Dipl. ing. Stanko Jurdana

R A Š L J E I V I S A K Ž I V O T A

Urednik NASKO FRNDIĆ

Sva prava pridržana. Preštampavanje zabranjeno bez odobrenja.

© Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1979.

JURDANA rašlje i visak života

Tekst pripremio PAVAO CINDRIĆ

GRAFIČKI ZAVOD HRVATSKE

UMJESTO UVODA

Cjelokupna svjetska medicina danas neumorno radi na tome da obuzda opaku bolest RAK, da joj nađe uzroke i da stvori efikasnu obranu. Na žalost, rezultati ne odgovaraju uloženom trudu, sredstvima i očekivanju. Rak je još uvijek neuhvatljiv, neukrotiv i jedva ponekad dostižan. Danas smo svjedoci nevjerojatnog napretka medicinskih i tehničkih zna­nosti, prisutni smo u ovom svijetu u kojem se već presađuju gotovo svi organi, stvaraju ljudi iz epruvete, umjetni ljudi, možda čak i monstrumi, novovjeki Frankensteini. Danas zavi­rujemo u intime dalekih planeta, fotografiramo ih kako nam se i kad nam se prohtije. Sve je to silan napredak u odnosu na proteklih deset-dvadeset godina, da se ne vraćamo u dalju prošlost. N o , unatoč svemu tome, još uvijek nemoćno širimo ruke ili tek pokušavamo nešto učiniti, ili se naprosto zgrozi­mo,, ako pod prstima napipamo na tijelu kakvu izraslinu, ne veću od zrna graška, ili ako primijetimo ranicu koja nikako ne zacjeljuje. A kada to primijetimo, obično je već kasno.

Kao medicinski laik razmišljam o svemu tome. Od malih nogu medicina nas putem nauke o higijeni poučava da čuvamo zdravlje, da peremo ruke, da ne jedemo iz nečistih posuda i nezdravu hranu, da ne pijemo alkohol i ne pušimo. A kako da se čuvamo od raka? O tome nam ništa ne govori, jer nam nema što preporučiti, budući da medicina još nije otkrila uzrok raka. Tehnika nas također odmalena upozorava da ne izla-žemo opasnosti život dirajući nezaštićene izvore električne energije, da se čuvamo prilikom rukovanja strojevima i apa­ratima. Dapače, u svrhu zaštićivanja ljudi od udara struje, tehnika uzemljuje električne uređaje i naprave, ne misleći na to da puštanjem struje u zemlju razara atomske čestice i izaziva zračenja, koja postepeno ali sigurno uništavaju orga-

5

nizme i stvaraju rak. A kako da se čuvamo od zračenja? O tome tehnika šuti. Mnogi, na žalost, misle da tehnika u po­gledu raka zaista nema što reći, a medicina opet olako pre­lazi preko činjenica o tehničkim spoznajama korisnim za lije­čenje raka.

Zbog svega toga sam i napisao ovu knjigu svoga životnog iskustva. Htio bih da se i medicina i tehnika već jednom po­zabave tajnom ljudskog bića, da ne utvrđuju i ne potvrđuju samo ono što se može na bilo koji način vidjeti i opipati, već da se potrude proniknuti u ono što nije uočljivo na prvi po­gled i što nije svakom dostupno. Jer čovjek nije izložen samo opasnosti od virusa, bacila i bakterija, i nije ugrožen samo od mehaničkih naprava ili strujnog udara. Ja mislim, dapače sam čvrsto uvjeren da najveća opasnost po ljudski život prijeti od unutarnjih električnih sila u čovječjem tijelu, od štetnih po­sljedica zračenja koja nastaju kad se ta neuhvatljiva i nevidlji­va sila sukobi s neprijateljski raspoloženom okolinom suprot­

noga kvaliteta, to jest kad pozitivni ili negativni naboj statičkog elektriciteta u našem tijelu naiđe na suprotan statički naboj izvan nas. Ako je takav sukob izazvan naglo, on će se manifesti­rati iskrenjem. Prisjetimo se samo iz djetinjstva one čudesne igre češljem provučenim kroz kosu i komadićima papira koji se privučeni tajnom silom lijepe za češalj. Zar niste nikada do­živjeli iskrenje prilikom brzog skidanja sintetičnih dijelova odjeće? Ili kad ste se dotakli automobila? Sve su to trenutačna pražnjenja koja nisu štetna, samo nas malko zaplaše svojom neočekivanošću — i to je sve. Ali kad takva iskrenja i pražnje­nja nisu vidljiva ljudskim okom, kad nisu trenutačna već traj­na i kad ne nanose nikakvu bol?

Eto, to je srž cijelog moga istraživanja, to je bit moga drugovanja s rašljama i viskom, što traje već punih dvadeset i pet godina. A za to vrijeme, dopustit ćete, može se mnogo toga otkriti, zapaziti, saznati, dokučiti i objasniti.

Zato uzimam sebi slobodu da bez ikakva ustručavanja i straha izazovem sve one koji pred tom stvarnošću, pred tim činjenicama zatvaraju oči. Hoću da potaknem na plodonosnu raspravu i razmišljanje liječnike, kemičare, fizičare, matema­tičare, pripadnike svih grana današnje znanosti da ne zatva­raju oči pred stvarnošću i pred činjenicama. Ja im suprot­stavljam i podastirem svoje iskustvo i svoja saznanja. Neka me pobiju ili neka me potvrde. Želim časno ostati na poprištu poražen ili ponosno pogledati ljudima u oči. Moja jedina želja bila je uvijek — pomoći čovjeku. A to je dužnost svakog ra­zumnog ljudskog bića.

PROBLEM TAKOZVANIH RAŠLJARA

Dr Klara Dajč-Zupić

Kod nas i u cijeloj Evropi poznato je da je bilo i da još i sad ima podosta ljudi koji znaju nalaziti podzemne žile vode, u svrhu bušenja bunara. Služe se pri tom većinom drve­nim račvama ili rašljama koje se nad podzemnim vodama počinju okretati u njihovim rukama. Danas već upotrebljavaju i tvrdu čeličnu žicu (debljine 1 mm). Fenomen je mnogo puta provjeren. Ima ljudi koji su u tome sigurniji, dok se drugi češće prevare i pogriješe. S gledišta fizike te rašljare s drve­nim rašljama teško je razumjeti. Kakve su to sile koje u neči­jim rukama mogu okretati drvene rašlje! Kod čeličnih rašalja još bi se to nekako moglo razumjeti uzme li se u obzir da nad podzemnim vodama nastaju elektromagnetska polja. Doduše slaba, ali je moguće da poneki čovjek poput nekog biološkog testa (koji je uvijek osjetljiviji od testa instrumentom) može zamijetiti takve silnice. Bilo kako bilo, i ne upuštajući se za sada u razmatranje o tome što ti ljudi koji pronalaze vodu zapravo osjećaju, zna se da je fenomen poznat i da se narod danas još na mnogo mjesta njime služi i često s priličnim uspjehom.

Ing. Jurdana jedan je od najboljih i najsigurnijih pronala­zača podzemnih voda. Takvu sposobnost ima i prema nafti i nekim drugim supstancijama.

Toliko o tome. Sve je to poznato i nimalo začudno. Malo je naprotiv općenito poznato da medicinska literatura zna za utjecaj podzemnih voda na ljudsko zdravlje. I — da su ti utjecaji nepovoljni. Prije više od četrdeset godina napisana je o tome knjiga pod naslovom Die Erdstrahlen (Zemaljske

7 6

zrake) u kojoj se autor trudi da na temelju fizikalnih zakona rastumači djelovanje podzemnih voda na ljudski organizam.

Kasnije je o tome nastala velika literatura koja je zadr­žala to ime »zemaljskih zraka«. U Parizu postoji velika organi­zacija ljudi koji sebe nazivaju »radiesthesistes«. Istina, među njima nema samo rašljara, nego i ljudi koji imaju još i neke druge slične sposobnosti, osim pronalaženja podzemnih voda. N o , o tim se sposobnostima sada ne radi.

Pokazalo se dakle da se nad podzemnim vodama pojavlju­ju razne smetnje zdravlja: reumatska oboljenja, nesanice i drugo. Opazilo se nadalje da blago ne pase nad tim pojasevi-ma podzemnih voda koji se u njemačkoj literaturi nazivaju »Reizstreifen«. To bi se moglo prevesti izrazom — pojasevi nadražaja. Pod tim pojasevima nalaze se uvijek veći ili manji vodotoci u manjoj ili većoj dubini. Bilo je pokušaja da se od-gonetne bit tih zračenja. Najvjerojatnije su to elektromagnet­ske silnice elektromagnetskih polja koje — kako rekoh — mogu biti tako slabe da ih je teško naći instrumentima. Tvrdnje rašljara pokazale su se u većini slučajeva ispravnima.

Proširenjem medicinske statistike otkrilo se da ima kuća u kojima su učestala oboljenja od raka. Ima gradova u kojima liječnici nisu znali rastumačiti učestalost oboljenja od raka u pojedinim ulicama. Tako je nastao novi pojam koji je u njemačkoj medicinskoj literaturi poznat pod imenom »kuće--ulice raka« (Krebshâuser, Krebsgassen). Pod takvim kućama i pod takvim ulicama otkrivene su podzemne vode, manji ili veći podzemni vodotoci. I vodovodne instalacije većeg opsega mogu izazvati taj fenomen.

Uzgred rečeno, ne mora oboljeti svaki čovjek koji živi ili stanuje u takvoj ulici ili u takvoj kući, kao što ni propuh ne škodi svakome čovjeku: neki će osjetiti reumatične bolove, a drugome možda baš godi strujanje zraka.

Poznati su eksperimenti s rašljarima koji su, došavši u neku kuću, znali upitati gdje je krevet na kome su ljudi oboljeli ili umrli od raka. Osobito je to bilo poznato za neke kuće, u kojima ili pored kojih su se nalazile vodenice. U mojoj liječničkoj praksi bile su mi poznate dvije takve vode­nice u kojima je učestala smrtnost od raka. (Bile su to stare vodenice, sada već porušene, u blizini Zagreba.)

Poznavajući tu literaturu, začuh jednoga dana za neobične sposobnosti i sigurnost iznalaženja podzemnih voda ing. Jur-dane. Mnogim eksperimentima koji su poznati u Zagrebu i u drugim mjestima, utvrdih da su često umrli od raka ljudi

8

kojima su postelje bile nad takvim vodama. Nekad je samo pomicanje postelje s takvih »zračenih« mjesta moglo, koliko--toliko, popraviti stanje oboljelih.

Rekoh »zračenih« mjesta i napisah navodni znak zato što mi ne znamo kakva je bit tih »zraka«, to jest djelovanje pod­zemnih vodotoka. Rašljari to djelovanje zovu zračenjem, tako ga naziva i literatura. Po tome su i radiestezisti dobili ime. Bilo kako bilo, djelovanje postoji, ljudi ga mogu lokalizirati ako imaju tu sposobnost. Statistike govore o djelovanju na postotak raka ili bar na neku suvislost učestalog oboljenja.

Ćini se da za te »zrake« vrijedi opći zakon djelovanja jo-nizirajućih zraka. Mala i česta djelovanja opasnija su i štetnija od pojedinačnih velikih doza, od jednokratnog intenzivnog zahvata (otrovanje). Taj je zakon poznat svim rendgenolozima i onima koji rade s jonizirajućim materijalom. Organizam često uslijed malog djelovanja takvog zračenja postaje pre­osjetljiv a kasnije neotporan. Što dulje dakle netko spava ili stanuje iznad takvog radijacionog pojasa, to je oboljenje vje­rojatnije. N o , pri tom ne valja zaboraviti da svatko ne mora oboljeti. Potrebna je još i individualna sklonost i vjerojatno povrh toga još i neki drugi akcesorni uvjeti, djelomice nama nepoznati.

Razumije se da su učinjeni pokusi koji su imali zadatak da utvrde nisu li takve »kuće-ulice raka« možda inficirane ne­kim virusima ili bacilima. Pokazalo se da takve pretpostavke nemaju podrške.

Čitalac će možda pitati zašto nije poznata većem broju liječnika ta literatura (ako je ozbiljna) i sav taj statistički materijal, zajedno s eksperimentalnim iskustvima? Odgovor glasi: jer ima stvari koje teško prodiru u svijest stručnjaka, jedno zbog neobjašnjivosti fenomena, a drugo — sit venia verbo — zbog konzervativnosti svojstvene ljudima koji se bave isključivo svojom strukom. Donekle je taj stav i oprav­dan, jer valja dobro provjeriti tvrdnje, pa tek onda stvoriti odluku o priznanju ili odbijanju.

U slučaju ing. Jurdanc mislim da takvo provjeravanje ne bi više bilo potrebno. Mnogo puta se uvjerih o njegovim spo­sobnostima, pa preporučujem liječnicima koji se bave proble­mima raka da to sami provjere, jer je to neobično zanimljiva i dovoljno vremena poznata činjenica, a da bismo je mogli samo olako mimoići ili je namjerice prešutjeti.

Opće priznanje moglo bi biti svima od koristi.

9

Toliko o tome. Zbog važnosti same stvari i zbog priznanja čovjeku, koji je često nepriznat, ili čak ismijan, išao svojim putem s uvjerenjem da koristi ljudima upozoravajući ih na opasnosti.

Ostavljam za sada nespomenute druge sposobnosti ing. Jurdane koje već zasijecaju u parapsihologiju i o kojima bi trebalo da govore stručnjaci na tome polju.

10

MOJI SUSRETI S ING. JURDANOM

Dipl. ing. el. Petar Bužančić

Moji susreti s inženjerom Stankom Jurdanom datiraju još od godine 1960, kad sam kao savjetnik Izvršnog vijeća Sabora SRH, na dužnosti republičkog elektroenergetskog in­spektora, vršio elektroenergetske preglede na postrojenjima republičkoga značenja. Prilikom tih pregleda susretao sam se na zagrebačkom području s ing. Stankom Jurdanom, građe­vinskim inspektorom grada Zagreba.

Ti susreti bili su često za sve prisutne, pa i za mene, pravo otkriće, pogotovu kad je ing. Jurdana uspijevao identificirati metalne predmete koji su bili za oko potpuno nevidljivi, skri­veni. Mogao je, npr., utvrditi postoji li u betonu armatura ili ne, što se svaki put nakon provjere nepogrešivo potvrdilo.

Posebnu je pažnju pobuđivala njegova sposobnost da ot­kriva bolesna mjesta u ljudskom tijelu, pa čak i ožiljke od operacija. Prilikom takvih demonstracija sposobnosti mnogi su ing. Jurdanu proglašavali gotovo čarobnjakom. Međutim, moje mišljenje kao elektrostručnjaka svodi se na to da se ovdje radi o utjelovljenom daru prirode kojim je snabdjeven organizam ing. Jurdane, te on djeluje poput izvrsnog vodiča električnih valova, odnosno prema općoj stručnoj terminolo­giji može inducirati elektromotorne sile. To svojstvo omogu­ćuje da ing. Jurdana odredi postoji li u betonu armatura ili ne.

Primjenu svojstava koja posjeduje ing. Jurdana prilikom ispitivanja ljudskog organizma, tumačim na ovaj način: svaki organizam ima svoj zatvoreni, nazovimo to — strujni krug. Ozlijeđeno, odnosno bolesno mjesto prouzrokuje u tom zatvo­renom »strujnom« krugu nemir, uzburkanost valova, a ing.

11

Jurdana registrira tu pojavu svojim napravama (rašlje i vi­sak), te na taj način otkriva bolesno mjesto.

Prema tome, ovdje se ne radi ni o kakvoj magiji, kako to laici žele često puta prikazati, nego o prirodnim pojavama koje manifestira ing. Jurdana, točnije njegov organizam ima ta posebna vodljiva (konduktivna) svojstva da može služiti pri utvrđivanju spomenutih pojava.

O svojstvima kojima je obdaren ing. Jurdana i o njihovoj korisnoj primjeni za opće dobro mogle bi se napisati studije, ali nipošto ne mistične, već stvarne, fizičke, koje se zasnivaju na prirodnim pojavama.

Negdje sredinom godine 1966, na moj poziv, posjetio me ing. Stanko Jurdana u mome stanu u Zagrebu, Mesićeva 11. Tom prilikom bila je prisutna i moja sestra, prof. Imperija Bužančić. Pregledavajući moju sestru, ing. Jurdana je pokazao jedno mjesto na prsima koje mu se učinilo sumnjivim i pre­poručio da se odmah obrati liječniku. Budući da moja sestra nije osjećala nikakve bolove ni smetnje, a nešto i uslijed pre-zauzetosti, zanemarila je upozorenje ing. Jurdane. Godine 1970. umrla je od raka na prsima.

Poznat mi je i slučaj kad je ing. Jurdana posjetio svoga kolegu inženjera F. na Prilazu JA i upozorio ga da podzemno zračenje u spavaćoj sobi prelazi njegovoj supruzi preko sre­dine tijela, a ing. F. preko nogu. Ing. F. tada se već jedva kretao pomoću štaka. Supruga ing. F. izjavila je otvoreno da ne vjeruje u tvrdnje ing. Jurdane i dalje je ostala spavati na istome mjestu, dok je ing. F., naprotiv, premjestio svoj ležaj. Ing. F. je ubrzo prohodao bez štaka, a njegova supruga umrla je od raka na unutarnjim organima.

Jednom sam prilikom bio zamolio ing. Jurdanu da pre­gleda stan mog prijatelja iz studentskih dana, pravnika Mla­dena Ivančevića. U tom stanu na Savskoj cesti, mom prijatelju umrli su u razmaku od nekoliko godina tast i punica od raka. Ing. Jurdana utvrdio je da su sve sobe u stanu bile pod jakim zračenjem, pa tako i ležajevi, osim djevojačke sobe. Tragajući za izvorom zračenja, ing. Jurdana pronašao je da opasnost dolazi od neispravnog rendgena u nedalekoj veterinarskoj sta­nici. Uklanjanjem izvora zračenja spašeni su ostali članovi obitelji Ivančević.

Htio bih napomenuti još jednu zanimljivost. U razdoblju od godine 1963. do 1973. u Hrvatskoj bilo je samo šest elek­troenergetskih republičkih inspektora, dok je npr. znatno ma­nja Švicarska imala u isto vrijeme čak dvadeset i sedam in-

12

spektora. Napominjem to stoga da istaknem koliko su ti naši malobrojni diplomirani elektrotehnički inženjeri kao specijal­ni stručnjaci za pregled i ispitivanje električnih postrojenja imali posla na tako širokom području cijele SR Hrvatske. Od spomenutih šest inspektora, pet ih je umrlo gotovo na radno­me mjestu, u dobi koja prema objektivnim životnim mjerilima nije bila za umiranje. Preživio je samo jedan, tj. ja, jer sam u međuvremenu bio umirovljen kao invalid rada. Razmišljaju­ći o preranoj smrti mojih kolega inspektora Dragutina Zvrši-ne, Dalibora Vuškovića, Ivana Cuculića, Ivana Balinta i Ser-gija Marovića, uvijek sam se vraćao na rezultate istraživanja ing. Jurdane. Nemoguće je da bi takvi birani i sposobni struč­njaci listom poumirali da nisu radili u tako opasnoj struci, gdje se ispitivanja vrše na uređajima pod naponom. Nijedan od njih nije izgubio život prilikom ispitivanja električnih ure­đaja, već im je organizme, vjerojatno, kako se to vidi iz istra­živanja ing. Jurdane, u toku rada ugrožavalo štetno djelovanje uređaja pod naponom i zato su odlazili sa svijeta u dobi koja nije prirodan kraj života.

13

KAKO SAM POSTAO RADIESTEZIST I L I RAŠLJAR

Kao student Tehničkog fakulteta u Zagrebu, građevinsko--arhitektonskog odjela, slušajući predavanja iz predmeta vo­dogradnje kod profesora građ. ing. Josipa Ivančica, prvi put sam u životu čuo o istraživanju podzemnih voda za koje nisam ni znao da postoje. Nisam onda ni sanjao da će dvadeset god-na kasnije istraživanje podzemnih voda postati mojim život­nim opredjeljenjem. Profesor Ivančić ovako nam je objasnio dva postojeća načina tih istraživanja:

a) Znanstveno — putem različitih bušotina na području gdje se želi pronaći voda. Taj je način vrlo skup, jer treba izvršiti mnogo bušenja u svrhu provjere sastava tla, kako bi se došlo do vodonosnih slojeva, tj. do poroznog materijala u kojem se nalazi voda.

b) Narodno — pomoću rašalja u rukama ljudi koji su posebno osjetljivi na neke zrake što dopiru iz zemlje, pa tom svojom sposobnosti otkrivaju podzemne vodene tokove.

Napomenuvši da je najjeftiniji način traženja vode — prethodno određivanje vodonosnog područja pomoću rašalja, pa tek onda bušenje i traženje najjačeg izvora, profesor Ivan­čić se ogradio od detaljnijeg opisivanja načina ispitivanja rašljama, jer na fakultetu nije mogao držati predavanja o nenaučnim metodama a, kako je sam rekao, nije mogao obraz­ložiti kakva su to zračenja što utječu na pokrete rašalja u ru­kama pojedinih ljudi. Ali nam je preporučio da u praksi nasto­jimo upoznati tu metodu i da rašljare ni u kojem slučaju ne smijemo smatrati šarlatanima i ospjenarima, već ljudima koji nam u prvoj fazi traženja vode mogu biti od velike ko­risti.

Tako sam godine 1932. saznao da postoje rašlje i rašljari, ali nisam imao priliku vidjeti tu napravu niti čovjeka kako

15

njome rukuje. Tek dvadesetak godina poslije završetka studija prisjetio sam se predavanja prof. Ivančica. Bilo je to godine 1952. pri određivanju mjesta za lokaciju bunara pitke vode prilikom gradnje osmogodišnje škole na jednoj uzvisini u Se-svetama kraj Zagreba.

Direktor škole u Sesvetama pozvao me kao građevinskog inspektora da pregledam gradilište i lokaciju buduće nove školske zgrade. Kad smo se sastali na gradilištu, ondje se već nalazio poznati rašljar iz Novoselca Turčić koji je držao u rukama račvasti prut od stabla šljive i hodao oko gradilišta. Na nekim bi se mjestima grančica u Turčićevim rukama stala pomicati i on bi takve položaje obilježio za kasnije pokusno bušenje, tvrdeći da se na tim mjestima nalazi pod zemljom tekuća pitka voda.

Gledajući što radi taj rašljar, odjednom sam osjetio neo­doljivi nagon da se poigram tom šljivovom grančicom. Imao sam osjećaj kao da sam pronašao zaboravljenu igračku iz djetinjstva i želio se njome poigrati. Vratio sam se u tom tre­nutku u studentske klupe i kao da mi se javio dobroćudni glas profesora Ivančica kako govori o magičnoj moći rašljara i nepoznatim podzemnim strujanjima. Nisam uopće bio svjestan da se zapravo nalazim na prekretnici svog života, na pragu saznanja koje će me odvesti u veliku avanturu istraživača ne­poznatih sila.

Videći kako se tom čovjeku grančica u ruci pokreće pre­ma zemlji, zamolio sam ga neka mi dopusti da pokušam hoće li se i meni ta grančica pomaknuti kad dođem iznad označenog mjesta. Iznenadio sam se kad sam, čvrsto držeći u ruci grančicu, primijetio da se ona privučena nekom nepo­znatom silom, počela kretati u mojim rukama, ne samo da se pomakla prema zemlji kao kod rašljara već se nekoliko puta okrenula punim krugom i zatim stala. Ponovio sam to hoda­jući brže ili polaganije preko istog područja i ustanovio da se grančica uvijek na istome mjestu okrene jednaki broj puta.

Rašljar mi je prigovorio da ne znam držati rašlje, misleći da ih ja sam okrećem i da mu se rugam, jer meni se rašlje u ruci okreću, dok su se u njegovim rukama samo pokrenule prema zemlji i nisu se dalje okretale.

Kada sam označio ta dva mjesta koja je rašljar locirao za bušenje, dao sam grančicu direktoru škole da i on pokuša hoće li se njemu rašlje okretati. Direktor se iznenadio kad nije bilo nikakva pomicanja i bilo mu je žao što njemu, na­stavniku fizike, rašlje ne daju nikakva znaka. A kako se samo iznenadio kad sam ga prihvatio za ruke u kojima je držao

16

rašlje, i kad smo zajedno hodajući došli na isto označeno mjesto, pa su se sada rašlje u njegovim rukama, za koje sam ga ja držao, okretale. Tako smo došli do uvjerenja da ja posjedujem prirođenu sposobnost da jače osjećam podzemne zrake nego ostali ljudi.

Nakon obavljenog službenog posla određivanja uvjeta za početak gradnje škole, izradio sam za pokus četiri komada li­jepih drvenih rašalja od žute vrbe, odrezavši srašćene grančice duljine 20—40 cm. Prihvatio sam lijevom i desnom rukom tanke krajeve, dok sam odrezani deblji dio stabljike držao ispred sebe. Krećući se već ispitanim terenom primijetio sam da elastične vrbove grančice djeluju u rukama jačom snagom nego šljivina grančica. Kad sam se izvježbao u držanju gran­čice koja se na tom brijegu na nekoliko mjesta okretala, i to uvijek prema naprijed, tj. odozgo prema dolje, nastavio sam hodati niz brijeg prema staroj školi. Iznenada se vrbova gran­čica trgnula prema natrag i udarila me debljom stranom stab­ljike u nos. Toga sam trenutka zastao misleći da sam pogrešno držao rašlje, jer sam hodao po kukuruzištu, pa sam se vjero­jatno spotaknuo o humak posječene kukuruzovine. Vratio sam se nekoliko koraka i ponovno se oprezno približio isto­me mjestu, čvrsto držeći rašlje da vidim hoće li se ponoviti slučaj okretanja unatrag. I dogodilo se da su se rašlje po drugi put trgnule unatrag. Nastavio sam se kretati dalje, pa kad su se rašlje i treći put okrenule u suprotnom smjeru, tj. odozdo prema gore, stao sam razmišljati kako tu nešto nije u redu i da bi najbolje bilo da odbacim rašlje kao sasvim nepouzdano sredstvo, jer bi mi se moglo dogoditi da me netko napadne zbog načina istraživanja. Diplomirani stručnjak pa da se bavim nečim o čemu znanost šuti, o čemu nitko nema pojma niti mi itko može objasniti kakve su to sile koje djeluju na to da se rašlje u ruci pokrenu. Bacio sam sve rašlje i odlučio da ih više nikada ne uzmem u ruke. Bio sam utučen. Poslije onog radosnog trenutka kad su se rašlje u mojim rukama tako čudesno okretale, sada je došlo razočaranje zbog njihove nestalnosti. Pokušao sam popraviti vjetrom razbarušenu kosu i kad sam slučajno podigao glavu da mi vjetar poravna kosu, opazio sam iznad sebe vod visokog napona s tri žice. Pogle­dao sam koliki su razmaci između žica, zatim sam pogledom odmjerio mjesta gdje su mi se rašlje okrenule tri puta una­trag, pa sam na svoje iznenađenje ustanovio da su to upravo mjesta ispod visokonaponskog voda i da je vjerojatno svaka od žica izazvala po jedan pokret rašalja unatrag, tj . prema gore gdje se nalazio električni vod. Vratio sam se nekoliko

2 Jurdana: Rašl je i visak života 17

koraka, podigao odbačene rašlje i pokušao nanovo utvrditi, trčeći preko tog područja tamo-amo, hoće li se rašlje svaki put jednako okretati. Kada sam se uzastopnim pokusima uvje­rio, da mi se rašlje na mjestima ispod visokonaponskog voda uvijek jednako okreću tri puta unatrag, pokušao sam ih držati na drugi način, tj. da lijeva ruka bude dolje, a desna iznad nje. Držeći tako savijene rašlje ponovno sam prošao ispod žica, pa sam primijetio da se rašlje zaustave kad i ja stanem, a kad krenem natrag, rašlje se vraćaju u prvobitni položaj. Na taj sam način uvježbao da zatvorenih očiju mogu pronaći položaj žica. Krećući se naprijed-natrag ispod žice, šiljak odrezane deblje strane grančice uvijek bi mi pokazivao smjer žica.

Tada sam načinio još jedan pokus. Zatvorio sam oči, pri­hvatio rašlje i okrenuo ih okomito prema zemlji, držeći šake jednu iznad druge. Zatvorenih sam očiju krenuo lijevo-desno, naprijed-natrag, i okrenuo se nekoliko puta oko sebe da u potpunosti izgubim orijentaciju gdje se sada nalazi visoko­naponski vod. Tako sam kao slijepac hodao uokolo dok nisam osjetio da se rašlje kreću prema gore i tada sam nastavio hodati držeći se smjera koji su mi određivale rašlje. Čim bih skrenuo s tog pravca, vrh rašalja bi se vratio u osnovni polo­žaj. Nakon nekih pedeset koraka stigao sam do stupa visoko­naponskog voda. Rašlje su me nepogrešivo vodile smjerom žica. Bilo je to drugo veliko uzbuđenje toga dana i neobična radost nakon trenutačnog razočaranja. Da mi vjetar nije zamrsio kosu i da nisam primijetio žice visokonaponskog voda, možda nikad ne bih postao radiestezist.

Kao stručnjak s predznanjem što sam ga bio stekao u toku školovanja, spoznao sam da na pokretanje rašalja vjero­jatno djeluju sile na bazi elektriciteta, i to tekuće struje što ih stvara trenje podzemnih voda, izazivajući statički elektrici­tet, ili tekuće struje u žicama.

Vratio sam se na brijeg do mjesta gdje je rašljar Turčić bio odredio dvije lokacije za kopanje bunara, pa sam na isti način kao kod voda visokog napona pokušao pomoću rašalja slijediti smjer podzemnih voda. Hodajući tako oko kilometar daleko od polaznog mjesta, vođen isključivo rašljama koje su nepogrešivo slijedile podzemni tok, nemalo sam se iznenadio kad su me rašlje dovele na izvor izvrsne pitke vode za koji nisam ni znao da postoji. To bijaše dokaz da su me rašlje vodile smjerom nevidljive podzemne vode koja je skriveno tekla sve do mjesta gdje joj se nešto ispriječilo na putu, pa je izbila na površinu i dalje tekla kao potočić.

18

Bio sam silno uzbuđen i sretan saznanjem da sada mogu sam, bez rašljara, pronalaziti tokove podzemnih voda. Sav ozaren radošću požurio sam prema staroj školi da pokažem direktoru kako sam naučio raditi rašljama i da mu zahvalim što me pozvao baš u isti dan kad i rašljara Turčića.

Stigao sam u školu upravo u vrijeme školskog odmora, pa sam na stubištu zatekao direktora i njegovu suprugu u razgovoru s graditeljem koji je popravljao školsku zgradu. Iz­van sebe od veselja, izvadio sam iz džepa vrbove rašlje što sam ih bio načinio, jedne sam dao direktoru, druge njegovoj supruzi, treće graditelju, a četvrte sam uzeo sam. Poveo sam ih u dvorište, objašnjavajući im kako treba da drže rašlje, pa će primijetiti da njihovim dvorištem teče podzemna voda na postojeći školski bunar. Direktorovoj supruzi rašlje su se okretale na istome mjestu gdje i meni, i ona je naprosto sjajila od sreće, ali se kod direktora i graditelja rašlje nisu ni pomaknule. Pokazao sam im tada kako voda teče od bunara smjerom ispod zbornice i direktorove spavaće sobe, tj. ispod mjesta gdje u zbornici sjedi direktor i ispod kreveta gdje spava. A dalje je to ista voda koja se od mjesta gornje loka­cije pojačava ograncima i skreće preko ceste do stare škole.

Tako se završio prvi dan moga velikog otkrića i upozna­vanja s rašljama, dan koji je iz temelja izmijenio moj život i poveo me strmim i surovim stazama stalnih sumnja, potvr­đivanja, nevjerice, vrijeđanja, dokazivanja ali i priznanja i uspjeha koji su mi dali snage da izdržim sve ove godine i da isključivo rezultatima svoga rada branim vlastito uvjerenje i spoznaju da mogu biti koristan ljudima, da žednima mogu dati vode, a bolesnima pružiti nade u ozdravljenje.

19*

Vidjeli smo u ovoj knjizi što sve izaziva štetno zračenje i kakve su strašne posljedice tih nezdravih utjecaja na organi­zam. Već cijeli vijek to dokazujem — ali bez dovoljnog oda­ziva.

N o , unatoč svemu, spreman sam odazvati se i staviti sve svoje sposobnosti u službu nauke, želim surađivati sa svakom službenom komisijom koja će imati za cilj da naučno potvrdi moje nepobitne dokaze o postanku raka i da znanstvenom ozbiljnošću zakorači u svijet radiestezije u kojem će naći rje­šenja za mnoge nepoznanice o koje se i danas razbijaju nade mnogih patnika.

Dosada sam se iz humanističkih pobuda odazivao svakom pozivu za pomoć, pregledavao sam danomice desetke i de­setke osoba i zgrada, ne žaleći svoju snagu i zdravlje.

I ubuduće ću, u granicama svojih snaga pomagati lju­dima, ali mi je osnovna želja da se mojim istraživanjima ko­risti nauka, koja može daleko širem broju ljudi pružiti zdrav­stvenu pomoć, a to će biti najveće priznanje za moje dvadeset-sedmogodišnje istraživanje fenomena radiestezije.

Zahvaljujem svima koji su pokazali razumijevanje i pripomogli mi u mom dugogodišnjem radu i istra­živanjima na bazi radiestezije: sveučilišnim profeso­rima najrazličtijih struka, inženjerima građevinar­stva, elektro-stručnjacima, kemičarima, liječnicima, novinarima, radio i televizijskim reporterima, ru­darskim tehničarima, geolozima, naftašima, struč­njacima za vodoprivredu i posebice mojim kolega­ma inženjerima u Građevinskom inspektoratu koji su mi svesrdno pomagali svojim stručnim savjetima i davali mi podstreka da ustrajem u svom radu.

S A D R Ž A J

Umjesto uvoda 5

Dr Klara Dajč-Župić: Problem takozvanih rašljara 7

lug. Petar Bužančić: Moji susreti s ing. Jurdanom 11

Kako sam postao radiestezist ili rašljar 15

Prvi uspjesi i neuspjesi, sukobi sa stručnjacima 21

Ima vode, ima! 53

Rašlje i visak života 61

Prošlost i snovi budućnosti 97

Zašto su nam živci napeti kao strune? 101 I * *

Iz moje inspektorske prakse 111

Otoci više ne bi morali žeđati 121

Protiv svih nama poznatih zakona fizike 129

Zračenje svuda oko nas 147

Fotografije koje govore 171

Medicina i rašlje 177

Susret s rašljarima 183

Sadržaj 187

PRVI USPJESI I NEUSPJESI, SUKOBI SA STRUČNJACIMA

Pripovijest o mojem rašljarskom krštenju u Sesvetama nije time bila završena. Vodovod grada Zagreba dobio je zada­tak da za potrebe nove škole u Sesvetama ispita teren s devet bušotina, kako bi se utvrdio sastav slojeva tla i eventualno pronašao vodonosni sloj. Stručnjak za vodogradnje tvrdio je da su ondje već u nekoliko navrata vršena pokusna bušenja, ali bez ikakvih rezultata, jer se tlo sastoji od lapora i ilovače u kojima nema vode. Unatoč tome, nalog za bušenje ostao je na snazi, jer se željelo provjeriti postoji li opasnost klizanja brijega, da bi se osigurao stabilitet nove školske zgrade. Igrom slučaja ja sam bio određen da prisustvujem tom bu­šenju i da vodim građevinski dnevnik provjere sastava mate­rijala svih devet bušotina.

Na samom terenu radnici su zatražili od mene da odre­dim gdje će se bušiti. Bila je to prilika da provjerim ono što je utvrdio rašljar Turčić i što sam ja kasnije sam provjerio. Odredio sam stoga da se prva bušotina napravi na vrhu brije­ga, jer ona druga lokacija stoji na istoj struji po kojoj su me rašlje odvele do izvora. Radnici su se začudili što sam odabrao lokaciju na brijegu, a ne negdje u nizini. Objasnio sam im da je na tome mjestu jedan poznati rašljar utvrdio postojanje vode. Sada je tek nastala graja. Nisu se mogli načuditi da ja, stručnjak, diplomirani inženjer, vjerujem u takve bapske pri­če i šarlatanije samozvanih čarobnjaka.

— Mi smo već toliko puta — reče mi jedan od radnika — poslušali te »drvene stručnjake« i bušili smo ondje, gdje su oni označili — ali vodu nismo našli.

Nije bilo druge, nego da kažem svu istinu. Pokušao sam objasniti radnicima kako ja na istim mjestima gdje i rašljar

21

osjećam električne valove iz zemlje, pa me sad zanima je li istina da ta strujanja nastaju od podzemnih voda. Rekao sam im još da sam tu vodu koja teče pod zemljom pratio do nje­nog izvora oko kilometar dalje od ovoga mjesta. Gledali su me ispod oka, snebivajući se u sebi da jedan »gospon inžinir more govoriti takve bedastoće«. Takvu ću nevjericu kasnije su­sretati često, sve do današnjeg dana, i to ne samo kod neukih, priprostih ljudi kojima se moje baratanje rašljama i viskom može činiti poput kakvog vašarskog »švarckinstleraja«, već i kod obrazovanih osoba, a na žalost i kod stručnjaka koji dobro znaju da se radi o stvarnim i neistraženim silama, ali zbog svoga komoditeta i nemoći da se uhvate ukoštac s tom tajnom, svjesno zatvaraju oči pred činjenicama. U svemu tome, naravno, snosim i ja dobar dio krivnje. Ja sam običan, jednostavan, vrlo pristupačan i druželjubiv čovjek. U svakome gledam poštenjaka kao što sam i sam, tražim otvorenost i iskrenost, svakome dajem da i sam pokuša raditi rašljama i viskom, to me veseli i želio bih da se što više ljudi upozna s fenomenom statičkog elektriciteta, jer samo na taj način, širo­kom i sveobuhvatnom akcijom, moći će se prisiliti odgovorne stručnjake da se prihvate rada na zaštiti čovjekove sredine i ljudskog zdravlja, da počnu već jednom izučavati nevidljiva zračenja koja nas okružuju sa svih strana i ubijaju nas polako ali sigurno. Pokazao sam ljudima da se zračenje podzemnih voda i raznih štetnih materijala oko nas može registrirati raš­ljama, drvenim i metalnim, viskom, običnim ključem, koma­dom čelične žice, praporcem, pa čak i običnim zavrtačem, čav­lom, francuskim ključem i si. Možda bi trebalo da nosim neko posebno odijelo, da imam zlatni visak optočen blistavim kamenčićima i čarobni štapić umjesto obične klavirske žice — onda bi svi vjerovali u ono što tvrdim i ne bi bilo nikakve ne-vjerice. Ali ja to nisam nikada činio i nikada neću činiti. Tada bih sam sebe smatrao opsjenarom i čarobnjakom. Ja želim da se vjeruje u rezultate mojih ispitivanja i da samo rezultati budu mjerilo moga rada, a ne sredstvo i način na koji dolazim do rezultata.

Tako su i radnici vodovoda sa sumnjom i podsmijehom gledali kad sam izvadio rašlje i pokazao im gdje će bušiti. Da sam nosio kakve instrumente i vrtio dugmad, uključivao i isključivao žice, vršio optička promatranja — svi bi vjerovali da je obavljena najstručnija ekspertiza. I danas doživljavam da mi mnogi prilikom ispitivanja dobace: »Što, vi to običnim ključevima na špagi?« A meni je uvijek na jeziku odgovor: Ako vas ne zanima rezultat moga rada, već sredstvo kojim ra-

.22

dim, onda, izvolite pozvati vračaru sa staklenom kuglom! Na­ravno, nisam to nikada rekao. Tako sam i u slučaju s bušioci-ma u Sesvetama »pregrizao jezik« i uporno zahtijevao da buše ondje, gdje sam odredio.

Slegnuli su ramenima i nevoljko montirali svrdlo pro­mjera 80 cm. Prvi su dan izbušili deset metara, drugi dan još osam metara. Kad sam treći dan stigao na gradilište da izvršim provjeru bušenja, upitao sam za rezultat.

— Pa zar vi još uvijek očekujete ovdje vodu — otrese se na mene rukovodilac ekipe. — Već smo na osamnaest metara, a teren je suh kao barut, nema ni traga vodi.

Moram priznati da mi je bilo vrlo neugodno zbog takva podrugivanja, ali sam ustrajao u svojoj odluci i odredio da se bušenje nastavi do dubine od dvadeset metara, kako je pret­hodno bilo dogovoreno. Svrdlo je ponovno krenulo i nakon prvog vađenja uzorka pokazalo se da je dolje sasvim suha zemlja, tj. lapor. Kad je svrdlo opet uloženo, u bušotinu je naliveno oko pola litre vode, kako bi se svrdlo moglo lakše okretati.

Odjednom se iz bušotine začulo šištanje. Srce mi je burno zakucalo od silnog uzbuđenja. Poslije slučaja s dalekovodom, ovo bušenje predstavljalo je presudnu prekretnicu u mom dru­govanju s rašljama. O ovom šištanju je ovisilo hoću li hrabro krenuti dalje ili razočaran dignuti ruke od svega. Svrdlo je zaustavljeno. Šištanje se sada čulo još jasnije. Drhtavih ruku prihvatio sam svrdlo i zanjihao ga u bušotini: začuo sam naj­draži zvuk u svom životu — bućkanje vode, klokot koji nikada neću zaboraviti. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Izvukli smo svrdlo i izmjerili visinu ovlaženog dijela — stupac vode iznosio je šest metara! Sada je bio na meni red da se malko pošalim.

— Pa vi ste pravi čarobnjaci! Nalili ste samo pola litre vode, a dobili ste stupac od šest metara i to u samom laporu i ilovači! To je pravo čudo!

Poslovođa je osjetio moju ironiju, pa se samo kiselo nasmiješio.

— Imate sreću, naišli ste ovdje slučajno na takozvanu subartešku vodu koja se nalazi u sloju pijeska zatvorena u ilovači i pod tlakom.

Mirno sam saslušao objašnjenje koje bijaše točno u sve-rnu, osim u tome da sam imao sreću i da sam vodu našao slu­čajno. Neki unutarnji glas govorio mi je: Stanko, na pravom si putu, samo hrabro dalje naprijed! I poslušao sam taj glas.

23

Ohrabren tim nalazom pokušao sam slijediti rašljama tok vode na drugu stranu brda, tj. prema istoku. Došao sam tako do mjesta gdje su mi rašlje pokazale da je to tek ogranak pod­zemne žile koja dolazi sa sjeverozapada i kreće prema već spo­menutom izvoru. Na sastavku tog ogranka i glavne vode rašlje su se okretale više puta nego na mjestu prve bušotine. Nakon pronalaženja toga čvorišta, odredio sam drugu bušotinu na sastavku podzemnih struja, pa smo na tome mjestu dobili vodu već na dvanaestome metru dubine, također pod pritiskom, a stupac se digao čak do sedam metara ispod površine.

Za vrijeme rada na drugoj bušotini, pokušao sam označiti smjer ove glavne podzemne vode koja je tekla prema jugu. Za­tim sam, idući usporedo s glavnim tokom, tražio gdje pojedini podzemni pritoci ulaze u glavni tok i na tim sam mjestima provjeravao rašljama koliki će biti broj okretaja. Idući tako okomito na tok vode, utvrdio sam na jednome mjestu da su se rašlje u odnosu na pet okretaja kod prve bušotine i osam kod druge, sada okrenule čak više od dvadeset puta. Tu sam od­redio treće bušenje i već na sedam i pol metara dubine naišli smo na krupni pjeskoviti sloj debljine tri metra iz kojeg je voda probijala do dva i pol metra ispod površine. Prilikom pokusnog crpljen ja vode, dotok je bio pet litara u sekundi.

Nakon ovog trećeg nalaza, obustavio sam daljnje istra­živanje, predviđeno je bilo još šest bušenja, jer je kapacitet od pet litara u sekundi bio sasvim dovoljan za školski vodovod s hidroforskim uređajem.

Bio sam više nego ponosan na te svoje prve uspjehe. Po­gotovu stoga što su stručnjaci tvrdili da na tome terenu ne­ćemo naći vode, jer je to sasvim suh teren od samog lapora i ilovače. Tada su radnici na svoju ruku izveli još dva pokusna bušenja, nekoliko metara lijevo i desno od mjesta koje sam bio označio i gdje smo našli vodu. Njihov je pokušaj potvrdio pretpostavke stručnjaka, jer su naišli na potpuno suhe slo­jeve, ali je potkrijepio i valjanost rašalja koje su nepogrešivo pokazale gdje u tom suhom tlu ipak ima vode.

Predao sam dnevnik rada s detaljnim opisom kako sam pomoću rašalja pronašao podzemne tokove i kako su radnici, bušeći točno na onome mjestu koje sam im ja označio, dobili dovoljnu količinu zdrave pitke vode. Moj pretpostavljeni gra­đevinski inženjer koji je zasigurno vrlo pomno proučio izvješ­taj, kako je to uvijek činio, nije izrekao ni jednu jedinu riječ komentara. Dapače, očito ignorirajući moje rašljarske sposob­nosti i smatrajući to šarlatanijom, a u dogovoru s onim istim stručnjakom za vodogradnje, diplomiranim inženjerom, koji

24

je onako kategorički tvrdio da u Sesvetama nema vode, odre­dio je da se bez pokusnog bušenja odmah iskopa bunar za potrebe škole u Zaprešiću, uz obrazloženje da sve susjedne kuće imaju dovoljno vode koju crpe običnim Nortonovim pumpama s dubine od nekih sedam metara. Dogovoreno — učinjeno!

Tako je, s namjerom da se uštedi za pokusno bušenje, nastao još veći trošak zbog izravnoga kopanja bunara pro­mjera tri i dubine trinaest metara. Naime, umjesto sedam metara kao u susjednih ručnih crpki, ovdje ni na trinaest me­tara nije bilo ni kapi vode. Doživjevši takvo razočaranje, moj pretpostavljeni se vjerojatno prisjetio mog izvještaja iz Sesve-ta, pa su me on i stručnjak za vodogradnje pozvali da svojom metodom pokušam odrediti lokaciju za gradnju školskog bu­nara u Zaprešiću. Premda je zapravo trebalo da odbijem taj poziv zbog omalovažavajućeg odnosa prema mojim sposob­nostima, a službeno nisam ni morao vršiti ekspertize rašlja­ma, ipak sam se odazvao, jer sam u tome vidio priliku da pred svojim sumnjičavim kolegama i pred pretpostavljenim potvrdim ispravnost traženja vode pomoću rašalja.

Na samom terenu ubrzo sam pronašao da vrlo jaka žila podzemne vode, širine oko četiri metra, teče s druge strane ceste ispred školske zgrade, dok na dvorišnom prostoru nema vode. Odredio sam lokaciju i kad je svrdlo promjera 140 mm doprlo do dubine od šest metara, pojavila se voda koja se crpkama mogla izvlačiti u količini od šest litara u sekundi. Kod takve količine vode nije bilo potrebno kopanje bunara već je bilo sasvim dovoljno bušotinu zacijeviti i postaviti hi-droforski uređaj, što je i učinjeno. Škola se i danas snabdije­va vodom iz bušotine koju sam odredio pomoću rašalja.

No, čini se da ni to nije bilo dovoljno mojim vrlim kole­gama. Njihovi promašaji i pogrešne ocjene u predviđanju o postojanju vode urodili su posvemašnjim ignoriranjem moje metode. Ni to u što su se vlastitim očima uvjerili nije bilo dovoljno da odagna sljepilo nepovjerenja i omalovažavanja.

Zbog toga se dogodilo da je i nakon moga ponovljenog uspjeha pretpostavljeni naručio pokusna bušenja za bunar nove škole u Kupljenskom Hruševcu. Imao je još toliko drsko­sti da mi osobno preda tu narudžbu s nalogom da je proslije­dim nikom drugom nego vodostručnjaku kojem nikako nije polazilo za rukom da pronađe vodu. Bilo je to zaista previše!

Otišao sam smjesta potpredsjedniku tadašnjega kotara Zagreb, vrlo razboritom i dobronamjernom drugu, objasnio mu sve što se zbilo i napomenuo da svaka bušotina stoji više

25

od sto tisuća ondašnjih starih dinara, što jc odgovaralo godiš­njoj plaći jednog dobrog radnika ili službenika, i da je to ne­potrebno bacanje novca i uzaludan trud, jer ja pomoću rašalja mogu odrediti točno mjesto gdje se nalazi voda.

— A zašto vaš pretpostavljeni i vodostručnjak ipak traže pokusno bušenje kad ste im pokazali da i bez posebnog ispi­tivanja pronalazite vodu?

— Zaista ne znam koji je tome razlog, ali pretpostavljam da se boje izreći svoje pravo mišljenje da im ne bi tko prigovorio što kao stručnjaci priznaju da se rašljama može sigurnije pronaći voda negoli samo bušenjem. A možda su i ljubomorni zbog mojih uspjeha, ne znam što bih mislio o tome. Ako imate povjerenja u mene, dopustite da odredim gdje će se, bez pokusnog bušenja, iskopati običan seoski bu­nar širine samo jedan metar i bit će vode dovoljno za hidro-forski uređaj.

— Vjerujem vam, inženjeru Jurdana, i odmah ćemo za­jedno otići na gradilište škole, a ovo — bila je to narudžba za pokusno bušenje — neka lijepo spava u ladici.

Došavši na gradilište, ubrzo sam utvrdio da na samom prostoru buduće škole nema vode, ali je zato ima u nepo­srednoj blizini, na tuđem zemljištu. Predložili smo susjedu da odobri gradnju školskog bunara na svom zemljištu, a školska uprava će mu zauzvrat besplatno uvesti vodovod u njegovu kuću. Nagodba je bila utanačena i već slijedećeg dana počela je gradnja bunara. Tjedan dana kasnije dovršen je bunar dubine osam metara s kapacitetom od tisuću litara do­bre pitke vode dnevno, dok su ostali bunari, udaljeni stotinjak metara od našeg izvora, davali tek nekoliko desetaka litara dnevno s dubine od oko osamnaest metara. Potpredsjednik je tada pozvao predsjednika kotara Zagreb i pokazao mu kako sam bez pokusnog bušenja pronašao izvrsnu vodu i u dovolj­noj količini, te sam time uštedio nepotrebne troškove.

Škola se dalje gradila pod mojim nadzorom i nakon mje­sec dana zgrada je već bila pod krovom i imala vlastiti vodo­vod. Budući da nitko nije izvijestio mog pretpostavljenog kako je škola već dobila vodovod bez pokusnog bušenja, a ja to sa svoje strane nisam htio učiniti zbog otvorenog nepovje­renja i netrpeljivosti koju je pretpostavljeni pokazao prema meni, došlo je do nepredviđenog i pomalo komičnog sukoba koji je riješen u moju korist. Naime, neposredno nakon izgrad­nje školskog bunara, pozvao me pretpostavljeni i zatražio da mu objasnim gdje je završila narudžba za pokusno bušenje u Kupljenskom Hruševcu koju mi je predao da proslijedim

26

stručnjaku za vodogradnje, a sada mu je javljeno da takvu narudžbu nisu nikada primili. Nisam više mogao otrpjeti taj arogantni ton, pa sam mu bez ustručavanja odvratio istom mjerom.

— Narudžbu nisam predao zbog toga, što je pokusno bušenje najobičnije rasipanje narodnog novca, jer postoji si­gurniji i jeftiniji način pronalaženja vode. To ste se i sami uvjerili, zajedno sa svojim stručnjakom za vodogradnje, ali vi i dalje uporno odbijate moju suradnju i opet forsirate sku­pa pokusna bušenja, unatoč tome što se moja metoda pokaza­la daleko boljom i efikasnijom. Ako želite i dalje tražiti vodu, izvolite samo, ali bez mene! I nemojte mi više izdavati nikakva naređenja za pokusna bušenja, jer ih ja neću izvršavati.

Moj pretpostavljeni je tada bijesan izjurio iz sobe. Sma­trajući naš razgovor završenim, pošao sam u svoj ured i u prolazu, u predsoblju, čuo sam kako pretpostavljeni diktira sekretarici tužbu protiv mene: » . . . te da se zbog neizvršenja naloga inženjer Jurdana pozove na odgovornost . . .«

Upravo sam sam dopunjavao dnevnik o toku gradnje ško­le, kad je na mom stolu zazvonio telefon. Govorio je potpred­sjednik.

— Inženjeru Jurdana, izvolite smjesta doći k meni! Ov­dje je vaš pretpostavljeni koji mi je donio pismenu pritužbu na vaš rad zbog toga što niste izvršili njegov nalog, čime ste nanijeli nepopravljivu štetu u vezi s gradnjom škole u Kup­ljenskom Hruševcu i pokusnim bušenjima za školski vodovod.

U potpredsjednikovom glasu osjetio sam da mi sve to govori tobožnjim prijekornim tonom zbog prisutnosti mog pretpostavljenog i da će, čim dođem k njemu, nastupiti obrat.

Pretpostavljeni me srdito ošinuo pogledom kad sam ušao. Primijetio sam slavodobitni sjaj u njegovim očima i za­dovoljstvo što ću sada dobiti svoje.

Potpredsjednik je šutke otvorio ladicu, izvadio spis i pru­žio ga mom pretpostavljenom.

— Molim vas, je li ovo nalog što ste ga predali inženjeru Jurdani? Ovo stoji u mojoj ladici već mjesec i po, a vi tek sada podnosite prijavu protiv Jurdane zbog toga što nije pro­slijedio nalog za pokusno bušenje. A znate li vi da je školska zgrada u Kupljenskom Hruševcu već pod krovom i da ima vlastiti vodovod? I zašto uopće napadate inženjera Jurdanu, kad on radi stručno i savjesno, po načelu narodnog istraživa­nja, bez pokusnog bušenja. Pa kad nam je već prištedio gole­ma sredstva i pronašao vodu, bilo bi dobro da našeg Jurdanu pohvalite i da mu čestitate na uspjehu, a ne bi škodilo da vi

27

kao pretpostavljeni odete na gradilište i da se svojim očima uvjerite u to što vam govorim. Škola je pod krovom, vodovod je pušten u pogon i bez velikih izdataka za pokusno bušenje. A to možemo zahvaliti inženjeru Jurdani i njegovim rašljama.

Moj pretpostavljeni se bio toliko uzbudio da je bez riječi ustao i krenuo iz sobe, dok je potpredsjednik nastavio.

— Nemojte se uzrujavati. Činjenica je da se inženjer Jur-dana zaista iskazao u traženju vode pomoću rašalja i zato sam vaš nalog stavio ad acta kao bespredmetan. Stoga nemate pra­vo kriviti Jurdanu, jer ja sam zadržao vaš nalog, a Jurdana će i dalje marljivo, svojim znanjem i svojim rijetkim sposob­nostima, nastaviti tražiti vodu za nove gradnje kao pravi stručnjak i narodni čovjek. I molim vas da dalje ne napadamo inženjera Jurdanu, jer ako nastavite svoj neprijateljski odnos prema njemu, onda ćemo i vas i vaše vodostručnjake zajedno s vašim načinom rada poslati lijepo u muzej.

Moj pretpostavljeni se nakon ovog »pranja glave« primi­rio, otišao na gradilište i uvjerio se da je sve onako kako mu je rečeno. Ali njegova netrpeljivost prema meni nije time jenjala. Štoviše, tražio je načina i napokon smislio kako će me stjerati u škripac i dezavuirati moje sposobnosti. Ali bilo bi bolje da to nije činio, jer je tjerajući lisicu istjerao vuka, i morao je progutati još jednu gorku pilulu.

Scenarij je bio kao u nekom napetom filmu. Angažiran je i vjerodostojni svjedok koji će potvrditi moj fijasko. Samo glavni glumac, to jest ja, nije se držao predviđene uloge, već je igrao onako kako je jedino mogao igrati — iskreno, pošteno i znalački.

Dakle, nesuđeni Hitchcock me posjeo u stražnji dio kom­bija, gdje se već nalazio njegov asistent režije, inače pravni sa­vjetnik kotara Zagreb. Pretpostavljeni je sjedio kraj vozača, a ja u zatvorenom kavezu bez prozora, dok se pravni savjetnik nalazio uz prozorčić na šoferskoj kabini odakle je imao signa­lizirati što rade moje rašlje. Bilo je zaista napeto. Tako se pretpostavljeni — Hitchcock mogao uvjeriti putem do Zapre-šića da se rašlje okreću uvijek prema gore kad prolazimo is­pod žica visokog napona, a prema dolje iznad otvorenih po­toka. Pravni savjetnik je to zdušno dojavljivao kroz prozor­čić znakovima na kojima bi mu pozavidio svaki poznavalac dobre pantomime. Time se završila prva »epoha«, kao prije rata u kinima kad su se vrlo često igrali napeti filmovi u ne­koliko nastavaka. Drugi dio počeo je još uzbudljivije. Zavezali su mi oči dvjema maramama tako solidno da nisam vidio ni tračak svjetla oko sebe, zatim su me zavrtjeli i vodali naokolo

28

da potpuno izgubim orijentaciju. Tako gotovo ošamućenom, pretpostavljeni mi je gurnuo u ruke rašlje i stao me gurati ispred sebe, rekavši mi da uvijek javim kad osjetim da su rašlje registrirale vodu. Najednom su mi rašlje pokazale ot­klon kao da su naišle na neku metalnu prepreku. To sam i re­kao. Zatim me pretpostavljeni pomaknuo malo ulijevo i rekao mi da dalje ne koračam, već da samo ispružim ruke i da ka­žem što osjećam. Čim sam ispružio ruke, rašlje su se okrenule prema dolje. I to sam rekao. Nakon toga skinuli su mi povez i vidio sam da se nalazim nad samim bunarom, a nadaleko udesno stajala je metalna kanta za vodu. Događaj je time bio završen. Kad su mi se oči opet prilagodile danjem svjetlu, ugledao sam nasmijano lice moga pretpostavljenog, inače pri­jatelja ali i protivnika. Njegov je osmijeh sada bio prijatelj­ski. Kakva promjena od nedavnog duela kod potpredsjednika.

