Katica Tadi

Rad u knjinici : prirunik za knjiniareSadraj :

Predgovor I. KNJINICE I DRUTVO o KNJINICA (definicije, vrste i zadaci) o KNJINIARSTVO I KNJININA ZNANOST II. IZGRADNJA KNJININOGA FONDA o KNJININI FOND Zatvoreni fond Zbirka duplikata o KNJININA GRAA o OBLIKOVANJE KNJININOGA FONDA Kupnja Zamjena Dar Obvezni primjerak Vlastita izdanja o FAZE U IZGRADNJI KNJININOGA FONDA Istraivanje zajednice korisnika i njezinih potreba Plan nabave Selekcija knjinine grae Nabava knjinine grae Proiavanje knjininoga fonda Vrednovanje knjininoga fonda o KOORDINIRANA (USKLAENA) NABAVA III. PRIJEM KNJININE GRAE I NJEZIN RASPORED o KONTINUACIJA, SREIVANJE I UPOTPUNJAVANJE PERIODIKE o INVENTARI I INVENTARIZACIJA KNJININE GRAE o PROVJERA I PRIPREMA GRAE ZA STRUNU OBRADBU IV. STRUNA OBRADBA KNJININE GRAE o KATALOGIZACIJA (formalna obradba knjinine grae) Pravila i meunarodni standardi za katalogizaciju Katalone jedinice (pojam i vrste) Katalogizacija omeenih publikacija Kataloni opis Sporedne katalone jedinice i uputnice Katalogizacija serijskih publikacija Kataloni opis serijskih publikacija Katalogizacija neknjine grae i drugih posebnih vrsta grae Rekatalogizacija knjinine grae Retrospektivna konverzija Kontinuacija i nadopisivanje u postojee katalone jedinice Skupna obradba knjinine grae

Analitika obradba serijskih publikacija Obradba publikacija u zbirci duplikata Bibliografska obradba Centralizirana i kooperativna katalogizacija Katalogizacija u publikaciji - CIP i skraeni kataloni zapis o SADRAJNA (STVARNA) OBRADBA KNJININE GRAE Klasifikacija i klasifikacijski sustavi Univerzalna decimalna klasifikacija Reklasifikacija knjinine grae Predmetna obradba knjinine grae Sadrajne odrednice Formalne odrednice Uputni listii Pravila za predmetnu obradbu Drugi oblici sadrajne obradbe Dokumentacijska djelatnost Izradba bibliografija u knjinicama V. SIGNIRANJE, TEHNIKA OBRADBA I SMJETAJ GRAE o SIGNIRANJE KNJININE GRAE o TEHNIKA OBRADBA KNJININE GRAE o SMJETAJ KNJININE GRAE VI. KATALOZI I DRUGE BAZE PODATAKA U KNJINICAMA o FORMALNI KATALOZI Abecedni katalog Matini katalog Mjesni katalog Ostali formalni katalozi o STVARNI (REALNI) KATALOZI Struni katalog Predmetni katalog o MJEOVITI KATALOZI o SKUPNI (CENTRALNI) KATALOZI o POSEBNI KATALOZI I KARTOTEKE o SMJETAJ I ODRAVANJE KATALOGA (ulaganje i umnoavanje listia) o BAZE PODATAKA VII. SLUBE I USLUGE ZA KORISNIKE o KORITENJE KNJININE GRAE Koritenje knjinine grae u knjinici Posudba knjinine grae izvan knjinice Pokretne knjinice Meuknjinina posudba o ZADUIVANJE I RAZDUIVANJE KNJININE GRAE o REPROGRAFSKO UMNOAVANJE DIJELOVA KNJININE GRAE o OBAVIJESNA (INFORMATIVNA) SLUBA Knjinina obavijest i pojedinani korisnik Skupni korisnici i obavijesti Selektivna diseminacija informacija

Konvencionalno i nekonvencionalno pretraivanje i proonalaenje obavijesti Tehnika sredstva za pretraivanje i pronalaenje obavijesti Koritenje strunih i znanstvenih obavijesti o REFERALNA DJELATNOST U KNJINICAMA o STUDIJSKI ODJEL o PREDSTAVLJANJE KNJININE GRAE Izlobe knjinine grae Knjievne veeri i predstavljanje publikacija o IZDAVAKA DJELATNOST KNJINICA o KORISNICI KNJINICE i NJIHOVO POUAVANJE Pouavanje korisnika znanstvenih obavijesti VIII. UVANJE I ZATITA KNJININE GRAE o UVEZ KNJININE GRAE o RESTAURIRANJE I KONZERVIRANJE KNJININE GRAE o ZATITA KNJININE GRAE SPOMENIKE VRIJEDNOSTI o REVIZIJA KNJININOGA FONDA Priprema za reviziju Neposredan uvid u knjinini fond Izradba dokumentacije o reviziji Sreivanje i analiza prikupljenih podataka IX. ZGRADA, PROSTORIJE I OPREMA ZA KNJINICE X. KNJININI DJELATNICI o KNJINIARSKA ZVANJA I KOLOVANJE U HRVATSKOJ o HRVATSKO BIBLIOTEKARSKO DRUTVO o MEUNARODNI SAVEZ KNJINIARSKIH UDRUENJA I USTANOVA XI. SURADNJA MEU KNJINICAMA o PLANIRANJE I UPRAVLJANJE U KNJINICI I KNJINIARSTVU o ZAKONI o PODZAKONSKE UREDBE Standardi o PRAVILNICI o KNJININA STATISTIKA Literatura Kazalo imena i pojmova

PredgovorOva je knjiga napisana s namjerom da prikae, u prvom redu, put publikacije od njezina ulaska u knjinicu do prijelaza u ruke korisnika. U taj su proces ukljuene mnoge slube i osobe koje, da bi obavile najvaniju zadau knjiniarstva - to bolje i to bre odgovoriti na raznovrsne zahtjeve korisnika za knjininom graom i obavijestima - uspostavljaju i nude raznolike usluge. Struni su i drugi pratei poslovi u knjinici postavljeni hijerarhijski, no tek zajedno tvore mozaik knjininih djelatnosti cjelovitim i svrsishodnim. Upravo je stoga u knjizi dan "opi pogled u knjinicu", iako svaka vrsta knjinica nedvojbeno ima i svoje posebnosti. Premda sam namjerno odabrala praksu kao polazite, nastojala sam uputiti na vanija teorijska ishodita, gdje god sam smatrala potrebnim. Bibliografske jedinice navedene u popisu literature tek su dio najraznovrsnije knjine grae koju je valjalo prouiti tijekom radnoga vijeka i za pripremu ove knjige. Knjiga je namijenjena knjininim djelatnicima-poetnicima koji imaju tek osnovna znanja iz struke ili pak, naalost, nemaju ni takva znanja, a rade u manjim knjinicama i u mjestima udaljenim od gradskih sredita. Dobro e posluiti i ostalim djelatnicima u knjinici te pojedincima koje zbog strunih ili drugih razloga zanima rad u knjinici, primjerice djelatnicima koji rade u drugim dokumentacijskim i informacijskim ustanovama. Ovako zamiljen, ovo je prvi prirunik takve vrste u nas. Premda se moe initi da je donekle zakasnio jer se u knjinicama dogaaju mnoge promjene - od ostvarenja knjiniarskih tenji za izravnijim sudjelovanjem knjinica u kulturnome ivotu vlastite sredine do korisnikog prihvaanja ideje o neizbjenom djelovanju knjinica u drutvu koje eli gospodarstveno i kulturno napredovati; od uvoenja novih vrsta knjinine grae do koritenja telekomunikacijskih tehnika u obradbi i prijenosu obavijesti i dokumenata - nadam se da moe korisno posluiti svima kojima je izravno ili neizravno namijenjen. U pisanju knjige, kao to je ve uobiajeno za ovu vrstu publikacija, sluila sam se radovima mnogih autora, posebno rukopisom dr. Tatjane Aparac-Gazivoda o izgradnji knjininih fondova i suradnji meu knjinicama. Osim toga, dr. T. Aparac-Gazivoda, kao urednica ove knjige, osmiljavala je neke njezine dijelove vie no to je uobiajeno, pa joj se zbog svega toga najiskrenije zahvaljujem. Kolegicama Aleksandri Malnar i Dorici Blaevi iskreno zahvaljujem na vrlo odreenim i korisnim prijedlozima u njihovim recenzijama. Posebnu zahvalnost dugujem svim djelatnicima Naklade Benja, a napose direktoru dr. Sreku Jeluiu koji me je poticao u radu i nakraju objavio ovu knjigu. Zahvaljujem na razumijevanju i novanoj pomoi Drutvenom fondu drutvenih djelatnosti opine Rijeka (sada Odjel gradske uprave za kulturu) i Narodnim novinama iz Zagreba, napose dr. Petru Piskau. Ugodna mi je dunost zahvaliti se i svim kolegicama i kolegama koji su me poticali na pisanje, nesebino mi pomagali u pripremanju rukopisa i pribavljanju literature. Drim da u Priruniku mnogo toga nije reeno, i nadati se da e ga netko uskoro nadopuniti. KATICA TADI U Rijeci, studeni 1993.

I. KNJINICE I DRUTVOPrve su knjinice nastale iz drutvene potrebe da se pohrane i sauvaju spisi koji su regulirali poredak u drutvu. Prve zbirke dravnopravnih i drugih zapisa, pomno odabirane i prikupljane, zajedniko su ishodite dananjih knjinica i arhiva. Tijekom razvoja drutva, a i takvih mjesta za pohranu pisanih spomenika kulture, arhivi i knjinice su dugo vremena bili pod istim krovom i istom upravom, ali su se s vremenom razdvojili. Danas moemo kazati da arhivi prikupljaju, sreuju i obrauju, te pohranjuju i daju na koritenje sve ono to je proizvod djelovanja upravnih, gospodarskih i ostalih ustanova, a knjinice pak umnoene duhovne proizvode, bilo da se radi o kulturnoj ili znanstvenoj dimenziji tih proizvoda. I jedna i druga djelatnost - knjiniarska i arhivistika, imaju, uglavnom, razgranien djelokrug, iako se arhivska graa moe nai pohranjena u knjinici, a knjinina se graa (uglavnom rukopisna i nekonvencionalna) moe pronai i u arhivima. I arhivistika i knjiniarstvo imaju vlastite odredbe o nainu pohrane, sreivanju i odradbi svojih fondova te njihovu koritenju. Zajednica korisnika knjinic (nakon odvajanja knjinica od arhiva) bila je vrlo malena i ograniena na odreeni krug. Dugo su vremena u svojoj povijesti knjinice usluivale samo odreen broj pojedinaca. Tek se u 18. stoljeu, sa irenjem ideja prosvjetiteljstva, broj korisnika (pa i broj knjinica) znatno poveao. Otad je knjiniarstvo, umjesto dotadanjega osnovnog cilja - omoguavanja samog itanja, usmjereno na poduavanje - cilj koji se jo vie naglaava u 19. stoljeu, usporedno s razvojem tehnikih dostignua i poveanjem broja korisnike populacije. U 20. stoljeu knjiniarstvo postavlja nov cilj - snanije posredovanje u prenoenju zabiljeenog ljudskoga znanja i iskustva, pa se vezano uz to javljaju naela otvorenosti fondova i dostupnosti publikacija. U teoriji i praksi knjiniarstva ta naela oznauju kvalitetnu promjenu jer s utilitarne razine upuuju na posredniku, na onaj dio njegove djelatnosti koji ponajbolje objanjava zato je knjiniarstvo nezaobilazno u razvoju ljudske civilizacije otkad se civilizacija poinje zasnivati na pisanim simbolima. Teoretiar knjiniarstva J. Nitecki zakljuuje da je tijekom svojega razvoja "drutvo knjinice podnosilo, potom ih je poelo prihvaati poput, uvjetno reeno, neega bez ega se ne moe, da bi naposljetku djelatno sudjelovalo u njihovu radu". Takvo se djelatno sudjelovanje drutva u radu knjinica moe sagledati s razliitih gledita: ideoloko-politikoga, gospodarstvenoga, kulturnoga, znanstvenoga i obrazovnoga. Ideoloko je gledite usko povezano s politikim, a u tom pogledu sva demokratska drutva ustavom jame ravnopravnost svih graana u koritenju i dostupnosti publikacija i obavijesti. Koliko takvo jamstvo graani mogu koristiti svakako ovisi o razini razvoja i organizaciji knjiniarstva to je u izravnoj vezi s kulturnim, obrazovnim, znanstvenim i informacijskim potrebama lanova odreene drutvene zajednice i drutva u cjelini. Iako su knjiniarstvo i knjinice dio ukupne kulture drutva i imaju znatan, premda uobiajeno nevidljiv, utjecaj na ope drutvene tokove, njihov je poloaj i razvoj u naemu drutvu ponajee na rubu drutvenog zanimanja. Kao djelatnost koja stvara odreen sustav obavijesti, jer je sva struna obradba u knjinicama usmjerena na stvaranje "znanja o znanju", knjiniarstvo je komplementarno znanosti, premda ni priblino ne uiva isti poloaj. Nerijetko, naime, osnivanje i razvoj uilita u naoj sredini nije pratio istovjetan stupanj razvoja knjiniarstva. Iako se u

