R Riemen - Vjeciti Povratak Fasizma

5/13/2018 R Riemen - Vjeciti Povratak Fasizma - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/r-riemen-vjeciti-povratak-fasizma 1/32

Rob Riemen

VJEČITI POVRATAK FAŠIZMA



Biblioteka INCUS



Biblioteka INCUS


Rob Riemen

Naslov izvornikaDe eeuwige terugkeer van het fascisme

©2010 Rob Riemen

© za hrvatsko izdanje: TIM press d.o.o., Zagreb Tel.: 01 611 97 13; Faks: 01 611

97 14; E-mail: [email protected] www.tim-press.hr

Sva prava pridržana.

ISBN 978-953-7177-52-2



Rob Riemen

Vječiti povratak fašizma

Prevela s nizozemskog Snježana Cimić

Zagreb, 2011.

Samo glas imam sad

Da srušim laž koja nagomilana vreba

(W.H. Auden, prev. L. Paljetak)

Daleko od Drugoga svjetskog rata koji je preplavio europski kontinent, usjevernoafrickome gradu Oranu jednoga proljetnog jutra liječnik na stubištu

pronađe crknutog štakora. Upozorivši pazikuću, tom otkriću više nije pridavao

osobitu pozornost, premda je bio svjestan njegove neuobičajenosti. No to se

promijenilo već sutradan, kada je naišao na tri crknuta štakora. Pazikuća se kleo da

je sigurno riječ o mangupskoj nepodopštini: "U ovoj kući nema štakora!" Međutim,

u danima koji su slijedili ne samo što je posvuda po gradu viđao sve više crknutih

štakora, već se kao liječnik suočavao i s iznenađujuće velikim brojem pacijenata

koji su imali iste simptome - kvrge i pjege po tijelu te groznicu, što je u roku

četrdeset i osam sati završavalo njihovom smrću. Bilo mu je jasno: što god bilo,

ovdje se radi o epidemiji. Sto god bilo? Stariji mu kolega reče opominjući: "Znamo

mi što je to! Znam ja, znaš i ti. A isto tako znamo da će svi, vlasti posebice, što je

Rob Riemen

moguće duže poricati istinu: 'To ne može biti istina; toga više nema kod nas; panismo više u srednjem vijeku; molimo vas, nemojte širiti paniku...'"

No činjenice ne nestaju njihovim poricanjem, i kada je epidemija zavladala cijelim

gradom, pojavu se moralo nazvati pravim imenom: kuga!

Varijanta fenomena poricanja sadržana je u ideji da će se promjenom riječi

promijeniti i činjenice. Tako je u američkom društvu riječ problem postala tabu.

Svaka situacija koju bismo prije okarakterizirali tom riječju, sada se zove a

challenge, izazov. Problemi ne postoje, bar ne u The United States of America. Na



jednak način u Europi vlada tabu glede riječi "fašizam" kada se ona odnosi na

današnje političke pojave. Postoji desni ekstremizam, radikalna desnica, populizam,

desničarski populizam, ali fašizam... ne, to nije to: to ne može biti istina, toga više

kod nas nema, mi živimo u demokraciji, molim vas, prestanite širiti paniku ivrijeđati ljude!

Godine 1947. Albert Camus završava svoj roman Kuga - pripovijest o fašizmu -

napomenom da liječnik nije mogao sudjelovati u sveopćem veselju koje je

uslijedilo nakon što je službeno obznanjeno da je užas kuge prošao: "Jer on je znao

ono što sretno mnoštvo nije znalo, a što je pisalo u knjigama: bacil kuge nikada ne

ugiba i nikada definitivno ne nestaje; desetljećima se može pritajiti u pokućstvu i posteljini, strpljivo čekajući, u sobama, podrumima, kovčezima, rupčićima i

papirima, i možda će opet doći dan kada će, na nesreću i pouku ljudsko-

8


me rodu, kuga opet probuditi svoje štakore kako bi ih pustila da umru u nekome

sretnom gradu."

Te iste godine Thomas Mann piše: "Razdoblje fašizma, u kojem živimo i u kojem

ćemo, vojnoj pobjedi unatoč, još dugo živjeti, Nietzsche je nepogrešivo najavio."

Albert Camus i Thomas Mann zasigurno nisu bili jedini koji su odmah po svršetku

rata shvatili ono što bismo mi sada tako rado htjeli zaboraviti: u tijelu masovne

demokracije će bacil fašizma uvijek ostati virulentno prisutan. Poricanjem te

činjenice ili nazivanjem bacila drugim imenom nećemo steći otpornost. Naprotiv.

Želimo li se prikladno boriti protiv njega, prvo moramo priznati da je opet aktivanu našemu društvenom tijelu i nazvati ga pravim imenom: fašizam. Fašizam nikada

nije izazov, nego je uvijek velik problem, jer neizbježno vodi u despotizam i

nasilje. Sve što sa sobom donosi takve posljedice, zove se opasnost. A svaka

politika koja nastoji zanijekati problem, ili, što je još gore, opasnost, zove se

nojevskom politikom. I tako nepromijenjenom ostaje istina da onaj tko ne uči iz

povijesti biva osuđen na njeno ponavljanje.



Mussolini i Hitler - da se ograničimo na ovaj demonski dvojac - bili su

najistaknutiji predstavnici politizacije duhovnog stanja koje se počelo razvijati još

davno prije njihove pojave na europskoj pozornici.

Goethe je bio među prvima koji su zapazili da se u društvu počelo mijenjati neštofundamentalno. Godine 1812. piše prijatelju: "Kada vidiš da se ljudi općenito, a

mladi posebice, ne samo podaju svojim požudama i strastima, već im teška glupost

vremena istodobno preobražava i deformira ono najuzvišenije i najbolje, tako da

biva prokleto sve što bi moglo dovesti do njihova blaženstva, onda se ne čudiš

zlodjelima što ih čovjek čini sebi i drugima."

Ne mnogo kasnije, godine 1831., Alexis de Tocqueville otkriva na svom putovanju po Americi da je demokracija, koja je procvjetala u mladoj zemlji, ugrožena

oblikom potlačivanja kakav u dotadašnjoj povijesti nije bio poznat: "Uzalud tražim

riječ koja

11

Rob Riemen

bi izrazila ovaj fenomen, jer stari pojmovi despotizam i tiranija nisu dostatni. Vidim

nebrojeno mnoštvo, sve isti i jednaki ljudi, koji nemirno migolje kroz vrevu ne bi li

si priskrbili banalne i proste užitke kojima ispunjavaju dušu. Svatko je od njih,

povučen i izoliran, poput tuđinca u odnosu na sudbinu svih ostalih. [...] Iznad njih

uzdiže se golema, zaštitnička vlast, koja u cijelosti na sebe preuzima odgovornost

da im osigura njihova zadovoljstva i koja bdije nad njihovom sudbinom. [...] Ovoj

je vlasti drago kad se njeni podanici zabavljaju, samo da ne misle ni na što drugo

osim na svoju zabavu. Uvijek sam vjerovao da se ta vrsta sužanjstva - sređena, blaga, miroljubiva - a čiju sliku sam netom prikazao, može kombinirati s nekim od

vanjskih oblika slobode, i to lakše no što bi čovjek pomislio, te da neće biti

nemoguće ostvariti takvo stanje sužanjstva čak i pod suverenošću naroda."

Ono što Tocqueville ovdje ocrtava obrisi su društva koje će sto godina kasnije

španjolski filozof Ortega y Gasset analizirati i okarakterizirati kao masovno

društvo. To masovno društvo posljedica je onoga što je Nietzsche na najlucidniji

način predvidio: propasti vrijednosti, nihilizma. Sedamdesetih i osamdesetih godina



devetnaestoga stoljeća Nietzsche je sve uvjereniji da više nema osnove za europski

civilizacijski ideal utemeljen na duhovnim, apsolutnim vrijednostima. Nema više

apsolutnih vrijednosti, jer sve što postoji nije ništa drugo nego projekcija ljudske

individue. Univerzalna istina, univerzalno dobro, univerzalna ljepota više ne po-12


stoje. Sve što se smatra takvim, nije ništa drugo nego pojedinačni, osobni doživljaj i

interpretacija. A sve što može značiti svašta ne znači baš ništa, jer je izgubilo svoju

univerzalnost.