— Svaka ti čast, Stanko, sada ti čestitam, jer si me uvje­rio da imaš nesvakidašnju sposobnost.

S nevjerovanim Tomama čovjek se, eto, nekad mora ig­rati mačke i miša. Bilo mi je sve to nekako smiješno i neoz­biljno, ali progutao sam i tu pilulu, jer mi je bilo stalo da se moji pretpostavljeni napokon uvjere, makar i na ovakav način, u moje sposobnosti, a i da opet steknem izgubljenog prijatelja. Od toga dana u mojoj su se ustanovi odnosili prema meni s mnogo više pažnje.

Veliki preokret u mojoj rašljarskoj praksi nastupio je od onoga dana, kad je u tada vrlo popularnom tjedniku »Vjesnik u srijedu« od 18. V I I I 1954. objavljen članak pod naslovom

TAJNA VILINSKIH RAŠALJA—PRAZNOVIERJE ILI PRIRODNI FENOMEN

Odvedi smo se u Šestine da tražimo podzemne vodene žile. S inženjerom Jurdanom razgovarali smo prije nekoliko dana o njegovoj metodi istraživanja dubinskih voda pomoću rašalja, koje je narod u davnini, zbog čudesnih svojstava, prozvao vilinskim rašljama. Protumačio nam je svoje gledište ° toj prirodnoj pojavi, koju mnogi smatraju najobičnijim praznovjerjem, i iznio nekoliko svojih uspjeha na otkrivanju podzemnih voda pomoću toga primitivnog sredstva. Sad je na terenu, koji sami izabrasmo, trebalo da na djelu pokaže svoje umijeće.

2')

Ispit u Šestinama

Šestine smo izabrali za područje eksperimenta zato, što je nedavno, kod sela Kraljevec, tamo izgrađen odvojak gradske vodovodne mreže. Htjeli smo dovesti ing. Jurdanu u blizinu tog mjesta da utvrdimo hoće li svojim rašljama, o kojima smo čuli već toliko fantastičnih priča, ustanoviti gdje se nalazi podzemni kanal. Osim toga poznali smo i neke seljake iz Kra­ljevca. Stupili smo s njima u vezu i oni su nam pokazali mjes­ta na kojima često izbija podzemna voda. I te smo podatke iskoristili i stavili inženjera Jurdanu na kušnju.

Već u automobilu nam je tumačio kuda prolazi mreža gradske kanalizacije. Na tim mjestima rašlje u njegovim ru­kama počele su se okretati. Kad smo stigli u blizinu Kraljev­ca, gdje je izgrađen novi odvojak vodovodne mreže, krenuli smo pješice. Točno iznad podzemnog kanala rašlje su se po­čele okretati u inženjer ovim rukama, i on nas je upozorio da se nalazimo iznad podzemne vode. Ubrzo je utvrdio i dubinu vode i smjer njezina toka.

Krenuli smo dalje. Na svim mjestima, za koje smo znali da ima podzemne vode, pronašao ju je. Čak je točno ustano­vio gdje izbija na površinu. Ta su se mjesta točno poklapala s tvrdnjama seljaka. Osim toga, ing. Jurdana pronašao je i dru­ge podzemne žile, za koje se tamo nije znalo. Pomoću svojih rašalja odredio je i širinu vode, brzinu i smjer toka, vodostaj i dubinu.

Kad nam je već svima dojadilo da i dalje tražimo vodu, pokazao nam je još jedan fenomen s rašljama. Sakrili smo u odjeći neke predmete od metala. Nakon toga prošao je inže­njer svojim rašljama uz naše tijelo i ubrzo točno utvrdio, na kojim se mjestima nalaze ključevi, upaljači i metalni novci.

Potom smo došli na red i mi, da pokušamo možemo li po­moću rašalja reagirati na podzemnu vodu ili metal. Nepomič­no su stajale rašlje u našim rukama, a o kakvom okretanju ni­je bilo ni govora sve dotle, dok nas se nisu dotakle inženjerove ruke. U tom času, kad bismo god naišli na podzemnu vodu, osjetili bismo trzaj u ruci i vidjeli kako se rašlje okreću. Je­dan od članova naše male ekipe uspio je i bez pomoći inže­njera da reagira na vodu.

Bili smo zadovoljni eksperimentom. Potvrdila su se pret­kazivan ja ing. Jurdane. Zato sada puštamo njega da sam go­vori o tom fenomenu i rezultatima svog dosadašnjeg rada s rašljama.

30

Kako zamišljam mehanizam rašalja?

Po mom mišljenju — rekao nam je ing. Jurdana — rašlje su spojnica pozitivne i negativne struje čovječjeg strujnog kruga, a prsti djeluju na rašlju kao namotaj žice. Prilikom do­dira s magnetskim poljima u čovječjem organizmu pojavljuje se tok. Tijelom proleti čas pozitivna, a odmah zatim negativna struja. Krajevi rašalja koji su obavljeni prstima u tom času predstavljaju osovinu elektromotora, što ga struja okreće.

Pokušao sam umjetnim načinom stvoriti tu vrstu struje, koja okreće rašlje. Pošlo mi je za rukom okrenuti rašlje po­moću magneta, pa prema tome zaključujem da je pokretač rašalja svakako neka visokofrekventna struja. Nisam doduše elektroinženjer pa ne mogu u tom pogledu točno definirati dje­lovanje struje, ali primjećujem da se radi o jednoj vrsti stru­je slične onoj, koja prouzrokuje gromove u atmosferi. Ta stru­ja ne nastaje trenjem oblaka, već trenjem tekuće vode o pod­zemne stijene.

U suradnji s nekim našim liječnicima proučavam sada koji su to elementi u organizmu, gdje se ta struja skuplja, i kakvi su izolatori u čovjeku, koji zadržavaju napon struje u organizmu. Zbog tih napona često osjećam veliku tjeskobu i muku, kad se sprema na kišu.

Ljudi koji ne mogu samostalno osjećati okrete rašalja zbog preslabog napona struje, postižu to onog časa, kad ih ru­kama dotaknem. Struja iz mojeg organizma preko njihovih ruku okreće tada rašlje.

Po mom mišljenju, trebalo bi na Tehničkom fakultetu osnovati stručnu komisiju, koja bi ispitala sposobnost onih, koji žele pomoći u pronalaženju podzemnih voda. Ako se utvr­di da netko ima dovoljno stručnog znanja i da je dovoljno osjetljiv, trebalo bi ga službeno ovlastiti da kao rašljar po­mogne u stručnom radu. Time bi se spriječile zloupotrebe, jer ima onih, koji taj prirodni fenomen nesavjesno iskoriš-ćuju.

Želim da stručnjacima na istraživanju podzemnih voda pomognem. Kao inženjer imam svoju profesiju i nije mi po­trebno da se bavim rašljama kao zanatom, već to činim iz na­učnih pobuda. Stoga pozivam sve stručnjake, a naročito s područja visokofrekventnih struja, da se pozabave tim pri­rodnim fenomenom. Kako sam naročito osjetljiv na rašlje, mogu im poslužiti kao instrument za pokuse. U ostalim zem­ljama mnogi ozbiljni stručnjaci i naučni radnici bave se tim

31

problemom, a mnoge ustanove, uz svoje geofizičke ekipe, ima­ju i rali jare, koji im potvrđuju dobivene rezultate.

Prisutni elektrotehničar ima drugačije mišljenje o uzro­cima fenomena rašalja. On misli da ljudi, koji osjećaju elek­tromagnetske valove proizvedene trenjem vode, imaju u svom skeletu izvjesne nesimetričnosti. Te nesimetričnosti služe kao titrajni krug, koji se ugađa na određenu frekvenciju. Kad ta­kav čovjek ide s rašljama u ruci, njihov vrh je na izvjesnoj udaljenosti od njegovih nogu. Na toj udaljenosti postoji po­tencijalna razlika, odnosno napon, a elektromagnetsko polje preko vrha rašalja, ruku, tijela i nogu ispražnjuje se u zemlju. Budući da je magnetsko polje izmjenično, ono se u idućem trenutku ponovno formira i tada dolazi do skakanja ili poni­ranja rašalja.

Nekoliko uspjeha u Samoboru

Ispričat ću vam dva-tri slučaja iz svoje dosadašnje pra­kse.

U Samoboru prilikom tehničkog pregleda stambenih zgra­da pred članovima komisije pokazao sam rašljama na obra­đenoj zemlji točne veličine podzemnih zahodskih jama. Liječ­nik, koji je prisustvovao komisijskom pregledu, izjavio je da ne vjeruje u rašlje. Zatražio je, neka se za pokus otkopa zem­lja, kako bi se osvjedočio o veličini jame koju sam pronašao. Svi su se iznenadili, kako je točno bio određen rub betonske taložnice.

Pri izdavanju dozvole za upotrebu jedne zgrade u Samo­boru članovi komisije zamolili su me da im rašljama pokažem, kuda se proteže zakopana vodovodna instalacija. Iznenadili su se, kad sam pred sobom držao napete rašlje, koje su mi po­kazivale točan pravac vodenog toka. Kad sam stigao do ras­krsnice dvaju kabela, rašlje su se naglo prebacile u smjeru no­vog kanala. Graditelj tog objekta, više u šali, rekao je:

— Hajde, pokažite nam s vanjske strane zgrade portirnice mjesta, na kojima je ugrađena električna struja. Kad sam pro­lazio uza zidove i pokazivao smjerove električne instalacije u zidu, naišao sam na jednom mjestu na odvojeno odbijanje rašlje, pa sam na žbuki nacrtao pravac željeznog predmeta, koji sam pronašao rašljom. Ustanovio sam da taj željezni predmet nema nikakve veze sa strujom. Kad su članovi komi­sije ušli u zgradu, ustanovili su da je taj podatak točan, jer je na tom mjestu s unutrašnje strane o zidu visila puška.

32

Priznanje iz Karlovca

Na poziv Komunalnog odjela odredio sam pred komisijom točne smjerove podzemne vode, dubinu korita, pa čak i visinu podzemnog vodostaja za vodu, koja je probila u gradsku kana­lizaciju i ugrozila tri stambene zgrade. Nakon završenih gra­đevinskih radova dobio sam pismeno priznanje.

* * *

Prije nekoliko mjeseci pokazivao sam stanovnicima u Hrvatskom Zagorju kuda teče najjača podzemna arterija. Pe­njući se uz brijeg iznad ove arterije, upozorio sam mještane da je tim pravcem opasno prolaziti za grmljavine jer zbog pro­tjecanja podzemne vode nastaje jaka struja, koja se spaja s oblakom pomoću munje. Četrnaestak dana poslije tog razgo­vora udario je grom u kuću, koja se nalazila točno na toj arteriji, i u nedovršenoj novogradnji ubijena je dvadesettro-godišnja žena. Slučajno sam drugi dan onuda prošao i jedan od onih, koji su stajali kraj mrtve žene, rekao mi je:

— Vidite, da ste u srednjem vijeku predvidjeli opasnost kao što ste je ovdje predvidjeli, ne biste se dobro proveli. Vjerojatno bi vas čekala lomača. Danas vidimo da su to pri­rodne pojave.

* * *

Kao laici, mogli smo ustanoviti da su se rašlje u ruci okre­tale, da je ing. Jurdana točno utvrdio položaj podzemnih voda, na koje smo ga doveli, da je primio već više priznanja za svoj rad, da ga zovu na sve strane da pronađe vodu i da ima velik broj očevidaca, među kojima i veći broj stručnjaka, koji po­tvrđuju njegove uspjehe. Metoda istraživanja dubinskih voda pomoću rašalja nije dosad priznata u naučnom svijetu, prem­da se njome služe mnogi stručnjaci, koji o tom pitanju pišu čak i knjige. Ne radi li se ipak o prirodnom fenomenu koji bi se mogao iskoristiti? Za našu zemlju, koja obiluje krajevima siromašnim vodom, to bi značilo velike uštede i korist za stanovništvo. Eksperimenti i diskusije pokazat će to definitiv­no. A to je i smisao poziva na suradnju, koji ing. Jurdana upu­ćuje našim stručnjacima.

Vjerojatno je taj članak ponukao, a to se kasnije i potvr­dilo, upravu jedne tvornice salame da zatraži moju pomoć, jer

3 Jurdana: Rašl je i visak života 33

su se izjalovila sva nastojanja vodovodnih stručnjaka da po­kusnim bušenjima pronađu vodu. Na terenu sam bez ikakve teškoće odredio smjer i širinu podzemnog vodotoka, nekih desetak metara daleko od postojećeg starog bunara izgrade nog na ogranku glavne žile, pa je stoga davao premalo vode. Bušotina koju su bili odredili stručnjaci za vodogradnju na­lazila se suviše daleko od pogona, na nižem terenu bliže rijeci koja je onuda tekla, a davala je minimalnu količinu vode od samo dva decilitra u sekundi i to s dubine od pedeset metara. Međutim, na mojoj lokaciji, u neposrednoj blizini tvornice, naišli smo na dubini od četrdeset metara na sloj subarteške vode, šest litara u sekundi, što je bilo sasvim dovoljno za tadašnje tvorničke pogone.

Mnoge su zanimljivosti vezane i uz traženje vode za sabi-rališta mlijeka. Tako sam prilikom određivanja mjesta za gradnju bunara na sabiralištu u Zaprešiću otkrio i neispravno izvedenu kanalizaciju za odvod fekalija. Umjesto da je fekal-na kanalizacija provedena u kanalizaciju Zaprešića, što bi iziskivalo mnogo veće izdatke, potajno je u polju kukuruza spojena s odvodom iz prostorije za pranje posuda, što je predstavljalo veliku opasnost da zarazne klice iz fekalija do-pru do prostorije za pranje i ondje zagade posude, a time i mlijeko kojim bi se posredno zaraza prenijela na potrošače, uglavnom građane Zagreba.

Naravno da je takav moj nalaz ogorčio mljekarske ruko­vodioce, i oni su ispoljili svoj bijes na kotarskoga građevin­skog inspektora koji rašljama, šarlatanski, vrši svoju duž­nost i poput krtice ruje po kukuruzištu, umjesto da pregleda odobreni projekt prema kojem su izvedeni radovi pod nad­zorom stručnjaka i kanalizacija propisno provedena, zaka-muflirana među kukuruzima. Takvog inspektora (koji otkri­va ono što bi drugima promaklo!) treba ukloniti s dužnosti.

Srećom je spomenuta prijava kojom su se zahtijevale naj­drastičnije sankcije protiv mene, dospjela u ruke kotarskog potpredsjednika koji me odmah pozvao da zajedno pođemo u Zaprešić. Zavukli smo se u onaj nesretni kukuruzni gustiš koji je trebalo da posluži kao paravan za neispravne radove, istina jeftinije ali i pogubnije za nekoliko stotina tisuća gra­đana Zagreba. Označio sam mjesto gdje su rašlje pokazale da se spajaju čista i fekalna kanalizacija. Kad su radnici razgrnuli zemlju, pokazalo se da su rašlje i ovaj put bile nepogrešive. Ratna sjekira je odmah bila zakopana, ali ne i nepropisna kanalizacija koja je nakon toga izvedena na va­ljan način. Potpredsjednik je izrekao prijekor odgovornim

34

osobama zbog vrijeđanja i klevetanja kotarskog inspektora i napomenuo da je učinjen tako težak propust zbog kojeg bi organizacija trebala odgovarati na sudu.

Sad je između mljekaraca i mene zaista potekao med i mlijeko, suradnja se nastavila u najboljem mogućem obliku. A da ja jednako štitim svačiji interes i otklanjam svaku nepravilnost, mljekarski rukovodioci imali su se prilike uvje­riti u Dubravi kraj Vrbovca, gdje sam pregledavajući bunar tamošnje sabirnice otkrio da je tu potajno priključen odvod vode za mlin u centru Vrbovečke Dubrave. Time sam stekao nepodijeljene simpatije odgovornih osoba, a moje su rašlje sada ne samo položile rigoroz već su mi i donijele laskav naziv — inspektor Maigret.

Za isto poduzeće bio sam odredio i kopanje dvanaest-metarskog bunara na sabirnici mlijeka u Šarampovu kraj, Ivanić-Grada. Mjesec dana kasnije, pozvao me direktor sav zdvojan zbog vijesti iz Šarampova da su ondje pronašli na mojoj lokaciji tek neznatnu količinu vode. I ja sam bio za­brinut zbog toga, ali sam se potajno ipak nadao da se radi o pogreški izvođača radova, a ne nepouzdanosti mojih rašalja. Kad smo došli u Šarampov, odmah sam vidio da je bunar-džija sazidao bunar osam metara dalje od označenog mjesta. Kad smo ga upitali zašto je to učinio, odgovorio nam je:

— Ja sam započeo gradnju bunara na označenoj lokaciji, ali kad sam došao do dubine od osam metara, navalila je tolika voda da više nisam mogao produbljivati bunar, a ka­ko sam prema ugovoru bio dužan izgraditi bunar dubine dvanaest metara, zatrpao sam započetu gradnju i pomaknuo sam se na sadašnje mjesto gdje sam izgradio bunar od dvana­est metara, kako je i ugovoreno. U ovom bunaru ima vode, a ja nisam kriv što je nema dovoljno.

Bunardžiji je naređeno da zatrpa taj bunar i da se vrati na prvobitnu lokaciju, gdje je uspio nekako doprijeti do du­bine od deset metara, ali dalje nije mogao zbog silnog dotoka vode. Međutim, postignuta dubina bila je sasvim dovoljna, jer hidroforski uređaj nije mogao izbaciti svu količinu vode.

* * *

U tim prvim godinama moga druženja s rašljama, nije baš sve uvijek išlo tako glatko kako se to na prvi pogled čini i kako se meni u tim prvim danima činilo. Bilo je s mo­je strane propusta do kojih je došlo uslijed nedovoljnog po-

35-

zna van ja karakteristika podzemnih voda i tajni njihovih to­kova. Ali, na pogreškama se najbolje uči, pa sam i ja na svo­j im pogreškama stjecao iskustvo.

Kad sam prvi put pokušao rašljama tražiti vodu, mislio sam da je voda svugdje, gdje se rašlje okreću. Međutim, izne­nadio sam se prvi put u Sesvetama (opet Sesvete, poslije vatrenog doživio sam i iskustveno krštenje!). Naime, na po­vratku sa službenog puta iz Zeline, u autobusu me nagovorio neki meni nepoznat čovjek.

— Gospon, jeste vi onaj inđinir kaj je iskal vodu za školu v Sesvetama?

— Da, ja sam. A odakle znate da sam tražio vodu u Ses­vetama?

— Ja sam polek same škole i videl sam kak ste z raš-lami pronašli vodu. Pak sam vas štel zaprositi ak bi i meni našli vodu.

— Ali ja moram u Zagreb, na radno mjesto, vraćam se sa službenog puta i sada nemam vremena, drugi put.

Ali čovjek navalio i navalio, pa mislim, hajde, kad je već tako uporan, premda zaista moram požuriti u Zagreb da napišem izvještaj, skoknut ću da čovjeku pomognem. I ona­ko u žurbi nisam tražio svih pet signala, već sam se zadovo­ljio jednim jedinim, pa u sebi izračunam (bio je to, na žalost, vrlo poučan račun bez krčmara, kako ću se kasnije osvjedo­čit i) : za školu je bilo lijevo i desno, a ovo mora da je srednji signal. I začas ja njemu: evo vidite, ovdje prolazi vodena struja preko vaše zemlje; zabijem kolčić, ostavim mu adresu da mi javi rezultat i otrčim da uhvatim slijedeći autobus. Nakon mjesec i po dana javlja mi čovjek da ni na osamnaest metara nema vode, da me nije mogao obavijestiti jer sam bio službeno odsutan, prestao je bušiti, zemlja se urušila i sad ima zbog svega toga velike troškove, pa neka hitno dođem u Sesvete da pogledam što se to dogodilo. Došao sam, stvar­no čovjek izbušio gdje sam označio, rašlje se opet okreću na istome mjestu — i što sad? Dovedem drugi dan bušaće koji su već za mene radili, neka na moj račun izvrše novo bušenje do dubine osamnaest metara i to uza samu zarušenu bušo­tinu. Oni su izbušili. Ja sam morao prodati svoju zlatnu što-pericu, dragu uspomenu iz mladih dana, da uzmognem pod­miriti troškove bušenja koji su iznosili više od dvadeset tisu­ća dinara, što je u ono vrijeme bila ministarska plaća. To je bila moja prva školarina (i to masna) za rašljarsko školova­nje. Razmišljao sam nakon toga poučnog i skupog promašaja,

36

u čemu sam pogriješio. Ponovno sam otišao na zemljište i ondje u detalje pratio vodeni tok. I otkrio sam. Umjesto da sam potražio sjecište tokova i odredio glavnu žilu, ja sam u brzini »nasjeo« refleksnom signalu koji je pokazivao dubinu vode a ne njezin tok.

Drugi slučaj nije se zbio mojom krivnjom, ali je vrlo poučan i zanimljiv. U Severinu kraj Bjelovara pronašao sam vodu za tamošnju špiritanu, oko trideset i šest tisuća litara dnevno. Kad su to saznali mještani koji su oskudijevali u vodi, navalili su na mene da i za njih pronađem vodu. Pregle­dao sam teren i pronašao vodu koja je iz smjera jednog brda tekla preko udoline prema drugom brdu. Upozorio sam lju­de da se ova voda kreće po zakonu spojenih posuda, to jest voda se iz jedne doline diže i zatim spušta u drugu, nižu do­linu, kao kad iz bačve pretačemo vino pomoću teglice, pa kad isišemo zrak stvori se zrakoprazni prostor u cijevi, vino se digne i teče u nižu posudu. Označio sam im pozicije za osam bunara u nizu, smjerom toka vode, i svi su dobili vodu. Ali, upozorio sam ih, ako budu na brijegu bušili i deveti bunar i kroz bušotinu uđe zrak, nestat će vakuuma i onaj tren voda će se vratiti u dolinu, pa će svih osam bunara ostati bez vode. Dvije godine bilo je sve u redu, a onda su se posvadili s onim najgornjim seljakom koji se koristio njihovim bunarima. Ovaj je onda počeo bušiti svoj, deveti bunar, srušio je čak dio staje da bi ostao u ravnini s ostalim bunarima. Kopao je do dubine od dvadeset i tri metra i dobio pola metra vode. Nakon toga napisao mi je o tome pismo, napomenuvši da je unatoč mojim predviđanjima uspio doći do vode. Nije prošlo ni četrnaest dana, a na moju adresu stala su stizati pisma vlasnika onih osam bunara, pa i ovog devetog — svi su ostali bez vode!

I još jedan »bijeg« vode, opet bez mog izravnog udjela. Bilo je to nedaleko od Slavonskog Broda. Utvrdio sam gdje je glavni vodeni tok, odredio lokaciju za bunar — ali osim pužića, školjkica i blata ništa drugo, vodi ni traga. Seljaci se pobunili zbog troška i nepotrebnog posla, pa me pozvali na red. Pregledam ja ponovno, na sve strane, krenem tragom vode da vidim odakle dolazi. Nekoliko metara prije bušotine koju sam odredio, voda se dijelila u dva kraka. Slika mi je sada postala jasnija. Brodsku je okolicu bio zahvatio jak po­tres, u selu gdje sam našao vodu nije, istina, bilo nikakvih oštećenja, ali je došlo do tektonskih poremećaja, urušili su se slojevi zemlje i začepili sloj kojim je tekla voda do bušo­tine, pa je voda, dolazeći s brda, uslijed pritiska promijenila

37

smjer, skrenula desno i ondje stvorila novi tok. Na mjestu starog toka teren je još uvijek bio vlažan i ono blato pokazi­valo je takozvani reminiscentni magnetizam. Budući da je ta promjena toka bila vrlo svježa, rašlje su pokazivale kao da je voda još uvijek u starom toku, a novi još nije postojao, tek se polako stvarala nova vodena staza. Kako su signali na tom napuštenom toku bili najjači na terenu, odredio sam ono što su rašlje pokazivale. Tako sam prošao još jednu školu. Označio sam novu lokaciju i ondje su ubrzo dobili vodu.

Najviše sam se preznojavao zbog slučaja u nekom selu kraj Siska. To je dospjelo čak do suda, ali je srećom okonča­no u moju korist. Pronašao sam bio vodu na dubini od šest do devet metara i odredio da se samo do te dubine smije bu­šiti, samo bušiti, nikako kopati. Međutim, mjesec i po dana kasnije stiže vijest da su dobili nešto suzavca, voda se jedva cijedi, a za uzgoj telića treba mnogo vode, pokušali su i dub­lje, a kad su probili sloj škriljevca i ono malo vode pobjeglo je u dubinu. Pošli su još dublje, izvadili žuti pijesak boje ka­narinca pa potjerali dalje čak do dvadeset metara i naišli na sloj crvenog pijeska. Sve mi je odmah postalo jasno. Spoj žutog i crvenog pijeska okretao je rašlje, jer su to bile vje­rojatno rudne naslage željeza i aluminija, a spoj tih dvaju minerala stvara strujanje koje okreće rašlje. To je bio jači refleks i taj je u meni odmah pobudio sumnju, zato sam pre­poručio da buše samo između šest i devet metara, gdje je refleks bio slabiji, ali sam sa sigurnošću držao da se na toj dubini nalazi voda. Kad sam stigao na sporni teren, odmah su me grdno napali, a ja sam se držao dogovora prilikom pr­vog traženja vode, kad sam izričito napomenuo da se ima bušiti do dubine od šest do devet metara. Šumarski inženjer koji nije bio tom prilikom prisutan, sada je vodio glavnu riječ.

— Vidio sam da je unutra pijesak, a kao šumarski inže­njer poznajem dobro zemljine slojeve i znam da se nakon sloja mekanog pijeska kroz koji voda teče i koji je porozan voda spušta u nižu razinu do tvrdog terena i po tom nepro­pusnom sloju teče dalje. Zbog toga sam na svoju ruku nare­dio da se produži kopanje, a kad sam vidio da se pojavljuju novi slojevi pijeska neobične boje, obustavio sam radove. Vi ste nas sasvim pogrešno uputili i morat ćete nadoknaditi troškove promašene gradnje bunara, a to iznosi oko milijun sedam stotina i pedeset tisuća dinara.

— Varate se ako mislite da ću platiti tu astronomsku svotu. Ponajprije, za cijeli svoj posao dobio sam samo tride-

38

set tisuća, a vi tražite pedeset puta više. Drugo, upozorio sam, i to je pred svjedocima utvrđeno, da se ne smije bušiti dublje od devet metara, pazite — najprije bušiti, pa tek onda ko­pati, jer sam nakon nekoliko sumnjivih slučajeva postao opre­zan zbog iznenadne promjene vodostaja i promjene smjera podzemnih tokova. Prema tome, za svaku sigurnost, zbog raz­ličitih refleksa što su ih registrirale rašlje, odredio sam naj­prije provjere, i tek onda, kad se utvrdi vodostaj i provjeri sastav materijala — da li je dolje pijesak, mulj ili ilovača — tek onda da se pristupi gradnji bunara ili da se samo proširi bušotina, već prema potrebi. A vi ste odmah išli graditi bu­nar bez prethodne provjere bušenjem. N o , da vidite kako sam ja ispravan i pošten čovjek, dat ću vam ne trideset tisuća koliko sam primio, već tri stotine tisuća i zaboravite da smo se ikada vidjeli.

Nije pristao. Dapače, zahtijevao je sada već dva milijuna, i više, jer dok se mi nagodimo vrijednost novca će pasti, a on ne želi biti na gubitku. Naravno da na to nisam pristao i rekao sam mu neka me izvoli tužiti. Na sudu su glavnu ulogu odigrale izjave svjedoka, pa je moj šumar i uzgajivač teladi lijepo ostao ne samo bez milijuna već i bez onih trideset ti­suća. Ništa mu nisam vratio. Jesu li telci u njegovim stajama ikada zablejali — ne znam, ali on je na sudu bio duboko razočaran kad je čuo da od mene neće dobiti ni pare.

Eto, u cijeloj mojoj praksi to su bili jedini slučajevi kad je došlo do spora zbog moje ili tuđe greške. Začudo, ni­kada me i nigdje, ni u najzabačenijim krajevima nisu doče­kali s vilama i toljagama, kako su mi to pretkazivali mnogi moji prijatelji, niti su za mnom vikali da sam vještac i šar­latan. Ali, što nisam doživio od priprostih, neukih i često za­ostalih ljudi, nije me mnogo puta mimoišlo u dodiru s vrlo obrazovanim i učenim stručnjacima.

* * *

Za jedno zagrebačko auto-transportno poduzeće trebalo je da pronađem vodu na mjestu buduće garaže i praonice au­tobusa. Geolozi su prije toga izvršili šest pokusnih bušenja, ali sve što su pronašli bilo je maksimalno 0,3 litre u sekundi na dubini od trideset metara. A za potrebe garaže i praonice bilo je potrebno najmanje četiri litre u sekundi. Nakon tih neuspjelih ispitivanja naručitelju radova rečeno je da na tom području nema vode i neka se obrate Gradskom vodovodu ako ih može uključiti u svoju mrežu. Vodovod naravno nije mogao udovoljiti tom traženju zbog vrlo slabih kapaciteta u

39

Dubravi, pa sam im tako ja ostao još jedina nada. Čim sam došao na teren i pregledao bušotine, bilo mi je jasno da su se geolozi poveli za instinktom i logikom, umjesto da dobro pregledaju sav okoliš. Oni su, naime, vjerovali da će vodu za­cijelo naći ako krenu prema Savi, to jest južno od predviđene gradnje, pa su otišli oko stotinu i pedeset metara prema ju­gu — ali rezultata nije bilo. Tada su brzopleto zaključili da vode nema, kad je nema ni u smjeru Save. Pregledao sam rašljama teren oko centra predviđene gradnje i na samo če­trdesetak metara prema sjeveru, a ne prema jugu, pronašao da teče jaka podzemna struja na dubini između šesnaest i dvadeset i jedan metar. Sastavili smo zapisnik i preporučio sam investitoru da ponovno pozove geologe neka izvrše bu­šenje na mjestu koje sam označio. Otišao sam tada na godi­šnji odmor, a kada sam se vratio u Zagreb nazvao sam auto-busno poduzeće da čujem rezultat. Na žalost, rekli su, ni na mjestu koje sam označio nema vode, odnosno na istoj du­bini (31 m) kao kod prethodnih bušotina dobili su samo 0,3 litre. Bili su zdvojni, pogotovu stoga što su im geolozi rekli da se ne bave babljim poslovima, jer vode na tom terenu ne­ma i nema. Bome ni meni nije bilo svejedno, jer se radilo o uglednom zagrebačkom poduzeću i neuspjeh takve surad­nje neminovno bi okrnjio moj ugled stručnjaka za pronala­ženje vode. Baš to me i bilo nagnalo da sam prilikom službe­nog pregleda njihova terena temeljito ispitao tok označene vode, pratio sam je preko »Dinamova« stadiona, Maksimirske ceste, Harambašićeve i Petrove ulice čak do Remeta, dakle dobrih nekoliko kilometara od predviđene gradnje, čak do podnožja Medvednice. Bila je to žila kolosalne širine od ne­koliko metara koja je nepogrešivo vodila do označenog mje­sta na gradilištu. Tu nije bilo moje greške. Propust se dakle krije u nečem drugom. Otišao sam zajedno s odgovornim lju­dima iz autobusnog poduzeća na gradilište u Dubravi i ondje smo zatekli ekipu geologa pod vodstvom inženjera koji su upravo pakirali opremu, jer su se spremali na neko buše­nje u Crikvenici. Nagovorio sam inženjera, mladoga, simpa­tičnoga geologa.

— Jeste li vi, kolega, ikada pokušali držati rašlje u ru­kama?

— Ne, inženjeru Jurdana, ja se ne bavim šarlatanijom, ja sam ozbiljan stručnjak, geolog, i bavim se naukom a ne vračarijama. Rašlje nisu sredstvo za traženje vode.

— Pokušajte ipak primiti rašlje, neće vas ugristi, nasta­vio sam u šali.

4 0

— Iz principa takve stvari ne uzimam u ruke. — Dobro, ja vas neću siliti. Dajte mi onda, molim, po­

kažite jezgre koje ste izvukli (prilikom bušenja svrdlom iz­vlače se pojedini slojevi iz bušotine koji se provjeravaju da se utvrdi ima li vodonosnog materijala). I to one s dubine iz­među šesnaest i dvadeset jedan metar.

— Ne možemo vam pokazati, jer je to zaključano u skla­dištu, a skladištara nema.

— Onda dajte sjekiru da nasilno otvorim vrata — na moju odgovornost.

— Dakle, to je ono što sam htio vidjeti: crni humus, žuta ilovača, crni treset, ilovača, ilovača s uraštenim kamenjem.. . Kamenčići bez ilovače! Ilovača s kamenjem! Ilovača! . . . Pa vidite da je tu bilo vode, točno na onoj dubini koju sam ja odredio — to dokazuju ovi kamenčići bez ilovače, voda je is­prala zemlju, ostali su samo kamenčići! Dakle, vode ima, a vi tvrdite da nema!

— Umjesto da mi zahvalite, vi još mene pozivate na od­govornost! Išao sam do iste dubine do koje smo i mi bušili, da ne biste rekli kako nisam kolega na mjestu, i da sam pre­stao bušiti samo zato da dokažem kako vi niste u pravu, a da sam još koji metar bušio dobio bih vodu. Eto, zato sam bušio tako duboko da mi nemate što predbaciti. A vi me još napa­date zbog moje kolegijalnosti.

— Čini mi se, dragi kolega, da niste zbog toga bušili, jer zbog vaše »naklonosti« prema meni netko mora platiti tih deset metara viška, a to je popriličan iznos. Tko će to platiti, pitam ja vas?

— Ništa ne brinite, ja ću to sam podmiriti, tih deset me­tara je moja stvar. Vi ćete platiti do dvadeset i jedan metar, a ja ostalo.

— Vidim da niste iskren i ispravan čovjek, zato neću više s vama razgovarati, već samo s vašim radnicima. Tko je ovdje poslovođa?

— Ja sam vodio posao s radnicima. — Recite mi koliko ste duboko stavili cijev, koliko ima

rupica na cijevi, kako je perforirana, od koje do koje du­bine?

— Cijev koju smo spuštali u bušotinu dugačka je devet metara i perforirana je.

— Devet! Rekao sam da se buši samo do dvadeset i je­dan metar, jer na toj dubini prestaje voda, dalje je suho,

41

tvrdo. Dvadeset i jedan i devet je trideset. Došli ste dakle točno do granice, pa da bude sigurnije, hajdemo još koji me­tar dublje u tvrdi materijal, pa se onda dogodilo da je cijev zatvorila dovod vode i voda nije mogla doprijeti do perfora­cije. Zacijevili ste bušotinu tako da ste prekinuli dovod vode! Pa kad ste to tako lijepo izveli, dragi moj kolega inženjeru, nastojeći da meni učinite dobro, onda ću vam sada pokazati kako je trebalo raditi.

Podigli smo cijevi dizalicom i spustili ih na dubinu izme­đu šesnaest i dvadeset jedan metar, tako da je perforirani dio cijevi došao na pravo mjesto. Kad smo počeli raditi crpkama, dobili smo četrdeset litara vode u sekundi, a utvrdili su da vode nema. Kad su predstavnici autobusnog poduzeća detaljno iskušali kapacitet bušotine, dali su mi službenu zahvalnicu.

U povodu toga događaja objavljen je u »Večernjem listu« članak pod naslovom:

Spor nauke i rašljara. Ima vode — nema vode

Ing. Stanko Jurdana opet »rašljama« otkrio vodu u Du­bravi. U traganju za vodom povremeno se sukobljavaju nau­ka i ljudi u čijim se rukama vrtoglavo okreće tanka, jedva primjetna čelična žica nad nevidljivom vodenom strujom.

Zadnje poprište spora: prostrani kompleks zemljišta u Dubravi. Na tom zemljištu određena je lokacija za gradnju autobusne garaže koja je potrebna »kao komad kruha«. Osi­gurana su potrebna sredstva za gradnju i uređaje. Ali, kad je sve bilo spremno, javio se problem — vode.

U upravi su označili na nacrtima lokaciju za iskop bu­nara. Čas posla. Tako je, naime, izgledalo.

Za izvođenje tih radova angažirano je geološko poduzeće. Ekipa radnika, sa stručnjacima na čelu, spustila je čeličnu sondu u probnu bušotinu. Od vode — ništa. Ustanovljeno je da na tom mjestu sastav zemlje (šljunak i ilovača) ne odgo­vara želji investitora. Geolozi su pokušali na još nekoliko mjesta, a kad se ni tamo nije pojavila voda, izjavljeno je da su napori u potrazi za vodom na tom području uzaludni.

Sto sada? Uprava Vodovoda izjavila je još prije da ne može odobriti priključak zbog nedovoljne količine vode u nji­hovoj mreži. Znači, trebalo je sagraditi vlastiti bunar. Kako? Stručnjaci su upravo izjavili da je posao uzaludan. Nauka, do­duše, nije rekla zadnju riječ. Šanse još uvijek postoje. Može

42

se pokušati bušenjem i na drugim mjestima. To, međutim, izaziva velike troškove i gubitak i onako »kratkog« vreme­na.

Netko se dosjetio jadu. Pozvan je ing. Stanko Jurdana iz Građevinskog inspektorata NOGZ-a. Pri tom se nije raz­mišljalo o radiesteziji, rašljama, ni o apsolutnom uspjehu, već više o pokušaju ...

Akcija je počela. Sa žicom u rukama Jurdana je krstario terenom, na kojem će niknuti najsuvremenija auto-garaža u našoj zemlji. Laici su vrtjeli glavom...

Najednom, »rašljar« se zaustavio. Na nacrtu je označio smjer: od sjeverozapada prema jugoistoku. Zabilježio je u nacrt: strujanje vode u širini od petnaest metara.

Radnici su uronili još jednom sondu u zemlju, ali sada na mjestu, koje je označio ing. Jurdana. Prvi put bilo je pre-plitko, ali drugi put, na dubini od 19,30 metara, kroz cijev je potekla — voda. Neosporno, predviđanja »rašljara« obistinila su se. Za nekoliko dana crpka je izbacivala tri litre vode u sekundi, a danas već deset litara, dok je za garažu bilo po­trebno osam litara.

Ovo nije prvi slučaj, da se na stupcima štampe pojavlju­je vijest o uspjehu »rašljara« ing. Jurdane. Međutim, ovaj put htjeli bismo nešto reći o njegovu uzaludnom pokušaju da prednosti »rasija« stavi kao pomoćno sredstvo u službi na­uke.

S naučnog stanovišta ima dovoljno razloga za sumnju u nepogrešivost ove, kod nas malo poznate metode u traga­nju za podzemnim strujanjima. Ali kako nauka nije još uvijek rekla zadnju riječ, nema također razloga ne vjerovati u korist, koju je u više navrata dokazala na djelu akcija s »rašljama«.

Stručnjaci ne osporavaju neki jači senzibilitet u ponekom organizmu i prema tome mogućnost pronalaženja podzemnih strujanja pomoću »rašlji«, naročito ako je riječ o poznavao­cu geološke ili slične nauke. Međutim, stručnjaci isto tako tvrde, da je u dosta navrata »rašljar« pogriješio pa se zbog toga, a i zbog naučne teorije, ne može ozbiljnije raspravljati o toj »nauci«.

S druge strane, pobornici »rašljara« iznose čitav niz do­kumenata, koji se svode na tvrdnju o potrebi suradnje nau­ke i ove pomoćne metode istraživanja. Kao jedan od argu­menata navodi se činjenica da na primjer u Francuskoj po­stoji i društvo »rašljara« s preko tisuću šesto članova s pra­vom javnog rada.

43

Kod nas se radi o mnogo manjem broju ljudi, sposobnih za ozbiljnije akcije. Ali, rezultat postignut na području istra­živanja u različitim predjelima naše zemlje tvrdoglavo doka­zuje da bi suradnja »rašljara« bila od mnogo veće koristi nego štete za geološka ispitivanja.

Slučaj s terenom u Dubravi samo je jedan iz niza takvih dokaza.

Slično se dogodilo i prilikom traženja vode za pogon jednog velikog zagrebačkog industrijskog poduzeća u Sesvet-skom Kraljevcu. Opet sam došao na teren poslije neuspjelih pokušaja geologa da pronađu vodu. Pregledao sam bušotine razasute po terenu, ni u jednoj nije bilo vode, ali sam zato iz­među dvije bušotine kraj stolarske radionice pronašao podzem­nu vodu u širini od oko tri metra i na dubini između osam­naest i dvadeset metara, dok su geolozi bušili čak do pedeset metara bez ikakva rezultata. Kad sam odredio mjesto nove bušotine, geolozi su odbili poslušati, tvrdeći i dalje da vode nema i da bi to bilo nepotrebno povećavanje troškova. Pre­poručio sam tada poduzeću da zatraži pomoć Gradskog vodo­voda u Zagrebu koji se spremno odazvao molbi i izvršio po­kusno bušenje na mjestu koje sam označio. Na dubini od osamnaest metara podigla se arteška voda takvom snagom da je načinila pravi vodoskok četrdesetak centimetara iznad zemlje i s dotokom od dvadeset i tri litre u sekundi. Bio je to veličanstven prizor. Kad smo pozvali geologe da se uvjere kako ovdje ima vode, oni su svojom upornom tvrdoglavoš-ću i dalje bugarili da vode nema i da je to tek slučajna voda iz neke pukotine, pa će je za dan-dva nestati kao što je i doš­la. Međutim, kako je voda i nakon osam dana tekla jednakom snagom, cijeli se teren, niži od razine Save pretvorio u pravo jezero, tako da smo izvor morali začepiti da ne dođe do po­plave. Naravno, našim vrlim »stručnjacima« nigdje traga ni glasa.

Vrlo neugodnu uspomenu ponio sam iz Novog Vinodol­skog. Pozvali su me jednom da dođem pregledati teren, jer oni znaju da ondje ima vode u Žrnovnici gdje je još prije rata moj profesor Ivančić s nekim rašljarom pronašao izvrs­nu vodu kojom se snabdijeva Crikvenica, Selce i Novi. Kad sam došao dolje, zamolili su me da pregledam jednu uvalu između Selca i Novoga, gdje se nalazi velika pilana. Krenem ja odavde za signalima što su ih pokazivale rašlje, uokolo nekoliko manjih izvora, ali glavna žila vodi prema Žrnovnici.

44

Pođem uzbrdo, a mještani povikaše neka pazim, jer tu je ne­kakva opasna provalija, da ne padnem u nju. Krenem oprez­no dalje i zaista naiđem na veliki iskop. Upitam što je to, a oni rekoše da je tu prije nekih dvadeset godina poznati struč­njak za agronomiju, profesor Mijo Filipović koji se bavio fenomenom rašljarstva (autor je knjige »O vilinskim rašlja­ma«, Zagreb, 1913) pronašao vodu. I zaista, kad su iskopali bunar do dubine od nekih četrnaest metara, pojavila se voda. Svi su bili vrlo sretni. Tako je to nalazište stajalo neko vri­jeme neiskorišteno, a onda su jedne godine pozvali geologe da im ondje naprave kaptažu. Došla ih cijela armija, podigli ba­rake, dovukli silnu aparaturu — i umjesto da učine ono što bi pravi stručnjaci morali učiniti, oni su lijepo raskrčili ši-pražje iznad iskopa i minama stali razbijati gornji kameni sloj da stvore veći otvor i da lakše dođu do vode. A sjećam se da smo još na fakultetu u predmetu vodogradnje kod prof. Ivančica učili da je najstrože zabranjeno na izvoru upo­trebljavati mine, jer voda uslijed pritiska koji nastaje pri eksploziji prenosi udare na goleme udaljenosti i utječe na hidraulički tlak, pa se voda povlači u dubinu. Kad su tako is­palili nekoliko mina — vode je nestalo. I još su jadni morali platiti geolozima — zato što su im otjerali vodu, umjesto da je dovedu! A kraj svega toga na pasja su kola psovali prof. Filipovića i izrugivali se njegovim rašljama. Sad je ljudima bilo drago kad su vidjeli da se ja krećem istim smjerom koji je bio pokazao prof. Filipović. Rekao sam im da je prof. Fi­lipović bio apsolutno u pravu, samo što se sada njegova voda s nekadašnjih četrnaest metara povukla uslijed nepromišlje­nog miniranja na nižu galeriju, deset metara dublje, tako da teče istim smjerom ali na dubini od dvadeset i četiri metra. Bilo bi vrlo skupo da se ta voda koja je izgubila svoj prirodni tlak, sada crpi s te dubine motorima. Zatim sam pokazao da ima uokolo nekih manjih izvora i preporučio sam da s naj­jačeg mogu imati vodu za nekoliko kuća u dolini, ali da za vodovod nema dovoljno vode. U tom smislu sam sastavio i zapisnik kojega sam kopije predao investitoru i Odsjeku gra­đevinarstva Izvršnog vijeća Hrvatske, kao što sam to uvijek činio. Mještani su tada pozvali geologe da im naprave kapta­žu. Ovaj put nisu upotrijebili mine, ali su zato posegnuli za »dum-dum« mecima da naciljaju mene, jer su predali tužbu Izvršnom vijeću kako sam svojim šarlatanstvom prevario

. mještane i naveo ih da naruče izgradnju kaptaže na mjestu gdje nema vode, odnosno ima je u vrlo malim količinama. Tu su prijavu potpisala četiri stručnjaka, među njima i novi

4S

direktor vodovodne organizacije koji nije znao za moju ko­risnu suradnju s ustanovom kojoj se našao na čelu. U tužbi se čak zahtijevalo da se meni zabrani istraživanje vode raš­ljama, jer da je to nezakonito i nenaučno, da je to metoda iz zaostalog i mističnog srednjeg vijeka, da su se time bavile vještice, da me treba primjerno kazniti zbog mračnjačkih poslova i nepotrebnog nanošenja materijalne štete siromaš­nim ljudima — i sve tako u inkvizitorskom tonu i nadasve biranim otrovnim riječima. Međutim, republički podsekretar postupio je vrlo energično i predočio tužiteljima moj zapisnik u kojem doslovce stoji nalaz do kojeg su i oni došli, to jest da ima malo vode, samo za nekoliko kuća, a ne za vodovod. Tako je njihova tužba odbačena kao neosnovana, a njima je upućen prijekor i prijetnja da će, ako se još jednom usude napasti mene, biti pozvani na odgovornost zbog silnih troško­va koje su nanijeli mnogim poduzećima, bez ikakva rezultata u traženju vode, a tim istim poduzećima je ing. Jurdana pro­našao obilje vode, i to uz troškove jedne jedine službeničke dnevnice. Tako je propao i ovaj pokušaj dezavuiranja moje osobe i negiranja moje stručnosti od strane odgovornih ekspe­rata i nazovikolega.

Dogodilo se jednom prilikom da me pozvao neki službe­nik iz Zagreba da pođem s njim u neko selo nedaleko od Mostara, mislim negdje prema Čapljini, gdje mu je živio otac, starčić od osamdeset i nekoliko godina, pa poželio da prije smrti doživi da ne mora ići kilometre daleko po vodu. Čitao taj službenik o meni u novinama, pa me zamolio da mu pomognem. I našla se voda, ne baš na njegovu očin­stvu, malo podalje, na tuđem zemljištu u dubini od četrde­setak metara. Označio sam smjer toka vode i iz vlastitog džepa platio općinskom geometru da to snimi i da mi kopiju iz katastarske mape pošalje u Zagreb. I šoferu koji nas je vozio platio sam ja, tako da je na koncu za sav moj trud i gubitak dva dana i dvije noći ostalo toliko, koliko bi običan manuelni radnik dobio za dvije-tri nadnice, uz obilno jelo i piće. Ali nije mi bilo žao, učinio sam radost jednom dragom starcu, možda posljednje zadovoljstvo u njegovu životu. N o , često puta se čovjeku dobrota i susretljivost razbiju o glavu. To se, na žalost, tada dogodilo i meni. Jednog jutra nazove me sva usplahirena sestra koja živi u Banjaluci i kaže da drži u rukama sarajevsko »Oslobođenje« u kojem piše da sam izvarao ljude i »digao« im četiri milijuna! Odmah sam kupio

46

te novine i moram priznati da sam protrnuo, a i vi biste se vjerojatno tako osjećali kad biste o sebi pročitali da ste uz naknadu od četiri milijuna starih dinara obećali pronaći živu vodu, ali ste prevarili lakovjerne ljude u siromašnoj bosanskohercegovačkoj općini i zbog toga se sada nalazite iza rešetaka. Ja nikada nisam bio ni u kakvom selu Gornje Radišće, neznam čak ni da takvo selo uopće postoji. Nisam nikada i nikoga prevario u vezi s pronalaženjem vode, a »iza rešetaka« našao sam se, eto, jedino u mašti nadobudnog i nepoštenog reportera.

Obratio sam se zagrebačkim odvjetnicima i oni su me uputili neka se u Sarajevu posavjetujem s tamošnjim prav­nim zastupnicima, pa da preko njih tužim »Oslobođenje« i autora članka za uvredu i klevetu. Tako sam i učinio. No prije sarajevskih advokata, otišao sam u ono selo da vidim što se to zapravo dogodilo. Upitam seljake koji je od njih dao bušiti i staviti čep na bušotinu. Izvadim čep i rukom dohvatim vodu. Pitam koliko su duboko bušili, a oni će — četrdeset metara. Dakle voda u bušotini digla se trideset de­vet i pol metra, a teren sam kras i kamen. Toliki stup vode dokazuje da je tlak gotovo četiri atmosfere. Kažem im neka uzmu pumpu i poteći će vode koliko im srce želi. Ali — jok — da se poslužim njihovom poštapalicom neće oni pumpu, oni hoće da kroz selo teče — rijeka! Najprije su morali kilo­metre pješačiti do vode, a sada im je tu, pred kućom, pa neće da je izvlače crpkom, već da im teče pod nogama. E, dragi moji, rekoh ja njima, nisam ja neki čarobnjak, pa da natjeram vodu da teče preko brda i dolova. Pumpu i pumpajte! Mi toga nećemo! E, pa kad nećete, ne morate, ali vodu sam vam našao i voda je tu. Drugi bi je zlatom platili. Tako su mi oni kojima sam dobro učinio zlim vratili i svašta nalagali novi­naru, ovaj još malo dodao — i tako dođoh na sramotni stup. Tužili moji advokati i »Oslobođenje« moralo objaviti ispravak.

U selu nedaleko od Ivanić-Kloštra imao sam zamalo sud­ski spor zbog »bijega« vode do kojega je došlo nepromišlje-nošeu izvođača radova, i uslijed nesretnih okolnosti. Vlasniku piličarnika bilo je potrebno više vode nego što je imao u po­stojećem bunaru, pa me pozvao da mu potražim jači izvor. Ot­krio sam vrlo dobru vodenu struju i odredio pokusno buše nje do devetnaest metara. Na poziv naručitelja došao sam dva mjeseca kasnije pogledati što je učinjeno i kakav je rezultat bušenja. Vrlo sam se iznenadio kad sam vidio da je voda nestala. Dogodilo se nešto nepredviđeno, čemu su ku­movali neoprezni radnici i postrojenja poduzeća za istraži-

4?

vanje nafte. Ponajprije, nepropisno je vršeno bušenje, umje­sto malim profilom svrdla da se utvrdi prisutnost vode, ne­strpljivi naručitelj radova odmah je dao bušiti u promjeru od 105 cm, kako bi mogao spustiti betonske cijevi, a da još nije zasigurno znao ima li dolje uopće vode. Druga nepred­viđena okolnost bila je ta da su crpke poduzeća za istra­živanje nedaleke nafte tjerale zrak u bušotinu da se dobije pritisak za izbacivanje preostale nafte, pa je uslijed velikog pritiska i nadolaska zraka kroz bušotinu došlo ne samo do rastjerivanja postojeće vode već je tom prilikom izazvana i eksplozija plina od koje srećom nije nitko stradao. Da je dolje zaista bilo vode, dokazuje pijesak što je izvađen pri­likom bušenja, vrlo kvalitetan oštar i mokar sivi pijesak, dobro ispran, jer je kroz njega protjecala voda. Postoji još nada da će se voda nakon smanjenja pritiska plina vratiti u svoj stari tok, ali sada rašlje pokazuju da dolje nema vode. Ja sam vodu pronašao i nije moja krivnja što ju je pritisak plina rastjerao i što su izvođači radova nepromišljeno izra­dili preveliku bušotinu.

I da završimo s tim nesporazumima s geolozima, o pro­fesionalnoj ljubomori i nepotrebnim sukobima, ispripovje-dit ću još jednu zgodu kad su geolozi znali da sam u pravu i da sam pronašao vodu, ali su od zavisti odbili svaku surad­nju.

Bilo je to ovako. Tvornica celuloze u Bosni i Hercegovini tražila je vodu za

svoje stambeno naselje pa, što je sasvim razumljivo, zatra­žila pomoć stručne geološke ekipe. I sve bi bilo u redu da su oni našli vodu. Ali ni nakon mjesec dana rada vodi ni traga, a silni novci odoše u nepovrat, milijuni. Odgovorni ljudi iz tvornice čitali su o meni u »Vjesniku u srijedu« pa me službe­no pozvali da im pomognem. Odem ja dan prije ugovorenog sastanka da pregledam teren i da vidim gdje voda ulazi i gdje izlazi iz područja za koje je potrebno izgraditi vodovod. Među­tim, kako sam se toga dana zadržao s ljudima iz tvornice, ni­sam stigao pregledati teren, pa sam to odlučio učiniti sutradan prije sastanka. Premda sam već rano otišao na teren, preva­rio sam se u tome koliko ću vremena izgubiti za pregled, i tako se dogodilo da sam zakasnio cijeli sat. Svi su već bili uvjereni da sam zalutao. Zakasnio sam, istina, cijeli sat, a kad sam stigao, ugledni predstavnik tvornice dočekao me ovim riječima:

— Prije nego krenemo na posao, da vas, druže Jurdana, upoznam s našim stručnjacima. Ovdje je naš uvaženi profe-

48

sor, geolog, koji sa svojom ekipom već mjesec dana radi, buši — ali rezultata nema. Bit ću sada najiskreniji. Kad sam rekao da smo zatražili vašu pomoć, odgovoreno mi je kako je žalosno da u današnje moderno vrijeme, u doba atoma, pozivamo šarlatane s rašljama i da to treba na svaki način spriječiti. Međutim, inženjeru Jurdana, ja sam se raspitao o vama i čuo sam samo najpovoljnije. Zato sam i odlučio po­zvati vas, jer mi je već dosadilo svakodnevno slušati prazna obećanja, te vodu ćete sigurno imati sutra, na pravom smo tragu — sve same lijepe riječi, a naša poslovica kaže: Lijepe riječi ranu ne liječe.

— Hvala vam na iskrenosti. Ja sam se na svoj račun naslušao već kojekakvih pogrda, pa me ni ove riječi mog dragog kolege nimalo ne uzbuđuju, jer ne uzimam k srcu i ne priznajem nikakva mudrovanja, već samo rezultate. Vi, profesore, tvrdite da sam ja šarlatan. Niti ste me ikada vidjeli, niti ste promatrali kako radim, niti znate za moje re­zultate, a već unaprijed donosite konačne zaključke što baš nije sasvim znanstveno ni stručno. Treba najprije provjeriti nečiji rad, pa tek onda donositi sud. Jeste li ikada držali raš­lje u rukama, profesore?

— Ne, inženjeru Jurdana, ja se ne bavim takvim glupo­stima, ja sam čovjek od nauke, zato sam išao na fakultet. . .

— Pa i ja sam završio fakultet, kolega, i to arhitekturu i vodogradnju, pa ćete prema tome dopustiti da i ja znam što je voda.

— Je, je, Jurdana, vi se bavite rašljama, nedopustivim sredstvom, nenaučnim. Što su to uopće rašlje? To nije ništa, mi se bavimo naukom, naučnim bušenjem i istraživanjem...

— Oprostite, pa vi već mjesec dana ovdje bušite i niste ništa našli, a ja ću vam pokazati gdje ima vode, pa ćemo usporediti vaše i moje rezultate. Moram vam reći da mi je, za razliku od vas, vrlo drago što smo se sastali. Ja se našeg susreta ne plašim — vi treba da se plašite.

