Krv mu je ležala, mjehurajući se i vrijući, tamo gdje je prolivena. Na cijelom tom mjestu i sada ne može rasti ni trava ni drveće.7

(h) Poslije toga Bog upita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« Kajin odvrati: »Zar sam ja čuvar brata svojega? Zašto me to pita onaj tko pazi na sve stvorove, ako ubojstvo ne bijaše njegova zamisao? Da ti njegova žrtva ne bijaše milija od moje, ne bih mu bio nena-vidan. Niti sam ikada vidio neko truplo ili čuo o njemu. Jesi li me ikada upozorio da će on umrijeti ako li ga udarim? Žalost je moja preteško breme da ga nosim.« Bog ga tada prokle, rekavši: »što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče!« Ali Bog nije dao znak braći da prekinu borbu, već je dopustio Kaj inu da nanese Abelu smrtni udarac; stoga posljednje Abelove riječi bi-jahu: »Kralju moj, tražim pravdu!«

93

Page 92: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(i) Bog, zamijetivši nešto nalik kajanju u Kajinovu srcu, poklo-ni mu život, ali život izopćenika. Kamo bi god pošao, Zemlja bi se tresla pod njegovim nogama, a divlja bi zvjerad drhtala. Isprva ga zvjerovi htjedoše proždrijeti, ali on zaplaka i zamoli za milost, a tog časa nastupi sabat i oni se moradoše povući. Neki kažu da Bog tada učini da Kaj inu na čelu izraste rog, koji ga zaštiti od njihove osvete. Drugi, da ga je Bog udario gubom; ili da mu je na ruci nacrtao znak: opomenu svakome tko bi poželio da osveti Abela.

(/) Adam, sretnuvši ubrzo Kajina, začudi se što ga je našao ži-voga. »Ne ubi li ti brata svojega Abela?« zapita on. Kajin odvrati: »Pokajah se, oče, i bi mi oprošteno«. Udarivši se u lice, Adam po-vika: »Tolika je moć pokajanja, a ja to ne znadoh!«8

(k) Bog udari Kajina sedmerim kaznama, gorim od same smrti. Sramotan rog izraste mu posred čela; povikom »Bratoubojice!« odjekivahu brda i doline; kljenut ga potresaše poput jasikina lista; ljuta a neutaživa glad mučaše; svaka želja mu donije razočaranje; osta zauvijek bez sna; Božji ukaz zabrani svakome da mu bude prijateljem ili da ga usmrti.9

(/) Prema jednima, Kajin, ne znajući da Bog vidi i zna sve, iskopa raku i sakri u nju Abelovo truplo. Prema drugima, on se kolebao što da učini dok Bog ne posla na Zemlju dvije ptice, od kojih jedna ubi onu drugu zakopavši je zatim. Kajin se povede za tim primjerom. Drugi opet govore da je on pobjegao, ostavivši Abela tamo gdje je pao; a kad su Adam i Eva našli leš, sjedoše uza nj u tuzi i ne znajući što da učine, dok je Abelovo ovčarsko pseto čuvalo njegovo tijelo od ptica i zvijeri strvinara. Naposljetku ugledaše gavrana gdje pokapa uginulu družicu. To znamenje po-kaza Adamu što Bog hoće da on učini.10

(m) A ima ih koji tvrde da je Zemlja, iako je popila Abelovu krv, odbila da primi njegovo tijelo — potresavši se toliko žestoko da je gotovo progutala samog Kajina. Kamo je god pokušao po-kopati truplo, Zemlja bi ga opet izbacila i na kraju povikala: »Ne-ću primiti ničije tijelo dok mi se ne vrati ilovača od koje nastade Adam!« Nato Kajin uteče, a Mihael, Gabriel, Uriel i Rafael polo-žiše truplo na stijenu na kojoj osta mnogo godina ne istrulivši. Kad Adam umre, isti arhanđeli pogreboše oba tijela u Hebron jedno do drugoga, upravo u polje iz kojega Bog bijaše uzeo ze-maljski prah da stvori Adama. Ali Abelov duh ni sada ne nađe mira: njegove glasne jadikovke čule su se na nebu i zemlji sto-ljećima — sve dok Kajin, njegove žene i djeca svi ne umriješe.11

(n) Poslije rođenja prvog sina Henoka Bog dopusti Kajinu da se odmori od tumaranja i da podigne grad nazvan Henok u čast tog događaja. On zatim podiže još šest gradova: Mauli, Leet, Tece,

94

Page 93: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Ješka, Kelet i Tebbat; a njegova žena Temeh rodi mu još tri sina: Olada, Lizafa i Fosala, i dvije kćerke: Kitu i Maak.

(o) Ali Kajin se ne promijeni. I dalje udovoljavaše tjelesnim strastima, zgrtaše bogatstvo otimačinom, učaše druge opačinama i življaše u raskoši i poroku. Izmislivši utege i mjere, učini kraj bezazlenosti roda ljudskoga. Kajin bijaše i prvi čovjek koji je postavio međaše oko polja, i koji je podigao gradove opasane zidi-nama prisilivši svoje potomke i podanike da se nastane u njima.12

1. Postanak 4: 3—8. 2. Žohar Hadaš ad Gen. 4: 2; Gen. Rab. 207, 209; PRE, gl. 21; Theodo-

tion ad Gen. 4: 4; Agadat šir 40; Mid. Hagadol Gen. 107; Sefer Ha-jašar 3.

3. Adamschriften 34; Targ. Jer. ad Gen. 4: 8; Mid. Leqa Tov Gen. 30. 4. Gen. Rab. 213; Tanhuma Berešit 9; Mid. Hagadol Gen. 111; PRE,

gl. 21; Žohar Gen. 54b. 5. Schatzhdhle 8. 6. Adambuch 70—72; Gen. Rab. 214—215; Agadat šir 43, 91; Žohar

Gen. 54b. 7. Gen. Rab. 216; M. Sanhedrin 4.5; Agadat Šir 43, 91. 8. Postanak 4: 10—11; Tanhuma Berešit 9—10; Gen. Rab. 216—220;

PRE, gl. 21; Mid. Leqa Tov 30; Jalqut Reubeni ad Gen. 4, 15. 9. Adamschriften 35, 43.

10. PRE, gl. 21; Tanhuma Berešit 10. 11. Apok. Mojs. gl. 11; Vita Adae gl. 48; Adamschriften 22; Adambuch

72—73; Enoh 22: 7. 12. Postanak 4: 17; Sefer Hajašar 5; Filon 77—78; Pseudo-Filon 113;

Josip Flavije, Starine 1. 2, 2.

*

1. Učenjaci koji tumače taj mit kao zapis o drevnim sukobima u Palestini između nomadskih stočara i poljodjelaca ne objašnja-vaju zašto Kajin, ako je tako, nije selilac stočar — i stoga sklon tome da opljačka i ubije miroljubivog ratara — nego je sam ratar; a stočar je bio Abel.

U Postanku se izražava da je Kajin postao pakostan zato što je Abelova žrtva prihvaćena a ne njegova. Ali budući da su obredi u Velikom hramu zahtijevali i žitne i mesne žrtve, rani komentatori smatrali su ili da treba naći neko objašnjenje zašto je Bog radije prihvatio Abelovu žrtvu — ili otkriti neki drugi razlog ubojstva osim zavisti. Oni nisu željeli priznati da je Bog mogao postupiti samovoljno: uskraćujući prvorođenom sinu prvenstvo koje mu je pripadalo po zakonu, i dajući prednost mlađem sinu — poput pa-trijarhalnog poglavice koji poklanja prvenstvo djetetu svoje naj-ljepše žene. Sličan primjer je Jakovljevo favoriziranje Josipa, naj-mlađeg sina; njegova su se braća urotila da ga ubiju (vidi 53. a-e).

95

Page 94: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Povijesni događaji koji leže u osnovi tog mita mogu se ovako rekonstruirati: Izgladnjeli stočari prodiru u naseljeno ratarsko područje za vrijeme suše i tu ih prihvaćaju kao goste koji plaćaju danak. Kasnije oni traže da sudjeluju u vlasti. Obje strane podno-se zatim u isto vrijeme žrtve božanstvu zajednice. Božanstvo pri-hvaća žrtvu stočarskog vođe; nato ga vođa zemljoradnika ubija, uz pomoć rođaka s majčine strane. Kao posljedica toga, zemljo-radnike izgone i oni napokon negdje drugdje osnivaju grad-državu. To je političko stanje već stoljećima uobičajeno u Istočnoj Africi: stočari uljezi, koji se najprije pojavljuju kao izgladnjeli molioci, stječu političku prevlast, pošto su izazvali ogorčeno neprijateljstvo puštajući svoju stoku da gazi usjeve.

3. Ali taj mit zamršuje spominjanje žigosanja, čime se želi obja-sniti porijeklo nomadskih beduina s njihovim krdima deva, koji su u Palestinu došli kasnije od polunomada što su uzgajali koze i ovce, i koji se još uvijek podvrgavaju plemenskom tetoviranju. Stari Židovi tumačili su to tetoviranje i beduinsku sklonost plja-čkaškim pohodima kao Božju kaznu nad Kajinom i njegovim po-tomcima zbog zločina umorstva.

4. Tema bratoubojstva još više zamršuje stvar. Riječi mudre Tekojanke Davidu (2 Samuel 14: 6) bile su mitološka banalnost: »A tvoja je službenica imala dva sina. Oni se posvadiše u polju, a nije bilo nikoga da ih razdvoji, te je jedan od njih udario svoga brata i ubio ga.« Zerah i Pereš svađali su se čak i u majčinoj utro-bi (Postanak 38: 27—30); a jednako tako Jakov i Ezav (vidi 38. a. 2). Žena oko koje izbija spor čini se da je bila uvijek vladarica države u kojoj je nasljeđe išlo po majčinoj lozi, i kojoj bi pobje-dnik postao kraljem oženivši se vladaricom. Ponekad bi suparnici bili stric i nećak, kao u slučaju Seta i Ozirisa.

5. Jedan drevni palestinski mit, koji se može usporediti s mitom o Kajinu i Abelu ili Ezavu i Jakovu, sačuvan je u Filonovom pri-jevodu na grčki Feničke povijesti od Sanhunijatona. Usous i Hip-souranij, polubogovi koje su rodile posvećene bludnice zanijevŠi od Pira i Floksa, sinova Fontovih (»Oganj i Plamen, sinovi Svjetlo-sti«), stalno su se sukobljavali. Usous, prvi lovac, otkrio je kako se pravi odjeća od kože. U tome je nalik na Kajina i Ezava. Za Sa-mumrama — čije ime Filon prevodi kao »Hipsouranije«, što odgovara hebrejskom šme marom (»Višnje nebo«) — kaže se da je izmislio šatore od rogožine. Time je nalik na Jabala (Postanak 4: 20), »koji je postao praocem onih što pod šatorima žive sa sto-kom«; kao i na Abela koji bijaše pastir (Postanak 4: 2) i na Ja-kova, koji bijaše krotak čovjek »i boravio je u šatorima« (Posta-nak 25: 27).

Ali »Kajin« i »Abel« mogli bi biti verzije mitskih junaka Age-nora i Bela. Agenor je naime grčki oblik naziva »Kanaan«, a Bel

96

Page 95: R. Graves - Hebrejski Mitovi

isto za »Baal«. Ti sinovi blizanci Posejdona i Lamije rodili su se navodno u Egiptu, odakle je Bel izagnao Agenora. Nakon toga Bel izrodi druge blizance: Danaja i Egipta, čiji se sukob produžio kad su Danajeve kćeri ubile Egiptove sinove.

6. Vjerojatno postoji povijesna veza između Kajina bratoubojice i plemena Kenijaca (Qeni), koji se nazivaju i zbirnim imenom »Kajin« (Brojevi 24: 22; Suci 4: 11): pustinjske etničke zajednice koja je živjela južno od Izraelićana. Kenijci, ili Kainiti, spominju se prvi put kao jedan od deset naroda koji su napučivali Palestinu u Abrahamovo doba (Postanak 15: 19). Bileam, mezopotamski gatar, ubrajao je Kenijce među neprijatelje Izraelaca koji su ži-vjeli na jug i istok od njih (Brojevi 24: 17—22) — to jest među plemena Moab, šet, Edom, Seir i Amalek. Prema njegovu opisu oni su živjeli u nepristupačnim brdima. Druga skupina plemena živjela je na Sinajskom poluotoku, a njima je vladao Hobab, Moj-sijev tast (Suci 4: 11; i Samuel 15: 6). Kasnije su Hamatovi sinovi Kenijci otišli iz Arada, sedamnaest milja na jugoistok od Hebrona, a njihovi potomci postadoše koljeno Rekabovo (Suci 1: 16; 1 Lje-top. 2: 55). Još kasnije jedan se rod naselio u Galileji. Njihov gla-var Heber — čija je žena Jaela ubila Siseru* — sklopio je savez s Jabinom, kraljem hazorskim, neprijateljem i tlačiteljem Izraelaca (Suci 4: 17). Aradski Kenijci ostadoše neprijatelji Izraelaca kroz nekoliko pokoljenja, pridruživši se Amalečanima u njihovu ratu s kraljem šaulom. Tek kad je šaul stekao premoć i obećao da se neće osvećivati Kenijcima, ovi su se povukli iz borbe (1 Samuel 15: 6). Pod kraljem Davidom imali su vlastite gradove u Negebu (1 Samuel 27: 10; 30: 29): Kina (Qina) i Kain (Qajin) u južnoj Judeji bili su možda dva od tih gradova.

Budući da su Kenijci bili stoga poznati Izraelcima i kao nomadi i kao stanovnici gradova, i uglavnom kao neprijateljski raspolo-ženi, njihov legendarni predak Kajin mogao je u mitu dobiti ulogu prvog ubojice, prvog nomada i prvog osnivača gradova. To što je izumio utege i mjere ukazuje na mogućnost da je poljodjelska za-jednica kojom su zavladali Abelovi stočari — možda u vrijeme zavojevačkog pohoda Hiksa — imala dodira s Kretom i Egiptom. U grčkoj mitologiji izum utega i mjera pripisuje se Palamedu, koji predstavlja kretsku kulturu presađenu na Peloponez; ili Hermesu, koji predstavlja egipatskog To ta.

7. Jedan rani midraš opisuje Kajinovo obilježje kao slovo teto-virano na ruci; srednjovjekovni tekstovi koji tvrde da je to bilo

* Jaelin čin, premda ga izraelski glavari slave (Suci 5: 24 i dalje), izgleda na prvi pogled kao izdajstvo. Ali treba da imamo na umu da bi, ako je Jaela pripadala koljenu Hamatovu — Kenijcima u savezu s Izraelcima — neprijatelji njena oca bili i njeni ne-prijatelji, čak i nakon udaje za Hebera, ukoliko on ne bi bio prisutan kad su oni došli. A on je bio prikladno odsutan, možda namjerno, izbjegavši tako i osudu svojih savez-nika i pohvalu Izraelaca. (Nap. autora)

7 Hebrejski mitovi 97

Page 96: R. Graves - Hebrejski Mitovi

hebrejsko slovo teth čine to možda pod utjecajem Ezek. 9: 4—6, gdje Bog obilježava znakom (tav) čela malog broja pravednika u Jeruzalemu koji će se izbaviti. Ali znak za tav, posljednje slovo hebrejskog i feničkog alfabeta, bio je križ; i od njega se razvilo grčko slovo tau od kojeg se, prema Lukijanu, rodila zamisao o razapinjanju na križ. Pošto je tako tav odvojen za označavanje pravednika, u spomenutom se midrašu umjesto njega spominje kao Kajinov žig slovo koje mu je najbliže i po izgovoru i po pi-sanju; naime teth, čiji je drevni hebrejski i fenički oblik bio križ u krugu.

Page 97: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

R O Đ E N J E Š E T O V O

(a) Adam, bojeći se da novog sina Evinog i njegovog ne zadesi Abelova sudbina, uzdrža se od obljube s njome čitavih stotinu i dvadeset godina. U toku tog vremena sukube su često zanosile s usnulim Adamom, rađajući zloduhe, izazvavši u njega grešne snove i nehotično prosipanje sjemena. Osim toga, inkubi zlorabiše Evu, koja s njima izrodi zloduhe.1

(b) Poput sukuba, ti inkubi, ili Meri'im, bijahu mračni duhovi koje je Bog stvorio šestog dana u suton. Prije nego mu je uspjelo da im dovrši tijela sunce je zašlo i počeo prvi Sabat, pa je morao prekinuti posao.2

(c) Kako Bog bijaše odlučio da napuči Zemlju ljudima a ne zlodusima, on usadi u Adamovo srce goruću želju za Evom. Dotada se Adam mogao uzdržati samom odsutnošću; a sada, makar i da-leko od Eve, želja se rodi u njemu s tolikom snagom da je, sje-tivši se Božje zapovijedi: »Rađajte se i množite se!«, ponovo po-tražio Evu, legao s njom i ona mu rodi Šeta.3

(d) Neki kažu da je Božji anđeo naredio Adamu da legne s Evom, ali se on opirao dok mu ne bje obećan sin po imenu Šet — što znači »utjeha« — koji će ga izliječiti od tuge za Abelom. Prema drugima, Eva je kazala: »Bog mi dade (šath) novog sina umjesto Abela.«4

(e) Kad se, po šetovu porodu, Adam vratio uzdržavanju od obljube, Samael, ponovo prerušen u lijepu ženu, dođe pretvarajući se Evinom sestrom i zatraži od njega da se oženi njome. Adam se pomoli Bogu ištući savjeta, a Bog smjesta razotkri Samaelovo opako obličje. Sedam godina nakon toga Bog ponovo zapovjedi Adamu da legne s Evom, obećavši da će ih obraniti od bezumne i nedolične požude. To je obećanje i održao.5

(/) Prije nego je umrla, Eva je rodila Adamu trideset puta bli-zance, svaki put sina i kćer, kao plod bračnih obaveza obavljanih s najvećom bogobojaznošću i doličjem.6 Adam poživje osam sto-tina godina po Šetovu rođenju.7

99

Page 98: R. Graves - Hebrejski Mitovi

L Tanhuma Buber Gen. 20; Gen. Rab. 195—196, 204, 225—226; B. Erubin 18b; Pesiqta Rabbati, 67b.

2. Gen. Rab. 54. 3. Vidi op. 1. 4. Adamschriften, 36; 1 Postanak 4: 25. 5. Adambuch, 75—77. 6. Adamschriften, 8, 44. 7. Postanak 5: 4.

*

1. U tome se mitu, kao i u mitu o Samaelovu upućivanju Adama u požudu (vidi 15. a), odražava nazor Slobodnih esena da potpuno uzdržavanje od spolnog života može imati opasnih posljedica. Jo-sip Flavije bilježi njihovo ustezanje od spolnog općenja početkom ženine trudnoće, i njihov trogodišnji pokusni brak da se osigura plodnost.

2. Ime »šet« javlja se u Brojevima (24: 17) kao naziv naroda koji je živio u susjedstvu Moabaca, vjerojatno nomadskih »Sutu« koje spominju asirski i babilonski natpisi.

3. Josip Flavije opisuje Šeta kao kreposna čovjeka čiji su po-tomci živjeli u miru i slozi, i koji su usavršili zvjezdoznanstvo zapisavši svoja otkrića na dva stupa, od kojih se jedan sačuvao sve do danas. Uzašašće Izaijino iz prvog stoljeća n. e. daje šetu mjesto u nebu; a po jednoj kasnijoj židovskoj predaji on je Me-sija. Šet je postao junak gnostičkih »šetovaca«; kao i Manihejaca iz trećeg stoljeća n. e. čiji su mitovi bili dijelom perzijski a dije-lom židovski gnostički. Mani, osnivač maniheizma, smatrao je i Kajina i Abela sinovima Sotone i Eve, a Šeta njihovim pravim potomkom, punim svjetlosti. U Postanku mu se, međutim, ne pripisuju nikakve posebne vrline.

Page 99: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

S I N O V I BOŽJI I KĆERI ČOVJEČJE

(a) Do desetog pokoljenja Adamovo se potomstvo silno raz-množilo. Nemajući družica, anđeli nazvani »Sinovi Božji« nađoše sebi žene među milovidnim kćerima čovječjim. Djeca iz tih bra-kova naslijedila bi vječni život od svojih očeva, da Bog ne odredi: »Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu i dvadeset godina.«

(b) Ti novi stvorovi bijahu divovi koje nazivahu »Oni što Pa-doše«, a zbog čijeg nevaljalstva Bog odluči da zbriše s lica ze-maljskog sve muško i žensko, s divovima koji ih izopačiše.1

(c) Sinovi su Božji poslani s neba na Zemlju da poduče rod ljudski istini i pravdi; i tri stotine godina doista učahu Kajinova sina Henoka svim tajnama Neba i Zemlje. Ali kasnije poželješe smrtne žene i okaljaše se obljubom. Henok zapisa ne samo njihov božanski nauk nego i njihov kasniji pad u nemilost; pred kraj su ne birajući općili s djevicama, zrelim ženama, muškarcima i životinjama.2

(d) Neki govore da su šemhazaj i Azael, dvojica anđela Božjih pouzdanika, upitali: »Gospodaru svemira, ne upozorismo li te na Dan stvaranja svijeta da će se čovjek pokazati nedostojnim tvog svijeta?« Bog odvrati: »Ali ako uništim čovjeka, šta će postati od mog svijeta?« Oni odgovoriše: »Mi ćemo ga nastaniti«. Bog za-pita: »Ali nećete li vi, sišavši na Zemlju, griješiti još gore od čovjeka?« Oni ga umoljavahu: »Pusti nas da malo proboravimo tamo, i mi ćemo posvetiti tvoje ime!«

Bog im dozvoli da siđu na Zemlju, ali tu ih odmah svlada po-žuda za Evinim kćerima, šemhazaj izrodi s njima dva sina ne-mani po imenu Hivu i Hi ju, od kojih svaki dnevno proždiraše tisuću deva, tisuću konja i tisuću volova. Azael izumi osim toga nakit i tvari za uljepšavanje kojima se služe žene da zavedu mu-škarce. Bog ih stoga upozori da će raspojasati Gornje vode i tako potamaniti sve ljude i životinje. Šemhazaj gorko zaplaka pobo-javši se za svoje sinove koji bijahu dovoljno visoki da se ne utope, ali koji bi umrli od gladi.3

101

Page 100: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(e) Te se noći Hivi prisni golema stijena nad Zemljom, ravna poput stola i s nekim natpisom na sebi koji neki anđeo sastruga nožem ostavivši svega četiri slova. I Hiji se usni san: o rodnom voćnjaku, i o tome kako drugi anđeli obarahu voćke u njemu sve dok ne preosta svega jedno stablo s tri grane. Oni ispričahu svoje snove Šemhazaju, koji odvrati: »Tvoj san, Hija, znači da će Božji Potop potamaniti čitav rod ljudski, osim Noe i njegova tri sina. Ali neka te tješi to što je smisao Hivina sna da bar tvoja slava neće nikada umrijeti: kada god budu Noini potomci klesali ka-menje, lomili stijene ili izvlačili lađe, uzvikivat će 'Hiva, Hija!' u vašu slavu čast«.4

(/) šemhazaj se nakon toga pokaja i postavi se na nebesa na jugoistoku, između Neba i Zemlje — naglavce, i tamo visi sve dosad: kao zviježđe koje Grci zovu Orion.

(g) Ali Azael, koji i ne pomisli da se pokaje, još uvijek nudi ženama urese i šarenu odjeću da njima zavode muškarce. Zato se na Dan okajanja grijesi sinova Izraelovih natovare svake go-dine na jarca od pokore; pa se on zatim baci sa stijene Azazelu — kako neki nazivaju Azaela.5

(h) Drugi govore da neki anđeli zatražiše od Boga dopuštenje da priberu nedvojbene dokaze o ljudskoj izopačenosti, te tako osiguraju da ljudi ne umaknu kazni. Kad Bog pristade na to, oni se preobraziše u drago kamenje, biserje, grimizno bojilo, zlato i druge dragocjenosti koje gramzljivi ljudi smjesta pokra-doše. Tada oni uzeše ljudski lik, u nadi da će poučiti rod ljudski pravednosti i poštenju. Ali preuzimanje ljudskog tjelesnog obličja podvrgnu ih ljudskim požudama: zavedeni kćerima čovječjim, nađoše se prikovani za Zemlju, nemoćni da se vrate svojem du-hovnom obličju.6

(i) Oni Što Padoše imađahu toliko neobuzdan tek da ih je Bog zasipao manom razna okusa, da ne dođu u napast da okuse meso, zabranjenu hranu, i posluže se izlikom da nemaju dosta žita i zeleni. Uprkos tome, Oni Što Padoše ne htjedoše jesti Božju ma-nu, klahu životinje za hranu, gosteći se čak i ljudskim mesom, zagadivši tako uzduh kužnim isparinama. Tada Bog odluči da očisti Zemlju.7

(;) Drugi kažu da Šemhazaj a i Azaela zavedoše ženski zlodusi, Naama, Agrat i Lilit, koja bijaše jednom Adamova supruga.8

(fc) U to vrijeme samo jedna djevica, po imenu Istahar, bijaše sačuvala nevinost. Kad joj Sinovi Božji priđoše s pohotnim zahtje-vima, ona uzviknu: »Prvo mi dajte načas vaša krila!« Oni prista-doše, a ona se, uzletjevši na nebo, skloni uz Božji prijesto, i Bog je preobrazi u zviježđe Djevica, ili, kako neki kažu, Vlašiće. Pali anđeli, izgubivši krila, ne mogahu otići sa Zemlje sve dok se,

102

Page 101: R. Graves - Hebrejski Mitovi

poslije mnogo pokoljenja, ne uspeše na Jakovljeve ljestve i tako se vratiše kući.9

(Z) Mudri i kreposni Henok također uzađe na nebo gdje po-stade glavni savjetnik Božji, i otada ga nazivahu »Metatron«. Bog položi vlastitu krunu Henoku na glavu i dade mu sedamde-set i dvoja krila i mnogo očiju. Tijelo se njegovo preobrazi u plamen, tetive u oganj, kosti u žeravu, oči u zublje, kosa u zrake svjetlosti, a okružavahu ga oluja, vihor, grmljavina i munje.10

(m) Neki vele da su Sinovi Božji stekli to ime zato što božan-sko svjetlo od kojega Bog bijaše stvorio njihova pretka Samaela, Kajinova oca, sijaše s njihovih lica. Kćeri čovječje, vele oni, bi-jahu djeca Setova, čijim ocem bje Adam, a ne neki anđeo; pa im zato lica bijahu nalik našima.11

(n) Kako drugi tumače, međutim, Sinovi su Božji bogobojazni potomci Setovi, a Kćeri čovječje grešni potomci Kajinovi. To se objašnjava tako da se, pošto je Abel umro bez djece, čovječan-stvo ubrzo podijelilo na dva plemena: to jest na Kajinovce koji, uz izuzetak Henoka, bijahu svi izopačeni, i na Šetovce, koji u svemu bijahu pravednici. Ti šetovci nastavahu Svetu goru daleko na sjeveru, kraj Spilje s blagom — neki tvrde da je to gora Hermon. Kajinovci življahu odvojeno u dolini na zapadu. Na sa-mrtnoj postelji Adam naloži Setu da odvoji svoje pleme od Kaji-novaca; i svaki glavar Setovaca iznova javno proglašavaše tu odredbu, s koljena na koljeno. Šetovci bijahu vrlo visoka stasa, poput svojeg pretka; a kako obitavahu tako blizu Vratima raja, prozvaše ih »Djecom Božjom«.12

(o) Mnogi se Šetovci zavjetovaše na beženstvo, ugledavši se na Henoka, i življahu pustinjačkim životom. Za razliku od njih, Ka-jinovci se neobuzdano prepuštahu opačinama. Svatko od njih imađaše bar po dvije žene: jednu da rađa djecu, a drugu da njome utažuje požudu. Ona koja rađaše djecu živjela je u siro-maštvu i zanemarena, poput udovice; drugu bi prisilili da ispije napitak od kojeg bi ojalovjela — poslije čega bi nakićena kao bludnica služila mužu za raskošnu zabavu.13

(p) Kajinovci bijahu kažnjeni tako da im se na svakog sina rađaše po stotinu kćeri; a to izazva takvu jagmu za muževima da žene njihove počeše provaljivati u kuće i otimati muškarce. Jed-nog dana prohtje im se da zavedu Šetovce, pa narumeniše i na-prašiše lice, namazaše očne kapke antimonom a tabane skrletom; pobojaše kosu, prikvačiše zlatne naušnice, metoše zlatne grivne na gležnjeve, okitiše se ogrlicama s draguljima i narukvicama, odjenuše šarenu odjeću. Uspinjući se na Svetu goru, prebirahu po harfama, svirahu u trube, udarahu u bubnjeve, pjevahu, ple-sahu i pljeskahu rukama. A tada, pozdravivši petsto isposnika veselim glasom, pograbiše svaka svoju žrtvu i zavedoše ga. Ti

103

Page 102: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Šetovci, podlegavši jednom ulagivanju Kajinjanki, postadoše ne-čisti j i od pasa i zaboraviše sasvim na Božje zakone.14

(q) čak i »Sinovi sudački« izopačivahu sada sirotinjske kćeri. Kad god bje nevjesta urešena za mladoženju, jedan bi od njih ušao u ložnicu mladenaca i prvi je uživao.15

(r) Genun Kanaanac, sin Slijepog Lameka, koji življaše u Ze-mlji jama smoljanica, bijaše od najmlađih dana u vlasti Azaela i iznalažaše svakojaka glazbala. Kad bi zasvirao na njima, Azael bi se uvukao u njih, tako da se iz njih razlijegahu zavodljivi zvuči koji očaravahu srca sviju što slušahu. Genun bi sakupio družine svirača koji se raspaljivahu svirkom dok se požuda u njima ne rasplamsa poput ognja i oni legoše jedni s drugima. On također zgotavljaše pivo, sakupljaše mnoštva u pivnice, napajaše ih i podučavaše kako se kuju željezni mačevi i glave kopalja, da bi se njima nasumce usmrćivali kad se ponapiju.16

(s) Mihael, Gabriel, Rafael i Uriel kazahu Bogu da se nikada prije ne bijaše namnožilo toliko opačine na Zemlji. Bog tada uputi Rafaela da sveže Azaelu ruke i noge, zatrpavši ga gomilom oštrobridog kamenja u mračnoj spilji Dudaelu, gdje se i sada nalazi i čeka Posljednje Dane. Gabriel potamani One što Padoše potaknuvši ih da se upuste u građanski rat. Mihael okova lancima Šemhazaja i njegove drugove u drugim mračnim spiljama kroz sedamdeset pokoljenja. Uriel posta vjesnik spasa koji posjeti Nou.17

L Postanak 6: 1—7. 2. Jubileji 4: 15, 22; 5: 1; Tanhuma Buber Gen. 24. 3. Jalqut Gen. 44; Berešit Rabbati, 29—30. 4. Izvori kao u prethodnoj opasci. 5. Izvori kao u prethodnoj opasci. 6. Klementinske Homilije VIII, 11—17 (str. 142—145). Te Homilije su

kršćanski spisi iz početka trećeg stoljeća n. e., vjerojatno napisane u Siriji. Usp. i Enoh, 6—&; 69; 106, 13f.

7. Izvori kao u prethodnoj opasci. 8. Postanak u Žoharu 37a, 55a. 9. Liqqute Midrašim, 156; nešto drukčiju verziju nalazimo u Jalqut

Gen. 44. 10. Sefer Hekhalot, 170—176. 11. Postanak u Žoharu 37a. 12. PRE, gl. 21 (gdje se mišem treba popraviti u mišeth) i 22; usp. i

Gen. Rab. 222; Adambuch, 75, 81—86; Adamschriften, 37; Schatz• hohle, 10.

13. Adamschriften, 38; usp. Gen. Rab. 222—223. 14. Izvori kao u prethodnoj opasci. 15. Targ. i Targ. Jer. ad Gen. 6: 2—4; Gen. Rab. 247—248. 16. Adambuch, 92—93. 17. Enoh gl. 9 i 10; usp. i gl. 11—15 i 69; 2 Baruh 56: 11—16; 2 Enoh

18: 1—6.

104

Page 103: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Taj mit, o koji su se spoticali brojni teolozi, možda se može objasniti dolaskom visokih, neciviliziranih Židova stočara u Pa-lestinu početkom drugog tisućljeća pr. n. e., i njihovo izlaganje, putem uzajamnih brakova, azijskoj civilizaciji. »Sinovi Elovi« označavalo bi u tom smislu »stočare poštovaoce semitskog Boga--bika Ela«; »Kćeri Adamove« značilo bi »žene tla« (adama), naime kanaanske poljodjelce koji su se klanjali božicama, poznate po svojim orgijama i prostituciji prije braka. Ako je tako, taj je povijesni događaj pobrkan s ugaritskim mitom o tome kako je E1 zaveo dvije smrtnice koje su zanijele s njime i rodile božan-ske sinove, to jest Šahara (»Zora«) i šalema (»Savršen«), šahar se javlja kao krilato božanstvo u Psalmu 139: 9, a sin mu je, prema Izaiji 14: 12, bio pali anđeo Helel. Do bračnih ili uopće trajnih veza između bogova i smrtnika, to jest između kraljeva ili kraljica i pučana, dolazi često u sredozemnoj i srednjoistočnoj mitologiji. Kako kasniji judaizam odbacuje sva božanstva osim vlastitog nadnaravnog Boga, a kako se On nije nikada ženio niti ulazio u kakve veze sa ženama, Rabbi šimon ben Johaj u Genesis Rabba smatrao je svojom dužnošću da udari prokletstvom sve koji su shvaćali »Sinove Božje« u ugaritskom smislu. Takvo je tumačenje očito postojalo još u drugom stoljeću n. e., izgubivši se tek pošto je naziv Bene Elohim dobio novo tumačenje kao »sinovi sudački«. Elohim je značilo »Bog« i »sudac«, na temelju teorije da redovito imenovanog suca obuzima Elov duh kada sudi: »Rekoh, vi ste bogovi«. (Psal. 82: 6).

2. Taj se mit stalno navodi u apokrifima, Novom zavjetu, Crkve-nim očima i midrašima. Josip Flavije protumačio ga je ovako:

Mnogi anđeli Božji sada stupahu u veze sa ženama i rađahu im se sinovi koji bijahu oholi i prezirahu svaku krepost; toliko se uzdahu u svoju moć. Doista, djela koja im naša predaja pripi-suje podsjećaju na smjele čine koje Grci pričaju o svojim divo-vima. Ali Noa... opominjaše ih da izmijene svoje nazore i poprave se.

Ti su grčki divovi bili dvadeset i četiri naprasita i pohotna sina Majke Zemlje, rođena u Flegri u Trakiji, i dva Aloeida, koji se svi pobuniše protiv Svemogućeg Zeusa.

3. Mišljenje Josipa Flavija da su Sinovi Božji bili anđeli održalo se nekoliko stoljeća unatoč prokletstvima šimona ben Johaj a. Još u osmom stoljeću n. e. Rabbi Eliezer bilježi u jednom midrašu: »Anđeli što padoše s neba vidjehu kćeri Kajinove gdje šeću i razotkrivaju spolovila, namazavši oči antimonom poput bludnica, i oženiše se njima pošto ih one zavedoše.« Rabbi Jošuu ben Qorhu,

105

Page 104: R. Graves - Hebrejski Mitovi

literalista, mučila je jedna tehnička pojedinost: »Je li moguće da anđeli, koji su oganj plameni, mogahu izvršiti obljubu ne spalivši utrobu svojih mladenki?« Zaključio je da »kad ti anđeli padoše s neba, snaga i stas im se smanjiše na mjeru smrtnika, a oganj se njihov pretvori u tijelo.«

4. Hiva i Hija, imena dana divovima koje su sa Šemhazaj em i Azaelom izrodile smrtne žene, bili su obični uzvici družina rad-nika zaposlenih radom koji je zahtijevao usklađene napore. U jednom odlomku iz Talmuda babilonski pomorci uzvikuju, izvla-čeći na obalu teretne lađe: »Hitni, hija, hola, \v'hilok hol ja!« Ali halapljivo mesožderstvo divova je bio običaj Elovih hebrejskih pastira, a ne Kćeri Adaminih koje su obrađivale zemlju. Zato ta anegdota nagoviješta da je mit nastao u esenskoj zajednici čija se hrana strogo ograničavala na povrće, poput Daniela i njegova tri sveta pratioca (Dan. 1: 12).

5. Imena nekolicine palih anđela sačuvana su samo u nemarnim grčkim transkripcijama hebrejskih ili aramejskih izvornih oblika, pa je zato njihovo značenje nesigurno. Ipak je prilično vjero-jatno da »Azael« predstavlja »Azazel« (»Bog jača«). »Dudael« se ponekad prevodi kao »Božji kotao«, ali je vjerojatnije da je to fantastična preinaka naziva Bet Hadudo (M. Joma VI. 8) — da-našnjeg Haradana, tri milje jugoistočno od Jeruzalema, judejske pustinjske klisure s koje se svake godine bacao u bezdan živ »Azazelov jarac okajanja« na Dan očišćenja (Levit. 16: 8—10). Postojalo je vjerovanje da taj jarac odnosi grijehe sinova Izrae-lovih i prenosi ih na onoga tko ih je potakao, palog anđela Azazela koji je ležao prikovan gomilom kamenja u podnožju klisure. Ta se žrtva nije stoga smatrala kao prinošenje zlodusima, kao one koje Levitski zakonik 17: 7 zabranjuje.

6. Gora Božja, na kojoj su živjeli neki bogobojazni šetovci blizu »Spilje s blagom«, na Vratima raja, vjerojatno je bila Elova sveta gora Safon, a ne Hermon.

7. Mit o Istahar preuzet je djelomično od grčkog pisca Arata (početak trećeg stoljeća pr. n. e.). U njemu se priča kako je Pravda, kći Zore, kreposno vladala ljudskim rodom u Zlatno doba; ali kad je Srebrno i Brončano doba donijelo pohlepu i ubijanje među ljude, ona uzviknu: »Jao si ga ovom izopačenom rodu!« i uzađe na nebo gdje se pretvori u zviježđe Djevica. Na-stavak tog mita preuzet je iz Apolodorova pripovijedanja o tome kako je Orion nasrnuo na sedam djevica Plejada, kćeri Atlanta i Plejone, koje izmakoše njegovom zagrljaju pretvorivši se u zvi-ježđe Vlašići. Međutim, »Istahar« je babilonska božica Ištar, koja se ponekad poistovećuje sa zviježđem Djevica. Egipatsko pučko vjerovanje poistovećivalo je Oriona, zviježđe koje je postalo Šem-hazaj, s Ozirisovom dušom.

106

Page 105: R. Graves - Hebrejski Mitovi

8. Pravo oduzimanja djevičanstva mladenkama sirotinje, koje su svojatali neki »sinovi sudački«, vjerojatno je drevno i dobro poznato ius primae noctis koje su, kao droit de cuissage, navodno iznuđivala još feudalna evropska gospoda u toku srednjeg vijeka {vidi 36. 4). Ali u doba kad su Sinovi Božji smatrani za božanska bića to se moglo odnositi na običaj proširen na istočnom Sredo-zemlju: himen djevojke probijao se tako da bi ona »uzjahala« na prijapski kip. Slična je praksa postojala i među jahačima i artistima bizantskih hipodroma još u vrijeme Justinijanova care-vanja, a može se naslutiti i u zapisima o srednjovjekovnom vje-štičjem kultu u Engleskoj.

9. Mnoge pojedinosti priče o Genunu, iz etiopske Knjige o Ada-mu iz petog stoljeća, imaju paralele u midraškim spisima. Premda Genunovo ime podsjeća na »Kenana«, koji se pojavljuje u Po-stanku 5: 9 kao sin Enošev, on je složeni kenitski lik. U Postanku se naime pronalaženje glazbala pripisuje Jubalu, a mjedenih i željeznih oštrica njegovu bratu Tubalu Kaj inu. Za Genuna Po-stanak (14: 10) kaže da je obitavao u zemlji »punoj provalija s paklinom«, naime na južnim obalama Mrtvog mora, nesumnjivo zato što je tamo stajao grad opačina Sodoma (vidi 32. 6).

10. Henok (»Učitelj«) je stekao svoj golemi ugled zahvaljujući nekad kanoničkom Otkrivenju Enohovu napisanom u prvom sto-ljeću pr. n. e. To je ekstatička razrada Postanka 5: 22: »Po ro-đenju Metušalahovu Henok je živio trista godina.« Prema kasnijoj hebrejskoj mitologiji on je Božji anđeo pisar i savjetnik, i za-štitnik sve djece koja uče Toru. Metatron je iskvareni hebrejski oblik grčkog metadromos, »onaj koji teži za osvetom«, ili od meta ton thronon, »najbliži Božanskom prijestolu«.

11. Anakim su možda bili mikenski grčki naseljenici, članovi saveza »Naroda s mora« koji je zadao Egiptu toliko muke u četr-naestom stoljeću pr. n. e. Grčki stvaraoci mitova pričaju o divov-skom Anaksu (»kralju«), sinu Neba i Majke Zemlje, koji je vladao Anaktorijom (Miletom) u Maloj Aziji. Prema Apolodoru, iskopani kostur Asterija (»zvjezdan«), Anaksova nasljednika, mjerio je deset lakata. Anakes, množina od Anaks, bio je općeniti epitet grčkih bogova. Po svom običaju, komentatori Talmuda opisivali su Anakim kao visoke tri tisuće lakata.

12. Megalitska zdanja koja su Židovi zatekli u Kanaanu vjero-jatno su potakla legende o divovima; kao u Grčkoj, gdje su prema prikazu pučkih pripovjedača, koji nisu znali ništa o građevinskim nasipima, polugama i drugim sredozemnim tehničkim sredstvima, zidine Tirinta, Mikene i drugih drevnih gradova sagradili čudo-višni Kiklopi ljudožderi, podižući bez ičije pomoći goleme kamene kocke.

107

Page 106: R. Graves - Hebrejski Mitovi

13. Nefilim (»Oni što Padoše«) imali su mnoga druga plemen-ska imena, kao Emim (»Strahovi«), Refa'im (»Oslabljivači«), Gib-borim (»Junaci divovi«), Zamzummim (»Postizači«), Anakim (»Du-govrati« ili »Nosači ogrlica«), Awwim (»Opustošitelji« ili »Zmije«), Za jednoga od Nefilim, po imenu Arba, kaže se da je podigao grad Hebron, nazvan »Kiriath-Arba« prema njemu, i postao otac Anaka, čija je tri sina, šešaja, Ahimana i Talmaja, kasnije izagnao Jošuin drug Kaleb. Ali kako arba u hebrejskom znači »četiri«, Kiriath--Arba je možda izvorno značilo »četvorograd«, čime se ukazuje na njegova četiri dijela koji su mitološki povezani s rodom Anako-vaca: sa samim Anakom i njegovim »sinovima« šešajem, Ahima-nom i Talmajem.

Page 107: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

R O Đ E N J E N O I N O

(a) Kajin je umro nekoliko pokoljenja kasnije od ruku svog pra-pra-praunuka Lameka. Taj Lamek bijaše lovac, vrlo snažan i, poput drugih od Kajinove loze, oženjen dvjema ženama. Iako ostario i slijep, lovio je i dalje, a vodio ga je sin Tubal Kajin. Kad god bi Tubal Kajin ugledao neku životinju, navodio bi La-mekovu ruku s lukom prema cilju. Jednog dana reče on Lameku: »Vidim glavu kako proviruje nad onim grebenom«. Lamek za-tegnu luk, a Tubal Kajin usmjeri strijelu koja proburazi glavu. Ali, otišavši po plijen, on uzviknu: »Oče, ustrijelio si čovjeka kome iz čela raste rog!« Lamek odvrati: »Avaj, to mora da je moj predak Kajin!« i udari rukom o ruku, usmrtivši tako nehotice i Tubala Kajina.

Lamek naricaše čitav dan pored mrtvih tijela, jer se zbog slje-poće nije mogao sam vratiti kući. Navečer ga nađoše njegove žene Ada i Sila. Lamek povika: »Glas moj poslušajte! Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osve-ćen sedmorostruko, Lamek će biti sedamdeset i sedam puta!« Nato se zemlja razvali i proguta sve Kajinove najbliže rođake, osim Henoka: to jest Irada, Mehujaela, Metušaela i njihovih obitelji.

(&) Lamek reče svojim ženama: »Uđite u moju postelju i če-kajte me tamo!« Sila odvrati: »Ubio si našeg pretka Kajina i sina mi Tubala Kajina; zato mi obje nećemo leći s tobom«. Lamek odgovori: »To je božja volja. Sedam pokoljenja, vijek dodijeljen Kajinu, sada je isteklo. Pokorite mi se!« Ali one mu kazahu: »Ne, jer bi svako dijete koje bismo izrodile čekala smrt«. Lamek, Ada i Sila potražiše tada Adama, koji još bijaše na životu, i zamoliše ga da presudi između njih. Sila kaza prva: »Lamek je ubio tvog sina Kajina, i mog sina Tubala Kajina«. Lamek reče: »Za obje smrti kriv je slučaj jer ja sam slijep«. Adam se obrati Adi i Sili: »Morate se pokoriti svome suprugu!«

(c) Nakon toga Sila rodi Lameku sina koji već bijaše obrezan: znak naročite Božje milosti. Lamek mu nadjenu ime Noa, našavši u njemu veliku utjehu.1 Noini obraščići bijahu bjelji od snijega i rumeniji od ruže; oči poput zraka jutarnjeg sunca; kosa duga i

109

Page 108: R. Graves - Hebrejski Mitovi

puna uvojaka; lice ozareno svjetlošću. Lamek stoga sumnjaše na njega da je kopile kojim je Silu obdario neki od Stražara, ili Onih Što Padoše; ali Sila mu se zakune da mu je bila vjerna. Oni se obratiše za savjet pretku Henoku koji nedugo prije toga bijaše uznesen na nebo. Njegovo proročanstvo: »Za Noina života Bog će učiniti nešto novo na Zemlji!« umiri Lameka.

(d) Po Noinu rođenju, koje se zbi u isto vrijeme s Adamovom smrću, svijet je znatno uznapredovao. Do tog vremena, kad bi se posijalo žito polovica uroda bijaše trnje i čkalj. Sada Bog dignu to prokletstvo. I dok se dotada sav rad obavljao golim rukama, Noa nauči ljude da izrađuju plugove, srpove, sjekire i ostalo oruđe.2 Ali neki pridaju izum kovačke vještine Tubalu Kaj inu, njegovu mrtvom bratu.3

1. Tanhuma Noa 11; usp. Gen. Rab. 224—225; Sefer Hajašar, 7—8. 2. Enoh CVI, izd. Charles, II, 278; Genesis Apokrijon 40; Jubileji 4: 28. 3. Izvori kao u opasci 1, i Postanak 4: 22.

*

1. Ta verzija podsjeća na dva grčka mita — o tome kako je Perzej nehotice ubio djeda Akrizija, i kako se Atamantu Learh učinio bijelim jelenom — a razlog je nastojanje da se objasni Lamekov uzvik u Postanku 4: 23: »Čovjeka sam ubio jer me ranio, i dijete jer me udarilo!« čiji je izvorni kontekst nestao. Mada je tautologija — udruživanje dviju fraza, izraženih različitim rije-čima ali istoznačnih — obična ukrasna figura u hebrejskom pje-sništvu, Lameku se tu bez ikakvog smisla pripisuje ubojstvo ne jednog ratnika, nego starca i mladića. To je vrlo slično onome kada se za Isusa kaže da je ispunio Zaharijino proročanstvo (Zah. 9: 9) jer »jaše na magarcu i na magaretu, mladetu magaričinu, (Mt. 21: 1—3), umjesto na jednom mladom magaretu. Zakon pre-ma kojem je najbliži rođak morao osvetiti ubojstvo, čak ako je bilo i nehotično, objašnjava potrebu »Gradova za utočište« koje je osnovao Mojsije (Brojevi 35: 13; Jošua 20: 1—9), gdje je čovjek bio zaštićen dok njegov slučaj ne bi došao pred nekog suca. Tako Adam postupa kao sudac i prihvaća Lamekovu obranu o neho-tičnom ubojstvu, kada ističe da bi izvršenje osvete nad Lamekom izazvalo još nemilosrdniju osvetu njegovog najbližeg rođaka nad tim osvetnicima. Ali Zemlja je već pružila podršku Lamekovoj obrani progutavši sve Kajinove rođake. Iako je etimologija imena »Lamek« neizvjesna, midraš o tom dvostrukom ubojstvu očito ga povezuje s tri srodna arapska korijena lamah, lamakh i lamaq, koji znače »pljusnuti, pljesnuti« i »gledati prikriveno ili iskosa«.

2. Tubal Kajin, u Postanku gl. 4, je kovač čija su braća Jabal, pastir, i Jubal, svirač. Ta su imena očito zapis zanimanja nekih

110

Page 109: R. Graves - Hebrejski Mitovi

kenitskih obitelji. »Tubal« predstavlja Tabali (na grčkom: Tiba-reni), anatolsko pleme koje je opisao Herodot kao susjede Haliba koji su obrađivali željezo. U Ezek. 27: 13 »Tubal« je snabdijevao Tir mjedenim posudama i robovima; tako »Tubal Kajin« vjero-jatno znači »Kenijac koji obrađuje željezo«. Jubal je bio kana-anski bog glazbe.

3. Dva biblijska prikaza Lamekove obitelji nedosljedna su. Pre-ma Postanku 4: 19—22 Jabala i Jubala rodila mu je žena Ada, dok mu je Sila rodila Tubala Kajina i kćerku Naamu. Prema Po-stanku 5: 28—31 Noa bijaše Lamekov prvenac; drugi se sinovi i kćeri spominju, ali bez imena.

Page 110: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

OPĆI POTOP

(a) Noa pomišljaše toliko nerado na to da izgubi nevinost, da je, premda ga često nagovarahu da se ženi, čekao sve dok mu Bog ne nađe Naamu, Enoševu kćer — jedinu ženu poslije Istahar koja bijaše sačuvala nevinost u tom izopačenom pokoljenju. Si-novi im bijahu šem, Ham i Jafet; a kad uzrastoše, Noa ih oženi kćerima Elijakima, sina Metušalahova.1

(b) Upozoren od Boga da se sprema Opći potop, Noa to raz-glasi po čitavu ljudskom rodu, propovijedajući pokajanje kuda je god išao. Mada mu riječi plamtjehu poput zubalja, ljudi mu se podsmijevahu riječima: »Kakav će biti taj Opći potop? Ako bude ognjeni potop, imamo alitha (azbest?), kojemu vatra ne može nauditi; ako pak bude vodena poplava, imamo željezne ploče da njima ukrotimo svaku vodu koja navre iz zemlje. Protiv vode s neba obrana nam je aqeb (platneno krilo?)«. Noa ih opo-minjaše: »Unatoč tome, Bog će učiniti da vam voda pokulja iz tla oko peta!« Oni se hvastahu: »Neka voda naraste koliko je volja, toliko smo visoki da nam ne može doseći vrat; a ako li On otvori ustave Tehomine, mi ćemo ih začepiti tabanima našim.«2

(c) Tada Bog naloži Noi da sagradi »korablju od smolasta drveta i da je obloži paklinom«, da u nju stane on s obitelji svojom i stvorovi odabrani od svega živoga na Zemlji. Od svake čiste vrste po sedam životinja i ptica, po dvoje od svake nečiste vrste i po dvoje od svake vrste što puze po tlu. Za sve da na-spremi i hrane. Pedeset i dvije godine zabavi se Noa gradnjom broda, radeći sporo u nadi da će odgoditi osvetu Božju.3

(d) Sam Bog odredi kakav da bude brod: na tri poda, trista lakata dug od pramca do krme, pedeset širok od boka do boka, a trideset visok od grotla do kobilice. Svaki pod bijaše podije-ljen na stotine pregrada; na donjem podu bijahu sve životinje, divlje i pitome; na srednjem sve ptice; na gornjem sve što puže, a uz njih i Noina obitelj.4

(e) I neki duhovi lutalice uđoše u brod i spasiše se. I dvije nemani pregoleme da se sklone u ikakav brod spasiše se ipak: Reem koji plivaše za brodom oslonivši njušku na krmu i div Og. To bijaše sin Hije i žene koja se preudala za Hama i izmolila

112

Page 111: R. Graves - Hebrejski Mitovi

od Noe da omogući Ogu da održi glavu nad vodom, dozvolivši mu da se uhvati za ljestve od užeta. Og se zahvalan zakle da će biti Noinim robom; no, premda ga je Noa hranio iz sažaljenja kroz okno na brodskom boku, on se kasnije vratio pređašnjim opačinama.5

(/) Započevši sakupljati sve žive stvorove, Noa se ustraši od golema posla i povika: »Gospodaru svemira, kako da obavim tako silno djelo?« Nato s neba siđe anđeo čuvar svake životinjske vrste i, noseći košare s krmom, uvede ih u brod; tako da se pri-čini da svaka od njih bijaše došla od vlastita razuma. Sve dođoše na dan kad umre Metušalah, u starosti od devetsto šezdeset i devet godina, punih tjedan dana prije nego nasta Opći potop; a Bog bijaše odredio to vrijeme žalosti kao Božju milost, ne bi li se rod ljudski za to vrijeme pokajao. On tada zapovjedi Noi da sjedne pored vrata brodskih i da pazi na svakog stvora kako mu bude prilazio. Oni koji se prignu tlu pred njime neka se pripuste u brod; onima koji ostanu uspravni neka se uskrati ulaz. Neki pisci kažu da su prema Božjem naređenju pripušteni oboje od svake vrste ako je muško bilo gospodar nad ženskim, a drukčije ne. I da je tako naredio jer se raznim opačinama više ne pre-puštahu samo ljudi. I same životinje kloniše se svoga para: pa-stusi objahivahu magarice, magarci kobile; psi priskakivahu na vučice, zmije na kornjače i slično — a uz to žensko često gospo-dovaše nad muškim. Bog bijaše odlučio da potamani sve živo do zadnjega, osim onih koji se pokoravahu Njegovoj volji.6

(g) Zemlja se potrese, temelji joj uzdrhtahu, sunce pomrknii, munje sijevahu, bi orljava gromova, a zaglušni glas kakav se ni-kada ne bijaše čuo zatutnja i razleže se preko gora i nizina. Tako Bog pokuša da ustraši grešnike ne bi li se pokajali, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Bog odabra vodu a ne oganj kao kaznu koja dolikovaše njihovim krajnjim opačinama, pa otvori ustave nebeske pomaknuvši dvije zvijezde u Vlašićima. Time pusti Gornje i Donje vode — muška i ženska počela Tehomina, koja bijaše razdvojio u dane Stvaranja svijeta — da se ponovo ujedine i tako unište svijet u svemirskom zagrljaju.

Potop otpoče sedamnaestog dana drugog mjeseca, kad je Noi bilo šest stotina godina. On i njegova obitelj uđoše poslušno u brod, a Bog sam zatvori čvrsto vrata za njima. Ali čak i Noa nije mogao povjerovati da će Bog uništiti tako veličanstveno djelo, pa je zato oklijevao sve dok mu valovi ne zapljusnuše gležnjeve.7

(h) Poplava se hitro proširi po čitavoj Zemlji. Sedamsto tisuća grešnika okupi se oko Noina broda vičući: »Otvori vrata, Noa, i pusti nas da uđemo!« Noa povika iz broda: »Ne govorih li ja vama da se pokajete u ovih stotinu i dvadeset godina, a vi ne htjedoste slušati?« — »Sad se kajemo«, odvratiše oni. »Prekasno

3 Hebrejski mitovi 113

Page 112: R. Graves - Hebrejski Mitovi

je sada«, kaza on. Oni pokušaše provaliti brodska vrata, i bili bi prevrnuli brod, da čopor odbijenih vukova, lavova i medvjeda, koji također pokušavahu da uđu, ne razdera stotine njih na ko-made i rastjera druge. Kad se podigoše Tehomine Donje vode, grešnici najprije pobacaše djecu u izvore, u nadi da će ih za-čepiti, a zatim se uspeše na drveće ili brda. Kiša se slijevala s neba poput slapova i vode rastući podigoše brod dok na kraju nije plovio petnaest lakata iznad najviših vrhunaca — ali valovi su tako udarali u njega da se svi unutra sudarahu i komešahu poput zrna graha kad ključa u loncu. Neki kažu da je Bog za-grijao vode Potopa nad vatrom Bezdana i kaznio plamene požude uskipjelom vodom; ili da je prosuo ognjenu kišu po grešnicima; ili pustio ptice lešinarke da im iskapaju oči dok su oni plivali.8

(i) Biser obješen s brodskog svoda osvjetljavao je Nou i nje-govu obitelj. Kad bi svjetlost bisera poblijedjela, on bi znao da je nastupio dan; kad bi se pojačala, znao bi da se primakla noć, pa je tako uvijek znao koji je dan Sabat. No neki kažu da je izvor te svjetlosti bila sveta knjiga koju je arhanđeo Rafael dao Noi, optočena safirima, a u kojoj se nalazilo sve znanje o zvi-jezdama, umijeću liječenja i vlasti nad zlodusima. Noa ju je ostavio u nasljeđe šemu, a od njega preko Abrahama nasljeđi-vahu je Jakov, Levi, Moj sije, Jošua i Salomon.9

(/) Čitavih dvanaest mjeseci nakon toga ni Noa ni sinovi nje-govi ne sklopiše oka, zaokupljeni svakog časa raznim poslovima. Neke životinje imađahu običaj da jedu na prvi sat dana ili noći; ostale na drugi, treći ili četvrti sat, pa čak i kasnije; a svaka od njih htjede svoju hranu — deva sijeno, magarac raž, slon lozine izdanke, noj izdrobljeno staklo. Ali, prema jednom drugom izvoru, sve životinje, ptice, stvorovi što pužu i sam čovjek imađahu samo jednu hranu, to jest smokvin kruh.10

(k) Noa se pomoli: »Gospodaru svemira, pusti me iz ove tam-nice! Duša mi je malaksala od smrada lavljeg, medvjeđeg i pan-terinog.« Kameleonu nitko ne znaše kakvu hranu da dade; ali jednog dana Noa razreza mogranj, a iz njega ispade crv kojeg taj izgladnjeli stvor smjesta proguta. Nakon toga umijesio bi mla-dice devina trn ja u pogaču i hranio kameleona crvima koji bi se zalegli u pogači. Oba lava bolovahu od groznice cijelo vrijeme; ne vrebahu na druge životinje, nego se hraniše travom poput go-veda. Opazivši feniksa gdje se šćućurio u kutu, Noa ga zapita: »Zašto nisi tražio da te nahranimo?« »Gospodine«, odgovori feniks, »obitelj ti je i bez toga zaokupljena; ne želim da ih smetam«. Noa ga tada blagoslovi, kazavši: »Neka je Božja volja da nikada ne umreš!«11

(/) Noa bijaše odijelio sinove od njihovih žena i zabranio im da obavljaju bračne dužnosti; dok svijet propada, oni ne smiju

114

Page 113: R. Graves - Hebrejski Mitovi

pomišljati da ga obnove. Isto bijaše zabranio svim životinjama, pticama i stvorovima što pužu. Samo Ham, pseto i gavran ne poslušaše ga. Ham zgriješi da bi sačuvao svoju ženu od sramote: da ne leže sam s njom, šem i Jafet bi doznali da je već bila noseća s palim anđelom šemhazaj em. Bog ipak kazni Hama davši mu koži crnu boju. On kazni i pseto prilijepivši ga sramno uz kuju nakon parenja; a gavrana tako da učini da oplođivaše ženku kljunom.12

(m) Kad bijaše proteklo stotinu i pedeset — premda ih ima koji kažu četrdeset — dana, Bog zatvori nebeske ustave s dvije zvijezde koje pozajmi od Velikog Medvjeda, koji i sada progoni Vlašiće svake noći režeći: »Vratite mi moje zvijezde!« Zatim On napusti vjetar koji tjeraše Tehomine vode preko Zemljina ruba sve dok se Potop polako ne povuče. Na sedmi dan sedmog mje-seca Noin se brod bijaše spustio na goru Ararat. Na prvi dan desetog mjeseca pomoliše se iz vode drugi gorski vrhunci. Pri-čekavši još četrdeset dana, Noa otvori vidjelicu i reče gavranu da izleti i vrati se s vijestima o vanjskom svijetu. Gavran drsko odvrati: »Bog, gospodar tvoj, mene mrzi; a i ti me mrziš! Nije li On zapovjedio: 'Uzmi po sedam od svih čistih stvorova, a po dvoje od svih nečistih?' Zašto si odabrao mene za taj opasni zadatak, kad smo ja i družica moja svega dvoje? Zašto da se poštede golubovi, kojih ima sedmoro? Ako ja uginem od jare ili studeni, svijet će ostati bez gavrana. Ili si poželio moju družicu?« Noa uzviknu: »Avaj, opaki stvore! I vlastita žena zabranjena mi je dok plovimo. A kamoli tvoja družica, stvor iz tuđe vrste?« Gavran se nato sakri. Noa pažljivo pretraži brod i, našavši ubrzo neposlušnika pod orličinim krilom, reče: »Opaki stvore, nisam li ti naredio da pogledaš je li voda opala!« Gavran odgovori bezo-brazno: »Tako je kako sam mislio: poželio si moju družicu!« Noa, razbješnjen, povika: »Proklet neka je od Boga kljun koji izusti takvu klevetu!« A svi stvorovi, slušajući to, kazahu: »Tako je!« Noa otvori vidjelicu i gavran — koji je u međuvremenu oplodio orliću i druge lešinarke, izopačivši im tako narav — iz-letje, ali se brzo vrati. Poslan ponovo iz broda, opet se vrati. Treći put ostade vani, gosteći se crkotinom.13

(n) Noa sada izda slično naređenje golubici, koja se isto ubrzo vrati, ne našavši stabla da se na nj spusti. Poslije sedam dana on pusti golubicu drugi put, i ptica se vrati predveče noseći u kljunu svjež maslinov list. Noa pokuša iznova, pošto je proteklo još sedam dana, a taj put se golubica ne vrati. Na prvi dan prvog mjeseca Noa se uspe na palubu kroz vidjelicu i pogleda oko sebe. Ugleda samo neizmjerno more blata koje se pružalo do planina u daljini. Nije se više vidio čak ni Adamov grob. Tek do dvadeset

8* 115

Page 114: R. Graves - Hebrejski Mitovi

i sedmog dana drugog mjeseca isušiše vjetar i sunce tu močvaru toliko da je Noa mogao sići s broda.14

(o) Cim stade nogom na zemlju, on sakupi kamenje i podiže žrtvenik. Jahve omirisa ugodni miris žrtve paljenice i reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, tS čo-vječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio. Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći, nikada neće pre-stati.« Bog blagoslovi Nou i njegovu obitelj riječima: »Plodite se i množite i zemlju napunite. Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće, i sve ribe u moru!« Dozvoli im i da jedu meso, uz uvjet da najprije ispuste svu krv iz trupla, objasnivši: »Duša je živo-tinje u njenoj krvi«; i odredi smrtnu kaznu za svakog čovjeka ili životinju koji počine ubojstvo. Tada postavi dugu na nebo govo-reći: »Kad god navedem kišne oblake nad Zemlju, ovaj će blistavi luk podsjećati na moje obećanje!«15

1. Adamschriften 39; Sefer Hajašar 16—17. 2. B. Sanhedrin 108b; PRE, gl. 22 — završetak. 3. Postanak 6: 13—22; 7, 1—3; PRE, gl. 23. 4. Postanak 6: 15—16; PRE, gl. 23. 5. Gen. Rab. 253, 287; PRE, gl. 23; B. Nidda 61a; B. Zebahim 113b;

Hadar 59a; Da'at Huqqat 18a. 6. PRE, gl. 23; Gen. Rab. 287, 293; Tanhuma Noa 12; Tanhuma Buber

Gen. 36, 45; B. Sanhedrin 108a—b; Sefer Hajašar 17. 7. Postanak 7: 11—16; Gen. Rab. 293; B. Berakhot 59a; B. Roš Hašana

11b—12a; PRE, gl. 23; Sefer Hajašar 18. 8. Postanak 7: 20; B. Sanh. 108b; B. Roš Hašana 12a; B. Zebahim 112a;

Lev. Rab. 7.6; Tanhuma Noa 7; Tanhuma Buber Gen. 35—36; Sefer Hajašar 18—19.

9. Gen. Rab. 283; B. Sanhedrin 108b; PRE, gl. 23; Sefer Noa, BHM, III, 158.

10. Tanhuma Buber Gen. 29—30; 37—38; Gen. Rab. 287; Tanhuma Noa 2, 9; Sanhedrin 108b.

11. PRE, gl. 23; B. Sanhedrin 108b. 12. Gen. Rab. 286, 341; Tanhuma Buber Gen. 43; Tanhuma Noa 12; Jer.

Taanit 64d; B. Sanhedrin 108b; PRE, gl. 23; Jalqut Reubeni ad Gen. 7: 7, str. 130.

13. Postanak 7, 4—24; 8, 1—7; B. Berakhot 59a; B. Roš Hašana 11b— 12a; B. Sanhedrin 108b; Alfa Beta diBen Sira, Otzar Midrašim 49a, 50b.

14. Postanak 8: 8—19. 15. Postanak 8: 20; 9: 17.

(1) Dva su drevna mita usporedna s Općim potopom iz Po-stanka: jedan grčki i jedan akadski. Akadski mit, koji nalazimo u Epu o Gilgamešu, bio je poznat i Sumeranima, Hurijcima i He-titima. U njemu junaka Utnapištima opominje Ea, bog mudrosti,

m

Page 115: R. Graves - Hebrejski Mitovi

da su drugi bogovi pod vodstvom Enlila, tvorca svijeta, naumili učiniti Opći potop i da zato treba da sagradi sebi brod. Razlog zbog kojega je Enlil odlučio da potamani sve ljude bio je, čini se, što su propustili da mu podnesu novogodišnje žrtve. Utna-pištim gradi brod na šest podova tačno u obliku kocke, sa stra-nicama dugim 120 lakata, a šuperi ga zemnom smolom. Gradnja broda traje sedam dana, a Utnapištim daje radnicima »vina da piju, poput kiše, da svetkuju kao za Novu godinu«. Kad se na Zemlju obaraju strašni pljuskovi, on, njegova obitelj, radnici i sluge koje nose njegovo blago, uz mnoge životinje i ptice, ulaze u brod. Utnapištimov brodar zatvara tada čvrsto grotla.

(2) Čitav dan Južni vjetar bjesni preplavljujući planine i raz-nosi ljude kao pljevu. I sami bogovi uzlijeću zaplašeni na nebo skutrivši se tamo poput pasa. Potop traje šest dana bez prekida, ali prestaje sedmi dan. Tada Utnapištim diže poklopac na grotlu i gleda na sve strane. On vidi more vode, ravno poput ploče i ograđeno s petnaest dalekih planinskih vrhova. Sav se ljudski rod podavio i pretvorio opet u ilovaču. Voda zanosi brod do gore Nisir, gdje Utnapištim čeka još sedam dana. Zatim on ispušta iz broda goluba koji se vraća ne našavši odmoriš ta. Pošto je pro-teklo još sedam dana, on ispušta lastavicu, koja se također vraća. Zatim gavrana, koji se ne vraća, jer je našao strvinu za jelo, budući da je sada voda opala.

(3) Utnapištim pušta iz broda sve svoje ljude i životinje, pri-nosi sedmorostruku žrtvu ljevanicu od vina na vrhuncu gore, i baca na vatru mirisno bilje i drvo — trsku, cedrovinu i mirtu. Bogovi osjete miomiris i sjate se oko žrtve. Ištar hvali Utnapi-štima i obara se na Enlila što je izazvao takva besmislena pusto-šenja. Enlil ljutito uzvikuje: »Nijedan čovjek nije smio preživjeti moj potop! Zar su ovi ipak preživjeli?« Ea priznaje da je Utna-pištim bio upozoren na potop u snu. Udobrovoljivši se, Enlil stupa na brod i, udijelivši blagoslov Utnapištimu i njegovoj ženi, učini ih »nalik bogovima« i daje im mjesto u raju gdje ih, kasnije, pozdravlja Gilgameš.

(4) U jednoj djelomično sačuvanoj sumerskoj verziji junak Općeg potopa je bogobojazni kralj Ziusudra (kojega Beros u svojem djelu Babilonska povijest, iz trećeg stoljeća pr. n. e., naziva Ksisuthro). Ksisuthro je iskopao neke svete knjige koje je bio zakopao u gradu Siparu.

(5) Mit iz Postanka sastavljen je po svemu sudeći od najmanje tri posebna elementa. Prvi je povijesno sjećanje na prolom oblaka u armenskim planinama koji je, prema Woolleyjevu djelu Ur oj the Chaldees izazvao izlijevanje Tigrisa i Eufrata oko godine 3.200. pr. n. e. — pokrivši sumerska sela na prostoru od preko 100.000 km2 dva i po metra visokim nanosom zemlje i kamenja. Tek ne-

117

Page 116: R. Graves - Hebrejski Mitovi

koliko gradova na brežuljcima i opasano zidovima od opeke izbjeglo je uništenju.

Drugi je element jesenja novogodišnja svetkovina berbe u Ba-biloniji, Siriji i Palestini s mjesečevim brodom u obliku uštapa u kome su se nalazile žrtvene životinje. Ta se svetkovina slavila 0 Novom mjesecu najbližem jesenjem ekvinociju prinošenjem žrtava ljevanica od mladog vina da se njima izazovu zimske kiše.

Ostatke Noina broda na Araratu — »gori Judi kraj jezera Van« — spominje Josip Flavije pozivajući se na Berosa i druge histori-čare; Beros je pisao da tamošnji Kurdi još otkidaju komadiće tvrde smole s tih ostataka, služeći se njima kao amajlijama. Jedna nedavna američka ekspedicija tvrdi da je tu pronašla polufosili-ziranu drvnu građu koja potječe negdje iz 1500. pr. n. e. Jedan armenski historičar, Moj sije iz Horene, naziva to sveto mjesto Nahidšeuan (»prvo mjesto silaska«). »Ararat« se javlja u jednom zapisu šalmanassara I Asirskog (1272—1243. pr. n. e.) kao Uruatri ili Uratri. Kasnije ono postaje Urar tu i odnosi se na nezavisno kraljevstvo oko jezera Van, poznato Židovima iz biblijskih vre-mena kao Zemlja Ararat (2 Sam. 19: 37; Iza. 37: 38).

6. Grčki mit glasi ovako: »Razgnjevljen ljudožderstvom bezbož-nih Pelazga, Svemogući Zeus pusti na Zemlju veliki Potop htijući da zatre čitav rod ljudski; ali Deukalion, kralj Ftije, opomenut od oca titana Promete ja, kojeg je posjetio na Kavkazu, sagradi brod, snabdije ga živežom i ukrca se na nj sa ženom Pirom, kćerkom Epimetejevom. Tada udari Južni vjetar, spustiše se kiše 1 rijeke sađoše kao bujice do mora koje, rastući neobičnom brzi-nom, odnese svaki obalni i nizinski grad; sve dok čitav svijet nije bio poplavljen, osim nekoliko gorskih vrhunaca, i dok svi smrtni stvorovi ne izgiboše, izim Deukaliona i Pire. Brod je voda nosila devet dana dok nije spala i on se zaustavi na gori Parnasu ili, kako neki kažu, na Etni ili Atosu ili Ortrisu u Tesaliji. Kažu da se Deukalion uvjerio u prestanak Potopa pustivši iz broda goluba da izvidi kako je sa svijetom vani.

7. »Iskrcavši se živi i zdravi, prinesoše žrtvu Ocu Zeusu, zaštit-niku bjegunaca, i siđoše s gore da se pomole u svetištu boginje Temide kraj rijeke Kefisa — gdje nađoše krov prekriven morskim travama a žrtvenik hladan. Ponizno zamoliše da se obnovi ljudski rod, a Zeus, čuvši im glasove izdaleka, posla Herma da ih umiri obećavši im da će im svaka molba biti smjesta uslišana. Temida se sama pojavi pred njima i kaza: 'Zavijte glave odjećom i ba-cajte majčine kosti iza sebe!' Kako Deukalion i Pira nisu imali istu majku, a obje im matere bijahu umrle, zaključiše da boginja ima na umu Majku Zemlju, čije kosti bijaše kamenje što je ležalo na obali rijeke. Zato, prignuvši se, umotanih glava, uzimahu ka-menje i bacahu ga iza sebe; i od njega nastadoše muškarci ili

118

Page 117: R. Graves - Hebrejski Mitovi

žene, prema tome da li ih je bacio Deukalion ili Pira. Tako se obnovi rod ljudski, i otada su riječi za 'ljudi' (laos) i 'kamen' (laas) slične u mnogim jezicima. Ali od Potopa nije bilo velike koristi, jer su neki Pelazgi koji su se sklonili na goru Parnas obnovili ljudožderske opačine koje su i izazvale Zeusovu kaznu.«

8. U ovoj verziji, koja je očito dospjela u Grčku iz Palestine, boginja Temida (»Red«) obnavlja ljudski rod; a isto je vjero-jatno učinila Ištar Stvarateljica u ranijoj verziji Epa o Gilgamešu. Za Deukalionova sina Helena vjerovalo se da je praotac svih Grka, a »Deukalion« znači »mladovinski pomorac« (deuko-ha-lieus); što predstavlja vezu s Noom, izumiteljem vina (vidi 21. a). Helen je bio brat Arijadne s Krete, koja je postala ženom Dioni-zija, boga vina. Dionizije je osim toga putovao u brodu oblika mladog mjeseca punom životinja, među kojima su bili lav i zmija. Deukalionova je žena bila Pira čije ime znači »jarko crvena«, kao vino.

9. Biblijske dimenzije Noina broda kose se s načelima brodo-gradnje: brod s tri palube, dug 150 metara i sav od drva slomio bi se i pri najmanje uzburkanom moru. Drvo kojim se poslužio Noa nije nužno bila cedrovina, kako smatra većina autora, bu-dući da »drvo gofer« [smolasto drvo] nije bilo nigdje drugdje poznato. Možda je to bilo drvo akacije, od kojeg je sagrađen Ozirisov pogrebni brod.

10. Mada je nema u grčkim ili mezopotamijskim mitovima o Općem potopu, duga se kao osiguranje od poplava javlja u evrop-skom i azijskom folkloru. Zvijezde se tu zamišljaju kao blistavi čavlići široke glave zabijeni u nebeski svod, nad kojima leže Gor-nje vode.

11. Spolna nasrtljivost smatra se na Srednjem istoku muškim pravom, a od žena se očekuje potpuna podložnost. U fantaziji mi-draša takvo se gledanje prenosi s ljudi na životinje. Noina neumor-na briga za životinje koje su mu povjerene odražava riječi iz Iz-reka Salomonovih (12: 10): »Pravednik pazi i na život svog živin-četa«. Vjerovanje da se noj hrani samo zdrobljenim staklom, a ne da ga on guta kao što radi perad da bi lakše usitnila hranu, javlja se dva-tri puta u midraškoj literaturi.

12. Gavrana su se Židovi u isto vrijeme i klonili i štovali ih. U Jobu 28: 41 i Psalmu 147: 9 Bog se posebno brine za njih. U Ponov. zak. 14: 14 oni se ubrajaju među nečiste ptice; a u Izre-kama 30: 17 oni kljuju i izjedaju oči bezbožnika. Ipak u 1 Kralj. 17: 4—6, unatoč njihovim prokletim kljunovima, oni hrane Iliju; a u Pjesmi nad pjesmama (5: 11) Salomonovi se uvojci hvale zato što su crni poput gavranovih krila. Moguće je da je u jednoj rani-joj verziji gavran, a ne Ham, učinjen crn za kaznu; jer su Hamovi potomci bili ne-negroidni Kanaanci, a u grčkom mitu gavrana je

119

Page 118: R. Graves - Hebrejski Mitovi

pretvorila iz bijele u crnu pticu Atena (Anat-Ištar), zato što je donio loše vijesti o smrti njenih svećenica, ili Apolon (Ea), zato što nije iskljuvao oči njegovu suparniku.

13. »Biser« je gnostički simbol za čovjekovu dušu: kao i u apo-krifnom »Hvalospjevu biseru« (Djela sv. Tome); i u manihejskoj zbirci Kefalaia. U jednom mandejskom tekstu kaže se: »Tko od-nese biser koji osvjetljavaše naš prolazni dom?« Prema Joni, to ponekad predstavlja i »Božju Riječ«, što je izgleda i značenje na ovom mjestu. Knjiga mudrosti koju je Rafael dao Noi ispuštena je iz Postanka, premda se iz svete knjige siparske, koju spominje Beros, vidi da je ona bila dio ranog babilonskog mita o Općem potopu. To učvršćuje gledanje da je Henok — koji je, kao i Utna-pištim, nagrađen za svoju kreposnost mjestom u raju, i kome su anđeli pomogli da napiše jednu knjigu mudrosti — zapravo Noa. (Rafael« je po svemu sudeći greška umjesto »Raziel« (vidi 6. b. 12).

14. Vlašići su se povezivali s kišom jer je njihovo dizanje i spu-štanje označavalo granice plovidbenog razdoblja na Sredozemlju. Jedna se od tih zvijezda (ne dvije), kako izgleda prema grčkoj mitologiji, ugasila potkraj drugog tisućljeća pr. n. e.

Page 119: R. Graves - Hebrejski Mitovi

22

N O I N O P I J A N S T V O

(a) Noa, prvi čovjek koji je zasadio vinograd, načini vino od grožđa iz tog vinograda, opi se i otkri spolovilo... Ham, Kana-anov otac, uđe u šator gdje ležaše Noa, vidje njegovu golotinju i odmah kaza Šemu i Jafetu što je vidio. Oni se zagrnuše ogrtačem, uđoše natraške u šator i pokriše očevu golotinju ne gledajući ga. Kad se Noa probudio iz sna izazvana pijanstvom, vidje što mu učini najmlađi sin [sic] i povika: »Nek je proklet Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek bude! Blagoslovljen Jahve, šemov Bog, Kanaanac nek mu je sluga! Neka Bog raširi Jafeta, da prebiva pod šatorima Šemovim, a Kanaanac nek mu je sluga!«

Noa poživje još trista i pedeset godina.1

(b) Neki dodaju ovome i kažu da je Noa ponio sjeme grožđa u svom brodu — ili čokot vinove loze iz Edena — koje je zasadio na gori Lubaru, jednom od vrhova Ararata. Njegova loza rodi plodom istog dana i on ubere grožđe prije noći, istiješti ga, načini iz njega vino i dobro ga se napi je.2

(c) A Samael, pali anđeo, dođe Noi tog jutra i zapita: »što radiš?« On odgovori: »Sadim lozu«.

»A što je to?« »Ima sladak plod, kad se jede svjež ili sušen, a od njega se

dobiva vino što čovjeka razgaljuje.« Samael uzviknu: »Hajde da podijelimo vinograd; ali ne prelazi

na moju polovinu da ti ne naudim.« Kad Noa pristade na to, Samael zakla jagnje i pokopa ga pod

jedan čokot; zatim učini isto s lavom, svinjom i majmunom, tako da se njegovi čokoti napiše krvi od sve te četiri životinje. Otada, iako je netko manje hrabar od jagnjeta prije nego okusi vino, kad malo popije hvalisat će se da je jak kao lav; a kad popije preko mjere, zagadit će odjeću svoju; a još više kad popije, postat će poput majmuna, glupavo će teturati naokolo, izgubit će razum i huliti na Boga. Tako bi i s Noom.3

(d) Neki kažu da se on razotkrio za najjačeg pijanstva a nato je Kanaan, Hamov sinčić, ušao u šator, obijesno zavezao petlju od užeta oko djedova spolovila, zategao je i uškopio ga. Tada je i

121

Page 120: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Ham ušao u šator. Kad je vidio što se dogodilo, ispričao je to šemu i Jafetu, osmjehujući se kao da se radi o šali za besposličare na tržnici; ali tu ga dočekaše njihove kletve.4

(e) Drugi kažu da je Ham osobno uškopio Nou koji je, probu-divši se iz sna koji ga je pijanog savladao i shvativši što su mu učinili, povikao: »Sada ne mogu začeti četvrtog sina čijoj bih djeci zapovjedio da služe tebe i braću tvoju! Stoga oni moraju učiniti Kanaana, sina tvojega prvorođenoga, svojim robom. A kako si me onesposobio da činim gadosti za mraka noćnog, Kanaanova djeca rađat će se gadna i crna poput noći! Osim toga, zato što si uvijao vratom da bi gledao golotinju moju, kosa tvoje unučadi bit će uvi-jena u kovrčice, a oči crvene. Isto tako, jer se usne tvoje izrugi-vahu mojoj nesreći, njihove će oteći; a budući da nisi pokrio go-lotinje moje, oni će ići goli, a spolno udo bit će im sramno izduženo«. Ljude tog roda nazivaju Crncima. Njihov im je predak Kanaan naložio da vole krađu i razvrat, i da budu udruženi u mržnji na svoje gospodare i nikad ne govore istinu.5

(/) Drugi, međutim, potpuno oslobađaju Hama od takva prije-stupa. Oni kažu: Kad je Noa iskrcavao brod na Araratu, bolesni je lav pokazao podlu nezahvalnost udarivši ga šapom po spolnom udu, tako da više nikada ne mogaše izvršavati bračne obaveze. Zbog toga Šem prinese žrtvu umjesto Noe: jer muškarci s takvom povredom ne smiju služiti na Božjem žrtveniku.6

1. Postanak 9: 20—28. 2. Tanhuma Buber Gen. 48; Tanhuma Noa 13; Gen. Rab. 338; PRE, gl.

24; Jub. 5: 28; 7: 1. 3. Tanhuma Noa 13; Gen. Rab. 338—340; PRE, gl. 23. 4. Tanhuma Buber Gen. 48—49; Gen. Rab. 338—340; PRE, gl. 23. 5. B. Sanhedrin 72a—b, 108b; B. Pesahim 113b; Tanhuma Buber Gen.