Gubitkom duhovnih vrijednosti ne samo što nestaje moral, već i kultura u izvornomznačenju te riječi: cultura animi - kultiviranje duše. Kako u religijskim tradicijama

judaizma i kršćanstva tako i u humanističkoj tradiciji Sokrata i Spinoze, središnje

mjesto zauzima ideja da je čovjek biće koje se treba uzdignuti, vinuti iznad svojih

instinkata i tjelesnih potreba. Samo kada uspijemo usvojiti apsolutne duhovne

vrijednosti, bit ćemo vrijedni življenja. Živjeti u istini, postupati pravedno, stvarati

ljepotu - samo takvim djelovanjem čovjek postaje ono što i treba biti, doista

slobodan. Jer onaj koji je još uvijek rob svojih požuda, emocija, nagona, strahova i

predrasuda i ne zna kako se koristiti razumom, ne može biti slobodan. A Nietzsche,

uvjeren u neizbježnost Umioertung aller Werte, prevrednovanja svih vrijednosti, to

obrće: ništa više nije apsolutno osim slobode, slobode neobuzdanog iživljavanja

vlastitih nagona. Odsada će čovjek dopustiti da njime ovlada žudnja za vlašću i sve

je dopušteno.

Nietzsche je vrlo točno znao kakve će biti posljedice nihilizma po europskodruštvo. U svojim kasnim bilješkama piše: "Opasnost nad opasnostima: ništa nema

smisla." Gubitkom apsolutnih duhovnih vrijednosti nestat će sve iz čega je čovjek

ikada preuzeo značenje i smisao: poznavanje dobra i zla, suosjećanje, ideja da je

ljubav jača od smrti, no isto

13

Rob Riemen

tako i sva velika umjetnost, uljudnost, umijeće razgovora, poimanje kakvoće i



vrijednosti. Stoga u to isto vrijeme bilježi: "Najopćenitiji znak modernog doba:

čovjek je u vlastitim očima nevjerojatno izgubio na dostojanstvu." Naime,

"oslobođen" od svih duhovnih vrijednosti i svake orijentacije glede onoga što život

može učiniti značajnim, čovjek će prije svega ugoditi sebi, zahtijevati zadovoljenjesvih svojih žudnji i, ukoliko to izostane, postati nasilan. Na ovu stalnu prijetnju

trajne agresije ispod površine blagostanja, Nietzsche upućuje i u svojim bilješkama

iz 1886.-1887.: "Naša situacija: blagostanje nam povećava osjetljivost; bolujemo

već i od najmanjih tegoba, tijelo nam je zaštićenije, a duša bolesnija. Jednakost,

udoban život, sloboda mišljenja, no istodobno mržnja i zavist, bjesomučan poriv za

uspjehom, nestrpljenje sadašnjeg trenutka, potreba za luksuzom, nestabilnost vlada,razdiranost dvojbama i traženjima."

Masovnim društvom Ortega y Gasset 1930. naziva društvo koje se, od prvih

Goetheovih slutnji i sa svim obilježjima koja su predvidjeli Tocqueville i

Nietzsche, doista manifestira posvuda po Europi. No Ortega y Gasset je ipak

iznenađen onim što vidi kao velik paradoks demokratskog razdoblja koje je netom

ušlo kroz vrata europske povijesti. Napokon razdoblje u kojem se društvo uspjelo

oteti jarmu tiranije i Crkve, aristokracije i feudalnog društva. Tehnološki napredak

omogućuje, uz ostalo, i veću slobodu kretanja, mediji proširuju pogled na svijet, a

politički ustroj postaje sve demokratičnijim. Eu-


ropa je na pragu slobodnoga društva u kojemu se mogu dokidati granice, poštuje se

individualna sloboda, implicira vlastita odgovornost i njeguju duhovne vrijednosti

koje su potporanj civilizacijskom idealu. No novi tip čovjeka, koji brzo stječe utjecaj u društvu - čovjek mase - odbacuje ovu

povijesnu priliku. Taj naziv ne upućuje na količinu, već na kakvoću, na određenu

vrstu duhovnog stanja - ili točnije - na nedostatak duha. Osim toga, čovjek mase

pojavljuje se u svim društvenim slojevima, među siromašnima i bogatima, učenima

i neukima. Pojava čovjeka mase - a pojavljuje se u hordama! - prema Ortegi y

Gassetu tvori izravnu prijetnju vrijednostima i idealima liberalne demokracije i

europskog humanizma; tradicijama u kojima duhovni i moralni razvoj individue



čini temelj slobodnog, otvorenog društva. No čovjeku mase svojstven je posve

drukčiji pogled na čovjeka i društvo. Čovjek mase ne želi biti suočen, a kamoli

opterećen, s duhovnim vrijednostima. Nema tog kriterija, vrijednosti ili istine koja

bi mogla biti uzdignuta iznad njega i koja bi mu mogla nametati ograničenja.Čovjeku mase život uvijek treba nuditi lagodnost i obilje; on ne poznaje tragičnost

postojanja. Sve je dopušteno, jer nema ograničenja. Duhovna naprezanja nisu

potrebna. Čovjek mase pun je samoga sebe i ponaša se poput razmaženog djeteta.

Slušati, kritički propitivati svoje mišljenje, voditi računa o drugima, također nije

nužno. Sve to jača njegov osjećaj moći, žudnju za vladanjem. Samo su on i

Rob Riementakvi poput njega važni, ostali se moraju prilagoditi. Stoga je čovjek mase uvijek u

pravu i on ne treba argumentirati. Nevješt u jeziku razuma, a i nespreman da se u

njemu izvješti, on poznaje samo jedan jezik, jezik tijela: nasilje. Ono što je

drukčije, što je izvan njega, ne smije postojati. Gnuša se toga da bi bio drukčiji od

mase. On se prilagođava - izgledom vladajučoj modi, a mišljenjem masovnim

medijima kao ugodnim pomagalima. Istodobno se ne može i ne želi izdvajati.

Čovjek mase ne razmišlja. Slobodan od svakoga duhovnog napora, svakog kriterija

ili istine kao vodilje, besciljno vrluda životom. U nedostatku duhovne vodilje hvata

se težine mase da ga ona vodi kroz život.

Dvadesetstoljetni fenomen masovnog ponašanja i masovne histerije nije rezultat

obilja, već je drastična posljedica psihe tog izuzetno modernog čovjeka, lišenog

duha. Ponašanjem mase upravljaju strah i požuda. A kada ta masa dođe na vlast,

kada demokracija postane masovna demokracija, tada demokracija prestaje postojati. Na kraju svoje knjige Pobuna masa Ortega y Gasset sažima svoju analizu

masovnog društva u jednu rečenicu: "Sve se, dakle, svodi na to da Europa više

nema morala."

Nekoliko čimbenika osnažuje nihilistički karakter masovnog društva. U prvom

desetljeću dvadesetog stoljeća bečki satiričar Karl Kraus nemilosrdno kritizira

novinare zato što, unatoč svim svojim nastojanjima, demokraciju prije potkopavaju

nego što je štite. Naime, novinske stranice moraju biti pune, a novine se moraju



prodavati. Posljedica toga

16


su beskrajne količine trivijalnosti, senzacija i besmislica. Prema Krausu, u rukamanovinara dnevnih listova jezik više nije najvažniji medij za izražavanje značenja,

već je spao na klišeje, slogane i propagandu. Masovni mediji nisu samo najvažnija

škola za demagoge, već demagozi i zasnivanju svoju moć na činjenici da puk,

hranjen beskrajnim ponavljanjem simplifikacija, samo simplifikacije još i može

razumjeti te samo njih želi čitati i čuti.

Istodobno, Paul Valery analizira krizu ljudskog duha i utvrđuje: "Duh je našamogućnost transformacije. Naš osjećajni život možemo pretvoriti u umjetničko

djelo. Duh stvara nove, duhovne potrebe, i tako možemo nadići instinkte i biti više

od životinja. Duh nam je poklonio poimanje vremena, prošlosti i budućnosti.

Zahvaljujući tomu možemo gledati unaprijed, zamisliti moguće i izdići se iznad

trenutka. Osim toga, čovjek može napraviti otklon od sebe i uživjeti se u drugoga.

Svaki čovjek raspolaže duhovnom sposobnošću uočavanja i kritiziranja vlastitih

vrijednosti i djela. No ljudski je duh zabrazdio. Postali smo manje osjetljivi.

Modernom je čovjeku potrebna buka, stalno uzbuđenje, on želi iživjeti svoje

potrebe. A kako smo sve neosjetljiviji, potrebna su nam sve grublja sredstva kako

bismo zadovoljili našu potrebu za uzbuđenjem. Postali smo ovisni o događajima.