— Možete vi naći vode koliko hoćete, ali ja rašlje ne priznajem, to je šarlatanstvo . . .

Profesor isprva nije htio krenuti s nama, ali mu je ru­kovodilac poduzeća otvoreno rekao da ga on plaća i da mu je dužnost ići onamo, kamo on zatraži. Tako smo svi zajedno krenuli. Bili su tu direktor poduzeća, sekretar, nekoliko še­fova odjela, članovi geološke ekipe, ukupno nas je bilo dva­naest.

4 Jurdana: Rašl je i visak života 49

Pregledao sam teren oko tvornice, provjerio postojeće bušotine, no vode je svuda bilo zanemarivo malo. Krenuli smo izvan tvorničkog kruga. Na jednom mjestu upozori me direktor neka pažljivo pregledam teren, jer da ga tu nešto zanima. Pođem smjerom koji mi je pokazao. Najednom osje­tim prvi signal, drugi, treći — tu smo, rekoh u sebi. Znao sam odmah, nije mi to bilo prvi put, da su mi pripremili zamku. Zato sam oprezno krenuo putem podzemne struje i odmah utvrdio da to nije prirodni, vijugavi trag vode, već umjetno načinjen kanalizirani tok, najvjerojatnije kanaliza­cija koja vodi ravno iz smjera tvornice. Kad sam to rekao, predstavnicima tvornice kao da je laknulo, njihova dotad napeta lica poprimila su blažen izraz.

— Inženjeru Jurdana, pogodili ste, to je glavna tvornička kanalizacija. Cijevi se nalaze četiri metra duboko ispod nasla­ge zemlje i drvenog taloga. Kad ste to uspjeli pronaći, onda vjerujem da ćete naći i vodu. A sada ćemo prijeći na drugi dio terena, tamo gdje još geolozi nisu bili.

Krivudao sam zemljištem i govorio kako su mi rašlje pokazivale. Na jednome mjestu bilo je devet okretaja, to je nedovoljno, tek za nekoliko kuća. Na drugom položaju samo tri puta, to je, znači, ogranak one jače struje. Tada priskoči direktor, razgrne zemlju i odigne poklopac ispod kojeg se pokaže bušotina. To je bila još jedna kušnja za mene, jer direktor reče da tu geolozi nisu bili. Uputi me tada lijevo od bušotine i ondje mi se rašlje okrenu pet puta. I tu su geo­lozi bušili, i kod one s devet okretaja. Potvrdim da tu ima vode, ali premalo za njihove potrebe. U istom vremenskom razdob­lju crpljenja dobit će se iz jedne bušotine tri, iz druge pet, iz treće devet litara vode, što je dovoljno za jedno veće doma­ćinstvo ali za cijelo naselje nikako. Javiše se tada radnici geološke ekipe da su oni zaista prilikom pokusnog crpljenja dobili količine vode kako sam ja rekao. Kad je to čuo profe­sor, ukorio ih je i htio otjerati. Pođosmo tada dalje, preko nekog velikog povrtnjaka, i ondje naiđem na dva jaka pod­zemna vodotoka, jedan je dao osamnaest, a drugi čak više od dvadeset okretaja, pa smo ta mjesta odmah označili kolčićima. Hodajući tako dalje između nasada paprike i rajčice dođoh do jedne privatne kuće. Kad iz dvorišta neki krepki čovjek sedam­desetih godina stane vikati na mene, zar nije dosta da smo mu nacionalizirali zemlju i oduzeli paradajz i papriku, sad hoćemo i kuću da mu otmemo.

— Oprosti, starce, kažem ja njemu, nismo mi došli da ti uzmemo zemlju, ni tvoje lijepe paprike i rajčice, ni kuću.

50

Mi tražimo vodu, ti nemaš dovoljno vode, a mi ćemo ti poka­zati gdje se može izgraditi bunar i vodovod, pa će biti dovolj­no vode i za tebe i za tvorničko naselje.

— Kakav vodovod? — Vodovod, pitku vodu. — To bi bilo lijepo da ja imam v o d u . . . a nećeš ti meni

zemlju uzeti? — Ne boj se, neće tebi nitko dirati tvoju zemlju. Ja ti

nisam odavde, ja sam iz Zagreba, a ovo je komisija od tvor­nice, lijepo ćeš s njima porazgovarati i dogovoriti se, oni ti ne žele nikakvo zlo.

I pokažem ja njemu gdje ispod nas pod zemljom protječe voda, gdje se nalazi manja voda, gdje veća i gdje prelazi cestu. On samo gleda i šuti. Predstavnici tvornice rekoše mu da će sve platiti što mu je za njihove potrebe uzeto i da će dobiti vodovod i on i novo naselje, tako da će svi biti zadovoljni. Starac i dalje šuti. Uto se uključi u razgovor profesor.

— Ti si, starce, čovjek iz naroda, bistar si, razborit, zar ne?

— Jesam. — Jesi li vidio kad smo mi stručnjaci bušili? — Jesam. — Vjeruješ li ti da je škola dobra? — Jest, škola je svetinja, uči ljude, to je dobro. — A što kažeš onda kad vidiš čovjeka da hoda s nekak­

vom žicom i pokazuje gdje ima vode? Što ti na to kažeš? Je li ispravnija škola ili vračarija?

Vidim ja, navodi profesor neuka starca na svoj mlin, kao da će mu to nešto pomoći. Prekinem taj razgovor.

— Prije nego što odgovoriš, starce, da ja tebi još nešto pokažem.

Izvadim visak i počnem pregledavati starca. — Ovdje ti je presječena koža, ovdje mora da te smeta,

boli. — Ništa mene ne smeta i ništa me ne boli. — Imaš reumu, kičma te boli, a i s uhom ti nešto nije u

redu. — Ništa me ne boli i dobro čujem. Ponovo će profesor. — Eto, starce, reci sad, vjeruješ li ti školi ili ovom čiribu-

-čiriba? Nato će starac. — Znaš, ono što je kazao da je tamo veća, a tamo manja

voda, vala i jest tako. Kad smo gradili cestu i iskopali ovaj

51

usjek, potekla je voda. I to tako jako da smo se tri mjeseca mučili dok smo je se riješili. A onda smo gradili dalje i došli do jedne manje vode, tu gdje ovaj reče, ali smo s ovom lakše izašli na kraj. I nigdje više nismo naišli na vodu, samo na ta dva mjesta, gdje je ovaj pokazao. A ovo što se mene tiče, kaže da mi je ovdje presječeno. E pa pogledajte — razveže hlače — nožem mi je ovdje prerezano, ne boli me ali presječeno jest. I žiga me ovdje kad se mijenja vrijeme. Točno je sve što reče. Svaka mu čast, tu je i škola i znanje i sve drugo.

— Eto, dragi profesore, htjeli ste čuti glas naroda, sada ste čuli!

— Da, vi na svaki način hoćete da se napravite važni, da postanete slavni. Ali ja ću vam već jednom pokazati što vas ide!

I nije htio graditi bunar gdje sam pokazao, već su morali pozvati drugu ekipu. Tako je novo naselje, a i onaj starac, ipak dobilo zdravu pitku vodu u izobilju.

52

IMA VODE, IMA!

Najveći problem prilikom traženja vode pojavljivao se u trenutku kada je trebalo odrediti dubinu nalazišta. Vodu sam već znao nepogrešivo »napipati«, ali na kojoj dubini ona teče,, to još nisam bio svladao. U tome su mi, međutim, pomogle sretne okolnosti prilikom traženja vode za dvije stambene novogradnje u Sesvetama.

Već prema ustaljenom običaju, na terenu sam zatekao ekipu bušaća koja je upravo spremala svoje naprave nakon trostrukog bezuspješnog bušenja do dubine od jedanaest me­tara. Sve to ponavljanje jednog te istog prizora već mi je pomalo išlo na živce. Zamislite da morate uzastopce nekoliko puta tjedno gledati isti film — i to loš. A ja sam sadržaj svog filma o traženju vode već tako dobro poznavao da sam se osjećao poput kakva »štrebera« koji unaprijed zna što će ga profesor pitati i koji naučenu lekciju umije bez pogreške izverglati ako treba i u ponoć. Tako sam i ja, idući u Sesvete, nevoljko ponavljao u sebi što ću ondje zateći: krtičnjake od' bušotina, ekipu kako pakira svoje stvari nakon neuspjeha u traženju vode, prijeteće poglede i podsmijeh, neugodno vrpo­ljenje moga naručioca koji ne zna kamo bi pogledao, jer s jedne mu je strane stručna ekipa s poslovođom na čelu, a s druge moja skromna malenkost. Ali, već sam se bio naučio gutati te gorke pilule, pa sam tako prihvatio sasvim mirno-i ovu. Nisam ni slutio da će njezin učinak biti tako sladak.

Kada sam, naime, odredio gdje ima vode, unatoč nijeka­nju stručnih bušača, i kad je iz bušotine kasnije naprosto pror valila voda, zatekao se tu sasvim slučajno i jedan od poznatih reportera Radio-Zagreba. Pokazao sam mu kako se rašljama traži voda i on se time toliko oduševio da me zamolio za intervju, pozvavši me na razgovor pred mikrofonom:

53-

Bilo je to nedavno. Na ulasku u Sesvete kraj Zagreba (tik pred mostom stambene novogradnje). U dvorištu jedne novo­gradnje okupilo se nekoliko ljudi koji su pratili nekog čovje­ka, što je s nekakvom žicom u ruci obilazio zemljište. Prišao sam da vidim što radi. Taj visoki čovjek zaokupio je pažnju svih ljudi svojim žicanim predmetom u rukama. Zanimalo me što radi, pa sam upitao jednog radnika koji je stajao po­strance i gotovo nezainteresirano promatrao što se zbiva: »Što to izvodi onaj čovjek s onom...« A radnik me prekine smijući se mrzovoljno: »A kaj dela, niš ne dela. Tobože išče vodu. A nebu niš našel. Mi smo već tri rupe zvrtali po deset metri duboko, a vode ni za lek.«

Saznao sam od radnika da je to inženjer Stanko Jurdana, građevinski inspektor, te da je on došao nakon neuspjelog bušenja i traženja vode. U inženjerovoj ruci svinuta je žica koju drži rukama za oba kraja. Prišao sam da malo bolje vi­dim. Žica u njegovim rukama poigravala je kad god bi naišao na mjesto gdje bi negdje u dubini trebala biti voda. Tog časa Žica se naglo okrene prema dolje. Bilo je to dovoljno da pri­vuče i moju pažnju, jer sam već često ranije slušao da neki ljudi mogu drvenim ili žicanim rašljama pronaći mjesto na kojem je najpogodnije izgraditi bunar. Dogovorio sam se tada s inženjerom Jurdanom da se sastanemo kad radnici izbuše bunar na mjestu koje je on odredio, na zemljištu za koje su stručnjaci rekli da nema vode (i provjerili to s tri bušo­tine.) Nakon što je bio izgrađen bunar i postavljen hidroforski uređaj, posjetio me evo inženjer Jurdana u studiju Radio-Za-greba, a ja ću ga zamoliti da nam ukratko ispriča kakav je rezultat njegovog istraživanja vode u Sesvetama.

Na mojoj lokaciji nađena je voda od jedanaest metara, u količini koja zadovoljava potrebe hidrofora za vodovod dviju stambenih zgrada. Vodovod je već stavljen u pogon.

Poslije tog razgovora na radiju, stali su mi stizati sa svih strana pozivi da pomognem pronaći vodu. Osim toga, poje­dini slušači počeli su mi donositi knjige na stranim jezicima o rašljarstvu, pa mi se tako pružila prilika da se upoznam s dostignućima i metodama rada rašljara u drugim zemljama.

Sreća mi je dovela i jednog dragog čovjeka, zanesenjaka, inače službenika PTT koji se školovao u Francuskoj, pa je dobro poznavao rad tamošnjih radiestezista. Sam se nije bavio rašljarstvom, jer nije imao dovoljno sposobnosti za to, ali je mnogo o tome čitao. Bogata literatura o radiesteziji iz pera najpoznatijih francuskih rašljara koju je taj moj prijatelj po-

54

sjedovao, pokazala je da su Francuzi nesumnjivo najjači u radiesteziji. Kad sam se teoretski dobro upoznao sa zakonima određivanja dubine podzemnog vodenog toka, moj me prija­telj jednog dana odveo na Ksaver do potoka Medveščaka, kod takozvanog »pjeskolova« (ondje se uvijek besplatno moglo naći pijeska što ga je potok nanosio s Medvednice dok je još tekao jednim dijelom otvoren do ulaska u kanalizaciju koja je vodila prema Ulici Moše Pijade) da mi ondje zorno pokaže mjerenje dubine podzemne vode.

Najprije sam rašljama odredio širinu toka vode. Zatim sam produžio preko potoka i ponovno naišao na refleks s istim brojem okretaja kao da se radi o novom toku. Nasta­vivši istim smjerom, opet sam došao do mjesta na kojem su se rašlje okrenule točno onoliko puta kao nad potokom. Pre­šao sam nakon toga na drugu stranu potoka i zabilježio iste signale, na identičnoj udaljenosti i s istim brojem okretaja rašalja. Na taj sam način dobio pet signalnih mjesta: jedno iznad samog vodenog toka, i četiri lažna, refleksna, po dva sa svake strane potoka. Zapisi francuskih rašljara koje mi je prijatelj zdušno prevodio i objašnjavao, poučili su me da po­moću odnosa središnjeg signala i bočnih refleksa odredim s vrlo malo odstupanja dubinu dna podzemnog toka. Saznao sam tom prilikom i da podzemna voda lepezasto najavljuje svoje prisustvo, tj. iznad samog toka u okomici smjerom sile teže, zatim bočno lijevo i desno prvi znak pod kutom od četrdeset pet stupnjeva i drugi znak pod kutom od osamnaest stupnjeva u odnosu na ravninu terena.

Saznavši tako da pomoću rašalja mogu precizno odrediti ne samo mjesto i tok već i dubinu vode koju uopće ne vidim, »brusio« sam tu novu spoznaju na brojnim potocima što se slijevaju s Medvednice. Planinareći još od malih nogu po Za­grebačkoj gori, uvijek sam s radošću osluškivao veseli žubor tih nestašnih potočića što su i u vrijeme mirna i staložena života brzali u dolinu i žurili da urone u svoju matičnu vodu Savu. Tko je onda mogao misliti da će mi ti nedužni brzaci jednog dana poslužiti za proučavanje podzemnih voda. Ali još manje se moglo naslutiti da će mnogi bezimeni gorski nizbrdaci koji se već u podnožju Medvednice uvlače u njedra zemlje postati neprijatelji ljudskog zdravlja. Jer, da teku otvo­reno, nitko nad njima ne bi gradio kuće, pa njihovo strujanje ne bi moglo ugroziti ničije zdravlje. Međutim, tekući tako kriomice ispod naših ležajeva i radnih mjesta, pretvorili su svoje ugodno šumsko osvježenje u podmuklog i ljutog čovje­kova neprijatelja, o čemu će kasnije biti mnogo govora.

55

Svladavši i problem određivanja dubine, što sam teme­ljito uvježbao i provjerio na otvorenim i nadsvođenim zagre­bačkim potocima, sada sam vrlo lako mogao savjetovati ko­liko duboko treba kopati. Otkrivanje vode postalo mi je prava životna radost. Bio sam sretan što mogu pomoći ljudima, premda su se mnogi prema meni tako neljudski i nepošteno ponijeli da bi svatko drugi na mome mjestu bacio rašlje i digao ruke od svega. Ipak, bilo je srećom mnogo više radosnih i sretnih trenutaka koji su mi pomogli da zaboravim uvrede i poniženja.

Jedan od takvih sretnih trenutaka bio je i moj pothvat u jednima od nedalekih toplica. Došlo je do spora između ku­pališta i obližnje zadruge, jer je kupalište jednog dana otka­zalo »ljubav« zadruzi i ukinulo ustupanje termalne vode za grijanje staklenika gdje su se uzgajali karanfili. Kako su Za­grepčani stali naprosto opsjedati kupalište, uprava je izraču-nala da je unosnije proširiti kupalište nego »prodavati« toplu vodu zadruzi. Slučajno se nekim poslom zatekao u zadruzi moj prijatelj inženjer, pa je, čuvši za nevolje zadrugara, pre­poručio da pozovu mene, jer da ću im ja zacijelo pronaći toplu vodu na njihovu zemljištu. Spremno sam prihvatio po­ziv, jer sam želio učiniti nešto za ljude kojima je prijetila opasnost od gubitka zapošljenja i propast tolikih investicija za uređenje staklenika, a veselila me i činjenica da ću se prvi put okušati na toploj vodi. I tako, otišao sam jednog dana s prijateljem u tu zadrugu. Samo što sam krenuo s rašljama, odjednom su mi veselo zaigrale u rukama. Bila je to voda koja je tekla ravno prema kupalištu. Pošao sam tada na drugu stranu i rašlje su se još živahnije zavrtjele. Dakle, zaključio sam, kupališna voda bila je samo ogranak mnogo jače žile koja je prolazila ispod skladišnih zgrada zadruge. Iskolčio sam smjer podzemne vode, nacrtao situacioni plan i odredio mjesto gdje treba bušiti. Kad je svrdlo doprlo na dubinu koju sam bio predvidio, izbila je voda takvom snagom da se digla cijeli metar iznad tla. Temperatura je iznosila pedeset šest stupnje­va Celzija, voda je bila toplija nego ona u kupalištu. Proveli su cijevi kroz staklenik i dobili trideset litara vruće vode u sekundi. Tako su bile spašene ljudske egzistencije i karanfili su dobili potrebnu toplinu za hladna razdoblja.

Bio sam zaista sretan zbog tog uspjeha i, moram iskreno reći, vrlo ponosan na sebe. No vrhunac svega bio je kad sam jednoga dana, sasvim neočekivano, primio pismo od zadruge u kojem mi najtoplije zahvaljuju na pruženoj pomoći i velikoj

56

koristi koju sam im donio svojom sposobnošću, pa mi u znak zahvalnosti odaju pismeno priznanje i dodjeljuju primjernu nagradu. To pismo i danas čuvam kao dragu uspomenu i do­kaz pravog ljudskog odnosa.

Još jedan događaj i novo iskustvo usjeklo mi se u pam­ćenje. Bilo je to u Dugom Selu, gdje je izgrađen bunar za vodovod stambenog naselja. Moj kolega inženjer, također građevinski inspektor, zamolio me da provjerim hoće li tu biti dovoljno vode za hidroforski uređaj. Utvrdio sam da je kapacitet dotoka nedovoljan, jer je to samo ogranak glavne vodene struje i da je svakako potrebno prije izgradnje vodovoda staviti hidroforski uređaj u neprekidni pogon od jednoga dana. Međutim, već nakon šest sati rada bunar je presahnuo, a motori hidrofora pregorjeli, jer su radili na suho. Nova lokacija koju sam pronašao na matičnom toku dala je rezultate koji su sasvim zadovoljavali. To, međutim, nije ono glavno. Dugo Selo donijelo mi je novo saznanje i uspjeh koji je zabilježila naša štampa.

Dok sam ja tražio pitku vodu, podzemno bijelo zlato, u Dugom Selu se nalazila ekipa bušaća poduzeća za istraživanje nafte koji su tragali za crnim zlatom — naftom. Saznavši da se nalazim u njihovoj blizini, zamolili su me da pokušam potražiti naftu. Naišao sam na podzemno strujanje, ali su mi se rašlje okretale suprotno nego kod vode, tj. prema gore, kao što je bio slučaj s dalekovodom. Krenuo sam smjerom nevid­ljivog toka i stigao do nekog vinograda koji mi se učinio kao da je bio obasut crnom kišom. Naftaši su mi tada rekli da se upravo nalazim na mjestu gdje su oni bili izvršili bušenje i pronašli naftu koja je prokuljala uvis i poškropila vinograd. Meni je to bilo prvi put da rašljama tražim naftu, a naftaši su prvi put prisustvovali pronalaženju nafte pomoću rašalja. Svi smo bili ugodno iznenađeni. Tada su me posjeli u automobil, ali ne onako zagonetno i dramatično kao prilikom onog puto­vanja u Zaprešić, i zamolili me da za vrijeme vožnje držim rašlje i pokažem ako negdje naiđem na naftu. Htjeli su pro­vjeriti hoću li ja reagirati kad naiđemo na bušotine koje su već dale naftu i za koje su samo oni znali gdje se nalaze.

Vozeći se tako u nekoliko sam navrata registrirao vodu, ali naftaše to nije nimalo zanimalo. Odjednom snažan okret prema gore, aha, tu smo! Zatim nekoliko slabijih okretaja i na kraju kilometri bez ikakva signala. Inženjer naftaš koji je vršio provjeru, rekao mi je da su rašlje reagirale točno na mjestima gdje su našli naftu, u većim ili manjim količinama,

57

što se očitovalo u broju okretaja, a oni »prazni« kilometri obuhvaćali su područje gdje su bušenja izvršena bez rezul­tata. Dakle, moje rašlje su položile i naftni ispit. Bio sam sre­tan i ponosan.

Poslije ovog rigoroza postao sam, čini se, zanimljiv po­duzeću za istraživanje nafte, jer je ubrzo stigao njihov novi poziv — posjet Mramor-brdu gdje su se nalazila najbolja nalazišta. Kada je i taj pokus završen uspješno, krenuli smo prema Zagrebu ne izravno, već zaobilaznim putem, preko Siska. Začudio sam se zašto ne idemo kraćim putem, na Dugo Selo, umjesto da toliko zaobilazimo, ali su me umirili izjavivši da je i to sastavni dio pokusa. Za vrijeme vožnje automobilom, pri brzini od osamdeset kilometara na sat, pri­mijetio sam da se rašlje sve jače okreću u smjeru koji ozna­čava naftu, tj. prema gore. Bio je to prvi signal. Kad smo prešli preko svih pet signala, utvrdio sam da se nafta ovdje nalazi na dubini od šesto pedeset do sedamsto metara, dok je na bregovima prema Mramor-brdu dubina bila oko tri tisuće metara. Toj vožnji prisustvovao je i profesor geologije, služ­benik poduzeća. On, naravno, kao »stručnjak za geologiju, nije mogao dopustiti« da netko pronalazi stvari o kojima ne piše ni u jednoj knjizi, on, geolog, diplomirani stručnjak nije se mogao »dovoljno načuditi kako ja, diplomirani inženjer, mogu govoriti takve gluposti« itd., itd., u već poznatom stilu.

— Vi tvrdite gluposti! Ne mogu to više slušati i ne do­puštam da u mome prisustvu netko govori, pa još k tome di­plomirani inženjer, kako nafta ima svoj tok kao podzemna voda, kad je znanstveno dokazano da nafta nastaje raspada­njem tvari duboko u zemlji, uslijed čega nastaju plinovi pod velikim pritiskom. Zbog toga i tražimo naftu po bregovima, na Mramor-brdu, Gojilu, Sv. Martinu, jer se zemljina kora zbog pritiska plinova podiže i tako nastaju onakva brda u kojima mi bušimo i tražimo naftu.

Nisam ništa odgovorio na te riječi, samo sam detaljno upisivao u dnevnik ovog istraživanja svaku pojedinost, kako bi se kasnije, nakon bušenja, mogli provjeriti moji podaci.

Nije prošlo ni mjesec dana od toga događaja, kad se u novinama pojavio članak o novom nalazištu nafte i plina, s fotografijom bušaćeg tornja i plamena koji se vidi čak iz Za­greba. Bušotina se nalazila kod mjesta Stružec, tj. na lokaciji koju sam bio odredio rašljama. Pritisak iz zemlje bio je tako snažan da je čak kilometar daleko letjelo kamenje i zemlja, pa je selo Okoli u neposrednoj blizini moralo biti evakuirano zbog opasnosti erupcije plina, kamenja i vatre. Upitao sam

58

meni naklonjene inženjere iz poduzeća za istraživanje nafte je li to ona moja lokacija zbog koje me tako ljutito bio na­pao spomenuti geolog. Odgovor je bio potvrdan. Ne samo lokacija već je i dubina bila sasvim precizno određena. Kad je sa sedamsto metara dubine prokuljala iz utrobe zemlje nafta s plinom, nastao je krater širine pedesetak metara, a iz toga grotla, poput vulkana se digla užarena masa do visine od sto trideset metara. Tako sam dobio nepobitnu potvrdu da se nafta može pronaći rašljama kao i voda, samo što se rašlje vrte suprotno nego kod vode, ali svi predsignali i glav­ni signal potpuno su identični, a to je dokazao i pokus mje­renja dubine. Poslužio sam se istom metodom kao kod vode — ishod je bio jednak.

Sada sam još više proniknuo u bit ispitivanja podzemnih tajni pomoću rašalja. Uspjeh s naftom ponukao me da se malo pozabavim i različitim metalima. Kad bih nadnio rašlje nad željezo, bakar, aluminij, srebro, zlato, olovo — svi nabrojeni metali odbacivali bi rašlje prema gore, kao kod nafte, samo se olovo držalo sasvim ravnodušno, ne reagirajući ni na mene ni na rašlje. Zatim sam stavio olovnu ploču između metala i rašalja. Rašlje se nisu ni pomakle. Znači, olovna ploča odbi­jala je zrake. Otprije sam znao da olovo zadržava gama i beta zrake, pa se zbog toga i upotrebljava za izolaciju na mjesti­ma gdje postoji opasnost od radijacije. Sada sam saznao da je olovo jednako efikasno i kod statičkog elektriciteta.

Prilikom tih pokusa poslužio sam se i prstenom vezanim o konac i nekim drugim vrstama viska, držao sam to iznad pojedinih metala i brojao koliko će se puta visak okrenuti. Utvrdio sam tako da svaki metal daje svoj broj okretaja viska. To sam iskušao i na rudačama. Zlato je uvijek davalo otprilike osamsto okretaja i zatim bi se visak zaustavio. Že­ljezo je bilo mnogo skromnije, samo dvjesta okretaja. Alumi­nij je šetao između zlata i željeza. Zapazio sam i to da broj okretaja viska ovisi i o kvaliteti zlata, odnosno vrsti željeza ili aluminija. Da bih svoja zapažanja provjerio na terenu, prili­kom boravka u Dalmaciji zatražio sam u poduzeću koje se bavi eksploatacijom boksita, da mi dadu uzorke rudače kako bih iskušao što će pokazati rašlje. Nakon toga sam na terenu po­tražio mjesto gdje će rašlje dati isti signal. Naišavši na takvo zračenje iz zemlje, slijedio sam te signale i dao iskolčiti po­dručje koje su mi označile rašlje. Začudo, rezultat je bio iznad svakog očekivanja, premda sam se prvi put okušao na takvom zadatku.

59

Takva su me istraživanja počela veoma zanimati i zabav­ljati. Tako sam u jednom vinarskom poduzeću pokušao viskom i rašljama odrediti do koje se visine nalazi vino u drvenim bačvama. Došao sam do divnog zaključka: vinostaj u bačvama s prirodnim vinom nepogrešivo sam odredio, međutim, kad sam to pokušao i kod bačava u kojima se nalazilo vino dobi­veno umjetnim načinom, nisam uspio odrediti vinostaj.

Kad smo već kod čaše, zanimljivo je da voda u čaši daje visku kružnicu u smjeru kretanja kazaljke na satu. Ako se u vodu doda alkohola, kružnica se pretvara u elipsu. Čaša vina također je stvarala elipsu, bilo je to pravo vino. Kod umjetnog elipsa je bila nepravilna. Došao sam tada do zaključka da bi se viskom zaista moglo provjeriti ne samo prirodnost vina već i postotak alkohola, a to će reći i kvalitetu vina.

60

RAŠLJE I VISAK ŽIVOTA

O štetnom djelovanju podzemnih voda, odnosno o zrače­nju statičkog elektriciteta što ga trenjem stvaraju tokovi pod­zemnih voda, nisam dugo znao ništa. Prvi put sam o tome počeo razmišljati kad sam jednom prilikom, tražeći vodu za potrebe neke općine, vođen rašljama slijedio podzemnu vodu i došao do neke napuštene kuće. Budući da se voda kretala točno ispod kuće, a signali su do tada bili dovoljno jaki, pred­ložio sam da se ispred te kuće, u dvorištu, izgradi bunar za hidroforski uređaj, jer ovdje ima dovoljno vode za cijelo mjesto. Očekujući da će predsjednik općine izraziti svoju ra­dost zbog toga što će njegovo mjesto napokon dobiti vodovod, nemalo sam se iznenadio začuvši uzbuđeni glas prvoga čovjeka općine i žamor negodovanja ostalih prisutnih.

— Nećemo ovdje graditi bunar, ni na cesti, ni u dvo­rištu! Ovo je ukleto mjesto i nitko ne bi pio tu vodu. Vidite ovu kuću, ljudi se boje i približiti tome mjestu, a ne da ovdje još grade bunar. Tko god je uselio u ovu kuću, umro je od raka. Tako je iz ove kuće otišlo dvanaest članova obitelji. Pa čak i učiteljica koja je službovala na sasvim drugom mjestu, vratila se ovamo nakon odlaska u mirovinu — i osam godina kasnije bila je mrtva. Zbog toga svi zaobilaze ovu kuću i nitko neće da stanuje u njoj. Ovdje nikako ne možemo imati bunar.

Slegnuo sam ramenima, čudeći se takvu rasuđivanju u ovo moderno vrijeme, a još više jednodušnom mišljenju cijeloga mjesta. Držao sam to nekakvom netrpeljivošću prema bivšim vlasnicima kuće ili kakvoj predaji o negativnom i štetnom djelovanju ovoga terena. Nisam se više osvrtao na to i krenuo sam dalje smjerom rašalja koje su me odvele do druge, tako­đer napuštene zgrade. Kada sam pokazao mjesto u blizini te

61

kuće gdje bi se mogao izgraditi bunar, dočekao me isti val odbijanja i negodovanja prisutnih.

— Ne dolazi u obzir! I ovdje su svi umrli od raka, vidite da je kuća napuštena. Cijela ova kuća je zaražena.

Sada sam i ja počeo razmišljati što se to zapravo zbiva oko mene. Htio sam se podrobnije raspitati o svemu, ali su moji pratioci bili već prilično odmakli i čekali su me na pri­stojnoj udaljenosti. Kakve se to čudne stvari događaju? Kad sam došao ovim ljudima da im pomognem pronaći vodu, gle­dali su me pomalo sumnjičavo i promatrali vrtnju mojih rašalja kao kakvu čaroliju. Sada su se uloge ponešto izmije­nile. Počeo sam ja njih sumnjičavo promatrati, a glavom su mi se vrzle kojekakve misli. Ipak sam se svladao i bez ikakvih primjedbi i upita krenuo dalje tragom podzemne vode. Stigli smo tako do druge ulice, pa sam, videći da glavna matica vodi ravno ispod zgrade pred nama, odredio i treće mjesto pogodno za bunar. Samo što sam pokazao prstom prema zemlji, ne uspjevši ni otvoriti usta, kad me opet obasu graja koju je nadjačavao glas predsjednika općine.

— Nemojte se ljutiti, dragi inženjeru Jurdana, možda će vam se već činiti neozbiljnim ovo naše ponašanje, ali ni na ovo mjesto ne možemo pristati, jer su i u ovom dijelu kuće svi pomrli od raka. Molim vas, pogledajte ako ima vode u susjednom dvorištu ove dvojne zgrade, ondje su svi živi i zdravi.

— Pa dobro, zar u vašem mjestu toliko ljudi umiru od raka?

— Nije baš toliko mnogo kako se možda čini, ali je za­nimljivo i upravo smo iznenađeni da ste nam neprestano pokazivali baš ona mjesta gdje je bio pravi pomor od raka.

Toga se dana preda mnom otvorio još jedan nepoznat svi­jet. Grozničavo sam razmišljao o saznanju koje mi je name­talo jedno jedino rješenje te pojave, ali se nisam usudio mi­sliti tako daleko dok svoje slutnje dobro ne provjerim. Zamo­lio sam stoga da me odvedu u te »okužene« zgrade i da mi pokažu gdje su spavali ljudi koji su umrli od raka. Htio sam se uvjeriti kako će na tim mjestima reagirati rašlje. Moje se zloslutno predviđanje potvrdilo. Ležajevi su se nalazili toč­no iznad vodenih tokova i rašlje su se ovdje okretale kao i izvan zgrada. Zanimljivo je da su najprije umirali oni koji su ležali iznad samog središta vodenog toka, na njih je nevidljiva i nečujna smrt pazila budnim okom punih osam

62

godina. Dvostruko više, šesnaest godina, bilo je potrebno re­fleksnim zrakama drugog i četvrtog signala (45°) da ugrabe svoju žrtvu. Umiranja u razmaku od osam do šesnaest godina bilo je u tom selu najviše. Samo nekoliko slučajeva odnosilo se na prvi i peti signal, to znači na najslabije, bočno zračenje vodene struje pod kutom od osamnaest stupnjeva. Ovi su umi­rali nakon trideset i dvije godine.

Poslije ovog saznanja, interes mojih istraživanja sve se više okretao prema utvrđivanju pogubne opasnosti zračenja podzemnih voda. Na žalost, iz dana u dan moje su se pretpo­stavke sve češće potvrđivale i nije bilo više nikakve sumnje da i statički naboj u trajnom dodiru sa suprotno polarizi­ranim tijelom, a u zavisnosti od snage izvora zračenja, dovo­di, ako se radi o živom organizmu, do neminovnog bujanja tkiva, tj. do stvaranja raka.

Slučaj u toplicama

Bio sam pozvan da odredim lokaciju za gradnju bunara u jednim toplicama. Ondje sam se upoznao s tamošnjim liječ­nikom i poveo s njim razgovor o svojim zapažanjima o uzroč­noj vezi između podzemnih voda i raka. Bila je to i za njega zanimljiva tema, pa me zamolio da mu pokažem kojim smje­rom prolazi kroz naselje struja vruće podzemne vode, jer on, kao dugogodišnji liječnik u toplicama, dobro zna u kojoj je kući tko od čega umro.

S nama je pošla i cijela komisija koja je prisustvovala traženju lokacije za bunar, pa smo sada svi krenuli najprije do izvora vruće vode, a odande su nas moje rašlje povele tragom nevidljivog, podzemnog toka. Prošavši park, zausta­vili smo se kod prve zgrade koja nam se ispriječila na putu, i ja sam kredom označio na zidu mjesto i širinu ulaza i izlaza podzemne vode koja je protjecala ispod same zgrade. Liječnik je tada rekao da su u toj kući tri osobe umrle od raka. U sli­jedećoj kući, na istom smjeru vodenog toka, umrla su četiri stanara. U stanovima izvan pojasa koji sam označio nije bilo oboljelih od raka. U trećoj kući, gdje je vodena struja prola­zila samo ispod jednog ugla, umrla je od raka žena koja je imala ležaj iznad samog zračenja. I tako redom. Kako smo došli do koje kuće i ja pokazao smjer prolaska vode, liječnik je odmah potvrdio da su na takvim mjestima ljudi umrli od raka.

63-

Liječnik me tada zamolio da izvršimo još jedan pokus. I to na njemu. Rekao je da bi želio vidjeti kako će reagirati visak kad budem pregledavao njegovo tijelo. Dotad sam bio već vršio pokuse pregledavajući ljudsko tijelo viskom, ali nisam izvodio iz toga nikakve zaključke. Pred prisutnima sam lijevom rukom obilazio oko liječnikova tijela, dok sam u desnoj držao visak. Prilikom toga pokusa visak se cijelo vri­jeme okretao, samo se zaustavio kad sam rukom prelazio vo­doravno preko sredine tijela, otprilike u visini pojasa. Bio je to znak da na tome dijelu tijela nije bilo struje, kao da je tkivo mrtvo. Tada me liječnik odveo na drugi kraj toplica i zamolio me da pogledam ima li ondje kakvih strujanja. Prona­šao sam podzemnu vodu koja je prolazila ispod jedne od okol­nih kuća u širini od otprilike četrdeset centimetara. Liječ­nik me odveo u tu kuću i uveo u stan iznad podzemne žile. Zamolio me da u stanu pogledam ima li kakvih zračenja. Ni­sam znao čiji je to stan, ali sam otkrio da podzemna voda prolazi baš ispod jednog kreveta i to posred njegove širine, tako da onaj tko tu leži mora nakon osam godina dobiti rak u predjelu pojasa. Izrekavši to, zastao sam, prisjetivši se pregleda liječnikova tijela. Pogledi su nam se susreli.

— Da, moj inženjeru, to je mjeto gdje ja spavam i kad legnem, zračenje mi, kako ste pokazali, prelazi točno preko struka. Svojim nalazima ste me uvjerili da je to točno, jer te činjenice niste mogli izmisliti, prvi put ste vidjeli i mene i moj stan.

Odmah je razdvojio bračne krevete i odmaknuo ih izvan zračenja, na dva suprotna kraja sobe. Međutim, to nije bilo pravo njegovoj supruzi i ona je osula na mene pravu bujicu pogrda i prijetnja zbog toga što svojim glupostima razdvajam muža od žene, jer sve to nije istina, njezin muž se nije nikada tužio da ga nešto boli itd. Unatoč prosvjedima supruge, liječ­nik je ostao pri svojoj odluci, a nedugo poslije toga promije­nio je i stan.

Noge inženjera F.

Kad je moj kolega F. saznao da pregledavam ljude po­moću viska i da tvrdim kako zračenje podzemnih voda iza­ziva rak, zamolio me da pregledam njegov stan, jer otkad ondje stanuje osjeća takve bolove u nogama da već mora upotrebljavati štake.

64

Pokazao sam kolegi kako podzemna voda siječe njegov krevet baš na predjelu gdje su mu noge, a njegovoj supruzi ugrožava sredinu tijela, predložio sam da odatle uklone svoje ležajeve. Kolega jc odmah odmaknuo svoj krevet, ali njegova je supruga tvrdoglavo odbijala da to učini, tvrdeći da u sve to ne vjeruje i da se ona ne boji nikakvih podzemnih voda, jer ona već prilično dugo spava na tome mjestu i nema nikakvih smetnja. Pokušao sam dokazivati da kod takvih oboljenja ljudi ne osjećaju da tkivo buja, da se u tijelu stvara rak, a kad uslijed bujanja tkiva dođe do začepljenja krvnih žila i kapilara, pa krv ne može dopremati dovoljno hrane do poje­dinih organa, onda ondje nastaju smetnje i bolovi — a tada je već uglavnom kasno.

Nekoliko godina kasnije inženjer F. bio je sasvim zdrav, ali njegova supruga koja je do posljednjeg dana uporno odbi­jala da makne svoj ležaj s ugroženog mjesta, umrla je od raka na onom dijelu tijela gdje je zračenje podzemne vode pre­sijecalo njezin krevet.

Zloćudni akumulator

Ispitujući podzemne vode u Dalmaciji na suhom kraškom području, moj pratilac inženjer agronomije odveo me do predsjednika općine koji je ležao bolestan, a zamolio je da mu pomognem pronaći vodu za njegovu kuću.

Prolazeći oko kuće, rašlje su mi se sve jače trzale u ruci što sam se više približavao jednom uglu zgrade. Kad sam napokon dospio do mjesta gdje je zračenje bilo najjače, pri­mijetio sam odbačeni stari automobilski akumulator u fazi raspadanja. Upozorio sam da je taj akumulator vrlo štetan za onoga tko spava u kući u blizini toga mjesta. Kad sam ušao u kuću, pokazalo se da se predsjednikov krevet nalazio u samom uglu zgrade i da je to razlog što on ne može pokre­tati ruku, toliko ga je boljela, i to onu koja se nalazila bliže akumulatoru što je emitirao otrovne zrake. Odmah smo od­stranili ostatke akumulatora, pa je već mjesec dana kasnije, bez ikakvih lijekova, predsjednik u potpunosti ozdravio. Pet mjeseci je ondje ležao akumulator i pet mjeseci je čovjeka boljela ruka, a nikakvi mu lijekovi nisu mogli pomoći.

5 Jurdana: Rašl je i visak života 65

Spas od sigurne smrti

Gospođa B. P. zatražila je moju pomoć nakon što su joj liječnici rekli da ima zloćudni tumor na desnoj dojci i da hitno treba izvršiti operaciju, jer ako joj u roku od četrnaest dana ne amputiraju dojku, nitko više ne može jam­čiti za njezin život zbog opasnosti od metastaza. Odmah sam otišao pregledati njezin stan i pronašao da joj je ležaj bio ugrožen ne samo podzemnim zračenjem vode već i zrakama ulične živine rasvjete i televizora iz susjednog stana, tako da je desna dojka bila točno na sjecištu tih triju zračenja. Budu­ći da je na tome mjestu ležala već dugo, osam godina, bolest je bila uznapredovala i operacija bi samo odgodila tužni kraj, a zračenje na onom istom ležaju učinilo bi svoje, jer se oslabljeni organizam više ne bi mogao braniti, budući da bi nakon uklanjanja dojke kroz otvor učinjen operacijom, zra­čenje uništilo nezaštićena pluća, pa bi liječnici izjavili da je to nastala metastaza prvobitnog oboljenja. Zbog svega toga, a imajući iskustva u mnogim sličnim slučajevima, preporučio sam bolesnici da se ni u kojem slučaju ne podvrgne operaciji, već da odmah premjesti ležaj na zdravo mjesto i organizam će se sam pobrinuti za ozdravljenje. Tako je i bilo. Prošlo je ne­koliko godina nakon što se B. P. maknula iz pojasa zračenja i njezino se zdravstveno stanje iz dana u dan popravljalo. Osam godina poslije one strašne dijagnoze, žena je opet otišla onim istim liječnicima koji su bili utvrdili rak. Ponovno su je pregledali, ali im ona nije rekla da je već bila njihov pacijent, nego je izrazila sumnju da ima tumor na prsima. Nalaz je bio apsolutno u redu, ni traga nekoj bolesti. Zatim je pokazala onaj nalaz na kojem su liječnici prilikom prvog pregleda bili napisali da ima karcinom. Silno su se iznenadili ugledavši svoje potpise. To se ponovilo i u Beču, gdje su također bili ustanovili zloćudni tumor, a sada su se uvjerili da je potpuno zdrava. Svima je rekla da je odustala od operacije na moj nagovor i da se počela oporavljati čim je premjestila ležaj sa zračenja.

Nevolje pjevača V.

Godine i godine smatrali su ga hipohondrom, umišljenim bolesnikom. Uvijek ga je nešto boljelo, neprestano se tužio na tjelesne tegobe — i nitko mu nije vjerovao. A i liječnički na-

66

lazi bili su protiv njega. Njegov izmučeni izgled, upale oči, bezvoljnost, nesanica, gubitak teka, sve je govorilo da se radi 0 teškom bolesniku, ali mu nikada ništa nisu uspjeli pronaći, ništa određeno. Sve je ostajalo na nepotvrđenim pretpostav­kama. U posljednje vrijeme bio je počeo gubiti i vid. Jednog me dana zamolio da ga pregledam. Visak ni da se pomakne! Čovjek je bio bez ikakve tjelesne struje. Rekao sam mu da što prije treba pregledati stan, jer slutim da bi se na njegovu mjestu mogla pročitati povijest te neobične i neuhvatljive bo­lesti. Nisam se prevario. Preko njegova je kreveta prelazila struja podzemnog toka u širini od gotovo metar i pol, i to poprečno, tako da se tijelo nije moglo nikako skloniti od zra­čenja. Kad zračenje prolazi uzduž ležaja, tijelo se ipak uspije na neki način obraniti uklanjanjem, izmiče zračenju i ono obično zahvati samo pojedine manje dijelove tijela, ali kad je zračenje poprečno, tijelo je neprestano izloženo utjecaju otrovnih zraka, bez obzira na to kako se i koliko noću okretalo

1 prevrtalo za nemirna sna. Tako je bilo i u ovom slučaju. Proš­lo je samo nekoliko dana kako je pjevač premjestio ležaj na mjesto koje sam mu preporučio i kad sam ga ponovno pregle­dao, već mu se struja polako vraćala, smirio mu se san, dobio je želju za jelom, nije više osjećao umor, a i vid mu se po­pravio.

Vrlo je značajno u svemu tome da se organizam brzo rege­nerira čim prestane utjecaj zračenja. Ako se utvrdi da netko leži na podzemnoj vodi ili nekom drugom izvoru statičkog zračenja, a organizam još nije zašao u kritičku fazu tih štetnih utjecaja, koja nastupa negdje nakon šest do sedam godina, oporavak će biti vrlo brz i nestat će svake opasnosti kad se ugrožena osoba ukloni s nezdrava mjesta. Nakon toga roka ob­navljanje oštećenoga tkiva bit će nešto sporije, ali samo u slučaju da vremenska granica ne prelazi osam godina. Čim je prijeđena ta granica, opasnost postaje neminovna, bujanje tkiva vrlo brzo napreduje i dolazi do stvaranja raka, a tada je pitanje ozdravljenja vrlo problematično. N o , ukoliko se ugrožena osoba i nakon te kritične granice makne iz nadražaj-ne zone, postoji tračak nade da će se organizam oduprijeti zloćudnosti.

Htio bih ovom prilikom istaknuti još jedno zanimljivo zapažanje iz dugogodišnje prakse. Uvjerio sam se, naime, da ima slučajeva kad čovjek i nekoliko desetaka godina leži na jakoj vodenoj struji i izgubi sav tjelesni naboj, pa ipak ne osjeća nikakve tegobe niti pati od bilo kakvih bolesti, a naj­manje od raka. N o , moram odmah reći da se takvi primjeri

67

mogu nabrojati prstima jedne ruke i da su to samo oni časni izuzeci koji potvrđuju pravilo. Kakav se to čudesan obrambeni sistem stvara u takvih ljudi, to nisam uspio dokučiti.

Tragedija studentice D.

Kada se pripremala gradnja goleme stambene zgrade, ispitao sam određeno gradilište rašljama i upozorio projek­tanta na ono što sam otkrio.

— Mislim, dragi kolega, da bi bilo dobro kad biste u ovom projektu predvidjeli da se objekt malo pomakne, jer gradilište presijeca podzemna voda, a to bi moglo smanjiti nosivost tla, pa postoji opasnost da će se zgrada na tome mjestu slijegati i pucat i . . .

— Ja cijenim što se toliko trudite i zalažete za svoje rašlje, ali ne postoji u znanosti ništa čime bi se mogla dokazati vaša pretpostavka...

— Nije to ono najgore; ako ispod zgrade ostane podzem­na voda, tu će ljudi umirati od raka.

— Ni za to ne postoje nikakvi dokazi, a dok nema do­kaza, dotle će zgrada ostati na mjestu koje je za nju pred­viđeno.

— Kada dobijete dokaze, bit će kasno! Ljudi će umirati u toj zgradi u velikom broju od raka. Ako vam to savjest može podnijeti, onda izvolite, gradite gdje vas volja!

Tako je završio naš razgovor, bez rezultata. Projektant nije ozbiljno shvatio moje upozorenje i zgrada je podignuta na struji podzemne vode. Bila je to u ono vrijeme prekrasna građevina. Građani su dolazili sa svih strana da se dive »lje­potici« ulice. Mnogi su željeli dobiti stan u toj novogradnji. Oni koji nisu uspjeli izboriti ključeve bili su nesretni. A zapra­vo su imali punu sreću, jer su mnogi od njih izbjegli sigurnu smrt.

Prošlo je bilo otada osam godina, krenuli su neizbježni otkucaji sata smrti kad se počinje primjećivati razorno djelo­vanje zračenja podzemnih voda. Od one besplodne rasprave s projektantom proteklo je deset godina. Već bih bio i zabora­vio na taj događaj i na zgradu da me jednog dana nije nazvala liječnica koju sam prilikom gradnje upozorio da pripazi što će se događati u toj zgradi za nekoliko godina. Pozvala me da pregledam Stanove gdje su ljudi umrli od raka, više od deset stanara u stambenoj ljepotici podleglo je toj opakoj

68

bolesti. Pregledavajući stanove, rašlje su me nepogrešivo vo­dile do ležajeva koji su pripadali pokojnicima. To je bio najbolji dokaz da je podzemno strujanje učinilo ono što sam bio predvidio. Nakon toga saznanja mnogi su stanari ubrzo promijenili mjesto stanovanja.

Duboko me bila potresla tragedija obitelji uglednog znan­stvenog radnika čiji sam stan također pregledao. Utvrdio sam da su svi bili u većoj ili manjoj mjeri ozračeni, a najviše njiho­va jedinica, mlada studentica. Preporučio sam im da se odmah uklone iz prostorija u kojima je otkriveno zračenje. Na ža­lost, za njihovu kćerku sve je bilo prekasno. Tri mjeseca kasnije umrla je od leukemije. Imala je tek dvadeset i tri go­dine. I danas mi zasuze oči kad na Mirogoju prođem kraj nje­zina groba na kojem kao na vječnoj straži stoji brončani lik te lijepe i plemenite djevojke koja, da je bilo malo više razu­mijevanja od strane odgovornih osoba, nije morala umrijeti, ni ona ni drugi stanari iz te kuće.

Afera Geiger-Mullerov brojač

Prošlo je nekoliko godina od one neuspjele intervencije prilikom podizanja novogradnje i po starom, uvriježenom obi­čaju, nepoćudni rašljar ponovno se našao »na mjestu zločina«. Radilo se o sasvim banalnoj zgradi koja se zahvaljujući nekim sudionicima toga slučaja, izrodila u pravu aferu.

Bila je pukla glavna plinska cijev i sve bi se ubrzo sani­ralo da na dubini od jednog metra radnici nisu naišli na sloj vrlo tople zemlje koja je svakim centimetrom dubine po­stajala sve toplija, pa su radovi obustavljeni dok se ne ispita o čemu se zapravo radi. Budući da nitko nije znao objasniti tu pojavu, pozvali su mene da pokušam razriješiti zagonetku. Čim sam vidio da je kvar nastao ispred one zgrade u kojoj su stanari umirali od raka, znao sam da je u pitanju podzemna voda koju sam bio otkrio još prije gradnje stambenog objek­ta, samo nisam znao da je to termalna voda. Širina toka te podzemne vode katastrofalna je — punih devet metara, zato je i umrlo toliko ljudi, jer je zračenjem bio obuhvaćen veliki dio zgrade.

Dan kasnije, nešto poslije ponoći, probudili su me služ­benici i zatražili da odmah odem s njima na Cvjetnu cestu, jer je ondje u jednoj obiteljskoj zgradi nastala prava panika zbog iznenadne vrućine koja je stala izbijati iz poda. K a k o

69

nitko nije uspio naći uzroka toj čudnoj pojavi, a bila je zatra­žena pomoć svih mogućih stručnjaka, netko se prisjetio slu­čaja u Ulici proleterskih brigada i predložio da pozovu mene. Nisam pošao s njima, jer nije bilo potrebno. Radilo se o istoj onoj žili na koju su naišli radnici otkopavajući plinsku cijev, a ta je topla voda tekla baš u smjeru koji su mi naveli, i to do jednog novog nebodera, gdje se uslijed velike težine i slije­ganja objekta dogodilo da je djelomično prekinut vodotok, pa se vodostaj uslijed toga podigao i stao zagrijavati pod zgrade na Cvjetnoj cesti. Dva dana poslije toga događaja provjerio sam rašljama vodeni tok na Cvjetnoj cesti i utvrdio da je voda promijenila smjer i sada zaobilazi neboder, pa se vodo­staj spustio na nekadašnju razinu i zemlja se ohladila.

Kad su stanari u onoj kući u Ulici proleterskih brigada vidjeli kako sam pokazao kojim smjerom teče podzemna voda i da su baš na tome dijelu zgrade ispod kojeg teče voda ljudi umirali od raka, zamolili su da ih savjetujem na koji bi se način obranili od te podzemne opasnosti. Budući da pro­jektanti nisu htjeli slušati kad je još bilo vremena da se sve te nevolje izbjegnu, sada preostaju vrlo složeni i skupi zahvati, kao kad se vrši zaštita od rendgenskog zračenja — a to je ba-ritna žbuka ili olovne ploče. Objasnio sam im da kod tako ve­likog broja stanara neće biti problem nabaviti olovne ploče i obložiti podrum da se spriječi probijanje zračenja u zgradu. Međutim su stanari, umjesto da se sami zajedničkim sredstvi­ma zaštite u vlastitom interesu, otišli u organizaciju kojoj je dužnost da se bori protiv raka, tražeći da im se o društvenom trošku izvede zaštita od zračenja. Ne znajući ništa o statičkom elektricitetu, o zračenju podzemnih voda i opa­snosti oboljenja od raka, organizirano je ispitivanje spome­nute zgrade pomoću Geiger-Miillerova brojača, u čemu su pružili pomoć stručnjaci jednog znanstvenog instituta. Narav­no, nisu otkrili nikakvo zračenje, jer se Geiger-Mullerovim bro­jačem ne može mjeriti statički elektricitet, kao što se rašlja­ma i viskom ne može istraživati radioaktivno zračenje. Nekim je stručnjacima, dakako, bilo ispod časti da prate rad nekak­vog šarlatana rašljara, jer da su pročitali bilo koji članak o meni, a do tada ih je već bilo podosta i mogli su ih primijetiti, saznali bi kako ja dokazujem da uslijed trenja vode prilikom protjecanja kroz zemlju nastaje statički elektricitet koji stvara iz zemlje jedan naboj, dok se u zraku, u oblaku, stvara su­protan električni naboj i kad se oblak nađe iznad takvog mjesta, doticanjem tih dvaju suprotnih naboja posredstvom magle i vodenih para dolazi do naglog pražnjenja, odnosno do

70

groma. Vjerujući da su apsolutno u pravu i da su napokon jednom rašljaru uspjelo stati na rep, raspisali su se po novina­ma, a u cijeloj toj hajci na mene sudjelovao je i jedan ugledan zagrebački liječnik, stručnjak za borbu protiv raka, uloživši svoje priznato ime, ne znajući ništa o radiesteziji i izvrgava­jući se nepotrebnom riziku blamaže. Evo cijele te novinske kronologije:

MISTERIJ U ULICI PROLETERSKIH BRIGADA

Jedan iskop pred zgradom u Ulici proleterskih brigada izazvao je popriličnu zabunu medu zagrebačkim stručnjacima za podzemne vode. Naime, u tom iskopu, na dubini od 3,5 metra, radnici plinare naišli su na vodu i blato, kojeg se to­plina kreće oko 40 stupnjeva Celzija.

Mišljenja su podvojena. Još nije utvrđeno radi li se zaista o dosad nepoznatom termalnom izvoru ili je rješenje miste­rija u Ulici proleterskih brigada sasvim običan i slučajni kvar na nekim komunalnim instalacijama. Konzultirali smo dva za­grebačka stručnjaka koji se bave podzemnim vodama da nam pokušaju objasniti o čemu se zapravo radi. Prije nego izne­semo njihova mišljenja reći ćemo i to kako je došlo do otkri­vanja tog, možda ipak, vrućeg izvora.

Prije nekoliko dana zamijećeno je da se na mjestu na kome se danas radi zemlja sliježe. Čak i do 70 cm dubine. U početku se sumnjalo da je to zbog kvara na vodovodnim instalacijama i da voda koja iz njih istječe omekšava zemlju. No kako se uskoro osjetio i blag miris plina, provjeravanje je preuzela Gradska plinara. Iznenađenje je bilo veliko kad se relativno blizu površine naišlo na toplu podzemnu vodu. Ona je i uzrok slijeganju terena.

Uzroci će reći

Na konzultaciju je odmah pozvan ini. Stanko Jurdana koji je svojom poznatom metodom — rašljarenjem — usta­novio da se radi o širokom toku podzemne vode.

— Već prije sam znao da se na tom mjestu nalazi pod­zemna voda — rekao nam je inž. Jurdana. — Govorio sam to

71

još dok se gradila ta zgrada. Smatram da je tome trebalo posvetiti više pažnje, jer su takvi tereni nezdravi za ljudsko obitavanje.

Spomenuli smo inženjeru Jurdani i glasine da se radi o radioaktivnoj podvodnoj struji. Izjavio je da nije kompe­tentan da o tome bilo što kaže i da će uzorci poslani na ispi­tivanje u Zavod za zaštitu zdravlja pokazati o kakvim se ma­terijama radi.

Zagrebačke su vode neopasne

Razgovarali smo sa stručnjakom Zavoda i zamolili ga za njegovo mišljenje. Međutim, kako je tokom jučerašnjeg dana bio uglavnom na terenu, o konkretnom slučaju nije nam mogao ništa reći. No saznali smo nešto drugo.

— Isključena je svaka mogućnost radioaktivnosti pod­zemnih voda Zagreba. Mi smo u Zavodu provjeravali vode sa svih dijelova Zagreba i možemo reći da su zagrebačke pod­zemne vode izvanredno zdrave i sasvim neopasne. Zbunjuje samo temperatura u iskopu pred zgradom. Utvrdili smo da je temperatura podzemnih voda Zagreba oko 11 stupnjeva Cei-zija i spreman sam tvrditi da ne postoji prirodan uzrok zagri­javanju spomenutih voda.