znanstvenim krugovima esto upozorava na neodgovarajuu dostupnost obavijesti i publikacija preko knjinica i knjininih mrea, knjiniari smi, premda svjesni posljedica loe organizacije meuknjinine suradnje, skloni su taj propust pripisati nedovoljnom zanimanju i sudjelovanju akademske, a i ire drutvene zajednice u rjeavanju bitnih pitanja knjiniarstva. Konano, obrazovnu razinu puanstva, a to znai i obrazovnu razinu drutva u cjelini, potrebno je sustavno podizati, da bi se drutvo uope moglo dalje razvijati. Udio je knjinica pritom velik, i nikako ga se ne bi smjelo zanemariti. Promatrajui knjiniarstvo s navedenih gledita, moramo ustvrditi da je razina njegova razvoja i domaaja zrcalo kulturnoga i civilizacijskog stanja drutva. Knjiniarstvo treba podii na viu razinu ne samo sustavnim i kvalitetnijim obrazovanjem njegovih kadrova, nego i veim materijalnim izdvajanjem, kao i smiljenim sustavom njegova djelovanja. Inae, djelujui s margine drutva, knjiniarstvo ostaje okrenuto samome sebi. Svi napori u podizanju razine vlastitoga strunog rada nedovoljni su bez vee drutvene pomoi. Loe ustrojena i siromana knjinina djelatnost odraz je stvarnog stanja u drutvu, napose njegove kulturne razine. Tvrdnja da je knjiniarstvo temeljna kulturna djelatnost svakoga naroda neosporna je, pa tek dobrim djelovanjem knjinic knjiniarstvo moe zahtijevati svoje mjesto unutar sveope svjetske kulture. Knjiniarstvo smo trebalo bi postati mudrije, i u svojim nastojanjima za podizanjem ugleda u drutvu, smiljenim bi planiranjem trebalo osigurati kvalitetne slube i usluge za korisnike i utjecati na njihove predodbe o nunosti takvih slubi i usluga. Unato zadovoljavajuem ili nezadovoljavajuemu mjestu u drutvu, knjiniarstvo, kao djelatnost, obino uiva potpunu drutvenu brigu to se tie zakonske regulative. Osim temeljnih zakona (o knjiniarstvu i knjinicama, o osnovnom kolstvu, o visokokolskom sustavu, o znanstveno-istraivakome radu i sl.), djelovanje struke ureuju i mnogi podzakonski spisi. Teei to boljemu i svrsishodnijem radu, povezujui se na meunarodnoj razini, knjiniarstvo je stvorilo standarde i norme za gotovo sve vrste knjinica, za strunu obradbu itd. Pojedinane pak knjinice razliitim pravilima ureuju svoje odnose sa zajednicom korisnika, kao i mnoga pitanja vlastitoga unutarnjeg rada.

KNJINICA(definicija, vrste i zadaci) Povijest knjinica prati povijest knjige jer je zajedno s potrebom za pisanjem i zapisivanjem nastajala i elja da se napisano sauva na odgovarajuemu mjestu. Umnoavanjem i prikupljanjem zapisa uoavala se potreba za prikladnim smjetajem pohranjene grae, ali i za pomagalima kojima bi se brzo pronalazio odreeni primjerak. Tako su nastajale knjinice, mjesta u kojima se pohranjivala i organizirano smjetala vea ili manja koliina zapisa radi njihova uvanja i koritenja. Rije knjinica izravno proizlazi iz rijei knjiga. Biblioteka, istoznanica za knjinicu, nastala je od dvije grke rijei: biblion - knjiga i theke - pohrana, spremite. Osnovno im je znaenje isto spremite knjiga, ali suvremeno odreenje pojma knjinica obuhvaa ustanovu koja prikuplja, sreuje, uva i daje na koritenje knjininu grau, te prua raznolike knjinine usluge svojim korisnicima. I jednoj i drugoj rijei, meutim, svojstvena je i vieznanost. Tako knjinica/biblioteka oznauje:

zgradu ili prostorije u kojima su smjetene knjige i u kojima se korisnicima nude raznolike knjinine usluge; zbirku knjiga i druge grae (npr. privatna knjinica/biblioteka, javna knjinica/biblioteka) koja ne mora biti ureena prema naelima knjiniarske struke; nakladniku cjelinu (zbirku), poput npr. Biblioteke Hit, Knjinice Matice hrvatske, Philosophische Bibliothek).

Rije biblioteka susree se esto u naslovima starih asopisa i u znaenju bibliografija, osobito u prvim bibliografijama (npr. u Gesnerovoj bibliografiji Bibliotheca universalis, Draudovoj bibliografiji Bibliotheca librorum germanicorum classica). Budui da je uobiajeno svaku zbirku knjiga nazivati i knjinicom/ bibliotekom, valja nam odrediti knjinicu u institucionalnom smislu. To nije lako i ne moe se postii kratkom definicijom. Mi emo knjinicu (engl. Library, njem. Bibliothek i Bcherei, tal. la biblioteca, franc. bibliothque, rus. biblioteka) odrediti kao: kulturnu i informacijsku ustanovu koja, slijedei opeprihvaene ciljeve drutva i naela strunoga rada, odabire, nabavlja, obrauje, u fizikome i obavijesnom smislu sreuje te uva i daje na koritenje knjininu grau, a preko organiziranih slubi prua raznolike usluge aktivnim i potencijalnim korisnicima. U toj su definiciji izrijekom navedeni zadaci svake knjinice:

sustavan i neprestan odabir knjinine grae; sreivanje i struna obradba knjinine grae; logian i primjeren smjetaj knjinine grae; uvanje i zatita knjinine grae; davanje na koritenje knjinine grae; davanje obavijesti o knjininoj grai u jednoj knjinici ili u vie njih.

To su osnovni zadaci koji i vrijede za svaku knjinicu, a prema vrsti knjinice pojavljuju se i posebni zadaci. Teorija knjiniarstva razlikuje nekoliko vrsta knjinica i njihove podvrste. Kriteriji prema kojima se knjinice razvrstavaju razliiti su, no u praksi se najee kombiniraju. Knjinice se, naime, razlikuju s obzirom na svoje osnivae odnosno s obzirom na svoju samostalnost ili podreenost matinoj ustanovi (samostalne knjinice ili knjinice u sastavu), s obzirom na otvorenost veoj ili manjoj zajednici korisnika (javne ili otvorene knjinice, poluotvorene knjinice i knjinice zatvorena tipa), s obzirom na nain koritenja knjinine grae (posudbene knjinice, prirune/referentne knjinice i mjeovite knjinice), i s obzirom na vrstu grae koju prikupljaju (znanstvene, opeobrazovne, djeje, glazbene i slino). Uneskova tipologija, koja se zasniva na dvama osnovnim kriterijima - kriteriju grae i kriteriju otvorenosti, razlikuje:

nacionalne knjinice visokokolske knjinice opeznanstvene knjinice (koje nisu ni nacionalne ni sveuiline) narodne (puke) knjinice kolske knjinice i specijalne knjinice.

Nacionalne su knjinice uobiajeno nositelji cijelokupna knjininoga sustava odreene zemlje. Prikupljaju svu knjininu grau tiskanu u zemlji, svu grau koja se odnosi na tu zemlju te grau kojoj su autori graani te zemlje odnosno pripadnici odreena naroda. Nacionalne knjinice izrauju nacionalne bibliografije i djelatno sudjeluju u meunarodnom programu Opega bibliografskog nadzora (Universal Bibliographic Control - UBC). One takoer prikupljaju vrijedna djela svjetske tiskarske proizvodnje, osobito temeljna djela i prirunike za sva podruja znanosti. Nacionalne knjinice uspostavljaju i vode skupne kataloge i druge baze podataka te povezuju knjinice i druge informacijske ustanove na domaoj i meunarodnoj razini. U pojedinim su sredinama nacionalne knjinice ujedno i sredinje toke nacionalnoga knjininoga sustava i preuzimaju odgovornost za provedbu meunarodnog programa Ope dostupnosti publikacija (Universal Availability of Publications - UAP). Visokokolske knjinice prikupljaju, obrauju, pohranjuju i daju na koritenje dokumente i obavijesti znanstvenoga, obrazovnoga i opekulturnog znaenja, u prvom redu lanovima sveuilita i drugih znanstveno-nastavnih jedinica. Sastavni su dio znanstveno-nastavne infrastrukture jer svojim fondovima, slubama i uslugama pridonose razvoju znanosti i pomau u promicanju odgojno-obrazovnoga i znanstvenoistraivakog rada na sveuilitima. Opeznanstvene knjinice (npr. sredinje knjinice sveuilit, akademijske knjinice, regionalne knjinice) takoer prikupljaju grau iz svih znanstvenih podruja, posebno grau interdisciplinarnoga i multidisciplinarnog znaenja. Ovisno o osnivau, krug njihovih korisnika obuhvaa znanstvenike, strunjake s raznih podruja, studente i uenike srednjih kola ako su knjinice namijenjene cijeloj regiji ili pokrajini, odnosno akademike i znanstvenike ako je osniva znanstvena akademija. Puke (narodne) knjinice takoer prikupljaju raznoliku grau, a otvorene su svim slojevima puanstva. Svojim slubama i uslugama potiu i ire ope obrazovanje, struni i znanstveni rad, a posebno se zalau za to da svi slojevi puanstva steknu naviku itanja i koritenja raznolikih knjininih usluga. kolske su knjinice jedinice odgojno-obrazovnog sustava kole. Njihova je zadaa da unapreuju sve oblike i metode odgojno-obrazovnog procesa, pomau u strunom usavravanju nastavnika i u uenika stvaraju naviku itanja i koritenja knjininih usluga. Specijalne knjinice strune su organizacijske jedinice u sklopu javnih, mjeovitih i privatnih poduzea te obrazovnih i kulturnih, zdravstvenih, pravosudnih i drugih ustanova. One zadovoljavaju potrebe za knjininom graom i obavijestima, u prvom redu lanova matine ustanove, i pomau im da u strunome i istraivakom radu unutar odreenoga specijaliziranog podruja dobiju pouzdane obavijesti i primarne dokumente. Osnovni zadaci knjiniarstva kao djelatnosti od posebne drutvene vanosti, ostvarenje kojih je najoitije u sadanjim i buduim slubama i uslugama za korisnike, odreuju i unutarnji ustroj knjinica i njihovo mjesto u knjininim sustavima i mreama. Bez obzira na veliinu i vrstu odreene knjinice, njezin se unutarnji ustroj zasniva na dvama podsustavima: strunom i administrativno-upravljakom, te na

njihovu meusobnom odnosu i odnosu knjinice i njezina okruenja.

Sl. 1.Tijek strunih poslova u knjinici Svaka knjinica svoju djelatnost i usluge za korisnike planira prema unaprijed postavljenom i prihvaenom cilju, uvaavajui pritom osobitosti zajednice korisnika kojoj je namijenjena te vlastite kadrovske, prostorne, tehnike i financijske mogunosti. Uobiajen slijed strunih i administrativnih poslova susree se u svim vrstama knjinica s tim da u knjininim mreama odreeni poslovi mogu biti centralizirani odnosno dogovorno podijeljeni izmeu knjinica sudionica (vidjeti Sl. 1). U dananjem sustavu obavjeivanja, uz knjinice se pojavljuju i druge ustanove koje izravno sudjeluju u komunikacijskim procesima to se zasnivaju na posredovanju i prijenosu pisanih dokumenata. Uz arhive, koje smo ve naveli, valja posebno izdvojiti dokumentacijska sredita koja se bave analitikom obradbom dokumenata unutar odreenog podruja, radi izradbe sekundarnih i tercijarnih publikacija. Da bi se strunjacima omoguilo praenje postignua u drugim sredinama, u

dokumentacijskim je sreditima razvijena i prevodilaka djelatnost. Primarni se dokumenti mogu uvati, ali je njihova pohrana preteno vezana uz njihovu trenutanu vanost. Referalna sredita informacijske su ustanove koje upuuju znanstvenike, istraivae i ostale zainteresirane korisnike na knjinice, dokumentacijska sredita, sredita za vrednovanje obavijesti (evaluation centre) ili na pojedince, strunjake za odreeno podruje ili pitanje. Navedene i druge ustanove, poput ustanova koje se bave izradbom i prodajom bibliografskih i inih baza podataka vanih u strunom i znanstvenom radu, bitni su initelji u procesima znanstvenog komuniciranja. Stoga su u sredinama koje vode rauna o djelotvornosti i svrsishodnosti sustava znanstvenoga obavjeivanja povezane s onim jedinicama knjininoga sustava koje izravno sudjeluju u stvaranju i prijenosu znanstvenih obavijesti.

