Radmila Vojvodi

PRINCEZA KSENIJA OD CRNE GORE Izgnanika tugovanka doma Petrovia

LICA

PRINCEZA KSENIJA, u osamdesetoj godini ivota PRINCEZA KSENIJA, od trideset est do etrdeset godina PRINCEZA KSENIJA, kao devetogodinja devojica VUKOMANOVI KRALJ NIKOLA KRALJICA MILENA PRESTOLONASLJEDNIK DANILO PRINCEZA VJERA KNJAEVI MIRKO ILIJA BJELO DR O MAJOR KLOZ MADAME LJUBICA ROSI

U domu Princeze Ksenije od Crne Gore. Kasno je popodne, teki pliani zastori sasvim su navueni na prozore. Lampa sa stola za pisanje obasjava sobu u polumraku. Gospodin Vukmanovi je sam. Sjedi za velikim, masivnim stolom, glatke, sjajne povrine. Na stolu nema niega, samo su fine srebrne brojanice princeze Ksenije tu na trenutak odloene. U polumraku nazire rijetke predmete, dosta knjiga i svezaka hartije, sauvanih novina i asopisa, sortiranih i povezanih kanapom... U mranom oku sobe gramofon jedva ujno svira i uje se grebanje igle... Vidi jedan orman pritisnut teretom kutija nalik na drvene koveie i staru sofu neraspremljenu od popodnevnog odmora; na stoiu za puenje, pored uzglavlja, bokal s vodom i au, i jednu jabuku na porcelanskom tanjiru nepravilnog oblika. Stolice su oko njega uredno zavuene pod sto... Gospodin Vukmanovi zaneseno zuri da razazna prostor oko sebe i princeza Ksenija ga iznenadi kad ue u sobu. Ona nosi teki posluavnik, ide stopu po stopu gledajui pomno u olje sa kafom. Gospodin Vukmanovi ustaje. Starica odlae posluavnik s vidnim olakanjem. Osvre se po sobi, smetena je, a onda hitro dohvati tanjir s jabukom i stavi ga pred gosta. Zatim se lati brojanica. Princeza Ksenija se upinje da govori naki. Reenicu po reenicu, sve je srdanija i oputenija, ali i ganutija ovim susretom.

PRINCEZA KSENIJA: Eto, tako... Vrijeme nosi sve. I ravo i dobro... S'il vous plalt, Monsieur Vukmanovi, zaboravimo na bonton, prenez place a ma droite. Smeta mi svjetlost. Je vous remercie. Maintenant cela va mieux... Vjerujte mi, da sam imala kakvu bolju toaletu, obukla bih je u ast ovoga susreta... En passantj 'aimerais demander... nose li Crnogorke jo korotnu robu kao nekad? Oh, mon Dieu, cusez - moi, servez-vous...

posluite se. Otac je kavu sam vario. A Madame Obolenska, oh mon Dieu, to joj nikako ne ide od ruke, vazda joj naem neku manu. VUKOMANOVI: Je vous remercie, Votre Majeste, vous etes tres aimable. PRINCEZA KSENIJA: Oh, non! U prvi mah sam bila gruba, je le sais. Vous n'avez rien contre cela, n'est ce pas? U naijencu koji me pozna, c'est en effet tres rare... Sasvim je rijetko, zapravo... Ili vidim kakvu ru, uhodu i zlonamjernika, ili, u najboljem sluaju, hulju i besposliara. Od naijenaca dan danji zazirem! Oh, mon Dieu, ce sont les notres... Ko su to naijenci? Zna li to iko? Oe li se ikad znat? VUKOMANOVI: Kako god da sam vas sreo, i gdje god na okrsnome bijelome svijetu, poznao bih u vama odivu Petrovia. PRINCEZA KSENIJA: Je vous remercie. Odiva kue Petrovia! Kako je to lijepo uti. Zvui naki... Vous voyez, moi je reflehis, comme ca, dans la solitude... Ovdje u tuinu nemam priliku da govorim po naki, ali dumam, dumam po naki... Na ono ostrvo, na Skadarsko jezero, u manastir na Vranjinu, to ga je otac gradio kad se, jadan, bojao da na dom ima previe eri za udaju i da smo za Crnu Goru previe... distinguees... kad je jadan kontao koliko je to prije, ako nas sve pouda, a koliko ne dao bog apanae za dravnu kasu, ako ostanemo usielice, pa je rijeio da nas o istome troku tamo odvoji i zakalueri... E, tamo, u taj manastir Vranjina, jedino tamo bi moglo biti utoite ovoj odivi Petrovia. Mrtite se? Zvui deperatno? Naki deperatno... Jesu li studene zime na Cetinje? Je li pao snijeg? A na dom tamo, je li sruen? VUKOMANOVI: Ne, vae velianstvo. Nije. PRINCEZA KSENIJA: Nije. VUKOMANOVI: Moete mi vjerovati na rije, vae velianstvo. PRINCEZA KSENIJA: Je ne u croire. Moj dom je jo uvijek tamo, a postelja mi je zavazda ovdje?! Ici, pour toujours. A moja bata na Vir? Koliko je rodnih, a koliko jalovih godita izbrojala batovanki Kseniji... A porodica Plamenac? O, mon Dieu, znate li to o njima? Oh non, pitajte vi mene neto! Pitajte me, molim vas! VUKOMANOVI: Dozvolite, vae velianstvo... PRINCEZA KSENIJA: Vae velianstvo kaete?! Comme au theatre! Eto, njegov graditelj ve zida kamen po kamen, monstrum od graevine! Bez neophodnog bar jednog kandelabra! A ja se, eto, ne opirem. Govorim i brzo i mnogo. A vi utite kao krivac, r ste znatieljni nasred poprita mojih muka! Mmm, Monsieur Vukmanovi? VUKOMANOVI: Dozvolite vae velianstvo, ast mi je da ste me primili. Molim vas, vjerujte mi, ne bih se usudio ni da pomislim, ni u snu mi ne bi palo na um da vas hrabrim da imenujete kakve dogaaje i ljude, da izmamljujem od vas kakve tajne doma Petrovia. Da svoje ime upisujem u istoriju eprkanjem po pokopanim politikim ambicijama vaeg velianstva princeze Ksenije Petrovi?! Ni za ivu glavu, vjerujte mi na rije. Nijesam od mladih neznalica brzih na lapis ka na obara. PRINCEZA KSENIJA: Monsieur Vukmanovi, ja u to ne sumnjam, inae... Oh, mon Dieu, tako je... Inae ne biste bili tu e jeste! Znadite, sve to me moe prokazat u ovaj teatar od susreta sveto je zemljite mojega jada i moja asna istina. I moj svagdanji ivot je sjeanje na ivot. Samo se ponekad prestraim od vlastitoga glasa. Zagrcnem se prosto. Me comprenez-vous, Monsieur Vukmanovi? Prostruji mi krv kroz ile, pa se onda stresem i smraim se od pomisli jesam li ja to postala nekakav umiljeni tuma svega i svaega, nekakav memoarist burnih dana koji odavno nita vie ne isekuje... oh, mon Dieu... tako sam rasijana... kava se oladila.

VUKOMANOVI: Nita ne mari, vae velianstvo. PRINCEZA KSENIJA: Sauvaj boe, ladna i tanka! Eto, istinu sam vam rekla, za toliko godina nije mi moglo bit ni krtenu kavu da popijem. VUKOMANOVI: U vaem drutvu, vae velianstvo, kakva god bila, popiu je sa zadovoljstvom. PRINCEZA KSENIJA: Monsieur Vukmanovi, popustljivi ste prema meni preko svake mjere. Excusez-moi, to su suze obinog starakog uzbuenja. VUKOMANOVI: Vae velianstvo... PRINCEZA KSENIJA: Sjeam se... oh, mon Dieu... vivement et clairement... Sjeam se, evo do suza... Kako sam smijena, je n'arrive pas a me surmonter, ne zamjerite mi, molim vas. Prepoznajem neto, neke davne damare, grozniave kao u urotnika. uvam se toga svakojako i bojim... Mogu kazati to go neodmjereno... Tako se radujem, od kad nijesam progovorila nae rijei... Boe moj. Kako vrijeme nosi sve. I ravo i dobro. Rekla sam to ve jednom, zar ne? Sjeam se... Hotel Meris. Prva godina egzila. Otac je u postelji, bolestan, a prestolonasljednik Danilo tek pristigao iz Kap Martena...

(Princeza Ksenija istre sliku iz sjeanja...)

IZ SJEANJA Slika prva

PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Papa! Jesu li ti bolovi u nogama bar malo minuli. KRALJ NIKOLA: Dobro je, dobro. Evo, pretekoh. Izdrale su ove noge i gore, pa e i ovo potonje to im ljeduje. Kako je sa zdravljem knjaginja? A ti, Dano? PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Milica tati ljubi ruku i srdano ga pozdravlja. KRALJ NIKOLA: A ti, Dano? Kako ti ga bi, Dano? PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Pa, tata... KRALJ NIKOLA: Zbori, Danilo! Odavno ti prorekoh ovo to vidi i to se dogodi. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ne moe se jo nita pouzdano rei, tata. Ratna se srea mijenja, as je na jednoj, as na drugoj strani... KRALJ NIKOLA: Dano, sine, ako nijesi upuen kako stvari stoje na vojite, neka te izvijesti ministar vojni. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ja pratim dogaaje, tata. No, mislim da bi bilo preuranjeno iznositi nekakve definitivne zakljuke. KRALJ NIKOLA: Bogami, Dano, ono to ovca vidi leei, to nije daleko. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Dobro mi je poznat tvoj optimizam, tata, i tvoja vrsta uvjerenost u pobjedniku ruku pomoi naih saveznika. Ja mislim da bi bilo dobro da, ako moe, taj optimizam odmjeri sa stanjem morala i duha Craogoraca. I ovih u izgnanstvu, i onih po logorima i, pogotovu, onih u otadbini. Bojim se samo da si za to zadocnio. Da su s druge bande braa Srbi kau zgotovili i da e je, boja mi vr, kusati i gladni i siti Crnogorci, i to sve da e im se za vrat sipati. KRALJ NIKOLA: Jesi li ti manit kad tako pria, Danilo? Danilo?! I saberi se s kim pria, Danilo! I dobro znadi to u ti sad re! Neka je general fon Keve sto puta raportira da je Loven panuo, moju krunu, s moje glave, doklen go sam iv, nee na drugu stavljati. Ne na glavu karaoreviku, ne, tako mi boga. No, po svemu izgleda, nee joj se ni na tvoju, Danilo.

PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ako e kuditi, tata, onda kudi. Ja ti hvale i ne traim. to mislim zborim, to misli kai! Ali nemoj samo da se bez ikakve potrebe esti. KRALJ NIKOLA: Tako ti ga bi, Dano! PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Tata, promijenimo temu, molim te. PRINCEZA KSENIJA: Tata, Danilo te opominje da se isuvie ne podaje nvim obeanjima sa strane. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ja sam r to sam imao, Ksenija. Nema potrebe da me kod roenog oca zastupa. PRINCEZA KSENIJA: U odsudnom momentu vazda malaksa, Danilo. Malodunost ti nikad ne manjka. O, boe, pokai malo pregnua i oduevljenja! KRALJ NIKOLA: I tako ti ga bi, Dano. PRINCEZA KSENIJA: Tako je, Danilo. Naui ve jednom: ko istraje toga je i megdan. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ti si, Ksenija, hvala svevinjem, za bitku vazda gotova. PRINCEZA KSENIJA: Jesam! Ajde, ako nijesi kukavica! (Kooperno prie Danilu. On, osmijehnut i miran rairi ruke da je prigrli. Princeza se ljutito istrgne. Danilo se povue iz sobe.) KRALJ NIKOLA: Nagla si i prijeka, Velika. S njim vie no s kim drugim. PRINCEZA KSENIJA: Ne miri me ti s njim, tata. Znam ja da Danilo nije mlakov. Nijesam ja zlurada i nepovjerljiva spram njega, no ti, tata. I ao mi je na tebe zbog toga. Ne obazire se na njegova predoavanja, nee da prizna, a vie je tome vrijeme, on ti je politiki dorastao, tata. KRALJ NIKOLA: Znam, oe. PRINCEZA KSENIJA: E, onda razgovaraj tako s njim, tata. Konano, dunost ti je da mu pomogne. Zadatak koji mu je po roenju i pravu namijenjen nije lak, ti to najbolje zna... Oe li? Jo danas! Obeaj mi! KRALJ NIKOLA: Obeajem, Velika. PRINCEZA KSENIJA: Oe li da ti pripravim olju aja? Ili bi malo medovine? KRALJ NIKOLA: Kako je tebe lake, Velika. PRINCEZA KSENIJA: Tata, meni nita nije teko. KRALJ NIKOLA: Stani malo, Velika! Ljudi ive u neizvjesnosti. Nije u njihovoj moi da saznaju sudnju uru, kao to nije da biraju dan roenja. Treba vazda bit spreman na iznenadni kraj ivota... PRINCEZA KSENIJA: Ti si me pogreno razumio... KRALJ NIKOLA: Znam ja to zborim. Te stare istine davno su urezane u moju pamet i one mi nalau da izdiktiram onih nekoliko rijei, poto me, bogu hvala, duevna snaga jo nije izdala... PRINCEZA KSENIJA: Tata, nemoj, molim te! Neemo o tome! Ne danas, molim te! KRALJ NIKOLA: Oemo, Velika. Oemo, tako mi boga. Uini mi, ajde, odma polji za sekretare Leturnera i ivkovia. Ajde, blago mene. Tebe nita nije teko. PRINCEZA KSENIJA: Ou, tata. (Krene.) KRALJ NIKOLA: Oe li se ovo izgnanstvo zavravat, Velika... Bog sveti zna... PRINCEZA KSENIJA (Zastane na vratima): Bog sveti zna, Tata... (Tiho izae.) KRALJ NIKOLA (Sam.): Ako umrem u izbjeglitvo... to u najposlije... Kad nai saveznici pobijede, kad Crna Gora bude uspostavljena, nastoj prije svega... nije njemu to

potrebno objanjavati, isuvie dobro zna koliko smo tijesno vezani sa velikom slovenskom nacijom, to zna svako dijete... Prije svega preporuujem ti da se vas posveti srei i slavi tvoje zemlje i tvoga naroda, da ljubi majku, brau i sestre, i da im i dalje ne uskrauje tvoju punu odanost, da ne gaji u tvojemu srcu osvetu prema onijema na koje sam ja bio gnjevan ili prema onijema koji su mene zla inili... Nijesi ti u godinama da bi ti bili potrebni moji savjeti... zrio si oek, znam... pratio si moja djela. Mnogo mi je stalo da zna kakve sam muke podnosio i da naem u tebe nastavljaa mojega rada... ali neka ta elja ni najmanje ne skuava polet tvojega talenta, neka te ne sprjeava da bude savreniji od mene... Zadatak ti nije lak, ali lake e ga vriti u tvoju etrdeset estu godinu nego to sam ja moga primivi ga u devetnaestu... (Danilo ulazi u sobu. Otac na kratko zauti. Ne osvre se. Kao da ga nije uo. Onda nastavlja da govori testament ba kao pred smrtnu uru...) ... Ako ti bude sueno da vlada... pazi da tvoj narod ima pravdu i staraj se o njegovom napretku i blagostanju... ali na putu napretka ne idi prenaglijem koracima... nepromiljenijem... priroda, sine, ne ini takve r, slijedi je... Ne ini se duhovni i materijalni preobraaj jednoga naroda udarom maioniarskog tapa, ve postojanou strpljenja, razboritou i proraunom... Dragi sine, Danilo, ne zaboravi nikad... (Danilo, s mukom suspreui svaku emociju, prekida oca...) PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Tata, ja sam doao da se pozdravimo. KRALJ NIKOLA: Ve?! PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Da. Treba mi putovati do Kap Martena. KRALJ NIKOLA: Pa, neka ti je sretnji put, Danilo. I neka ti je bog na pomo! PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ostaj i ti s pomou bojom. (Ksenija banu u sobu. Zbunjena je ovim opratanjem.) PRINCEZA KSENIJA: emu toliko hitanje, za boga miloga, Danilo?! Tek si doao. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Poljubio bih ruku dragoj sestri, ratobornoj princezi crnogorskoj. Smijem li? (Ksenija gotovo parodino prua ruku na poljubac Danilu, onda ga prevari zagrljajem i obisne mu se o vrat. Danilo se izvue, njeno joj poljubi ruku i ode.Poslije kratke stanke, gospodin Vukmanovi ozarena lica, krei ruke, sveanim tonom uze rije...) VUKOMANOVI: Vae velianstvo, poznanstvo s vama viestruko mi znai. Ovaj je susret snaan, iv, podsticaj za mene... Vae velianstvo... PRINCEZA KSENIJA: Gospodine Vukmanovi, vama smeta ova muzika zar ne? O certainement... jaue, zavija, a dosta je i durala. To jo samo mojemu uvu lii na muziku...(Smijui se, princeza Ksenija zalazi u onaj mrani oak sobe. Iz mraka bljesne klavir. Vukmanovi ga, dotad, nije bio opazio.)

IZ SJEANJA Slika druga

Djeak za klavirom neuko svira istu onu melodiju koja je do maloas jeala sa gramofonske ploe. Uto ue siuna dugokosa djevojica. Jo u dolasku ona teatralno mlatara rukama i deklamuje stihove... Mali knjaz Mirko neprestaje da svira, a knjaginjica Ksenija, as gruva to je grlo nosi, da muziku nadglasa, as obori nos, pa se tragieski prenemae, glumata...

KNJAGINJICA KSENIJA: Sablju bih otru ja prihvatila, kad s nama Turska bi zaratila; rat bih krvavi i oajniki na smrt, na ivot, rat bih junaki ja kadra sama odrat bila samo da Zeta ostane mila !... (Oponaa muki.) Uz njenost ensku, uz ar ti oka, ljubav je tvoja k rodu duboka! (Opet kao Danica.) Srce mi isto ini se malo, kada se ono bi zaigralo... onda bih, dragi, ja rada bila kad god se Zeta spomene mila, da mi je srce tako visoko, ka nebo plavo da je iroko, ka cio svijet prostrano da je, da tamo stane, da vjeno traje! (Opet kao Stanko.) E ba si prava ti Crnogorka! (Opet kao Danica.) Mog otaastva sudbina gorka to god je gra, ljubim ga vrue, njemu na oltar krv i pregnue! A vama ljudma amanet da je, da ovo stanje due ne traje... Srbiju Staru i Branievo, i Dalmaciju i Bosnu evo, pritie tua grabljiva sila... Snana Srbija propade mila! Despot se preda Janko Madaru, a sin Hercegov turskome Caru! Srpski se barjak jo samo penje na ovo nae krvavo stjenje... (Mirko je, pri kraju, prestao da svira. Nalaken na klavir prati je ispod oka. Onda uzvikne, rugajui se...) KNJAZ MIRKO: Divotno! Jesi naredna za glumicu, mala, jesi, pa to ti je. Kakva komedijaka talijanska druina para bi zaradila da im ti predstavlja balkansku caricu. Nemoj samo da te papa uje. Mogao bi mrtav panut od smijeha. KNJAGINJICA KSENIJA: Pa smijte se, nije me briga! Bolje da se smije, Mirko, no vazda u jednu istu icu i da smo gluvi pomamio bi nas. A i ti e u pomamu udarit. ula sam, tako ti vele svi na Cetinje. KNJAZ MIRKO: Ma, je li, bogati! Ajde se ti oprobaj, ajde, de, Ksenija! KNJAGINJICA KSENIJA: Ajde ti, bolje e uz gusle. KNJAZ MIRKO: Tutanj, mala, odolen. Sikter!

KNJAGINJICA KSENIJA: Ajde, Mirko! Bi li odio sa mnom da malo jaemo. Ajde! alila sam se! Ajde, bolje ti je! Ajde, ovako te molim! Ajde bratiu... (Moleivo mu daje ruku. On se premilja, pa je prihvati. Zavjereniki, uz prigueni kikot, iskradaju se napolje...)