* * *

To smo čuli od ljudi koji su kompetentni da kažu svoje mišljenje. Kako vidimo, ni jedan od njih ne izjašnjava se decidirano i ostavlja mogućnost za različita rješenja ovog misterija. Spomenimo i moguće uzroke sasvim tehničke pri­rode. Spominjalo se da je uzrok zagrijanosti blizina toplovo-da. No toplovod je udaljen više od 30 metara. Govori se i o mogućnosti zagrijavanja odozdo, od kanalizacijskog kolekto­ra koji prolazi ispod te ulice. Ta mogućnost nije isključena, ali je malo vjerojatna.

Pitanje je zasad otvoreno. Analiza materijala u Zavodu za zaštitu zdravlja sigurno će dati određene rezultate. Do ta­da možemo govoriti i o — zagrebačkim toplicama.

72

ZAGREBAČKE PODZEMNE VODE I RAK — — RAŠLJAR IZAZVAO PANIKU

U izučavanju raka nema mjesta nikakvim vilinskim rašljama

Zagrebački rašljar inž. Stanko Jurdana, koji svojim raš­ljama otkriva podzemne vode, tvrdi naime da ispod te kuće teče potok širok 11 metara opasan po zdravlje. Tvrdio je to, kaže, još kad se kuća gradila prije dvanaest godina. Po nje­govu, vode pod zemljom trenjem stvaraju statički elektrici­tet, a onda taj podzemni naboj izbija napolje i dolazi do kratkog spoja između njega i naboja ljudskog tijela, a to loše djeluje na organizam. Ljudi koji na mjestu na kakvom je ova kuća stanuju osam godina, tvrdi on, oboljet će od raka. U to ga je, kaže, uvjerilo njegovo dugogodišnje iskustvo u ni­zu slučajeva gdje je dosad pomoću rašlji naišao na podzemne vode. Ustanovio je i to da su neki ljudi koji su tamo živjeli — oboljeli.

Rezultat: Uznemireni tim tvrdnjama stanari kuće u Uli­ci proleterskih brigada već nekoliko godina pozivaju rašljara da im pretraži stanove, a onda, pošto se rašlje u njegovim rukama na pojedinim mjestima u stanu okrenu, premještaju krevete s mjesta navodno opasnih po zdravlje onamo gdje nije opasno. Jedan je stanar, vjerujući rašljama, čak dizao parket i zbog zaštite od navodne radijacije stavio ispod nje­ga olovnu ploču. Neki pokušavaju da svoj komforni dvoetaž-ni trosobni stan s centralnim grijanjem u toj zgradi u centru grada zamijene za drugi u kojemu se rašlje neće okretati. Uznemireni su, međutim, sve donedavno ipak bili samo po­jedinci.

Uplašeni stanari i knjižničarke

Onda je prije tri tjedna pukao plinski cjevovod. Radnici zagrebačke Plinare kopali su 3,5 metra duboko da postave novu cijev i ustanovili su da je temperatura zemlje na toj dubini 40 stupnjeva, a normalno bi bilo da iznosi oko deset ili jedanaest stupnjeva. Vodu na toj dubini doduše nisu pro­našli, ali već i vruća zemlja bila je dovoljan povod stanarima kuće da povjeruju u vjerodostojnost raštjarove teorije o ra­ku i njegovu uzročniku — podzemnim vodama — i da se na­smrt preplaše.

73

Mnogi su zaprijetili da neće više plaćati stanarinu ako se stručno ne ispita je li kuća zaista izložena opasnim zra­čenjima. Službenice pošte u prizemlju zgrade zatražile su od uprave pošte dozvolu da premjeste šaltere, jer im je ini. Jurdana pokazao da se upravo na mjestu gdje one svaki dan sjede osam sati, njegove rašlje vrtoglavo okreću. Panika je uhvatila i knjižničarke u knjižnici, također u prizemnom lo­kalu, jer navodno upravo ispod knjižnice teče glavna vodena struja. Knjižničarke su ispremještale svoje radne stolove, a u jedan kut svoje radne sobe gdje su zračenja navodno naj­jača uopće se ne usuđuju zaci, već ga obilaze u velikom luku. Traže da se u podrum ispod knjižnice postavi ploča od olova ili baritne žbuke jer im je rašljar rekao da će ih ona zaštititi.

Traži se ekspertiza stručnjaka

U vezi s tim uzbudljivim zbivanjima kućni savjet spo­menute zgrade u Ulici proleterskih brigada održao je u po­sljednje vrijeme nekoliko sastanaka i konačno odlučio da ra­di umirenja stanara zatraži da se pošalje stručna ekipa koja će temeljito ispitati kuću i teren oko kuće pa da se vidi po­stoje li tu ikakve radijacije. Osim toga, upućen je dopis stam­benim poduzećima koja su vlasnici zgrade (jedno od podruma do četvrtog kata, a drugo od četvrtog kata naviše) u kojem se traži da stambena poduzeća plate račun za ispitivanje: »Kuć­ni savjet«, kaže se u tom dopisu, »na temelju mnogih indicija smatra da se kod inženjera Jurdane radi o samovoljnim i ne­stručnim, pa prema tome i neosnovanim alarmantnim tvrd­njama, ali ih ne može opovrgnuti pred stanarima sve dok se ne izvrši stručno ispitivanje. Zato moli stambena poduzeća da podmire troškove tog posla.«

Kako stoji s navodnim termalnim vodama

Raspitujući se kako stvari zapravo stoje s navodnim ter­malnim vodama ispod kuće doznali smo da se prije rata upra­vo na tom mjestu nalazilo gnojište tadašnje gradske vrtlari­je, da je uzrok visokoj temperaturi tla gnoj koji je ovdje zatrpan u jami. Poznato je, naime da proces trulenja može izazvati temperaturu i do 50 stupnjeva Celzija.

U vezi s rakom i podzemnim vodama koje protječu ispod Zagreba, izjavljeno je da se te vode analiziraju već nekoliko

74

desetljeća i da nikad dosad nije bilo nikakvih indikacija o ne­kakvom radioaktivitetu. Ako bude potrebno za sanaciju fi­zičke okoline, pustit će se sonda ispred kuće u Ulici proleter­skih brigada i deset metara duboko da se ustanovi ima li uopće na tom mjestu podzemnih voda, pa ako ih ima, da se vidi koji su uzroci zagrijavanja.

Izjava uglednog zagrebačkog liječnika

Konačno smo se za mišljenje o čitavom tom slučaju ob­ratili predsjedniku udruženja za borbu protiv raka, kojemu smo pokazali i dopise zabrinutog kućnog savjeta, u kojima se opširno opisuje uzbuđenje u kući i njegovi uzroci. Pročitavši ih, izjavio je:

»Posljednjih nekoliko decenija nauka se intenzivno bavi proučavanjem postanka, razvitka, otkrivanja, dijagnosticira­nja i liječenja raka, u što su uložena golema materijalna sred­stva i angažirani deseci tisuća naučnih radnika, koji su sav svoj život posvetili tom velikom problemu.

U izučavanju postanka raka nema mjesta metafizici ni bilo kakvim vilinskim rašljama, jer čista nauka ne poznaje i ne priznaje nikakve magije. Po mom mišljenju nije dopuš­teno stvarati psihoze kod ljudi, a naročito ne pomoću potpu­no neosnovanih i nauci stranih metoda kojima se služe raz­ni nadriliječnici i nadristručnjaci. Uvjeren sam i u ovom slučaju, koji se pojavio u velikoj stambenoj zgradi u Ulici proleterskih brigada, da će naše naučne institucije koje su renomirane po svojim naučnim istraživanjima — naročito što se tiče radioaktiviteta i zaštite od radioaktivnosti — dokazati da navodne podzemne vode nemaju nikakve veze s eventualnim postankom raka kod ljudi koji stanuju u toj blizini.

Samovoljna nenaučna tumačenja tog problema nijedan ozbiljan čovjek, a naročito ne nauka, danas ne priznaju. Obra­tit ćemo se određenim stručnjacima da dadu svoje meritor­no mišljenje. To će sigurno djelovati da se ljudi oslobode straha i mirno nastave svoj dnevni posao i porodični život, a onima koji remete njihov mir treba da jednom postane jasno kako je naše društvo osnovano na solidnim naučnim osnovama, a ne na metafizici i vilinskim rašljama.«

75

GEIGEROV BROJAČ DEMANTIRA RAŠU ARA

Zračenje manje nego što ga emitira sat s fluorescentnim kazaljkama

Ekipa za medicinska istraživanja i medicinu rada izmje­rila je Geigerovim brojačem zračenja u zgradi u Ulici prole­terskih brigada u Zagrebu. Brojač je pokazao da zračenja nisu ništa veća nego bilo gdje u Zagrebu i dapače, izjavio je voditelj laboratorija za dozimetriju zračenja, manja su nego na nekim drugim mjestima u Hrvatskoj.

Ekipu su pozvali kućni savjet i organizacija za borbu protiv raka, zato što je — kao što smo već pisali — zagrebač­ki rašljar inž. Stanko Jurdana tvrdio da će stanari zbog zra­čenja podzemnih voda oboljeti od raka.

Stručnjaci koji su izvršili mjerenja u pošti i knjižnici u prizemlju zgrade gdje bi zračenja, ako se sudi po rašljama, morala biti najjača, ustanovili su da nema nikakvog preko­mjernog zračenja, odnosno da su manja nego što zrači sat koji ima fluorescentne kazaljke.

Nakon ovih članaka objavljenih u zagrebačkoj štampi, poslao sam odgovor, ali je moj tekst gotovo sasvim križan, tako da čitaoci nisu mogli dobiti potpun uvid u moje argu­mente. Zbog toga ovdje u cijelosti navodim tekst mog odgo­vora na uvredljive i neznalačke izjave:

Kao građevinski inspektor Skupštine grada Zagreba bio sam pozvan od uredništva zagrebačkih novina da dadem iz­javu o tome nalazu u ulici Proleterskih brigada i je li ondje zaista pronađena termalna voda.

Kada me novinarka zamolila da joj odgovorim ne službe­no, već kao poznati istraživač rašljama, je li zemlja vruća od termalne vode, odgovorio sam joj da rašljama ne osjećam je li to vruća ili hladna voda, pa ako se želi utvrditi kakva je to voda koja okreće rašlje, onda treba kopati da se dođe do vode. Tom prilikom spomenuo sam da postoji nekoliko mo­gućnosti uzroka porasta temperature zemlje, između ostalog rekao sam da bi čak moglo biti da je uslijed biljnog vrenja nekadašnjih gnojnica na ovome mjestu, zatrpanih slojem zemlje, nastala toplina.

Upozorio sam također da zrake koje okreću rašlje nisu radioaktivne, već je to nešto slično onome kad se čovjek češ-

76

lja pa se vlasi počnu lijepiti za češalj i pucketati. Dakle spo­menuo sam da statički elektricitet djeluje na čovjeka i to se očituje na rašljama prilikom prijelaza preko različitih elek­tričnih naboja.

Što se tiče zdravlja ukućana na mjestu nadražajne zo­ne u širini od devet metara, izjavio sam da bi trebalo zajedno s liječnicima provesti kontrolu zdravlja ukućana koji se na­laze samo na tom podražajnom pojasu, kako bi se ustanovilo je li potrebno zgradu u donjem dijelu zaštititi olovnim plo­čama ili baritnom žbukom.

Nakon toga iznenadio me članak u kojem se upravo obratno navodi da sam ja tvrdio kako je pod kućom termalna voda, a da je sada pronađena gnojna jama od koje je zemlja vruća.

Na to izjavljujem da do sada još nitko nije došao ni do termalne vode, niti do gnojnice, pa se tako nešto ne može tvrditi, već je zemlja nakon popravka plinske cijevi jedno­stavno zatrpana, jer nitko nema financijskih mogućnosti da dalje istražuje uzroke zagrijavanja zemlje.

Na izjavu uglednog zagrebačkog liječnika, da nijedan oz­biljan čovjek, a naročito ne nauka, danas ne priznaje samo­voljna nenaučna tumačenja kojima se služe razni nadriliječnici i nadristručnjaci kao što je to i predmetni slučaj u Ulici pro­leterskih brigada mogu odgovoriti ovo:

Kao inženjer i građevinski inspektor s dvadeset osam go­dina radnog staža ne smatram se nadr ili ječnikom niti nadri-stručnjakom, a uz svoju redovitu službenu dužnost u toku proteklih četrnaest godina izučavam na naučnoj bazi zrače­nja koja djeluju na rašlje. Vježbao sam se u radu s rašlja­ma i viskom prema literaturi koju sam pribavio za usavršava­nje na polju radiestezije. Istraživanja sam vršio po cijeloj dr­žavi, s golemim uspjesima, što je poznato iz mnogih novin­skih napisa i intervjua na radiju i televiziji. Pred liječnič­kom komisijom u jednoj zagrebačkoj bolnici prikazao sam na bolesnicima kako pronalazim oboljela mjesta, o čemu je pi­sala zagrebačka štampa, a jedan poznati kirurg izjavio je da su moji nalazi bili točni.

Na službeno traženje uprave bolnice da rašljama odre­dim kojim smjerom teče podzemna voda što ugrožava zgra­du za plućne bolesti, pokazao sam mjesta gdje je zatim pro­vedena drenaža i odvedena voda koja je ugrožavala objekt.

Bio sam pozvan od strane iste bolnice da na kirurškom odjelu pronađem uzrok nastajanju strujnih udara, jer struč-

11

ne ekipe koje su bile pozvane nisu uspjele otkloniti tu opas­nost po osoblje. Rašljama sam pokazao u zidu mjesto gdje je električna instalacija bila u dodiru s aluminijem i stvarala statički električni naboj. Taj nedostatak ubrzo je ispravljen i nestalo je svake opasnosti od neugodnih električnih udara. Nešto kasnije ponovio se isti slučaj na drugom odjelu, pa je i to sređeno čim sam rašljama pronašao u zidu pogrešno izvedenu instalaciju.

Dakle, u toj istoj bolnici radi i naš vrli liječnik koji me tako zdušno napada u novinama, i on ne diže glas kad ja raš­ljama u njegovoj bolnici pomažem osoblju da ne strada od strujnog udara, pa čak ni onda kad me ta ista bolnica nagra­đuje za uspješno otklanjanje smetnja sa strujom. I nakon svega toga što je učinjeno pred brojnim svjedocima, taj uva­ženi liječnik, nemajući pojma o radiesteziji, proglašava moja istraživanja i moj rad ništa manje nego crnom magijom.

U ovom novinskom napadu na moju osobu i na moj rad najsmješnije od svega je to da naš uvaženi medicinski stručnjak naručuje mjerenje zračenja statičkog elektriciteta, kao da sam ja rekao da su rašlje otkrile radioaktivnost. Isto je tako inkompatibilna tvrdnja kako sam pomoću rašalja odredio da se radi o termalnoj vodi. Takve se ideje mogu roditi zaista u šarlatanskim i nadriučenjačkim i kvazistruč-njačkim mozgovima.

Neumjesna je meritorna člankopiščeva izjava da u izuča­vanju raka nema mjesta vilinskim rašljama. Na takvu tvrd­nju mogu odgovoriti samo jedno: ima mjesta rašljama i visku u izučavanju raka, cijenjeni gospodine profesore, i te kako ima! I više nego što vi to možete dokučiti. Jer ja sam mnogo­godišnjim praktičkim radom na bezbroj mjesta širom naše domovine utvrdio uzročnu vezu između raka i nadražajnih zona u kojima se rašlje okreću uslijed djelovanja statičkog naboja.

Ako netko ne vjeruje mojim riječima, neka izvoli pročitati u njemačkom znanstvenom časopisu Erfahrungheilkunde, Zeitschrift fiir diagnostische und therapeutische Sondermetho-den (1954—55, B. I I I , S. 265—268) u kojem je objavljen vrlo poučan napis dra med. E. Hartmanna pod naslovom Krebs-•Studien am Einzelfall (Razmatranja o raku na pojedinim slučajevima):

Što se dulje bavim izučavanjem podzemnih zračenja, sve tragičnijim se pokazuje nerazumijevanje, odnosno neznanje

78

na tom području. Upravo u posljednje vrijeme doživljavam da su oni koji nisu vjerovali mom upozorenju i ostali ležati u nadražajnim područjima — što sam ih već mnogo ranije odredio i označio kao opasne — oboljeli od iste bolesti kao njihovi prethodnici koji su na tim mjestima ležali. S tim u ve­zi poznata su mi tri slučaja karcinoma. Dva pacijenta žive još, a za trećeg ne mogu sa sigurnošću reći da se radi o karcino­mu. I on je ležao na spomenutoj pruzi, bio je kod mene na liječenju. Moja zapažanja o nadražajnim zonama čine mi se toliko značajnim da sam odlučio objaviti ovu studiju.

Gđa Sch. bila je, nakon što joj je zbog karcinoma ampu­tirana desna dojka i odstranjen žučni mjehur, na stalnom liječenju, jer je gotovo neprekidno imala bolove i grčeve u desnom gornjem dijelu trbuha. U proljeće 1953. savjetovao sam joj da svoj krevet premjesti na neko drugo mjesto u sobi. Ali žena se nećkala. Uspjelo mi je samo toliko da je zamijenila krevet s podosta starijim mužem (osamdeset če­tiri godine). I njega sam upozorio na opasnost. Njezina muža nisu se dojmile moje sumnje, pogotovu stoga što je do tog časa bio potpuno zdrav. On se, dakle, preselio u ženin krevet, i bio je ozračen na području jetre, desne strane grudiju, vra­ta i glave. Nakon šest sedmica dobio je rakasti prišt na je­ziku nekoliko mjeseci kasnije bio je kraj.

Gđa Sch. u posljednje se vrijeme osjeća mnogo bolje. U odnosu na ranije razdoblje, postala je rijedak gost u mo­joj ordinaciji.

Ovaj sam slučaj iznio kao povod da ukazem na nekoliko stvari kojima se inače općenito ne posvećuje pažnja. Do tih se povezanosti ne dolazi sve dotle, dok se pojedinim slučajem ne pozabavite s gledišta podzemnih zračenja. Nakon mojih iskustava koja djelomično odgovaraju iskustvima starih raš-Ijara, mogu ustvrditi da rak nikako nije bolest koja bi morala neminovno biti godinama ili čak čitav život »pripremana«. Uopće nije rijetkost da susrećemo stare ljude koji su bili potpuno zdravi, sve dok zbog slučajne promjene boravka nisu dospjeli u kancerogenu zonu i nakon nekoliko sedmica ili mje­seci dobili rak. Drugo, moja zapažanja potvrdila su se i u na­vedenom slučaju — naime, najteže je od raka oboljelu osobu ukloniti iz područja koje uzrokuje oboljenje. Iznalaze sve mo­guće izgovore i uvijek nanovo doživljavam da nikad ne legnu na mjesto koje sam odredio, nego po vlastitom nahođenju traže novi ležaj na kojem bivaju najčešće ponovno pogađani zračenjem. Baš kao da ih svaki put iznova neka sudbinska neizbježnost nagoni u nezdravu zonu.

79

Evo i drugog slučaja: G. K. leži već otprilike četiri godi­ne u krevetu svog oca koji je umro od raka jetre. Majka koja je također bila pogođena zračenjem živi još i ima crijevni karcinom. I u ovom sam slučaju gotovo nametljivo upozora­vao i još prije nekoliko sedmica prorokovao da uskoro oče­kujem nove katastrofe. Nisu me poslušali. Tragedija se već nazire.

Istim prugama podzemnog zračenja kao gđa Sch. bila je pogođena i četrdeset dvogodišnja B. U desnoj dojci primijeti­la je čvor i krvave izlučine. Svi su bili uzbuđeni, jer su sum­njali na rak. Budući da sam uživao veliko povjerenje obitelji, uspjelo mi je da ih ponajprije umirim. Predložio sam da naj­prije sam ordiniram, a ukoliko ne bi bilo uspjeha, pozvat će­mo specijalistu. Najprije sam je premjestio na zdrav ležaj. Oteklina je narasla do veličine male jabuke, srednje tvrdoće, s mekanim okolišem. Najprije je primila dva puta po deset kapi antilimfnog sredstva i dnevno po jednu kombiniranu injekciju. Nakon nekoliko dana nestalo je razmekšanog di­jela otekline, dok se sam tumor smanjio za četvrtinu. Tada sam bolesnici počeo davati dodatni lijek. Nastupilo je jako znojenje, snažno pulsiranje u obje dojke, u području limfnih čvorova pod pazusima i na vratu. Tumor se počeo rastapati poput maslaca. Tri sedmice kasnije nije bio veći od sićušnog zrnca graha i mekan. Kad su prošle četiri sedmice, grudi su se potpuno »očistile«, dobitak na težini iznosio je oko tride­set kilograma, vratio se osjećaj zdravlja, grudi su postale čvršće i punije. Ni najpomnijom pretragom nije se više mo­gao naći nikakav trag bolesti.

Kod pacijentice B. nije bezuvjetno dokazano da se radi­lo o karcinomu, no opravdano mislim na tu dijagnozu, prvo jer je to bio tumor s krvavim izlučivanjem, i drugo, jer je pacijentica ležala na pruzi zračenja koja je u susjednoj kući izazvala tri slučaja raka. Terapiju koju sam primijenio spo­minjem zbog toga, što sam tom metodom u roku od godine dana s uspjehom izliječio još dva pacijenta. Kod jednog slu­čaja bila je to žena s čvorićem na dojci. Njoj su vrlo poznati specijalisti preporučili hitnu operaciju. I ovdje nije tri sed­mice kasnije bilo više traga tumoru. U drugom slučaju radi­lo se o ženi kojoj je desna dojka zbog raka bila amputirana. Nenadano se pojavio čvor u lijevoj dojci i oteklina limfnih čvorova veličine graha iznad ključne kosti. Ovdje sam dodao zračenje visinskog sunca. I tu se poslije četiri sedmice nije moglo više ništa pronaći.

80

Obradovalo me kad sam čuo da je na savjetovanju struč­njaka u Berchtesgadenu bio spomenut problem zemaljskih zračenja. Nisu uvijek potrebne goleme brojke i velike statis­tike za prikupljanje praktički upotrebljivih saznanja. Dovolj­na su i zapažanja iskusnih rašljara kojima se pridružuju is­kustva malobrojnih liječnika što se bave istraživanjem tog fe­nomena, kako bismo čiste savjesti mogli objaviti upozorenje:

NE ZABORAVITE KANCEROGENI AGENS, VEZAN UZ OD­REĐENO MJESTO!

Ili u stručnom časopisu Garten und Landschaft ( N o 8, 1963), gdje H. F. Werkmeister opisuje rad rašljara:

Navest ću ovdje istraživanja rašljara Wilhelma von Rolls-hausena koja je on vršio pod liječničkim nadzorom in­stituta za sudsku medicinu Sveučilišta u Bonnu. Položaj kreveta pedesetak pokojnika, umrlih od raka, bio je u njiho­vim stanovima rašljama i viskom lociran, premda su ležajevi bili porazmješteni na drugim stranama. Rollshausen nije ni­kada dopuštao da mu se unaprijed pokažu mjesta gdje su stajali kreveti već samo soba u kojoj su oboljeli od raka ži­vjeli. Razmještaj pokućstva prije Rollshausenova dolaska bio je izvršen pod nadzorom komisije od nekoliko liječnika. U četrdeset i osam od pedeset soba Rollshausen je otkrio nadra-žajne zone. U svim slučajevima naknadno maknuti ležajevi na­lazili su se prvobitno beziznimno u području nadražajne zo­ne. Institut za sudsku medicinu u Bonnu izdao je o tom po­kusu službenu pismenu potvrdu.

To su samo neki od brojnih primjera stručnih i vrlo ozbiljnih provjera koje su dale neočekivane rezultate i o kojima se u svijetu sve više raspravlja u stručnim medicin­skim i tehničkim publikacijama.

Nakon svega iznesenog, dobronamjerno predlažem da se imenuje komisija medicinskih i ostalih zainteresiranih struč­njaka pred kojima bih pokazivao mjesta nadražajnih zona, tj. podzemnih zračenja i učestalost oboljenja od raka u tim zonama za razliku od susjednih zdravih predjela.

Je li rašljarstvo magija i metafizika — nije svrha ras­prave u ovom članku, ali kako se tim fenomenom bavim već punih četrnaest godina, tvrdim kategorički da radiestezija (rašljarstvo) nije magija ni metafizika, već se radi o prirodnim pojavama kojima znanost još nije pronašla uzroke. U nauci je poznat fenomen rašljarstvo pod stručnim nazivom radieste­zija, o čemu postoji brojna literatura. Fenomenom rašljar-

5 Jurdana: Raš l je i visak života 81

stva može se baviti samo osoba koja za to ima fizičku spo­sobnost, ali je to daleko od svake magije.

Ja tvrdim i ostajem čvrsto pri tome da su zračenja sta­tičkog elektriciteta jednako opasna i razorna kao i radioak­tivna zračenja, samo što je razlika u vremenu koje je potreb­no da se pokažu posljedice štetnog djelovanja tih zračenja. Radioaktivno djelovanje mnogo je opasnije, brze i razorni je, ali je zračenje statičkog elektriciteta, premda daleko sporije i slabije, isto tako dostižno i pogubno. Dok kod radioaktivnog zračenja zbog brzine i snage djelovanja gotovo da jedva po­stoji mogućnost revitalizacije ugroženih dijelova tijela, dotle kod zračenja statičkog elektriciteta, pravovremenim uočava­njem opasnosti možemo preduhitriti katastrofu jednostavnim udaljavanjem bolesnika iz nadražajne zone, pa ukoliko tijelo nije bilo izloženo takvu zračenju dulje od šest godina, ozdrav­ljenje je gotovo potpuno sigurno.

Budući da do danas nije otkriven stvarni uzročnik raka, već se njegova pojava kreće od pretpostavki o pušenju, kon­zerviranoj hrani, virusima, do teorije o nasljednosti i si, pa prema tome liječnici ne znaju uopće što liječe, a time nika­ko da izliječe, njihova bi nemoć i tapkanje u mraku iziskivali bar toliko humanosti, poštenja i profesionalne etike da, uko­liko već ne žele prihvatiti činjenice, ne pljuju po onima koji bi im u tome lutanju mogli pomoći svojim iskustvom i za­pažanjima.

Svjedoci smo nemalog broja slučajeva da je svijetom bljesnula vijest o spasonosnom lijeku protiv raka.

Kada ja, argumentirano, na osnovi provjerenih rezultata i činjenica želim svojim saznanjima pomoći da liječnici u beziz-lažnoj tami borbe protiv raka ugledaju bar tračak svjetla koji bi ih mogao navesti na stvarni trag, onda sam šarlatan kome nema mjesta u znanosti. Znam da će se naći netko u svijetu, kad pročita ovu knjigu, tko će e pozabaviti mojim dokazima, a možda će i oni sami pokucati na moja vrata kada shvate da uzrok raka nisu virusi, već djelovanje promjena statičkog naboja na ljudski organizam.

Gromovi i podzemne vode

Znanost ovako objašnjava nastajanje groma: »Rastavlja­nje elektrona od pripadnih atomskih jezgara čini temelj pro­izvodnje električne energije. To se rastavljanje može postići

82

na razne načine. Na primjer, već jednostavno doticanje dva­ju kemijski različitih tijela dovodi do toga da dio elektrona na mjestu dodira prijeđe s jednog tijela na drugo električnim doticanjem. Zbog toga jedno tijelo postaje pozitivno električ­no ako ima manjak elektrona, a drugo negativno električno ako ima višak elektrona. I trenje dvaju tijela nije ništa drugo do pojačano doticanje ili električno trenje. Trenjem nastaje i atmosferski elektricitet (munja, grom), jer se mase oblaka taru međusobno i o uzduh u kome lebde.«

To je sve bezuvjetno točno, ali rezultati do kojih sam ja došao istražujući gromove u odnosu na zračenje podzem­nih voda pokazuju da do atmosferskog pražnjenja dolazi po-najčešće na mjestima gdje su jaka podzemna zračenja. Kada nad takva mjesta dođe oblak nabijen protivnim električnim nabojem negoli podzemna voda, dolazi do dodira dvaju su­protno polariziranih tijela što izaziva pražnjenje koje se akustički manifestira kao grom, a vizuelno kao munja.

Jednom sam prilikom, tražeći vodu u okolici Splita, upo­zorio mještane da za olujna vremena izbjegavaju hodati smjerom kojim se upravo krećem pomoću rašalja, one mi po­kazuju kuda teče podzemna voda, jer bi na tom putu mogli stradati od groma. Kad su to čuli, a bili smo baš došli do neke strme stijene koja se dizala iznad ceste, zamolili su me da ostanem na toj stijeni, jer mi žele nešto pokazati. Oni su se zaobilaznim putem oko stijene spustili na cestu i rekli mi da pokažem rukom u kojem smjeru dalje teče podzemna voda. Kada sam pokazao, počeli su međusobno nešto uzbu­đeno govoriti i pozvali me da siđem sa stijene. Njihovi su pogledi bili usredotočeni na golemi kamen u smjeru podzem­ne vode kako sam im bio pokazao. Prišao sam i ugledao u stijeni usađenu spomen-ploču koja je kazivala da je godine 1934. na tome mjestu stradao od groma taj i taj mještanin. Rođaci poginulog ovjekovječili su tu tragediju i time neho­tice potvrdili ono na što sam prisutne bio upozorio.

Pošli smo dalje tragom podzemnoga kazivanja i dospjeli do naselja gdje je vodena struja presijecala nekih petnaestak kuća. Rekao sam da će neka od ovih kuća, ako na nesreću ima ležajeve baš iznad podzemnog toka, najdalje osam godi­na od useljenja, naravno ukoliko u tim krevetima spavaju uvijek isti ljudi, postati za te nesretnike grobnica. Na žalost, ubrzo smo se uvjerili da je u svakoj od označenih kuća po-netko umro od raka, dok su u ostalim zgradama ukućani bili zdravi.

83

Nakon svih ovih saznanja i dokaznih pretpostavki, pred­sjednik općine za koju sam tražio vodu pozvao je mještane da saslušaju moje izlaganje o pregledu zemljišta, među njima i općinskog liječnika koji je dobro poznavao svoje područje i stanje zdravlja u svakoj pojedinoj kući. Poslije predavanja taj me liječnik zamolio da i njemu pokažem smjer podzemne vode. S nama je krenula cijela komisija. Kad smo obišli sav teren, liječnik je izjavio da nikako nije mogao sebi objasniti zašto je u naselju na brijegu, koji se nalazi iznad podzemne vode, osamdeset posto više bolesnika nego na susjednome mjestu gdje nema podzemnih zračenja. Potvrdio je i to da su u kućama koje sam označio zaista ljudi poumirali od raka.

Na sasvim suprotnom kraju zemlje, u Kupljenskom Hru-ševcu, gdje sam tražio vodu za školu, također sam upozorio mještane da za olujna vremena izbjegavaju put koji pokazu­ju rašlje slijedeći podzemnu vodu. Budući da se na samom smjeru podzemne vode gradila obiteljska kuća, upozorio sam da se ti ljudi moraju dobro zaštititi od zračenja i posta­viti prvorazredan gromobran da ne stradaju od groma. Oni su se od srca nasmijali mom upozorenju, rekavši da mi vjeru­ju za vodu, jer su se na svoje oči uvjerili kad sam im pokazao gdje da kopaju i na tome su mjestu zaista dobili vodu, ali ovo s gromom, to je ipak previše, jer odakle ja mogu znati gdje će nekoga ubiti grom. Nije prošlo ni četrnaest dana, a ja sam ponovno došao na pregled gradnje i isplatu radnika. Mještani su znali da ću doći i nestrpljivo su me očekivali. Čim sam stigao, odveli su me do onoga mjesta gdje sam rekao da postoji opasnost od groma i da obiteljsku novogradnju va­lja osigurati dobrim gromobranom. Kada su me doveli do te kuće, upitao sam zašto su ljudi tako svečano obučeni. Od­govora nije bilo, već su mi samo šutke pokazali da uđem u kuću. Na moje zaprepaštenje, u sobi kamo su me uveli ugle­dao sam prizor od kojega sam sav protrnuo. Na krevetu je ležala očito mlađa žena, mrtva, sva pocrnjela, dakle stradala je od struje ili groma, a kraj kreveta kleči djevojčica i miluje mrtvu ženu po glavi jecajući kroza suze: »Majčice, majčice!« Bilo je to tako bolno da mi se steglo grlo. Tada reče jedan od mještana da sam ja onaj čovjek koji je rekao da će ovdje nekoga ubiti grom ako se kuća ne osigura dobrim gromobra­nom. Prema meni su se digli ispijeni i tužni pogledi rodbine koja je stajala oko kreveta. Imao sam osjećaj da će me ti ljudi napasti zbog toga što sam pretkazao smrt, ali oni su mi prišli sasvim prijateljski i potanko mi ispričali što se zapravo zbilo.

34

Mlada žena upravo je s rođakom unosila iz kola stvari u nedovršenu kuću, kad su se na nebu pojavili prijeteći i tmasti kišonosni oblaci. Žena je požurivala strica da što pri­je krene kući, jer ne bi bilo dobro da on i konji pokisnu. Rođak je unio posljednji komad pokućstva u kuću i krenuo prema kolima. Natmureni su se oblaci već prilično nisko spu­stili. Mlada je žena upravo posegnula rukom da dohvati ključ koji je visio o čavlu kraj ulaznih vrata. Ispruživši ruku, to sam kasnije rekonstruirao, žena je u trenutku presjekla zra­čenje podzemne vode koja je na nesreću tekla baš ispod toga mjesta, čime je stvorila pojačani naboj u ruci i izazvala praž­njenje suprotno nabijenih oblaka iznad sebe. Grom je udario u kuću, preko crepova i stropa, ispraznivši se preko njene ru­ke, glave i tijela u zemlju. Tako se nesretna žena s ključem u ruci srušila u hodnik. Stricu se nije ništa dogodilo, bio je ne­koliko metara daleko od nje, izvan kuće, baki koja je stajala dva koraka od žene grom je zahvatio nogu i nije mogla neko­liko dana hodati, dok je kćerkica koja se nalazila u kuhinji, pet metara daleko od udara groma, prošla bez ikakvih poslje­dica.

Kako liječnici gledaju na visak?

Prilikom provjere građevinskih radova u jednoj zagre­bačkoj bolnici, zamolili su me liječnici da pregledam njihova kolegu kojeg će oni pozvati, ali mi neće reći njegovo ime niti na kojoj je dužnosti u bolnici, tako da ni po čemu ne bih mo­gao naslutiti kakvim se poslom bavi taj liječnik. Pozvali oni tog liječnika, a ovaj, videći da sam izvadio visak, upita što će mu se dogoditi. Ništa, rekoh, samo ću jednom rukom obila­ziti oko tijela, a u drugoj će biti visak i pokazivati nedostatke koje ruka otkrije u tijelu. Pođem od glave, u redu; vrat, prsa dobro; ali kad sam došao do predjela bubrega, visak se za­ustavio — jedan bubreg uopće ne radi ili ga nema, drugi vrlo slabo, prednji dio tijela na tom dijelu vrlo slab, tako da je preostao samo uski pojas živog spoja između gornjeg dijela tijela i nogu. Rekao sam liječniku da je jako oz­račen ili je operiran i to vrlo nezgodno, operacija je izvedena poprijeko preko tijela, a ne po visini, kao drvo koje se zareže uzduž pa mu ništa ne smeta, ali ako se zareže poprijeko poč­ne se sušiti. I ukoliko bi se, nastavio sam, pokušalo operirati taj preostali zdravi dio tijela na kojem se visak još okreće, smrt bi bila neminovna, jer bi prilikom operacije bio presje-

8 5

ćen onaj jedini zdravi pojas kojim teče struja, što drži vezu između gornjeg i donjeg dijela tijela. Liječnik se tada okrene kolegama i upita jesu li mi što govorili o njemu, a kad su ovi rekli da nisu, reče:

— Vidite, meni su izvadili ovaj bubreg za koji ste rekli da ga nema, čini se da je bio rak, onda su mi izrezali dvana-esterac, kasnije su me rezali ovdje prema slezeni, tu lijevo ostalo je nedirnuto samo ovo gdje ste pokazali, to je zaista jedino što me još drži.

Svi su bili iznenađeni mojom dijagnozom, jer vjerojatno nisu ni pretpostavljali da bi visak tako nepogrešivo mogao gotovo rendgenski pronaći nedostatke na tijelu.

U drugoj opet bolnici, gdje sam također službeno pro­vjeravao građevinske radove, pozvao me ugledni liječnik da izvrši sa mnom eksperiment. U predvorju okupilo se osoblje i ja ih pregledam, pokažem svakome gdje nešto nije u redu. Liječnik zadovoljan, kaže, sve sam točno pogodio. Zatim dade dovesti nekog mladića da i njega pregledam. Visak mi pokazuje da taj čovjek kao da nema kičme, visak ni da se pomakne, a kičma je nosilac struje. I tu mi liječnik potvrdi da sam točno pogodio. Radilo se o seksualnom manijaku ko­ji je bio bolesno opsjednut ženama i imao je abnormalno učestale snošaje, uslijed čega mu se potpuno ispraznila kičma.

Okupilo se bilo već šezdesetak ljudi, što osoblja, što paci­jenata, kad liječnik pozove nekog svog mladoga kolegu koji je upravo bio otpratio dvije pacijentice do izlaza.

— Dođite, kolega, da vas pregleda inženjer Jurdana. — Zašto mene da pregledava? I neće valjda inženjer

pregledavati liječnika. Pa nećete me valjda ovdje izvrgnuti ruglu pred tolikim ljudima, kao na vašaru.

— Nemojte se uzbuđivati, dragi kolega, mi se nikome ne izrugujemo, inženjer Jurdana je već mnoge ovdje pregledao, on radi na principu radiestezije kao i ja, pregledam svakog svog pacijenta viskom i točno znam što treba učiniti.

— Dobro, kad vi kažete, profesore, samo nemojte od mene praviti budalu.

— K o d vas je sve zdravo osim na ovome mjestu gdje je visak stao i ja mislim da imate čir na dvanaestercu.

— Čujete li, profesore, što kaže inženjer Jurdana? A ot­kad vas ja uvjeravam da imam čir i da bi trebalo da me ope­rirate, jer nekad imam takve bolove da se ne mogu maknuti.

— Kolega, baš smo jučer pregledali vaše rendgenske snimke i vidjeli smo da imate čir na dvanaestercu, zato smo

;86

i htjeli da vas pregleda inženjer Jurdana, jer možemo pro­vjeriti njegov nalaz kad točno znamo što vam je. Prema tome, pripremite se sutra za operaciju. A sada, inženjeru Jurdana, malo teži pokus. Pripremili smo bolesnika koji ima frakturu, ali smo ga svega omotali u zavoje da ne znate gdje je ozlije­đen, a vaš je zadatak da otkrijete mjesto loma.

Krenusmo na prvi kat. Stubištem su upravo silazili bolničari s nosiljkom na kojoj je ležala žena srednjih godina. Liječnik zaustavi bolničare na stubišnom odmorištu i zamo­li da je na licu mjesta pregledam i utvrdim od čega boluje. Za to vrijeme na stubištu se natisnuli svi oni promatrači iz predvorja, pa se činilo kao da će svaki čas gomila jurnuti na nas. Svi su se gurali da vide što ću ja to sada izvesti.

— Joj, jo j , jo j , budu me zgazili — zakukala je žena. — Neće vas nitko zgaziti. — A kaj ćete mi vi napraviti? — Ništa vam neću učiniti. Ja nisam liječnik, ja sam in­

ženjer, imam sposobnost da otkrivam bolesna mjesta u tije­lu, pa bih htio i vas pregledati da vidim gdje ste bolesni, to je za vaše dobro.

— A neće mi se ništa dogoditi? — bila je i dalje nepo­vjerljiva.

Umirim je, uzmem visak i stanem pregledavati. Prizor je djelovao nekako mistično. Oko mene liječnici napeto pra­te rad viska, žena unezvijereno gleda, masa se oko nas natis-nula u tišini. K o d ruku i nogu visak se najednom naprosto ustoboči. Pokušam opet — isto. Znači, nešto se zbiva u kičmi. Naredim bolničarima da malo podignu nosila, da ih usprave, kako bih mogao bolesnici pregledati leđa. Čim su je pomakli, zajaukala je od bola. Nekako se provučem do straž­nje strane nosila. Od vrata do dolje kičma mrtva, ni traga ži­votu. Kod bolesnice inače svi organi zdravi, ali kičma ni makac, nema struje.

— Vi ste, gospođo, inače sasvim zdravi, samo vam se kičma okoštava i čim se pokušate pokrenuti natežete živce u kičmi, i mora da imate strašne bolove.

— Joj da znate, gospon, ja sam sva zdrava i mogu sve jesti i nisam luda, samo ne mogu rukama ni nogama maknuti, a čim se pokušam okrenuti ili neki drugi pokret — umirem od bolova u kičmi. Točno ste to rekli. A što da radim da se izliječim? Recite mi, pomozite mi.

— Evo što ću reći, tako ja mislim. Kralježnica ili kičma sastavljena je od pojedinih dijelova, kralježaka, između kojih se nalaze živci koji se prilikom kretanja pomiču zajedno s

87

kralješcima. K o d vas se dogodilo da je uslijed uživanja suviše slanih jela, osobito govedine, došlo do taloženja soli u kostima kičme i počelo se stvarati ovapnjenje, kamenac na spoju kralježaka, i vaša je kičma postala tvrda kao štap ko­ji se ne da savinuti. Dok je kičma zdrava, kad nema toga ta­loga, živci se prilikom svakog pokreta gibaju zajedno s kič­mom. Sada toga gibanja više nema i prilikom pokreta napro­sto čupate živce iz otvrdnute kičme, kao da vadite zarđali ča­vao, natežete živce i to izaziva strahovite boli. Ne biste smje­li raditi pokrete naprijed i natrag, već samo da se kičma po­kreće lijevo i desno, da se zdrobi kamenac između kralježaka, a lijek koji će vam dati liječnik pomoći će da dosta toga ta­loga izađe s mokraćom. Morate što više piti vodu i mokriti, što više se kretati, stisnuti zube i hodati. Ja sam kao mladić od šesnaest godina imao takve smetnje u zglobovima, i sve je škripalo u meni kad sam se kretao. Jedan stari liječnik dao mi je pilule koje su tjerale da se izbacuje voda iz tijela, a uz to sam morao piti mnogo tekućine i vrtjeti zglobovima da sam vidio sve zvijezde pred očima. A sada pokušajte lije­po stati na noge.

— Joj, gospon, vi ste sve to tako lijepo ispripovijedali, ali ja više nikada ne budem mogla stati na svoje noge, tako me sve boli.

— Molim vas, osovite je na noge, ako vi profesore nemate ništa protiv toga.

— Samo dajte, Jurdana, hoću da vidim vaš pokus do kraja.

— Joj, joj, j o j ! — Boli, znam da boli, a sada pustite ogradu i nemojte

se držati za bolničara, stanite na vlastite noge. — Joj, pa mene više nitko ne drži, ja stojim na svojim

nogama! — A sada pokušajte savijati tijelo lijevo-desno. — Pa ja se mogu okrenuti! Je li to istina ili samo sanjam.

To nisam mogla uopće narediti, već dugo. — Dajte napravite to još nekoliko puta. Je li vam sada

lakše? — Je, sad mi je lakše, mičem se lijevo i desno, a sve ma­

nje me boli. — E, kad vas manje boli, onda se savijte ulijevo, digni­

te desnu nogu i napravite korak. Vidite da možete. — Gospon, pa ja sam naredila korak! — Sada ponovite to, ali na drugu stranu i dignite lijevu

nogu, pa zakoraknite.

88

— Joj, pa ja hodam! Kaj sad da naredim? — Ništa, lijepo idite doma i putem vježbajte hodati. Svi su raskolačenih očiju gledali što se zbiva. Žena se ko­

rak po korak uspela uza stube po svoje stvari i otišla lijepo kući. Prisutni liječnici nisu mogli doći k sebi od iznena­đenja.

— Pa dobro, Jurdana, što ste vi to učinili da je ova žena prohodala? Znate li da ona već šest mjeseci leži nepokretna u nosiljci i samo jauče, ne može sama ni vodu puštati ako joj netko ne pomogne. A ona sad otišla doma kao da prije toga nije ništa bilo. Čudno, zaista čudno.

— Nije ništa čudno, profesore, ja sam samo ponovio ono što je na meni učinio onaj stari liječnik.

Svi su vrtjeli glavama ne vjerujući da su prisustvovali prizoru koji je nalikovao na čudo, a ja sam tek mnogo kas­nije spoznao da sam zapravo i bio čudotvorac. Onda naime još nisam znao da je statički naboj u meni tako jak da kad prelazim rukama preko bolesne kičme jednostavno električki spojim razmaknute ili presječene živce. Toga ću postati svjes­tan prilikom jednog slučaja o kojem će još biti riječi.

Zatim su me odveli u prvi kat i pokazali mi pacijenta koji je ležao sav u povojima. Aha, pomislim, to je ta zam­ka pripremljena za mene. Ona masa se utisnula za nama u sobu da sam jedva mogao raditi, ali sam šutio jer mi je bilo stalo da što više ljudi vidi moju sposobnost i da povjeruju u spasonosnu ulogu radiestezije. Pacijent se dobrano uplašio kad je ugledao toliku navalu ljudi.

Leži pacijent onako zamotan, sav u gipsu, a ja viskom provjeravam gdje je lom i kojim smjerom ide. Gdje god vi­sak stane, ja noktom zagrebem po gipsu smjer i mjesto loma. Kad je bilo gotovo, liječnici izvade rendgenske snimke i us­porede ih s onim što sam ja označio. Sve je navlas odgova­ralo.

Kad je to vidio, profesor skine svoju liječničku kapu i baci je na krevet.

— E, Jurdana, svaka vam čast, vi zaslužujete da nosite ovu kapu. Takvi su nam ljudi potrebni, vi možete biti za mnoge bolesnike spas, možete im spasiti živote!

Obuzelo me nekakvo blaženstvo, dragost se razlila po meni kad sam čuo te riječi. Zar je moguće da ima liječnika koji o meni ovako govore? Znači, još uvijek ima nade da radiestezija postane pomoćnicom medicine i čuvaricom zdravlja.

Davanje struje šlagiranima

Prisjećam se kako sam i ja u nekoliko navrata rukama uspješno davao struju oboljelim ljudima, oštećene živce u kičmi uspio sam bar privremeno »zavariti«, tako da su se dotad uzeti ljudi mogli micati, hodati. Bio sam tako kod neke žene koja nije mogla ni koraknuti bez štaka. Kad sam je pogledao, vidio sam da ima smetnje u donjem dijelu kičme i odlučio sam pokušati da joj rukama dadem svoju struju te da joj eventualno spojim prekinute živce. Rekao sam joj neka legne na trbuh i počeo joj oštećenu kičmu puniti strujom, prelazeći lagano rukama duž kičme. Ocijenivši da bi moglo biti dovoljno struje u kičmi, prenosio sam odatle struju naj­prije prema nogama koje su joj bile blokirane, zatim prema glavi da spojim strujni krug. Tako sam učinio nekoliko puta, obnavljao sam i ojačavao strujni krug da dobijem spoj između razmaknutih živaca, kao dak pregorjeloj žarulji uspijemo spo­jiti prekinute niti, uključimo struju, krug je zatvoren i žice se zavare. To sam i ovdje pokušao. Hoće li se prekinuti kad se žena pomakne? Izdržala je! Još sam nekoliko puta pojačao struju i zatim ženi rekao da lijepo sjedne, ali se ona plašila da će pasti. Pružim joj prst toliko da dobije psihički oslonac, ona polagano prisjedne, zatim se upre nogama o zemlju i uspravi se. Da ste vidjeli to sretno i zadovoljno lice, kad je shvatila da stoji na vlastitim nogama, bez ičije pomoći i bez štaka! Začas su se okupili ukućani i susjedi, ne mogu se na­čuditi što se to događa pred njihovim očima. Zena koja već dugo nije ni stajala, sada najednom hoda, čak se sama popela na kat do spavaće sobe. Struja je izdržala nekoliko godina, a onda me ta žena ponovno pozvala da joj pomognem jer je po­čela gubiti struju i sve teže hodala. Opet sam joj dao struju i sve je bilo u redu. Kad sam se kasnije upoznao s jednim po­znatim stručnjakom za akupunkturu, pokazao sam mu kako ja to dajem struju bolesnoj ženi, na istom načelu kao kad on zabada igle i pomoću strujnih impulsa »vari« razmaknute živ­ce. Liječnik se tome veoma obradovao i pokazao je veliko za­nimanje za moj rad, obećavajući kako ćemo još zajedno sura­đivati i razmjenjivati iskustva. Naravno, nije se više nikada javio.

Na isti sam način uspio, istina neznatno, ali ipak bar donekle pomoći jednom mladom čovjeku koji je stradao u prometnoj nesreći. Kičma mu je sva izlomljena, i potpuno je bio nepokretan. Pošto su sve pokušali, bez ikakva uspjeha, liječnici su ga poslali na rehabilitaciju u toplice. Njegovo se

90

stanje ni najmanje nije promijenilo. Njegov je šurjak od ne­kih svojih prijatelja bio čuo za mene, pa me zamolio da poku­šam pomoći jadnome mladiću. Trudio sam se koliko god sam mogao i pošlo mi je za rukom da mu dam malo struje, tako da je mogao bar donekle osjećati noge, počeo je i micati udo­vima, mogao se već i pomalo nalaktiti, a osjećao je i kako pušta vodu, što je dotad činio sasvim nesvjesno. I to je bilo sve. Malo, ali ipak više nego što je ikome uspjelo.

U nizu slučajeva pružanja pomoći uzetoj osobi zabilježio sam u prosincu 1978. jedan posebno zanimljiv. Naime, na višekratni poziv i molbe jedne znanice da pokušam pomoći njezinoj uzetoj prijateljici, supruzi sveučilišnog profesora, iz­vršio sam na principu radiestezije pregled oboljele, pa sam tom prilikom utvrdio slijedeće:

Bolesnica je vraćena iz bolnice u kućnu njegu, jer na­vodno neće više moći pokretati lijevu ruku i lijevu novu, ako se ne izvrši operacija glave, pa sada leži nepokretna u krevetu.

Boja glave je blijedožuta, lijevo oko malko deformirano, kod govora usnica se pomalo iskrivljeno otvara poput pareze facijalis.

Ispitujući aureolu glave viskom, pokazao se zastoj struje između čela i lijevog uha. Nadalje sam ustanovio da lijeva ruka i lijeva noga nemaju struje.

Kod ovog slučaja bio sam iznenađen otkrićem da su svi zastoji struje na tijelu i glavi na istoj, lijevoj trani, a obično primjećujem da šlagirane osobe lijeve strane glave imadu oduzete ekstremitete na desnoj strani.

Pregledao sam postoje li radijacije u stanu oboljele, ali nije bilo nikakva uzroka za ovakvu vrstu oboljenja.

Upitao sam tada bolesnicu gdje je doživjela napadaj koji ju je srušio i onemogućio dalje kretanje. Izjavila je da ju je to zadesilo na radnome mjestu. Zamolio sam stoga njezina supruga da me odvede na to mjesto, ali je on, međutim, izjavio da ne zna gdje se njegova supruga nalazila u trenutku nezgode i da me ne može onamo odvesti.

Upitao sam tada bolesnicu je li u toj zgradi radila i jedna gospođa koja je umrla od takvog udara. Kad sam saznao da se radi o istoj zgradi, ali ne o istom katu, prešao sam na davanje struje bolesnici, jer mi je bilo jasno uslijed čega je došlo do moždanog udesa.

Postigavši pojačanje oslabljenoga strujnoga kruga, došlo je uslijed jakog naboja do ponovnog uspostavljanja cirkula­cije struje u glavi. Čim je bio uspostavljen redoviti strujni krug, bolesnica je počela dobivati ružičastu boju i toplinu na

91

oduzetim dijelovima tijela. Nakon nekoliko minuta odmora i sanacije toga strujnoga kruga, nastavio sam davati pojačanje struje u nepokretnu ruku i nogu.

Taj dan uspio sam bolesnici otvoriti zgrčene prste, ali je ruka još uvijek bila teška, tako da je bolesnica nije sama mogla podizati.

Bolesnica se uz pomoć svoga supruga okrenula u krevetu, tako da je legla na lijevu, bolesnu stranu. Ostala je tako neko vrijeme mirovati, uživajući u spoznaji da može ležati na bo­lesnoj strani a da je ništa ne boli. Nakon toga sam joj rekao da se sama okrene na leđa, kako bih joj mogao pojačati struju u bolesnoj nozi. Nakon nekih petnaestak minuta dava­nja struje, uspjelo mi je da osamostalim i taj strujni krug. Čim je noga dobila spoj prekinutog živca i počela se ugrija-vati, rekao sam bolesnici da sama pokuša podignuti bolesnu nogu, pa je tada svojom vlastitom snagom uspjela dva puta presavinuti nogu u koljenu, privući je i ponovno ispružiti.

Poslije četrnaestak dana opet su me zamolili da ponovim davanje struje, jer je bolesnici od onoga dana, kad sam joj bio dao struju, mnogo i osjetno bolje, a kako se sada opet sprema u bolnicu, željela bi da joj prije odlaska još jednom pojačam struju.

Provjerivši strujanja njezina tijela, ustanovio sam da je sve zadržalo struju kako sam prilikom prvoga davanja struje bolesnicu ostavio. Uspjelo je, dakle, da su se živci, električna razvodna mreža u čovjeku, spojili i stvaraju strujne krugove, kako to tumači i akupunktura.

Nastavio sam pojačavati strujne krugove iz glave prema rukama i nogama. Pokušavao sam uputiti bolesnicu da sama dade naloge svoga mozga, poput električnih impulsa, neka se pokrene lijeva noga i lijeva ruka. Bolesnica je tvrdila da je izgubila nakon šlagiranja mogućnost takvih komandi. Prisje­tio sam se da obično desna strana glave pokreće lijevu stranu tijela, pa sam to napomenuo i bolesnici, rekavši joj da ću rukom kružiti od desne strane glave prema lijevoj, tako da spojim lijevi dio struje mozga s desnim i na taj način pove­zem komandni uređaj glave. Nekoliko minuta davao sam stru­ju iz svoga tijela u njezin komandni uređaj, pa kada sam dobio odjek pojačanog strujanja iz cijele glave, to jest iz obje strane mozga, uputio sam bolesnicu neka sama sjedne na krevet i spusti noge na pod. Kad joj je to uspjelo, ostavio sam je neko vrijeme tako sjediti, kako bi se stabilizirala dobivena energija.

92

Kada se bolesnica odmorila, predložio sam joj da sjedeći na krevetu pokuša sama podizati lijevu nogu i savijati je u koljenu. Uspjela je bez teškoća podizati nogu, ali je tvrdila da je još ne može savijati u koljenu. Sjeo sam tada uz bole­snicu na krevet i lijevom je rukom obuhvatio preko leđa da joj onemogućim pokretanje gornjeg dijela tijela i tada sam joj rekao neka ponovi podizanje lijeve noge u koljenu. Bole­snica je pred svima normalno podizala nogu i spuštala je, ali samo u koljenu, jer joj nisam dopustio da pomakne nogu u kuku. Bila je presretna kad se uvjerila da zaista sama daje komandu i pokreće nogu.

Preporučio sam bolesničinu suprugu da ne šalje svoju ženu u bolnicu, već da joj omogući oporavak kod kuće, što je on spremno i s punim povjerenjem prihvatio.

Prišao sam tada bolesnici i pružio joj lijevu ruku da me prihvati i da sama stane na noge. Poslušala me i ustala bez ikakve teškoće. Zatim sam joj rekao neka prenese težinu na desnu nogu i podigne lijevu. Sa strahom je to učinila. Nakon toga sam je uputio da normalno krene preko sobe do svoga supruga. Lagano sam je pridržavao lijevom rukom i vodio preko sobe, kao u plesnoj školi kad se uče prvi koraci. Tako je hodala do supruga i sama sjela uz njega, zagrlila ga — i oboje su zaplakali.

Nakon nekog vremena na isti način otpratio sam je do kreveta.

Moja pomoć ovdje nije više bila potrebna.

Skupo plaćeno nepovjerenje

U Zagrebu sam se bio upoznao s liječnikom iz Dalmacije koji je mnogo čitao o meni, pa je došao da se sa mnom po­savjetuje. Povjerio mi je da se bavi rabdomanijom, da je rabdomant, tj. on rukama pregledava bolesnike i gdje je bolest, ondje osjeti toplinu na ruci. Na njegov sam nagovor i ja pokušao samo rukama otkriti bolesno mjesto, i zaista sam u predjelu njegovih pluća osjetio toplinu. Zatim sam mu pokazao kako ja pregledavam pomoću viska.

— Znate, kad ovako pregledavam svoje pacijente u or­dinaciji, onda mi se svi rugaju da je to glupost i šarlatan-stvo, da to nije znanstveno, vrijeđaju me na sve moguće na­čine, zato sam i došao k vama da se posavjetujem i da vas

93

zamolim ako biste mogli doći k meni u Dalmaciju da poka­žete onim skepticima kako vi možete pronaći vodu, neka se uvjere da to nije obmana, već stvarnost.