Ako se u jednom danu ništa ne dogodi, osjećamo se prazno. 'Nema ničeg u novina-

ma', utvrđujemo razočarano. Zatrovani smo idejom da se nešto mora događati,

opsjednuti smo brzinom i količinom. Brod ne može biti dovoljno velik, a au-17

Rob Riemen

tomobil i zrakoplov dovoljno brzi. Ideja o apsolutnoj prednosti velikih brojeva —

ideja čije su naivnost i banalnost očite (bar se nadam) —jedno je od obilježja

moderne ljudske vrste. Ustupili smo naše slobodno vrijeme. Time ne mislim na

kronološko vrijeme (naše slobodne dane), već na unutarnji mir, na bivanje

slobodnim od svega, na duhovni odmak od svijeta, a koji nam je potreban da bismo



dali prostora najdelikatnijim elementima u svom životu. Povodimo se za brzinom,

trenucima (sve mora biti sada) te za impulsima. Ništa više nije usmjereno na

postojanost. Zbogom, katedralo na kojoj se tri stoljeća radilo; zbogom, remek-djelo

koje potrebuje cijeli život pun iskustva i pozornosti za svoje usavršavanje.Prepuštamo uzde našeg života. Podvrgavamo se telefonima, poslu, modi. Život

postaje sve jednoličniji. Izgled, karakteri, sve mora sličiti jedno drugome, a

osrednjost uvijek pokazuje sklonost srozavanju na najnižu vrstu. Jedno od

najfrapantnijih obilježja današnjeg svijeta je površnost: balansiramo između

površnosti i nemira. Posjedujemo najljepše igračke koje je čovjek ikada imao.

Koliko zabave! Nikada prije nije bilo toliko igračaka! No koja briga! Nikada prijenije bilo takve panike! A od nas se traži sve manje duhovnog napora. Misli se za

nas. Osim toga, naša inteligencija postaje sve više specijalistička. Zbog zahtjeva

koje mu postavlja tehnološki napredak, društvo ima sve veću potrebu za 'professio-

nnels', stručnjacima, zamjenjivim intelektualcima. Od nekoga poput Shakespearea,

Bacha, Descarte-sa, pjesnika i mislilaca, nezamjenjivih intelektua-

18


laća, više nema koristi." Tako zbori Paul Valery, godine 1920.

I opet je riječ o paradoksu, jer unatoč svim stimulansima, mogućnostima i

ugodnostima, čovjek nije sretniji. Naprotiv, agresija u društvu samo se povećava.

To je logično, obrazlaže Max Scheler u svojoj knjizi Das Ressentiment im Aufbau

der Mo-ralen (Resantiman u izgradnji morala), objavljenoj 1912. godine. Europska

kultura je, prema Schele-ru, kultura jednakosti; duboko je ukorijenjena ideja dasmo svi jednaki i da imamo jednaka prava. U ži-dovsko-kršćanskoj tradiciji

jednakost znači da su svi jednaki pred Bogom: tko god čovjek bio, što god imao,

naposljetku će svakomu Bog presuditi i to na temelju kriterija: jesi li živio

pravedno? A u tradiciji europskog humanizma ideal jednakosti sadržan je u ideji da

istinski čovjekov identitet nije u onome što nas razlikuje od drugih (novac, moć,

podrijetlo, rasa, spol), već upravo u onome što nas povezuje s drugim ljudima:

univerzalna sposobnost uzdizanja duše, življenja u istini, pravednog postupanja,



stvaranja ljepote.

Kako u židovskoj i kršćanskoj religiji, tako i u humanističkoj tradiciji radi se o

apsolutnim duhovnim vrijednostima na kojima je utemeljen ideal jednakosti. No

već Nietzsche predviđa da će značenje tih duhovnih vrijednosti nestati. Jednakostmože još jedino u materijalnome doći do izražaja. Nastaje novi ideal jednakosti,

povezan s usponom socijalizma i porivom za većom demokratizacijom: socijalna

pravednost, jednake mogućnosti, univerzalno pra-

19

Rob Riemen

vo glasa. No kada pod utjecajem nihilizma i uspona čovjeka mase dolazi doizopačenja svih vrijednosti te čovjek više ni ne zna zašto bi uopće trebalo biti

socijalne pravednosti, tada se, kaže Scheler, ideal pravednosti svodi tek na: svatko

mora sve moći dobiti, a što ima jedan, mora imati i drugi. Pa mi smo, na koncu

konca, jednaki! Elita postaje pogrdom, a čim se javi pomisao da drugi "jednaki"

imaju više, rastu osjećaj srdžbe i ozlojeđenosti.

U ovoj društvenoj kulturi postoji stalna tendencija prema najnižoj točki, jer se tamo

uvijek nalazi ono što je ljudima najviše zajedničko. Stoga će snažno opadati i razina

sveučilišnog obrazovanja kako bi "svatko" mogao studirati i steći diplomu. A što se

tiče umjetnosti, morat će biti svima dostupna, ne samo u kupovnome smislu, već i u

smislu razumljivosti. Naime, najveća je zloba usmjerena prema svemu što je teško.

Ono što ne mogu svi i smjesta shvatiti, to je teško, dakle elitno i stoga antidemo-

kratsko. Svijet masovnih medija to najbolje razumije, pa su u njemu tabu čak i

teške riječi i citiranje mislilaca.Scheler također objašnjava kako društvena kultura, prožeta osjećajem srdžbe,

utječe na naše vrijednosti. Nietzsche je obrazložio zašto uzvišenije duhovne

vrijednosti više ne mogu postojati. A sada se nameće zaključak da te vrijednosti i

ne smiju postojati, zato što zahtijevaju napor i isključuju svakoga tko taj napor ne

može ili ne želi uložiti. Umjesto apsolutnih vrijednosti, tu je subjektivan doživljaj, s

novim, najvišim kriterijem: "0 tome ipak sam

2O




odlučujem!" Na taj način osjećaj srdžbe utječe na ideal slobode. U židovsko-

kršćanskoj tradiciji sloboda je odgovornost svakog čovjeka da postane onakvim

kakvim i treba biti: pravednikom. Za Spinozu sloboda znači sposobnost bivanjaslobodnim od gluposti, bojazni, žudnji, te imati snage koristiti se razumom i živjeti

u istini. Samo onaj tko tako živi, usvajajući vrijednosti koje životu pružaju

dostojanstvo, samo je taj uistinu slobodan čovjek. No iznova: to pretpostavlja

duhovne, univerzalne vrijednosti, a njih više nema. I stoga sloboda ne može značiti

ništa više nego: sve je dopušteno; iživljavaj svoje instinkte i žudnje. To je sloboda

koja će uvijek biti nasilna.Kao i Nietzsche, Scheler shvaća da je čovjek otpora naposljetku slabić i da se boji

vlastite slobode. Iskustvo apsolutne slobode preokrenut će se u dubok strah od

slobode te će narasti potreba za prilago-davanjem masi, masi koja naposljetku više

od ičega želi slijepo vjerovati karizmatičnome vođi i biti mu poslušna.

U ovom društvu, nihilističkom jer je lišeno moralnih i kulturnih temelja,

opsjednutom trivijalnim i pogodnim za demagogiju, prepunom osjećaja gorčine i

straha, politika postaje, kao što je Menno ter Braak to točno izrazio, "stvar

demagoga koji, osim održavanja i širenja svoje vlasti, i nemaju više drugih motiva.

Vlasti u najvulgarnijem smislu te riječi." Sredinom tridesetih godina Ter Braak

uviđa da Europu počinje držati u šaci politički pokret koji ne čini ništa drugo nego

iskorištava taj osjećaj srdžbe.