(Gospodin Vukmanovi netremice gleda staru princezu Kseniju... Po prvi put lice joj je ozareno.) PRINCEZA KSENIJA: Oprostite, ja sam vas prekinula usred rijei. VUKOMANOVI: Vae velianstvo, sluam vas... PRINCEZA KSENIJA (Ve smrknuta lica.): Izmicala je trea godina naega izgnanstva, burni i muni dani s kraja osamnaeste i dugi i neizvjesni dani s poetka nove devetnaeste godine. Ja kao da sam se budila iz nekakvoga dubokoga, mrtvoga sna.

IZ SJEANJA Slika trea

Sjedite Vlade. Neji kod Pariza. Izaslanik amerikog predsjednika Vilsona, major Kloz, u audijenciji je kod NJ.V. Kralja Nikole I. Dr Pero o, ministar inostranih djela, na dunosti je uz NJ. V. Kralja Nikolu I. Kralj je vidno uzrujan, ak tronut. Besjedi... KRALJ NIKOLA: Ja sam poboan ovjek i smatrao bih se grenikom pred svevinjim Bogom, tvorcem neba i zemlje, kada bih i pomislio da Crnogorce podstrekavam na meusobno ubijanje. Pa sve da, gospodine majore, crnogorska kruna tako zasja, da zabljesne vas prostor i silu krune britanskoga carstva. Uvjeren sam da se upravo odigrava najburnija epizoda u novijoj istoriji Cme Gore, i gajim tvrdu nadu da to i Saveznike Velike Sile shvataju, da e mi u ovom trenu mojih najteih iskuenja u egzilu pomo, i da e razloge krvavoj drami u mojoj kraljevini potrait na drugu stranu. Ove u rijei gospodinu Vilsonu lino napisat i potpisat. MAJOR KLOZ: Votre Majeste, je vous remercie du since r temoignage. Vous n'avez vraiment aucun besoin de le deposer r ecrit. Si vous permettez, j'en prendrai soigneusement la note. KRALJ NIKOLA: Dabogda vi se trag zatra, pasje pogani...

(Princeza Ksenija je odjednom zautala. iin. I gospodin Vukmanovi uti. Gledaju se. On se usudi...) VUKOMANOVI: Vae velianstvo...?! PRINCEZA KSENIJA: Dokle je major Kloz zapisivao otac se ne obuzda, ree na naem jeziku nekoliko krupnih i grdnih rijei. Ja u ih sada, iz naroitih obzira, preutat. No, moram da kaem, one dooe iz same dubine njegove due, napaene i ojaene due starog i umornog vladara. Kao da je razumio, major Kloz se prenu, kao da se prestrai, vrlo uzrujano zatrai od gospodina oa da mu prevede...

IZ SJEANJA

Dalje...

MAJOR KLOZ: S dozvolom njegovog kraljevskog velianstva Nikole Prvog, da li biste bili ljubazni da mi prevedete... KRALJ NIKOLA: Prevedi, prevedi, gospodine ministre... DR O: Njegovo kraljevsko velianstvo Nikola Prvi mi je upravo predloio da u ime vlade dam izjavu po istom pitanju. Mi smo za vijest o nesrei u zemlji saznali preko generalnog konzula u Rimu, gospodina Ramadanovia. Gospodine r, bilo bi zaista paradoksalno vjerovati da Kralj i Vlada podstiu ovakvu akciju u Crnoj Gori, kad su Saveznike Velike Sile, putem svoga povjerenika, uspostavile vlast upravo u ime njegovog velianstva kralja Nikole Prvog. Jemim vam, gospodine majore, da nas s tim sumnjama nalazite potpuno nevine. MAJOR KLOZ: Zahvaljujemvam. Vae velianstvo, gospodin predsjednik Vilson bi elio znati, da li prihvatate prijedlog da se narodu Crne Gore obratite povodom ovih alosnih dogaaja i pozovete ga na mir, red i ustrojstvo. KRALJ NIKOLA (Cinino e.): Duboko sam zahvalan predsjedniku Vilsonu na tome prijedlogu. Prema svemu to vam rekoh, vi ete razumjeti da sam srean to ve kao njegovog izaslanika mogu pozdraviti meu nama. Prenesite mu moja uvjerenja da ete, kako go kod mene, tako i kod moje Vlade, svagda nailaziti na dobra volju za takve plemenite zamisli. MAJOR KLOZ: Onda, ostaje mi da izrazim zadovoljstvo to su i moja uvjerenja po pitanju vaeg mogueg uplitanja u dogaaje oko crnogorskog ustanka potvrena. Moram vas jo samo upitati r koga elite da vaa poruka Crnogorcima bude upuena... KRALJ NIKOLA (Preduhitri ministra oa.): Bie najbolje preko crnogorskog mitropolita Mitrofana Bana, kao pouzdanog uvara pravedne stvari... ili... moe biti... bolje mi se dopada... da, tako je, ako se slae gospodine ministre, da se mome dragome narodu obratim r vojvode Boa Petrovia. Moj je roak, a od velikog je ugleda meu Crnogorce. AJOR KLOZ: Je vous remercie. Avec cela, ma mission aupres de Sa Majeste le Roi Nicholas Premier pourrait etre finie. (Poslovino ljubazni, major Kloz, ustaje...)

Istoga dana u znaku posjete izaslanika amerikog predsjednika Vilsona. Slika po slika, upotpunjava se novi prizor iz sjeanja: namrgoena princeza Ksenija u salonu; gospodin o, nepozdravljen i neponuen da se akomoda, smeten, ukipljen nasred sobe; uzrujana pojava Kraljice dok, neuobiajeno buno i nespretno, opoljava oko ajanke; Kralj, umoran i jedak; Bjelo u salon bane kao s neba baen... Bjelo se na vratima sudari sa princezom Vjerom. Proapti, usput... ILIJA BJELO: eskoba! PRINCEZA VJERA (Glasno se smijui, dobacuje...): Sjetni kao na groblju! Nema zbora! DR O (Razbijajui sopstveno osjeanje nelagodnosti, zapoinje razgovor...): Nije iskljueno da je major Kloz posljednje pitanje postavio s nekakvom naroitom tendencijom... PRINCEZA KSENIJA: A to pitanje je? DR O: Pitanje kralju na koga eli da adresira poruku Crnogorcima. PRINCEZA KSENIJA: Sumnjate, gospodine o, da je adresirani vojvoda Boo Petrovi zatvoren ili, moda, ve deportiran?

DR O: Bojim se da je gospodin major oekivao da poruku Crnogorcima uputimo preko povjerenika Saveznikih Velikih Sila u Crnoj Gori, i da je ovako adresu promaila. No, pravo da kaem, u posljednje vrijeme sumnjam u sve procjene. Radije se uzdravam od svakog komentara. PRINCEZA KSENIJA: Da vi to ne sumnjate, gospodine ministre, i u vjerodostojnost onih depea koje stiu iz Crne Gore. DR O: Jo nema pouzdanog obavjetenja o prilikama u Crnoj Gori. Pogotovo nema pouzdane vijesti o tome kako je ta revolucija izbila. (Princeza Ksenija se vidno uzbudila... Kakogubi takt, tako i govori povienijem tonom...) PRINCEZA KSENIJA: Dvadeset hiljada Crnogoraca je skoilo na oruje. Oni zahtijevaju anuliranje neustavnih skuptinskih odluka u Podgorici i slobodne izbore. Kako da to nijeste oekivali, molim?! Niki, Podgorica, Danilovgrad i Kolain vie nijesu pod srbijanskom vlau, a Cetinje je pod opsadom. Oko njega se vode estoke borbe, dakako... Je li tu to nevjerovatno? Na ministar unutranjih djela, gospodin Hajdukovi, nimalo ne sumnja u ove izvjetaje. On dogaaje tumai bolesnim ambicijama i fantazijama nekolicine Crnogoraca u domovini, Jovana Plamenca i aice pobunjenika. Je li to ope miljenje, ili moj otac nema uvid u depee, kad Crnogorcima poruuje, to im poruuje, da skrste ruke i ostanu mirni na svoje domove... Svaka ast! Nekrunisani kralj Srbije, gospodin Pai, i njegova diplomacija spremni ekaju da elegantno objave da, eto, veina crnogorskog naroda nije protivna novom stanju. Ali, zaboravljate, gospodo, uklanjanje crnogorskog barjaka s vojita Balkana neete moi da pripiete iskljuivo bezobzirnoj politici Srbije, nego ete, zbog politike indolencije, i sami biti odgovorni! to se mene tie, meni je jasno kao dan, pa svialo mi se ili ne, samo oruani otpor Crnogoraca moe da pokvari planove Srbije da, poto - poto, dobije priznanje aneksije Crne Gore. Eto, rukavica vam je baena, gospodo. Izvolite, gospodo, odgovorite. (Ministarje vrlo rezervisan...) DR O: Politiki gledano vae je razmiljanje vratolonmo. Rei u vam kratko, sudbina nemonih je da budu uzdrani. PRINCEZA KSENIJA: Eh, to ja tu mogu, ja sebi ne dozvoljavam ono to u drugih prezirem. A nema toga to ignoriem vie od nemanja vlastitoga stava ili, svejedno, neizricanja sopstvenoga miljenja. DR O: Vi ste prosto iskljuivi i, ako smijem rei, s vama je, zato, dosta naporno razgovarati. Iskljuivost u politici?! To, znate, donosi samo nevolje. Govori mi to moje profesionalno iskustvo. PRINCEZA KSENIJA: A, vidite, ja bih rekla da vam je to iskustvo otupilo reflekse. Glava vam je u torbi, a vi odmjeravate nekakvu politiku taktiku?! Sami bog zna kakvu! KRALJ NIKOLA: Pokuavajui da se naali. Ne gledaj me nita, Pero, no se kolji njom, ja, danas, neto nijesam kadar. Princeza Ksenija je sve agresivnija... PRINCEZA KSENIJA: Da se manje utalo i trpjelo, da ste se manje uzdravali da pravom mjerom odgovarate na plaeniku propagandu takozvanog Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje... O, bili ste im lijepo s ruke, i da dobro pagove napune, i da to ujedinjenje oposle... Da ste, barem, uspjeli da taj zloinaki rad prekinete, barem dok je rat bio u jeku... KRALJICA MILENA (Namee pomirljivi ton razgovoru.): Re je, Crna Gora je samu sebe na rtvu prinijela rad Srbije... I tako mi boga, Ksenija, svakoja bi krtena politika,