KNJINIARSTVO I KNJININA ZNANOSTDjelatnost koja se bavi ustrojem i poslovanjem svih vrsta knjinica, a osnovna joj je svrha omoguavanje najpogodnijeg koritenja kulturnih i znanstvenih teevina ovjeanstva zabiljeenih na razliitim vrstama dokumenata radi svestranog razvoja pojedinca i drutva u cjelini, naziva se knjiniarstvo (bibliotekarstvo). Knjiniarstvo (engl. Librarianship, njem. Bibliothekswesen, Bibliotheksvervaltung, tal. biblioteconomia, franc. bibliothconomie, rus. bibliotekovedenie) obuhvaa posebno: izgradnju mree knjinica, izgradnju knjininih fondova, njihovo sreivanje u prostornome i obavijesnom smislu, uvanje i zatitu, pruanje informacijskoreferalnih usluga i uslug opskrbe knjininom graom te raznolike aktivnosti kojima se razvijaju navike itanja i koritenja knjininih usluga. Iako je knjiniarstvo jedna od najstarijih kulturnih djelatnosti, knjinica je tek u novije doba, vezano uz nagli razvoj znanosti i tehnike, demokratizaciju ivota i obrazovnih sustava te uz sve snaniju potrebu ljudi da budu obavijeteni, priznata kao posebna drutvenovrijedna ustanova. Uspostavljen je sustav kolovanja i knjiniarstvo priznato kao posebna struka, a ustanovljene su i teorijsko-metodoloke osnove knjinine znanosti. Od prvih ozbiljnih nastojanja da se utvrde ishodita za knjininu znanost (Schrettinger, 1808, njegovi sljedbenici i kritiari), donoenja prvih zakona u podruju knjiniarstva, osnivanja prvih knjiniarskih udruenja i otvaranja prvih kola za knjiniare do dananjih dana, kada se osjea sve snaniji utjecaj obavijesnih tehnika i sve vei priljev novih medija u knjinice, knjiniarstvo je kao djelatnost irilo lepezu svojih usluga, pratei promjene u okruenju koje su odreivale nove i sloenije zahtjeve korisnika. Kao znanstvena disciplina pak, knjinina je znanost nastojala proiriti koncept knjininoga diskursa i odrediti uporita za svoju teorijsko-metodoloku osnovu. Pritom se, u ustanovljivanju svojega interdisciplinarna poloaja u sustavu znanosti i dokazivanju razvoja i mijena svoje znanstvene paradigme, koristila dostignuima drugih disciplina.

II. IZGRADNJA KNJININOGA FONDAVe je u prvim knjinicama knjinini fond bio osnova za odreivanje radnih postupaka i vrsta usluga koje se nude zajednici korisnika. Knjinini se fond stvara i odrava slijedom utvrenih kriterija odabira grae i naina njezine nabave. U ovome emo odjeljku ponajprije ustanoviti to je knjinini fond, koje su njegove znaajke i kakva mu je struktura, a potom emo opisati postupak izgradnje fonda sa svim njegovim sastavnicama.

KNJININI FONDSva graa koju knjinica posjeduje i daje na koritenje naziva se knjininim fondom. Knjinini je fond promjenljiv i s obzirom na veliinu i s obzirom na vrstu grae. S obzirom na koliinu grae on se neprestano poveava, iako se u radu knjinice povremeno moe dogoditi i da se smanji. Pojavom novih medija knjinini se fond obogauje novim vrstama grae. Zbog svoje promjenljivosti, knjinini se fond izgradnjom stalno nadopunjuje. Budui da knjinice prikupljaju raznovrsnu grau, knjinini je fond rasporeen prema odreenim cjelinama. Raznovrsnost grae uvjetuje unutarnju podjelu knjininoga fonda, pri emu je vana i veliina knjinice. U manjim se knjinicama knjinini fond uobiajeno dijeli u dvije osnovne zbirke: zbirku knjiga i zbirku periodike (asopisi i novine). esto se stvaraju i druge zbirke. Te su zbirke unutar fonda odijeljene, a njihov broj ovisi o veliini knjinice i vrsti knjinine grae koju posjeduje. Velike i vee knjinice, a to su uglavnom nacionalne, opeznanstvene pa i vee puke knjinice, obino svoj aktivni knjinini fond dijele na opu zbirku i cijeli niz posebnih zbirki. Podjela se provodi prema vrsti grae i prema sadrajima koji su zastupljeni. Prema vrsti grae obino se stvaraju ove zbirke: zbirka rukopisa, zbirka starih tiskanih knjiga (s odreenom graninom godinom), zbirka periodike, zbirka grafike, zbirka kartografskih publikacija, muzikalija, fotografija, gramofonskih ploa, mikrofilmova, sitnog tiska i druge. Prema predstavljenom sadraju mogu se izgraivati posebne zbirke, primjerice, zaviajne zbirke, spomen-zbirke, zbirke knjiniarske literature. U knjinicama s dugom tradicijom stari se fond odvaja od suvremenoga. Visokokolske knjinice, fakultetske i sveuiline, u posebne zbirke svrstavaju diplomske i magistarske radnje te doktorske disertacije. Zbirke referentne literature posebne su zbirke u gotovo svakoj knjinici. Jednako se tako odvajaju i duplikati. Mnoge vee knjinice primaju na pohranu (depozit) knjininu grau drugih vlasnika; takva je graa posebna cjelina u knjinici (primjerice, zbirka Metropolitana u Nacionalnoj i sveuilinoj biblioteci, zbirka doktorskih disertacija Rijekog sveuilita u Naunoj biblioteci u Rijeci). Mnotvo zbirki u knjinicama dijeli se na statine zbirke, koje se ne popunjavaju niti se mijenjaju, i zbirke koje se nadopunjavaju i uglavnom se uspostavljaju jednako kao i opa zbirka. Statine zbirke u knjinicama su: stari fond (ako ga knjinica ima), darovane privatne knjinice (kada se obrauju i vode kao posebne cjeline), knjina graa drugoga vlasnika koja je samo pohranjena u odreenu knjinicu. Za razliku od takvih zbirki, aktivne zbirke zahtijevaju od knjininih djelatnika mnogo znanja i panje pri njihovu oblikovanju tijekom izgradnje knjininoga fonda. Bitno je uspostaviti vrste i razumljive kriterije prema kojima se knjinina graa razvrstava u posebne zbirke.

Za zbirke koje nastaju prema vrsti odreene grae, taj je postupak jednostavan jer je vrstu lako prepoznati. Odvajanje sitnog tiska od grae za opu zbirku, meutim, zahtjevniji je posao. Sitan tisak u mnogim se knjinicama oznauje kao graa manje ili prolazne (efemerne) vrijednosti. No u knjinicama koje uvaju nacionalnu tiskarsku proizvodnju, ili u knjinicama koje stvaraju i uvaju zaviajne zbirke, takva grae ima nesumnjivu kulturoloku vrijednost, pa joj se posveuje i posebna panja. Openito uzevi, u svjetskoj se knjininoj praksi razliito pristupa odabiru, obradbi i nainima pohrane sitnoga tiska. Neke knjinice samo popisuju takvu grau, neke je obrauju skupno, a neke pojedinano, jednako kao i svaku drugu grau. Bez obzira na to kako postupaju pojedine knjinice, vano je istaknuti da je u poslovanju sa sitnim tiskom potrebno obaviti odabir, obradbu i pohranu te omoguiti dostupnost te vrste grae. Zbirke koje se izgrauju prema drugim kriterijima, a ne prema vrsti odnosno obliku grae, zahtijevaju osmiljen i unaprijed zadan pristup. Takva je zaviajna zbirka koja sadrajno obuhvaa svu povijest i sadanje stanje odreena podruja ili mjesta odnosno zaviaja. U zaviajnoj se zbirci skupljaju:

publikacije objavljene u zaviaju; publikacije autora zaviajnika, a objavljene bilo gdje; sve to je objavljeno o zaviaju ili o njegovu puanstvu (ili samo o pojedincima), bez obzira na mjesto objavljivanja.

Knjinini se fond, znai, u svim svojim dijelovima stalno popunjuje, uz uvaavanje jasnih i tono odreenih granica. To se postie osmiljenom nabavnom politikom i odabirom grae, aurnom obradbom, odgovarajuom zatitom te stalnim proiavanjem i vrednovanjem fonda.

Zatvoreni fondKnjininim se fondom obino koriste svi korisnici knjinice pod jednakim uvjetima, odreenim pravilnikom o koritenju odreene knjinice. Meutim, malo koja knjinica nema zaseban, takozvani zatvoreni fond. Zatvoreni je fond dio knjininoga fonda koji namee poseban postupak u koritenju i smjetaju grae. Obino je odvojen od aktivnoga knjininoga fonda, dostupan je jedino odreenim knjininim djelatnicima, a sluiti se njime mogu samo oni korisnici koji za to dobiju posebno doputenje i kojima je graa iz toga fonda potrebna za znanstveni ili istraivaki rad. Taj se fond koristi uz odobrenje ravnatelja knjinice, a katkad i uz odobrenje dravne vlasti. O tome fondu uglavnom nema obavijesti u katalozima ili kompjutorskim bazama podataka, a ako su i izraene odgovarajue kartoteke, datoteke ili popisi, ne daju se na uvid svim korisnicima. Budui da se taj dio knjininoga fonda moe koristiti jedino uz izriit zahtjev korisnika, svaki se takav zahtjev razmatra i procjenjuje. Iako zatvoreni fond nastaje kao odreen oblik cenzure u knjinici, njegov se sadraj bitno razlikuje od knjinice do knjinice. Odreene se publikacije stavljaju u zatvoreni fond zbog politikih, vjerskih, etikih (moralnih), pa i poslovnih (poslovna tajna) razloga.

Zbirka duplikataPoseban, odijeljen dio knjinine grae u mnogim je knjinicama zbirka duplikata. Za razliku od aktivnoga knjininoga fonda, koji se uz odreene uvjete daje na koritenje korisnicima, taj dio fonda nije izravno namijenjen koritenju. Odgovarao bi mu i naziv rezervni fond, ali ga u naoj knjininoj praksi najee nazivaju zbirkom duplikata ili zbirkom dubleta. Budui da se u praksi razliito postupa s duplikatima i dubletama, ispravno je nazivati tu zbirku zbirka duplikata .

U svakom je knjininome fondu, naime, broj svezaka mnogo vei od broja naslova (bibliografskih jedinica), jer je mnotvo publikacija u njemu zastupljeno s vie od jednog primjerka. Zato se o bibliografskim jedinicama u knjininome fondu govori kao o unikatima i o dubletama (iako u fondu moe biti tri, etiri, pet pa i vie primjeraka odreene publikacije). Prema odgovarajuim kriterijima u nabavi, knjinice se odluuju za to koje e publikacije nabaviti u veem broju primjeraka. Za razliku od dubleta, zbirka duplikata stvara se od primjeraka koji preostaju nakon to se u knjini fond uvrsti odabrani broj primjeraka eljene publikacije. Zbirka duplikata moe se nadopunjavati i planski, pa se o tome vodi rauna ve u nabavi. Taj je dio fonda smjeten na izdvojenome mjestu u spremitu, ili se za njega osigurava posebno spremite. Slui za zamjenu publikacija, darivanje knjiga odredjenim knjinicama u osnivanju ili onima koje su pretrpjele tete, primjerice zbog rata ili elementarnih nepogoda. Iz te zbirke knjinice nadomjetaju iste primjerke unitene ili nestale publikacije u vlastitome fondu. U obradbi i smjetaju grae u zbirci duplikata primjenjuju se posebna naela, drukija od naela koja vrijede za ostalu grau smjetenu u aktivni knjinini fond; zapravo se obradba nastoji to vie pojednostavniti.