21

Rob RiemenPrema Ter Braaku, jedino čime se taj pokret bavi jest poticanje agresije i ljutnje, on

nije stvarno zainteresiran za rješenja, nema ideja, te zapravo i ne želi pronaći

rješenja za društvene probleme, jer su mu loše prilike potrebne da bi se moglo i

dalje vrijeđati i mrziti. Jer to mu je najvažnije obilježje: vrijeđanje radi vrijeđanja i

mržnja radi mržnje. Društveni osjećaj srdžbe iživljava se na žrtvenom janjetu na

koje se svaljuje krivnja za sve — na Židovima. Istodobno ovaj pokret sebe smatra

vječitom žrtvom "ljevice" ili "elite", i duboko zazire od intelektualca, kozmopolita



te svih i svega što je "drukčije". Ova se politika, smatra Ter Braak, ne hrani toliko

glupošću, koliko poluciviliziranošću, prepoznatljivoj po stalnoj uporabi slogana i

fraza. To je reakcionarna politika koja pretpostavlja da je prije sve bilo bolje i da će

sve opet biti bolje ako se vlastiti narod očisti od stranih mu elemenata koji uvijek sve upropaste. Neobična je, no nedvojbena, činjenica da ovaj pokret sveto vjeruje

vođi koji, kako primjećuje Ter Braak, nikada nije dokazao da je vođa, no bez kojeg,

prema njegovim sljedbenicima, Nizozemska nema budućnosti. Pravi stranački

program taj politički pokret nema, dovoljno je slijediti vođu. A vođa će, da bi

mogao ostati vođom, nužno biti po-pulist i predstavljati sve čime bi mogao povećati

potporu mase i mobilizirati je.Sve je ovo Menno ter Braak razložio 1937. godine u kratkom, no briljantnom eseju

pod naslovom "Nacionalsocijalizam kao doktrina zlobe".

22


Znakovito je i ono što primjećuje u eseju o stavu elita i intelektualaca glede uspona

fašističke politike tridesetih godina. Ter Braak je iznenađen što velik dio elite na

uspon ove politike nonšalantno odmahuje rukom: "Ah, mi ne pripadamo toj skupini

gubitnika", ili "Kad bude bolja ekonomska konjunktura, to će doista opet proći".

Varate se, reagira Ter Braak. Jer ovi su gubitnici pobuna mase, i gdje ćete vi biti

kada oni dođu na vlast? Osim toga, loše prilike i ekonomska kriza sigurno utječu na

uspon fašizma, no definitivno nisu njegov uzrok. Za tako nešto on je suviše

ukorijenjen u kultu društvenog otpora i praznini masovnog društva.

Ne čudi ga ova uloga intelektualaca, od kojih su mnogi i sami predstavnici poluciviliziranosti: pročitali su brojne knjige, no kritički im je um odavno

ustuknuo. Stoga ga ne iznenađuje što je jedan dio njih već "zaražen određenom

vrstom kvazi-filozo-fske dobrohotnosti prema takozvanim pozitivnim elementima

nacionalsocijalizma". Ter Braak smatra još opasnijima sve one intelektualce i učene

ljude koji stalno misle da se prvo mora provesti istraživanje glede "pozadine",

"suštine", "biti" ovoga novog političkog pokreta. Za to nema opravdanog razloga,

piše Ter Braak, jer fašizam uopće nema ideja, nema dubine, iako bi nas fašisti



itekako htjeli uvjeriti u to da im je stalo do "revolucije duha... bez prolijevanja

krvi". No prava je istina: "To je samo površina. Ispod nje nema ničega. I baš na

površini čovjek upoznaje fašizam kao doktrinu čiste zlobe; to su formule mržnje,

intonacija zavisti, oštrinaRob Riemen

i

klevete. [...] Površina je ta koja odaje da su ovi aristokrati izopačeni demokrati, da

ovi pučki idealisti rabe 'puk' za svoje posebne ciljeve [...] jer ono što oni žarko žele

jest: neograničeno iživljavati srdžbu pomoću svih sredstava i pod svim parolama

koje mogu poslužiti tome cilju."24

III.

To što je fašizam u Italiji i Njemačkoj na demokratski način mogao osvojiti

političku moć, u velikoj je mjeri bila posljedica kako samoprecjenjivanja tako i

kukavičluka i izdaje društvenih elita. Samo-precjenjivanje, kakvo se moglo vidjeti

1932. kod Burgerliche Katolische Partei (Građanska katolička stranka) i

Deutschnationalisten (Njemački nacionalisti), kada su zapravo i htjeli dati vlast

Hitleru i njegovim suučesnicima, pretpostavljajući da ga tako mogu držati na uzdi

te ga, zbog grešaka koje bi učinio, politički isključiti. Kukavičluk i izdaja kao kod

njemačkih socijaldemokrata, koji su, doduše u opoziciji, iskazali svoje povjerenje,

strepeći od još većeg gubitka naklonosti glasača. Zapravo, za glasače koji nisu

glasovali za Hitlera, a koji su, nota bene, bili u većini, više nije bilo stranke koja bi

bila spremna pružiti političko vodstvo otporu protiv nacionalsocijalističkesamovlade. A sve je to bilo povezano s korumpiranošću elita, koje nisu mogle

Rob Riemen

skupiti hrabrosti da ostanu vjerne svojim načelima i društvenoj odgovornosti.

Liberali nisu više branili slobodarska načela europskog humanizma, već ih je još

jedino zanimala sloboda tržišta, što će reći: sve dok možemo zarađivati novac.

Stoga nije baš iznenadio ni stav financijskih velesila toga doba, koje su bez zadrške

podržavale novu političku vlast. Socijaldemokrati su osporili i proigrali vlastito



pravo postojanja kada se više nisu htjeli boriti za kulturno i moralno uzdizanje

naroda, a usmjereni isključivo na materijalne interese, samo su još poticali osjećaj

srdžbe u društvu. Konzervativci su bili beskrupulozno spremni ustupiti zaštitu

duhovnih vrijednosti za održanje vlastite moći, pod krinkom "tradicije" i"društvenog reda". Dendije i estete među intelektualcima fascinirala je "čista

estetika" u kojoj su fašisti iskazivali izvrsnost. Dakako, tu su bili i reakcionari koji

nikada nisu imali nikakvog povjerenja u ideje kao što su demokracija, socijalna

pravednost, društveni napredak. Štoviše, oni su bili duboko kivni na sve koji nisu

živjeli u njihovim visokim kulama za visoku kulturu, tako da su itekako htjeli

vjerovati u "obnovu europskih vrijednosti" koju su obećavali fašisti.Tako su na vlast mogli doći fašisti, demagozi bez ikakvih ideja, čija je politika bila

puna mržnje i srdžbe, ukorijenjena u strahu od slobode i najgoroj duhovnoj

skučenosti, što ne može dovesti ni do čega drugoga nego do nasilja, beskonačnog

nasilja.

26

IV.

Iz povijesti smo trebali naučiti ove lekcije:

Lekcija 1. Primo Levi: "Dogodilo se, svim očekivanjima unatoč: nevjerojatno, no

dogodilo se da se cijeli jedan narod, civiliziran narod koji je tek ostavio iza sebe

weimarski procvat, svrstao iza šarlatana kojem se čovjek sada jedino još može

smijati; a ipak se Adolfa Hitlera slušalo i klicalo mu se sve do katastrofe. Dogodilo

se i, dakle, može se ponovno dogoditi. To je srž onoga što imamo reći."

Lekcija 2. Theodor Adorno: "Jedina istinska snaga protiv fenomena Auschwitza jeosobna autonomija, snaga refleksije, samoodređenja, ne sudjelovati, ne prilagoditi

se i umjesto beskarakterne individue biti osobnost, neovisan duh."

Lekcija 3. Winston Churchill: "Moramo ustrojiti Sjedinjene Države Europe,

odlučno moramo objavi-

27

Rob Riemen

ti da duhovna ideja 'Europa' nikada neće izumrijeti, jer ćemo je mi oživjeti."



Lekcija 4. Thomas Mann: "Nikakva konferencija, tehnička mjera, pravna ustanova

ili ideja svjetske vlade neće ni za korak približiti novi svjetski poredak ukoliko prvo

ne nastane drukčija duhovna klima, drukčija podloga za plemstvo duha."

Lekcija 5. Albert Camus: "Povijest možda ima kraj; no naš zadatak nije da jezavršimo, već da je stvaramo, prema slici onoga za što u međuvremenu znamo da je

istinito. Jer možemo li odbijati nepravdu a da ne prestanemo pozdravljati čovjekovu

prirodu i ljepotu svijeta? Naš je odgovor — da. Taj moral, istodobno nepokoran i

vjeran, u svakom je slučaju jedini koji može osvijetliti put prema istinskoj,

realističnoj revoluciji. Čuvajući ljepotu, pripremamo onaj dan preporoda kada će

civilizacija, daleko od formalnih načela i otrcanih povijesnih vrijednosti, u središtesvog mišljenja staviti živu vrlinu koja čini osnovu zajedničkog dostojanstva svijeta

i čovjeka..."

28

V.