I tako sam otišao k njemu. Bio je neobično sretan kad sam mu pokazao iz kojeg smjera dolazi voda, to se slagalo s onim što je on tvrdio, dok su drugi stajali na stanovištu da voda dolazi sa sasvim druge strane. Tada mi je predložio da pregledam njegove službenike u ambulanti, neka se uvjere što ja sve mogu utvrditi svojim viskom. Na kraju sam i nje­ga pregledao. Visak se ponovno zaustavio na plućima, rekao sam mu da bih rado pregledao njegov stan, jer mi se čini da je ozračen podzemnom vodom. On je pristao na to, ali me zamolio da dođem u određeni sat, kad njegova supruga nije kod kuće, ona je također liječnica i izruguje mu se zbog nje­gove sposobnosti i tvrdnje da rukama može otkriti bolest. Ako dođem kad je ona kod kuće, onda jadnik neće moći os­tati živ od njezina ismjehivanja, a izrugivat će nam se obojici.

Došao sam kako smo se dogovorili. Bio je sam kod kuće. Izvana sam označio gdje voda ulazi i teče ispod zgrade. Kad smo pošli stubištem, liječnik me povede u stan desno, što se nije slagalo s mojim nalazom, jer je vodena struja skretala lijevo. Rekao sam mu to. Ali on samo odmahne rukom i mi uđemo. Najprije garderoba, predsoblje, zatim lijevo čekao­nica, desno ordinacija, a sasvim lijevo spavaća soba. Sad smo obilazeći stanom dospjeli na sam tok podzemne vode koja je zračila bračni krevet. Njemu je struja zahvaćala le­đa, a njoj dojku. Upozorio sam ga da su oboje u opasnosti. Ako provedu na tome mjestu osam godina, rak je neminovan. Liječnik je rekao da tu spavaju već gotovo osam godina. Od­lučio je pomaknuti svoj ležaj, ali je unaprijed rekao da to njegova supruga zacijelo neće htjeti učiniti i da će mu se još više rugati ako joj to spomene.

Dvije godine kasnije našao sam se opet u njihovu mjestu. Slučajno smo se susreli u parku. Vidim, njegova supruga sva povezana preko grudi ju.

— 0, inženjeru Jurdana, drago mi je da vas opet vidim. Ovo je moja supruga.

— Vi ste liječnica? — Da. — Operirani ste? — Da. — Odrezali su vam dojku? — Odakle vi to znate?

94

— Pa ja sam prije dvije godine upozorio vašeg supruga da ćete oboje stradati ako ne uklonite krevete na drugo mje­sto, vaš suprug će dobiti nakon osam godina rak pluća, a vi rak dojke. Pregledao sam stan kad vi niste bili kod kuće, jer ne vjerujete ovim našim sposobnostima. Šteta! Da smo se upoznali prije dvije godine, tad je bilo šest godina kako ste ležali na podzemnom zračenju, danas biste bili zdravi.

— A on je maknuo svoj ležaj? — Da, zato se i nije razbolio. — Dakle tako, sebe si sačuvao, a ja neka umrem! Vidiš,

da si me upoznao s inženjerom Jurdanom, danas ne bih bila ovako unakažena. Ja sam uvijek govorila da ti nisi normalan!

Tako je zbog nepovjerenja, izrugivanja i omalovažava­nja jedna žena nepotrebno bila izložena pogibelji.

Nepobitni dokazi

Prilikom godišnje skupštine moga strukovnog udruže­nja, kojoj slučajno nisam prisustvovao, došlo je do zanimlji­vog incidenta u vezi s mojim imenom, o čemu mi je pripovi­jedao moj prijatelj, sudski vještak.

Na završetku rada toga skupa, javio se za riječ neki mladi graditelj.

— Ja bih htio nešto upitati, mogu li? — Izvolite. — Evo o čemu se radi. Projektirao sam vrlo lijepu obi­

teljsku kuću na Cvjetnom naselju, ljudi su bili zadovoljni, divno su uredili svoj ugodni dom — prava idila. Kad, nakon dvije godine, pozovu me ti ljudi da dođem odmah k njima, jer bi nešto trebalo promijeniti. Dođem tamo, a ono na hod­niku kreveti, sobe prazne, cijeli rusvaj od stana. Pitam što se to dogodilo? Kažu, bio je ovdje inženjer Jurdana, znate onaj s rašljama i upozorio nas da ćemo stradati od raka ako se ne maknemo iz soba, jer spavamo na podzemnoj vodi koja opasno zrači. Osjećali su se vrlo loše, na liječničkim pregledima nisu im uspjeli ništa pronaći, a njima sve gore i gore. Zato su pozvali inženjera Jurdanu, jer su čuli da je on već mnogima pomogao u takvim slučajevima. Mene su zvali da im izvršim promjene na kući, da promijenim raspo­red prostorija. Eto vidite, dragi kolege, što je učinio inže­njer Jurdana. Izludio je ljude, nasmrt ih prestrašio i srušio cijeli moj projekt koji sam izveo s toliko uspjeha. Trebalo

95

bi inženjeru Jurdani zabraniti da radi s rašljama, jer to nije zakonski priznato, moramo spriječiti takve gluposti da ljudi umjesto u lijepim i udobnim sobama spavaju po hodnicima. Toliko sam imao reći.

— Slušajte, kolega — javi se predsjednik skupa. — In­ženjer Jurdana je mnogo stariji od vas i daleko iskusniji, trebalo bi da o njemu govorite s malo više poštovanja. Ja već godinama poznajem Jurdanu i pratim njegov rad. Iznijet ću vam samo jedan primjer koji će, vjerujem, kod vas stvo­riti malo drugačiju sliku o inženjeru Jurdani. Bio sam pri­sutan kad je Jurdana kao građevinski inspektor preuzimao nadogradnju sudske zgrade u Zagrebu. Prilikom sastavljanja zapisnika netko je upitao Jurdanu je li on taj koji zna poka­zati gdje je čovjek bolestan. Tada su pozvali predsjednika suda i inženjer Jurdana ga je pregledao viskom, pokazavši nezdrava mjesta na njegovu tijelu. Predsjednik suda bio je toliko oduševljen tim nalazom da je pred svima skinuo ko­šulju i pokazao točno ona mjesta na koja je upozorio inže­njer Jurdana, jer je predsjednik suda u ratu na tim mjesti­ma zadobio rane. Zatim je predsjednik suda zamolio Jurdanu da izvrše pokus, kako bi se svi uvjerili u nepogrešivost te metode. Prisutna je bila slučajno i jedna liječnica koja je prisustvovala nekoj parnici, pa se tako i ona našla među znatiželjnicima. Predsjednik suda rekao je onima koje će inženjer Jurdana pregledati da na kartice napisu svoja imena i od čega boluju, a liječnica će to onda usporediti s nalazima viska. Kako je Jurdana koga pregledao, uzeli bi njegovu cedu­ljicu i sve se točno slagalo. Zanimljivo je bilo da je neka kuharica bolovala od želučanih smetnja, često je povraćala i već se dvije godine bezuspješno liječila, a Jurdana je po­kazao da joj je želudac zdrav, ali je poremećen njezin sistem za ravnotežu koji se nalazi iza uha, pa zbog toga dobiva mu­čninu i povraća, kao kad netko ima morsku bolest. Prisutna je liječnica potvrdila Jurdanin nalaz i uputila bolesnicu da ode liječniku za uho, grlo i nos. Vidite, dakle, kad je inženjer Jurdana uspio pred tolikim skupom i u prisustvu liječnice opravdati i potvrditi svoju metodu utvrđivanja bolesti, onda morate i vi u to vjerovati, mladi moj kolega, i treba da bude­te zahvalni što vas je Jurdana upozorio na činjenice o kojima niste ništa znali, pa ćete prilikom budućih svojih projekata moći povesti i o tome računa, da ne biste nedužne ljude smjestili iznad opasnog zračenja podzemnih voda. Inženjer Jurdana je ljubazan i susretljiv čovjek i on će vam uvijek u tome pružiti pomoć.

96

PROŠLOST I SNOVI BUDUĆNOSTI

Ponešto je čudan naslov, ali točno je tako. Ja sam u mladosti osjetio svoju budućnost koje dugo, dugo nisam bio svjestan. I kad se danas osvrnem na te dane, onda mogu sa­mo reći da to razdoblje predstavlja prošlost moje budućnosti.

Prisjetio sam se svega toga poslije dugih godina rada rašljama i viskom, osobito kad sam došao do spoznaje da zračenje podzemnih voda stvara smetnje i djeluje smrtonos­no na ljudski organizam ako se na vrijeme ne uklonimo ili ne prekinemo zračenje.

Moje bavljenje rašljama pomoglo mi je da dokučim zbog čega mi uvijek kad naiđem na snažne izvore zračenja počne cviljeti u plućima i škripati kao pokvareni mijeh na harmo­nici. To mi se dogodilo i na mom radnom mjestu, kad su mon­tirali one pogibeljne novotarije — živinu i fluorescentnu ra­svjetu. Onda nisam znao koliko je to štetno, nisam imao gdje provjeriti takvu rasvjetu, jer se kod nas tek počela uvoditi. Imao sam nesreću da sjedim baš na mjestu gdje je zračio takozvani starter koji se nalazi na takvim rasvjetnim tije­lima. Instinktivno sam osjetio da s tim svjetiljkama nije nešto u redu. Kad bih ugasio svjetlo, odmah mi je bilo lakše. Ali čim upalim — cvili i cvili. Dobio sam pravi astmatički bronhitis, pa me moja ambulanta uputila na pretrage u bol­nicu. Kad me pregledao, liječnik reče da sam na nesreću jako osjetljiv na prah, pelud, perje i što sve nije nabrojao.

— Ali, doktore, mene najviše smeta kad sjedim pri živi­noj ili fluorescentnoj rasvjeti. Evo, i vi imate ovdje fluore­scentne svjetiljke, dajte da sjednem pod njih i vidjet ćete kako ću za nekoliko minuta dobiti takav bronhitis . . .

7 Jurdana: Rašl je i visak života 97

— A ne, inženjeru Jurcana, u to ja ne ulazim. Kod bronhi­tisa ima toliko nepoznanica da ne bih želio tome dodavati još i neke tajanstvene sile u koje se i ne razumijem. U to ne želim dirati.

Sjetio sam se nekih zgoda iz svojih dječačkih dana. Spo­sobnost da u snovima nepogrešivo predvidi događaje koji će se zbiti u skoroj budućnosti — imala je moja majka.

Bilo je to prije više od pedeset godina. Došla u Zagreb neka tatina rođakinja s molbom da joj moj otac, graditelj, napravi projekt za obiteljsku kuću s dućanom i da je posa­vjetuje gdje bi bilo najbolje kupiti gradilište. Namjeravala je iz Primorja preseliti u Zagreb zbog djece, ovdje bi vodila špeceraj i tako ih školovala. Pozove me tata i saopći mi radosnu vijest da ću ja sutradan voziti auto do gradilišta koje će pokazati rođakinji. Moje veselje bilo je neopisivo. Bio sam tada srednjoškolac, maloljetan, i nisam imao vozačku dozvolu ali sam znao voziti. I kad sam se drugog jutra uputio prema garaži da izvezem auto, pristupi mi majka.

— Stanko, molim te nemoj danas voziti, rekla sam i tati da ne idemo danas nikamo, sanjala sam strašan san. Vozili smo se glavnom cestom i onda skrenuli na sporedni put. Iza zavoja bila su tri jablana i iza njih neka kućica. Kad smo se približili, vidjela sam da je to gostionica. Unutra je svirala glazba, a čim smo skrenuli iza kuće ugledali smo na putu prevrnut auto, bio je to »f iat«, jedan od onih prvih taksija u Zagrebu. Leži tako auto na krovu, kotači mu strše uvis, još se vrte, a farovi okrenuti prema nama. Stanko, oni farovi su me gledali kao nekakve sablasne oči. I kad smo došli do auta, vidimo da ljudi nešto prekrivaju na zemlji. Uokolo je sve bilo krvavo, a pod prekrivačem se naziralo ljudsko tijelo, vidjele su se samo čizme i jedna ruka, slomljena i krvava. Bilo je tako strašno da sam se od užasa probudila i nisam više mogla zaspati. Molim te, Stanko, reci tati da ne idemo danas van.

Ispričala je taj san mom ocu i našoj rođakinji, ali oni su samo odmahnuli rukom i rekli da ne treba vjerovati snovima, a i dan je lako lijep da je šteta ne iskoristiti to vrijeme. Ipak smo pošli. Mama najprije nije nikako htjela s nama, ali ju je znatiželja natjerala da ipak krene.

Tata je rekao da krenemo preko Trn ja do Save, kako bi rođakinja mogla pogledati ako joj se sviđa taj kraj koji se upravo počeo izgrađivati, pa bi to za trgovinu moglo biti za­nimljivo. Tako smo stigli i do Savskog mosta, gdje su u to vri­jeme postavljali kocke koje i danas stoje na kolniku. Budući

98

da nismo zbog radova na cesti mogli skrenuti prema gradu, već bismo se morali vratiti istim putem, predložio je tata da se odvezemo do Jastrebarskog, pa ćemo onda na Plješivicu i u Samobor, a vratit ćemo se preko Podsuseda na Črnomerec da rođakinja i ondje pogleda koje gradilište. Ja sam bio naj­sretniji od svih, jer se nisam nadao da ćemo se toliko voziti, a kako ćemo biti uglavnom izvan gradskog područja, nije bilo opasnosti da policajac zatraži od mene vozačku dozvolu.

Kad smo se približili Jastrebarskom, tata mi reče da na prvom križanju skrenem desno. Čim smo skrenuli, javi se mama.

— Stanko, pazi, smanji brzinu, vidiš da moj san nije bio glupost. S glavnog puta skrenuli smo desno, a kada dođemo na kraj toga puta, vidjet ćete da će tamo bit tri jablana i gostionica!

Smanjio sam brzinu. Došli smo do zavoja — lijevo strše tri jablana, odjekuje glazba iz gostionice! Skrenem lijevo — auto na krovu, nedaleko od auta seljaci pokrivaju mrtvaca, ispod prekrivača vire čizme i jedna okrvavljena ruka.

Sve je to tako snažno djelovalo na mene da više nisam mogao voziti i tata je morao sjesti za volan. Do Zagreba nismo više progovorili ni riječi, zaboravili smo i na gradilište. Svi smo bili pod teškim dojmom mamina predviđanja.

Često sam se, nakon upoznavanja s opasnostima podzem­nih i ostalih zračenja, vraćao na staze svoga djetinjstva, da pomoću sadašnjih svojih saznanja pokušam objasniti tegobe koje su mi zagorčavale bezbrižne dane. Toliko me je puta znao spopasti bronhitis kad bih se nalazio na određenim mjestima, tako da me majka otpremala u krevet i davala mi lijekove, misleći da sam se negdje prehladio, a ponekad bi pozvala i liječnika, jer su napadi bili tako jaki da se bojala komplika­cija. Liječnik bi obično ustanovio neku zarazu, jaku prehla­du, astmu i si., preporučivši jednom prilikom da me odvedu na more, jer će mi promjena zraka goditi. T zaista, na moru su sve teškoće ubrzo nestale. Ali kad sam se vratio u Zagreb, u svoju sobicu, već prve noći poslije povratka pluća su počela svoju poznatu svirku. Tako je to potrajalo nekoliko godina. Ja sam se već bio naučio na svoje tegobe, kad je u našoj kući došlo do novog rasporeda po sobama, jer su sestre bile u međuvremenu narasle, pa su mene premjestili u drugi dio stana. I moj bronhitis je najednom iščezao kao da ga nikad nije bilo. Otišao sam liječniku da mu saopćim tu čud-

99

nu podudarnost između moga bronhitisa i premještaja u sta­nu. Liječnik to, naravno, nije mogao drugačije objasniti nego time da sam spavao kraj otvorenog prozora. Kasnije, kad sam se posvetio rašljama i otkrio uzročnu vezu između zračenja i zdravlja, otišao sam u onu sobu gdje sam kao mladić spavao. Naravno, rašlje su se okretale. Podzemna struja prolazila je preko uzglavlja. Na istome mjestu, kasnije, spavala je neka profesorica. Nakon određenog broja godina umrla je od raka na grlu. Tako sam, eto, zahvaljujući premještaju u stanu ostao živ. Sreća je bila i u tome što sam ležao na slabijem predsignalu, četvrtom, tako da bih se tek poslije šesnaest godina našao u pandžama tihe smrti. Da sam ležao na glavnoj žili, bio bih danas pokojnik, jer sam u onoj sobi spavao punih jedanaest godina.

100

ZAŠTO SU NAM ŽIVCI NAPETI KAO STRUNE?

Uzrok našim trajnim nervnim napetostima nisu samo trka za novcem, povećani opseg rada, sjedenje u zadimljenim pro­storijama, nestašica mesa, gnjavaža sa servisiranjem automo­bila, zakrčene prometnice, sveopća buka od ulice i radnog mjesta do takozvanog našeg tihog domaćega kutka uz oba­vezno uključen televizor, radio i zaglušnu buku svega što nas okružuje. Sve su to uzroci naše napetosti — ali ona kap nitro­glicerina koja je potrebna da eksplodiramo skrivena je u nečem drugom.

Jednog sam dana pošao svom pretpostavljenom da mi potpiše neki dopis i nehotice postao svjedokom nemila pri­zora koji me strahovito iznenadio, ali i ponukao da se dobra­no zamislim nad tim slučajem. Razmišljao sam o tome, što je tog čovjeka toliko izbacilo iz takta da je naprosto istjerao neku stranku iz svoje sobe. Svakodnevno sam po nekoliko puta dolazio u dodir s tim čovjekom i primijetio sam da je neko vrijeme poslije dolaska u ured vrlo miran, staložen i susretljiv, ali nakon nekoliko sati postaje razdražljiv, viče, nema strpljenja da nekog sasluša do kraja, mrzovoljan je i svi službenici nastoje da mu do kraja radnog vremena ne dođu pred oči. Nije uvijek bio takav. To se događalo u posljednje vrijeme.

Ostao sam toga dana nešto dulje u uredu, ali se nikako nisam mogao usredotočiti na svoj posao. Instinktivno sam osjećao da je to »posao za mene«. Uzeo sam rašlje i pošao u sobu pretpostavljenoga. Svi su već bili otišli. Na prostoru gdje je pretpostavljeni obično sjedio, rašlje su se upravo sumanuto trzale i okretale. Pođem tragom zračenja i ono me dovede u telefonsku centralu koja se nalazila u susjednoj prostoriji u donjem katu. Izvor štetnih zraka nastajao je prilikom punje-

101

nja akumulatora usmjerivačem (Gleichrichterove lampe) koji je bio uključen za vrijeme rada centrale, dolazio je do raza­ranja žive električnim nabojem i tu se stvarao statički elek­tricitet. Rekao sam sutradan pretpostavljenom o svom otkri­ću, ali nije bio baš sasvim uvjeren da je to razlog njegove nervoze i razdražljivosti. Zbog toga sam predložio da nači­nimo pokus.

Vi ste svi magarci, a ne ja!

Dogovorili smo se s telefonistom da ćemo cijeli ormar s uređajima okrenuti tako da više ne zrači prema stolcu pret­postavljenog, već na susjedni stol za sastanke komisije za revizije projekata. Zrake smo usmjerili na nekoliko stolaca, ne znajući tko će na sastanku zauzeti ta mjesta. Dogodilo se da je na jedan od stolaca pod zračenjem sjeo naš kolega inspektor. Pretpostavljeni je ostao izvan domašaja zračenja i pomno pra­tio što će se dogoditi.

Na dnevnom redu bilo je desetak različitih predmeta za raspravu. Prva dva predmeta bila su vrlo brzo pozitivno rije­šena i potvrđena, unutar dvadesetak minuta od početka sa­stanka. Poslije dvadeset minuta došao je na red treći pred­met koji je pripadao nadležnosti našeg slučajnog pokusnog kunića — inspektora.

— Ja ovaj projekt ne prihvaćam, jer nije u redu! — Ali, kolega, pa to je projekt kao i svi drugi koje ste

na posljednjim sjednicama potpisali. Nije mi jasno zašto od­bijate, kad je sve u redu. Nema smisla da se sada natežemo oko neke sitnice. Recite što ovdje nije u redu, pa da to raspra­vimo.

— Nije u redu, neću potpisati i gotovo! — Evo ja imam slučajno u mapi kopiju istog takvog

projekta s prošle sjednice, razlika je samo u imenu inves­titora, sve je inače isto, a to ste potpisali bez ikakve primjed­be. Zaista ne razumijem vaše odbijanje.

— Ako vam nije jasno — onda uzmite do znanja da to neću potpisati iz principa. Ne-ću!

— Ali to je vrlo nezgodno, kolega, može netko pomisliti da se tu radi o nekom osobnom interesu, znate kakvi su ljudi, reći će da su ona poduzeća kojima ste potpisali projekte dala kakvu protuuslugu, a ovi ništa, pa im zato ne potpisujete.

102

Ali ako vi uporno ostanete na svome, morat ćemo vas isklju­čiti iz komisije pa neka drugi inspektor pogleda što ovdje nije u redu.

— Rekao sam već da neću potpisati i gotovo! — Ma, kolega, dosta je toga natezanja! Ja sam ovdje

najstariji među vama i uzimam sebi pravo da od vas, kolega, zatražim objašnjenje.

— Nemam ja što objašnjavati. Ne potpisujem i kvit! — To me podsjeća na onog magarca u Dalmaciji koji se

ispružio nasred ceste pa ni makac, a mi trubimo i trubimo . . . — Tako dakle, sad me još i vrijeđate! Najprije primam

mito, onda hoćete da me eliminirate, a sada sam na koncu i magarac. Krasno, bogami! Ja s vama više ne mogu raditi. Vi ste magarci, a ne ja!

Inspektor dograbi spise koji su stajali pred njim na stolu i tresne ih o pod.

Vidio pretpostavljeni da je vrag odnio šalu, pa se umije­šao u prepirku.

— Molim mir, smirite se svi i slušajte što ću vam reći. Tu im ispriča cijeli slučaj s onom strankom, pa kako

smo otkrili zašto je uvijek iznerviran i da smo namjestili zračenje iz telefonske centrale na stolac na kojem je, sasvim slučajno, sjedio inspektor, a mogao je sjediti bilo koji od članova komisije.

— Naš kolega, inženjer Jurdana, točno je tempirao da će reakcija nastupiti između šesnaest i dvadeset minuta na­kon početka sastanka. Tako se i zbilo. Počelo je sa svađom i završilo s bacanjem spisa, kao i jučer kod mene. A svemu je krivo to štetno zračenje iz telefonske centrale.

Svi su se slatko smijali toj podvali, a pretpostavljeni je odveo inspektora da se malo odmori i sredi izvan nadražajnog područja. Nakon nekog vremena sjednica je nastavljena, in­spektor je pažljivo pregledao sporni projekt i, ne našavši nikakve nepravilnosti — sasvim mirno potpisao odobrenje, ispričavši se kolegama zbog maloprijašnjeg nenamjernog inci­denta.

Osam dana poslije pokusa s telefonskom centralom sav uzbuđen došao je k meni kolega inženjer s nekoliko svojih suradnika, žaleći se da posljednjih dana na njihovim radnim mjestima nije sve u redu. U ured dođu svježi i raspoloženi, a za kratko vrijeme svi su umorni i iscrpljeni da jedva mogu obavljati svoje poslove. Odem ja k njima i vidim da se rašlje zaista jako okreću. Kad sam utvrdio smjer zračenja, odmah

103

mi je sve postalo jasno. Kako smo bili pomakli telefonsku centralu da zrači onaj stol za sastanke, usmjerili smo zrake baš prema sobi ovih ljudi koji su se došli potužiti na smetnje, a kako za zračenje statičkog elektriciteta zidovi ne predstav­ljaju nikakvu prepreku, dogodilo se da smo nehotice izvršili još jedan pokus koji je samo potvrdio moju teoriju. Tada smo okrenuli ormar s ispravljačem koji stvara to zračenje, tako da nije više nikoga zračio na našem katu.

Ali to nije bio kraj toga zračenja. Naime, četrnaest dana kasnije dođoše k meni trojica kolega iz drugog odjela koji je imao prostorije na četvrtom katu, i rekoše mi da je trojici njihovih inženjera u posljednje vrijeme zlo na radnim mje­stima. Otišao sam odmah k njima — i nabasao opet na zra­čenje iz telefonske centrale. Okrenuvši izvor značenja izolirali smo u potpunosti naš kat, ali su zato bili ugroženi kolege iznad nas, jer ni visina nije nikakva prepreka za zračenje sta­tičkog naboja. Budući da smo izvor zračenja već toliko puta pomicali, odlučio sam da ga više ne diram, pa sam preporučio da se jednostavno pomaknu s ozračenih mjesta metar lijevo ili desno i problem je riješen, a ukoliko pomaknemo zračenje s njihova smjera, zahvatit ćemo nekog drugog. Tako je i učinjeno, pa su se svi ubrzo smirili i mogli bez smetnje nasta­viti redoviti posao.

Vi sve kondukterski mulac! A vi, gospon, putnička svinja!

Kako je nekad bilo lijepo u dobrim starim zagrebačkim tramvajima, ljeti otvorene prikolice, pa kome smeta zrak taj ode u prva kola, a tko voli propuh — u prikolicu. I nije bilo neopisive gužve kao danas, nije bilo toliko i tako drastičnih sukoba među putnicima i s tramvajskim osobljem. Bili su ljudi tada manje nervozni, ali ne samo zbog toga što nije bilo svakodnevne jurnjave za blagostanjem. U ono je vrijeme po­stojala mnogo grčevitija i daleko tragičnija jurnjava — borba za svakodnevni opstanak, pa ipak su ljudi bili mirniji, stalo-ženiji, druželjubiviji.

Stari su tramvaji bili kombinacija drva i metala: metalna vanjska oplata, unutra sve u drvu, pod od drvenih letvica, drvene klupe, na stropu drvene prečke s hvataljkama od kože i porculanskim rukohvatima. Svi ti materijali bili su u pogledu elektriciteta pravi izolatori. A onda se u naš svako­dnevni život počela uvlačiti plastika, pa su i tramvaji dobili

104

umjesto drvenog sintetički pod, sintetička sjedala s aluminij­skim rukohvatima učvršćenim mesingastim vijcima, unutar­nja oplata od plastičnih materijala, najlonske ploče učvršćene aluminijskim trakama i mesingastim vijcima, drvene hvatalj-ke na stropu zamijenjene aluminijem, željezom, plastikom, niklom, kromom, sjedala vozača i konduktera također u kom­binaciji raznorodne plastike i najrazličitijih metala itd. itd. Dakle, sve kombinacije materijala sa različitim električnim potencijalima koji nikako ne smiju doći u međusobni dodir, jer postaju izvorom snažnog zračenja statičkog elektriciteta. Naravno, kad netko u takvu ambijentu sjedi cijeli svoj radni dan, kao vozač i kondukter, pa se tu nađu i inače napeti putnici od kojih mnogi na malo duljim relacijama provedu u tramvaju po pola sata, pa i više, nije čudo da najednom, gotovo iz čista mira svakodnevno dolazi do vrlo neugodnih ispada. Pogotovu kad uđu putnici s plastičnim donovima, pa nose na sebi sintetičko rublje, najlonsku presvlaku na metal­nim kišobranima i s plastičnim torbama u kojima nose razli­čite staklene ili metalne predmete i to objese na aluminijski držač na naslonu sjedala ispred sebe. Sve to izaziva takvo zračenje da nisu isključeni ni najteži izgredi.

Bio sam tako u nekoliko navrata svjedokom »obračuna« između putnika i tramvajskog osoblja, kad su vozač i kon­dukter pretukli putnika, zatim kad su putnici izmlatili kon­duktera, prisustvovao sam i dijalogu između putnika koji je sav zajapuren dobacio: »Vi ste kondukterski mulec!«, a kondukter da mu ne ostane dužan odrecitirao također prikla­dan osmerac: »A vi ste putnička svinja!« Sjećamo se još i slučaja kad je neki putnik ubio konduktera iz pištolja! Pravi uzroci takvu ponašanju nisu nikad utvrđeni, jer su povodi bili više nego beznačajni. Međutim, nema sumnje da je sve te incidente uzrokovalo zračenje statičkog elektriciteta koji je nastajao u samim kolima uslijed spojeva raznorodno polarizi­ranih statičkih naboja. Poznat je slučaj kad je na zadnjoj stanici u Ćrnomercu iznenada umro na svom radnom mjestu kondukter. Vjerojatno je i tom prilikom kobnu ulogu odi­gralo zračenje u tramvaju i snažno bočno strujanje izazvano protokom nedalekog potoka.

Srećom, poslije nekoliko godina, na spojevima tih razli­čitih električnih potencijala uslijed razaranja materijala stvo­rio se prirodni izolator u obliku korozije te se smanjio spoj između različitih električnih naboja. Time je prestalo i zra­čenje, pa je u takvim tramvajskim kolima nastupilo razdoblje smirenja i trpeljivosti. N o , u svim novim vozilima pripovijest

105

će se ponavljati sve dotle dok se ne stvori korozija na spoje­vima, ili ne upotrijebe materijali srodnih potencijala. Vjeru­jem da će se u budućnosti povesti računa o takvim stvarima i pažljivom upotrebom materijala u potpunosti otkloniti i opa­snost od zračenja.

Sta t ičk i e lekt r ic i te t i p r o m j e n a v r e m e n a

Da se o tome u svijetu već vodi računa, dokazuje i poda­tak iz nekih zemalja, npr. Švicarske, gdje je na snazi propis da se prilikom sudskih rasprava mora voditi računa o tome kakvo je vrijeme, osobito u proljeće, jer kad ondje puše topli vjetar fen, koji se u Švedskoj naziva fein, a u Njemačkoj Fohn, ljudi su vrlo razdražljivi i nemirni, ponekad čak i sa­svim neodgovorni u svojim postupcima, pa tako iskazi svje­doka i stranaka na sudu mogu biti u vrijeme fena iskrivljeni i neuračunljivi. Zbog toga se za vrijeme takvog toplog vjetra odgađaju sve sudske rasprave.

Kod nas nema fena, ali je opće poznato da i bez tog alp­skog suhog i toplog vjetra ljudi postaju smanjeno uračunljivi u razdobljima naglih vremenskih promjena zbog živčanih smetnji i preosjetljivosti. U takvim slučajevima, osobito kad se sprema velika oluja, primijećen je i porast broja samouboj­stava, zločina, prometnih nezgoda i si., ponekad čak i do osamdeset posto više negoli za lijepa i stabilna vremena.

Na cestama smrt vreba ispod zemlje

Tragajući za podzemnim vodama i slijedeći njihov trag, često sam pri prijelazu kakve prometnice preko koje su me tragom podzemnih zračenja vodile rašlje, nailazio na vijence koji su, postavljeni kraj ceste, upozoravali da je na tome mje­stu netko poginuo. Počeo sam o tome razmišljati, čitajući u novinama sve češće da je neki vozač iz nepoznatih razloga iznenada skrenuo na suprotnu stranu i izazvao sudar. Pošao sam nekim tragovima novinskih vijesti, na mjesta gdje su se dogodili teži udesi. Gotovo na svim takvim lokacijama otkrio sam da podzemne vode presijecaju dijagonalno prometnicu i kad na takvo mjesto stigne automobil za čijim je volanom vo­zač s jakim električnim nabojem suprotnim od onog u zemlji, struja mu okrene volan istom onom snagom kojom okreće i

106

rašlje. Obično se događa da vozač nije svjestan te nepredvi­đene reakcije i vozilo prelazi na drugu polovinu ceste, pa ukoliko ima nesreću da iz suprotnog smjera upravo u tom trenutku naiđe drugo vozilo, što nije rijedak slučaj na opte­rećenim prometnicama, onda dolazi do teških žrtava i velike materijalne štete, a u najboljem slučaju, ako je sam na cesti, vozač će završiti kraj puta u grabi ili će se zabiti u drvo. Dakle, samo kad na takvo mjesto naiđe vozač suprotno pola­riziranog statičkog naboja, doći će do nesreće, dok će drugi proći preko takvih zamki bez ikakve smetnje. To i jest razlog što stručnjaci ne vjeruju u moju tvrdnju, jer misle da svaki auto koji naiđe na podzemnu vodu mora skrenuti s pravca. S druge strane opet tvrde da je automobil zapravo najidealniji Faradevev kavez i da odbija čak i gromove. Točno! Gromove odbija, ali ne sprečava prodor zračenja statičkog naboja, kao što ne sprečava ni prodor radijacije. Kad neki ističu da je to protiv svih zakona fizike, treba ih upozoriti da taj svoj zaključak malko prošire i da treba glasiti: protiv svih nama poznatih zakona fizike. O fizikalnim nepoznanicama nitko i ne razmišlja.

Istraživao sam tako vodu u Bosni i registrirao usput jaku podzemnu struju na novoj magistralnoj cesti koja vodi od Bihaća do Jajca. Bilo se već smračilo pa sam označio to mje­sto za kasnije detaljnije određivanje najboljeg podzemnog toka i upozorio vozača koji nas je vozio da zapamti to mjesto, jer će se na tom dijelu puta događati prometne nesreće. Vozač mi je tada rekao da prometnica još nije službeno otvorena, ali već je bilo nesreća, baš u blizini označenog mjesta, a nije tome davno kako je tu negdje sletio autobus i poginulo neko­liko ljudi. Drugi dan smo se ponovno sastali kod oznake da nastavimo istraživanje. Sada su se, na danjem svjetlu, na no­vom asfaltu sasvim lijepo razaznavali tragovi autobusa koji je, naišavši na to područje, naglo skrenuo u smjeru podzem­nog toka, zatim su tragovi guma kazivali da je vozač pokuša­vao vratiti autobus na sredinu ceste, ali je taj nagli manevar izazvao slijetanje vozila u provaliju i tom je prilikom poginulo šest putnika. Svježi vijenci na mjestu udesa bili su nijemi svje­doci nedavne tragedije.

Zamalo se dogodilo da je nedaleko od Dubrovnika i moj vijenac potvrdio pretpostavku o kojoj sam govorio. S pred­sjednikom općine, direktorom i agronomom jedne zadruge krenuo sam do izvora rijeke Ljute da pokušam utvrditi kojim smjerom teče dalje ta ponornica. Budući da sam odmah utvr­dio smjer podzemnog toka i vidio da se voda kreće prema

107

udaljenoj cesti, predložio sam da pođemo automobilom do mjesta gdje voda presijeca prometnicu, a odande ćemo je dalje slijediti pješice. Samo što smo se odvezli nekoliko sto­tina metara, osjetio sam da se približavamo mjestu križanja s podzemnom vodom, pa sam upozorio direktora zadruge koji je bio za volanom.

— Smanjite brzinu, jer ćemo sada naići na sjecište ceste i ponornice, a to može biti opasno za vozača, zato čvrsto dr­žite volan i vozite sasvim lagano. Skrenite uz desni kraj, prema nama dolazi automobil priličnom brzinom, bolje je da se uklonimo dok ne prođe opasno mjesto.

Direktor je odmah usporio i svrstao se sasvim uz desni rub puta, ostavivši oko šest metara slobodnog prostora za automobil koji je nadolazio. Međutim, u tim sekundama koje su preostale do mimoilaženja, iskusni direktor koji se zaista iskazao kao vrstan vozač i dobar psiholog, osjetio je da se nešto čudno događa s automobilom koji nam je nesmanjenom brzinom hitao u susret, pa je tako naglo zaustavio vozilo da smo se jedva održali na mjestima. Upravo kad smo htjeli prigovoriti direktoru zbog toga nesmotrenog manevra, ugle­dali smo kako je onaj automobil, bio je to »renault«, kao sumanut pojurio ravno na nas. Uhvatili smo se grčevito za sve što smo u tom trenutku uspjeli dohvatiti i dočekali udarac uz zaglušnu eksploziju i štropot. Srećom, bile su to samo dvije gume, jedna na našem i jedna na onom drugom auto­mobilu koji se odbio od nas, a to struganje i sudaranje lime­nih dijelova, uz one dvije istovremene eksplozije guma, proiz­veli su takvu strašnu buku da nas je sve uhvatila jeza. Da za volanom nije sjedio tako iskusan vozač koji je instinktivno osjetio opasnost i odmah se zaustavio, izbjegavši tako direktni sudar, danas bi ovdje kao tragičan memento vijenci opo­minjali vozače na oprez, a u novinama bi vjerojatno stajalo da smo poginuli u sudaru do kojeg je došlo »iz nepoznatog razloga«. Kad se sve stišalo i kad je naš vozač vidio da smo svi ostali živi, izletio je i okomio se na vozača drugih kola koji je također ostao neozlijeđen.

— Pa jeste li vi ludi, zar niste vidjeli da smo mi na cesti? Imali ste toliko prostora, a vi ravno u nas! Vi ste ili pijani ili niste normalni!

— Ja zaista nisam svjestan što se to dogodilo, vidio sam da imam dvoljno mjesta za prolaz, ali mi je najednom neka nepoznata sila zakrenula volan ravno na vas i dok sam pomi­slio što da učinim — već je sve bilo gotovo.

108

Meni je bilo sasvim jasno što se to dogodilo. Znajući da nailazimo na opasno područje, upozorio sam našeg vozača da smanji brzinu i on je to učinio. Ali onog drugog nije imao tko da upozori. Srećom je sve dobro prošlo.

Zanimljiv je i slučaj koji se zbio u Hercegovini. U jed­nom selu nedaleko od Mostara tražio sam vodu, a kad je sve bilo gotovo, pođem s jednim zagrebačkim odvjetnikom prema Dubrovniku da mu pronađem vodu za vikend-kuću. Vozio nas je neki mostarski taksist, kojeg je doveo advokat iz Mostara, prijatelj moga zagrebačkog znanca. Prije nego što smo ušli u automobil, ja sam htio pregledati vozilo.

— Kad god idem na dulju vožnju kolima, uvijek raš­ljama najprije pregledam automobil zbog zračenja da ne bi za vrijeme vožnje bilo zlo meni, a pogotovu ne vama — jer volan je u vašim rukama.

— Ma kakvo zračenje, čovječe, pa to je novi automobil, to su prvorazredna kola, sve sam uredio kako treba, sve je novo, nedavno sam ga kupio kad sam razbio onaj stari.

— Kako ste to razbili auto? Jeste li imali sudar? — Pa, nije baš bio sudar. Deset godina sam imao taj

auto, vozio je kao veliki. Ali, nedavno, dogodilo mi se veliko zlo. Baš na ovoj cesti, prema Čapljini, skrenuo sam s ceste u provaliju i dva putnika koji su se vozili na stražnjim sjeda­lima ostali su na mjestu mrtvi, a ja sam zadobio teške ozljede. Sada se vodi spor protiv mene i ovaj me advokat doveo da vas vozim, kako bi mogao provjeriti jesam li sposoban za vožnju ili ne. Ako ne bude sve u redu, morat ću napustiti službu.

— Pa, nije baš ugodno da mi sada poslužimo kao pokusni kunići za provjeru vaše vozačke sposobnosti, zato ću teme­ljito pregledati vozilo prije nego što odlučim sjesti u nj. Vidite, ovaj auto jako zrači sa svih strana, imate sjedala od skaja i kad na to stavite ovaj plastični jastučić od najlona, dolazi do jakog zračenja, jer sjedalo ima jednu vrstu naboja, a jastučić drugu, pa kad se to međusobno spoji, stvara se statički elektricitet koji štetno djeluje na cijeli organizam. Ovaj jastučić, kad sjedite na njemu, u dodiru sa skajem zrači vas odozdo, nabijate se statičkim elektricitetom, i kada nai­đete velikom brzinom na mjesto gdje pod zemljom teče voda koso preko ceste, onda to podzemno strujanje koje ima jednu vrstu naboja, u dodiru s vašim nabojem druge vrijednosti okrene volan isto tako kao što okreće rašlje u mojim rukama. Za vrijeme dok se vozite, ovaj vas jastuk nabija strujom isto

109

kao što se za vrijeme vožnje puni akumulator, neprestano ste nad naponom — i tako u susretu s podzemnom vodom odletite s ceste kao da ste zakočili na ledu. Pa dobro, kad se već vrši pokus, onda ću i ja sudjelovati u tome, jer i mene zanimaju neke stvari. Ali najprije van s tim jastučićem.

Vozač bez riječi uze jastučić i baci ga u koš za smeće. — Eto, više ga nikada neće bit u mom automobilu. Imate

pravo, dok nije bilo tog jastučića, nikad mi se ništa nije do­godilo, a čim sam ga stavio u onaj auto — odletio sam u pro­valiju.

— Sad vi lijepo nas vozite, i nekoliko kilometara prije onog mjesta gdje ste sletjeli s ceste upozorite me, pa ću uzeti rašlje i točno ću pokazati gdje ste stradali.

Kad me vozač upozorio, uzeo sam rašlje i čekao da nai-đemo na podzemnu vodu. Nakon nekog vremena javi se prvi signal, pa drugi i treći.

— Stop! Tu je mjesto gdje ste imali nesreću. Sad se malo vratite, pa onda polako naprijed i pokazat ću vam točno kojim ste smjerom skrenuli s ceste.

— Točno! Baš na tome mjestu mi se dogodila nesreća i ovako sam ukoso otišao dolje kao što ste pokazali. Dakle, te podzemne vode i struje su krive, nikako mi nije bilo jasno što se zapravo zbilo.

Upozorio sam nadležne da je to vrlo opasno mjesto i da bi trebalo postaviti znak upozorenja. To vjerojatno nije nikad učinjeno.

Provjerio sam mnoga mjesta na kojima često dolazi do neobjašnjivih prometnih nesreća i gdje uvijek pogiba po nekoliko osoba. Brzina, neopreznost i umor vozača samo su usputne pojave i dodatni elementi tih nesreća. Kad se vozilo nađe nad izvorom podzemnih zračenja, nevidljiva sila okreće volan u smjeru toka vode koja prolazi ispod ceste. Ako je u tom trenutku prisutna velika brzina i opuštenost ili premo-renost vozača — nesreća je neizbježna. Tu se uglavnom radi o dobro preglednim dionicama i vozači ne očekuju nikakvu opasnost, pa ih zbog toga iznenadno skretanje volana zatekne sasvim nespremne za bilo kakvu intervenciju.

110

IZ MOJE INSPEKTORSKE PRAKSE

Moja sposobnost pronalaženja podzemnih voda, bole­snih mjesta na tijelu i najrazličitijih izvora zračenja statič­kog elektriciteta, omogućila mi je da to svojstvo iskoristim i u svom redovitom poslu građevinskog inspektora Skupštine grada Zagreba. Pomoću te svoje sposobnosti sada sam mogao otkriti građevinske nedostatke, svjesne ili nehotične, koji su prije ne samo meni već i ostalima kolegama bili potpuno ne­dostupni. Visak i rašlje nepogrešivo su me upozoravale na propuste i prijevare.

Neispravan var isto je što i bolestan organ

Prilikom pregleda varova na nosivim konstrukcijama zgrada, visak se jednakom brzinom okreće ondje, gdje su svi dijelovi ispravni. Međutim, čim visak naiđe na mjesto gdje je kod zavarivanja ostala mrvica nekog materijala, pa var nije izveden po propisu, visak odmah uspori vrtnju ili se sasvim zaustavi, ako se radi o većoj smetnji, dakle kao kad prilikom pregleda tijela naiđemo na bolesno mjesto.

Pregledavao sam tako nosivu željeznu cjevastu krovnu konstrukciju jednog paviljona na Zagrebačkom velesajmu, jer se radilo o velikoj težini, pa bi u slučaju loše izvedbe nosivog dijela moglo doći do nesreće. Popeo sam se do dvanaest me­tara visoke krovne konstrukcije i poput akrobata, bez zaštitne mreže, verao sam se po rešetkastom nosaču do petorostrukog spoja zavarenih cijevi, nogama sam se učvrstio za nosač, tako da su mi ruke ostale slobodne, pa sam u jednoj ruci držao visak, a u drugoj kredu. Kažiprstom sam prelazio preko zava­renih dijelova i gdje bi god visak stao, obilježio sam to mjesto

111

kredom. Kada sam pregledao tri najvažnija spoja, dao sam da se označena mjesta rendgenski snime, kako bi se vidjelo što se nalazi ispod minijem premazanih cijevi. Kada smo dobili fotografiju tih mjesta, pokazalo se da je visak nepogre­šivo utvrdio opasne nedostatke.

Prije nego što sam ušao u halu da pregledam krovnu kon­strukciju, po običaju sam najprije s rašljama u rukama pro­šetao prostorijom da vidim ima li gdje zračenja. Sve je bilo u redu. Međutim, kad sam za vrijeme snimanja varova ponov­no ušao u halu, osjećao sam se nelagodno, odnekuda je dopi-ralo zračenje. Počeo sam rašljama provjeravati i odjednom ih je nevidljiva sila snažno trznula prema gore. Pogledao sam iznad sebe, ondje su upravo bili namješteni aparati za snima­nje varova. Inženjer koji je bio u službi rekao mi je da su aparati izolirani olovnim plaštem, jer se snimanje vrši izoto­pima, pa postoji opasnost po okolinu, zato se svi moraju uklo­niti s mjesta na kojem se snima. Međutim, čini se da je una­toč svim mjerama sigurnosti zračenje negdje probilo izolaciju. Kad su nakon snimanja skinuli aparate, pronašao sam po­moću viska da je izolacija bila slabo provedena na spoju po­klopca i ostalog dijela olovne zaštite aparata i ta gotovo nevid­ljiva pukotina bila je dovoljna da izotopi pronađu izlaz.

Prisustvovao sam jednom po službenoj dužnosti ispitiva­nju nosivosti montažnih zidnih ploha za novogradnju škole nedaleko od Zagreba. Trebalo je da predstavnici investitora, izvođača radova i građevinskog instituta ispitaju stabilnost tankih armirano betonskih stupica koji su imali nositi strop-ne i krovne konstrukcije velikih učionica.

Prije ispitivanja pokušao sam viskom odrediti krivulju željeza ugrađenog u beton da vidim kako će se to željezo ponašati prilikom opterećivanja. Krov je postepeno optere­ćivan opekama, a specijalni instrumenti bilježili su kako stup podnosi težinu. Ja sam opet pregledavao stup viskom. Primijetio sam da prilikom svakog novog opterećenja visak pokazuje sve manju kružnicu, a onda se sasvim zaustavio.

— Pogledajte, visak je stao, kao kad pregledavam čovje­ka, pa kad naiđem na bolesno mjesto — visak stane. Prema tome, usporedivši ispitivanje čovjeka i ovog željeza, mislim da je sada dostignuta krajnja granica nosivosti, jer željezo je pod ovim teretom u stanju »bolesti«. Kohezija željeza jed­naka je sada nuli i zato nema elektriciteta. Ako se stup još više optereti, doći će do drobljenja željeza.

112

Instrumenti, međutim, nisu otkrili nikakve promjene, pa je zato komisija odredila da se pokuša dodati još opterećenja. Kad se radnik popeo ljestvama na krov da stavi još dvije ope­ke, svojom je težinom stvorio toliko opterećenje da su kazalj­ke na instrumentima počele pokazivati popuštanje konstruk­cije, pa je krov odmah rasterećen. Svi su bili silno iznenađeni mojim nalazom i pravovremenim upozorenjem da je postig­nuta maksimalna nosivost, dok su instrumenti počeli reagirati tek kad je stup bio preopterećen, tj. kada se željezo počelo drobiti.

Velika bi opasnost bila zaprijetila budućim stanarima jedne novogradnje i prolaznicima u užem središtu grada da u toku gradnje nisam redovito nadgledao radove. Budući da se radilo o ugaonoj višekatnici, djelomice predviđenoj za društ­vene prostorije, posebnu sam pažnju posvetio stupovima-no-sačima koji su imali podnijeti najveću težinu. Zbog toga sam vrlo pomno pratio sve faze podizanja nosivih stupova. Osobito sam se zanimao za ugaoni stup, upozoravajući rukovodioca gradnje inženjera da osobno nadgleda armiranje stupova.

— Jeste li se držali točno kako je predviđeno za ovaj ugaoni stup?

— Jesam, sve je izvedeno prema projektu. — Zamolio sam vas da osobno nadgledate armiranje stu­

pova, osobito ovog ugaonog. Jeste li stavili sva vertikalna i horizontalna željeza?

— Ja sam osobno nadgledao radove i prije betoniranja zatražio sam da odgovorni projektant izvrši pregled i izda odobrenje za betoniranje. Jamčim da je sve u redu. I beton smo maksimalno nabili.

— Dobro, vjerujem vam, ali vidjet ćemo hoće li se rašlje s time složiti.

Uzeo sam rašlje i počeo pregledavati je li sve na mjestu. Vertikalne željezne šipke bile su sve na broju i ispravno po­stavljene. Ali što je s obručima! Sve do dna stupa nigdje ni jedne željezne karike koja međusobno drži okomite šipke, a trebalo bi ih biti trinaest.

— Čovječe, pa ovdje sve do dna nema ni jedne jedine karike! Vi ste rekli da ste osobno nadzirali i da jamčite za ovaj stup.

— Ponavljam vam da sam osobno nadzirao obruč po ob­ruč, svih trinaest komada i oni su tu unutra, dajem glavu znam što sam radio. Glavu dajem, kažem vam, da je sve u redu.

g 7urdtta: Rašl je i visak života 113

— Bolje bi bilo da s glavom malo pričekate dok ne pro­vjerimo o čemu se radi. Ali da znate, vi se možete prevariti, ja se mogu prevariti, svi možemo pogriješiti — ali rašlje su nepogrešive. Odmah ćemo vidjeti tko je u pravu. Na moju odgovornost počet ćete razbijati stup odozgora. Ako nisu na mjestu dvije karike, onda, kolega, stup ide dalje na vašu dušu.

— Ne dvije, ako ne nađemo prvu kariku — ja preuzimam svu odgovornost.

Prije otvaranja stupa, moj kolega je doveo poslovođu i savijača željeza koji su također jamčili da su sve vilice (ka­rike) propisno postavljene.

Počelo je razbijanje armiranog stupa od vrha. Na mjestu, gdje je trebalo da se nalazi prvi željezni prsten — nije ga bilo! Samo uspravne šipke ničim međusobno povezane. Gledao sam ispod oka prisutne. Otvorenih ustiju i razrogačenih očiju tupo su gledali kako sa svakim udarcem čekića i sjekača nestaje njihova jamstva. I trinaesti položaj predviđen za kariku bio je prazan. Tek dalje, pri samom dnu stupa, bile su uredno nanizane sve karike, jedna na drugoj. Kosa mi se digla na glavi pri pomisli što bi se dogodilo da se povjerovalo izjavi prisutnih i da rašlje nisu otkrile propust. Kako se to moglo dogoditi? Rekonstruirajući cijeli postupak, otkrili smo u čemu je bila greška. Držeći se mog upozorenja i pazeći da stupovi budu što ispravnije i što bolje izvedeni, poslovođa je zaista sam stavio svih trinaest kolutova, zato je i bio toliko siguran da je i glavu bio spreman dati. Međutim, zavarivanje karika nije bilo propisno izvedeno. Ili je materijal bio loš ili varilac nepažljiv, tek dogodilo se da su se prilikom nabijan ja betona nakon zalijevanja pojedinih sektora slupa karike pod udarci­ma nabijača jedna po jedna olkvačile i uslijed vlastite težine i udaraca polako tonule kroz žitku masu i dospjele do dna stupa. Zbog toga sam izdao nalog da se oko stupa postavi spiralna armatura s deset centimetara debelim slojem betona, čime je bio osiguran stabilitet zgrade.

Kad je jedna zagrebačka kulturna ustanova gradila svoje spremište i radionice, najpovoljniju ponudu poslao je neki privatni poduzetnik, pa je njemu bila povjerena izvedba ra­dova. Sve je bilo dovršeno u roku i sagrađeno prema predvi­đenom projektu, vrlo savjesno i uredno. Preuzimanju dovrše­ne gradnje prisustvovao sam kao gradski građevinski inspek­tor i dužnost mi je bila da provjerim ispravnost poduzetniko-va troškovnika u odnosu na samu kvalitetu izvedbe radova i utrošku materijala. I ovdje su rašlje imale presudnu ulogu.

114

Budući da je u vrijeme kad se to odigravalo, najteže bilo nabaviti željezo za armaturu, posvetio sam prvenstvenu paž­nju armiranim dijelovima, jer nosivi elementi gradnje bez propisane količine građevinskog željeza predstavljaju vrlo veliku opasnost za samu građevinu i ljude u njoj i oko nje. Nedovoljno željezom ojačani nosači s vremenom se deformi­raju i takva nepromišljena gradnja neminovno mora završiti iznenadnim rušenjem objekta. Kad sam rašljama pregledao neke nasumce odabrane nosive površine i nalaze uspoređivao s odobrenim projektom, otkrio sam da željezo nije propisno ugrađeno, da ga nema u propisanoj količini ili nije postavlje­no kako treba. Premda se graditelj zaklinjao svim i svačim da se držao projekta kao pijan plota, pokazalo se, kad smo iz­vršili pokusno kopanje zidova, da se rašlje nisu prevarile i da je nesavjesni graditelj pokušao ne samo naplatiti materijal koji nije ugradio već je doveo u opasnost cijeli objekt i ljud­ske živote.

Vrlo lijepa stambena petorokatnica u Remetincu blista­la je na suncu kao da se dobrostivo osmjehuje svojim budu­ćim stanarima koji su s nestrpljenjem očekivali trenutak ka­da će ostvariti najveći životni san. Međutim, do zveketa ras­podjele ključeva preostala je još jedna prepreka — izdava­nje uporabne dozvole. A da bi se za zgradu mogla dobiti ta­kva dozvola, trebalo je temeljito pregledati objekt da se utvrdi je li sve izvedeno po propisu, kako zbog propusta iz­vođača radova ili projektanta ne bi bili ugroženi životi sta­nara. Dužnost pregleda te stambene zgrade zapala je mene.

Koristeći se rašljama, ubrzo sam otkrio da na više mjes-ta nema željeza na sastavima pojedinih montažnih elemenata i zatražio sam da stručna organizacija izvrši pokusno ispiti­vanje, jer se ne može izdati uporabna dozvola za objekt na kojem sam utvrdio vrlo opasne nedostatke. Izvođač radova bunio se protiv takvog provjeravanja i žalio se predsjedniš­tvu grada, pa je određeno da se to ispitivanje povjeri struč­njacima jednog fakulteta na čelu s veleučenim doktorom-in-žen jcrom-profesorom.

Taj mi je gospodin telefonirao da odmah dođem u Re-metinec, gdje će se vršiti pokusna istraživanja ugrađenih vez-nih željeza u zidovima, na mjestima na kojima sam ja rašlja­ma pronašao da nema željeza. Oni će svojim modernim in­strumentima utvrditi pravo stanje, jer rašlje ne mogu biti mjerodavne, budući da se nalaze u rukama čovjeka i njihovo reagiranje ovisi o subjektivnom osjećaju rašljara, a to zna-

115

nost ne smatra legalnim načinom dokazivanja istinitosti, dok rad instrumentima jamči nepogrešive i objektivne rezultate.

Zamoljen sam da pred studentima pokažem rašljama mjesta za koja držim da su nepropisno izvedena, pa će onda oni specijalnim instrumentom za ispitivanje prisustva metala provjeriti moje navode i usporediti rezultate. Pokazali su mi kako instrument na betonskoj ploči bez željeza pokazuje nulu, a kad se približi željezna šipka, kazaljka pokazuje sve veći otklon što je željezo bliže, odnosno deblje. Uzeli su za primjer komad betonskog zida od četrnaest centimetara deb­ljine bez željeza i instrument je mirovao, a kad su iza toga betonskoga komada stavili željezo, kazaljka je odmah reagi­rala. Nakon ove demonstracije, prof-dr-ing. pobjedonosno je uzeo instrument i počeo provjeravati sastave zidnih eleme­nata u kojima se moralo nalaziti željezo.

— Evo, kolega, instrument pokazuje da na primjer u ovom spoju nema željeza i to dokazuje da ste bili u pravu, jer ovdje bi moralo biti željezo.

Učinilo mi se da ja nisam provjeravao to mjesto i zato sam uzeo rašlje da još jednom ispitam spojeve. Iznenadio sam se kad su rašlje pokazivale sasvim suprotno, tj. da je željezo prisutno. Dao sam otvoriti taj dio zida — i zaista je željezo bilo unutra. Dakle, rašlje su bile preciznije i sigurnije nego toliko hvaljeni instrument.

— Pa to je nemoguće, ovaj instrument ne može pogri­ješiti!

Uzbuđeni profesor približio je instrument ogoljelom že­ljezu — ali je kazaljka mirovala. Nakon toga morao sam u građevinski dnevnik upisati da način ispitivanja instrumen­tom nije pouzdan, dokazano je da aparat griješi, pa je prema tome takvo ispitivanje moralo biti otkazano, jer nije pokazalo određenu sigurnost za stabilitet objekta.

Nakon nekog vremena pozvali su me s fakulteta i upitali bih li pristao da izvrše neka stručna ispitivanja mojih spo­sobnosti. S veseljem sam pristao da se osnuje komisija struč­njaka koji će mi dati zadatke za ispitivanje bilo rašljama bilo viskom, pa da se utvrdi hoću li gdje pogriješiti.

