TEOLOŠKI FAKULTET - NOVI SAD

Goran Bosanac

Diplomski rad:

Različiti koncepti kršćanskog vjernika prema teorijama Dietricha Bonhoeffera,

Sørena Kierkegaarda i Jeana Calvina

Mentor: dr. sc. Jasmin Milić

Sumentor: mr. sc. Sergej Beuk

Proljeće 2007.

Sadržaj:

Općenito………………………………………………………………………………………4

Uvod…………………………………………………………………………………………..5

Poglavlje I. SLOŽENOST POSTOJANJA ČOVJEKA - TRI ZAKONA …………………...7

1. Tri zakona …………………………………………………………………………….7

1.1. Božji zakon …………………………………………………………………...10

1.2. Zakon grijeha ………………………………………………………………….13

1.3. Zakon nužnosti ………………………………………………………………. 16

2. Zaključna misao prvog poglavlja ……………………………………………………19

Poglavlje II. D. BONHOFFER I S. KIERKEGARD – KRATKA BIOGRAFIJA…………..21

1. Dietrich Bonhoeffer…………….......……………………………………………......21

2. Søren Kierkegaard………………………..............………………………………….23

3. Egzistencijalizam – "užas postojanja"……………………………………………….25

Poglavlje III. NERELIGIOZNO KRŠĆANSTVO ………………………………………......28

1. "Otpor i predanje", D. Bonhoeffer …………………………………………………28

2. "Strah i drhtanje", S. Kierkegaard …………………………………………….……31

3. religiozni pojam "Bog"……………………………………………………………...36

3.1. Gospodin Bog prema Calvinu………………………………………………38

3.2. Gospodin Śri Kṛṣṇa iz Bhagavad gite………………………………………40

3.3. Gospodar Allah iz Kur`ana………………………………………………….42

3.4. Zajedničko o pojmu "Bog" …………………………………………………44

4. Zaključna misao trećeg poglavlja …………………………………………………46

Poglavlje IV. NAUK O KRŠĆANSKOM ŽIVOTU – Jean Calvin………………………….49

1. Jean Calvin – u osnovnim crtama…………………………………………………..49

2. Calvinov nauk o kršćanskom životu – suština……………………………………...50

2

3. Calvinov nauk o kršćanskom životu – odnos prema "nereligioznom kršćanstvu"…53

Poglavlje V. SINTEZA……………………………………………………………………….54

1. sinteza nereligioznog kršćanstva i tradicionalne misli o kršćanskom životu ……….54

2. "doba žetve" - zrelost čovjeka - koncept "običnog čovjeka" ………………………56

Zaključak……………………………………………………………………………………...58

Bibliografija ..………………………………………………....……………………………..61

3

Općenito

Ovim radom želi se ukazati, služeći se remek djelima D.Bonhoeffera, S.Kierkegaarda

i J.Calvina, na užas egzistencije pojedinca u koju spadaju i pokušaji organiziranja religije te

orisati skicu buduće teologije koja će na sasvim nov, drukčiji i emancipirani način, za razliku

od tradicionalne teologije, tumačiti Božju objavu, a da pri tome ne poništi doseg tradicionalne

teologije već ga nadogradi. Takva teologija mora artikulirati poruku evanđelja kako bi su

suvremeni nereligiozan čovjek mogao razumjeti. Radosna vijest koju je donio Isus Krist je

prije svega božanska poruka ljudima. Bog je neizrecivo veći od stvorenja pa na strani

stvorenja postoji stalna nužnost ponovnog preslušavanja Božje poruke i iznalaženja novih i

drukčijih tumačenja iste, a to iz razloga razvitka samoga Čovjeka te također, i radi Božjih

planova kojima ljudi mogu razumijevati samo onoliko koliko im je to prema Planu u

određenom času dano.

Bog je na neki način prevelik za čovjeka te mu je "kamen spoticanja". Ipak, čovjek je

pozvan od Boga da shvati Božju volju za sebe. U tom paradoksu nalazi se uzrok "užasa

postojanja".

Svevišnja osoba, veliki "JA SAM" ili "Bog" nije ograničen imenom niti religijom.

Svaka osoba je kao pojedinac upućena odnositi se prema Njemu. Dinamika postojanja u

takvom odnosu prema "JA SAM" ruši odjeću religije te nameće izazov "nereligioznog

kršćanstva", odnosno vjere sa ili bez religije. U dobu bez religije "nereligiozno kršćanstvo" će

se oslanjati na "viteza vjere" koji je ustvari običan čovjek. Izvana se ne razlikuje od

suvremenika, ali je iznutra velik kao Abraham. Ima vjeru Abrahamovu. Takav kršćanin je

kršćanin budućnosti. Na stranicama koje slijede pružiti će se neke osnove za promišljanje u

tom smjeru te će se u nekom budućem radu, osnove iz ovoga rada, nadograditi i još više

produbiti.

Glavni cilj ovoga rada je pokušati artikulirati Božju poruku prema suvremenom

nereligioznom čovjeku, takvom kakav jeste.

Ključne riječi: nereligiozno, egzistencija, Bog, Zakon, Sinteza, običan čovjek, tradicionalno,

paradoks

4

Uvod

Kruna čovjekovog izražavanja pobožnosti je u zajedničkom bogoštovnom činu kojega

se naziva bogoslužjem ili liturgijom. Do sada su razni oblici liturgije uglavnom imali naglasak

na čovjekovom klanjanju pred Bogom kroz sustav obreda tj. bogosluženih religijskih formi,

ispovijedanja formula vjerovanja i sl. Isto toliko koliko je euharistijsko slavlje izraz stalnog

predočavanja grešnosti čovjeka i pozivanja ljudi da odgovore kajanjem na stalno žrtvovanje

Isusa Krista u prilikama kruha i vina, takvo slavlje čovjeka ostavlja nedorečenog te je

suvremeni čovjek sve više frustriran nedostatnošću religije. Isto se odnosi i na propovijedanje

riječi u crkvama koje ne drže euharistijsko slavlje doslovnim već simboličnim činom. Naime,

propovijed je uglavnom izlaganje koje "propovijeda" čovjeku njegove dužnosti pred Bogom,

a nekada to potkrepljuje sa velikim "Očevim" žrtvovanjem Isusa kao razlogom da bi se

čovjeku pojačao osjećaj odgovornosti i dužnosti pred Bogom.1 Takvo duhovno naslijeđe se u

suvremenoj teologiji treba temeljito ispitati te suvremena teologija treba ponuditi novi i

drugačiji mentalitet. Samo s takvim mentalitetom moći će odgovoriti na suvremene potrebe

čovjeka pojedinca. Čovjek je do sada u pravilu imao stav molitelja, koji kleči, ne uvijek

doslovno, ali u pravilu s osjećajem krivnje. Iskustvo spasenja nas kao pojedince svakako

nakon oslobođenja od tereta krivnje nagoni dalje, ka kršćanskom rastu. Ukoliko takvo pravilo

iskustva može imati pojedinac, treba očekivati isto i na razini čovječanstva kao cjeline tj.

Čovjeka s velikim "Č". Veličina je nadređenoga davati časti i prava podređenome. Tako je na

slavu Bogu dati čovjeku određena božanska prava.

Osobe poput D.Bonhoeffera, S.Kierkegaarda i J.Calvina prave su osobe za primjer

osjećaja odgovornosti kako prema Bogu tako i prema Čovjeku. Mnogi navedene osobe

smatraju čak i prorocima. U ovome radu će se na rečene velikane kršćanstva gledati u dijelu

aspekta njihove osobnosti kao filozofe i teologe. Njihova misao i iskustvo su zaista značajni te

su utjecali na život čovječanstva općenito.

Bonhoefferovu ideju "nereligioznog kršćanstva" pokušati će se dokazati služeći se

Kierkegaardovim tezama o "užasu postojanja" i "viteza vjere". Na kraju će pokušati napraviti

sinteza nereligioznog kršćanstva i tradicionalne Biblijske nauke o praktičnom kršćanskom

životu i to služeći se Calvinovim remek djelom teologije "Naukom o hrišćanskoj veri".