49—50; Tanhuma Noa 13, 15; Gen. Rab. 341. 6. Gen. Rab. 272, 338—339; Tanhuma Buber Gen. 38; Tanhuma Noa 9;

Lev. Rab. 20. 1; Bate Midrašot II. 237.

*

1. Verzija tog mita u Postanku nemarno je redigirana. Nepra-vedno je bilo okrivljavati Hama zato što je opazio očevu golotinju; a Noa nikako nije mogao udariti tako teškim prokletstvom Hamo-va nedužnog sina Kanaana, čak da je taj nehotični čin i bio jedina Hamova krivica. Tekst: »Noa se otrijeznio od vina i saznao što mu je učinio najmlađi sin« ukazuje na prekid u pripovijedanju, koji je uvjerljivo popunjen midraškim prikazom njegova škopljenja. Noino prokletstvo pokazuje da je grešnik bio mali Kanaan, a ne Ham. »Ham, otac.. .« očito je umetak redaktora.

122

Page 121: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 122: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Taj je mit nastao da bi se opravdalo to što su Židovi poro-bili Kanaance — Kanaan je za Feničane bio Hnas, a za Grke Age-nor. U odlomku iz jednog midraša Hamovim se prijestupima do-meće i spolno općenje sa životinjama. Dug spisak kanaanskih spolnih prekršaja sadržan je u Levitskom zakoniku, gl. 18; a po-danicama kralja Roboama predbacuje se u Levit. 14: 24 da čine »sve grozote naroda što ih je Jahve otjerao ispred sinova Izraelo-vih«. U tom se midrašu naglašava spolna čednost Šemovih Židova, a Božji se blagoslov proširuje na sve sinove Jafetove koji su im se sada pridružili.

3. »Jafet« predstavlja grčkog Japeta, oca Prometejeva, uz mater Aziju, i po tome praoca pretpotopnog ljudskog roda. Japeta su štovali u Kilikiji, prijašnjoj postojbini Naroda s mora (vidi 30. 3), koji su provalili u Kanaan, usvojili hebrejski jezik i, kako dozna-jemo iz priče o Samsonu i Dalili, ulazili u bračne veze sa Židovima. Šemovi i Jafetovi potomci udružili su se u borbi protiv Kanaanaca — sinova Hamovih — koje su pretvorili u svoje robove: povijesno stanje kojemu Noino prokletstvo pruža mitsku vrijednost. Ham, kojega igra riječima u Psal. 105: 23 i 106: 22 poistovećuje s Kemi, »crn«, imenom danim Egiptu, bio je prema Postanku 10: 6 ne samo otac Misrajima (Egipta) nego i Puta (Punta), Crnaca sa obale Somalije; kao i Kuša, Crnaca iz Etiopije, koji su uvoženi u Palestinu kao robovi. Nazor prema kojemu je sudbina Crnaca da služe ljudima svjetlije boje kože usvojili su sa zahvalnošću kršćani u srednjem vijeku: ozbiljna nestašica jeftine radne snage, uzro-kovana kugom, učinila je privlačnim ponovno uvođenje ropstva.

4. Mit o Šemu, Hamu i Jafetu srodan je grčkom mitu o tome kako je petoro braće Kej, Krij, Hiperion, Japet i Kron skovalo uspješnu urotu protiv oca Urana. Kron je ne samo uškopio Urana i zauzeo njegovo mjesto nego se, prema bizantskom piscu mitova Cecesu, Zeus ugledao u njegov primjer u pogledu obje te poje-dinosti, uz pomoć Posejdona i Hada. U hetitskom mitu, zasnova-nom na horitskom izvorniku, spolovilo vrhovnog boga Anua odgri-zao je njegov buntovni sin i peharnik Kumarbi, koji je nakon toga likovao i smijao se (kao što se kaže za Hama) dok ga Anu nije prokleo. I sam bog El, prema Filonu iz Biblosa koji navodi Sanhu-nijatonove riječi, uškopio je oca Urana. Pomisao da bi se ičiji sin mogao tako nesinovski ponijeti toliko je užasavala redaktore Po-stanka da su sasvim prikrili Hamovo škopljenje Noe, kao što su i Grci temeljito prikrivali mit o Kronovu škopljenju Urana sve do kršćanskog razdoblja. Mit o uškopljenju Noe i njegovom smjenji-vanju kao Božjeg svećenika zbog te povrede ipak su Židovi saču-vali. Kanaanova upotreba užeta za taj zahvat ne zvuči uvjerljivo; kosijer iz Noina vinograda vjerojatno je bio izvorni instrument.

124

Page 123: R. Graves - Hebrejski Mitovi

5. Premda je uškopljenicima bio zabranjen pristup Božjem sa-boru (Pon. zak. 23: 2), rani običaj Izraelaca u borbi bio je da se uškope neobrezani neprijatelji, kako se postupalo i za egipatskih ratova protiv Naroda s mora u četrnaestom i trinaestom stoljeću pr. n. e. Prema 1 Sam. 18: 25—27, David plaća kralju šaulu dvje-sta »obrezaka« (prepucija) Filistejaca kao otkup za svoju nevjestu, kraljevnu Mikalu. Isti običaj, izvorno možda vradžbinsko sredstvo za otklanjanje osvete duha pokojnikovog, održao se do danas kod Arapa.

6. Imena Jafetovih sinova navode se u Postanku 10: 2 kao Go-mer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešek i Tiras. Gomer se sada obično poistovećuje s Kimerijcima iz Anatolije; Magog s armen-skim kraljevstvom Gog (Ezek. 38: l, i dalje) koje se spominje u pismima iz Teli Amarne iz četrnaestog stoljeća pr. n. e.; Madaj s Medijom; Javan s Jonjanima (njegovi sinovi, koje bilježi Postanak 10: 5, jesu Eliša, ciparski Alašje; Kitim — Kitijci, isto tako narod s Cipra; Taršiš — Tartežani iz južne Španije, i Dodanim, Dodan-ci, što je pogrešno umjesto Rodanim, stanovnici Roda). Tubal predstavlja anatolske Tibarene (vidi 19. 2); Mosoh njihove susjede Moshijce; a Tiras — narod koji se u jednom egipatskom zapisu iz trinaestog stoljeća pr. n. e. spominje kao Turša, član jednog pomorskog saveza — možda gusarske Tirsenjane, od kojih su neki vladali egejskim otocima Lemnom i Imbrom još u šestom stoljeću pr. n. e., dok su se drugi odselili u Italiju i postali Etru-ščani.

Page 124: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

T O R A N J B A B I L O N S K I

(a) Noini potomci putovahu zajedno od zemlje do zemlje, kre-ćući se polako prema istoku. Stigoše do ravnice u zemlji šinearu i rekoše: »Hajdemo praviti opeke; hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!« Odmah se dadoše na posao, i bješe im smola zemljana mjesto kreča da zidaju redove opeka. Bog ih promatraše pa pomisli: »Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! . . . Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razu-mije.« Tako i učini, i ubrzo presta zidanje tornja, a graditelji se rasuše na sve strane. Ruševine tornja prozvaše se Babel jer Jahve pobrka jezik svemu rodu ljudskom i podijeli jedan narod na se-damdeset.1

(b) Drugi govore da Nimrod, silan lovac po volji Jahveovoj, sa-zida Toranj babilonski, ali da to ne bijaše njegovo prvo zdanje. Zavladavši nad svim Noinim potomcima, on bijaše već sagradio tvrđavu na okrugloj stijeni, okrunivši je golemim prijestolom od cedrovine, da bi nosila drugi prijesto od željeza; a taj ogroman ba-kreni prijestol, sa srebrnim prijestolom nad bakrenim, a zlatnim prijestolom nad srebrnim. Na vrhu te piramide Nimrod postavi golemi dragulj s kojega, zasjevši poput božanstva, zahtijevaše od svih da mu se klanjaju.2

(c) Nimrodov otac bijaše Kuš, sin Hama i njegove žene u sta-rosti. Ham silno voljaše Kuša, i potajno mu dade kožnu odjeću koju Bog bijaše načinio Adamu i Evi, i koju bi šem bio naslijedio od Noe da je Ham nije ukrao. Kuš sakri dobro tu odjeću i ostavi je u nasljeđe Nimrodu. Kad, navršivši dvadeset godina, Nimrod prvi put obuče tu svetinju, golema snaga siđe na nj, i Bog mu podari hrabrost i vještinu u lovu. Usmrtivši plijen, on bi svaki put podigao žrtvenik i prinio Bogu žrtvu.

(d) Prođe dvadeset godina i izbi rat među Sinovima Hamovim i Sinovima Jafetovim, glavnim njihovim neprijateljima. Unatoč porazu na početku rata, Nimrod okupi oko sebe četiri stotine i šezdeset Sinova Hamovih i osamdeset odabranih plaćenika između Sinova šemovih. S tom vojskom on razbi Sinove Jafetove i vrati

126

Page 125: R. Graves - Hebrejski Mitovi

se kao pobjednik. Sinovi Hamovi okruniše ga nakon toga za kralja, a on postavi glavare pokrajina i suce po cijelom svojem kraljev-stvu, odabravši Teraha sina Nahorova, da zapovijeda vojskom. Članovi Nimrodova državnog vijeća savjetovahu ga da sagradi prijestolnicu u Istočnoj nizini. On tako učini, nadjenuvši gradu ime šinear, zato što, kako reče, »Bog razbi moje neprijatelje«. Ubrzo poslije toga on nadvlada i Sinove Šemove. Oni mu donošahu danak, iskazivahu mu počasti i naseliše se u Šinearu, uz bok Si-novima Hamovim i Jafetovim, i svi govorahu i dalje hebrejskim jezikom.

(e) Uzoholivši se, Nimrod počini više zla od i jednog čovjeka po-slije Potopa, podižući idole od kamena i drveta kojima se čitav svijet morao klanjati. Sin njegov Mardon pokaza se još gorim — otuda izreka: »Loš roditelj, loše dijete«. Nimrod i njegovi poda-nici podigoše Toranj babilonski pobunivši se protiv Boga, jer Nim-rod reče: »Osvetit ću se Njemu što potopi pretke moje. Ako On napusti još jedan Potop, moja će se kula izdizati više od samog Ararata i ništa mi se neće dogoditi«. Oni nakaniše udariti na nebo preko tornja, usmrtiti Boga i podići kumire na Njegovo mjesto.3

(/) Toranj se uskoro dizao sedamdeset milja uvis, sa sedam stu-bišta s istočne strane po kojima se radnici uspinjahu do vrha no-seći opeku, i sa sedam stubišta sa zapadne strane po kojima sila-žahu. Abram, Terahov sin, promatraše rad na kuli i prokle gradi-telje u Božje ime: jer ako bi nekome ispala iz ruke opeka i pukla, svi oplakivahu štetu; ali ako bi neki čovjek sam pao s kule i po-ginuo, oni što stajahu uz njega ne bi se ni osvrnuli. Kada Nimro-dovi ljudi odapinjahu strijele prema nebu, Božji anđeli uhvatiše svaku od njih i, da bi ih zavarali, bacahu ih natrag natopljene krvlju. Strijelci uzvikivahu: »Eto pobismo sve stanovnike ne-beske!«4

(g) Bog se tada obrati sedamdesetorici anđela najbližih Njegovu prijestolu i reče: »Siđimo opet na Zemlju, pobrkajmo im jezike i učinimo sedamdeset jezika od jednoga!« Tako i učini, jer se graditelji smjesta zapletoše u nesporazume. Ako bi zidar rekao pomoćniku: »Dodaj mi žbuku!« ovaj bi mu umjesto žbuke dodao opeku kojom bi ga razbješnjeli zidar ubio. Mnoga se počiniše uboj-stva na Tornju, a isto i na tlu, zbog tih nesporazuma; sve dok pomalo ne presta svaki rad.

A s Tornjem se dogodi ovo: zemlja proguta trećinu, oganj ne-beski razori drugu trećinu, a preostala trećina stoji i danas — još uvijek toliko visoka da se daleki gajevi jerihonski pričinjaju s nje-gova vrha poput rojeva skakavaca; a razrijeđeni zrak sasvim srnu-ćuje ljude. Ali Toranj se pričinja nižim nego što jest, jer je osno-vica u njeg neobično široka.5

127

Page 126: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(h) Svaka obitelj govoraše sada svojim jezikom, odabiraše svoju postojbinu, zidaše vlastite gradove, postade zasebnim narodom i ne priznavaše nikakva vrhovnog vladara. Bog odredi sedamdeset anđela da paze nad tim zasebnim narodima; ali ujedno kaza: »Abramovu ću djecu paziti Ja sam, i oni će ostati vjerni hebrej-skom jeziku«.6

(i) Unatoč tome, Nimrod i dalje vladaše iz šineara i podiže nove gradove. To bijahu Erek, Akad i Kalne, a on ih napuči žite-ljima, vladaše njima u sjaju i prozva se »Amrafel«.7

(/) Konačno Jakovljev sin Ezav sretne slučajno Nimroda kad bijahu obojica pošla u lov, usmrti ga i oduže mu svetu odjeću. Sada i Ezav silno ojača, dok Jakov ne ukrade tu odjeću iz njegova šatora. Govoreći: »Brat moj ne zavređuje takva blagoslova!«, on iskopa rupu i zakopa u nju odjeću.8

1. Postanak 11: 1—9; PRE, gl. 24. 2. Mid. Hagadol Gen. 188; Gaster, Maasijot 2; Ginzberg, LJ, V. 201,

op. 87. 3. Sefer Hajašar 22—31; Tanhuma Noa 18, 19. 4. Vidi prethodnu opasku. 5. Sefer Hajašar 22—31; B. Sanhedrin 109a; PRE, gl. 24. 6. Vidi prethodnu opasku. 7. PRE, gl. 24. 8. PRE, gl. 24.

*

1. Židovska verzija iz dvanaestog stoljeća mita o Tornju babi-lonskom vrlo je nalik verziji koju kršćanski pisac iz petog stoljeća Orozije iz Taragone daje u svom djelu Sedam knjiga protiv nezna-bozaca. Orozije, koji se izgleda poslužio židovskim tanaitskim izvo-rima — mada iz druge ili treće ruke — opisuje Toranj kao pet i pol milja visok, s opsegom od deset milja, stotinu vrata od tuča i četiristo i osamdeset katova. On navodi da je Nimrodov unuk Nin podigao grad Ninivu. Tu čast Postanak 10: 11 podjeljuje Ašuru.

2. Haupt poistovećuje Nimroda, sina Kuševa, nazvanog i Ne-brod ili Nebron, s Nazimaratom, jednim od nesemitskih (ali i ne-indoevropskih) kasitskih kraljeva Babilonije. Spustivši se iz Kuša (Kaššu), današnjeg Kurdistana, planinskog predjela koji je odva-jao Asiriju od Medije, porazili su amorejsku babilonsku dinastiju i vladali od šesnaestog do dvanaestog stoljeća pr. n. e. Njihov se nacionalni bog zvao Kaššu, pa im se stoga kraljevi mogu opisati kao »Sinovi Kuševi«. Drugi je kasitski bog bio Murudaš, koji se poistovećuje s Ninurtom, iz kojeg se naziva moglo razviti ime Nimrod. Poput svih svojih prethodnika i nasljednika, i Nimrod je vjerojatno bio »silan lovac«, kako su ga već prikazivali spomenici,

128

Page 127: R. Graves - Hebrejski Mitovi

na kojima on ubija lavove, bikove i zmije — simboličan čin koji podsjeća na krunidbeni obred. Tim se mitom možda održava pre-daja Nazimaratove prvotne slave — prije nego ga je ponizio Adad-nirari I, kralj Asirije iz četrnaestog stoljeća. Kod ovog mita dolazi, međutim, do zbrke zato što je postojao još jedan Kuš — naime etiopsko kraljevstvo s Meroe kao jezgrom, koje se spominje u Iza. 18: 1, a bilo je etnički povezano s Južnom Arabijom. Kuš koji se spominje u Postanku 10: 8, i po kojem je Nimrod »Kušev sin«, je Kasit; a onaj koji se spominje u prethodnom retku bio je praotac nekolicine južnoarapskih naroda, pa stoga ne može biti isti Kuš.

3. Nimrodovo hebreizirano ime (od glagola mar od, »pobuniti se«) potvrđuje njegov zao glas. Prema Hronikon pashale iz sed-mog stoljeća n. e., Perzijanci su nazivali zviježđe Orion »Nimrod«, povezujući ga tako s anđelom-pobunjenikom Šemhazajem (vidi 18. /), i s grčkim herojem Orionom, isto tako »silnim lovcem« koji je uvrijedio svog boga.

4. Ali predaja o Nimrodu se povezala s mitom o Samaelovoj pobuni protiv Ela (vidi 13. b. c.) i s hetitskim mitom o Kumar-bijevu kamenom divu Ullikummiju, visokom poput tornja, s čije je glave Kumarbi namjeravao poći u napad na sedamdeset ne-beskih božanstava (vidi 8. 3). Jedan grčki mit, očito iz istog izvora, priča o tome kako su divovi postavili goru Pelion povrh gore Ose da bi tako nasrnuli na Zeusovo olimpijsko nebo.

5. U Postanku 14: 19 Amrafel se naziva kraljem šinearskim; u aramejskoj verziji kraljem babilonskim; a u Starinama Josipa Fla-vija »Amara Psides, kralj šineara«. Neki su ga autori sa sigurnošću poistovetili s Hamurabijem, kraljem babilonskim (1728—1686 pr. n. e.), tvorcem zakonika i osnivačem gradova, iako se danas sma-tra da je šinear akadski šanhar, zemlja koja leži sjeveroistočno od Babilona.

6. Ta je rana židovska predaja učvršćena i proširena kad je kralj Nabukodonozor II (604—562 pr. n. e.), drugi veliki graditelj držav-ne uprave koji je nasilno napučivao gradove koje je osnovao, otje-rao velik broj Judejaca u babilonsko izgnanstvo. Kralj Sargon II Asirski (721—705 pr. n. e.) već je prije iselio gotovo sve sjeverne Izraelce; a Nabukodonozoru su trebali Judejci kao radna snaga za popravak štete koju je Babilonu sramno nanio Senaherib godine 689. pr. n. e., kad je opljačkao i spalio goleme sakralne građevine u obliku terasastih piramida poznate pod nazivom zigurat.

7. Dugo se vjerovalo da je visoki toranj Birs Nimrud Toranj babilonski. Ali nakon dešifriranja klinastog pisma utvrđeno je da je Birs Nimrud bio kula u gradu Borsipi, i došlo se do zaključka da se Toranj babilonski vjerojatno nalazio negdje unutar samog

9 Hebrejski mitovi 129

Page 128: R. Graves - Hebrejski Mitovi

grada Babela (ili Babilona). To golemo zdanje, nazvano na sumer-skom jeziku Etemenenanki (»Kuća osnutka neba i zemlje«), di-zalo se na središnjem kompleksu hramova koji se zvao Esagila ili »Kuća koja podiže glavu«.

Položaj Babilona bio je poznat i prije nego ga je otkopalo Nje-mačko orijentalno društvo između 1898. i 1918, jer su brežuljak--humak u blizini današnjeg mjesta Hilla koji je označavao njegovo mjesto Arapi nazivali Babil. U tom se nazivu sačuvao stari akadski oblik imena tog grada, Bab-Ili, to jest »Vrata Božja«. Biblijsko tu-mačenje naziva Babel njegovim izvođenjem iz hebrejske riječi balal, »zbuniti, pomesti« rani je i klasični primjer pučke etimo-logije.

8. Doslovno vjerovanje u mit o »pometnji jezika« dobilo je nov poticaj otkrićem još jednog natpisa Nabukodonozora II u Borsipi. Iz njega doznajemo da zigurat u tom gradu, odavno ruševan, nje-gov prvi graditelj nije uopće dovršio; stoga je bog Marduk nagovo-rio svoga slugu, kralja, da ga završi. »Mardon«, ime Nimrodova sina, znači i »pobunjenik«, ali bi mogao lako biti kakofemizam za »Marduk«.

Mada je vjerojatno da su se Judejci koje je Nabukodonozor pre-seljavao u Babiloniju iznenadili pred velikim brojem narječja i govora kojima su se služili njihovi suizgnanici, Božja »pometnja jezika« je, čini se, mnogo drevni ja predaja — Moj sije iz Horene bilježi je u svojoj Armenskoj povijesti, raspravljajući o Ksisutri i njegovu brodu (vidi 20. 5).

9. Sveti Jeronim, kao i Orozije, poistovećuje Toranj babilonski sa samim Babilonom — čiji su bedemi, kako kaže Herodot, bili dugački 480 stadija, t j . preko 80 kilometara. Ali opseg Kraljevskog grada unutar zidina iznosio je samo nekih devet kilometara (što nije mnogo manje od opsega Tornja), a njegove su unutarnje zi-dine bile više od sto metara.

10. Nabukodonozorova tlaka, koja se okrutno provodila, možda objašnjava živi opis toga kako su se radnici uspinjali i spuštali stepeništima Tornja, i onoga što se događalo ako bi nekome is-pala opeka. Njegove su kraljevske palače također bile »iskićene zlatom, srebrom i dragim kamenjem, pošto ih podigoše visoko po-put brda« — čime se možda objašnjava Nimrodovo rasipništvo pri gradnji prijestolne piramide, četrdeset godina nakon toga, kralj Darije Perzijski (522—485. pr. n. e.) započe razaranja koja su tako često prorokovali Izaija i Jeremija; a njegov sin Kserkso nastavi ih. Prema Arijanu, Aleksandar Veliki (366—323. pr. n. e.) je imao ozbiljne namjere da obnovi sjaj Babilona, ali je procijenio da bi deset tisuća ljudi trebalo više od dva mjeseca samo da od-

130

Page 129: R. Graves - Hebrejski Mitovi

vezu krš. Stanovništvo se u međuvremenu iselilo u Seleukiju na Tigrisu i u doba Josipa Flavija (konac prvog stoljeća n. e.) svi su zigurati već bili potpuno zapušteni.

U. Biblijska predaja (Postanak 10: 10) koja daje Babilonu jednaku važnost kao i prastarim gradovima Ereku, Akadu i Kalni još nije opovrgnuta.

130

Page 130: R. Graves - Hebrejski Mitovi

23

PRECI ABRAHAMOVI

(a) Ovo je rodoslovlje Abramovo, kojemu Bog kasnije promijeni ime u Abraham, a vodi porijeklo od starije loze Noina sina šema:

Šem rodi Arpakšada dvije godine poslije Potopa. Arpakšad rodi šelaha kad mu bijaše trideset i pet godina. Šelah rodi Ebera kad mu bijaše trideset godina. Eber rodi Pelega kad mu bijaše trideset i četiri godine. Peleg rodi Reua kad mu bijaše trideset godina. Reu rodi Seruga kad mu bijaše trideset i dvije godine. Serug rodi Nahora Prvog kad mu bijaše trideset godina. Nahor rodi Teraha kad mu bijaše dvadeset i devet godina. Terah rodi Abrama, Nahora Drugoga i Harana kad mu bijaše sedamdeset godina.1

(b) Abramova žena bijaše Šaraj a, polusestra mu od druge ma-tere; jer Terah se oženi Amitlajom, kćerkom Barnabovom, i Ed-nom, kćerkom starijeg rođaka koji se i sam zvaše Abram. Nahor Drugi oženi se nećakinjom Milkom, kćerkom Haranovom. Ime Haranove žene zaboravljeno je, ali ona mu rodi Lota i drugu kćer-ku, Jisku. Neki kažu da Haran bijaše i Sarajin otac.2

(c) Kad Haran umre mlad, Terah ode iz Ura, svog rodnog grada, u pratnji Abrama, Šaraje i Lota, da se naseli u zemlji haranskoj; ali Nahor Drugi ostade u Uru s precima koji još svi bijahu na životu. Šem doživi do šesto godina; Arpakšad, do četiristo trideset i osam; šelah, do četiristo trideset i tri; Eber, do četiristo šezdeset i četiri; Peleg, do dvjesta trideset i devet; Reu, do dvjesta trideset i devet; Serug, do dvjesta trideset; Nahor Prvi, do sto četrdeset i osam; i Terah, do dvjesta i pet godina.3

(d) Kaldejski Ur dobio je ime po osnivaču Uru, sinu Kesedovu, Noinu potomku — opaku, naprasitu vladaru koji nagna svoje po-tomke da se klanjaju idolima. Abramov predak Reu oženi se Uro-vom kćerkom Orom i nazva sina svojega Serug, ožalošćen što će on skrenuti u opačine. Serug nauči sina svojega Nahora Prvog čitavo zvjezdoznanstvo naroda kasdimskog (kaldejskog); a Nahor nazva svog sina Terah zbog patnje koju je pretrpio kad su nepre-

132

Page 131: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 132: R. Graves - Hebrejski Mitovi

gledna jata gavranova opustošila usjeve u Uru. Terah nazva sina kojeg mu rodi Jiska Kaldejka Abram, u čast Ednina oca.4

(e) Prema nekima, Abram je najmlađi od Terahovih sinova; prema drugima, najstariji od njih.5

1. Postanak 11: 10—32; 22: 12. 2. Jub. 11: 1—15; B. Baba Bathra 91a; PRE, gl. 26. 3. Postanak 11: 10—32. 4. Jub. 11: 1—15. 5. Postanak 11: 26—27; Sefer Hajašar 27.

*

1. Utvrđeno je da su imena patrijarha istovetna s geografskim nazivima etničkih zajednica poznatih iz povijesnih dokumenata, što čini uvjerljivim tumačenje da su ona mitološki ostatak drev-nih predaja o lutanjima predaka. Arpakšad, kojega Josip Flavije naziva »praocem Kaldejaca«, možda ima veze sa zemljom Arapha, uz dodatak akadskog »šad«, što znači »planina«. Te »Araphanske planine« okružuju kao vijenac današnji Kirkuk koji odgovara Araphi. šelah je, čini se, ime jednog božanstva, kako se može za-ključiti prema složenom imenu Metušalah (Postanak 5: 21 i dalje) koje znači »šelahov čovjek«, kao što Išbaal znači »Baalov čovjek«. Eber, eponimski predak naroda Ibrim ili Hebrejaca, može se po-vezati s bilo kojim od nekoliko područja koje hebrejski i asirski izvori opisuju kao zemlju »onkraj rijeke« (eber hannahar, u 1 Kralj. 5: 4). Peleg je ime grada koji se nalazio na srednjem Eufra-tu, a spominje se u tekstovima iskopanim u Mariju. Reu se javlja kao lično ime u istim zapisima, a mogao bi se možda povezati s gradom Rakhilu u tom istom području. Serug je bio grad koji se nazivao Sarrugi, a nalazio se između Harana i Karkemiša. Nahor je grad zvan Nakhuru, ili Til Nakhiri, u tekstovima iz Marija i na asirskim natpisima iz osamnaestog do dvanaestog stoljeća pr. n. e. iz okoline Harana. Grad Terah, koji se spominje kao Til Turahi u asirskim natpisima iz devetog stoljeća pr. n. e., također je ležao nedaleko od Harana.

2. Vijek pojedinih patrijarha (za Adama se navodi da je živio 93o godina, dok je Šet živio 912 godina, Enoš 905, Kenan 910, Ma-halalel 895, Jered 962, Henok 365, Metušalah 969, Lamek 777, Noa 950, Šem 600, Arpakšad 438, šelah 433, Eber 464, Peleg 239, Reu 239, Serug 230, Nahor 148 i Terah 205 godina) predstavlja skromnu židovsku paralelu mnogo dužeg vijeka koje su Babilonci pripisivati svojim kraljevima iz vremena prije Općeg potopa. Kao primjer bit će dovoljno već prvih pet imena: Alulim je vladao 28.000 go-dina, Alamar 36.000, Enmenluanna 43.200, Enmenluanna 28.800, Du-muzi Pastir 36.000, itd. Ti babilonski popisi, kojih jednu verziju

134

Page 133: R. Graves - Hebrejski Mitovi

bilježi i Beros, imaju nešto zajedničko s biblijskim spiskom pa-trijarha: to da se u oba slučaja neobično dug vijek pripisuje prvim likovima, zatim kraći, ali još uvijek nerealno dugi, životi kasnijim osobama, sve dok se ne dostigne povijesno razdoblje, kada se i kraljevi i patrijarsi svode na ljudsku mjeru. Na drevnom Bliskom istoku, gdje se dugovječnost smatrala najvećim čovječjim blagoslovom, polubožansko značenje prvih mitskih kraljeva i pa-trijarha ukazuje se desetorostrukim, stostrukim ili tisućstrukim povećavanjem trajanja njihova vladanja ili vijeka.

3. Haran (asirski Kharran, »cesta«) bio je važan trgovački grad, na cesti Niniva—Karkemiš, gdje se ona spajala s glavnom cestom za Damask. On još uvijek postoji na rijeci Balikh, oko sto kilo-metara zapadno od Teli Halafa.

4. Kako je gavran samotna ptica, »gavrani« koji su opustošili mezopotamijske usjeve bili su možda čvorci koji lete naokolo u velikim jatima. Ili je to možda bilo jedno ili više plemena s ga-vranskim totemom; moguće midjanski nomadi iz Sirijske pustinje — Oreb (»gavran«) koji se spominju u Suci 7: 25 bio je midjanski vladar.

5. Cilj Abramova rodoslovlja bio je da pokaže da su preci Izra-elaca bili svi mudri, kreposni i sinovi prvenci, pa su konačne podrobnosti bile očito redigirane u tom smislu. Haranovo rođenje trebalo bi značiti boravak u Haranu — mada, doista, ta imena nisu etimološki istovetna; ali za njega se kaže da je prije toga umro u Uru. Ponavljanje imena Nahor navodi na zaključak da se, unatoč Postanku 11; 26—27, gdje se kao Abramovi sinovi navode Abram, Nahor Drugi i Haran, Nahor vjerojatno smatra Terahovim prvencem jer je nosio ime djeda s očeve strane. Taj običaj još uvijek živi na Srednjem istoku. Osim toga, Terah se oženio svojom nećakinjom Ednom, Abramovom kćerkom; njihov drugi sin trebao se stoga također zvati Abram. Tako je midraška predaja, prema kojoj je Abram bio mlađi od Nahora, logična, iako bi on dobio to ime samo da je bio drugi, a ne treći, sin.

6. Midraški komentatori Abramove ženidbe koji su podržavali zakon protiv rodoskvrnuća koji nalazimo u Levit. 20: 17, prisiljeni su da zanemaruju jasno svjedočanstvo iz Postanka 20: 12, o tome da je Saraja bila Abramova sestra od druge majke. Umjesto toga, oni je prikazuju kao kćerku Abramova brata — a takvu bračnu vezu Mojsijev zakon dopušta. Međutim, brak s polusestrom od druge majke bio je uobičajen u Egiptu — biblijski mit povezuje Abrama s Egiptom — i zakonit u Izraelu sve do dana kralja Da-vida.

135

Page 134: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

R O Đ E N J E A B R A H A M O V O

(a) Knez Terah zapovijedao je kraljevskom vojskom, i jedno veče svi dvorjani, savjetnici i zvjezdoznanci kralja Nimroda oku-piše se u njegovu domu da se zabave. Iste noći Terahu se rodi sin Abram i kad se društvo vraćalo kući i pogledalo na nebo, golema repatica obleti obzorje s istoka i proguta četiri zvijezde, svaku na drugom kraju neba. Zvjezdoznanci zastadoše zapanjeni, znajući što taj prizor nagoviješta, i prošaptaše između sebe: »Te-rahov novorođeni sin bit će moćan car. Potomstvo njegovo raz-množit će se i naslijedit će Zemlju za sve vijekove, obarajući kra-ljeve s prijestola i osvajajući njihove zemlje«.

Kad je došlo jutro, opet se sabraše i rekoše: »Ta je repatica bila skrivena od našega gospodara Nimroda. Ako bi sada čuo za nju, zapitao bi nas: 'Zašto sakriste toliko čudo od mene?' i sve bi nas zatim posmicao. Bolje je da se riješimo krivice time što ćemo mu to otvoreno reći«.

Tako i učiniše, te kazaše Nimrodu: »Plati Terahu koliko zatraži i smakni dijete, prije nego uzmogne izroditi sinove koji će uništiti kraljevo potomstvo i naše«.

Nimrod pozva Teraha i naredi mu: »Prodaj mi sina svojega!« Terah odgovori: »što god kralj zapovjedi sluzi svojem bit će iz-vršeno. Ipak ponizno molim svoga gospodara da me savjetuje u jednom. Sinoć večeraše za mojim stolom tvoj savjetnik Aajun. On mi reče: 'Prodaj mi onog visokog brzog pastuha što ti ga nedavno pokloni naš gospodar, a ja ću ti napuniti kuću zlatom, srebrom i najboljom krmom'. Kako mogah, gospodaru, odgovoriti mu a da ga ne uvrijedim?«

Nimrod uzviknu ljutito: »Zar si bio toliko lud da i pomišljaš na takvu prodaju? Nema li u tvojoj kući dosta srebra i zlata? A od kakve bi ti koristi i bila njegova krma da si prodao moj dar, najboljeg ždrijepca na svijetu?«

Terah odvrati tihim glasom: »Nije li mi kralj zapovjedio da pro-dam svoga sina? I ne namjerava li ga kralj usmrtiti? A što će mi srebro i zlato poslije smrti moga nasljednika? Ne mora li se sve blago vratiti kralju ako umrem bez djece?«

136

Page 135: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Nato se Nimrod razgnjevi još žešće; ali Terah reče pomirljivo: »Sve što je moje leži u Kraljevim rukama! Neka učini sa svojim slugom kako ga je volja, i neka uzme moga sina bez plaće«.

Nimrod odvrati: »Ne, svakako ću ti dobro platiti za dijete!« Terah odgovori: »Da li je po volji mojem gospodaru da zamolim

za malu milost?« I, dobivši dopuštenje, reče: »Neka mi se dade samo tri dana da se povjerim svojoj duši i svojim rođacima, da bismo rado učinili što naš gospodar traži u gnjevu«.

Nimrod mu to odobri i trećeg dana dođoše po dijete. Terah, znajući da će njega i njegove rođake okrenuti pod mač ako se ne pokori, uze sina jedne robinje, rođenog iste noći kad i Abram, dade ga kralju i prihvati odštetu u srebru i zlatu.

Nimrod smrska djetetu glavu i zaboravi kasnije na sve to. Terah sakri Abrama u jednu spilju s odabranom dojiljom, i donošaše im hranu svakog mjeseca. Bog se brinuo za Abrama deset narednih godina; mada neki kažu da je trinaest godina prošlo prije nego je Terah napokon dopustio Abramu da izađe iz spilje, gdje nije vidio svjetla ni sunca ni mjeseca; i da je po izlasku govorio svetim jezikom hebrejskim, prezirao svete gajeve, gnušao se idola i uzdao se u moć svoga Tvorca.1

Abram potraži svoje pretke Nou i šema, u čijem domu prouča-vaše Zakon trideset i devet godina; ali nitko ne znaše njegova porijekla.2

(b) Prema drugom prikazu, kralj Nimrod se i sam razumio u zvjezdoznanstvo, pa je doznao iz zvijezda da će dijete koje će se ubrzo roditi srušiti bogove kojima se on klanja. Nimrod pozva svoje vrhovne velmože i savjetnike i zapita ih: »što da učinim pro-tiv tog djeteta Usuda?« Oni ga savjetovaše da podigne veliko zda-nje i da naredi da sve trudnice u njemu rađaju; još neka postavi stražu na vrata, i primalje da paze na porodilje i ubiju svakog muškića čim se rodi. Još rekoše: »Ali poštedi svako žensko dijete, ogrni mu mater kraljevskim grimizom i obaspi je darovima govo-reći: 'Nek tako bude svim materama kćerki!'«

Nimrod posluša njihov savjet, a anđeli koji promatrahu to krvo-proliće prigovoriše Bogu uzvikujući: »Zar ne vidje kako Nimrod bogohulac ubija nevine?« Bog odvrati: »Ja nikad ne spavam, i ne odvraćam pogleda, nego gledam sve što se zbiva na Zemlji — otvo-reno ili potajno! Uskoro ću ga kazniti«.

Kad Terah opazi da je Amitlajin trbuh narastao a lice joj ubli-jedjelo, zapita je: »Koja ti je boljka, ženo?« Ona odgovori: »Ova boljka, qolsani, spopada me svake godine«. On joj kaza: »Razot-krij se da vidim nisi li trudna; jer, ako jesi, moramo se pokoriti kraljevu naređenju«. Ali nerođeno se dijete uspe njoj u grudi; tako Terah, pipajući Amitlajin trbuh, ne nađe ništa i reče: »Doista je golsani«.

137

Page 136: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Amitlaja, znajući da je došlo njeno vrijeme, prijeđe pustinju i skloni se u neku spilju pokraj rijeke Eufrata. Tu je uhvatiše tru-dovi i ona rodi Abrama, čije lice svojim sjajem rasvijetli spilju s kraja na kraj. Amitlaja uzviknu: »Avaj, što te rodih u ovo zlo doba! Kralj Nimrod pobio je sedamdeset tisuća muškića pa se veoma bojim za tebe«. Ona uze dio svoje odjeće i umota Abrama u nj, govoreći: »Neka je Bog s tobom i neka te ne napusti!« Zatim ode.

Abram, ležeći sam u spilji bez hrane, zaplaka; ali Bog posla arhanđela Gabriela da ga nahrani mlijekom koje je teklo iz malog prsta na njegovoj desnoj ruci — i tako se dijete dojilo.

O zalazu sunca desetog dana Abram stade na noge i otkorača do riječne obale. Ugleda zvijezde gdje se dižu i pomisli: »Ovo su zacijelo bogovi«. Kada nastupi zora i zvijezde nestadoše, on reče: »Ipak im se neću klanjati, jer bogovi ne nestaju«. Tada se sunce podiže u punom sjaju, i on se upita: »Je li ovo Bog moj koga treba da hvalim?« Ali kad se ono opet spusti na zalasku, on uzviknu: »To ne bje Bog! Sunce, mjesec i zvijezde zacijelo pokreće Netko veći od njih«. Pojavi se Gabriel govoreći: »Mir s tobom!« Abram odgovori »I s tobom mir! Kako ti je ime?« Ovaj odgovori: »Ja sam Gabriel, Vjesnik Božji«, a nato Abram umi lice te opra ruke i noge na izvoru i leže licem na zemlju.

Nekoliko dana poslije toga ucviljena Amitlaja, blijeda od nepro-spavanih noći, vrati se spilji u kojoj bijaše ostavila sina, ali ne nađe ni traga od njega i suze joj navriješe iznova, jer je pomislila da ga je proždrla divlja zvjerad. Na obali rijeke ugleda odrasla dječaka i nazva mu: »Mir s tobom!«, i nato se zametnu ovaj raz-govor:

Abram: Amitlaja: Abram: Amitlaja:

Abram: Amitlaja: Abram:

Amitlaja: Abram:

I s tobom mir! Kojim dobrom? Dođoh da nađem sina napršče. A tko ga donese ovamo? Bijah bremenita i boj ah se da mi kralj naš ne usmrti sina, kao što bijaše usmrtio sedamdeset tisuća drugih. Zato dođoh ovamo, rodih ga u onoj spilji, vratih se sama kući, a sada ga ne vidim nigdje. Kada ti se rodi sin? Prije dvadeset dana. Može li ikoja žena ostaviti dijete u spilji pustinjskoj, a ipak se nadati da će ga zateći živa poslije dvadeset dana? Samo ako je Bog milostiv. Majko, ja sam tvoj sin!

138

Page 137: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Amitlaja: To ne može biti! Kako izraste tako visok, i nauči ho-dati i govoriti u dvadeset dana?

Abram: Bog učini sve to meni, da ti pokaže kako je velik, strašan i vječan!

Amitlaja: Sine moj, može li biti većeg od kralja Nimroda? Abram: Može, može, majko — Bog vidi, ali je sam nevidljiv!

živi na nebu, ali slava Njegova ispunjava Zemlju! Pođi Nimrodu i ponovi mu moje riječi!

Amitlaja se vrati, i kad Terah ču sve od nje pokloni se duboko pred kraljem i zamoli ga za dozvolu da mu se obrati. Nimrod reče: »Digni glavu i reci što želiš da čujem!« Terah mu ispripovjedi sve, ponovivši Abramovu poruku, i Nimrod problijedi. On upita svoje vrhovne velmože i savjetnike: »što da se čini?« Oni uzviknuše: »Božanski kralju, bojiš li se malena djeteta? Nema li u tvojem kraljevstvu velmoža na tisuće tisuća, uz nebrojene manje plemiće i nadglednike? Pošalji najniže od svojih plemića po dijete i baci ga u svoju kraljevsku tamnicu«. Ali Nimrod upita: »Kad je ikoje dijete odraslo do dječaštva za dvadeset dana, ili mi poslalo poruku po majci da je na nebu Bog koji vidi a sam je nevidljiv, i čija slava ispunjava svijet?«

Tada se Sotona, obučen u svilu crnu poput gavranova perja, baci ničice pred kralja i, kada mu kralj dozvoli da podigne glavu, reče: »Zašto da te smućuju djetinja blebetanja? Poslušaj dobar savjet od mene!« Nimrod zapita: »Kakav je to savjet?« Sotona odvrati: »Otvori širom svoje oružane i podijeli oružje svakom vel-moži, plemiću i ratniku u svojoj zemlji, tako da uhvate to dijete i dovedu ga ovamo da ti služi«.

Tako Nimrod i učini; ali kad Abram opazi vojsku kako mu se približava, pomoli se Bogu da ga izbavi, i Bog pusti oblak tame između njega i njegovih neprijatelja. Oni se ustrašeni vratiše trkom kralju vičući: »Bilo bi bolje da odemo iz Ura!« Nimrod ih raspusti, isplati ih za njihov put i pobježe i sam u zemlju babi-lonsku.3

1. Sefer Hajašar 24—27; PRE, gl. 26. 2. Sefer Hajašar 27. 3. Ma'ase Abraham, BHM gl. 1, str. 25 i dalje.

*

1. Rođenje Abrahamovo spominje se vrlo kratko u Postanku 11: 27: »Kad je Terahu bilo sedamdeset godina, rode mu se: Abram, Nahor i Haran.« Mitovi o Abrahamovu čudesnom rođenju i o tome kako se spasio od kralja Nimroda sačuvali su se među Židovima na Srednjem istoku. Te su obje verzije midraške i ko-

139

Page 138: R. Graves - Hebrejski Mitovi

riste zajedničko indoevropsko mitološko blago. Druga od njih pje-vala se donedavna kao ladinska (tj. sefardsko-španjolska) pučka pjesma pri svetkovanju rođenja u Solunu.

2. Lord Raglan, u svom djelu The Hero, istražuje mitove o mno-gim različitim junacima — Grcima, Rimljanima, Perzijancima, Kel-tima i Germanima, nabrajajući njihove zajedničke značajke. Juna-kova majka uvijek je kraljevskog porijekla, njegov navodni otac kralj i njen bliski rođak; okolnosti pod kojima se začeo neobične su, a za njega se govori i da je sin nekoga božanstva; pri njegovu porođaju netko, obično njegov otac ili djed, pokuša ga ubiti. Ju-naka sakrije majka, i njega u nekoj dalekoj zemlji odgoje poočim i pomajka; o njegovu djetinjstvu ništa se ne zna, ali kada doraste do muževne dobi, vraća se kući, savladava kralja, ponekad još i zmaja, diva ili divlju zvijer, oženi se kraljevskom kćerkom, često kćerkom svoga prethodnika, i sam postaje kraljem.

3. Ponekad majka stavlja dijete u čamac i prepušta ga vodenim strujama, kao što je bilo s Mojsijem i Romulom; drugdje se dijete izlaže u planini, kako se dogodilo s Kirom, Parisom i Edipom — premda se za Edipa kaže i da je bio prepušten vodenim strujama u čamcu. Kasnija razdoblja junakova života, njegovo stjecanje vla-sti, pobjedonosni ratovi i konačna tragična smrt isto su tako pod-jednaki. Spomenuti mit predstavlja dramatski obred u čast Bo-žanskog Djeteta, Duha plodnosti u Novoj godini. Njegovo »pri-spjeće«, po kojem su dobili ime obredi u Eleuzini kraj Atene, slavilo se u svetoj spilji, u kojoj su ga pastiri i govedari nosili uz svjetlost buktinja. Zapravo, Duh Nove godine pobjeđuje Duha Stare godine, ženi se Kraljevnom-Zemljom, postaje kralj i biva sam svrgnut na kraju svog vladanja.

4. Abraham je, međutim, kao i svi bogobojazni patrijarsi poslije njega, bio pošteđen od žalosnog završetka Romula (koga su ras-kidali drugovi pastiri), Kira (koga je nabila na kolac skitska kra-ljica), Parisa (poginulog pri padu Troje), Edipa, Jazona i Tezeja (koji su svi svrgnuti i izgnani). Moj sije, iako mu je bilo zabra-njeno da uđe u Obećanu zemlju zato što je sagriješio udarivši štapom o stijenu u Mari, umri je uzvišenom smrću, zasluživši veli-čanstven sprovod i da ga Bog sam pokopa.

5. Jedini Izraelac kome je pripisan spomenuti mit gotovo u cije-losti bio je Isus iz Nazareta; ali njegov vlastiti narod nije prihva-tio božansko porijeklo koje su mu priznali kršćani grčkog govora. Prema evanđeljima, Isus je kraljevskog porijekla, a njegov je pri-vidni otac bliski rođak njegove majke; pastiri su mu se poklonili u spilji, ležao je u običnom rešetu za vijanje žita umjesto kolijevke, zvjezdoznanci su vidjeli njegovu zvijezdu na istoku, kralj Herod je izvršio krvoproliće nad djecom u Betlehemu. Isus je zatim po-tajno pronijet kroz pustinju i vratio se, krijući ime, nakon niza

140

Page 139: R. Graves - Hebrejski Mitovi

godina. Apokrifna evanđelja također veličaju njegovu ranu mu-drost u djetinjoj dobi.

6. Neki elementi u oba mita o Abrahamovu rođenju možda su preuzeti iz kršćanskih izvora, iako je mit o Kiru koji iznosi Hero-dot prilično bliz prvoj verziji — opaki kralj, zvjezdoznanci i za-mjena žrtve. Osim toga, Kir se veliča u Izaiji gl. 40—48 kao Božji sluga odabran da razori Babilon i oslobodi Nabukodonozorove su-žnje Judejce; a on ostaje narodni junak među Izraelcima i nakon što nije ispunio sva Izaijina proročanstva.

7. U drugoj verziji, Gabrielov mlijekotočni prst podsjeća na ži-votinje — vukove, medvjede, kobile, koze, kuje — koje su bogovi slali da podoje junake kao na primjer Edipa, Romula, Hipotusa, Pelijasa, Parisa i Egista; riječna obala i pokolj djece podsjećaju na pripovijest o Moj siju.

8. Dijete koje hoda, govori i dostiže zreo uzrast ubrzo nakon rođenja susrećemo u grčkim mitovima o Hermu i Ahileju, kao i u Hanes Taliesin, velškom mitu o Božanskom djetetu.

9. To što je Amitlaja povila Abrahama u svoju odjeću Židovi s Bliskog istoka shvaćaju kao još uvijek živ običaj da se muška dojenčad oblače kao kćerke, kako bi se od njih odvratila zla kob. Međutim u izvornoj verziji vjerojatnije je da je ta odjeća zapravo bila neka oznaka po kojoj je ona kasnije prepoznala Abrahama. Njena bolest qolsani mogla bi predstavljati calcinaccio — groznica koja žari poput vapnare.

10. Spominjanje Abramova brata Harana čini se da je napo-mena uz tekst koja ga određuje kao Nahora, kralja haranskog (vidi 23. 1 i 36. 5).

Page 140: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

A B R A H A M I K U M I R I

(a) Neki kažu da je Gabriel podigao dječaka Abrama na ra-mena i, u tren oka, proletio zrakom od Ura do Babilona. Na tamošnjoj tržnici Abram sretne oca Teraha koji bijaše pobjegao onamo s Nimrodom. Terah smjesta upozori kralja da je njegov sin-čudotvorac, slijedeći ih, došao u grad; a Nimrod, iako u sil-nom strahu, pozva ga da dođe pred njega. Abram uđe u palaču, glasno prizna Živog Boga pred čitavim dvorom i, prodrmavši Nim-rodov prijesto, nazva ga bogohulnikom. Nato se kraljevi kumiri koji stajahu posvuda uokolo srušiše nice, a tako učini i kralj. Na-kon dva i po sata on se usudi da podigne glavu i upita drhtavim glasom: »Je li to bio glas tvoga vječno živoga Boga?« Abram od-govori: »Ne, to govoraše Abram, najniži od Njegovih stvorova«. Nimrod tada prizna Božju moć i pusti Teraha da ode s mirom. Tako Terah ode u Haran, a pratiše ga Abram, Šaraj a i Lot.1

(b) Drugi kažu da se Abram vratio u Babilon pun mudrosti po-što je učio kod Noe. Zatekao je oca Teraha gdje još zapovijeda kraljevim vojskama i klanja se drvenim i kamenim kumirima — bilo ih je dvanaest velikih i mnogo manjih. Abram nato za-moli majku Amitlaju da zakolje i očisti janje. Postavivši meso pred te kumire, promatraše hoće li koji od njih jesti. Kako oni ni prstom ne maknuše, on im se uze podrugivati te kaza Amitlaji: »Da to nije možda stoga što nema dosta mesa, ili janjetina nije dovoljno slasna? Zakolji, molim te, još tri janjeta i začini ih ukus-nije!« Ona ga posluša, i on postavi pred kumire i to meso; ali oni se opet ne makoše.

Duh Božji siđe na Abrama. On uze sjekiru i isječe ih na ko-made, ostavivši netaknutog samo najvećega; tada stavi tom kumiru sjekiru u ruku i ode. Terah je čuo buku i, dotrčavši u dvoranu, vidje kakvu je štetu učinio njegov sin. On pozva Abrama pred sebe i ljutito viknu: »Šta je ovo?«

Abram odvrati: »Postavio sam jelo pred tvoje kumire; zacijelo su se posvađali zbog njega. Nije li najveći među njima isjekao manje na komade?«

Terah reče: »Ne varaj me! To su likovi od drva i kamena, nači-njeni čovječjom rukom«.

142

Page 141: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Abram zapita: »Ako je tako, kako onda mogu jesti hranu koju stavljaš svaki dan pred njih? I kako onda mogu odgovarati na tvoje molitve?« Zatim propovijedaše o Živom Bogu, podsjećajući Teraha na Opći potop, Božju kaznu za opačine. Dok se Terah pre-mišljao kako da odgovori, Abram dohvati sjekiru i isiječe preosta-log kumira na komade.

Terah tada prokaza Abrama kralju Nimrodu, koji ga odmah baci u tamnicu. Kasnije, kada zvjezdoznanci prepoznaše u Abramu usu-dom određenog Cara, Nimrod zapovjedi da se on i Haran, brat njegov, bace svezani u raspaljenu peć. Oganj začas sažga dvana-estoricu ljudi izabranih da to učine, kao i Harana, koji bijaše ne-vjernik; ali Abram osta netaknut i neopaljene odjeće, iako je vatra posve spalila užad kojom bijaše vezan. Nimrod povika drugim svo-jim stražarima: »Bacite tog prijestupnika u peć, ili ćete svi umri-jeti!« Ali oni zakukaše: »Zar nas kralj osuđuje da izgorimo, kao što izgorješe naši drugovi?«

Tada se Sotona baci nice pred Nimroda i kaza: »Daj mi drva, užadi i alata! Sagradit ću svome gospodaru ratni bacački stroj da njime ubacim Abrama u raspaljenu peć iz prikladne udaljeno-sti«. Nimrod pristade i Sotona se dade na posao. Prvo iskuša stroj pomoću velikog kamenja, a zatim dohvati Abrama i sveza ga. Iako ga je Amitlaja zaklinjala da se pokloni i oda kralju počast kao božanstvu, Abram reče: »Ne, majko, jer vatra može ugasiti oganj čovječji, ali ne oganj Božji!« Tada se pomoli Bogu i istoga časa ugasi se oganj, štaviše, Bog učini da klade u peći propupaše, procvaše i rodiše plodom, tako da se peć preobrazi u kraljevski perivoj po kojemu je Abram slobodno šetao među anđelima.

(c) Svi zvjezdoznanci, savjetnici i dvorjani pokloniše se tada Živome Bogu; a Nimrod, posramljen, dade Abramu svoja dva glav-na roba, po imenu Oni i Eliezer, a uz to čitavo blago od srebra, zlata i kristala. Tri stotine Nimrodovih ljudi pridružiše se osim toga Abramu na odlasku u Haran.2

1. Ma'ase Abraham, BHM gl. 1, 24—30. 2. Sefer Hajašar 34—43; Ma'ase Abraham 32—34.

*

1. Za te legende ne postoji potvrda u Svetom pismu. Iz Postanka doznajemo samo to da se Abraham oženio polusestrom Sarajom, i da je Terah poveo njih i svoga nećaka Lota iz Ura kaldejskog u Haran, gdje je umro i gdje je Bog kasnije zapovjedio Abrahamu: »Idi iz zemlje svoje u krajeve koje ću ti pokazati« (Postanak 12: 1). Međutim, prema predaji koju navodi Stjepan, egipatski Židov grčkog jezičnog izraza {Djela, 1, 2—4), Bog je to zapovjedio Abrahamu dok je ovaj još živio u Uru.

143

Page 142: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Pripovijest o raspaljenoj peći nastala je možda zato da se učvrsti midraško tumačenje »Ur Kasdim« kao »kaldejske peći«. Ona se djelomično zasniva na Dan. gl. 3, gdje je kralj Nabukodo-nozor bacio Daniela i njegova tri druga u užarenu peć zato što su odbijali da se klanjaju kumirima, ali im se ništa nije dogodilo. Drugim dijelom, za osnovu te pripovijesti poslužio je Bel i zmaj, apokrifni dodatak Knjizi proroka Daniela, prema kojem je Daniel razotkrio nemoć idola kralja Kira, dokazao da su njegovi sveće-nici sami pojeli hranu prinijetu zlatnom Belovu liku, pa mu je Kir dopustio da sruši Belov hram. Danielu je pomogao Gabriel (Dan. 8: 16 i 9: 21), kao što u ovom mitu pomaže Abrahamu.

3. Obje se legende zasnivaju na proročanstvu iz Knjige proroka Jeremije:

»... svaki se zlatar zastidi svoga kipa, jer svi su mu kipovi samo varka, nema u njima duha. Isprazni su oni, smiješne tvorevine, propast će u dan kazne. 'Jakovljev dio' nije kao oni: jer on je sve stvorio... Jahve nad Vojskama ime je njegovo... Kaznit ću Bela Babilonskog, iz ralja mu otet što je progutao... dolaze dani kad ću kazniti kipove njegove.« (Jer. 51: 17—19, 44, 52)

Page 143: R. Graves - Hebrejski Mitovi

26

A B R A H A M U E G I P T U

(a) Kad Terah umre u Haranu, Bog zapovjedi Abramu da pođe u Kanaan, zemlju što mu bijaše nasljedstvo, i udari prokletstvom sve koji mu se usprotiviše. Abram krenu u dobi od sedamdeset i pet godina i, uzevši sa sobom Šaraju, Lota, njihove sluge, stoku i blago te oprostivši se od Nahora, uputi se na jug. U šekemu se Bog iznova javi Abramu rekavši mu: »Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju!« Načinivši mu tamo žrtvenik, Abram zatim razape šator svoj između Betela i Aja; ali glad ga natjera da krene dalje, dok ne dođe do granice egipatske gdje upozori Šaraju: »Kad te Egipćani vide, reći će: To je njegova žena' i mene će ubiti, a tebe na životu ostaviti. Nego reci da si mi sestra...«

(b) Egipćani se doista začudiše Sarajinoj ljepoti; a kad faraon ču o tome, odluči da je uzme za priležnicu, i plati Abramu golemu cijenu u volovima, drugoj stoci, ovcama i robovima. Ali Jahve uda-ri faraona i njegov dom tolikim nevoljama, da on, otkrivši napo-kon što im je uzrok, pozva Abrama i ukori ga što ne bijaše rekao cijelu istinu. »Zašto si rekao: 'Ona mi je sestra', pa je ja uzeh sebi za ženu?« zapita ga ljutito; i progna Abrama iz Egipta vra-tivši mu Šaraju, ne uzevši čak natrag ni darove koje je Abram dobio na prijevaru.1

(c) Neki kažu da je Saraja, kad je Abram došao do Bujice egipatske koja dijeli Egipat od Kanaana, sišla do vode da umije lice. Abram, koji zbog svoje ćudoredne strogosti ne bijaše nikada obljubio Šaraju, čak ni podigao joj koprenu, ugleda gdje se u vodi zrcali lice tolike ljepote da je, poznajući Egipćane kao be-sramne kurvare, prenio Šaraju preko granice zatvorenu u kovčegu i u najsvečanijoj odjeći sa svim nakitom. Carinik, nezadovoljan Abramovim neodređenim odgovorima, naredi mu da otvori kov-čeg. Kada ugleda Šaraju gdje leži unutra, reče: »Ova je žena odviše lijepa da je uživa itko drugi osim faraona!« Jedan se veli-kaš od kraljevih dvorjana, po imenu Hirkan, požuri da izvijesti svoga gospodara. Ovaj ga bogato nagradi i posla oružanu pratnju po Šaraju.2

10 Hebrejski mitovi 145

Page 144: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(d) Evo hvalopojke koju Hirkan pjevaše o Saraji:

Kako je divna Saraja: Duga joj krasna i sjajna kosa, Blistave oči i lijep nos, Lice poput sunca! Kako su joj pune grudi, koliko bijela put, Kako skladne ruke, kako sitne šake — Meki im dlanovi i dugi vitki prsti — Kako su joj gipke noge, kako obla bedra! Od svih djevica i nevjesta Što kroče pod svodom nebeskim Nijedna nije ravna Saraji: Najljepšoj među ženama pod nebom, Savršenoj ljepotom, Ali ona je mudra i razborita uz to, I skladne su joj kretnje ruku .3

(e) Pošto mu je Saraja potvrdila da je Abramova sestra, faraon mu posla vrijedna uzdarja, a nju povede u kraljevsku ložnicu. Abram plakaše čitavu noć, kao i Lot, moleći Boga da Saraja sačuva djevičanstvo. Bog stoga uputi svoga anđela na Zemlju, i kad faraon htjede obujmiti Šaraju, nevidljiva ga ruka udari. Kad joj pokuša skinuti sandale, pogodi ga novi udarac; kad joj htjede dotaknuti odjeću, anđeo ga udari još jače. Ali Saraja vidje anđela i lukavo micaše usnama upućujući ga: »čekaj!« ili »Sad udari!«, već prema potrebi. Tako proteče cijela noć i faraon ne učini ništa. U zoru on ugleda znamenja gube na zidovima, gredama i stupovima svoje ložnice i na licima svojih škopaca. Saraja tada prizna: »Abram mi nije samo brat nego i muž«, i faraon ne pokuša dalje da je užije. On udobrovolji Abrama još bogatijim darovima nego prije, a Sa-raji pokloni robinjicu po imenu Hagaru, vlastitu kćerku od jedne priležnice. Nato gube nestade.4

(/) Drugi pričaju da je palaču ispunio kužni vjetar, i da je fa-raon obećao Saraji zemlju gošensku; te srebra i zlata koliko zaželi kao nagradu za noć koju će provesti s njom.5

(g) Ali prije nego ode iz Egipta Abram poduči faraonov dvor računanju i zvjezdoznanstvu što bijaše naučio od Kaldejaca.6

1. Postanak 12: 1—20. -2. Sefer Hajašar 51; Josip Flavije, Starine I. 8. 1. 3. Genesis Apokrifon 43—44; Jub. 13: 1—15. 4. Gen. Rab. 389, 554; Tanhuma Lekh 5 i 6; Tanhuma Buber Gen. 66—67;

Sefer Hajašar 51, 52; PRE, gl. 26. 5. Genesis Apokrifon 43—44; PRE, gl. 26. 6. Josip Flavije, Starine I. 8.

146

Page 145: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Povijesna činjenica koja leži u osnovi dvanaestog poglavlja Postanka čini se da je kretanje plemena koja su govorila hebrej-ski na jug, kroz Palestinu u Egipat, izmiješana s hordama Hetita, Mitanijaca iz Harana, Sirijaca i Palestinaca. Njihovi vođe, kraljevi Hiksa, vladali su Egiptom od 1730(?) do 1570. pr. n. e., i njihova se država protezala nad velikim dijelom Sirije. O tim se Pastirskim kraljevima vrlo malo zna, jer, kad su se njihovi namjesnici u Gor-njem Egiptu pobunili protiv faraona Apopija II (1603—1570. pr. n. e.) i svrgnuli ga poslije dugog rata, egipatski pisari — za koje je ovca bila nečista životinja (Postanak 46: 34) — zatajivali su za-pise te vladajuće kuće.

2. Abramov kratki boravak u Kanaanu »zbog gladi« slaže se s pustoši koju je u Palestini izazvao prolaz Hiksa. On se zadržao samo toliko da u šekemu podigne žrtvenik, koji će kasnije postati važno svetište Izraelaca. Njegov ponešto nagli povratak nagoviješta da su neka židovska plemena, otkrivši da je Egipat neprikladna zemlja za nomade, odlutala natrag u Palestinu, gdje su im se, po-slije nekoliko pokoljenja, pridružili sunarodnjaci pod Jošuinim vodstvom.

3. Mit o Abramu, Saraji i kralju koji ju je poželio javlja se još dvaput: u legendi o Abramu, Saraji i Abimeleku iz Gerara (vidi 30); te u legendi o Izaku, Rebeki i tom istom Abimeleku (vidi 37). Preuzet je iz egipatske Priče o dva brata, koja je poslužila i za osnovu legende o Josipu i Potifarovoj ženi. Abramovo zaključa-vanje Šaraj e u kovčeg ima paralelu u prvoj priči iz Tisuću i jedne noći. Njegovo nepovjerenje prema Egipćanima kao kurvarima zasniva se na lošem glasu Hamovih potomaka: jer se Misrajim (Egipat) javlja u Postanku 10: 6 kao jedan od Hamovih sinova.

4. To što faraon poklanja Saraji Gošen i srebra i zlata koliko poželi predstavlja naknadnu midrašku povelju kojom se Izrael-cima dopušta da zaposjednu Gošen u Josipovo vrijeme, i da oplja-čkaju Egipćane u toku izlaska iz Egipta (Izlazak 11: 2 i 12: 35—36). Naknadno faraonovo poklanjanje Hagare treba da posluži kao objašnjenje njene egipatske narodnosti. Hvalospjev Sarajinoj lje-poti potječe iz Genesis Apokrifon, koji je otkriven godine 1947. među Svicima s Mrtvog mora.

5. Pod gubom Izraelci su podrazumijevali kožne bolesti kao što su lišaj, tjemenica i vitiligo (Levit. 13: 29—46), a ne pravu gubu. Taj se izraz {'cara1 at') kasnije upotrebljavao za memlu ili plije-san na zgradama {Levit. 14: 33—57) ili odjeći {Levit. 13: 47—59). O tome da su sami Izraelci bolovali od »gube« doznajemo od egi-patskog svećenika Maneta (četvrto stoljeće pr. n. e.), koji tvrdi da

10* 147

Page 146: R. Graves - Hebrejski Mitovi

je zato osamdeset tisuća šugavih Izraelaca stavljeno pod karan-tenu u posebnom gradu, i da su se kasnije potopili ili su otjerani pod Moj šijem u pustinju.

6. Jakovu su se prividjele ljestve u Betelu (vidi 43. c). Haaj (»ruševina«), ili Aj, kraljevski kanaanski grad koji je Jošua poha-rao (Jošua gl. 7 i 8), bio je obnovljen u Izaijino vrijeme (Iza. 10: 28). Utvrđeno je da se nalazio na mjestu današnjeg naselja el-Tell, nešto više od jednog kilometra jugoistočno od Betela.

Page 147: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

A B R A H A M SPASAVA LOTA

(a) Iz Egipta Abram povede svoja stada i krda do mjesta na kojem je bio postavio šator, između Betela i Aja, a zatim dalje do Šekema, gdje bijaše podigao žrtvenik Jahvi. Pratio ga je nećak Lot, ali nasta tolika kavga među njihovim pastirima da se rođaci složiše da je najbolje da podijele zemlju među sobom. Lot odabra istočnu stranu, naselivši se u Sodomi, gradu u Nizini; Abram uze zapadnu stranu, nastanivši se u Hebronu.

(b) U međuvremenu, Kedor-Laomer, kralj Elama, nagovori tri kralja, to jest Amrafela, kralja šineara, Arioka, kralja Elasara, i Tidala, kralja Gojima, da se zarate protiv petorice drugih kraljeva — protiv Bere, kralja Sodome; Birše, kralja Gomore; šinaba, kra-lja Adme; šemebera, kralja Sebojima, i protiv kralja u Beli, to jest Soaru — koji se bijahu zajedno pobunili nakon dvanaest go-dina podložnosti. Nastupajući od Elama, Kedor-Laomer i njegovi saveznici pobijediše tri plemena divova: Refaimce u Ašterot Kar-najimu, Zuzijce u Hamu, Emijce na ravnici Kirjatajimu; otjeraše i Horijce iz brdskog kraja Seira, blizu E1 Parana. Okrenuvši se, na juriš osvojiše En-Mišpat, uporište Amalečana, koje se danas zove Kadeš, i grad Haseson Tamar. Tada se sastadoše s kraljem sodom-skim i njegovim saveznicima u dolini Sidim, koja bijaše puna pro-valija s paklinom, i izvojevaju još jednu pobjedu. Dolina Sidim je današnje Mrtvo more.

(c) Utaborivši se kod Hebrona, kod hrasta Amorejske Mamre, Abram dozna od jednog bjegunca da su Lota i njegovu obitelj za-robili u Sodomi. On smjesta povede trista osamdeset svojih uku-ćana i slugu da ih izbavi, krećući na sjever za Kedor-Laomerovom vojskom. Stigavši neprijatelja kod Dana, Abram ih napade noću s oba boka, pobi neke, a druge proganjaše sve do Hobe kod Da-maska, i vrati sve što bijahu oteli u plijen; a u isto vrijeme oslo-bodi Lota, obitelj mu i mnoge druge zarobljenike.

(d) A kad se Abram vrati kao pobjednik, kralj sodomski ga po-zdravi u kraljevskoj dolini Šave, kraj šalema, gdje ga Melkisedek, kralj šalemski i svećenik Boga Svevišnjega, ponudi kruhom i ova-ko blagoslovi:

149

Page 148: R. Graves - Hebrejski Mitovi

»Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov!

I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!«

Zauzvrat za Melkisedekove dobre riječi Abram mu pokloni dese-tinu svog plijena. Tada kralj Sodome kaza Abramu: »Meni daj ljude, a dobra uzmi sebi!« A on mu odgovori: »Ruku uzdižem pred Jahvom, Svevišnjim Stvoriteljem neba i zemlje, da neću uzeti ni končića, ni remena od obuće, niti išta što je tvoje, da ne kažeš: na meni se Abram obogatio. Ne, meni ništa osim što su moji mom-ci upotrijebili; i dio za momčad što je sa mnom išla: Aner, Eškol i Mamre, oni neka uzmu svoj dio.«1

(e) Neki kažu da se Kedor-Laomer prije toga pobunio protiv kralja Nimroda i učinio ga svojim podložnikom. Kažu i to da je Abram, okupljajući svoje borce protiv Kedor-Laomera, rekao: »Pred nama je boj. Nitko tko je grešan i muči ga krivnja neka ne pođe sa mnom!« Ali kad dođoše do Dana — koji se danas zove Paneas — Abrama odjednom ostavi sva snaga: proročanski glas mu bijaše rekao da će tu, poslije mnogo pokoljenja, Jeroboam idolopoklonik podići zlatno tele da mu se Izraelci klanjaju. Una-toč tome, Abramov sluga Eliezer borio se hrabro toga dana, na-nijevši neprijatelju tolike gubitke koliko i svih njegovih trista i sedamnaest drugova.2

(/) Drugi opet kažu da je planeta Zedek (Jupiter) zaodjela Abra-ma tajanstvenim sjajem dok se borio, tako da je jasno vidio svoje neprijatelje unatoč mraku. Lajla, anđeo noći, također mu je po-mogao. Uz to, mačevi svih njegovih neprijatelja pretvoriše se u prah, a njihove strijele u pljevu; nasuprot tome, Abram je samo trebalo da baci pregršt prašine pa da se ona pretvori u sulice; pregršt slame, da od nje postane roj strijela.3

Cg) A ima ih i koji govore da je Melkisedek (poznat i pod ime-nom Adoni-Sedek) bio Abramov predak Šem, i da je on sada upu-tio Abrama u dužnosti svećeničkog zvanja, naročito u odredbe za žrtvene hljebove, žrtve ljevanice od vina i žrtve paljenice. On je dao Abramu i kožno ruho koje je Bog načinio za Adama i Evu, a Ham ukrao, ali mu je kasnije vraćeno. To je sve Šem učinio jer jer Bog odredio Abrama za njegova nasljednika. Jer kad je šem rekao: »Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov! I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprija-telje, hvaljen bio!«, Abram odmah uzviknu: »Doliči li da se sluga blagoslivlja prije Gospodara?« — i taj prigovor uvjeri Boga da je Abram prikladniji da mu bude svećenik.4

150

Page 149: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Postanak 13: 1—18; 14: 1—24. 2. Sefer Hajašar 46; Tanhuma Buber Gen. 73—74; Gen. Rab. 419; PRE,

gl. 27. 3. Gen. Rab. 418; Tanhuma Buber Gen. 76; B. Sanhedrin 96a, 108b;

Đ. Taanit 21a. 4. Gen. Rab. 420-422; Lev. Rab. 25.6; Num. Rab. 4.8; B. Nedarim 32b;

Tanhuma Buber Gen. 76.

1. šinear, kojim je vladao kralj Amrafel, povezuje se s akadskim Šanharom (vidi 22. 5); a Tidal s Tudhaljom, što je ime nekoliko hetitskih kraljeva. Gojim, Tidalova kraljevina, može biti vlastito ime, ili može jednostavno značiti »narodi«. Elasar je, čini se, Ilan-sra, koja se spominje u zapisima iz Marija, koji potječu iz osam-naestog stoljeća pr. n. e., i u kasnijim hetitskim zapisima, kao kra-ljevski grad između Karkemiša i Harana. Ime Ariok znači, po svoj prilici, »Štovani« (Ariaka) u staroiranskom jeziku. Elam je bilo drevno i moćno kraljevstvo u dnu Perzijskog zaljeva. Kedor-Lao-mer je možda bio jedan od nekolicine elamskih kraljeva čija ime-na, sačuvana u zapisima pisanim klinastim pismom, podsjećaju na njegovo.

2. Dugo se sumnjalo u to da 14. glava Postanka sadrži bilo ka-kvo povijesno jezgro. Sada je, međutim, neki učenjaci smatraju vrlo starom povijesnom predajom, koja je prvotno zapisana akad-skim ili kanaanskim jezikom, nedugo poslije rata opisanog u njoj, i mnogo kasnije prevedena na hebrejski. Vremenski se taj rat smješta najranije u dvadeseto a najkasnije u sedamnaesto stoljeće pr. n. e. Međutim, u obliku u kojem je to poglavlje sačuvano ono služi kao zapis koji opravdava zaposjedanje Kanaana. Kanaan su zaposjela četiri zavojevača, od Kadeša i El-Parana (ili Elata) na Crvenom moru na jugu, do Dana na sjeveru; ali odmah nakon toga Abram ih je potukao, oteo im sav plijen i, po pravu nasljeđa, ste-kao i svu zemlju koju su oni bili zavojevali. Tako su Abramova djeca, izišavši iz Egipta i zaposjevši Kanaan, stekla vlasništvo nad zemljom na koju su imali pravo po nasljeđu.

3. Nazivi pet gradova iz Nizine i njihovih kraljeva još uvijek iza-zivaju mnogo problema. Neizvjesno je što znači ime Bera, kralja od Sodome. Neki u njemu vide skraćeni oblik teoforičkog imena, kao što je Bera-Baal, na koje nailazimo u lihjanitskim (sjeverno-arapskim) natpisima, koje može značiti »Baalov sjaj«. Birša, ime kralja od Gomore, nije zadovoljavajuće objašnjeno, iako ga neki povezuju s drevnom semitskom riječi koja znači »buha«, a čiji je akadski oblik Buršu'u, i još se i danas upotrebljava u arapskom kao vlastito ime.

151

Page 150: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Adma se povezuje s Adama (Psal. 83: 11) i Adam (Još. 3: 16), današnji Teli Adamija, na istočnoj obali Jordana, kraj utoka rijeke Jabok. Ukoliko je to tačno, Adma je bila najsjevernija predstraža tog saveza pet gradova. Kralj Adme, Šinab, nosio je kraljevsko ime koje se ponovo javlja poslije nekoliko stoljeća kao ime amo-nitskog kralja Sanibua, koji se spominje u vrijeme Tiglatpile-sera III (745—727. pr. n. e.). Za šemeberov grad Sebojim pretpo-stavlja se da se nalazio na poluotoku Lisan na Mrtvom moru, gdje je danas Vadi Sebaije. Drugi, međutim, smatraju da su ta četiri grada stajala na području koje danas prekriva južni dio Mrtvog mora. Bela se javlja kao ime edomskog kralja čiji je grad bio Dinhaba (Postanak 36: 32—33). Na to ime nailazimo i kod Židova (Postanak 46: 21; 1 Ljet. 5: 8) i stanovnika Južne Arabije, gdje je značilo »sladokusac«. Belin kraljevski grad, Soar (što znači »malen«), istovetan je, čini se, s gradom Zuhr koji se spominje u pismima iz Teli Amarne; Josip Flavije naziva ga »Zoara«, a Euze-bije i križari »Segor«. Ležao je sjeveroistočno od Mrtvog mora, vjerojatno na mjestu gdje se danas nalazi Teli el-Zara. Soar ima istaknuto mjesto u mitu o Lotu, jer jedino taj, »malen« (miz'ar), grad Bog nije razorio kad je uništio Gradove u Nizini (Postanak 19: 20—23; vidi 32. a).

4. Dokle se pružala Obećana zemlja, kome je bila obećana, i uz koje uvjete, vidi se iz slijedećih ulomaka iz Biblije:

Postanak 12: 7 — Abrahamu, na njegovu putu na jug od Harana na srednjem Eufratu, Obećana je zemlja nastanjena Kanaanci-ma za sve njegove potomke. Postanak 13: 11—18 — Abraham dobrovoljno prepušta Jordan-sku nizinu Lotu, praocu Moabaca i Amonaca, ali Bog ponavlja svoje obećanje Abrahamu da će sva zemlja što je vidi na sjever i jug, istok i zapad, pripasti potomstvu njegovu zauvijek. Postanak 15: 18—19 — Abrahamu se obećava za sve njegove po-tomke čitavo područje između Rijeke u Egiptu (kraj Gaze) i Eufrata, sa svom zemljom kanaanskom koja se prostire, kako se kaže u Postanku 10: 19, od Sidona do Gaze i Crvenog mora. Postanak 17: 8—14 — Abrahamu se obećava za sve njegove po-tomke, zauvijek, čitava zemlja kanaanska; pod uvjetom da se njegovi potomci klanjaju jedinom Bogu i obrezuju se. Obrezi-vanje će im biti kao povelja o zemljišnom vlasništvu. Postanak 26: 3—4 — To se ponovo obećava Izaku, Abrahamovu drugom sinu. Postanak 28: 13—15 — Bog ponavlja isto obećanje Jakovu, Iza-kovu mlađem sinu, neposredno prije njegova odlaska iz Ka-naana u Mezopotamiju.

152

Page 151: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Postanak 35: 11—12 — Po Jakovljevu povratku iz Kanaana, Bog opet ponavlja svoje obećanje u Betelu. Izlazak 23: 31—33 — Izraelcima, potomcima Izakovim od Jakov-ljeva koljena, obećava se isto prostrano područje; uz uvjet da konačno istjeraju s njega starosjedioce i ne sklapaju s njima nikakva saveza. Brojevi 33: 50—56; 34: 1—15 — Izraelcima se naređuje da za-posjednu Kanaan, zajedno s Filistejom i dijelom Transjordanije. Pon. zak. 1: 7—8 — Za granice Obećane zemlje tvrdi se da se protežu od pustinje do Libanona, i od Sredozemnog mora do rijeke Eufrata. U Ponovljenom zakonu još se jedan uvjet dodaje obećanju: da se Izraelci ne odreknu Moj sijeva zakona.

Dan, najsjevernija palestinska tačka koju su zaposjela židovska plemena, zvao se izvorno Lajiš (»lav«, Suci 18: 7, 29, itd.), a kas-nije Paneas. To je bio grad značajan ne samo po tome što je tu Jeroboam postavio zlatno tele (1 Kralj. 12: 28—29), nego čuven i po spilji posvećenoj Panu i nimfama, iz koje izvire rijeka Jordan; i po hramu koji je u čast Augustovu podigao Herod Opaki (Josip Flavije: Starine 15: 10). Kasnije je on postao Cezareja Filipova, pogansko mjesto koje je Isus pažljivo zaobišao (Matej 16: 13; Marko 8: 27). Brežuljak nad spiljom zove se i danas Teli el-Qad! (»Sučev brežuljak«), a Qadi je arapski prijevod riječi Dan, »su-dac«.

5. Melkisedekov mit predstavlja obrazloženje posebne svetosti Jeruzalema i uvođenja svećeničke desetine; ali, prema Izlasku 25: 30; 29: 40, itd., odredbe o »kruhovima obličja«, vinskim žrtvama ljevanicama i drugim žrtvama Bog je najprije saopćio Mojsiju u pustinji. Zakoni o desetini također su bili Mojsijevi {Levit. 27: 30 i dalje; Brojevi 28: 26 i dalje, itd.).

6. Iako Melkisedek, ime koje je nalik na Adoni-Sedeka, kralja jeruzalemskog (Jošua 10: 1 i dalje), znači »Bog Sedek moj je kralj«, kasnije se ono shvaćalo kao »Pravičan Gospod«. Sedek je vjerojatno bio gradski bog šalema, a ne Bog Židova, i nisu mu se klanjali kao jedinom bogu. Amonci su ga nazivali »Zaduk«. Sedek je osim toga bio hebrejski naziv za planetu Jupiter, pa se zahvaljujući tome u midrašu iz toga susreta Melkisedeka s Abra-mom razvio mit prema kome je spomenuta planeta pomogla Abra-mu protiv neprijatelja. »Kraljevska dolina« spominje se u legendi o Abšalomu (2 Sam. 18: 18) i nalazila se, prema Josipu Flaviju, oko pola kilometra od Jeruzalema. To je možda »kraljevska dolina šave« koja se kasnije proklinje kao dolina Hinomova sina (»Ge-henna« ili »Tofet«), mjesto gdje je kralj Ahaz prinio ljudske žrtve (2 Ljet. 28: 3). Predaja koja se navodi u Hebr. 7: 3, a prema kojoj je Melkisedek bio »bez oca, bez matere«, zasnovana je možda na

153

Page 152: R. Graves - Hebrejski Mitovi

sličnom izrazu koji se na više mjesta susreće u pismima koja je jebusejski kralj Abdu-Heba (rob [božice] Hebe) slao faraonu Amenhotepu III u četrnaestom stoljeću pr. n. e., a koji je značio da je on za svoj položaj ovisio ne o svom porijeklu nego o fara-onovoj milosti.

7. Lotan se javlja u Postanku 36: 21—22 i 1 Ljet. 1: 38—39 kao najstariji sin Horijca Seira; a u egipatskim zapisima kao područje u Južnoj Palestini na kojem se dizala gora Seir. Budući da su Ho-rijci, ili Hurijci, živjeli na gori Seiru prije dolaska horda Hiksa, Abrahamov nećak Lot iz Harana možda je samo izmišljeno lice. Ali možda su Abrahamovi Židovi, istisnuvši Hurijce s njihovih ispa-sišta u Lotanu, pružili njima pomoć protiv pljačkaša s istoka iz pravca Elama.

8. Kanaanske divove koje je pokorio Kedor-Laomer Moapci su nazivali Emim (»Strahovi«), Amonci pak Zamzummim ili Zuzim (»Zaposleni«), a Gileađani Refaim (»Oslabljivači«). Knjiga jubi-leja prikazuje ih visokima deset do petnaest stopa. U ugaritskoj mitologiji javljaju se kao duhovi. Druga njihova imena bila su Anakim (»Divovi«), Awwim (»Opustošitelji«), Gibborim (»Juna-ci«), Nefilim (»Oni Što Padoše«) — (vidi 18, i. 11—13). Jedan egi-patski tekst proklinjanja s početka drugog tisućljeća pr. n. e. spominje nekoliko vladara Jy'aneqa (»zemlje anakimske«?), od kojih se jedan zove Abi-imamu, možda »Otac Emima«.