Na fakultetu me dočekala komisija inženjera građevinske struke i strojara. Prvi zadatak koji je trebalo riješiti bi­lo je provjeravanje varova na željeznim pločama koje su prethodno bile prepiljene, a zatim zavarene u specijalnom laboratoriju. Kad se po pločama udarilo, zvonile su kristalno

116

čisto i po zvuku se nije moglo zaključiti da bi postojala kakva greška. Sve su oči bile uprte u mene i u visak kad sam pre­lazio prstom preko vara. Odmah na početku visak je odjed­nom stao. Označio sam to mjesto kredom i nastavio pregle­davati. Na sredini visak opet — ni makac. Označim i krenem dalje, pa negdje pri dnu opet upotrijebim kredu. Na drugoj ploči visak je na dva krajnja položaja slabije reagirao, na istim mjestima gdje je na prvoj ploči stao, a na trećem, sred­njem položaju se zaustavio. Dakle, prva je ploča imala neis­pravan var na tri mjesta, druga je bila donekle dobra osim na sredini, gdje je var također bio loš, dok je treća ploča bila ispravna, samo se visak sporije okretao, što je značilo da var nije baš najbolji. Upravo kad sam zaustio da predložim provjeru rendgenom ili izotopima, prekinuše me.

— Hvala, gotovi smo, inženjeru Jurdanu, nije potreb­no dalje istraživati, sve ste točno pokazali — ali to vam je uspjelo zbog toga što ste čitali" naše misli.

— Bio bih sretan da mogu čitati misli, ali nemam tu sposobnost, moje tijelo je sposobno da pronalazi vodu, me­tale, oboljela mjesta i stotinu drugih stvari — ali da čitam nečije misli, tu sposobnost nemam. Radije mi recite što ste napravili s pločama, to mene zanima.

— Sve tri ploče dali smo razrezati točno po polovici i zatim su one ponovno zavarene. Nakon toga varilac je svrd­lom izbušio po tri jednake rupe na svim pločama, i to na istim mjestima, vjerujući da ćete se zbuniti, jer nećete po­vjerovati da su iste greške na sve tri ploče na istim mjesti­ma. Kad su izrađene jednake bušotine, ali ne kroz cijelu ploču, već samo do osam milimetara (ploče su bile debele deset milimetara), postavili smo različite zamke na svakoj ploči. Bušotine na prvoj ploči ispunjene su talogom, zatim su rupe zatvorene i sve je ponovno zavareno. Vi ste pokazali jednake greške na sva tri mjesta. K o d druge ploče rekli smo variocu da umjesto taloga u dvije bušotine ubaci malo pre-gorenog vara i neka rupe slabije zavari, a u srednju rupu neka ubaci talog i ponovno dobro zavari. Vi ste sasvim is­pravno pokazali da je var na prve dvije točke malo slabiji, dok je na srednjoj vrlo loš. Kod treće ploče izvršeno je pod­jednako zavarivanje i zato ste utvrdili da su sve greške na istim mjestima.

— Budući da mislite kako ja umijem čitati misli, pred­lažem vam da donesete kakav zavareni komad za koji nitko od nas ne zna gdje je kvar, pa poslije ispitajte mjesto koje ću označiti.

117

Našli su na dvorištu među otpadnim materijalom zava­reni komad i ja sam kredom označio loše mjesto. Srećom su na tom komadu pronašli broj pod kojim je bio u arhivu zaveden film rendgenskog snimanja tog elementa, i na snimci se jasno vidjelo da je greška točno na mjestu koje sam bio pokazao.

Ali kako ni to još nije bilo dovoljan dokaz, odveli su me u laboratorij do stola na kojem se nalazila betonska ploča sa željeznim šipkama na krajevima. Zadatak je bio da pro­nađem gdje je završetak koje šipke unutar betona. Nije to bio nikakav problem i točno sam označio na betonu gdje je pre­kid pojedinih sipki. Kad su razbili betonsku ploču, šipke su prcstajale ondje, gdje sam stavio oznaku.

Čini se da su ovo prema njihovu mišljenju bili suviše laki zadaci, pa su me postavili pred zid od opeka.

— Ovaj zid upravo ispitujemo, izrađen je sa željeznim pojačanjem za potresne zone, pa sada pokušajte utvrditi ko­liko ima u tom zidu vodoravnih željeznih sipki i na kojoj visini, zatim koliko je vertikalnih, da vidimo hoće li se vaš nalaz slagati s izvedbenim projektom.

Pošao sam najprije rašljama odozdola prema gore i na­brojao trinaest vodoravno položenih sipki i svaku dao ozna­čiti. Nakon toga sam prošao zidom od lijeva prema desnom kraju i utvrdio da se željezo nalazi samo na uglovima i u sre­dini. Najveća količina željeza bila je u sredini.

Najednom se javi slavodobitni glas predsjednika ko­misije.

— Ipak ste pogriješili! Pogledajte projekt, vidite, ovdje u sredini nema uopće okomitog željeza, a vi tvrdite da ga ima najviše.

Cijela komisija bila je uvjerena da sam pogriješio. Me­đutim, ponovno sam uzeo rašlje i opet sam osjetio da je na krajevima malo, a u sredini više okomitog željeza. Prisutni su se nasmijali i uvjeravali me da se uzalud trudim, jer u sredi­ni nema okomitog željeza. Ja sam opet bio uvjeren da se ne varam i zatražio sam da pogledamo što se nalazi u susjed­noj prostoriji, sa stražnje strane zida, na udaljenosti 130 cm od rašalja. Da vam je bilo vidjeti ta lica, kad su na zidu ugle­dali na čavlu obješen kolotur s lancima koji su visili do poda i tako stvarali dojam okomitih željeznih šipaka u zidu. Bilo je to otkriće daleko značajnije nego da su u zidu bile šipke.

Tako sam apsolutno dokazao da su rašlje u mojim ru­kama nepogrešive. Zamolio sam tada uvaženog doktora-inže-njera-profesora da mi o izvedenom pokusu izda službenu po-

118

tvrdu. Odbio je, obrazloživši da mi takvu svjedodžbu ne može izdati, jer na fakultetu ne postoji katedra za takav predmet. Bio sam povrijeđen tim odbijanjem, jer mi je taj isti fakultet­ski autoritet prije pokusa bio obećao da će mi, ako se sve završi u moju korist, izdati službenu potvrdu. Otišao sam stoga odmah u uredništvo »Vjesnika«, ispričao im cijeli slučaj i zamolio da pošalju reportera na lice mjesta da snimi sve one ploče i zid, pa da se sve to u novinama opiše. Bila je to jedina zadovoljština za toliki napor kojom sam na kraju nagrađen dokazavši istinu.

Podzemna voda ugrožava zgrade

Bio sam pozvan na pregled novogradnje u jugoistočnom dijelu grada, gdje se prilikom gradnje četverokatnice jedan zid počeo opasno nagibati. Mislili su najprije da je projek­tant pogriješio u statičkom proračunu, ne uzevši u obzir opte­rećenje koje će nastati ugradnjom balkona. Pokazalo se da je s te strane sve u redu i da pogrešku treba tražiti drugdje. Pre­gledao sam rašljama teren i utvrdio da sporni zid leži na sa­moj podzemnoj vodi. Kopajući temelje, radnici su iskopali zemlju do dvadesetak centimetara iznad podzemnog toka, pa kako je teren do te dubine bio vrlo čvrst, nisu ni pomišljali da bi na većoj dubini moglo biti drugačije. To više što su geo­lozi prije početka gradnje ispitali teren i o tome izdali atest da je sve u redu. Pokazali su mi oznake mjesta provjere gradi­lišta koje su izvršile geološke ekipe, ali se igrom slučaja dogodilo da su sva pokusna bušenja izvršena oko podzemne vode, tako da je nalaz stabilnosti zemljišta bio u potpunom redu. Pozvali smo odmah projektanta s kojim smo na licu mjesta zaključili da se zgrada mora hitno učvrstiti podmeta­njem željeznih traverza na dodatnim temeljima u čvrstom zemljištu. Time je opasnost od daljnjeg naginjanja zida bila zaustavljena, ali se dotadašnji nagib nije više mogao otkloniti i zgrada još danas stoji s vrlo uočljivom kosinom cijele fronte.

119

OTOCI VIŠE NE BI MORALI 2EĐATI

Bijes suše ide ove godine u sunčane satove ljetne po luci i po selima. Otjerao je sve ptice, ušutkao cvrčke, ispio i posljednju kapljicu vode, osušio loze, utukao maz-ge i ovce, a sada zaluđuje čeljad.

— Oče, — rekoh — a čime se tjera bijes suše? — Vodom, sinko, — odgovori on smiješeći se mo­

jim riječima. A majka klikne prožeta opet nadom:

— Voda nam već dolazi. Otjerat ćemo i tu neman. I ona se ne prevari.

Toga istog dana stigne s kopna vijest, da će bunar--lada doploviti sjutradan u luku.«

( V l a d i m i r N a z o r : Suša na otoku)

Ovakvih potresnih stranica o žeđanju na otocima napi­sano je u našoj književnosti mnogo. Srećom, sve je manje željnog iščekivanja broda vodonoše, sve se rjeđe susreću teški lokoti na javnim bunarima naših otočnih naselja, ali još uvi­jek ima otoka i otočića, naselja i gradića u kojima je voda vrlo dragocjena. Svake godine čitamo izvještaje da su iz ne­kih turističkih mjesta usred sezone gosti odlazili zbog nes­tašice vode. A tako ne bi moralo biti. Jer vode ima svugdje, samo je treba pronaći. I da je malo više povjerenja u radie-steziju i rašlje, nitko ne bi morao patiti zbog vode. Ni otoci više ne bi morali žeđati.

Sjećam se kako su stručnjaci za jedan goletni i negosto-Ijubivi otočić podno Velebita kategorički tvrdili da na njemu nema vode. A ondje su postojala industrijska postrojenja za koja je bilo potrebno mnogo vode. I ljudi su se mučili,

dopremali vodu s kopna uz velike troškove, a imali su do­voljno vode pod vlastitim nogama.

Kad sam se vozio brodom tražeći pod morem vodu za onaj otočić, jedva sam pronašao mjesto gdje mi uslijed tre­nja broda i mora statički naboj nije okretao rašlje. Stajao sam tako očekujući da mi voda pod morem najavi svoje prisustvo, jer rašlje se u tom slučaju okreću isto kao na kop­nu. Kad smo došli na sredinu kanala između kopna i otoka, rašlje se stadoše okretati. Upozorih svoje suputnike da je to ona ista voda koju smo bili pronašli na kopnu i teče odande pod morem prema onoj oštroj najvišoj stijeni na otoku. Stao sam tada na pramae i rekao kapetanu da prati gdje se rašlje okreću i tim smjerom da vozi. Kako podzemna voda nije tek­la ravno, već je krivudala, kapetan je pratio kamo se rašlje koje sam držao okomito pomiču i tako je okretao kormilo. Vodena struja s kopna tekla je pod morem u priličnoj širini i velikom snagom, pa sam utvrdio da je ona podrovala one stijene na otoku i prilikom nekog potresa potonuo je cijeli dio brijega, ostala je samo stršati oštra stijena. Budući da je taj urušeni dio stijene bio duboko dolje kao nožem odrezan, pod­zemna se voda odbijala i tekla prema susjednom manjem otoku, dok je jedan slabiji ogranak s dubine od šest metara izvirao kraj jednog od pogona na ovom većem otoku.

Vraćajući se s tog otočića brodom na kopno, opet sam stajao na pramcu i rašljama pokazivao kapetanu smjer. Na iz­nenađenje svih prisutnih, a osobito kapetana, doplovili smo točno na mjesto gdje sam na kopnu označio da teče podzem­na voda koju smo slijedili morem do otočića, u duljini od oko osam kilometara.

— E, svaka vam čast, inženjeru, ja koji tolike godine navigavam ne bih bio kadar ovako dovesti brod na oznaku kao što ste to vi učinili. Vi treba da nosite kapetansku kapu, a ne ja!

Za najjužniji, a ujedno i najistočniji od većih dalmatin­skih otoka, Mljet, mogli smo uvijek pročitati: »Kraško lio ima dosta golih stijena i spilja, ponikava i ponora; ima i Iz­vora, ali ne došla, le žitelji hvataju kišnieu u cisterne. Žarko ljeto uglavnom prolazi bez kiše, a snijeg padne jednom u pelnaestak godina, pa su cisterne ponajeešee prazne«.

Nakon moga dolaska na Mjet, taj se opis može slobodno izmijenili, jer Mljet ima vode, na mnogo mjesta ima vode, samo je treba pronaći, pa nitko više neće žeđati.

Kako sam tražio vodu na Mjetu? Vrlo jednostavno: vo­zili su me brodicom oko otoka, u ruci sam držao rašlje,

122

držao sam ih čvrsto da mi se pokrenu samo kad naiđemo na jaču podzemnu žilu, dok je geometar bilježio na katastarskim mapama mjesta gdje voda s otoka utječe u more. Ondje gdje su se rašlje zaista snažno okretale, prilazili smo obali i ostavljali oznaku odakle ćemo kasnije krenuti po kopnu uz­vodno smjerom podzemne vode. Najjače signale davala je voda koja je utjecala u more kod mjesta Govedari, pa sam odlučio istražiti njezin tok za eventualno pokusno bušenje. Tako je i bilo. Za najpodesnije mjesto na toj podzemnoj žili odredio sam lokaciju iznad slanog jezera i bivšeg samostana, sadašnjeg ugostiteljskog objekta. 0 tome smo sastavili deta­ljan zapisnik s podacima prisutnoga geometra.

Nekoliko mjeseci kasnije, angažirali su pod najpovolj­nijim uvjetima sarajevsko poduzeće za ispitivanje podzemnih voda s bušaćom garniturom. Hitno su me pozvali na Mljet da prije početka bušenja još jednom detaljno pregledam odre­đenu lokaciju, kako ne bi došlo do kakve zabune i da stroj za bušenje bude postavljen točno ondje, gdje ja odredim. Poziv je imao nekakav paničan prizvuk, što mi je bilo čudno, ali sve se objasnilo kad sam stigao na otok. Naime, geolozi iz Sarajeva unaprijed su tvrdili da na takvu terenu i još k tome na brijegu, ne može biti vode, a troškovi bušenja izno­se svotu od koje se običnom čovjeku što živi samo od plaće naprosto ledi krv u žilama. Sasvim je razumljivo da su mješ­tani, nakon što su im sarajevski stručnjaci utjerali strah u kosti, željeli biti nacistu što će se dogoditi ako se izvrši buše­nje, a vode ne bude. Tko će snositi troškove dopreme stroja i bušaćeg pribora kamionom i brodom? Tko će platiti dovla­čenje sedamnaest i pol tona teškog stroja na brijeg, po str­mu i stjenovitu tlu, jedva prohodnu i za čovjeka bez ikakva tereta? Tko će financirati izgradnju privremenog puta, jer je trebalo u živoj stijeni usjeci prolaz za dovlačenje stroja. Samo ti pripremni radovi, još prije početka bušenja, iznosili su toliko da se od silnih brojki sve maglilo pred očima. A onda dolazi bušenje, pa sve istim redom natrag do broda, brodom na kopno, pretovar u kamione i otprema u Sarajevo. A cijeli je otok vrlo siromašan i njegovih osam stotina sta­novnika morali bi u toku nekoliko pokoljenja otplaćivati dug. Pogledi svih prisutnih bili su uprli u mene. Osjećao sam se kao osuđenik na stratištu kojem je dopušteno da izgovori svoju posljednju želju. Mozak mi je grozničavo radio. Znao sam da će svaka riječ koju izgovorim pred tolikim svjedo­cima biti dokazni materijal protiv mene.

123

— Ja sam skromni službenik i svojom plaćom ne bih ni da živim i radim stotinu godina mogao nadoknaditi troškove. Ali, prema dosadašnjim iskustvima, jamčim s više od deve­deset posto sigurnosti da ćemo na označenome mjestu naći vodu.

Nakon toga sam pregledao lokaciju i pronašao da su radnici postavili bušilicu dva metra podalje od središta koje sam bio označio. Mještani su se morali okupiti u golemom broju i jedva smo uspjeli pomaknuti onu grdosiju za dva metra. Rekao sam tada da se ima bušiti do dubine od dvade­set i šest metara. Nakon toga sam se vratio u Zagreb, jer su pripreme za bušenje dugotrajne i nisam htio gubiti vrijeme, a nije mi pogodovala ni ona naelektrizirana atmosfera, po kojoj sam osjećao da moje riječi nisu nimalo smirile mješ-tane.

Poziv koji sam poslije nekog vremena primio, bio je la­konski i odisao je pravom pitijskom tajnovitošću: GOTOVO JE STOP DOĐITE. Što je gotovo? To »gotovo« može značiti sve: propalo, dovršeno, upropašteno, izgubljeno! Sve jedan smisao ljepši od drugog. Premda sam bio siguran u sebe, držao sam se one narodne da vrag nikada ne spava.

Brod se približavao Mljetu. Već izdaleka zapazio sam na obali mnoštvo ljudi. Čekaju li me zbog linčovanja ili da zajedno proslavimo pronalaženje vode? Što se brod više približavao obali, to je u meni rasla neizvjesnost i nemir. Ali kad je u jednom trenutku blagi povjetarac donio s obale pjesmu i vesele poklike, znao sam da jc postignut uspjeh. I zaista, čim su me mještani ugledali na palubi, počeli su klicati i pljeskati.

Na obali sam saznao da je voda pronađena točno ondje gdje sam pokazao i vlastitim je pritiskom potekla iz bušotine u količini od 0,4 litre u sekundi. Mještani su pomoću pla­stičnog crijeva doveli vodu od bušotine na obalu i ondje su se polijevali kao djeca, nazdravljali i čestitali jedni drugima i ispijali čaše čiste i bistre vode koja im je tog trenutka bila slađa i milija od najboljeg vina.

Tog sam se dana od srca nasmijao anegdoti koju su mi ispričali mještani. Stručnjak koji je bio došao iz Sarajeva da rukovodi bušenjem, nije se mogao načuditi općinskim ruko­vodiocima i stanovnicima Mljeta koji su mene pozvali da im nađem vodu.

— Kako ste se samo dali zavesti od inženjera Jurdane da rašljama tražite vodu. Tolika ćete sredstva utrošiti, a ja vam mogu reći da mi geolozi dobro znamo da u takvom sa-

124

stavu zemlje, na tom kamenitom terenu nema niti može biti pitke vode. I još ste se toliko mučili da pomaknete ovaj teški stroj za dva metra. Kao da nekakva dva metra imaju pre­sudnu ulogu. Ja vam kažem da ovdje nema vode, ni tu gdje je sada bušilica, ni dva metra lijevo i desno, taman da izbu-site cijeli otok, vodu nećete naći.

Čuli smo da ste isto tako tvrdili da u kazneno-popravnom domu u Zenici nema vode, a inženjer Jurdana je ipak uspio rašljama pronaći vodu i oni sad imaju vodovod.

— Ja se mogu s vama okladiti da ovdje nećete naći vodu, na visini od pedeset metara iznad mora nema vode i nema! Ako nađete ovdje i jednu jedinu kap pitke vode — ja ću obrijati ove svoje brkove koji su mi draži od svega! Ali se ovdje neću sramotiti da tražim vodu gdje mi odredi nekakav rašljar. Samo vi bušite — ali bez mene.

Oklada je prihvaćena. Kad je dobivena voda, odlučili su našaliti se malo sa sarajevskim geologom, pa su ga obavije­stili da su radovi obustavljeni i da se dalje ne isplati bušiti jer vode nema. Na tu vijest inženjer je hitno doputovao da obračuna izvršene usluge.

— Vidite da vode nema, ja sam vas bio upozorio. Neka vam sada vaš rašljar plati ove milijune!

Mještani su ga tada poveli do bušotine i pokazali mu kako voda sama izvire. A kad je pruženo gumena cijev do ne­koliko stotina metara udaljene obale, gdje je upravo započi­njalo slavlje, inženjeru nije preostalo ništa drugo, nego da se vrati u Sarajevo — ali bez brkova!

Mislim da su te večeri vodenoga slavlja mještani Mljeta pošli na počinak bezbrižniji nego ikada prije i da u toku milenijske povijesti tog otoka, nikada ljudi na njemu nisu okusili takvo božansko piće koje se zove — izvorska pitka voda.

Jednom sam se prilikom našao na zadatku u Istri, gdje sam tražio vodu za odgojno-popravnu ustanovu. Krenuli smo automobilom u obilazak područja na kojem je trebalo pro­naći vodu i ja sam držao rašlje da vidim gdje će se javiti signal kad naiđemo na podzemnu vodu koja presijeca cestu. Kad smo došli do takvoga mjesta, stavili smo papirnatu oz­naku na borić da poslije pregleda terena znamo odakle ćemo krenuti smjerom podzemnog toka do najpogodnije lokacije za kaptiranje. Odvezli smo se dalje vijugavom cestom, dok nismo došli do onog istog toka koji je, krećući se nizvodno

125

prema moru, ponovno presijecao cestu. Tu smo se zaustavili, jer je voda odlazila dalje izvan područja koja je bilo pred­viđeno za eksploataciju. Donijeli su kolčiće za označivanje trase i krenuli smo svi uzvodno da pronađemo najbolje mje­sto za bušenje. Udaljenost odavde do one prve naše oznake iznosila je nekih pet kilometara. Vodena struja bila je široka osamnaest metara i ja sam se kretao rubom toga pojasa, od­ređujući rašljama smjer, dok su radnici zabijali kolčiće gdje sam im pokazao. Meni slijeva, dakle izvan područja podzem­nih zračenja, kretali su se radnici s koleieima dok su upravi­telj ustanove i inženjer agronom bili meni zdesna, na samoj podzemnoj struji. Kad smo tako prešli nekih dva kilometra, zamole me upravitelj i inženjer da malo zastanemo, jer su se umorili. Nisu se mogli načuditi da ja s takvom lakoćom pre valjujem tolike kilometre, a tako i oni što su nosili kolčiee, dok su njih dvojica najednom posustali. Objasnio sam im da je to zbog toga što su oni bili izloženi zračenju podzemne vode, a mi nismo. To moje objašnjenje ponukalo je inženje­ra da pokuša riješiti zagonetku koje se upravo tada pri­sjetio.

— Čini mi se da je današnje naše ispitivanje riješilo zagonetku koja me muči već nekoliko godina. Nisam nikako mogao sebi objasniti zašto su pojedine brigade naših kosaca koje su radile na ovom području pokazivale neobične rezul­tate u radu. Rasporedili smo četiri brigade na ovom pod­ručju i uvijek je podbacila ona skupina koja je radila na ovom sektoru, gdje smo se mi danas lako brzo umorili. Kad smo kasnije promijenili raspored, pa je na ovo područje doš­la brigada koja je prije toga bila najbolja, ovdje je potpuno podbacila, a ona loša je na drugome mjestu postigla izvan­redne rezultate. Sad mi je jasno zašto je tako neobjašnjivo dolazilo do tolikih radnih uspona i padova.

Nakon toga upravitelj i inženjer prešli su na područje izvan zračenja i s lakoćom su prevalili preostali put do onog označenog borića. Tada se javi upravitelj.

— Inženjeru Jurdana, vidite, ja sam ovdje tolike godine upravitelj i nebrojeno sam puta hodao ovim područjem, vrlo ga dobro poznajem, ali da dobijem zadatak da od točke gdje smo počeli iskolčavati dođem do ovoga kraja, to ne bih mogao izvesti. A vi ste ovdje prvi put i pet kilometara ste bili udaljeni od ovog mjesta, pa ipak ste zahvaljujući tim svojim rašljama nepogrešivo išli pravim putem. Sada sam zaista uvjeren da je to stvarnost, a ne — kako to neki nazi­vaju — šarlatanija.

126

Odredio sam tada lokaciju za pokusno bušenje na naj­pogodnijem položaju. Rekao sam da će vodu dobiti na dubini od nekih sedamdeset metara. Nakon ovoga zamolio me upra­vitelj da na toj istoj podzemnoj struji odredim još dvije lokacije, na međusobnoj udaljenosti od kilometar i pol do dva, pa će na tim mjestima izvršiti pokusna bušenja. Sasta­vili smo o tome i zapisnik u prisustvu dvojice inženjera geo­loga iz susjednog ugljenokopa koji su trebali biti supot-pisnici. Međutim, oni su to odbili, obrazloživši da ne vjeruju rašljama, jer ovdje se radi o poroznom kraškom terenu na kojem uopće ne može biti vode, u što su se već uvjerili pri­likom pokusnih bušenja. A osim svega, dodali su, oni se bave isključivo znanstvenim ispitivanjima, a ne šarlatanijom. Na tu njihovu izjavu upravitelj je planuo i naredio inženjerima da imaju potpisati zapisnik, jer će to biti dokument na te­melju kojeg će me moći pozvati na odgovornost, ako na lo­kacijama koje sam odredio ne bude vode. Kad su čuli da je taj zapisnik zapravo optužnica protiv mene, stručnjaci su sa zluradim zadovoljstvom stavili svoje potpise, uvjereni da će time stati na rep meni i mojim rašljama.

Vratio sam se u Zagreb, a nedugo nakon toga stigao je brzojav kojim me upravitelj obavijestio da su dobili vodu na dubini od šezdeset i osam metara, i to stupac visine pede­set metara. Pozvali su me da dođem opet k njima i da se sam uvjerim u preciznost svojih istraživanja. Kad sam stigao dolje, voda se već uvelike crpla iz moje bušotine koja je davala tisuću šesto litara vode u minuti.

— A što su rekli oni moji vajni kolege koji su se onako nedrugarski ponijeli prema meni i nisu hjeli potpisati zapi­snik, već su me još i vrijeđali?

— Ah, to vam je pripovijest za sebe. Kad su dospjeli do četrdeset metara, ozareni od radosti pozvali su me da vidim kako je svrdlo propalo devet metara u šupljinu i da se sada mogu uvjeriti da u takvom kraškom području postoje samo vrtače i šupljine kroz koje voda ponire kao kroz rešeto. To potvrđuje njihovo mišljenje da ovdje ne može biti vode za vodovod. Ja sam tada pregledao zapisnik i vaš shematski prikaz, pa sam im rekao da još uvijek nisu dospjeli do du­bine koju ste odredili i neka samo buše kako je predviđeno. Oni su na to odgovorili da će bušiti dublje, ali da je to samo nepotrebno razbacivanje novca i da bi mene trebalo pritisnu­ti da platim sve troškove.

— Silom su mi htjeli stati na rep, ali im nije uspjelo A što su rekli kad su ugledali vodu?

127

— Ništa! Kad se cijev ispunila vodom, pokupili su svoje stvari i bez riječi otišli.

Nakon ovog uspjeha, upravitelj je dao da se izvrše buše­nja i na preostale dvije lokacije, pa se na jednoj bušotini do vode došlo na sedamdeset, a na drugoj na šezdeset i pet metara, i svaka je davala po tisuću šesto litara u minuti. Da­kle, iz tri bušotine istovremeno četiri tisuće osamsto litara u minuti! Tu nije bilo ni potrebno kopati bunar, već su se izravno iz bušotina natapale poljoprivredne površine i uzima­la voda za piće.

128

dana k meni rudarski tehničar iz Beograda i donio kovčeg najrazličitijih metala — željeza, zlata, srebra, platine.

— Vidite, inženjeru Jurdana, čitao sam o vama u novi­nama, pa sam došao da vas upoznam. Ja godinama radim u Beogradu na otkrivanju podzemnih voda, minerala, rudače — time se bavim. To mi je profesija, pa me zanima da vidim ko­liko ste vi osjetljivi i htio bih izmjeriti vaš organizam u odno­su na moj, pa ćemo vidjeti što će na to reći stručne knjige.

Pokazao mi je neku knjigu u kojoj je prikazano kako se visak stavlja pred ispitanikom negdje između srca i pleksusa, ruka se drži na miru, pa se onda visak sam od sebe počne njihati, jer se ili nabija strujom, tj. preuzima struju od ispitanika ili se prazni, a to njihanje traje tako dugo dok se ne izjednače naboji statičkog elektriciteta izme­đu ispitivača i ispitanika. Tako sam prvi put došao u priliku da izmjerim svoj statički naboj i da na isti način ocijenim nekog drugog. K o d mene se visak zaustavio na petsto šezde­set a kod njega na trista dvadeset. Prilikom pokusa s drugim osobama rezultat se kretao između sedamdeset pet i sto de­set otkucaja viska. I kod svih koji su imali više od stotinu njihaja, visak se u njihovoj ruci pomicao, sporo, ali se ipak pomicao kad su pokušali mjeriti druge, a kod onih koji su imali manje od sto nije bilo nikakve reakcije.

— Vidite, Jurdana, vi imate petsto šezdeset otkucaja prema mojih tristo dvadeset, vi ste daleko jači nego ja, pa ipak sam i ja širom Jugoslavije pronašao vode i vode. Evo, pogledajte, sve su ovo potvrde pojedinaca i poduzeća koji­ma sam pomogao da dobiju vodu. Ali unatoč tome napadali su me po novinama i na sve trane da sam šarlatan, i na sudu sam se čak morao braniti i bio sam oslobođen, jer sam dokazao da sam uspio pronaći vodu gdje su stručnjaci rekli da je nema. I zato hoću da vas osokolim, da vas ponu­kani na ustrajnost, ne osvrćite se na uvrede, vi sa svojom osjetljivošću morate nastaviti pružati pomoć ljudima, vi ste im potrebni, ne smijete ih razočarati i ostaviti na cjedilu.

Bio je to veliki podstrek za mene. Međutim, kad je moj znanac predložio da osnujemo organizaciju radiestezista Ju­goslavije i da ja budem predsjednik — nisam to nikako mo­gao prihvatiti. Prije svega zbog toga što sam tada još vrlo malo znao o radiesteziji, a s druge me strane bila obeshrab­rila tolika razlika u sposobnostima između pojedinih ljudi. Danas mislim da bi se takva organizacija morala osnovati i da bi trebalo okupiti sve ljude koji posjeduju sposobnost

130

da pronalaze vodu i otkrivaju izvore zračenja statičkog elek­triciteta, jer bi to bilo u interesu zdravlja našeg naroda, a time bi koristilo stvaralačkoj sposobnosti radnih ljudi.

Zanimljiva su ispitivanja vršila na meni dvojica inže­njera elektrotehnike. Htjeli su svojim aparatima i instru­mentima provjeriti i objasniti što je to radiestezija, da se jednom okončaju nesuglasice i prepričavan ja. Jedan od inže­njera, inače doktor elektrotehničkih znanosti, bio je uvjeren da će on kao stručnjak uspjeti objasniti što je to radieste­zija i kakve su to tajne i neobjašnjive sile. I ja sam bio znatiželjan što će pokazati pokusi, želio sam saznati kakva su to neobična svojstva što se kriju u meni.

Počeli smo upravo one večeri kad je u Dallasu ubijen predsjednik SAD John F. Kennedy. Uveli su me u veliku fakultetsku predavaonicu, pogasili sva svjetla i rekli mi da hodam po dvorani.

— Mi ćemo sada uključiti naše aparate, izazvat ćemo zračenje, a vi morate u mraku svojim rašljama odrediti gdje je izvor zračenja i koliki je njegov pojas. Pokus je počeo.

— Možete upaliti svjetlo, pronašao sam. Dvorana se rasvijetli. — Širina pojasa zračenja je između mojih ruku, a smjer

je ondje. Nikakva komentara s njihove strane. A onda se javi jedan

od inženjera. — Sad se okrenite, inženjeru Jurdana, pogledajte što

se nalazi ovdje. Okrenem se i vidim, stoji nekakav aparat. — Iz ovog aparata emitiramo zrake u kojoj širini želi­

mo, točno ste pogodili smjer i širinu zračenja. A sada ćemo premjestiti aparat i promijeniti širinu vala.

U mraku su to učinili, u mraku sam sve točno pogodio. — Vidite, inženjeru Jurdana, vi imate sposobnost da u

centimetar točno očitate širinu vala i odredite smjer izvora zračenja. Upravljajući ovim aparatom, mi točno znamo u kojem smjeru šaljemo zrake i u kojoj širini, ali nema in­strumenta koji bi, ako su ti elementi nepoznati, mogao utvr­diti ono što je vama uspjelo. Zaista nam nije jasno što vi to imate u sebi, kakav je to prirodni instrument u vašem tijelu koji mi nismo kadri stvoriti.

Do kasno u noć vršili su sa mnom pokuse, bio sam bes­krajno umoran, ali nisam htio prekinuti, jer sam i sam želio

131

što više saznati o tajnim silama u svom tijelu. Kad je sve bilo gotovo, našli smo se ondje odakle smo i krenuli — na samom početku.

— Sada predstoji veliki zadatak za nas, trebat će razra­diti sve podatke koje smo večeras prikupili, bit će to vraški posao. Kada to završimo i kad sredimo rezultate, ponovno ćemo vas pozvati da napravimo najznačajniji pokus: pro­vjerit ćemo kako ćete reagirati u Faradevevu kavezu. Prema svim zakonima fizike u kavezu ne biste smjeli ništa osjetiti. No, ostavimo to za kasnije.

Čekao sam četrnaest dana, mjesec, četiri mjeseca — ni­kakva glasa. Nazovem jednog od onih inženjera, upitam što je s rezultatima, kada ćemo nastaviti pokuse — kaže da još nije gotovo, neka se strpim. Kad je prošlo godinu dana, mom strpljenju došao je kraj, ponovno se javim i dobijem vrlo čudan odgovor — inženjer je toliko zauzet da više nema vremena baviti se mojim pokusima. Sve zajedno — više nego čudno. Nedavno sam, nakon tolikih godina od onog nedovr­šenog pokusa, nazvao drugog inženjera, objasnio sam mu da izlazi knjiga o mom radu i da bi mi podaci o onim istra­živanjima bili vrlo korisni. Pregršt obećanja i nakon toga muk. Sve do današnjega dana.

Uredništvo beogradske Ilustrovane politike koja je obja­vila niz članaka o meni i o rašljarstvu uopće, uredila je da me podvrgnu ispitivanju stručnjaci nuklearnog instituta. Za njih je susret sa mnom predstavljao pun — promašaj.

Dali su mi zadatak da u dvorištu pratim položaj cijevi pod zemljom, što sam s lakoćom učinio, ali sam do određe­nog mjesta. Naime, bio je to odvod kanalizacije iz zgrade koja se prostirala preko prostora određenog za odlaganje za­gađenih radioaktivnih čestica. Ja sam tu instalaciju uspio pratiti samo jednim dijelom, jer su mi se nakon osamdese­tak metara rašlje umirile kao da u zemlji nema dalje ničega, a sam sam osjećao strahoviti umor i stao sam da dođem do zraka.

— Vidite, inženjeru Jurdana, vaše rašlje ne vrijede ništa. Na mjestu gdje stojite i gdje vam rašlje kazuju da u zemlji nema dalje instalacije, naši aparati koji otkrivaju radijaciju, na ovome bi mjestu svom snagom zvonili na uzbunu, jer je ovaj prostor oko kolektora pod jakim radioaktivnim zra­čenjem. To su mi demonstrirali aparatima i zvonjavom.

Možda je bilo neozbiljno i neodgovorno od strane nuklear­nih stručnjaka što su me izložili takvoj opasnosti radijacije, no

132

ja sam unatoč svemu bio vrlo zadovoljan, jer sam tako po­tvrdio, makar i uz cijenu opasnosti od ozračenja, da moja sposobnost ne samo što nije opredijeljena za otkrivanje ra­dioaktivnih zračenja, već dapače, radioaktivno zračenje neu­tralizira moju sposobnost pronalaženja statičkog zračenja. Zato i nisam mogao dalje slijediti kanalizaciju, jer je moj tje­lesni »radar« bio onemogućen radioaktivnošću.

Moj susret s jednim njemačkim rašljarem također je bio vrlo zanimljiv, pogotovu zbog toga što se i on služio rašljama kao pomoćnim sredstvom u svojim redovitim poslovima. Do­šao je, naime, u Jugoslaviju da istraži teren na kojemu je trebalo izgraditi tvornicu uz ulaganje stranog kapitala s na­dasve povoljnim uvjetima za nas. Njemački rašljar bio je fenomen svoje vrste. U pogledu statičkog naboja nije bio ništa izuzetno, dapače imao je samo sto dvadest jedan otku­caj, gotovo ništa prema mojih petsto šezdeset, ali sam prili­kom pregleda njegova tijela utvrdio nešto što mi nije bilo poznato — on je bio dvostruko polariziran, tj. jednim dijelom njegova tijela visak mi se okretao u smjeru kazaljke na satu, a drugim u suprotnom smjeru. Sto je najzanimljivije, kad sam mu pregledavao glavu, jedna pola vrtjela je visak desno, a druga lijevo. Kad je vidio što sam kod njega uspio utvrditi, čestitao mi je.

— Moram vam zaista odati priznanje, dragi kolega, jer vi posjedujete rijetku sposobnost da možete utvrditi neobič­nu polarizaciju kod mene. Vidite, to moje svojstvo omogu­ćuje mi da činim nešto što drugima, a vjerujem ni vama, nije dostupno. Ja, naime, zatvorim lijevo oko, usredotočim se na lik svoje supruge i neprestano u sebi ponavljam pitanje, što ona sada radi. Nakon dvije do najviše pet minuta otvo­rim lijevo oko, zatvorim desno i opet ponavljam ono pitanje. Najednom se osjećam kao da nisam prisutan na mjestu na kojem vršim taj pokus, već kao da su moje oči prenesene u oči moje supruge i ja tako posredstvom njezinih očiju gledam što se oko nje nalazi i odmah mogu reći gdje je ona i što radi.

Rekao sam tome inženjeru da ja mogu ili ne moram vjerovati u ono što mi govori, jer ja nemam tu sposobnost i ne mogu provjeriti što njegova supruga zaista sada radi i gdje se nalazi. Kad mi je predložio da mu detaljno opišem neku osobu za koju bih želio znati što trenutačno radi, on će mi na isti način to utvrditi, a ja ću moći provjeriti kod te osobe što je ona radila u to vrijeme, pa ću vidjeti je li

133

njegova nadnaravna moć istina ili ne. Ja, na žalost, nisam imao vremena za takve pokuse, jer se već bilo prilično smra­čilo, a trebalo je još pregledati je li iskolčavanje izvršeno u redu. A mislio sam u sebi, je li to baš sretna i korisna spo­sobnost. Zanimljivo bi bilo od vremena do vremena pogle­dati što rade naše žene kad smo na službenom putu, ili što snuju naši protivnici, ali vjerujte da se i bez toga može ži­vjeti — i to mnogo mirnije.

Kad smo završili službeni dio posla, kolega inženjer iz geološkog zavoda bio je iznenađen time što se sve rašljama može istraživati jer do susreta s njemačkim rašljarem i sa mnom nije vjerovao u istinitost priča o neobičnim svojstvi­ma rašljara. Zamolio me da mu pokažem kako se to drže rašlje, da i on osjeti njihovo kretanje. Imao sam uza se i rašlje od žute vrbe, s oko pola metra dugim krakovima, pa sam kolegi pokazao kako mora savinuti rašlje da mu budu napete u ruci. Poveo sam ga tada do iskolčanog dijela zem­ljišta, gdje su bile zone s mineralima i podzemnom vodom, pa sam svojim rukama obuhvatio njegove stisnute šake i raš­lje su se u inženjerovim rukama okretale da je sve škripalo, a kako ih je bio grčevito stisnuo, na kraju su se i raspukle.

Cilj istraživanja bio je da ja pronađem promjene pod­ručja pozitivnog naboja čestice zemljišta, za razliku od nega­tivnog. Kada smo usporedili granicu koju sam ja odredio u roku od sat i pol istraživanja, poklapala se sa zapisnikom i nacrtom ing. K. kojemu je za taj isti opseg istraživanja bilo potrebno vrijeme od čak pedesetak dana.

Na sastanku svih građevinskih inspektora SR Hrvatske u glavnom republičkom inspektoratu pred sedamdeset i pet prisutnih inspektora, republički podsekretar inženjer E. D., moj dragi kolega i prijatelj, izrekao je riječi koje mi i danas, nakon toliko godina, odzvanjaju u ušima.

— Drugovi i drugarice, želio bih vas na ovom našem sa­stanku upoznati s nesvakidašnjim sposobnostima inženjera Jurdane koji pomoću rašalja pronalazi vodu i postigao je već izvanredne rezultate, pronašao je vodu gdje su prethodno is­traživali geolozi i izjavili da vode nema. Ja bih molio da isko­ristite ovu priliku i zamolite inženjera Jurdanu neka vam pokaže kako izgledaju rašlje i kako se njima rukuje, a vidjet ćete i visak kojim se mogu provjeravati najrazličitiji materi­jali, osobito ugrađeno betonsko željezo, ispravnost zavarenih željeznih konstrukcija, dakle stvari koje su u vašem poslu

134

vrlo značajne. Kolega Jurdana će vas i pregledati svojim vi­skom da vidi ima li tko među vama takve sposobnosti koje bi mu mogle biti od velike koristi u poslu.

Kolege su s velikim zanimanjem pratili moje izlaganje i svi su htjeli okušati svoje sposobnosti za rašlje i visak. Bilo mi je drago kad smo među inspektorima pronašli trojicu ko­jima su se rašlje u rukama okretale. Naravno, morao sam ih i pregledavati pomoću viska, tako da vide kako se može utvr­diti bolest na ljudskom tijelu. Kad se u dvoranu opet vratio inženjer D., jedan od prisutnih ga upita jesam li i njega pregledao. Inženjer D. nije znao da viskom mogu provjeravati zdravlje, niti je to ikada vidio, pa me zamolio da i njega pre­gledam. Pred prisutnim inspektorima počeo sam pregledavati kolegu. Sve je bilo u redu osim na jednom dijelu glave. Neko­liko sam puta provjerio to mjesto i visak se uvijek zaustavio.

— Kolega, ovdje ti nešto nije u redu, na ovom dijelu glave nemaš struje.

— Vrag te dao, Stanko, pa zavrti to, nemoj da mi se ljudi smiju kako mi u glavi nešto nije u redu. Ovo nije baš naj­zgodnije mjesto za takve viceve i neslane šale.

Kad su vidjeli prisutni da se inženjer D. uistinu uvri­jedio, prestali su se smijati.

— Slušaj, ovo nije nikakva šala, to je ozbiljno. Da li te boli glava?

— Nikada nemam glavobolje. — Možda si se udario i povrijedio kost? — Ne, nisam se udario otkad pamtim. Pa što bi to

moglo biti? — Moram ti reći, Ernest, iz iskustva znam kad na nekom

mjestu visak stane, znak je da tu nema struje, stvorena je blokada, a u takvim slučajevima, na žalost, često se radi o tumoru. Bilo bi najbolje da ti pregledam stan, da vidim gdje spavaš ili sjediš, najvažnija su mjesta na kojima se dulje zadr­žavaš. Nešto mora da ti zrači ovaj dio glave, vidjet ćeš, čim se makneš s toga mjesta, krvotok će opet proraditi.

Nije mu bilo nimalo pravo što sam sve to izgovorio pred drugima, možda je trebalo da mu to kažem kad smo sami. Bio se zaista ozbiljno naljutio i uvrijedio.

— Zapamtit ću ja ovaj tvoj vic, Stanko. Mene nikad nije boljela glava, ne boli me ni sada, a ti kažeš da imam tumor. Toliko sam te uvijek cijenio i mnogo sam držao do tebe, hva­lio sam te pred kolegama, branio te od nesposobnih i ljubo-

135

mornih stručnjaka — a ti meni u znak zahvalnosti praviš lijepu reklamu, tako da mi se svi sada mogu rugati. Zaista si me ozbiljno uvrijedio.

Bilo mi je iskreno žao zbog te moje netaktičnosti, premda nisam to namjerno učinio niti mi je bilo i na kraj pameti da ga izvrgnem neugodnostima. Ispričao sam mu se pred svima i obrazložio da sam sve činio u dobroj namjeri. Ništa nije pomoglo. Okrenuo se i otišao bez riječi. Tako se ono vedro raspoloženje pretvorilo u vrlo mučan i neočekivani završetak zbog jednog nenamjernog incidenta.

Kada sam ga nekoliko dana kasnije susreo na ulici i po­zdravio, on je demonstrativno okrenuo glavu. Bio sam tako ljutit na sebe što sam uvrijedio iskrenog prijatelja, premda nisam smatrao da bi zbog toga trebalo odmah iskopati ratnu sjekiru.

Prošlo je od toga događaja godinu i pol dana. Jednog jutra zazvoni telefon na mom stolu. Bio je to pravni savjet­nik inženjera D.

— Inženjeru Jurdana, je li vam poznato što se dogodilo s našim ing. D.

— Nemam pojma. Što se dogodilo? — Javljam vam se zato što mi je poznato kako ste se

porječkali zbog onog pregleda, ja sam onda vodio zapisnik i gledao kako pokazujete rašlje i visak. Vidite, jučer smo bili na sastanku u onoj istoj dvorani gdje ste ga vi pregledavali, ja sam opet vodio zapisnik. Najednom je nešto lupilo o pod. Bio je to inženjer E. D. Samo se bez glasa srušio, kao stablo kad se posiječe. Priskočili smo, polijevali ga, raskopčali, otvo­rili prozore, ali on nije dolazio k svijesti. Hitna pomoć ga je prevezla u bolnicu, a danas je avionom prebačen u Švicarsku, jer su liječnici utvrdili da ima tumor na mozgu, a to u Švicar­skoj uspješno operiraju.

Nekoliko mjeseci kasnije, telefonirala mi je sestra inže­njera D. koja mi je prenijela pozdrav svog brata i njegovu molbu da se ne ljutim što se prema meni onako grubo ponio i nije dopustio ni da mu pregledam stan. Sada me moli, on se još uvijek nalazi u bolnici, da pregledam njegov stan i upozo­rim obitelj ako otkrijem kakvu opasnost. Još istoga dana otišao sam sa doktoricom Župić do bratova stana u centru grada. Najprije sam kuću pregledao izvana i na pročelju ozna­čio gdje protječe podzemna voda i nastavlja put preko dvoriš­ta, zatim sam na prvom katu zgrade označio protok podzemne vode, a onda sam ušao u stan. Ćim su me uveli u jednu od

136

soba, rašlje su me same povele do jastuka na krevetu u kutu. Kad sam pogledao kroz prozor, na uličnom zidu, točno ispod uzglavlja kreveta, vidjela se oznaka koja je značila da ondje voda ispod zemlje zalazi pod zgradu. Kad sam upitao tko spava na tom krevetu, rekli su mi da je to ležaj ing. D.

Slijedećeg dana došao je po mene šofer Izvršnog vijeća Hrvatske s molbom da dođem u bolnicu »Dr Josip Kajfeš« u Ulici Mihovila Pavleka Miškine, gdje me čeka inženjer D. da ga pregledam poslije operacije. Kad sam stigao u bolnicu, pred vratima pacijentove sobe okupili su se liječnici i ostalo osob­lje bolnice da vide kako ću ja pomoću viska obaviti pregled. Ing. D. dočekao me kao starog prijatelja.

— Oprosti, Stanko, što sam bio onako netaktičan prema tebi. Zaista sam mislio da se šališ i nisam vjerovao u ono što si govorio, ali sam se, na žalost, uvjerio da je tvoj nalaz kako s mojom glavom nešto nije u redu — bio više u redu nego moja glava. Čujem da si jučer bio kod mojih i da su te rašlje dovele točno do mog jastuka. Eto, da sam te onda poslušao, zacijelo danas ne bih ovdje ležao. Pričao sam o tebi liječnici­ma, zato sam te i pozvao da im pokažeš svoje sposobnosti, kao što si to onda učinio pred građevinskim inspektorima.

Pregledao sam pojedinačno svakog od prisutnih liječnika i članova uprave bolnice i svakome sam rekao gdje ima kakvo žarište na tijelu, kako su nepravilno zarasle kosti nakon frak­ture i si. Sve se točno slagalo sa stvarnim stanjem. Svi su bili iznenađeni nevjerojatnom preciznošću mojih nalaza. Kad sam već htio otići, zamolio me kolega E. D. da i njega pregledam, jer ga je zanimalo što će sada poslije operacije pokazati visak. Pregledavajući operiranu glavu, utvrdio sam da je cirkulacija krvotoka u redu, tj. da je operacija ispravno izvedena i uklo­njen onaj tumor koji je stvarao pritisak u glavi i prekid struje. Sve je pokazivalo da prilikom operacije nije povrije­đen nijedan živac i da će se pacijent bez ikakvih smetnja vrlo brzo oporaviti.

— Samo moraš paziti, kolega, da ne dođeš ponovno pod kakvo zračenje, jer bi ti se moglo još jače oštetiti ovo osjetlji­vo operirano mjesto. Ovdje u bolnici sve ti je u redu, a kod kuće ćeš spavati na zdravome mjestu, jer smo ti krevet pre­mjestili na sigurno.

Međutim, sudbina je htjela da se sve završi drugačije nego što je trebalo. Umjesto da ga pošalju kući, liječnici su u naj­boljoj namjeri poslali inženjera D. na oporavak u toplice i pre­poručili mu kupanje u bazenu s vrućom izvorskom vodom.

137

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u novinama je osvanula vijest 0 smrti inženjera E. D. Tek na pogrebu sam saznao od pokojnikove sestre da je moj kolega bio upućen u toplice na rehabilitaciju. Rekao sam doktorici da su liječnici u ovom slučaju učinili kobnu pogrešku, nenamjerno i ne priznavajući i ne poznavajući radiesteziju. Ispod samog termalnog bazena prolazi glavna struja tople vode koja stvara snažno zračenje, mnogo jače od onoga što je ing. D. ubijalo kod kuće punih osam godina. Još svježa rana bila je tako napadnuta novim zračenjem, pa su stanice koje su bile u fazi obnavljanja stale naglo bujati da stvore zaštitu protiv gubitka struje izazvanog zračenjem u bazenu, a to je dovelo do naglog rasta novog tu­mora i do neizbježne smrti.

U jednom razdoblju moga istraživanja podzemnih voda i otkrivanja oboljelih mjesta, kad se o mojim sposobnostima bilo pročulo u znanstvenim krugovima, počeli su sa svih stra­na stizati pozivi da se podvrgnem ovom ili onom ispitivanju 1 provjeravanju neobičnih svojstava u mom tijelu, pa sam se neko vrijeme osjećao kao pravi pokusni kunić. Rado sam se odazivao, kad god sam imao vremena, čak i onda kad sam znao da me pozivaju zbog toga da bi me diskreditirali. Bio sam jači od svih instrumenata, neuhvatljiv kao i zračenje sta­tičkog elektriciteta, siguran u sebe i svoje sposobnosti, zato se i nisam ustručavao prihvatiti nijedan poziv. Želio sam po­moći znanstvenicima, nastojao sam im pružiti sve što su od mene zahtijevali, čak i onda kad sam bio beskrajno umoran, toliko mi je bilo stalo da i sam saznam stručno objašnjenje svega onog što proživljavam i doživljavam. Zato mi je strašno teško padalo kad bi me pojedini eksperimentatori nemilice iscrpljivali, a onda, nemoćni da proniknu u tu tajnu prirode, dizali ruke od svega i napuštali pokuse, uvjeravajući me, na­ravno, da će mi se javiti čim srede sve zabilješke i provjere. Dakako, nisu se nikada javljali.

U jednom laboratoriju nedaleko Vijećnice, dipl. ing. 0. s kemičarima izvršio je pokus kako ja reagiram na pojedine otopine metala pomoću viska. Poslagali su pred mene posude s različitim radioaktivnm otopinama i moj zadatak bio je da izmjerim koliko će okretaja viska pokazati koja otopina. Oto­pine su prethodno bile više ili manje podvrgnute radioaktiv­nom zračenju. Kad je to dovršeno, izmiješali su bočice, tako da se više nije znalo koja je koliko ozračena, ali je to bilo zapisano u kontrolnoj knjizi. Podvrgli su zatim te iste otopine mjerenju Gcigerovim brojačem. Pokazalo se da su manje ak-

138

tivne otopine imale veći i jači broj okretaja viska nego one druge. Jesu li ti rezultati bili od ikakve koristi, ne znam, nitko me poslije nije o tome obavijestio. Ja sam ipak iz toga izvu­kao vrlo dragocjen zaključak. Usporedio sam to ispitivanje s pregledom ljudskog tijela i došao do toga da i zdrav organi­zam snažno i dugo vrti visak, dok se kod bolesnog tijela visak vrti slabo ili nikako, kao kod radioaktivnih otopina, dakle kao da je tijelo ozračeno. Pokazalo se tom prilikom još jedno neobično svojstvo mog organizma: gdje je Geigerov brojač po­kazivao veći broj otkucaja, tj. jače zračenje, meni je visak pokazivao manji broj okretaja i obratno. Dakle, moje tijelo radi recipročnom vrijednošću u odnosu na Geigerov brojač.

Jedan vrstan stručnjak, doktor inženjer, elektrostrojar, predložio mi je da mu dam za pokus četiri centimetra svoje kože, jer je prema njegovu mišljenju trebalo ispitati vodlji­vost supstanci u mojoj koži, pa bi na osnovi ispitivanja dobi­venih podataka mogao konstruirati instrument koji bi imao osjetljivost i svojstva kao ja. Budući da nisam bio nimalo raspoložen da me na živo rezuckaju i gule mi kožu, odbio sam takve pokuse i tako je znanost ostala bez jednog saznanja, ali sam zato ja sačuvao svoju rašljarsku kožu. Bilo mi je sasvim dovoljno da se tom prilikom potvrdilo ono, što sam već otprije znao, tj. da moje kosti imaju sedam puta veću vod­ljivost elektriciteta nego drugi ljudi.

S jednim našim atomskim institutom nikako nisam mogao naći zajednički jezik. U početku bi prilikom pokusa sve bilo u redu, ali čim je trebalo dati službene rezultate ispitivanja ili reći nešto u javnosti o tome, svi bi se odmah panično povla­čili i odricali se svega, kao da je rašljarstvo i radieste-zija neka kuga koje se treba stidjeti i kloniti. Tako je u tom institutu bilo i prilikom posljednjih pokusa, dugo je već tome, kad sam se bio zakleo da više neću prekoračiti njihov prag — i nisam. Jedan profesor i dipl. ing. vrlo se pohvalno izražavao o svemu što je o meni pročitao u štampi i zamolio me da, budući da se on specijalno bavi radiestczijom, izvršimo po­kuse pomoću najmodernijih aparata, kako bi se na osnovi provjerenih i obrađenih rezultata mogao napraviti instru­ment koji bi imao ista svojstva kao ja, tj. koji bi bio osjet­ljiv na zračenja statičkog elektriciteta. Vrlo sam rado i s oduševljenjem prihvatio taj prijedlog i otišao u laboratorij instituta gdje me spomenuti profesor pregledavao i mjerio pu­nih pet sati svim mogućim instrumentima i aparatima. Sve

139

dobivene podatke marljivo je zapisivao, razrađivao i uspore­đivao. Tako je to išlo od aparata do aparata, a ja sam jedva čekao da se sve završi, jer sam već bio neizmjerno umoran. Jednom, kad su me novinari upitali što se to događalo u in­stitutu, rekao sam im ukratko kako je sve teklo. Novinari su to objavili, a ubrzo nakon toga onaj je profesor poslao od­govor u kojem je poricao sve moje nade, napominjući da je on te pokuse vršio sasvim privatno, a ne u ime instituta. Tako je to uvijek bivalo. U četiri zida svi su sa mnom bili vrlo uljudni i silno zainteresirani, ali čim bih javno spomenuo da sam s njima vršio pokuse, odmah su se ograđivali pravim ob­rambenim zidom i pričinjali se kao da nikad nisu ni čuli za mene, a kamoli da bi sa mnom znanstveno surađivali.

Vrlo je zanimljiv bio moj posjet poznatom psihologu dok­toru R. B. koji me testirao pri jednoj parapsihološkoj seansi. Morao sam zatvoriti oči i ispružiti ruke u visini ramena, a pro­fesor mi je sugerirao da je jedna ruka teža od druge. Bio je prisutan neki mlađi novinar koji je imao potvrditi što sam sve radio pod snagom profesorove sugestije. Tako mi je govo­rio »ova je ruka lakša, lakša — ova je teža, teža«. Nakon ne­kog vremena mogao sam otvoriti oči i doktor B. je tada rekao novinaru da mi opiše što se zbivalo. Profesor je bio iznenađen kako sam se uspješno odupirao njegovu utjecaju, i kad mi je govorio da je ruka lakša, kod svih ispitanika obično se ruka dizala, jer je sugerirano da je lakša, ali ja sam tu ruku upor­no držao u istoj ravnini, a tako i kad mi je govoreno da je ruka teža, nisam je spustio. Profesor je tada izjavio da imam natprirodnu sposobnost, jer niti sam se dao hipnotizirati, niti sam podlegao njegovoj volji.

Jednom sam se prilikom susreo s uglednim našim struč­njakom za onkologiju, pa sam želio pred njim demonstrirati svoju sposobnost, da vidim što će reći. S njim su bili kolege liječnici koji su mi u šali, ali s prizvukom zbilje, zaprijetili da će me strpati u zatvor, zato što se pačam u stvari kojima ni­sam dorastao. Na moje veliko čudo, profesor je prekorio svo­je suradnike zbog takva tona i odnosa prema meni i odveo me u svoj laboratorij.