KNJININA GRAASva graa koja pristie u knjinice i koja se u njima uva i daje na koritenje naziva se knjininom graom. Knjinina je graa raznovrsna, a obuhvaa knjige, broure, asopise, novine, muzikalije, rukopise, pisma, crtee, planove, karte, audiovizualnu grau (ploe, kasete i sl.), kompjutorske proizvode te sve ostale proizvode umnoene mehanikim, kemijskim ili elektronikim postupcima. Prema Pravilniku za izradbu abecednih kataloga Eve Verone, pod knjininom se graom razumijevaju "(...) sve vrste grae to ih biblioteka sakuplja, sreuje i korisnicima stavlja na raspolaganje". Uza sve vei broj nekonvencionalne grae, u knjinicama su i dalje najvie zastupljene publikacije. Publikacija je "(...) tiskani ili drugom tehnikom umnoeni duhovni proizvod u jednome ili vie nakladnikih svezaka odnosno na jednom ili vie slobodnih listova" (E. Verona). Sastoji li se od jednoga sveska, publikacija se naziva knjiga. Za knjige s manjim brojem stranica koristi se izraz broura, ali taj pojam nije odreen dovoljno jasno. U knjiniarstvu brourom se smatra knjiga manjeg opsega (bez obzira na to ima li tvrd ili mekan uvez), s priblino 100 stranica, ali je mjerilo kadto i manji broj stranica - 80, pa ak i 64 ili 50. Poneke knjige ne obrauju samo jedan sadraj, ve su sastavljene od vie priloga s pripadajuim samostalnim naslovima. Te radove (unutar knjige) knjiniari nazivaju bibliografski nesamostalnima, ali sadrajno samostalnim radovima. Knjiga s takvim radovima obino ima zajedniki stvarni naslov koji je nadreen pojedinanim naslovima. Ima knjiga koje sadre samostalne radove, ali oni nisu povezani zajednikim naslovom. Obino se pojavljuju u tri oblika:

uz glavni rad u knjizi pojavljuje se jo jedan (ili vie njih), a naslovi su im navedeni na naslovnoj stranici. Nazivaju se dodani radovi ; u knjizi se uz glavni rad nalaze i drugi radovi, ali njihovi naslovi nisu navedeni u glavnom naslovu. Takav je rad (radovi) dotiskan (pritampan) rad ako u knjizi ima svoj vlastiti naslovni list (obino i s impresumom). Naziva se nakladniki adligat; ako se uz glavni rad pojavljuje koji drugi rad naslov kojega se ne nalazi na naslovnoj stranici, a nema ni zasebnoga naslovnog lista, govori se o prikrivenome radu.

Knjiga koju knjiniar dobije u ruke naziva se nakladniki svezak, bez obzira na to sadri li jedan rad ili vie samostalnih radova. Katkad se dogaa, a u prolosti je to bilo gotovo uobiajeno, da se vie samostalnih broura povee u jedan svezak. Takva je publikacija knjigoveki svezak, a budui da je "privezana" zove se privez ili adligat. Publikacija koja izlazi u vie svezaka, prema opsegu moe biti ograniena ili neograniena. Ako je ograniena, radi se o omeenoj publikaciji, ako je neograniena, to je serijska publikacija (periodina publikacija). U omeenoj publikaciji sadraj djela predstavljen je u jednom svesku ili u odreenom broju svezaka objavljivanje kojih predstavlja zaokruenu cjelinu. Omeena publikacija u vie svezaka moe izlaziti i vie godina. Omeena znanstvena publikacija (u jednom svesku ili vie njih), koja obrauje posebno znanstveno podruje, temu i slino, naziva se monografija. Niz knjiga (omeenih publikacija) esto izlazi pod zajednikim skupnim naslovom. Takav se niz naziva nakladnikom cjelinom u sklopu koje knjige mogu biti oznaene brojevima, prema redoslijedu izlaenja, ili pak neoznaene. Nakladnika cjelina, za koju se u knjiniarstvu rabi naziv zbirka, moe biti omeena i tekua. Omeena je kada se u njezinu sklopu izdaje odreen (ogranien) broj omeenih publikacija. To su izdanja sabranih (izabranih) djela odreenog autora, ili vie djela koja obrauju odreenu problematiku. Tekua nakladnika cjelina, ili niz publikacija, sadrava u slijedu djela odreenog izdavaa, koja mogu, ali ne moraju, biti povezana slinom problematikom. Za takvu se nakladniku cjelinu ne zna koliko e dugo izlaziti. Serijska publikacija (periodina, tekua, povremena) moe se odrediti ovim oznaiteljima:

izlaenje joj nije vremenski odreeno; ona se i zainje s namjerom da nastavi izlaziti u beskonanome broju svezaka, a prestaje izlaziti zbog razliitih razloga (financijskih, politikih, osobnih), no nikad zato to je iscrpila grau koju obrauje; izlazi u odreenim vremenskim razmacima (ili povremeno); svaki svezak serijske publikacije rad je vie autora; pripadnost svakoga pojedinanog sveska odreenoj serijskoj publikaciji vidljiva je u naslovu, sadraju i vanjskom izgledu. Sami za sebe pojedinani svesci nemaju samostalno znaenje.

Serijske se publikacije, prema tome, mogu oznaiti kao publikacije koje pod istim stvarnim naslovom izlaze odreeno vrijeme u neprekidnu nizu, u redovitim (ili neredovitim) vremenskim razmacima, a pojedini su sveii oznaeni tekuim brojevima ili su datirani. Publikacije koje su samo umnoene (pisaim strojem, strojem za kopiranje i sl.) nazivaju se autografiranim publikacijama pa se u njihovoj obradbi taj element oznauje u napomeni rijeima "strojopis autogr.". Osim publikacija u sveiima (svescima) pojavljuju se i publikacije na slobodnim listovima. To su zemljopisne karte, grafiki listovi, plakati, oglasi, leci i slino. U knjinicama esto nalazimo i rukopise - knjininu grau posebna oblika napisanu rukom ili pisaim strojem. esto rukopisi pripadaju skupini stare grae, ali knjinice prikupljaju i rukopise znamenitih suvremenika. Sva se navedena knjinina graa naziva konvencionalnom graom. Nekonvencionalna graa sve vie pritjee u knjinice. Danas su to najee

audiovizualne publikacije, graa na magnetskim i optikim podlogama, razni oblici sloenih publikacija i sl. (npr. gramofonske ploe, magnetofonske vrpce, kasete, filmske vrpce, videokasete dijafilmovi, mikro-filmovi, raunalni programi, kompaktni diskovi). U knjinicama se kao vrsta grae prikupljaju i trodimenzionalni predmeti (npr. igrake). Nakladnike cjeline, tipine za omeene publikacije, mogu meutim obuhvaati i gramofonske ploe. Publikacije se kao sastavni dijelovi knjinine grae pojedinano nazivaju literarnom jedinicom ili djelom, jer donose duhovni ili literarni proizvod. Svaka reprodukcija ili izdanje duhovnog proizvoda naziva se bibliografska jedinica. Svako izdanje izvornog teksta, svako pojedino izdanje odreenog prijevoda, bibliografska je jedinica. Bibliografsku jedinicu tvori nakladniki svezak (primjerak) ili vie takvih svezaka kojima je sadrajna povezanost izraena zajednikim stvarnim naslovom i tekuom numeracijom svezaka ili kakvom drugom naznakom. Katkad se jedna bibliografska jedinica mora razdvojiti na svoje dijelove, ako to zahtijeva ureenje knjininoga fonda odnosno ako sastavni dijelovi bibliografske jedinice pripadaju razliitim vrstama grae. Primjer za to mogu biti zbirke pjesama s gramofonskom ploom: zbirka pjesama moe se uvrstiti u jednu cjelinu knjininoga fonda, gramofonska ploa u drugu, a u napomeni se, pri katalonu opisu, trebaju povezati. Da bi se odredila bibliografska jedinica, nuno je objasniti pojam izdanje. Izdanja se razlikuju prema nainu obradbe, prema namjeni, prema opremi i prema nainu nastajanja. Tako se publikacije mogu pojaviti kao: kritiko izdanje, prepravljeno izdanje, proireno izdanje, izdanje za kolu (lektira), ilustrirano izdanje. Razlikuju se i prema rednome broju izdanja, a ono moe biti prvo izdanje, drugo itd. Danas se esto pojavljuju fototipska izdanja ili pretisci (reprint-izdanja). U knjininom je poslovanju posebno vaan naslov publikacije. Naslov je skup elemenata publikacije koji odreenu bibliografsku jedinicu oznauje sa sadrajnoga motrita i s motrita umjetnike izradbe. Elementi koji tvore naslov odreene jedinice knjinine grae mogu se nalaziti na razliitim mjestima u toj jedinici. Ovisno o tome, u knjiniarstvu se ponajprije izdvaja glavni stvarni naslov. Najee se nalazi na naslovnoj stranici. Naslovna je stranica najee prva (recto) stranica prvoga arka publikacije, a moe biti i trea (katkad je to peta ili sedma stranica). Rjee je naslovna stranica poleina naslovnoga lista, tzv. verso. Ako je naslov otisnut na poleini drugoga i prvoj stranici treeg dijela arka, te se stranice smatraju naslovnom stranicom. List na kojemu se nalazi naslov naziva se naslovnim listom. Mnoge broure koje danas izlaze, osobito posebni otisci (otisci pojedinanih radova koji su objavljeni u serijskoj publikaciji a nazivaju se i separati), nemaju naslovnoga lista. Zato u takvim publikacijama treba ispitati je li prvi list naslovni list, ili je naslovni list omot. Naslov se pojavljuje i na omotu (koricama) publikacije i moe se razlikovati od naslova na naslovnoj stranici. esto publikacije imaju otisnut naslov i na hrptu omota, a on se takoer moe razlikovati od naslova na naslovnoj stranici. Suvremene publikacije tiskaju se s ovitkom, esto umjetniki oblikovanim. Naslov se pojavljuje i na ovitku. Knjiniaru je najvaniji naslov na naslovnoj stranici, koji je obino glavni stvarni naslov publikacije. Naslov se moe pojaviti i iznad samoga teksta; tada se u knjininoj praksi govori o "naslovu nad tekstom". U pojedinim se publikacijama javlja i tzv. alternativni naslov koji slijedi iza glavnoga stvarnog naslova a povezan je s njim rijeima "i", "iliti" i slino, te usporedni stvarni naslov koji je glavni stvarni naslov preveden i na koji drugi jezik.

Za knjiniara je posebno vaan skup podataka ispod zajednikoga stvarnog naslova koji se odnosi na mjesto i vrijeme tehnikog (tiskarskog) nastajanja publikacije, te na pojedince i korporativna tijela koja su suraivala u izradbi publikacije - impresum. Impresum dakle sadri podatke o mjestu izdavanja, nakladniku (izdavau) i godini izdavanja publikacije. Svi primjerci knjinine grae mogu se razvrstavati prema razliitim kriterijima. Openito se publikacije razvrstavaju prema svojim fizikim ili intelektualnim obiljejima. U fizika obiljeja spadaju:

priroda publikacije, koja se utvruje s obzirom na to je li glavnina sadraja publikacije predstavljena tekstom, slikom, glazbom i sl. (tekstualne i netekstualne publikacije); materijal na kojemu se publikacija pojavljuje (u rasponu od raznih vrsta tekstila, glinenih ploica, papira do optikih, i slinih materijala); tehnika proizvodnje (tisak, bakrorez, litografija, kemijski postupci, elektroniki postupci i slino); nain koritenja (izravno, bez pomoi mehanikih sredstava kao npr. kod fotografija, grafika, heliografskih kopija, tiska, ili pak s pomou odreenih ureaja poput, primjerice, poveala, gramofona, mikroitaa, optikog itaa); nain izlaenja (omeene i neomeene publikacije); nain raspaavanja (preko knjiarske mree i slinih prodajnih mrea ili u ogranienoj nakladi - siva literatura odnosno polupublikacije) .

U knjininome poslovanju posebnu skupinu predstavlja graa koja se u samim knjinicama umnaa s pomou reprografskih tehnika. Te se tehnike primjenjuju u izradbi internih dokumenata, ali slue i za kopiranje dijela publikacije, lanka u asopisu i slino, koji se daju korisnicima uz naknadu . U zbirkama koje sadre grau posebne vrste, danas knjinice imaju velik broj mikrooblika koji se nabavljaju slijedom ponude na tritu. Mikro-oblici se nabavljaju i kao zamjena za grau na konvencionalnim medijima, radi njezine bolje dostupnosti i zatite. Prednosti snimanja na mikrooblike u knjininom radu oituju se:

kad se odreena graa ne moe koristiti u izvorniku izvan knjininih prostorija - mikrofilmska kopija moe se dati korisniku uz malu naknadu, pa ak i darovati, ili se iz nje moe napraviti papirna kopija; kad vie korisnika istodobno trai odreenu grau, a knjinica je ima samo u jednom primjerku - mikrofilmom se moe osigurati kopija za svakoga korisnika; kad knjinica nema dovoljno novca za nabavu inozemne literature - mikrofilm je esto jeftinija zamjena, a trokovi potarine su takoer mnogo manji.

Prednosti su mikrofia:

jednostavno stvaranje osobne zbirke; ne zauzima puno prostora; pogodan je za dugotrajno uvanje i odravanje, a velike je zbirke lake odravati u tom obliku nego u izvorniku.