bez ova sadanja srpska, streknula od tijeh rtava, gladnih i golih hiljada i hiljada sinova crnogorskih... ne smijem, crna, ni da im mrtve oi izbrojim, koliko ih je... pa bi nala nekakvijeh obzira, da smo i najljui protivnici njihovi, a nijesmo, i sama bi se ustavila da nas vie ne goni... KRALJ NIKOLA: Slava i hvala tijem Crnogorcima za hrabrost njihovu i vitetvo. Nadajmo se u boga, mir e donijeti krvavo steene koristi Crnoj Gori. PRINCEZA KSENIJA: Bojim se da su te nade umnogome ve izdale, tata. KRALJ NIKOLA: Tee mi, evo, pada da, danas, branim ast Crne Gore od njenijeh nevaljalijeh sinova, no da ovako star na konja pred vojsku iziem... A mnoina su moje povjerenje uivali... e jad ih naao to im to trebuje... dabogda ih guba ljeb to su ga iskraj moje trpeze kusali... KRALJICA MILENA (Kao za sebe...) Da ih anaema... Ministar se uporno brani... DR O: Vlada je na suzbijanju anticrnogorske kampanje radila svesrditije i jednodunije no ikad, i najvie i najbolje to je mogla. Zahvalimo upravo tome da mi nijesmo ni na koji nain diplomatski ugroeni. Rvemo se... Da, to je prava rije... PRINCEZA KSENIJA: Da vam bravo zakliemo! Vidite li s oba oka, dom Petrovia Njegoa je oklevetan, ozloglaen, izvrgnut ruglu svakojakim falsifikatima! Ostalo nam je jo samo da se naemo izvan zakona i na ulici! Bie i to brzih dana... KRALJ NIKOLA: Da mi je, kukavcu, da jednom vidim da smo u ovome izgnanstvu ita dobroga i mudroga posvravali, uprkos sveanijeh angamana i garantija saveznika... KRALJICA MILENA (Opet, kao za sebe): Ne znam to e se i kako e se... ni na put, ni na dom... muka pregolema... PRINCEZA KSENIJA (Pobjedniki): Gospodine o, i vi uzmiete...? PRINCEZA VJERA (Plane...): Pobogu dosta vie! Ti, Ksenija, ni rije! Taj tvoj cinizam se ne da podnijeti! emu to, Ksenija?! I budite malo uviavnija prema meni, osjeam se gore no ikad. Da nemam to malo rabote i brige oko Crvenog krsta, pored vas bih zavrila u ludakoj koulji. Samo da znate, otii u koliko je sjutra, makar i transportom robe za vajcarsku, to dalje od ove kue! Ah, umalo zaboravih da te obradujem jednom vijeu, sestro... Liena si more i obaveze! U jednom andarmerijskom magacinu pronali smo izvanredne, jeftine cerade i pelerine s rukavima, da, nasred Pariza, tebi ispred nosa, a u Kanu smo kupili proste, ali vrlo solidne cipele, potkovane jakim ivijama... Oe li to, to misli, dobro doi onim naim nevoljnicima po logorima, kad, Boe, nije izabrano tvojom milosrdnom rukom... Bila si to smetnula s uma, jasno mi je zato, razabirala si vanije stvari... O, daleko od toga da te ja ne razumijem, Ksenija... Ah, naopako, da ti ne opratam... to bih ja to mimo drugih... Tebi je sve vazda i doputeno i oproteno... PRINCEZA KSENIJA: Ali, ja sam u toku, znam da su nabavke okonane, pa vjeruje mi na rije, valjda... Dobro, kako god bilo, Vjera, pa, vjeruje mi, valjda, Vjera, da se radujem dobru naih sapatnika u tuini. Kunem ti se, evo, tako im bilo dobro, tako bilo dobro i njima i nama, kako ti istinu govorim... Vjera?! PRINCEZA VJERA: Oprosti... izvinjenje svima...! Maman, un moment sil te plalt... Ah, meni nije do... ah... ah, majko mila... KRALJICA MILENA: to je s tobom, Vjera, dijete?! (Princeza Vjera se rasplakala. Grca...) PRINCEZA VJERA: C'est honteux, ah... honteux... Monsieur o, Vous... Si vous pouviez... je vous en prie... Ne faites pas... je... oh, maman... Ah, majko mila... (Gospodin o ustaje. Hoe da izae...)

KRALJ NIKOLA: Sjedi, r, nai smo. Bolje i ovako kad predanimo, no ono poslijed, utulimo svijee i po postelja amimo. Po svu no u mukama tako sebe velim. KRALJICA MILENA: Nai smo, Vjera, dijete. Dobro je, Vjera. Cuje li me? Smiri se, Vjera! PRINCEZA KSENIJA (Prilazi Vjeri.): Ajde, Vjera, zaboravimo. Ajde, prestani da plae! Cuje li? Dosta vie s tim samosaaljevanjem! I ti to prenemaganje zove boleu!? uje li ti mene? PRINCEZA VJERA (Traei zatitu...): Maman! Papa! KRALJ NIKOLA: Za noas je dosta bilo, Velika. Zbilja dosta. PRINCEZA KSENIJA: Pa, to je sad... Nijesam je nita ruila... O, Boe, ni usta ne otvorim, vi na mene ve oi kolaite! KRALJ NIKOLA: Dobro je, rekoh. DR O: Ja bih da vas pozdravim. Idem za poslom. Zahvaljujem... KRALJ NIKOLA: Dobro, Pero. Zbogom, moj dobri r. I oprataj! Oekivam, s pomou bojom, da na miroljubivi proglas odolen odjekne. Dako Crnogorci prestanu da se komate meu sobom, pa poslijed, vieemo, ko to ponese... (Pozdravljaju se...) DR O: Vae velianstvo... KRALJICA MILENA: Taman tako, kome bog da... PRINCEZA KSENIJA (Obraa se svima. Teatralno...): Ako dozvoljavate, ja bih na kraju ove otune izgnanike ajanke, ove, svakojako zamorne rasprave iz naeg politikog karantina, da zakljuim neto. Zima kao ova, osamnaeste na devetnaestu, u Francuskoj nije zapamena. Moda snijeg u ove krajeve ne bi ni pao da mi nijesmo doli u njih...

(Stara Princeza, s brojanicama u rukama, gleda u Vukmanovia...) VUKOMANOVI: Ne usuujem se da vas prekinem, vidite i sami s koliko vas udivljenja i panje sluam, a vidim rastuili ste se... Vae velianstvo, ne bih da zaboravim da vam kaem, blagodari vam u Crnoj Gori onaj obini na svijet to zna za tradiciju, ljudi nae kulture, a i najvie instance nove vlasti, naravno... Vae velianstvo, hou, evo, i sam da izrazim divljenje prema vaem gestu, da je svetinja doma Petrovia, Njegoeva biljenica, vaom dareljivou i plemenitou, danas na Cetinju... Nemojte me pogreno shvatiti, njena je cijena na svjetskom tritu vrijednih starina basnoslovna, to se zna... Duguje vam se vie od zahvalnosti... U vaoj materijalnoj situaciji, vae velianstvo... (Princeza Ksenija vrti brojanice meu prstima, gleda u Vukmanovia, ali kao da ga ne uje.)

IZ SJEANJA Slika etvrta Treba sroiti Novogodinju, Boinu poslanicu Cmogorcima. Uz Nj. V. kralja Nikolu I je princeza Ksenija, Velika, kako je otac iz ljubavi zvao. Ona biljei i svesrdno uestvuje u sastavljanju proglasa. KRALJ NIKOLA: e smo ono stali, Velika? PRINCEZA KSENIJA: Da bi se pred svijetom, kao Pilat, mogla od ovoga bogomrskog i u istoriji nezapamenog zloina pravdati i preturati ga na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju narodnu. Skupila je takozvanu Veliku narodnu skuptinu i na jedan