9. Spomenuti midraš prikazuje ih visokima poput cedrova, i objašnjava da je svaki Židov iz tog pokoljenja bio jednako divov-skog rasta. Sam je Abraham bio sedamdeset puta viši od običnog čovjeka, a svaki mu je korak mjerio tri do četiri milje. Takav je bio i njegov sluga Eliezer koji je jedini položio ispit svetosti na koji je Abraham postavio svojih trista i osamnaest ukućana i slu-gu, i koji je bio snažan koliko svi drugi zajedno. Treba napomenuti da brojčani ekvivalent slova u imenu Eliezer iznosi 318. Jakov, sin mu šimun i unuk Manaše bili su po predanju divovi. To su bili i Samson i šaulov vojskovođa Abner koji je rekao: »Kad bih samo mogao uhvatiti Zemlju uprijevši se negdje drugdje nogama, mogao bih je prodrmati«. Divovskog stasa bio je i Abšalom, Davidov sin, čija je ostrižena kosa težila dvjesta šekela, tj. oko 25 kilograma.

10. Neki istraživači smatraju da Aner, Eškol i Mamre, Abraha-movi saveznici, predstavljaju tri četvrti grada Hebrona. Za Mam-reja se u Postanku 35: 27 kaže da je dio grada »Kirijat-Arbe, koje je Hebron, gdje boravljahu Abram i Izak kao došljaci«; a u Po-stanku 23: 18 izjednačuje se s Hebronom. Eškol je bilo ime doline ili suhog bujičnog korita kraj Hebrona (Brojevi 13: 22—24); dok se Aner sačuvalo u Ne'ir, imenu susjednog brda.

11. O Sidimskoj dolini vidi 32. 2.

154

Page 153: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

R A S J E Č E N E Ž I V O T I N J E

(a) Dok Abram spavaše u šatoru svojemu, Bog mu se javi u viđenju i reče mu: »Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita, a nagrada će tvoja biti vrlo velika!« Abram ga zapita: »Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin?« Bog odvrati: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak. Ustaj i izađi u noć!« Abram posluša i začu ga gdje govori: »Ja sam Jahve koji sam te izveo iz Ura u Kaldeji da ti predam ovu zemlju u pos jed . . . Pogledaj na nebo i zvijezde i prebroj ako ih možeš prebrojiti. To-liko će biti tvoje potomstvo.« Abram ga umoli: »Gospodine moj, Jahve, kako ću ja doznati da ću je zaposjesti?« Bog mu odgovori: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednog golubića.«

(b) Kad dođe jutro, Abram rasiječe junicu, kozu i ovna mačem napola, položivši po jednu polovicu svake životinje na lijevo od jedne staze, a drugu polovicu nasuprot, na desnu stranu. Zatim zakla grlicu i goluba, položivši jedno od njih nalijevo od staze, a drugo nasuprot, nadesno. Dok je to radio, lešinari su se spuštali da se najedu mesa; ali on ih je rastjerivao.

(c) Te večeri, pošto je zašlo sunce, obuzme Abrama čudan i dubok san i savlada ga strah od tmine. Opet začu Božji glas: »Do-bro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu služili ja ću suditi; i konačno će izići s velikim blagom. A ti ćeš k očima svojim u miru poći, u sretnoj starosti bit ćeš sahranjen. Oni će se ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorej-skih još nije završila!« Gustu tminu rasprši tada dim s ognjem, poput zublje, koji prođe stazom među rasječenim životinjama. Bog kaza: »Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata. Kenijce, Kenižane, Kad-monce, Hetite, Perižane, Refaimce, Amorejce, Kanaance, Girgašane, Jebusejce!«1

(d) Neki kažu da je Bog uzdigao Abrama nad svod nebeski i rekao mu: »Pogledaj zvijezde i pokušaj ih prebrojiti«, dometnuvši: »Tko god stoji pod zvijezdom strahuje od nje; ali ti, vidjevši je

155

Page 154: R. Graves - Hebrejski Mitovi

gdje sjaji pred tobom, možeš sada uzdići glavu i smatrati se višim od nje!«2

(e) Prema mišljenju drugih, Abramove rasječene životinje na-goviještaju države kojima je suđeno da porobe Izraelce: junica Ba-biloniju, sa njena tri kralja, Nabukodonozorom, Amil-Mardukom i Belšazarom; koza Mediju s njena tri kralja, Kirom, Darijem i Ahasverom; ovan Grčku s njena tri kralja, Aleksandrom, Kali-gulom i Antoninom. Osim toga, grlica je označavala Jišmaelićane, a golub Izraelce. Da Abram nije rasjekao životinje mačem, te bi države previše ojačale; ali tako su oslabljene.3

(/) Azazel, pali anđeo koji zavodi ljude, dolazi prerušen kao orao lešinar da se najede mesa od rasječenih životinja. On se obraća Abramu: »Šta radiš ti ovdje, na ovim svetim visinama gdje nitko od smrtnika ne može jesti ni piti? Odleti odavde da te ne sprže sile nebeske!« Ali Abramov anđeo zaštitnik prekori Azazela: »Njegova sudbina leži na visinama, kao što tvoja leži u dubinama. Odlazi, jer njega nećeš nikada zavesti!«4

(g) Bog tada pokaza Abramu u priviđenju Pakao, zavojevačke države, Toru i Svetište, rekavši: »Dok djeca tvoja budu poštova-la ovo dvoje posljednje, izbjeći će prvo dvoje. Odaberi sada kako da budu kažnjeni, prokletstvom ili sužanjstvom!« Cijeli dan Abram odmjeravaše potišteno ta dva zla. Napokon, pošto mu Bog pokaza u viđenju i četvrtu zavojevačku državu, to jest Edom — iako je i njena sudbina bila da propadne kao i onih triju prije nje i da se nikada više ne uzdigne — on prepusti Bogu da donese odluku. Bog odabra sužanjstvo.5

1. Postanak 15: 1—21. 2. Gen. Rab. 433; Tanhuma Šoftim 11. 3. Gen. Rab. 437; Mid. Agada. Gen. 33; PRE, gl. 28. 4. Otkrivenje Abrahamovo, prir. Box, 51—53. 5. Targum Jer. Postanak 15: 1—11; Gen. Rab. 443—444; Tanhuma Buber

Ex. 130; Mid. Agada Gen. 34.

*

1. Žestoko božanstvo koje je ovdje opisano ima više zajedničkih crta s božanstvom koje je navalilo na Jakova (Postanak 32: 25— —33) i pokušalo ubiti Moj si ja (Izlazak 4: 24), nego s prijaznim gostima Abrahamovim i Sarinim pod punim suncem (Postanak 18: 1—15). Njegova je prisutnost kasnije potvrđena ognjenim stupom u pustinji (Izlazak 13: 21, itd.), i ognjem koji je sažgao Ilijine žrtve na gori Karmelu (1 Kralj. 18: 38).

2. Taj mit o zavjetu između rasječenih životinja predstavlja ovlaštenje svečanog židovskog obreda koji se obavljao u Jeruza-lemu još u šestom stoljeću pr. n. e. Za Nabukodonozorove opsade

156

Page 155: R. Graves - Hebrejski Mitovi

kralj Sidkija i njegovi dvorjani zakleli su se da će osloboditi svoje robove Židove kako to nalaže Zakon; ali nisu to izvršili kad je opsada privremeno prekinuta. Jeremija ih tada podsjeti tpa zavjet njihovih predaka: da će osloboditi svakog roba Židova nakon šest godina službe (Izlazak 21: 2). Taj zavjet, zanemarivan pokoljenji-ma, kratko vrijeme prije toga obnovili su u Velikom hramu sveće-nici, vođe i slobodni građani judejski prošavši između dviju četvr-tina rasječenog teleta. Zato Jeremija prorokova da će za njihovo posljednje prekršen je zavjeta — čime je pogrđeno Božje ime — neki biti kažnjeni ropstvom, a drugih će trupla biti hrana pticama i zvijerima strvinarima (Jer. 34: 1—22).

3. Na biblijskom hebrejskom savezi se nisu »sklapali«, nego »sjekli« (karath b'rith — Postanak 15: 18; 21: 27, itd.); ili »prola-zili« ('avar biv'rith — Pon. zak. 29: 11); ili se u njih »ulazilo« (Ezek. 16: 8); ili u njih »stalo« (2 Kralj. 23: 3). To dokazuje drev-nost toga obreda, koji se i danas vrši u plemenu Male i Baka u jugozapadnoj Etiopiji: čovjek koji »siječe« savez namaže se krvlju rasječenih životinja. Prema kasnijem židovskom običaju one koji su se zaklinjali na savez poprskali bi krvlju životinja zaklanih na žrtveniku — »krvlju zavjetnom« (Izlazak 24: 5—8).

4. Kako ptice lešinarke koje se spominju u Postanku i Knjizi proroka Jeremije označavaju Božju kaznu nad prekršiteljima, taj obred zapravo kaže: »Ako ne budem išao pravo po uskoj stazi istine, neka mi rasi jeku tijelo na dvije pole poput ovih životinja; i neka ga unakaze ptice i zvijeri lešinari!« Tako je kralj Šaul ras-komadao par volova, razaslavši komade u sve krajeve Izraelove s porukom: »Ili dođite da se borite iza Šaula i Samuela, ili će s vama biti kao s ovim volovima!« ( i Sam. 11: 7). U grčkoj mito-logiji, zakletva koju su Helenini prosci položili o zajedničkoj borbi protiv svakoga koji bi učinio išta nažao onome za koga ona odluči da se uda položena je, kako kaže Pauzanija, nad rasječenim trup-lom konja, Posejdonove svete životinje. Životinje odabrane ovdje za Abrahama bile su posvećene, treba istaknuti, trima božanstvima različitim od boga-bika Ela: junica, kanaanskoj boginji mjeseca; koza, filistejskoj boginji, majci kretskog Zeusa, koju su Grci po-znavali pod imenom Amalteja; ovan, sumerskom bogu neba, ili ovnoglavom egipatskom Amonu.

5. U nizu država koje se navode u midrašima Medija znači Per-ziju; a Grčka i Rim stopljeni su u jedno navođenjem Aleksandra, Gaja Kaligule (ako je transkribiranje GSQLGS u »Gaj Kaligula« tačno) i Antonina Pija kao grčkih kraljeva. Da su postojale još dvije životinje, Aleksandar i dva najvažnija porobljivača Izraelaca među Seleukidima, Antioh Epifan i Antioh Sidet, predstavljali bi Grke; a Pompej, Kaligula i Antonin Pije (138—161. n. e.) Rimljane. Rim se naziva »Edom«, jer je kralj Herod »Opaki«, čije je nasilno

157

Page 156: R. Graves - Hebrejski Mitovi

osvajanje židovskog prijestola car August potvrdio, bio Edomac; tako je izbjegnuto neposredno povređivanje rimskih vlasti.

6. U Abrahamovo vrijeme, prema Postanku, Obećana zemlja nije obuhvaćala samo drevne narode kao što su bili Amorejci, Kanaan-ci, Kenijci i Refaimci, nego i Kadmonce (bene Kedem, ili »Ljudi s istoka«), napadače iz Sirijske pustinje; Kenižane, edomski klan (Postanak 36: 11); Perezijce (»Perižane« u 1 Ezra 9: 1), koji su još uvijek zagonetka; Hetite; Girgašane (možda QRQShA, hetitski sa-veznici u njihovu ratu protiv Ramzesa II); i Jebusejce, kojima je porijeklo nepoznato, ali čiji je kralj Abdu-Hipa (»Rob [boginje] Hipe« — vidi 10. 10) priznavao egipatsku vrhovnu vlast u četrna-estom stoljeću pr. n. e. (vidi 27. 6).

7. Oznaka Izraelaca, golubica (Hošea 7: 11; 11: 11), bio je co-lumbia livia, koji nije bio ptica selica, a zadržavao se po stijenama i u spiljama (Jer. 48: 28), dok je selica grlica (turtur communis) predstavljala selilačke Jišmaelićane i njihove srodnike Edomce.

Page 157: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

J I Š M A E L

(a) Poslije deset godina braka Saraja, žena Abramova, vjeru-jući da je jalova, ponudi Abramu svoju egipatsku robinju Hagaru kao inoču. Abram, kome sada bijaše osamdeset i pet godina, primi taj dar. Kad Hagara zatrudnje, a Saraja se požali Abramu da je Hagara prezire, on joj odgovori: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi.« Saraja po-stupi prema njegovim riječima i zlostavljaše Hagaru toliko da je ova utekla od nje. Bog, prerušen kao anđeo, nađe je na studencu u pustinji između Kadeša i Bereda, na putu iz šura, i zapita je zašto je tu došla. Kad Hagara odvrati: »Pobjegoh od zle gospo-darice«, Bog joj naloži da se vrati i trpi bez riječi, obećavši joj da će izroditi brojno potomstvo ratnika. Dalje joj kaza: »Sinu nadjeni ime Jišmael, jer Jahve ču tvoj jad. On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga.«

Hagara uzviknu: »Živi Bog me vidje!« i nazva studenac Lahaj--Roj. Zatim se vrati gospodarici i rodi Abramu sina, nadjenuvši mu ime Jišmael, kako joj bijaše rečeno.1

(b) Nakon mnogo godina, pošto Saraja rodi Izaka u dubokoj starosti, ona vidje Jišmaela kako njiše Izaka na koljenu i kaza Abramu: »Otjeraj tu sluškinju i sina njezina; Izak ti je nasljednik, a ne Jišmael!« Abram se ražalosti zbog tih riječi, ali Bog ga utješi: »Ne žalosti se ni zbog Hagare, a ni zbog Jišmaela! Učini kako kaže Saraja; jer samo će porod Izakov biti moj Izabrani narod. Ipak, kako je i Jišmael tvoj sin, od njegove će djece postati velik narod.«

(c) Abram rano ustade i, davši Hagari jedan hljeb i mješinu vode, otpusti je s Jišmaelom na rukama u pustinju Beer šebe. Kad nesta vode u mješini, ona položi Jišmaela pod jedan grm i sjede na strelomet od njega, rekavši: »Neću da vidim kako mi di-jete umire!« Dok je plakala, jedan anđeo ču Jišmaela kako zaziva Božje ime, i reče: »Ne plači, Hagaro! Bog usliši glas sina tvojega. Digni dječaka i utješi ga, jer od njega će postati velik narod.« Tada se Hagarine oči otvoriše i, vidjevši studenac, ona ponovo napuni mješinu i napoji dijete. Bog čuvaše Jišmaela koji kasnije življaše u pustinji Paranu. Hagara ga oženi Egipćankom po imenu Meri-bom, jer bijaše sklona kavgi; mada je drugi zovu Izom Moapkom.2

159

Page 158: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(d) Neki kažu da je Saraja, ozlojeđena njenom drskošću, izba-cila Hagaru iz Abramove postelje, bacila joj svoje sandale u lice i urekla je, tako da je Hagarino prvorođeno, žensko, dijete umrlo pri porodu. Ona također naredi Hagari da pođe za njom, noseći vedra i ručnike, u kupatilo. Saraja ureče tada Jišmaela, koji toliko onemoća i smežura se da više nije mogao hodati. Zato je Hagara, kad ju je Abram otpustio, morala nositi Jišmaela na leđima — iako mu već bijaše sedamnaest, ili čak dvadeset i pet godina; a trpjela je takvu goruću žeđ da je u mješini ubrzo nestalo vode.3

(e) Neki oslobađaju Šaraju svake krivnje, govoreći da je Jiš-mael kao dijete odapeo strijelu na Izaka ali ga nije pogodio; a kasnije je podigao žrtvenik lažnom bogu, klanjao se kumirima, hvatao skakavce, ležao s bludnicama, silovao djevice. Jišmael se uz to podsmijavao* onima koji su mu govorili da će Izak dobiti dvostruki prvenčev dio po Abramovoj smrti, pitajući: »Nisam li ja prvenac?«4

(/) Drugi kažu da su Božji anđeli poslužnici, kad Bog učini da u pustinji poteče vrutak da spasi Jišmaelov život, prosvjedovali: »Gospodaru svemira, zašto da se poštedi onaj koji će pustiti tvoju izabranu djecu da umru od žeđi?« Bog zapita: »štuje li me on sada?« Oni odgovoriše: »Još živi životom pravednika«. Bog tada kaza: »Svakog čovjeka sudim kakav je sada, a ne kakav će biti!«5

(g) Drugi opet osporavaju da se Jišmael klanjao kumirima i činio opačine. Oni kažu da je Abram, mnogo godina nakon što je otpustio Hagaru, rekao Saraji: »čeznem da pohodim sina mojega Jišmaela«. Saraja uzviknu: »Ne idi, gospodaru moj, zaklinjem te!« Ali, vidjevši da je Abram čvrsto odlučio da pođe na put, prisili ga da se zakune da neće sjahati sa svoje deve kada dođe do Jišma-elova šatora, da mu se srce ne okrene protiv Izaka.

Abram izjaha u Pustinju Paran i nađe oko podneva Jišmaelov šator, ali ne zateče tu ni njega ni Hagare; samo Meribu, ženu mu, i nekoliko mladih sinova. Abram zapita: »Gdje je Jišmael?« Me-riba odgovori: »Pošao je u lov«. Abram, držeći se obećanja koje bijaše dao Saraji, ne sjaha s deve. »Posluži me nečim, kćeri«, reče, »jer se umorih od puta«. Meriba mu odvrati: »Nema u nas ni vode ni kruha«. Ona ne htjede izaći iz šatora, niti pogledati Abrama, niti ga zapitati za ime, nego je tukla svoje sinčiće i grdila odsutnog Jišmaela. Abram, vrlo ozlojeđen, zapovjedi Meribi da mu priđe; i tada joj, sjedeći i dalje na devi, kaza: »Kad ti se muž vrati, reci mu: 'Jedan starac, takva i takva izgleda, došao je ovamo iz zemlje filistejske tražeći te. Ja ga ne zapitah za ime, nego mu kazah da tebe nema. Nato on reče: Poruči mužu svome da baci ovaj šatorski kolčić i izdjela sebi drugi!'« Zatim Abram odjaha. Kad se Jišmael vratio, Meriba mu to isporuči, i on zaključi iz toga da je ona us-

160

Page 159: R. Graves - Hebrejski Mitovi

kratila gostoprimstvo njegovu ocu. On posluša Abrama, razvevši se od Meribe i oženivši se drugom ženom, majčinom rođakinjom Patumom.

Tri godine poslije toga, Abram ponovo posjeti Jišmaelov šator. Patuma istrča iz šatora da ga pozdravi i reče: »Žao mi je što je gospodar moj Jišmael otišao u lov. Uđite, poslužite se nečim i sa-čekajte njegov povratak; jer zacijelo ste umorni od puta«. Abram odgovori: »Ne mogu sjahati; ali, molim te, daj mi vode da utažim žeđ!« Patuma donese vode, a prisili ga i da pojede kruha, što on rado učini blagoslivljajući Jišmaela i ujedno Boga. Abram reče Patumi: »Kad se Jišmael vrati, kaži mu: 'Jedan starac, takva i ta-kva izgleda, došao je iz zemlje filistejske tražeći te. Rekao je: 'Kaži mužu svojemu da je novi šatorski kolčić doista odličan; neka ga ne baca!'« Primivši tu poruku, Jišmael shvati da se Patuma poni-jela s dužnim poštovanjem prema svekru, pa odmah pođe s njom, svojim sinovima, sitnom i krupnom stokom i devama u pohode Abramu u zemlju filistejsku, gdje ostaše mnogo dana; a kuća nje-gova uživaše sreću i blagostanje.6

(h) Jišmael se našao s Izakom samo još jednom: kad su zajedno pokopali Abrama u spilji Makpeli kod Hebrona.7

(i) Prije nego je Jišmael umro, poživjevši sto trideset i sedam godina, rodilo mu se dvanaest sinova. To bijahu Nebajot, Kedar, Adbeel, Mibsam, Mišma, Duma, Masa, Hadad, Tema, Jetur, Nafiš i Kedma. Svatko od njih postade vladarom i imađaše naselje iz kojega su njegovi suplemenici polazili na svoja lutanja.8

1. Postanak 16: 1—16. 2. Postanak 21: 8—21; PRE, gl. 30; Sefer Hajašar 69—70. 3. Gen. Rab. 453—454, 570. 4. Tosefta Sota 304; Gen. Rab. 567—568; Sefer Hajašar 69—70; PRE,

gl. 30. 5. Gen. Rab. 572—573. 6. Sefer Hajašar 70—72; PRE, gl. 30. 7. Postanak 25: 9. 8. Postanak 25: 12—18.

*

1. Tim se mitom potkrepljuju tvrdnje Izraelaca da su plemeni-tijeg, mada kasnijeg, roda od južnih srodnika koje je otjerala u pustinju njihova pomajka Saraja. Hagar na južnoarapskom znači »selo«, što objašnjava zašto se za njezine unuke kaže da su živjeli u vlastitim selima.

Lahaj-Roj vjerojatnije znači »Studenac reemove čeljusti«, slično kao i drugi izvori koji su dobili ime po životinjama, kao na pri-mjer En-Gedi, »Jareći studenac« (Jošua 15: 62) i En-Eglajim, »Štu-

l i Hebrejski mitovi 161

Page 160: R. Graves - Hebrejski Mitovi

denac dva tclića« (Ezek. 47: 10). U Suci 15: 17—19 Bog napaja žednog Samsona vodom, kao i Jišmaela, iz izvora zvanog Lehi (»čeljust«).

Targum Jer. poistovećuje Bered s Halasom, važnim naseljem na putu iz Beer Sebe u Egipat. U Kadešu, istočno od Bereda, nalazio se studenac-proročište En Mišpat (Postanak 14: 7).

2. Na položaj vrlo sličan zategnutim odnosima između Abrama, Saraje i Hagare nailazimo u Hamurabijevu zakoniku: Ako se ne-tko oženi svećenicom — naditum (posvećenom bludnicom, ili po-služnicom u hramu, koja ne smije rađati djecu) — a ako ona po-kloni mužu robinju da mu rađa djecu, i ako ta robinja kasnije zatraži da se nju jednako poštuje kao i gospodaricu poradi djece što je izrodila, svećenica je ne smije prodati, ali je može vratiti među robove«. Bacanje sandale preko nečega bilo je obredni čin kojim se isticalo vlasništvo nad time (Ruta 4: 7; Psal. 60: 10). Sa-raja je bacila Hagari sandale u lice da je podsjeti na njen ropski položaj.

3. Abram obreza Jišmaela kad mu je bilo trinaest godina (Po-stanak 17: 25) — a obrezivanje je izvorno bilo obred koji se vršio prije vjenčanja — a Izak se rodio oko godinu dana poslije toga (Postanak 18: 1—15; 21: 1 i dalje); tako je Jišmael četrnaest go-dina stariji. Budući da se ovdje Jišmael javlja kao napršče kojega Hagara spušta pod grm, jedan je kasniji mitopisac ispravio tu ne-dosljednost objasnivši da ga je Saraja urekla tako da je odrastao smežuran. Njegovo hvatanje skakavaca vjerojatno znači da je Sa-raja sumnjičila Hagaru da želi zauzeti njeno mjesto u Abramovoj naklonosti: prema etiopskom Kebra Nagast, faraonova se kćerka poslužila skakavcima i skrletnim koncem da zavede kralja Salo-mona.

4. Pustinja Paran, u kojoj je živio Jišmael, nalazi se na Sjever-nom Sinaju. Većina jišmaelskih plemena koja se ovdje spominju pojavljuju se i u drugim zapisima; ali njihov savez nije, čini se, bio potpuno sigurno utvrđen. U Suci 13: 24 Midjani se ubrajaju u Jišmaelce, iako Postanak 25: 1 i dalje prikazuje Midjana kao Jiš-maelova polubrata. Nabajot i Kedar, prva dvojica od Jišmaelovih sinova, spominju se u Iza. 42: 11; 60: 7; Jer. 49: 28; i Ezek. 17: 21. Nabajotovo se područje nalazilo istočno od Mrtvog mora; Kedro-vo, sjeverno od Nabajota, u Sirijskoj pustinji. Bilo je neuvjerljivih pokušaja da se Nabajot poveže s Nabatejcima. Hadadovo područje nije nam poznato; ali Hadad je bio kanaanski bog oluje. Kedma znači »ljudi od Istoka« — vjerojatno Sirijska pustinja.

5. Adbeel, Mišma i Tema javljaju se u zapisima asirskog kralja Tiglatpilesera III (osmo stoljeće pr. n. e.) kao Idiba'ilites, Mas'a i Tema — svi arapska plemena. U Asurbanipalovim zapisima (sed-mo stoljeće pr. n. e.) nalaze se imena Su-mu'-il, ili Jišmael (čiji je

162

Page 161: R. Graves - Hebrejski Mitovi

kralj bio Uate ili Iaute) i Kedar (čiji je kralj bio Amuladi). Tiglat-pileser je povjerio Idibi'lu od Arabije zadatak da brani egipatsku granicu, a pokorivši Filistejce dao mu je dvadeset i pet njihovih gradova. Tema je oaza u Sjevernoj Arabiji, koja se i danas zove Tajma. Duma je, po svemu sudeći, Adumatu — oaza i utvrda u Sirijskoj pustinji koje je zauzeo Senaherib. Mibsam i Mišma ubra-jaju se u i Ljet. 4: 25 među sinove šimunove, što navodi na za-ključak da su se bar djelomično pretopili u izraelsko pleme Ši-mun, čije se područje pružalo južno od Judeje.

6. Jetur i Nafis spominju se u i Ljet. 5: 19, zajedno s Nodabom i Hagrijcima, kao plemena s kojima su ratovali Izraelci s druge strane Jordana — Rubenovci, Gadovci i polovina plemena Mana-šeova. Iz istog teksta (5: 21) vidi se da su Hagrijci uzgajali deve i drugu stoku. Josip Flavije, sv. Luka i Crkveni oci spominju Je-turijce ili Iturejce (Itouraioi). Njihovo je područje graničilo s Edomom (Idumaea) i godine 104. pr. n. e. kralj Aristobul Hasmo-nejac prigrabio je dio tog područja, obrativši istovremeno silom Iturejce na židovsku vjeru. Dva pokoljenja nakon toga oni su krenuli na sjever i zaposjeli dijelove planinskog lanca Hermona i Sirije, gdje je nad njima u biblijsko doba vladao Herodov sin Filip Tetrarh. Njihovi su strijelci služili kao pomoćne rimske čete, a spominju ih Vergilije i Ciceron — koji ih naziva »najdivljiji narod svijeta«.

7. Nakon što je David osnovao svoje kraljevstvo i pojačao ara-mejske nomade, Jišmaelci su, čini se, bili odbačeni na jug gdje su se stopili sa snažnijim arapskim plemenima. Kasnije su Arapi usvojili gledište, kojeg se još uvijek drže, da sva sjeverna, ili Adnani, arapska plemena vode porijeklo od Jišmaela. Hagarino je ime sačuvano u nazivu Hagrijci (Hagrim ili Hagri'im) — pleme koje se spominje zajedno s Jeturom i Nafišom u 1 Ljet. 5: 19, i s Jišmaelcima u Psal. 83: 7. Eratosten ih, u Strabonovu navodu, stavlja istočno od Petre.

162

Page 162: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

A B R A H A M U G E R A R U

(a) U Geraru, između Kadeša i šura, Abram opet reče za Šara-ju da mu je sestra. Kada je kralj gerarski Abimelek htjede oblju-biti, Bog mu zaprijeti smrću. Kao i faraon, Abimelek se branio da je nedužan; ali Bog odgovori: »Ipak se moraš iskupiti tako da je vratiš otkud je došla, i da zamoliš Abrama da te zagovori kod mene!« Abimelek učini tako, ali prigovori Abramu zašto je tako postupio. Ali Abram mu spokojno odgovori: »Kad me bozi nag-naše da lutam po tuđini ja zapovjedih ženi: 'Reci svima koje sretneš da sam ti brat!' — što je istina«.

Kralj Abimelek nadari Abrama govedima, ovcama, robinjama i s tisuću srebrnjaka i pozva ga da ostane u Geraru. Tada učini Abram zagovor kod Boga, koji bijaše zatvorio utrobu svim ženama gerarskim, i on im vrati plodnost.1

(b) Neki govore da je Mihael zaprijetio Abimeleku mačem i od-bacio njegove isprike rekavši: »Kad stranci uđu u grad, dolično je ponuditi im jelo, ali nedolično je raspitivati se o njihovim že-nama. Kako si se ti raspitivao o Saraji, Abram se pobojao da bi ga tvoji ljudi mogli ubiti ako je prizna svojom ženom. Krivnja je dakle na tvojoj strani!«

Oni tumače da Bog nije samo oduzeo ženama gerarskim plod-nost: On je zatvorio i sve njihove stidne otvore, a jednako i mu-škarcima, tako da su se u zoru izmučeni ljudi skupili jadajući se: »Nebesa, još jedna ovakva noć i nećemo preživjeti!«2

1. Postanak 20: 1—18. 2. PRE, gl. 26; B. Baba Kamma 92a; B. Makkot 9b; Pesiqta Rabbati

176b; Gen. Rab. 553.

*

i . Gerar je bilo ime kraljevine i njezinog glavnog grada. Zemlja gerarska ležala je na jugozapadnoj kanaanskoj granici, odvajajući Kanaan od Egipta, između Gaze i Beer šebe. Grad Gerar se na-lazio u Dolini gerarskoj koju neki istraživači poistovećuju s da-našnjom Vadi šarija, sjeverozapadno od Beer šebe; a drugi s da-

164

Page 163: R. Graves - Hebrejski Mitovi

našnjom Vadi Gaza, zapadno od Beer šebe. Ali ime zemlje saču-valo se sve do bizantinskog doba, kada ju je biskup Euzebije od Cezareje nazivao Geraritica.

2. Označavanje Abimeleka kao filistejskog kralja (Postanak 21: 33—34; 26: 1, 8, 18) smatrano je anakronizmom, budući da se obično pretpostavlja da su Filistejci došli u Kanaan oko 1200. pr. n. e., dok je Abimelek živio u drugoj polovici petnaestog stoljeća pr. n. e. Međutim, sve se veći broj učenjaka priklanja gledanju da najezda Filistejaca u Palestinu oko 1200. pr. n. e. nije bila njihova prva najezda (kao što je i Jošuina bila samo završna faza dugog procesa židovskog naseljavanja u Kanaan), i da su neki Filistejci mogli lako biti naseljeni u Geraru oko 1500. pr. n. e.

3. Pradomovina Filistejaca bio je Kaftor, što ne mora imati veze jedino s otokom Kretom (Kef t iu na egipatskom), nego prije sa čitavim minojskim područjem, uključujući i jugozapadni dio Male Azije. Minojska ili kaftijska kultura seže u prošlost do trećeg ti-sućljeća pr. n. e., a jedan od primjera njenog ranog utjecaja na obale istočnog Sredozemlja je činjenica što se Kotar va-Hasisova radionica nalazila u Kaftoru. Kotar va-Hasis je bio božanski maj-stor poznat Grcima iz četrnaestog stoljeća pr. n. e. kao Dedal. Go-dine 1196. pr. n. e. Narode s mora porazio je Ramzes III, na čijim su spomenicima u Medinet Habuu oni prikazani sa svojim karak-terističnim kacigama na glavi — biblijska riječ za kacigu, lkoba', preuzeta je iz filistejskog, nesemitskog, jezika. Egipatski spomenici navode nekoliko »Naroda s mora«, od kojih je za Pulasate, ili Pu-rasate, nedvojbeno utvrđeno da su istovetni s Filistejcima.

4. Raniji zapis faraona Mernepte (kraj trinaestog stoljeća pr. n. e.) spominje Akaivaše ili Ekveše kao jedan od Naroda s mora. Njih su Eduard Meyer i drugi poistovetili s narodom Ahijava, čije se kraljevstvo nalazilo u punom razvoju u četrnaestom i trina-estom stoljeću pr. n. e. u Pamfiliji (južna Mala Azija), iako neki historičari smatraju otok Rod njihovim glavnim uporištem. O njima se zna da su prodrli i na Cipar, smatraju ih Ahejcima (Achivi na latinskom), a poistovećivali su ih s Hivima, ili Hivij-cima, koji se često spominju u Bibliji kao jedan od naroda koje su Izraelci zatekli u Kanaanu.

Page 164: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

R O Đ E N J E I Z A K O V O

(a) Kad je Abramu bilo devedeset i devet godina, Bog mu pro-mijeni ime u Abraham, koje znači »Otac mnogim narodima«; po-novo objavivši da će njegovo potomstvo vladati nad čitavom zem-ljom kanaanskom. Ali sada Bog uvjetova tu baštinu time da se svako muško dijete ima obrezati osam dana po rođenju. Nato Abraham obreza sebe i sve svoje muške ukućane. Bog također promijeni Sarajino ime u Sara, što znači »kneginja«, uz obećanje da će ona postati mati narodima.

Abraham pade ničice pred Bogom, ali se nasmija u sebi pomi-slivši: »Zar da se devedesetogodišnjoj ženi rodi sin od muža sto-godišnjaka?« Ali, želeći obećanje od Boga da će bar Jišmael biti blagoslovljen mnogobrojnim potomstvom, reče: »Neka samo sin moj Jišmael poživi u tvojoj milosti!« Bog odvrati: »Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; a budući da si se nasmijao mojem obećanju, nadjenut ćeš mu ime Izak. I za Jišmaela, uslišah te. Evo ga blago-slivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti. Ali ću držati svoj Savez s Izakom, koga će ti roditi Sara dogodine u ovo doba.«

Rekavši to, Bog se izgubi Abrahamu pred očima.1

(&) Nedugo zatim, kad Abraham sjedaše na ulazu u šator kod hrasta Mamre, priđoše mu tri stranca. On ih pozva da umiju noge i okrijepe se nečim. Dok je Sara pekla nad žeravom prevrtu od najboljeg brašna, Abraham otrča da zakolje tele za večeru i po-nudi neznancima povrh toga gruševine i surutke. Oni sjedoše u hlad pod jedno stablo i ubrzo zapitahu gdje je Sara. Abraham od-govori: »Eno je pod šatorom«. Oni mu kazahu: »Dogodine u ovo doba rodit će ti sina«.

Sara se sama u sebi nasmija načuvši to proročanstvo, jer mje-sečna pranja bijahu u nje odavna prestala.

Oni upitahu: »A zašto se Sara smije? Je li Jahvi išta nemoguće?« »Nisam se smijala!« uzviknu Sara pocrvenjevši. »Jesi, smijala si se!« ponoviše oni. Abrahamovi se gosti tada digoše da pođu, a on ih isprati dio

puta. Njih je vodio put u Sodomu.2

166

Page 165: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(c) Dogodine Sara rodi sina kome Abraham nadjene ime Izak i obreza ga kad mu je bilo osam dana. Sara reče: »Tko bi ikad rekao Abrahamu: djecu će ti Sara dojiti! Tko god to čuje, na-smijat će mi se.« Ali on priredi veliku gozbu na dan kad Izak bi odbijen od sise.3

(d) Neki kažu da su zvjezdoznanci sastavili Abrahamov horo-skop i rekli mu: »Neće ti se nikada roditi sin!« Ali Bog ga uspo-koji: »Taj je horoskop načinjen za Abrama; zato sam ti promijenio ime, a kao Abraham dobit ćeš sina. I Sarajino sam ime promijenio zbog njezina horoskopa.«4

(e) Drugi kažu da je Izakovo rođenje naviješteno tri dana pošto je Abraham obrezao sve ukućane, i da je Bog zapovjedio Mihaelu, Gabrielu i Rafaelu da njeguju Abrahama koji je trpio jake bolove, kao što se uvijek događa trećeg dana. Arhanđeli se usprotiviše: »Zar je Tvoja volja da nas šalješ na nečisto mjesto, puno krvi?« Bog odvrati: »Tako mi života vaših, miris Abrahamove žrtve više mi se mili od mirhe i tamjana! Moram li sam poći?« Tada oni po-đoše kao njegovi pratioci prerušeni u Arape putnike: Mihael da navijesti Izakovo rođenje, Rafael da vida Abrahama, a Gabriel da razori Sodomu, grad opačina.5

1. Postanak 17: 1—22. 2. Postanak 18: 1—16. 3. Postanak 21: 1—8. 4. Gen. Rab. 432; Pesiqta Rabbati 179a. 5. Tanhuma Buber Gen. 85—86; B. Baba Mecija 86b; Gen. Rab. 517—518.

*

1. U pripovijedanju se često izmjenjuju glagolski oblici jednine i množine, kad se spominje božanstvo koje se ovdje naziva Elohim. Iako su Gunkel i drugi pokušavali riješiti tu očitu nedosljednost objašnjenjem da se ova glava zasniva na više različitih izvora, čini se da je to izmjenjivanje namjerno usvojeno da se naglasi Božja moć javljanja u trojstvu. Božanska narav stranaca (ili »Stranca«) izražena je njihovom upoznatošću s time da se Abrahamova žena sada zove Sara, i da je to što nema djece njena najveća žalost. Oni znaju i da se Sara nasmijala sama u sebi, iako im se nije poka-zala. Komentatori midraša nazivaju svu trojicu stranaca arhan-đelima.

2. Sarina duga neplodnost ima paralele u mitovima o Rebeki (Postanak gl. 25 — vidi 38. a), Raheli (Postanak gl. 29 — vidi 45. a), Samsonovoj majci kojoj se ne spominje ime (Suci gl. 13), Samuelovoj majci Ani (1 Sam. gl. 1), i o ženi babilonskog junaka Etane.

167

Page 166: R. Graves - Hebrejski Mitovi

3. To što Bog mijenja Abramovo ime u »Abraham« ne izgleda, na prvi pogled, da zaslužuje važnost koja se ovdje tome pridaje, budući da su oba imena varijante istog kraljevskog naslova Abam-rama, ili Abiramu, koji se javlja u pločicama s klinastim pismom iz devetnaestog i sedamnaestog stoljeća pr. n. e.; a isto vrijedi za »Abiram«, ime jednog od vodećih urotnika protiv Mojsija (Brojevi 16: 1). Abiramu znači »Bog-ovan [moj] je otac«, ili se može pro-tumačiti kao »Otac je uzvišen«. Ali »Otac mnogim narodima«, zna-čenje koje se daje imenu Abraham u Postanku ima potvrdu u arapskoj riječi raham koja znači »mnoštvo«. Božanski naziv Ram susreće se i u imenima Adoniram, Jehoram, Malhi-ram; a njegova množina (Job 21: 22) služi za opisivanje nebeskih bića. Jedan se edomski kralj u Senaheribovo vrijeme zvao Malik-ramu — »Ram je kralj«.

Promjena imena pri krunidbenoj svečanosti ili stupanju na važ-ne položaje bila je uobičajena u Izraelu. Tako je Hošea postao Jošua (Brojevi 13: 16), Gideon se preimenovao u Jerobaala (Suci 6: 32), Jedidja u Salomona (2 Kralj. 12: 25), Elijakim u Jojakim (2 Kralj. 23: 34), Matanija u Sidkiju (2 Kralj. 24: 17). Jakovljevo uzimanje naslova »Izrael« (Postanak 32: 29 — vidi 47. b) možda je još jedan primjer toga.

4. »Saraja« je također samo drugi, stariji oblik od »sara«, a oba potječu od drevne semitske imenice sa značenjem »kraljica« ili »kneginja«. Boginju Šarit ili Šarajat (fonološki ekvivalent od »Sa-raja«) štovali su u Bozri u Hauranu. To navodi na zaključak da opis Abrahamova i Sarina vjenčanja predstavlja zapis o ujedinja-vanju jednog patrijarhalnog aramejskog plemena, pod vodstvom poglavice-svećenika, s nekim matrijarhalnim praarapskim pleme-nom na čijem se čelu nalazila kneginja-svećenica.

5. Graševina i surutka ponuđena Abrahamovim gostima prevodi se u normativnom engleskom prijevodu iz 1611. kao »maslac«*. Na-lito u mješinu i promućkano u njoj mlijeko bi dobivalo ugodno nakiseo okus mlaćenice.

6. Abrahamu se u Bibliji ne ukazuje naročito poštovanje sve do Ezekielova vremena (početak šestog stoljeća pr. n. e. — Ezek. 33: 24); kao ni Sari, sve do Ezrina vremena, kad je nastao tekst Iza. 51: 2.

7. Sarina trudnoća u dobi od devedeset godina zanimljiv je pri-mjer kako su bogobojazni redaktori pretvarali neobične događaje u čuda. Tu su doslovno prihvatili Abrahamovo šaljivo pretjerivanje vlastite starosti i Sarine, pošto je Abraham čuo da će mu ona roditi sina nakon možda tridesetak godina braka. To da je Sara već bila prošla menopauzu redaktorski je komentar, a ne Abra-

* U Bibliji »Stvarnosti« to se prevodi kao »maslo i mlijeko«.

168

Page 167: R. Graves - Hebrejski Mitovi

hamova tvrdnja. Midraško razrađivanje tog čuda i dodavanja (Pe-siqta Rabbati 177 a—b; Tanhuma Buber Gen. 107—108; Gen. Rab. 561—564; B. Baba Mecija 87a) bili su obilni: tako su Abrahamove ukućanke smatrale Izaka podmetnutim djetetom, i provjeravale Sarino materinstvo nudeći joj da podoji njihovu djecu. Kad je to ona sramežljivo otklonila, one postadoše još sumnjičavije, dok joj Abraham ne kaza: »Otkrij prsa i podoji svu tu djecu!«, što je i učinila.

Page 168: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

LOT U S O D O M I

(a) Bog oklijevaše prije nego povjeri Abrahamu svoju nakanu da razori Sodomu; ali učini tako nakon gostoljubiva dočeka u Mamrejevu gaju. On reče Abrahamu: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla.« Abraham pristupi bliže i upita: »Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu.« Bog odgovori: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto.« Abraham se uze nagađati s Bogom i zapita: »A ako slučajno bude nevinih pet manje od pedeset . . . Ako ih se ondje nađe samo tri-deset? Ili čak samo dvadeset?« Svaki put Bog odvrati: »Poradi njih poštedjet ću grad«. Napokon Jahve pristade da se uzdrži od kažnjavanja i ako u gradu ima samo ciglih deset pravednika, i žurno se udalji.

Dva anđela od tri u čije se obličje Bog bijaše preobrazio dođoše isto veče u Sodomu. Lot ih ugleda kako prilaze gradskim vratima, pokloni se sve do zemlje i reče: »Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete!« Oni odgovoriše: »Ne, noć ćemo provesti na trgu«. Ali Lot ih nagovori da dođu u njegovu kuću, gdje on ispeče nekvasnih pogača i oni se obilato pogostiše u njegovu društvu.

Za to vrijeme mnoštvo Sodomijana okupi se oko Lotove kuće vi-čući: »Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo!« Lot izađe na ulicu, zaključavši vrata za sobom, i umoli ih: »Braćo moja, molim vas, ne činite toga zla! Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira; njih ću vam iz-vesti pa činite s njima što želite; samo ovim ljudima nemojte ništa učiniti, jer su došli pod sjenu moga krova.« Oni povikaše: »Od-stupi! Došao kao dotepenac, a za suca se već postavlja. Sad ćemo mi s tobom gore nego s njima!«

Odgurnuvši Lota na stranu, pokušaše ući u kuću silom; ali an-đeli ih udariše sljepoćom, otključaše vrata iznutra, izbaviše Lota i ponovo zaključaše vrata. Sodomljani, nakon što su pipajući uza-lud tražili vrata, odoše uz kletve.

Anđeli zapitaše Lota: »Koga još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve koje imaš u gradu, iz mjesta izvedi! Jer mi ćemo zatrti ovo mje-

170

Page 169: R. Graves - Hebrejski Mitovi

sto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uništimo.« Lot ode iz kuće, nađe svoje buduće zetove i zakli-njaše ih da bježe s njim; ali oni se nasmijaše njegovu predskazi-vanju o neodložnoj propasti grada. Pred samu zoru anđeli re-koše: »Na noge! Uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje, da ne budeš zatrt kaznom grada.«

Kad se on još uvijek skanjivao, oni ga uzeše za ruke i odvukoše ga uz upozorenje: »Bježi, da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo, da ne budeš zatrt!« Ali Lot odgovori: »Nemoj, gospodine! Nego, ako je tvoj sluga našao milost u tvojim očima — a toliko milosrđe već si mi ukazao spa-sivši mi život — ja ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne snađe i ne poginem. Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim — mje-sto je zbilja maleno — daj da život spasim!« Anđeo mu odgovori: »Uslišat ću ti i tu molbu, i neću zatrti grada o kojemu govoriš...«

Sunce bijaše upravo granulo kad Lot i njegova obitelj uđoše u taj mali grad — koji je kasnije nazvan Soar, u spomen na Lo-tovu molbu. Tada pusti Gospod dažd sumpora i ognja na Sodomu i Gomoru, koji uništi sve gradove u ravnici, osim Soara, sa svim stanovnicima, životinjama i usjevima. Ali Lotova žena, zaostavši za njim, osvrnu se i postade stup soli. U isto vrijeme Abraham ugleda kako se dim od Sodome i Gomore diže »kao dim kakve klačine«.1

(b) Sodomljani bijahu jedan od najbogatijih naroda; jer ako bi nekome od njih us trebalo zeleni, rekao bi robu: »Idi i donesi mi zeleni!« Rob bi otišao u polje i pronašao bi zlato pod korijenjem zeleni; a isto tako, kad se želo žito našlo bi se srebro, biserje i dragulji koji su se razmnožili pod strnjikom. Ali veliko bogatstvo je zavodilo ljude s pravog puta. Sodomljani nisu nikada davali strancima ni mrvicu kruha; a čak su potkresavali grane na svojim smokvama da ptice ne bi jele plodove koji se nisu mogli ubrati.

Sodoma bijaše sigurna od napada; ali, da bi odbili došljake, njeni građani proglasiše zakon da se svatko tko ponudi stranca kruhom živ spali — odnosno da se tome strancu mora oteti sve što ima i izbaciti ga sasvim golog iz grada.2

(c) Jednom godišnje održavahu svečanost i plesahu na trati-nama pored izvora uz bubnjeve. Napivši se dobro, svaki bi mu-škarac pograbio susjedovu ženu, ili njegovu kćer djevicu, i užio je. A nikome ne bijaše stalo da li mu se žena ili kći zabavljahu sa susjedima; nego se svi prepuštahu veselju od zore do mraka ta četiri dana svetkovine, i vraćahu se kući bez srama.3

(d) Na sodomskim ulicama bijahu postavljene postelje za mje-renje stranaca. Ako bi se pokazalo da je netko kraći od postelje na koju je položen, tri bi ga Sodomljana uhvatila za noge, tri dru-

171

Page 170: R. Graves - Hebrejski Mitovi

ga za glavu i ruke, i razvlačila ga dok se ne bi istegao kolika je postelja. Ali ako bi bio duži od postelje izvijali bi mu glavu una-trag, a noge uvijali naviše. Kada bi bijednik ispuštao krikove u smrtnom bolu, Sodomljani bi mu dobacivali: »Tišina! Ovo je drev-ni ovdašnji običaj«.4

(e) U gradu Admi, nedaleko od Sodome, življaše bogataška kći. Jednog dana neki namjernik sjede pored vrata njene kuće i ona mu ponudi kruha i vode. Gradski suci, čuvši za taj prijestup, za-povjediše da je razodjenu do gola, namažu medom i polegnu kraj gnijezda divljih pčela koje je prekriše i izubadaše dok ne umre. Njeni vriskovi i potakoše Boga da što prije razori Sodomu, Go-moru, Admu i Sebojim — kao i vriskovi Lotove starije kćeri Pal-tit, koja bijaše dala vode nekom siromašnom starcu, pa je odvu-koše .na lomaču zbog nepokornosti njezine.5

(/) Kažu da se Idit, žena Lotova, nesretna zbog sudbine svojih drugih kćeri, osvrnula da vidi ne idu li one za njima. Njeno tijelo, visoki stup od soli, stoji i danas u Sodomi. Premda svakog dana poliže svu sol tako da ne ostane ništa osim stopala, obnoć se stup uvijek kao čudom obnavlja.6

1. Postanak 18: 16—33; 19: 1—28. 2. PRE, gl. 25; Gen. Rab. 523. 3. Sefer Hajašar 58. 4. Sefer Hajašar 62. 5. PRE, gl. 25; Sefer Hajašar 63—65. 6. PRE, gl. 25; usp. Gen. Rab. 504—505, 519; B. Sanhedrin 109a—b.

*

1. Strabon je zapisao legendu prema kojoj je kraj Masade, ve-like utvrde na jugozapadnoj obali Mrtvog mora, trinaest cvatućih gradova davno razorio zemljotres, provale pakline i sumpora i na-glo nadolaženje mora koje je progutalo stanovnike u bijegu. Josip Flavije piše: »Jezero Asfaltitis [Mrtvo more] graniči s područjem Sodome, nekoć bogatim, ali sada bezvodnom pustopoljinom, pošto je Bog munjom razrušio tamošnje gradove. Sada se tamo mogu vidjeti 'sjene' tih pet gradova«.

2. Poslije zemljotresa opažene su velike količine pakline kako plutaju po Mrtvom moru. Diodor Sikul, pišući godine 45. pr. n. e., spominje tu pojavu, koja se ponovila u 1834. Siddim (»jame s pa-klinom«) bile su, čini se, slane močvare na južnoj obali, iz kojih su se mogli vaditi grumenovi bitumena. Mrtvo more nije u cjelini ni-kada bilo kopno — izmjerene su dubine od 344 metra — a kad su nedavno u Izraelu vršena bušenja u potražnji za naftom nedaleko od Sodome (Džebel Uzdum), nailazilo se na sol i u dubini od 6.000 metara. Ipak, pliće južno korito, iza poluotoka Lisan, bilo je

172

Page 171: R. Graves - Hebrejski Mitovi

možda nekada nizina koju je potopila slana voda nakon teških zemljotresa oko 1900. pr. n. e. Ali tlo je tu kiselo, a u blizini nema starijih ruševina od jednog rimskog gata. Kako dolina leži oko 430 metara ispod razine mora, boravak u njoj preko ljeta nemo-guć je zbog neizdržive žege: pravi oganj nebeski. Teško je vjero-vati u trinaest cvatućih gradova koje spominje Strabon, ili u pet o kojima govori Josip Flavije.

3. Gradovi koje bogovi razaraju da bi kaznili negostoljubivo po-našanje prema strancima susreću se često u mitologiji. Za Birket Ram, ugašen vulkanski krater kraj Banijasa u sjevernoj Galileji, mjesno arapsko stanovništvo priča da voda u njemu pokriva grad čiji su žitelji tako zgriješili. Ferekid zapisuje da je Apolon uništio Gortinu na Kreti zbog njezina bezakonja. Ovidije nam, u svojim Metamorfozama, pripovijeda o starom frigijskom bračnom paru, Filemonu i Baukidi, i njihovoj gostoljubivosti prema Zeusu, koji ih je poštedio od katastrofe kojom je kaznio njihove neprijazne susjede.

4. Dio toga mita postaje lako shvatljiv ako silazimo putem Beer-Šeba-Elat prema Sodomi i gledamo nalijevo. Oku se priviđaju kro-vovi i minareti grada koji ne postoji: to su gromade kamene soli kod Džebel Uzduma. A ubrzo, kraj obale Mrtvog mora, pojavljuje se i sama Lotova žena — to je golemi stup soli, vrlo sličan ženi sa sivom pregačom, lica okrenutog prema tom gradu-priviđenju. Nje-no osvrtanje, zbog čega je proigrala priliku da se spasi, ima para-lelu u dobro poznatoj Platonovoj priči o Orfejevoj ženi Euridici. Za jedno malo arapsko naselje na drugoj obali smatra se da pred-stavlja biblijski Soar (vidi 27. 3).

5. Po svemu sudeći, legenda o Lotu i Sodomijanima je ikono-tropska; to jest, zasnovana na krivom tumačenju neke drevne slike ili reljefa. U hramu u Hierakonpolisu — čiji tlocrt i namještaj odgovaraju Salomonovu hramu — podnosile su se godišnje žrtve paljenice popraćene orgijama. Tada je dolazilo do pederastije iz-među vjernika muškaraca i »svećenika-pasa« odjevenih u ženske haljine, dok su neudate djevojke preuzimale ulogu hramskih pro-stitutki. Da su se takve svetkovine održavale i u Velikom hramu u Jeruzalemu, može se zaključiti iz reformi kralja Jošije (ili Hil-kija, ili Safana), spomen na koje je sačuvan u Pon. zak. gl. 22 i 25: zabrana muškarcima da nose žensku odjeću, i uplaćivanja u hram-sku blagajnu »bludničine plaće i pasjih novaca« — pod čime se mislilo na »svećenike-pse«. Da su posebne prostorije u Velikom hramu bile odvojene za »svećenike-pse«, odnosno sodomite, vidi se iz 2 Kralj. 23: 7. Tako se zidna slika, koja je prikazivala te ozakonjene spolne orgije — s hramom u pozadini i uskovitlanim dimom, uz bijeli anikoničan lik boginje Anat na jednoj strani, i jednog svećenika koji je stajao na vratima hrama na drugom kraju

173

Page 172: R. Graves - Hebrejski Mitovi

— mogla kasnije shvatiti kao legenda koja opominje i podsjeća na bezakonja Sodomljana, Lotovu pravičnost, preobrazbu njegove žene i uništenje njihova grada.

<5. Običaj javnog razvrata u Sodomi ima paralelu u Jaqutovu opisu, iz četrnaestog stoljeća, o orgijama u Mirbatu u južnoj Ara-biji: »Tamo vladaju drevni arapski običaji. Iako su dobri ljudi, običaji su im grubi i nelijepi, a pokazuju nepostojanje ljubomore u njih. Obnoć im žene izlaze iz grada i podaju se muškarcima koji im nisu zabranjeni [zakonima o rodoskvrnuću], zabavljajući se s njima veći dio noći: muškarce ne smeta kada vide svoju ženu, sestru, majku ili očevu sestru u susjedovu zagrljaju; nego i sami potraže para i ona mu se daje kao da mu je žena«. Ali možda su redaktori Sefer Hajašar a, rođeni u španiji, vidjeli slične tuareške svetkovine u Sahari.

7. Sporno je pitanje da li su sodomljanske postelje za mučenje preuzete iz Plutarhove priče o gostioničaru Prokrustu, ili iz nekog zajedničkog istočnjačkog izvora. Prokrust, koga je Tezej ubio zato što je tako postupao sa svojim gostima, živio je kraj Korinta, gdje su palestinskog Melkarta (»Gospodara grada«) štovali kao Meli-kerta. Nekoliko korintskih mitova imaju paralele u palestinskoj mitologiji.

Page 173: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

LOT U SOARU

(a) Lot i kćeri mu skloniše se u spilju nedaleko od Soara. Kako obje djevojke vjerovahu da je Bog potamanio sve ljude osim njih, starija kaza mlađoj: »Otac nam ostarje, a muža na zemlji nema da bude s nama, kako je običaj po svem svijetu. Hajdemo oca opiti vinom, pa s njim leći: tako ćemo s ocem sačuvati po-tomstvo.« To veče dadoše Lotu obilno vina i starija legne s njim; a sutradan on se nije sjećao ničega. Opet ga opiše, i tu noć mlađa učini kao i starija prije nje. Obje zatrudnješe. Starija nazva sina svojega Moab, rekavši »on je od mog oca«; a mlađa nadjenu svo-me ime Ben-Ami, govoreći: »on je sin mog rođaka«. Od Moaba se izrodiše Moapci; od Ben-Amija Amonci.1

(b) Neki u ovom vide Božju ruku, jer kad Lotova obitelj po-bježe iz Sodome ne ponesoše sa sobom vina. Da se Bog nije po-brinuo za bogatu zalihu pića u spilji, Lotovim kćerima ne bi ni-kad pošlo za rukom da navedu pravednika poput Lota da legne s njima.2

(c) Sinovi Moabovi bijahu Ar, Majun, Tarsion i Kanvil, koje Moapci štuju do dana današnjega. Ben-Amijevi sinovi bijahu Ge-rim, Išon, Rabot, Silon, Ajnon i Majum, od kojih je svaki podigao grad i nazvao ga po sebi.3

1. Postanak 19: 30—38. 2. Mehilta Bešalla, Mass. diširata 72; Šifre 81a. 3. Sefer Hajašar 84.

*

1. Premda je svrha tog mita da ocrni jugoistočne susjede Izra-elaca, Moapce i Amonce, kao narode koji vuku porijeklo iz rodo-skvrnuća, on podsjeća na grčki jonjanski mit o Adonisu, ili Ta-muzu, čija je mati Smirna opila svog oca, kralja Tejasa asirskog, i ležala s njime dvanaest noći. Ovaj se mit može protumačiti i kao ikonotropski zasnovan na poznatom egipatskom prizoru: Oziris s uspravljenim spolnim udom leži mrtav u sjenici vinove loze, a oplakuju ga boginje Izida i Neptida kojima uz noge čuči po jedan sin. Osim toga, zapis na čuvenom Moapskom kamenu (kraj deve-

175

Page 174: R. Graves - Hebrejski Mitovi

tog stoljeća pr. n. e.), koji bilježi uspješni ustanak moapskog kralja Meše protiv kralja Ahaba i njegovu kasniju pobjedu nad Ahabo-vim sinom Joramom (2 Kralj. 1: 1 i 3: 4 i dalje), pisan je jezikom toliko bliskim biblijskom hebrejskom, da su imena »Od mog oca« i »Sin mog rođaka« za Izraelce možda nekada značila njihovo brat-stvo s Moapcima i bratićstvo s Amoncima.

2. Lotovim se kćerima ovdje ne spočitava to što su prekršile tabu rodoskvrnuća, jer su tako postupile iz nevinosti. Jedan mi-draš čak nagoviješta da im je Bog pomogao. Na vrlo sličnu situ-aciju nailazimo u južnoarapskom mitu koji navodi Bertram Tho-mas. U mitu se govori o nekom Bu Zaidu, poglavici plemena Beni Hillal, koji je pri obljubi uvijek izbacivao sjeme van ženine rod-nice. Kako su plemenski prvaci željeli da se Bu Zaidu rodi na-sljednik, nagovoriše mu sestru da ga pohodi jedne noći prerušena u njegovu ženu. Ona ga ubode vrškom bodeža u odlučnom tre-nutku obljube, a to toliko iznenadi Bu Zaida da njegova sestra zatrudnje s njim, i njen sin Aziz ben Hala, »Aziz, sin ujakov«, steče veliku slavu u bitkama.

3. Imena četvorice Moabovih i šestorice Ben-Amijevih sinova izvode se iz imena moapskih i amonskih gradova poznatih španjol-skom piscu Sef era Hajašar a iz dvanaestog stoljeća, ili njegovim izvorima. Četiri Moabova »sina« mogu se bez teškoća utvrditi. Ar je moapski glavni grad, koji se naziva i Ar Moab ili Ir Moab (Brojevi 21: 15, 28; Iza. 15: 1), a nalazio se na obali rijeke Arnona, i prema kojem je i područje južno od te rijeke dobilo ime (Pon. zak. 2: 9). Majun je, čini se, pogrešno pisanje naziva Meon — u punom obliku Baal Meon (Brojevi 32: 38), ili Bet Meon (Jer. 48: 23), ili Bet Baal Meon (Jošua 13: 17). To je bio grad na granici između Moabaca i Izraelaca, koji se spominje i na Moapskom ka-menu, a danas je veliko selo Arapa kršćana, oko šest kilometara jugozapadno od Madebe. Tarsion bi mogao biti skraćen i iskrivljen oblik (možda pod utjecajem imena španjolskog grada i okruga Tarzejona — Polibije III. 24. 2) biblijskog Atrot šofana (Brojevi 32: 35), moapskog naselja nedaleko od rijeke Arnona. Kanvil bi mogao biti iskrivljeni oblik biblijskog Bet Gamula (Jer. 48: 23), moapskog grada, današnjeg Hirbet Džumajla, sjeverno od Arnona.

4. Od šest »sinova Ben-Amijevih« Rabot se izvodi iz imena amon-ske prijestolnice Rabe (Još. 13: 25), ili u punom obliku Rabat bnej Amon (»Raba, grad sinova Amonovih« — Pon. zak. 3: 11) koja se nalazila u blizini izvora rijeke Jaboka. 'Ajnon je, izgleda, Aj (Jer. 49: 3). 'Išon je možda iskvareni oblik od Hešbon (Jer. 49: 3), koji je isto bio amonski grad; a Majum bi mogao biti iskvareno od Milkama, amonskog boga (Jer. 49: 1, 3). Nikakva nagađanja nisu moguća u vezi s porijeklom imena Gerim i Silon.

176

Page 175: R. Graves - Hebrejski Mitovi

26

Ž R T V O V A N J E I Z A K A

(a) Bog se javi Abrahamu u Beer Šebi i reče: »Uzmi svoga sina, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati«.

Abraham odgovori: »Gospode, dva su sina u mene. Koji od njih da pođe sa mnom?«

»Sin tvoj jedinac!« »Gospode, obojica su jedinci u matere.« »Povedi sina koji ti je srcu prirastao!« »Gospode, obojica su mi srcu prirasla.« »Povedi onoga koji ti je miliji!« »Gospode, što mi je činiti u Moriji?« »Položi žrtvu paljenicu na Moj žrtvenik!« Abraham zapita: »Jesam li, dakle, svećenik da prinosim žrtve?« Bog reče: »Posvetit ću te za svog Velikog svećenika; a sin tvoj

Izak bit će žrtva!«1

Abraham rano ustade, osamari magarca i, nacijepavši drva za žrtvu paljenicu, zaveže ih magarcu na samar. Tada krenu na sje-ver, a s njim pođoše Izak i dvojica slugu. Treći dan Abraham ugleda brdo Moriju izdaleka i reče slugama svojim: »Vi ostanite ovdje s magarcem, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama.« Naprti drva za žrtvu paljenicu Izaku na leđa, a sam uze žrtveni nož i žeravicu od ugljevlja u zemljanoj posudi.

Izak upita: »Oče, evo u nas nož i drva, ali gdje je jagnje za žrtvu paljenicu?« Abraham odvrati: »Bog će ga priskrbiti, sine moj!« Navrh brda Abraham načini žrtvenik od kamenja, naslaga drva na nj, sveza Izaka i položi ga na žrtvenik; ali kad se prihvati noža, povika glas s neba: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me, Go-spodine!« Glas opet povika: »Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu što čini. Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.«

Abraham pogleda oko sebe i vidje ovna što se bio rogovima svo-jim zapleo u trnju. Njega prinese umjesto Izaka kao žrtvu palje-nicu, a to mjesto prozva Jahve Jire, kazavši: »Jahve proviđa!«

12 Hebrejski mitovi 177

Page 176: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Bog se zakle svojim imenom da će umnožiti Abrahamovo potom-stvo kao zvijezde na nebu i kao pijesak na obali morskoj, jer ga je poslušao bez oklijevanja. Abraham i Izak se potom vratiše slugama i otiđoše zajedno u Beer-Šebu.2

(b) Neki kažu da su te sluge bili Jišmael, sin Hagarin, i Eliezer Damaščanin; i da je Jišmael rekao Eliezeru kad su bili nasamo: »Ocu mi je zapovjeđeno da prinese Izaka za žrtvu; sad ću ja biti njegov nasljednik!« Eliezer odgovori: »Nije li tvoj otac otjerao Hagaru na Sarino traženje, i tako te razbaštinio? On će zacijelo ostaviti sav svoj imutak meni, koji sam mu vjerno služio dan i noć, od časa kad mu postadoh slugom?«3

(c) Kad se Abraham uspinjaše na brdo Moriju, prikrade se pali anđeo Samael, u liku skromna starca sijede brade, i upita: »Može li zapovijed da ubiješ sina koji ti se rodi pod starost doći od Boga milostivog i pravičnog? Ti si prevaren!« Abraham prepozna pre-rušenog Samaela i otjera ga; ali on se ponovo javi u liku pristala mladića koji prišapnu Izaku: »Jadni sine od jadne matere! Je li radi ovoga ona iščekivala da joj se rodiš tako dugo i strpljivo? Zašto da te tvoj zaglupljeni otac zakolje bez ikakva razloga? Bježi dok si još za vremena!« Izak ponovi te riječi Abrahamu koji pro-kle Samaela i otjera ga otale.4

(d) Navrh brda Morije Izak se spremno pomiri sa smrću, ka-zavši: »Neka je blagoslovljen Živi Bog koji me je izabrao za žrtvu paljenicu danas njemu namijenjenu!« Također je dodavao Abra-hamu kamenje da ponovo podigne srušeni žrtvenik koji tamo sta-jaše; bijaše ga podigao Adam, a na njemu su prinosili žrtve Abel, Noa, pa Šem.5 Tada reče: »Sveži me čvrsto, oče, da se ne prenem od noža i učinim žrtvu tvoju neprihvatljivu Gospodinu! Zatim po-kupi pepeo i kaži majci mojoj Sari: 'Ovaj pepeo dokaz je sladosti Izakove žrtvene puti!'«6

Prinijevši ovna za žrtvu, Abraham se obrati Bogu molitvom: »Kad si zatražio život moga voljenog sina, o Gospode, mogao sam gnjevno uzviknuti: 'Koliko jučer obećao si mi brojno potomstvo kroza nj; moram li sada spaliti tijelo njegovo beskrvno na Tvo-jem žrtveniku?' Ali ja s taj ah kao da sam gluh i nijem. Zato Te molim da se i Ti, ako moji potomci ikada učine zlo, jednako tako uzdržiš od gnjeva; i da se svake godine, kad se oni pokaju za grijehe svoje, a rog ovnujski odjekne na prvi dan Sedmog mjeseca, sjetiš kako sam vezao sina svoga, i da, ustavši sa Prijestola su-dačkog, sjedneš na Prijesto milosrđa!«7

(e) Izak provede tri godine poslije toga u raju, ili, kažu neki, u domu šemovu i Eberovu, gdje izučavaše Božji zakon. Ali prije toga prisustvovao je pogrebu majke Sare koja je na putu za He-bron, da čuje ima li vijesti o njemu, saznala da se izbavio i izdahla

178

Page 177: R. Graves - Hebrejski Mitovi

od čiste radosti — jer joj je Samael ranije tvrdio da je Izak već prinijet kao žrtva.

Sara umrije u sto dvadeset i sedmoj godini života. Abraham kupi spilju i polje Makpelu od Efrona Hetita, plativši mu četiristo šekela srebra, pokopa tamo Saru i držaše žalost za nju osam dana.8

1. Postanak 22: 1—2; Gen. Rab. 590, 592; Tanhuma Buber Gen. 111; Pesiqta Rabbati 170a; PRE, gl. 31.

2. Postanak 22: 3—19. 3. Sefer Hajašar 76—77. 4. Sefer Hajašar 77—79; usp. Gen. Rab. 595—598. 5. Sefer Hajašar 80; PRE, gl. 31. 6. Sefer Hajašar 80. 7. Lev. Rab. 29.9; Gen. Rab. 607; Jer. Taamit 65d; Tanhuma Buber

Gen. 46. 8. Postanak 23: 1—20; Mid. Vajoša, BHM I. 35 i dalje; PRE, gl. 32;

Sefer Hajašar 81—83.

*

1. Prinošenje prvorođenih sinova za žrtvu bilo je prošireno u drevnoj Palestini. Takvu žrtvu nije prinio samo moapski kralj Meša koji je spalio najstarijeg sina za žrtvu bogu Kemošu (2 Kralj. 3: 26—27), Amonci koji su žrtvovali sinove Moleku [Mo-lohu] (Levit. 18: 21 i 20: 2 i dalje), Aramejci iz Sefarvajima čiji su bogovi bili Adram-meleh i Ana-meleh; nego i židovski kraljevi Ahaz (2 Kralj. 16: 3) i Manaše (2 Kralj. 21: 6). Postoje i aluzije (1 Sam. 14: 43—46) na pokušaj kralja šaula da žrtvuje sina ratnika Jona-tana nakon okretanja ratne sreće u ratu s Filistejcima, ali vojska odluči protiv njega i izbavi Jonatana od smrti.

2. U Izlasku 22: 28—29 čitamo: »Meni daj prvorođenca od svojih sinova. Isto tako učini sa svojim govedima i sitnom stokom: se-dam dana neka ostane sa svojom majkom, a osmoga dana da si ga dao meni!«, što je Ezekiel (20: 24—26) kasnije opisao kao jednu od »uredaba koje ne bijahu dobre« i koje su oskvrnjivale Izraelce kao kazna što se klanjahu kumirima. Ali taj se zakon odnosio više na žrtvovanje male djece nego mladića ili odraslih muškaraca, a mogao se izbjeći simboličnim prinošenjem za žrtvu prvenčeva obreska. Žrtvovanje Izaka bilo je one vrste kojoj se pribjegavalo u slučajevima općenarodne nužde — kako su učinili Meša, Ahaz i Manaše — ili kod osnivačkih svečanosti, kako je postupio Hiel pri obnovi Jerihona (1 Kralj. 16: 34).

3. Salomon je uveo u Jeruzalem štovanje Moleka i Kemoša (1 Kralj. 11: 7), kojima su se djeca prinosila kao žrtve paljenice u dolini Tofet, to jest Gehenni (2 Kralj. 23: 10). Neke od tih žrtava prinosile su se, izgleda, kao zamjena za kralja, utjelovljenje boga sunca, prigodom godišnjeg odricanja od krune. Mihej (6: 7), Jere-

12* 179

Page 178: R. Graves - Hebrejski Mitovi

mija (7: 31; 19: 5—6; 32: 35) i Ezekiel (16: 20; 20: 26) osuđivali su takve žrtve; a protiv njih donošeni su i zakoni u Pon. zak. 12: 31 i Levit. 18: 21 i 20: 2 i dalje. U Izlasku 34: 20, što je ispravak za 22: 28—29, izjednačuje se prvorođeni sin s prvencem od ma-garca: oba su se mogla iskupiti janjetom ili parom mladih golu-bova (Izlazak 34: 20; Levit. 12: 6—8). Abrahamovo prekinuto žrtvo-vanje Izaka pokazuje njegovo bezuvjetno pokoravanje Božjoj volji, i Božju milosrdnost u odustajanju od »uredaba koje ne bijahu dobre«, kao priznanje za tu pokornost. Izak, međutim, nije bio više malo dijete nego »dječak« koji je mogao nositi teško breme drva za žrtvu paljenicu, pa ga je Abraham iskupio ovnom a ne janjetom. Jedan midraš u kome se Sarina smrt shvaća kao po-sredna posljedica Izakova vezivanja odbija devedeset godina — njena starost kad je rodila Izaka, od 127, koliko je godina imala kad je umrla — i utvrđuje da je Izaku bilo trideset i sedam go-dina.

4. Ovan »rogovima zapleten u trnju« preuzet je, čini se, iz Ura u Kaldeji, gdje su u kraljevskom grobu s kraja četvrtog tisućljeća pr. n. e. nađena dva sumerska kipa od zlata, sedefa i lapislazulija koja prikazuju ovnove uspravijene na stražnjim nogama, i vezane srebrnim lancima za visok rascvjetali grm od zlata. Taj je motiv čest u sumerskoj umjetnosti.

5. Abrahamov pokušaj da prinese Izaka za žrtvu ima paralela u grčkoj mitologiji: u kadmejskoj legendi o Atamantu i Friksu. Ti Kadmejci (»Istočnjaci« na hebrejskom) vodili su porijeklo od Age-nora (»Kanaan«). U jedanaestom stoljeću pr. n. e neki su od njih po svemu sudeći odlutali iz Palestine do Kadmeje u Kariji, zatim prešli Egejsko more i osnovali Tebu u Beotiji. Kadmejci se pojav-ljuju i kao »djeca Kedmina« u Jišmaelovu rodoslovlju (vidi 29. 4). Ta paralela rješava tri važna problema koje pokreće Postanak: Prvo: budući da Abraham nije osnivao grad, što ga je natjeralo da žrtvuje odraslog sina? Drugo: zašto nije izabran njegov prvenac Jišmael umjesto Izaka? Napokon: da li je svađa oko prvenstva između Sare i Hagare, tako važna u prethodnim glavama, imala neku vezu s Abrahamovom žrtvom?

6. Evo mita o Kadmejcima: Kralj Atamant beotijski, oženivši se kraljicom Nefelom od Pelionta koja mu je rodila sina Friksa, imao je kasnije sina Melikerta (Melkart, »vladar nad gradom«) s Ne-felinom suparnicom Inom kadmejskom. Kad je to dočula Nefela, proklela je Atamanta i Melikerta. Nato je Ina izazvala glad sasu-šivši potajno žito spremljeno za sjeme, i podmitivši Apolonovu svećenicu da proglasi da će se zemlji vratiti plodnost tek onda kada Atamant prinese Nefelina sina Friksa, svog nasljednika, na brdu Laf isti ju. Atamant je već bio stegnuo žrtveni nož kad mu Heraklo naredi da stane, uzviknuvši: »Ocu mome, Zeusu, kralju

180

Page 179: R. Graves - Hebrejski Mitovi

nebeskom, mrske su sve ljudske žrtve!« Tada se pojavi zlatoruni ovan kojega je poslao Zeus, i Friks umaknu na njegovim leđima u Kolhidu gdje su ga čekali sreća i ugled. Ina pobježe s Meliker-tom pred Atamantovim gnjevom i skoči u more, ali Zeus ih oboje spasi i učini bogovima: Inu Bijelom božicom, a Melikerta Novo-godišnjim božanstvom u Korintu.

7. To navodi na zaključak da se, u izvornom mitu, Hagara osve-tila Sari pripisavši glad nekom Abrahamovu postupku. Jedna se glad, naime, spominje u Postanku nakon što se on već bio oženio Sarom (vidi 26. a), a druga u legendi o Izaku u Geraru, koja je, čini se, izvorno bila legenda o Abrahamu (vidi 37. a). Drugi zaklju-čak koji se nameće jest to da je Abrahamovu žrtvu naredio neki lažni prorok, kojeg je Hagara potkupila da bi se osvetila za Jišma-elovo razbaštinjenje. Samaelov pokušaj da spriječi žrtvu mogao bi čak biti prisjećanje na to. Ali uzrok sukoba između Sare i Hagare koji se razmatra u drevnom Hamurabijevu zakoniku (vidi 29. 2) djeluje uvjerljivije od uzroka Nefelina sukoba s Inom, i ukazuje na Sumer kao prvotni izvor legende. Iz kadmejske verzije može se, međutim, naslutiti da je do Hagarina drugog bijega od Abrahama (vidi 29. c) došlo poslije pokušaja žrtvovanja Izaka, a ne prije. »Atamant« je možda izvedeno iz hebrejskog imena Ethan, jednog od prvih mitskih mudraca i pjesnika, čije se ime, koje znači »tra-jan« ili »jak«, transkribira u Septuaginti kao Aitham. Neobičan izraz »Strah Izakov« (Postanak 31: 42, 53) podsjeća na ime Friks (»Groza«). Glad u nomadskoj zajednici znači sušu, a prividno žrtvovanje muškarca odjevenog u runo crnog ovna, koje beotijski pastiri još uvijek vrše na brdu Lafistiju kod izvora Ekvinoksa, obred je zazivanja kiše.

8. Postoje još dva relevantna mita. U ranijem od njih radi se o Jiftahovu zavjetu da će prinijeti Bogu prvo živo stvorenje koje ga sretne poslije pobjede nad Amoncima (Suci 11: 29 i dalje); u kasnijem o sličnom zavjetu Idomeneja Krećanina Posejdonu kad mu je zaprijetio brodolom. Jiftahu se, međutim, nije ništa dogo-dilo nakon što je prinio kćer za žrtvu, jer je to bio »običaj u Izraelu«; dok su Idomenejevi ljudi ogubavili a njega su prognali s Krete. Grcima, koji su se počeli gnušati ljudskih žrtava otprilike u isto vrijeme kad i Židovi, bilo je, na primjer, draže vjerovati da je umjesto Ifigenije, Agamemnonove kćeri, u Aulidi žrtvovana u posljednjem času košuta, nakon čega su Ifigeniju potajno odveli na Tauridu. Plutarh zapisuje slučaj u kojem se udružuje motiv zavjeta s motivom prvenca koji se prinosi za žrtvu u sudbono-snim trenucima: Meandar je obećao Kraljici neba da će je nagra-diti prvom osobom koja mu bude čestitala na oluji kod Pesina. Dogodilo se da je to bio njegov sin Arhelaj, koga on ubija držeći se obećanja, ali se zatim savladan grižnjom savjesti utapa u rijeci

181

Page 180: R. Graves - Hebrejski Mitovi

koja sada nosi njegovo ime. Običaj prinošenja djece Melkartu (koga su Grci poistovećivali s Heraklom) kao žrtve paljenice odr-žao se među Feničanima dugo nakon što su ga Židovi napustili; a Mihejevo gledište (6: 6—8) da Bogu nisu mile ne samo ljudske nego i životinjske žrtve — već su mu draži pravičnost, milosrđe i smjernost — bilo je sablažnjivo radikalno u to doba.

9. Židovski novogodišnji obred čuva uspomenu na vezivanje Izaka. Zapitan da objasni zašto se puše u ovnujski rog (šofar) u Levit. 23: 23—25, Rabbi Abbahu je rekao: »Tako se čini jer je Bog zapovjedio našim očevima: 'Zatrubite mi u ovnujski rog da se sjetim kako je Abraham vezivao Izaka, i računajte to kao da ste se sami vezali preda mnom!'« (B. Roš Hašana 16a). Isto tumačenje nalazimo i u novogodišnjoj molitvi mussaf. A tipično tanaitska izreka, koju Evanđelje po Tomi pripisuje Isusu: »Dignite kamen i naći ćete me, raskolite drvo i ja ću biti tamo!« očito se odnosi na vezivanje Izaka, koje se smatralo najvećom kušnjom vjere u čitavom Svetom pismu.

10. Midraška tumačenja u vezi s ovnom opsežna su i maštovita. Prema njima, Bog je stvorio tu životinju prvog dana stvaranja svi-jeta; na njenom pepelu podignuto je Svetište Velikog hrama; kralj David se poslužio njenim tetivama za žice svoje lire; Ilija je po-krio bokove njenom kožom; Bog je zatrubio u lijevi ovnujski rog na gori Sinaju, a u desni rog zatrubit će se u Dane Mesijine da se ponovo sakupe izgubljene ovce Izraelove iz prognanstva. Kad je Abraham našao ovna, ovaj se, kažu, istrgnuo iz jednog trnjišta, ali se odmah zapleo u drugo, što je značilo da će se Izraelci slično zaplesti u grijeh i nevolju, dok ih napokon ne iskupi zov iz desnog roga.

11. Kroničar iz Postanka namjerno izmjenjuje izraze »Bog« i »anđeo« pišući o Abrahamovu sugovorniku: kako je postupio i u svojem prikazu Abrahamova posjeta Mamreju (vidi 31. 1). Pove-zivanje Žrtvene gore sa Sionskom nelogično je, budući da je već zabilježeno (vidi 27. c) da je tamo vladao Melkisedek kao kralj Šalema i svećenik Višnjeg boga. Jedan midraš to naglašava stav-ljajući Abrahamu u usta pitanje upravljeno Bogu, zašto dužnost žrtvovanja Izaka nije povjerena šemu — pod čime se misli na Melkisedeka (vidi 27. d). Svrha toga je da se ospori pouzdana sa-maritanska predaja da je Morija bila Gerizim, brdo visoko blizu 800 metara (Pon. zak. 11: 29 i dalje), koje se diže iznad »hrasta Morejeva« gdje je Abraham prinio prvu žrtvu (Postanak 12: 6). U normativnom engleskom prijevodu to se krivo prevodi kao »dolina Morejeva«, oslanjajući se na aramejski tekst čija je namjera bila da se prikri je Abrahamovo prihvaćanje kanaanskog štovanja drve-ća. More, kasnije šekem, a sada Nablus, bilo je najveće svetište Izraelaca — posjetio ga je Abraham, blagoslovio Moj sije, a bilo je

182

Page 181: R. Graves - Hebrejski Mitovi

slavno po Jošuinom spomen-kamenu i Josipovu grobu (Jošua 24: 25 i dalje). Ali ono je izgubilo svoju svetost kad se jedno proro-čanstvo (Hošea 5: 9) o Božjoj kazni zbog idolopoklonstva koje je tu uveo kralj Jeroboam (1 Kralj. 12: 25 i dalje) obistinilo, pa je Senaherib odveo u ropstvo sve svećenike i prvake Sjevernog kra-ljevstva. Tada je Jeruzalem postao jedino priznato vjersko sre-dište, a najveći mogući broj ranih mitova prebačen je na Sionsku goru, uključujući i mitove o Adamu, Abelu, Noi i Abrahamu.

12. Spilju Makpelu Abraham je kupio od Efrona Hetita (vidi 11. d). Sarina smrt od radosti poslužila je kasnijem mitotvorcu da se objasni njena odsutnost iz Beer šebe, Abrahamova doma, i nje-govo putovanje u Hebron. I Atamant je bio povezan s Hetitima time što je bio brat »Sizifa«, hetitskog boga Tešuba (vidi 39. 1). Spilja »Efrona Hetita« bila je možda svetilište posvećeno Foro-neju, nazvanom ocem Agenora (»Kanaana«), za koga se kaže i da je ne samo otkrio upotrebu vatre nego uveo i štovanje grčke boginje Here (»Anat«).