Nedostaci su mikrooblika u tome to se ne mogu koristiti bez itaa, to korisnicima mikroita nije prikladan, a esto se njime i ne znaju sluiti, kopije s

njegova pisaa esto su nejasne, a itanje je znatno sporije. Bez obzira na nedostatke, mikrooblici se sve vie nabavljaju i koriste u knjinicama, osobito u spoju s raunalom. Od intelektualnih obiljeja valja izdvojiti namjenu, stupanj obradbe sadraja, nain obradbe sadraja i autorstvo. Ovisno o tome donose li autorovu ideju, misao (umjetniko djelo), znanstveno ili struno otkrie (znanstveno ili struno djelo) u svojemu nepromijenjenomu obliku (onako kako ga je autor zamislio i napisao), ili pak zapise o sadraju takvih izvornih djela, popise takvih djela, popise i objanjenja rijei i sline sadraje, publikacije se dijele na primarne, sekundarne i tercijarne publikacije: a) Primarne publikacije odreeni sadraj predouju onako kako ga je stvorio i osmislio autor/autori (knjievno djelo, memoari, govori, pisma, standardi, patenti , zakoni, povijesni spisi, izvjetaji, disertacije, itd.). Primarne publikacije mogu biti u obliku monografskih djela (omeene publikacije), kao sastavni dio u serijskim publikacijama (lanci, prilozi, priopenja, prikazi i sl.), a mogu biti i polupublikacije. b) Sekundarne publikacije sadre obavijesti o primarnim publikacijama ili su nastale na osnovi primarnih publikacija, primjerice njihovom kompilacijom, preradbom u kakve posebne svrhe i slino. Sve vei broj primarnih publikacija i mnotvo obavijesti u njima nametnulo je, naime, potrebu za saimanjem svih obavijesti odnosno za pretvaranjem opirnoga primarnog u esencijalno sekundarno. Da bi se sekundarne publikacije mogle to bolje koristiti, one se takoer razvrstavaju. Prema nainu na koji je u njima predstavljen primarni izvor (odnosno prema podacima o primarnim izvorima), te se publikacije svrstavaju u vie skupina. Bibliografija je najstarija sekundarna publikacija. Njezina povijest see u poetke civilizacije i pismenosti. Pojavljuje se u starih Grka i Rimljana (oko 250 godina prije Krista), a sadri podatke o naslovima publikacija, o autorima tih publikacija, o vremenu nastajanja i o veliini publikacija. Najpoznatija je takva bibliografija Pinakes, Kalimahove (Callimachus) tablice iz Aleksandrijske knjinice, no ne zna se sasvim pouzdano jesu li one bile bibliografija ili katalog te knjinice. Koncem 4. stoljea Sv. Jeronim napisao je De viris illustribus, djelo koje se smatra prvom bibliografijom. Prvu bibliografiju u Hrvata izradio je Ivan Kukuljevi Sakcinski. Njezin prvi dio, naslovljen Bibliografija hrvatska, iziao je 1860, a drugi tri godine poslije - 1863. Oba su sveska zabiljeila sva izdanja od 15. stoljea do 1863. godine. Danas hrvatsku tekuu bibliografiju priprema i odnedavna ponovno objavljuje Nacionalna i sveuilina biblioteka u Zagrebu, i to u tri niza. Niz A - Bibliografija knjiga tiskanih u Hrvatskoj, Niz B - Bibliografija rasprava, lanaka i priloga u asopisima Hrvatske, Niz C - Serijske publikacije. Prema sadraju koji obrauje, bibliografija moe biti opa ili specijalna; prema podruju koje obuhvaa moe biti meunarodna, nacionalna ili regionalna; kronoloka bibliografija sadri retrospektivne podatke, a tekua bibliografija podatke o sadanjemu stanju. Moe biti preporuna (rekomandirana) ako usmjerava korisnika na odreenu grau. Indikativna je ako samo navodi podatke, a obavijesna ako o tim podacima neto vie govori. Prirunici su publikacije koje sadravaju praktine obavijesti i upute o svim strukama ili znanostima odnosno o odreenoj struci, znanstvenoj disciplini i slino, a dijele se na: enciklopedije, rjenike (jezine, terminoloke, biografske) koji mogu biti jednojezini, dvojezini i viejezini, te industrijske i razne strune prirunike. Enciklopedije sadre osnovne, jasne i kratke obavijesti o svakom (ope), ili posebnom (specijalne) podruju znanosti ili o struci. Razvoj prirune literature zapoinje sredinom 18. stoljea, nakon pojave Encyclopdie, ou dictionnaire raisonn des sciences, des arts et des mtiers, koju su priredili Denis Diderot i Jean d'Alembert

. Prema drugim izvorima, prvim se enciklopedistom smatra Zagrepanin Pavao Skali jer je i sma rije enciklopedija prvi put upotrijebljena u njegovu djelu Encyclopediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon, objavljenu 1559. u Baselu. Prva hrvatska enciklopedija izila je koncem 19. stoljea u Osijeku (Hrvatska enciklopedija. Prvi dio 1887; Drugi dio 1890), a izradili su je Ivan Zoch i Josip Mencin. Druga hrvatska enciklopedija zapoela je izlaziti u Zagrebu pred sam poetak drugoga svjetskog rata, ali je tiskano samo pet svezaka (do slova E). Leksikografski zavod "Miroslav Krlea" iz Zagreba izdaje Opu enciklopediju i cijeli niz posebnih enciklopedija, a u pripremi je nova hrvatska enciklopedija i hrvatski leksikon. Rjenici, koji su se razvili iz antikih glosarija, mogu biti razliito sastavljeni, a u novije je vrijeme sve vie terminolokih rjenika za odreene struke. Popisivanjem rijei jednoga jezika ili vie njih i sastavljanjem rjenika i leksikona bavi se leksikografija. Prvim opirnim rjenikom ivoga jezika smatra se rjenik talijanske Akademije iz Firence (Accademia della Crusca), tiskan 1612. Jo 1595. Faust Vrani objavio je u Veneciji petojezini rjenik Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae. Posebna su vrsta rjenika biografski rjenici poput Who is who (Tko je tko), koji donose podatke o znamenitim osobama odreene zemlje ili iz odreene struke. U sekundarne publikacije spadaju i pregledi novije literature koji se objavljuju za odreena podruja djelatnosti te razne referentne baze podataka. U tu skupinu spadaju i asopisi saetaka (poznati i kao referativni urnali odnosno bilteni) koji izlaze redovito, a obavjetavaju o primarnoj literaturi na osnovi duega ili kraeg saetka odnosno anotacije. Kakvoa takvih asopisa ovisi o njihovoj aurnosti i strunosti osoba koje pripremaju saetke. Vaan je i odabir naslova koji se uvruju u asopise saetaka odnosno razina selektivnosti u pristupu njihovih urednika. Svjetski su poznati takvi asopisi, primjerice, Chemical Abstracts, Excerpta Medica, Biological Abstracts, a u podruju knjiniarstva Library and Information Science Abstracts LISA . Uz te se asopise saetaka izdaju i sekundarne tekue publikacije koje sadre due prikaze primarnog dokumenta (digeste). Poznata takva serija u 50 nizova, koju izrauje VINITI, prikazuje primarne publikacije otprilike mjesec dana nakon njihova objavljivanja. Posebna vrsta sekundarnih publikacija donosi presnimljena kazala strunih i znanstvenih asopisa, i to unaprijed. Primjerice, publikacija Current Contents koja izlazi u SAD-u objavljuje kazala odabranih asopisa. Opremljena je autorskim kazalom i adresama autora, izlazi jednom u tjednu i podijeljena je u sedam serija. Budui da sekundarnih publikacija ima sve vie, i o njima je potrebno obavjetavati. Zbog toga su nastale tercijarne publikacije. c) Tercijarne publikacije donose obavijesti na osnovi primarnih i sekundarnih publikacija. Najpoznatija su vrsta tercijarnih publikacija bibliografije bibliografij, koje donose popise svih bibliografija odreenog naroda, zemlje, struke, znanosti, osobe i slino, odnosno navode sve sekundarne publikacije s odreenom, zadanom, temom.

U skupinu tercijarnih publikacija spadaju jo tiskani skupni katalozi, razni vodii, adresari te razne referalne baze podataka.

OBLIKOVANJE KNJININOGA FONDAKnjinini fond, kako je ve kazano, nije statian i potrebno ga je paljivo, savjesno i neprestano dograivati, imajui na umu potrebe korisnika. Opseg knjininoga fonda ovisi ponajprije o namjeni knjinice, njezinu postojeem fondu i financijskim sredstvima kojima knjinica raspolae ne samo za neposrednu nabavu odabrane grae, ve i za njezinu obradbu, pohranu i uvanje, ukljuujui dakako i osoblje i prostor koji je za to potreban. U knjininom poslovanju navode se etiri naina nabave knjinine grae: kupnja, zamjena, dar i obvezni primjerak. Premda je kupnja nedvojbeno onaj oblik nabave koji bi u najpovoljnijim uvjetima odabrao svaki knjiniar, jer omoguuje sustavnost i dosljednost u pribavljanju knjinine grae, ostali su naini nabave, ovisno i o vrsti knjinice i o knjiniarevu pristupu i odgovornosti, neizbjeni u izgradnji fonda. Uz ta etiri uobiajena naina nabave, pojedine knjinice, koje imaju vlastitu izdavaku djelatnost ili pak djeluju u sastavu ustanova koje se time bave, popunjavaju svoj fond i vlastitim izdanjima.

KupnjaKupnja je neosporno jedini oblik nabave knjinine grae koji je zastupljen u svim knjinicama. Bez obzira na sredstva kojima knjinica raspolae, kupnja je najsigurniji nain ostvarenja zacrtana plana nabave. U kupnji se ogleda dobro ili loe voena nabavna politika. Budui da knjinice uobiajeno raspolau ogranienim sredstvima, u kupnji se treba usmjeriti prema onim dobavljaima koji nude najpovoljnije uvjete tj. najpovoljniji popust (rabat). Pritom treba paziti da se ne udvostruuju primjerci grae koja za knjinicu nije posebno vana. U izboru i kupnji serijskih publikacija, osobito inozemnih, treba sagledavati dugorone mogunosti nabave jer je kratkorona nabava takvih publikacija pogreno ulaganje za knjinicu. U knjininome se poslovanju uobiajilo nekoliko naina nabave grae kupnjom:

vrstom narudbom kupuju se djela za koje je selektor nedvojbeno utvrdio da pripadaju nacionalnoj zbirci (nacionalno blago); na temelju oglednog primjerka (nain kupnje uvrijeen u pukim, kolskim, pa i u visokokolskim knjinicama), ostvaruje se izravan doticaj s graom i izravna komunikacija s predmetnim strunjacima, nastavnicima ili profesorima; trajnom narudbom kupuju se uglavnom asopisi. Taj je nain kupnje vrlo pogodan jer se jednom odaslana narudba za odreeni naslov serijske publikacije ne mora svake godine pismeno obnavljati; bianco-narudbom obino se u knjinicama kupuju svi naslovi unutar odreenog podruja, koje objavljuju cijenjeni i kvalitetni nakladnici; preko knjininih sredita za nabavu, posredovanje kojih najvie koriste manje knjinice. Knjinina su sredita pogodan suradnik jer olakavaju poslove vezane uz pisanje narudaba, financijsko poslovanje, tehniku opremu i slino.

ZamjenaZamjena knjinine grae s drugom knjinicom ili srodnom ustanovom u gradu, dravi, pa i u inozemstvu, drugi je oblik nabave. Osobito je vana meunarodna

zamjena knjinine grae jer preko izdavake djelatnosti nacionalna kultura i znanost prodiru u svijet, a uvelike se tede i devizna sredstva. Kadto knjinica zamjenom dobiva i grau koju bi inae teko mogla kupiti. U kulturnoj suradnji postoje utvreni postupci meunarodne zamjene publikacija, ali dvije knjinice mogu meusobno urediti zamjenu grae i mimo tih sporazuma. Knjinice obino meusobno zamjenjuju vlastita izdanja, duplikate iz svojih fondova, a katkad kupuju odreena izdanja na zahtjev svojih suradnika. Zamjena se moe provesti prema naelu svezak za svezak ili stranica za stranicu, prema naelu iste novane istovrijednosti (obraunata zamjena), ali se moe obaviti i bez obzira na pojedinanu vrijednost publikacija koje se zamjenjuju, prema naelu djelo za djelo (neobraunata zamjena). Poeljno je da knjinice vode popis zamjene u obliku kartoteke odnosno datoteke ustanova, sastavljen prema zemljama, a unutar toga prema ustanovama s kojima se obavlja zamjena. S jedne se strane u takvu popisu vodi primljena graa, a s druge graa koja je suradnicima poslana u zamjenu. Iako ima svojih prednosti, dobro voena zamjena grae trai veliko zauzimanje djelatnika koji rade na tome.