— Pogledajte, inženjeru Jurdana, koliki me pacijenti če­kaju, ali ja ću vam ipak posvetiti nekoliko trenutaka da vidim kako vi to radite, to . . . utvrđivanje bolesti i traženje vode . . . to me zanima. Sad imate priliku da se pokažete na djelu. Ja ću vam dati moju kolegicu za koju točno znam što joj je, a na vama je da to otkrijete.

140

Pokažem bolesna mjesta i profesor iznenađen potvrdi da je sve točno. Tada nam pristupi neki mlađi liječnik i zamoli me da i njega pregledam. Ustanovim da mu je dio tijela ozra­čen. Liječnici koju sam prije njega pregledao ozračena je jed­na strana, a njemu druga. Napomenuo sam da se izvor zrače­nja možda nalazi na njihovim radnim mjestima, pa sam zatra­žio da me odvedu na mjesto gdje provode najveći dio radnog dana. U njihovoj sobi rašlje su me dovele do ormara.

— Što držite u ovom ormaru? — Radioaktvne igle kojima bolesnicima liječimo tkivo

ugroženo rakom. — Nemojte se ljutiti, profesore, ali ovako opasnu mate­

riju niste dobro izolirali, stradat će vam osoblje. — Pa, Geigerov je brojač pokazivao da je sve u redu, a

vi ste ipak pronašli odakle zrači. Zaista ne razumijem. — Zato vaši pomoćnici imaju ozračena tijela, jer liječ­

nica sjedi s jedne, a liječnik s druge strane ormara. Ali da bismo bili sigurni, uklonite igle iz ormara, pa ćemo vidjeti što će reći rašlje. Uklonili su igle. Eto vidite, ni makac!

— Nisam znao da vi možete otkriti i radiaktivno zračenje. — Ne, profesore, u tome uvijek dolazi do zabune. Ja ne

otkrivam radioaktivnost, mislim da nema čovjeka s takvim sposobnostima, nego registriram pomoću rašalja i viska sta­tičko zračenje one materije koju su u ormaru svojim zrakama razbile radioaktivne igle. Izdvojene atomske jezgre iz materi­jala što ih je uništila radioaktivnost, to ja otkrivam.

— Profesore, nemojte se ljutiti, ali ja više neću ovdje sjediti. Sada znam zašto neprestano pobolijevam i brzo se umaram. Nisam ni mislila da bi te igle u ormaru mogle biti tako opasne.

— Bogami i ja ću se odavde maknuti, tek sam počeo ra­diti, pa da već stradam.

— Vidite, inženjeru Jurdana, što ste mi napravili, kakvu ste mi brigu stvorili.

— Ja sam pokazao samo ono što postoji. Da pogledam i vas, profesore, možda ste i vi ozračeni.

Energično je to odbio i nije mi dopustio da ga pregledam, ali je zato zahtijevao da vršim pokuse s ostalim pacijentima pred prisutnim liječnicima.

A sada ćemo napraviti pokus s nekim bolesnicima koje ja liječim.

I profesor ode do pacijenta. Dovede neku stariju ženu. — Slušajte, gospođo, ovdje ćemo izvršiti pokus s vama,

ali, molim vas, ni jednu jedinu riječ da ne čujem od vas dok

141

pokus ne bude gotov, što god da vam ovaj čovjek ovdje kaže, imate šutjeti, zaboravite da imate jezik. Jeste li razumjeli?

Gleda žena u čudu, gledaju liječnici, ovakve riječi još nisu čuli od svog profesora. A on ozbiljan, njegovo plemenito i uče­no lice poprimilo je izraz koji ne trpi prigovora. Počnem pregledavati ženu, a visak svaki čas stane. Neko je vrijeme šutke gledala, a onda nije mogla više izdržati.

— Gospon doktor, to je interesantno, gde god je ovom gosponu kuglica stala tu mene boli i tu vam se navek tužim da sam bolesna.

— Jesam li vam rekao da ne govorite, izađite kad ne znate šutjeti — razljutio se profesor.

Zatim dovedoše drugog pacijenta, opet ženu. I kod nje točno pokažem gdje je bolesna.

— Dobro, Jurdana, ja na žalost nemam više vremena, vidite koliki me pacijenti čekaju, ali to, s tim viskom i raš­ljama, to je vrlo zanimljivo. Hoćete li meni dati da vidim kako to radi.

Profesor je uhvatio rašlje i one su se stale pokretati u njegovim rukama. U oduševljenju profesor me zamolio da mu prodam rašlje.

— Ja vam ih poklanjam! Meni je drago da ste vi, struč­njak i profesor, uvjereni u ispravnost moga rada.

— Da, inženjeru Jurdana, to je zaista zanimljivo, ja se godinama bavim problemom raka, i ovo što sam danas vidio dokazuje da imate pravo.

— Recite to vašem kolegi liječniku koji me doveo k vama, upozorio me da ćete me izgrditi na pasja kola, a vi niti me grdili, niti me izbacili, dapače, čini mi se da smo danas čak i surađivali.

— Ja sam predsjednik naučnog društva i želio bih da za naše članove održite predavanje, da pred svima ispričate i pokažete to što smo danas vidjeli.

I tako sam došao na to predavanje u dvorani PTT, bilo je puno i prepuno, prisutni su s najvećom pažnjom pratili moje izlaganje i prikazivanje rada pomoću viska i rašalja. Na kraju se skupu obratio sam profesor.

— Vidite, prijatelji, članovi, čuo sam mnogo o tim stvari­ma, ali nisam nikada imao priliku vidjeti to u praksi, sve dok inženjer Jurdana nije u mom kabinetu pokazao svoju spo­sobnost. To je nadasve zanimljivo. Jurdana tvrdi da vanjska djelovanja podražaja električnih valova izazivaju bujanje tki-

142

va na mjestu gdje se organizam brani od tih vanjskih nadraža-ja. To je prvi put da čujem teoriju koja mi se čini isprav­nom. Ja ne poričem ono što tvrdi inženjer Jurdana, jer on zornim primjerima potvrđuje svoju teoriju, a na nama je sada da to sve temeljito ispitamo i da donesemo svoj pra­vedan sud. Da ima nešto između elektriciteta i raka, to sam se uvjerio na primjeru životinja u cirkusima koji su gosto­vali kod nas. Pojave raka zabilježene su isključivo kod živo­tinja, lavova i tigrova, koji su živjeli u uzemljenim kavezima. U kavezima koji nisu imali uzemljenja, takvih slučajeva nije bilo.

Tako se završio moj susret s uvaženim profesorom i čla­novima njegova društva. Za uspomenu na taj dan poklonio sam profesoru jedne rašlje. Na kraju sam čuo riječi kojih sam se, iskreno rečeno, već bio dobrano naslušao i koje su se uvijek pokazale kao isprazna obećanja. Duboko u sebi gajio sam nadu da su profesorove riječi ipak nešto drugo.

— Mi ćemo se opet susresti, vršit ćemo zajedno pokuse, ja vas neću zaboraviti. A da ne biste sebi umišljali kako ste prvi koji zagovara uzročnu vezu između raka i nadražajnih zona, evo vam ovaj njemački liječnički časopis, pa pogledajte što ovdje piše, vidite, nacrtani su i kreveti koji leže na poja­su zračenja. Dakle, još davno prije vas, prije ovog rata, lju­di su dokazivali ono što i vi danas tvrdite, ali čim bi izašli u javnost, dočekivala ih je osuda, omalovažavanje, otpor, na­zivali su ih šarlatanima koji govore gluposti, kakva to stru­ja može izazvati rak. A onda je došao rat, u međuvremenu su ti ljudi umrli, ostala je samo uspomena na njih. Značajno je u svemu tome što ste se vi javili s istom teorijom sasvim samostalno, ne znajući za istraživanja ovih ljudi. Njih više nema, a vi ste tu, živi i zdravi, nastavite samo dalje da doka­žemo svijetu kako je vaša teorija točna i da se u svemu sla­že s onim što su postigli vaši prethodnici.

Ja sam na onom predavanju prisutnima govorio o tome da nafta odbija rašlje prema gore, znači da je zračenje po­zitivno, plus, dok voda privlači rašlje prema dolje, minus. Dakle, ako netko biva ozračen podzemnom vodom, on dobiva negativni naboj, a gubi pozitivni, dok nafta opet izbija iz čov­jeka negativni naboj a puni ga pozitivnim. Prema tome, sve­jedno je koji naboj tijelo gubi, jer i pozitivno i negativno zračenje svode se na isto — izazivaju bujanje tkiva. Izrazio sam tada mišljenje da bi možda kod negativnog zračenja (podzemne vode) trebalo bolesnike liječiti pozitivnim zrače­njem i suprotno, kod nafte, negativnim zračenjem.

143

Moj put u Francusku

Pročitavši mnogo o sposobnostima francuskih rašljara, otputio sam se jednoga dana s prijateljem u Pariz da posje­tim predsjednika Društva radiestezista Francuske patera Ju-riona. Starac me srdačno primio i raspitivao se o mom radu i pokusima, a zatim mi pokazao kako on liječi ljude. Na stolu je imao poslagano mnoštvo najrazličitijih bočica s li­jekovima. Kad mu dođe pacijent, on ga pregleda pomoću vis­ka, pronađe bolno mjesto i zatim, opet pomoću viska, traži lijek koji odgovara karakteru bolesti. Budući da su mene više zanimale rašlje, zamolio sam ga da mi kaže kako on radi s rašljama. Pater Jurion nije pokazivao nikakvo zanimanje za rašlje, napomenuvši da to nije područje njegova interesa, ali me zato uputio na čovjeka koji se time bavi i koji slovi kao najjači rašljar u Parizu. Ima u Francuskoj i jačih od njega, ali u Parizu mu nema premca. Tako sam krenuo u po­sjet poznatom pariškom rašljaru, inženjeru Jeanu Aucheru.

Iznenadio sam se kad sam stupio u prostorije najjačeg pariškog rašljara, kod kojega je sve bilo tako luksuzno na­mješteno kao u kakvom filmu, za razliku od vrlo skromnoga, gotovo sirotinjskog ambijenta kod patera Juriona. Djevojka koja nas je primila upitala me za ime i svrhu posjeta i otišla da nas najavi kod inženjera Auchera. Vratila se s viješću da će me ugledni Parižanin primiti i da izvolim pričekati. Napo­kon sam dočekao i taj trenutak.

— Izvolite — dočekao me ugledni gospodin — čujem da želite upoznati najjačeg pariškog rašljara — voila! Pa hajde da vidimo o čemu se radi? Najprije mi recite kako ste uopće doznali da ste osjetljiv čovjek.

Pokazao sam mu izreske iz jugoslavenske štampe, gdje su bili članci o meni i fotografije, da vidi kako sam ja već poznat kao rašljar, ali me inženjer odmah prekine.

— Novine mogu pisati svašta, znate, mi ćemo zato sada izvršiti pokus da vidimo koliko ste jaki.

Inženjer Aucher me uhvati za ruku i odvede me do stola na kojem se nalazio metar.

— Vidite, sada ću uzeti visak u jednu ruku, a drugom ću držati vašeg prijatelja i vidjet ćete koliko daleko mogu ići viskom po metru, dok se ne zaustavi. Udaljenost na kojoj visak stane, označuje jačinu moga statičkog naboja i udalje­nost sa koje mogu pregledavati čovjeka. Evo, vidite dokle ide visak kad je moja ruka na ruci vašeg prijatelja. Slabo. A pogledajte sada kad stavim ruku na sebe. Jeste li vidjeli ko-

144

liko je daleko otišao visak! A sad ćemo iskušati vas. Oho, pa kod vas visak nikako da stane. Priznajem, nadmašili ste me, jači ste od mene.

— Vidite, inženjeru Aucher, ja drugačije mjerim naboj. Stavim ovako visak i brojim otkucaje. Kod mog prijatelja je osamdeset. A da vidimo vas. Tristo dvadeset. Pogledajte sada mene. Petsto šezdeset! I kad uzmemo te omjere na metru, onda dobijemo točno ono što sam ja izmjerio. A sada ću vam pokazati kako ja pregledavam ljude.

I prođem rukom oko njegova tijela, pokažem mu bolna mjesta, zatim pregledam i njegovu dvorkinju. Oboje su po­tvrdili moje nalaze. Inženjer Aucher bio je vrlo iznenađen mojom sposobnošću. A tek kad sam mu pokazao kako me slušaju rašlje. Nije mogao vjerovati da se rašlje mogu takvom snagom vrtjeti. Upozorio sam ga da je njegova prostorija ozračena, vjerojatno od podzemne vode, i sreća je da nema ovdje ležaj, jer bi inače stradao. Inženjer Aucher mi je rekao da i on radi s rašljama, i to od riblje kosti koja je vrlo os­jetljiva, ali ovakve reakcije kao kod mene, sa žicom, to još nije vidio. A kako se tek iznenadio kad sam mu dao žicu u ruke i obuhvatio njegove šake svojim rukama, da sam osjeti kakva je snaga moga naboja. Od toga trenutka postao je mnogo ljubazniji. Zatim mi je pokazao kako on pregledava bolesnike pomoću viska i anatomskog atlasa.

Nakon toga me inženjer Aucher upitao jesam li ikada po­kušao pogledom pokrenuti kuglice — to se zove telekineza.

— Ne, nikada. Nisam ni vidio da to netko čini. — Rijetki su ljudi kojima to uspijeva, a kako vi posje­

dujete izuzetna svojstva i snagu, bit će zanimljivo da vi to pokušate.

Stavio je na stol stakleno zvono u kojemu se nalazila ča­ša i na njoj tanjurić s kojega su na tri strane visile o konac ovješene kuglice.

— Odaberite jednu od ove tri kuglice, usredotočite po­gled na nju i snagom volje naredite joj da se pokrene. Da vam ne bih smetao, ja ću se ukloniti u drugi kraj sobe.

Razmišljao sam o tome. Budući da je naše oko kao fo­tografski aparat, zrake dolaze kroz leću, zjenicu, na rožnicu i tu se stvara slika, isto načelo kao laterna magica. Kad se tako na rožnici stvori slika, naši živci, razvodna električna mreža u organizmu, prenose tu struju dalje u mozak i mi ostvarujemo u svojoj svijesti spoznaju slike. To je isto kao kad razvijemo film, pa iza negativa postavimo izvor svjetla, žarulju, koja kroz leću projicira sliku s negativa. Tako bi,

10 Jurdana: Rašl je i visak života 145

dakle, sada trebalo imati u glavi žarulju koja bi kroz našu leću-zjenicu slala zrake iz glave na predmet koji gledamo. A naša žarulja — to je naša snažna volja. Prema tome, gle­dajući uporno neki predmet, velikom koncentracijom i sna­gom volje šaljemo kroza zjenicu struju, zrake istoimenih čestica, a istoimene čestice po zakonu fizike međusobno se odbijaju i to odbijanje dovodi do pokretanja predmeta, u ovom slučaju kuglice. Tako je i bilo. Inženjer Aucher mi je sav radostan čestitao na uspjehu. Međutim, ja nisam bio uvjeren u to da sam to uspio učiniti svojom voljom, sum­njao sam da možda moj domaćin na neki način ne pokreće tu kuglicu i pravi od mene budalu. Zbog toga sam još jed­nom ponovio pokus. Kuglica se opet pokrenula. Zatim sam odlučio kuglicu pokrenuti i isto tako snagom volje zaustaviti je, kako bih se uvjerio da se tu ništa ne događa mimo mene. Mislio sam, ako inženjer Aucher tu ima svoje prste, on će kuglicu i dalje tjerati, pa ću lako otkriti prijevaru. Na moje veliko iznenađenje kuglica se zaustavila kad sam joj to sna­gom volje naredio i tako sam se uvjerio da posjedujem i spo­sobnost za telekinezu, ali se tom napornom disciplinom nisam više bavio.

146

ZRAČENJE SVUDA OKO NAS

Kad sam u dječačkoj dobi imao teškoća s disanjem, liječ­nici su rekli da patim od kroničnog bronhitisa. Kao srednjo­školac bio sam još bolesniji, često sam morao tražiti liječnič­ku pomoć, ali koristi od toga nije bilo. Otpremali su me uvi­jek kao neizlječivog, nasljedno bolesnog i osuđenog da cijeli život uzimam lijekove.

Srećom, sve su to bile pogrešne dijagnoze i prognoze, ništa se od toga nije obistinilo, jer čim sam promijenio le­žaj, nestalo je moje nasljedne bolesti. Zračenje je bilo moj astmatički bronhitis. Međutim, u svemu tome zlu našlo se i nešto dobra. Naime, u školi, kad god smo se spremali na izlet, a to nam je uvijek bila najveća radost, učitelj me pitao kakvo će biti vrijeme. Jer za lijepa vremena nisam osjećao nikakve tegobe, a čim bi se bližila oluja, odnosno kad se vrijeme mijenjalo, statički naboj u atmosferi djelovao je na moje bronhije, pa sam tako vršio službu školskog baro­metra.

Kasnije, kad sam se počeo baviti rašljarstvom, uvijek bih otkrio neki izvor zračenja čim sam se na nekom mjestu osjećao loše. I ne samo to. U vrijeme kad su bile u modi naj­lonske košulje i ja sam htio ići ukorak s vremenom, ali čim bih navukao na sebe takvu košulju i stavio na to kravatu, ta­kođer od sintetičkog materijala, započelo bi moje davnašnje cvilenje u plućima. Spoj košulje i kravate, dvije sintetike različita podrijetla, stvarao je zračenje koje se na mojim plu­ćima očitovalo isto kao kad sam kao dječak spavao na kre­vetu koji se nalazio u nadražajnom području.

Jedne večeri dogodilo mi se slijedeće: Kada sam došao do mjesta na kojem se nalazila trafo-stanica, a bila je zima i snijeg, spopao me tako žestok grč u crijevima i gušenje

147

u plućima da sam od bolova morao leći na zemlju i tražiti pomoć. Odvezli su me u bolnicu, gdje su prema simptomima utvrdili da imam zapletaj crijeva i rekli su da će me pripre­miti za hitnu operaciju. Dok sam u grčevima ležao na nosiljci u hodniku, uslijed velikih bolova jako sam se znojio i ožednio sam. Budući da nije u blizini bilo nikoga da mi donese vode, nekako sam se uspio pridići na nosiljci i primijetio sam u hodniku slavinu. Dovukao sam se donde i kad sam se rukom uhvatio za metalni izlivnik — osjetio sam jak strujni udar, crijeva su mi vrlo šumno zakruljila, a istovremeno su prestali grčevi. Nekoliko trenutaka kasnije stigli su liječnici da me otpreme na operaciju, ali su se iznenadili kad su vidjeli da mi se vratila boja, ruke mi više nisu bile hladne, a grčevi su sasvim prestali.

— Bio sam žedan, ali srećom nije bilo nikoga da mi pru­ži čašu vode, pa sam pokušao sam; čim sam se uhvatio za izlivnik došlo je do pražnjenja električnog naboja. Kraj trafo--stanice sam se napunio statičkim elektricitetom, a to je po mom mišljenju djelovalo kao na rašlje, pa su se crijeva na­motala, a kad je došlo do protivnog naboja, prihvativši se za vodovod, crijeva su se vratila u normalan položaj. Sad je sve u redu, nije potrebna nikakva operacija, mogu poći kući.

— Ne možemo vas pustiti kući u ovakvom stanju, jer ste bili na granici smrti, pa sad moramo bar tri dana pro­vjeravati vaše zdravstveno stanje dok se sve ne smiri. Kad bi vas sada još jedanput uhvatilo na cesti, ne biste se više izvukli.

U bolnici sam imao vremena razmišljati o svemu i rekon­struirao sam cijeli događaj. One večeri kad sam imao napa­daj, vraćao sam se sa šetnje kući na večeru, bio sam gladan, crijeva su mi bila ispunjena plinovima, i u času nailaska na promjenu statičkog naboja u blizini trafo-stanice, dio cri­jeva od desne strane prema lijevoj počeo se okretati poput rašalja, crijeva su se sfrkala i to je zapriječilo prolaz plinovi­ma, pa je nastao veliki pritisak u crijevima tako da je došlo do grčeva i bolova, a u isto je vrijeme uslijed podražaja na bronhije nastalo pištanje u plućima — vratio se moj mlade­nački astmački bronhitis. Zbog svega toga srce je bilo preopte­rećeno, problijedio sam i tijelo je izgubilo toplinu. U trenutku dodira metalnog izlivnika došlo je do protuudara, pražnjenjem preko vodovoda crijeva su se odmotala u prvobitni položaj, kao kad se rašlje kod suprotnog naboja okrenu unatrag. To je uvjetovalo da se prolaz u crijevima oslobodio, plinovi su krenuli normalnim putem, pluća su se smirila i cijeli se or-

148

ganizam vrlo brzo oporavio, na opće iznenađenje, moje i pri­sutnog medicinskog osoblja. Da mi se to dogodilo u vrijeme kad još nisam bio svjestan svojih nesvakidašnjih svojstava, vjerojatno nitko nikada ne bi bio kadar objasniti što se to zapravo zbilo.

Za boravka u bolnici sastao sam se s jednim našim ugled­nim rendgenologom kojeg sam svojevremeno bio upozorio da će stradati ukoliko se dobro ne zaštiti od zračenja. Spome­nuti je liječnik radio u antituberkuloznom dispanzeru i prili­kom nekog tehničkog pregleda u toj zgradi osjetio sam na sebi da odnekle dopire snažno zračenje. Pronašavši da zra­čenje dopire iz ambulante zbog nedovoljno zaštićenih i neis­pravnih rendgena, upozorio sam liječnika na štetne posljedice koje bi ga mogle snaći ukoliko se dobro ne zaštiti ili ne otkloni izvore zračenja. Liječnik se samo nasmijao tome momu upozorenju, izjavivši da već dugo radi s rendgenima i nije primijetio nikakve teškoće, pa će vjerojatno izdržati još četiri godine koliko mu je bilo ostalo do mirovine. Rekao sam mu kako to štetno zračenje ne samo da razorno djeluje na osoblje ambulante već i na stanare u neposrednoj blizini. Zračenje neispravnih rendgena sasušilo je okolno drveće, a

jedna je djevojka stradala od toga zračenja u susjednoj ulici — umrla je od leukemije. Zrake iz ambulante širile su se, to sam ustanovio pomoću rašalja, točno preko njezina ležaja.

Budući da se u bolnici ubrzo bilo pročulo da se ovdje nalazim na liječenju, došao je k meni sin onoga liječnika iz ambulante i zamolio me da posjetim njegova oca koji u ovoj istoj bolnici treba da se podvrgne operaciji. Liječnik se sjetio mog upozorenja od prije tri godine i sada me zamolio da ga ponovno pregledam.

— Vidite, doktore, visak pokazuje da ste teški bolesnik. Upozoravao sam Vas da se čuvate, ali Vi niste htjeli slušati.

— Da, inženjeru Jurdana, nisam Vas onda slušao. Sada se osjećam vrlo loše i bio sam na svim mogućim pregledima, ali su mi rekli da imam samo mali čir na želucu i da će to odstraniti operacijom.

— Ja ne znam što su oni pronašli, ali mogu Vam reći samo to da moj nalaz nije nimalo pozitivan. Ali budući da su Vam najvrsniji stručnjaci, Vaši kolege, rekli da to nije ništa, mogu Vam samo preporučiti da se s punim povjerenjem prepustite njihovoj stručnosti, uostalom i Vaš je sin liječnik, imate zaista oko sebe najbolje liječnike, a to što sam Vam ja rekao, uzmite kao da Vas nisam ni pregledao. Uvjeren sam da će sve biti u najboljem redu.

149

Narednog sam dana otpušten iz bolnice. Nekoliko dana kasnije saznao sam da je onaj liječnik operiran, ali bez uspje­ha, jer se nije radilo ni o kakvom čiru već o raku u vrlo poodmaklom stadiju. Moje se predviđanje, na žalost, i ovom prilikom obistinilo.

Pregledavajući često ljude viskom i pronalazeći nedostat­ke na tijelu, došao sam do vrlo zanimljivih otkrića.

Primijetio sam, na primjer, da su na prednjem dijelu tijela i rukama ozračeni najviše elektrovarioci, zatim tehni­čari koji rade na popravljanju televizora i metalci na glodali­cama (Drehbank), jer na tom se stroju obrađuju različiti metali — željezo, aluminij, bakar — pa kad se otpaci različi­tih električnih potencijala spoje na željeznom stroju i podu, tada taj stroj emitira jako zračenje i ozračuje onoga koji ra­di za strojem.

Dugo sam godina živio u roditeljskoj kući u Martićevoj ulici i osim onih tegoba u djetinjstvu, dok nisam promijenio sobu, osjećao sam se vrlo dobro. A onda su došli televizori. I moj se astmatički bronhitis opet javio. Jedne sam noći dobio takav napadaj i grčeve u crijevima da sam morao ustati i rašljama potražiti odakle tolike smetnje. Kad sam utvrdio smjer izvora zračenja, počeo sam slijediti trag i stigao do nedalekog postrojenja za pogon tramvaja. Pozvonio sam de­žurnoj službi ispravljačke stanice i upoznao se s glavnim in­ženjerom. Zamolio sam ga da mi dopusti ući, jer bih mu htio pokazati odakle dopire strahovito zračenje zbog kojeg ne mo­gu više živjeti u roditeljskoj kući, sav sam znojan od muke i bolova, a u plućima mi pisti. Pokazao sam inženjeru koji od tri stroja zrači i zamolio sam ga ako može isključiti taj stroz, pa da vidim hoće li prestati zračenje. Kolega me odmah poslušao, očito iznenađen kako sam ja to uspio odrediti upravo onaj stroj koji zrači i kako sam uopće dospio ovamo prateći zračenje. Ja sam cijelo vrijeme držao rašlje koje su se okretale, ali čim je inženjer prekopčao stroj na drugi pogon da se ne bi prekidao tramvajski promet, rašlje su stale. Kad je to vidio, upravitelj pogona me zamolio da mu dam rašlje, jer bi htio pokušati hoće li se i u njegovim rukama okretati. Kad je ponovno uključio onaj stroj, rašlje su mirovale, pa sam ga morao prihvatiti svojim rukama i tako sam mu dao spoj s mojim elektricitetom da je mogao osjetiti zračenje.

Kao dokaz da je stroj pokvaren, to jest da su neispravni kontakti na kojima se stvaraju iskre i uzrokuju raspadanje

150

atomskih čestica uslijed čega dolazi do zračenja statičkog elektriciteta, štetnog za ljudsko zdravlje, rekao sam inženjeru da donese u ovu prostoriju radio-aparat, pa će vidjeti kakve će nastati smetnje kad uključi stroj. To se i potvrdilo.

Zamolio sam da više ne stavljaju u pogon taj pokvareni stroj i obećali su da će me poštedjeti daljnjih muka. Kad sam se malo odmorio od teškog disanja i grčeva, otišao sam kući i pomalo smiren legao u krevet. Nije prošlo pola sata, a ja sam ponovno dobio grčeve i otežano sam disao. Opet sam uzeo rašlje i one su me i ovaj put dovele na vrata ispravljačke stanice. Pozvonio sam i radnik me pustio unutra. U sobi gdje su se nalazili strojevi zatekao sam inženjera kako držeći raš­lje što ih je sam napravio obilazi oko onog neispravnog stro­ja koji je stavio u pogon. Bio sam srdit i htio sam oštro rea­girati, ali me kolega inženjer umirio, napomenuvši da je stroj uključio kako bi se uvjerio u ono što sam mu govorio, jer ako sam u pravu, stroj će učiniti da me rašlje ponovno dovedu ovamo. S druge strane, htio je i sam osjetiti to zra­čenje i bio je sav sretan što su se rašlje i u njegovim rukama pomicale kod neispravnih dijelova stroja. Nakon toga defi­nitivno je isključio stroj i ja sam se mogao do jutra ipak malko odmoriti.

Odlazak iz roditeljskog doma

Kako su pojavom hladnjaka, televizora i različitih elek­tričnih aparata iz stanova u mojoj kući i ulici, a i iz drugih ulica oko moga stana počela nesnosna zračenja zbog kojih nisam imao mira ni spokoja, bio sam prisiljen nakon tolikih neprospavanih noći i bolova napustiti Martićevu ulicu i rodi­teljski dom u kojem sam proveo više od četrdeset godina.

U novom stanu šesterokatnice nedaleko od Trešnjevač-kog trga, na vrlo zdravom području, proživio sam tri mirne godine kao u kakvom sanatoriju. A onda je opet počelo. Jedne večeri uhvatilo me lupanje srca, bronhitis i grčevi u crijevi­ma. Kako se do noći stanje nije smirilo, isključio sam sve osigurače u stanu — ali bez rezultata. Zatim sam iskopčao čitavo naše stubište, što je donekle smanjilo zračenje, ali ne toliko da bih se mogao smiriti. Zbog toga sam morao isključiti struju u cijeloj zgradi, na svih pet stubišta, tako da sam mo­gao do jutra u miru otpočinuti. To, dakako, nije moglo biti trajno rješenje, jer bilo je nemoguće svim stanarima ukinuti

151

električnu struju. Počeo sam istraživati što se odjednom do­godilo i odakle preko noći takva pojava zračenja u zgradi koja je gotovo do jučer bila za mene prava oaza mira, od­mora i zdravlja. Rezultat mojih ispitivanja bio je porazan. Budući da se radilo o stambenom objektu zadružnog tipa, svi su stanari bili uplatnici i otplatnici svojih stanova, pune tri godine svi smo stavljali na stranu određene svote, kako bismo, čim dobijemo rješenja o otplati, mogli uplatiti rate za proteklo razdoblje. Međutim, baš tih dana stiglo je rješenje da se za protekle tri godine neće ništa otplaćivati, već će prve uplate uslijediti tek za šest mjeseci, pa su stanari otvo­rili svoje fondove predviđene za otplatu stanova i počeli ku­povati prvenstveno televizore i hladnjake. Nabrojao sam da je samo u osam dana u našu kuću unijeto trideset i osam te­levizora i petnaest hladnjaka. Bilo je to za moj organizam isto kao da sam se našao na najjačoj podzemnoj struji vode. Osim toga, mnogi su dali lakirati parkete i na to staviti mo­derno pokućstvo s metalnim elementima — i tako je sve bilo pripremljeno za sveobuhvatno i intenzivno zračenje.

Izvršio sam pokus pred komisijom kućnog savjeta i po­kazao kako televizor zrači kroz zid od opeke, debljine četrde­set centimetara, čak stotinu metara daleko. Pomicali su tele­vizor na sve strane, a ja sam uvijek nepogrešivo pokazivao gdje se, meni nevidljiv iza zida, u tom trenutku nalazi apa­rat i pod kojim kutem zrači dok je u pogonu. Upozorio sam ih da je to zračenje štetno za ljudski organizam i to ne samo za mene koji osjećam zračenje nego i za one koji ga ne osjećaju, a kad ga budu osjetili, onda će već biti teški bo­lesnici.

Nekoliko slijedećih dana stanari su vrlo malo palili tele­vizore, pa sam mogao mirnije spavati, a onda su zaboravili na opasnost i ponovno se prepustili uživanju »prozora u svijet«.

Hladnjak hladi ali polako i sigurno zrači

Iscrpljen od umora i nespavanja morao sam napustiti i ovaj stan, pa sam počeo lutati u potrazi za mirnim utočištem. Srećom sam u Dubravi pronašao nedovršenu visoku prizem­nicu koja nije bila izložena nikakvu zračenju. U tom sam se domu, gdje i danas stanujem, divno odmorio i preporodio. Poučen stečenim iskustvima iz Martićeve ulice i s Trešnjevke,

152

pomno sam pazio na sve što ulazi u moju kuću i čim bih pri­mijetio da nešto okreće moje rašlje — to je dobilo trajni iz­gon. Tako je moje novo utočište u Dubravi počelo služiti ne samo za miran život i odmor već i kao laboratorij, gdje sam ispitivao što sve od svakodnevnih stvari koje nas okružuju i u kojim slučajevima predstavlja potencijalne izvore zračenja statičkog elektriciteta. Ujedno sam provjeravao kako treba ru­kovati kućanskim aparatima i što je sve potrebno poduzeti da ne postanu opasnost za naše zdravlje i živote.

Kad sam unio u kuću apsorpcioni hladnjak provjerio sam njegov rad i utvrdio da je aparat ispravan. Međutim, na­jednom se taj naš kućni prijatelj pobunio i počeo emitirati opasne zrake. Mislio sam da je pokvaren prekidač. Nakon zamjene prekidača nije više bilo zračenja — nekoliko sati. Kad sam legao, ponovno sam osjetio da hladnjak zrači. Is­ključio sam aparat. I dalje zrači. Izvadio sam osigurač na koji je bila priključena utičnica za hladnjak — nikakve pro­mjene. Sada je već postalo zaista zagonetno. Aparat je sasvim isključen, a ipak zrači! Nije mi više bilo do spavanja. Izvadio sam iz hladnjaka sve i dobro ga obrisao suhom krpom, misle­ći da je uslijed vlage nastao kratki spoj. Ali zašto bi i kako taj kratki spoj mogao zračiti kad je hladnjak isključen? To mi nije bilo jasno. Kako bilo da bilo, hladnjak je prestao zra­čiti. Ostavio sam ga otvorenog cijelu noć da se dobro osuši, a ja da se dobro odmorim. Drugi dan hladnjak je opet pomah-nilao i zrači. Uvečer spojim uzemljenje hladnjaka na vodo­vod, a ono počelo još jače zračiti. Nisam više znao što da ra­dim. Povadio sam sve osigurače na razvodnoj ploči i — zrače­nje nije prestalo. Ponovno sam ispraznio hladnjak. Prazan nije zračio. Sada sam već bio bliže istini. Prilikom uonošenja stvari u hladnjak provjeravao sam svaki komad pojedinačno da vidim kada će se rašlje okrenuti. Sve je išlo dobro dok nisam stavio bocu s mineralnom vodom. Samo što se staklo dotaklo plastične termičke izolacije, rašlje su reagirale. Tu smo dakle! Tako sam spoznao da staklo u dodiru s plastikom izaziva zračenje. Budući da nisam na to upozorio svoju su­prugu, ona je stavila zajedno plastične i staklene boce na policu u smočnici — i odmah sam to osjetio. Ja sam opet sam sebi prouzročio veselje kad sam u kuhinji ispod visećeg ele­menta montirao stalak za cvijeće na šipke betonskog željeza koje sam radi ljepšeg izgleda provukao kroz aluminijske cjevčice. Ponovno nisam mogao zaspati i iznenadio sam se kad su me rašlje dovele u kuhinju točno pred moje remek -djelo za cvijeće. U čemu sam to pogriješio? I otkrio sam da

153

aluminij i željezo nisu baš u najboljem prijateljstvu. One ukrasne aluminijske cjevčice u dodiru s betonskim željezom stvarale su statički elektricitet. Čim sam to uklonio, ponovno je nastupio mir.

I tako dalje bez kraja i konca

Jedne večeri stigao sam s posla kući i ponovno osjetio grčeve i bronhitis. Ispitao sam uzrok zračenja i otkrio da je »Elektra« na stupu pred mojom kućom montirala živinu rasvjetu. Kad sam provjerio smjer toga zračenja, utvrdio sam da je najviše ugrožen baš moj ležaj. Otišao sam odmah u »Elektru« i zamolio poznate inženjere iz dežurne službe da na moj rasvjetni stup montiraju običnu žarulju. Izašli su mi u susret i u svoj registar unijeli napomenu da na tom stupu mora uvijek biti samo žarulja sa žarnom niti, a nikako živina rasvjeta. Sada sam mogao na miru spavati, ali sam morao ležaj malo pomaknuti, jer je iz druge ulice živina žarulja emi­tirala zrake na dio moga stana.

Provjeravajući različite tekstilne materijale, primijetio sam da rublje različitog sintetičkog podrijetla u međusobnom dodiru stvara statički elektricitet. Pokusima sam došao i do toga da perlon i najlon ne smiju doći zajedno, zatim da per-lon zrači u dodiru sa staklom, a najlon kada se spoji s me­talom. Tako npr. najlonske čarape ne smiju biti učvršćene metalnim držačima, a tako ni najlonski grudnjak metalnim kopčama.

Jednom sam bio pozvan na neki fakultet da pregledam službenice koje su bile oboljele na radnom mjestu otkad su uselile u novu fakultetsku zgradu. Oboljenja su bila takva da jadnice nisu mogle držati ni olovku, toliko su im otekli zglobovi. U prisutnosti profesora, diplomiranih inženjera, odmah sam utvrdio da zračenje dolazi iz donje prostorije, ispod radnih mjesta. Kad smo došli dolje, ondje je bio mon­tiran stroj za vježbe studenata, izrađen od željeza s ugrađe­nom aluminijskom transmisijom. Da sve bude ljepše, ležajevi osovina bili su bakreni. To je izazivalo strahovito zračenje. Kad su aluminij i bakar zamijenili željezom, zračenje je pre­stalo i nakon nekoliko mjeseci službenice su ozdravile i mogle su normalno nastaviti rad.

154

Zagonetne smrti

Prilikom useljenja i početka rada u vrlo lijepoj službe­noj gradskoj zgradi, nitko nije mislio da će se u toj repre­zentativnoj palači u vrlo kratkom vremenu dogoditi brojni neočekivani, čudni i neugodni slučajevi. Ja sam znao da će biti teškoća, ali ne tako drastičnih incidenata. Zgrada je, naime, podignuta na podzemnoj vodi koja protječe kroz pjeskoviti materijal i stvara snažno zračenje. Na to sam upozorio odgovorne osobe, neka pripaze kod razmještaja rad­nih mjesta da ne dođu u područje podzemnih strujanja. Kao dodatak ovom zračenju, projektant je predvidio prozore s aluminijskim okvirima koji su željeznim vijcima pričvršćeni na armaturu betonskih stupova, sve jedno ljepše od drugog, tako da spoj željezne nosive konstrukcije s aluminijskim pro­zorima stvara pojačani statički elektricitet koji se kroz željez­nu konstrukciju zgrade prazni u zemlji i pojačava podzemno zračenje što ga stvara voda. Dakako da je utjecaj takvog po­jačanog zračenja na zdravlje mnogo jači i opasniji nego sa­ma podzemna voda.

A onda je počelo. Prva žrtva bio je sudac za prekršaje. Slučaj je htio da se radno mjesto nesretnog čovjeka nalazilo na smjeru zračenja podzemne vode. U času vođenja rasprave najednom je klonuo, u bolnici su ustanovili infarkt, i čovjek je nakon kratkog vremena umro. Poslije ovog slučaja pozvao me predsjednik ustanove da pregledam njegovo radno mjes­to, jer osjeća da ga nešto smeta, a doznao je da podzemna voda prolazi baš negdje u blizini njegova radnog prostora. Pokazao sam predsjedniku da zračenje zahvaća dio iza nje­gova radnog mjesta i da on nije ugrožen. Nedugo nakon toga čuo sam da je k predsjedniku došao službenik iz knjižnice ustanove i kad je stao na mjesto gdje sam pokazao da pro­lazi podzemna voda — srušio se bez riječi. Kad je stigla služ­ba za spašavanje čovjek je već bio mrtav — od infarkta. Još jedan sličan slučaj zbio se kad je neki mladi čovjek donio sekretarici načelnika urbanističkog odjela spis i pružajući ga samo je jauknuo i srušio se mrtav.

Veliku je uzbunu izazvala i smrt stranke koja je čekala pred sobom referenta za izdavanje građevinskih dozvola. Dok se činovnik čudio što nema stranke koju je naručio da dođe na potpis, dotle su tu stranku pred njegovim vratima uzalud polijevali vodom. Liječnik sanitarne inspekcije grada koji je priskočio da pomogne nesretnom čovjeku, mogao je samo konstatirati smrt — od infarkta. Ispitujući gdje se čovjek

155

nalazio kad mu je pozlilo, utvrđeno je da se nalazio na mjes­tu zračenja podzemne vode, između stubišta i hodnika.

Nema tome dugo kako sam, došavši na posao, zatekao u predvorju mrtvaca prekrivena tkaninom. Bio je to moj zna­nac, inspektor rada. Pričalo se da je počinio samoubojstvo, skočivši s galerije četvrtog kata. Kad sam upitao liječnicu, našu službenicu koja je pregledala pokojnika prije nego što su ga iznijeli, od čega je umro, odgovorila je — od pada, i dodala da je neka činovnica koja je na galeriji upravo bila iza unesrećenog, vidjela kad je ovaj skočio preko ograde u dubinu. Pronašao sam i tu činovnicu, dao joj u ruke rašlje, obuhvatio iza leđa svojim rukama njezine šake i rekao joj da pođe točno onim putem kojim je išla iza inspektora i da me odvede do mjesta na kojem je on skočio preko ograde. Išli smo tako desetak metara, najednom su se rašlje trznule, djevojka se uplašila i uz povik poskočila unatrag.

— Jesmo li sada na onome mjestu odakle je skočio in­spektor?

— Jest, točno s ovoga mjesta skočio je na leđa preko ograde.

Poveo sam tada djevojku i liječnicu u predvorje, gdje je čovjek bio pao.

— Molim vas, doktorice, vi ste pregledali unesrećenog. Je li bio okrvavljen?

— Ne, nije na njemu bilo krvi.

— Pa kako je moguće da čovjek skoči s tolike visine i padne na kameni pod, a nigdje ni kapi krvi, ni na kamenu, ni na čovjeku? Iz uha, iz nosa, iz usta, bar odnekle je morala poteći krv.

— Da, zaista, imate pravo, i meni je bilo čudno kako nigdje nema krvi. Samo je bio sav crn, od uha preko vrata sve do predjela srca i pluća.

— Vidite, doktorice, ovo je već šesti slučaj kod nas da ljudi umiru na neobičan način, i stranke i naši službenici I kad god sam pregledao mjesto na kojem je nastupila smrt, u svim se slučajevima radilo o snažnom zračenju pod­zemne vode koja protječe ispod naše zgrade. Zato sam miš­ljenja da je našeg inspektora pogodio infarkt u trenutku kad je stupio u krug nadražajnog područja, i taj strujni udar, vidjeli ste kako je i činovnica odskočila, ne samo što ga je na mjestu usmrtio prekinuvši rad srca već ga je svojom sili nom odbacio na ogradu i on se preko leđa strovalio u ponor.

156

Uslijed infarkta krv je trenutačno prekinula optok i zato nije bilo nikakvih tragova krvarenja.

Da bih bio siguran što se događalo od trenutka kad je inspektor krenuo iz svoje sobe do časa nesreće, otišao sam u njegov ured. Ondje sam saznao da se inspektor bio upisao u knjigu izlazaka, jer je odlazio službeno na teren kod Velike Gorice, ali nije pošao liftom dolje, već se popeo na četvrti kat da potvrdi zdravstvenu knjižicu. Budući da trenutačno nije u sobi bilo činovnice, inspektor je šetao na galeriji kraj ograde, a kad je stupio u područje zračenja, struja mu je pre­kinula rad srca i on se snažno trznuo, uslijed čega je sletio preko ograde. Čovjek je inače bio srčani bolesnik.

Toliki broj neobičnih smrtnih slučajeva i to isključivo u nadražajnom području, najbolji su dokaz da se ne radi o slučajnostima, već da je to posljedica strujnog udara od zra­čenja statičkog elektriciteta nastalog protjecanjem podzemne vode. Naravno da su i unesrećeni imali predispozicije za tak­vu osjetljivost, a uglavnom su to bili srčani bolesnici.

I obična kemijska olovka predstavlja opasnost

Istražujući dalje uzročnu vezu između zračenja i srčanih oboljenja, došao sam do fatalnih otkrića. Opasnost zaista umije dobro zamesti svoj trag i vreba ondje, gdje bi se čo­vjek najmanje mogao nadati da mu prijeti pogibelj. Tako sam primijetio da mnogo srčanih smetnja imaju ljudi koji u vanj­skom džepiću ili unutarnjem lijevom džepu kaputa nose is­prave u plastičnom omotu (ponajčešće vozačku dozvolu) ili lisnicu od plastike, kutiju cigareta s plastičnim omotom, na-liv-pero ili nekoliko takvih pisaljki s metalnim prstenovima i kvačilima, pa na taj način, dodirom plastike i metala, iza­zivaju statičko zračenje. Tome osobito pogoduje odijelo, ma­kar i s neznatnim postotkom sintetike, jer se gotovo zanema­rivo zračenje što ga stvaraju metalni dijelovi na plastičnom pisalu sada znatno pojačava, budući da ti metali dolaze isto­vremeno u dodir s plastikom pisala koje ima suprotan naboj od sintetike u odijelu ili plastičnog uložka za isprave i lisnice. Tako se prvobitni naboj dvostrukim ili trostrukim dodirom sa suprotno polariziranim materijalima isto toliko puta po­jačava i toliko puta jače utječe svojim zračenjem na ubrzani rad srca. Tako u toku vremena dolazi do greške na srcu, pa kada takvo bolesno srce iznenada biva napadnuto snažnim zračenjem podzemne vode, smrt je često puta neizbježna.

157

Isto se zbiva kad činovnici ukrase svoje stolove plastič­nim mapama ili ih prekriju plastičnim zaštitnim slojem, pa na to odlože metalni upaljač, ključeve, dozu za cigarete, plas­tično pisalo s metalnim prstenovima, spajalice, metalna šilji-la za olovke, staklene vaze ili bočice s tintom. Ako takvih raznorodnih stvari, plastike i metala, ima u ladicama, onda nastaje snažno zračenje koje napada osobito područje želu­ca, dvanaesterca, prsiju i pluća. Kod svakodnevnog sjedenja za takvim stolom, još i na stolici od skaja sa sintetičkim odi­jelom protivnog naboja, neminovno će nakon osam godina konstantnog zračenja doći do stvaranja tumora.

Nepotrebna smrt ing. F.

Završivši tehnički pregled jedne novogradnje u zapadnom dijelu Zagreba, zamolio me kolega inženjer da pregledam nje­govo osoblje, jer ga zanima kako to visak otkriva bolest. Bio je vrlo iznenađen kad je vidio da je visak nepogrešivo poga­đao sve nedostatke kod ljudi koje prije toga nisam nikada vidio. Zamolio me da i njega pregledam. Na veliko iznena­đenje, visak je pokazao da postoji žarište na njegovoj desnoj strani, u predjelu trbušne šupljine, vjerojatno od zračenja. Rekao sam da bi trebalo pregledati njegovo radno mjesto i stan da se utvrdi gdje se to ozračio, jer ako se odmah ne makne s toga mjesta mogao bi dobiti rak.

— Ah, inženjeru Jurdana, ja sam mislio da se nakon završetka rada komisije malo zabavimo i vjerovao sam kad ste pregledavali druge da zaista nešto pogađate. Međutim, vidite, pokazali ste mjesto gdje sam bolestan, a ja nikada ni­sam bio bolestan, niti imam bilo kakve smetnje.

Nije dopustio da mu pregledam ni radno mjesto, ni stan. Ali, oko pola godine kasnije, posjetila me jednog dana su­pruga tog inženjera i njegov šef gradilišta.

— Moj suprug je ovih dana operiran od karcinoma i to na mjestu za koje ste mu vi rekli da je ozračeno. Došla sam vas zamoliti da pregledate naš stan.

U stanu sam otkrio da je jedan krevet strašno ozračen. Kad sam pogledao ispoda nj, dolje je bila smotana plastična traka televizijske dipol antene i to na lakiranom parketu, što je stvorilo pojačano statičko zračenje. Kako je žica bila pre­dugačka, inženjerova supruga nije htjela odrezati višak, jer su namjeravali mijenjati stan, pa bi im mogla ustrebati du-

158

lja antena, stoga je nepotrebni dio smotan i gurnut pod krevet da ne smeta. Zvuči paradoksalno, ali taj višak ma­terijala predstavljao je zapravo skraćenje jednog ljudskog života.

Otišao sam u bolnicu posjetiti kolegu inženjera i rekao sam mu što se nalazilo pod njegovim krevetom. Da me po­slušao kad sam ga bio pregledao viskom, danas vjerojatno ne bi bio u bolnici. Upozorio sam ga da, kad se vrati kući, uklo­ni svu sintetiku, najlonske zostore na metalnoj karniši, jer najlon i metal kad se nađu zajedno stvaraju zračenje, zatim da ukloni lak s parketa, jer današnji sintetički lakovi u do­diru s bilo kakvim metalnim predmetom zrače, a mi nikad ne možemo biti sigurni da se štogod metalno ne nalazi na podu — igla, čavlić, ključ, metalni dijelovi pokućstva — a opasna je i obična najlonska vrećica, sintetičko rublje ili ćilim protivnog električnog naboja nego što je lak na parke­tima, jer se i pri takvim dodirima stvara zračenje. Kad se bolesnik vratio kući, pokazao sam mu što sve mora ukloniti i on me poslušao. Ubrzo se oporavio i vratio se na posao. Nekoliko mjeseci nakon toga ponovno me pozvao, u među­vremenu je prmijenio stan, pa me zamolio da mu pregledam novo obitavalište, jer bi mu poslije operacije i najmanje zra­čenje moglo naškoditi, a on se u novom stanu osjeća vrlo loše. Pregledom sam ustanovio da su zaboravljeni svi savjeti koje sam bio dao.

— Kolega, vi sami sebi kopate grob! Zašto ste lakirali parkete kad sam vas upozorio da to ne smijete činiti? Zašto ste na prozor kraj kreveta stavili najlonske zastore i metalnu karnišu? Zašto ste na lakirane parkete stavili fotelje s me­talnim kotačima? Zašto niste uklonili plastične pokrivače koji zrače u dodiru s najlonskom pidžamom i ugrožavaju najviše mjesto na kojem ste operirani?

— Rekao sam supruzi da to ne smijemo činiti, ali ona kaže da mi nismo staromodni, da živimo u moderno vrijeme i bilo bi smiješno danas laštiti parkete kojekakvim pastama. Ona misli da vi niste u pravu sa svojim tvrdnjama, jer da je sve to istina, i drugi bi već prihvatili. Bilo mi je neugodno da se ja plašim, kad se ona ničega ne boji.

Otišao sam žalostan, jer toliko sam se bio namučio da pomognem kolegi, a sve je palo u vodu zbog nerazumijevanja i inata njegove supruge.

Nije prošlo ni nekoliko mjeseci, a ja sam u novinama pročitao da je taj inženjer umro od raka. Ubrzo se pojavila

159

kod mene njegova udovica i preklinjala me da joj pokažem što je opasno u stanu jer se boji da bi i ona mogla dobiti rak i da mi sada vjeruje.

— Gospođo, lijepo sam upozoravao i preporučivao da čuvate svog supruga od svakog zračenja, ali vi kao da ste željeli da vam muž umre, navukli ste u stan toliku sintetiku, lakirali parkete, učinili ste sve da vaš stan postane grobnica za vašeg jadnog muža. Otvoreno vam kažem da vam neću pružiti pomoć, jer takva žena ne zaslužuje da joj se po­mogne!

Smrtonosne plastične gajbe sa staklenim bocama

Koliko čovjek sam sebi može iz neznanja i neupućenosti biti neprijatelj, najbolje pokazuje slučaj koji se dogodio mome znancu. Stanovao čovjek mirno u svojoj obiteljskoj kući, sve dok nije došao na pomisao da nedalekoj trgovini iznajmi podrumske prostorije za skladište. Jednoga dana po­kuca znanac na moja vrata, sav usplahiren, blijed, s podoč­njacima — vidi se da je neispavan i bolestan.

— Dragi prijatelju pomozite! U zadnje vrijeme u našoj kući nitko ne može spavati, svi smo bolesni, čim nešto poje­demo, odmah povratimo, izmučio nas proljev, a nikakvi nam lijekovi nisu pomogli. Vi ste nam još jedina nada.

Otišao sam u tu kuću i odmah na ulazu osjetio straho­vito zračenje. Stan je zračio u cijeloj svojoj površini, kao da negdje ispod kuće teče prava podzemna rijeka. Međutim, kako sam taj kraj bio već temeljito istražio, znao sam da tu nema podzemnih voda, već mora da je zračenje rezultat nepažnje samih ukućana.

— Što imate u donjim prostorijama? — Ništa, baš ništa. Nismo još dolje ni uredili, nema ni

poda. — Ali nešto sigurno imate dolje. — Ma ništa, kad vam kažemo. Samo smo iznajmili pros­

tor dućanu za skladište. — A što ima dućan u tom skladištu? — Pa kutije sa zalihama namirnica, p i ć a . . . — Pića u bocama, a boce u plastičnim gajbama? — Da, vino, mineralna voda, bezalkoholna pića. — Htio bih to vidjeti.

160

Domaćini su se čudili zašto me to zanima, ali su me bez riječi odveli dolje. A u tom skladištu prava veleproizvodnja statičkog zračenja — same plastične gajbe i u njima staklene boce, najopasnija kombinacija i smrt za one koji žive iznad toga. Čovjek je bio dovoljno pametan i razborit da shvati moju opomenu, odmah je dao isprazniti prostorije i već na­kon nekoliko dana sav sretan mi je došao javiti da je opet ušao mir u njihov dom i da su svi ozdravili.

Nekome tko ne može shvatiti strahovitu opasnost od zra­čenja statičkog elektriciteta, teško je objasniti kakvu trage­diju može izazvati jedna jedina plastična gajba sa staklenim bocama. A takvih je gajbi po našim kućama sva sila, osobito u krajevima gdje nema zdrave pitke vode, pa su podrumi uvijek puni zaliha odakle podmuklo zračenje poput kakva po­lipa pruža svoje nevidljive pipke, donoseći nam nemiran san i odnoseći zdravlje.

Nemirni snovi djevojčice P.

Na vikendu kod prijatelja čuo sam kako se žena od koje su kupovali sir i vrhnje tuži da joj je trinaestogodišnja unu­čica teško bolesna, svaki dan sve više kopni, ništa ne jede, budi se svake noći oko dva sata i više ne može zaspati. I ta­ko to već traje nekoliko godina. Bili su kod svih mogućih liječnika, izvršili mnoge pretrage, slikanja, punktiranja, is­kušali svakojake lijekove, ali napretka nema.

Sažalio sam se nad djetetom i otišao pogledati zašto so to događa, premda na selu, osim traženja vode, rijetko pre­gledavam ljude, jer bi me još i danas neupućeni seljaci mogli smatrati nekakvim čudakom ili prijateljem nečastivog.

Dijete je zaista izgledalo kako ga je baka opisala — boles­no, s dubokim podočnjacima, neishranjeno, ali za mene jedno od onih lica kakvih sam se nagledao u toku svoje prakse — očito izmučeno nemirnim snom. Najprije sam pregledao di­jete viskom, struja u tijelu bila je sasvim slabašna. Zahvalju­jući tome da je dijete nakon nemirna sna, probudivši se, pre­lazilo u bakin krevet, organizam još nije bio oštećen. Pro-vjerivši ležaj na kojem je dijete spavalo, utvrdio sam da se nalazi na samoj struji podzemne vode čije je djelovanje bilo još pospješeno najlonskim podmetačem da se ne uništi ma­drac ako se dijete pomokri.

11 Ju idana: Rašl je i visak života 161

Budući da su se stanari upravo uselili u novu kuću, za­tražio sam da mi pokažu gdje je dijete spavalo u staroj kući, jer je i ondje bilo nemirno i bolesno. Pokazali su mi dva ležaja na kojima je djevojčica naizmjenično spavala. Nesret­nim slučajem obadva su kreveta bila iznad podzemnog zra­čenja, tako da se svake noći u staroj i novoj kući, na sva tri ležaja, dijete mučilo i patilo. Djevojčici sam promijenio mje­sto ležaja te dao ukloniti sintetike koje su zračile.

Nekoliko dana kasnije saznao sam da dijete na novom mjestu spava mirno cijelu noć i da se brzo oporavlja. Bilo mi je drago da sam mogao pomoći mladom biću koje se na­lazi u razvitku i koje bi možda tragično završilo svoj život da nisam slučajno prisustvovao onom razgovoru.

Radije zubalo nego . . .

Zatekavši se na službenoj dužnosti prilikom pregleda zubne ambulante, nisam se ni izdaleka mogao nadati što će me ondje dočekati. Prolazeći sobama, umjesto podzemne vo­de otkrio sam da dva nova novcata aparata opasno zrače. Premda su mi pokazali tvorničke ateste i jamstvo o isprav­nosti svih aparata, ja sam upozorio da moje rašlje i visak otkrivaju prisutnost promjene statičkog naboja, što dovodi do zračenja koje se ne može utvrditi nikakvim instrumentima, već je to dostupno samo specijalno osjetljivim ljudima. Nisu povjerovali mojim tvrdnjama.