Page 182: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

A B R A H A M I K E T U R A

(a) Iako mu sada bijaše sto trideset i sedam godina, Abraham zadrža mladalački izgled i čilost. Od Boga zamoli da ga učini razli-čitim od Izaka, s kojim su ga stranci često brkali. Bog stoga okru-ni Abrahama kovrčama bijelim kao snijeg, poput svojih. To bijaše prvi vanjski znamen starosti dan ljudskom rodu i zato ga sma-trahu znakom štovanja.1

Nakon Sarine smrti Abraham se oženi Keturom. Neki kažu da to bijaše nadimak Hagarin, koja bijaše vezana ropstvom uz Saru; koja poveza vijenac mirisavih vrlina; i koja ostade vezana uz Abrahama zavjetom čistoće, i pošto je otjeraše. Drugi govore da je Abraham izabrao Keturu, potomkinju Jafetovu, da bi imao po-tomstvo u ženskoj lozi od svakog od Noinih sinova: Hagara bijaše naime potekla od Hama, a Sara od šema.2

(b) Abrahamovi sinovi koje mu rodi Ketura bijahu Zimran, Jok-šan (otac Dedanov i šebov), Medan, Midjan, Jišbak i šuah. On ih sve otpravi na istok, nakrcavši ih darovima, da se sami pro-bijaju, i izreče ovo upozorenje: »Čuvajte se Izakova ognja!« Oni zaposješe mnoge zemlje, među njima i Troglodidu i crvenomorsku obalu Sretne Arabije. Daleki narodi sada tvrde da su kroz njih po-tekli od Abrahama, čak i Spartanci u Grčkoj. Nijedan od Ketu-rinih sinova nije obdržavao Božjeg zakona, pa otuda Abrahamovo upozorenje. Među Dedanovom djecom bijahu Ašurci koji osnovahu Asiriju, Letušci i Leumci. Sinovi Midjanovi bijahu Efa, Efer, Ha-nok, Abida i Eldaa.3

~(c) Ima ih koji tvrde da je Abraham povjerio Keturinim sino-vima imena zloduha, koje su oni tako mogli podvrgavati svojoj volji pri vračanju; i da je sva mudrost Istoka, sada u tolikoj cijeni, Abrahamova.4

(d) Drugi kažu da je Ketura rodila Abrahamu dvanaest sinova.5

L Tanhuma Hajje Sara 4; B. Baba Mecija 87a; Gen. Rab. 717—718. 2. Postanak 25: 1; Gen. Rab. 654, 661; Tanhuma Hajje Sara 8; Tanhuma

Buber Gen. 123; PRE, gl. 30; Hadar Zeqenim 9b; Leqa Tov Gen. 115.

184

Page 183: R. Graves - Hebrejski Mitovi

3. Postanak 25: 2—6; Gen. Rab. 663, 669; šoher Tov 411—412; 1 Mak. 12: 21; 2 Mak. 5: 9.

4. B. Sanhedrin 91a; Žohar Gen. 133b, 223a—b. 5. Massehet Soferim 11.9; Tanhuma Haj je Sara 6.

*

1. Ovaj je mit od povijesne važnosti, jer se iz njega može zaklju-čiti da su Abrahamovi Židovi imali vlast nad pustinjskim pute-vima u Egipat i vršili posredničku ulogu u trgovini s raznim istočnim plemenima. »Medan« podsjeća na jemenskog boga Ma-dana. Sjevernoarapsko pleme Midjan vladalo je nad Akabskim za-ljevom i Sinajskim poluotokom. »Jišbak« je, čini se, Jašbuqi, malo kraljevstvo u Sjevernoj Siriji koje se spominje na jednom asir-skom natpisu iz osmog stoljeća pr. n. e.; a »šuah« (Soge ili Soe u Septuaginti) je susjedno kraljevstvo šuhu. »Ketura« je vjerojatno značilo povezivanje plemena u zajedničkom interesu trgovine pod Abrahamovim dobrohotnim vodstvom.

2. »Jokšan« je, čini se, istovetan s Joktanom, ocem Šebovim (Postanak 10: 27—28), koga na arapskom zovu Qahtan, a arapski ga rodoslovničari smatraju praocem svih južnoarapskih plemena. Od Šeba se izrodiše Sabejci vješti trgovini. Jokšanov sin Dedan — koji se javlja i kao sin Regme Kuša u Postanku 10: 7 i u 1 Ljet. 1: 9; i u Starinama Josipa Flavija kao šuahov sin — bilo je sjevernoarapsko pustinjsko pleme iz Teme i Buza (Jer. 25: 23). Prema Ezek. 27: 15—20, oni su donosili na prodaju u Tir skupo-cjene jahačke prostirke, sve dok se »Ezavljani« ili »Edomci« nisu okomili na njihove karavane (Iza. 21: 13—15; Jer. 49: 8; Ezek. 25: 13) i prisilili ih da skrenu na jug.

3. »Ašur«, koga ovdje nazivaju Dedanovim sinom, bio je bog po kome je grad Ašur — kasnije asirska prijestolnica — dobio ime. Imena Ašuru i Latašu (tj. Ašur i Latus) javljaju se u Nabatejskim natpisima kao lična imena. »Leumci« je po svoj prilici pogrešno umjesto »i drugi narodi«, od lefom, »narod« (kao u Postanku 25: 23).

4. Sinovi Midjanovi također su prešli u Južnu Arabiju. »Efa« (Gefar u Septuaginti), koji se spominje zajedno s Midjanima (Iza. 60: 6) kao pleme uzgajivača deva koje je donosilo zlato i kad iz šebe, je Hajapa u natpisima Sargona asirskog; današnja Ghwa-fa, istočno od Arapskog zaljeva. »Efer« (Ofer ili Gafer u Septua-ginti, Eperu, ili Apuriu u egipatskim natpisima) je povezivan s plemenom Banu Ghifar iz Hedžasa. »Hanok« možda predstavlja današnju Hanakiju, naselje sjeverno od Medine koje su posjetili Doughty i Burckhardt. Abida bi mogao biti Ibadidi, što se spo-minje u natpisima Sargona II. I Abida i Eldaa javljaju se u sabej-skim i minejskim napisima.

185

Page 184: R. Graves - Hebrejski Mitovi

5. Plemensko rodoslovlje Josipa Flavija zasniva se na izmjeni-čnoj predaji. To isto vrijedi za Sefer Hajašar koji daje razna ime-na Dedanovim sinovima. U samom Postanku nailazimo na supar-ničke predaje o srodstvu, nastale zbog stalnih političkih promjena među nomadskim plemenima, od vremena Hiksa dalje.

6. Josip Flavije kaže da je spartanski kralj Arej, u pismu napi-sanom oko godine 183. pr. n. e. Oniji III, Vrhovnom svećeniku, tvr-dio da mu je Abraham predak. Tu je tvrdnju nakon dvanaestak godina proglasio istinitom Vrhovni svećenik Jonatan ( i Mak. gl. 12), koji je priznao da se ona slaže sa židovskim svetim knjigama, ali ih nije navodio. U svakom slučaju, Menelaj Spartanac je proveo deset godina u egipatsko-palestinskim vodama, prema raznim od-lomcima iz Odiseje; a Ahejci su osnovali drevne naseobine u Pa-lestini (vidi 30. 3). Ksant Lidijac zapisuje da je Aškal, jedan od spartanskih predaka, sagradio Aškelon.

7. Židovski mito tvorci pokazuju sklonost da plemenskim začet-nicima pripisuju po dvanaest sinova. Tako, iako Postanak dodje-ljuje Abrahamu svega šest sinova, midraš ga uzvisuje nad bratom Nahorom koji ih je imao dvanaest, tako da mu daje dvanaest si-nova pored Jišmaela i Izaka. Jišmael je izrodio dvanaest sinova (vidi 29. i); a isto tako Jakov (vidi 45); jednako, prema Seferu Hajašaru, i Abrahamov nećak, Aram, sin Sobe, Terahova najmla-đeg djeteta, koji je osnovao Aram-Sobu (2 Sam. 10: 6—8), grad sjeverno od Damaska.

Page 185: R. Graves - Hebrejski Mitovi

36

Ž E N I D B A I Z A K O V A

(a) Iz Harana stiže Abrahamu glas da je brat njegov Nahor sada blagoslovljen s dvanaest sinova, od kojih mu je osmoricu rodila žena Milka: naime Usa, Buza, Kemuela, Keseda, Haza, Pil-daša, Jidlafa i Betuela. Preostala četvorica bijahu sinovi Naho-rove inoče Reume — Tebah, Gaham, Tahaš i Maaka. Nahor je imao unuka Arama, od Kemuela; te unuka i unuku od Betuela, po imenu Laban i Rebeka.1

Abraham pozva najstarijeg slugu u kući svojoj, Eliezera, i kaza mu: »Stavi svoju ruku pod moje stegno, da te zakunem Jahvom, Bogom neba i Bogom zemlje da ćeš me poslušati! Kako ne mogu pustiti Izaka da se ženi Kanaankom, mora mu se naći nevjesta u Haranu. Ja sam prestar da to sam obavim. Ti stoga pođi i odaberi je u moje ime, pa povedi tu ženu natrag sa sobom u Hebron.«

Eliezer zapita: »A što ako žena ne htjedne za mnom ići u ovu zemlju? Hoću li ja onda odvesti tvoga sina u Haran?«

Abraham odvrati: »Izak nipošto ne smije izaći iz zemlje koju nam dade Gospod! Ako ona ne htjedne, ova te zakletva ne veže. Ti se, međutim, ne boj: anđeo Gospodinov otvorit će put tvoj«.

Eliezer se zakle, uze deset po izbor deva između Abrahamova blaga, napuni im bisage bogatim darovima i odj aha na čelu velike karavane. Poslije mnogo dana, podvečer, on pusti deve da poli ježu kraj studenca pred Padan-Aramom u Haranu, i vidje žene iz grada kako izlaze da zahvate vode kako im bijaše običaj. On se pomoli: »Bože gospodara mojega Abrahama, molim te, iziđi mi danas u susret i mome gospodaru Abrahamu milost iskaži: Evo me kraj studenca, a kćeri onih iz grada dolaze crpsti vodu; pa neka dje-vojka kojoj ja rečem: 'Molim te, spusti svoj vrč da se napijem', a ona odgovori: 'Pij, i deve ću ti napojiti' bude ona koju si odredio za Izaka.

Prva žena koja siđe k izvoru bijaše mlada, strojna i djevica. Ona siđe niz stepenice i vrati se uskoro s krčagom punim do ruba na ramenu. Eliezer je zamoli da se napije iz krčaga. Žena odgovori: »Pij, gospodine!« i pruži mu krčag. Eliezer se napi i sačeka što će ona zatim reći. Kad ona kaza: »Nalit ću i tvojim devama da se napoje« i izli svoj krčag u korito, on spozna da je to Božja oda-

187

Page 186: R. Graves - Hebrejski Mitovi

braniča. Eliezer izvadi vjerenička uzdarja — zlatan nosni prsten, težak pola šekela, i dvije zlatne narukvice teške deset šekela — i, zataknuvši joj prsten u nosnice i metnuvši narukvice na ruke, upita: »Čija si kći?« Ona odvrati: »Kći sam Betuela, kojega je Milka rodila Nahoru. Meni je ime Rebeka«.

Eliezer opet upita: »Ima li u kući tvoga oca mjesta za nas da prenoćimo?«

Ona odgovori: »Ima mjesta da se prenoći, i slame i svježe krme za tvoje deve«.

Eliezer se brže baci ničice pred Gospodinom i zahvali mu što ga je doveo Abrahamovoj rodbini.

Rebeka otrča kući da najavi Eliezerov dolazak, a kad brat njen Laban ugleda zlatan nakit na njoj, požuri do izvora i povika: »Dođi, stranče, blagoslovljeni od Jahve. Spremio sam ti odaju da prenoćiš, i mjesta u staji devama tvojim«. On povede Eliezera i ostale sluge u Betuelovu kuću, gdje ovi rastovariše i nahraniše umorne deve. Ukućani donesoše vode da operu došljacima noge i postaviše pred njih pladnjeve s jelom. Ali Eliezer reče: »Neću jesti dok ne kažem što imam kazati«. Tada ispriča Betuelu i La-banu o svrsi svoga puta, o Abrahamovu bogatstvu i o Božjoj pro-vidnosti koja ga bijaše dovela Rebeki, rekavši na kraju: »Umolja-vam vas, gospodari, da mi odmah kažete odluku vašu: hoćete li ispuniti želju gospodina moga, ili nećete.«

Betuel i Laban odgovoriše: »Od Jahve to dolazi; mi tu ne mo-žemo reći ni da ni ne. Rebeka je, eto, pred tobom; uzmi je pa idi, nek bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao.«

Eliezer se pokloni duboko pred Gospodom, pa izvadi vjereničke haljine iz bisaga i još dragog kamenja; a darova bogato i majku Rebekinu i Labana. Onda sjedoše za veselu gozbu. Sutradan, Eli-ezer htjede na put natrag, ali Laban i majka mu željahu da Re-beka ostane još deset dana. Eliezer odvrati: »Ne zadržavajte me, kad je Jahve moje putovanje uspješno kraju priveo. Pustite me da se vratim svom gospodaru.« Oni zapitaše Rebeku: »Hoćeš li poći s ovim čovjekom?« Kad ona odgovori: »Hoću«, pustiše je da ode blagoslovivši je. Laban reče: »Budi mati nebrojenim tisućama, sestro, a dušmana svojih vrata potomci ti zaposjeli!«

Rebeka, s dojkinjom svojom Deborom i drugim sluškinjama, pođe zajedno s Eliezerom u Kanaan. Nekoliko dana kasnije, o zalasku sunca, dođoše do studenca Lahaj Roja, gdje je Bog jed-nom utješio Hagaru. Rebeka se spusti s deve i upita: »Tko je onaj tamo čovjek što ide poljem nama u susret?« Kad Eliezer odgovori: »To je sin gospodara mojega«, ona brzo zastre lice.

Saslušavši Eliezera o svemu što se zbilo, Izak povede Rebeku u šator koji bijaše prije Sarin. Tu noć legoše zajedno, i Izak se utješi nad gubitkom matere svoje.

188

Page 187: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(b) Neki kažu da je Abraham isprva namjeravao odabrati Izaku ženu među kćerima prijatelja svojih Anera, Eškola i Mamreja, koji bijahu bogobojazni ljudi, premda su bili Kanaanci. Ali Bog, bla-goslivljajući ga na brdu Moriji, otkri mu da je Izakova buduća nevjesta netom rođena unuka Abrahamova brata Nahora — budući da Izakove sestrične po očevoj lozi imaju prvenstveno pravo na njega kao svog supruga.3

Ali, kako se žensko dijete ne smije udavati dok ne navrši bar tri godine i jedan dan, Abraham pričeka sa slanjem Eliezera na put dok to vrijeme ne bijaše isteklo. Ima ih koji kažu da je čekao čitavih četrnaest godina, sve dok Rebeka ne bijaše dozrela za udaju.

Kad mu je Abraham zabranio da odabere Izaku Kanaanku za ženu, Eliezer je ponudio vlastitu kćerku. Ali Abraham odvrati: »Ti si, Eliezeru, rob, a Izak je slobodnjak: prokleti i blagoslovljeni ne smiju se ženiti među sobom!«4

(c) Neki kažu da u Aramejaca bijaše običaj da otac razdjeviči kćer pred vjenčanje; i da bi Betuel, pristavši na Rebekinu udaju, bio nju tako obeščastio, da ga nije snašla iznenadna smrt. Prema drugima, Betuel je, kao kralj haranski, prisvojio sebi isključivo pravo razdjevičavanja nevjesta, i kad Rebeka bijaše dozrela do udaje sakupiše se velmože iz kraljevstva govoreći: »Ako sada Be-tuel ne učini sa svojom kćerkom kako je učinio s našima, oboje ćemo ih ubiti!«5

(d) Drugi opet kažu da je Laban, vidjevši bogate darove koje je Rebeka donijela kući s izvora, naumio da dočeka Eliezera u zasjedi, ali je morao odustati od toga prepavši se Eliezerova di-vovskog stasa i mnogobrojne naoružane pratnje. Umjesto toga pravio se vrlo srdačnim i postavio pred Eliezera pladanj s otrova-nim jelom. Arhanđeo Gabriel, unišavši neviđen, zamijeni taj pla-danj s Betuelovim, i Betuel osta mrtav na mjestu. Laban i mater njegova htjedoše da Rebeka ostane dok ne ožale Betuela, čitav tjedan dana. Eliezer nije imao povjerenja u Labana i zatraži da Rebeka smješta pođe od kuće. Postavši siroče, ona je sada mogla samostalno odlučivati pa je rekla Labanu: »Ja idem, makar to bilo protiv tvoje volje!« Prisiljen tako da popusti, on je blagoslovi toliko podrugljivo da ona nije mogla zatrudnjeti godinama.

(e) Kad se putnici približiše Hebronu, Rebeka ugleda Izaka gdje se vraća iz raja, hodajući na rukama poput mrtvih. Ona se pre-pade, pade s deve i povrijedi na krnjatku grma. Abraham je po-zdravi kad je stala na vratima šatora, ali kaza Izaku: »Robovima je podobna svaka prijevara. Povedi ovu ženu u šator svoj i isku-šaj je prstom da vidiš je li još djevica nakon tolika puta zajedno s Eliezerom!« Izak posluša i, otkrivši da je u Rebeke procijepljena djevičanska opna, strogo je zapita kako se to dogodilo. Ona odgo-

189

Page 188: R. Graves - Hebrejski Mitovi

vori: »Gospodaru, preplašili se kad te bijah ugledala i padoh na tle gdje me krnjatak grma probi među nogama«. »Nije tako, nego te je Eliezer obeščastio!« povika Izak. Rebeka, kunući se Živim Bogom da je nije taknuo nijedan muškarac, pokaza mu krnjatak još vlažan od djevičanske krvi, i on joj napokon povjerova.

A vjernog Eliezera, kome bijaše smrt bliza poradi sumnje na prijestup, Bog uznese živoga u raj.6

1. Postanak 22: 20—24. 2. Postanak 24: 1—67; 25: 20; 35: 8. 3. Gen. Rab. 614; Mid. Hagadol Gen. 356. 4. Gen. Rab. 612—613, 636—637; Mid. Hagadol Gen. 388—389, 770—771. 5. Massehet Soferim 21.9. kraj; M. Nidda 5.4; Jalqut Gen. 109; Gen.

Rab. 652; Mid. Agada Gen. 59; Hadar 9b. 6. Jalqut Gen. 109; Mid. Hagadol Gen. 366, 369—370; Gen. Rab. 651—653;

Mid. Agada Gen. 59—60; Mid. Leqa Tov Gen. 111, 113; Mekhilta diR. šimon 45; Da'at 13d, 14b; Hadar 9b.

*

1. Abraham nije dozvolio Izaku da se oženi Kanaankom (Po-stanak 2: 24) po drevnom zakonu o priženjivanju, prema kome muž napušta svoju obitelj i živi sa ženinom rodbinom. Umjesto toga odabire mu ženu među njegovim haranskim sestričnama, kod kojih je žena dolazila u muževu kuću poslije udaje. (Abrahamu bi nesumnjivo bila milija jedna od kćeri saveznika i vlastitog nećaka Lota, ali one su se obje onemogućile svojim nepromišljenim rodo-skvrnućem.) Kasnije su slično Izak i Rebeka zabranili svome sinu Jakovu da se oženi Kanaankom ili Hetitkom (Postanak 27: 46; 28: 1 — vidi 45). Priženjivanje je bilo pravilo i u mikenskoj Gr-čkoj, a prva žena za koju se kaže da je, unatoč protivljenju rodi-telja, otišla po udaji u muževu kuću bila je Odisejeva žena Pene-lopa. Ona je, krenuvši na put u Itaku, zastrla lice slično kao i Rebeka.

2. Midraške dopune mitu o Rebeki sadrže razna istočna pre-danja. Židovski su patrijarsi zahtijevali od svojih nevjesta djevi-čanstvo, a u nekoliko zemalja Bliskog i Srednjeg istoka mlado-ženja i sada ispituje prstom djevičansku opnu mladenke. Kana-anke su, međutim, uživale spolnu slobodu prije vjenčanja, kako je bilo uobičajeno kod svih matrijarhalnih zajednica istočnog Sredo-zemlja.

Legenda prema kojoj je Izak izašao u susret Rebeki hodajući glavačke, nakon boravka u raju (vidi 11. 6), primjer je rabinskog humora, kojim se objašnjava njeno zaprepašteno pitanje: »Tko to dolazi hodajući tako?«

190

Page 189: R. Graves - Hebrejski Mitovi

3. To što se Betuelovoj ženi i sinu prepušta da sklope ženid-benu nagodbu s Eliezerom u njegovo ime, kao i to što Laban a ne Betuel podjeljuje blagoslov Rebeki, dovoljno je neobično da zahtijeva objašnjenje. To objašnjenje midraš pruža pretpostavlja-jući naprasnu smrt. Možda ljetopisac ističe Labanovu ulogu na Betuelov račun, zato što su se Labanove kćeri Lea i Rahela kas-nije udale za Izakova sina Jakova (vidi 44).

4. »Pravo prve noći« kod mnogih primitivnih plemena (vidi 18. 8) vrši negdje otac djevojke a negdje poglavica. Herodot izvještava 0 tom običaju među Adirmahidima, libijskim narodom naseljenim između Kanopskog ušća Nila i Apisa, o čijim su običajima midra-ški komentatori možda čuli. Labanova upotreba riječi asor navodi na zaključak da se verzija u Postanku zasniva na egipatsko-hebrej-skom izvoru — »asor« je naime egipatski tjedan od deset dana.

5. Nahorovih dvanaest sinova ukazuju na to da je on vladao nad savezom dvanaest plemena, slično Izraelu, Jišmaelu, Etruriji i grčkom Amfiktionskom savezu — kojih je bilo dvanaest, u čast Zodijaka. Njegova je prijestolnica bio, čini se, Padan-Aram, ili Haran (vidi 23. 1 i 24. 10). Neki od osam Nahorovih sinova s Mil-kom (»Kraljicom«) odselili su se kasnije iz okolne pustinje u sjevernu Arabiju. Spomen na tri od Reumina četiri sina sačuvan je u nazivima naselja u južnoj Siriji i Sjevernoj Transjordaniji, što dokazuje da je Nahorov zapadnosemitski plemenski savez po-stojao prije aramejskog osvajanja.

6. Glavno lice u Postanku gl. 24, isprva opisan kao Abrahamov »najstariji sluga«, naziva se kasnije »sluga«, »Abrahamov sluga« ili »taj čovjek«. On ne odaje svoje ime ni kad se predstavlja Betuelu 1 Labanu. Unatoč tome, svi komentatori Biblije pretpostavljaju da je to bio Eliezer iz Damaska, koga Abraham, dok još nije imao djece, sa žalošću spominje kao svog budućeg nasljednika (Posta-nak gl. 15 — vidi 28. a). Ljetopisac je očito želio naglasiti da je Eliezer bio samo Abrahamov rob i Božje oruđe.

7. Kad Abraham naređuje Eliezeru »Stavi svoju ruku pod moje stegno!«, to je bio eufemizam za »dotakni mi spolovilo«, vrlo sve-čan oblik zakletve, čija je svrha bila da ga podsjeti na obred obre-zivanja kojom se Abraham sa svim ukućanima vezao na služenje Bogu. Jakov se poslužio istom zakletvom kad je zatražio od Josipa da se zakune da će ga pokopati u spilji Makpeli (Postanak 47: 29 — vidi 60 a). Beduini iz plemena Rwala iz Sirijske pustinje i danas se drže tog običaja. A Musil je nedavno pisao:

Kad poglavica zeli izvući istinu iz pripadnika svog plemena, on skače pred njega, polaze desnu ruku čovjeku na trbuh pod pojas, tako da mu dodirne spolovilo, i uzvikuje: »Zaklinjem te

191

Page 190: R. Graves - Hebrejski Mitovi

tvojim pojasom, ovime što dodirujem i svime što lijeze uveče na počinak prije tebe, da mi odgovoriš tako da bude Bogu drago!«

Pojas koji se odlaže prije spolnog općenja označuje čovjekovu suprugu, spolovilo njegovu djecu, a »sve što liježe na počinak« stoku.

Page 191: R. Graves - Hebrejski Mitovi

37

I Z A K U G E R A R U

(a) Izak se spremi da pođe u Egipat zbog gladi u svojoj zemlji; ali kako mu je to Bog zabranio, udijelivši mu međutim isti onaj blagoslov kojim bijaše blagoslovio Abrahama, Izak se uputi u Ge-rar kao gost Abimeleka, kralja filistejskog. Povodeći se za Abra-hamovim primjerom, on prikaza tamo ljupku Rebeku kao svoju sestru. Jednog dana dogodi se da kralj pogleda kroz prozor palače i vidje Izaka i Rebeku obujmijene u supružanskom zagrljaju. On spočitnu Izaku rekavši: »Zašto si me prevario? Netko od mojih dvorjana mogao je u potaji obljubiti ženu tvoju, misleći da ne čini ništa zla«. Izak odgovori: »Radije bih da me snašla ta sra-mota, nego da me netko usmrti od ljubomore!«

Izaku dadoše u Geraru zemlje, i za svako zasijano zrno on po-žanje stostruko. Filistejci mu bijahu tako nenavidni na njegovim stadima ovaca i goveda i na bogatstvu njegovu, da je ubrzo pošto minu glad Abimelek zatražio od njega da napusti grad.1

1. Postanak 26: 1—17. *

1. To je treći primjer istog motiva iz egipatske Pripovijesti o dva brata (vidi 26 i 30); ali ovdje kralj, budući da nije pokušao zavesti ženu svoga gosta, ne mora njemu plaćati odštetu; osim toga, Izak tu svjesno laže umjesto da kaže poluistinu poput Abra-hama. Midraški komentatori smatraju Abimeleka, koga je Izak prevario, Benmelekom, sinom Abimelekovim, koji je uzeo kraljev-ski naslov (Mid. Leqa Tov Gen. 126: Sefer Hajašar 84).

2. Ovaj mit pokriva prazninu između Izakove mladosti i staro-sti; opravdava pribjegavanje prijevari kad se Izraelci u tuđini nađu u opasnosti; i pokazuje Božju brigu za njihova pretka. Jedan midraš opisuje Izakovo bogatstvo navodeći poslovicu: »Radije ba-legu njegovih mazgi, nego sve Abimelekovo zlato i srebro!« Prema drugom midrašu, čim je Izak otišao iz Gerara nestalo je blagosta-nja koje je bio donio sa sobom: odmetnici opljačkaše kraljevsku riznicu, Abimelek ogubavje, izvori presahnuše, ljetina zakaza (Gen. Rab. 707, 709; Mid. Leqa Tov Gen. 126; Targ. Jer. ad Gen. 26: 20, 28).

13 Hebrejski mitovi 193

Page 192: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

R O Đ E N J E E Z A V A I J A K O V A

(a) Kad se Izak pomoli Gospodu da ukloni dvadesetogodišnju kletvu jalovosti s Rebeke, ona odmah zanese dvojke. Uskoro se oni počeše sudarati u krilu njezinu, i to tako nemilice da ona po-želje da umre; ali Bog uspokoji Rebeku rekavši:

Dva su naroda u utrobi tvojoj; Dva će se naroda iz tvog krila odijelit. Narod će nad narodom gospodovati, Stariji će služiti mlađemu.

Ezav, Rebekin prvenac, bijaše obrastao riđom rutom; a onoga drugoga ona nazva Jakov zato što iziđe uhvativši rukom bratov-Ijevu petu. Odrastavši, Ezav postade lukav lovac, čovjek kame-njara i pustinje, dok Jakov bijaše čovjek krotak koji čuvaše svoja stada ovaca i goveda.1

(b) Neki kažu da je Ezavova riđavost bila znamen njegovih ubi-lačkih sklonosti; i da je Jakov začet prije njega, jer ako se stave dva bisera u usko stakalce, prvi koji uđe izaći će drugi.2

(c) Kad je god Rebeka išla mimo kojeg kanaanskog svetišta dok je bila trudna, Ezav se otimao da izađe; tako isto Jakov kad god je prolazila pored doma pravedne molitve. Jer ovako kaza Jakov Ezavu u materinu krilu: »Svijet puteni, brate moj, nije svi-jet duhovni. Na ovom se svijetu jede i pije, sklapaju se brakovi i rod se ljudski razmnožava; na onome svijetu nema ništa od toga. Razdijelimo ta dva svijeta među nas. Uzmi onaj koji ti se više mili!« Ezav odmah odabra svijet puteni.3

(d) Drugi kažu da je Samael pomogao Ezavu u toj pretporodnoj borbi, a Mihael Jakovu; ali se Bog umiješao, na Jakovljevoj strani, spasivši ga od smrti. Unatoč tome, Ezav razdera tako okrutno Rebekinu maternicu da ona nije mogla nikada više zanijeti. Da ne bijaše toga, Izak bi možda bio blagoslovljen s toliko sinova kao i Jakov.4

(e) Jakov se rodio obrezan — kao još samo dvanaestorica dru-gih svetaca, to jest Adam, šet, Henok, Noa, šem, Terah, Josip, Moj sije, Samuel, David, Izaija i Jeremija; mada neki domeću i

194

Page 193: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Joba, Balaama i Zerubabela. Izak je obrezao Jakova osmi dan po porodu; ali u kasnijoj dobi on se podvrgnuo bolnoj operaciji na-kon koje je izgledao kao da nije nikada bio obrezan.

(/) Isprva razlika među dvojcima ne bijaše veća nego između izdanka mirte i izdanka drača. Ali kasnije, dok je Jakov bogobo-jazno izučavao Zakon, Ezav poče pohoditi kanaanska svetišta i či-niti nasilja. Prije nego je napunio dvadeset godina počinio je uboj-stvo, silovanje, razbojstvo i sodomi ju. Bog stoga oslijepi Izaka, i time ga poštedi od nijemog susjedskog spočitavan ja.6

1. Postanak 25: 20—27. 2. Gen. Rab. 687—691. 3. Gen. Rab. 683—684; Jalqut Gen. 110; Seder Eliahu Žuta 26—27. 4. Jalqut Gen. 110; Berešit Rabbati 103; Tanhuma Buber Deut. 35—36;

Tanhuma Ki Tece, gl. 4; Pesiqta Rabbati 48a. 5. Aboth diR. Nathan 12; Mid. Tehillim 84; Tanhuma Buber Gen. 127;

Gen. Rab. 698; PRE, gl. 29. 6. Gen. Rab. 692—693, 713; Tanhuma Buber Gen. 125; Tanhuma Ki Tece,

gl. 4; Mid. Leqa Tov Gen. 127; Pesiqta Rabbati 47b; B. Baba Bathra 16b.

*

1. Poput Sare, Rebeka je rodila svega jedanput, nakon niza ne-plodnih godina. Isto tako i Samuelova mati, Ana Levitkinja (i Sam. gl. 1). Rahela je dugo bila neplodna prije nego je rodila Josipa, i čekala je ponovo niz godina dok nije začela Benjamina i umrla u porodu. Nijedna od tih žena nije imala kćeri, i u svakom slučaju sin je dobio naročiti Božji blagoslov. Ne skriva li se možda u tome zapis o tradiciji bezdj etnos ti koja se zahtijevala od sve-ćenice-bludnice (vidi 29. 2) u toku određenog broja godina — kao od djevičanskih vestalki u Rimu — i o posebnoj svetosti koju je uživao svaki sin koji se kasnije rodio?

2. Na još jedan slučaj pretporodne borbe među dvojcima naila-zimo u mitu o Peresu i Zerahu (Postanak 38: 27—30), koje Judi rodi snaha njegova Tamara; ali tu se ne spominje ništa o nji-hovim ratovima poslije poroda. Spomenuta dva slučaja iz židov-ske mitologije imaju kod Grka paralelu u borbi između Preta i Akrizija u maternici kraljice Aglaje (»Svijetle«), koja je bila na-govještaj ogorčenog suparništva oko argejske krune. Kad im je umro otac, nagodili su se da će vladati naizmjence; ali Pret je, zavevši Akrizijevu kćer Dana ju, protjeran iz kraljevstva i pobjegao je na azijsko kopno. Tamo se oženio kćerkom lidijskog kralja i vratio u Argolidu na čelu velike vojske. Nakon krvave ali neod-lučne bitke dvojci se sporazumješe da podijele kraljevstvo i da svaki vlada nad svojom polovicom. Akrizije, koji je tvrdio da je potomak Bela (Baal), brata-blizanca Agenorova (Kanaan), nije bio

13* 195

Page 194: R. Graves - Hebrejski Mitovi

samo djed Perzejev, čiji su podvizi u Palestini obogatili noćno nebo za pet sazviježđa — Andromeda, Kasiopeja, Cefej, Zmaj i Perzej — nego i predak ahejskih kraljeva Menelaja i Askala (vidi 35, 6). Ahejci koji su došli u Siriju, i spominju se u Bibliji kao Hivi (vidi 30. 4), donijeli su možda sa sobom mit o pretporodnoj borbi koji se primijenio na dijeljenje Abrahamove baštine među Izraelcima (Jakov) i Edomcima (Ezav). Isti je motiv možda po-novo upotrijebljen u izgubljenom mitu o Peresu i Zerahu, da bi se objasnilo rano cijepanje Judeje. Ezav vjerojatno počinje kao rutavi bog-lovac Usous od Uzua (Stari Tir), koji se spominje u Sanhunijatonovoj Feničkoj povijesti kao brat Samamruma (vidi 16. 5). Ali njegova rutavost nagoviješta edomsko zaposjedanje gore Seir, što znači »rutav« — to jest »obrastao drvećem« — a imao je riđu kosu i dlake, jer se naziv Edom pučki shvaćao kao da znači adom ili admoni, »smeđecrven«.

3. Edomci, ili Idumejci — koji su neko vrijeme plaćali Izrael-cima danak iako su prije njih došli u Palestinu — zaposjeli su dio južne Judeje nakon Nabukodonozorova osvajanja Jeruzalema (Ezek. 36: 5) zajedno s Hebronom. Ali u drugom stoljeću pr. n. e. Juda Makabejac je razorio Hebron i okolna sela (1 Mak. 5: 65), a poslije toga je Ivan Hirkan porazio Idumejce i silom ih obratio na judaizam. Dva pokoljenja kasnije, Herod Edomac je postao židovski kralj, smaknuo posljednjeg vladara Makabejca, a Rim-ljani su ga potvrdili na vlasti. Premda je službeno poštovao Mojsi-jev zakon i obnavljao hram Božji u Jeruzalemu, podigao je i ne-koliko svetišta poganskih bogova. Midraški Ezav je na taj način združeni lik Heroda i njegovih porimljenih sinova Arhelaja, He-roda Antipe i Heroda Filipa. Ezavov neobrezan izgled znači osvrt na te »sinove edomske« i njihove drugove koji su se podvrgli ope-raciji zvanoj epispazam, da bi mogli sudjelovati bez nelagodnosti u helenističkim natjecanjima koja su zahtijevala potpunu nagost. Ali gledanje na Ezava kao na zlikovca je midraško, a ne biblijsko.

4. Za Zakone koji su dani Moj siju na gori Sinaju smatralo se da su postojali prije postanka svijeta, i da ih je u farizejskom obliku naučavao Noin sin Šem, drugim imenom Melkisedek (vidi 27. d). Još tri imena dodana dvanaestorici svetaca koji su se rodili obrezani povećavaju njihov broj na petnaest, čime se vjerojatno slavi petnaest svetih stepenica uzašašća u Velikom hramu.

5. Ivan Hirkan je preveo Edomce na saducejski* oblik judaiz-ma: to jest, bez vjerovanja u uskrsavanje mrtvih. Tako je težnja prema ovom, a ne zagrobnom, svijetu razlikovala Ezava od Jakova farizej ca.

* Saducejski (od hebr. zaddukim — pravovjerni): saduceji su pripadnici starožidovske vjerske sekte koja je zabacivala tradiciju, poricala besmrtnost duše i Božju providnost, a vjerovala samo u Mojsijeve zakone; bili su veliki protivnici farizeja.

196

Page 195: R. Graves - Hebrejski Mitovi

6. Biblijsko tumačenje imena Jakov kao »onaj što hvata za petu« ili se »podmeće umjesto drugoga« (Postanak 25: 26; 27: 36) pučka je etimologija, ili možda igra riječi s tim imenom, poput Jeremijinih riječi (9: 3): »Svaki brat vara (Ja'qov)«. Izvorno je značenje tog imena bilo teoforično, i u punom obliku, Ja(qob-elf ono znači »Bog štiti«. Brojne varijante tog imena poznate su kako iz židovskih izvora (Ja'qova, 'Aqavja, 'Aqiva ili Akiba, itd), tako i iz susjednih zemalja (Ja'qob-har, 'Aqab-elaha, itd).

Page 196: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

SMRT A B R A H A M O V A

(a) Abraham preminu u starosti od sto sedamdeset i pet godina. Sinovi njegovi Izak i Jišmael pokopaše ga uz ženu Saru, u spilji Makpeli.1

(b) To je ukopište odabrao zato što je telac kojega je Abraham htio da zakolje kad ga trojica anđela pohodiše u gaju Mamrejevu utekao u mračna njedra te spilje, a Abraham, slijedeći ga u stopu, naiđe na Adama i Evu gdje leže jedno uz drugo, kao da su usnuli; voštanice su gorjele nad njima a miomiris se širio uzduhom.2

(c) Nedugo pred Abrahamovu smrt Izak i Jišmael svetkovahu Praznik prvog voća s njime u Hebronu, prinoseći žrtve na žrtve-niku koji on bijaše tamo podigao. Rebeka ispeče kolače od netom požetog žita, a Jakov ih ponese Abrahamu koji, jedući ih, zahva-ljivaše Bogu na svom sretnom životu. Uz to on blagoslovi Jakova, opomenuvši ga da se nikada ne oženi Kanaankom, i ostavivši mu istovremeno u nasljeđe kuću nedaleko od Damaska koja se i sada zove »Abrahamov dom«. Zatim legnu prigrlivši Jakova i utisnuvši mu sedam poljubaca na čelo; potom zatvori svoje oči s Jakovljeva dva prsta, prevuče pokrivku preko njih, ispruži se i spokojno pre-minu. Jakob spavaše na Abrahamovim grudima sve dok, probu-divši se poslije nekoliko sati, ne osjeti da su one hladne kao led. On javi Izaku, Rebeki i Jišmaelu da je Abraham mrtav, a oni svi zaplakahu naglas i ubrzo zatim pokopaše Abrahama u spilji i opla-kivahu ga četrdeset dana. Bog je skratio Abrahamov vijek za pet godina, da bi umro ne doznavši za Ezavova bezakonja.3

(d) Ali ima ih koji govore da se Abraham opirao smrti ništa manje od Mojsija nakon njega; jer kad je Mihael došao po nje-govu dušu, on neustrašivo zatraži da prije toga vidi cijeli svijet. Bog stoga naloži Mihaelu da pusti Abrahama da se proveze nebom u kolima koja su vukli kerubini, i da mu se tako ispuni želja; ali unatoč tome Abraham se i dalje opirao smrti.

Bog tada pozva Anđela smrti i reče mu: »Hajde, Smrti, okrut-nice, sakrij svoju krvoločnost, zastri rugobu svoju i, prerušivši se u lik mladosti i krasote, siđi na Zemlju i dovedi mi prijatelja moga Abrahama!«

198

Page 197: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Abraham primi Smrt gostoljubivo, ali sumnjajući u to da bi taj naočit mladić mogao biti Smrt, zamoli ga da mu otkrije svoj pravi lik. Smrt to učini. Abraham se obeznani od groze i prošapta kad se osvijestio: »Zaklinjem te Božjim imenom, preruši se opet!« Smrt ga posluša rekavši himbeno: »Priđi, prijatelju, stegni mi ruku i neka krepčina životna i snaga snova poteku u tebe!« On prihvati prste koje mu je Abraham pružio i kroz njih mu izvuče dušu, koju Mihael uvije u prekrasno izvezen rubac i uznese je u nebo.4

1. Postanak 25: 7—10. 2. PRE, gl. 36. 3. Jubileji 22: 1 — 23: 7; Pesiqta Rabbati 47b; Tanhuma Buber Gen. 126. 4. Zavjet Abrahamov 1—38.

*

1. Mit o Abrahamovoj borbi protiv Smrti priča se i o Mojsiju te, u različitom obliku, o Sizifu, kralju korintskom. Sizif dvaput vara smrt koju je Zeus poslao u gnjevu po njegovu dušu. Najprije traži od nje da mu pokaže kako se rukuje paklenskim lisičinama, a zatim ih hitro natiče Smrti na ruke. Tada naređuje svojoj ženi da ga ne pokopa, a kad ga prevoze preko Stiksa uvjerava Perze-fonu, kraljicu Podzemlja, da je njegova prisutnost tamo neoprav-dana i da se mora vratiti na tri dana da uredi sebi valjan pogreb — nakon čega se više nije pojavio, sve dok ga Hermes (pandan Mihaela) nije silom dovukao natrag. Sizif je bio predstavnik he-titskog olujnog boga Tešuba, pa bi taj mit mogao biti i hetitski, premda izmijenjen da bi odgovarao etici Postanka — u kome se Bog ne ljuti na Abrahama; Abraham se opire smrti ali je ne vara, i dušu mu uznose u raj a ne bacaju za kaznu u Tartar.

2. Dijeljenje samrtnog ležaja s Abrahamom ističe da je Jakov u osnovi bogobojazan — što se prema njegovim postupcima ne bi često reklo — i objašnjava aramejsku izreku »ležati u krilu Abra-hamovu« kojom se, između ostalih, služi i Isus u priči o bogatašu i Lazaru (Luka 16: 22).

3. Josip Flavije spominje da »Abrahamov dom« još pokazuju nedaleko od Damaska.

Page 198: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

P R O D A N O P R V O R O D S T V O

(a) Jednog dana dok je Jakov kuhao crvenu leću pred svojom kolibom, Ezav se vrati iz lova u pustinji, toliko iscrpljen da od njega bijaše ostala samo kost i koža.

»Daj mi toga crvenog variva da pojedem, jer sam izgladnio«, zamoli on brata. »Umirem od gladi!«

Jakov odvrati: »Ustupi mi prije svoje prvorodstvo!« »Da ga i ne ustupim, jednako bih ga izgubio«, zastenja Ezav, »jer

bih ubrzo skapao od gladi.« Prije nego je okrijepio Ezava kruhom i lećom Jakov ga primora

da potvrdi prodaju zakletvom; a kad Ezav opet ode, nasmija se rekavši: »Brat moj prezire svoje prvorodstvo!«1

(b) Neki ispričavaju Jakovljevo prividno pomanjkanje ne samo bratske ljubavi nego i obične čovječnosti. On je znao, kažu, da je Ezav bio upravo dočekao u zasjedi kralja Nimroda — još živa u starosti od dvjesta i petnaest godina — i usmrtio ga; jer je među njima vladala zavist zbog lovačke slave. Ezav bijaše toliko iscr-pljen zato što su ga dugo progonili Nimrodovi osvetnički pratioci. Jakov je, štaviše, kupio Ezavljevo prvorodstvo s Božjim pristan-kom, jer sve dok Zavjetni šator nije bio podignut u pustinji neko-liko stoljeća kasnije, samo su prvorođeni sinovi iz svake obitelji mogli prinositi žrtve. Stoga je Jakov uzviknuo: »Zar da taj zliko-vac, stojeći pred Božjim žrtvenikom, primi Njegov blagoslov?« Osim toga Ezav se pokazao vrlo spreman da proda svoje prvorod-stvo, da ga ne ošine munja pred žrtvenikom zato što se izrugivao uskrsnuću mrtvih.

Drugi kažu da je Ezav izvukao iz Jakova i krupan iznos u zlatu, jer mu je njegovo prvorodstvo davalo dvostruki dio u kanaanskoj baštini; i da kasnije ne bi priznao prodaju da ga Jakov nije pri-silio da se zakune strahom pred ocem svojim Izakom, koga je veoma volio — i da Mihael i Gabriel nisu svojim potpisima posvje-dočili ugovor.2

(c) Ezav je pokazivao primjernu ljubav prema Izaku. Svaki dan donosio mu je meso divljači, i nikada mu nije ulazio u šator druk-čije nego u svečanoj odjeći. Zato je nagrađen kada je Jošua ušao u Kanaan, a Bog je zabranio Sinovima Izraelovim da napadaju

200

Page 199: R. Graves - Hebrejski Mitovi

svoje rođake Edomce rekavši: »Moram priznati čast koju je on iskazivao ocu svome!« Ezav je zaista živio u sreći i obilju do kraja života.3

1. Postanak 25: 29—34. 2. Gen. Rab. 694—697, 699; Sefer Hajašar 90—91; B. Baba Bathra 16b;

Tanhuma Buber 125—127; Pesiqta Rabbati 47b—48a; Mid. Leqa Tov Gen. 123—124; Mid. Sekhel Tov. i Imre Noam ad Gen. 25: 26; Mid. Hagadol Gen. 400—401; Mid. Agada Gen. 64—65; Berešit Rabbati 105.

3. Gen. Rab. 728; Pesiqta Rabbati 124a; Mid. Leqa Tov Gen. 133; usp. Ginzberg Lj, V. 278.

*

1. Ezavova želja za crvenom lećom naglašava riđost njegove kose (vidi 38. 2). Da je on Edom, »Riđi«, ili bar Edomov otac, kaže se na nekoliko mjesta u Postanku. On je i Seir, »Rutavi« (vidi 38. 2), a u kasnijim knjigama (Brojevi 24: 18; 2 Ljet. 25: 11, čitano u vezi s 2 Kralj. 14: 7) izrazi »Seir« i »Edom« izmjenjuju se među sobom (vidi 38. 2). Međutim, Sinovi Seirovi se drugdje poistovećuju s Ho-ri j cima: »A ovo su sinovi Seira Horijca, koji življahu u onoj ze-mlji . . .« (Postanak 36: 20), i: »To su bili knezovi Horijaca. . . u zemlji seirskoj.« (Postanak 36: 30). Ljetopisac iz Pon. zak. 2: 12 objašnjava stoga da su Horijci nekada živjeli u Seiru, ali su ih djeca Ezavova istjerala i zaposjela njihovu zemlju.

2. Horijci, ili Hurijci, čiji jezik nije bio ni sumerski, ni semitski, ni indoevropski, pojavili su se na sjevernoj granici Akada potkraj trećeg tisućljeća pr. n. e. Naselja su im bila u sjevernoj Siriji i istočnoj Anatoliji; i premda još nisu otkriveni arheološki dokazi o njihovu naseljavanju u Idumeji [Edomu], u svjedočanstvo Po-stanka ne treba sumnjati — ukoliko »Horijci« ne znači »Hori« ili Trogloditi, tj. žitelji spilja (usporedi Job 30: 6), kojima je pripi-sivano mjesto Keturinih sinova (vidi 35. b). Seirci, nesemitski poljodjelci brončanog doba, naseljavali su te predjele od oko 2000. pr. n. e., a ime im se spominje na obelisku koji je sedamsto godina kasnije podigao egipatski faraon Ramzes II. Plemena semitskog govora već su, međutim, bila zaposjela to područje, i »Edom« se prvi put spominje u jednom spisku na papirusu sastavljenom za Setija II oko 1215. pr. n. e. Ti su se Edomci, s kojima su se djelo-mice asimilirali Seirci i Horijci, snažno razvijali sve dok ih nije pokorio kralj David oko 994. pr. n. e.

3. Ezavovo prodavanje prvorodstva mitološki opravdava to što su kasnije Edomce pokorili njihovi mlađi rođaci, Izraelci (Brojevi 20: 14), koji su govorili istim jezikom ali se ranije nisu usuđivali da ih napadnu. David je kao mjeru sigurnosti postavio izraelske posade po Edomu (2 Sam. 8: 14; 1 Kralj. 11: 15—16), koji je pri-znavao vrhovnu izraelsku vlast sve do vladanja judejskog kralja

201

Page 200: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Jorama (oko 850. pr. n. e.). Edomci se tada uspješno pobuniše (2 Kralj. 8: 20 i dalje; 2 Ljet. 21: 8 i dalje) i, osim što ih je na kratko vrijeme ponovo pokorio Amasja (2 Kralj. 14: 7) dva stoljeća kas-nije, zadržali su nezavisnost daljnjih sedamsto godina.

4. Kad je napokon Herod Edomac, umorivši Aristobula, hasmo-nejskog nasljednika, i prisilivši hasmonejsku vladaricu Marijamnu da se uda za njega, postao židovskim kraljem, i August je potvrdio njegov naslov, osjetila se potreba da se proširi mit o Ezavovu prvorodstvu optužbama o umorstvu i silovanju. Ezavovo traženje zlata uz leću dodano je možda kao podsjetnik na vrlo visoke po-reze koje je Herod zahtijevao od svojih podanika. Ezavova jedina vrlina, poštovanje prema ocu, nagrađena je, kako se smatralo, bo-gatstvom na ovom svijetu, premda sve Edomce neizbježno čekaju muke na drugom svijetu (vidi 11. g). Kad su ih Hasmonejci silom preveli na judaizam, Edomcima je dan Mojsijev Zakon — ali ne i Proročke knjige; zato se Ezav i podruguje uskrsnuću mrtvih (vidi 38. 5). Ipak, čak i pod Ezavovom novom tiranijom, Izraelci su bar zadržali prvenačko svećeničko pravo rukovođenja nad obredima u Velikom hramu u Jeruzalemu i pravo tumačenja Zakona u fari-zejskom Vrhovnom sudu.

5. Poistovećivanje Rima i Edoma u midrašima ne smije se shva-titi kao mit — ne kao tvrdnja da su Eneja ili Romul potekli iz Edoma — nego jednostavno kao mjera sigurnosti da se prikrije političko nezadovoljstvo. Farizejski kvijetisti smatrali su herodov-sku tiraniju pod rimskim pokroviteljstvom odvratnom, ali unapri-jed određenom povijesnim događajem koji izraelski narod mora prihvatiti kao Božju volju ako želi osigurati njegovu providnost. Kasnijim Herodovcima, koji su kao rimske marionete vladali do ustanka u 68. n. e., dodvoravalo se saducejsko svećeništvo, a laskali su im farizeji otpadnici kao što je bio Pavle iz Tarsa (Djela 25: 13 — 26: 32) i Josip Flavije — koji ponosno obavještava o svojem dugom prisnom dopisivanju s Agripom II i svojem prijateljstvu s carevima Vespazijanom, Titom i Domicijanom.

6. Unatoč svemu, glavni zaključak koji se nameće iz onoga što nalazimo u Postanku jest da je Ezava svladala trenutačna pohlepa: on ne bi zapravo umro da mu je uskraćena leća. Jakov je zato zaključio da lovac nomad koji živi tako nesigurno nije dostojan da naslijedi Obećanu zemlju. Istina je da narodi koji vode sre-đen zemljoradnički život, ne iscrpljujući se vratolomnim pohodima u pustinju, imaju više vremena za razmišljanja i vjerske dužnosti. Ali midraški komentatori previđaju takvo tumačenje: možda zato što je u ranijem sukobu između dva brata u sličnim ulogama Abel, nomad, junak, a Kajin, poljodjelac vezan na svoja polja, krivac (vidi 16. i ) ; i zato što su se Edomci bavili zemljoradnjom dok su Izraelci još lutali pustinjom.

202

Page 201: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

U K R A D E N I B L A G O S L O V

(a) Izak ostarje i oslijepje. Doživjevši sto dvadeset i treću go-dinu, osjeti da mu je smrt blizu i pozva Ezava u šator. »Sine moj«, reče mu, »uzmi svoju opremu, svoj luk i tobolac, pa idi u pustaru i ulovi mi divljači. Onda mi pripremi ukusan obrok, kako volim, te mi ga donesi da blagujem, pa da te mognem blagosloviti prije nego umrem.«

Rebeka, koja bijaše čula Izakove riječi, pozva Jakova čim se Ezav udaljio. »Otac tvoj kani udijeliti blagoslov Ezavu. To ne smije biti, jer sada si ti prvenac! Otiđi k stadu, donesi mi dva lijepa kozleta, a ja ću od njih prirediti ukusan obrok tvome ocu, kako on voli. Onda ti donesi svome ocu da jede te tebe mogne blagosloviti prije nego umre.« Ali joj Jakov odgovori: »E, ali je moj brat Ezav runjav, a ja sam bez dlaka! Možda me se moj otac dotakne, te ću u njegovim očima ispasti varalicom i na se svaliti prokletstvo, a ne blagoslov.« Rebeka ga umiri: »Sine moj, tvoje prokletstvo neka padne na mene! Samo ti mene poslušaj, otiđi i donesi!«

Jakov je posluša. Rebeka zgotovi ukusno jelo i obuče Jakova u Ezavovu odjeću, ovivši mu potom svježe oderane kožice kozlića oko ruku i vrata. On uniđe u Izakov šator s pladnjem divljači, i oni izmijeniše ove riječi:

»Oče, evo me.« »Koji si ti moj sin?« »Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac; učinio sam kako si mi rekao.

Sad ustaj, sjedi, pa jedi moje lovine, da me onda mogneš blago-sloviti.«

»Kako si tako brzo uspio [naći divljač], sine moj?« »Jer mi je Jahve, Bog tvoj, bio milostiv.« »Primakni se, sine moj, da opipam jesi li ti zbilja moj sin Ezav

ili nisi.« Izak ga opipa i kaza: »Glas je Jakovljev, ali su ruke Ezavove...

Jesi li ti zaista moj sin Ezav?« »Jesam.« »Stavi preda me da blagujem lovinu svoga sina, pa da te blago-

slovi duša moja.«

203

Page 202: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Jakov mu doda pladanj, i kupu vina uz to. Kad se Izak bijaše najeo i napio, reče: »Primakni se, sine moj, i poljubi me!« Kad se Jakov prignuo, Izak osjeti miris njegove odjeće i proreknu:

»Gle! Miris sina mog Nalik je mirisu polja Koje Jahve blagoslovi.

Neka ti Bog daje Rosu s neba i rodnost zemlje: Izobilje žita i mladog vina. Narodi ti služili,

Plemena ti se klanjala! Braćom svojom gospodari, Nek sinci majke tvoje

Pred tobom padaju! Proklet bio tko tebe proklinje; Blago slovij en tko te blagoslivlje.«

Jedva što Izak doreče proročanstvo svoje, a Ezav se vrati iz uspješna lova. On zgotovi ukusno jelo, donese ga ocu i kaza: »Ustani, oče moj, i blaguj od lovine svoga sina, da me onda mo-gneš blagosloviti!« Izak zapita: »Tko si ti?« Ezav odvrati: »Ja sam tvoj prvorođenac, Ezav!« Na to se Izak silno prepadne i sav očajan reče: »Pa tko je onda bio onaj što je divljači ulovio i meni već donio? Blagovao sam je prije nego što si ti došao; onoga sam bla-goslovio i blagoslovljen će ostat i . . . Brat tvoj dođe na prijevaru i odnese tvoj blagoslov.«

Ezav ogorčeno povika: »Ne dadoše li mu s pravom ime Jakov? Već dvaput se podmetnu umjesto mene — ukravši moje prvorod-stvo, a sada i moj blagoslov! Zar nisi sačuvao nikakva blagoslova za sina svoga Ezava?«

Izak odgovori: »Njega sam već postavio za tvoga gospodara; njemu sam svu njegovu braću predao za sluge; žitom sam ga i vinom opskrbio. A što sad za te mogu učiniti, sine moj?«

Ezav ustraja u molbama i zaplaka: »Blagoslovi i mene, oče moj!«

Izak tako opet proreče:

»Daleko od plodna tla Dom tvoj će biti, Daleko od rose s neba. Od mača svoga ćeš živjeti!

204

Page 203: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Brata svoga ćeš služiti. Ali jednom, kada se pobuniš, Jaram ćeš njegov stresti Sa svoga vrata!«

Ali Ezav zamrzi Jakova zbog prijevarnosti njegove i zakle se u sebi: »čim prođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću svoga brata Jakova!«1

(b) Neki govore da je Bog poslao anđela da zadrži Ezava u pu-stinji dok je Rebeka pripravljala jelo, a Izak se najeo dosita. Zato, kad bi god Ezav ustrijelio antilopu, ostavio je da leži i pošao u potjeru za drugom, anđeo bi je oživio i pustio na slobodu. Kad god bi Ezav ustrijelio neku pticu, odrezao joj krila i pošao dalje u lov, anđeo bi učinio da ona odleti. Tako na kraju Ezav nije mo-gao donijeti Izaku ništa bolje od psećeg mesa.2

(c) Drugi kažu da je Jakovu, iako je poslušao majku zbog pete zapovijedi Božje, bila mrska prijevara na koju je bio prisiljen: suze su mu tekle iz očiju i u sebi se molio Bogu da ukloni tu sra-motu, i u tome ga podržaše dva anđela. Ali Rebeka je, kao proro-čica, znala da se Jakov mora suočiti s posljedicama pa mu reče: »Budi hrabar, sine moj! Kad je Adam zgriješio, nije li prokletstvo palo na Zemlju, mater njegovu? Ako ustreba, reći ću ocu tvo-jemu da sam tako postupila znajući Ezavova bezakonja«. Ipak Jakov ne šlaga Izaku, rekavši mu samo: »Ja sam sin tvoj prvo-rođeni«, što bijaše istina jer je kupio Ezavovo prvorodstvo.

Drugi opet kažu da je Ezavova odjeća u koju ga je Rebeka obukla, to jest ona koju je Bog načinio Adamu i Evi, sada postala po pravu Jakovljeva, i Izak je prepoznao njen rajski miris. Među-tim, otkrivši lukavštinu kojom su ga prevarili, Izak se razgnjevio i bio bi prokleo Jakova da ga Bog nije upozorio: »Ne reče li: 'Proklet bio tko tebe proklinje! Blagoslovljen tko te blagoslivlje!'?« Tada Izak kaza Ezavu: »Dok je Jakov dostojan služenja, služiti ga moraš! Ali kad prestane poštovati Božji Zakon, pobuni se i učini ga svojim slugom!«3

1. Postanak 27: 1—41. 2. Tanhuma Buber Gen. 131; Tanhuma Toldot gl. 11; Gen. Rab. 754;

Mid. Leqa Tov Gen. 135; Targum Jer. ad Gen. 27: 31. 3. Gen. Rab. 727, 730, 740—741, 756, 762—763, 765; Mid. Hagadol Gen.

424, 435, 440; Mid. Leqa Tov Gen. 132—134, 137—138; Tanhuma Buber Gen. 131—133; Mid. Sekhel Tov 117; Jubileji 26: 13.

*

1. Dvojci-suparnici, njihova majka i njihov otac na pragu smrti svi su zajedno čvrsto vjerovali u djelotvornost njegovog posljed-njeg blagoslova, koji je trebao odrediti, a ne samo predskazati

205

Page 204: R. Graves - Hebrejski Mitovi

budućnost izraelskog naroda; isto tako, jednom izgovorene riječi nije nitko, pa ni on, mogao povući. Da je Ezav donio na vrijeme jelo od divljači, njegovo bi potomstvo uživalo Izakov blagoslov i naslijedilo Kanaan. Taj je blagoslov imao značenje povelje o po-sjedu. Dodijelivši jednom najbolju zemlju Jakovu — naime plodnu zapadnu Palestinu natapanu nebeskom rosom — Izak je mogao ostaviti Ezavu u nasljeđe od Abrahamova kraljevstva jedino Idu-meju, zemlju tako siromašnu rodom da će ga njegovi sinovi polu-nomadi morati popunjavati mačem: prepadima i ucjenjivanjem karavana i pograničnih sela susjednih naroda (vidi 35. 2). »Bratu ćeš svome služiti!« nagoviješta razdoblje vazalne podložnosti Edo-maca između vladanja kralja Davida i kralja Jorama (2 Kralj. 8: 20—22). Druga polovica Ezavova blagoslova, koja se razlikuje i po stilu i po ritmu od prve, dodana je da bi se opravdao kasniji ustanak Edomaca.

2. Premda su midraški komentatori priznavali djelotvornost Iza-kova blagoslova, njima je bilo poznato i to da je prorok Hošea (12: 3—13) zaprijetio »Jakovu« kaznom za njegova bezakonja, pod-sjetivši ga na ono kad se uhvatio Ezavu za petu pri porodu i nje-govom se snagom uzvinuo do vladara, služeći se kasnije lažnim mjerenjem i pobjegavši u Siriju pred Ezavovom osvetom. Rečeni-cu koja osuđuje Jakovljevu krađu blagoslova očito je uklonio neki rani redaktor, a praznina je popunjena (stihovi 4 i 5) hvalopojkom o njegovu rvačkom podvigu u Betelu. Drugi dio knjige proroka Izaije (Iza. 43: 27—28) tvrdi kasnije da je Jakovljev grijeh kona-čno kažnjen babilonskim sužanjstvom: »Prvi je otac tvoj sagrije-šio . . . zato . . . izručih Jakova prokletstvu«.

3. Taj se mit — čije prvo poglavlje ima grčku paralelu kanaan-skog porijekla (vidi 38. 2) — učvrstio u židovskom predanju u vrijeme kada je biti »čovjekom mnogih lukavština«, poput okrut-nog i podmuklog Odiseja, još uvijek smatrano plemenitom oso-binom. štaviše, Autolik, najčuveniji razbojnik u grčkoj mitologiji, Odisejev djed, može se poistovetiti s Jakovom koji je prevario Labana (vidi 46. a.b i 1). Ali Zakon je strogo branio laži i krađu bogobojaznim Židovima iz rabinskog doba (u Levit. 19: 11 čitamo: »Nemojte krasti; nemojte lagati i varati svoga bližnjega!«), koji su tako bili suočeni s okrutnom dilemom. Oni su smatrali da sud-bina svemira ovisi o pravednosti njihova pretka Jakova kao zako-nitog nasljednika Božje Obećane zemlje. Treba li da prikriju mit o Ezavu i Jakovu, i time žrtvuju Izakov blagoslov? Ili da prihvate da je uskraćivanje hrane čovjeku koji umire od gladi, spletka da se nešto iznudi od brata i varanje slijepog oca opravdano kad je u pitanju dovoljno velik cilj? Kako nisu mogli prihvatiti ni jednu od tih alternativa, preradili su fabulu: Jakova je, tumačili su, vezi-vala poslušnost prema majci; on je mrzio ulogu na koju ga je pri-

206

Page 205: R. Graves - Hebrejski Mitovi

silila i nastojao je izbjeći potpune laži. Budući da se Ezav oženio Hetitkama, kojih je idolopoklonstvo boljelo Rebeku (vidi 42. a), oni su ga poistovetili s pokvarenom rimskom državom čije je dužnosnike i zastupnike bilo dozvoljeno varati, i učinili su od Jakova svoj primjer održavanja u neprijateljskom svijetu. Premda nisu bili spremni da opravdaju njegovu prijevaru time što je živio prije proglašavanja Mojsijeva Zakona — Zakon je, za njih, bio raniji od stvaranja svijeta — mogli su ga bar prikazati kao da ga je na grijeh namamila Rebeka, žena koja je, zbog proročanskog osjećaja za izraelsku budućnost, preuzela na sebe prokletstvo.

4. Židovski pisac Poslanice Hebrejima (12: 16—17) s kraja prvog stoljeća tvrdi, što je karakteristično, da Ezavu, bezbožnom blud-niku koji je za »jedno jelo« prodao svoje pravo prvorodstva, nije udovoljeno kad je kasnije zatražio blagoslov kao prvenac, zato što nije mogao poništiti tu prodaju.

Page 206: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

Ž E N I D B E E Z A V O V E

(a) Kad je Ezavu bilo četrdeset godina, on dovede u Hebron dvije žene Hetitke: Juditu, kćer Beerijevu — premda je neki na-zivaju Oholibama Hivijka — i Basematu, ili Adu, kćer Elonovu. Njihovo klanjanje idolima ne bijaše drago Izaku i Rebeki, pa on uze sebi treću, bogobojaznu ženu, po imenu Basematu, ili Maha-latu, kćer strica svojega Jišmaela.1

(b) Neki kažu da se Ezavova ljubav za Izaka i Rebeku pro-metnula u mržnju kad su oni oprostili Jakovu prijevaru. On po-misli: ;»Uzet ću za ženu Jišmaelovu kćer i učinit ću da on zaište da se poništi iznuđena prodaja moga prava prvorodstva. Kad to Izak uskrati, Jišmael će ga ubiti. Kao krvni osvetnik očev ja ću tada ubiti Jišmaela; i tako ću baštiniti bogatstvo obojice«. Ali Jišmaelu on reče samo: »Abraham ostavi sve što imađaše u na-sljeđe bratu tvome mlađemu Izaku, a tebe posla od sebe da ska-paš u pustinji. Sada Izak kani da učini isto od mene. Osveti se bratu tvome koji ti uze mjesto, a i ja ću se osvetiti svome«. Jiš-mael upita: »Zašto da ja ubijem oca tvoga Izaka kad je nanio ne-pravdu tebi?« Ezav odvrati: »Kajin usmrti brata svoga Abela; ali nitko od sinova ne postade još ocoubicom«. Ali Bog, prozrevši Ezavove opake misli, kaza: »Oglasit ću svima što si u potaji na-kanio!«2

(c) Jišmael umre brzo nakon Basematinih zaruka i Nebajot, njegov najstariji sin, dade je stoga Ezavu. Prije toga Jišmael pro-mijeni Basemati ime u »Mahalata«, da bi se tako razlikovala od Ezavove žene Hetitke toga imena, i u nadi da će poradi tog braka Bog oprostiti Ezavu njegove opačine. Tu se Ezavu odista pruži prilika da napokon stekne Božju milost; ali kako ne htjede poslati od sebe svoje druge žene, one ubrzo izopačiše i Mahalatu. Svi se njeni sinovi poženiše Horijkama i Seirkama koje se klanjahu kumirima.3

(d) Edomska plemena bijahu: Teman, Omar, Sefo, Gatam i Ke-naz, unuci Adini od Elifaza; Nahat, Zerah, šama i Miza, unuci Basematini od Reuela; Amalek, sin Timnin i Elifazov; Jeuša, Ja-lam i Korah, sinovi Oholibamini i Ezavovi.4

208

Page 207: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Postanak 26: 34; 28: 8—9; 36: 2. 2. Gen. Rab. 764—765; Agadat Berešit 6, 95—96; Mid. Tehillim 112; Ha-

dar o Postanku 27: 42; Mid. Hagadol Gen. 440. 3. Mid. Hagadol Gen. 440; Seder Olam 2; B. Megilla 17a; Nur al-Zulm

87; Gen. Rab. 768—769; Sefer Hajašar 99—100. 4. Postanak 36: 1—14.

1. Ljetopisci Postanka dali su imena trima ženskim precima Edoma po usmenoj predaji. Jedna je od njih nesumnjivo bila Ba-semata; ali sjećanje na druge dvije koleba između Judite i Maha-late, odnosno Ade i Oholibame. Basemath bi moglo značiti »mi-risna«. Oholibama znači »moj je šator uzvišen«; Ada »zbor«. »Oho-libama Hivijka« je vjerojatno krivo pročitano umjesto Horijka.

2. U Postanku 36: 10—14 navode se sinovi Ezavovi po majčinoj lozi, kao što su u Postanku 35: 23—26 navedeni Jakovljevi sinovi. Sinovi su Jakovljevi imali četiri ženska pretka: Leu, Rahelu, Bilhu i Zilpu (vidi 45. a—c). Možda zato što su Ezavovi sinovi imali svega tri ženska pretka, ljetopisac je dodao još jednoga — Timnu, sestru Lotanovu (Lotovu) — da istakne paralelu. Raniji su se sa-vezi izgleda poklapali s dvanaest likova Zodijaka (vidi 43. d).

3. Edomov se rodovnik u velikoj mjeri poklapa s Izraelovim, kao što se vidi iz ovih tabela:

SINOVI IZRAELOVI

Lea Rahela Bilha Zilpa

Ruben Šimun Levi

(Josip) Dan Efrajim Naftali Manaše Benjamin

Gad Ašer

Juda Jisakar Zebulun

SINOVI EDOMOVI Ada Basemata Timna Oholibama

(Elifaz) Teman Omar Sefo

(Reuel) Nahat Zerah šama Miza

(Elifaz) Jeuš Amalek Jalam

Korah

Gatam Kenaz

14 Hebrejski mitovi

Page 208: R. Graves - Hebrejski Mitovi

4. šest od tih edomskih plemenskih imena, to jest Kenaz, Nahat, Zerah, šama, Jeuš i Korah, javljaju se i kao vlastita imena u izra-elskim plemenima Juda, Benjamin i Levi — dokaz tijesnih veza između Edoma i Judeje. Osim toga, Judit, »Slavljenje Boga«, je ženski oblik od Juda; a »Oholibama«, u srodnom obliku »Oholiba«, je simbolično ime koje je Judi dao Ezekiel (gl. 23) osuđujući kla-njanje idolima u Jeruzalemu. Pleme Juda se rano povećalo pripa-janjem edomskih Kenižana (Brojevi 32: 12 i Suci 1: 13) i Kenijaca (Suci 1: 16), koji su uključivali Kalebićane a živjeli su na Amale-kovom području (1 Sam. 15: 6).

5. »Sinovi Elifazovi« su, prema Postanku 36: 10—12, bili unuci Ezava i njegove žene Ade, ali kasnije se spominju kao »sinovi Adini« (16. redak). Basematini se unuci također spominju kao njeni sinovi u recima 13. i 17, a u retku 19. kao »sinovi Ezavovi«. Slično, u Postanku 48: 5—6, Jakovljevi unuci Efrajim i Manaše po-staju njegovi »sinovi«, čime je isključeno pleme njihovog oca Jo-sipa; ali pleme Efrajim je, čini se, steklo svoj položaj pretopivši u sebe matrijarhalno pleme Dina (vidi 49. 3). Svećeničko pleme Levi, kome nije dodijeljeno plemensko područje, odgovaralo je nejasnom, i stoga svetom, trinaestom plemenu. Tih trinaest ple-mena bilo je simbolički predstavljeno bademovim štapovima po-hranjenim u Šatoru svjedočanstva po Mojsijevu nalogu, od kojih je jedino Aronov propupao: označivši time pleme Levi kao od Boga odabrano za svećeničku službu (Brojevi 17: 16—24). Badem je bio simbol svetosti udružene s mudrošću, a sedmokraki svi-jećnjak, ili menora, ukrašen je rezbarijama koje prikazuju bade-move listove (Izlazak 25: 34).

6. Postanak naglašava neprekidnu borbu tih patrijarhalnih Ži-dova protiv susjeda kod kojih je vladao matrijarhat (vidi 36. I ) . Kako je Ezav učinio kompromis između ta dva sustava, midraški su komentatori smatrali da imaju slobodne ruke da na najgori mogući način protumače njegovo priženjivanje u Jišmaelov patri-jarhalni klan.

Page 209: R. Graves - Hebrejski Mitovi

37

J A K O V U B E T E L U

(a) Rebeka dozva Jakova i reče mu: »Pazi! Brat ti se Ezav nosi mišlju kako će te ubiti, a Jišmael će tada osvetiti tvoju smrt. Ali zašto da izgubim dva sina u jedan dan? Bježi k bratu mojemu Labanu u Padan Aram, a kad Ezava prođe gnjev poručit ću ti«» Izaku ona kaza: »Moj mi je život dosadio zbog ovih žena Hetit-kinja. Ako se i Jakov oženi kojom kao što su ove urođenice što se klanjaju idolima, neću preživjeti sramote«. Izak nato opomenu Jakova: »Sine moj, nemoj uzimati ženu od kanaanskih djevojaka. Odmah se zaputi u Padan Aram, u dom Betuela, oca svoje majke, pa odande sebi uzmi ženu, od kćeri Labana, brata svoje majke.« I on opet prorokova:

»Bog neka te blagoslovi, I neka te učini rodnim i brojnim, Tako da postaneš mnoštvo naroda! Neka se Abrahamov blagoslov Protegne na te i tvoje potomstvo, Tako da zaposjedneš zemlju ovu Koju je Bog Abrahamu predao!«1

(b) Jakovu i Ezavu bile su tada šezdeset i tri godine. Neki kažu da Rebeka, tužeći se na Ezavove žene, nije ih spomenula poimence, nego se ogorčena i bijesna useknula prstima i otresla šmrkalj na zemlju. Kažu još da je Ezav, kad je Jakov utekao, poslao za njim sina Elifaza s naređenjem da ga ubije i opljačka. Elifaz, slavan strijelac, povede u potjeru deset svojih ujaka i stiže Jakova u še-kemu. Jakov ga preklinjaše: »Uzmi sve što imam, tek mi život poštedi — i u Božjim će očima pljačka tvoja biti kao pravedno djelo«. Elifaz ga tako svuče do gola i donese kući svoj plijen, ali ta milosrdnost razgnjevi Ezava.2

(c) Bojeći se da sam Ezav ne krene u potjeru za njim, Jakov skrenu s puta za Šekem i približi se Luzu o zalasku sunca. Po-radi golotinje svoje ne uđe na gradska vrata; a kako nije imao bisaga, namjesti jedan kamen sebi za uzglavlje. Te noći usniše mu

14* 211

Page 210: R. Graves - Hebrejski Mitovi

se ljestve, oslonjene na zemlju dok im vrh dopiraše do neba, a anđeli se uspinjahu i silažahu po njima. Jedan glas mu reče: »Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. Tvojih će potomaka biti kao i praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje. Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.«

Jakov se probudi od sna i povika ustrašen: »Zaista se Jahve nalazi na ovom mjestu, ali ja nisam znao! . . . Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!« Drugo jutro, diže se zarana, uspravi kamen poput spomenika i izli na nj ulje, zavjetovavši se: »Ako Bog ostane sa mnom i uščuva me na ovom putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući oca svoga, Jahve će biti moj Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup, bit će kuća Božja. A od svega što mi bude davao, za nj ću odlagati desetinu.« Otada se to mjesto prozva Betel, ili »Kuća Božja«.3

(d) Neki kažu da je Luz ležao pod sedlom gore Morije, na čijem je vrhu Jakov doživio to snoviđenje. Kažu i da je njegov jastuk bilo dvanaest kamenova žrtvenika koji je podigao Adam, a ob-novio Moj sije. Ali kad je Jakov odabrao jednoga od njih svi povi-kaše u jedan glas zbog suparništva: »Spusti glavu svoju praved-ničku na mene!«, i zbi se čudo te od svih njih posta jedan. Bog tada kaza: »Ovo je znak da će dvanaest bogobojaznih sinova koje ti dajem stvoriti jedan narod! Nema li dvanaest znakova u Zodi-jaku, dvanaest sati u danu, dvanaest u noći i dvanaest mjeseci u godini? Tako će, doista, biti i dvanaest plemena u Izraelu!«4

(e) Drugi kažu da su anđeli, kad ih je Bog prve stvorio, uzvik-nuli: »Blagoslovljen neka je Gospod, Bog Izraelov, od vječnosti do vječnosti!« A kad je stvoren Adam, zapitali su: »Gospode, je li to čovjek kome treba da pjevamo hvalopojke?« Bog odvrati: »Ne, ovaj je lopov; jest će zabranjeno voće«. Kad se rodio Noa, opet su upitali: »Je li to ovaj?« Bog odgovori: »Ne, ovaj je pijanac«. Kad se rodio Abraham, opet su ga pitali: »Je li ovaj?«, ali Bog je odgovorio: »Ne, on je obraćenik; nije obrezan od djetinjstva«. Kad se rodi Izak, zapitaše: »Je li ovaj?« Bog odgovori: »Ne, on voli starijeg sina koji mene mrzi«. Ali kad se rodi Jakov, i oni pono-više svoje pitanje, Bog uzviknu: »Doista, ovaj je! Ime će mu biti promijenjeno od Jakova u Izrael, i svi će ga sinovi hvaliti!«

Jakov je izabran kao uzor za anđela čovječjeg lica, vozara Božje kočije koja se prikazala Ezekielu u viđenju; a njegovo je blago i neobrašteno lice otisnuto i na Mjesecu.5

212

Page 211: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(/) Drugi kažu da su anđeli iz Jakovljeva sna vladari-čuvari če-tiri pokorena naroda. Vladar Babilona se uspeo sedamdeset koraka po ljestvama i tada se vratio; vladar Medije pedeset i dva koraka i tada sišao; vladar Grčke uspeo se do sto i osamdesete prečke i zatim sišao; ali vladar Edoma se uspinjaše sve više i više, dok se sasvim ne izgubi Jakovu s vida. Ovaj, očajan, povika: »Zar taj neće nikada sići?« Bog ga umiri rekavši mu: »Ne boj se, slugo moj, Ja-kove! Kad bi čak i dospio do najviše prečke i sjeo mi o bok, ipak bih ga ponovo zbacio. Hajde, Jakove, uspni se sam po ljestvama! Jer od tebe bar neće nitko zatražiti da siđeš«. Ali Jakov bijaše pla-šljiv, pa tako osudi Izrael na to da ga pokore četiri kraljevstva ovoga svijeta.6

(g) Pošto je Jakov pomazao svoj spomenik uljem što bijaše na-kapalo s neba, Bog ga nagazi i utjera tako duboko u zemlju da ga sada zovu Kamen temeljac: to jest pupak svijeta, na kojem stoji Salomonov hram.7

1. Postanak 27: 42—46; 28: 1—5. 2. Jubileji 25: 1 i dalje; Gen. Rab. 767; Mid. Sekhel Tov 119; Mid. Ha-

gadol Gen. 437; Sefer Hajašar 96—98. 3. Postanak 28: 10—22. 4. Gen. Rab. 780—782; Berešit Rabbati 118; PRE, gl. 35; Sefer Hajašar

98; Mid. Tehillim 399; B. Hullim 91b; Seder Elijahu Rabba 29; Tan-huma Buber Gen. 181.

5. Tanhuma Buber Lev. 72—73; usp. Ginzberg, LJ, V. 275, 291. 6. Lev. Rab. 292; PRE, gl. 35; Pesiqta diR. Kahana 150b—151a; Mid.

Tehillim 347. 7. PRE, gl. 35; Mid. Tehillim 400.

*

1. Betel, koji je bio kanaansko svetište davno prije židovskog patrijarhalnog razdoblja, leži oko šesnaest kilometara sjeverno od Jeruzalema i oko kilometar i pol istočno od Luza. Ime mu je sa-čuvalo arapsko selo Betin. Arheološki nalazi pokazuju da je to područje bilo gotovo neprekinuto nastanjeno od dvadeset i prvog stoljeća pr. n. e. do prvog stoljeća n. e. Svetost Betela potvrđuje mit, prema kojem je Abraham prinio žrtvu na odlasku u Egipat (vidi 26. a), a tako i na povratku, na jednom mjestu između Betela i Haja (vidi 27. a). U polupovijesnom sudačkom razdoblju tu se nalazio Božji šator sa Zavjetnim kovčegom (Suci 20: 18, 26—27; 21: 2—4). Betel je zadržao vrhovno vjersko značenje sve do vla-davine šaula (1 Sam. 10: 3; 13: 4) i, unatoč izvjesnom opadanju pošto je Salomon podigao Veliki hram u Jeruzalemu, opet je dobio na važnosti kad su Roboam i Jeroboam podijelili njegovo kra-ljevstvo između sebe, i Sjeverno kraljevstvo je izabralo Betel kao svoje glavno svetište (1 Kralj. 12: 29—33).

213

Page 212: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Mit o ljestvama, kojim se utvrđuje Betel kao »Vrata nebeska« koja je Bog otkrio osnivaču izraelskog naroda, koji potvrđuje po-mazivanje čuvenog mjesnog masseba, ili svetog stupa, i posvećuje plaćanje desetine (vidi 27. 5), potječe iz sudačkog razdoblja. Ali verzija koja poistovećuje Betel s gorom Morijom, i Jakovljev ka-meni stup sa stjenovitim vrhuncem na kojem je Salomon podigao svoj Hram, mora prikazati kao kasnije razaranje i skrnavljenje kralja Jošije (628. pr. n. e.) svih »visokih mjesta« posvećenih ka-naanskim boginjama Anat i Ašeri, kao i njegovu reformaciju obre-da u jeruzalemskom Hramu. Tek se tada mjesto Jakovljeva sno-viđenja moglo proizvoljno prenijeti u Jeruzalem iz dobro poznatog svetišta Betela.

3. Božji je blagoslov bez uvjeta, ali Jakov osjeća potrebu da mu prinese žrtvu zahvalnicu: naime posvećeno prebivalište u ka-menom stupu i desetinu svega bogatstva stečenog Božjom milošću. Njegova molba za hranom, odjećom i sigurnošću na putu čini osnovu midraške priče o tome kako ga je opljačkao Elifaz.

4. Prečke po kojima su se anđeli čuvari uspinjali predstavljaju godine vladanja njihovih naroda nad Izraelcima: naime sedamde-set godina babilonskog sužanjstva — od pada prvog (568. pr. n. e.) do završetka drugog Velikog hrama (516. pr. n. e. ili, tačnije, 515. pr. n. e.); zatim pedeset dvije (zapravo, pedeset i osam) godina podložnosti Medij cima, što je završeno Ezrinim vođenjem skupine izgnanika natrag u domovinu za Kirove vladavine (457. pr. n. e.); i sto osamdeset godina helenskog vladanja — od osvajanja Pale-stine sa strane Aleksandra Velikoga (333. pr. n. e.) do ponovnog uspostavljanja nezavisnog židovskog kraljevstva, što su učinili Ma-kabejci (153. pr. n. e.). Edomov neprekinuti uspon (vidi 40. 4 i 41. 3) pokazuje da taj određeni midraš potječe iz razdoblja rimske vlasti nad Palestinom, koja započinje Pompejevim osvajanjem Jeruzalema godine 63. pr. n. e., a traje do perzijskog prodora 614—629. n. e.