Kierkegaard je svojom tezom o "užasu postojanja" dao temelje kršćanskom egzistencijalizmu.

1 više vidi Jasmin Milić Dr.Th,: Povijesni pregled liturgije s posebnim osvrtom na razvoj bogoslužja u protestantskim crkvama i crkvama reformacijske baštine, Osijek 2007., Izdavač: Kršćanski centar "Dobroga Pastira"

5

Egzistencijalizam kao stavljanje pojedinca u prvi plan, njegovu radost, ali i muku, diže kao

miomiris pred Božje prijestolje te vapi za pravim i konačnim izmirenjem čovjeka i Boga.

Velikog Boga i malog čovjeka, može izmiriti samo međusobno shvaćanje koje prethodi

pomirenju.

Ukoliko čovjek ne shvaća Boga tada je vječni život negacija života, jer uzima

slobodnu volju pojedincu i to iz razloga što onaj koji ne shvaća ne može ni valjano odlučiti o

nečemu.

Da bi se to izbjeglo pojedinac mora biti od Boga shvaćen kao punopravna jedinka s

božanskim pravom na razumijevanje samoga Boga.

Danas smo svjedoci brojnih denominacija u kršćanstvu. U sekularnom društvu vjera više nije

važna. U životu pojedinaca vjera je zasigurno još bitna, ali u svom praktičnom ateizmu

vjerske zajednice kao da priznaju kapitulaciju pred svjetovnošću.

Kako pomiriti vjeru i svjetovnost?

Jedna od proročkih viđenja D.Bonhoeffera nazire i crta obrise budućeg "nereligioznog

kršćanstva", dok S.Kierkegaard prodire u srž paradoksa vjere na primjeru Abrahama, a

J.Calvin udara nepromjenjive temeljce kršćanskog vjerovanja.

Može li se to sve izmiriti?

U ovom radu će se metodom sinteze pokušati iz "nereligioznog kršćanstva", "užasa

postojanja" i tradicionalne teologije o kršćanskom životu iznjedriti skica srži evanđelja za

suvremenog, emancipiranog čovjeka. To mora biti takva poruka koju suvremeni čovjek

razumije i prihvaća, a što čak može značiti i opraštanje od dosadašnjih opće prihvaćenih

teoloških pojmova, kao npr. "pokajanja", "grijeha" pa čak i samog eteričnog pojma "Bog".2

2 postmoderni teolozi kao npr. Igor Dimovski Mth, stavljaju pred teologiju izazov ponovnog redefiniranja osnovnih doktrina kršćanske vjere, pa tako i fundamentalne nauke o otkupljenju čovjeka putem Kristove smrti na križu, vidi u: A Critical Review of the Notion of Violence in the Theories of Atonement of Rene Girard and John Milbank: Toward a Postmodern Theory of Atonement, thesis submitted to the Evanglelical Theological Seminary, Osijek, Croatia, in partial fulfillment for the degree of Master of Theology, 2006.

6

Poglavlje I. SLOŽENOST POSTOJANJA ČOVJEKA - TRI ZAKONA

1.Tri zakona

Kratkim osvrtom pokušati će se ukazati na tri zakona utkana u postojanje svakoga

pojedinca. Prvi o kome će biti riječi jeste Božji – moralni zakon3. Božji zakon u obliku

društvenog morala poznaje gotovo svako ljudsko uređenje te svaki pojedinac, jer se nalazi u

samoj naravi čovjeka.4 Niti jedno ljudsko društvo ne bi moglo opstati bez minimuma

božanske moralnosti kod pojedinaca koji svojim postojanjem čine neko društvo. Drugi zakon

je zakon grijeha5. Zakon grijeha nije ništa drugo do prirodni zakon života i smrti na Zemlji.

Ljudska znanost se bavi istraživanjem životnih pojava te iz njih crpi iskustvene zaključke

metodom istraživanja. Zakoni opstanka često su protivni moralnom zakonu. Na primjer, kad

ne bi bilo smrti i ubijanja na Zemlji prirodni ciklusi ne bi mogli funkcionirati te se nameće

zaključak da je ubijanje u biološkom ciklusu nužda opstanka života na Zemlji. Slično je i u

socijalnim ciklusima u kojim se kreće čovjek. Na primjer, kad se netko bori za ostanak na

radnom mjestu ili za karijeru, on time zauzima jedno mjesto u društvu te svojim zauzimanjem

prostora i vremena drugome brani to isto. Stoga su zakoni prirode apsolutno točni i istiniti.

Kršćanstvo je neozbiljno ušlo u brzi sukob s Darwinovom teorijom o postanku vrsta, jer je

Darwinova teorija o postanku utemeljena na istinitim opservacijama zakona prirode. S druge

strane nije nužno potrebno da darwinisti pozivajući se na istine zakona prirode isto uzimaju

kao argument o bezbožnom postanku života na Zemlji, ali se znanost u tom pravcu razvijala,

možda baš i zbog opravdanog revolta protiv kršćanstva, u povijesti nametanog silom države.

Postanak života je prevelika tema da bi ju objasnio Darwin, ali ona je isto tako prevelika i za

teologiju6. Takva razapetost čovjeka između ta dva zakona (morala i grijeha) dovodi do

nužnosti određenog postupanja u konkretnim životnim zbivanjima. Čovjek često sebe nalazi u

situaciji da protiv svoje savjesti ili sukladno svojoj savjesti, ali protiv općeg dobra, radi nužde

mora djelovati na u tom času pogodan način. Dakle, treći zakon7 o kome će biti riječi jeste

zakon nužnosti. Problem života na Zemlji proizlazi iz opće važećeg sukoba između morala i

3 "Zakoni su kao paukova mreža. Upadne li u nju nešto maleno ona ga uhvati, ali velike stvari nju probiju i umaknu. " - Solon, grčki zakonotvorac (5. st. pr.Krista), preuzeto iz Kršćansko obiteljske revije Kana 5/399 str.16. 4 usp. Poslanica Rimljanima5 termin "zakon grijeha" obuhvaća prirodni-biološki zakon i sociološke zakone 6 više o najnovijim znanstvenim dostignućima na temelju evolucijske teorije vidi Susan Blackmore: Stroj za mem s predgovorom Richarda Dawkinsa, Algoritam, Facta, Zagreb 2005. I. izdanje. 7 usp. Josip Grbac, " Politika i poratno dijeljenje pravde", Kana 1/395 str. 5.

7

grijeha te se u cijelosti može nazvati mukom radi nužnosti, a ta muka uzrok je "užasa

postojanja", ali i raznih religioznosti kojima se čovjek u svojoj boli priklanja i traži utjehu i na

kraju konačni spas. Taj užas postojanja može se usporediti s biblijskim pojmom "raspeća", jer

je ustvari riječ o "razapetosti Čovjeka - Isusa Krista". Bog zasigurno trpi u čovjeku, djeluje

po čovjeku te je nekada i "nemoćan u svijetu".8 Sama biblijska tvrdnja da "Đavao ima državu

smrti"9 na neki način implicira određenu "Božju nemoć u svijetu". Ta nemoć je ili svjesna i

namjerna nemoć ili Bog nije apsolutno suveren vladar.