DarDarovi koje knjinice dobivaju od korisnika ili drugih osoba, rado su prihvaen oblik nabave knjinine grae. Darovi mogu u knjinicu prispjeti eljom darovatelja (sluajni), ali mogu biti i izazvani (ako knjiniar zamoli pojedinca ili ustanovu da daruje odreenu grau ili ako se eljena graa zatrai od ustanova koje tiskaju grau namijenjenu za darivanje). Bez obzira na elju darovatelja da pomogne odreenoj knjinici i elju knjiniar da besplatno popune svoj fond, dar se ne mora uvijek uklopiti u fond knjinice. Bitno je da knjinica utvrdi odgovaraju li darovi njezinoj nabavnoj politici i uklapaju li se u strukturu knjininoga fonda. Posebna je vrsta dara legat, odnosno oporuno ostavljena vlastita knjinica koju pojedinac zavjeuje odreenoj knjininoj ustanovi. Pojedini autori smatraju legat posebnom vrstom nabave, no kako se i tu radi o pribavljanju grae bez naknade, smatra se posebnom vrstom dara. Takvo je darivanje slino onome kad pojedinac jo za ivota daruje vlastitu knjinicu. Katkad se s darovateljem moe dogovoriti koje naslove iz njegova dara knjinica prihvaa, a koji naslovi za nju nisu zanimljivi. Takvim "uvjetovanim" darom knjinica e popunjavati fond u skladu s naelima svoje nabavne politike. Bez obzira na to hoe li knjinica darove uvrstiti u svoj fond ili nee, potrebno je napismeno se zahvaliti darovatelju na daru. Poeljno je da knjinica za to ve ima izraene obrasce, koje popunjava za svaki pojedini sluaj, i s potpisom voditelja knjinice dostavlja darovatelju. Osim pojedinanih darova koji sadravaju jedan primjerak knjine grae ili vie njih, pojedinci ustupaju knjinicama i vlastite, cijele knjinice. Ta se graa takoer procjenjuje i odluuje se o tome to e knjinica uvrstiti u vlastiti fond, a to u fond duplikata. Kada su posrijedi iznimno ugledne osobe i vrijedne knjinice, legati se mogu posebno obraditi i davati na koritenje kao zasebna cjelina - posebna zbirka.

Obvezni primjerakPovlasticu da za svoj fond dobivaju besplatno svu tiskanu grau odreene zemlje, uz nacionalne, imaju jo poneke knjinice. Taj "zajamen" ili "duan" primjerak tiskane ili drukije umnoene grae naziva se obveznim primjerkom. Dobivanje obveznog primjerka ureeno je zakonskim propisima kojima se tiskare, nakladnici ili autori obvezuju da odreeni broj primjeraka svakoga umnoenog knjinog proizvoda dostavljaju nacionalnoj ili kojoj drugoj knjinici, a one su dune tu grau uvati kao

kulturno dobro. Slijedom takvih propisa nacionalna je knjinica duna dostaviti po jedan primjerak odreena naslova onim knjinicama koje ga, uz nju, dobivaju na trajno uvanje . Za knjinice koje, uz nacionalnu knjinicu, primaju obvezni primjerak, tom je povlasticom osigurano sustavno dobivanje vrijedne grae. Meutim, primitak svih tiskovina bez prethodna odabira moe opteretiti knjinicu jer je rad na popisivanju i smjetaju zbirke obveznog primjerka vrlo sloen, struan i odgovoran, a za knjinice koje nisu odreene za prikupljanje i uvanje ukupnoga nacionalnog knjinog blaga, ve primaju obvezni primjerak radi obogaivanja vlastitoga fonda, moe biti nerazmjeran vrijednosti. Osim zakonski utemeljena naina primanja obveznog primjerka, mnoge knjinice, napose one koje vode zaviajne zbirke, osiguravaju pristizanje grae na mjesnoj razini meusobnim dogovorima s mjesnim tiskarama i nakladnicima.

Vlastita izdanjaSamo poneke knjinice imaju vlastita izdanja koja, u veem broju primjeraka, stavljaju u svoj knjini fond. Osim nacionalnih, sveuilinih, akademijskih i pojedinih veih gradskih knjinica, vlastitim izdanjima uglavnom raspolau knjinice u sastavu zavoda, znanstvenih ustanova i slino. Vlastitim izdanjima rjee raspolau kolske i puke knjinice. Za ta se izdanja ne izrauju posebni planovi nabave, ve se u knjinini fond uvruju automatski.

FAZE U IZGRADNJI KNJININOGA FONDARazliite vrste nabave knjinine grae upuuju na to da je izgradnja knjininoga fonda iznimno vaan postupak u knjininome poslovanju. Knjiniarski djelatnici nastoje prikupiti raznovrsnu grau na najpovoljniji nain. Prema teoretiaru E. Evansu izgradnja knjininoga fonda sloen je proces kojim se nastoji otkriti njegova snaga i slabost s obzirom na potrebe korisnika i raspoloive izvore znanja i obavijesti unutar zajednice korisnika, te ispraviti njegove slabosti. Taj dinamian i neprekidan posao sastoji se od nekoliko faza. a) Istraivanje zajednice korisnika i njezinih potreba Zajednica korisnika, koja se moe sastojati od desetak do nekoliko milijuna lanova, skupina je osoba koja je osnovala knjinicu ili zbog koje je knjinica osnovana. To moe biti drutveno-politika zajednica (narod, regija, grad) ili posebna skupina korisnika (sveuilite, kola, institut). Istraivanjem te zajedice dobivaju se podaci koji se koriste u razvoju knjiniarstva, ali i u izgradnji fondova, to je jedan od osnovnih elemenata njegova razvoja. Meu najvanijim su podacima svakako broj i struktura (dobna, obrazovna i slino) lanova zajednice korisnika, njezine povijesne znaajke, privredno i kulturno stanje u kojemu djeluje zajednica korisnika i knjinica i drugo. b) Plan nabave Plan nabave zasniva na prikupljenim i obraenim podacima u fazi istraivanja zajednice korisnika i njezinih potreba za knjininim slubama i uslugama, na podacima o namjeni knjinice, njezinim ciljevima i zadacima te podacima o postojeem fondu. U naem se knjininom poslovanju uobiajila uporaba sintagme

nabavna politika za niz djelatnosti vezanih zapravo uz proces izgradnje fondova. Izgradnja fondova ima ire znaenje od nabavne politike jer se njome promatra i utvruje splet pitanja, a nabavna je politika tek jedan od sastavnih dijelova tog procesa. U strunome izriaju, uz nabavnu politiku nalazimo i nazive: nabava, akvizicija, akcesija, esto u sinonimnu znaenju. c) Selekcija ili odabir knjinine grae Selekcija oznauje postupak odluivanja o tome koju odreenu grau treba nabaviti za knjinicu. Selekcija ukljuuje odluku o tome koju od nekoliko knjiga koje obrauju isti predmet izabrati, potom odluku o tome odgovara li cijena stvarnoj vrijednosti knjige, njezinoj opremi i sl., te odluku o tome koliko je primjeraka odreena naslova potrebno nabaviti za korisnike. d) Postupci nabave (predakcesija i akcesija) Tom su fazom obuhvaeni postupci naruivanja i pristizanja grae u fond (nakon obavljene selekcije) i to uobiajenim oblicima nabave u knjinicama. e) Proiavanje fonda Ta je faza izravno povezana s trenutanom vrijednosti prinovljene grae. S vremenom, naime, odreene publikacije gube vrijednost s obzirom na korisniku zainteresiranost. Sve djelatnosti vezane uz prouavanje naina na koji se fond koristi, utvrivanje trenutane vrijednosti dijelova fonda odnosno pojedine publikacije te uz povlaenje grae koja vie nije zanimljiva, obuhvaene su sintagmom proiavanje fonda. f) Procjena vrijednosti fonda (evaluacija) Posljednja faza u izgradnji knjininoga fonda ujedno je faza kojom ponovno zapoinje cijeli proces. U toj se fazi nastoji ustanoviti vrijednost prinovljene grae i/ili cijelog fonda, polazei od sudova korisnika, knjiniara i ocjena strunjaka. Zbog svega toga, cijeli je proces izgradnje knjininoga fonda dinamian ciklus koji neprestano tee, a ukljuuje i knjinicu i njezinu zajednicu korisnika . Tijekom izgradnje knjininoga fonda nastoje se uvaiti ova osnovna naela:

fond treba biti usklaen s potrebama zajednice korisnika i njezinim zahtjevima, a ne s uopenim propisima o njegovoj kakvoi; fond mora odgovoriti na ukupne potrebe svih korisnika, a ne samo na zahtjeve aktivnih korisnika; fond se mora stvarati znalaki, pri emu se koristi mogunost sudjelovanja u kooperativnim mreama; u izgradnji fonda mora se uvaiti naelo ukljuivanja razliitih vrsta grae; izgradnja fonda bila je, jest i bit e podlona osobnim procjenama selektora i osoba koje procjenjuju vrijednost fonda; uz teorijsko znanje potrebno je ovladati i praksom: iskustvo je bitan imbenik.

Istraivanje zajednice korisnika i njezinih potreba

U knjininoj teoriji i praksi knjiniari su se poeli baviti potrebama korisnika, aktivnih i potencijalnih, tek u novije doba. U povijesnom se razvoju knjinina graa nabavljala uglavnom prema njezinoj dostupnosti na tritu, pri emu se, zbog malog broja naslova, slijedilo naelo prikupljanja odabrane, vrijedne grae. G. Naud jedan je od rijetkih knjiniara iz razdoblja prije 20. stoljea, koji je odabiru knjinine grae posveivao znatniju panju, pazei pritom na elje korisnika. Naglim razvojem pukoga knjiniarstva, pravilnom se popunjavanju fonda pridaje sve vea vanost jer je korisnika populacija, za razliku od korisnika akademskih i nacionalnih knjinica, trebala knjininu grau ne samo za uenje i znanstveni rad, ve i za razonodu. Liberalizacijom obrazovnog sustava i demokratizacijom ivota poveava se broj korisnika knjininih usluga i njihovih potreba za literaturom i obavijestima. Da bi uspjeno mogli odgovoriti na sve raznovrsnije zahtjeve korisnika, knjiniari se, napose od 30-ih godina 20. stoljea, sve vie bave istraivanjem odreenih zajednica korisnika i njihovih potreba za knjininom graom i uslugama. U takvim se istraivanjima posebna panja usmjeruje na prikupljanje i analizu podataka o broju i strukturi zajednice korisnika (dobnoj, obrazovnoj, interesnoj i slino), o njezinim povijesnim i razvojnim obiljejima, o koritenju novih tehnika i slinome. Takve se analize posljednjih godina provode i u nas, ali ni priblino ne zadovoljavaju potrebe.

Plan nabaveDa bi zaposleni na poslovima nabave u knjinici mogli biti posve djelotvorni, potrebne su im osnovne smjernice u radu. Budui da izgradnja fonda obuhvaa ustanovljivanje jaine (snage) i slabosti fonda, a potom i izradbu plana za ispravljanje tih slabosti i postizanje odgovarajue jaine fonda, za uspjean odabir i nabavu relevantne grae posebno je vano unaprijed dogovoriti i pripremiti plan nabave. Utvrenim planom nabave spreava se utjecaj razliitih miljenja (npr. u fakultetskoj knjinici zanimanje profesora za odreeni predmet moe utjecati na neravnomjernu raspodjelu sredstava i zagovaranje jednog predmeta na tetu drugih, ili se moe dogoditi da osobe koje u knjinici odluuju o nabavi ne uspijevaju prevladati pristranost prema odreenoj vrsti literature). Plan nabave pomae knjininim djelatnicima da:

postignu jedinstveno stajalite o tome koji se dijelovi fonda trebaju razvijati odnosno posebno razvijati; usklade djelatnost pojedinaca odgovornih za izgradnju fonda; postignu dosljednost odnosno usklaenost fonda; izbjegnu donoenje odluka napreac (improviziranje); izbjegnu razliit pristup knjiniara i korisnika u odluivanju o tome kakav bi trebao biti fond knjinice.

U oblikovanju knjininoga fonda i planiranju njegove izgradnje nekoliko je elemenata koji se pojavljuju i u nabavnoj politici, i treba ih ukljuiti u plan nabave. Ponajprije, potrebno je ustanoviti namjenu ope zbirke, njezin opseg i nain uspostave, vrste posebnih zbirki i nain njihova odravanja, te odrediti prednosti u nabavi.