5. Grčka riječ baetylos označavala je čunjasti stup, koji se po-vremeno pomazivao uljem, vinom ili krvlju, u kojem je obitavalo neko božanstvo, i za koji se često govorilo da je pao s neba — poput gromnog kamena posvećenog bogu Terminu u Rimu, ili Paladij u Troji. Budući da su Grci personificirali »Betila« kao jednog od sinova boga neba Urana i zemlje-majke Geje; i budući da je, prema Sanhunijatonu, E1 (kojega je Filon iz Biblosa poisto-vetio s Kronom) imao isto porijeklo, vjerojatno je baetylos preu-zet prema feničkom ili židovskom izrazu Bet-El, sa značenjem »Kuća Boga Ela«. Hezihije također bilježi da se kamen podmetnut umjesto naprščeta Zeusa, koji je Uran progutao i kasnije izblju-vao, pokazivao u Delfima i nosio naziv »Betil«; svećenici su ga pomazivali uljem svaki dan i, kako piše Pauzanija, pokrivali ga

214

Page 213: R. Graves - Hebrejski Mitovi

sirovom vunom u svečanim prigodama. Fotije, bizantinski učenjak iz devetog stoljeća, spominje nekoliko »betila« na Libanonskoj gori o kojima su se pričale čudesne priče. Ta se riječ mogla pri-mjenjivati i na ženska božanstva: tako se u zapisima hrama židov-ske kolonije s kraja petog stoljeća pr. n. e. u Elefantini jedna boginja naziva »Anat-betil«.

6. Tvrdnja da su dvanaestorica patrijarha bili bogobojazni ljudi dolazi u potpuno protivurječje s Postankom. Svi su se oni, osim Rubena i naprščeta Benjamina, urotili da ubiju svoga brata Jo-sipa, zatim su ga prodali kao roba i proširili lažnu vijest da ga je usmrtila divlja zvijer. Ruben je učinio rogonju od Jakova i navu-kao na sebe njegovo samrtno prokletstvo (Postanak 35: 22; 49: 4 — vidi 50. a). Sličnom kletvom udareni su Levi i šimun zbog pod-muklog pokolja koji su počinili u šekemu (Postanak 34: 25—31; 49: 5—7 — vidi 49. cL); a Benjaminu je obećano mnogo uspjeha u životu potpuno posvećenom pljački (Postanak 49: 27 — vidi 60. e). Unatoč tome, apokrifni Zavjeti dvanaestorice apostola prikazuju svakog pojedinog od njih kao izvor bogobojaznosti i mudrosti. Isus izgovara riječi iz Zavjeta Josipovog (18: 2) u Mateju 5: 44, a iz Zavjeta Levijevog (13: 5) u Mateju 6: 19.

Page 214: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

Ž E N I D B E J A K O V L J E V E

(a) Nastavivši put u Padan Aram, Jakov ugleda tri stada ovaca gdje počivaju kraj studenca nedaleko od grada. Pastiri kod kojih se raspita odgovoriše mu da poznaju Labana, sina Nahorova — »Gle, upravo dolazi kći njegova Rahela s ovcama!«

»Zašto ne napajate stada?«, upita ih. »Ne možemo dok se ne skupe svi pastiri, da odvale onaj golemi

kamen s otvora studenca.« Kad je Rahela prišla, vodeći Labanovo stado, Jakov sam odvali

kamen i napoji joj ovce — neki kažu da se voda u studencu nato čudesno digla i održala na istoj razini za cijela njegova boravka.1

On se tada otkri Raheli kao bratučed njen, poljubi je i zaplaka. Neki kažu da je zaplakao stoga što je, prije mnogo godina, Eliezer donio bogate darove od Abrahama na isto to mjesto, kad bijaše zaprosio Rebeku za Izaka; ali on, sin njihov, stajaše sada tu kao siromah. Drugi kažu da je to zato što su se pastiri ljubomorno došaptavali između sebe kad je poljubio Rahelu kao njen bra-tučed.2

(&) Rahela pođe kući da najavi Jakovljev dolazak, a Laban po-hita na studenac, zagrli ga i pozva ga u svoj dom. Laban se bijaše ponadao darovima još vrednijim od onih koje je donio Eliezer i, premda je Jakov došao pješke čak bez zamotka, pomisli ne drži li ovaj zlato u pojasu pod odjećom. Kad se zagrliše, Laban ga opipa ali ne nađe pojasa; tada ga poljubi u usta da vidi nema li u njima bisera. Jakov reče otvoreno: »Ujače, na meni nećeš naći skrivena blaga: Donosim ti samo pozdrave, jer na putu ovamo orobi me Elifaz, sin brata mojega blizanca Ezava.«3

(c) Laban pomisli: »Dolazi praznih ruku, i misli da će jesti"! piti za našim stolom punih mjesec dana, a možda i godinu!« On ode ljutito da potraži savjet od svog kumira.

Tako i haranski Aramejci, kad hoće da načine kumira koji izriče proročanstva, ubiju muškića prvenca i stave mu glavu u sala-muru s uljem i mirodijama. Tada vračaju pjevanjem, meću pod jezik oblu pločicu od zlata na kojoj je urezano ime nekog zloduha, uzidaju glavu u zid, zapale svjetiljke, bacaju se ničice i postavljaju pitanja na koja glava odgovara šaptom. Imali su i drugu vrstu

216

Page 215: R. Graves - Hebrejski Mitovi

kućnih idola: načinjenih od zlata i srebra, izrađenih komad po ko-mad u izvjesne izračunate sate, a ovlaštenih od zvijezda da pred-skazuju budućnost — Laban, čuveni zvjezdoznanac posjedovao je takve kumire. Sada se on pokloni pred njima i zapita: »Kako da postupim prema ovom gostu koji se nastanio u mene u kući i jede besplatno kruh?« Oni prošaptaše odgovor: »Pazi da se ne zamjeriš čovjeku čije su zvijezde u tako čudesnom rasporedu! Poradi njega Bog će blagosloviti sve što uradiš u kući ili na poljima«. Laban razmisli: »A što ako ponudim Jakovu da stupi u službu kod mene, a on zatraži visoku nadnicu?« Kućni idoli, pročitavši mu misli, zašaptaše opet: »Plati mu ženom. On će tražiti samo žene. Kad god Jakov zaprijeti da će se vratiti kući, ponudi mu još jednu, i on će ostati«.4

(d) Pošto proteče mjesec dana, Laban upita Jakova: »Koliku nadnicu tražiš?« Jakov odgovori: »Pusti me da ti služim sedam godina za kćer tvoju Rahelu«. Laban uzviknu: »Draže mi je da ti budeš njen muž nego ikoji drugi muškarac na svijetu!« Tako sklopiše nagodbu.5

(e) Neki kažu da isprva Rahela i njena starija blizanka Lea bijahu jednako lijepe. Ali čuvši ljude kako govore: »Rebekini će se blizanci sigurno oženiti Labanovim blizankama; stariji starijom, a mlađi mlađom«, Lea ih zapita: »što se zna o Rebekinu sinu Eza-vu?« Oni odvratiše: »Opak je, a zanat mu je pljačka«. »A što se zna o Jakovu?« Odgovoriše joj: »Pravednik je, koji poslušno čuva očeve ovce«. Lea zarida: »Avaj! Sačuvao me bog od udaje za tog hulju Ezava!« Od neprestana plača izobličiše joj se oči; dok se Rahela, koja je čula samo dobro za Jakova, proljepša još više.6

(/) Jakov, premda je znao da se starije kćeri trebaju udati prije mlađih, pomisli: »Ezav me i onako mrzi jer mu uzeh na prijevaru pravo prvorodstva; a ako nju uzmem mogao bi doći i ubiti me. Ne smijem tražiti doli Rahele«.7

(g) Rahela upozori Jakova: »Ne vjeruj ocu mome varalici!« Ja-kov se pohvali: »Okušat ću svoje lukavstvo protiv njegova«. Upita ga ona: »Je li, dakle, pravednicima slobodno da prevare?« On joj odgovori: »Na prijevaru smiju odvratiti prijevarom. Reci mi, što je otac tvoj naumio?« »Bojim se«, reče Rahela, »da će narediti Lei da legne na moje mjesto u mraku odaje za mladence. To je lako učiniti ovdje na Istoku, gdje muškarci ne uživaju žene svoje ni uz svjetlost sunca ni svjetiljke, čula sam da je to drukčije na grešnom Zapadu«.

»Dogovorimo onda neki znak«, kaza Jakov. »Ja ću prihvatiti onu koja mi prvo dotakne palac na desnom stopalu, zatim desni palac na ruci i na kraju resicu desnog uha.«

»Upamtit ću te znakove«, odgovori Rahela.8

217

Page 216: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(h) Jakov reče Labanu: »Znam da ste vi istočnjaci vrlo vješti da izvrdate. Upamti, dakle, dobro da ću ti služiti sedam godina za Rahelu, tvoju mlađu kćer; a ne za Leu, stariju kćer tvoju izobli-čenih očiju; kao ni za ikoju drugu ženu po imenu Rahelu koju bi mogao dovesti u kuću s tržnice!«

»Mi se dobro razumijemo, nećače«, odgovori Laban.9

(i) Jakov odsluži Labanu sedam godina i one mu se ne učiniše duže od tjedan dana, toliko bijaše duboka ljubav njegova za Ra-helu. Onog dana kad se navrši sedma godina, on dođe Labanu re-kavši: »Hajde, ujače, spremaj pir!« Laban pozva cijeli Padan Aram u svoju kuću, ali te noći posla Leu pod koprenom u odaju za mla-dence, a Jakov ne otkri prijevare do jutra! Jer Rahela, premda je žarko ljubila Jakova, ljubila je i Leu, pa reče u sebi: »Bojim se da će, neupućena u naše tajne znakove, sestra moja doživjeti sramotu. Moram joj zato otkriti znakove«. Tako, kad je Jakov oslovio Leu s »Rahela!« ona mu odgovori: »Evo me« Rahelinim glasom; a za-tim je dodirnula redom palac na njegovu desnom stopalu, palac njegove desne šake i resicu desnog uha.10

(/) U prvo praskozorje Jakov ogorčen predbaci Lei gnjevno: »Varalice, kćeri varaličina!« Lea se osmjehnu i reče: »Nitko ne nauči ništa bez učitelja: čuvši iz tvojih vlastitih usta kako te je moj slijepi ujak Izak zazvao »Ezave!«, i kako si mu ti odgovorio Ezavovim glasom, ja sam upamtila tvoju poduku«. Kasnije Bog udijeli Raheli, kao nagradu za tu ljubav prema sestri, da među njenim potomcima budu Samson, Jošua i kralj šaul.

Jakov predbaci i Labanu: »Sedam godina služio sam za Rahelu — zašto si me prevario? Uzmi natrag kćer svoju Leu i pusti me da odem. Opako je to što si učinio!«

Laban blago odvrati: »Nije naš običaj, a zabranjeno je i u Ne-beskim pločama udati mlađu kćer prije starije. Ne ljuti se, nego učini da i tvoje potomstvo obdrži taj zakon; i zahvali mi što te podučih tim primjerom. I Rahela će biti tvoja čim prođe ovaj pir; a nju da kupiš morat ćeš odraditi još sedam godina«.11

(k) Jakov pristade i Laban, sjećajući se savjeta svog kućnog idola, dade mu još dvije žene pored Lee i Rahele: naime Zilpu, Leinu robinju, i Bilhu, Rahelinu robinju. To su bile rođene kćeri Labanove od inoča; a kasnije ih Jakov obje uze u svoju postelju.12

1. Postanak 29: 1—10; PRE, gl. 36; Gen. Rab. 817; Targum Jer. ad Gen. 28: 22 i 21: 22.

2. Postanak 29: 11—12; Gen. Rab. 811—812. 3. Postanak 29: 12—13; Mid. Hagadol Gen. 460—461. 4. Jalqut Rubeni ad Gen. 29: 15; Tanhuma Vajece 40b; PRE, gl. 36;

Sefer Hajašar 103. 5. Postanak 29: 14—19; Gen. Rab. 813—814.

218

Page 217: R. Graves - Hebrejski Mitovi

6. B. Baba Bathra 123a; Tanhuma Buber Gen. 152, 157; Gen. Rab. 815—816, 821—822.

7. Tanhuma Buber Gen. 153, 157. 8. Gen. Rab. 817—819; Targum Jer. ad Gen. 29: 22; Sefer Hajašar

100—101; B. Megilla 13b; B. Baba Bathra 123a; Mid. Hagadol Gen. 463—464; Azulaj, Hesed le-Abraham II. 6.

9. Gen. Rab. 816. 10. Postanak 29: 20—24; B. Megilla 13b; B. Baba Bathra 123a; Gen.

Rab. 819. 11. Postanak 29: 25—27; Gen. Rab. 814—819; Tanhuma Buber Gen. 153;

B. Sukka 27b; B. Megilla 13b; B. Baba Bathra 123a; Jubileji 28: 4—9.

12. Postanak 29: 28—30; Gen. Rab. 870; PRE, gl. 36; Targum Jer. ad Gen. 29: 24; Berešit Rabbati 119.

1. Samo naklonost prema svom prvencu Ezavu mogla je nave-sti Izaka da ne da Jakovu doličan iznos za kupovinu nevjeste. Ali da se taj nesmiljeni postupak ne bi protumačio kao poricanje udijeljenog blagoslova, upoznaje nas se s Elifazovom pljačkom — koju Jakov, ponešto neuvjerljivo, navodi kao ispriku za to što je došao praznih ruku. Laban je vjerojatno shvatio da ga je Izak, koji je kao Abrahamov nasljednik mogao kupiti Jakovu najskuplju nevjestu u Haranu, otjerao iz kuće, bez pratnje i u nemilosti. Ali neimućni mladići iz arapskih sela još uvijek često služe kod budu-ćeg tasta, umjesto da mu plate nevjestu u novcu; a Jakov im pruža častan presedan.

2. Iz Labanova odgovora na Jakovljevu pritužbu: »U nas nije običaj da se uda mlađa kći prije starije« (Postanak 29: 26) može se zaključiti da moć mjesnih običaja poništava svaki lični postu-pak koji bi im protivurječio. Jakovljevo prihvaćanje tog gledišta dokazano je time što on umjesto odgovora šuti; i tako taj mit potvrđuje »odličnu odredbu« koju je Knjiga jubileja željela učiniti obaveznom za sve Izraelce.

3. Mnogoženstvo je i danas zakonito na Srednjem istoku, kako za Muslimane tako i za Židove, ali ga rijetko susrećemo u praksi. Brak s dvije sestre, premda zabranjen u Levit. 18: 18, sigurno se prihvaćao još u šestom stoljeću pr. n. e., budući da Jeremija (3: 6 i dalje) i Ezekiel (23: 1 i dalje) simbolički govore o Božjem braku sa sestrama Izraelom i Judejom, ili Oholom i Oholibom.

4. U »Istočnjake« koji traže da u odaji mladenaca bude mrak ubrajaju se Haranci, Perzijanci i Medij ci. Jakova su sumnjičili da je nečedan kao Zapadnjaci: poput Abšaloma koji je obležao čitav očev harem pod razapetom prostirkom na oči cijelog naroda izra-elskog (2 Sam. 16: 22).

219

Page 218: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

R O Đ E N J E D V A N A E S T O R I C E R O D O Z A Č E T N I K A

(a) Budući da Jakov omrznu Leu otkad mu je Laban bijaše podmetnuo, Bog joj se sažali i učini da joj se rodi sin. Ona mu nadjenu ime »Ruben« rekavši: »Gospod je vidio moju nevolju i stoga će me sada muž moj ljubiti.« Drugom sinu dade ime »ši-mun«, uz ove riječi: »Gospod je čuo moju molitvu i udijelio mi još jedno dijete«. Trećeg nazva »Levi«, rekavši: »Sad će se moj muž meni prikloniti: tri sam mu sina rodila«, četvrtom sinu nadjenu ime »Juda« kazavši: »Sad odista slavim Gospoda!« Zatim neko vrijeme, na Rahelino traženje, Jakov ne spavaše više s Leom.

Rahela, još uvijek jalova, reče Jakovu: »Daj mi djecu! Inače ću svisnuti!«

On je ljutito, zapita: »Zar sam ja namjesto Boga, koji ti je uskratio plod utrobe?«

Rahela ga zaklinjaše: »Bar se moli nada mnom, kao što se Abra-ham mol jaše nad Sarom«.

On je opet zapita: »Ali bi li ti učinila što Sara učini, i dovela suparnicu u moju postelju?«

»Ako sam jalova poradi ljubomore«, odgovori Rahela, »uzmi ro-binju moju Bilhu i neka se svako dijete koje ona rodi računa kao moje.«

Tako Jakov uze Bilhu u svoju postelju, a kad ona rodi sina, Rahela uzviknu: »Gospodin mi je dosudio pravo i uslišao molbu moju!« Zato nadjenu djetetu ime »Dan«. Bilha rodi i drugog sina i Rahela ga nazva »Naftali« kazavši: »Žestoko sam se borila sa sestrom, ali sam pobijedila!«

Lea, ne želeći da je nadmaše prijaznošću, dopusti Jakovu da se služi Zilpom, njenom robinjom, kao inočom. Kad se Zilpi rodi sin, Lea reče: »Koje li srećel« i nadjenu mu ime »Gad«. I Zilpi se rodi drugi sin, a Lea ga nazva »Ašer« rekavši: »Žene će me zvati bla-ženom!« Poslije toga Jakov spavaše samo s Rahelom, a Lea omrznu na nju duboko. Ali Rahela življaše u vječnom strahu da je ne vrate u Padan Aram kao jalovicu, pa da je tamo ne zatraži bratučed njen Ezav.1

220

Page 219: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(b) Ali jednog dana, u vrijeme žetve pšenice, Lein je sin Ruben pasao Jakovljeva magarca, kad nađe u dnu neke vododerine lju-bavčice (mandragore). To je čarobno korijenje nalik donjim ljud-skim udima; cvijet je ognjene boje i u smiraj dana zrači čudnim zrakama poput munje. Ljubavčice rastu u dolini Baaras koja leži sjeverno od Maherusa u Judeji, a imaju moć ne samo da učine ženu privlačnijom njenom suprugu već i da je izliječe od nerodno-sti. Ljubavčice se žestoko opiru ruci koja ih čupa iz tla, ukoliko se ne poliju krvlju od mjesečnog pranja ili ženskom mokraćom; pa i tada je smrt sigurna onome koji ih se dotakne, ako ih ne drži nogama naniže. Kopači ljubavčica okopaju biljku dok joj samo vršci korijenja ne ostanu u zemlji; tada zavežu pseto uzicom za nju i krenu odatle. Pseto pođe za njima, iščupa biljku i ugine na mjestu, i time se zadovolji mandragorina osvetljivost.2

(c) Ne prepoznavši ljubavčice po njihovu smrdljivu, sabljastu lišću, Ruben bezazleno priveza svog magarca za njih i ode. Ma-gare ubrzo iščupa ljubavčice, koje stravično kriknuše, i sruši se mrtvo. Ruben ih tada donese kući majci svojoj Lei, da joj pokaže što je ubilo životinju; ali Rahela ga presretne i istrgne mu ljubav-čice iz ruku. Ruben zaplaka u sav glas, a Lea dotrča i upita ga što mu je. »Ukrala mi je čovječiće« odgovori on ridajući. »Odmah mu ih vrati!« zapovjedi Lea Raheli. »Ne, ne!« povika ova potresena i kroz plač, »ti čovječići neka budu sinovi moji kad mi Bog ne dade drugih.« Lea povika bijesno: »Zar ti nije dosta što si mi oduzela muža, pa još hoćeš da od mene uzmeš i ljubavčice moga sina?«

Rahela je zaklinjaše: »Daj mi te ljubavčice, a Jakov neka spava s tobom noćas«.

Lea se ne usudi da odbaci tu ponudu i kad ču revan je Jakovlje-va magarca, na kojem se Jakov u sumrak vraćao iz polja, požuri mu u susret. »Treba da dođeš k meni, jer sam te unajmila za lju-bavčice moga sina«, reče mu.

Jakov posluša preko volje, a Lea zatrudnje opet i rodi mu petog sina kome nadjenu ime »Jisakar« rekavši: »Dade mi Bog plaću!« Bog doista nagradi Leino kršenje ženske čednosti time što je tako kupila Jakova — ne zbog požude, nego iz želje da poveća broj plemena izraelskih. On odredi da sinovi Jisakarovi budu nadareni posebnim sposobnostima za predskazivanje vremena i za zvjezdo-znanstvo.

Tada Rahela, sastrugavši i pojevši ljubavčice, konačno zatrudnje i rodi sina. Dade mu ime »Josip« rekavši: »Bog ukloni moju sra-motu. Neka mi Jahve pridoda još jednoga sina!«3

(d) Kasnije Lea rodi i šestog sina, kome nadjenu ime »Zebulun« kazavši: »Bog me obdari dobrim mirazom; Jakov će sada zacijelo prebivati u mom šatoru, jer mu rodih šest sinova!«4

221

Page 220: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(e) Benjamin se rodi niz godina kasnije, dok se Jakov vraćao iz Padan Arama. On bijaše prošao sa svojom sitnom i krupnom stokom i ženama svojim kroz Betel, a pred Efratom Rahelu napa-doše trudovi. Kad poslije cijelog dana, ili još duže, dijete izađe na svijet, uzviknu babica: »Utješi se! Opet imaš sina!« Rahela, izmu-čena trudovima, ispusti dušu prošaptavši: »Da, doista, to je sin moga jada!« Tako mu nadjenu ime »Ben Oni«, ali Jakov ga nazva »Benjamin«, što znači »sin desnice moje«. Tugujući što ne mogaše sahraniti Rahelu u spilji Makpeli, Jakov joj postavi kameni stup nad grobom koji se i danas vidi na putu u Efratu, nedaleko od Rame.5

(/) Svaki od dvanaest patrijarha, osim Josipa, imao je sestru blizanku koju je kasnije uzeo za ženu — Benjamin je imao dvije. Lea je rodila i kćerku Dinu, bez brata blizanca. Jakov bi se bio razveo od Lee, ali mu je ona rodila toliko sinova da ju je na kraju morao priznati prvom od svojih žena.6

(g) Neki kažu da je Rubenovo pleme, da bi sačuvalo uspomenu na njegovo nalaženje mandragora (ljubavčica), uvijek nosilo lik te biljke na plemenskoj zastavi. Drugi, da Rahela nije okusila to korijenje — što bi bilo vračanje — nego ih je dala jednom sveće-niku na pohranu; a Bog ju je nadario s dva sina kao nagradu što je odoljela tako snažnom iskušenju.7

1. Postanak 29: 31—35; 30: 1—13; Gen. Rab. 829—830; Tanhuma Buber Gen. 158; Agadat Berešit 103—105.

2. Postanak 30: 14; Gen. Rab. 837; Jer. Erubin 26c; Jer. šabbat 8b; Žohar Gen. 268, 314; Josip Flavije, Ratovi VII. 6.3.

3. Postanak 30: 14—24; Mid. Agada Gen. 112; Abraham Saba, Seror HaMor, Venecija, 1523, str. 34a; Zavjet Jisakarov gl. 1, 2; Gen. Rab. 841, 1282; B. Nidda 31a; Mid. Leqa Tov Gen. 152; B. Erubin 100b.

4. Postanak 30: 19—20. 5. Postanak 35: 16—20. 6. Postanak 30: 19—21; PRE, gl. 36; B. Baba Bathra 123a; Gen. Rab. 823. 7. Sefer Haqane 32b; Mid. Agada Num. 78; Zavjet Jisakarov gl. 2.

*

1. Postanak pruža pučke etimologije za imena dvanaestorice patrijarha, od kojih je mali dio uvjerljiv. R'uven (Ruben), što se shvaća kao »Gle, sin!«, ne može se tumačiti kao ra'a Vonji, »On pogleda jad moj« (vidi 50. 3). Isto tako, premda je »Dan« ispravno izvedeno od korijena dan, »suditi«, na oba mjesta u Postanku (30: 6 i 49: 16), i mada Raheline riječi »Gospodin mi je dosudio!« (dananni elohim) odgovaraju akadskom šamaš idinanni, »neka mi šamaš sudi!«, i imaju paralela u amorejskim i katabanskim ime-nima — ipak je vjerojatnije da je Dan bio epitet plemenskog bo-žanstva-zaštitnika. »Dina« je ženski oblik od »Dan«.

222

Page 221: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Pleme Efrajimovo dobilo je svoje plemensko ime »pojas plo-dne zemlje« po nizu brežuljaka i brda bogatih vodom, koje su za-posjeli oko 1230. pr. n. e. u toku osvajanja Palestine; a »Benjamin« (»sin moje desnice« ili »sin juga«) je značio da je to pleme zapo-sjelo južni Efrajim. Ali »Ben Oni«, izvorno ime, može se protu-mačiti kao »sinovi Ona« — egipatskog grada koji se spominje u Postanku 41: 45 kao prebivalište Josipova tasta, odakle je Benja-min možda pošao u seobu s dva Rahelina plemena i svećeničkim klanom Levi. Zilpina dva sina, Gad i Ašer, nose imena aramejsko--kanaanskih božanstava. Gad je bio bog dobre sreće, a to značenje ima njegovo ime u hebrejskom, aramejskom, sirijskom i arap-skom, dok se njegov kult proširio i na Palmiru, Feniciju i svu Arabiju. »Ba Gad!«, navodni Lein uzvik pri Gadovu rođenju, shva-tio bi se jednostavno kao »Sretno!« Ašer je amorejski Ašir (vidi 25. 3), muški oblik od »Ašera«, imena božice plodnosti koju su po-štovali na širokom području, a čija su druga imena bila Aterat, Aširat, Aširtu ili Ašratu. »Jisakar« vjerojatno znači »Sakarov čo-vjek«; Sakar ili Sokar je bio egipatski bog Memfisa.

3. Jedan midraški ulomak pronicavo ukazuje na to da se Mojsi-jev zakon o nasljeđu sinova rođenih od dviju istovremenih supru-ga, jedne voljene a jedne omražene (Pon. zak. 21: 15—17), zasniva »a ovom mitu i odbacuje Jakovljev presedan.

»Ako koji čovjek imadne dvije žene: jednu koja mu je draga, a drugu koja mu je mrska, te mu draga i mrska rode sinove, ali prvorođenac bude od one koja mu je mrska, onda, kad dođe dan da podijeli svoju imovinu među svoje sinove, ne smije postupiti prema prvorođencu od drage na štetu sina od mrske, koji je prvenac, nego mora za prvorođenca priznati sina od mrske i njemu dati dvostruk dio od svega što ima.«

Jer Jakov je, u svom blagoslovu pred smrt, dao Josipu, Raheli-nom prvencu, dvostruki dio i prvenstvo nad Rubenom, Leinim prvencem.

4. Tradicionalni red rođenja patrijarha odgovara redu po starje-šinstvu u savezu Leinih i Rahelinih plemena: kasnije nazvanom »Izrael«, iako je »Izrael« isprva zapravo obuhvaćao samo Rahelina plemena. Lea (»Divlja krava«) i Rahela (»Ovca«) su imena božica. Divlja krava je kanaanska božica mjeseca, koja se javlja pod ra-znim imenima; boginji-ovci, materi boga-ovna, vjerojatno su se klanjali pastiri naseljeni u Gošenu. Leinih šest sinova bili su, čini se, Aramejci, iz ranijeg Abrahamova saveza plemena, koji se ni-kada nisu naselili u Egiptu, ali s kojima su se udružila njima srodna Rahelina plemena, nakon povratka iz Gošena pod Jošuom. Zilpini su »sinovi« nesumnjivo bila plemena koja su plaćala danak

223

Page 222: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Leinim plemenima; kao što su ga Bilhini »sinovi« plaćali Raheli-nim (vidi 50. 2). Benjamin nije mogao svojatati za sebe aramejsko porijeklo, iako je po nazivu bio kahelin sin: njegovo je pleme bilo osebujno, čuveno po svojim odličnim objeručnim praćkašima, po okrutnosti u ratu, i po tome što su izraelskom savezu dali prvu kraljevsku kuću. Druga su se izraelska plemena služila lukovima i strijelama, što znači da su ih ratnici plemena Benjamin uvijek u borbi nadmašivali dometom oružja bar za pedeset metara. To što se David borio praćkom protiv Golijata, i što je bio blizak šaulovu dvoru, navodi na zaključak da je pripadao plemenu Be-njamin. Ostali najslavniji praćkari starog svijeta bili su Grci — Ahejci, Akarnanijci i Rodjani, zajedno s Balearcima, koji su se na-lazili u kulturnoj sferi Rodjana. Praćke su došle u Britaniju oko 500. pr. n. e.

Benjaminovi obroci, pet puta veći od obroka njegove braće (Po-stanak 43: 34 — vidi 58. c), vjerojatno ukazuju na činjenicu da po-dručje plemena Benjamin obuhvaća najvažnija kanaanska svetišta: Betel, Jerihon, Ramu, Gilgal, Mispu, Jeruzalem, Gebu, Gibeu i Gibeon. Gibeon je bio hivijski grad, to jest ahejskog porijekla, a vladanje njegovih izaslanika kad su došli Jošui kao molioci (Jošua 9: 3 i dalje) bilo je tipično grčko; a Geba i Gibea, slična imena po tvorbi, često se brkaju s Gibeonom. Pitanje rasnog porijekla ple-mena Benjamin postaje još složenije zbog postojanja jedne etni-čke skupine sjeverno od Palestine, koja se nazivala Bene-jamina a čiji je poglavica imao naslov Dawidum, odakle je možda poteklo ime »David«. Zapisi iz Marija na srednjem Eufratu, iz osamnaestog stoljeća pr. n. e., opisuju ih kao divlje i grabežljivo pleme, što pod-sjeća na značajke plemena Benjamin navedene u Postanku 49: 27. Bez obzira na to kakva je bila veza između ta dva benjaminska plemena, »hebrejske« Benjamine vrlo su spremno primila od Jo-sipa potekla plemena Efrajim i Manaše u svoj savez kao Sinove Rahele, čiji je stup stajao na granici njihovih područja, i možda je izvorno podignut ne kao obična masseba posvećena boginji nji-hovom božanskom pretku, nego i kao spomenik na rađanje tog no-vog saveza. Rahelina smrt može se protumačiti kao prestanak pod-nošenja žrtvenih darova ranoj boginji-ovci, kad su njena tri »sina« usvojila kult Ašere, glavnog božanstva na tom području.

5. Neprestano mijenjanje plemenskih područja zamršuje ovaj predmet. Pleme Juda je kasnije pripojilo i pretopilo u sebe pleme Benjamin, koje se u Jer. 33: 13 spominje kao jedna od Judinih pokrajina. U 1 Sam. 10: 2 i dalje, te u Jer. 31: 15, koji bilježe sta-riju verziju ovog mita, Rahelin se stup postavlja na sjevernu gra-nicu plemena Benjamin, sjeverno od Jeruzalema. Međutim, u objašnjenju sadržanom u Postanku 35: 19, i ponovljenom u Postan-ku 48: 7, Efrata se izjednačuje s Betlehemom, Davidovim rodnim

224

Page 223: R. Graves - Hebrejski Mitovi

mjestom, duboko na području plemena Jude, kako su mu granice opisane u Jošui 15: 5—10, a Rahelin se grob prema tome postavlja južno od Jeruzalema. Današnji takozvani »grob Rahelin« na cesti Jeruzalem—Betlehem bio je poznat još Mateju (2: 16—18), koji izjednačuje Ramu s Betlehemom.

6. To što su svi patrijarsi, osim Josipa, imali blizanku kojom su se oženili, navodi na zaključak o kompromisu u sudačkom razdo-blju između institucija patrijarhata i matrijarhata, te prema tome 0 zajedničkom poštivanju boga i boginje.

7. Rašljast mesnati korijen ljubavčice ili nadliške (Mandragora officinarum), crn izvana, mekan i bijel iznutra, i dug otprilike jednu stopu, podsjeća na ljudsko tijelo s dvije noge; ponekad izra-ste i kratak treći izdanak poput spolovila. Stabljika biljke obrasla je dlačicama; cvijet joj je kupasta oblika i žive tamne ljubičaste boje; bobe, koje dozrijevaju u vrijeme kad se žanje žito, žute su, slatke i tečne, a palestinski Arapi i danas vjeruju da liječe od neplodnosti. Jesenja ljubavčica [nadliška] (Atropa mandragora) unijeta je kasnije u Palestinu. Jedan od ugaritskih tekstova iz Ras Šamre (petnaesto ili šesnaesto stoljeće pr. n. e.), govoreći o jednom kultu plodnosti, počinje ovako: »Zasadi nadliške [ljubavčice] u zemlju...« Ugaritska riječ za nadliške, ddym, razlikuje se samo dijalektalno od biblijskog hebrejskog dud'ym. Te su biljke Ara-mejci nazivali jabruhim, jer su odgonile zle duhove; Arapi sa'adin, jer su bile od pomoći za zdravlje; a Židovi dudaim [ljubavčice], jer su davale ljubav.

8. Još u vrijeme kraljice Elizabete u Engleskoj postojalo je pu-čko vjerovanje da mandragore ispuštaju krikove kad ih čupaju iz zemlje. U Romeu i Juliji Shakespeare piše:

Gdje dusi kriče ko mandragora, Kad s korijenom iz zemlje je iščupaš Te smrtnici polude, čujuć' je...

U svom djelu Historia naturalis Plinije spominje opasnost od toga da se ta biljka grubo iščupa s korijenom, pa preporučuje onima koji je iskapaju da se okrenu licem prema zapadu, s vjetrom u leđa, i da se posluže mačem ocrtavajući tri kruga oko nje. On opi-suje mandragorin sok, koji se istiskuje iz korijena, stabljike ili ploda, kao vrijedno opojno sredstvo kojim se postiže neosjetljivost na bol u toku operacije. Tu primjenu potvrđuju Izodor, Serapion 1 drugi drevni liječnici. Shakespeare ubraja mandragoru među »istočnjačke napitke za uspavljivanje«. Njena antispazmodička svojstva objašnjavaju zašto se za nju vjerovalo da liječi neplodnost — nesvjestan grč mišića kod žene može spriječiti potpuno obav-ljanje spolnog čina. Sporno je da li je Rahela pojela sastrugan

15 Hebrejski mitovi 225

Page 224: R. Graves - Hebrejski Mitovi

korijen ili plod: Zavjet Jisakarov je u prilog ploda. Njena potresna molba za korijenjem, kao za »čovječićima«, jedinim sinovima koje će ikada imati, podsjeća na stari teutonski običaj, prema kome su se od korijena pravili proročanski likovi zvani »Zlatni čovječuljci« ili »čovječuljci od vješala«. Proročanska moć mandragore dovo-dila se u vezu s buncanjem izazvanim njom kao opojnim sred-stvom.

9. Jedan midraš iz srednjeg vijeka pronalazi izmišljena imena i rodoslovlja za sve žene patrijarha. Uz izuzetak Šimuna i Jude koji su se, prema Postanku, oženili Kanaankama, i Josipa, koji se oženio Asenatom, kćerkom egipatskog svećenika (vidi 56. e), za patrijarhe se tu kaže da su dolično uzeli za žene sestrične Ara-mejke.

Page 225: R. Graves - Hebrejski Mitovi

37

P O V R A T A K J A K O V L J E V U K A N A A N

(a) Josip se rodio potkraj sedmogodišnjeg služenja oca njegova za Rahelu; a u isti dan kad se to zbilo, Rebeka je napokon poručila Jakovu po svojoj staroj dadilji Debori da se vrati. Ali kad je Jakov saopćio Labanu da je njihova nagodba istekla, Laban ga je nago-varao da ostane, obećavajući mu plaću koju bi god, razumno odmjerivši, zatražio. Jakov odgovori: »Raduje me da cijeniš moju službu. Umnoživši silno stoku tvoju, sitnu i krupnu, Gospod te je odista blagoslovio poradi mene; ali vrijeme je da se sada i ja obogatim«.

»Koliko da ti platim?« — zapita Laban. On mu odgovori: »Daj da prođem danas kroz tvoje stado i od

njega izlučim svaku garavu ovcu i svaku šarenu ili napruganu kozu.«

Laban pristade, a Jakov, predavši svojim sinovima na čuvanje ono nekoliko grla koja već bijahu tako označena, pasao je i dalje Labanova stada, na tri dana puta od svog blaga. Ali kada dođe vrijeme parenja, on oguli zelene mladice topole, badema i platane izrezavši na njima pruge tako da se vidio bijelj, i postavi ih u korita iz kojih se napajahu Labanove ovce i koze. Sve one koje se obređiše gledajući u te prutove donijet će mu, znao je, prugastu ili šarenu jagnjad i jarad. Uz to se Jakov pobrinu i da meće pru-tove samo kad se napajahu jača grla, a da ih uklanja s očiju sla-bije stoke. Ubrzo u njegovim stadima bijahu samo snažna grla, mnoštvo kojih on zamijeni za robove, deve i magarce.1

(b) Jakov primijeti da mu Laban više ne vjeruje, i ču šurjake svoje Beora, Aliba i Morasa kako mrmljaju: »Od posjeda oca na-šega stječe on sve to bogatstvo!« Kada se Bog sam prikaza Jakovu i zapovjedi mu: »Vrati se u zemlju svojih otaca, i ja ću biti s to-bom«, on pozva Rahelu i Leu i kaza im: »Otac vaš Laban ne može zanijekati da sam ga vjerno služio, a ipak mi više ne vjeruje. Mi-jenjao mi je plaću bar deset puta, odredivši najprije da mi pri-padnu šarena i prugasta grla, zatim bijela i crna bez mrlja i pruga; pa opet šarena i prugasta, i ponovo bijela i crna. Ali Bog je zaci-jelo uz mene, jer se stada uvijek mlade onako kako mi vaš otac odredi za plaću. Bog mi se javio u snu i opomenuo me da se vra-

15* 227

Page 226: R. Graves - Hebrejski Mitovi

tim svome domu«. Rahela i Lea mu odgovoriše: »Doista, otac naš Laban drži nas kao tuđinke sada kad pripadamo tebi, i kivan je na bogatstvo naše, mada će sve što mu Bog oduzima i poklanja tebi baštiniti unuci njegovi. Dužnost je tvoja da učiniš kako ti zapovijeda Bog!«2

(c) Laban bijaše otišao da striže ovce, a Jakov bez oproštaja posadi žene svoje i djecu svoju na deve, natovari blago svoje na magarce i potjera svoju stoku preko Eufrata prema Kanaanu.

Laban doču za to istom treći dan. Tada se on i rođaci njegovi uputiše u potjeru, i poslije sedam dana hoda sustigoše Jakova u gori Gileadu. »Ti odvede kćeri moje kao da bi bile ratni plijen!« povika on. »Zašto si potajno pobjegao, u bludnju me zaveo i nisi me obavijestio? Otpratio bih te s veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire. Nisi mi dao ni da izljubim svoje kćeri i svoju unučad! U mojoj je ruci da s tobom loše postupim. Ali Bog tvoga oca noćas mi reče: 'Pazi da protiv Jakova ne poduzimaš ništa, ni dobro ni zlo.' Sada dobro, otišao si jer si čeznuo za očinskim domom; ali zašto si mi kumire pokrao?«

Jakov odgovori Labanu: »Otiđoh bez glasa da ne spriječiš kćeri svoje da pođu sa mnom. A o kumiru tvome ništa ne znam. Ako li ga je ukrao netko od mojih ljudi, doista je zaslužio smrt! Hajde, pretraži sve što nosim pred našim rođacima i uzmi sve što je tvoje«.

Laban najprije pretraži Jakovljev šator, zatim Lein pa Bilhin i Zilpin, ali uzalud. Kad uđe u Rahelin šator, ona mu reče: »Oprosti mi, oče, što ne ustajem da te pozdravim; snašla me boljka kao i svakog mjeseca«.

Laban pažljivo pretraži šator, ali opet ne nađe ništa. Ona bijaše skrila njegova kumira u bisage i sjela na njih.3

(đ) Jakov predbaci Labanu: »što si našao ukradeno, gospodaru? Donesi to amo! Stavi to pred naše rođake! Oni neka prosude tko od nas dvojice ima pravo! U dvadeset godina jesam li ijednom pu-stio da ovce tvoje ili koze pometnu? Zaklah li i pojedoh i jednog ovna tvoga. Kad god bi divlje zvijeri ili otimači nanijeli štetu sta-dima, tko je nadoknađivao ako ne ja sam? Obdan me ubijala žega, a obnoć mraz. San je bježao od mojih očiju, četrnaest godina slu-žih za dvije kćeri tvoje, a još šest za stoku tvoju, jer si mi mije-njao zaradu deset puta. Da sa mnom nije bio Bog moga oca, Bog Abrahamov, otpravio bi me praznih ruku. Ali je Bog gledao moju nevolju i trud mojih ruku, te je sinoć dosudio.«

Laban odgovori: »Djecu su tvoju rodile kćeri moje, stoka se tvoja izlegla od moje, i sve što posjeduješ bijaše nekoć moje! Pa kako da učinim nažao vlastitom mesu i krvi svojoj? Hajde da ti i ja napravimo ugovor, tako da bude svjedok između mene i tebe.«

Jakov pristade. On uze kamen i podiže ga kao stup, a Labanovi rođaci naniješe kamenja na mogilu zasvjedočen ja među njim i Ja-

228

Page 227: R. Graves - Hebrejski Mitovi

kovom — na mjestu koje Aramejci sada zovu Jegar sahaduta, a Židovi Gal-ed ili Gilead. Kraj se taj naziva Mispa, jer je Laban rekao: »Neka Bog djeda mojega Nahora i tvojega djeda Abrahama, brata njegova, straži nad djelima našim sada kad više ne živimo u istoj zemlji! Ako bi zlo postupao s kćerima mojim, uzevši druge žene uz njih tamo gdje samo Bog vidi njihov jad, On će ti zacijelo suditi. Uz to, neka ovaj stup i mogila označavaju granicu među tvojom zemljom i mojom; ni ja ni ti ne smijemo voditi naoružane ljude preko nje!«

Jakov se zakle, potvrdivši zakletvu žrtvama. Labanovi ljudi i nje-govi jedoše zajedno u miru; a drugog jutra rano izljubi Laban kćeri svoje i unuke na oproštaju i odjaha svojoj kući. Moć toga mjesta bijaše tolika da se nijedan Aramejac ili Izraelac kasnije nije usudio da povrijedi granicu, sve dok kralj David, razgnjevivši se na Hadadezara, kralja aramskog, nije slomio stup, rasturio ka-menu mogilu i oteo Hadadezara njegovo kraljevstvo.4

(e) Rahela je ukrala Labanova kumira ne samo zato da ga spri-ječi u tome da otkrije Labanu Jakovljev bijeg, nego i da ukloni kumira iz očeva doma. Ali, Jakovljeva kletva na nepoznatog kra-dljivca ubrzo je uzrokovala njenu smrt u porodu; jer Rahela je lagala rekavši Labanu da još ima mjesečna pranja. Kažu još da je Laban, kad je ostrigao ovce i vratio se u Padan Aram, zatekao gradski studenac, koji je bio pun do vrha otkad je Rahela dala piti Jakovu, potpuno prazan i suh — i ta ga je nevolja upozorila na Jakovljev bijeg.5

(/) Laban tada posla sina svog Beora, bratučeda Abihorefa i desetoricu drugih do Gore seirske, da upozore Ezava na to da Jakov dolazi. Ezav mu požuri u susret pun želje za osvetom, pred-vodeći sluge svoje i odred saveznika Hori jaca. Ali Labanovi gla-snici navratiše u Rebeke na putu natrag u Padan Aram, i kad je obavijestiše o tome, ona smjesta posla sedamdeset i dva naoru-žana Izakova sluge da budu Jakovu na pomoć. »Ali«, reče im ona, »zamolite sina mojega da iskaže Ezavu najpokorniju poniznost, da ga udobrovolji bogatim darovima i da mu istinito odgovori na sva pitanja.«6

1. Postanak 30: 25—43; Sefer Hajašar 101—102. 2. Postanak 31: 1—16; Sefer Hajašar 99. 3. Postanak 31: 17—35. 4. Postanak 31: 36—54; 32: 1; PRE, gl. 36. 5. Tanhuma Wajece 40b; PRE, gl. 36; Sefer Hajašar 103; Gen. Rab. 863;

Targum Jer. ad Gen. 31: 21—22. 6. Sefer Hajašar 105—106.

229

Page 228: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Dva junaka iz grčke mitologije, Autolik arhilopov i njegov suparnik u prijevarnosti, Sizif Korinćanin, javljaju se ovdje u liku Jakova i Labana. Hermo, bog lopova, pastira i govornika, nadario je Autolika moću da preobrazi ukradene životinje iz rogatih u bezroge, iz bijelih u crne, i obratno. Sizif je primijetio da mu se stada neprestano smanjuju, dok stada njegova susjeda Autolika rastu. Jednog dana on ureza početna slova svog imena na kopita svoje stoke. Kad ga je te noći Autolik ponovo pokrao, Sizif sa skupinom svojih rođaka otkri da je ukradena stoka dovedena u Autolikovo dvorište. Ostavivši rođake da iznenade lopova, on žurno obiđe kuću, ušulja se kroz ulazna vrata i obleža Autolikovu kćer, koja od toga rodi slavnog pustolova Odiseja. Autolik je također ukrao konje i od kralja Ifita Eubejskog, promijenio im izgled i prodao ih Heraklu kao da ih je sam uzgojio. Ifit je, idući po konj-skom tragu, došao do Tirinta, gdje je optužio Herakla za krađu, a kad mu nije uspjelo prepoznati ukradene životinje, Heraklo ga baci s gradskih zidina. To je dovelo Herakla u sukob s Apolonom, ali ih Zeus prisili da se pomire.

Sizif i Autolik su, poput Jakova i Labana, suprotstavili lukavstvo lukavstvu. Uz to je Jakovu pomogao Bog, kao Hermo Autoliku, i poput njega umro je u dubokoj starosti i bogat. Oba mita kao da su potekla iz istog drevnog izvora; sličnosti su im brojnije od razlika, a Sizif se može usporediti s Abrahamom u drugom mitu (vidi 39. 1). U Postanku se ipak Jakovljeva prijevara opravdava kao izazvana Labanovom škrtošću. Uz to, on ne krade odrasla grla već samo udešava tako da se jagnjad i jarići rađaju u povoljnim bojama za njega; dok Rahela, koja doista krade, navlači na sebe smrtnu kaznu koju nesvjesno izriče njezin suprug koji je voli.

2. Izraz »terafim« označava ovdje jednog kućnog idola (kumira), nešto manjeg od onoga kojeg je šaulova kći Mikala metnula u svoju postelju da posluži kao donja polovica lutke, da zavara Da-vidove progonitelje — dok je za gornju polovicu upotrijebila po-krivalo od kostrijeti (1 Sam. 19: 13 i dalje). Budući da se Labanov kućni idol mogao sakriti u potkovast podmetač preko devine grbe, na koji se meće tovar ili nosiljka za ljude, on nije mogao biti mnogo duži od dvije stope.

Ni Raheli ni Mikali ne predbacuje se zato što se obraćaju kuć-nom duhu za savjet (vidi 44. 6). Jednako tako ne predbacuje se ni Sinovima Danovim koji su ukrali velikosvećenički naprsnik i kućnog idola iz kuće Mikajeha Efrajimca, da osnuju novo svetište u Lajišu, odvevši istovremeno i mladog svećenika levi ta koji se bri-nuo za naprsnik i idola (Suci gl. 17 il8). Naprotiv, Mikajehova je

230

Page 229: R. Graves - Hebrejski Mitovi

majka bogobojazno dala da se taj idol izlije iz srebra posvećenog Bogu izraelskom (Suci 17: 3—5); a Mikajeh je, nagovorivši levita da služi kao njegov kućni svećenik, zadovoljno uzviknuo: »Sad znam da će mi Jahve učiniti dobro kad imam levita za svećenika!« (Suci 17: 13).

Kako se na Rahelinu krađu u Postanku gleda samo kao na do-kaz da je prema Labanu osjećala jednaku srdžbu kao i njen su-prug, taj događaj sigurno pripada sudačkom razdoblju. Vjerojatno je htjela načiniti svetište na aramejski način. Laban je morao po-štovati njenu ispriku: zgražanje od dodira sa ženom koja men-struira, ili s bilo čime čega se ona dotakla, još je uvijek snažno na Srednjem istoku; a vjeruje se da se muškarac koji prođe iz-među dvije takve žene može lako srušiti mrtav. Izbjegavanje te opasnosti doprinosi održavanju stroge odvojenosti među muškar-cima i ženama u sinagogama i džamijama, premda je ta odvoje-nost izvorno uvedena sa ciljem da se obredni skupovi ne bi pretvo-rili u orgijanja (M. Sukka V. 2 i usporedni izvori).

3. Zbor rođaka je uobičajeni oblik suda među Arapima noma-dima: njihov broj, i javno značenje koje se daje sporu, osiguravaju da će obje strane prihvatiti presudu.

4. Laban predstavlja mezopotamijske Aramejce, a granični stup i kamena mogila dokazuju da se mezopotamijska vlast nekoć pro-stirala na jug sve do Gileada. Ali u ranim danima židovskog kra-ljevstva država koja je ugrožavala Izraelce s te strane nije bila Mezopotamija već Sirija — poznata i pod imenom Aram, iako se ponekad razlikovala od Mezopotamije, Aram-Naharajim, tako da se nazivala Aram-Dameseq, »Aram Damaščanski«. Laban je tako shva-ćen kao predstavnik Aram-Dameseqa, a sukob između njega i Izra-ela protumačen je u tom smislu. Kad se, nakon smrti Davidova sina Salomona, Sirija oslobodila od židovske vrhovne vlasti, te su dvije zemlje živjele u miru — to se stanje odražava u gozbi na Gileadu — u okviru ugovora o prijateljstvu (1 Kralj. 15: 18—20), sve dok Ben-Hadad, kralj koji je stolovao u Damasku, nije potu-kao Ahaba, kralja izraelskog, godine 855. pr. n. e.

5. Granične mogile kamenja, koje se sastoje od pet-šest ovećih kamenova naslaganih jedan na drugi, i sada se u Izraelu i Jordanu upotrebljavaju kao poljski međaši, a poštovanje koje im se uka-zuje zasniva se na Mojsijevoj kletvi protiv onoga tko ih makne (Pon. zak. 27: 17).

Izvođenje imena Gilead od Gal-ed predstavlja pučku etimolo-giju; Gitead predstavlja arapsko dzaVad, što znači »jak ili tvrd«, a pojavljuje se u nekoliko mjesnih naziva iz tog područja, kao na primjer Džebel Džal'ad, Khirbet Džal'ad i Khirbet DžaTud.

231

Page 230: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

JAKOV N A P E N U E L U

(a) Jakov pregazi Jordan, a sutradan naveče sretne ga toliko mnoštvo anđela Božjih pored rijeke Jaboka da on povika: »Eto dva tabora: Božji i moj!« Zato se grad koji kasnije podigoše tamo prozva Mahanajim.

On posla poruku Ezavu na Gori seirskoj: »Gospodaru mojemu Ezavu pozdrav od sluge njegova Jakova, koji proživje ovih dva-deset godina u Padan Aramu i sada je bogat devama, volovima, magarcima, sitnom stokom, slugama i sluškinjama. Bogatstvo to on spominje da bi našao milost u očima tvojim«. Glasnici se žurno vratiše k Jakovu i javiše da se Ezav već uputio prema Jaboku predvodeći četiri stotine momaka. Ustravljen, Jakov razdijeli ljude što ih je imao sa sobom u dva tabora, s polovicom sitne i krupne stoke i žena u svakom od njih. »Ako Ezav opljačka jedan tabor«, pomisli, »drugi bi mogao umaći.« Tada se pomoli Bogu za spas.

Jakov pripravi darove da ih pošalje Ezavu: stado od dvjesta koza i dvadeset jaraca; drugo stado od dvjesta ovaca i dvadeset ovnova; stado od trideset deva dojilica s mladima njihovim; četr-deset krava i deset bikova; dvadeset magarica s deset magaradi. Svojim pastirima zapovjedi da pretjeraju preko Jaboka stado po stado, razmaknuvši ih na strelomet. A Ezavu, kad ih upita, da kažu: »Ova je stoka dar koji Jakov šalje svome gospodaru Ezavu. A sluga tvoj Jakov i sam je za nama.«

Pastiri ga poslušaše, a Ezav ih lijepo primi; ali Jakov ostade na svojoj obali poslavši sve svoje ukućane preko gaza.1

(b) Jakova, koji ostade sam, napade netko nevidljiv ali prisu-tan, boreći se s njim do zore, tako da se Jakovu skvrči tetiva u stegnu i otada hramaše cijelog života. Na kraju Jakovljev protiv-nik povika: »Pusti me, jer zora sviće!« Jakov odvrati: »Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!« — »Kako ti je ime?« upita ga pro-tivnik, a kad mu Jakov kaza, odvrati: »Više se nećeš zvati Jakov, nego 'Izrael', jer si se hrabro borio s Bogom i ljudima, i nadvla-dao si«. Jakov tada zapita: »Reci mi svoje ime!«, ali nato mu ovaj reče: »Zašto pitaš? Nije li dosta što te blagoslivljem?« Jakov po-vika: »Vidjeh lice Božje, a ipak ostadoh na životu!« Tako se to mjesto prozva »Penuel«; a poradi povrede Jakovljeva kuka sinovi

232

Page 231: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Izraelovi sve do dana današnjega ne jedu bedrenu tetivu ni od koje životinje.2

(c) Neki kažu da je Bog uzeo lik pastira, ili razbojničkog vođe, koji prevede Jakovljeva stada preko riječnog gaza, kao uzvrat na pomoć pri prevođenju vlastite stoke; i da se poslije toga, kad se vratiše da pogledaju nije li možda neko grlo ostalo na drugoj strani, On započe nositi s Jakovom. Drugi govore da Jakovljev protivnik nije bio Bog već Samael, nebeski čuvar Edoma, koji htjede da usmrti Jakova; i da se čete nebeske bijahu pripravile da slete na zemlju ako ih pozovu. Ali Bog reče: »Sluzi mojemu Jakovu ne treba pomoći; njega štiti krepost njegova!«3

(d) Drugi opet kažu da Jakovljev protivnik bijaše Mihael i da je Jakov, kad je ovaj uzviknuo: »Pusti me, jer sviće zora!«, sam povikao: »Jesi li, dakle, lopov ili kockar kad se plašiš zore?« Na to Mihael odgovori: »Ne, ali u zoru mi anđeli moramo veličati Boga u hvalospjevima«. Primijetivši da Jakov hramlje, Bog zapita Mihaela: »Što učini sinu mojemu prvorođenome?« Mihael odvrati: »Skvrčih mu jednu tetivu u tvoju čast«. Bog nato kaza: »Dobro je. Odsada i do vijeka vjekova čuvat ćeš Izraela i potomke nje-gove! Jer najviši među anđelima treba da čuva najvišeg među ljudima; oganj treba da čuva oganj, a glava glavu!«4

(e) Drugi opet kažu da se Mihael borio s Jakovom zato što ovaj nije platio desetinu, na koju se bijaše zakleo u Betelu dva-deset godina prije toga; i da je u jutro nakon toga Jakov pokaj-nički prinio na stotine žrtava, posvetivši i sina svoga Levija za Božjeg svećenika i ubirača desetine.5

1. Postanak 32: 2—24. Postanak 32: 25—33.

3. Gen. Rab. 910; Jalqut Reubeni ad Gen. 32: 25. 4. Jalqut Gen. 132; PRE, gl. 37. 5. PRE, gl. 37.

*

1. Mahanajim (»Dva tabora«), čije se ime ovdje objašnjava na dva izmjenična načina, nalazio se na obalama rijeke Jabok, dese-tak kilometara istočno od Jordana, i postao je jednom od dva-naest Salomonovih prijestolnica.

2. Svaka faza Jakovljevih lutanja prožeta je mitskim znače-njem. On osniva naselja Betel, Mispa, Mahanajim, Penuel, Sukot — koja sva dobivaju ime po nekom njegovom činu ili izreci — premda nam kroničar ne spominje da se Jabok tako zvao, jer se tu Jakov »borio« (jeaveq) s Bogom. Kasniji komentatori prika-zuju Jakova kao svjesnog dalekosežnih posljedica svih svojih

233

Page 232: R. Graves - Hebrejski Mitovi

djela i riječi. Tako je njegovo naređenje pastirima: »Držite raz-mak među stadima!« (Postanak 32: 17) shvaćeno kao savjet nje-govim potomcima da uvijek ostave pričuvu da im se nađe pri ruci u slučaju potrebe; a tvrdi se da se Jakov ovako pomolio: »Gospode, kad se nesreće sruše na djecu Tvoju, ostavi razmak među njima kao što ja učinih!«

3. Jakov govori u prvom licu jednine kad spominje svoj rod (Postanak 32: 12; 34: 30—31), a nakon što je novo ime prihvaćeno (43: 6; 45: 28) njegovo poistovećenje s Izraelcima postaje sve izra-zitije (46: 1—4). Bog mu kaže: »Ne boj se ići u Egipat, jer ću te tamo učiniti narodom velikim... i sam ću te vratiti ovamo!« A u Postanku 48: 20 Jakov sam upotrebljava izraz »Izrael« umjesto »Sinovi Izraelovi«.

4. Vrlo različita midraška gledanja na to rvanje Jakova s »nekim« u kome on kasnije prepoznaje Boga uzrokovana su sva bogobojaznom zbunjenošću. Bog, vrhunaravni Bog kasnijeg ju-daizma, ne bi se nikada mogao poniziti rvanjem s nekim smrtni-kom i zatim moliti tog smrtnika da ga pusti. Bilo kako bilo, ako je On toliko volio Jakova, a ovaj ga je tako potpuno volio sa svoje strane, zašto su se uopće morali boriti? A ako je Jakovljev protivnik bio anđeo, treba li u njemu vidjeti Gabriela ili Mihaela, ili prije palog anđela Samaela? Unatoč tome, shvaćanje da se bo-gobojazan čovjek može boriti protiv Boga u molitvi, i prisiliti ga da mu dade blagoslov, bilo je teološki dopustivo; Rahela se već ranije poslužila metaforom rvanja kad je od Njega dobila posinka »Naftalija«.

5. Da bismo unijeli povijesnu logičnost u taj mit, treba da postavimo slijedeća pitanja: Kojom se prilikom plemenski junak upušta u rvanje? Kojom prilikom on mijenja ime? Kakva je bila priroda Jakovljeve povrede na kuku? Kakvo je bilo njeno čarobno djelovanje? Kakva je veza između toga i zabrane da se jede meso oko bedrene tetive? Zašto je ta anegdota umetnuta u mit o Ja-kovljevu ponovnom susretu s Ezavom? A kako je, čini se, povi-jesno prihvaćeno da je »Izrael« isprva obuhvaćao samo Rahelina plemena, kakva je tu Rahelina uloga?

6. Odgovori su možda ovo: Plemenski junak mijenja ime kad počini ubojstvo, pobjegne iz svog zavičaja i prime ga u drugo pleme — ali to se ne odnosi na Jakova — ili kad se uspne na prijestol, odnosno zauzme neku novu zemlju. Ovo je posljednje, čini se, bilo razlog zbog kojeg je Abraham promijenio ime (vidi 31. 3). Jakovljev prijelaz preko Jaboka označavao je važnu pro-mjenu u njegovu položaju: dotada je bio najmljeni sluga kod Labana, svog tasta; sada postaje nezavisan poglavica, spreman da uđe u zemlju svog plemena i uzme je, osiguran očevim blagoslo-vom i božanskim obećanjem.

234

Page 233: R. Graves - Hebrejski Mitovi

7. Arapski leksikografi tumače da je šepavost koju uzrokuje povreda tetive u kuku takve prirode da onaj kome se to dogodi mora hodati na prstima. Takvo je iščašenje kuka često među rvačima, a prvi ga je opisao Harpokrat. Iskakanje bedrene kosti iz kuka produžuje nogu, povećava zategnutost bedrenih tetiva i izaziva grč mišića — što ima za posljedicu gegav, upadljiv hod uz petu stalno odignutu od tla, poput onoga što ga je Homer pripi-sivao bogu Hefestu. Vjerovanje da dodir sa zlodusima izaziva raskliman hod, kao iščašen, postoji kod Arapa: možda kao sje-ćanje na hromi ples vjernika koji su mislili da je na njih sišao duh božji, poput Baalovih proroka s gore Karmel ( i Kralj. 18: 26). Bet Hogla, nedaleko od Jerihona, dobio je možda svoje ime zbog tog razloga, jer hadzala na arapskom znači šepati ili poska-kivati, a sv. Jeronim i Euzebije oba nazivaju Bet Hoglu »mjesto gdje se pleše u krug«. Stanovnici Tira izvodili su te hrome plesove u čast Herkula Melkarta. Moguće je stoga da penuelski mit izvor-no objašnjava obred popraćen šepanjem, kojim se slavio Jakov-ljev slavodobitni ulazak u Kanaan poslije borbe sa suparnikom.

8. Objašnjenje imena Izrael u Postanku 32: 29 predstavlja pu-čku etimologiju. U teoforičnim nazivima element koji sadrži ime božanstva je subjekt, ne objekt. Izrael stoga znači »E1 se bori«, a ne »On se borio s Elom«; jednako kao što izvorni oblik imena Jakov, Ja'qobel, znači »E1 štiti« (vidi 38. 6), i jednako kao što izvorno značenje imena Jerobaal nije bilo »On se bori protiv Baala«, nego »Baal se bori«. Svrha imena poput ovih bila je do-bivanje Božje pomoći za one koji su ih nosili. Izrael je tako zna-čio »E1 se bori protiv mojih neprijatelja«.

9. Glavni neprijatelj s kojim se Jakov trebao suočiti pregazivši rijeku Jabok bio je njegov brat blizanac Ezav, pred čijim je gnje-vom pobjegao dvadeset godina prije toga. Dapače, jedan midraš prikazuje Ezava kao Jakovljeva nepoznatog protivnika iz Penuela, zasnivajući to na činjenici da je Jakov usporedio Ezavovo lice s Božjim (Postanak 33: 10). Midraška tvrdnja da se Rahela bojala udaje za Ezava (vidi 45. a) nagoviješta još jedan razlog sukoba među braćom: suparništvo oko ljepotice koje je već uzrokovalo, prema jednoj verziji, prvu bratoubilačku borbu između Kaj ina i Abela (vidi 16. d). Ali možda se tu radilo o nečem dubljem no što je ljubav prema smrtnoj ženi. Ako ime Rahela predstavlja ple-mena koja će poteći od Rahele, onda je borba među blizancima mitski sukob za prevlast nad plemenskim područjima. Jakov je osvojio i učvrstio pobjedu bogatim darovima iskupljenja Ezavu, koji se nato povukao iz tih krajeva i povukao na Seir (Postanak 36: 6—8).

10. Život Mojsija, jedinog drugog izraelskog junaka s kojim se Bog rvao, kako ga opisuje Izlazak, začuđuje svojom sličnošću s Jakovljevim životom. Moj sije bježi iz Egipta u nemilosti i služi

235

Page 234: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Jitra Midjana kao pastir za ruku njegove kćerke Sipore, prema kojoj se ponio uljudno na studencu. Kad se vraća kući sa ženom i sinovima, nakon što mu se Bog prikazao u ognjenom priviđenju, iznenada ga napada neko vrhunaravno biće. Sipora ga nato obre-zuje — a obrezivanje je, kako se vidi iz konteksta, dio obreda vjenčanja — i on kasnije vlada nad savezom midjanskih i izrael-skih plemena.

11. Ipak, borbe u noćnim morama koje izaziva nemirna savjest pružaju prilično običnu metaforu za borbu s Bogom koji, prema Hošei 13: 7, postaje grešnicima »kao lav, kao leopard što na putu vreba«. A niti se Božja ruka mogla lako razlikovati od Sotonine. Tako je u jednoj verziji (2 Sam. 24: 1) Bog poslao kugu kao ka-znu za Davidov grijeh, a u drugoj Sotona (1 Ljet. 21: 1), što opravdava midraš koji u Jakovljevu protivniku prepoznaje Sa-maela. Odbijanje tog protivnika da otkrije svoje ime ne čini ga nužno Bogom, premda Bog kasnije odbija da otkrije svoje ime Mojsiju (Izlazak 3: 14), ili Manoahu, Samuelovu ocu (Suci 13: 17—18); jer sva su božanstva vrlo nerado otkrivala svoja imena, da ne bi poslužila u neispravne svrhe — što je izvorno značenje »blasfemije«. Vještice i čarobnjaci na čitavom istočnom Sredo-zemlju služili su se dugim nizovima božanskih imena da pojačaju svoja vraćanja. Rimljani su običavali otkrivati imena neprijatelj-skih bogova podmićivanjem i mukama, namamijujući zatim te bogove da napuste svoje gradove: tehnika koja se nazivala elicio. Isus, izgoneći đavla iz luđaka u Gerasi, pita ga najprije kako se zove (Marko 5: 9).

12. Bedrene su kosti bile u Grčkoj posvećene bogovima, kao i u Palestini, a kod Židova predstavljale su dio koji se ostavljao kralju (1 Sam. 9: 24). Jedan običaj srednjeafričkog plemena Ba-giušu — kako ga opisuje Mgr. Teerhorst, rimokatolički misionar — potvrđuje antropološko pravilo: »Nema zabrane bez određene olakšice«. Pripadnici spomenutog plemena, mada inače nisu lju-dožderi, jedu mesom pokrivene bedrene kosti svog mrtvog po-glavice, ili neprijateljskog poglavice poginulog u boju, da naslijede njegovu hrabrost; a sve druge dijelove tijela ostavljaju nedirnute. Ne može se dokazati da je takav običaj vladao i u biblijskom Kanaanu, ali Samuelovo komadanje svetog kralja Agaga »pred Gospodinom« neki učenjaci tumače kao totemističku ljudsku žrtvu sjedinjavanja sličnu arapskoj naqi'a.

236

Page 235: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

P O M I R E N J E JAKOVA I E Z A V A

(a) Jakov vidje Ezava gdje se primiče s četiri stotine ljudi. On razdijeli ukućane svoje na dva tabora: Bilha, Zilpa i njihova djeca bijahu u prednjem taboru; Rahela i Lea sa svojom djecom u dru-gom. Ali Jakov nađe hrabrosti da iziđe pred njih sve i pokloni se sedam puta do zemlje približavajući se Ezavu.

Ezav potrča u susret bratu, zagrli ga i poljubi, a obojicu obliše suze radosnice. Tada zapita: »Tko su ovi s tobom?« Jakov odgo-vori: »Djeca kojom je Bog obdario svoga slugu; a ovo su, Gospo-dine, njihove matere«. Svi pristupiše jedno za drugim i nakloniše se duboko Ezavu koji upita: »A ona stada s goničima, brate, jesu li to zaista tvoj dar meni?« Jakov odvrati: »Ufam se da će se svi-djeti Gospodinu mojemu«. Ezav mu ljubazno zahvali, ali kaza: »Ne, brate, u mene je već više no dovoljno stoke koliko meni treba. Zadrži što je tvoje!« Ali Jakov ustraja: »Nemoj tako! Ako sam našao naklonost u tvojim očima, primi dar iz moje ruke; jer meni je, što si me ljubazno primio, kao da gledam lice Božje. Zato prihvati moj dar što sam ti ga donio. Bog mi je bio sklon, te imam svega.«

Da umiri Jakova, Ezav prihvati dar i reče: »Hajde od jaši sa mnom do moga grada na Seiru!« Jakov odgovori: »Zna moj go-spodar da su djeca nejaka. Osim toga, valja mi se brinuti o ovca-ma i kravama koje doje: ako bi se tjerale prebrzo samo jednog dana, sve bi pocrkale. Neka moj gospodar ide ispred svoga sluge, a ja ću ići polako, uz korak marve pred sobom i uz korak djece, dok stignem svome gospodaru u Seir.«

Ezav zapita: »Pa da ti barem ostavim ljude da te prate?« »Doista nije potrebno, Gospodine!« uzviknu Jakov. Ezav tako odj aha kući, a Jakov produži do Sukota i tamo na-

čini sebi kuću i staje za sitnu i krupnu stoku.1

(b) Neki kažu da je Jakov ovako poručio Ezavu: »Ovo su riječi sluge tvojega: neka Gospodin moj ne misli da mi je ukradeni blagoslov dobro poslužio! Laban me je za dvadeset godina što sam mu služio prevario nebrojeno puta, zakidajući me na plaći, prem-da sam mu pošteno radio. Ali Bog milostivi konačno nadari slugu

237

Page 236: R. Graves - Hebrejski Mitovi

tvojega volovima, magarcima, ovcama, kozama, robovima i ropki-njama. Sada dođoh u Kanaan nadajući se oprošten ju od Gospo-dina svojega kad čuje ove moje ponizne i istinite riječi.«

Ezav je, kažu, prezirno odgovorio glasnicima: »Od sinova La-banovih čuh o nezahvalnosti Gospodara vašega Jakova: kako ča-ranjem nakrade sitne i krupne stoke, zatim uteče bez glasa, odvevši bratučede moje Rahelu i Leu kao da su ratno roblje. Te me vijesti ne čude, jer tako učini gospodar vaš i sa mnom, prije mnogo godina. Tada otrpjeh ne kazavši nikome; ali sada ću izja-hati s četom naoružanom i kazniti ga kako zaslužuje.«2

(c) Neki kažu da je braćom ovladalo istinsko čuvstvo kad se sretoše, da je Ezav oprostio Jakovu kad se poljubiše i zagrliše, i da su jednaku ljubav pokazali među sobom brojni bratići i se-strične, djeca njihova. Ali drugi kažu da je Ezav, pavši Jakovu oko vrata, pokušao da mu pregrize žilu kucavicu, ali Jakovu otvr-dnu vrat poput bjelokosti pa Ezavu otupješe zubi i on zaškripa njima od nemoćna bijesa.3

(d) Bog ukori Jakova zato što je oslovio Ezava s »Gospodine«, a sebe nazvao njegovim slugom. Bog dalje kaza: »Usporedivši Ezavovo lice s mojim pogrdio si ono što je sveto!« Jakov mu odgo-vori: »Gospodaru svemira, oprosti mi krivicu! Poradi mira pola-skah Opakome da ne pobije mene i ljude moje«. Bog uzviknu: »Onda ću, tako ti glave, potvrditi sve što si rekao: odsada će Izrael biti robom Edomu na ovom svijetu, ali gospodar njegov na dru-gom svijetu. A budući da si Ezava osam puta oslovio s »Gospo-dine«, učinit ću da osam kraljeva vlada u Edomu prije nego ije-dan zavlada u Izraelu!« Tako je i bilo. Osam kraljeva edomskih bijahu Bela, sin Beorov; Jobab, sin Zerahov; Hušam; Hadad, sin Bedadov; Samla; šaul; Bal Hanan, sin Akborov; i Hadar.4

(e) Jakov nadari Ezava biserjem i draguljima, te stadima sitne i krupne stoke, znajući da nema kreposti u blagu stečenom u tuđini, i da će se ti darovi vratiti njegovim potomcima. Što preo-sta, proda i, sakupivši zlato na hrpu, zapita Ezava: »Hoćeš li mi prodati svoj dio Makpele za ovu hrpu zlata?« Ezav prista, a Jakov se dade na stjecanje novog bogatstva u blagoslovljenoj zemlji izraelskoj.5

(/) Jakov također prorokova: »Edom će tlačiti Izrael vjekovi-ma; ali na kraju će se dići svi narodi zemaljski, tjerajući ga iz zemlje u zemlju, iz grada u grad, sve dok dotjeran do Bet Gubrina ne zateče Mesiju izraelskoga gdje ga čeka. Bježeći otale u Bosru, Edom će uzviknuti: 'Nisi li, o Gospode, izdvojio Bosru kao grad--utočište?' Bog će tada pograbiti Edoma za kovrče i odgovoriti mu: 'Krvni osvetnik mora smaknuti ubojicu ovu!', i nato će ga Ilija usmrtiti, poprskavši Božju odjeću Edomovom krvlju«.6

238

Page 237: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Postanak 33: 1—17. 2. Sefer Hajašar 106—107. 3. Sefer Hajašar 110; PRE, gl. 37. 4. PRE, gl. 37; Gen. Rab. 891; Postanak 36: 31—39. 5. Tanhuma Buber Gen. 169. 6. Mid. Abkir, kako ga navodi Jalqut Gen. 133 (str. 82b—83a).

*

1. Prikaz u Postanku postojano prikazuje povoljno Ezava na račun Jakova: ne samo po današnjim etičkim mjerilima, nego i po mjerilima drevne Palestine. Ezav se uzdržava od osvete i bra-toubojstva, ostaje poslušan svojim roditeljima, klanja se Izakovu Bogu i, prestavši da bude divlji i nesređeni lovac, postiže takav uspjeh kao stočar da može dopustiti sebi da odbije krupan dar u stoci kao naknadu za blagoslov koji mu je ukraden. Osim toga, umjesto da ne prizna prodaju prava prvorodstva, na koju je bio primoran kad je umirao od gladi, on se miroljubivo povlači s pašnjaka u Kanaanu, koje je takva pogodba davala Jakovu, oslov-ljava tog ljigavca s »brate«, plače od milja zbog njegova povratka i, premda Jakova njegova nečista savjest navodi na sramotnu puzavost, iskreno mu oprašta. Zatim jaše natrag da na gori Seir spremi kraljevski doček — ali taj poziv Jakov promišljeno izbje-gava.

Jedno od općih uvjerenja među Židovima bilo je da najcrnji dan židovske povijesti nije bio onda kad je Sanaherib odveo sje-verna plemena u ropstvo, niti kad je Nabukodonozor razorio Sa-lomonov hram; nego kad je sedamdeset učenih ljudi prevelo Za-vjetne knjige na grčki po zapovijedi Ptolemeja II (285—246. pr. n. e.). Te Zavjetne knjige, u kojima su bila zapisana zla djela njiho-vih predaka, i koje su podsjećale na Božje kazne zbog neprestanog vraćanja grijehu, nisu nikada smjele, smatralo se, biti otkrivene neprijateljima Izraelaca. Mit o Jakovu i Ezavu bio je sigurno ne-zgodni j i za Židove iz vremena dijaspore* od bilo kojeg drugog mita, jer je Jakov bio utjelovljenje izraelskog naroda i oni su bili baštinici kako njegovih vrlina tako i loših strana. Ni midraška tumačenja verzije iz Postanka — u kojima se ocrnjuje Ezav a pro-nalaze isprike za Jakova — nisu mogla izmijeniti tekst Septua-ginte koji se odlikovao učenošću.

2. Ponovo se javlja pitanje na koje je teško dati odgovor: kako je došlo do toga da Izraelci ocrnjuju pretka po kojem su dobili ime u prilog neprijatelju svog naroda? Jedini prihvatljivi odgovor može biti da je taj mit nastao u Edomu, a u Jeruzalem su ga do-nijeli pripadnici rodova Kaleb i Kenaz, koji su rano primljeni u

* Dijaspora (grčki dispeiro, rasipam), termin kojim se označava rasipanje jednog na-roda po svijetu, u ovom slučaju 2idova.

239

Page 238: R. Graves - Hebrejski Mitovi

pleme Juda (vidi 42. 4). To se pleme ubraja u Leine sinove, a tradicionalno se sukobljavalo s plemenom Benjamin — jednim od Rahelinih plemena čiju je kraljevsku kuću Juda srušio, i čije je područje pripojio — i s četiri ostala Rahelina plemena, Efra-jim, Manaše, Gad i Naftali, koja su činila jezgru Sjevernog Kra-ljevstva. Leina se mržnja prema Raheli priznaje u Postanku, a predaja po kojoj se »Izrael« izvorno sastojao od Rahelinih ple-mena, s kojima su se Leina plemena udružila u nesiguran savez, vjerojatno je potakla edomsko plemstvo plemena Juda — rod Kaleb je držao Hebron i drevno svetište Makpelu — da veličaju svog pretka Ezava na štetu Izraela. Osim toga, u vrijeme kad je Postanak dobio pisani oblik Južno Kraljevstvo, Judeja, izgubilo je na neko vrijeme ratnički ponos; a Jakovljevo umijeće strplji-vog održavanja savitijivošću umjesto sukobljavanja, lukavstvom umjesto silom i neprihvaćanjem ma kakvog drugog zakona osim Moj sijeva, smatrano je najvišom mudrošću.

3. Farizeji iz prvog stoljeća n. e. nastojali su ograničiti broj Židova koji su se stalno naseljavali u inozemstvu, proglasivši Italiju i druge dijelove rimskog svijeta za »nečiste«, i zahtijeva-jući obrede čišćenja kad bi se ti Židovi vraćali u Palestinu. To što je Jakov dao Ezavu sve svoje bogatstvo odnosi se, možda, na goleme svote koje su Židovi izvan Palestine sakupili za uljepša-vanje Velikog hrama, koje je poduzeo kralj Herod Edomac.

4. Proročanstvo o propasti Edoma u Bosri — »Edom« znači »Rim« — preuzeto je iz krvožednog mesijanskog proročanstva u Iza. gl. 63, koje ovako počinje: »Tko je taj što dolazi iz Edoma, iz Bosre, u haljinama crvenim?«; i drugo u Jer. 49: 13, u kojem se predskazuje da će se Bosra pretvoriti u pustoš. Ali Izaijina je »Bosra« bila Bosra u Hauranu ili Basra u Perzijskom zaljevu, a ne edomska »mala Bosra«; a Jeremijina je »Bosra« bila Bezer, levitski grad koji je zauzeo Moab, a javlja se kao grad-utočište u Pon. zak. 4: 43. »Bet Gubrin« je židovsko ime za Eleutoropol u Južnoj Judeji.

5. Samo za posljednja četiri od osam edomskih kraljeva koji se navode u Postanku može se sa sigurnošću tvrditi da su povijesne ličnosti.

Page 239: R. Graves - Hebrejski Mitovi

37

S I L O V A N J E D I N E

(a) Kad je Lea, rodivši šest sinova, zanijela sedmi put, sažali joj se setra nerotkinja Rahela i pomoli se: »O Gospode, učini da ovo dijete bude žensko, da mi sestra moja Rahela ne bude opet zavidna!« Bog tada pretvori Leino dijete iz muškog u žensko i kaza joj: »Jer ti se sažali sestra tvoja Rahela, dat ću joj sina«. Tako se Lei rodi Dina, a Raheli Josip.1

(b) Jakov se bojao da Ezav ne zatraži Dinu za ženu, kao što bijaše njegovo pravo kao ujaka; i zato ju je držao zatvorenu u kovčegu za vrijeme njihova sastanka u Manahajimu. Bog ukori Jakova zbog toga rekavši mu: »Zato što si postupio bez srca pre-ma bratu svojemu Ezavu, Dina će roditi djecu Jobu iz Usa, koji ti nije nikakav rod. Uz to, jer si prezreo Abrahamova obrezanog sina, ona će pokloniti djevičanstvo svoje neobrezanom Kanaancu; a jer si joj uskratio udaju po zakonu, bit će uzeta bez zakona!«2

(c) Dina bijaše smjerna i poslušna, i nikad ne odlažaše iz Leina šatora bez dozvole. Ali jednog dana, dok je Jakov pasao stada svoja kraj Gore efrajimske, jedan knez po imenu šekem, sin prvo-rođeni Hamora Hivijca, dovede djevojke da plešu i udaraju u bubnjeve pored izraelskog tabora. Dina je stajala i gledala, a on je, ovladan ljubavlju, namami u kuću svoju u gradu šekemu i obleža je tamo. Jakov dozna za Dininu sramotu kad mu nije bilo sinova kod kuće, pa ne učini ništa do njihova povratka. Oni se razgnjeviše bez mjere jer je šekem postupio sa sestrom njihovom kao s bludnicom. Ali braća prigušiše svoj bijes kad dođe Hamor u Šekemovo ime i zaprosi Dinu rekavši: »Rodu vašem plemenitom neka je slobodno prebivati i trgovati među nama! Kako je šekem vruće poželio da učini Dinu zakonitom ženom svojom, platit ću vam za mladu što god zaištete; a još bih sretniji bio kad bi se naše dvije vladarske kuće povezale i drugim bračnim uzama.«

Jakov prepusti Leinim sinovima da odluče o tom. Oni lukavo rekoše Hamoru: »Žalosti nas što ne možemo dozvoliti sestri našoj da se uda za neobrezanog Hivijca; ali ako se šekemci dadnu obre-zati, kuća oca našega i vaša mogu se čvrsto povezati ženidbama i udajama.«3

16 Hebrejski mitovi 241

Page 240: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(d) Hamor se posavjetova s prvacima šekemskim koji prista-doše da se sve muško odmah obreže. Tri dana zatim, kad se še-kemcima upališe spolovila, Šimun i Levi, prava braća Dinina, ušu-ljaše se u grad s mačem u ruci i učiniše krvoproliće nad Hamo-rom, šekemom i svim njihovim podanicima koji ne mogahu ustati s postelja od obrezanih rana, i odvedoše Dinu sa sobom. Drugi si-novi Jakovljevi dođoše odmah za njima. Oplijeniše kuće šekem-ske, otjeraše sitnu i krupnu stoku s polja šekemskih, a žene i djecu otjeraše u roblje. Jakov ogorčen povika: »Uveli ste me u nepriliku omrazivši me stanovnicima zemlje, Kanaancima i Peri-žanima.« Ali šimun i Levi upitaše: »Zar da prema našoj sestri postupaju kao prema kakvoj bludnici?«4

(e) Neki kažu da su Hamora, unatoč tome što se obrezalo šesto četrdeset i pet odraslih Hivijaca i sedamdeset i šest dječaka, upo-zorili njegovi stari ujaci i otac njegov Hadkam, sin Peredov, da će to kršenje običaja razgnjeviti sav Kanaan, i da će sami Kana-anci podići vojsku da kazne takvo bezvjerje. Hamor objasni da je pristao na obrezivanje samo zato da bi prevario Jakovljeve si-nove: na šekemovu piru, kad Izraelci budu ležali pijani i razga-ljeni, on će dati znak da ih poubijaju. Dina posla potajno svoju robinju da obavijesti šimuna i Levi ja o Hamorovoj namjeri. Oni se zakleše da do druge večeri ni jedan muškarac neće ostati na životu u šekemu, i napadoše grad u zoru. Premda su im se odu-pirala dvadesetorica smionih šekemaca koji bijahu izmakli obre-zivanju, oni ubiše osamnaestoricu od njih: preostala dvojica ute-koše i sakriše se u jamu za vađenje pakline.5

(/) Hamorovi saveznici Amorejci, čuvši bojnu vrevu izdaleka, pohrliše do šekema i zatvoriše za sobom gradska vrata, da Jakov-ljevi drugi sinovi ne mognu doći u pomoć Š imunu i Leviju. Ali Juda se uspe na vrh gradskog bedema, baci se odozgo na nepri-jatelje i pokosi ih na desetke. Ruben, Jisakar, Gad i ostali pro-vališe gradska vrata i nasrnuše u grad, sijući smrt desno i lijevo. Oni zajedno poubijaše sve muškarce u Šekemu, uz tri stotine žena koje bacahu kamenje i crijeplje s krovova. Krv poteče uli-cama poput rijeke. Druga vojska Amorejaca i Perižana dođe tada stupajući u redovima kroz pustinju. Jakov pograbi mač i luk, postavi se na gradska vrata i povikavši: »Zar da sinovi moji padnu u ruke ovih nevjernika?«, srnu na neprijatelje, obarajući ih kao što kosac kosi žito. Za malo vremena sve bijaše gotovo. Jakovljevi sinovi podijeliše plijen, a među njima brojne robove i djecu; uz to i osamdeset i pet djevica — jednu od kojih, Bonu po imenu, šimun uze za ženu.6

(g) Drugi kažu da je Hamor dopustio Dini da se vrati svojoj obitelji, ali se ona ne htjede maknuti iz Šekemove kuće, pa čak ni nakon krvoprolića, rekavši kroz jecanje: »Kako smijem poka-

242

Page 241: R. Graves - Hebrejski Mitovi

zati lice svoje među rođacima?« Tek kad se šimun zakleo da će se on sam oženiti njome pošla je za njim.7

(h) Dina već bijaše zatrudnjela sa Šekemom i rodila mu kćer posmrče. Braća njena htjedoše ubiti dijete, kao što nalagaše za-kon, da nijedan Kanaanac ne uzmogne kazati: »Djevojke su izra-elske bez srama!« Ali Jakov ih obuzda, objesi unuci oko vrata okruglu srebrnu pločicu na kojoj bijahu urezane riječi: »Neka si sveta pred Bogom!« i položi je pod grm trnja — zato je na-zvahu »Asenata«. Istog dana Mihael, u orlovu obličju, odletje s Asenatom u On u Egiptu i spusti je tamo pored Božjeg žrtvenika. Svećenik, po imenu Poti-Fere*, uvidjevši da mu je žena jalova, odgoji Asenatu kao svoje dijete.