Vodeći hrvatski znanstvenik Dr. sc. Slavko Kulić promišlja u pravcu nužnosti

implementacije morala u čovjeka.10

Čovjekovo ponašanje u društvu uvelike će ovisiti o tome na koji način se u određenom

društvu percipira moralnost.11

Ljudska je priroda sklona raspuštenosti tj. amoralnosti. Čovjek mada u sebi nosi zapise

Tvorca, ipak kao da se lako od vječnih etičkih principa udaljava i od njih čak bježi.12 U

društveno-socijalnim odnosima koncept "viška ljudi" kao da je neizbježnost.13 Globalizacija je

vrhunsko ostvarenje teorije evolucije života kroz socijalnu selekciju.14

Kod mnogih ljudi postoji osjećaj nesklada između društvenog funkcioniranja i

svemirskih zakona tj. općih moralnih zakona.15

Da bi čovjek bio moralan, nužna je implementacija morala u čovjeka. Dakle, moral

treba biti primljen izvana. Poruka evanđelja kao Božja Riječ ima silu usađivanja božanskih

principa u čovjeka.16 Svaki čovjek je dio cjeline čovječanstva, i to obuhvaća sve ljude koji

ikada živjeli ili će živjeti.17

8 dalje će se detaljnije obraditi na primjeru Bonhoeffera9 usp. Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, Novi zavjet 10 U knjizi Neoliberalizam kao socijaldarvinizam, Slavko Kulić, International Order of Merits Cambridge, izdavač: Prometej, Zagreb 2004.g., iznesene su zanimljive i zastrašujuće činjenice o realnosti života suvremenog svijeta. Slavko Kulić je vodeći hrvatski i svjetski znanstvenik koji promišlja o implementaciji morala u evolucijske procese, za razliku od nekih drugih koji drže da zakoni evolucije traže totalno odbacivanje morala, izuzev kao alata kojim se u opstanku može poslužiti. usp. Bilješke o autoru, str.255-258. 11 "Moral jest ono što upravlja sviješću, znanjem." Ibid, str. 33.12 "Ljudska je priroda antimoralna. Moralnost i etičnost postižu se implementiranjem etičkih principa u čovjeka." Ibid, str. 35.13 "Koncept viška ljudi obznanjuje se kao neizbježnost" Ibid, str.99. 14 "Globalizacija se pokazuje kao rat protiv slabijih, gladnih i bespomoćnih (Noam Chomsky) " Ibid, str.101. 15 "Traži se dublje razumijevanje zemaljske i svemirske rezonancije koja određuje ljudsko rezoniranje u skladu sa zakonima cjeline. " Ibid, str.131. (Što se tiče "zakona" Kulić razlikuje "prirodne fizikalne zakone" od "svemirske rezonancije" tj. ustrojbenih zakona svemira. usp. Ibid, str. 229.)16 "Nasilan odnos čovjeka prema drugim ljudima i prirodi moramo mijenjati s pomoću implementacije morala u čovjeka, humanizacijom odnosa među ljudima, emancipacijom od nasilja i u skladu sa zakonima života. " Ibid, str. 189.

8

Najjednostavnije definirati moral može se na način da ga se definira kao pojedinčev

odnos prema cjelini. Misleći pojedinac koji ima oslobođene sve aspekte vlastite osobnosti

može se uklapati u cjelinu kao konstruktivac, a ne destruktivac.18 Duhovna inteligencija više

nije nešto rezervirano samo za vjernika, već za čovjeka općenito, jer predstavlja duboko

ostvarenje njegove biti kao stvorenja.19 Definicije dobra i zla moraju biti pojednostavljene.

Tako npr. može se Dobro definirati kao "razvoj života", a Zlo kao "razaranje života".20

Suvremeni čovjek je nagonjen prema "zakonu džungle" na bespoštednu borbu unutar

civilizacijskih okvira.21 U takvim okolnostima, čovjek često živi po instinktima preživljavanja

kao inteligentna životinja. Tek u određenim presudnim okolnostima postavljaju se pitanja

moralnog izbora.22

U borbi za opstanak unutar društva često postoji diskriminacija.23

Kakav je čovjek budućnosti?

- Čovjek budućnosti će biti čovjek s "moralnim ljudskim kodom" ili ga neće

biti.24

Kulić iako znanstvenik iznosi najveću istinu evanđelja, a ta je o čovjekovoj potrebi da

mu se u nutrinu na neki način implementira moralnost. Dakle, apsolutno je upravu. Jedina

razlika ili neslaganja između Kulića i kršćanstva mogli bi se pojaviti kod pitanja metode

implementacije: kako usaditi "moralni kod" ?

1.1.Božji zakon (Biblija)

Božji zakon je prema Bibliji sam "Jahve" objavio Izraelu kao svom izabranom narodu.

On u sebi sadrži deset sentenci koje na jednostavan način obuhvaćaju čitavo ljudsko iskustvo

17 "Usprkos toj samodestrukciji, koja je ljudskoj vrsti nametnuta od strane izopačenog destruktivnog uma, cjelina se mora misliti opstanka radi. " Ibid, str. 199. 18 Prema Kuliću čovjek treba u sebi ostvariti sintezu emocionalne, spiritualne i racionalne inteligencije. usp. Ibid, str. 200. 19 "Duhovna inteligencija pita za smisao života u širem kontekstu, pita za ispravnost našeg osobnog ponašanja spram drugih. " Ibid, str. 202.20 Po Kuliću "zlo" se definira kao razaranje života, a "dobro" kao razvoj života., usp. Ibid, str. 203.21 Kulić smatra da socijaldarvinizam preferira individualizam, borbu pojedinca za primat u prostoru. usp. Ibid, str. 204.22 Prema Kuliću čovjek tek treba odlučiti hoće li se ponašati po instinktu ili moralnosti. usp. Ibid, str. 208.23 Kulić priznaje da postoji diskriminacija pojedinaca u pravu na opstanak i razvoj života. usp. Ibid, str. 217.24 Ibid, str. 239.

9

života. Na Božjem zakonu se temelji i opće dobro kao svojstveno svim civiliziranim

društvima.25 Često se kao borac za opće dobro pojavljuju upravo kršćani. Danas, je u

Hrvatskoj intenzivirano pitanje "slobodne nedjelje" kao pitanje općeg dobra.

Opće dobro je osjetljivo i složeno pitanje koje nužno dovodi do represije prema

pojedincima, a radi općeg dobra.26

Božji Zakon je objektivna norma. Subjektivnost dolazi do izražaja tek u moralnoj

odgovornosti pojedinog čovjeka s obzirom na objektivnu normu. To bi se moglo nazvati

krivnjom. Krivnja je različita od pojedinog slučaja do drugog. Stoga različita vremena mogu

imati (i imaju) različiti subjektivni pristup suvremenika prema objektivnoj normi, a s tim i

različiti stupanj krivnje. Isusova žrtva ima utjecaj u svim vremenima, jer se "božanskom

telekomunikacijom" krivica svakoga pojedinca ukoliko mu je to dano po Duhu Svetom,

prenosi na Krista koji je pobjeđuje u svom tijelu i krvi, tako što unatoč tereta moje krivnje

Isus vjerom u Očevo obećanje pobjeđuje (pobijedio je).27

"Kamene ploče s Deset zapovijedi su prošle. Božje, pak, želje za one koji su s Njim u odnosu

nisu prošle, niti su promijenjene. Želje Božjeg srca nisu promijenjene jer su one odraz

Njegove naravi, a Njegova narav je nepromjenjiva. Božji Zakon je Božja želja za cijelo

čovječanstvo. Ustvari, Bog je toliko predan obznanjivanju svoga Zakona svoj svojoj djeci, da

ih je upisao u srce svakog vjernika. (Vidi Jer 31,33; Rim 2,15; Heb 10,16) "28

U ovom dijelu rada želi se samo pregledno ukazati na Božji zakon te ga predočiti

onako kako piše u Bibliji. Neko složenije pojašnjavanje Zakona nadilazi tematiku ovoga rada.

Iz općeg iskustva poznato je da se moralnost Božjeg zakona traži od svakog čovjeka te da

kršenje principa Božjeg zakona ima određene posljedice, bilo zakonske prema pravnom

sustavu države ili psihološke i zdravstvene. (općepoznato; npr. "ne ukradi", tko ukrade smatra

se kriminalcem te ga progoni država; isto tko ubije i sl.; neke zapovijedi su dekriminalizirane

u zapadnoj civilizaciji, tako npr. «ne učini preljuba», preljub nije kažnjiv, ali jeste pravni

razlog za razvod braka i dr.)