Samo što su prošle četiri godine, kad jednoga dana dođe k meni upravitelj one zubne ambulante, s jednim liječnikom, i zamoli me da ponovno pregledam njegovu ustanovu, jer su im dva liječnika umrla od raka, a njihove medicinske sestre nalaze se u bolnici pred operacijom. Također rak. Svi su bili iz onih ordinacija za koje sam upozorio da su opasne zbog zračenja novih medicinskih aparata. Nijedan stomatolog nije više htio preuzeti te ordinacije dok ja točno ne utvrdim zbog čega aparati zrače. Kad sam dao rasklopiti aparate, pokazalo se da su bili uključeni na električnu instalaciju sastavom neizoliranih vijaka iznad kojih su prolazile cijevi za toplu i hladnu vodu što snabdijevaju aparat za ispiranje zubiju. Te gumene cijevi, za toplu i hladnu vodu, bile su vezane tako da se uslijed protoka tople i hladne vode na stijenkama cijevi za hladnu vodu kondenzirala vlaga i vodene su se kapljice po toj cijevi spuštale do mjesta gdje su obje cijevi bile platne-

162

nom vrpcom međusobno vezane i s toga je čvora voda kapala na neizoliranu električnu žicu, pa je na tom ovlaženom sasta­vu dolazilo do kratkog spoja, što je stvaralo zračenje statič­kog elektriciteta. Kad je to bilo uređeno, nestalo je zračenja i liječnici su se sada mogli nesmetano služiti tim aparatima. Da je u početku bilo više sluha za moja upozorenja, ne bi pa­le one nedužne žrtve.

Budući da su zubi naš neizbježni pratilac u toku cijelog života, posvetit ćemo im malo više pažnje. Netko ima lijepe, netko ružne zube, netko čvrste i zdrave, netko slabe i boles­ne. I sve je dobro dok ne odlučimo urediti svoje zube da nam zablistaju pri svakom osmijehu. Nikakve brige ako u svrhu uljepšavanja damo sebi namjestiti porculanske navlake ili zubalo. Ali brige počinju kad poželimo ukrasiti zube me­talom. Izaberemo li skupocjeno zlato, bit ćemo za nekoliko grama skuplji i — sigurniji. Međutim, kad netko od svojih usta načini pravu željeznariju, onda se pomalo može već predbilježiti za groblje. Odmah ćemo vidjeti zašto.

Zlato ili bilo koja plemenita kovina, ako je jedne vrste, tj. samo zlato ili sama platina i si. neće nam stvarati nikakve smetnje. N o , kad pokvareni zub ispunimo amalgamskom--plombom (metalna prašina i živa), a pogotovu ako to pre-svučemo kovinom, stvorit će se zračenje statičkog elektrici­teta. To će se dogoditi i pri kombinaciji palador krune i če­lične proteze, a tako i pri dodiru zlata i nekog drugog metala. Na mjestima takvih spojeva rašlje i visak vrte se kao kod strujanja podzemne vode.

Upozorio sam na tu činjenicu stomatologe i predložio da prilikom svojih zahvata izbjegavaju takve opasne kombina­cije, jer će time pacijentima stvoriti živčane smetnje, prido nijeti poremećaju rada srca, a u težim slučajevima dovesti do bujanja tkiva — drugim riječima do raka.

Na jedan od najdrastičnijih primjera takve zlosretne kombinacije naišao sam u Hrvatskom Zagorju, u kući ne­kog veterinara koji je ležao teško bolestan i u katastrofal­nom stanju nakon teške operacije raka čeljusti. Kad sam se približio bolesniku, rašlje su se okretale svom snagom, toliko je jako bilo zračenje. Objasnio sam čovjeku da je spas jedino u tome ako povadi sve metalne navlake iz čeljusti. Dao sam odmah pozvati stomatologa koji je popravljao zube oboljelom doktoru veterine i on se spremno odazvao pozivu, u želji da pomogne svom dugogodišnjem prijatelju.

Stomatolog je i sam želio spoznati kakve se sve opas­nosti kriju u materijalima što ih on ugrađuje svojim pacijen

163

tima. Pokazao sam zubaru kako se rašlje pokreću na mjesti­ma, gdje je svom prijatelju stavio više vrsta metala u usta. Zamolio sam ga da pokuša odstraniti te metalne navlake i on je to uz velike napore uspio učiniti, premda je pacijent zbog svježih i bolnih rana jedva mogao koji centimetar otvorili usta. Kad sam nakon toga ponovno približio rašlje, nije bilo više nikakva znaka da je prisutno zračenje.

Nakon toga smo iskušavali koji se materijali ne smiju spajati. Prije nego što je stomatolog počeo miješati amal-gamsku plombu, provjerili smo srebrnu prašinu i živu — rašlje su mirovale. Ali čim je spojio srebro i živu, rašlje su se stale trzati. Takvi trzajevi zračenja nadražuju živčani su­stav i dvadesetak minuta nakon stavljanja amalgamske plom­be pacijent postaje nervozan i osjetljiv, svadljiv i nezgodan za sve oko sebe. Kasnije postaje umoran i osjeća se kao da mu je zub još uvijek bolestan. A kad smo amalgam spojili sa zlatom, rašlje su se okretale kao kod protoka podzemne vo­de. Zatim smo na to spojili metal za krune od paladora, okre­tanje rašalja toliko se pojačalo da je opasnost od raka če­ljusti i jezika pri takvim spojevima neminovna.

Najboljim su se pokazale plombe od bijelog cementa koji ne samo da ne stvara zračenje u dodiru s metalima već služi i kao izolator u zubima. Za navlake preko bolesnih zubi vrlo se dobrim pokazao akrilat koji također ne zrači.

Naš pacijent, doktor veterine, lijepo se oporavio i vra­tio se svome poslu, premda su svi već mislili da neće više ozdraviti.

Radioaktivni gromobrani — nuklearna bomba nad glavom

Došao k meni neki čovjek i moli me da mu pomognem, jer već nekoliko mjeseci nitko u njegovu stanu ne može spa­vati i neprestano im je zlo.

— A gdje stanujete? — Kraj Botaničkog vrta. I ne samo da ja patim, svi sta­

nari u našoj kući pobolijevaju. To traje već nekoliko mjeseci, prije smo sasvim mirno živjeli.

Stigao sam te večeri u naznačenu kuću, kad se rašlje stale okretati kao pomahnitale. Potražim smjer odakle do­lazi zračenje i rašlje mi usmjere pogled na drvored i javnu

164

zgradu usred parka, a na kupoli antena i na vrhu — radio­aktivna gromobranska glava. U smjeru zračenja gromobrana grane drvoreda prostrijeljene, lišće žuto, sve suho, a uokolo, gdje nema zračenja, sve zeleno, svježe.

Direktor ustanove objasnio mi je da su radioaktivni gro­mobran stavili po preporuci stručnjaka, jer kod ovakve vrste gromobrana nisu potrebne one silne trake za uzemljenje, a osim toga, radioaktivni gromobran ima svojstvo da na uda­ljenosti u krugu od pet stotina metara privlači gromove.

Morao sam se od srca nasmijati ovakvom objašnjenju, premda bi u tom trenutku bila više odgovarala posvemašnja ozbiljnost, jer se radilo o ljudskom zdravlju, o životima ne­dužnih građana. Taj radioaktivni gromobran nije ništa drugo nego podmukli ubojica ne samo za one koji pod njim borave već i u vrlo širokom krugu, na sve strane kamo se prostiru otrovni pipci njegove kugle. I kakav je to gromobran koji čak stvara gromove, i to na udaljenosti do pola kilometra! Taj gromobran u krugu svog djelovanja uslijed raspadanja ma­terije stvara statički naboj jedne polarizacije, a kad se tome približi oblak nabijen elektricitetom druge vrijednosti, do­lazi do groma, odnosno munje. Dakle, umjesto da samo privlači, takva naprava još i stvara nove gromove koji uda­raju u zgradu, odakle provodičima odlaze u zemlju i razaraju atomske jezgre, izazivajući zračenje od kojeg stradaju stanari okolnih zgrada, drveće, ugibaju ptice, ugrožena su djeca što se igraju u parku, šetaći, a da i ne govorimo o onima koji borave u zgradi. Nakon ispitivanja uginulih golubova pokraj te zgrade Sanitarni inspektorat izdao mi je atest o opasnosti štetnog zračenja za djecu koja su te igraju.

Prve žrtve te nepromišljenosti vjerojatno su već platile životom svoj boravak pod otrovnom gljivom, a to će se prije ili kasnije dogoditi svima koji su se dali nagovoriti na takve pogubne instalacije, umireni službenim atestom o si­gurnosti takvih uređaja. A taj atest nije ništa drugo nego oza­konjeno ugrožavanje zdravlja. Kad se jednog dana budu svo­dili računi pogubnog djelovanja statičkog zračenja nastalog upotrebom izotopa koji razaraju materiju oko sebe i izazivaju promjenu statičkog naboja, vidjet će se koliko je radnika stradalo u takvim zgradama i stanara u bližoj okolici.

Takav radioaktivni gromobran svojevremeno je montiran i na novogradnji jednog zagrebačkog proizvođača napitaka. Ondje mi je stručnjak, elektroinženjer, objasnio da je sve iz­vedeno po jugoslavenskim propisima. A kad sam ga upitao

165

kako je izvedena zaštita od zračenja izotopa, opasnost je do­bila i stručno tumačenje.

— Ispod glave s izotopima nalazi se olovna ploča koja odbija radioaktivne zrake, tako da one ne zrače prema dolje, već u zrak.

— A zašto niste stavili željeznu ploču? — Zato što je željezo dobar vodič struje i zrake bi se

preko takve ploče prenosile dolje i ugrožavale ljude. — A bakrena ploča? — Pa bakar je još bolji vodič, bilo bi još opasnije. — E, vidite, stavili ste olovnu ploču za zaštitu, zatim ste

tu zaštitu probušili na pet mjesta, u tri ste rupe spojili že­ljezne šipke, a u dvije bakrene, i proveli ih do dolje da odvode gromove u zemlju. I tako ste lijepo izveli uzemljenje ne gro­mova, već zračenja izotopa, time što ste probušili zaštitno olo­vo. To je isto kao kad bi roniocu stavili zaštitnu kacigu, a on­da je probušili. Koliko je meni poznato o takvim gromobra­nima je i naša štampa pisala. Neke zemlje, poznato mi je, za­branile su upotrebu takvih gromobrana, pa se pitam — zbog čega ih mi ugrađujemo, a s druge strane mnogo se govori o zaštiti čovjekove okoline.

Prilikom novogradnje zagrebačkog hotela stručnjaci su bili mnogo elastičniji i razboritiji, nisu se zaklanjali iza atesta i propisa, već su poslušali dobronamjerni savjet i obu­stavili postavljanje radioaktivnoga gromobrana koje je već bilo u toku. Zacijelo bi izgubili mnoge ugledne i unosne ino­zemne goste da to nisu učinili. Na žalost, jedno je poduzeće nedaleko od Trga maršala Tita, i nakon svih gorkih iskustava sa štetnim djelovanjem radioaktivnih gromobrana, montiralo na svoj krov takav gromobran zbog kojeg će mnogi doži­vjeti gorke dane.

Nadasve su opasni i radioaktivni vatrojavljači, daleko opa­sniji od gromobrana, i to zbog tog što se nalaze u samim rad­nim prostorijama, iznad naših glava, i ondje, zaštićeni ate-stima i propisima, šire opasno statičko zračenje, na isti način kao i gromobrani.

Kad bi postojala statistika o učestalosti bolovanja prije i poslije postavljanja takvih uređaja, mislim da bi se odgo­vorne osobe dobrano zamislile nad poraznim rezultatima do kojih bi došli.

166

Zar i običan prijepisni papir?

Uzbuđeni glas moje znanice na telefonu učinio mi se u prvi mah pretjeranim, no kad mi je rekla da joj s očima nešto nije u redu, shvatio sam da je njezina uzbuna bezu­vjetno na mjestu, jer kao spisateljica oči su joj glavno sred­stvo rada. Otišao sam da vidim što je posrijedi i zbog čega joj vid slabi unatoč odgovarajućim naočalima. I otkrio sam zagonetni uzrok njezine panike. Okvir naočala bio je izra­đen od dvije vrste plastike koja je u dodiru sa metaliziranim staklima i metalnim vijcima kojima su učvršćeni držači nao­čala stvarala strujanje i ometala vid. Znanica je tada prešla na kontaktne leće i neko je vrijeme sve bilo u redu. Ali nije prošlo dugo, kad odjednom začujem ponovno isti uzuđeni glas. Što je sad? Budući da na naočalama nisam primijetio ništa alarmantno, tražio sam dalje. Pogled mi se zaustavio na pisaćem stroju za kojim je spisateljica provodila pretežni dio radnog dana. Primaknem rašlje — vrte se. Izvadim papir s valjka — rašlje miruju. Dakle, papir je krivac. Zar papir? Ovaj nedužni bijeli prijepisni papir koji je dosad služio kao izolator da bude zrok zračenja? Stavim na papir ključeve i rašlje se okrenu. Znači da u papiru ima najlona. Pa kako se to nije ranije već odrazilo na njezinu zdravlju? Spisateljica mi reče da je tegobe primijetila otkako joj je ponestalo uvoz­nog papira, pa je počela upotrebljavati domaći (žao nam je što iz određenih razloga ne možemo navesti naziv proizvođa­ča). Spisateljica je pronašla nekoliko listova papira što ga je prije upotrebljavala i kad sam ga uvukao u pisaći stroj — zra­čenja nije bilo. Kad sam opet za pokus stavio inkriminirani papir — rašlje su se vrtjele. Nakon toga sam između dva lista papira uložio danas vrlo moderan plastični indigo — rašlje su se odmah uznemirile, a kad sam sve to provukao preko valjka, počela je rašlja jako okretati. Razmišljajući o tome, došao sam do zaključka da je onaj uvozni pisaći papir bio izrađen od celuloze, znači drvenog podrijetla, dok se ovaj naš proizvodi od starih krpa među kojima su uglavnom otpaci tkanina s određenim postotkom sintetike. Tu, na žalost, nema pomoći. Jedino što sam mogao predložiti ugroženoj znanici, to je da pokuša pronaći papir koji je prije upotrebljavala ili neka pre­stane pisati na stroju s papirima koji stvaraju statički elektri­citet.

167

Čuvajte se kanalizacije!

Imao sam nekoliko slučajeva, gdje sam otkrio da i kanali-zacione cijevi, ako su nepažljivo postavljene ili se s više stra­na spajaju u blizini neke zgrade, osobito obiteljske prizem­nice, mogu uzrokovati smetnje. Ne smrt, jer zračenje iz njih nije stalno, ali tjelesne smetnje neminovno.

Zbio se tako slučaj da su neku visoku prizemnicu s neko-liko strana opasivale kanalizacione cijevi kojima se otpadna voda i fekalije iz susjednih zgrada odovode u kolektor. Sta­narima zlo i zlo. Kad sam rašljama otkrio da je kuća okru­žena kanalizacijom, a sasvim se lijepo čulo kad bi tko pustio vodu u cijevi, trebalo je samo riješiti uslijed čega se zračenje zadržava i onda kad voda oteče u kolektor, kad su cijevi praz­ne, dakle kad nema trenja koje stvara strujanje. Dugotrajnim pokusima došao sam do toga da zračenje nastaje u trenutku kad se negdje iz kuhinje ili stroja za pranje rublja ispusti voda ispunjena raznim deterđentima za pranje, pa na to onda dođe urin ili fekalije. U tom trenutku dolazi do spoja ki­seline i lužine, a to izaziva promjenu statičkog naboja. Budu­ći da se s prekidima gotovo danonoćno ispuštaju u cijevi tak­ve kombinacije, a dovoljno je da u cijevima ostane samo talog kiseline i lužine, zračenje traje sve dotle dok se u cijevi ne pusti čista voda da to ispere. Učinili smo to u nekoliko navrata i nakon ispiranja zračenja je odmah nestalo. Zamisli­te sada ako je netko osjetljiv i na najmanje zračenje, a nađe se u ovakvoj situaciji, ne preostaje mu ništa drugo nego da cijelo vrijeme pušta vodu ili da razvede kanalizaciju podalje od svoje kuće.

Smrtonosna reklama

Moja majka mi se jednom potužila da se u posljednje vrijeme vrlo loše osjeća i mora da je nešto zrači. Napominjem ovdje da je moja majka bila vrlo osjetljiva žena, imala je jačinu naboja od dvije stotine otkucaja i mogla je raditi s rašljama, a takvi osjetljivi ljudi teže podnose zračenje i reagi­raju na svaki nadražaj koji inače kod drugih ljudi ne izaziva vidljive smetnje. Pregledavajući maminu sobu, utvrdio sam neko novo zračenje kojeg prije nije bilo, tako da je sada go­tovo cijela soba bila ozračena, osobito ležaj moje majke. Tražeći izvor zračenja, otkrio sam da opasnost dolazi od nove

168

svijetleće reklame koja je tada bila postavljena na uličnom lokalu. Otišao sam odmah dolje i upozorio vlasnika da ne stavlja tu reklamu, jer će ubiti moju majku. Predložio sam da se stavi nešto drugo, bezopasno, jer ova reklama može biti pogibeljna ne samo za moju majku već i za ostale stanare, pa i za samog obrtnika i njegovu ženu koji su pretežni dio dana boravili u lokalu.

Ni to upozorenje nije pomoglo. Molio sam ga, preklinjao, nudio mu novac za pokriće troškova oko postavljenja neke druge firme — ali uzalud. I dok sam ja nastojao na općini ishoditi zabranu postavljanja te otrovne reklame, on je vec uspio dobiti odobrenje, platio je propisanu taksu — i time je stvar bila riješena, što se općine tiče, u duhu propisa i zakona.

U toku te uzaludne borbe za spas moje majke, dogodila se tragedija. Majka mi je naglo umrla od srčanog infarkta. U bijesu i očaju svašta sam izgovorio tom nečovjeku. Tek onda, kad je vidio da je mama mrtva, uplašio se za svoj život i život svoje žene, pa je pristao da skine reklamu.

Zračenje je dolazilo otuda, kako sam kasnije utvrdio, što su svijetleća slova od plastične mase bila lijepljena na podlogu acetonom, a to je u dodiru s plastikom strahovito zračilo. Kad je to ljepilo uklonjeno i upotrijebljen drugi premaz, zračenja je odmah nestalo.

Posljednji slučaj vrijedan pažnje zbio se kad je rad na knjizi već bio dovršen. Sportski radio-komentator vratio se iz Švedske s operacije raka crijeva. U Švedskoj su ga upozorili da vjerojatno živi u vrlo nezdravoj sredini gdje ima mnogo zračenja i uputili ga da se posavjetuje s kojim radiestezistom. Bolesnikovi prijatelji, moji znanci, zamolili su me da dođem k njemu. Čim sam ušao u stan osjetio sam mučninu od silnog zračenja koje je dopiralo sa svih strana. Svuda sama sinte-tika, lakirani parketi, unakrsno zračenje televizora iz susjed­nih stanova. A kad sam izvršio pregled bolesnika, nalaz je bio naprosto katastrofalan. Samo trideset posto bolesnikova abdomena davalo je slabe znakove života. Sve ostalo bilo je mrtvo, i to ne samo u predjelu operativnog reza već daleko uokrug toga mjesta. U cijeli donji dio pacijentova trupa jedva da je dopirala tjelesna struja iz zdravih dijelova. Bio sam potpuno uvjeren da tu nema nikakve nade za ozdravljenje, a to sam i rekao njegovim prijateljima. Nesretnik je umro mje-ces dana kasnije, 16. V I I I 1978.

169

Što je sa životinjama?

Nisam sc mnogo bavio utjecajem statičkog zračenja na životinje, ali sam i iz ono nekoliko slučajeva mogao izvući određene zaključke. Slobodne životinje uopće ne podliježu oboljenjima od podzemnog zračenja zbog toga što su na takvo zračenje osjetljive i odmah se uklone iz nadražajne zone. Kad sam jednom prilikom svježu i sočnu travu stavio u područje nadražajne zone gdje su pasle krave, nijedna nije htjela ni okusiti ukusnu hranu, samo bi se pokušale približiti travi i odmah bi trgnule glavu, kao kad se dotaknu žice »električnog pastira«. Čim sam maknuo travu izvan nadražajne zone, krave su je slasno pojele.

Međutim, one životinje koje su zatvorene u nastambama, pogotovu ako su skučene, bez dovoljno prostora da bi mogle izbjeći štetno zračenje, takve životinje pokazuju neobične oso­bine. Bio sam svjedokom nevolje nekog seljaka kojemu sam tražio vodu za zdenac. Tužio mi se kako se opet jedva riješio jedne krmače koja je bila, kao i prethodne u toj nastambi, ne samo nesnosno nemirna već bi, čim se oprasila, odmah proždirala mlade i uopće je slabo napredovala, pobolijevala je i bila vrlo nemirna, dok su svinje u susjednom oboru druga­čije. Pregledavši položaj svinjca, utvrdio sam da leži na samoj podzemnoj vodi, dok je onaj drugi, gdje su svinje bile mirne i lijepo napredovale, bio izvan nadražajne zone. Objasnio sam prisutnom veterinaru i agronomu odakle potječu nevolje sa svinjama i da tu ne pomaže nikakvo čišćenje ni dezinficiranje svinjca, nego da cijeli obor treba premjestiti na zdravo po­dručje.

170

FOTOGRAFIJE KOJE GOVORE

Već sam spomenuo kako me moj prijatelj, poštanski službenik, poučio o rašljarstvu na osnovi knjiga i iskustava francuskih rašljara. Zahvaljujući tom prijatelju ušao sam u još jedan zagonetni svijet — tajanstveno carstvo slika koje govore.

Uzeo on skupnu fotografiju iz mojih školskih dana, pa reče da će mi pokazati kako ću pomoću viska za svaku osobu s fotografije pogoditi što je s njom, dakako, ukoliko zasigurno znam koji je od mojih školskih drugova živ, mrtav ili bole­stan, a moći ću saznati čak i to na kakav je način tko umro.

— Znate što, dragi prijatelju, ja ne bih iskušavao te spo­sobnosti. Ja sam diplomirani inženjer i tumačim ljudima što je to statički elektricitet, što je zračenje, pokazujem im kako se pronalazi voda i oboljelo mjesto na tijelu, nastojim svemu dati znanstvenu podlogu, pa ipak gotovo svakodnevno doživ­ljavam neugodnosti, premda moji rezultati pokazuju istinitost rada pomoću viska i rašalja. Pa zamislite sada da ja dođem sa slikama i na tom mrtvom papiru počnem nešto otkrivati, a ne vjeruju mi ni onda kad demonstriram na živom čovjeku. Molim vas, bili smo i ostat ćemo dobri prijatelji, ali uzmite vi te knjige i neka radi na slikama tko god hoće, ali mene pu­stite na miru, jer ja se ne bavim mistikom.

— Vidite, inženjeru Jurdana, sve ovo što vam govorim, to su iskustva francuskih rašljara, a oni se ne bave misti­kom, kod njih je sve znanstveno objašnjeno i razrađeno. Ja nemam sposobnost kao vi i zato ne mogu vršiti takve pokuse, ali vi to možete, zbog toga i želim da vas tome naučim, da budete najsposobniji, najjači naš radiestezist. Pokušajte to meni za volju.

— Dobro, hajde, samo toliko da vas ne razočaram, ali vjerujte da je to obična glupost.

171

Pokušavam tako viskom na profesoru, pa na nekoliko kolegica i kolega, bili smo mješoviti razred, ali kod svakog se visak vrti nekako drugačije.

— E, vidite, to i jest ono što sam htio da uočite. Kad bi se uvijek okretao na isti način, ne bi bilo zanimljivo. A ovako, svaka vrsta okreta ima svoje značenje. Kod mrtvog čovjeka, koji je umro naravnom smrću, visak se kreće napri­jed — natrag, a kod onoga koji je nasilno umro, visak naj­prije opisuje kružnicu, zatim se krug pretvara u elipsu i na kraju znak smrti naprijed — natrag. Ako je osoba živa, visak se kreće u punom i pravilnom krugu. Kod bolesnika opisuje elipsu, a što je elipsa oštrija, to je bolest teža.

Saslušao sam strpljivo prijateljevo tumačenje da ga ne oneraspoložim, ali sam u sebi mislio svoje. Onda sam, opet njemu za volju, uzeo visak i krenuo redom po svom nekadaš­njem razredu. Za mnoge sam znao što je s njima, tako da sam mogao provjeravati što će pokazati visak. Kad sam tako prošao dobar dio školaraca, moj prijatelj se počeo smijati. Mora da sam napravio grimasu koja ga je nagnala na smijeh a i sam sam osjetio kako mi se lice izdužuje od iznenađenja — visak je kod svakoga za koga sam bio potpuno siguran što je s njim, nepogrešivo pokazivao: živ — mrtav — bolestan.

— Eto, drago mi je da ste povjerovali u ono što ste tako uporno odbijali i poricali. Sada ste bogatiji za jedno veliko iskustvo koje će vam u životu mnogo puta pomoći, ali će vas i rastužiti kad saznate ono što možda ne biste željeli znati. Ali, to ide jedno s drugim i to je cijena koju vaša sposobnost mora platiti.

Moj prijatelj otišao je sretan i zadovoljan, a ja sam priku­pio sve slike koje sam imao u kući i do sitnih sati neumorno vrtio i vrtio, tako da sam ujutro otišao na posao neispavan i jako umoran. Te noći dugo nisam mogao usnuti, nepre­stano mi se javljao pred očima visak i ono njegovo ubitačno: kružnica—crta—elipsa.

Neko sam se vrijeme intenzivno bavio proučavanjem feno­mena fotografija, ali su me takvi pokusi toliko iscrpljivali da sam ubrzo napustio tu zanimljivu granu radiestezije. Mnogo sam razmišljao o tome, što se krije iza tog misterija sa slikama. Bio sam uvjeren da to nije samo materija, papir, jer reakcije viska bile su jednako nepogrešive kod fotografija na različitim papirima, iz novina, knjiga, crno-bijele, kolorira­ne, bez razlike. A današnji uspon parapsihologije? Bežično ko­municiranje između dvaju medija, što se uvelike koristi u voj­ne svrhe, pa fenomen blizanaca koje, premda su udaljeni i na

172

raznim stranama svijeta, povezuje neka nevidljiva nit i signa­lizira kad je koji od njih bolestan ili mrtav. Prisjetimo se samo glasovitih kanadskih petorki koje su točno znale ako se kojoj od sestara nešto dogodilo. Sve to još uvijek pred­stavlja veliku nepoznanicu za znanost, jer ni sposobnosti i tajne ljudskog organizma nisu još ni izdaleka dokučene. Medi­cina je načinila gigantske korake u tehničkom pogledu, u od­nosu na liječenje ljudskog organizma, zamjenu bolesnih dijelova i slično, ali u bit ljudskog tijela, u suštinu toga naj-savršenijeg mehanizma što ga je stvorila priroda, još dugo, dugo neće proniknuti, pogotovu ako bude i nadalje nonšalan­tno otklanjala sve što se protivi ustaljenim normama, a što otvara nesagledive horizonte u spoznavanju čovjeka.

Do vrlo zanimljivih zaključaka u vezi s pokusima na sli­kama došao sam tražeći lijeka svojim tegobama. Neko sam se vrijeme, ima tome nekoliko godina, osjećao zdravstveno vrlo loše. Izgubio sam osjetno na težini, klonuo sam, osjećao sam trajni umor, sve me boljelo, nisam mogao stajati, hodati, sjedili, spavati, jesti — jednom riječi katastrofa! A onda su nastupile nove tegobe — brdo lijekova. Što god bih uzeo, ne valja. Trovanje želuca, osip, otekline po tijelu, pa su liječnici morali dići ruke od mene. Moj organizam bio je suviše osjet­ljiv na sve. Što drugome koristi, meni je štetilo. Posegnuo sam opet za iskustvima francuskih kolega. Preporučivali su liječenje biljem i to uz prethodnu provjeru odgovarajućeg bilja za određeni organ. Tako sam se vratio testiranju slika. Stavio sam visak nad sliku ljekovite biljke i drugom rukom provjeravao na bolesnom organu hoće li se visak pokrenuti, znak da mi taj lijek odgovara, odnosno bude li mirovao — za moj organizam lijek ne vrijedi. Što se jačom snagom visak iznad pojedinog lijeka okreće, to veću dozu treba uzimati, i suprotno, kod slabe vrtnje viska — mala količina je dovoljna. Tako sam uspio čajevima, uz prethodnu provjeru viskom, vra­titi svom organizmu zdravlje, došao sam opet na svoju težinu i sve sam se bolje osjećao. Napokon sam se sasvim izliječio, nestale su sve tegobe, ali sam odlučio da se više ne bavim ispitivanjem putem fotografija, jer to strahovito iscrpljuje moj organizam.

Iz te svoje prakse s fotografijama urezao mi se u sjećanje događaj koji mi je pomogao da otkrijem još neke nepoznani­ce ljudskog organizma.

Prisustvovao sam nemilom događaju kad je kamion pri­gnječio djevojku na biciklu i prešao joj preko donjeg dijela tijela. Djevojka je bila pri svijesti kad su je unosili u kola

173

hitne pomoći, a kako sam bio neprekidno uz nju, zamolila me da odem do njezine kuće, gdje je čeka majka i da jo j kažem što se dogodilo i kamo je voze, ali da nije ništa strašno, da se majka suviše ne uplaši, jer ima slabo srce. Smilovala mi se ta nesretna lijepa djevojka i obećao sam ispuniti njezinu molbu, premda mi je bilo strašno pri pomisli kako ću onoj jadnoj majci morati reći da joj je dijete stradalo. Osjećao sam se kao da to idem javiti vlastitoj majci, nisam uopće znao na koji ću način to učiniti. I prije nego što sam uspio nešto smisliti, već mi je ruka bila na kućnom zvoncu. Nekako sam uspio promucati zbog čega sam došao, umanjujući naravno pravu istinu, i tješeći jadnu ženu kojoj su se oči odmah ispu­nile suzama. Nikako nisam mogao odagnati ispred očiju onu stravičnu sliku udesa, onaj kamion prepun vojnika koji je pregazio djevojku i one bistre, vedre oči u kojima još nije bilo traga strahovitim bolovima koji će tek nastupiti. Imala je sreću da su se neposredno iza kamiona nalazila kola hitne pomoći koja su je odmah odvezla u bolnicu. Sreća je bila i u tome što se između tla i tijela ispriječila pedala bicikla, pa je to bar donekle ublažilo nagaz kotača. Ali su ozljede ipak morale biti vrlo teške, smrtonosne. Unatoč tome, djevojka je smogla snage da mi kaže svoje ime i adresu, a kolegicu koja je slučajno naišla, zamolila je da odnese svojoj kući bicikl, zapravo njegove ostatke, da ga tko ne ukrade.

Vratio sam se u stvarnost i ponovno ugledao uplakano lice brižne majke koja mi je kroz plač nešto govorila. Ra­zabrao sam da ima i sina kojemu je stroj prije četrnaestak dana odrezao prste na jednoj ruci. Tješio sam je, ukoliko je to uopće nešto značilo majci kojoj je stradalo dijete, rekao sam joj da ćc u bolnici moći razgovarati s kćerkom i vidjet će da je živa i da će se sve dobro završiti. Odgovor na sve bile su samo majčine suze i grcanje. Dohvatila je sa stola fotogra­fiju svoje djevojčice, grlila je i ljubila. Pokazao sam joj vi­skom da je dijete živo i gdje je ozlijeđeno, ali ona od svega toga u svojoj boli nije ništa shvaćala. Zamolio sam je da mi posudi sliku, kako bih mogao pratiti kretanje zdravlja nje­zine kćerke. Pružila mi je bez riječi.

Ujutro sam kolegama u uredu ispripovjedio što se zbilo i pokazao sam im gdje je ozlijeđena. Ali, na moje zaprepaš­tenje, visak je pokazivao — smrt! Nazovem bolnicu i pitam da li je M. G. umrla? Portir se ubrzo vrati s viješću da djevojka nije mrtva, dobila je zbog nesnosnih bolova jaču dozu morfija i sada spava. Pomislio sam da bi tu morfij mogao igrati neka­kvu ulogu, pa sam nakon nekoliko sati ponovno pokušao

174

viskom iznad slike — i visak se okretao polako, u elipsi. Drugo jutro opet uzmem visak — mrtva. Nazovem portira

— ponovno spava pod djelovanjem morfija. Tu smo dakle! Morfij umrtvljuje organizam, paralizira struju u tijelu, a bez struje nema ni prijenosa signala. Koj im se putem i na koji način ti signali prenose, danas je to još uvijek izvan moći našeg rasuđivanja. Jednom će se i to otkriti, pa će možda naši daleki potomci, čitajući ovu knjigu, imati odgovor za sve tajne radiestezije i ljudskog organizma. Tako sam pratio tok bo­lesti nestretne djevojke, znao sam kad se oporavila, pa sam se i pobliže zainteresirao za njezinu sudbinu. Udala se ka­snije, ali zbog ozljeda na ženskim organima nije mogla imati djece.

Tako sam sasvim slučajno saznao da čovjek pod utjeca­jem morfija gubi tjelesnu struju. Vjerojatno i narkomani po­stepeno gube struju, eliminirajući time i obrambeni sustav koji štiti naše tijelo od napada raznih bakterija i virusa, pa narkomani umiru vrlo rano, izjedeni kojekakvim bolestima.

Nedugo zatim susreo sam se s još jednom vrstom ljudi koji nemaju tjelesne struje. Pregledavao sam tako nekog čo­vjeka i iznenadio sam se kad se kod njega visak nije uopće pokrenuo, kao da je sav ozračen. Čovjek potpuno zdrav, a vi­sak pokazuje da mu je cijelo tijelo bolesno.

— Pa što je to s vama, kako se osjećate? — Kao uvijek, dobro, zdrav sam. — Vi imate u sebi nešto što drugi nemaju. — Ne znam ja što bi moglo biti drugačije nego kod osta­

lih ljudi. — Zar niste nikad primijetili nešto neobično na sebi? — Ja? N e ! Doduše, nešto mi je malo čudno. Napregnuo sam uho. — Znate, uvijek kad drugi pričaju kako su sanjali ovo

i ono, te taj san z n a č i . . . a ovo kazuje da ć e š . . . i te stvari, ja nikad ne mogu sudjelovati u tim razgovorima — jer ja ni­sam nikada ništa sanjao.

Tada se umiješa njegov prijatelj. — Znate, inženjeru Jurdana, on je mjesečar. Kad noću

na njega padnu mjesečevi zraci, ustane i penje se po krovu, na drveće, a mi ga samo gledamo, ne smijemo ga buditi, jer bi inače pao i stradao. Pa kad se tako lijepo našeta, vrati se u krevet i dalje spava kao da ništa nije bilo. Pričali smo mu o tome, ali on ne vjeruje, misli da se šalimo.

Još jedan slučaj mi je potvrdio da mjesečari zaista ne­maju struje. Zamolio me bio neki čovjek da pogledam što mu

175

je sa sinom koji se već dugo ne javlja. Dade mi fotografiju svojih dvaju sinova, probam viskom, kod jednog ide sve u redu, a drugi kao da je mrtav, ni makac. Dva dana nakon toga zove me opet onaj čovjek, vratio mu se sin. Dođem ga pregledati, a on nema struje. Kažem da sam već jednom imao takav slučaj i da je čovjek bio mjesečar.

— Pa i moj sin je mjesečar, reče otac, jednom smo ga našli kako noću sjedi na dimnjaku.

Tako sam dobio potvrdu da mjesečari nemaju tjelesnu struju kao ostali ljudi. Još sam ih troje kasnije susreo, među njima je bila i jedna profesorica. Što se s njima zbiva, ne znam, ali mora da im je priroda dala umjesto struje neki dru­gi, nama danas još nepoznat obrambeni sustav, inače bi već odavno bili mrtvi.

Još sam se jednom poslužio svojom sposobnošću da po­moću slika provjerim je li neka osoba živa i gdje se nalazi.

Došli su k meni zabrinuti roditelji mladića i djevojke koji su otišli od kuće i više se nisu vratili. Pregledom fotografija utvrdio sam da su djeca živa, samo što je visak pokazivao da djevojka ima smetnje na nozi, zubu i ženskim organima. Sada je trebalo pronaći gdje se nalaze. Ispitivanje na karti Zagreba i Jugoslavije nije dalo rezultata. Tek nad kartom Italije poka­zali su se prvi znaci njihova prisustva u toj zemlji. Koristeći se iskustvima francuskih radiestezista u takvim slučajevima, otkrio sam mjesto gdje su se tada nalazila odbjegla djeca, pa sam čak uspio pratiti i njihovo kretanje od Venecije do Trsta. Otac je odmah otputovao u Trst i ondje na policiji zaista pro­našao dvoje mladih koje su bili pritvorili zbog toga što nisu imali isprave. Djevojka je šepala uslijed bolova u skočnom zglobu noge, bolio ju je zub i imala je smetnje na ženskim organima.

Prilikom ispitivanja na fotografijama i zemljopisnim kar­tama bila je prisutna i tetka nestale djece, pa me zamolila da pregledam i fotografiju njezina muža i da kažem što sam otkrio. Visak je pokazivao da je čovjek smrtno bolestan. Nakon toga sam pomoću karte utvrdio da se ta osoba nalazi na otoku Rabu. Tri dana kasnije stigla je vijest da se taj čov­jek vratio u Zagreb s Raba i kod kuće umro.

Tako se pokazalo da je radiestezija u mogućnosti i bez prisustva neke osobe odrediti njeno zdravstveno stanje i mje­sto gdje se u određenom trenutku nalazi. Međutim, ti su po­kusi, premda vrlo zanimljivi i privlačni, toliko ubitačno na­porni da sam se jedva uspio oporaviti i nikada se više nisam laćao ni fotografija, ni zemljopisnih karata.

176

MEDICINA I RAŠLJE

Na poziv uprave jedne bolnice u Virovitici otišao sam da im pronađem vodu za novi bunar, jer dotadašnji nisu smjeli više upotrebljavati zbog zagađenosti koju su otkrili a nisu znali od čega potječe. U prisutnosti liječnika i upravitelja bolnice ispitao sam okoliš i ustanovio da u taj bunar do-tječe velika količina vode, ali njezin tok dolazi iz pravca grob­lja kraj kojega podzemna voda prolazi na udaljenosti od ne­punih stotinu metara. Uslijed raspadanja ukopanih leševa, druge su zagađene vode dospjele u podzemnu pitku vodu koja napaja bunar i taj zatrovani materijal uništio je bolnički vodovod. Odredio sam stoga da se izgradi bunar na glavnoj i nezagađenoj podzemnoj pitkoj vodi na mjestu prije nailaska u područje groblja.

U toj sam bolnici imao vrlo zanimljiv susret s jednom bo­lesnicom i pružila mi se prilika da pred liječnicima demonstri­ram vrijednost viska, kao što sam im pokazao što se sve može učiniti pomoću rašalja.

Kola hitne pomoći dovezla su u bolnicu ženu koja je cije­lo vrijeme jaukala. Uzaludni su bili svi pokušaji liječnika da doznaju što joj je, gdje je boli i kako se zove. Odgovor je bio samo jauk i neartikulirano glasanje.

— Vidite, tako mi gotovo svaki dan imamo problema s pacijentima od kojih se ne može doznati ni tko su, ni što im je. Kad vi pronalazite vodu, to nije ništa prema ovome.

— Kad već mislite da je to teže nego pronaći vodu, do­pustite da je ja pregledam i ispitam, pa ćete vidjeti da je to za mene jednako lako kao i pronaći vodu pod zemljom.

Liječnik se nasmijao, ali kad sam prišao bolesnici na no­silima i izvadio visak, svi su se okupili oko mene, pažljivo prateći što ću učiniti.

12 Jurdana: Rašl je i visak života 177

— Vidite, kad moja ruka dođe do tjemena, visak se zaustavi i signalizira mi da je ovoj ženi na tome mjestu ozli­jeđena glava. Razmaknite joj kosu i zacijelo ćete pronaći tra­gove udarca.

Liječnik joj je zaista razmaknuo kosu na tjemenu i pri­mijetio ranu i krv. Nastavio sam je pregledavati i opet se visak zaustavio — sada u predjelu trbuha. Vjerojatno je po­vrijeđena jakim udarcem. I noge su joj bile ozlijeđene. Kada su skinuli čarape, pokazali su se tragovi udaraca na objema nogama. Zatim sam zamolio da bolesnicu okrenu na trbuh, kako bih joj mogao pregledati leđa. Na dva mjesta kičma je bila ozlijeđena. Na kraju sam pronašao i ozljedu na ruci.

Liječnik je bio iznenađen točnošću mojih nalaza. Bolesni­ca je prestala jaukati i prstom mi je pokazivala da priđem.

— Recite mi tko vas je tukao. — M u . . . mu . . . — Muž, muž vas je tukao? Potvrdno je kimnula glavom. — Ko . . . ko . . . ko . . . — dalje se nije razumjelo. — Kolcem? Opet je potvrdila kimanjem. Tako smo za vrlo kratko

vrijeme saznali ne samo gdje je nesretna žena ozlijeđena već i tko joj je nanio rane i čime. Liječnici se nisu mogli nadiviti tako efikasnoj dijagnozi i iskreno su mi odali priznanje.

Slučaj u Kupljenovu

Još jedan slučaj medicinske zaštite pomoću radiestezije zbio se u Hrvatskom Zagorju. Sanitarna inspekcija kotara Za­greb uputila me u mjestance nedaleko od Zagreba da prona­đem odakle dolazi voda u javni bunar, jer je sedamnaest mještana koji se koriste tom vodom oboljelo od tifusa. Una­toč svim pretragama, kliconoša nije pronađen. To me učvrstilo u uvjerenju da će me vjerojatno vodeni tok navesti na pravi trag. Krećući se od bunara uzvodno, nakon nekih dvije stotine metara, otkrio sam da podzemna voda teče ispod zahodske jame jedne stambene zgrade. Bilo je jasno da su na tome mjestu fekalije prodrle u vodu koju su mještani uzimali na javnom bunaru, pa sam predložio da se pregledaju stanovi te zgrade, jer se najvjerojatnije među njima nalazi kliconoša. I zaista, jedan od stanara koji su se služili tim nužnikom bio je krivac nevoljama svojih sumještana.

178

Tako su visak i rašlje, osim svih mogućih sposobnosti, pokazale da mogu biti vrlo efikasne i u medicinskoj zaštiti sta­novništva.

Podzemna topla voda ispod Zagreba

Sjećam se još iz djetinjstva kako se u Zagrebu na Ribnja­ku usred najljuće zime i najvećeg snijega na nekim mjestima snijeg otapao kao da ga nešto odozdo grije. To se događalo i u nadbiskupskom parku iza katedrale i nitko to nije znao pro­tumačiti, već su se širile kojekakve priče o čudima i slično. Kasnije, kad sam se počeo baviti radiestezijom, istražujući podzemne vode što presijecaju Zagreb, naišao sam, vođen raš­ljama, na žilu tople vode koja teče negdje od Sljemena, pre­lazi preko parka na Ribnjaku i zatim skreće prema Salati. Nekad je ta voda tekla u poznato zagrebačko termalno kupa­lište u Vlaškoj 47, ali je kasnije skrenula s toga smjera prema sjeveroistoku. Ta stara zagrebačka kupelj, nekad su je nazi­vali rudna kupelj, bila je kasnije napuštena zbog gubitka tople vode koja je skrenula sa svoga prijašnjeg smjera, jer se teren ispod zgrade slegnuo uslijed dugogodišnjega crpljenja vode i pijeska, a to je prepriječilo put vodi koja je potražila slobod­niji tok. Pratio sam taj novi vodeni smjer i vidio da kreće prema Salati i Šloserovim stubama. Kad su kasnije na tome mjestu podigli novu zgradu, ja sam jednom obavljao tehnički pregled dizala. Dok smo sastavljali zapisnik u stanu predsjed­nice kućnog savjeta, odjednom sam osjetio da mi je zlo. Uzeo sam rašlje i one su se odmah zavrtjele, pa sam prešao na dru­go mjesto. Rekao sam tom prilikom predsjednici da upozori stanare neka pripaze gdje spavaju, jer bi ležeći na podzemnoj vodi mogli stradati od raka. Nato me predsjednica pozove da pođem s njom dolje u drugi kat. Otvorila nam je žena u cr­nini.

— Dovela sam inženjera Jurdanu, našeg poznatog rašlja-ra, hoćete li mu pokazati gdje je spavao vaš pokojni muž.

— Tu je njegov krevet. Uzmem rašlje — krevet se nalazio točno na liniji zračenja,

struja je prelazila sredinom kreveta. — Vaš muž je umro od raka crijeva. — Da, točno. Kako vi to znate? — Ispod kuće prolazi vodena struja i tko leži na ovome

mjestu, dobiva rak u predjelu trbuha.

179

Zatim me predsjednica odvede još jedan kat niže. Po­novio se isti razgovor. Nakon osam godina, oba čovjeka, ležeći na podzemnom strujanju, dobila su rak crijeva. Rašlje me od­vedu do djevojačke sobe.

— Je li netko spavao ovdje? — Jest, tu je naša djevojka umrla od raka. Tri osobe u istoj kući koje su ležale na podzemnoj vodi,

umrle su od raka nakon osam godina spavanja na ugroženim mjestima.

Objasnim im da je nekadašnja kupališna topla voda skre­nula svoj tok pod njihovu kuću. Prije je razveseljavala kupače i liječila bolesne, a sada ubija zdrave.

— Pa znate, inženjeru Jurdana, nema tome dugo kako nam se u podrumu pojavila voda, topla. Nije nam bilo jasno odakle to, mislili smo da je kanalizacija. Pregledali smo sva mjesta gdje se nalaze odvodne cijevi, ali na tome mjestu nije bilo nikakva odvoda, imate pravo, to je zacijelo ona topla vo­da koja je nekad napajala staro kupalište.

Na Korčuli

Rašlje su mi objasnile još jednu tajnu koja dugo, dugo nije imala objašnjenja. Sjećam se, kad sam još davno dolazio brodom u Korčulu, brod bi uvijek, dok je stajao u luci, na­jednom počeo skretati kao da će isploviti. I morali su ga čvrsto vezati uzetima, ali trzanje broda bilo je tako snažno da je znalo iščupati i kamenu bitvu za koju je bio vezan. To mi je bilo neobjašnjivo.

Mnogo godina kasnije, pratio sam iz Orebića i Stona na Pelješcu vodenu struju koja je pod morem tekla u korčulan­sku luku, zatim odlazila prema groblju i dalje skretala do mjesta Blato. Pokušali smo ondje bušiti, ali je bilo malo pre­visoko, pa se voda po zakonu spojenih posuda, uslijed gubit­ka vakuuma vratila u niže predjele. U luci, gdje podzemna voda krivuda ispod kuća, mora da su ljudi masovno umirali od raka. To mi je potvrdila tamošnja liječnica. U kući, gdje sam bio ugošćen, po navici sam pregledao ležaj — nalazio se na samoj podzemnoj vodi. Rekao sam to domaćinu i za­molio da mogu spavati na drugoj strani.

— Znate da je i meni uvijek zlo kad ležim na ovome mjestu. Kad god sam morao ovdje spavati, premjestio bih ležaj.

180

Od mještana sam čuo da su u luci često znali udarati gromovi. Tako je jednom grom pretvorio u iverje jarbol na brodu, a jednom opet udario u plutaču, što je zaista bilo ne­čuveno. Od siline udara i vrućine plutača je potonula. Nala­zila se točno na smjeru podzemne vode Orebić — Korčula. Ta­ko su rašlje uspjele objasniti još jednu zagonetku.

U OVOJ SU K N J I Z I IZ RAZUMLJIVIH RAZLOGA IZOSTAV­LJENA PUNA I M E N A OSOBA KOJE SU PREGLEDAVANE, KAO I LOKACIJA. MEĐUTIM, U NAUČNE SVRHE SVA VJE­RODOSTOJNA DOKUMENTACIJA STOJI U SVAKO DOBA NA RASPOLAGANJU.

181

SUSRETI S RAŠLJARIMA

Kako je lažni rašljar dobio »Pakrački dekret«

Jednog dana primio sam poziv za saslušanje u Sekretari­jatu unutrašnjih poslova u predmetu izvršenih prijevara nekog lažnog rašljara u Pakracu, Lipiku i okolnim selima.

Na provedenoj raspravi u Zagrebu bilo mi je postavljeno pitanje jesam li kada istraživao rašljama područje oko Pa­kraca i što sam ondje radio?

— Na poziv nekolicine mještana odredio sam oko dva­naest lokacija za gradnje bunara, pa kada sam završio istra­živanje na terenu, sastavio sam s prisutnima detaljne zapi­snike o utvrđenim lokacijama.

— Jeste li kada prodali nekome rašlje pomoću kojih se traži voda?

— Ne nikada, jer je to jednostavan komad žice, kakva se može kupiti u svakoj trgovini.

Tada su mi pročitali zapisnik kriminalističkog odjela SUP-a u Pakracu, gdje je uhapšen neki lažni rašljar koji je prevario više od stotinu mještana, određujući ljudima mjesta za gradnju bunara, pa su ljudi uzalud potrošili novac, a vode nisu uopće našli.

Kada su toga lažnog rašljara upitali gdje je izučio taj zanat i tko ga je naučio da vara ljude, odgovorio je:

— Vidio sam kako je ing. Jurdana pronalazio vodu, pa sam od njega kupio rašlje za 1600 ondašnjih dinara.

Tada sam obrazložio istražitelju da sam primijetio na završetku sastavljanja zapisnika u Pakracu, da mi je netko ukrao rašlje sa stola. Prisutni su tada pokušali pronaći rašlje, ali nisu u tome uspjeli, pa sam se vratio u Zagreb bez rašalja.

Prema pročitanom zapisniku istrage nad lažnim rašlja-rem iz Pakraca, bilo mi je jasno da je nakon godinu dana pronađen kradljivac mojih rašalja.

183

Nakon toga je proveden kazneni postupak protiv takvog lažnog rašljara koji je bio primjerno kažnjen.

Na području Vukomeričkih gorica

Doveli me prevareni ljudi da pregledam mjesto gdje im je neki tamošnji mještanin rašljar zvan »Žeravica« određivao lokacije za bunare, da vidim ima li uopće svrhe da dalje ko­paju.

Pregledavši te lokacije ustanovio sam da neće biti vode i da je šteta dalje trošiti novac uzalud.

Nekima se taj rašljar predstavljao da je on ing. Jurdana, pa su mu to čak iz neznanja povjerovali i uzalud kopali. Kad su vidjeli da vode nema potražili su moju adresu i doznali da to nisam bio ja već tamošnji »Žeravica.«

Jedan me prevareni vikendaš odveo u to selo, u kuću »Žeravice« i upitao ga da li me poznaje, »Žeravica« je narav­no morao priznati da me uopće ne poznaje, a svima je govorio da sam ga ja naučio raditi rašljama.

Takoje i taj lažni rašljar došao na pravo mjesto. Bilo je još nekoliko, istina pristojnijih i da tako kažem —

poštenijih rašljara koji su nakon nekoliko neuspjeha sami došli k meni i zatražili moju pomoć, ali kada sam ustanovio da nemaju dovoljno osjetljivosti za takav rad, a osim toga nemaju ni potrebnog stručnog znanja, odrekli su se toga posla.

Zbog takvih slučajeva istraživanja s lažnim ili nedoučenim rašljarima nije nikakvo čudo da ljudi automatski sve rašljare nazivaju šarlatanima.

Neki su me pozivali da ja osnujem društvo radiestezista i da će mene imenovati za predsjednika takvog društva, ali kada sam pokušao utvrđivati jačine osjetljivosti pojedinih rašljara, došao sam do spoznaje da gotovo svaki od tih osjet­ljivih ljudi imade svoja posebna zapažanja i rezultate koji nisu u skladu s mojom specijalnom osjetijivošću, stoga sam odbio da vodim društvo tako heterogenih ljudi za koje ne mogu preuzimati odgovornost u pogledu točnosti i ispravnosti njihova rada.

Izučio sam nekolicinu ljudi koji su jače osjetljivi od pro­sjeka, pa sada i oni mogu na nekim mjestima naći vodu, ali za takav pravilan rad s rašljama potrebna je jača osjetljivost i poznavanje struke, a ne da samo laički prema trzajevima rašalja određuju lokacije na terenu.

184

Dugo sam se vremena borio da dokažem stručnjacima svih struka u čemu leži tajna nastanka raka, tvrdio sam isto ono što i sada govorim i dokazujem — da tajna raka ne leži ni u virusima, ni u bakterijama i bacilima, kao što je slučaj kod mnogih drugih bolesti, već u utjecaju električnog zračenja, da­kle pojave kojoj se do danas nije poklanjala nikakva pažnja. Uslijed gubitka struje, naime, organizam se brani bujanjem tkiva. Kada tkivo nabuja, ono sprečava da struja odlazi iz tijela, ali u toj borbi za spas ugroženih organa dolazi do ne­kontroliranog množenja stanica, nastaje hiperprodukcija tki­va koje se zatim zgrušava i pretvara u tumor — a takav pro­ces nauka naziva stvaranjem raka. Prema tome, kad je organi­zam izložen dugotrajnom utjecaju elektrovalova na onome dijelu tijela koje se nalazi pod takvim zračenjem, dolazi do pojave raka.

Proučivši sve te pojave i provjerivši ih bezbroj puta u toku svoga dugogodišnjeg bavljenja radiestezijom, došao sam do pouka i zaključaka koji bi mogli biti vrlo korisni stručnja­cima najraznovrsnijih opredjeljenja — liječnicima, strujašima, fizičarima, kemičarima itd.

Kada liječnik definitivno utvrdi da se kod pacijenta radi o tumoru, onda se pristupa operativnom zahvatu i prilikom operacije nastoji se odstraniti što veći dio ugroženog tkiva. Bolesnik se obično nakon operacije vraća na isto mjesto na kojem je uslijed zračenja obolio, a to je za toga čovjeka po­gubno. Poslije prividnog poboljšanja dolazi do ponovnog bu­janja tkiva, sada u još težem obliku, jer je već probijen pri­rodni tjelesni obrambeni sistem, i liječnici onda kažu da je nastupila metastaza. Prema tome, povratak u nadražajnu zonu neminovno završava tragedijom, jer kroz ugroženu i probijenu tjelesnu obranu štetno zračenje sada napada dijelove tijela koji prije nisu bili ugroženi, organizam se bori i brani, ali spasa nema, jer jedina nada u ozdravljenje može biti samo što hitnije uklanjanje s nezdrava mjesta, ili uklanjanje izvora zračenja, naravno, ukoliko bolest nije već toliko uznapredo­vala da nesretniku više ništa ne može pomoći. Dakle, ako oboljelog od raka poslije operacije vratimo u područje zra­čenja, odnosno ako ga podvrgnemo zračenju rendgenom ili kobaltom, samo ćemo mu odmoći.

Moji pokusi, moja istraživanja, moje golemo iskustvo i nebrojeni slučajevi provjereni u praksi dokazali su da svi oni koji su poslušali moj savjet i promijenili mjesto boravka za koje sam utvrdio da je izvrgnuto nekom zračenju, ozdravili su u potpunosti i organizam je uspio sam zaliječiti svoje rane.

185

Vidjeli smo u ovoj knjizi što sve izaziva štetno zračenje i kakve su strašne posljedice tih nezdravih utjecaja na organi­zam. Već cijeli vijek to dokazujem — ali bez dovoljnog oda­ziva.

N o , unatoč svemu, spreman sam odazvati se i staviti sve svoje sposobnosti u službu nauke, želim surađivati sa svakom službenom komisijom koja će imati za cilj da naučno potvrdi moje nepobitne dokaze o postanku raka i da znanstvenom ozbiljnošću zakorači u svijet radiestezije u kojem će naći rje­šenja za mnoge nepoznanice o koje se i danas razbijaju nade mnogih patnika.

Dosada sam se iz humanističkih pobuda odazivao svakom pozivu za pomoć, pregledavao sam danomice desetke i de­setke osoba i zgrada, ne žaleći svoju snagu i zdravlje.

I ubuduće ću, u granicama svojih snaga pomagati lju­dima, ali mi je osnovna želja da se mojim istraživanjima ko­risti nauka, koja može daleko širem broju ljudi pružiti zdrav­stvenu pomoć, a to će biti najveće priznanje za moje dvadeset-sedmogodišnje istraživanje fenomena radiestezije.

Zahvaljujem svima koji su pokazali razumijevanje i pripomogli mi u mom dugogodišnjem radu i istra­živanjima na bazi radiestezije: sveučilišnim profeso­rima najrazličtijih struka, inženjerima građevinar­stva, elektro-stručnjacima, kemičarima, liječnicima, novinarima, radio i televizijskim reporterima, ru­darskim tehničarima, geolozima, naftašima, struč­njacima za vodoprivredu i posebice mojim kolega­ma inženjerima u Građevinskom inspektoratu koji su mi svesrdno pomagali svojim stručnim savjetima i davali mi podstreka da ustrajem u svom radu.

S A D R Ž A J

Umjesto uvoda 5

Dr Klara Dajč-Župić: Problem takozvanih rašljara 7

lug. Petar Bužančić: Moji susreti s ing. Jurdanom 11

Kako sam postao radiestezist ili rašljar 15

Prvi uspjesi i neuspjesi, sukobi sa stručnjacima 21

Ima vode, ima! 53

Rašlje i visak života 61

Prošlost i snovi budućnosti 97

Zašto su nam živci napeti kao strune? 101 I * *

Iz moje inspektorske prakse 111

Otoci više ne bi morali žeđati 121

Protiv svih nama poznatih zakona fizike 129

Zračenje svuda oko nas 147

Fotografije koje govore 171

Medicina i rašlje 177

Susret s rašljarima 183

Sadržaj 187