Nakon mnogo godina, kad je Josip izbavio Egipat od gladi i ophodio zemljom, žene mu dobacivahu darove zahvalnice. Među njima bijaše i Asenata koja, nemajući ništa drugo za dar, dobaci Josipu svoju srebrnu pločicu koju on uhvati u letu. Josip pre-pozna natpis i, znajući da mu je to nesumnjivo nećakinja, oženi se njome.8

(i) Nakon što je Josip oprostio braći svojoj i poslao ih natrag u Kanaan, među njegovim darovima bijahu i vezene haljine te tovar mirhe, aloja i ženskih pomasti za Dinu. Ona mu sada ne bijaše samo sestra i punica, nego i šurjakinja, jer se udala za šimuna i rodila mu sina Šaula.

Dina je na kraju umrla u Egiptu, šimun je donio njene kosti natrag u Kanaan i pokopao ih u Arbelu gdje i sada pokazuju njen grob. Ali drugi kažu da se šimun razveo od Dine, i da je ona postala drugom ženom Joba iz Usa, kad mu je Bog vratio njegov imutak. Jobu je rodila sedam sinova i tri kćeri.9

1. Tanhuma Buber Gen. 157, 172; B. Berakhot 60a; Gen. Rab. 845; Jer. Berakhot 14a—14b.

2. Gen. Rab. 907—908, 928, 954; Mid. Agada Gen. 83, 85. 3. PRE, gl. 38; Postanak 34: 1—19. 4. Postanak 34: 20—31. 5. Sefer Hajašar 113—119; Mid Leqa Tov Gen. 174—175; Gen. Rab. 956,

965; Saba, Ceror HaMor o VaJehi 59c. 6. Sefer Hajašar 113—119; Tanhuma Buber, Uvod, 127; Gen. Rab. 965—

—966. 7. Gen. Rab. 966; Mid. Sekhel Tov 194; Mid. Hagadol Gen. 527. 8. PRE, gl. 38; Targum Jer. ad Gen. 41: 45 i 46: 20; Jalqut Gen. 146;

Soferim, kraj; Hadar i Daat o Post. 41: 45; Hadar ad Gen. 34: 1; Jalqut Rubeni ad Gen. 32: 25; Oppenheim, Fabula Josephi et Ase-nathae, Berlin, 1886, str. 4 i dalje,

9. Gen. Rab. 966—967; Sefer Hajašar 202; Mid. Hagadol Gen. 527; šu'aib, Wa-Jišla 16a; Zavjet Jobov 1: 11.

* Ovo ime navodi se u ovom prijevodu prema tekstu Biblije u izdanju »Stvarnosti«. U originalu ono se ne razlikuje od imena Potifara, faraonova dvorjanina.

16* 243

Page 242: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. šekem je, poput Troje, poharan iz osvete zbog otmice kraljev-ske kćeri, koju je izvršio kraljev sin. I Grci i Židovi preuzeli su, čini se, tu temu neovisno jedni o drugima iz ugaritskog epa Keret, u kojem bog E1 naređuje vladaru Keretu da opsjedne Udum, u koji se sklonila njegova zakonita supruga Hurija kod ljubavnika — iako mu kralj udumski časno nudi naknadu za pretrpljeni gu-bitak. U oba slučaja povijesne su činjenice romantički zamaglje-ne: Trojanski se rat po svemu sudeći vodio radi prevlasti u crno-morskoj trgovini; šekem je razoren nakon sukoba oko granica između Jošuinih Izraelaca i njihovih saveznika Hivijaca.

2. Za Dinu se kaže da se razlikovala od sestara — koje su se sve rodile kao blizanke Jakovljevih sinova — po tome što se sama rodila (vidi 45. /). Njeno se pleme stoga treba smatrati nezavisnim plemenom Leina saveza, s uređenjem koje nije bilo patrijarhat-sko nego matrijarhatsko ili polumatrijarhatsko — poput epizefir-skih* Lokrana iz Kalabrije, o čijem je državnom uređenju Aristo-tel napisao raspravu. Patrijarhat i matrijarhat i sada koegzistiraju u nekim dijelovima srednje Afrike, kao što su koegzistirali u drev-noj Grčkoj: Herina visoka svećenica iz Arga prisustvovala je za-sjedanjima Amfiktionskog saveza dvanaest plemena, ali se od nje očekivalo da će nositi bradu — budući da su svi drugi predstavnici bili muškarci.

3. Šekemovo silovanje Dine navodi na zaključak da su, nedugo nakon Jošuine provale u Kanaan, njeno malo pleme pregazili Amo-rejci iz šekema, i da su se njeni saveznici, Leina plemena šimun i Levi, osvetili izvršivši krvoproliće nad Šekemcima. Dina se zatim udala za Šimuna — to jest, ta su se dva plemena privremeno uje-dinila; ali kad je šimun izgubio svoju zemlju (Postanak 49: 5—7), a ostaci njegova plemena su se pridružili plemenu Juda kao pod--klan (Jošua 19: 1—9; 1 Ljet. 4: 24, i dalje) — što možda objašnja-va zašto je šimun ispušten iz Moj sijeva blagoslova u Pon. zak. gl. 33 — Dina je izgubila svoju ličnost. Međutim, iz jednog midraša doznajemo da se Asenata, Dinina kći od šekema (dovitljivo poisto-većena s Asenatom, kćerkom Velikog svećenika u Onu — Posta-nak 41: 45, i dalje) udala za Josipa. Drugim riječima, pleme Efra-jim zaposjelo je njeno prijašnje područje; a taj događaj spominje Jakov u pogrešnom vremenskom slijedu u Postanku gl. 40, kad blagoslivlje Efrajima, dajući mu »jednu plećku više nego braći tvojoj, što je oduzeh Amorejcima mačem svojim i lukom«. »Rame, plećka« se hebrejski kaše šekem, a Jakov je davao vrhovnu vlast nad Izraelcima Efrajimu jer je Šekem sve do Davidovih dana slu-

* Epizefirski (od grč. epizefirios), koji leži na zapadu, prema zapadu; od Aristotelovog vremena Lokranima u donjoj Italiji stalno se pridjevao taj atribut.

244

Page 243: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Da»n#i

•oarmuK

' " ' ' • a k . * * Gilead I •A' I K' ' s

Penuet

B«*elj»..At J |

\rrJeruzalem

B€jtebem / / c 1 > 1 H

• Hflbroa / £ Amon

/ Oerar •

J & t e s t t r i a l i d o b a s u d a c a

KARTA m

/ . i - " I D A K / flf/

hđM ^ .AKo 1 i ' V I * A^"

/ « . o ; • Rabat Arooft

Asoiod v / •Baal-Meon ASKelon A ,/

A * A oer

•Sebojim \ \ O A B

E P O M ( P U N SEIR.)

J E T U f t NAF1S

HAGRIJCI

Page 244: R. Graves - Hebrejski Mitovi

žio kao političko središte Izraelaca. Plećka je u Grčkoj pripadala kraljevima: izgoneći Edipa iz Tebe, Kreont je na žrtvenoj gozbi položio pred njega but, a ne plećku — kao znak njegova udalje-nja sa časti.

4. To što se u Postanku daje naslutiti da je Dinin pad izazvala njena posjeta tamošnjim djevojkama — to jest njeno sudjelovanje u kanaanskim orgijama — prikriva činjenicu da je to činila ve-ćina izraelskih djevojaka u tim davnim danima, i ukazuje na po-znatu židovsku uzrečicu: »Majke, držite kćeri kod kuće!«

5. Jakovljeva borba s Amorejcima izmišljena je da se opravda njegovo hvalisanje u Blagoslovu da je osvojio šekem svojim ma-čem i lukom (Postanak 49: 8—9).

<5. Midraški komentatori nastoje po svaku cijenu dokazati da šimun i Levi nisu jednostavno vršili krvoproliće nad bespomoć-nim ljudima, nego su se hrabro borili protiv neprijatelja koji je bio desetorostruko brojniji; kao i to da se Josip, kao što pristoji, oženio svojom nećakinjom, a ne kćerkom egipatskog svećenika.

7. Obrezivanje šekemaca je događaj koji nije lako objasniti, jer su se, kako kaže Herodot, svi stanovnici Palestine, osim Filiste-jaca, obrezivali; ali možda su šekemci, koje tu nazivaju »Hivijci«, bili nedavni ahejski doseljenici. Obrezivanje se kao običaj proši-rilo na istok iz Egipta, gdje primjena kremenih nožića u tu svrhu (Izlazak 4: 25) dokazuje njegovu duboku drevnost.

8. O Dininoj udaji za Joba nakon što se on pomirio s Bogom ne nalazimo potvrde u Svetom pismu. Ali kako su oba ta lica mno-go pretrpjela bez ikakve vlastite krivnje; i budući da ne znamo ništa o ženi koja je, u posljednjim glavama Knjige o Jobu, rodila Jobu sedam sinova i tri kćeri da nadomjeste one koje je usmrtio uragan u prvoj glavi — Dinino se ime samo od sebe nameće za takav brak iz obostrane koristi.

9. Asenatu, kćer Dininu, izmislili su pisci midraša. Asenata, Jo-sipova žena (vidi 56. 5), ima izvorno egipatsko ime bez ikakve veze s grmom trn ja (sne na hebrejskom).

10. Gabriel je uzeo orlov lik jer je Poti-Fereov hram bio posve-ćen bogu Ra, i u njemu se nalazio Orao-sunce, ili Feniks,.tog boga; toj su ptici iskazivali veliko štovanje izraelski mudraci (vidi 12. / i 20. k).

11. Srednjovjekovni Sefer Hajašar daje nam opsežan opis ra-tova vođenih između Jakovljevih sinova i Amorejaca, uz primjenu mačeva, štitova, kopalja, golemog kamenja i ratnih pokliča. To homersko pripovijedanje povijesno je dobro razrađeno. Tapuah, Šilo, Asor, Bet Horon, Sartan, Mahanajim i Gaaš, sedam naselja koja se spominju, sva su drevni efrajimski gradovi; a sam se

246

Page 245: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Efrajim (budući da se rodio u Egiptu, i uz to kasnije) pažljivo ispušta iz popisa izraelskih prvaka. Međutim, izgleda vrlo nevjero-jatno da taj rat odražava čak i stvarno predan je o Jošuinim kasni-jim zavojevanjima, jer nazivi gradova odgovaraju onima na koje nailazimo u Zavjetu ludinom (konac drugog stoljeća pr. n. e.) i nešto kasnijoj Knjizi jubileja. Boj kod Bet Horona je, čini se, sjećanje na bitku Jude Makabejca sa sirijskim vojskovođom Se-ronom (1 Mak. 3: 16).

Page 246: R. Graves - Hebrejski Mitovi

50

R U B E N I B I L H A

(a) Dok je Jakov boravio pored kule Edera u Judeji, gdje se utaborio, veoma se ojadio čuvši da je Ruben obležao Rahelinu robinju Bilhu, mater Ašerovu i Naftalijevu, vlastite polubraće svoje.

Dugo godina poslije toga, kad se Jakov sa samrtne postelje obraćao svakome od dvanaestorice patrijarha pojedinačno, on reče Rubenu: »Ti Rubene, moj prvorođenče, snaga ti si moja, prvenac moje muškosti. Ističeš se ponosom, snagom se ističeš, no, poput vode nabujao, nećeš više imati prvenstva, jer na ležaj oca svog se pope, i moj oskvrnu krevet!«1

(b) Neki kažu da se Ruben osvećivao za nepravde nanesene Lei; jer poslije Raheline smrti Jakov postavi Bilhinu postelju po-red svoje. Ruben razgnjevljen povika: »Mati se moja Lea natrpje dosta prezira dok je Rahela živjela. Mora li to ona i dalje strplji-vo podnositi?« On ukloni Bilhinu postelju i umjesto nje postavi Leinu; a zatim, pošto se Jakov nije osvrtao na tu jasnu opomenu, on silova Bilhu — tako da je Jakov nije mogao nikada više do-dirnuti.2

(c) Ruben je to na samrtnoj postelji drukčije prikazao. Vidjev-ši Bilhu gdje se kupa u jednom zaklonjenom potoku, nije mogao naći sna od čežnje da je obljubi. Prilika mu se pruži jedno veče kad je ona opivši se ležala naga u svojem šatoru. Iako se Bilha nakon toga ničega nije sjećala, Bog vidje Rubenov čin i kazni ga opakom bolešću spolovila koja ga ne napusti nekoliko mjeseci. Napokon on prizna svoj grijeh Jakovu i činio je pokoru sedam godina — uzdržavajući se od vina, mesa, đakoni ja i vesela društva.3

(d) Ruben, Jakovljev prvenac, trebalo je da naslijedi njegov blagoslov, svećenički položaj i kraljevsku vlast nad Izraelcima; ali budući da je zgriješio, blagoslov je udijeljen Josipu; svećenički položaj Leviju; kraljevska vlast Judi. Jakov se ispriča Rubenu: »Služio sam Labana poradi Rahele, a ne matere tvoje Lee. š to orah i sijah u Lei, trebalo je da bude u Raheli, i Josip je trebao biti sin moj prvorođeni. Pravo prvorodstva je, dakle, po pravdi njegovo.«4

248

Page 247: R. Graves - Hebrejski Mitovi

(e) Neki optužuju Rubena da je obležao i Zilpu.5

1. Postanak 35: 22; 49: 3—4; 1 Ljet. 5: 1. 2. Gen. Rab. 1254—1255; B. šabbat 55b; Tanhuma Buber Gen. 218; Ha-

dar 14d and 15d. 3. Zavjet Rubenov 1: 1—10; 3: 9—4: 3. 4. Gen. Rab. 1253; Tanhuma Buber Gen. 218. 5. Gen. Rab. 1254.

*

1. Bilhi se ne predbacuje ništa više nego Tamari, koju je zaveo Amnon (2 Sam. gl. 13); nego Bat-šebi, koju je zaveo David (2 Sam. gl. 11 i 12); ili Dini, koju je zaveo Šekem (vidi 49). U židov-skoj mitologiji na žene se gleda kao na polja koja treba da uzoru i zasiju bogoliki junaci — one su podložne, i prema tome nužno bez krivice ako uđe neočekivani poljodjelac. Spolne zabrane u Mojsijevim zakonima usmjerene su samo na muškarce; i premda dokazan preljub osuđuje ženu jednako kao i njena ljubavnika na smrt kamenovanjem, ona se kažnjava kao sudionik bez svoje volje — poput nesretne životinje s kojom je netko izvršio sodo-miju (Levit. 20: 10—18). Međutim, farizeji iz prvog stoljeća, una-toč klevetničkom prikazu u Novom zavjetu (Ivan gl. 8), nikada nisu kamenovali preljubnički par: ženi bi dopustili da navede u svoju obranu da ne pozna Zakon, a kako zavodnik nije mogao biti kažnjen odvojeno od nje, oboje bi prošlo nekažnjeno. Isus je stoga svojim pravovremenim navođenjem riječi iz Ponov. zak. 17: 2—7 najvjerojatnije spasio preljubnicu od samaritanskih sudaca, koji su se doslovno držali Moj si ja, a ne od farizeja.

2. Povijesni okvir ovog mita može se samo nagađati, jer pleme Ruben — za koje se kaže da se nastanilo istočno od Jordana, na-suprot plemenu Jude — nije ostavilo nikakvih zapisa: ono je rano nestalo iz izraelske povijesti, i u moapskim natpisima nema mu spomena. Smisao je ipak jasan: kao naslovni glavar osam Leinih plemena, jedan je rubenski poglavica zaveo vazalna plemena Dan i Naftali, odvrativši ih od njihove podložnosti savezu Rahelinih plemena. Održan je zbor plemenskih predstavnika na području plemena Juda, najjačeg Leinog plemena; Eder leži nedaleko od Betlehema.

3. Josip Flavije i drugi pišu Ruben kao »Rubel«, što bi moglo biti najraniji oblik tog imena. Mojsijev blagoslov (Ponov. zak. 33: 6) izražava nadu u neprekinuto postojanje plemena Ruben, unatoč malom broju njegovih pripadnika. Ali u vrijeme babilonskog su-žanjstva dva njegova sina, ili roda, naime Hesron i Karmi, bila su već primljena u pleme Juda i uklopljena u rodoslovno stablo tog plemena (1 Ljet. 4: 1; 5: 3).

249

Page 248: R. Graves - Hebrejski Mitovi

4. Budući da se od rodoskvrnuća između Rubena i Bilhe nisu rodili sinovi, kako se dogodilo Lotovim kćerima (vidi 33. / ) i Ta-mari (vidi 51. i ) , pobuna a ne pripajanje plemena je tema ovog mita. Prvi je čin kralja uzurpatora bio da javno obleži, poput Abšaloma, harem svog prethodnika (2 Sam. 16: 20 i dalje) — i svaki se ambiciozni potez u tom pravcu smatrao veleizdajom, kao kad je Abner obležao Šaulovu inoču Rispu (2 Sam. 3: 7 i dalje), ili kad je Adonija zamolio Salomona za Davidovu priležnicu Abi-šagu (i Kralj. 2: 13 i dalje). Zato je moguće da ovaj mit odražava pobunu Leinih plemena, pod vodstvom Davida iz Betlehema, pro-tiv njihovog rahelskog vrhovnog vladara Šaula iz plemena Benja-min; i da je David mogao računati s podrškom plemena Ruben i Gad, koji su pridobili Bilhina plemena Ašer i Naftali za njegovu stvar. Davidova je glavna politička snaga očito ležala s onu stranu Jordana u Gileadu, kamo je kasnije pobjegao za vrijeme Abšalo-mova ustanka (2 Sam. 17: 24).

Page 249: R. Graves - Hebrejski Mitovi

37

JUDA I TAMARA

(a) Juda se odvoji od jedanaestoro braće svoje i pođe na jug i razape šator svoj kod nekog čovjeka po imenu Hira iz Adulama. Tu upozna i oženi se Bat-šuom, kćerju šue Kanaanca, koja mu rodi tri sina u gradu Kezibu: Era, Onana i Šela. Kad dođe vrije-me, Juda uze Eru ženu po imenu Tamaru, jednako tako Kanaan-ku; ali Bog, upozoren na Erove opačine, pusti njega da umre; Juda zato zapovjedi Onanu da izrodi i odgoji djecu umjesto svoga umrlog brata — tu dobrotu Mojsije kasnije učini obaveznom odredbom koja se sada zove leviratski zakon*. Ali Onan je znao da djeca rođena u takvu braku ne bi bila njegova, pa stoga »vrša-še unutra, ali sijaše vani«; to jest, premda je često spavao s Tamarom, uvijek bi izvukao udo prije prosipanja sjemena — a taj grijeh Gospod kazni smrću. Tada Juda reče Tamari: »Ostani kao udovica u domu svoga oca dok poodraste moj sin šela.« Ali, strahujući da i šelu ne zadesi iznenadna smrt poput braće nje-gove, Juda odgađaše to vjenčanje iz godine u godinu.1

(b) Kad Bat-šua umre, Jakov pođe na veselo striženje ovaca kraj Timne da zaboravi na svoj bol; a Tamara, sada već svjesna da je varaju, ugleda Judu kako prolazi kroz Enajim na putu za Timnu. Ona ne reče ništa nego izađe malo dalje od grada, skine sa sebe udovičko ruho, zakri lice koprenom, vrati se i sjede ne-daleko od gradskih vrata. Juda, vraćajući se u predvečerje, po-misli da je to posvećena bludnica i reče joj:

»Daj da ti priđem.« »što ćeš mi dati da uđeš k meni?« odgovori ona promijenjenim

glasom. »Spremit ću ti jedno kozle od svoga stada?« »Da. Imaš li tu kozliće?« »Ne. Ali mogu ti ga poslati iz Adulama.« »Ako je tako, daj mi zalog.« »Samo kaži šta!« »Svoj pečatnjak o vrpci i štap što ti je u ruci.«

* Levirat, dužnost muževa brata da se oženi njegovom udovicom, postoji još i danas kod nekih naroda na Istoku.

Page 250: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Juda dade Tamari zalog i oni legoše zajedno; a nakon toga ona se odšulja i potajno presvuče opet u udovičku odjeću.

Na Judino traženje njegov prijatelj Hira donese obećano kozle u Enajim i raspitivao se kod svakoga s kim se sreo: »Gdje da na-đem posvećenu bludnicu koja je sjedila pred gradskim vratima toga i toga dana?« A oni mu odgovoriše: »Ne vidjesmo takve.«2

(c) Tri mjeseca poslije toga Juda doču da je Tamara nedvoj-beno prekršila svoj bračni zavjet, jer je zatrudnjela s nekim dru-gim a ne sa Selom. Pokoravajući se običaju toga vremena, on naredi da je spale na lomači. Ali kad je povedoše, ona posla Judi njegov pečatnjak o vrpci i štap rekavši: »Začela sam po čovjeku čije je ovo . . . Vidi čiji je ovaj pečatnjak o vrpci i ovaj štap!«

Juda, prepoznavši svoje zaloge, promijeni osudu. »Neka živi«, proglasi on, »jer krivnja je do mene što ne obdržah bračni zavjet koji sklopih s ovom ženom u ime sina svoga šele.« Tako pustiše Tamaru; ali Juda je nije više mogao dotaći, niti se mogla udati za Selu.3

(d) Tamara porodi blizance. Jedan od njih pruži van ruku, ali čim mu babica poveza crveni konac oko zglavka, on se povuče i brat njegov izađe prvi. Babica ga upita: »Kakav li proder napra-vi!« i nazva ga »Pereš«. Nato se opet pojavi prvi blizanac, a crveni konac još mu je blistao oko zglavka; i ona ga nazva »Zerah«.4

(e) Kao i sve druge plemenite matere izraelske, Tamara je imala proročki dar. Predvidjela je da će od nje poteći Mesija; i to poznavanje budućnosti potaknu je da posluša drevni amorejski zakon, po kojem svaka djevojka mora prije vjenčanja provesti sedam dana pred gradskim vratima prodajući se strancima.

Neki kažu da se Juda u pravednosti svojoj isprva ustegnuo od Tamare i krenuo dalje. Ali ona se pomoli Bogu, na čiju zapovijed Anđeo putenih želja sleti na zemlju i prošapta mu na uho: »Vrati se natrag, Judo! Ako prezreš tu ženu, kako će se roditi kraljevi i iskupitelj izraelski?« Juda se stoga vrati i legne s Tamarom — ali tek pošto je provjerio da je neudata, siroče, tjelesno čista i sluga živog Boga. Tamara je kasnije prešutjela vjesnicima tko je bio onaj što joj je dao zaloge, prepustivši Judi da to sam otkrije. A neki kažu da je poradi razboritosti njene u tome — jer prave-dnik će radije izgorjeti na lomači nego osramotiti rođaka — Juda ne samo priznao blizance kao svoje nego i dalje tješio Tamaru u njenu udovištvu.5

1. Postanak 38: 1—12. 2. Postanak 38: 12—23. 3. Postanak 38: 24—26. 4. Postanak 38: 27—30. 5. Gen. Rab. 1042, 1044; Tanhuma Buber, Uvod 129 i Gen. 187; Mid.

Hagadol Gen. 569, 572, 574; Zavjet Judin gl. 12; 14: 3—5; B. Sota 10a—b.

252

Page 251: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Prema nekim tumačenjima, tekst u Hošea 12: 1 trebao bi izgledati ovako: »Juda se opet odvoji od Gospoda, ali ostade vje-ran q'dešim ('svetima')« — što bi značilo da se odvojio od braće i prihvatio kanaanske vjerske običaje, koji su uključivali pošti-vanje q'desim. Qpdesim su bili kelebiti ili »svećenici psi«: muške bludnike u ženskoj odjeći, koji su tjerali svoj zanat i za vladavine kasnijih judejskih kraljeva (1 Kralj. 15: 12; 22: 47; 2 Kralj. 23: 7) u nastambama koje su im bile dodijeljene na samoj gori Sionu. Primanje roda Kaleb u pleme Juda podržava takav smisao, što se slaže s Judinim uživanjem jedne q'deše, ili posvećene bludnice, bez srama. Q'dešino uobičajeno poklanjanje zarade blagajni hra-ma zabranjuje se u istom odlomku kao i poklanjanje zarade q'dešima (Ponov. zak. 23: 19). Na posljednji spomen kelebita u Svetom pismu nailazimo u Otkrivenju 22: 15.

2. Ovaj je drevni mit sa sigurnošću povezan s malim područjem sjeverozapadno od Hebrona, gdje se do danas sačuvala većina imena naselja. Adulam, prijestolnica kanaanskog kralja kojem je oteo prijestol Jošua (Jošua 12: 15), je Khirbet 'Id al-Ma, dvadese-tak kilometara na sjeverozapad od Hebrona; Kezib, ili Ahzib, ili Kozeba (1 Ljet. 4: 22) je 'En al-Kazba u Vadi al-Sant; Timna, između Betlehema i Beit Nattifa, je Hirbet Tibna. Samo je Ena-jim, koji je ležao između Adulama i Timne, nestao poslije talmud-skih vremena, kad je bio poznat pod imenom Kefar Enajim (Pe-siqta Rabbati 23).

3. Braća Er, Onan i šela — Erovi grijesi nisu pobliže određeni, ali njegovo ime čitano obratno znači na hebrejskom opak — pred-stavljaju tri izvorna roda plemena Juda, od kojih su dva starija izgubila na važnosti. U vrijeme babilonskog sužanjstva Er je ste-kao položaj sina, ili pod-roda, Šelinog (1 Ljet. 4: 21); dok je Onan imao tek položaj sina Jerahmeelova, sina Hesronova (vidi 50. 3), sina Peresova (1 Ljet. 2: 26). Pereš je čak stekao prvenstvo nad Šelom; a Zerah, koga je on istisnuo, nestao je bez spomena u po-vijesti. Arapski plemenski rodoslovničari i danas bilježe uspon i pad rodova na potpuno isti način.

4. Osuđivan je Tamare na smrt na lomači prethodi Ponov. zak. 22: 23—24, gdje se žena ili zaručnica uhvaćena u preljubu osuđuju na smrt kamenovanjem; spaljivanje na lomači bilo je namijenjeno svećeničkim kćerima koje bi zgriješile (Levit. 21: 9). Međutim, u ranoj Judeji nikakva se krivnja nije pripisivala muškarcima koji bi legli sa posvećenim bludnicama — ukoliko one ne bi bile svojina muža, oca ili u stanju obredne nečistoće; niti se činila jasna razlika između zone, ili svjetovne bludnice, i q'deše, ili po-svećene bludnice.

253

Page 252: R. Graves - Hebrejski Mitovi

5. Ovdje se daje naslutiti da je Juda sumnjao na Tamaru da je začarana, poput Raguelove kćeri Sare (Tobija gl. 8), čijih je šest muževa, jednog za drugim, usmrtio u prvoj bračnoj noći neki lju-bomoran duh. Kao zaručnica Izraelca Tamara se izložila velikoj opasnosti prerušivši se u bludnicu, ali kako je to izvela obazrivo i zanijela sa čovjekom koji joj je bez prava uskraćivao djecu, pučko ju je predanje uzvisilo i pridružilo Raheli i Lei kao »ju-načku mater izraelsku« (Ruta 4: 12). Poput Rute Moapke i Raha-be, posvećene bludnice jerihonske (Jošua gl. 2), ta je Kanaanka postala (preko Peresa) Davidov predak, a time i predak obećanog Mesije (vidi Matej 1: 3—6).

6. Tamar znači »palma«, a to je drvo bilo posvećeno boginji ljubavi i poroda Izidi, poznatoj i pod imenom Ištar ili, među Ara-pima, Lat odnosno 'Ilat. Arapi su se klanjali velikoj palmi u Nedž-ranu, ovijajući je jednom godišnje ženskom odjećom i uresima. Latin sin, Apolon Delski — Lat se sada obično poistovećuje s Letonom ili Latonom — i nabatejski Bog Duzar rodili su se oboje pod palmom: Apolon na Ortigiji (Prepeličjem otoku). U izvornoj legendi Tamara je vjerojatno bila posvećena bludnica, bez rodbin-ske veze s Judom. Sa sestrom Rahabom povezuje je spominjanje skrletnocrvene trake (Jošua 2: 18), koja je bila oznaka njihova zanimanja; a u etiopskoj Kebra Nagast faraonova kći zavodi Salo-mona pomoću tri skakavca (vidi 29. 3) i skrletnocrvene trake.

Page 253: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

SMRT I Z A K A , L E E I E Z A V A

(a) Jakov i Ezav živjeli su dalje u miru osamnaest godina — dok nije umro otac njihov Izak i bio sahranjen u spilji Makpeli. Tek tada, kažu neki, ispriča Ezav sinovima o svojem zamijenje-nom pravu prvorodstva i ukradenom blagoslovu; no ipak obuzda gnjev njihov i kivnost, rekavši: »Otac naš Izak učini te se zakle-smo da ćemo živjeti među sobom u miru«.

Oni odgovoriše: »Dok on bijaše na životu tako je još moglo biti. Ali sada sakupimo saveznike naše Aramejce, Filistejce, Moapce i Amonce, te potjerajmo Jakova iz zemlje koja nam po pravdi pripada!«

Elifaz, koji bijaše pravičan čovjek, ne pristade. Ali Ezav se živo sjećao nepravdi koje mu je nanio Jakov, i postidje se da drugi ne pomisle da je slabić. Stoga povede golemu vojsku na Jakova u Hebronu, ali zateče sve ukućane u kostrijeti i posute pepelom kako oplakuju Leinu smrt.

Kad se Jakov uvrijedi zbog tog nedoličnog kršenja njihova za-vjeta, Ezav kaza: »Uvijek si me mrzio i varao! Ne može među nama biti pravog bratstva, sve dok lava i vola ne upregnu zajedno u jaram; dok gavran ne pobijeli poput rode; dok vepru ne otpa-dnu čekinje i izraste mu runo.«1

(b) Tada Jakov, na Judin poticaj, zategnu luk i prostrijeli Eza-vu desnu stranu grudi. Uprtiše ga na tovarno marše da umre u Adorajimu na gori Seiru. Jakov ustrijeli i Ezavova saveznika, Ado-rama Edomca. U ogorčenoj bici do koje je tada došlo, Jakovljevu bi vojsku nadvladali da nije pješčana oluja koju je poslao Bog zaslijepila njihove neprijatelje. Izraelci ih pobiše na gomile. Ne-kolicina preživjelih utekoše u Maale-Akrabim, gdje iznova pretr-pješe poraz. Jakov udari na njih težak danak i sahrani Ezava u Adorajimu.2

1. Jubileji gl. 37—38. 2. Mid. Wajissa'u, Jalqut Gen. 133; BHM, III. 4—5.

255

Page 254: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Adoram Edomac nije biblijska ličnost; ime mu je uzeto od Adorajim, kanaanskog grada koji se spominje u pismima iz Teli Amarne kao »Aduri«, a ponovo ga je izgradio Roboam (2 Ljet. 11: 9) na dva brežuljka — otuda dualni oblik. Velika sela-blizanci Dura al-Amrijja i Dura al-Arjan, nekih osam kilometara zapadno od Hebrona, označavaju njegov položaj. Adorajim su zaposjeli Edomci nakon što je Nabukodonozor osvojio Jeruzalem, ali po-novo ga je osvojio i prisilno judeizirao Ivan Hirkan (135—104 pr. n. e). Maale-Akrabim (»Jakrepski uzlaz«), jugozapadno od Mrtvog mora, označava granicu između Judeje i Edoma (Brojevi 34: 4; Jošua 15: 3; Suci 1: 36), a tu je i Juda Makabejac porazio Edomce (1 Mak. 5: 3). Tu su ti hazmonejski ratovi pomaknuti natrag u mitsku prošlost da ispune prazninu u kazivanju.

2. Elifaz se izuzima od krvoprolića koje je zadesilo njegovu braću; vjerojatno zato što su potomci njegova sina Kenaza pripo-jeni plemenu Juda (vidi 42. 4). Na alternativni prikaz Ezavove smrti na Jakovljevu pogrebu (vidi 60. h) nailazimo u jednom mi-drašu, a cilj mu je da opravda Rebekino strahovanje (vidi 43. a): »Zašto da izgubim dva sina u jedan dan?«

Page 255: R. Graves - Hebrejski Mitovi

53

JOSIP U JAMI

(a) Kad je navršio sedamnaest godina, Josip se pridruži sino-vima Bilhinim i Zilpinim na očevim pašnjacima. Poslije svega mjesec dana vrati se u Hebron, jer nije mogao podnijeti puhanje grozničavog istočnjaka; ali kaza Jakovu da ga je otjerala natrag kući sramota zbog opačina polubraće njegove. Jakov povjerova Josipu, koga je ljubio više od svih ostalih sinova kao Rahelina prvenca i kao sebi najsličnijeg, kako u naravi tako u crtama lica. Josip bijaše postao vrlo tašt, garavio je oči, kovrčao kosu poput žene, hodao sitnim koracima i nosio halju dugih rukava koju mu je poklonio Jakov. Braća mu se podsmjehivahu kad god otac nije bio prisutan, a Josip se osvećivao novim tužakanjem. Gad, najvr-sniji pastir među njima, javljao se obično na noćnu stražu, i ako bi neka divlja zvijer napala stado, pograbio bi je za stražnje noge i smrskao joj glavu o stijenu. Josip jednom vidje kako je Gad oteo jagiije od medvjeda i milostivo mu skratio muke. Braća pojedoše jagnje za večeru; ali Josip ih obijedi da potajno kolju i jedu naj-bolje ovnove. Kao odgovor na Jakovljev prijekor Gad kaza da ne želi nikada više očima vidjeti Josipa.1

(b) Poslan na pašnjake pod starješinstvo Leinih sinova, Josip se opet vrati kući poslije nekoliko tjedana. Tu se požali da se oni druže s kanaanskim djevojkama i postupaju s polubraćom kao s robovima. San koji je ispričao učvrsti njihovu mržnju prema nje-mu. Rekao je: »Vezivali smo snopove u polju. Moj se snop odje-dnom uspravi, a vaši stadoše u krug oko njega i ponizno se kla-njahu«.

Oni povikaše: »Ti ćeš dakle vladati nad nama — znači li to tvoj san?«

Ne osvrćući se na njihov gnjev, Josip im ispriča još jedan san: »Prošlu noć vidjeh kako mi se klanjaju sunce, mjesec i jedanaest zvijezda«. A kad to Jakov doču, i on uzviknu: »Kakav je to san? Moramo li ja i tvoja pomajka i braća tvoja svi tebi služiti?«2

(c) Josip ostade zatim u Hebronu sve dok jednoga dana braća njegova ne otjeraše stada na goru Efrajim i zadržaše se tako dugo da ga Jakov posla da ih potraži. U šekemu Josip dozna da su se

17 Hebrejski mitovi 257

Page 256: R. Graves - Hebrejski Mitovi

utaborili na drugom mjestu, kraj Dotana, dan hoda odatle, i pro-duži za njima. Kad ga ugledaše izdaleka, šimun, Dan i Gad povi-kaše ljutito: »Eno stiže onaj sanjar! Hajde da ga sad ubijemo i bacimo u kakvu čatrnju! Možemo kazati da ga je proždrla divlja zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova.« Ruben se uspro-tivi: »Nemojmo oduzimati njegova života. Bacite ga u čatrnju u pustinji, ali ne dižite na nj ruke!« Njima se to učini dobar savjet; i tako svukoše s Josipa halju s dugim rukavima i baciše ga golog u čatrnju. Nekada je bila iskopana za bunar, ali ne nađoše vode, i sada tu jamu nastavahu zmije i akrepi.3

(d) Braća sjedoše da jedu, nekoliko strelometa od jame, i ugle-daše ubrzo gdje od Gileada dolazi karavan Jišmaelaca, s mirodi-jama, balzamom i mirisavom smolom za prodaju u Egiptu. Juda zapita: »Zašto da ostavimo brata našega da skapa od gladi, kad ga možemo prodati onim Jišmaelcima?« Oni odgovoriše: »Sada ne! Zbog klevetničkog jezika njegova mora ostati tri dana među zmi-jama i akrepima«.

Međutim odostrag naiđe neki midjanski karavan. Privučeni jami Josipovim krikovima od straha, Midjani ga izvukoše i ka-snije prodadoše Jišmaelcima za dvadeset srebrnjaka. Te se noći Ruben pokaja zbog svoje okrutnosti. Ne znajući da su ga Midjani pretekli, uze uže i pođe da izbavi Josipa iz jame; zazva ga tamo po imenu, ali nitko ne odgovori. On otrča natrag obuzet bolom i povika: »Josip je već mrtav, i kao prvenac oca našega ja ću biti odgovoran!« Jisakar tada predloži da zakolju jarca, umoče Josi-povu halju u njegovu krv i slažu da ga je usmrtila divlja zvijer.4

(e) Naftali, glasnik koga odabrahu, donese Jakovu okrvavljenu halju na deseti dan mjeseca tišri i reče mu: »Ovo smo našli u Dotanu. Nije li to možda Josipovo?« Jakov povika: »Avaj, divlja je zvijer rastrgla sina mojega!« On razdera odjeću svoju, odjenu kostrijet, pospe prašinom glavu i tugovaše bolno. Kad ga ukućani htjedoše utješiti, on ih otjera od sebe i povika: »Smjesta mi na-đite tijelo Josipovo! Uhvatite i prvu divlju zvijer na koju se na-mjerite i donesite je amo živu da se osvetim! Bog će vam zacijelo izručiti ubojicu u ruke«.

Dovedoše mu vuka, ali ga izvijestiše da nisu vidjeli nigdje Josi-pova tijela. Jakov se okomi na vuka: »Gade krvoločni, nemaš li poštovanja ni prema Bogu ni prema meni?« Bog tada udijeli vuku moć govora. On odvrati: »Tako mi života Tvorca našega, i tvog života, gospodaru: nedužan sam! Prije dvanaest dana mladunče moje otide od mene i, ne znajući je li živo ili mrtvo, pohitjeh u Dotan da ga potražim. A sada me krivo optužuju za umorstvo. Osveti se kako ti je volja! Ali kunem ti se Živim Bogom da oči

258

Page 257: R. Graves - Hebrejski Mitovi

moje ne vidješe nikada sina tvog, niti je meso čovječje ikada bilo u mene pod zubima!«

Jakov, zapanjen, pusti vuka na slobodu i oplakivaše dalje Jo-sipa.5

1. Zavjet Gadov 1: 1—11; PRE, gl. 38; Gen. Rab. 1008—1009; Tanhuma Buber Gen. 180; Jer. Pea 15d—16a.

2. Izvori kao u prethodnoj opasci, i Postanak 37: 1—11. 3. Postanak 37: 12—24; Gen. Rab. 1015, 1017; Tanhuma Buber Gen. 183;

PRE, gl. 38; Sefer Hajašar 146—147; Zavjet Zabulonov gl. 4; Sefer Hajašar 141—148, 152—153.

5. Sefer Hajašar 152—153, 156—157.

*

1. Ovo je očito narodna pripovijest, poput pripovijesti iz ciklusa Tisuću i jedna noć, ili Miletskog ciklusa kojima se Apulej poslužio za svog Zlatnog magarca, odnosno onih koje su sakupili Perrault i braća Grimm — koje sve udružuju pučki zabavni element sa ži-votnom mudrošću, ali nemaju povijesne osnove. Unatoč tome ova je pripovijest pretvorena u mit povezivanjem uz određena mjesta — Hebron, Dotan, Gilead — i dodjeljivanjem glavnih uloga ple-menskim precima. Ona služi kao uvod u duži mit koji nastoji objasniti prisutnost Židova u Egiptu za vrijeme razdoblja Hiksa, pojavu moćnog potkralja židovskog porijekla i njihov konačni povratak u Kanaan, gdje su preuzeli vodstvo nad savezom ple-mena.

Kaže se da je Josip bio toliko nalik na oca, i da ga je otac toliko volio, jer se izvorni »Izrael« sastojao samo od dva Josipova plemena i njihovih saveznika iz plemena Benjamin (vidi 47. 5. 7. 8.). Na zaključak o političkim manevrima, u toku prodora tih poegipćenih Židova u Kanaan pod Jošuinim vodstvom, upućuje Josipovo tužakanje Bilhinih i Zilpinih plemena; posebno neprija-teljstvo koje su prema njemu osjećali šimun, Gad i Dan; i Rube-novo i Judino ustručavanje da proliju njegovu krv.

2. Dotan, koji se javlja u popisu kanaanskih gradova pod vlašću faraona Tutmesa III (iz šesnaestog stoljeća pr. n. e.), i u 2 Kralj. 6: 13—14 kao grad opasan bedemima, bio je izgrađen na humku (danas Teli Dutan) oko dvadeset kilometara sjeverno od šekema, nad karavanskim putem Damask-Gilead-Egipat. Budući da je Do-tan dominirao nad glavnim sjevernim prolazom u brdovito po-dručje Efrajima, lako je moguće da se tu održao sudbonosni zbor židovskih plemena koja su već bila zaposjela znatni dio Kanaana — da raspravi da li da se udruže sa svojim rođacima Izraelcima, ili da zatraže oružanu pomoć Egipćana protiv njih. Ljetopisac ne

17* 259

Page 258: R. Graves - Hebrejski Mitovi

prikriva neprijateljstvo prema Josipu kao uljezu i smutljivcu. Pro-daja Josipa Jišmaelcima od strane Midjana dovitljivo je tuma-čenje zbrkanog odlomka u Postanku, gdje je svećenik redaktor postupio nespretno spajajući dva raznorodna književna izvora u jedno: jedan efrajimski zapis, sastavljen prije uništenja Sjevernog kraljevstva (721. pr. n. e.); drugi judejski, koji je nastao kasnije. Prema efrajimskoj verziji braća su prodala Josipa midjanskim trgovcima; prema judejskoj verziji, prodali su ga Jišmaelcima. Isto tako, u efrajimskom prikazu Josipov je zaštitnik Ruben; u judejskoj, Juda. Ali u vrijeme kad je tekst Postanka bio definiti-van, Jeruzalem je bio postao novim središtem Izraela, i Ruben se stopio s Judom u jedan lik; zato se oba brata pojavljuju u dobrom svjetlu. Drugdje se krvoločnije uloge dodjeljuju plemenima bez zemljišnog posjeda — Šimunu, Gadu i Danu.

3. Josipova mladenačka ljepota, umorstvo pokušano nad njim, njegovo uskrsavanje iz jame poslije tri dana, i njegovo konačno snabdijevanje izgladnjelog svijeta kruhom povezuju ga s mitom o Tamuzu. Ta se povezanost još više naglašava žrtvovanjem jarca na Dan pokore, što midraš objašnjava kao pokajničko podsjećanje na jarca koga su zaklala braća da njegovom krvlju poprskaju Josipovu halju.

4. Ovoj su legendi midraški komentatori dodali dovitljiva etička tumačenja. Premda se činilo da se braća osvećuju Josipu, oni su bili, kaže se, od Boga izabrano oruđe da učvrste njegovu moć u Egiptu. Bog je isto tako napunio jamu zmijama i škorpionima da bi Josip ispuštao krikove od straha i privukao pažnju Midjana. Do njegovog je ropstva došlo po Božjoj odredbi, da bi kasnije spasio Izrael od gladi; ali budući da su mu braća sagriješila, i njihovim je potomcima predstojala sudbina robova u Egiptu. »Ži-vota vam«, rekao im je Bog, »prodaste Josipa u roblje, i stoga ćete kazivati povijest o vlastitom robovanju u Egiptu na vijeke vjekova« (Midraš Tehillim 93). Bog je čak uredio da tovar Jiš-maelaca budu mirisne mirodije umjesto uobičajenih smrdljivih koža, učinivši tako Josipovo putovanje ugodnim. Jedan midraš dodaje da je Bog stvorio čudom odjeću Josipu, da bi ga poštedio sramote da stoji gol pred strancima. Prema drugom midrašu, Bog blagoslivlje Rubenov pokušaj oslobađanja Josipa upućiva-njem proroka Hošeje, pripadnika plemena Rubena, da propovi-jeda pokajanje svim Izraelcima. Josipovi grijesi taštine, tužakanja i nepoštovanja kažnjavaju se golotinjom, patnjom i ropstvom.

5. Jakovljeva odluka da kazni divlju zvijer koja je prožderala Josipa mora se shvatiti kao bogobojaznost, a ne histerija. Moj sije je naredio da se usmrti svaka životinja koja je ubila čovjeka. Prema sličnom engleskom zakonu anglosaskog porijekla, pozna-

260

Page 259: R. Graves - Hebrejski Mitovi

tom pod imenom Deodand i ukinutom tek 1846, svaka je životinja ili predmet koji su skrivili smrt čovjeka — vol, srušena greda ili bilo što drugo — postajala krunsko vlasništvo. Njena se vrije-dnost dijelila u obliku milostinje sirotinji, ili kao novčani prilozi crkvi.

6. »Srebrnjaci« se nisu nigdje kovali prije šestog stoljeća pr. n. e.

Page 260: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

JOSIP I Z U L E J K A

(a) Josipa odvedoše Midjani u Egipat i prodaše ga Potifaru eunuhu, glavnom dvorskom nabavi jaču faraonovom, koji ga, vi-djevši Josipove sposobnosti, ubrzo postavi za upravitelja svoje kuće i nije nikada požalio taj izbor.

Potifar bijaše oženjen, ali žena njegova Zulejka nije se smatrala vezana nikakvim bračnim vezama: žena, kako je prirodno, očekuje djecu. Ona pokuša zavesti Josipa; no on, mada ne bijaše nikako neosjetljiv na Zulejkinu neobičnu ljepotu, odbi njena nametanja govoreći: »Gledaj! Otkako sam ja ovdje, moj se gospodar ne bri-ne ni za što u kući; sve što ima meni je povjerio. On u ovoj kući nema veće vlasti negoli ja, i ništa mi ne krati osim tebe, jer si njegova žena. Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga.«

Ona ga upita: »Budući da ne mogu uživati zagrljaje muža svo-jega, ni on moje, kako bi to mogla biti krađa?« Josip primijeti da je pokrila glavu idolu na zidu iznad sebe. Reče joj: »To je dobro učinjeno; ali nitko ne može zatvoriti oči Bogu koji sve vidi!«1

(b) Zulejkina nezadovoljena žudnja podrivaše joj zdravlje. Dvorske gospođe koje joj dolažahu u posjet počeše se ubrzo raspi-tivati: »Koja ti je boljka? Obično si tako dobra zdravlja.«

»Pokazat ću vam uzrok«, odgovori Zulejka. Ona naredi da se pripravi gozba i pozva Josipa da nadzire po-

služivanje. Gospođe ne mogahu odvojiti oči od njega, i skidajući koru s posluženog voća sve se posjekoše.

Kad Josip iziđe iz dvorane, Zulejka kaza: »Voće je pokapano krvlju! Ako ste vi posjekle prste nakon tako kratke muke, koliko onda ja patim iz dana u dan?«2

(c) Zulejka snubljaše Josipa riječima i darovima, mijenjajući neprestano haljine i koristeći svaku priliku da pred njim načas obnaži grudi i bedra. Služila se i ljubavnim napicima; ali je Bog uvijek upozorio Josipa koji pehar ili jelo da izbjegne. Ona na kraju poče prijetiti.

»Okrutno ću te ugnjetavati!« »Bog pomaže ugnjetavanima«, odvrati Josip. »Učinit ću da skapaš od gladi!«

262

Page 261: R. Graves - Hebrejski Mitovi

»Bog hrani gladne.« »Bacit ću te u tamnicu.« »Bog oslobađa sužnje.« »Puzat ćeš u prašini!« »Bog uzvisuje one koji su poniženi.« »Iskopat ću ti oči!« »Bog daje vid slijepima.«3

(d) Dvorske gospođe rekoše joj: »Moraš skršiti njegov otpor jednog dana kad budete nasamo. On je muškarac kao i svaki dru-gi, i neće se dugo moći odupirati tvojim dražima. Zacijelo je tvoja strast već izazvala njegovu«.

Zulejka posluša njihov savjet. Sutradan rano uvuče se u Josi-povu spavaću sobu i baci se iznenada na nj. On se probudi, istrže i ostavi je na postelji. Ona očajna povika: »Je li ti ikada ovako lijepa žena otkrila vatrenu ljubav za tebe? Zašto si tako grub? Zašto se toliko bojiš svoga gospodara? Faraonova mi života, ništa ti se neće dogoditi! Samo budi velikodušan i izliječi me od ne-volje moje! Zar moram umrijeti zbog tvojih ludih obzira?«4

(e) Godišnji porast Nila pozdraviše harfama, bubnjevima i ple-som; a svi Potifarovi ukućani prisustvovahu svetkovini osim Zu-lejke, koja se ispriča bolešću; Josipa, zaposlenog svojim računi-ma, i nekolicine vratara. Kad se sve primirilo, Zulejka se ušuljala u Josipovu pisarnicu, uhvatila ga za halju i zderala je s njega uzviknuvši: »Dragi, konačno smo sami! Uživaj me bez straha!« Josip uteče, gol. Nepodnošljivo ponižena, Zulejka vikom dozove vratare koji dotrčaše s oružjem u rukama. »Gospodar vaš namje-sti onog mrskog roba Hebrejca da nas vrijeđa!« kaza im ona teško dišući. »Htjede me obljubiti, ali kad povikah iza glasa po-bježe i pusti ovu halju kod mene.«

Kad se Potifar vratio, ona mu pripovjedi isto, a on se razgnjevi i zatvori Josipa u tamnicu gdje ležahu kraljevi sužnji. To mu bje Božja kazna zato što se još uvijek nije naučio da se kloni grijeha raskošna življenja i urešivanja samog sebe, koji mu opet doni-ješe nevolju.

Neki kažu da je Potifar sam ludovao za Josipom i bio ljubomo-ran na Zulejku.5

(/) Kad su Josipa izveli pred svećenički sud, Glavni sudac, sa-slušavši obje strane, zatraži da vidi Josipovu halju, koju mu po-kazaše. Podigavši je u ruci, on kaza: »Ako je, kako gospođa Zu-lejka tvrdi, ovaj rob nasrnuo na nju, ali je utekao kad je povikala; i ako je ona zderala s njega halju da je zadrži kao dokaz protiv njega, halja će biti poderana na leđima. Ako ju je, naprotiv, zde-rala s njega, kako on tvrdi, da još više raspiri njegovu pohotu, halja će biti poderana na prsima.«

263

Page 262: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Svi se suci svečano suglasiše da je halja doista poderana na prednjoj strani; ali da ne bi bacili ljagu na Zulejkino ime, vra-tiše Josipa u tamnicu na još deset godina, preporučivši upravniku tamnice da postupa s njime blaže nego s njegovim suzatvore-nicima.6

1. Postanak 37: 36; 39: 1—9; Gen. Rab. 1031, 1064—1068. 2. Tanhuma Vaješev 5; Sefer Hajašar 159—160; usp. Kuran 12: 30—33. 3. B. Joma 35b; Zavjet Josipov 9: 5; Gen. Rab. 1075—1076; itd. 4. Sefer Hajašar 159—160. 5. Postanak 39: 10—20; Gen. Rab. 1054—1055, 1071—1073; Sefer Hajašar

157; Tanhuma Vaješev 9. 6. Sefer Hajašar 162—163.

*

1. Na isti sadržaj nailazimo u grčkim mitovima o Bijadici i Friksu, Anteji i Belerofontu i Fedri i Hipolitu. Ali u svakom tom slučaju razlozi zbog kojih muškarac odbija ženu koja se nameće je-su strah pred rodoskvrnućem. Legenda o Friksu i Bijadici potječe iz beotijske Kadmeje u koju se njome uvodi preuzeti kanaanski mit (vidi 34. 5); druge dvije potječu iz Korintskog zaljeva, gdje je bio jak zapadnosemitski utjecaj (vidi 39. 1). Druge verzije susre-ćemo u Tesaliji i na Tenedu, gdje su poštovali feničkog boga Mel-karta; ali prvi zapis ovakve legende javlja se u egipatskoj Pripo-vijesti o dva brata, iz koje su preuzeti mitovi o Abrahamu, Sari i faraonu (vidi 26), Abrahamu, Sari i Abimeleku (vidi 30) i Izaku, Rebeki i Abimeleku (vidi 37).

2. Potifarovoj ženi nije spomenuto ime, sve dok je Sefer Haja-šar nije nazvao »Zulejka«; ali u Zavjetu Josipovu (12: 1; 14: 1, itd.), ona ima ime »žena iz Mofa«.

Glavnina midraškog dodavanja šturom opisu iz Postanka pod-sjeća na Ovidijev prikaz Fedrinih patnji u Heroidama IV. 67 i dalje. Zulejka se ničim ne osuđuje, jer je njena dužnost bila da rađa djecu, i da joj je uspjelo da s Josipom zatrudni i rodi dvoj-ke, uznosili bi je možda koliko i Tamaru (vidi 51. 5). Ali Bog je odredio drugu Egipćanku da rodi Josipu sinove; a jedan midraš kazuje kako se Zulejka prevarila pročitavši krivo horoskop, koji joj je predskazao da će Josip izroditi slavnu djecu s nekom ženom među Potifarovim ukućanima — naime s Asenatom (vidi 49. h, 9). Josipovi su odgovori na Zulejkine prijetnje svi navodi iz Svetog pisma.

3. Svetkovina koja je omogućila Zulejki da bude sama s Josi-pom bila je ili »Primanje Nila«, nazvana i »Noć u kojoj Izida plače« (20. lipnja), ili praznik Nove godine sredinom srpnja, koji

264

Page 263: R. Graves - Hebrejski Mitovi

slavi ponovnu pojavu Sirijusa, kad je rijeka dostizala najviši vo-dostaj plavljenja. Tada se vršilo svečano porinuće »Broda nabu-jale vode«.

4. U hebrejskim mitovima nalazimo nekoliko anegdota kojih je svrha bila da izoštre isljedničku pronicavost sudaca: na primjer Salomonova presuda između dvije bludnice (1 Kralj. 3: 16, i dalje) i Danielova obrana Suzane od lažljivih staraca (Suzana 5: 45, i dalje). Ovamo pripada i slučaj s Josipovom poderanom odjećom; ali u jednom suparničkom midrašu taj se pravni argument po-stavlja potpuno obratno, prikazujući poderotinu na leđima halje kao dokaz Zulejkinih bjesomučnih nastojanja da privuče Josipa natrag k sebi radi svog spolnog užitka, a poderotinu na prsima kao dokaz njezinog rvanja da se obrani od njegova nasrtanja.

5. Mada jedan midraš objašnjava prividnu neobičnost pojave da eunuh ima ženu tako što kaže da ga je Bog uškopio da kazni njegov pokušaj da ugrozi Josipovu krepost, to nije potrebno — faraonovom glavnom dvorskom nabavi jaču žena je bila potrebna zbog društvenih razloga. Takvi neplodni brakovi dozvoljavali su se u Rimu u Juvenalovo vrijeme: ducitur uxoren spado tener.

6. Potifar je vjerojatno bio faraonov zapovjednik dvorske stra-že, a ne glavni dvorski nabavljač (vidi 55. 1).

Page 264: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

JOSIP U T A M N I C I

(a) Bog je bdio nad Josipom u faraonovoj tamnici, čiji uprav-nik ubrzo odluči da postavi Josipa za svog zamjenika. Tako, kad Velikog peharnika i Velikog pekara također baciše u tamnicu, oni dođoše pod Josipov nadzor. Za što bijahu optužena ta dvojica, ne zna se. Neki kažu da se u faraonovu peharu s vinom našla muha, a komadi alauna u kruhu donijetom na faraonovu trpezu. Drugi, da su optuženi zbog sukrivnje u pokušaju da razdjeviče faraonovu kćer.

Bilo kako bilo, jedne noći prisniše se obojici snovi koji ih pro-goniše sve do jutra, pa se požališe Josipu: »Da nam je samo, go-spodine, nekoga tumača snova da nam ih protumači!«

»Nisam li ja sluga Jedinog Boga«, upita Josip, »čije je tumače-nje snova?«

Tada pripovjedi Veliki peharnik: »Sanjao sam da je preda mnom lozov trs. Na trsu bile tri mladice. I tek što je propupao, procvjeta, i na njegovim grozdovima sazru bobe. Kako sam u ruci držao faraonov pehar, uzmem grožđa, istiještim ga u farao-nov pehar, a onda stavih pehar u faraonovu ruku.«

Josip smjesta protumači san: »Tri mladice tri su dana. Poslije tri dana faraon će te pomilovati i vratiti na tvoje mjesto; opet ćeš stavljati pehar faraonu u ruku, kao i prije, dok si mu bio peharnik. Kada ti opet bude dobro, sjeti se da sam i ja bio s to-bom, pa mi učini ovu uslugu: spomeni me faraonu i pokušaj me izvesti iz ove kuće. Jer, zbilja, bio sam silom odveden iz zemlje Hebreja; ni ovdje nisam ništa skrivio, a baciše me u tamnicu.«

»Učinit ću tako, nemaj brige«, obeća Veliki peharnik. Veliki pekar, veoma utješen onim što je čuo, reče: »Ja usnih

da nosim tri krušne košare na glavi, a u najgornjoj bijaše svako-jakih kolača i slatkiša za faraonovu trpezu. Iznenada, jato ptica slet je na košaru i pojede sve.«

Josip protumači: »Za tri dana faraon će uzdići tvoju glavu i o drvo te objesiti, te će ptice jesti meso s tebe«.

Treći dan iza toga faraon na dan rođenja svojega učini gozbu za cijeli svoj dvor, i tom prigodom vrati milost Velikom pehar-

266

Page 265: R. Graves - Hebrejski Mitovi

niku, a odrubi glavu Velikom pekaru. Ali Veliki peharnik sasvim zaboravi što bijaše obećao Josipu.1

(fe) Poslije tri mjeseca Zulejka posjeti Josipa i upita ga: »Kako te dugo moram držati u tamnici? Budi mi ljubavnikom i odmah ću te pustiti na slobodu«.

Josip odgovori: »Zakleh se Bogu da ti nikada neću postati lju-bavnikom!« Zulejka tada zaprijeti Josipu mukama i debelim lan-cima; ali ne mogaše ga privoliti. Kažu, međutim, da je Bog pro-dužio Josipovo tamnovanje za dvije godine: zato što se dvaput obratio Velikom peharniku, a ne Njemu, da ga izbavi iz tamnice.2

1. Postanak 39: 21-40; 23; Gen. Rab. 1078—1079; Sefer Hajašar 167. 2. Sefer Hajašar 165; Tanhuma Vaješev 9.

*

1. Zulejkina ljubav prema Josipu judejski je dodatak, vjero-jatno zato da se objasni pogrešno čitanje »u tamnici«. Prema sta-rijoj efrajimskoj verziji Josipov gospodar Potifar je upravnik fa-raonove tamnice, koji je stavio Peharnika i Pekara pod Josipov nadzor. Josip se nalazio »u tamnici« samo kao tamničar.

2. Neki su midraški komentatori smatrali Josipovo tumačenje ovih snova suviše površnim, pa su zato iznosili tumačenja s više moralne pouke, koju je Josip, po njihovu uvjerenju, razborito zadržao za sebe. Tako je čokot predstavljao svijet; njegove tri loze Abrahama, Izaka i Jakova; njihov cvat žene patrijarha; njegovi zreli grozdovi dvanaest plemena. Odnosno: čokot je predstavljao Zakon; tri loze Mojsija, Arona i Mirjam; cvat izraelsku narodnu skupštinu; a grozdovi duše pravednika iz svakog pokoljenja. Ili je čokot predstavljao Izrael; tri loze — tri glavne svetkovine; pu-panje — povećanje izraelskih plemena u Gošenu; cvat — izbavlje-nje izraelsko iz sužanjstva, a grozdovi — Izlazak iz Egipta kad će faraonova vojska u potjeri za Izraelcima teturati kao pijana. Sli-čno tome, tri košare Velikog pekara predstavljale su tri države, Babiloniju, Mediju i Grčku, koje će ugnjetavati Izraelce (vidi 28. 5); dok je najgornja košara (koju treba shvatiti kao četvrtu, a ne treću) označavala Rim, čije će bogatstvo i raskoš uništiti an-đeli u Mesijine dane.

3. Midraš Hagadol, napisan u dvanaestom stoljeću u Jemenu, tvrdi da je ptica koja je jela iz košare Velikog pekara simbol Mesije, koji će uništiti države koje su ugnjetavale Izraelce. Taj simbol razrađuju kabalisti iz srednjeg vijeka. U Opisu Edenskog vrta, koji potječe možda iz jedanaestog stoljeća, a isto tako u Žoharu, Unutarnja dvorana ili Raj gdje stanuje Mesija naziva se »Ptičje gnijezdo«.

267

Page 266: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

JOSIP P O S T A J E P O T K R A L J E M

(a) Poslije dvije godine faraonu se prisni da stoji na obali Nila, iz kojeg iziđe sedam ugojenih krava sjajne dlake te poče pasti papirusov šaš. Poslije nekog vremena iziđe za njima sedam ružnih, mršavih krava, ali umjesto da pasu pohlepno požderaše svoje sestre — čitave, s rogovima i kopitima. Faraon se probudi od strave. Kad opet zaspa, usni mu se sedam jedrih klasova žita izraslih na jednoj stabljici; ali drugih sedam klasova koji izra-stoše u blizini, bez žitnog zrnja i od istočnog vjetra opaljenih, progutaše ih.

Kad se razdani, faraon pozva svoje gatače i pripovjedi im što mu se prisnilo. Nijedno ga njihovo tumačenje ne zadovolji. Oni su rekli: »Sedam ugojenih krava znače da će ti se izroditi sedam kćeri ljepotica; mršave krave znače da će ti kćeri umrijeti od bolesti od koje će iskopnjeti. Sedam jedrih klasova kazuju da ćeš osvojiti sedam naroda; prazni klasovi, da će se ti narodi kasnije pobuniti«.1

(&) Primijetivši faraonovu zabrinutost, Merod, Veliki peharnik, prisjeti se odjednom Josipa. On zapravo nije bio nezahvalan: Jo-sipov slučaj bijaše mu neprestano na savjesti, pa bi vezivao čvo-rove na rupcu da se podsjeti; ali bi uvijek zaboravio šta su oni trebali da znače kad bi se našao u faraonovoj nazočnosti. Bog je to tako odgađao dok ne dođe pravo vrijeme. Merod sada ispriča faraonu kako tačno Josip tumači snove, i zamoli ga da ga pusti iz tamnice. Faraon nato pozva Josipa, koga odmah obrijaše, odje-nuše u pristojno ruho i dovedoše u faraonovu vijećnicu.

Faraon mu reče: »čuo sam o tebi da možeš protumačiti san čim ga čuješ.«

Josip odgovori: »Ništa ja ne mogu, nego će Bog dati pravi odgo-vor faraonu.«

Faraon pripovjedi svoje snove i dometnu da su mršave krave progutavši debele i dalje izgledale izgladnjelo.

»Bog je poslao faraonu dva sna ista značenja«, reče Josip. »Se-dam ugojenih krava i sedam jedrih klasova znače godine; a isto tako mršave krave i prazni klasovi. Nakon sedam godina izobilja doći će sedam gladnih godina, takvih da će ljudi zaboraviti da

268

Page 267: R. Graves - Hebrejski Mitovi

je ikada bilo izobilja. Faraonov drugi san potvrđuje prvi i prepo-ručuje da se nešto brzo poduzme. Bog time daje faraonu savjet da izabere pouzdanog potkralja, koji će moći poduzeti mjere pro-tiv crnih dana što predstoje. On će morati uputiti svoje podre-đene da otkupe petinu čitavog uroda žitarica i mahunarki u toku sedam godina izobilja. Ti viškovi neka se uskladište pod faraono-vim pečatom u njegove žitnice, koje treba da budu u svakom pokrajinskom gradu, kao pričuva za gladne godine.«2

(c) Cijeli dvor bijaše uvjeren da je Josip kazao istinu, i faraon zapita: »Gdje ću naći nekog drugoga koji će se ovako pokoravati odredbama Živog Boga?« Kako na to nitko ne odgovori, faraon se obrati Josipu i kaza mu: »Kad je tebi objavio Bog sve ovo, ne treba da dalje tražimo. Postavljam te za upravnika nad cijelim Egiptom, i koja god naređenja izdaš narodu, to će biti i moja naređenja. Sebi zadržavam tek faraonsku čast, koja je viša od tvoje«.

Tako rekavši, faraon skine pečatni prsten s prsta i metnu ga Josipu na ruku, pokloni mu kraljevski naprsnik od beza i objesi mu zlatni lanac oko vrata. Zatim objavi: »Imenujem te za Zaje-nat-Panea« — što znači Kroza nj govori Uvi Bog — »i nitko od mojih podanika neka se ne drzne dići ruku ili maknuti nogom bez tvog dopuštenja!« Faraon dade Josipu i kočiju koja je po raskoši zaostajala samo za njegovom svečanom kočijom. Narod klicaše Josipu »Abrek«, a on vladaše nad svom zemljom egipat-skom, premda mu ne bijaše više od trideset godina. Josipovi či-novnici otkupiše sada višak žita i mahunarki i snesoše ga u žitnice pokrajinskih gradova.3

(d) Tada, budući da Josip ne htjede primiti hvale nego je oda-vao Bogu priznanje za sve što bi mudro iskazao ili uradio, i zato što je čedno obarao oči kad su se mlade Egipćanke divile njego-voj ljepoti, Bog ga nagradi dugim životom, bogatstvom i posebnim darom koji se prenio na potomke njegove: sigurnošću od uroka.4

(e) Faraonovom milošću Josip se oženi Asenatom, kćerkom Poti-Fere, svećenika u Onu. Asenata mu rodi dva sina. Prvome on nadjenu ime »Manaše«, rekavši »Bog je dao da zaboravim svoje teškoće i svoj očinski dom!«; a drugome »Efrajim«, jer kaza »Bog me je učinio rodnim u zemlji moje nevolje!«5

(/) Ali, kako neki kažu, Asenata bijaše kopile Josipove sestre Dine, koju uzeše pod svoje Zulejka i Potifar, koji je po njihovom isto lice kao i Poti-Fer iz Ona. Asenata je, tumače oni, optužila Zulejku Potifaru da je slagala; nakon čega je Potifar dade Josipu za ženu, priznavši mu tako da nije zgriješio.

Drugi niječu da su dva Potifara ista osoba; ili da je Asenata Dinina kći, i kažu da je faraonov najstariji sin bio Josipov takmac za Asenatinu ljubav.6

269

Page 268: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Postanak 41: 1—8; Gen. Rab. 1093. 2. Postanak 41: 9—36; Gen. Rab. 1085, 1086, 1094; Tanhuma Miqes 3;

Sefer Hajašar 174. 3. Postanak 41: 37—46. 4. Gen. Rab. 1268—1269; Num. Rab. 14.6; Tanhuma Buber Num. 44;

PRE, gl. 39; Mid. Hagadol Gen. 628—629; Targ. Jer. 1 Mojs. 49: 22. 5. Postanak 41: 50—52. 6. Origen, Catena Nicephori I. 463; Molitva Asenetina.

*

1. Povijesna je osnova ovog mita bila, čini se, uspon — za vri-jeme faraona Amenhotepa III i Amenhotepa IV iz osamnaeste dinastije — semitskog vojskovođe po imenu Janhamuom, koji se spominje u pismima iz Teli Amarne, kao upravnik žitnica u Ja-rimutu (ili »Jarmutu« — Jošua 12: 11) i egipatskih posjeda u Palestini. On nije bio prvi Palestinac na visokom položaju pod faraonima: okloponosac Tutmesa III, Meri-Re, i njegov brat, sve-ćenik Uzer-Min, bili su Amorejci; a vrhovni zamjenik kasnijeg faraona Merneptea bio je Ben Matana, Kanaanac. Uz spomenutog se Janhamua na visokom položaju nalazio i neki Dudu, u hebrej-skom obliku Dodo, Dodi ili Dodaj — ime koje se javlja u 2 Sam. 23: 9, 24 i u Suci 10: 1, itd. — koji je lako mogao i sam biti Židov. Kad se, u pismima iz Teli Amarne, sirijske vlasti obraćaju fara-onu Amenhotepu IV za oružanu pomoć, one dodaju da je Janha-mu upoznat s njihovim položajem. Ribaddi, kralj gebalski, moli faraona da kaže Janhamuu: »Ribaddi je pod tvojom vlašću, i svako zlo koje mu nanese kralj amorejski snaći će i tebe«. Ribad-di kasnije traži da mu se pošalje u pomoć Janhamuu s vojskom. Janhamu je doveo Jahtirija, zapovjednika Jope i Gaze, i vjero-jatno svog zemljaka, na egipatski dvor dok je taj još bio dijete. Janhamu je možda bio rob; iz amarnskih pisama saznajemo da su Sirijci i Palestinci ponekad prodavali svoju djecu za žito u Jarimutu.

2. Prema Postanku, faraon je poklonio Josipu »haljine od beza«, ali kako to nije bila neka naročita počast, vjerojatno se pod time misli na kraljevski naprsnik, ili šendit.

3. Ništa se nije protivilo tome da faraon unaprijedi nekog svog ministra za potkralja. Ptahotep (oko 2500. pr. n. e.), poznat kao »faraonov dvojnik«, zamjenjivao je povremeno odsutnog gospo-dara, služeći se svim kraljevskim naslovima i imajući na raspola-ganju Veliki pečat, čast »upravnika žitnica«, iako obično odvojena od časti potkralja, bila je dovoljno važna da se podjeljuje farao-novim sinovima i kneževima kraljevske krvi. Taj isti Ptahotep naglašava u svojim Izrekama kako je izvanredno važno da se žit-nice održavaju uvijek pune za slučaj gladnih godina. Jedna je takva glad zabilježena u spiljskim zapisima kraj Beni-Hasana, na

270

Page 269: R. Graves - Hebrejski Mitovi

grobu Amenea, feudalnog velikaša Srednje države. Amene se bio dobro pripremio za tu glad i, tvrdi se, nije kasnije utjerivao zao-statke davanja uroda od poljodjelaca kad su im polja bogato po-nijela pšenicom i ječmom, zahvaljujući povoljnoj poplavi Nila. Neki Baba, plemić iz sedamnaeste dinastije (Hiksa), čija se grob-nica nalazi u El-Kabu, spominje glad koja je potrajala dugo godina. Neki historičari povezuju tu glad s Josipovom — ali po-jedinosti iz opisa u Postanku odražavaju ranije ili kasnije vrijeme od razdoblja Hiksa.

4. Ženidba potkralja s kćerkom svećenika sunca, kao i farao-novo prihvaćanje Josipove jednobožačke vjere, navode na zaklju-čak da se radi o Amenhotepu IV, smionom vjerskom reformatoru koji se klanjao jedino Atonu, sunčevoj ploči, promijenio ime u Ehnaton i podigao novu prijestolnicu u Teli Amarni.

5. Prema nekim tumačenjima, Josipov naslov, koji ne znači ništa ni na hebrejskom ni egipatskom jeziku, možda predstavlja Zafnto-Pa'anhi, »Hranioca života«. Abrek nije egipatska riječ, nego podsjeća na asirsko-babilonski abaraku, naslov koji se podjeljuje uz najviše časti, a znači »Od Boga blagoslovljen«. Asenatino je ime bilo možda »Ehnasaten«, koje je nosila sama Ehnatonova kći (vidi 49. h). Poznato je da je neki Meri-re bio Ehnatonov Veliki svećenik boga Atona; a njegovo je ime možda zamijenjeno Potifa-rovim zbog zbrke s Poti-Fereom, Josipovim prvim vlasnikom.

6. Najveći dio midraškog dodavanja ovom mitu nepotreban je i odudara. Tu je uključena i legenda o tome kako je faraonov prijestol bio postavljen navrh stubišta od sedamdeset stepenica, i vladari, velikaši ili poslanici koji su dolazili faraonu uspinjali su se uz onoliko stepenica koliko su znali jezika. Sedamdeset je, naime, bio prihvaćen broj jezika koji su se govorili poslije pro-pasti Tornja babilonskog (vidi 22. h). Josip, koga je Bog obdario poznavanjem svih jezika, uspeo se do samog vrha i sjeo pored faraona. Za Josipa se još kaže da je poveo uspješan vojni pohod na »ljude iz Taršiša« koji su napali Jišmaelce. »Taršiš« je bio južna španija, ili možda Sardinija, ali u midrašu se ta zemlja poistovećuje sa Havilskom zemljom bogatom zlatom, jer se kaže za Salomonove tarzijske brodove da su prevozili zlato.

Page 270: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

G L A D

(a) Sedam godina izobilja dođe i prođe; na njih se nadoveza sedam gladnih godina. Kad se iscrpiše zalihe u svakoj obitelji, Josip otvori faraonove žitnice te je prodavao narodu žito. U sva-kom pokrajinskom gradu bio je spremio pričuve žita i mahunar-ki, i pomiješao ih sa zemljanim prahom s onih istih polja na ko-jima su rasli, znajući da je to jedino pouzdano sredstvo protiv crva i plijesni. Sami Egipćani se nisu tako osigurali, i njihove zalihe doskora istrunuše.

Glad se proširi oko egipatskih granica, i Josip sakupi goleme svote prodajući žito Arapima, Kanaancima, Sirijcima i drugima. On kaza svojim činovnicima: »U ime faraona i njegova potkralja! Svi stranci koji žele kupiti žito moraju osobno doći, i ako se utvrdi da su ga kupili za preprodaju, a ne za svoje potrebe, bit će smaknuti. Nitko ne smije dovesti više od jednog tovarnog grla; a svatko mora potpisati svoje ime, uz očevo i djedovo, po-tvrđujući tako kupnju.« Josip im uz to naredi da mu svakog dana podnose spiskove kupaca. Znao je da će njegova braća uskoro doći, i htio je da ga o tome smjesta obavijeste.1

(b) Kad su Egipćani ostali bez novaca, Josip im je davao žito za stoku i s vremenom sva stada prijeđoše u faraonovo vlasništvo. Oni tada ponudiše Josipu najprije svoju zemlju, a na kraju i svoja tijela da njima plate žito. Tako faraon postade jedini vlasnik nad Egiptom, s pravom da premješta ljude iz grada u grad poput robija, jer sada i nisu bili drugo nego roblje. Jedino je svećen-stvo sa svojim nadarbinama zadržalo svoje posjede i slobodu.

Treće godine Josip podijeli žito za sjeme, obavezavši poljodjelce da stalno daju faraonu petinu uroda. Taj se zakon i sada provodi.2

(c) Jakov, čuvši da se u Egiptu prodaje žito, naredi sinovima da pođu tamo i nakupuju ga što više mogu. Svi se uputiše, osim Benjamina, koga Jakov zadrža kod kuće rekavši: »Mogla bi ga na putu zadesiti kakva nesreća«.

Jakov opomenu sinove: »Kad prispijete u Egipat, ne govorite mnogo o tome da kupujete žito. Držite se ponizno, budite manji od makova zrna, čuvajte se zavidijivih očiju! Uđite u faraonov grad svaki na druga vrata, i ne dajte da vas itko vidi da zajedno

272

Page 271: R. Graves - Hebrejski Mitovi

razgovarate«. Oni poslušaše te naloge pri dolasku u grad; ali to veče kad Josipu podniješe spisak stranih kupaca, on primijeti njihova imena i naredi da ih dovedu. Uhapsiše ih u bludničkoj četvrti kamo bijahu pošli, gonjeni grižnjom savjesti, da se raspi-taju o svom izgubljenom bratu kod trgovaca robljem koji su tu stanovali.3

(d) Izvedeni pred Josipa, oni se baciše pred njim ničice. On ih osorno upita preko tumača: »Iz koje zemlje dolazite, i po kakvu poslu?«

»Dolazimo iz Kanaana da kupimo žito«, odgovoriše. Josip zagrmje: »Vi ste uhode!« »Gospodaru«, počeše se oni ponizno braniti, »nismo uhode, već

čestiti kreposni ljudi što putuju ne kršeći nikakva zakona«. Josip ih prekine: »Ako ste čestiti ljudi, zašto ste ušli u grad

svaki na druga vrata? A ako ste kreposni ljudi, zašto ste proveli toliko vremena u bludničkoj četvrti?«

»Ušli smo svaki na druga vrata po očevu savjetu«, odvrati Juda, »a u bludničkoj se četvrti raspitivasmo o nekoj robi koju smo izgubili.«

Ali Josip ostade pri svome: »Nema sumnje da ste vi desetina vojnika koju poslaše faraonovi neprijatelji da izvide slaba mjesta Egipta«.

»Uvjeravam Vašu visost da smo svi sinovi jednog oca, stanov-nika Kanaana«, reče Juda. »Prije nas bijaše dvanaest, ali jedan je umro, a najmlađi ostade kod kuće.«

»U ovaj grad uđoste«, kaza Josip, »poput raskalašena čovjeka koji smjera da razotkrije golotinju tuđe žene«. Tada se zagleda u srebrni pehar za gatanje i produži: »Osim toga, u ovom peharu vidim da su dvojica od vas jednom izvršila krvoproliće nad sta-novnicima jednog utvrđenog grada; i da ste, svi zajedno, prodali nekoga bliskog po krvi putujućim trgovcima. Tako mi faraonova života, neću vas pustiti na slobodu dok ne vidim vašeg najmlađeg brata! Jedan između vas neka ga dovede, da tako provjerim je li istina što kažete. A dotada ću vas sve utamničiti.«

On zatvori braću u tamnicu, ali uveče trećeg dana reče im: »Bu-dući da je Bog moj milostiv, i traži milosrdnost od svojih vjer-nika, neka samo jedan od vas ostane kao talac. Drugi mogu slo-bodno ponijeti žito kućama. Ali kad se vrate, s njima mora biti najmlađi brat«.

Ne znajući da Josip zna hebrejski, oni šaptahu među sobom: »Ovo je kazna na nas, jer ostavismo Josipa kad nas je dozivao iz jame!«

Ruben im kaza: »Ja vas opomenuh onda da ne zlostavljate di-jete; ali nitko me nije htio poslušati. Sada duh njegov viče za osvetom«.

18 Hebrejski mitovi 273

Page 272: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Njihove se riječi tako snažno dojmiše Josipa da se načas povuče i zaplaka. Ubrzo umije lice, vrati se, naredi da šimuna opet okuju u lance, a druge posla od sebe, naredivši potajno da im se sva-kome sakrije uvrh vreće, kad ih napune, novac koliko su platili za žito.4

(e) U prenoćištu blizu granice jedan od njih iziđe da zagrabi malo žita i nađe svoj novac u vreći. On potrča braći da im to ispriča, a oni prestravljeni uzviknuše: »što nam Bog ovo uradi?«

Kad dođoše kući svojoj i pripovjediše Jakovu sve što im se do-godilo, on reče: »Mene vi ostavljate bez djece! Josipa je nestalo, Šimuna nema, a sad biste odveli i Benjamina! Sve se to na me svaljuje!«

Ruben uzviknu: »Ubij moja dva sina ako ti ga ja natrag ne dovedem! Predaj ga u moje ruke, i ja ću ti ga vratiti!«

Jakov odgovori: »Benjamin je jedini sin što mi preostade od moje voljene žene Rahele. Ako ga zadesi neka nesreća, duša će moja otići ožalošćena pod Zemlju. . . Nikad vam neću dati da ga povedete sa sobom!«5

1. Postanak 41: 53—57; Gen. Rab. 1105, 1122—1123; Tanhuma Buber Gen. 194; Sefer Hajašar 182—184; PRE, gl. 39.

2. Postanak 47: 13—26. 3. Postanak 42: 1—5; Gen. Rab. 1109, 1121—1123; Tanhuma Buber Gen.

193—194, 202; Targ. Jer. Gen. 42: 5; Mid. Hagadol Gen. 635; Sefer Ha-jašar 184—185.