Božji zakon prema Bibliji29 glasi:

Izlazak 20,2-17 :

25 vidi "Opće dobro kao cilj i zahtjev trenutka", Stjepan Baloban, KANA, 5/399, str 9. 26 "Crkva traži da se zabrana rada nedjeljom – proširi.", Zagreb, pristup. 26.03.2004. 07:36 (web: Večernji list)(Na nastupajuću problematiku upozorio je i pastor Jasmin Milić u Vjesniku od 8. siječnja 2004.g., a kako slijedi: "Nametanje neradne nedjelje može dovesti do kršenja vjerskih sloboda vjernika kojima ona nije dan odmoraNije svim vjerskim zajednicama nedjelja dan odmora. ")27 vidi Goran Bosanac: Problem Božjeg zakona, Osijek 2005.28 vidi Rodney L. Henry: Šabat, od Boga stvoren za našu dobrobit; Osijek 2003., prijevod: Goran Bosanac 29 Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, KS, Zagreb, 1996.

10

2 "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. 3 Nemoj

imati drugih bogova uz mene. 4 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na

nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 5 Ne klanjaj im se niti im služi. Jer

ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze -

na djeci do trećeg i četvrtog koljena, 6 a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i

vrše moje zapovijedi. 7 Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta

onome koji uzalud izgovara ime njegovo. 8 Sjeti se da svetkuješ dan subotni. 9 Šest dana

radi i obavljaj sav svoj posao. 10 A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi,

Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga

tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11 Ta

i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana

počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni. 12 Poštuj oca svoga i majku

svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj. 13 Ne ubij! 14 Ne učini

preljuba! 15 Ne ukradi! 16 Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! 17 Ne poželi kuće

bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove,

ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!"

Ponovljeni zakon 5,1-21. : 1Mojsije sazva sav Izrael te im reče: "Čuj, Izraele, naredbe i zapovijedi što ih danas

izričem u tvoje uši! Naučite ih, držite i vršite. 2 Jahve, Bog naš, sklopio je s nama Savez

na Horebu. 3 Nije Jahve sklopio taj Savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji

smo danas ovdje živi. 4 Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu isred ognja. 5 Ja

sam u ono vrijeme stajao između Jahve i vas da vam objavim Jahvine riječi, jer se vi, u

strahu od ognja, niste htjeli peti na brdo. Rekao je: 7 Nemoj imati drugih bogova uz

mene! 8 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili

u vodama pod zemljom. 9 Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam

ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog

koljena, 10 a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi. 11 Ne

uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud

izgovara ime njegovo. 12 Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog

tvoj. 13 Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 14 A sedmoga je dana subota, počinak

posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći

tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče

tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i

11

sluškinja tvoja kao i ti. 15 Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande

izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio

Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji. 16 Poštuj oca svoga i majku svoju, kako ti je

Jahve, Bog tvoj, zapovjedio, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Jahve, Bog

tvoj, daje. 17 Ne ubij! 18 Ne učini preljuba! 19 Ne ukradi! 20 Ne svjedoči lažno na bližnjega

svoga! 22"

"U židovskoj Bibliji Petoknjižje je nazvano Zakon, Tora; doista, ono sabire u cjelini

propise koji su određivali ćudoredni, društveni i vjerski život naroda….Dekalog, «Deset

Riječi» ispisanih na pločama na Sinaju, proglašava osnovni zakon Saveza, ćudoredni i

vjerski. On se donosi na dva mjesta: Izl. 20,2-17 i Pnz 5,6-18, sa značajnim razlikama;

ta dva teksta potječu od jednog kraćeg, izvornijeg oblika, kojemu nikakav valjani dokaz

ne može osporiti mesijansko podrijetlo. "30 31

Božji zakon je u kršćanstvu shvaćen kao temeljni moralni zakon koji u svojoj biti jeste

"ljubav», a ona jeste Bog (usp. 1 Ivanova poslanica.) tj. Bog je ljubav po karakteru.

Naravni ili prirodni moralni zakon nalazi se zapisan u svakom čovjeku bio on vjernik ili

nevjernik u Boga. (Rim 2,14-15)32

1.2.Zakon grijeha (Postanak vrsta)

Može li se u nekoj od Isusovih riječi pronaći naznaka koja bi dala naslutiti nešto što bi

bilo slično "prirodnom odabiru" (selekciji) tj. utjecaju okoline na razvoj i sudbinu pojedinca?

Da prirodna selekcija postoji u "Prispodobi o sijaču" gdje djelovanje Božje riječi u čovjeku

ovisi od "tla" na koje je Riječ pala kao sjeme.33 30 Uvod u petoknjižje, Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, KS, Zagreb, 1996. str. 9. 31 "Kršćanin nije više pod odgajateljem, on je slobodan od obdržavanja obveza Zakona, ali nikako od njegova ćudorednog i vjerskog nauka. Jer Krist nije došao dokinuti, nego usavršiti (Mt 5,17). Novi zavjet ne suprotstavlja se Starom, on ga nastavlja. ", Ibid, str. 11. 32 Još o Zakonu vidi: Pnz 4,5;Mih 3,11;Pnz 8,3;Dj 7,38;2 Ljet 23,18;Sir 35,1;1 Mak 4,36;Mt 5,11;Jak 1,25;Mt 11,28; Rim 7,7; Gal 3,24; Gal 2,19 te J.Calvin: Nauk hrišćanske vere, izdavač: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi sad, 1996.god., prijevod: Ivanka Pavlović, glava III. str. 111.33 Mt 13, 18-23.

12

Knjigom "Postanak vrsta"34 Ch. Darwina, svijet je zauvijek promijenio svoje mišljenje

o sebi. U do tada izrazito teološki profiliranom svjetonazoru, čovjek više nije podnosio ostati.

Teret religijskih pojmova postajao je pretežak. Došao je trenutak da ga se odbaci. Svojom

teorijom o postanku vrsta Darwin je dokazao kako funkcionira život u "državi smrti". Prirodni

zakoni kojima je temelj u prirodnom odabiru, jesu zakoni života u grijehu. 35

Knjiga Postanak vrsta, jedan je od najvažnijih tekstova koji su ikad napisani. Njeno

pojavljivanje drži se jednim od prijelomnih događaja u kulturnoj povijesti36 čovječanstva.37

Darwin, nakon završenog studija teologije, dana 27.12.1831.g. brodom kreće na put oko

svijeta. (To putovanje je Darwin opisao u knjizi "Put jednoga prirodoslovca oko svijeta"

1839., MH, Zagreb, 1972. II dijela) Na putovanju ima zadatak izvršiti geografska

premjeravanja i razna druga geološka i biološka istraživanja.38 Promatranje, istraživanje i

prikupljanje je Darwina potaklo na postavljanje nekih važnih pitanja o postanku života na

Zemlji.39

Zaključci do kojih je došao su isključivali Boga – Tvorca, iz stvaranja svijeta, što je za

Darwina predstavljalo tešku duševnu bol pa je tada napisao: "Osjećam kao da činim

ubojstvo".40

Knjigom Postanak vrsta najteže je bila pogođena41 tradicionalna slika svijeta kao

poprišta djelovanja Boga, Tvorca. 42

"Mnogi su bili uvjereni da se ruše sami temelji svake moralnosti i čovjekova

dostojanstva. Zaista, umjesto traženja tragova Božje sveprisutne brige za sva

stvorenja….darvinizam je ponudio slijepi mehanizam prirodnih zbivanja. Glavna

razvojna snaga što ju je ponudio, prirodni odabir, kao da je ništila svaku vrst "nacrta" i