Nismo naučili ove lekcije i stoga su sada već zaboravljene. No to ne čudi. Tko

raspolaže ikakvim znanjem o našoj kulturnoj povijesti, povijesti propadanja

vrijednosti i srozavanja europskog duha, i potom promotri naše današnje društvo,

ne može drukčije zaključiti nego da su Albert Camus i Tho-mas Mann imali

potpuno pravo kada su već 1947. ustvrdili da je fašizam politički fenomen koji nije

nestao okončanjem rata i koji sada možemo okarakterizirati kao politizaciju

duhovnog sklopa zlobnoga čovjeka mase. To je politika demagoga koji nemaju više

drugih motiva osim održanja i proširenja vlastite moći, a koji u tu svrhu

iskorištavaju osjećaj srdžbe, ukazuju na žrtvenu janjad, šire mržnju, skrivajuintelektualnu prazninu iza slogana i pogrda te svojim populizmom uzdižu politički

oportunizam do razine umjetnosti.

To se ponovno manifestira. No kao i onoga proljetnog dana kada je liječnik

pronašao crknutog

29

Rob Riemen

štakora, sljedećeg dana tri i potom svakog dana sve više, te je svatko s imalo



zdravog razuma i poznavanja situacije znao da je opet izbila kuga, ali se svejedno

ta očita činjenica kolektivno poricala, tako i sada možemo ustvrditi da ono što očito

jest oživljavanje fašizma u našem društvu, ipak ne smijemo zvati tim imenom:

"Mi nismo fašisti, jer mi smo stranka za slobodu!" Thomas Mann je 3. listopada 1940. održao predavanje na Claremont Collegu u Los

Angelesu o temi "War and Democracv" ("Rat i demokracija"). Tada je već sedam

godina u egzilu, i to zato što u Hitlerovoj Njemačkoj ne bi mogao živjeti. Prije toga

je dulje od trideset godina živio u Miinchenu i vlastitim očima vidio na koji je

način fašistički pokret mogao doći na vlast, uz ostalo zahvaljujući savršenom

ovladavanju lažima: riječima se oduzimalo njihovo značenje i svodile su se naslogane. Vlastitim je očima vidio kako se prvo u kafićima i salonima, potom na

ulicama i onda na masovnim okupljanjima sugerira puku da postoji politički pokret

s narodnim vođom, koji je spreman svoj život posvetiti narodnim interesima,

potrebama i slobodi, koji nema dlake na jeziku i koji brani vrijednosti njemačkog

naroda. A tom se vođi vjeruje i zato što ne pripada političkom establišmentu, već je

istinski čovjek iz naroda, koji govori njihovim jezikom. Na temelju tog iskustva

Thomas Mann opominje

30


svoje slušateljstvo u Americi: "Let me teli you the ivhole truth: if ever Fascism

should come to America, it voill come in the name offreedom."("Dopustite da vam

kažem cijelu istinu: dođe li fašizam ikada u Ameriku, doći će u ime slobode.")

"Nismo mi fašisti, već je islam fašistički!' 9

Islam, kao i bilo koja druga vjeroispovijest, ima mnoga lica. U svom najboljem

izdanju vjera je oslo-bađajuća za ljude i potiče ih da vole život kroz ljubav prema

bližnjima, suosjećanje, pravednost, milosrđe, gostoljubivost, poštivanje prirode. U

svom najgorem izdanju vjera je fundamentalistička i totalitarna, podčinjava ljude,

oduzima im slobodu i netolerantna je. Muslimani streme čistoj, savršenoj — i

prema tome totalitarnoj — islamskoj državi, a taj cilj su fundamentalisti u Iranu već

ostvarili. Kršćanska povijest također poznaje epizode apokalip-tičnih vizija, žudnje



za čistim kršćanskim svijetom, Kraljevstvom Božjim na zemlji, kao opravdanjem

za križarske pohode, vjerske ratove, inkviziciju, spaljivanje heretika i vještica, geta,

mržnju i antisemitizam koji su se zbili u tvornicama smrti. I židovstvo ima svoje

fundamentaliste. Sve vjere mogu postati totalitarne, kao što i svaka ideologija može biti totalitarna. A svaki otpor protiv nepravde ili navodne nepravde može se

pretvoriti u teror ili terorizam.

No doista nikada ne smijemo zaboraviti da fašizam ima nadasve europsku povijest.

Korijeni su mu

Rob Riemen

u našoj kulturi masovnog društva lišenog duha. Ovdje su se nalazile tvornice smrti itu su bili opći teror i ubijanja, s tim što smo prvo masovno klicali tim demagozima

da bismo ih zatim apatično promatrali. U ovom društvu prožetom srdžbom kulti-

virao se, i ponovno se kultivira, strah od slobode i zazor od svega što je drukčije.

"Islamizacija je najveća opasnost!"

Financijska kriza ima dalekosežne posljedice po naše blagostanje. Globalizirajuća

ekonomija, s Kinom i Indijom kao novim supersilama, isto će tako imati velike

socijalno-ekonomske posljedice. Svjetska kriza okoliša može biti katastrofalna za

budućnost našeg planeta. Demokracija nam je u krizi. Političke stranke već odavno

više nemaju vizija; povjerenje u politiku i javnu upravu spalo je na opasnu razinu;

izbori su reducirani na besadržajni sajam trivijalnosti.

Neporeciva je duboka civilizacijska kriza našeg društva. Više ne znamo koje su

nam zajedničke duhovne vrijednosti, obrazovanje već odavno ne pruža

uvježbavanje duhovnih vrlina i više nemamo pojma što bi mogao biti odgovor nafundamentalna pitanja koja čine temelj svakoga civilizacijskog ideala: koji je

ispravan način življenja? Sto je dobro društvo?

Kakve veze ima islam sa svim ovim krizama? Nikakve. Postoji li u islamskom

društvu u Europi ijedan ozbiljan politički pokret koji nastoji "islamizirati" Europu?

Ne. Ima li među muslimanima fa-


natika koji bi s puno zadovoljstva i halabuke htjeli ubojstvima i terorom odgovoriti



na sve što imalo sliči na kritiku ili se ruga onome što im je sveto? Da. Ima li

islamskih fundamentalista koji mrze zapadnjačko društvo i najradije bi očistili cijeli

svijet od nevjernika i svega što je ne-islamsko? Sigurno. No mnogo veću prijetnju

od islamskog fundamentalizma našem društvu predstavlja kriza koja je inherentnamasovnom društvu, kriza duha, stalno rastuća trivijalizacija i debilizacija našeg

društva. Ta civilizacijska kriza je prava prijetnja našim fundamentalnim

vrijednostima, koje moramo štititi i održavati da bismo mogli ostati civiliziranim

društvom. Osim toga, islamski fundamentalizam i terorizam nikada se ne mogu

pobijediti europskim fašizmom.

"Mi nismo fašisti, jer mi smo za Židove!" Mnogo je dobrih razloga za čitanje prekrasnog romana Giorgija Bassanija Stari

obiteljski vrt. Jedan od njih je upoznavanje s činjenicom da su jedan dio

dobrostojećeg židovskog građanstva u Italiji činili lakovjerni Mussolinijevi

pristaše.

Mussolini je 23. ožujka 1919. osnovao svoj Fasci di Combattimento (Fašistički

borbeni odredi), koji će kasnije postati Partito Nazionale Fascista (Nacionalna

fašistička stranka). Nedugo poslije toga će se Ettore Ovazza, predsjednik židovskog

društva u Torinu, pridružiti stranci. On čvrsto vjeruje u fašizam i žestoko ga brani,

uz ostalo i osnivanjem novina La

33

Rob Riemen

ISfostra Bandiera (Naša zastava), u kojima u ime Zidova želi širiti fašističku

ideologiju. Mussolini to zna cijeniti. On nema problema sa Židovima. Ljubavnicamu je Židovka, a i jedan član njegove vlade je također Židov. Do kasnih tridesetih

godina Duce silno mrzi Fuhrera. Tako ponosno daje do znanja: "Fašizam je

politika ukorijenjena u tradicijama talijanskog naroda! Taj nacionalsocijalizam je

čisto barbarstvo." A Nahumu Goldmannu, jednom od čelnika World Jewish

Congressa (Svjetski židovski kongres), Mussolini izjavljuje: "Hitler je idiot, be-

zumnik, fanatik. Kad Hitler nestane, Zidovi će još uvijek biti velik narod. Mi

Talijani i Židovi veliki smo povijesni narodi. Herr Hitler is ajoke. (Gospodin Hitler



je smiješan.)"

No fašistima nikada ne možeš vjerovati: kad je Duceu više odgovaralo da se ne

svađa s Fuhrerom, u Italiji su 1938. uvedeni rasni zakoni. Ni židovski fašisti nisu

umakli smrti.Fašizam po definiciji nije antisemitski, iako nikada ne može bez sulude ideje uvijek

i posvuda prisutnoga "neprijatelja". A biti pro-židovski ili pro-izraelski ne znači da

ne možeš biti i fašist.