4. Postanak 42: 6—25; Gen. Rab. 1124; Tanhuma Buber Gen. 203; Sefer Hajašar 186.

5. Postanak 42: 26—38. *

1. To što je Josip tražio od Egipćana da daju faraonu petinu svog žita osigurava mitološki autoritet za takav oblik davanja koji se održao do danas između zemljoradnika najamnika i feudal-nih zemljoposjednika u mnogim dijelovima Srednjeg istoka. Ali taj su oblik, čini se, uveli u Egipat zavojevači Hiksi dva ili tri stoljeća prije razdoblja Amenhotepa IV. Samo su svećenici bili oprošteni od tih davanja.

2. Među plodove midraške mašte povezane s ovim mitom spada Josipovo traženje da svi Egipćani koji su prodali svoja tijela budu obrezani; međutim, obrezivanje je već u to doba bilo drevan egi-patski običaj. Josipovo miješanje zemljanog praha sa žitom, do-vitljivo ispričano kao mjera da se sačuva žito od kvarenja, možda predstavlja sjećanje na to kako su srednjovjekovni mlinari patvo-rili brašno. Prema drugom midrašu, Josip je bogobojazno pridržao

274

Page 273: R. Graves - Hebrejski Mitovi

za sebe golemu dobit, postignutu u faraonovo ime, da obogati svo-ju obitelj; to je prešutno ispričano kasnijom Božjom zapovijedi u Izlasku 3: 22: »Oplijenite Egipćane!«

3. Za braću se kaže da su pošli u bludničku četvrt pretpostavlja-jući da je tako pristali momčić kao što je bio Josip vjerojatno prodan u javnu kuću za homoseksualce. Jakovljevi navodni savjeti, kao i njegovo dijeljenje stoke na dva tabora, i razmak koji je učinio između stada koja je slao Ezavu na dar (vidi 47. a), služe tome da podsjete Židove raspršene po svijetu da je potreban kraj-nji oprez i pretvaranje u dodiru s nežidovskom vlašću.

4. Redaktori Postanka nisu se potrudili da isprave Jakovljeve riječi o odlasku njegove duše pod zemlju; tako on ne pokazuje veću vjeru u uskrsnuće od Ezava (vidi 38. 5, 40. 3 i 61. 4—5).

5. Plinije spominje srebrne pehare za predskazivanje događaja i gatanje, kojima su se služili u kultu Anubisa, egipatskog Herma. Čini se da je u peharu bio urezan lik tog boga. Gatalac bi napunio pehar vodom, u koju bi bacio nešto sitno i promatrao kako nji-hanje vode mijenja izraz božjeg lica. Talmudisti su pretpostavljali da ti pehari imaju svoje anđele čuvare (sare hakos) kojima su pripisivali proročansku i gatačku moć.

274

Page 274: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

POVRATAK BRAĆE

(a) Ubrzo se pojelo sve žito što ga doniješe Jakovljevi sinovi iz Egipta. On im kaza da se spreme na put i donesu još žita.

Juda mu odvrati: »Onaj nam je čovjek jasno rekao: 'Ne smijete preda me ako vaš brat ne bude s vama. Ako si dakle voljan s nama poslati našeg brata, mi ćemo otići dolje i kupit ćemo žita.«

»Zašto ste mi nanijeli jad rekavši onom čovjeku da imate još jednog brata?«

»Čovjek nas je neprestano zapitkivao o nama i o našoj obite-l j i . . . Kako smo mogli znati da će reći: 'Dovedite svoga brata!' Pusti dječaka sa mnom pa da se dignemo i krenemo; tako ćemo preživjeti, a ne pomrijeti, i mi, i ti, i naša djeca. Ja za nj jamčim, i mene drži odgovornim za nj. Ako ga tebi ne vratim i preda te ga ne dovedem, bit ću kriv svega vijeka. Ta da nismo toliko oklijevali, mogli smo se već i dvaput vratiti.«

Napokon Jakov popusti: »Kad je tako, neka bude, ali učinite ovo: metnite u torbe najbiranijih proizvoda ove zemlje i ponesite na dar onom čovjeku; nešto balzama, nešto meda i mirodija, mi-risne smole, pa lješnjaka i badema. Sa sobom uzmite dvostruko novca, jer treba vratiti novac koji ste našli u grlima svojih vreća. Možda je ono bila zabuna. Uzmite svoga brata pa se opet zapu-tite onom čovjeku. Neka Bog Svemogući, E1 šadaj, potakne onog čovjeka na milosrđe.. . A ja, moram li bez djece ostati, neka ostanem!«1

(b) Prispjevši u Egipat, braća javiše Benjaminov dolazak, našto ih Josip dade pozvati za svoju trpezu u palaču. Oni rekoše upra-vitelju Josipove palače da im je novac za žito slučajno vraćen. »Budite mirni«, odgovori im ovaj, »ne bojte se! Bog vaš i Bog vašega oca stavio je blago u vaše vreće, a vaš je novac stigao Nje-govoj visosti; a sada kad ste doveli najmlađeg brata, on pristaje da pusti Šimuna iz tamnice.«2

(c) šimun se doskora pojavi, a boravak u tamnici nije mu na-udio. Braći doniješe vode da operu noge i položiše krmu pred njihovu magarad. Kad su ih doveli u veliku odaju pred Josipa, oni se bace ničice pred njega i izruče mu Jakovljeve darove.

276

Page 275: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Josip zapita: »Je li starac još živ?« »Vaš je sluga živ i dobro je«, ponizno odgovori Juda. Josip se okrenu prema Benjaminu: »To je dakle najmlađi brat

vaš. Bog neka te blagoslovi, sinko!« Tada, ne mogavši više obuzda-vati suze, iziđe iz odaje i potajno se isplaka. Ali doskora se vrati i zapovjedi da donesu ručak; on je, međutim, ručao napose, kako je dolikovalo njegovu dostojanstvu. Kako Egipćani drže čobane ništa boljima od svinjara, braću posjedoše odvojeno od dvorjana. Sjedili su razmješteni po starosti, čudeći se počasti koju im iska-zuju. Robovi su ih posluživali đakonijama s Josipova stola; ali nisu mogli razumjeti zašto pred Benjamina stavljaju pet puta više svega nego pred druge. Peharnik im je neprestano dolijevao u kupe, dok se nisu opili koliko i Josip.3

(d) Josip zapovjedi svom upravitelju palače da, puneći žitom vreće braći, vrati u njih njihov novac i sakrije njegov srebrni pe-har za gatanje u Benjaminovu vreću. Upravitelj ga posluša i pri-čeka u zoru dok oni ne iziđoše iz palače vodeći svoje natovarene magarce. Josip ga tada pozva k sebi i reče mu: »Uzmi kola, kreni u potjeru za onim Zidovima, zapitaj ih zašto vraćaju zlo za dobro ukravši moj pehar za gatanje«.

Peharnik doskora stiže braću, koja začuđeno povikaše: »Kako nas može Njegova visost optužiti za takvo mrsko djelo? Ne vra-tismo li mu novac koji nam zabunom isplatiše? Može li se na nas posumnjati da bismo ukrali srebra ili zlata iz potkraljeve palače? Pretraži naše vreće i ako nađeš i jedan pehar, učini nas sve robljem!«

»Naređeno mi je«, odgovori upravitelj, »da uhapsim samo krad-ljivca«.

Kad rastovariše magarce, on se pretvarao kao da pretražuje vre-će, dok na kraju nije našao pehar u Benjaminovoj vreći. Braća nemilosrdno izudaraše Benjamina, vičući: »Eto ti, eto ti, gade kradljivi! Posramio si nas gore no mater tvoja Rahela kad je ukra-la kućnog idola Labanova«. Razderavši halje od žalosti i natova-rivši opet magarce, vratiše se u Josipovu palaču.4

(e) Još se jednom braća baciše na tle pred Josipom. On ih za-pita: »Zašto ste tako nerazumni? Zar vam nije bilo jasno da mogu pogoditi sadašnjost, prošlost i budućnost i bez svog srebrnog pehara?«

Juda odvrati: »šta da kažemo Vašoj visosti? Kako da se oprav-damo od krivnje? Bog nas kažnjava za nešto što davno zgriješi-smo. Učini robom svakoga od nas, a ne samo našeg lupeškog brata«.

Potresavši skutom svog grimiznog ogrtača, Josip odgovori: »Bo-že sačuvaj da vas optužim za saučesništvo! Ja ću svakako učiniti Benjamina robom, ali drugi se mogu vratiti u Kanaan«.

277

Page 276: R. Graves - Hebrejski Mitovi

»Šta da kažemo našem nesretnom ocu?« upita Juda u očajanju. »Recite mu«, odvrati Josip, »da je za vedrom u zdenac palo i

uže«. Juda zamoli Josipa da ga sasluša, i sve mu pripovjedi. Tada ga

zamoli da uzme njega mjesto Benjamina i doda: »Razumijete li sada da ne mogu stupiti pred oca bez njega?«5

(/) Josip kaza svojim dvorjanima i slugama da iziđu iz odaje i, zaplakavši konačno bez ustručavanja upita braću na hebrejskom: »Živi li još doista otac naš?«

Oni nisu znali kako da mu odgovore, misleći da je lud. Josip im dade znak da se približe. Oni ga ustrašeni poslušaše.

»Ja sam brat vaš Josip, koga ste prodali u Egipat«, reče. »Ali neka vas ne muči odviše savjest: jer Bog sam upravljaše vašim zamisli-ma. Već dvije godine u Egiptu vlada glad, a za njima mora doći još pet godina, bez oranja i žetve. Bog me posla pred vama i učini potkraljem da se postaram za sve vas. Pođite sad brže kući i javite ocu mojemu da sam živ! Zamolite ga da dođe bez oklijevanja, i uzme sa sobom ovce, goveda i sve imanje svoje u zemlju gošensku koja leži blizu ovoga grada. Ni vi ni brat moj Benjamin ne možete sumnjati da govorim istinu. Učinite, dakle, kako tražim od vas!«

Rekavši to, Josip padne oko vrata Benjaminu, nakon čega iz-mijeni i s drugima bratske poljupce.6

1. Postanak 43: 1—14. 2. Postanak 43: 15—23. 3. Postanak 43: 24—34. 4. Postanak 44: 1—13; Tanhuma Buber Gen. 198; Agadit Berešit 146—

—147; Sefer Hajašar 194. 5. Postanak 44: 14—34; Gen. Rab. 1163; Sefer Hajašar 196—197; Jalqut

Gen. 150. 6. Postanak 45: 1—15.

*

1. Ovo nije povijesna istina, ali objašnjava postojanje židovskog pastirskog stanovništva naseljenog sjeveroistočno od delte Nila, koji su svojim naseljima dali neegipatska imena kao što su Sukot, Belsefon i Migdol. Gošen, između peluzijskog rukava Nila i je-zera Timsa, bio je predio koji je, u Josipovo vrijeme, ležao pre-daleko od plavnog područja Nila da bi se mogao obrađivati, ali je pružao dobru ispašu. Međutim, nekoliko pokoljenja poslije toga, Ramzes II je navodnio Gošen prokopavši kanal, i podigao gradove Ramzes i Pitom služeći se Židovima kao radnom snagom (Izlazak 1: 11). Ramzes II bio je, čini se, faraon »koji nije pozna-vao Josipa« (Izlazak 1: 8), i protiv koga se Moj sije pobunio.

278

Page 277: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Josip ovdje nagoviješta dobro poznati postupak našeg doba kojim se iznuđuju priznanja tako da se žrtva najprije zaplaši, zatim umiri, pa ponovo zaplaši, dok se ne smete i prestane pružati otpor.

3. Tresenje ruba odjeće u značenju »Ne želim imati posla s tim!« i danas je običan gest na Srednjem istoku. Josipova zago-netna poruka Jakovu: »Za vedrom je u zdenac palo i uže« znači: »To se dogodilo zato što su me sinovi tvoji bacili u suhi zdenac u Dotanu«.

Page 278: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

JAKOV U E G I P T U

(a) čuvši da su mu došla braća, faraon kaza Josipu: »Dovede li otac tvoj svu obitelj svoju i ukućane, neka se od mene nada kra-ljevskoj dobrodošlici. Pošalji im kola za žene i djecu; a kako mu pružih sve bogatstvo Egipta da se njime posluži, nagovori ga da ne ponese ništa od svoga imutka što bi mu smetalo na putu.«

Josip dade svakome bratu, osim Benjamina, lijepu novu halju; Benjamin dobi pet takvih halja i trista srebrnjaka. Osim kola i tovara krme Josip posla Jakovu dvadeset magaradi natovarenih vrijednim stvarima i svakojakim đakoni jama. Na oproštaju on reče: »Nemojte se putem svađati!«1

(b) Braća su još raspravljala kako da Jakovu saopće dobre vijesti, kada im blizu Hebrona iziđe u susret Sera, kći Ašerova, vrsna sviračica. Dadoše joj egipatsku harfu i kazaše: »Pođi odmah djedu svome Jakovu, preberi strune i zapjevaj mu ovako:

Mrtav Josip nije, nije; On nosi na glavi Krunu egipatske zemlje. On mrtav nije, nije — Shvaćaš li me?

Sera učini kako joj rekoše, pjevajući mu stalno te riječi dok ne bijaše sigurna da su mu dospjele do srca. Odjednom Jakov postade svjestan istine. On blagoslovi Seru uzdahnuvši: »Kćeri, oživjela si moj duh. Neka te sjena smrti nikada ne uznemiri! Da čujem opet tu pjesmu! U ušima mojim slađa je od meda.«2

(c) Nato prispješe braća u kraljevskim haljama. Povikavši, ogla-siše: »Živ je Josip, živ! Postao je potkralj u Egiptu!« Jakov ugleda kola i natovarenu magarad te uzviknu: »Kolike li radosti! Slava Bogu! Je li, dakle, istina? Hoće li mi doista biti vraćen sin moj miljenik?«

On sada otrese žalobni pepeo sa sebe, umi se, podreže bradu, odjene kraljevske halje koje mu bijahu donijeli i pozva svakog kralja u Kanaanu na gozbu što potraja tri dana. Tada se zaputi

280

Page 279: R. Graves - Hebrejski Mitovi

u Egipat sa svojom sitnom i krupnom stokom, imutkom svojim i sedamdeset ukućana, ne brojeći žene i sluge.3

(d) U Beer šebi Jakov prinese žrtve Bogu, i Bog mu progovori u snoviđenju: »Ne boj se, Jakove, sići u Egipat pod mojom zašti-tom, jer ću ondje od tebe proizvesti velik narod. Ja ću sići u Egipat s tobom i sam ću te vratiti ovamo; a Josip će ti svojom rukom oči sklopiti.«4

(e) Čuvši vijesti od Jude, koji bijaše izjahao pred njih, Josip odmah zapregnu konje u svoja kola i odveze se sve do Gošena. On i Jakov padoše jedan drugome oko vrata i zaplakaše, a Jakov reče ridajući: »Sad ću rado umrijeti, sine, kad se opet nađosmo!«

Josip se obrati braći svojoj: »Otići ću i obavijestiti faraona. . . Kad vas faraon pozove i zapita: 'Čime se bavite?' odgovorite: 'Ljudi smo, sluge tvoje, koji se od početka do sad bavimo stočar-stvom; i mi i naši preci', tako da se možete naseliti u gošenskom kraju. Svi su, naime, pastiri Egipćanima mrski.«5

(/) On predstavi petoricu braće faraonu, koji ih postavi za nad-zornike nad vlastitim stadima sitne i krupne stoke u tom kraju; a zatim predstavi i Jakova. Kad se faraon uljudno raspita za nje-govu dob, Jakov odgovori: »Godina moga lutalačkog življenja ima stotinu i trideset. Malo ih je i nesretne su bile godine moga života; ne dostižu brojem godine življenja na zemlji mojih otaca.« Tako rekavši, Jakov se oprosti od faraona i vrati se u Gošen. Ali Bog ga prekori: »Jakove, Ja te spasih od Ezava i Labana; Ja spasih Josipa iz jame i učinih ga potkraljem nad Egiptom i spasih čitavu obitelj tvoju i sve sluge tvoje da ne umru od gladi! A ti si se ipak drznuo požaliti da je dana tvojih bilo malo na broju i da su bili zli! Zbog te nezahvalnosti skratit ću ti vijek za trideset i dvije godine.«6

(g) Po faraonovu naređenju Josip naseli oca u pokrajini ram-zeškoj i prehrani sve Izraelce dok potraj a glad. Jakov poživje još sedamnaest godina — trideset i dvije manje no što je Bog udi-jelio ocu njegovu Izaku.7

1. Postanak 45: 16—24. 2. Sefer Hajašar 202—204; usp. Abot diR. Natan 90. 3. Postanak 45: 25—28. 4. Postanak 46: 1—4. 5. Postanak 46: 5—34. 6. Postanak 47: 1—10; Tanhuma Buber: Uvod 132; Agadat Berešit 85. 7. Postanak 47: 11—12, 28.

*

1. Prema midraškim dodacima ovoj legendi, koji su odraz dva junačka ustanka Izraelaca protiv rimske sile, Josipova braća pr-kose oružjem prilikom Benjaminova hapšenja i natjeraju čitavu

281

Page 280: R. Graves - Hebrejski Mitovi

faraonovu vojsku u bijeg. Juda mrvi zubima željezne šipke u prah, i ispušta tako zastrašujući poklič da sve žene koje ga čuju po-bace, a glave faraonove straže iskrivljuju se na stranu i ostaju u tom položaju — što je možda sjećanje na egipatske reljefe u ko-jima su tijela vojnika okrenuta prema naprijed, dok su im glave u profilu. On također spaljuje kola koja mu je poklonio faraon, zbog idolatrijskih ukrasa na njima.

Jakovu se pripisuje predznanje Moj sijeva zakona: on uvodi Svetkovinu prvih plodova prije odlaska iz Kanaana, i obara svete bagreme u Migdalu pored Genezaretskog jezera da posluže Moj-siju kad se bude gradio Zavjetni kovčeg.

2. Kroničar Postanka bilježi da je broj Jakovljevih ukućana iz-nosio sedamdeset duša, isključujući žene rodozačetnika; ali, čak i ako dodamo samog Jakova, imena koja se navode nema više od šezdeset i devet. Komentatori iznose nekoliko međusobno nespo-jivih objašnjenja te očite greške; jedno od njih, po analogiji s Dan. 3: 25, ubraja Boga kao sedamdesetu dušu. Jedine dvije žene koje se navode su Dina, i Ašerova kći Sera. Sera je, poput Dine, možda bila neki matrijarhatski rod.

3. Između gladi koja je nastala zato što Nil nije poplavljivao zemlju i dobre paše u Gošenu nema nesuglasja. Nil plavi o ovis-nosti o obilnim snježnim padavinama u Etiopiji, a ne o mjesnim kišama. Vrlo je nevjerojatno da bi Jakov umro od gladi u Beer šebi, dok bi još mogao pasti svoju stoku, od koje, po svemu su-deći, nijedno blašče nije tamo skapalo od suše. Možda je južna Palestina bila ovisna o Egiptu za žito čak i rodnih godina, pa su se Židovi pastiri navikli da gledaju na kruh kao na nešto prijeko potrebno, a ne kao na predmet uživanja.

Page 281: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

SMRT J A K O V L J E V A

(a) Osjećajući da mu se bliži smrt, Jakov pozva Josipa u Gošen i kaza mu: »Zakuni se da me nećeš pokopati među Egipćanima, nego u spilji Makpeli u Hebronu.«

Josip odvrati: »Jesam li rob da od mene tražiš zakletvu?« »Ne, ali metni ruku svoju pod moje stegno i zakuni se!« »Ne dolikuje sinu da se dotiče obrezana mjesta u oca. Ipak, za-

klinjem se Živim Bogom da ćeš biti pokopan u Hebronu.«1

(b) Josip dovede Ef raj ima i Manašea Jakovu na samrtnoj po-stelji. Jakov se s mukom uspravi u postelji i reče: »Bog Svemo-gući objavi mi se u Luzu, u zemlji kanaanskoj; blagoslov mi dade, a potom mi reče: 'Učinit ću te rodnim i mnogobrojnim, učinit ću da postaneš skup naroda, i tvome potomstvu poslije tebe dat ću ovu zemlju u posjed zauvijek. Sad, oba tvoja sina što su ti se ro-dila u zemlji egipatskoj, prije nego sam ja stigao k tebi u Egipat, neka budu moji — Efrajim i Manaše neka budu moji kao i Ruben i Šimun. A djeca što su ti se rodila poslije njih neka ostanu tvoja; a u svom nasljedstvu neka se zovu po imenu svoje braće.« Tada mu odlutahu misli: »Kad sam se vraćao iz Padana, tvoja majka Rahela umrije na putovanju u kanaansku zemlju, tek u maloj uda-ljenosti od Efrate. . .« Očito je bio žalostan što će mu tijelo poči-vati uz Leino, a ne uz tijelo voljene Rahele; ali znao je da se to ne može izbjeći.2

(c) Primijetivši Efrajima i Manašea, upita zaboravno: »Tko su ovi?«

»Sinovi su to moji koje mi je Bog dao ovdje.« »Dovedi mi ih da ih blagoslovim.« Josip dovede momčiće pred njega, a Jakov uzdahnu: »Nisam

očekivao da ću još igda vidjeti tvoje lice; kad, evo, Bog mi dade da vidim i tvoje potomke!«3

(d) Poklonivši mu se s dubokim poštovanjem, Josip postavi Efrajima Jakovu slijeva, a Manašea zdesna. Ali Jakov, ukrstivši ruke, položi desnu ruku Efrajimu na glavu, a lijevu Manašeu. On kaza:

283

Page 282: R. Graves - Hebrejski Mitovi

»Bog čijim su putovima hodili oci moji Abraham i Izak, Bog, koji mi je pastir bio otkako postah pa do danas, Anđeo koji me od svakog zla Obavljao — Djecu ovu nek blagoslovi! Neka se ime moje i mojih pređa Abrahama i Izaka po njima

spominje! U mnoštva se mnogobrojna po zemlji razmnozili!«

Kad Josip pokuša promijeniti položaj Jakovljevih ruku, prosvje-dujući: »Ne tako, oče moj; jer Manaše je prvorođenac, zato stavi desnicu na njegovu glavu!« Jakov uporno odgovori: »Znam ja, sine moj, znam; i od njega će postati narod i bit će velik. Ali njegov mlađi brat bit će veći od njega.«

I on blagoslovi obojicu riječima: »Vama nek se Izrael blago-slivlje govoreći: 'Kao što je Efrajimu i Manašeu, nek i tebi Bog učini!'« Zatim kaza Josipu: »Bog će biti s vama i opet vas do-vesti u zemlju vaših otaca. A tebi ostavljam Šekem, nešto više nego tvojoj braći, što sam ga svojim mačem i lukom osvojio od Amorejaca.«4

(e) Jakov sazva sinove svoje i reče: »Skupite se, da vam kažem što će vas snaći u kasnije vrijeme!«

Svako od njih očekivaše blagoslov; ali on kazni Rubena poradi pohotnosti njegove koja ga nagna te liježe s Bilhom, oduzevši mu pravo prvorodstva; osudi i krvoproliće koje šimun i Levi učiniše u šekemu, proklevši ih umjesto blagoslova — sudbina im je, reče, da budu podvojeni i raspršeni među drugim Izraelcima. Ipak po-hvali Judinu lavovsku hrabrost, obećavši mu kraljevsko žezlo i obilje vina i mlijeka. Zebulun će postati, proglasi, trgovačkim i pomorskim plemenom. Jisakara usporedi sa snažnim tovarnim magaretom koji vedro radi u ugodnom kraju; Dana sa zmijom što vreba pored puta, ujeda konje i ruši jahače; Naftalija s hitrom košutom što juri s krasnom lanadi; Benjamina s grabežljivim vu-kom. Za Gada kaza: »Gada će pljačkat razbojnici, pljačkom će im za petama biti.« A Ašeru da će u njega biti hrane, poslastica za kraljeve. Glavni blagoslov svoj zadrža za Josipa, koga usporedi sa snažnim mladim bikom na vrelu, što prezire kamenje praćkaško i strijele. Bog će uništiti neprijatelje Josipove, i blagosloviti ga obilnom kišom, stalnim vrelima, bogatim stadima, plodnim žena-ma i ponosom za pretke svoje. Ali Jakov ne objavi do kraja što bijaše suđeno — jer Bog učini da je zaboravio svoje obećanje. On samo ponovi što je već rekao Josipu: da ga mora pokopati u spilji Makpeli pored Abrahama i Sare, Izaka i Rebeke, te žene Lee.5

(/) Josip dade balzamirati Jakovljevo tijelo, što potraja četrde-set dana; i naredi sedamdeset dana javne žalosti po čitavom Egip-tu. Zatraživši i dobivši faraonovo dopuštenje da pođe u Kanaan

284

Page 283: R. Graves - Hebrejski Mitovi

i pokopa tamo Jakova, on se zaputi na čelu goleme žalobne po-vorke — u kojoj osim braće njegove i svih stanovnika potkraljev-ske palače bijahu i predstavnici iz svakog grada u Egiptu — s do zuba naoružanom pratnjom.6

(g) Uđoše u Kanaan, krenuše cestom u Gilead gdje naricahu i plakahu punih sedam dana u Goren Haatadu. Budući da začu-đeni Kanaanci uzvikivahu: »To ti je svečano naricanje EgipćanaU, ono se mjesto prozva Abel Misrajim. Pogrebna povorka okrenu otale natrag u Hebron, pokopa Jakova u spilji Makpeli, održa ža-lost još sedam dana i vrati se preko granice.7

(h) Neki kažu da Jakovljev brat Ezav bijaše još živ, i da su Edomci, ukućani njegovi i sluge, pratili Josipa na njegovu putu kroz Kanaan. Ali u Hebronu oni se ispriječiše na pristupu Mak-peli i Ezav povika: »Neću nikada pustiti da pokopate Jakova u ovoj spilji koja po pravdi meni pripada!« Dođe do okršaja i Da-nov gluhonijemi sin Husim odrubi Ezavu glavu mačem. Edomci utekoše odnijevši truplo njegovo na goru Seir, ali ostaviše glavu da se sahrani.8

(i) Kako je Jakov umro braća se pobojaše da im se Josip tek sada ne osveti, te mu poručiše: »Otac naš, pred smrt, kaza nam da te zamolimo za oproštenje. Ti ćeš, ufamo se, poštovati želje njegove«.

Josip ih pozva u palaču, a kad oni još jednom padoše preda nj i uzviknuše: »Robovi smo tvoji!«, odvrati: »Ne bojte se! Premda ste mi radili o glavi, Bog okrenu to zlo djelo na dobro: spasivši kroza me nebrojene živote. Stoga ću se i dalje brinuti za Izrael«. Oni otiđoše od njega umireni.9

(/) Drugi kažu da sva braća nadživjehu Josipa zato što je bal-zamirao Jakovljevo tijelo, kao da ga Bog nije mogao sačuvati od trulenja, kao i zato što je bez prigovora dopustio Judi da go-voreći o Jakovu kaže »sluga tvoj«.10

1. Postanak 47: 28—31; PRE, gl. 39; Mid. Hagadol Gen. 711 i 357; BHM VI, 83; Targ. Jer. Gen. 47: 30.

2. Postanak 48: 1—7; Pesiqta Rabbati 11b; Mid. Hagadol Gen. 717—718. 3. Postanak 48: 8—11. 4. Postanak 48: 12—22. 5. Postanak 49: 1—32. 6. Postanak 50: 1—9. 7. Postanak 50: 10—13. 8. Sefer Hajašar 211—213; B. Sota 13a; PRE, gl. 39; Gen. Rab. 1288. 9. Postanak 50: 14—21.

10. Gen. Rab. 1286; Mid. Agada Gen. 116; Sefer Hajašar 209.

285

Page 284: R. Graves - Hebrejski Mitovi

1. Jakovljev blagoslov daje mitološki autoritet za političku bu-dućnost plemena Efrajim i Manaše. On pretpostavlja postojanje izvornog plemena Josip, od nekoliko rodova, koje je, provalivši u Kanaan pod Jošuom, stupilo u savez s Leinim, Bilhinim i Zilpinim plemenima, koja su već bila nastanjena ondje. Dva najsnažnija roda plemena Josip prisvojila su tada položaj nezavisnih plemena, ravnopravnih s novim saveznicima, i pripojila manje rodove — Josipove neimenovane mlađe sinove u mitu — kao vlastite »sino-ve«. Manaše je izvorno bilo starije pleme od Ef raj ima (ili kako se već isprva nazivalo pleme koje je zaposjelo Efrajimsku goru — vidi 45. 2), ali se sada priznavalo podređenim. Do sličnih promjena u plemenskom statusu i strukturi dolazi i sada među arapskim pustinjskim plemenima (vidi 42. 4—5 i 50. 3).

Jakovljev posljednji blagoslov nad unucima ponavljaju i danas ortodoksni židovski očevi svako veče uoči sabata. Dodirujući sino-vima glave, oni govore: »Bog neka te učini sretnim kao Ef raj ima i Manašea!«

2. Dvije rane verzije ovog mita, jedna efrajimska a druga judej-ska, spojene su pomalo nemarno u jednu, tako da su Jakovljeve riječi nesuvisle poput čovjeka koga izdaje pamćenje. Efrajim i Juda, naravno, prolaze daleko bolje od ostalih plemena; a čak se i kasniji svećenik-redaktor uzdržao od toga da pretvori Jakovljevo prokletstvo nad Levijem u blagoslov.

3. Put Josipove pogrebne povorke u Gilead uz oružanu pratnju ukazuje da je on time isticao prevlast Izraelaca nad cijelim Kana-anom. Tu su sugestiju iskoristili kasniji midraši, u kojima Josip ponovo osvaja područje sve do Eufrata. Ali spominjanje Goren Haatada — hatad znači »devino trnje« a goren »gumno« — kao mjesta s one strane Jordana, kasnije je tumačenje uz tekst Po-stanka, do kojeg je možda došlo zbog krivo shvaćene riječi »ri-jeka«, naime Rijeka egipatska (Postanak 15: 18), ili rijeka Zihor, koja je predstavljala kanaansko-egipatsku granicu. Drugim rije-čima, Josipova pratnja obavila je žalobni obred u nekom kanaan-skom selu odmah uz granicu. Abel Misrajim ne znači ništa drugo nego »egipatska livada« — ebel, »oplakivanje« je potpuno druga riječ. Sirijske svadbe i pogrebni obredi i danas se obavljaju na ravnoj površini gumna.

4. Spilju Makpelu već stoljećima zakriva arapska džamija u koju nemaju pristupa ni kršćani ni Židovi, a što se nalazi u njoj i sada je sveta tajna. Benjamin iz Tudele, koji je posjetio Makpelu

286

Page 285: R. Graves - Hebrejski Mitovi

godine 1163. n. e., napisao je da se tih šest grobova nalazi u trećoj i najdubljoj spilji. Prema Josipu, grobovi su izgrađeni od najple-menitijeg mramora.

5. Jedna proširena midraška verzija Jakovljevih blagoslova sa samrtne postelje pripisuje njemu prvu upotrebu Mojsijeve šeme (zazivanja) »Cuj, Izraele!« (Pon. zak. 6: 3), koja je i danas glavna židovska molitva.

Page 286: R. Graves - Hebrejski Mitovi

61

SMRT J O S I P O V A

(a) Doživjevši starost od sto i deset godina, Josip dočeka unuke da ih drži u krilu. Jednog dana reče braći: »Bog će vas doista od-vesti natrag u Kanaan, Zemlju Obećanu. Kako se život moj pri-makao kraju, ponesite, umoljavam vas, tijelo moje sa sobom, a On će vam platiti za dobrotu vašu«.

To bijahu posljednje riječi njegove. Balzamiraše ga kako priliči i položiše u kameni sarkofag na obali rijeke Zihor. Bijaše žalost za njim po cijelom Egiptu sedamdeset dana.1

(b) Neki kažu da je Josip zaiskao od braće da se zakunu da će ga sahraniti nedaleko od šekema, kamo bijaše davno pošao da ih traži; i da će sahraniti Asenatu u Rahelinoj grobnici pored ceste za Efratu.2

(c) I faraon umrije. Nasljednik njegov vladao je bez potkralja, a kad je opazio kako se sinovi Izraelovi množe brže od Egipćana, reče: »Pogibeljan je to narod! Udari li tko s istoka na Egipat, lako bi se mogli pridružiti neprijateljima mojim«. Stoga je postupao čak i s Josipovim potomcima kao s robljem, postavivši nad njima nadzornike koji su ih primoravali da zidaju gradove-skladišta Ramzes i Pitom, i zagorčavali im život. To ropstvo potraj a mnoga pokoljenja, sve dok se Moj sije ne podiže i izvede sinove Izraelove iz Egipta u Zemlju Obećanu, ponesavši sa sobom kosti Josipove, da izvrši obećanje svog pretka Levi ja, i sahranivši ih u Šekemu.3

1. Postanak 50: 22—26; Sefer Hajašar 219. 2. Tanhuma Bešalla 2; Ex. Rab. 20.19; B. Sota 13b; Gen. Rab. 1035;

Deut. Rab. 8.4; Mekhilta Bešalla 24b; Tanhuma Eqeb 6; Zavjet Jo-sipov 17: 1—3; 18: 1—2; 19: 1—11; 20: 1—6.

3. Izlazak 1: 8, i dalje.

*

i . Rijeka Zihor (ili Sihor) povezuje se s Rijekom egipatskom (danas Vadi el Ariš — vidi 60. 3). Josipov je sarkofag tako bio položen u najveću moguću blizinu kanaanske granice.

288

Page 287: R. Graves - Hebrejski Mitovi

2. Mitovi iz Postanka navode na zaključak da je u svojim poče-cima izraelska vjera bila kompromis između kulta predaka i kulta aramejskog plemenskog božanstva rata i plodnosti, koje se nije mnogo razlikovalo od moapskih ili amonskih božanstava, djelo-tvornih samo na području koje je bilo pod vlašću dotičnog na-roda. Tako Naaman Sirijac unosi kasnije tovar efrajimske zemlje na dvije mazge, da bi se mogao klanjati izraelskom bogu u Da-masku (Brojevi 5: 17). Nigdje se ne spominje nikakva boginja, a u nekim dijelovima legende o Josipu spomenuto se božanstvo oči-to poistovećuje s Ehnatonovim jednobožačkim poimanjem vrhov-nog sveopćeg božanstva (vidi 56. 4).

3. Za mrtvaca oplakanog kao što priliči vjerovalo se da se pri-družio časnom skupu svojih predaka u Šeolu, ili Podzemlju, gdje su oni ležali u dubokom snu (Job 3: 14—19). članovi pogrebne povorke i posjetioci grobova izuvali bi se prilazeći rodovskom groblju (Ezek. 24: 17), kao kod pristupa mjestima posvećenim predanjem zato što su se na njima prikazala plemenska božanstva (Izlazak 3: 5 i Jošua 5: 15). Ali duše pokojnika nisu spavale, nego im se pripisivala moć rasuđivanja. Njihov se savjet mogao zatra-žiti dozivanjem duhova pokojnika (1 Sam. 28: 8—19), a nazivali su ih »vidovnjaci« (Levit. 19: 31; Izaija 19: 3) zbog njihove upu-ćenosti u postupke i sudbinu svojih potomaka. Tako Rahela opla-kuje iz groba svoju nesretnu djecu (Jer. 31: 15). Mrtvi su u stvari bili božanstva iz Podzemlja, ili elohim (1 Sam. 28: 13—20).

4. Ukoliko ne bi bio sahranjen među svojim precima, pokojnik bi bio izagnan u nepoznati dio Šeola i bilo bi mu uskraćeno puno poštovanje. To je razlog zbog kojega Jakov i Josip nekoliko puta traže da ih sahrane u Kanaanu; i u tome je strahota Božje kazne koja pogađa Koraha, Datana i Abirama, koje je progutala zemlja bez obaveznih pogrebnih obreda (Brojevi 16: 31, i dalje). Za Šeol se još uvijek smatralo da je izvan Božjeg sudbenog djelokruga (Psal. 88: 5—6; Izaija 38: 18). Ali tijelo je trebalo biti neokrnjeno, pa čak je i onda duša nosila stalne biljege njegove smrti, od mača, kao u Ezek. 32: 23, ili žalosti, kao kad je Jakov strahovao da će ponijeti sa sobom u tuzi sijedu kosu u grob (Postanak 42: 38). Gu-bitak Ezavove glave smatran je sramotnom nesrećom za Edomce.

5. Shvaćanje po kojem Bog ima vlast i nad šeolom ne javlja se prije petog stoljeća pr. n. e. (Job 36: 6; Psal. 139: 8; Izreke 15: 11); kao ni pojam uskrsnuća duše prije isteka jednog stoljeća, kad je nepoznati prorok čije su riječi uključene u Knjigu proroka Izaije proglasio da će svi Izraelci pravednici ustati i pristupiti Mesijinom kraljevstvu oživljeni Božjom »rosom svjetlosti« (Izaija 26: 19). Šeol je tako dobio ulogu Čistilišta gdje duše čekaju na Sudnji dan. U to i danas vjeruju ortodoksni Židovi i katolici.

19 Hebrejski mitovi 289

Page 288: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 289: R. Graves - Hebrejski Mitovi

KRATICE, IZVORI I KOMENTIRANA BIBLIOGRAFIJA

U ovom popisu nisu uključeni Stari i Novi zavjet, kao ni standardni grčki i rimski pisci.

A ABODA ŽARA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. ABOT DIR(ABBI) NATHAN . Priredio Solomon Schechter, Beč, 1887. Foto-

statsko izdanje, New York, 1945. U ovom se izdanju nalaze obje verzije tog djela, koje je midraš tanaitskog porijekla s mnogim kasnijim dodacima. Navodi se po stranicama.

ADAMBUCH. Das christliche Adambuch des Morgenlandes. Aus dem Athiopischen mit Bemerkungen ubersetzt von A. Dillmann, Gottin-gen, 1853. Apokrifna Knjiga o Adamu, sačuvana u etiopskom tekstu iz šestog stoljeća.

ADAMSCHRIFTEN'. Die Apokryphischen Gnostischen Adamschriften. Aus dem Armenischen ubersetzt und untersucht von Erwin Preuschen, Giessen, 1900. Apokrifna Knjiga o Adamu sačuvana u armenskom tekstu.

AGADAT BERES IT . Kasni hebrejski midraš koji sadrži homilije na teme iz Postanka, zasnovan pretežno na midrašu Tanhuma (vidi Tanhu-ma Buber). Priredio Solomon Buber, Krakov, 1903. Fotostatsko iz-danje, New York, 1959.

AGADAT S IR HAS IR IM . Midraš o Pjesmi nad pjesmama. Navodi se po stranicama izdanja koje je priredio Solomon Schechter, Cambridge, 1896.

AGUDAT AGADOT. Priredio Ch. M. Horowitz, Frankfurt n/M, 1881. ALFA BETA D I B E N SIRA . Dvije verzije, jedna (a), na aramejskom, a

druga (b) na hebrejskom, alfabetski poredanih izreka s tumače-njima, koje se pripisuju Isusu sinu Sirahovu, piscu apokrifne Knji-ge Sirahove, ali su zapravo mnogo kasnije sakupljene. Navodi se po folio izdanju koje je priredio Steinschneider, Berlin, 1858; od-nosno, ako se tako napominje, po stranici i stupcu Ocar Midrašim (vidi).

ANET. Vidi PRITCHARD. aPpv iz ŠUDULA. Hetitski mit. Sažeto ga je prikazao Th. H. Gaster The

Oldest Stories in the World, New York, 1952, str. 159—167, pod na-slovom »Master Good and Master Bad«.

AZULAJ, ABRAHAM, HESED LEABRAHAM . Kabalističko djelo komentatora iz šesnaestog stoljeća, štampano u Vilnu, 1877.

19* 291

Page 290: R. Graves - Hebrejski Mitovi

B B. Bavli (babilonski). Babilonski Talmud, nastao u Babiloniji oko 500.

n. e. Djelomično napisan hebrejski, ali pretežno aramejski. BABA BATHRA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. BABA KAMMA . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. BABA MECIJA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. BARAITA DIMASS. NIDDA . Vidi Tosefta Atiqta. BARAITA D IMAASE BEREŠ IT . Priredio Chones, u Buber: Jeri'ot šelomo,

Varšava, 1896, str. 47—50. Fotostatsko izdanje, New York, 1959. 2 BARUH . Vidi Otkrivenje Baruhovo. BATE MIDRAŠOT . Zbirka manje važnih midraša; sakupio i priredio še-

lomo Aharon Wertheimer, Jeruzalem, 1914. Navodi se prema stra-nicama drugog izdanja u dva sveska, Jeruzalem, 1953.

BEKHOROT . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. BERAKHOT . Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi

B. i JER. BEREŠ IT RABBATI . Midraš o Postanku, skraćen iz dužeg izgubljenog koji

je napisao Rabi Moše Hadaršan u prvoj polovici jedanaestog sto-ljeća u Narboni. Navodi se prema stranicama izdanja koje je pri-redio Hanock Albeck, Jeruzalem, 1940.

BEROSOVA POVIJEST BABILONIJE . Sačuvana u odlomcima u djelima Jo-sipa Flavija, Euzebija, itd. Sam je Beros bio Belov svećenik u Babi-loniji u toku trećeg stoljeća pr. n. e.

BHM. Beth HaMidraš, priredio Adolf Jellinek, 6 sv, Leipzig, 1853—1877; fotostatsko izdanje, Jeruzalem, 1938. Zbirka oko 100 manje poznatih midraša.

C

CECES JOHANES . Bizantski mitograf iz dvanaestog stoljeća. Njegova sa-čuvana djela obuhvaćaju H ili jadu, Ili jaku i komentare na Homera, Hesioda, Aristofana i Likofronta.

CRKVENOSLAVENSKO OTKRIVENJE ENOHOVO . Vidi Otkrivenje Enohovo.

D DA'AT. Sefer Da*at Zeqenim, Ofen, 1834 (prvo izdanje u Livornu, 1783).

Zbornik midraških tumačenja Petoknjizja. DAMASCIJE . Grčki filozof, rođen oko 480. n. e. u Damasku. Sačuvani

odlomci njegovih spisa sadrže dio života Isidorova (jednoga od nje-govih učitelja) i Sumnje i rješenja u vezi s prvim načelima, koje je priredio C. E. Ruelle, 1889.

DEUT. RAB. Deuteronomium Rabba, midraš o Ponovljenim zakonima nastao oko 900. n. e. Navodi se prema poglavlju i odlomku izdanja u Vilnu, 1884.

292

Page 291: R. Graves - Hebrejski Mitovi

DILLMANN, CHRISTIAN FR IEDR ICH AUGUST, Genesis, Edinburgh, 1897. DIODOR SIKUL . Grčki povjesničar, rođen u Agiriju na Siciliji; razdoblje

njegove glavne djelatnosti pada oko 20. pr. n. e. Njegova Povijesna knjižnica, izvorno u četrdeset knjiga, samo se djelomično očuvala i objavljena je (s prijevodom) u Loeb Classical Library.

DJELA sv. TOME . Vidi Evanđelje po Tomi. DOUGHTY, CHARLES M, Travels in Arabia Deserta, London, 1888.

E

ECCL. RAB. Ecclesiastes Rabba. Midraš o Knjizi propovjednikovoj, na-stao u desetom stoljeću. Navodi se prema glavi i retku Knjige propovjednikove, izdanja iz Vilne, 1884.

EDUJOT. Traktat Mišne. Vidi M. EFR. SIR. Efraim Sirijski, Tumačenje Postanka. Vidi Ephraemi Syrii

opera omnia, priredili B. Benedictus i Assemanus, Rim, 1737—43. ELDAD HADANI . Izdao Abraham Epstein, Bratislava, 1891. Djelomično iz-

mišljen opis Deset izgubljenih plemena izraelskih iz desetog sto-ljeća, od jednog židovskog putnika istočnoafričkog porijekla.

ENUMA ELis (»Kad s visine«). Babilonski ep o nastanku svijeta na akadskom jeziku. Najbolji je engleski prijevod od Jamesa B. Prit-charda, u Ancient Near Eastern Texts (priredio Pritchard), Prin-ceton, 1955, str. 60—72.

ERUBIN . " Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi B. i JER.

EUZEBIJE, Praeparatio evangelica, prir. Gifford, Oxford, 1903. Euzebije iz Cezareje (oko 260—340. n. e.) bio je biskup cezarejski u Palestini i napisao je nekoliko knjiga povijesti kršćanske crkve.

EVANĐELJE PO TOMI . Objavljeno u Tischendorfovim Evangelia apocrypha. EX. RAB. Exodus Rabba, midraš o Izlasku na hebrejskom i aramej-

skom, nastao u jedanaestom stoljeću, ali sadrži mnogo starije gra-đe. Navodi se prema poglavlju i odlomku izdanja iz Vilna, 1884.

EZDRA . Naziv dviju apokrifnih knjiga koje se pripisuju proroku Ezri: jedne sačuvane na grčkom i nazivane 1 Ezdra ili 3 Ezdra, a druge sačuvane na latinskom i nazivane 2 Ezdra ili 4 Ezdra. Obje su iz-vorno napisane na hebrejskom u Palestini; prva vjerojatno potječe iz četvrtog stoljeća pr. n. e., a druga iz prvog stoljeća n. e.

EP O GILGAMESU . Akadski ep nađen u Asurbanipalovoj knjižnici (iz sedmog stoljeća pr. n. e.), ali nastao na osnovi sumerskih i hetitskih prauzora. Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 72—99.

EP O KERETU . Ugaritska legenda iz četrnaestog stoljeća pr. n. e. Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 142—49.

293

Page 292: R. Graves - Hebrejski Mitovi

F

F ILON iz ALEKSANDRIJE , poznat i kao Philo Judaeus. židovski heleni-stički filozof iz prvog stoljeća n. e. Njegova se djela navode prema latinskim naslovima, npr. De decalogo, De migr. Abrah,, De mundi opif., De somn.

FOCIJE . Bizantski učenjak iz devetog stoljeća, patrijarh konstantino-polski. Većina njegovih djela (Myriobiblion, Mystagogia, Pisma) objavljena su u Migneovoj Patrologia graeca.

G

GASTER, MA'ASIJOT. Moses Gaster (prir.), The Exempla of the Rabbis, London, 1924.

GEN. RAB. Genesis Rabba, midraš o Postanku nastao u petom stoljeću u Palestini. Navodi se prema stranici kritičkog izdanja J. Theodora i Ch. Albecka, Berlin, 1912—27, 2 sv.

GENES IS APOCRYPHON , priredili N. Avigad i J. Jadin, Jeruzalem, 1956. GILGAMEŠ i VRBA . Sumerska pločica iz Ura, nastala negdje oko 2000. pr.

n. e. Objavio ju je Samuel N. Kramer kao Gilgamesh and the Hu-luppu-Tree, The Oriental Institute of the University of Chicago, Assyriological Studies, br. 10, Chicago, 1938.

GINZBERG, L. J. The Legends of the Jews, od Louisa Ginzberga, 7 sv, Philadelphia, 1909—1946. Najvažnije naučno djelo na tom području.

GITTIN . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. GOSSE, PHIL IP HENRY . Tu se upućuje na njegovu knjigu Omphalos. GRAVES, ROBERT, Greek Myths, Penguin Books, 2 sv, London, 1955. GRAVES, ROBERT, The White Goddess, London, 1952. GUNKEL, HERMANN, Schdpfung und Chaos in Urzeit und Endzeit, drugo

izd, Gottingen, 1921.

H HADAR. Sefer Hadar Zeqenim, izd. u Livornu, 1840. Zbirka midraških

tumačenja Biblije, prikupljenih iz talmudskih komentara tosafista (trinaesto i četrnaesto stoljeće).

HAGIGA . Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi B. i JER.

HAGOREN . Louis Ginzberg, »Hagadot Qetu'ot«, Hagoren, sv. 9, Berlin, 1923. Hebrejski književni časopis Hagoren uređivao je Šemuel Abba Horodecki u Berdičevu i Berlinu, 1899—1923.

HALLA . Traktat Mišne. Vidi M. HAMURABIJEV ZAKONIK . Zbirka zakona koju je objavio Hamurabi (1728—

1686. pr. n. e.), šesti car stare babilonske (amorejske) dinastije. Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 163—180.

294

Page 293: R. Graves - Hebrejski Mitovi

HE IM, ROGER i WASSON, R. GORDON, Les Champignons Hallucinog&nes du Mexique, Pariz, 1958.

HRONIKON PASHALE . Poznata i kao Aleksandrijska kronika, iz sedmog stoljeća. Bizantska kronika biblijskih i drugih događaja od nastanka svijeta do cara Heraklija. Priredio D. du Cange, Pariz, 1688.

HVOLSON, DANIJEL A., Die Ssabier und der Ssabismus, Petrograd, 1856, 2 sv.

I IMRE NOAM . Midraško tumačenje Petoknjižja Jakova di Illescosa (če-

trnaesto stoljeće). Tiskano u Carigradu, 1539 i Cremoni, 1565.

J JAKOV iz EDESE . Sirijski jakobitski pjesnik, komentator, pisac pisama

i prevodilac grčkih djela na sirijski (umro 708). JALOUT. Prva riječ u naslovu nekoliko zbirki midraša. Kad iza nje

ne slijedi neko ime misli se na Jalqut Šimoni, najvažniju od tih zbirki, iz prve polovice trinaestog stoljeća, čiji je autor Rabi šimeon Hadaršan iz Frankfurta. Navodi se prema biblijskoj knjizi i od-lomku.

JALOUT MAKH IR I . Zbirka midraša koju je sastavio Makhir ben Abba Mari u četrnaestom stoljeću, vjerojatno u Španiji. Navodi se prema biblijskoj knjizi, glavi i retku.

JALOUT RUBENI . Zbirka kabalističkih tumačenja Petoknjižja koju je sastavio Rabi Ruben ben Hoške Kohn (umro 1673) u Pragu. Navodi se prema svesku i stranici varšavskog izdanja iz 1889. u dva sveska.

JAQUT AL-RUMI . Arapski geograf grčkog porijekla (1179—1229). JEBAMOT. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. JER. Jerušalmi (»Jeruzalemitski«), Kad iza toga slijedi ime nekog

traktata misli se na Palestinski Talmud, nastao u Palestini počet-kom petog stoljeća n. e., a pretežno na aramejskom. Navodi se pre-ma traktatu, foliju i stupcu.

JERAHMEEL. The Chronicles of Jerahmeel, na engl. preveo Moses Ga-ster. Oriental Translation Fund, London, 1899.

JERONIM . Hieronymi questiones hebraicae in libro Geneseo e. recog. P. de Lagarde, Leipzig, 1868.

JERONIMOVA LATINSKA VULGATA. Vidi Vulgata. JOMA. Traktat Mišne i Babilonskog Talmuda. Vidi B. i M. JOSIP I ASENETA . Apokrifna knjiga koju su na hebrejskom napisali

Židovi Eseni. Sačuvana u grčkom prijevodu. Vidi Paul Riessler, Altjudisches Schriftum ausserhalb der Bibel, Augsburg, 1928, str. 497—538.

JOSIP FLAVIJE . židovski povjesničar iz prvog stoljeća n. e. Pisao je na grčkom. Glavna su mu djela židovski ratovi i židovske starine.

295

Page 294: R. Graves - Hebrejski Mitovi

JOŠUA B. SU'AIB. Vidi Šu'aib. JUBILEJI . Apokrifna Knjiga Jubileja. Napisao ju je, vjerojatno u dru-

gom stoljeću pr. n. e., neki farizej Židov u midraškom stilu* Izvor-na hebrejska verzija nije se sačuvala. Najbolja sačuvana verzija je etiopska. Vidi Charles, The Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament, sv. II, 1 i dalje.

K KALIR . Eleazar Kalir, živio je vjerojatno u osmom stoljeću; pisao

je vjerske pjesme na hebrejskom, od kojih ih se sačuvalo oko dvije stotine.

KEFALAIA . Zbirka manihejskih rukopisa. Objavili su je Polotzky i Schmidt, Stuttgart, 1935—39.

KETUBOT . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. KIDDUSIN . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. KLEMENTINSKE HOMILIJE . Rani kršćanski traktat iz trećeg stoljeća n.

e., nastao vjerojatno u Siriji. Vidi Ante-Nicene Christian Library, sv. 17, Edinbourgh, 1870.

KNJIGA ADAMOVA. Vidi Adambuch. KNJIGA MRTVIH . Zbirka egipatskih pogrebnih tekstova koji obuhvaćaju

razdoblje od četiri tisuće godina. Tebanska recenzija (iz 18-te, 21-ve i 22-ge dinastije) prevedena je u The Book oj the Dead (prev. Sir E. A. Wallis Budge), drugo izdanje, 1923.

L LEV. RAB. Leviticus Rabba, midraš o Levitskom zakonu vjerojatno na-

stao u sedmom stoljeću. Navodi se prema poglavlju i odlomku iz-danja iz Vilna, 1884.

LIQQUTE MIDRAŠIM . Zbirka trideset i jednog odlomka iz midraša, štam-panih u BHM (vidi), sv. 5, str. 155—164.

LIOOUTIM. Liqqutim miMidraš Abkir, prir. Solomon Buber, Beč, 1883. Zbirka odlomaka koji se navode prema Jalqut (vidi) iz Mid. Abkir (vidi).

LURIA . Tekstualna tumačenja uz PRE, od Davida Lurie, Varšava, 1852. Vidi PRE.

M M. Mišna. Prva zbirka rabinskih zakona, na hebrejskom. Sastavio

Rabi Jehuda Hanasi oko 200. n. e. u Palestini. Navodi se prema traktatu, poglavlju i odlomku.

MA'ASE ABRAHAM . Junački midraš o Abrahamovim podvizima, izvorno napisan na arapskom, sačuvan u prijevodu na hebrejski. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str. 24—34.

MAKKOT . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.

296

Page 295: R. Graves - Hebrejski Mitovi

MANETO . Egipatski svećenik i povjesničar iz četvrtog stoljeća pr. n. e. Vidi Manetho the Historian, The Loeb Classical Library, Cambridge, Mass., 1940.

MASSEKHET SOFERIM . Nekanonski traktat pridodan Babilonskom TaU mudu (vidi B), koji potječe iz gaonskog razdoblja (tj. između 589. i 1040 pr. n. e.).

MEGILLA. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. MEKHILTA. Mekhilta Rabi Išmaela, prir. M. Friedmann, Beč, 1870. Ta-

naitski midraš o Izlasku, s glavnim ciljem da razjasni zakone obu-hvaćene u Izlasku gl. 12—23. Autoriteti koji se navode su tanaitski, tj. mudraci iz škole Rabi Išmaela koji je živio u Palestini najkas-nije u drugom stoljeću n. e. Navode se prema subotnjim čitanjima i stranicama Petoknjizja.

MEKHILTA DIR. SIMON. Midraš o Izlasku koji se pripisuje Rabi Sime-onu ben Johaju (drugo stoljeće n. e.), a napisao ga je Hezekija, sin Hijjin (kraj drugog stoljeća n. e). Navodi se prema stranicama kritičkog izdanja Davida Hoffmanna, Frankfurt n/M, 1905.

MENAHOT. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. MGWJ. Monatschrift fur Geschichte und Wissenschaft des Judentums.

Najistaknutiji naučni časopis njemačkih Židova. Izlazio je od 1852. do 1939. u Dresdenu, a kasnije u Breslau.

MID. Midraš. Zajedničko ime za jedan od glavnih rodova rabinske književnosti, koji je imao oblik egzegetskih tumačenja uz retke u Bibliji. Midrašim (množina) su nastajali i bili sakupljeni u zbirke od drugog do negdje oko dvanaestog stoljeća.

MID. ABK IR . Izgubljeni midraš, vjerojatno nastao u devetom stoljeću. Pedesetak odlomaka iz njega navode se u Jalqut Šimoni. Vidi Jalqut.

MID. ABKIR , prir. Marmorstein. Vidi prethodnu bibliografsku jedinicu. MID. ADONAJ BEHOKHMA JASAD AREC . Midraš o Izreci 3: 19 »Gospod je

mudrošću osnovao zemlju«. Objavljen u BHM (vidi), sv. 5, str. 63—69.

MID. AGADA. Midraš o Petoknjižju. Priredio Solomon Buber, fotostat-ska kopija, New York, 1960, 2 sv. Navodi se prema knjizi Petoknjižje i broju stranice Buberova izdanja.

MID. ALFABETOT . Jedan od više midraša poredanih alfabetskim redom koji se pripisuju Rabi Akibi (drugo stoljeće n. e.), ali su zapravo nastali mnogo kasnije. Ovaj se midraš sačuvao u jednom rukopisu iz šesnaestog stoljeća iz Buhare. Objavljen u Bate Midrašot (vidi), sv. 2.

MID. ASERET HADIBROT , Midraš uz Deset zapovijedi Božjih koji sadrži obilje građe o postanku i uređenju svemira. Nastao u desetom sto-ljeću. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str. 62—90.

MID. HAGADOL. Nastao u dvanaestom stoljeću u Jemenu. Navodi se prema stranici izdanja Solomona Schectera, Cambridge, 1902.

297

Page 296: R. Graves - Hebrejski Mitovi

MID. KONEN . Kozmogonski i kozmološki midraš koji se sastoji od če-tiri dijela od četiri razna pisca. Sadržaj ovog midraša često je go-tovo istovetan s apokrifnim knjigama kao što je Otkrivenje Eno-hovo, 4 Ezra, itd. Objavljen u BHM (vidi), sv. 2, str. 23—39.

MID. LEQA TOV. Midraš o Petoknjižju, koji je, vjerojatno 1079, napi-sao Tobija ben Eliezer iz Bugarske. Navodi se prema biblijskoj knjizi i stranici izdanja Solomona Bubera u dva sveska, Vilno 1880.

MID. MISLE . Midraš i tumačenja uz Izreke Salomonove* Nastali kon-cem desetog ili početkom jedanaestog stoljeća, vjerojatno u Babi-loniji. Navodi se prema glavama Izreka i stranicama izdanja Solo-mona Bubera, Vilno, 1893.

MID. OOHELETH. Vidi Eccl. Rab. MID. SEKHEL TOV. Midraš o Postanku i Izlasku, koji je godine 1139.

napisao Menahem ben šelomo. Priredio Solomon Buber, Berlin, 1900—1901.

MID. ŠEMUEL . Midraš o Knjizi Samuelovoj, nastao na osnovi starijih spisa u Palestini, za vrijeme gaonskog razdoblja (sedmo do dese-tog stoljeća). Priredio Solomon Buber, Krakov, 1893. Navodi se prema poglavljima.

MID. SIR. Cantic. Rabba, navodi se prema folijama izdanja iz Vilna, 1887.

MID. TEHILLIM . Poznat i kao šoher Tov, midraš o Knjizi Psalama, na-stao vjerojatno u toku desetog ili jedanaestog stoljeća u Palestini. Navodi se prema stranicama izdanja koje je izašlo u Vilnu 1891, a priredio ga je Solomon Buber; fotostatsko izdanje, New York, 1947.

MID. WAJISSAU. Midraš o Postanku 35: 5 i 36: 6, koji opisuje ratove Sinova Jakovljevih s Amorejcima i Sinovima Ezavovim. Tekst ovog midraša sačuvao se u Jalqut Šimoni (vidi), ali pokazuje veliku srodnost s Knjigom jubileja i Zavjetom Judinim, što svjedoči o njegovoj drevnosti. Objavljen u BHM (vidi), sv. 3, str. 1—5.

MID. WAJOSA. Midraš o Izlasku 14: 30 i 15: 18, dijelom zasnovan na Tanhumi (vidi); navodi se u Jalqutu (vidi). Zato ne može biti raniji od dvanaestog stoljeća. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str. 35—57.

MID. JONA. Midraš o Knjizi proroka Jone, nastao na osnovi Jalquta (vidi) o Knj. pror. Jone, kojem je dodan prijevod Žohara (vidi), 2, 198b—199a, na hebrejski. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str. 96—105.

L MAKABEJCI . Povijesna knjiga o Makabejskom razdoblju do smrti Si-monove (135. pr. n. e.). Napisana na hebrejskom u Palestini između 104. i 63. pr. n. e. Sačuvana u grčkom prijevodu.

4 MAKABEJCI . Propovijed o vlasti razuma nad strastima, napisana na grčkom, ali potpuno u židovskom duhu, vjerojatno između 56. i 66. n. e.

298

Page 297: R. Graves - Hebrejski Mitovi

MOJSIJE iz HORENE (peto stoljeće n. e.), Armenska povijest. Prijevod na francuski: Histoire d'Armenie, Venecija, 1841.

MOLITVA ASENETINA . Vidi JOSIP I ASENETA. MUSIL, ALOIS, Manners and Customs of the Rivala Bedouins, New York,

1928. Nf

NAZIR . Traktat Palestinskog Talmuda. Vidi JER. NEDARIM . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. NIDDA . Traktat Misne i Babilonskog Talmuda. Vidi B. i M. NUB. RAB. Numeri Rabba, midraš o Brojevima, nastao u dvanaestom

stoljeću. Navodi se prema poglavlju i odlomku izdanja iz Vilna, 1884.

NUR AL-ZULM, »Svjetlost sjene i svjetiljka mudrosti«, od Natanela ibn Ješaje. Hebrejsko-arapske homilije napisane 1327. Priredio Alexan-der Kohut, New York, 1894.

O OCAR MIDRAŠ IM , prir. J. D. Eisenstein, New York, 1915. Zbirka dvje-

sta manje poznatih midraša. Navode se prema stranicama i stup-cima.

ORF IČK I ODLOMCI . Vidi: Paul Tannery, »Orphica«, Revue de PhiloL, Pariz, 1899, str. 126—129; 1900, str. 54—57, 97—102.

ORIGEN (185—254. n. e.). Crkveni pisac; živio u Egiptu, Rimu i Pa-lestini. Djela su mu izdana u kolu Ante-Nicene Fathers.

OROZIJE iz TARRAGONE, Sedam knjiga protiv pogana. Paulus Orosius, španjolski povjesničar i teolog iz petog stoljeća n. e. Sedam knjiga priredio je i objavio C. Zangenmeister, 1882.

OTKRIVENJE ABRAHAMOVO . Apokrifna knjiga izvorno napisana na he-brejskom ili aramejskom potkraj prvog stoljeća n. e. Izdao George Herbert Box, London, 1918.

OTKRIVENJE BARUHOVO , ili 2 Baruh. Apokrifna knjiga koju su izvor-no napisali na hebrejskom pravovjerni Židovi iz prvog stoljeća n. e. Sačuvana u sirijskoj verziji. Vidi Charles, The Apocrypha and Pse-udepigrapha of the Old Testament, Oxford, 1913, sv. 2, str. 470—526.

OTKRIVENJE ENOHOVO . Apokrifna knjiga, napisana na hebrejskom ili aramejskom u prvom stoljeću pr. n. e. u Palestini, a sačuvana u grčkom i etiopskom tekstu. 2 Enoh je različita verzija iste knjige sačuvana u crkvenoslavenskom tekstu. Najbolji prijevodi obiju knjiga su Charlesovi u The Apocrypha and Pseudepigraphs of the Old Testament, sv. 2, str. 163 i dalje.

OTKRIVENJE MOJSIJEVO . Priredio Charles. Vidi R. H. Charles, The Apo-crypha and Pseudepigrapha of the Old Testament, sv. 2, str. 138 i dalje. Postoji i izdanje L. F. C. von Tischendorfa: Apocalypses Apo-cryphae.

299

Page 298: R. Graves - Hebrejski Mitovi

PALESTINSKI TALMUD. Vidi JER. PATAI, RAPHAEL, Adam weAdamah (»čovjek i zemlja u židovskim obi-

čajima, vjerovanju i legendi«), na hebrejskom. Jeruzalem, 1942—43, 2 sv.

PATAI, RAPHAEL, Mari and Temple in Ancient Jewish Myth and Ritual, Edinburgh, 1947.

PEA. Traktat Palestinskog Talmuda. Vidi JER. PEĆINA S BLAGOM. Vidi Schatzhohle. PESAHIM . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. PESIOTA DIR. KAHANA . Midraš od 32 homilije koje su se razvile iz be-

sjeda za svetkovine i posebne sabate, nastao ne kasnije od 700. n. e. Navodi se prema izdanju Solomona Bubera, Lyck, 1868; foto-statska kopija, New York, 1949.

PESIOTA HADTA . Midraš iz srednjeg vijeka, čiji su izvori Gen. Rab, PRE, Sefer Jecira, itd. Nastao u devetom stoljeću u Italiji. Navodi se prema izdanju M. Friedmanna, Beč, 1880.

PIROE MAŠ I JA. Midraš o mesijanstvu Jeruzalema, Velikog hrama i Iz-raela, napisan u gaonskom razdoblju (sedmo do desetog stoljeća n. e.) u Perziji. Objavljen u BHM (vidi), sv. 3, str. 68—78.

PIROE RABBENU HAQADOŠ . Zbirka etičkih i praktičnih izreka koje se pripisuju Rabi Jehuda Hanasaju (drugo stoljeće n. e.), ali su na-stale znatno kasnije. Objavljena u Ocar Midrašim (vidi), str. 505— —514.

PISMA iz TELL AMARNE . Tristo sedamdeset i sedam zemljanih pločica, na kojima se nalaze pisma koja su slali mjesni vladari kanaanskih, feničanskih i sirijskih gradova svojim vrhovnim gospodarima, Amen-hotepu III i Ehnatenu IV, u četrnaestom stoljeću pr. n. e. Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 483—490.

PRE. - Pirqe Rabbi Eliezer, midraš o djelima Božjim u stvaranju svi-jeta i najstarijoj izraelskoj* povijesti. Pripisuje se Rabi Eliezer ben Hirkanu, palestinskom mudracu (»tanaitu«) koji je živio otprilike između 90. i 130. n. e., ali je zapravo nastao u toku osmog i počet-kom devetog stoljeća u Palestini. Navodi se prema poglavljima.

PRIPOVIJEST o DVA BRATA . Egipatska pripovijest koja predstavlja pa-ralelu s biblijskom legendom o Josipu i Potifarovoj ženi, a potječe iz trinaestog stoljeća pr. n. e. Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 23—25.

PRITCHARD, JAMES B., Ancient Near Eastern Texts, Princeton, 1955. PSALMI SALOMONOVI . Osamnaest apokrifnih psalama od židovskih auto-

ra u prvom stoljeću pr. n. e. Vidi Charles, The Apocrypha and Pseu-depigrapha of the Old Testament, sv'. 2, str. 625 i dalje.

PSEUDO-FILON. Guido Kish, Pseudo-Philo's Liber Antiquitatum Biblico-rum, Notre Dame, Ind., 1949.

300

Page 299: R. Graves - Hebrejski Mitovi

PTAHOTEPOVE IZREKE . Pouke i mudre izreke koje je sakupio Ptahotep, doglavnik kralja Izezija iz Pete egipatske dinastije (oko 2450. pr. n. e.). Vidi Pritchard, Ancient Near Eastern Texts, str. 412—414.

R

RAGLAN, LORD, The Hero: A Study in Tradition, Myth and Drama, Lon-don, 1936.

RAŠI. Tumačenja Rabi šelomo ben Jichaka (1040—1105) uz Bibliju. Navode se prema biblijskoj knjizi, glavi i retku.

ROŠ HAŠANA . Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B.

S

SABA, ABRAHAM . Ceror HaMor, zbirka basni o životinjama koje je Juda Loeb b. Kalonymos (četrnaesto stoljeće) preveo na hebrej-ski iz arapske enciklopedije Ikhwan al-Safd (Braće iskrenosti). Ob-javljeno u Mantovi, 1557.

SALTAIR NA RANN . Najduža irska srednjovjekovna poema na vjersku temu, s dijelovima koji sadrže razmatranja o postanku i sudbini svemira.

SANH. Sanhedrin. Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Tal-muda. Vidi B. i JER.

SANHUNIJATONOVA Povijest Feničana. Sanhunijaton je bio svećenik iz četvrtog i trećeg stoljeća pr. n. e., rođen u Beritu (današnjem Bej-rutu), čiju je Povijest Feničana preveo na grčki Filon iz Biblosa (oko 64—140. n. e.). Odlomak tog djela sačuvan je u Euzebijevom Praeparatio Evangelica (vidi).

SCHATZHOHLE, D I E (»Pećina s blagom«). Izdao Carl Bezold, Leipzig, 1883—88. Kršćanski opis života Adama i Eve, napisan na sirijskom u toku šestog stoljeća n. e.

SEDER ARQIM . Midraš, tijesno povezan s Mid. Adonaj Behokhma (vidi), sačuvan u rukopisu iz trinaestog stoljeća. Objavljen u Ocar Midra-šim (vidi).

SEDER EL IAHU RABBA i SEDER EL IAHU ŽUTA. Etički midraš iz dva dijela (»Veliki« i »Mali« Seder Eliahu), poznat i pod nazivom Tanna diBe Eliahu. Prema B. Ketubot 106a, prorok Ilija je uputio Rabi Anana (potkraj trećeg stoljeća n. e.) u sadržaj te dvije knjige. Ali najra-niji njihov rukopis koji se sačuvao potječe iz 1073. n. e. Navodi se prema stranici izdanja M. Friedmanna, Beč, 1902—04; fotostatsko izdanje, Jeruzalem, 1960.

SEDER EL IAHU ŽUTA. Vidi prethodnu bibliografsku jedinicu. SEDER GAN EDEN . Midraš koji opisuje Edenski vrt, nastao oko 1050.

n. e. Objavljen u BHM (vidi), sv. 1, str. 131—140, s dodacima uz str. 194—198.

301

Page 300: R. Graves - Hebrejski Mitovi

SEDER OLAM . Kronološki midraš, nastao vjerojatno u trećem stoljeću n. e. ali kasnije prepravljen i proširivan. Objavljen u Vilnu, 1897. Vidi i Al. Mane (priredio), Seder Olam (gl. 1—10), Konigsberg.

SEDER RABBA D IBEREŠ IT. Midraš o postanku i uređenju svijeta i sve-mira, kojim se služe Mid* Konen i Mid. Aseret Hadibrot (vidi). Objavljen u Bate Midrašot (vidi), sv .1, str. 19—48.

SEFER HAOANE WEHU SEFER HAPELIJA, izd. Koretz, 1784. Kabalistička knjiga iz petnaestog stoljeća koju je napisao Avigdor Kanah.

SEFER HAJAŠAR, izd. Lazarus Goldschmidt, Berlin, 1923. Kasni (dva-naesto stoljeće n. e.) junački midraš o Postanku, početku Izlaska, Brojevima i Knjizi Jošuinoj. Nastala u španiji, pisana hebrejski. Navodi se po stranicama.

SEFER HASS ID IM , izd. Juda Hakoen Wistinetzky, Berlin, 1891—93. Pisac ove knjige o etici, Juda ben Samuel He-Hasid, umro je 1217.

SEFER HEKHALOT . Midraš o tajnama neba, tijesno povezan s Otkri-venjem Enohovim (vidi). Objavljen u BHM (vidi), sv. 5, str. 170— 190.

SEFER JUHASIN , izd. Philipowski i Freiman, Frankfurt n/M, 1924. Abra-ham ben Samuel Zakuto, pisac ove kronike, živio je oko 1450—1510.

SEFER NO A. Midraš o liječničkim tajnama koje je anđeo Rafael ot-krio Noi. Prvi put se navodi u jedanaestom stoljeću, ali pokazuje veliku srodnost s Knjigom jubileja (vidi). Objavljen u BHM (vidi), sv. 3, str. 150—160.

SEFER RAZIEL . Kabalističko djelo o nebeskim tajnama, stvaranju svi-jeta, anđelima, amuletima itd. Nastavljeno za vrijeme gaonskog razdoblja (sedmo do deseto stoljeće n. e.).

SERAPION . Liječnik iz Aleksandrije u Egiptu. Djelovao u trećem sto-ljeću n. e.

SIEGFRIED, CARL. Philo von Alexandria als Ausleger des alten Testa-ments, Jena, 1875.

ŠIFRA . Midraš o Levitskom zakonu. Napisao ga je Hijja sin Abbin u Palestini oko 200. n. e. Izdao M. Friedmann, Breslau, 1915.

Š IFRE . Midraš o Brojevima i Ponovljenom zakonu, tanaitskog pori-jekla (to jest, palestinskog iz drugog stoljeća n. e.). Navodi se pre-ma izdanju M. Friedmanna, Beč, 1864; fotostatsko izdanje, New York, 1948.

SODE RAZA, ili Sode Razaja. Kabalističko djelo Eleazara ben Jude iz Wormsa, oko 1176—1238. Objavio Israel Kamelhar, Bilgoraj, 1936.

SOTA, Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. SUKKA . Traktat Mišne i Babilonskog Talmuda. Vidi B. i M. SUZANA . Jedan od apokrifnih dodataka Knjizi proroka Daniela. Na-

pisan vjerojatno između 80. i 50. pr. n. e. Vidi Charles, The Apo-crypha and Pseudepigrapha of the Old Testament, sv. 1, str. 638 i dalje.

sv. JERONIM. Vidi Jeronim.

302

Page 301: R. Graves - Hebrejski Mitovi

3 ŠABBAT . Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi

B. i JER. ŠET B. JEFET, Hem'at ha-Hemda. Hebrejsko i arapsko tumačenje Pe-

toknjižja, napisano 1284 u Babiloniji. Vidi Ginze Jerušalajim, sv. 3, izdao Samuel Aharon Wertheimer, Jeruzalem, 1902, str. 13b—15a.

ŠU'AIB, JOŠUA BEN, Derašot al ha-Tora, Carigrad, 1523. Pisac ovih ka-balističkih homilija o Petoknjižju živio je u prvoj polovici četr-naestog stoljeća.

T

TAANIT . Traktat Babilonskog Talmuda i Palestinskog Talmuda. Vidi B. i JER.

TANHUMA . Midraš o Petoknjizju, zasnovan na izrekama Rabi Tanhu-me bar Abbe, palestinskog Amore (talmudskog mudraca) iz četvr-tog stoljeća n. e. Navodi se prema tjednim podjelama Petoknjižja i odlomcima, kojima se ponekad dodaje broj folija varšavskog izdanja (bez datuma) Levina i Epsteina. Za stariji tekst ovog mi-draša vidi slijedeću bibliografsku jedinicu.

TANHUMA BUBER. Midraš Tanhuma, starija verzija koju je izdao So-lomon Buber, Vilno, 1885; fotostatsko izdanje, New York, 1946 (2 sv). Vidi prethodnu bibliografsku jedinicu.

TANIS PAPIRUS. TWO Hieroglyphic Papyri from Tanis. I. The Sign Pa-pyrus; II. The Geographical Papyrus. Extra (9th) Memoir of the Egypt Exploration Fund, London, 1889.

TARG. Targum, aramejski prijevod (ili, prije, parafraza) Biblije. Tar-gum Petoknjižja, nazvan Targ. Onkelos završen je u Babiloniji po-četkom trećeg stoljeća n. e. Babilonski Targum Proročkih knjiga, nazvan Targ. Jonatan, potječe iz četvrtog stoljeća n. e.

TARG. JER. Jeruzalemski Targum, parafrastički aramejski prijevod Pe-toknjižja, sačuvan samo u odlomcima. Nastao u Palestini, vjero-jatno u toku prvog ili drugog stoljeća n. e. Vidi M. Ginsburger, Fragment en-Targumim, 1899.

TEODORET . Crkveni povjesničar, teolog i biskup kirski u Siriji. Nje-gova tumačenja Starog zavjeta i Poslanica Sv. Pavla (uključujući Quaest. 60 in Gen.) objavljena su u Migneovoj Patrol. Graec. 80.

TEODOTION AD GEN. Teodotion je napisao svoju grčku verziju Biblije oko 185. n. e.

THOMAS, BERTRAM, Arabia Felix, New York, 1932. TISUĆU I JEDNA NOC. Arapski: Alf Lajla Walajla. Golema zbirka arap-

skih pučkih priča iz ranog srednjeg vijeka. TOSEFTA . Zbirka tanaitskih naučavanja i predan ja usko povezanih s

Mišnom. Vjerojatno ih je sakupio Hijja bar Abba u Palestini, oko 200. n. e. Navodi se prema traktatu, poglavlju i odlomku izdanja

303

Page 302: R. Graves - Hebrejski Mitovi

S. Zuckermandela, Pasewalk, 1880; fotostatsko izdanje s dodacima, Jeruzalem, 1937.

TOSEFTA ATIQTA , od Chaima Meira Horowitza, Frankfurt n/M, 1890. Zbirka starih nekanonskih Baraitot.

U UGARITSKI tekstovi, pjesme i mitovi, Vidi Pritchard, Ancient Near

Eastern Texts, str. 129—155. UZASASCE IZAIJINO . Apokrifna knjiga u tri dijela: Muke Izaijine, Vi-

đenje Izaijino i Zavjet Ezekijin. Prvi je od njih židovskog pori-jekla iz prvog stoljeća n. e.; druga su dva djelo pisaca kršćana. Vidi Charles, The Apocryhpa and Pseudepigrapha of the Old Testa-ment, sv. 2, str. 155 i dalje.

V

VITA ADAE . Puni naslov Vita Adae et Evae, tj. »život Adama i Eve«. Apokrifna knjiga židovskog porijekla vjerojatno napisana u prvom stoljeću pr. n. e., i sačuvana u grčkoj, latinskoj i crkvenoslavenskoj verziji. Vidi Charles, The Apocrypha and Pseudepigrapha of the Old Testament, sv. 2, str. 123 i dalje.

VULGATA. Prvi latinski prijevod Biblije, iz pera Crkvenog oca Jero-nima. Završen oko 405. n. e.

W

WOOLLEY, S IR CHARLES LEONARD, Ur of the Chaldees, London, 1929.

Z

ZAVJET ABRAHAMOV . Apokrifna knjiga koju je na hebrejskom napisao neki Židov ili kršćanin židovskog porijekla u toku drugog sto-ljeća n. e. Sačuvana u dvije grčke verzije. Vidi G. H. Box, The Testament of Abraham, Isaac and Jacob, 1927.

ZAVJET GADOV. Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika. ZAVJET JISAKAROV . Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika. ZAVJET JOSIPOV . Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika. ZAVJET JUDIN . Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika. ZAVJET RUBENOV . Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika. ZAVJET ZABULUNOV . Vidi Zavjeti dvanaestorice rodozačetnika. ZAVJETI DVANAESTORICE RODOZAČETNIKA . Apokrifna knjiga koju je na

hebrejskom napisao neki Židov farizej između 109. i 107. pr. n. e. Moralne poduke stavljene u usta dvanaestorici Jakovljevih sinova na samrtnoj postelji. Vidi Charles, The Apocrypha and Pseudepi-grapha of the Old Testament, sv. 2, str. 282 i dalje.

304

Page 303: R. Graves - Hebrejski Mitovi

ZDMG. Zeitschrift der deutschen morgenlandischen Gesellschaft. ZEBAHIM. Traktat Babilonskog Talmuda. Vidi B. ŽOHAR (»Sjaj«). »Biblija« kabalista koju je napisao španjolski ka-

balist Moses de Leon na aramejskom u trinaestom stoljeću. To su tumačenja Biblije pseudoepigrafski pripisana Rabi Simeonu ben Johaju, slavnom naučavatelju Mišne. Prvi put objavljena u Mantovi 1558—60, u tri sveska čije se paginacije obično drže kasnija izdanja, npr. izd. iz Vilna, 1894, koje se ovdje navodi.

ŽOHAR HADAŠ (»Novi Žohar«). Sadrži one dijelove Žohara kojih nema u rukopisima kojima se služi Mantovanska verzija. Tu je građu uglavnom sakupio Abraham Halevi Berokhim iz rukopisa nađenih u Safedu. Navodi se prema foliju varšavskog izdanja (Levin-Epstein) bez datuma.

ž 2IVOT ADAMA I EVE . Vidi Vita Adae.