34 Charles Darwin: Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život, preveo Josip Balabanić, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2000.35 "Čovjek odabire jedino na svoje dobro; priroda/odabire/ jedino na dobro bitka kojemu teži. " Ibid, str. 63.36 "Nekoć smo mislili da biološki organizmi nisu mogli nastati bez stvoritelja, ali danas znamo da je prirodni odabir bio dovoljan. ", Susan Blackmore: Stroj za mem s predgovorom Richarda Dawkinsa, Algoritam, Facta, Zagreb 2005. I. izdanje, str. 299. 37 usp. Ibid, Predgovor str. VII38 usp. Ibid, Predgovor str. XII39 usp. Ibid, Predgovor str.XII40 usp. Ibid, Predgovor str. XIV41 "..otkrivate da nikada niste nadzirali svoju pozornost; ona je nadzirala - i stvorila – vas. ", Susan Blackmore: Stroj za mem s predgovorom Richarda Dawkinsa, Algoritam, Facta, Zagreb 2005. I. izdanje, str. 300.42 usp. Ibid, Pregovor str. XVI

13

razuma, potkopavši temelje svakoj etici i vraćajući u ljudske odnose,…zakon

džungle."43 44

Darwinov kolega, suotkrivač počela selekcije Alfred Russel Wallace, zapitao se o

etičkoj dimenziji očite borbe za opstanak u prirodi:

"Zar su to ta iznašašća Boga koji ljubi: boli, teški jad, bolest i smrt?....to li je zakon

dobrog Stvoritelja? "45 Iz navedene izjave jasno se razaznaje da je užas egzistencije

pojedinog živog bića glavna zamjerka, čovjeka kao mislećeg bića, Bogu kao Tvorcu i

Održavatelju života.

Darwin je svoju knjigu nazvao "velikim dokazom za teoriju evolucije"46 U toj

neodoljivosti dokazne snage činjenica iz prirode nalazila se snaga knjige Postanak vrsta.

Evolucija, na temelju osjetilnog zapažanja izvodi zaključke o zakonitostima postojanja.

Evolucija kao kozmička činjenica mora biti predmetom interesa teologije.47

U svemiru postoji dinamika odnosa dijelova prema cjelini i cjeline prema dijelovima te

se to može nazvati prirodnim zakonom.48

Dokazi evolucije u najmanju ruku ostavljaju prostor za život raznih mogućnosti.49

Hrvatski filozof Vjekoslav Bajsić zastupao je misao o svijetu kao POIEZI. Bit

poietičkog procesa je misaono djelovanje koje otvara mogućnosti, pri tom uzrok svijeta ostaje

i dalje transcendentalan, a svijet bi ipak čudom bio za čovjeka shvatljiv (Einstein). 50 U svijetu

bi, dakle, "biti" imalo prednost pred "ne biti". I kad se u procesu žrtvuju neki51, to bi bilo opet

radi bića, radi "biti više", "biti bolje".52

Da bi riješio zagonetku sebe, čovjek se mora definirati.53 Darwina se na neki

nereligiozan način može smatrati i uvjetno rečeno nekim prorokom. On u zaključku knjige

Postanak vrsta, iznosi viđenje budućnosti54 svijeta:

43 usp. Ibid, Predgovor str. XVII44 "To otvara prostor zastrašujućoj pomisli. Ako živim prema takvoj istini – bez unutarnjeg ja koje preuzima odgovornost za svoje postupke, što je s moralom? ", Susan Blackmore: Stroj za mem s predgovorom Richarda Dawkinsa, Algoritam, Facta, Zagreb 2005. I. izdanje, str. 303.45 usp. Ibid, Pedgovor str. XVIII46 usp. Ibid, Predgovor str. XX47 usp. Ibid, Predgovor str. XXII48 usp. Ibid, Predgovor str. XXIV49 vidi Željko Mardešić, "Sekularizacija i promijenjeni svijet", Kana, 3/397, str. 14. 50 usp. Ibid, Predgovor str. XXIV. i XXV. 51 U zaključku knjige Stranac, Albert Camus, (Biblioteka Jutarnjeg lista, 2004.) kroz misli glavnog lika knjige Mersaulta kaže: "..otvorih se prvi put nježnoj ravnodušnosti svijeta. ", str. 94.52 usp. Ibid, Predgovor str. XXV.53 usp. Ibid, Predgovor str. XXIX.54 o "budućnosti" opširnije vidi Alvin Toffler: Šok budućnosti, O. Keršovani, Rijeka, 1975.

14

"Stoga možemo s pouzdanjem gledati u sigurnu budućnost koja će isto tako neizrecivo

dugo potrajati. A budući da prirodni odabir djeluje samo preko dobrobiti i za dobrobit

svakoga bića, sve će umne i fizičke sposobnosti težiti napretku, do savršenstva….Dakle,

iz prirodnog rata, iz gladi i smrti, izravno slijedi najuzvišenija stvar koju smo kadri

zamisliti, naime, proizvodnja viših životinja. "55

Darwin moralno-etički opravdava smrt: smrt je dobra radi napretka života.

U toj postavci mnogi su našli izgovor za zlorabu darvinizma, pa tako i nacisti.56

Međutim, prirodni zakon smrti, zaista služi opstanku života na Zemlji, što je opće poznata

stvar još iz osnovne škole, te ju ne treba posebno dokazivati.

Postavlja se pitanje: nije li darvinizam odbacio Boga radi toga što ga je poistovjetio sa

Crkvenim učenjima, teologijom i moralom?

Postoji li mogućnost da zakon grijeha, koji je zakon smrti, a koja je sama srž zakona

prirode, na neki način bude pomiren s Bogom?

Za vjernika dokazi evolucijske teorije nisu dokazi protiv Božjeg postojanja57, već jedino

dokazi protiv Boga kao odgovorne osobe koja je dozvolila postojanje svijeta u zakonima

smrti i grijeha, a radi svoje svemogućnosti nije tako i morao, dakle, dokaz protiv Božjeg

karaktera.58

1.3. Zakon nužnosti

Trezvenost D. Bonhoeffera i S. Kierkegaarda pokušava pomiriti traumu postojanja koju

doživljava svaki čovjek s činjenicama da Bog nema ništa protiv smrti kao pojave i stvarnosti

55 usp. Ibid, str.372. Glava 14. Rekapitulacija i zaključak56 usp. Ibid, Predgovor str. XXII. 57 "Iz šoka zbog krvavih, brutalnih i razornih ratova među kršćanima u 17. stoljeću na kraju se rodila doktrina sekularizma. ", Aleš Debeljak: Suvremeni fundamentalizam i sveti rat, naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. str. 92.58 prema istraživanju Igora Dimovskog Mth, Bog je nasilan da bi zaustavio nasilje, zauvijek; usp. A Critical Review of the Notion of Violence in the Theories of Atonement of Rene Girard and John Milbank: Toward a Postmodern Theory of Atonement, thesis submitted to the Evanglelical Theological Seminary, Osijek, Croatia, in partial fulfillment for the degree of Master of Theology, 2006.

15

na Zemlji. Mada prema Bibliji Bogu nije bio plan da dođe smrt, ali kada je došla, došla je kao

nužnost radi "pada" Adama i Eve te Bog nema ništa protiv smrti u ograničenom vremenskom

trajanju, mada ju planira na kraju dokinuti.59

D.Bonhoeffer i S. Kierkegaard, velikani kršćanske filozofije, ne čine ustupanja prema

religiji kao licemjernom i nedovoljnom obliku odnosa čovjeka i Boga, koji se u povijesti

pokazao nedostatnim odgovoriti na egzistencijalna60 pitanja pojedinca, a i društva.61

Nužnost nije pojam vezan samo uz filozofiju, već je kao stvarnost prepoznat gotovo u

svim društvenim uređenjima. Nužnost se u društvenim uređenjima gotovo uvijek

prepoznavala i zakonom konstatirala, te je isto tako prepoznata u pravnom uređenju

Republike Hrvatske. Nužnim se u pravu smatra nešto što se mora učiniti zbog hitnosti

konkretnog slučaja ili da bi se otklonilo značajniju štetu.62

Prema Zakonu o obveznim odnosima Republike Hrvatske postoji: nužna obrana, nužna

prodaja, nužni troškovi, nužni uvjet, nužno poslovodstvo bez naloga. Samopomoć prema

Zakonu o obveznim odnosima je izvanredno pravno sredstvo iznimno dopušteno u

predviđenim prilikama u kojima pojedinac, čije je pravo napadnuto ili dovedeno u opasnost,

te radi posebnih okolnosti, može sam ostvarivati svoje pravo.63 Također i kazneno pravo

Republike Hrvatske poznaje nužnu obranu i krajnju nuždu u kojim slučajevima ne postoji

kaznena odgovornost počinitelja.64 Iz rečenog je razvidno da se nužda ili nužnost prepoznaje

kao pravno-filozofska kategorija u društvenom uređenju Republike Hrvatske, danas.