nasilniki nain, ije odluke nemaju nikakve vanosti, r Velika narodna skuptina i ne postoji kao ustanova po naem Ustavu, a kamoli da je nadlena da rjeava o sudbini Crne Gore! Pa i ovakav zloin izvren je prepadom, kukaviki liavajui od uea u rjeavanju o sudbini zemlje nekolike hiljade muenika i heroja koji se jo ne bijahu vratili iz ropstva... (Prestaje da ita.) A zato sve ovo, tata? Zato to ele stvoriti od Crne Gore jedan ili dva okruga srbijanska, kojima e oni gospodariti, a ne ravnopravnog brata. Zato to znaju da je elja svakog Crnogorca da stupi u jedinstvo jugoslovensko na ravnoj nozi sa Srbijom, a nikako drukije, i to bi da im se dala sloboda odluke izglasali ovakvo ujedinjenje a ne koje poniava ast i dostojanstvo Crne Gore. KRALJ NIKOLA: Zapii taman tako, Velika. (Ulazi Bjelo. rekida ih...) ILIJA BJELO: Vae velianstvo, uzvieni gospodaru, oprostite, samo da ve obavijestim da gospodin ministar spoljnijeh poslova podugo eka da ga primite. KRALJ NIKOLA: E bogami, neka ni asa ne asi, Ili. Zovi ga, neka uljegne. ILIJA BJELO: Odma, gospodaru. (Ulazi ministar o.) DR O: S istih stopa dooh, vae velianstvo... (Kralj se gromko nakalje, i ljut je i uvrijeen.) KRALJ NIKOLA: U dobar vakat! Da ti reem to imam! Vi kao Vlada nijeste rijeili sutinu pitanja odlaska u Crnu Goru, niti ste ma i naznaili koji biste pravac odabrali. Dunost vi, ka dunost svakog kabineta, to dobro znate, nalae da to rijeite kao nau unutranju stvar, bez obzira oe li se danas-sjutra pasat na taj put. Onaj prijedlog francuske Vlade kojijem barataste, da nam se stavi na raspolaganje vozna kompozicija do pogranine talijanske stanice, ili novostavljeni nazovi prijedlog, da otputujem s trga s nekijem od transporata za izbjeglice, poniavajui su i kose se sa dostojanstvom jednoga vladara! Ili, moe biti, odrauju stav ove vlade o tome putu i slue vi da me po svaku cijenu obeshrabrite i odvratite da krenem u otadbinu?! A ja znam da za taj put ima naina, r, i sad u ti ga kazat: ima da se za put obezbijedi ona jahta koja se rauna kao svojina moga sina i prestolonaljenika Danila! Zahtijevam ovo bez obzira na rr i uprkos svakoj opasnosti! Pasali ne pasali! (Ministar o uzima rije. Prilino je sabran... ) DR O: Vae velianstvo, Vlada je zakljuila, a s obzirom na stav francuske Vlade, koji je usaglaen sa stavovima ostalih saveznikih drava, da je do daljeg nezgodno preduzimati put u domovinu. Izgleda da je bolje da vae velianstvo saeka da se vrne u svoju kraljevinu kad se prilike tamo smire i krenu uobiajenim tokom. Rije je o noti francuske Vlade od 17.novembra 1918. kojom su granice zatvorene. Ne ispotujemo li to, prijeti nam prekid diplomatskih odnosa, ukidanje subvencije i zabrana na depozit u banci. Vae velianstvo, izlino je dalje objanjavanje... KRALJ NIKOLA (Gorko se nasmije...): A ja rekoh da mi kakvu dobru sreu donosi... DR O (Pokuavajui da ga odobrovolji... ): Sve i da nam basta da putujemo, gospodaru, da se jahta koju pominjete osposobi za navigavanje sloena je operacija. Stoga to dugo godina stoji ukotvljena trebalo bi angaovati komandno osoblje... to iziskuje i vremena i novca... Gospodaru, nae sadanje finansijske mogunosti ne treba ni pominjati... Treba pokazati mudru smotrenost i, s obzirom na sve, gospodaru, treba odloit put na neki razuman rok! KRALJ NIKOLA (Odajui ozbiljnu ljutinu...): Ja dobro viu da vazda i dovijek oete da na mene ostavite da je naem naina! A ja u vi kazat! Napisau pismo gospodinu Pionu, ali ga vladi neu pokazati! Posigurno biste i tome tekstu nali kakvu manu. Sad

moe i zbogom! (Zove Bjeloa, unezvijeren je od bijesa.) Ilija! (Ilija utri u sobu.) Budi pripravan, pa kad reem da moemo u taj as rnut za Crnu Goru! Mo li, Ili? ILIJA BJELO (Odgovara po vojniki...): Mogu, kako ne mogu, uzvieni gospodaru! KRALJ NIKOLA: E budi spreman, sokole. Poteci, pa tako prenesi Vuku Vukotiu i perjanicima! ILIJA BJELO: Ou, kako neu, moj gospodaru! KRALJ NIKOLA: Ako mora i glavom kroz zid, pa ija pretekne! (Prilazi Kseniji.) Naduboga, Velika! Ilija! Naduboga! Pa u Crnogorcima poeljet Novu devetnaestu godinu, i srean Boi, i Hristos se rodi, nasred Cetinja. PRINCEZA KSENIJA: Naduboga i pravdu, tata! Pobjeda je Crne Gore! (Bjelo je ostao u sobi. I zbunjen je i uzbuen... Prekrsti se...) ILIJA BJELO: Dabogda!

(Zimomorno ogrnuta, stara princeza Ksenija stoji pored pisaeg stola i prebira po papirima...) PRINCEZA KSENIJA: Napolje, vjerovatno, nije mnogo hladnije nego ovdje... (Konano je pronala malenu kartonsku kutiju. Uurbano iz nje izvlai salveti, briljivo ga savija iprinosi uz onaj tanjir pred gospodina Vukmanovia.) PRINCEZA KSENIJA: Posluite se jabukom. VUKOMANOVI: Zahvaljujem, vae velianstvo. PRINCEZA KSENIJA: Posluite se, molim vas. Jabuica svaki dan doktoria era van! VUKOMANOVI: Hvala. (On uzima noi i poinje da ljuti koru s jabuke...) PRINCEZA KSENIJA: Jedite! (Nastavlja priu.) Otac je pisao gospodinu Pionu, a on mu je otpisao da nas izriito odvraa od puta. Monsieur Delaroche Verne, et le President de la Republique en Personne Poinkare pisali su isto... et ont garanti le respect de la liberte et du pouvoir Constituitionel naroda crnogorskog... Da vrhovna komanda Istone armije i njen komandant lino nee nita proputit da uine, samo da se odri mir u zemlju, samo... et puis ceci et cela, des histoires vides... mrtva slova! Prazne prie! Monsieur Vukmanovi, ja vam, znate, nijesam za istoriju ba neki zakleti svjedok... Govorim samo koliko sam vidjela i razumjela, moda je problem to je toga neukusno mnogo... Ja vas zamaram, Monsieur Vukmanovi? VUKOMANOVI: Nikako, vae velianstvo. Sluam vas i, evo, mislim, moda e u budunosti neka nepoznata i naizgled sporedna tumaenja zasjeniti ono ime nam danas svakodnevno pune ui. PRINCEZA KSENIJA: O, kakav optimizam! Tom manom diila se crnogorska politika davnih dana, ali i dan-danji je isti sluaj, izgleda... Prolost se, mon sher Monsieur Vukmanovi, vazda izmilja. Drite, valjda, distance... VUKOMANOVI: Da... distancu... rezervu... PRINCEZA KSENIJA: Obligatoirement, je vous en prie. S rezervom sluajte i ovo to ja izlaem...! VUKOMANOVI: Pa dobro, s vaom preporukom... bila je rije o putu u Crnu Goru. PRINCEZA KSENIJA: Osamdeseta mi jeste gospodine, ali su osjeaji koji proimaju moj ivot vazda ivi i nepromijenjeni. Moje zdravlje je dobro, a pamenje...?!

Izvanredno! VUKOMANOVI: Oprostite, molim vas, nijesam mislio... PRINCEZA KSENIJA: Jedino to nikad ne bih povjerovala da u mo podnijet ovoliku nematinu. Jo manje, ovakvo moralno satiranje. Padam u bijedu svaki dan sve dublje... Da... e smo ono stali? Da... Vas zanima put u Crnu Goru... Pa, ako emo pravo, elja za povratkom u otadbinu bila je neprekidna svih dugih godina egzila. I koliko go beznadena bila, odravala je prisebnost naega duha. O, boe, udovino je to... Evo, sada, ovako stara i nepripravna za put... govorim o tome ne s manje ara. Cest toutafait bizare cefa... Metrovi, kaete... Na Loven e se ii na hodoae... Kolski put je otvoren? Automobilom na Loven, zato ne...! (Gospodin Vukmanovije ohrabren dobrim raspoloenjem stare princeze...) VUKOMANOVI: Nastupio je novi narataj, vae velianstvo. U zajednikoj otadbini Jugoslaviji dobivena je ravnopravnost Crne Gore. PRINCEZA KSENIJA: ini mi se, eto, da se niko vie od mene ne moe obradovati saznanju da je prosperitet tamo u nau otadbinu... Zbilja je tako? Mais pourquoi, demande-je?! Ja ne elim da vidim to novo Cetinje... VUKOMANOVI: Prole godine, kad se raula vijest o vaoj navodnoj smrti, vae velianstvo, u toku jednog jedinog sata uznemirilo se sve Cetinje. Hvala bogu, vijest je brzo i opovrgnuta. Ne bih da vas uvjeravam, vae velianstvo, bili biste dobrodoli na Cetinje. Primite to k znanju. to se dravnih zakona tie, sigurno ne bi bilo smetnji, sve bi se moglo jednostavno isposlovati... PRINCEZA KSENIJA: Vidite li ovaj orman? Prilazim mu svakodnevno kao oltaru. Odavno ve ne brojim svoje siromatvo, shvatila sam, sve moje blago je tu. Da... Oui, c'est ridicule, cela me revient... Ona lentra, govorili su... udne li zabave za jedno ensko... S puno sam ljubavi i solidnom vjetinom pravila te fotografije... Cetinje, Ivanova Korita, Rijeka, Vir, Skadarsko jezero, Bar, Ulcinj... (Odlazi ka rmaru.) Divna pazarita...! Mirisi opojni... (Djetinjasto je hvalisava. Pokazuje mu fotografije.) Imam ilibar svjetla, kad se oblak jednom nagnuo na Loven. Uhvatila sam ga! Ima, onda, jedna kua s malim dardinom, vrata su otvorena da moe portikom da ue... ima morskih uvala, jarboli s vjetrom koliko u zamah...vesele trpeze i poznatog i nepoznatog lika... moji dragi, roditeljski dom u svetkovine... Tu su ti sve pree i sve nude ove princeze nevoljnice. Njeno golo pare ljeba ove u tuinu... Nita mi vie ne treba! Nikakav bolji karavan od toga ja ne elim... Crna Gora, Cetinje, e bjee to pod kapu nebesku? Pod koju zvijezdu? Evo ih tu. Sa mnom! Et, voila, je me sens tout de suite mieux. Ne, prevarila sam vas, malo vazduha mi ne bi bilo na odmet. Peut-on se promener, Monsieur Vukmanovi... jeste li raspoloeni... VUKOMANOVI: Pourquoi pas, Votre Majeste. Puis-je vous aider. PRINCEZA KSENIJA: Sama u, hvala. VUKOMANOVI: Va kaput... PRINCEZA KSENIJA: Pridrite mi, molim vas, tu tranju od kapota. (Pred izlazak...)

IZ SJEANJA Slika peta U Vili krinova u Kap Antibu. Peta godina egzila.