"Mi branimo židovsko-kršćansku i humanističku tradiciju!"

Opet laž. Slogan za i od poluciviliziranih koji su pomislili da bi i oni morali reći

nešto o vlastitoj kulturi.Onaj tko je doista odan ovim tradicijama, prigr-lit će i zapovijed: "Ljubite i vi

pridošlicu, jer ste i

34


sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj." (Ponovljeni zakon 10:19).

Tko se oslanja na ove tradicije, uvijek će prihvaćati univerzalnu etiku koja

obuhvaća sve ljude. Jer naš pravi identitet ne određuju nacionalnost, podrijetlo,

jezik, vjera, primanja, rasa i sve ono što ljude međusobno razlikuje, već upravo ono

što ih ujedinjuje omogućujući tako jedinstvo ljudskog roda: univerzalne duhovne

vrijednosti koje oblikuju ljudsko dostojanstvo i koje može usvojiti svaki čovjek.

Otuda i pojava da se u našim tradicijama duhovno oblikovanje smješta visoko iznad

materijalnih interesa, a na život se gleda kao na stalnu vježbu poznavanja i

usvajanja apsolutnih vrijednosti kao što su istina, pravednost, suosjećajnost, ljepota.To su tradicije koje će u središte obrazovanja staviti umjetnost, klasične studije,

filozofiju i teologiju, jer su oni najvažniji instrumentarij za uvježbavanje vrlina i

njima možemo steći određenu mudrost.

Tko slijedi neku od tih tradicija, najžešće će se opirati društvenoj kulturi srdžbe,

ukazivanju na ljude kao na žrtvenu janjad u društvu, samo zbog njihove odanosti

drukčijem vjerskom uvjerenju i tradiciji, kao i svoj mržnji koju ta demagogija budi.

Tko slijedi neku od ovih tradicija, neće nastojati vladati masom, već će upravo



stremiti uzdizanju ljudi.

Tko slijedi neku od ovih tradicija, bit će odan europskom duhu i poticat će političko

jedinstvo Europe.

Tko slijedi neku od ovih tradicija, poznaje zapovijed: "Nemojte lagati!" (Lev.19:11).

35

Rob Riemen

Tko doista želi biti humanistom, odbija svaki oblik fanatizma i prigrlit će uljudnost

srca i umijeće razgovora.

Ono što nam Stranka za slobodu doista nudi besramna je suprotnost židovsko-kršćanskim i humanističkim tradicijama: sirovi materijalizam, zagušujući

nacionalizam, mržnju prema strancima, hranu za osjećaj srdžbe i društvenog

otpora, dubok zazor od umjetnosti i uvježbavanja duhovnih vrijednosti, duhovnu

ograničenost, žestok otpor europskom duhu i stalno laganje kao model ponašanja.

Najperverzniji primjer tog laganja je napomena u stranačkom programu PW-a

(Stranke za slobodu). U poglavlju "Izabrati našu kulturu" u odlomku "Rješenja"

može se pročitati sljedeća napomena: "Dana 4. siječnja sjećamo se žrtava

(nacional) socijalizma. Dana 5. siječnja slavimo oslobođenje. To ostaje tako. Svake

će godine 5. siječnja u cijeloj zemlji opet biti neradni dan."

Doista stoji tako: (nacional) socijalizam! Stavite riječ "nacional" među zagrade i

naglasak dolazi na... socijalizam! Tako ispada da je Hitler bio socijalist, pa su,

dakle, žrtve koje obilježavamo 4. svibnja zapravo žrtve socijalizma, "ljevice" koju

PW (Stranka za slobodu) mrzi. To je duhovna oznaka Stranke za slobodu:stavljanje istine među zagrade, besramno izvrtanje Činjenica, stalno laganje.


"Mnogi nas intelektualci podržavaju!"

Pa sad, izdaja intelektualaca je svevremena; pokazuje se da su konformizam i

politička prizemnost karakteristični mnogim našim učenim prijateljima.

"Sve više mladih glasa za nas!"

"Djeca mladog svijeta tvrde da im je teže no što je nama ikada bilo, jer ih je



zadesila pustolovina, bijeda, potpuna nesigurnost, dok smo mi mogli odrastati u

ekonomskoj zasticenosti građanskog doba. No riječ je o tome da oni više ništa ne

znaju o "civilizaciji" u višem i dubljem smislu, o radu na sebi samima, o

individualnoj odgovornosti i naporu, te da su umjesto toga usmjereni na kolektivnuudobnost. Kolektivno je lagodno ozračje u odnosu na individualno, lagodno do

pokvarenosti; jer ono što si kolektivistička generacija želi, priušta i dopušta jest

stalni odmor njihovog ja. Ono što želi, što voli, jest opijenost. Ova se mladost voli,

izbjegavajući svu životnu ozbiljnost, stopiti s masovnim zbog masovnog i ne

obazire se puno na ciljeve puta. Izazove li je se da nešto pobliže odredi sreću koju u

tom nalazi, pokazat će malo sklonosti za konkretno određenje. Masovna opijenostoslobođena od ja i njegovog tereta cilj je sama po sebi: oslobođenje od ja, od

mišljenja, zapravo od svega moralnog i razumnog; i od straha, naravno, životnog

straha, koji tjera na kolektivistiČko pridruživanje, traženje topline jednih kod

drugih i pjevanje iz svega glasa..." Thomas Mann, Achtung Europa (Pozor,

Europo!), 1938.

37

Rob Riemen

"Nadasve biramo ljude koji ništa nisu dobili na pladnju!"

Jose Ortega y Gasset, Paul Valery i Thomas Mann uviđali su da europskim

društvom hara civilizacijska kriza, prouzročena gubitkom duhovnih vrijednosti.

Također su shvaćali da su sve druge pojavnosti krize (ekonomska kriza, urušavanje

obrazovanja i poznavanja muza, rastuća agresija i strah od slobode, nesigurnost

glede vlastitog identiteta) posljedica civilizacijske krize.Da bi se pronašao odgovor na pitanje koja politika doista može ponuditi

perspektivu u odnosu na nužne potrebe "ljudi koji teško rade", prvo se mora

postaviti jedno drugo pitanje: je li kriza civilizacije iz dvadesetog stoljeća iza nas?

Za odgovor na ovo pitanje, glede vrijednosti koje sada njegujemo i što smatramo

doista važnim, može nam pomoći posjet bilo kojem novinskom kiosku. Takav je

kiosk, u zračnoj luci ili na kolodvoru, mikrokozmos, odraz kulture u kojoj živimo,

jer će se posvuda naći iste kategorije časopisa, koje tamo nikada ne bi bile da za



njih nema masovnog zanimanja.

Uvijek ćemo naći policu rezerviranu za časopise o računalima i drugim

tehnološkim pronalascima, što bi moglo ukazivati na važnost koju pridajemo

tehnici i tehnološkom napretku. Jednako je standardna i polica s časopisima o brzim autima, još bržim motorima te utrkama, tipična za našu opsjednutost

vremenom i brzinom: što brže, to bolje. Neizbježne su i sve informacije o

financijama i ekonomiji. Još jedan korak ustranu i evo nas sučelice


sjaju fotografija celebrityja i idola. I one su fenomen, bez kojeg se više ne može

zamisliti naše društvo. I prije no što napustimo kiosk, prolazimo još pored časopisakoji nas do detalja informiraju o lifestjleu, beautjju, sexu.

Sljedeće je pitanje: zašto u našem društvu toliku važnost pridajemo tehnici, brzini,

novcu, slavnima, svom tom vanjskom sjaju i uzbuđenju? Odgovor na ovo pitanje

nalazimo u jednoj Sokratovoj napomeni, kada u razgovoru s prijateljima još prije

dvadeset i pet stoljeća kritizira životni stil koji je "isključivo usmjeren na ugodnost,

a zanemaruje najviše dobro". To je definicija fenomena koji će tek u dvadesetom

stoljeću postati pojmom, da bi potom započeo svoj nezaustavljiv pohod: kič. Naše

je društvo kultura kiča jer se najviše dobro, duhovne vrijednosti, zanemaruje i cijelo

je postojanje u znaku ugodnoga. Posljedice toga zadiru vrlo duboko.