Dapače, u praktičnom životu pojedinca, nužnost postupanja na neki način obilježava sva

postupanja pojedinog čovjeka, ukoliko bi se na djelovanje gledalo čisto s moralno – etičkog

aspekta, jer se uvijek bira između krajnjeg dobra i zla neki srednji put. Navedeni zakoni RH

samo ilustriraju činjenicu stvarnosti nužnosti. U ekstremnim uvjetima nužnost ide mnogo

dalje od zakona države, dapače često se iz nužnosti mora ići protiv države. S druge strane

nasuprot pojedincu nalazi se tzv. opće dobro koje kroji neko nad - državno tijelo kao npr. EU

ili UN.65 Takvi zahvati općeg kodeksa ponašanja propisuju se radi nužnosti sprečavanja sloma

59 usp. biblijsku knjigu Postanak i Otkrivenje Ivanovo60 vidi Šime Anić, Nikola Klaić, Želimir Domović, Rječnik stranih riječi, Sani-plus, Zagreb 2002., "egzistencijalizam", str. 345. 61 usp. Jacques Le Goff: Civilizacija srednjovjekovnog zapada, Golden marketing, Zagreb, 1998.62 opširnije vidi u knjizi Upravno pravo, Branko Babac, 2004. Izdavači: Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 63 vidi Komentar Zakona o obveznim odnosima, Gorenc, Zagreb, 2005.g. str. 31.64 Kazneni zakon RH, Narodne Novine br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/0465 "Zbog svega je toga kraj starog stoljeća - pedeset godina nakon Opće deklaracije o ljudskim pravima - krajnje vrijeme da se razgovara o dužnostima čovjeka. Minimum zajedničkih etičkih standarda hitan je i neophodan za interkontinentalni suživot - i to ne samo za individualno ponašanje, nego i za političke autoritete, religijske zajednice, crkve i nacije. Standardi nisu potrebni samo vladama nego i međunarodnim proizvođačima, trgovcima ili koncernima. Ovi potonji danas su u opasnosti da se predaju novoj, neukroćenoj zvijeri koja spekulira diljem

16

civilizacije, mada često upravo od strane onih istih interesa koji su prvo izazvali slom, da bi

ga potom ispravljali. Isto tako USA, radi zakona nužnosti, iako je vodeća zemlja u zaštiti

ljudskih prava, ista često krši.66

Biografija D. Bonhoeffera o kome će biti više riječi kasnije, na najbolji način ilustrira

svu napetost nužnosti biranja između dobra i zla kod čovjeka, a sve radi zauzimanja nužnog

stava u odnosu na društveno zlo ili dobro u kontekstu okolnosti koje u tom času važe. Borba

na život i smrt između Bonhoeffera i nacista, budući da je sam Bonhoeffer ugledan i "čisti"

Nijemac, u tom trenutku dovela je do nekih najtežih i najbolnijih egzistencijalnih pitanja, kao

npr. da li je ta borba koja je rezultirala zatvorom i pogubljenjem Bonhoeffera Kristova stvar 67

ili nije te da li je Bonhoeffer načinom borbe prekršio Božje moralne zakone, jer je radi

nužnosti smatrao opravdanim pomagati atentat na Hitlera. Nužnost je kada kršćanin mora

birati između ćudoređa i atentata na Hitlera.68 Čak i Bog postupa prema zakonu nužnosti. Na

to ga prisiljava stanje palog čovjeka. Tako je Božje nasilje ustvari nužno nasilje. Nužno

nasilje nije nasilje radi nasilja već radi prestanka nasilja.69 Takvo nasilje nije pravilo već ga se

nema namjere ponavljati, ono je iznimka od pravila nenasilja.

svijeta - kapitalizmu. Nužnost svijesti o vlastitoj odgovornosti odnosi se i na elektronske medije koji djeluju na internacionalnoj razini jer bi mogli doći u opasnost da ljude diljem svijeta zatruju prekomjernim prikazivanjem ubojstava, pucnjave, nasilja i zlostavljanja svake vrste. Ta nužnost sprječavanja sloma civilizacije navela je veliki broj državnika (bivše predsjednike država i šefove vlada) sa svih pet kontinenata da naprave i predlože nacrt Opće deklaracije o pravima čovjeka. On počiva na dugogodišnjim pripremama duhovnih, filozofskih i političkih vođa iz cijelog svijeta i iz svih velikih religija. Zadaća je, prije svega, potaknuti diskusiju s nadom da će se na kraju stići do slične povelje kao što je to bila Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena 1948. godine po inicijativi Eleonor Roosevelt. ", preuzeto s http://www.dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs_MR2/Menschenpflichten/pflichten.htm iz obraćanja Njemačkog kancelara pred skupštinom UN-a. 66 vidi Doc. dr. sc. Saša Šegvić: SUDSKA KONTROLA EGZEKUTIVE U STANJU NUŽDE U SAD - SLUČAJ ZATOČENIKA U GUANTANAMU U radu autor pokušava na temelju presuda Vrhovnog suda SAD u predmetima Rasul v. Bush, Hamdi v. Rumsfeld i Rumsfeld v. Padilla utvrditi kako u praksi izgleda i dokle seže sudska kontrola izvršne vlasti u stanju nužde u SAD, na području ljudskih prava, i kakvi su pravni učinci i dosezi tih odluka sudbene vlasti na daljnje postupanje titulara stanja nužde glede osoba koje su lišene slobode u protuterorističkim operacijama van prostora SAD i zatočene u američkim vojnim bazama., preuzeto s http://www.pravst.hr/zbornik.php?p=3&s=2267 "U početku me zanimalo pitanje da li je stvar zbog koje vam nanosim takvu brigu zaista Kristova stvar, no uskoro sam to pitanje odbacio kao napast i postao sam siguran da sam upravo dužan izdržati takav granični slučaj sa cijelom njegovom problematikom. Zbog toga sam sasvim radostan i to sam do danas ostao. " Dietrich Bonhoeffer: Otpor i predanje, II. izdanje, prijevod: Tomislav Ivančić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993. g., str. 71.68 Vidi Kronika kršćanstva, Mozaik knjiga, Zagreb, 1998.g., Crkva i nacistički režim, Otpor iz vjere, str. 403.69 usp. Igor Dimovski: A Critical Review of the Notion of Violence in the Theories of Atonement of Rene Girard and John Milbank: Toward a Postmodern Theory of Atonement, thesis submitted to the Evanglelical Theological Seminary, Osijek, Croatia, in partial fulfillment for the degree of Master of Theology, 2006. str. 98.

17

2. Zaključna misao prvog poglavlja

Razmatralo se o složenosti postojanja čovjeka kroz lupu tri zakona: Božjeg moralnog

zakona – Deset zapovijedi70, zakona evolucije i zakona nužnosti.

Kod svakog odlomka istaknuta je po jedna zaključna sentencija i to kako slijedi:

70 Božji zakon se smatra zakonom ljubavi tj. ljubav je ispunjenje zakona, ali na tu temu vidi suvremeni znanstveni pogled na "ljubav": National Geographic, veljača 2006. br. 2, str.32.; ljubav se smatra stanjem "psihičke bolesti".