Kralj Nikola se vratio iz uobiajene dnevne etnje oblinjom umom.Obuzet je jakim sklerotinim napadom. Ophrvana familija je oko njega. Pometnja je... ILIJA BJELO (Kao izbezumljen, vie oponaajui kralja...): Jabe, Jabe, Jabe... (Zove da odlijee sva uma.) Oklen mu tolko skoposti ne znam, vie od dvije ure smo pjeaili... KRALJICA MILENA: Jelenu Zorkinu zove. to mu je na nju nampalo, zaboga? E, Jabe, Jabe... rumena jabuko naa, crna drugo, e si crnoga eda danas da vidi. KRALJ NIKOLA: Putite me ljudi da poem i skupim Crnogorce! Mene e posluat! PRINCEZA KSENIJA: Pokuavajui da ga urazumi... Jaa je ovo sila u pitanje, tata! KRALJICA MILENA: Ne zbori mu tako, Ksenija, zaboga! KRALJ NIKOLA: Ama, ja sam im gospodar! KRALJICA MILENA: Je li popio sve mediine jutros, Ilija? ILIJA BJELO: Jes! Iz moje ruke, tako mi boga! KRALJ NIKOLA: Nek sve u ambis sae! Sve u prah i pepeo! Kad sam ja ovo zasluio i narod moj mueni! r ovo je udeena komedija! Nita drugo! O, srama, propasti! O, nebo, otvori se! KRALJICA MILENA: On vas drhti, Ksenija! PRINCEZA KSENIJA: to je sad ovo, majko? Sad je pao u groznicu. (Ogre Gospodara pelerinom da ga utopli...) ILIJA BJELO: Poinite malo, gospodaru! U naslonja, gospodaru! KRALJ NIKOLA (Kao da se neto malo smirio...): Ne ostavljaj me, Velika! Plae li ti to, Milena? KRALJICA MILENA: Nijesam, bogomi, Niko. Nijesam. Ne. KRALJ NIKOLA: utite i trpite! ujete li me dobro! Ako ste ostale bez otadbine, ako ete i bez mene ostat, nijeste, bome, ostale bez obraza i asti. Je li tako, de? Je li, Ili? Je li, orle? Jesi li mi se r? ILIJA BJELO: Bog vam zdravlje da, vi ste i bolesniji bili, gospodaru, pa ste opet ozdravili. KRALJ NIKOLA: Nema od toga nita, moj Ilija. Da mi je samo vrinu Lovena da vidim, barem s esove barke s, puine da mu se oveselim, pa da bi odma, u taj vakat, nasred bijesne Adrije skona...(Glava mu klon. Smirio se. Sklopio oi. Sad svi govore ispod glasa.) ILIJA BJELO: Vae velianstvo, hrana mu je odvie mizerna, pa je malaksa ivotom od gladi. Ne moe se vazdan od pjata supe s malo pate, oice zgnjeene krtole i ikare kompota od ljiva. Ni komad leba da izije, no one mrve od biskvita... Moe bit bi on dobro jeo, vazda je prilian apetit ima... Da ga ponudimo za koji dan, to vi ja zla ou, pa da e sva eljad u kuu za tolko skapat od gladi... PRINCEZA KSENIJA: Dobro je, samo da ga san prevari. KRALJICA MILENA: Prva bih s nae sirotinjske trpeze ja od usta odvojila, samo da je do toga, moj Ilija. No bi mu jaa hrana tu sklerozu samo pospjeila. (U sobu pristie Danilo.) KRALJICA MILENA: Danilo, sine! PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Kako mu je? Doktor Marulis e svakog trena. Gospode boe, divne li moje prilike dravnike! Za spas ivota oca i kralja nemam ni fijaker da upregnem! Je li mu ita bolje? KRALJICA MILENA: To su strani duevni nasrtaji, Danilo. To se gledat ne moe!

Prou mi tek poslije tekoga plaa. A mnim, vie boluje za Crnom Gorom, Dano, no to je sam bolesan. To se gledat ne moe... KRALJ NIKOLA (Budi se.): To se gledat ne moe... e uje boga ti... etao sam u utornik nee od deset ura po bati luksemburkoj sa Stefanom Radonjiem. Sretosmo se s jednim Srbijancem kojeg je on poznavao. On se s njim zaustavi da razgovara, a ja se malo izmakoh, r ga nijesam poznavao. Koliko se Stefan s njim razgovarao ja se neto ne osjetih dobro, pa sjedoh na jednu klupu to je bila iza mene. Kad oe... Stefan me opazi blijeda, pa navali to mi je i kako se osjeam. Ja mu kaem da mi je jedan jaki crni cigar naudio i da mi je od toga dola nesvjestica i vraanje, ali da sam dobro... I, bogami, produimo etnju i jo ruamo zajedno u restorantu... Kad oe... Sino ti je Stefan telegrafino javio stricu kako sam obolio i omrao da se to gledat ne moe. uje molim te... da se gledat ne moe... Zebe da u ikad ozdraviti... I eto ti sad uda... Telegrafino stric nareuje da danas isti dan krenem! U Crnu Goru da se vratim... KRALJICA MILENA: Oemo, Niko. Da popriekamo, Niko. Kufere da nam spreme... E naega zloga puta i kad smo se na njega uputili. Kuku mene, Niko, za tobom... KRALJ NIKOLA: ujete li glas orgulja? Ajmo svi onamo! Ajmo vrue da se pomolimo sluajui. Uzeemo mjesto na klupu. Ja sam se vazda moga molit bogu jednako, u pravoslavnu, katoliku, protestantsku, u esovu siromaicu seosku crkvicu ili u kakovi veleljepni hram... Vrlo vano... KRALJICA MILENA: Nee ti niku, Nikola. KRALJ NIKOLA (Opet krene. Izaao bi...): Divnoga li glasa, zaboga. KRALJICA MILENA: Kumim te bogom, stani! PRINCEZA KSENIJA (Nosi posluavnik s veerom.): Evo trpeza, tata. Da veera! to je to bilo...? PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: uje zvuk orgulja. Dobro je dok mu se tako to lijepo priinja. Prisjetio se stranstvovanja i kolovanja u Parizu. Bio je tada prvi put daleko od kue. KRALJ NIKOLA (Smijui se, nastavlja...): to e sad ovaj ovdje, miljahu. A kad se onako strasno moljah, uahu se. A ne bjeh vala, grean. Ne, vala, za toliko. A kad sjutra izidem iz liceja, pravo u na pjacu kod Stanice kola. Uzeu najbolji fijaker, pa onda, prvo, rvac kod hljebara da uzmem pogolemo hljeba, pa onda da mi spreme s tijem kakvoga hladnoga mesa i jednu botiljicu anizete... e, i dvije ae njom. Pa onda u na onoga orguljaa, staviu ga u kola, pa ajd daleko za fortifikaciju u polje, e nema nikoga... Poto otputim kola, da se orgulja i ja rairimo lijepo na travu, da po bratski ruamo, da mi nabere dosta trave, da se naslonim, pa da onda ruku na ruicu orgulje stavim da mi svira... Dako zaspim. Ou li, zaboga, mo zaspat? Kako u mo gledat visoko u oblake, a da ne mislim u kojemu je pravcu Crna Gora... Kako u da ne jeknem od toga... kako u mo da za tijem ne zaplaem... Lice je pokrio rukama. Plae. KRALJICA MILENA: Evo ovako. Sad se za ura nee ueit. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Pokuaj neto ti, Ksenija. PRINCEZA KSENIJA: Tata, ajde malo vrue supe. (Otac joj samo odmahuje glavom.) Nee? Ovako iz ikare, iz moje ruke. Pogledaj me, tata! KRALJ NIKOLA: Izidite svi iskraj mene! Ostavite me samoga s majkom. (Upada Bjelo.) ILIJA BJELO: Prispjee kola s doktorom. Vae velianstvo, kumim ve svevinjim da me putite da molim doktora da onaj rpat lii stavke za ishranu gospodarevu. Vae

velianstvo, rije je u narod ostala, glad oi nema. KRALJICA MILENA: Evo, kako Danilo ree, Ilija. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ilija, doktor e znati to je najbolje za tvoga gospodara. Morate svi izii! KRALJ NIKOLA (Odlazi ka postelji.): Izidi i ti Dano, sine! PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ostau, tata, da se naem ustreba li ti to... KRALJ NIKOLA: Niti mi pomoi treba, niti mi pomoi ima, Danilo. Ostavi m jedan trenut s majkom. Kad uzmognem zvau te da i s tobom popriam, e je i za to taman zadnja ura, Danilo. (Kralj i Kraljica su sami. Razgovaraju s dva kraja sobe.) KRALJ NIKOLA: Ou li ja ozdravit, Milena? KRALJICA MILENA: Oe, Niko. KRALJ NIKOLA: A mene se sve ini da u umrijet. KRALJICA MILENA: Nee, Niko. KRALJ NIKOLA: Je li te strah, Milena? KRALJICA MILENA: Zato zaboga, Niko. Ti e ozdravit. KRALJ NIKOLA: Pa, moli li se ono za mene, Milena? KRALJICA MILENA: I pree sam se Bogu molila. Vazda sam se u Boga nadala, Niko. Ti se mene neto ruga, je li, Niko? KRALJ NIKOLA:Ne. Mnim, dobro je da se oek nada u esovu utjehu. KRALJICA MILENA (Sporo prilazi. Kad se sasvim primakne svome muu...): Da ti nije to a na mene, Niko? KRALJ NIKOLA: A je li tebe to a na mene, Milena? KRALJICA MILENA: Ne na tebe, oi moje! KRALJ NIKOLA: Ovo izgnanstvo emerno, i starost jadna, i smrt bliza, sve me to tebe savija... Najvie u ove zadnje dane mnim bjesmo li ono ikad ti i ja sretni, Milena. KRALJICA MILENA: Ne zbori tako! e e ti dua, Niko! KRALJ NIKOLA: Spomeni se onda u jednu molitvu, Milena, i Mirka naega, i ona dva anela, dva unu naa, na izgub domai... Ni Sofiju, ni Mariju, ni Zorku, nae mile eri, ne zaboravi u tu jednu molitvu. Da smo sad u onu malu kamaru s ecom, u onu e smo vazda zajedno objedovali, sad bi se okuraio i r bi ti... Milena... KRALJICA MILENA (Sjedne udno postelje.): Reci, Niko mili, tebe je na mene neto a. to je to, grena mi dua? to je, Niko? KRALJ NIKOLA: Aneli s tobom, Milena. Mnogo smo bremena preko glava preturili za naega duga ivota. Nikad ti nijesam reka... ljubio sam te silno. KRALJICA MILENA: Ne zbori tako! Ne zastiuj me! KRALJ NIKOLA: Klanjam ti se, evo, danas. Plai, Milena, dobro se isplai, da me manje narie kad umrem, r si, veli li, sa mnom sretna bila. KRALJICA MILENA: E, neu te, vala, plakat zdravoga i ivoga. Neu da se s bogom mrazim! Neu vie ni suze! Evo... KRALJ NIKOLA: Daj mi ruku, Milena! Ruku da ti poljubim. Onaj grumen zemlje s Carevoga Laza da je pri mene ove dane, da s njim skonam. (Kralj joj predaje taj grumen zemlje.) Oprosti, de. Neka mi ga ispod glave! KRALJICA MILENA: Evo ga pod kuin... KRALJ NIKOLA: Dobro, moja Milena. Au onu jednu molitvu, kad se mene spomene, reci da sam svakome svakoju oprostio. Ni na koga mi nije a. I neka su svi, i ove i tamo, blagosloveni. I spomeni se Crne Gore, Milena, da Bog pogleda nesretne Crnogorce! Idi

sad, Milena! Odma se pomoli!