Zato što više nema apsolutnih duhovnih vrijednosti, nema ni objektivnog mjerila

naših postupanja i sve postaje subjektivno. Moje individualno ja, moj ego, postaje

mjerilo svega i stoga je jedino što se računa: što ja osjećam, što ja mislim.

Zahtijevam da se poštuje moj ukus, moje mišljenje, i to kakva osoba ja već jesam, ja neću da me se vrijeđa. Osjetljiv ego kao mjerilo svih stvari ne trpi kritiku i ne

poznaje samokritiku. Identitet više nije izraz duhovnih vrijednosti (tko si), već

materijalnog: što imaš i kako izgledaš. Svoj identitet možeš doslovno kupiti,

prilagoditi i promijeniti. Stoga stalan poriv da se nešto kupuje i ima nije toliko izraz

pohlepe

39

Rob Riemen



koliko žudnje za posjedovanjem identiteta, da bi ga se potom moglo izložiti pred

što je više moguće ljudi, u nadi i očekivanju da ćeš im biti zgodan. Duhovni život

više nije važan. Riječ je o tome da se dobro osjećaš. A najbolje se osjećaš ako je

sve ugodno i, dakle, zgodno. Zgodno je vrhunsko mjerilo za sve čemu posvećuješvrijeme: partner ti mora biti zgodan, isto tako i prijatelji, studij ili posao. U

slobodno vrijeme želiš se zabaviti, stoga masovni mediji, sport, igrice, hobiji i

umjetnost moraju biti prije svega zgodni. Ako se u nenadanom slučaju ipak ne osje-

ćaš dobro, a promjene partnera ili aktivnosti nisu moguće ili ne pomažu, neugodan

osjećaj mora odagnati tabletica i to što je prije moguće. Srećom da na tržištu ima

takvih sredstava i da su vrlo dostupna.Tamo gdje ništa nije apsolutno, ništa nije ni vječno, i sve je konačno i prolazno. To

je razlog da više nemamo vremena ni strpljenja, i da smo opsjednuti brzinom i

svime što je novo. To je razlog našeg dubokog straha od smrti, beskrajne potrebe da

vječito budemo mladi i obožavanja mladosti te tomu inherentnog infantiliziranja.

U kič-društvu politika više nije javna domena ozbiljne rasprave o tome što je dobro

društvo i kako ga se može ostvariti. Sada je to poglavito sajam ljudi koji sloganima

i javnim imidžom nastoje osvojiti i zadržati političku moć. U tom društvu

ekonomijom dominira komercijalni duh koji po cijenu svega (čovjeka, okoliša,

kvalitete) želi zaraditi novac i svakome tko je pod njegovim uplivom nalaže da se

prilagodi, da bude kompetitivan, produktivan, učinkovit,

40


komercijalan i da prije svega ne bude svoj. Obrazovanje više ne nastoji bitiduhovno oblikovanje koje ljudima može pomoći da žive u istini, stvaraju ljepotu,

omogućuju pravednost i stječu određenu mudrost, ono je spalo na instrument

prenošenja svega onoga što je korisno, znanja upotrebljivog za ekonomiju i svega

što moraš znati da bi zaradio novac.

Tamo gdje vlada kič ništa više nema intrinzičnu vrijednost. Sve što jest, sve što

smije postojati, tu je zato što se smatra korisnim i/ili ugodnim. Kič je neodoljiva

zavodljivost ugodnog i lijepog, no to je ljepota lišena istine. To je kao kozmetika



koja želi zavesti, ali isto tako i sakriti: skrivanje beskrajne duhovne praznine. Kič je

laž koja sugerira da nešto ipak ima vrijednost i da je važno, dok je zapravo

neprestani bijeg od naše vlastite duše, koja zna da privid vara. Otuda čežnja za

savršenim zaboravom: opijenošću. No opijenost nikada ne traje vječno, i ona jednom prođe, a život više nije zgodan i ugodan, te se mi preplašeni suočavamo s

vlastitom beznačajnošću. U tom se trenutku u Čovjeku mase budi osjećaj srdžbe,

mržnja i ogorčenost.

U svibnju 1960. talijanski izdavač Giangiacomo Feltrinelli piše u pismu ruskom

pjesniku Borisu Pasternaku, čiji je roman Doktor Zivago objavio: "'Četvrto carstvo1

je razdoblje kompromisa, novca i intelektualnog siromaštva." U ovoj jednojrečenici je izdaja društvenih elita na pravi način pretočena u riječi.

Nitko se ne rađa kao "čovjek mase". Upravo je suprotno istina. Odrasti znači postati

svjestan ve-

Rob Riemen

likih1 životnih pitanja, pitanja o smislu i značenju. No previše je ljudi, a posebice

onih "koji ništa nisu dobili na pladnju", ostavljeno na cjedilu u svom traganju za

odgovorom na ta pitanja i u svom nastojanju da žive slobodno i odgovorno.

Na cjedilu su ih ostavili nihilistički intelektualci koji tvrde da je humanizam

odslužio svoje, da apsolutna istina i duhovne vrijednosti ne postoje, da ništa nema

trajnu vrijednost i da su univerzalne, bezvremene vrijednosti prošlost. Zapravo je

sve trivijalno, znaju to ovi sofisti koji ne primjećuju da su oni sami najviše

trivijalni. Čovjeka su ostavili na cjedilu i konzervativni intelektualci koji nikako ne

shvaćaju da upravo zato što je istina apsolutna, uvijek moramo biti pripravni nanjena promjenjiva obličja kako se vremena mijenjaju te moramo, kako bismo ostali

vjerni istini i mogli živjeti u istini, obraćati pozornost na novo, na promjene,

moramo tražiti nove smislene oblike, ako ne želimo zapasti u opskurantizam te i

sami okamenjeni i zadrti kročiti životom.

Ljude na cjedilu ostavlja i obrazovanje, odričući se umjetnosti i klasičnih studija,

koji im mogu ponuditi duhovno i moralno oblikovanje i time mogućnost izrastanja

od individue u osobnost, da bi se u potpunosti pokorilo diktatu onoga što je korisno



za poslovni život i državu.

Ljude na cjedilu ostavlja poslovna elita, koja ima najutjecajniju moć u našoj

kapitalističkoj demokraciji. Ona je društvo zatrovala idejom da je u životu

najvažnije zaraditi puno novca. Širenjem vjere u42


"tržišnu vrijednost" kao apsolutno mjerilo onoga što jest ili nije važno, upravo je

ova elita odgovorna za potkopavanje toliko toga što predstavlja nematerijalnu

vrijednost - i, dakle, ne donosi novac, već za svoje održanje upravo treba novac

(umjetnosti, naše naslijeđe, skrb za ranjive).Ljude na cjedilu ostavlja kako lijeva, tako i desna politička elita, ustupanjem svojih

načela, vizija i ideala za lažni sjaj biračke naklonosti i prepuštanje struji duha

vremena. Ono što ti vlastitom korišću i nemaštovitim pragmatizmom gonjeni

članovi nude, jest populizam. No populistička politika uvijek je prijevara, jer nije

ništa drugo nego izražavanje postojećih strahova i žudnji masovnog društva i nje-

gove kulture kiča. Stoga ona nikada ništa neće riješiti, dugoročno će samo još

ojačati krizu u svim njenim razmjerima. A to se čuje već i u retorici ovih političara,

sve što oni imaju reći izraženo je u terminima kao što su: novac — ekonomija—

više — manje - snažan — čvrst — čvrst kao stijena — sigurnost — idemo —

socijalan — asocijalan — štedjeti — nedostatak — konkretno — ljudi u našoj

zemlji... Rijetko ili nikada nema prave vizije i znaka shvaćanja da je bit naše krize

kriza civilizacije, da je financijska kriza de facto moralna kriza koja se neće riješiti

s više nadzora, da bez jezika muza nikada nećemo moći pojmiti niti pretočiti uriječi naša najdublja iskustva i emocije te da se sve nasilje neće iskorijeniti s više

zakona i strožim kaznama, već samo kroz razvoj savjesti. Svijet duhovnih

vrijednosti tu je nepoznanica. Tu vrijedi samo vlast, slijepa žudnja za

43

Rob Riemen

vlašću... koja sve tolerira i ne želi vidjeti fašizam u usponu.

Zbog ove izdaje elita, ljudi postaju ljudi mase, dok im se identitet svodi na onaj



klijenta, glasača, gledatelja ili sužnja koji služi novcu. Nudi se sve manje

mogućnosti i sve je manje ohrabrenja da čovjek bude slobodan i odgovoran kao što

su slobodni i odgovorni bili Sokrat i Spinoza. No samo prakticiranjem umijeća

življenja, usvajanjem vrlina i duhovnih vrijednosti kao puta za postizanje životadostojna čovjeka, možeš postati razumna i osjećajna osoba i tako istinski slobodna.