18

1. )

Božji zakon je u kršćanstvu shvaćen kao temeljni moralni zakon koji u svojoj biti jeste

"ljubav", a ona jeste Bog71 tj. Bog je ljubav po karakteru.

Naravni ili prirodni moralni zakon nalazi se zapisan u svakom čovjeku bio on vjernik ili

nevjernik u Boga.72

2.)

Za vjernika dokazi evolucijske teorije nisu dokazi protiv Božjeg postojanja, već jedino dokazi

protiv Boga kao odgovorne osobe koja je dozvolila postojanje svijeta u zakonima smrti i

grijeha, a radi svoje svemogućnosti nije tako i morala, dakle, dokaz protiv Božjeg karaktera.

3.)

Biografija D. Bonhoeffera na najbolji način ilustrira svu napetost nužnosti biranja između

dobra i zla kod čovjeka, a sve radi zauzimanja nužnog stava u odnosu na društveno zlo ili

dobro u kontekstu okolnosti koje u tom času važe. Borba na život i smrt između Bonhoeffera i

nacista, budući da je sam Bonhoeffer ugledan i "čisti" Nijemac, u tom trenutku dovela je do

nekih najtežih i najbolnijih egzistencijalnih pitanja, kao npr. da li je ta borba koja je

rezultirala zatvorom i pogubljenjem Bonhoeffera Kristova stvar ili nije te da li je Bonhoeffer

načinom borbe prekršio Božje moralne zakone, jer je radi nužnosti smatrao opravdanim

pomagati atentat na Hitlera.73

Iz navedenih sentencija razvidno je kako se na primjeru Bonhoeffera može vidjeti

ponajbolje, da je čovjek u egzistencijalnom užasu biranja između dobra i zla, koje nije lako

definirati i nije lako raspoznati u životu. Da li je s moralne i evolucijske strane bilo manje zlo

sudjelovati u atentatu na Hitlera, nego se praviti nezainteresiranim74, pitanje je na koje se u to

vrijeme na prostoru Njemačke moralo odgovoriti. Odgovori su bili različiti.

71 usp. 1.Ivanova poslanica, Novi zavjet72 Rim 2,14-1573 Bonhoefferov slučaj otvara i pitanje o pokornosti kršćana svjetovnim vlastima, što je posebna tema za razmatranje u nekom budućem radu. 74 Albert Camus roman Stranac, zaključuje s riječima glavnog lika: "Kao da me ona velika silna srdžba očistila od zla, oslobodila nade, pred ovom noći krcatom znamenjem i zvijezdama, otvorih se prvi put nježnoj ravnodušnosti svijeta. Osjećajući da je tako sličan meni, da mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sretan, i da sam još sretan. A da se sve ostvari, da se ne osjećam toliko sam, ostalo mi je samo da poželim da na dan moga smaknuća bude mnogo gledalaca i da me dočekaju povicima mržnje. ", 2004., Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljeće, preveo: Zlatko Crnković, str. 94.

19

Poglavlje II. D.BONHOFFER I S.KIERKEGARD – KRATKA BIOGRAFIJA

1. Dietrich Bonhoffer75

Dietrich Bonhoeffer (1906 – 1945)76

rođen je 4.2.1906.g. u Breslan, Germany (danas Wroclaw u Poljskoj).

75 više o D.B. na Internetu www.dbonhoeffer.org; International Dietrich Bonhoeffer Society76 usp. Dietrich Bonhoeffer: Otpor i predanje, II. izdanje, prijevod: Tomislav Ivančić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.g., Predgovor, str. 7-8; i Pogovor str. 217-222.

20

Bonhoeffer je bio duhovni pisac, glazbenik i pisac poezije i fikcije. Postoji uvjerenje kod

većeg broja kršćana da njegova teološka dostignuća imaju čak proročki utjecaj kao misli

vodilje za generacije kršćana u trećem tisućljeću. Knjiga "Otpor i predanje", iako nije strogo

teološki i sistematski pisana, smatra se vrhuncem Bonhoefferove misli. Ona objedinjuje i

njegov život i rad.

Sa sedamnaest godina sluša jedan semestar u Rimu, gdje ga upečatljivo doimlje

"univerzalnost crkve". Osobno upoznaje Karla Bartha te razumijeva njegovu dijalektičku

teologiju. S dvadeset i jednu godinu života već je napisao doktorsku disertaciju : "Sanctorum

Communio, dogmatsko istraživanje o sociologiji Crkve" na sveučilištu u Berlinu (1924-1927).

Uz akademski rad Bonhoeffer radi i pastoralni rad. Kao propovjednik jednom je prilikom

napisao: "Prosjek (klera) ima svoje strahovito nekultivirano lice – što neobično odudara od

Rima. Držim da je ovdje zaista opravdana glupa krilatica o zaglupljivanju puka religijom. "

Prema njemu to "zaglupljivanje" je uvreda "aristokratskom dostojanstvu" Božje riječi. U

propovijedima naglašava antagonizam između vjere i religije. Između ostalog kaže: "Želiš li

Boga, drži se svijeta…Želite li naći vječnost, služite vremenu. " Nadalje, kaže: "Nevidljivost

nas ubija….To besmisleno vraćanje na nevidljivog Boga…ne može više izdržati ni jedan

čovjek. " Iako je on vjerni luteranac (prije no što prelazi u Ispovijedajuću crkvu), ipak će

nedvosmisleno uzviknuti: "Pustite već jednom na miru mrtvog Luthera i slušajte evanđelje! "

On je 1939. otputovao u USA, no jedna je tamo izdržao 20 dana. Nije se mogao kukavički

povući pred tragedijom njemačkog naroda te se vraća u Njemačku i stupa u pokret otpora.

Dok je trpio zakonske posljedice svojih postupaka nije opravdavao svoja djela nego je sve

prepustio Bogu i vjerovao u Kristovo opravdanje vjerom, a sebe je smatrao "graničnim

slučajem". Objavio je veći broj teza i knjiga kako u Njemačkoj tako i u USA.77

Uz Martina Niemuellera i Karl Bartha vođa Ispovijedajuće Crkve (eng.Confessing

Church; ger.bekennende Kirche) koja je bila opozicija nacionalsocijalistima A.Hitlera. Radi

pomaganja jednog grupi Jevreja pri bijegu u Švicarsku završio je u zatvoru u proljeće 1943.g.

Prvu godinu i pol zatvora proveo je u vojnom odjelu zatvora Berlin-Tegel. Bilo je od 5.4

1943. do 8.10.1944.godine. Nakon početnih zlostavljanja bilo mu je omogućeno pisati

roditeljima. Zatvorska cenzura i prije šef istrage dr Roeder čitali su ta pisma i tako, naravno

na njih utjecali. Nakon pola godine Bonhoeffer je stekao prijatelje među čuvarima te mogao

započeti proširenu razmjenu pisama s manje ili bez cenzure. Premda je duboko potresen zbog

neuspjeha, briga za stvar otpora ustupa mjesto novoj odgovornosti: kako podnijeti posljedice i

77 više vidi Kronika kršćanstva, Mozaik knjiga, Zagreb, 1998.g., Crkva i nacistički režim, Otpor iz vjere, str. 403.

21

nove teškoće svog položaja. Sudjelovao je i u "Abwehr" organizaciji njemačkih intelektualaca

koja je imala karakter pokreta otpora. Djelo Dietrich Bonhoeffera daje jedinstven pogled na

interakciju religije, politike i kulture kod one manjine preostalih kršćana koji su se aktivno

borili protiv nacizma. Dana 9.4.1945.g Bonhoeffer je obješen u koncentracionom logoru

Flossenbürg.

Bonhoeffer je živio životom teologa, kršćanina i čovjeka svoga vremena, ali prije

svega bio je vjernik u Isusa Krista78. On je mada duboko šokiran nacizmom i tragedijom

svoga vremena ipak sačuvao prisebnost te nije "proglašavao kraj svijeta" već je svojim

primjerom pokazao kako se bori protiv Zla.