Princeza Ksenija i gospodin Vukmanovi etaju parkom. Upuuju se ka oblinjoj klupi. Gospodin Vukmanovi je sustie, pa preduhitri njeno sjedanje, skinutom rukavicom sklanja lie i trunje sa sjedala. Potapajui se, stara Princeza prilazi. Zastaje... Gle...!

IZ SJEANJA Slika esta U isti zimski pejza pristiu prestolonasljednik Danilo, princeza Vjera i... hita princeza Ksenija. Ona vodi glavnu rije... PRINCEZA KSENIJA: Svakako da bi do direktne akcije trebalo produiti diplomatski r, prosto, jedno drugo ne iskljuuje... PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Nita ja tebe ne razumijem, Ksenija. Zbilja, ne razumijem! Ja, evo, inim sve to mogu, sam bog zna je li to od kakve koristi. Bie da je ni od kakve. Ne oekuj od mene da primam ove nekakve direktive. Jedino oko ega se jo mogu angaovati, to je arhiva i ono malo dravne imovine. Da se to zbrine, tu stojim na raspolaganju. PRINCEZA VJERA (Zabavljena svojim mislima...): A najgori sluaj kad bi bio, to emo initi sa zastavom? PRINCEZA KSENIJA: Kako ti umije da grane, Vjera, grom iz vedra neba nije ti ravan! PRINCEZA VJERA: Zato? Moe nas kakva odluka iznenaditi. PRINCEZA KSENIJA: Vjera, trpim te, jer je najgori as za naa nadgornjavanja... PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Evo gospodina oa. DR O (Hitajui ka njima, dobacuje...) : Loe vijesti. Jako loe, na alost. PRINCEZA KSENIJA: Recite, pobogu! DR O: Moe se smatrati kao definitivno ukidanje engleskog poslanstva, gospodo. PRINCEZA VJERA: A to e uiniti Francuzi? DR O: Svaki as moe biti isti sluaj. PRINCEZA VJERA: I to onda predstoji? O, Boe, pa i ovako je teko... PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Sad moemo oekivati svakojake bezobrazluke. Eto. PRINCEZA KSENIJA: Ne odaje zabrinutost. Naprotiv... Meni je samo primanje gospodina Paia kod kralja ora jasno ukazalo na novo obiljeje engleske politike prema Crnoj Gori. Da i ne govorim o onome slavenofobu Kersonu. Njegova napomena o skovanici identitet crnogorskog naroda, imala je jedini cilj da lake proe u Domu Lordova. Pria, molim vas lijepo, o narodnoj volji, a da i ne pomene nasilje Beograda. Kao da ne zna da je sadanji beogradski parlamenat igraka dinastike oligarhije. Htio bi da se cmogorski narod izjasni od svojoj sudbini, ali prvo da se potini Beogradu... Gospodine o, mi, jednostavno treba da ostanemo pri naim starim traenjima! Na program je: da se Srbija evakuie iz Crne Gore, da se Crna Gora integralno restaurira, te da narod u svojoj dravi sobom raspolae... DR O: Predsjednici vlada Velikih Sila lino su uvieli kako zvanina Srbija na to gleda. U tome je pitanje opstanka jednog nasilnog reima. PRINCEZA KSENIJA (Govori brzo i konfuzno...): Predsjednicima Vlada Velikih Sila

treba poslati nove i nove energine proteste! Francuski zvanini krugovi misle da e se obnoviti pregovori o jadranskoj obali, za nas tu postoji realna opasnost, r su pregovarai upueni na politike koncesije i trgovinu, a ne na potovanje principa... U tom pogledu mi se vraamo na period kad smo uputili notu da Crna Gora nije objekat, ve subjekt u Jadranskom pitanju... DR O (Koristi priliku. Prebacuje joj...): U Domu Petrovia se nije rijetko grijeilo u ukazivanju vrn. esto razoarani zbog povjerenja koje ste ukazali u drugim ste sluajevima nepovjerljivi r mjere. PRINCEZA KSENIJA (Pravdajui se...): Gospodine o, molim vas, nijesam ni pomislila da vam se mijeam u posao. Samo sam... PRESTOLONASLJEDNIK DANILO (Prekida ih...): Oca treba za izvjesno vrijeme sauvati od ovih stranih glasova. DR O: To je nemogue. Monteljari javlja da bi bilo mudro misliti o premjetaju sjedita vlade iz Francuske. PRINCEZA KSENIJA: U Italiju! Treba odmah telegrafisati gospodinu Plamencu. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ksenija, pobogu... DR O: Italijanska Vlada nije saglasna. Monteljari lino savjetuje da se vlada premjesti u drugu dravu, na primjer vajcarsku. PRINCEZA VJERA: Ali, o emu vi priate?! U kasi nema ni prebijene r! (Svi zaute. Poslije duge tiine ministar jedva izusti...) DR O: Ba tako. (Obraa se princezi Kseniji.) Vae velianstvo...?

Princeza Ksenija i gospodin Vukmanovi su na klupi u parku. Princeza je zadrijemala. Gospodin Vukmanovi se, ipak, odlui da je probudi. VUKOMANOVI: Vae velianstvo! PRINCEZA KSENIJA: O, mon Dieu... kakva tmina... ja sam zaspala. O, boe, na klupu... Koliko? Dugo? Oprostite, molim vas... Opet ete mi se javiti, zar ne? VUKOMANOVI: Vae velianstvo, otpratiu vas! PRINCEZA KSENIJA: Nikako! Neu vie da vas muim! VUKOMANOVI: Vae velianstvo, im se gospodin o javi, uvjeren sam s dobrim vijestima, administrativna komisija, kako mi je r, ako sam dobro shvatio, zasijedae jo u toku marta... Biu slobodan, vae velianstvo... Bie mi drago da vas obradujem... PRINCEZA KSENIJA: Kako bude. Neu se parniiti s otadbinom. VUKOMANOVI (Bodrei princezu Kseniju, ali i sebe samog.): Naa zemlja ide primjerom naprednog socijalizma. Po naim propisima naknade za imovinu oduzetu u ratu davae se ak i onima koji su pripadali neprijatelju. Kako ne bi vama, vae velianstvo, takvoj rodoljupki... PRINCEZA KSENIJA: Smijem se... oprostite... iz vas govori zagrieni komunista... (Princeza se smije i dalje. I gospodin Vukmanovi se zasmijao.) Je li i gospodin o u istoj mjeri uvjeren u snagu socijalistikih propisa...? (Naglo se uozbilji.) Oprostite. Dobar je i paljiv prema meni i, bez sumnje, bori se za mene. Pie mi da to nije pitanje pravnoga i politikoga karaktera, ve dug asti, kavaljerski momenat... Nekada davno, dok je bio ministar u vladi u egzilu, u naim politikim raspravama, dovodila sam ga do bijesa, bili smo ka pas i maka... No, sad mi je da se nadam. I nadam se! Kad pomislim da u septembru etrdeset pete nijesam imala ni najmanji dug, a da je danas, poslije petnaest godina, i posljednje to imam, ona kuica u

Antibu... Villa Liserons... Vila... Otsutno se vraa na klupu. Kako bi se to reklo naki? VUKOMANOVI: Vila krinova, vae velianstvo. PRINCEZA KSENIJA: Vila krinova! Ona e su provodili poslijednje dane moji roditelji, e je sahranjena moja sestra, sad je pod hipotekom. O, Boe, etiri miliona francuskih franaka! Kad pomislim da ih moram vratiti iduih mjeseci ili konano tu kuu izgubit... Ako bih mogla odma primiti, i odjednom, samo trei dio onoga to mi pripada... VUKOMANOVI (Bodrei je i dalje.): Vae velianstvo, imajte vrn. Naa Vlada e donijeti za vas pravedno rjeenje. PRINCEZA KSENIJA: Gospodine Vukmanovi, ministarstvo finansija vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu do 1945.godine isplaivalo mi je svotu na koju sam imala pravo prema ugovoru sa dravom na ime naknade za oduzetu imovinu. Shvatate da, od formiranja nove Jugoslavije, ve petnaest godina, vaa Vlada nije rjeavala moj poloaj. A ja zahtijevam, gospodine Vukmanoviu, da primim, odmah i odjednom, samo trei dio onoga to mi, kako rekoste, i po vaim zakonima pripada. Tanije, od tri stotine trideset est hiljada vajcarskih franaka, to je va dug prema meni za ovih petnaest godina, samo jednu stotinu hiljada. Samo kolko da savjest oslobodim, i kuu, koja je poslijednja uspomena na moje roditelje, sauvam. Takav bih obraun smatrala konano rijeenim, a moja bi zahvalnost bila ogromna. Tamo, u vrtu Vile krinova, pored Vjere, zavjetala sam grob... Pod hipotekom...! Shvatate li me sada, gospodine? (Gospodin Vukmanovi odobrava. Ona ustaje naglo i odluno e...) Do skorog vienja, je li tako, s dobrim vijestima. VUKOMANOVI: Laku no, vae velianstvo. (Gospodin Vukmanovi gleda za princezom koja zamie. Princeza zastaje. Okrenula se ka njemu. Vukmanovi oklijeva, onda joj poe u susret...)