U nabavnoj je politici posebno vano odrediti koje e vrste dokumenata knjinica nabavljati i to e zadravati, te kako e u proces izgradnje fonda ukljuiti svoje korisnike. Valja takoer odrediti osobu odgovornu za odabir knjinine grae, utvrditi nain na koji e se raspoloivi fond davati na koritenje te ustanoviti koja e se graa uvati, kako i koliko dugo, te kako e se obavljati proiavanje fonda i izluivanje otpisane grae. Knjinice trebaju unaprijed odrediti i nain zamjene i postupke s duplikatima. U procesu izgradnje knjininoga fonda posebno mjesto zauzima koordinirana nabava. Unutar iste zajednice korisnika istovrsne se knjinice ili pak knjinice razliitih namjena dogovaraju o podjeli podruja odnosno usmjeravaju k izgradnji pojedinih dijelova fonda prema odreenome predmetnom podruju, zemljopisnoj cjelini, jeziku ili vrsti grae. Razmjenom podataka o veliini, strukturi i dostupnosti fonda knjinic unutar iste zajednice korisnika bolje se sagledaju mogunosti pojedine knjinice i njezina osoblja, a time se postie bolja opskrbljenost knjinic potrebnom knjininom graom i poboljava njezina dostupnost te dostupnost obavijesti o grai kojom se raspolae. Upravo stoga plan nabave mora odrediti zajednicu korisnika kojoj je knjinica namijenjena (drava, regija, grad, kola, sveuilite, tvornica), razlikovati aktivne od potencijalnih korisnika te zasebno obraditi posebne skupine korisnika. Uzimajui u obzir opseg fonda, potrebno je potom odluiti koja e predmetna podruja biti zastupljena, postoje li ogranienja u vezi s vrstom dokumenata (publikacija) koji se nabavljaju, koliko e u fondu biti zastupljeno edukativnih publikacija (primjerice, udbenika u sredinjoj sveuilinoj knjinici). Predmetno se podruje i njegova pokrivenost razliitim publikacijama moe promatrati sa stajalita vrsta zbirki. S tim u vezi razlikuju se etiri vrste zbirki: Osnovna zbirka obuhvaa literaturu za ope, osnovne potrebe. Za tu se zbirku nabavljaju samo popularna i popularnoznanstvena djela, jednom na godinu obavlja se izluivanje, a impresum nije stariji od tri godine. Takva se zbirka zadrava u stalnoj veliini. Instruktivna ili radna zbirka obuhvaa tekuu grau. Starija se graa u naelu ne nabavlja, ali se uz omeene, nabavljaju i serijske publikacije te audiovizualna graa, mikrooblici i strojno itljiva graa. Ta je zbirka neka vrsta aktualne referentne zbirke. U njoj se izluivanje provodi jednom na godinu, ali se opseg zbirke moe poveati od 1 do 2 posto na godinu. Opa (sveobuhvatna) znanstvena zbirka obuhvaa tekuu grau referentnog obiljeja i grau za posudbu. Za tu se zbirku nabavlja i starija graa te svi suvremeni oblici publikacija. Ta se zbirka pregledava svake dvije do tri godine, ali se graa ne odstranjuje, ve se, prema trenutanoj vanosti, rasporeuje u aktivno ili u pasivno spremite. Iscrpna sveobuhvatna zbirka ukljuuje sve ono to je dostupno na tritu unutar odreenoga predmetnog podruja. Za takve se zbirke nabavljaju i publikacije muzejskoga i arhivskog obiljeja (npr. zaviajna zbirka, memorijalna zbirka posveena odreenoj osobi ili dogaaju). U toj se zbirci ne obavlja izluivanje. Posebna sredstva osiguravaju se za nabavu rijetke i vrijedne grae. Mnoga predmetna podruja u veini su knjinica zastupljena na prvoj, drugoj i treoj razini. Samo jedno ili dva podruja, unaprijed odabrana, u veem se broju knjinica postavljaju i vode kao iscrpne zbirke (primjerice podruje glagoljske pismenosti, graa o piscu zaviajniku).

Selekcija knjinine graePrema utvrenoj nabavnoj politici, kao to smo ve naznaili, odabire se graa koju u odreenom trenutku knjinica moe nabaviti.

Fazu selekcije/odabira grae za knjinicu odredili smo kao postupak odluivanja o tome koju grau meu mnotvom grae na tritu, ili one koja stie u zamjenu, ili je korisnici (i drugi) daruju, nabaviti. Taj posao nije nimalo jednostavan, a gotovo je neizvediv bez kartoteke/datoteke koju nazivamo desiderata. Kao to kazuje sam naziv, desiderata je kartoteka elja u koju knjiniari i korisnici unose podatke o publikacijama koje ocjenjuju vanim za knjinini fond. Desiderata se uobiajeno vodi u biljenicama ili na listiima, a knjinice s dobro ureenim poslovanjem listie vode u tri ili vie primjeraka koji e poslije posluiti kod prijema i obradbe grae. U kompjutoriziranim sustavima zapis o odreenoj publikaciji temeljni je zapis u koji se dodaju odnosno ispravljaju podaci u odreenim fazama obradbe. Budui da knjiniari trebaju pozorno pratiti sve to se pojavljuje na tritu, korisno je imati bibliografske izvore iz kojih e dobivati podatke o eljenoj grai. Meu njima valja napose izdvojiti:

tekue publikacije koje obavjetavaju o grai predvienoj za tiskanje (primjerice Books in print, Fortcoming books koje objavljuje nakladnik Bowker, British books in print nakladnike kue Whitaker, Les livres de l'anne koje objavljuje Hachette, Urlich's international periodicals directory; navedene su publikacije dostupne na konvencionalnim i nekonvencionalnim medijima). U nas je u zadnje vrijeme vrijedan bibliografski izvor postao Bilten CIP, izdanje Nacionalne i sveuiline biblioteke); kataloge nakladnika (u obliku knjiga, broura, na slobodnim listovima, na pojedinanim karticama standardnoga katalonog formata, na mikrofievima, na CD-ROM-u); tekue recenzije u asopisima (namjena im je razliita, o emu valja voditi rauna ; nacionalne bibliografije (omoguuju cjelovit uvid u nacionalnu tekuu tiskarsku proizvodnju, a retrospektivne bibliografije pomau u traganju za naslovima kojih vie nema u fondu ili su uporabom trajno oteeni pa ih je potrebno zamijeniti; za to slue i popisi antikvara); preporune i standardne popise (uglavnom se izrauju za kolske knjinice, manje za puke knjinice i knjinice viih kola, primjerice Books for public libraries koji izdaje Bowker, Books for college libraries koji izrauje ALA, A Basic library list : for four year college koji prireuje Mathematical Association of America, razne Uneskove preporune popise, preporune popise pojedinih strukovnih udruenja, npr. Modern Language Association); specijalne bibliografije (koje prate i biljee tiskarsku proizvodnju na odreenom podruju, primjerice Dokumentationsdienst Bibliothekswesen DOBI, ECONLIT koji izdaje American Economic Association - dostupna je na CD-ROM-u) popise prinova i akcesijske popise velikih knjinica (koje pomau manjim knjinicama u odluivanju o tome to nabaviti).

Sl. 2 Obrazac za desideratu (obino u dva ili tri primjerka) Nakon to su podaci o eljenoj publikaciji uneseni u desideratu (Sl. 2), listii odnosno zapisi ostaju u kartoteci/datoteci do konana odabira. Da bi daljnji postupci bili u skladu s prethodnim naporima, vano je odrediti opa naela i kriterije za selekciju. U teoriji knjiniarstva najee se navode dva opa naela selekcije:

naelo vrijednosti (kakvoe) naelo potranje (potrebe).

Prema naelu vrijednosti odnosno teoriji selekcije koja se zasniva na njemu, knjinice trebaju prikupljati onu grau koja e intelektualno obogatiti ivot njihovih korisnika. Selekcija je pritom pozitivna, tj. u fond se ukljuuje ona graa za nabavu koje postoje valjani razlozi, ali se ne iskljuuje graa za koju se pretpostavlja da e loe utjecati na korisnika. Pristae naela vrijednosti smatraju da je knjinica i osnovana zato da bi odgajala i obrazovala, i da je stoga jedna od kulturnih ustanova koje pridonose stvaranju boljega svijeta. Zbog toga se ta teorija moe smatrati i elitistikom, no njezinih je pristaa mnogo i meu knjiniarima. Osobe koje odabiru grau prema naelu vrijednosti moraju dobro poznavati odreeno podruje i moraju biti dobro obavijetene o knjigama i knjinicama. Takav selektor mora poznavati klasina djela, ali i pratiti suvremena zbivanja. Selektor takoer mora dobro poznavati svoje korisnike i birati grau koja e njima odgovarati, ali e esto nabavljati i vrijedna klasina i standardna djela iako se ne oekuje veliko zanimanje za njih. Pristae naela vrijednosti smatraju da se za sve kategorije korisnikih interesa moe pronai kvalitetna literatura. Naelo potranje prvi je put spomenuto u djelu Theory of book selection for public libraries (1925) engleskoga knjiniara Lionela McColvina. McColvin smatra da se

puke knjinice (za razliku od nacionalnih i znanstvenih) osnivaju da bi zadovoljile potrebu za obavijestima i publikacijama stanovnika odreena podruja. Zbog toga treba najprije ustanoviti postoji li takva potreba, a tek potom dogovoriti sustave kojima e se ona zadovoljiti. Sadraj fonda bit e stoga odreen potrebama, a ne prethodno sroenim planom koji obuhvaa sva podruja. Koliina zahtjeva za svako predmetno podruje odreuje dubinu popunjavanja fonda. Pristae teorije potranje smatraju da je korisnije nabaviti vie primjeraka jedne publikacije za koju je zainteresiran vei broj korisnika, nego po jedan primjerak velikoga broja publikacija za kojima e biti malena potranja. Dakako, u primjeni naela potranje najtee je odrediti postupak na temelju kojega e se ustanoviti "potreba", osobito u pukim knjinicama; u kolskim, visokokolskim pa i specijalnim knjinicama to je ve mnogo lake postii. Teoretiari u podruju izgradnje fondova preporuuju knjiniarima da tijekom odabira grae za knjinicu imaju na umu odreene kriterije koji im pritom mogu pomoi. To su ponajprije ugled autora ili nakladnika, novost teme, primjerenost teme, dubina obradbe u znanstvenim djelima, relevantnost teme, ureenje teksta i opremljenost bibliografskim podacima, kazalima, podacima o autoru i slino, izgled publikacije (uvez, papir, omot i sl.), stil, fizika obiljeja (veliina, oblik i sl.) i cijena . U odabiru grae, sukladno vrsti knjinice, knjiniari trebaju biti svjesni toga da je tiskarska proizvodnja (klasina i elektronika) tolika da se relevantna graa mora pozorno nabavljati. To se posebno odnosi na opeznanstvene knjinice (nacionalne, sveuiline, akademijske) koje su se u prolosti esto upravljale naelom univerzalnosti svojega fonda. Dananji selektori u opeznanstvenim knjinicama, uvaavajui naelo funkcionalne univerzalnosti, nastoje nabaviti posebno:

djela s graninih podruja; djela multidisciplinarnog obiljeja; temeljna znanstvena djela u izvorniku i u prijevodu; temeljna djela iz knjievnosti u izvorniku i u prijevodu; djela povijesnoga i poredbenog obiljeja; sekundarne i tercijarne publikacije.

U pukim knjinicama posebno valja nabavljati:

grau koju navode standardni popisi; grau o kojoj je recenzija objavljena bar u dva asopisa; grau koja ima trajnu literarnu ili drutvenopovijesnu vrijednost.

Mnogi strunjaci istiu da traenu kontroverznu literaturu obvezno treba nabavljati s popratnim objanjenjima. Teoretiari knjiniarstva takoer istiu da se udbenika graa treba nabavljati jedino u kolskim odnosno visokokolskim knjinicama. No u zbilji je, naalost, sustavna nabavna politika pukih knjinica u nas uvelike onemoguena i time to su, zbog neodgovarajueg ureenja kolskih i visokokolskih knjinica, te knjinice primorane nabavljati lektiru i udbenike. Unato tome knjinini djelatnici u svojemu radu nastoje pomiriti oba naela. Knjiniari smatraju da knjinice prije svega slue korisnicima te da bi knjinini fond trebao biti izgraen prema njihovim eljama i potrebama, ali bi trebao osigurati i osnovu za irenje njihovih interesa. U odabiru knjinine grae, knjinini djelatnici

ne smiju postati cenzori. Oni moraju pokuati zadovoljiti i one korisnike potrebe koje se ne slau s njihovim shvaanjem naela kvalitete. PREPORUKE KNJINIARIMA KOJI OBAVLJAJU SELEKCIJU

izgradnja fonda dinamian je proces koji podrazumijeva stalnu obavijetenost o korisnicima, izdavakoj proizvodnji i slino treba poznavati teorijske osnove knjine proizvodnje treba upoznati nakladnike koji se bave audiovizualnom graom treba pratiti postignua elektronikog objavljivanja treba pratiti recenzije treba pratiti tekue bibliografije treba pratiti potrebe korisnika (upitnici, obrasci za upis podataka i sl.) treba neprestano pratiti zbivanja u knjinici i zajednici korisnika

Nabava knjinine graeNabava knjinine grae zapoinje nakon to knjinica, u skladu sa svojom nabavnom politikom, napravi izbor onoga to eli nabaviti. Zapoinje predakcesijski posao kojim se najprije iz desiderata povuku listii s naslovima publikacija koje su odabrane za nabavu ili se, u kompjutoriziranom sustavu nabave, zapisi iz datoteke desiderata povezuju s drugim relevantnim datotekama. Predakcesija obuhvaa niz postupaka kojima se provjerava vjerodostojnost podataka kojima se raspolae, ustanovljuje se posjeduje li knjinica eljenu publikaciju i u koliko primjeraka te je li traeni naslov ve naruen ili je u fazi obradbe nakon ukljuenja u fond. Navedene su provjere posebno vane u veim knjinicama u kojima se nabavljaju tisue naslova, pa sustav nadzora u odjelu za predakcesiju i akcesiju mora biti paljivo postavljen. Ako su u kartoteci desiderata listii u tri istovjetna primjerka, u predakcesiji se jedan listi odlae u predacesijsku kartoteku, drugi se dostavlja dobavljau, a trei se stavlja u abecedni katalog da bi korisnici bili obavijeteni o tome kad je narudba poslana. Manje knjinice ne vode akcesijske kartoteke, ve rade popise eljenih publikacija, od kojih se jedan primjerak uva u kartoteci narudbe, a drugi se dostavlja dobavljau. Ako se publikacije nabavljaju kupnjom, uz dopis se prilae narudba, a ako se potrauju zamjenom, odreenoj se ustanovi uz dopis alje popis eljenih i popis odaslanih publikacija. Kada potraivana graa stigne u knjinicu, usporeuje se s predakcesijskim evidencijama (bilo na listiima, na popisu, ili u datoteci narudaba). Ako se evidencija vodi na listiima, listi za odreenu (pristiglu) publikaciju prebacuje se iz kartoteke narudaba u kartoteku prispjele grae (kartoteku akcesije), i u njega se upisuje datum prispjea. Jednako se postupa i s graom naruenom s pomou raunalne tehnike.