2 0 Hebrejski mitovi

Page 304: R. Graves - Hebrejski Mitovi

I N D E K S

A

Abamrama (kraljevski naslov): 168 Abbahu, rabbi: 182 Abdu-Heba (Abdu-Hipa), jeruzalem-

ski vladar iz razdoblja Teli Amar-ne (14. st. pr. n. e.): 8, 154, 158

Abdu-Hipa. Vidi: Abdu-Heba Abel: 63, 86—87, 89, 92—97, 99, 100,

103, 178, 183, 202, 208, 235 Abel Misrajim: 285, 286 Abida: 184, 185 Abihoref: 229 Abi-imamu (vladar s početka drugog

tisućljeća pr. n. e.): 154 Abimelek, kralj filistejski: 147, 164,

165, 193, 264 Abiram: 168, 289 Abiramu: 168 Abišaga, Davidova konkubina: 250 Abner, šaulov vojskovođa: 154, 250 Abraham (Abram): 9—11, 13, 14, 31,

51, 59, 60, 63, 71, 72, 78, 93, 97, 114, 127, 132—157 passim, 159—161, 164— —169, 170, 171, 177—191 passim, 193, 198—199, 206, 208, 211, 212, 213, 216, 219, 220, 223, 229, 234, 241, 264, 267, 284

Abram. Vidi: Abraham abrek (naslov egipatskog dostojan-

stvenika): 269, 271 Abšalom: 153, 154, 219, 250 Abzu: 28. Vidi i: Apsu (Efez) Ada, žena Lamekova: 109, 111, 208, 209 Adadnirari I, kralj asirski (14. st. pr.

n. e.): 129 Adam: 7, 8, 11, 14, 17, 22, 39, 41, 42,

45, 50, 59-63, 64-68, 70, 73, 75, 76— —85, 86—89, 90, 93, 94, 99—100, 101, 103, 105, 107, 109, 110, 134, 150, 178, 183, 194, 198, 205, 212

Adam, grad: 152 Adama, grad: 152

Adapa, sin Ee, babilonskog boga mu-drosti: 79

Adirmahidi, narod u Libiji: 191 Adbeel, sin Jišmaelov: 161, 162 Adma, grad nedaleko od Sodome:

149, 152, 172 Adnani, sjevernoarapska plemena:

163 Adonija, sin Hagitin: 250 Adoniram: 168 Adonis: 175 Adoni-Sedek: 150, 153 Adorajim (Adoram), grad u Kanaa-

nu: 255, 256 Adoram Edomac: 255, 256 Adram-meleh, aramejski bog: 179 Adulam, grad: 251, 253 Adumatu, oaza u Sirijskoj pustinji:

163 Aduri, grad u Kanaanu: 256 Afrika i afrička plemena: 96, 236, 244 Afrodita: 58 Agag, kralj: 236 Agamemnon: 181 Agenor: 96, 124, 180, 183. Vidi i: Ka-

naan Aglaja, kraljica: 195 Agma, babilonska utvrda: 60 Agrat: 102 Agripa II (Herod Agripa): 202 Ahab, sedmi izraelski kralj (873—853

pr. n. e.): 176, 231 Ahasver: 156 Ahaz, židovski kralj, sin Ahabov:

153, 179 Ahazja, judejski kralj, sin Joramov: 9 Ahejci: 165, 186, 196, 224, 246 Ahijava, narod na jugu Male Azije:

165 Ahilej: 141 Ahiman, »sin« Anakov: 108 Ahivi. Vidi: Ahejci Ahriman: 79

306

Page 305: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Ahzib. Vidi: Kezib; Kozeba Aitham, mitski pjesnik i mudrac:

181. Vidi: Ethan Aj (Haj): 145, 148, 149, 176, 213. Vidi

i: 'Ajnon 'Ajnon: 175, 176. Vidi i: Aj Akad; akadski mitovi: 17, 54, 66, 79,

116, 128, 129, 130, 134, 151, 201, 222; akadski ep o stvaranju svijeta: 17—18

Akaivaši (»Narod s mora«): 165. Vi-di i: Ekveši

Akapski zaljev: 36, 185 Akarnanijci: 224 Akaron: 8 Akbor: 238 Akiba, rabbi: 36 Akrizije: 110, 195 Alah: 63 Alamar: 134 Alašje: 125 Aleksandar Polihistor: 23 Aleksandar Veliki: 74, 88, 130, 156,

157, 214 Aleksandrija: 54 Alfej, rijeka: 8 Alib: 227 Alijan: 68. Vidi i: Baal alitha: 112 Aloiedi: 105 Alulim: 134 amajlije: 65, 118 Amalek, Amalečani: 97, 149, 208—210 Amalteja: 157 Amara Psides, kralj šineara: 129. Vi-

di: Amrafel Amarna. Vidi: Teli Amarna Amene, egipatski velikaš: 271 Amenhotep III: 154, 270 Amenhotep IV: 270, 271, 274. Vidi i:

Ehnaton Amil-Marduk, babilonski kralj: 156 Amitlaja: 132, 137—139, 142 Amnon: 249 Amon, egipatsko božanstvo: 157 Amon, Amonci: 9, 152—154, 175—176,

179, 181, 225, 289 Amorejci: 128, 149, 155, 158, 222, 242,

244, 252, 270, 284 Amos: 49 Amrafel: 128, 129. Vidi: Amara Psides Amuladi, kralj kedarski: 163 Ana, Samuelova majka: 167, 195 Anakim: 107, 154. Vidi: Divovi Anaks: 107 Anaktorija (Milet): 107 Ana-meleh, aramejsko božanstvo: 179

Anat, kanaanska božica: 8, 10, 23, 24, 25, 58, 67-69, 120, 173, 183, 214

Anata, mjesto sjeverno od Jeruzale-ma: 23

Anat-betil, božica u Elefantini: 215 Anatot, Jeremijin svećenički grad: 8 Anatolija: 111, 125, 201 Andromeda: 196 Anđeo smrti: 63, 71—72, 198—199 anđeli: 34, 60, 61, 71, 85, 90, 99, 101—

—108, 127, 146, 156, 159, 170, 182, 205, 212, 213, 252; anđeli poslužnici: 34, 60, 61; anđeo smrti: 63, 71—72, 198— —199. Vidi i: pali anđeli; »Oni što padoše«

Aner: 150, 154, 189 Anteja, pomajka Belerofontova: 13,

264 Antioh Epifan, sirijski kralj: 49, 157 Antioh Sidet: 157 Antonin, rimski car: 156, 157 Anu, hetitski bog: 79, 124 Anubis, egipatski bog: 275 Apis, rijeka: 191 apokrifi: 7, 12, 105; apokrifna evan-

đelja: 141 Apolodor: 79 Apolon: 58, 120, 173, 230, 254 Apopi II, egipatski vladar iz dina-

stije Hiksa: 147 Appu iz Šudula, hetitski mit: 91 Apsu (Efes): 19, 22, 28, 30, 50 Apulej: 68, 259 Apuriu: 185 aqueb: 112 Ar (»Svjetlost«): 39 'Ar, ili: 'Ar Moab: 175, 176 Arabija: 36, 54, 74, 129, 163, 173, 174,

185, 191, 213; Sretna Arabija: 184; Arapi: 24, 33, 167, 272; Arapi kršća-ni: 176; arapska predaja o porije-klu Židova: 63; Lilit u a. folkloru: 67; otrovne gljive kod A.: 81; po-rijeklo sjevernoarapskih plemena: 163; obićaji: 174; etimologija a. ri-ječi: 54—55, 152—153, 223, 225, 231; a. plemena: 162; vjerovanje u zlo-duhe: 235; pravo majke da nadijeva ime sinovima: 9; arapska džamija nad spiljom Makpelom: 286

Arabia Deserta: 54 Arad: 97 Aram, Aramejci: 9, 168, 179, 187, 189,

191, 216, 223, 226, 229, 231, 255, 289. Vidi i: Padan-Aram

Aram-Dameseq: 231 aramejski jezik i tekstovi: 55, 106,

182, 199, 223 Aram-Naharajim: 231

20* 307

Page 306: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Aram-Soba: 186 Arapha, planina: 134 Ararat, planina: 115, 118, 121, 122, 127 Arat, grčki pisac: 106 Arba, osnivač Hebrona: 108 Arbel, grad u Kanaanu: 243 Arej, spartanski kralj: 186 Ariok: 151 Arg: 195, 244 Argolida: 195 Argonauti: 12 Arhelaj, sin Meandrov: 181, 196 Arijan, historičar: 130 Arijadna: 119 Ariok, kralj Elasara: 149, 151 Aristobul, hasmonejski kralj: 163, 202 Aristotel: 244 Armenija: 74; armensko kraljevstvo

Gog: 125; prolom oblaka u armen-skim planinama: 117; historičar Mojsije iz Horene: 118

Arnon, rijeka: 176 Aron: 24, 72, 210, 267 Arpakšad: 132, 134 Aruru, sumerska božica: 18, 23, 62, 66,

78, 79 Asenata: 226, 243, 244, 246, 269, 271,

288 Asirija i Asirci: 9, 10, 17, 24, 70, 118,

128, 129, 134, 175, 184, 185; etimolo-gija asirskih riječi: 24, 67, 74, 100, 271

Asklepije: 87, 88 Asmodej, zloduh: 64, 67 Asor: 246 Asterije: 107 Asurbanipal: 162 Ašer: 209, 220, 223, 248, 250, 280, 282 Ašera, božica: 23, 39, 214, 223, 224 Ašir: 233. Vidi: Ašer Aširat, Aširta, Ašrata. Vidi: Ašera Aškal: 186 Aškelon: 186 Aštarta: 10, 23 Ašterot Karnajim: 149 Ašur, Ašurci: 128, 184, 185 Ašuru (Ašur), grad: 185 Atamant, kralj beotijski: 12, 110, 180,

181, 183 Atena, božica: 81 Atena, grad: 29, 140 Atlant: 106 Aton, egipatsko božanstvo: 110, 180,

181, 183, 271 Atos, gora: 118 Atribida, grad: 48 Atrot Sofan: 176 August, rimski car: 153, 158 Aulida: 181

Autolik, grčki mit. razbojnik: 12, 206, 230

Avesta: 55 Awwim, zlodusi »opustošitelji«: 108 Azael (Azazel), anđeo: 101, 102, 104,

106, 156 Azazel. Vidi: Azael Azija, majka Prometejeva: 124 Aziz ben Hala: 176 Azrail: 63

B

Baal: 10, 24, 25, 27, 29, 39, 58, 134, 151, 195, 235

Baal Hanan: 238 Baal-Zebub (Zebul): 9 Baaras, dolina u Judeji: 221 Baba, egip. plemić iz XVII dinasti-

je: 271 Babel, ruševine Tornja babilonskog:

126, 130 Bab-lli (Babil, Babel): 130 Babilon, Babilonija i Babilonci: 24,

32, 35, 38, 40, 56, 57, 60, 100, 106. 118, 128, 129, 141, 156, 213, 214, 267; bo-žanstva: 27, 28, 79, 89, 167; sedam planetarnih božanstava: 9, 50; mit o stvaranju svijeta: 17—18, 22; mit o prvom čovjeku: 62, 66; mit o op-ćem potopu: 120; dugovjekost b. kraljeva: 134; babilonski Židovi: 74; etimologija babilonskih riječi: 67, 271; idolopoklons tvo: 142—143

Babilonski toranj: 126—128, 129, 130 Babilonsko sužanjstvo: 10, 20, 73, 206,

214, 249, 253 Bagiuša, srednjoafričko pleme: 236 Baka, pleme u jugozapad. Etiopiji:

157 Balaam (Bileam): 54, 195 Balearci (praćkari): 224 Balikh, rijeka: 135 Banu Ghifar: 185 Banijas: 173. Vidi i: Paneas Barnabo: 132 Basemata: 208, 209, 210 Basra, mjesto u Perzijskom zalje-

vu: 240 Bat-Šeba: 249 Bat-Šua: 251 Bau, žensko počelo: 29, 30 Baukida: 173 Bedad: 238 Beduini: 54, 191; sklonost pljačka-

nju: 96 Beeri: 208

308

Page 307: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Beer šeba: 159, 162, 164, 173, 177, 178, 183, 281, 282

Behemot: 28, 45—49, 53 Beit Nattif: 253 Bel: 18, 20, 96, 144, 195. Vidi i: Baal Bela: 149, 152, 238 Belerofont: 12—13, 264 Bel i zmaj, apokrifni dodatak Knji-

zi proroka Daniela: 144 Belsefon: 278 Belšazar, kralj babilonski: 156 Ben-Ami: 175, 176 Ben Azzaj, židovski učenjak: 36 Bene-jamina, etnička skupina: 224 Ben-Hadad, kralj u Damasku: 231 Beni-Hasan; spiljski zapisi kod . . . . :

270—271 Beni Hillal: 176 Ben Matana, Kanaanac, zamjenik fa-

raona Merneptea: 270 Benmelek: 193 Ben Oni (Benjamin): 222, 223 Ben Zorna, židovski učenjak: 36 Benjamin: 195, 209, 215, 222, 224, 240,

250, 272—274, 276—278, 280 Benjamin iz Tudele: 286 Beor: 227, 229, 238 Beotija i Beoćani: 180, 181, 264 Bera, kralj Sodome: 149, 151 Bera-Baal (Bera?): 151 Bered: 159, 162 Beros, historičar iz 3. st. pr. n. ere:

18, 20, 22, 117, 118, 120, 135 Bersaba (Beer-šeba): 178 Bet Baal Meon: 176 Betel: 145, 148, 149, 206, 212, 213, 214,

222, 224, 233 Bet Eden: 74 Bet Gamul: 176 Bet Gubrin: 238, 240 Bet Hadudo: 106 Bet Hogla: 235 Bet Horon: 246 betil (baetylos): 214 Betin, arapsko selo sjev. od Jeruza-

lema: 213 Bet Meon: 176 Bet Sean: 77 Betlehem: 140, 224, 225, 249, 250, 253 Betuel: 187—191 Bezer, levitski grad: 240 beženstvo: 103 Biblos: 9, 29, 214 Bijadika (porijeklo legende o Friksu

i B.): 264 Bijela božica (Ina): 181 Bileam, mezopotamijski gatar: 97 Bilha (žena Jakovljeva): 209, 218, 224,

228, 237, 248-250, 257, 284

Bilhina plemena (Ašer i Naftali): 250, 259, 286

Birket Ram, ugasli vulkan: 173 Birs Nimrud, toranj: 129 Birša, kralj od Gomore: 149, 151 biser, kao simbol: 120 Bit Adini: 74 Bizant; bizantska vjerovanja: 82, 107,

165; b. razdoblje: 215 blagoslov, Jakovljev: 203—207 bogataš; priča o bogatašu i Lazaru:

199 Bohu: 17, 24, 28, 30, 37 Bona, žena Šimunova: 242 Borsipa, grad u kome se nalazio to-

ranj Birs Nimrud: 129, 130 Basra, grad u Hauranu: 168, 238, 240 Božji hram u Jeruzalemu. Vidi: Ve-

liki hram brahmani: 80 bratoubojstvo: 92—98 Bujica egipatska: 145. Vidi: Zihor Buršu'u: 151 Buz: 185, 187 Bu Zaid, poglavica plemena Beni

Hillal: 176

C

Ceces, bizantski pisac: 124 Cefej: 196 Cezareja: 48; Euzebije iz Cezareje: 18,

165 Cezareja Filipova: 153 Chalcioluthlicue, sestra Tlalćcanova u

meksičkoj predaji: 81 Ciceron: 163 Cipar: 125, 165 Crkveni oci: 105, 163 crkvenoslavensko Otkrivenje Enoho-

vo: 50, 63, 107 Crnci: 122, 124 Crveno more: 44, 64, 67, 151, 152

Č

Čistilište. Vidi: Podzemlje čudovišta (nemani): 19, 29—30, 44—50,

112. Vidi i: zmajevi; Levijatan

D

Dagon: 9, 24 Dalila: 9; priča o Samsonu i Dalili:

124

309

Page 308: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Damascije, sirijski filozof iz 6. st. n. e.: 23, 28

Damask: 135, 149, 186, 198, 199, 259, 289; Eliezer iz Damaska: 178, 191; Aram Damaščanski (Sirija): 231

Damasko polje: 59 Dan, grad: 14, 149, 150, 151, 153, 230 Dan: 209, 230, 249, 258, 259, 260, 284,

285 Danaide: 11 Danaj, sin Belov: 97 Danaja: 195 Daniel: 106, 144, 265 Dan pokajanja: 11, 40, 102, 106, 260 Darije, perzijski kralj: 130, 156 Datan: 289 David: 10, 52, 72, 73, 96, 97, 125, 135,

154, 163, 182, 201, 206, 224, 229, 231, 236, 244, 249, 254

Dawidum: 224 Debora, Rebekina dojkinja: 188, 227 Dedal: 165 Dedan: 184, 185 Del; Apolon Delski: 254 Delfi: 40, 63, 214 Delfina: 20, 58 Demetra: 8, 80 Demetrije iz Aleksandrije: 41 Demiurg: 84 demoni i zlodusi: 32, 64—65, 68, 99 Deodand, engleski zakon o krivnji ži-

votinja: 260—261 desetina: 153, 212 Deset zapovijedi: 20 Deukalion i Pira: 118 dijaspora: 239 Dina, Jakovljeva kći jedinica: 9, 210,

222, 241—247, 269, 282 E^inhaba, edomski grad: 152 Diodor Sikul, grčki historičar iz 1.

st. pr. n. e.: 48, 49, 172 Dionizije: 81, 119 divovi: 101—108, 154 divovska zmija: 40 Djevica, zviježđe: 102, 106 Dodaj: 270 Dodanim. Vidi: Rodanim, t j . Rodjani Dodo (Dođi): 270 Domicijan, rimski car: 202 Donje vode (vode pod svodom): 17,

27, 37, 38, 113, 114 Dotan: 258, 259, 279 droit de cuissage: 107 druidi: 9 Drvo (stablo) spoznanja: 61, 70, 76,

77, 86, 87 Drvo (stablo) života: 34, 70, 72, 81 dudaim. Vidi: mandragora

Dudu: 270 Duduel: 104, 106 duga: 71—72, 116, 119 duhovi lutalice: 112 Duma, naselje: 163 Duma, sin Jišmaelov: 161, 163 Dumuzi: 134 Dura al-Amrijja: 256 Dura al-Arjan: 256 Duzar: 254 dvospolci: 65—66

Džebel Akra: 58 Džebel Džal'ad: 231 Džebel Uzdum: 172, 173 Džubal, rijeka: 46

E

Ea: 19, 62, 79, 88, 116, 117, 120 Eana: 18, 19 Eber, sin šelahov: 130, 132, 134, 178 Eden (raj): 17, 22, 32, 34, 42, 45, 46,

56, 57, 65, 70—78 passim, 80, 83, 87, 90, 121, 267

Eder, kula: 248 Eder, mjesto nedaleko od Betlehe-

ma: 249 Edip: 13, 140, 141, 246 Edna, žena Terahova: 132, 135 Edom (Seir): 97, 156, 163, 201, 214;

edomski mit o postanku: 20; pro-past Edoma: 30; Jakovljevo proro-čanstvo o propasti E.: 238; razva-line u Edomskoj pustinji: 67; e-domska plemena: 208, 210; Samael, čuvar Edoma: 233; poistovjećivanje Edoma s Rimom: 157, 202, 214, 237, 239; Seir, gora Seir: 149, 154, 229, 232; Edomci: 158, 185, 196, 202, 285; vladari Edoma: 168, 202, 213, 256; Edomci prelaze na saducejski oblik judaizma: 196; Edomci i Izraelci: 201, 202, 206, 256; idolopoklonstvo: 208; Danov sin ubija Ezava: 285

Efa, sin Dedanov: 184, 185 Efer: 184, 185, 186 Efes. Vidi: Apsu Efrajim: 209, 210, 223, 240, 244, 247,

269, 283, 286, 289; Mika Efrajimac: 230

Efrajimska gora: 241, 257, 259, 286 Efrata: 222, 283, 288 Efron Hetit: 179, 183

310

Page 309: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Egejsko more: 125, 180 Egipat, sin Belov: 97 Egipat: 20, 32, 67, 97, 107, 124, 152,

155, 162, 164, 185, 193; tekstovi i nat-pisi: 154, 165, 201; božanstva; 23, 44, 48, 89, 157, 223; mitovi: 40, 106; mit o postanku čovjeka: 62; obredi: 41, 246; kult krokodila: 48; vodeni konj: 49; Egipat i Narodi s mora: 107, 125, 165; bračni odnosi: 135, 175, 191; svete zmije: 87; Egipćani: 159, 225, 262; Židovi u Egiptu: 23, 143, 145—148, 213, 234, 243, 259, 268—283 passim; izlazak iz Egipta: 13, 27, 149, 151, 175, 235

Egipatska rijeka. Vidi: Zihor Egist: 141 Ehnaton (Amenhotep IV): 24, 79, 271,

289 Ekur: 18, 19 Ekveši: 165 Ekvinoks; izvor E. na Lafistiju: 181 El, bog: 8, 23, 27, 56, 58, 105, 106, 124,

157, 216, 235, 244; Samaelova pobu-na protiv Ela: 129; El kod Hetita: 24; El kod Feničana: 24

Elasar: 149, 151 Elam: 149, 151, 154 Elat: 151, 173 Eldaa, sin Dedanov: 184, 185 Eleazar ben Juda iz Wormsa, autor

kabalističke Knjige Razielove, 12. stolj.: 51

Elefantina, židovska kolonija: 215 Eleuteropol: 240 Eleuzina: 140 elicio (otkrivanje imena neprijatelj-

skih bogova): 236 Eliezer, sluga Abrahamov: 9, 143, 150,

154, 155, 178, 187—192, 216 Eliezer, rabbi: 22, 105 Elifaz: 36, 208—210 passim, 214, 216,

219, 255 Elijakim: 112, 168 Elion (»Višnji«): 57 Eliša, sin Javanov: 125 Eliša ben Abuja: 36 Elizejske poljane: 13, 74 El-Kab: 271 Eloa, božanstvo: 85 Elohim (Jahve Elohim): 20, 23, 24, 27,

105, 167 Elon: 208 El Paran. Vidi: Paran elul, mjesec u židovskoj godini: 22 El-Tell: 148 Emijci (Emim, »Strahovi«): 108, 149,

154

Emim. Vidi: Emijci Empusae: 68 Enajim: 251, 253 'En al-Kazba: 253 En-Dor; vještica iz En-Dora: 73 En-Eglajim (»Studenac dvaju teli-

ća«): 161 Eneida: 14 En-Gedi (»Jareći studenac«): 161 Enki, bog mudrosti: 28, 41 Enkidu: 66, 78, 80, 81 Enlil: 41, 117 Enmenluanna: 134 En-Mišpat: 149, 162 Enoš: 107, 112, 134 Enuma Eliš, babilonski ep o stvara-

nju svijeta: 17, 22, 23, 30, 48 Eos: 58 Eperu: 185 Epimetej: 118 epispazam: 196 Ep o Gilgamešu: 66, 78, 117, 119 Er, sin Judin: 251, 253 Eratosten iz Kirene, fizičar iz 3. st.

pr. n. e.: 35, 163 Erek: 128, 131 Eridu: 18 Erihtonije: 88 Esagil: 18 Esagila, kompleks hramova u Babilo-

nu: 130 eseni: 74, 90-91, 100, 106 Estera: 63 Eškol: 150, 154, 189 Ethan, mitski mudrac i pjesnik: 181.

Vidi: Aitham Etana, babilonski junak: 167 Etemenenanki, zdanje u Babilonu:

130 Etiopija: 32, 124; etiopska Knjiga o

Adamu: 107; etiopsko kraljevstvo Kuš: 129; obred sklapanja saveza: 157; rukopis Kebra Nagast: 162, 254

Etna, planina: 118 Etrurija i Etruščani: 125, 191 Eubeja: Ifit Eubejski: 230 Eufrat: 18, 22, 67, 70, 74, 88, 117, 134,

138, 152, 153, 155, 224, 228, 286 Euridika: 173 Eurinoma: 22, 29 Euzebije, biskup Cezareje: 18, 152,

165, 235 Eva: 8, 11, 14, 45, 60, 63, 64, 65, 67,

72, 75, 76-82, 86—91, 93, 94, 99, 100, 126, 150, 198, 205

evanđelja: 140 Evanđelje po Tomi: 182

311

Page 310: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Ezav: 12, 36, 72, 74, 96, 128, 185, 194— —197, 198—211, 216-218, 220, 229, 232, 234, 235, 237—240, 241, 255, 256, 275, 281, 285, 289

Ezekiel: 34, 36, 48, 58, 80, 168, 179, 210, 219

Ezekija, kralj-reformator: 29 Ezra: 168, 214

F

Faeton: 57—58 faraoni: 7, 13, 44, 48, 145, 164, 254,

262—275 passim, 276, 280, 281, 284, 288. Vidi i po imenu.

farizeji: 11, 12, 36, 196, 202, 240, 249 Fazg, planina: 13 Fedra: 264 Feničani: 124, 182; fenički mitovi: 10,

29, 50; božanstva: 24, 264; jezik i pismo: 98, 214

feniks: 14, 34, 77, 114, 246 Ferekid: 173 Filemon (mit o Filemonu i Baukidi):

173 Filip Tetrarh, sin Herodov: 163 Filisteja, Filistejci: 8, 23, 125, 153, 160,

163, 165, 179, 246, 255; filistejska bo-žanstva: 9, 23, 157

Filon Aleksandrijski: 22, 50, 66 Filon iz Biblosa: 9, 29, 96, 124 Flegra: 105 Floks, sin Fontov: 96 Fokija: 62 Font: 96 Foronej, bog (otac Kanaana): 183 Fotije, bizantski učenjak iz 9. stolje-

ća: 215 Fosal, sin Temehov: 95 Frigija; frigijske misterije: 87; mit

o Filemonu i Baukidi: 173 Friks, sin Atamantov: 12, 181, 264 furije: 13

G

Gabriel: 46, 47, 60, 63, 94, 104, 189, 200, 234, 246; anđeo Gabriel u musi. vjerovanju: 63; anđeo G. i Abraham: 138, 141, 142, 167

Gad: 163, 209, 220, 223, 240, 242, 250, 257, 258; Jakovljevo proročanstvo: 284

Gaham, sin Abrahama i Reume: 187 Gal-ed. Vidi: Gilead

Galileja: 97, 173; galilejski psalam o postanku svijeta: 29; Galilejci: 9

Gamaliel, legendarni židovski mud-rac: 72

Gatam, sin Edomov: 208, 209 gavran: 115, 117, 119, 135 Gaza: 152, 164, 270 Gea, grčka boginja Zemlje: 23 Geb, bog Zemlje: 23, 27 Geba, kanaansko svetište: 224 Gebal; Ribaddi, kralj gebalski: 270 Gehena, pakao: 32, 33, 34, 35, 42, 43,

153, 179 Genesis Apokrifon, tekst otkriven me-

đu Svicima s Mrtvog mora: 147 Genezaretsko jezero: 53, 282 Genun: 104, 107 Gerar: 147, 164-165, 181, 193 Geraritica (Gerar): 165 Gerasa; Isus u Gerasi: 236 Gerim, sin Moabov: 175, 176 Gerizim, planina: 182 Ghwafa: 185 Gibborim (»Junaci divovi«): 108, 154 Gibea, kanaansko svetište: 224 Gibeon, hivijski grad: 224 Gideon (Jeroboam): 168 Gihon, rijeka u Edenu: 70, 72, 74, 78,

82 Gilead: 228, 229, 231, 250, 258, 259, 286 Gilgal, kanaansko svetište: 224 Gilgameš: 78, 79, 80, 117. Vidi i: Ep

o Gilgamešu Gilgameš i vrba, sumerski vjerski

zapis: 8 Girgašani: 155, 158 glad: 268—269, 272—274, 278, 282 gljive (halucinogene gljive): 80, 81.

Vidi i: svete gljive Gog, kraljevstvo: 125 Gojim: 149, 151 Golijat: 224 golub (golubica) u mitu o Općem

potopu: 115, 117, 118, 158 Gomer: 125 Gomora: 149, 151, 170—172, 173 Goren Haatad: 285, 286 Gornje vode (vode nad svodom): 17,

19, 26, 27, 34, 37, 38, 101, 113, 119 Gortina, grad na Kreti: 173 Gošen: 146, 147, 223, 267, 278, 281, 282,

283 gnostici i gnosticizam: 66, 84, 100,

120 gradovi-utočišta: 110, 238 Grčka i Grci: 7—15, 22, 102, 118—120,

157, 184, 224, 236, 267; grčka božan-stva: 23, 29, 67—69, 85, 89, 183, 214; jezik: 36, 62, 214, 239; mitovi: 57, 66,

312

Page 311: R. Graves - Hebrejski Mitovi

74, 80 81, 85, 97, 105—107 passim, 110, 124, 129, 140, 157, 175, 180—181, 195, 206, 230; mit o Općem potopu: 118—120; priženjivanje: 190; kralje-vi: 156, 186, 213; kult zmije: 88; ob-redno vjenčanje: 87—88; Delfi: 63; Trojanski rat: 244

gromovi: 26 guba: 94, 146, 147

H

Had: 11, 124 Hadad: 161, 162, 238 Hadadezar, kralj aramski: 229 Hadar, kralj edomski: 238 Hadkam: 242 Hagara: 146, 159, 160, 163, 178,180, 181,

184, 188 Hagrijci: 163 Haj. Vidi: Aj Hajapa: 185 Halibi: 111 halkis, riba koja obuzdava Levijata-

na: 45, 48 halla (žrtva): 59, 62 Ham: 10—11, 13, 112, 119, 121—124,

126-127, 147, 150, 184 Ham, grad: 149 Hamat: 97 Hamor Hivijac: 241, 242 Hamurabi: 129; Hamurabijev zako-

nik: 162, 181 Hanakija, naselje sjev. od Medine:

185 Hanes Taliesin, velški mit: 141 Hanok, sin Midjanov: 184, 185 Haradan, naselje jugoist. od Jeruza-

lema: 106 Haran, brat Abramov: 132, 135, 139,

141, 143, 145, 147 Haran: 8, 10, 134, 135, 145, 147, 152,

187, 191, 216, 219; Betuel, kralj ha-ranski: 189; priženjivanje: 10, 190

Harpokrat: 235 Hasmonejci: 202; Aristobul Hasmo-

nejac: 163; hasmonejski ratovi: 256 Haseson Tamar: 149 Hattusas (Hatuša): 69 Hauran: 168, 240 Havila, zemlja: 70, 74, 271 Havva »majka svima živima«: 69. Vidi

i: Eva Hazo, sin Nahorov: 187 Heba, grčka božica: 8, 68, 69, 154 Hebat: 69 Heber, glavar Kenijaca u Galileji: 97

Hebron: 13, 59, 70, 73, 82, 94, 108, 149, 154, 178, 183, 189, 198, 208, 253, 255, 257, 280, 285

Hedžas: 185 Hefest (u Ilijadi): 40, 235 Hekata: 68 Helel ben šahar (Lucifer, sin Zorin):

56-58, 80, 84, 105 Helen, sin Deukalionov: 119 Heled, sedma od sedam zemalja koje

je stvorio Bog, t j . naša Zemlja: 33 Helena: 14/157 Helij, otac_Faetonov: 57 Heliopolis; sedam planetarnih božan-

stava kod stanovnika H.: 9 Henok: 13, 50, 70, 80, 94, 101, 103, 109,

110, 120, 134, 194; Otkrivenje Eno-hovo: 77, 107

Henok, grad: 94 Hera, žena Zeusova: 68, 80, 183, 244 Heraklo: 8, 12, 69, 80, 180, 182, 230 Herkul Melkart: 235 Hermo (Hermes): 58, 89, 97, 118, 141,

230, 275 Hermon, gora: 29, 103, 106 Herod (Opaki, ili Edomac): 12, 140,

153, 157, 163, 196, 240 Herod Antipa: 196 Herod Filip: 196 Herodot: 48, 49, 130, 191, 246 Hesiod: 11, 29, 49, 58, 80 Hesperide; vrt Hesperida: 80, 81 Hesron: 249, 253 Hetiti: 24, 58, 116, 147, 155, 158, 190,

207, 208, 211; hetitska božanstva: 8, 24, 69; mitovi: 10, 20, 91, 124, 129, 199; kraljevi: 151; cilindrični peča-ti: 49; Efron Hetit: 179, 183

Hezihije: 214 Hici: 179 Hierakonpolis: 173 Higin: 79 Hija: 101, 102, 106 Hijja bar Raba, rabbi: 53 Hijeronim: 67 Hiksi: 9, 97, 147, 154, 186, 259, 271, 274 Hilkija: 173 Hilla, današnje naselje kod Babilo-

na: 130 Hinom, dolina kod Jeruzalema: 43, 153 Hipa: 158. Vidi: Heba Hiperion, sin Uranov: 124 Hipolit (legenda o Fedri i Hipolitu):

264 hopotus: 141 Hipsouranij: 96. Vidi: Samumram Hira: 251 Hirbet Tibna: 253

313

Page 312: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Hirbet Džumajl: 176 Hirkan, Ivan: 1%, 256 Hirkan, egipatski dvorjanin: 145—146 Hiva: 101, 102, 106 Hivi, Hivijci: 165, 196, 209, 224, 242,

246 Hnas: 124. Vidi i: Kanaan Hoasp, rijeka: 73 Hoba, mjesto kod Damaska: 149 Hobab; 96 Homer: 40, 49, 74, 235 Homerski epigrami: 68 Horeb: 31 Horijci. Vidi: Hurijci Hronikon poshale: 129 Hošea: 168, 206, 260 Hurija: 244 Hurijci (Horijci): 116, 149, 154, 201,

208, 209, 229; horijski mit: 124 Hušam, kralj edomski: 36, 238 Hušim, sin Danov: 285

I

Iaute, kralj Išmaela: 163 Ibadidi (Abida?): 185 Iberi: 9 ibis: 53. Vidi: ziz Ibrim (Hebrejci): 134 Idiba 'ilites (Idibaelićani), arapsko

pleme: 162 Idibi lu : 163 Idit, žena Lotova: 172 idolopoklonstvo: 183. Vidi: kumiri Idomenej: 181 Idumeja. Vidi: Edom (Seir) Ifigenija: 181 Ifit, eubejski kralj: 230 II Ilu, Ilim: 24 Ilansra: 151 'Ilat: 254 Ilija: 13, 31, 71, 72, 119, 156, 182, 238 Ilijada: 40 Ilu, asirski i babil. bog, pandan he-

titskom Elu: 24 Hum. Vidi: Ilu Imbros, otok u Egejskom moru: 124 Ime; običaj mijenjanja imena: 168;

prikrivanje imena: 236; imena Jah-veova: 40

Ina, mati Melkartova: 180, 181 Inanna (Anat): 67 Indija; indijski raj: 81; soma, sveta

gljiva: 80 Indra, arijski bog: 80 inkubi: 99 Ino: 180, 181

Iran. Vidi: Perzija 'Ir Moab: 176 Istahar: 102, 106, 112 istočni grijeh: 11, 65, 76—82 Isus: 110, 140—141, 153, 182, 199, 215,

236, 249 Išbaal: 134 Išmael: 162. Vidi: Jišmael Išon, sin Ben-Amijev: 175 Ištar, božica: 57, 69, 79, 106, 117, 254 Itaka: 10, 190 Italija: 125, 240 Iturejci: 163. Vidi: Jeturijci ius primae noctis: 107, 191 Ivan Hirkan: 196, 256 Izabrani narod: 159 Izaija: 8, 49, 57, 80, 141, 148, 194, 240, Izak: 9—14 passim, 70—72 passim, 78,

147, 152, 162, 166, 169, 177—183, 184, 187—191, 193, 198, 203—206, 208, 211, 212, 216, 218, 219, 229, 239, 255, 264, 281, 284

Iza Moapka, žena Jišmaelova: 159 Izida: 175, 254, 264 Izlazak (iz Egipta): 7, 11, 14, 50, 147,

267 Izodor: 225 Izrael, Izraelci: 8, 37, 44, 72, 78, 86,

125, 135, 156, 157, 168, 176, 179, 182, 191, 196, 201, 207, 212, 219, 223, 231, 232, 234, 235, 238, 240, 243, 248, 249, 252, 259, 267, 281, 284. Vidi i: Jakov

Izrafil: 63

J

Jabal: 96, 110—111 Jabin, kralj hazorski: 97 Jabok, rijeka: 152, 176, 232, 233 Jaela, žena Heberova: 97 Jafet: 78, 112, 115, 121—128 passim,

184 Jaffa. Vidi: Joppa »Jahač oblaka«: 24 Jahoel, arhanđeo: 45 Jahtiri: 270 Jahve Jire, lokalitet, mjesto gdje je

Abraham vezivao Izaka: 177 Jahve (Jehova): 7, 8, 9, 10, 11, 20, 24—

—25, 27, 29, 40—41, 50, 68, 86, 89, 116, 126, 155

jaje-svijet: 22, 29 Jakov: 9—14 passim, 51, 72, 78, 95, 96,

103, 114, 128, 144, 148, 152, 153, 154, 156, 168, 186, 194—223, 227—235, 237— —246, 248, 255—260 passim, 267, 272,

314

Page 313: R. Graves - Hebrejski Mitovi

274—278 passim, 280—287 passim. Vidi i: Izrael

Jalam, edomsko pleme: 208, 209 jalovost; Sarina: 167; Rebekina: 194 Jam: 28, 39. Vidi: More Jan, rimski bog: 66 Janhamu: 270 Japet: 124 Ja'qob-el (»Bog štiti«): 197, 235 Jaqut, pisac iz 14. stolj.: 174 jarac od pokore (jarac okajanja): 11,

102, 106 Jarimuta: 270 Jarmut: 270 Jašar; Knjiga o Jašaru: 7 Jašbuqi (Jišbak?): 185 Javan: 125 Jazon: 12, 140 Jebusejci: 155, 158 Jedidja: 168 jednoboštvo: 10, 39 Jehošua ben Levi: 71—72, 74 Jehošua, rabbi: 22 Jehošua. Vidi: Jošua Jehova. Vidi: Jahve Jemen: 36, 267 Jerahmeel, sin Hesronov: 253 Jered: 134 Jeremija: 8, 10, 23, 24, 130, 157, 194,

197, 219, 224, 240 Jerihon: 127, 224, 235, 254 Jerobaal (Gideon): 168, 235 Jeroboam, kralj: 14, 150, 183, 213 Jeronim, sv.: 54, 130, 235 Jeruzalem: 9, 23, 29, 33, 43, 69, 73, 98,

106, 153, 156, 179, 183, 196, 224, 239, 256; Veliki hram u Jeruzalemu: 49, 59, 92—93, 213, 214, 239; klanjanje idolima: 210; jeruzalemske bludnice: 64

Ješka: 95 Jetur, sin Jišmaelov: 161, 163 Jeturijci: 163 Jeuš, sin Edomov: 208, 209 Jidlaf, sin Nahorov: 187 Jiftah: 181 Jisakar: 209, 221, 223, 242, 284 Jiska, kći Haranova: 132 Jiska Kaldejka, žena Terahova: 134 Jišbak: 184, 185 Jišmael: 159—163, 166, 178, 180, 181,

186, 191, 198, 208, 210, 211; Jišmaelovi sinovi: 161

Jišmaelci: 156, 158, 159, 163, 258, 260, 271

Jitra Midjanin: 236 Job: 36, 65, 195, 241, 246

Jobab, sin Zeharov: 238 Joel: 49 Jojakim: 168 Jokšan: 184, 185 Joktan: 74, 185 Jonatan, vrhovni svećenik: 186 Jonatan: 179 Jona: 37 Jonija; mit o Adonisu: 175; Jonjani:

125 Joppa (Jaffa): 262 Joram, kralj: 12, 176 Joram (Jehoram): 168, 176, 202, 206 Jordan, rijeka: 45, 46, 52, 82, 153, 232,

249, 286 Jordan, zemlja: 152, 231, 233, 243 Josip: 9, 11, 13, 54, 95, 147, 183, 191,

194, 195, 209, 210, 215, 221—227 pas-sim, 241, 243, 244, 257—289; plemena potekla od Josipa: 224, 259

Josip Flavije, židovski historičar iz 1. st.: 21, 50, 74, 100, 105, 118, 129, 131, 134, 152, 163, 172, 173, 185, 199, 202, 249, 287

Jošija, kralj: 10, 173, 214 Jošua: 7, 51, 108, 148, 165, 200, 218, 223,

224, 244, 247, 253, 259, 286 Jošua ben Qorha, rabbi: 105 Jubal: 107, 110-111 Juda: 195, 196, 209, 220, 240, 248—256

passim, 276, 281—287 passim Juda Makabejac: 49, 196, 247, 256 Judeja, Judejci, pleme Juda: 10, 12,

20, 23, 70, 129, 141, 163, 196, 201—202, 210, 219, 221, 224, 240, 244, 249, 253, 256, 260

Judi, gora: 118 Judita: 208, 209 junica (u Svetkovini sjenica): 40 Jupiter, planet: 150, 153 Justinijan, biz. car: 107 Juvenal: 265 Jy'aneq (zemlja anakimska?): 154

K

Ka'aba: 63 kabalisti: 51, 267 Kadeš: 31, 149, 151, 159, 162, 164 Kadmo: 13, 88 Kadmonci: 155, 158 Kadmeja i Kadmejci: 180, 264 Kaftor: 165 Kajin, mjesto u Judeji: 97 Kajin: 14, 63, 86—87, 89, 92—98, 100,

101, 103, 107, 109, 110, 202, 208

315

Page 314: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Kelimat, blizanka Abelova; 93 Kalna, mjesto: 128,131 kamen temeljac (Zemlje, svijeta): 39,

213 Kanaan: 7,13,22,96,121-124,145,147,

148, 151, 153, 164, 180, 183, 188, 195, 200, 206, 228, 238, 244, 273, 281-289 passim; Kanaanci: 119,124,155,187, 189,190,198,226,241; božanstva; 111, 162, 183, 223; Obećana zemlja: 152, 158; muška i ženska prostitucija i predbračni spolni život: 39, 67, 105; svečanost berbe: 11; megaliti: 107; divovi: 154; Filistejci u Kanaanu: 165; ljudske žrtve: 236; napad na šekem: 242; Jakovljev ulazak: 235; zaposjedanje Kanaana: 151,153,165, 259; Betel, kanaansko svetište: 213

Kanvil, sin Moabov: 175,176 kaos: 22, 24, 29 Karija: 180 Karjatajim, ravnica: 149 Karkemiš: 134, 135,151 Karmel, planina: 156, 235 Karmi: 249 Kasiti: 128. Vidi i: Kaššu Kasiopeja, zviježđe: 196 kastriranje. Vidi: škopljenje, uško-

pljenici Kaššu: 128. Vidi i: Kasiti, Kuš, Kušiti Kavkaz: 118 Katabanijci: 222 »kćeri čovječje«: 101—108 Kebra Nagast: 162, 254 Kedar, sin Jišmaelov: 161, 162 Kedma: 161, 162, 180; Kadmejci: 180 Kedor-Laomer, kralj Elama: 149, 150,

151, 154 Kefar Enajim: 253 Kefis, rijeka: 118 Keftiu: 165 Kej, Uranov sin: 124 Kekrops: 88 kelebiti (»svećenici-psi«): 173, 253 Kelet: 95 Kelti; keltski mitovi o junacima: 140 Kemi (»crn«): 124 Kemoš: 179 Kemuel, sin Nahorov: 187 Kenan: 107, 134 Kenaz: 208, 209, 239 Kenijci ili Kainiti: 97, 107, 111, 155,

158, 210

Ketura, žena Abrahamova: 184,185 201

Kezib (danas: 'En al-Kazba): 251,25 Kharran. Vidi: Haran Khebat: 69 Khiba: 69 Khirbet Džal'ud: 231 Khirbet Td al-Ma: 253 Khnum (Ptah), egip. bog: 62 Kiklopi: 107 Kilikija: 124 Kimerijci: 125 Kina (Qina), naselje u južnoj Judeji:

97 Kina; kinesko štovanje »gljive mu-

drosti«: 81 Kingu, sin Tiamatin: 19, 20, 21 Kir: 140, 141, 144, 156, 214 Kirijat-Arba: 108, 154 Kfrkuk: 134 Kita, kći Kajinova: 95 Kitijci (Kitim): 125 Knjiga Jahvina: 7 Knjiga jubileja: 154, 219 Knjiga ljetopisa: 7 Knjiga mrtvih (Egipat): 49 Knjiga o Adamu, etiopski rukopis iz

5. st.: 107 Knjiga o Jahvinim ratovima: 7 Knjiga o Jašaru: 7 Knjiga pripovijesti o Adamu: 7 Knjiga Razielova: 44, 50 Knjiga rodoslovlja: 7 Kolhida: 181 Kolpije, fenički bog vjetra: 29 Korikijska spilja: 58 Kopt: 48 Korah: 208, 209, 289 Korintski zaljev: 264 Korint i Korinćani: 174, 181; Sizif,

kralj korintski: 199, 230 Kothar wa-Khasis: 39, 165 Kozeba. Vidi: Kezib; Ahzib Kraljica od Sabe: 67 Kraljica neba: 10, 23, 181. Vidi i:

Anat Kreont: 246 Kreta i Krećani: 97, 119, 157, 165, 173;

mit o besmrtnosti zmija: 79; Ido-menej Krećanin: 181

Krij, sin Uranov: 124 križari; naziv križara za Soar: 152 krokodil; štovanje krokodila: 48

316

Page 315: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Krokodilopolis: 48 Kron, sin Uranov: 11, 124 kršćani: 10, 14, 20, 43, 63, 140, 141, 286 Ksant Lidijac: 186 Kserkso, perzijski kralj, sin Darijev:

130 Ksisutra: 117, 130 Kula babilonska. Vidi: Babilonski

toranj Kumarbi, sin boga Anua: 124, 129 kumiri (idoli): 11, 142—143, 160, 216—

—218, 228, 229, 235—236, 277 Kur, rijeka: 41 Kurdistan, Kurdi: 118, 128 Kuš: 70, 74, 124, 126—129, 185 Kvintilijan: 62

L

Laban: 12, 187—191 passim, 206, 211, 216—219, 220, 227—231, 234, 237, 238, 248, 277, 281

Ladon, zmija koja je čuvala vrt He-sperida: 80

Lafistij, brdo: 180, 181 Lahaj-Roj, studenac: 159, 161—162, 188 Lajiš: 153, 230. Vidi: Dan (grad) Lajla, anđeo noći: 150 Lamek: 104, 109, 111, 134 Lamija i Lamiae, zavodnice: 68, 97 Latašu: 185 Lat: 254 Latona: 254 Lazar: 199 Lea: 191, 209, 217, 218, 215—223, 227—

—228, 238, 240, 241, 254, 255, 257, 283, 284

Learh: 110 Lebija, gora: 70, 74 Leet, sin Kajinov: 94 Lehi, izvor: 162 Leina plemena: 240, 244, 249, 250 Lemnos, otok u Egejskom moru: 124 Leton: 254 Letuš, Letušci: 184, 185 Leumci: 184, 185 Levi: 51, 114, 209, 210, 215, 220, 233,

242, 244, 248, 284, 286; Leviti: 78, 195 Levijatan: 26—28, 31, 37, 44—50 passim leviratski zakon: 251 Levuda, Kajinova blizanka: 93 Libanon: 153; Libanonska gora: 215;

libanonski cedrovi: 27; miomirisi: 72

Libija i Libijci: 68, 191 Lida; rabinska škola u Lidi: 74

Lidija: 195; mit o besmrtnosti zmija: 79; svjedočanstvo Ksanta Lidijca o gradnji Aškelona: 186

lihjanitski (sjevernoarapski) natpisi: 151

lilim, djeca zloduhova i Lilite: 64 Lilit: 8, 64—65, 67, 68, 102 Lilitu, »duh vjetra«: 67 Lillake: 8, 67 Lisan, poluotok na Mrtvom moru:

152, 172 Livije: 14 Lizaf, sin Kajinov: 95 Lokram * 244 Lot: 132, 145, 146, 149, 152, 154, 170—

—174, 175, 190, 209, 250 Lotan: 29, 209; Vidi: Lot Lubar, gora, jedan od vrhova Ara-

rata: 121 Lucifer: 56—58. Vidi: Samael, Sotona. Lugal-du-kuda, bog: 18 Luka, sveti: 163 Lukijan: 40, 98 Luz: 211—213, 283

LJ

Ljetopisi kraljeva izraelskih: 11 Ljetopisi kraljeva Judinih: 11 Ljetopis o sinovima Levijevim: 11 ljudožderstvo: 118, 119 ljudske žrtve: 43, 58, 179—180,181—182

M

Maak, kći Kajinova: 95 Maaka, sin Abrahama i Reume: 187 Maale-Akrabim: 255, 256 Madaj: 125. Vidi: Medija Madan, jemenski bog: 185 Madeba, grad u Jordanu: 176 Magog: 125 Mahalalel, patrijarh: 134 Mahalata: 208, 209 Mahanajim, efrajimski grad: 232, 233,

241, 246 Maherus, mjesto u Judeji: 221 Majka Zemlja: 20, 105, 107, 118, 205 Majum (Majun): 175, 176 Makabejci: 196, 214 Makpela, spilja: 59, 70, 161, 179, 183,

191, 198, 222, 238, 240, 255, 283, 284, 285, 286

Mala Azija: 107, 165

317

Page 316: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Male, pleme u jugozap. Etiopiji: 157 Malhi-ram: 168 Malik-ramu, edomski kralj: 168 Mamre: 149, 150, 154, 166, 170, 182, 189,

198 Mamrejev gaj. Vidi: Mamre mana: 102 Manasse ben Hizkijahu: 72 Manaše, židovski kralj: 72, 179 Manaše: 154, 163, 209, 210, 224, 240, 269,

283—284, 286 mandejski tekst, citiran: 120 mandragora (ljubavčica): 221, 222,

225—226 manihejska Kefalaia: 120 Maneto, egip. sveć. iz 4. st. pr. n. e.:

147 Mani, osnivač maniheizma: 100 manihejci: 100 Manoah, Samuelov otac: 236 Mara, lokalitet: 140 Mardon, sin Nimrodov: 127, 130 Marduk: 18, 19, 21, 27, 29, 30, 48, 79,

130, 156 Mari; zapisi iz Marija: 134, 151, 224 Marijamna, hasmonejska vladarica:

202 Mas'a, arapsko pleme: 162 Masa, sin Jišmaelov: 161 Masada, utvrda na Mrtvom moru: 172 masseba, sveti stup: 214, 224 Matanija (Sidkija): 168 matrijarhat: 9, 22, 27, 80, 210, 225, 244,

282; među bogovima: 23, 24 Mauli, grad Henokov: 94 Meandar: 181 Medan, sin Abrahamov: 184, 185 Medija, Medijci: 125, 126, 156, 157, 213,

214, 219, 267 Medina: 185 Medinet Habu: 165 megalitska zdanja: 107 Mehujael, Kajinov rođak: 109 Meka: 63 Meksiko: 81 Melanezija; melanezijske djevojke i

spolni odnos: 68 Melikert: 174, 180. Vidi: Melkart Melkart, fenički bog: 58, 174, 180, 182,

264. Vidi: Melikert Melkisedek, kralj šalemski: 149, 150,

153, 182, 196 Memfis: 223 Menelaj: 186, 196 menora, sveti svijećnjak: 9, 21, 50—51,

210 Meriba, žena Jišmaelova: 160—161 meri'im, inkubi: 99

Meri-Re: 270, 271 Mernepte, faraon: 165, 270 Merod, faraonov peharnik: 268 Meroe: 129 Mesija: 38, 42, 72, 100, 182, 238, 252,

254, 267 Meša, moapski kralj: 176, 179 Mešija i Mešijane, prvi ljudi u per-

zijskom mitu o postanku: 79 Metamorfoze (Ovidije): 173 Metatron (Henok nakon uzašašća):

103, 107 Metušalah: 78, 107, 109, 112, 113, 134 Mezopotamija: 119, 135, 152, 231 Mibsam, sin Jišmaelov: 161, 163 Midjan, Midjani: 135, 162, 184, 185, 236,

256-260 Migdal: 282 Migdol: 278 Mihael, arhanđeo: 33, 47, 59, 60, 63,

84, 86, 89, 94, 104, 164, 167, 194, 198, 199, 200, 233, 234, 243

Mihej: 179, 182, 230 Mikajeh Efrajimac: 230, 231 Mikala: 125 Mikena: 81, 107, 190 Milet: 107 Miletski ciklus: 259 Milka: 132, 187, 191 Milkom (Milkam), amonski bog: 9,

176 minejski zapisi: 185 Minojska (kaftijska) kultura: 165 Mirbat; orgije u Mirbatu: 174 Mirjam: 267 Misir, Misrajim. Vidi: Egipat Mispa: 224, 229, 233 misterije: 13, 81, 87 Mišma, sin Jišmaelov: 161, 163 Mitanijci: 147 Miza, sin Edomov, edomsko pleme:

208, 209 mjedena zmija: 29, 34. Vidi i: ofiti Mjesec: 20, 26, 27, 34, 40, 86, 118, 119,

257 mnogoženstvo: 219 Moab: 175, 176; Moapci: 97, 100, 152,

154, 159, 175, 179, 254, 255; moapska božanstva: 9, 288; moapski zapisi: 175—176, 249; Moapski kamen: 175— —176; sinovi Moabovi: 175

Mof: 264 Mojsije: 13, 14, 29, 31, 51, 71, 72, 73, 78,

86, 97, 110, 114, 140, 148, 153, 156, 194, 196, 198, 199, 210, 235, 236, 244, 249, 260, 278, 282, 287. Ovdje nisu uklju-čene stranice na kojima se spomi-nje Mojsijev zakon.

318

Page 317: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Moj sije iz Horene, armenski histori-čar: 118, 130

Mojsijev zakon. Vidi: Zakon Molek: 179. Vidi: Moloh Moloh (Molek): 43, 179 mongolska plemena: 81 Moraš: 227 More (Šekem), izraelsko svetište: 182 more: 27, 28, 37, 38, 39, 44, 118. Vidi:

Gornje vode; Donje vode; Ocean Morija, planina: 59, 60, 63, 177, 178,

182, 189, 212, 214 Mormolyceia, ženski zlodusi: 68 Moshijci: 125 Mosoh: 125 Mot, bog-ljubavnik božice Anat: 58,

68 Mrtvo more: 74, 107, 149, 152, 162, 172,

173, 256; svici s Mrtvog mora: 147 mungo: 48, 49 munja: 36 Murudaš, kasitski bog: 128 muslimani: 63, 219 mussaf, novogodišnja molitva: 182

N

Naama, ženski zloduh: 64, 65, 68, 102; kći Lamekova: 111; kći Enoševa: 112

Naaman Sirijac: 289 Nabatejci: 162, 185 Nablus (nekadašnji Šekem): 182 Nabu, babilonski bog zvjezdoznan-

stva: 25, 50, 89 Nabukodonozor: 23, 49, 129, 130, 141,

144, 156, 196, 239, 256 naditum, svećenice, svete bludnice:

162, 195 Nafiš, sin Jišmaelov: 161, 163 Naftali: 209, 220, 234, 240, 248, 249, 250,

284 Nahaš, personifikacija vode: 28 Nahat, sin Edomov; edomsko pleme:

208, 209 Nahidšeuan (»prvo mjesto silaska«):

118 Nahor: 127, 132, 134, 135, 139, 141, 145,

186, 187, 188, 191, 216, 229 Nakhuru, grad: 134 naqi'a, ljudska žrtva sjedinjavanja:

236 Narodi s mora: 107, 124, 125, 165 Nazaret: 140 Nazimarat, kasitski kralj Babilonije:

128—129 Nebajot, Jišmaelov sin: 161, 162, 208

Nebeski svod: 33, 40 Nebo (raj): 13, 20, 26, 32—35, 71, 93,

102, 113, 115, 117, 126, 139, 155, 178, 212; Kraljica neba: 10, 23, 181; nebo kod Grka: 13; stvaranje neba: 17, 20, 26, 29, 37; stanovnici neba, uzašašća: 83, 84, 100, 103, 120, 127, 199; napad na nebo: 129; oganj nebeski: 173; stvoritelj neba: 150; Anaks, sin ne-ba: 107; kralj neba: 11

Nebrod (Nimrod): 128 Nebron (Nimrod): 128 Nedžran: 254 Nefela: 180, 181 Nefilim (»Oni što padoše«): 108, 154 Negeb (Negev): 97 Ne'ir: 154 nemani. Vidi: čudovišta Neptida: 175 Nergal: 21 Niks, boginja noći: 29 Nil: 48, 49, 74, 191, 263, 268, 271, 278,

282; nilski vodeni konj: 49 Nimrod: 126—128, 136—138, 139, 142,

143, 150, 200 Nin, Nimrodov unuk: 128 Ninhursag: 41 Niniva: 128, 135 Ninurta, bog olujnog vjetra: 41, 128 Nipur: 18, 19 Nisaba, božica žita: 66 nišan, mjesec kojim počinje židovska

godina: 22 Nisir, gora: 117 Noa: 7, 11, 38, 51, 52, 54, 72, 78, 79,

102, 104, 109, 110, 111, 113—125, 126, 132, 134, 136, 142, 178, 183, 184, 194, 196, 212

Nodab: 163 Noina arka: 14, 54, 112—116, 119, 121 Nova godina: 22, 140, 264; novogodi-

šnje božanstvo: 181; novogodišnja molitva: 182; rimski bog Nove go-dine: 66

Novi zavjet: 58, 105, 249. Vidi i: Isus Nut, boginja neba: 23, 27

O

Obadija, prorok: 72 Obećana zemlja: 14, 140, 152—153 obrezivanje: 65, 67, 109, 152, 162, 166,

167, 191, 194-195, 196, 236, 241, 242, 246, 283

Ocean: 32, 33, 39, 45, 53. Vidi: Donje vode

319

Page 318: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Odisej: 10, 190, 206, 230 Odiseja (Homer): 186 Ofiont (Ofionej): 22 ofiti: 29 Og, div koji je preživio opći potop:

14, 112—113 Ohola: 23, 219 Oholiba: 23, 210, 219 Oholibama: 209, 210 Okean: 38, 44, 49, 74 Olad, sin Nojin: 95 Olimpija, majka Aleksandra Velikog:

88 olimpski bogovi: 14—15 Omar, sin i pleme Edomovo: 209 Omb: 48 On, grad u Egiptu: 223, 243, 244, 269 Onan: 251, 253. Vidi i: Bu Zaid Oni, Nimrodov rob: 143 Onija III, vrhovni svećenik: 186 »Oni što padoše«: 101, 102, 104, 108,

110. Vidi: Stražari Opći potop: 14, 37, 38, 39, 52, 54, 102,

112—120, 127, 143 Opis Edenskog vrta, kabalistički spis

iz 11. stoljeća: 267 Ora, kći Urova: 132 Oreb, pleme s gavranskim totemom:

135 Orfej: 173 orfička umjetnost: 29 orfički Kosmokrator, tvorac svijeta:

84 Orion, zviježđe: 102, 106, 129 Oront, rijeka: 58, 74 Orozije iz Taragone: 128, 130 Ortigija, otok: 254 Ortris, planina u Tesaliji: 118 Osa, gora: 129 Otkrovenje Enohovo (crkvenoslaven-

ski tekst): 50, 63, 107 ovan; žrtvovanje ovna: 12, 155, 177,

180, 181—182 Ovidije: 173, 264 ovnujski rog: 11, 178, 182 Oziris: 49, 96, 106, 175; Ozirisov po-

grebni brod: 119

P

Padan-Aram: 187, 191, 211, 216, 218, 220, 222, 229, 232, 283

Padrija, božanstvo iz ugaritske mito-logije: 39

Pakao: 43, 72, 74, 84, 156; pakao u grč-koj mitologiji: 11, 74. Vidi i: Gehe-na; Had

Paladij (u Troji): 214 Palestina: 9, 48, 54, 58, 73, 95, 96, 97,

105, 118, 119, 124, 147, 154, 179, 180, 186, 196, 214, 223, 236, 239, 246, 270, 282

pali anđeli: 34, 90, 101—108 Palmira: 223 Paltit, kći Lotova: 172 Pamfilija, južna Mala Azija: 165 Pamprenida: 48 Pan: 58, 85, 89, 153. Vidi i: Dan (grad)

i Danijci Pandora: 11 Paneas: 150, 153 Panopej: 62 Paran (E1 Paran), planina i pustinja

u Temanu: 27, 31, 149, 151, 159, 162 Pariš: 140, 141 Parnas: 118, 119 Patrijarsi (rodozačetnici dvanaest

plemena): 14, 72, 134, 190, 220, 225 patrijarhat: 80, 210, 244 Patuma, žena Jišmaelova: 161 Pauzanija: 81, 157 Pavle iz Tarsa: 202 Pelazgi: 119 Peleg, sin Eberov: 132, 134 Pelijas: 141 Pelion, gora: 129, 180 Pelop, kralj: 8, 13 Peloponez: 97 Penelopa: 10, 190 Penuel: 235 Pered: 242 Pereš (mit o Peresu i Zerahu): 96,

195, 196, 252, 253, 254 Perižani: 155, 158, 242 Perzefona, kraljica podzemlja: 199 Perzej: 13, 81, 110, 196 Perzija i Perzijanci: 35, 55, 79, 129,

130, 140, 157, 219 Perzijski zaljev: 73, 79, 151, 240 Pesin, grad: 181 Petra, grad u Transjordaniji (danas

Vadi Musa): 163 Pildaš, sin Nahorov: 187 Pir, sin Fontov: 96 Pira (legenda o Deukalionu i Piri):

118, 119 Piritoj: 11 Pišon, rijeka: 70 Pitom, grad u Egiptu: 278 planeti: 20; planetarna božanstva: 9,

21 Platon: 173 Plejade: 106 Plejona: 106 Plinije: 48, 79, 225, 275

320

Page 319: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Plutarh: 48, 174, 181 Podzemlje (bezdan, Šeol): 33, 56, 93,

114, 274, 275, 289 Pompej: 157, 214 Ponovljeni zakoni: 10, 153, 253 Posejdon: 8, 11, 124, 157, 181 Poslanica Hebrejima (1. stoljeće n.

e.): 207 Potifar: 13, 147, 262—265, 269, 271 Poti-Fere, egipatski svećenik iz Ona:

243, 244, 246, 269, 271 Potop. Vidi: Opći potop pravo prve noći: 107, 191 Pret, sin Aglajin: 195 Pripovijest o dva brata (Egipat): 147,

193, 264 priženjivanje: 9, 10, 190 Prokrust: 174 Prometej: 62, 75, 118, 124 proroci, proricanje: 10, 13, 27, 30, 49,

77, 181, 202 Prvi grijeh. Vidi: istočni grijeh prvorodstvo: 160, 179; Ezavovo pravo

prvorodstva: 200—202 Ptah, egip. bog: 62 Ptahotep, faraon: 270 Ptolomej II, kralj: 239 Pulasati: 165 »pupak svijeta«: 40, 63 Purasati: 165 Punt: 124 Put: 124

Q Qahtan, (Joktan): 185 Qajin: 97. Vidi: Kajin q'deša, sveta bludnica: 253 q'dešim, kelebiti ili svećenici-psi: 253 qolsani: 137, 141

R

Ra, egip. bog: 246 Raba: 176 Rabb, božanstvo iz ugaritske mito-

logije: 39 Rabba bar Bar-Hana: 33, 52, 53 Rabbah (Rabbat bnei Amnon): 176 Rabh Safra: 45 Rabbot (Rabot): 175, 176 Radamant: 74 Rafael, arhanđeo: 82, 94, 104, 114, 120,

164 Raguel: 254 Raguil, anđeo: 50

Rahab, čudovište: 8, 26, 27, 29, 44, 45, 49, 50, 254

Rahela: 167, 191, 195, 209, 216—230 pas-sim, 234, 235, 238, 240, 241, 248, 254, 274, 277, 283, 289

Rahelina plemena: 223, 234, 235, 240, 249

raj: 13. Vidi: Eden; nebo Rakhilu, grad: 134 Ram (božanski naziv): 168 Rama, kanaansko svetište: 224 Ramzes II, faraon: 158, 201, 278 Ramzes III, faraon: 165 Ramzes, grad: 278, 281 Ras Šamra: 225. Vidi i: Ugarit Rasuil, anđeo: 50 Raši iz Troyesa, učenjak iz 11. st.: 55 Ratovi djece svjetla i djece tame,

tekst iz Svitaka s Mrtvog mora: 15 Raziel, anđeo: 44, 50 Rebeka: 147, 187—191, 193, 194, 195,

198, 203, 205—207, 208, 211, 216, 217, 229, 256, 264, 284

reem, neman: 52—55, 112, 161 Refajim i Refajimci: 108, 149, 154, 155,

158 Rekabovci: 97 Reu, sin Pelegov: 132, 134 Reuel: 208, 209 Reuma, inoča Nahorova: 187, 191 Ribaddi, kralj gebalski: 270 Ridja, anđeo: 38, 40 Rim, Rimljani: 12, 157, 196, 202, 207,

236, 240, 267; rimska božanstva: 14, 66; moral: 14; pomoćne čete (Itu-rejci): 163; gat na Mrtvom moru: 173; vestalke: 195; rimska vlast nad Palestinom: 214, 281

Rispa, inoča Šaulova: 250 Roboam: 124, 213, 256 robovi, ropstvo: 122, 124, 155, 156, 157,

215, 257 Rod, stanovnici Roda: 125, 165, 224 Rodanim. Vidi: Rod rodoskvrnuće: 135, 174, 175—176 Romul: 140, 141, 202 Rubel. Vidi: Ruben Ruben, Rubenovci: 78, 163, 209, 215,

220-223, 242, 248—250, 258, 259, 260, 273, 283, 284

Ruta: 254

S Saba (šeba): 65, 67; Sabejci: 185.

Vidi i: Kraljica od Sabe Sabat (subota, sedmi dan): 94, 99, 114,

286

21 Hebrejski mitovi 321

Page 320: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Sabazij: 87—88 Sabejci: 185 saduceji: 196, 202 Safan, kralj: 173 Safon, gora: 24, 58, 73, 83, 89, 106 Sahara: 174 Sakar, egip. bog Memfisa: 223 Salomon: 49, 50, 51, 59, 64, 67, 72, 93,

114, 162, 168, 173, 179, 213, 214, 233, 239, 250, 254, 265, 271; Salomonov hram: 173, 213, 214, 239; Salomono-va presuda: 265

Saltair na Rann, irska poema iz 10. st.: 82

Samael: 8, 32, 58, 63, 83—86, 89, 99, 100, 103, 121, 129, 178, 179, 181, 194, 233, 234, 236. Vidi i: Lucifer; Sotona

Samal, hetitsko-aramejsko kraljev-stvo: 8

Samari ja: 23; samaritanska predaja o brdu Moriji: 182; suci: 249

Samla, kralj edomski: 238 Samson: 154, 162, 167, 218; priča o

Samsonu i Dalili: 9, 124 Samuel: 73, 157, 167, 194, 195, 236 Samuil, anđeo: 50 Samumram (Hipsouranij): 96, 196 Sanibu, amonitski kralj: 152 Sansenoj, anđeo: 64, 67 Sara, žena Tobijina: 67 Sara (Saraja): 14, 60, 132, 135, 142,

145—148, 156, 159, 164, 166—169 pas-sim, 178—179, 188, 195, 198, 220, 264, 284

Saraja. Vidi: Sara Sardinija, otok: 271 Sargon II, asirski kralj: 129, 185 Sartan, efrajimski grad: 246 savez; sklapanje saveza: 156—157 Sebojim: 149, 152, 172 Sedam knjiga protiv neznabozaca

(Orozije iz Taragone, 5. stolj.): 128 sefardske pučke pjesme: 140 Sefarvajim: 179 Sefer Hajašar: 174, 176, 186, 246, 264 Sefo, edomsko pleme: 208, 209 Segor, križarski naziv za Soar: 152 Seir: 154. Vidu Edom Seleukija, Seleukidi: 131, 157 Semangelof, anđeo: 64, 67 Semil, anđeo: 50 Senaherib: 129, 163, 168, 183, 239 Senoj, anđeo: 64, 67 Septuaginta: 36, 54, 74, 89, 185, 239 Sera, kći Ašerova: 280, 282 serafim: 34 Serapion: 225 Seron, sirijski vojskovođa: 247

Serug, sin Reuov: 132, 134 Set, egipatski bog: 49, 96 Sfinga: 13 Sidim, dolina: 149, 172 Sidkija, kralj: 24, 157, 168 Sidon: 152 Siduri, boginja mudrosti: 79, 80 Sila, žena Lamekova, mati Noina: 109,

110 Silon, sin Moabov: 175, 176 simboli država koje će porobiti

Izrael: 156 sinagoga: 13, 14 Sinaj, planina: 31, 86, 182, 196 Sinaj, poluotok: 97, 162, 185 Sinovi Božji: 101—108. Vidi: pali

anđeli Sion, sveta gora: 13, 39, 70, 182, 183 Sipar, grad: 18, 117; svete knjige si-

parske: 120; ep o postanku svijeta: 18—19

Sipora, kći Jitre Midjana: 236 Sirija: 58, 73, 118, 147, 163, 185, 191,

196, 201, 206, 231; Sirijci: 23, 49, 247, 270; božanstva: 84; tekstovi: 82, 223; svetkovina berbe: 118

Sirijska pustinja: 135, 158, 162, 163 Sirijus, zvijezda: 265 Siser* 97 Sizif:' 183, 199, 230 Skamandar, rijeka: 88 Skandinavija; skandinavski mitovi: 49 Smarag, zloduh u Homerskim epi-

gramima: 68 smaragdos: 68 Smirna, mati Tamuzova: 175 snovi; tumačenje snova: 268—270 Soar: 149, 152, 171, 175 Sodoma: 107, 149—151, 167, 170—174,

175 sodomija: 10, 195 Sokar: 223. Vidi: Sakar soma, »indijska ambrozija«: 80 Somalija: 124 Sotona: 8, 14, 58, 83—85 passim, 88,

93, 100, 139, 143, 236. Vidi i: Lucifer; Samael

Solun: 140 Sparta, Spartanci: 10, 186 Spilja s blagom: 63, 103, 106 spolno općenje sa životinjama: 66,

101, 113, 124. Vidi i: sodomija Sredozemlje (Sredozemno more): 153,

190, 236 Sretni otoci: 13 Stablo spoznanja. Vidi: Drvo

spoznan ja Stablo života. Vidi: Drvo života

322

Page 321: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Stiks, rijeka: 199 Strabon, grčki zemljopisac: 163, 172,

173 Stražari (izagnani anđeli): 84, 85, 110 stvaranje svijeta: 17—25, 50, 59, 61,

84—85, 101, 113, 182, 196, 207 Stvarateljica, božica: 22, 27; Pandora:

11; Aštarta: 23; Aruru: 79; Ištar: 119 sudačko razdoblje: 213, 231 sudnji dan: 44, 46, 84 sukubi, zlodusi: 99 Sukot: 233, 237, 278 Sumer: 181; Sumerani: 116; sumerska

božanstva: 67, 78, 157; mitovi: 10, 41, 116, 181; tekstovi: 8, 18, 78; pečati i pločice: 49, 67; umjetnost: 68, 180; naziv za Babilonski toranj: 130

Su-mu'-il (Jišmael): 162 Sunce: 19, 26, 27, 33, 34, 36, 86, 113,

137, 155, 257; postanak Sunca: 19, 26, 27

sunčeva kola: 57 Susita: 53 Sutu, nomadski narod: 100 Suzana: 265 svetkovina prvih plodova: 282 Svetkovina sjenica: 11, 38, 40, 47 Svici s Mrtvog mora: 147

$

šahar, krilato božanstvo: 58, 105 Salem: 58, 105 šalem, zemlja: 149, 153 šalmanassar I, asirski kralj: 118 šama, edomsko pleme: 208, 209 šamaš, bog sunca: 80, 222 šamgar ben Anath (šamgar, sin Ana-

tin): 8, 23 šamšiel, anđeo čuvar Bdena: 71 šanhar (šinear?): 129, 151 šaul, kralj: 73, 97, 125, 154, 157, 179,

213, 218, 224, 230, 250 šaul, sin šimunov: 243 Šave, dolina: 149, 153 Šarajat, Šarit: 168 Šeba, sin Joktanov: 184, 185. Vidi:

Saba, Sabejci šekem, vladar: 9, 241, 243, 244, 249 Šekem, grad: 13, 145, 147, 149, 182, 211,

215, 257, 284, 288 šekemci: 241—247 Šela, sin Judin: 251, 252, 253 Šelah, sin Arpakšadov: 132, 134 Šem: 14, 74, 78, 112, 115, 121, 122, 132,

134, 137, 150, 178, 182, 184, 194, 196

Šemal, sirijsko božanstvo: 84 Šemeber, kralj Sebojima: 149, 152 šemhazaj: 101, 102, 104, 106—107, 115,

129 šeol: 33, 56, 57; Vidi: Podzemlje šešaj, sin Anakov: 108 šet, šetovci: 78, 89, 97, 99—100, 103,

104, 134, 194 Šihor. Vidi: Zihor škopljenje; mit o Noinu škopljenju:

121—125 šilo: 240 Šimon ben Johaj, rabbi: 105 Šimon ben Laqiš, rabbi: 33 Šimun: 9, 154, 163, 209, 215, 220, 226,

242, 243, 246, 258, 259, 260, 274, 283, 284

šinear: 126, 127, 128, 129, 149, 151 Šinab, kralj Adme: 149, 152 šofar. Vidi: ovnujski rog španjolska: 125, 271 Šu, egipatski stvoritelj svijeta: 27 šua, otac Judine žene Bat-Šue: 251 Šuah: 184, 185 šuhu, kraljevstvo: 185 šur: 159, 164

T

Tabali (Tibareni): 111, 125 Tabor, planina: 29, 52 Tahaš, sin Abrahama i Reume: 187 Tajma, oaza u sjev. Arabiji: 36, 163;

Vidi i: Tema Talija, bož. iz ugaritske mitologije: 39 Tallija, person. ženske vode u uga-

ritskom mitu: 39 Talmaj: 108 Talmud: 62, 88; talmudsko razdoblje:

36, 40 Tamara: 195, 249, 251—254, 264 Tamuz: 25, 175, 260 Tanin, mit. personifikacija vode: 28 Taniski papirus: 87 Tantal: 11 Tapuah, homerski lokalitet: 246 Targum: 53 Tartar: 13, 74, 199 Tarsion (Tarzejon?): 175, 176 Tartežani: 125 Taršiš: 37, 125, 271 Tarzejon: 176 Tašmišu, brat Ištare: 58 Taurt, ženka vodenog konja: 48 Tauthe (Tehomot u Damascijevim

Počelima): 28

21* 323

Page 322: R. Graves - Hebrejski Mitovi

Teba: 13, 48, 246 Tebah, sin Nahorov: 187 Tebat, sin Kajinov: 95 Tebbat: 95 Tece, sin Kajinov: 94 Tehom: 23, 26, 28, 38, 41, 45, 48, 50,

112—115 passim Tejas, kralj asirski: 175 Tekoa; žena iz Tekoe: 96 Teli Adamija: 152 Teli Amarna: 8; pločice iz . . . : 79;

pisma iz . . . : 125, 152, 256, 270 Teli Dutan: 259 Teli el-Qadf: 153 Teli el-Zara: 152 Teli Halaf: 135 Tema: 161, 162—163, 185. Vidi: Tajma Teman (»Južna zemlja«): 27, 31, 32, 36,

208, 209 Temeh, Kajinova žena: 95 Temida: 118, 119 Tened: 264 Tepantitla: 81 Terah, sin Nahorov: 127, 132, 134, 135,

136—139, 142, 145, 186, 194 Termin, grobni kamen posvećen bogu

T. u Rimu: 214 Tesalija: 118, 264 Tešub, hetitski olujni bog: 58, 183, 199 tetragramaton (četvoroslov) Jahvinog

imena: 40 Tezej: 12, 14, 140, 174 teutonski običaj pravljenja likova od

korijena mandragore: 226 Tiamat: 19, 22, 23, 27—30 passim, 48 Tibareni (Tabali): 111, 125 Tiberijada: 53 Tidal, kralj Gojima: 149, 151 Tifon, div, čudovište: 20, 58, 89 Tiglatpileser III: 152, 162 Tigris, rijeka: 18, 22, 70, 74, 117, 131 Til Nakhiri: 134 Til Turahi: 134 Timna, majka Alekova: 208, 209 Timna, selo: 251, 253 Timsa, jezero: 278 Tiras: 125 Tir: 49, 57, 58, 111, 185, 196, 235 Tirezija, grčki vidovnjak: 13 Tirint: 107, 230 Tirsenjani: 125 Tisuću i jedna noć: 55, 147, 259 Tisuću planina: 45—48 passim tišri, mjesec: 11, 22, 53, 258 Tit: 50, 202 Titani: 11 Titov slavoluk: 49

Tlal5can: 81 Tobija: 67 Tofet: 43, 153, 179 Tohu: 17, 24, 28, 31, 37, 84 Toma; Evanđelje po Tomi: 182 Tora. Vidi: Zakon Toranj babilonski: 126—129, 271 tortoški Iberi: 9 Tot, egipatski bog: 89, 97 Trakija: 105 Transjordanija: 153, 191 Triptolem (mit o Triptolemu): 80 Troglodida, Trogloditi: 184, 201 Troja: 12, 14, 140, 214, 244 Trojanci: 88 Trojanski rat: 244 Tuarezi; tuareške svetkovine: 174 Tubal: 109—111, 125 Tubal Kajin: 64, 107, 109 Tudhalja, hetitski kralj: 151 Turša: 124 Tutmes III, faraon: 48, 259, 270 tvorac svijeta: 77, 79, 258; Enlil kao

tvorac svijeta: 117; El, Marduk, Baal, Jahve: 27; Marduk: 79; Ofiont »Kosmokrator«: 84

U

Uate, kralj plemena Jišmael: 163 Udum, kralj udumski: 244 Ugarit; ugaritska božanstva: 8—9; mi-

tologija: 10, 27, 28, 39, 49, 105, 154; tekstovi: 24, 225, 244

Ullikummi, kameni div: 58, 129 Ur, sin Kesedov, osnivač Ura: 132 Ur (u Kaldeji): 67, 132, 134, 135, 139,

142, 143, 144, 155, 180; pločice i tek-stovi: 67; idolopoklonstvo: 132; mi-tovi: 180

Uran: 23, 124, 214 Urartu. Uratri. Vidi: Ararat Uriel, arhanđeo: 94, 104 Uruatri. Vidi: Ararat Uruk: 79 Us, sin Nahorov: 187 Usous, bog-lovac iz Uzua: 96, 196 uškopljenici (eunusi): 11, 124—125,

146, 262. Vidi: škopljenje Utnapištim: 79, 116—117, 120 Uzašašće Izaijino (tekst iz 1. st. n.

ere): 100 Uzer-Min, egipatski svećenik: 270 Uz, grad: 243 Uzu, grad: 196

324

Page 323: R. Graves - Hebrejski Mitovi

3

Vadi al-Sant: 253 Vadi el Ariš; Rijeka egipatska: 286,

288. Vidi: Zihor Vadi Gaza (Gerar?): 165 Vadi Sebaije (Sebojim?): 152 Vadi šari ja (Gerar?): 164 Van, jezero: 118 Velika mati: 29 Veliki hram (Salomonov hram, Hram

u Jeruzalemu): 29, 33, 38, 40, 49, 50, 59, 93, 95, 156—157, 173, 182, 196, 202, 213, 239, 240

Veliki Medvjed: 115 Veliki zmaj: 44, 48 Venera, planet: 57 Vergilije: 14, 163 Vespazijan, car: 202 vestalke: 195 vještica iz En-Dora: 73 vještičji kult: 107 Vladar tmine: 84, 85 Vlašići, zviježđe: 102, 106, 113, 115, 120 Vode. Vidi: Gornje vode; Donje vode;

more vodeni konj: 48—49 Vulgata: 54

Z

Zaduk: 153 Zafenat-Panea: 269 Zafon: 58. Vidi: Safon Zaharija: 21 Zakon; Zakon, Božji savjetnik: 42, 43; Zakon Božji: 137, 157, 178, 184, 195,

207; Tora: 107, 156; Mojsijev zakon: 14, 40, 80, 135, 153, 196, 202, 207, 223, 240, 249, 282

Zanzummim: 154 zavjet i savez: 156—157 Zavjetni kovčeg: 50, 213, 282 Zavjetni šator: 73, 200, 213 Zebul (Baa-Zebub, Belzebub): 9 Zebulun: 209, 221, 284 Zedek, planet Jupiter: 150, 153

Zemlja: 17, 19—21, 26, 27, 29, 32—36, 46, 52, 56, 59, 60, 62, 71, 83, 92—94, 99, 101, 102, 109, 112—116, 127, 137

zemljoradnja: 79—80 Zerah (i mit o Peresu i Zerahu): 96,

195, 196, 208, 209, 238, 252, 254 Zerka, rijeka: 48 Zerubabel: 10, 49, 195 Zeus: 8, 11, 12, 20, 29, 49, 58, 68, 75,

80, 88, 89, 105, 118, 119, 124, 129, 157, 173, 180, 199, 214, 230

zigurat: 129, 130—131 Zihor (rijeka egipatska): 74, 145, 152,

155, 284, 288 Zilpa, inoča Jakovljeva: 209, 218, 220,

223, 228, 237, 249, 257 Zilpina plemena: 259, 286 Zimran, sin Abrahamov: 184 Zin, pustinja: 31 Ziusudra, kralj: 117, 130 ziz: 52—55 Zlatni magarac (Apulej): 259 zlatno runo: 12 zlatno tele: 14, 24, 150, 153 zlo; porijeklo zla u čovjeku: 13 Zmaj, zviježđe: 196 zmajevi: 19, 27, 44, 48, 49, 50 Zmargad: 65, 68 zmija: 29, 45, 50, 61, 76, 77, 78—83 pas-

sim, 86—88; zmija od mjedi: 29, 34 Zoara (Zoar): 152 Zodijak: 45, 49, 191, 209, 212 Žohar: 267 Zuhr: 152. Vidi: Soar Zulejka: 13, 262—265, 267, 269 Zulejka, Potifarova žena: 13, 147,

262—265, 269 Zuzim, Zuzijci: 149, 154 zvijezde: 26, 27, 50, 137, 155, 257 zviezdoznanstvo i zvjezdoznanci: 21,

50, 100, 114, 136, 137, 140, 146, 167

Ž

Ženske vode. Vidi: Donje vode žrtve ljevanice: 38, 117 žrtvenik: 116, 118, 145, 149, 177, 178,

200, 212, 243

325

Page 324: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 325: R. Graves - Hebrejski Mitovi
Page 326: R. Graves - Hebrejski Mitovi