IZ SJEANJA Slika sedma U Vili Krinova u Kap Antibu... PRINCEZA KSENIJA (Sama je.): e ste Crnogorci da sad buruliete? Da kojevitezate pred gospodarem, da ga na smrtnu uru ueite? e ste Crnogorke? e se enue one amazonke cetinjske? Cio batalion...(U salon pristiu ukuani, jedan po jedan.) PRINCEZA VJERA: Ne izuuj vie tako to, molim te, Ksenija! Nijesmo sami! Nijesmo naputeni! PRINCEZA KSENIJA: Ne, Vjera. I alost se dijeli na ravne asti. Majko! KRALJICA MILENA: Na koljena, eco moja, u molitvu! PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Na papa... Kralj je umro. KRALJICA MILENA: Umro je... umro... (Zagrli Danila.) Dano, sine! PRINCEZA KSENIJA: Umro? Presvisnuo je, majko! Od mnogo tuge, od enje za kuom, nikad utoljene, od uvreda gnusnih, od nepravde teke. Presvisnuo je, eto! KRALJICA MILENA: Ilija! Treba ruho nenoeno za ukop pripraviti. ILIJA BJELO: Crnogorsko, vae velianstvo? PRINCEZA KSENIJA: Crnogorsko, koje drugo! KRALJICA MILENA: Dano, sine! Neka si iv i zdrav! Ono zemlje sa Carevoga Laza, u aku mu je. I ono tamjana iz Ostroga, i ono suvih ruica iz Zete, na prsima su mu. To je

do mene bilo. Tvoje je pravo i ast, sine, odlikovanja i znamenja ocu da odabere. PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Ou majko! Pravo mi je to i ast, i tu je r. Svreno sa mnom. (Moli se.) Gospode Boe! Gospode Boe, smiluj se, sauvaj narod nae mile gore, ogradi ga od zla i napasti, od bijede... Gospode... Gospode Boe, koji svim upravlja, koji me na elo toga naroda postavlja, oprosti mi to ti se, evo, protivim, to dunost i ast odriem... Ne mogu... Gospode... KRALJICA MILENA: O tome predmetu neemo noas, Danilo! Nemoj da te kunem sine! PRESTOLONASLJEDNIK DANILO: Zaludu, majko! Svreno je! (Bjelo sveano unosi crnogorsku odoru.) ILIJA BJELO (Poje.): Ne odlijee lelek sa Njegua, ne jekte ti zvona sa ipura, ne pale ti od boja topove. Po izba te po kamara gluvi Crna Gora tui, gospodare. (Nastavlja govorei lelekaki.) Knjae, kralju, gospodare, ja ti pojem, nek me kobe, pojem to me grlo slui. Vazda bjeh ti bremenoa, tvoj Ilija sa Bjeloa. Kamo nae lijepe sree, sve za staru tvoju slavu, ivio nam, gospodaru! ivio nam, gospodaru... ivio nam, gospodaru!

Dok Bjeloev lelek odlijee, stara Princeza ulazi u nevidjelicu sobe. Upali lampu. Ne skida kaput, nije ni eir odloila, ni rukavice ne smie s ruku. Sputa se umorno na sofu. Odbaci tap. Duboko je uzdahnula... jedanput, drugi put... PRINCEZA KSENIJA: Kakav su soj ti novi Crnogorci? Crnogorci...? Ne mogu da dokuim... Jesu li s plea rasprtili bremena starih zaevica, sprdnje i poruge, i prljavih rabota bratskih? Jesu li tamnice i grobove dobro okadili? Jesu li sve izrode dopali aka? Zamiu li jedni drugima za okuku bez grke rijei zavisti? Jesu li to je nezbor bratski zaboravili? A ti novi Jugosloveni, kad se zdrave i ljube, kad stiskaju a, gledaju li se u oi pravo? Je li povijest zbitija toga jugoslovenskoga zavrena? Ne znam, a bih da dokuim kako je tamo... (Opet ista stara melodija.)

IZ SJEANJA Slika osma Knjaz Mirko je za klavirom, svira uvodne taktove arije iz opere Balkanska carica Dionizija de Sarna... Knjaginjica Ksenija sva ustreptala eka da dobije znak... Mirko je dri na oku. Odsjeno klimne glavom. Knjaginjica pjeva... pjeva i stara princeza Ksenija. PRINCEZA KSENIJA:

U dalekom Drenopolju, cvili junak u nevolju, eli hljeba, eli vode, eli sunca i slobode, eli mila zaviaja, eli svoga rodnog kraja, eli abljak, grad bijeli, eli zetski narod cjeli! (Stara princeza zavrava u suzama.)

U domu stare princeze, Princeze Ksenije od Crne Gore. Sve je isto kao kad je proli put tu bio. Ipak, gospodin Vukmanovi je zbunjen otkako je u sobu banuo. Nepoznato lice je u sobi, za trenutak mu je okrenuto leima... VUKOMANOVI: Excusez, la porte etait ouverte... Madame Obolenska? MADAME LJUBICA ROSI: Madame Obolenska est partie voir son mari. A l'hopital. Hier, il ne se sentait pas bien. Excusez-moi, vous etes? VUKOMANOVI: Je vous en prie, excusez-moi, Vukmanovi. MADAME LJUBICA ROSI (I ona se predstavi.): Ljubica Rosi Petrovi. VUKOMANOVI: Sa Majeste, la Princesse Ksenija n'est pas a la maison? J'aimerais la voir. J'ai de bonnes nouvelles pour elle, de Yougoslavie. MADAME LJUBICA ROSI: Elle est morte Monsieur! Depuis trois jours, deja elle git dans l'eglise russe. VUKOMANOVI: Umrla? O, udnog li udesa... umrla? MADAME LJUBICA ROSI: Tekoga udesa, gospodine! Poprati i nju, i roditelje, i brau, i sestre... VUKOMANOVI: Ali, dvadeset etvrtoga ovoga, mislim... u svakom sluaju, samo jedan dan poslije rjeenja jugoslovenske Vlade, njeno velianstvo princeza Ksenija je naznaila banku i... MADAME LJUBICA ROSI: Dvadeset osmoga popodne, gospodine, bila je za ovim astalom, prebirala je, evo, po ovim kutijama sa fotografijama Crne Gore... sama ih je nekad davno izraivala... govorila je... VUKOMANOVI: Znam, znam... (Stoje pored pisaeg stola princeze Ksenije.) MADAME LJUBICA ROSI: Gledala je kroz tu malenu spravu... Redom, jednu za drugom... Odjednom, samo se uhvatila za glavu i pala. Lijepa smrt. Poslije mnogo muke i stradanja, i gladovanja, najposlije, lijepo je, barem, pola. Lako, da za to nije ni znala. Zasluila je. VUKOMANOVI (Kao za sebe.): U zemlji se zatrajali. Rijeeno je... eto... razminulo se ni u dva dana... Mislio sam obradovau je... to vrijedi kad su zatrajali... MADAME LJUBICA ROSI: Ni ona njega ne uje. Kako su samo razbacane na razne strane kosti toga doma. Da ima Boga... A ima, ima ga da je kolko mi. (Iznenada se obraa gospodinu Vukmanoviu.) Kae li se tako u narodu...? VUKOMANOVI: Ni u dva dana...(Prene se.) Oprostite, pitali ste me... MADAME LJUBICA ROSI: Pod njemakom okupacijom ivjela je pod tuim imenom.

Zamislite s kojom profesijom? Batovanka! Njeno Velianstvo Batovanka! Mnogo se napatila. Mnogo i premnogo, tri ivota da je imala... (Poslije duge tiine... Madame Ljubica Rosi i gospodin Vukmanovi se gledaju.) VUKOMANOVI: Poinula je. MADAME LJUBICA ROSI: Blago njoj. (Gospodin Vukmanovi dohvati sa stola spravu nalik na dogled. To je mali binokular. Gleda kroz njega...) VUKOMANOVI: Nebo je boje... kao...ba kao onaj ametist na ruci princeze Ksenije. Madame Ljubica Rosi napravi nekoliko koraka po gluvoj sobi. Zastaje. Slike koje gospodin Vukomanovi gleda ive su kao da zakorai u taj prostor, kazala bi princeza Ksenija. Slike iz nekadanje Crne Gore...

K R A J

Radmila Vojvodi pozorini reditelj, dramski pisac i univerzitetski profesor, roena je 25. oktobra 1961. godine u Baru. Diplomirala je reiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1985. godine. Autor je drama Princeza Ksenija od Crne Gore (1993), Montenegrini (1998) i Montenegro blues (2004). Reirala je u Beogradu (Atelje 212, Jugoslovensko dramsko pozorite, Beogradsko dramsko pozorite), u Srpskom narodnom pozoritu u Novom Sadu, Hrvatskom narodnom kazalistu Ivan Zajc u Rijeci, u Kraljevskom pozoritu Zetski dom na Cetinju, na Festivalu Grad teatar i u Crnogorskom narodnom pozoritu. Pozorinim predstavama po tekstovima savremene svjetske dramaturgije kao i klasine drame - Bremenska sloboda R.V. Fasbinder, Gnijezdo F.K. Krec, Markiza de Sad J. Miima, Leons i Lena G.Bihner, Don uan se vraa iz rata, E.F. Horvat; Mravlji mete i Nega Mrtvaca i Play Aleksandra Popovia, Vreme uda B. Peki - uestvovala je na brojnim domaim i meunarodnim festivalima - Moskovski pozorini festival (Rusija), Sterijino pozorje (Srbija), Poletni festival (Slovenija), Mitel - fest (Italija), MOT (Makedonija), Pozorini festival-Elbasan (Albanija). Dobitnica je vie nagrada meu kojima i Trinaestojulske nagrade(1997). Radmila Vojvodi je univerzitetsku karijeru zapoela 1993. godine na FDU u Beogradu, a od 1996. godine je na FDU na Cetinju, gdje je profesor na Odsjeku za reiju. lan je Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.