Sl. 3. Kompjutorska obradba desiderata - prvi zaslon

Sl. 4. Kompjutorska obradba desiderata - drugi zaslon Na popisima odnosno zapisima oznauje se da je graa pristigla. Za grau koja nije prispjela u knjinicu obavljaju se daljnja, ponovna potraivanja. Uz grau koja pristie u knjinicu uvijek je pratei dopis (dostavnica s raunom kod kupnje; popis ili kartica za zamjenu; popis o darovanoj grai; popis obveznoga primjerka za odreeni mjesec; dostavnica ekonomata za vlastita izdanja). Najprije se provjerava odgovaraju li navodi iz dopisa navodima iz narudbe, zatim se stvarno stanje poiljke (grae) usporeuje s popratnim dopisom i, ako je sve ispravno, ispisivanjem datuma i potpisom ovjerava se primitak. Ako se popratni dopis ne podudara u svemu sa stanjem grae, ulae se alba (reklamacija) telefonom ili napismeno. Svaki se primjerak grae takoer pregleda i ustanovljuje se njegova ispravnost. Ako je graa u emu neispravna, primjerice, ako ima neotisnutih stranica, nedostaje odreen broj stranica ili se uoe kakva druga oteenja, za oteene se primjerke ulae alba. Kada se graa i popratni dopis u svemu slau, akcesijski je posao zavren i publikacije su spremne za inventarizaciju i razmjetaj u odreene dijelove knjininoga fonda.

Proiavanje knjininoga fondaNi najvee knjinice na svijetu nisu danas u stanju prikupljati i uvati sve to je ovjek stoljeima stvarao i to i dalje stvara. Da bi nabavljenu grau sredile kako valja, u plan nabave treba, kao to smo prije istaknuli, ukljuiti vrijeme i nain proiavanja fonda te osigurati posebna spremita za odlaganje manje traene grae. Proiavanje knjininoga fonda postupak je izluivanja ili premjetanja dubleta, rijetko koritene grae ili pak grae koja, zbog razliitih razloga, nije vie za uporabu. Proiavanjem se u knjinicama trajno odstranjuje graa (najee je taj postupak povezan s revizijom knjininoga fonda) ili premjeta u koje drugo spremite (u kojem je obino smjetena manje traena graa). Proiavanje se provodi kada je knjinini fond dosegao gornju granicu rasta, odnosno kad nedostaje prostor za novu grau. Meutim, odluka se o proiavanju fonda donosi i neovisno o tome, a vezano uz osmiljenu politiku izgradnje fonda. ele li se zahtjevi korisnika rjeavati brzo i djelotvorno, manje traena graa zapravo nepotrebno optereuje fond jer zbog nje i djelatnici i korisnici utroe vie vremena u traenju eljene grae (osobito u slobodnom pristupu grai). Moe se uopeno kazati - kad fond dosegne svoju gornju granicu rasta, knjinica moe postupiti trojako:

osigurati novu zgradu; razdvojiti fond odnosno razmjestiti dio grae, a to takoer zahtijeva nove, dodatne prostore, ili pristupiti njegovu proiavanju.

Tri su vana razloga za proiavanje fonda: uteda prostora, vea dostupnost traene grae i ekonomino poslovanje. Malo je, meutim, knjinica koje uistinu smiljeno pristupaju proiavanju fonda. Prepreke su za to ponajprije psiholoke prirode. Opravdanja su u nedostatku vremena, strahu od pogrenih postupaka, zauzetosti djelatnika tekuim poslovima, ali je najee posrijedi otpor prema odstranjivanju onoga to je prije nabavljeno. Kadto se i osniva postavlja kao branitelj cjelovitosti postojeeg fonda. U osnovi takvih razmiljanja bojazan je da e se proiavanjem fonda smanjiti njegov opseg i time umanjiti njegova vrijednost. Planski provedeno proiavanje, nasuprot takvu strahovanju, pridonosi boljoj

organizaciji poslovanja i boljim uslugama za korisnike. U postupku proiavanja obino se nastoje premjestiti ili trajno odstraniti iz fonda:

nepotrebni duplikati i dublete; netraeni i neeljeni darovi; zastarjela graa, napose znanstvena literatura koja vie nije aktualna, prekinuti nizovi; unitene, oteene i sline publikacije; publikacije na loem papiru, sitno tiskane publikacije te one nepotpuna opsega; graa koja se ne koristi; nepotpuna godita periodike i periodika bez kazala.

Kriteriji za odstranjivanje grae odreuju se s obzirom na njezina fizika obiljeja, veliinu (opseg) fonda i kakvou grae, a sama selekcija poiva na primjeni nekoliko metoda:

metodi prouavanja tzv. shelf time perioda odnosno vremena koje je odreena publikacija provela na policama a da nije posuivana; metodi koritenja svih pokazatelja o posudbi, rezervacijama; citatnim metodama (oslanjanje na razne analize citiranja, zastupljenosti u asopisima koja objavljuju kazala i slino); prouavanju sudova strunjaka.

Neka su ispitivanja pokazala da se korisniki zahtjevi odnose na 40% knjininoga fonda, a da bi 60% fonda moglo biti smjeteno i na kojemu drugome mjestu, bez veih posljedica za kakvou usluga i zadovoljstvo korisnika. Da bi poboljale svoje poslovanje, mnoge knjinice irom svijeta ulau znatna sredstva u istraivanje i pronalaenje valjana pristupa kojim bi se rijeili problemi vezani uz proiavanje knjininog fonda . Jedno od djelotvornih rjeenja su tzv. depozitarne knjinice. Takve se knjinice osnivaju na nacionalnoj razini, na razini sveuilita ili pak dogovorom nekoliko knjinica razliite namjene. Kad se u postupku proiavanja fonda odreene knjinice izdvoji knjinina graa koja vie ne pripada aktivnome fondu, ona se moe smjestiti u spremite ili u depozitarnu knjinicu s kojom su unaprijed dogovorene mjere zatite takve grae i nain njezina koritenja. U depozitarnoj se knjinici novoprispjela graa odlae s obzirom na vrijeme pristizanja (akcesijska metoda) ili u skupine s obzirom na prijanjeg posjednika - na taj se nain zadravaju postojee signature. Posudba se uspostavlja na dva naina: u samoj depozitarnoj knjinici (za to je potrebno osigurati itaoniki prostor) ili dostavljanjem traenih primjeraka knjinici koja sudjeluje u programu zajednikog odlaganja grae.

Vrednovanje knjininoga fondaVrednovanje knjininoga fonda provodi se najee s pomou statistikih i usporednih metoda te metoda ispitivanja korisnika. Da bi postupak vrednovanja fonda zadovoljio, unaprijed moraju biti utvreni statistiki obrasci, doneseni odgovarajui standardi te osiguran dotok bibliografija, preporunih popisa i slinih pomagala. Nadalje, ispitivanje i anketiranje svojih korisnika knjiniari e obaviti anketnim upitnicima i uz pomo sociologa i psihologa. Prikupljene statistike podatke i podatke iz anketa i raznih upitnika valjat e potom usporediti sa standardnim zahtjevima o veliini i kakvoi fonda odreene knjinice,

ovisno o njezinoj vrsti, broju i strukturi korisnika. Javno objavljivanje podataka o vrijednosti knjininoga fonda moe pomoi knjinici da dobije vie novca za nabavu nove grae, moe joj pribaviti javno priznanje, a moe govoriti i o uspjenosti nabavne politike, dakako ako su procjene tone.

KOORDINIRANA (USKLAENA) NABAVASvi prije navedeni oblici nabave knjinine grae uglavnom se odnose na rad jedne knjinice. Budui da je problem novca za nabavu grae uvijek prisutan, pokuava se pronai jeftinije a ipak svrshishodno rjeenje s obzirom na potrebe i zahtjeve korisnika. Suradnja u nabavi grae izmeu vie knjinica, na uemu ili irem podruju, naziva se koordiniranom nabavom. Taj je oblik nabave knjinine grae posebno vaan u opskrbi knjinica stranim serijskim i drugim publikacijama. Kad se dogovara takva nabava, ne smije se polaziti od elja jedne knjinice, ve se sagledavaju potrebe svih korisnika u odreenoj zajednici korisnika. Pritom se u dogovoru s ostalim sudionicima naznauju znanstvenostruna, zemljopisna i druga podruja za koja se opredjeljuje odreena knjinica. Bitno je da se graa koja se nabavlja u jednoj od knjinica sudionica koordinirane nabave, izravno ili neizravno daje na koritenje svim lanovima zajednice korisnika, odnosno da je dostupna svim zainteresiranim korisnicima. Primjerice, odreuju se knjinice koje e biti jedini imatelji odreene publikacije, ali uz uvjet da tu publikaciju mogu koristiti svi potencijalni korisnici, bez obzira na to kojoj zajednici korisnika pripadaju.

III. PRIJEM KNJININE GRAE I NJEZIN RASPOREDNakon to se zaprimi, pristigla se graa rasporeuje i ukljuuje u knjinini fond. Graa se razvrstava u serijske i omeene publikacije, sitan tisak, u posebne zbirke itd. Taj naizgled jednostavan posao vrlo je odgovoran i valja ga paljivo obavljati. Svaka bi knjinica trebala odrediti vlastite kriterije za razvrstavanje knjinine grae jer se u dvjema knjinicama razliite namjene nee jednako postupati s istovrsnom graom. Naprimjer, katalog izlobe s opsenijim tekstom uvrstit e se najee u opi fond, ali u knjinici koja ima grafiku zbirku takav e se katalog izdvojiti za fond te zbirke. Publikacije koje uz tekstualni dio imaju i dodatke, primjerice, gramofonske ploe, kasete, diskete, najee se pohranjuju kao cjelina (tzv. sloeni dokumenti). No odreene knjinice nakon obradbe izdvajaju dodatnu grau i pohranjuju je u glazbenu zbirku, zbirku kompjutorske grae i slino. Razvrstana se graa ponovno pregledava, a potom se svaki ispravan primjerak obiljeuje peatom knjinice. Peat se stavlja na poleinu naslovne stranice, na kraj teksta te na stranice odreene internim knjininim pravilima . Izuzev serijskih publikacija, sva se ostala graa odmah inventarizira.

KONTINUACIJA, SREIVANJE I UPOTPUNJAVANJE PERIODIKENakon to serijske publikacije stignu u knjinicu, podaci o svakome pojedinanom broju (sveiu) biljee se u obrasce (ili, ako se rabi raunalo, a to nije esto, u polja odreena za tekui popis periodike). Taj se popis vodi u obliku kartoteka, obino posebno za asopise, posebno za novine. U ponekim se knjinicama ta dva niza slau abecednim redom prema naslovu publikacije, a u drugima se najprije razvrstaju prema nainu nabave, a unutar tih skupina prema abecedi. Biljeenje podataka o novoprispjelom sveiu u obrasce tih registara naziva se kontinuacija. U mnogim se knjinicama koristi tzv. sustav Kardex, vrlo jednostavan i pogodan i za manji i za vei broj naslova . U tom se sustavu rabe dva obrasca postavljena tako da otvaranjem pretinca za odreeni naslov, gornji i donji obrazac predouju sve potrebne podatke. Donji je obrazac podijeljen u dva dijela. Gornje polje sadri odjeljke u koje se upisuje naslov asopisa (novina), podnaslov, podaci o izdavau i mjestu izdanja (prema elji mogu se unositi i podaci o odgovornom uredniku i poetnoj godini izlaenja). Predvieno je i mjesto za upisivanje signature i medija - konvencionalan ili nekonvencionalan. Gornje je polje jednako za kontinuaciju asopisa i novina. U drugome (donjem) polju ucrtani su odjeljci u koje se upisuje tekua godina te svaki pojedini broj iz godine u kojoj se upisuju sveii. U takvoj se kontinuaciji asopisi mogu popisivati tijekom vie godina. Kontinuacije za novine upotrebljavaju se, meutim, samo za jednu godinu pa se svake godine otvaraju novi obrasci. S lijeve