Ako se potom u kič kulturu čovjeka mase umiješa populizam s velikom dozom

nacionalizma, osjećaja srdžbe i mržnje, onda vidimo kako ponovno izranja lažno

lice fašizma. To su demagozi koji sigurno ništa neće riješiti ljudima koji ništa nisu

dobili na pladnju. Fašizam će upravo te ljude samo iskorištavati na za njega

znakovit način: vladavinom laži."Mi nismo nasilni!"

I otrovna biljka koja iznova niče mora narasti prije no što rasprostre svoj otrov. Mi

smo tek na početku suvremenog fašizma koji ne treba uspoređivati s krajem

fašizma iz dvadesetog stoljeća, već s njegovim početkom.

Godine 1935. talijanski komunist PalmiroToglia-tti drži svoja "Predavanja o

fašizmu". Važan dokument, jer u njemu Mussolinijev sunarodnjak i suvremenik

pruža prvu raščlambu nove politike. Uka-

44


zuje na to da će se fašizam u različitim zemljama pojaviti u različitim oblicima, i to

zato što iza njega ne stoji nijedna ideja i nijedna univerzalna vrijednost. Ukazuje i

na činjenicu da je Mussolini mogao doći na vlast djelomice i na demokratski način

zahvaljujući svom socijalnom dnevnom redu na kojem se našlo i pravo glasa zažene. Prema Togliattiju, fašizam u Italiji u početku nije imao nikakvih totalitarnih

obilježja, a Mussolini je prvih godina svoje vladavine težio koalicijskim vladama.

Doduše, koristeći militariziran život nakon Prvoga svjetskog rata, Mussolini se nije

ustručavao poslati razbijačke skupine na vođe opozicije, no za njegov uspjeh

presudno je bilo opće vjerovanje, u gotovo svim dijelovima društva, u Duceove

kvalitete vođe, koji će u Italiju uvesti red, sigurnost i blagostanje.

I nacionalsocijalizam je na demokratski način osvojio vladavinu, a da, usput,



nikada nije postao najveća stranka. Nedostatak moralnog integriteta i vlastito

precjenjivanje poglavito konzervativnih stranaka omogućili su

nacionalsocijalistima da dođu na vlast — koju potom više nisu ispuštali iz ruku.

Nisu je mogli ispustiti iz ruku, jer je jedini razlog njihova postojanja bio vlast radivlasti te gajenje osjećaja srdžbe. Iz frustracije proizlazi kivnost, iz kivnosti nasilje,

a iz nasilja još više nasilja — ad infinitum. To nas uči povijest, a ljudska se priroda,

nažalost, nije promijenila. Institucije koje bi nas trebale zaštititi postoje samo i

isključivo zahvaljujući povjerenju koje ljudi u njih imaju. Dajte demagozima i

šarlatanima vlast, kultivirajte kroz

45

Rob Riemen ,

masovne medije uvjerenje da je dotični vođa, anti-političan političar, jedini koji

može spasiti zemlju, i konstitucionalne demokratske institucije nestaju jednakom

brzinom kojom vladajući gube autoritet, jer im nitko više ne vjeruje.

"Mi smo antifašisti!"

Godine 2004. američki povjesničar i ugledan poznavatelj povijesti fašizma, Eobert

0. Paxton, objavio je svoju upečatljivu knjigu The Anatomj of Fascism (Anatomija

fašizma). On upozorava na to da si u dvadeset i prvom stoljeću nijedan fašist neće

prisvojiti naziv "fašist". Fašisti ipak nisu tako glupi, i to se uklapa u njihovo

majstorstvo u umijeću laganja. Današnje fašiste prepoznajemo samo djelomice po

onome što govore; zasigurno je jednako važno i kako djeluju. Jer i Paxton, baš kao

i To-gliatti, zaključuje da će fašizam upravo zbog gorućeg nedostatka ideja i

nepoznavanja ikoje univerzalne vrijednosti, uvijek uzeti obličje i boju svogvremena i kulture. Tako će fašizam u SAD-u biti religiozan i protucrnački, u

zapadnoj Europi sekularan i antii-slamski, u istočnoj Europi katolički ili

pravoslavan i antisemitski. No tehnika koja se rabi posvuda je identična: ima jedan

karizmatični vođa; on ili ona je populist kako bi po volji mogao ili mogla mobili-

zirati masu; vlastita skupina je uvijek žrtva (kriza, elita i/ili stranaca); i sva je

srdžba usmjerena protiv "neprijatelja". Nema potrebe za demokratskom strankom s

vlastitom odgovornošću pred članovima;




veća je potreba za inspirativnim i autoritarnim vođom kojem se pripisuju superiorni

instinkti (argumenti za odluke nisu potrebni), a kojeg, kao vođu pokreta, masa

može slijediti i biti mu poslušna. Kontekst u kojem ova politika može dominirati jedruštvo poharano krizama, koje nije naučilo lekcije dvadesetog stoljeća.

47

VI.

Geert Wilders i njegov pokret prototip su današnjeg fašizma. A time nisu ništa

drugo nego logična politička posljedica društva za koje smo svi odgovorni. Ovajdanašnji fašizam ponovno je rezultat političkih stranaka koje su se odrekle vlastitih

vizija, intelektualaca koji njeguju lagodni nihilizam, sveučilišta koja ne zaslužuju to

ime, pohlepe za novcem koju generira poslovni svijet te masovnih medija koji

radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao kritičko zrcalo. To su

korumpirane elite koje njeguju duhovnu prazninu u kojoj se fašizam opet može

uzdići.

49

VII.

Četiri godine nakon romana Kuga, Albert Camus je objavio svoj najveći esej

Uhomme revolte (Pobunjeni čovjek), u kojem propituje europsku kulturu da bi se

pronašao odgovor na pitanje zašto se baš u Europi mogla dogoditi takva

nečovječnost, kako to da su u visoko civiliziranom društvu, uza svu tehniku i napredak, uz brojne obrazovane ljude, posve svjesno i namjerno mogle biti uništene

vrijednosti koje čine temelj našeg ideala civilizacije. Odgovor je napisao na

posljednjoj stranici: "Europski narodi ne vjeruju više u ono što jest, u svijet i u

živoga čovjeka; tajna Europe je da više ne voli život."

Više ne voljeti život. To je grozna tajna fašističke politike i nihilističkog kič-

društva u kojoj ona uvijek iznova može procvasti. Tek kad ponovno pronađemo

ljubav prema životu i kad ga ponovno poželimo posvetiti svemu onomu što doista



daje život — istini, dobroti, ljepoti, prijateljstvu, pravdi, suosjećanju, i mudrosti —

samo tada, i ne prije, bit ćemo otpori na smrtonosni bacil koji se zove fašizam.

Biblioteka INCUS

VJEČITI POVRATAK FAŠIZMA Rob Riemen

Nakladnik TIM press d.o.o., Zagreb

Tel.: 01 611 97 13; Faks: 01 611 97 14;

E-mail: [email protected]

w w w. tim - pre ss. hr

Za nakladnika Hašim Bahtijari

Urednica Dijana Bahtijari

Recenzenti

Prof. dr. se. Rade Kalanj Prof. dr. se. Vjeran Katunarić Lektura Ana Horvat

Dizajn korica Ante Žeravica

Tisak Intergrafika d.o.o.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 761413

ISBN 978-953-7177-52-2

Izdavanje ove knjige potpomogla je Dutch Foundation for Literature



Rob Riemen, esejist i kulturalni filozof, osnivač je Nexus instituta, međunarodnog

centra posvećenog intelektualnim promišljanjima i poticanju zapadnjačke kulturne i

filozofske rasprave. Njegova prva knjiga Plemstvo duha -zaboravljeni ideal objav-ljena je 2008. godine.

"Ovaj današnji fašizan tat političkih stranaka | vlastitih vizija, intelel< ju lagodni

nihilizam, zaslužuju to ime, pohlepe za novcem KOJU generira poslovni svijet te

masovnih medija koji radije odražavaju ono što narod želi, nego da mu služe kao

kritičko zrcalo. To su korumpirane elite koje njeguju duhovnu prazninu u kojoj se

fašizam opet može uzdići."1

ISBN 978-953-7177-52-2

9 789537 177522 40,00 kn 03/2011.

Documents

R Riemen - Vjeciti Povratak Fasizma