2. Søren Kierkegaard 79 80

Danski filozof koji je unatoč neprihvaćanju njegovog rada od strane suvremenika bio

uvjeren da će povijest prepoznati važnost i značaj njegovog djela. Rođen je u Copenhagenu

1813.g.81 Od 1830.g. pohađa University of Copenhagen, gdje provodi 8 godina. Zajedno s

78 usp. Dietrich Bonhoeffer: Otpor i predanje, II. izdanje, prijevod: Tomislav Ivančić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.g., Predgovor, str. 7-8; i Pogovor str. 217-222.

79 više na Internetu www.kierkegaard.org.uk80 više na www.stolaf.edu 81 Søren Aabye Kierkegaard rođen je i umro u Kopenhagenu (5. maj 1813 - 11. novembar 1855) Kierkegaardova biografija određena je s nekoliko odnosa i događaja koji su imali dalekosežne posljedice kako u filozofovom životu tako i u njegovu djelu. Na prvom je mjestu odnos s ocem, uspješnim i sretnim trgovcem, ali i izuzetno melanholičnim i slabašnim čovjekom, kojeg su cijelog života razdirali neopisivi osjećaji krivnje. Odrastajući u razmjerno bogatom, ali sumornom domu i u tijesnoj duhovnoj i psihološkoj povezanosti s puritanski religioznim

22

filozofom Karl Marxom pohađao je predavanja filozofa Friedricha Sohellinga u Berlinu. U

knjizi "Strah i drhtanje" Kierkegaard daje čuvenu skicu tzv. "Viteza vjere" koji se izvanjskim

izgledom nimalo ne razlikuje od prosječnog, sasvim običnog čovjeka, ali posjeduje unutarnje

kvalitete i genij jednog Mozarta.

Kierkegaardova filozofska djela se nalaze u stalnom sukobu s Hegelovim djelima.

Kierkegaard ističe suverenost pojedinca za razliku od Hegelovog suvereniteta kolektiva nad

pojedincem. Søren Kierkegaard je prema svojim riječima napisao svoja književna djela kako

bi ljudima pokazao da je vjera nešto zahtjevno za razliku od njegovih suvremenika koji su

tvrdili kako je vjera laka te da su je oni prerasli.

1849.g. Kierkegaard objavljuje remek djelo kršćanske psihologije: "Sickness Uno

Death" ("Bolest na smrt") u kojem prema Karlu Marxu, je dokazao da "duboka psihologija"

ne ovisi o psihoanalitičkim premisama. Kierkegaard je smatrao da emocije, pa i one

najmračnije nisu nužno smetnja čovjeku. Prema Kierkegaardu se pitanje "vjere" ne može

promatrati objektivno, već subjektivno i to jer sigurnost objektivnosti nema niti potrebe za

vjerovanjem, pa tako niti može dokučiti što je to "vjera". Kritičar Philip Rieffu

Kierkegaardova je centralna nakana u svim njegovim djelima bila producirati slike vjere koje

bi poslužile kao vodiči u dobu potpune čak fanatične svjetovnosti. Søren Kierkegaard je kroz

medije svoga vremena javno ismijavan te je stekao titulu "mučenika smijeha". Šveđani su prvi

prepoznali značaj djela Sørena Kierkegaarda, potom Nijemci te Francuzi, a danas cijeli svijet.

On se više no ijedan drugi filozof bavio istraživanjem kako pomiriti istine morala i religije.

Prema njemu se istina ne može objavljivati niti pamtiti kao definicija. Kierkegaard se smatra

filozofom-pjesnikom zbog načina na koji je pisao svoja djela te se čak govorilo o njemu da je

kadar pisati kao anđeo.82

ocem, Kierkegaarda već zarana zaokuplja smisao kršćanstva, pa od 1830. godine studira teologiju i filozofiju da bi 1840. godine položio državni ispit iz teologije i postigao stepen magistra radom pojam ironije. Djela: "Pojam strepnje", "Stadiji na putu života", "Ili-ili: fragmenti života", "Strah i drhtanje". 82 O Kierkegaardu Gordon Marino, July 1993., The Atlantic Monthly

23

3. Egzistencijalizam83 – "užas postojanja"

Egzistencijalizam84 za razliku od pijetizma daje stvaran uvid u ono demonsko, ali i

božansko u čovjeku, a koje se ponajbolje manifestira u ekstremnim tzv. krajnjim situacijama.

Egzistirati ili postojati znači prije svega "biti". Da bi čovjek uistinu "postao" i "bio" mora

83 Egzistencijalizam je filozofija koja se prvenstveno bavi problemima ljudske egzistencije.Pod tim pojmom, egzistencijalizam nastaje u prvoj polovici 20. vijeka sa djelom Sartrea. Međutim u egzistencijaliste se ubraja i Sören Kierkegaard, danski pisac i filozof koji je u svojim djelima, početkom 19. vijeka kao prvi u toj formi tematizirao ljudsko postojanje.U filozofiji Sartrea je pojam egzistenicije, vezan za njegove ateističke preduslove i za fenomenologiju Husserla. Pod tim uvjetima egzistencija se shvata kao "traženje smisla i življenje slobode", ali i doživljaj apsurdnog, jer čovjek prvo egzistira pa tek naknadno daje smisao. "Egzistencija prethodi esenciji" (Bitak i vrijeme). Među egzistencijaliste se takođe ubraja i njemački filozof Karl Jaspers, koji ipak svoju filozofiju izgrađuje na dimenzijama međuljudskog odnosa i ljubavi.», među egzistencijaliste se ubrajaju: Sören Kierkegaard, Jean Paul Sartre ,Albert Camus, Emanuel Levinas, Simone de Beavouir, Karl Jaspers, Martin Heidegger, Samuel Beckett, Albert Camus, Simone de Beavouir, Franz Kafka, Ingmar Bergman, Akira Kurosava, Richard Linklater preuzeto s http://bs.wikipedia.org/wiki/Egzistencijalizam84 vidi http://bs.wikipedia.org/wiki/Savremena_filozofija

24

proći kroz "užas postojanja". Užas postojanja je uzrokovan božanskim pozivom čovjeku radi

kojega čovjeku nije slobodno samo biološki postojati već mu je uvjetovano i "duhovno"

postojanje, a upravo u tome zadatku nalazi se uzrok čovjekovog užasa postojanja. To bi se

moglo nazvati i duhovnim rađanjem.85

Søren Kierkegaard ponajbolje opisuju napetost između biološkog čovjeka tzv.

tjelesnog čovjeka i onog božanskog ili duhovnog čovjeka. Njemu se jedan od nadražih

primjera takvog užasa postojanja nalazi zapisan biblijskoj knjizi o Tobiji.86 Međutim,

najvažniji primjer takvog užasa je Abraham na kome je Søren Kierkegaard izgradio svoju

cjelokupnu misao u knjizi "Strah i drhtanje".

Možemo li svi biti zreli kao Abraham?87 Kao što mudro zapaža Ivica Šola, osječki

istaknuti teolog i kolumnist malo onih koji jesu dovoljno zreli da bi suvislo odgovorili na

vlastitu egzistenciju. To je na prvi pogled problem egzistencijalizma. Međutim, čovjek postoji

– egzistira, i to na bilo kojem nivou slobodne volje se nalazio.

Egzistencijalizam govori o čovjekovoj egzistenciji kroz djelovanje te djelovanjem do

samoostvarenja. Dakle, ne o čisto biološkoj egzistenciji već o duhovnom "postajanju".

Kršćanski egzistencijalizam za razliku od egzistencijalizama uopće govori o čovjekovom

samoostvarenju i samostvaranju, ali ne bez Boga tj. Onoga "JA SAM" koji je razgovarao s

Abrahamom i koga je Abraham poslušao kada je krenuo na put s ciljem žrtvovanja sina Izaka.

To je sinergija božanskog i ljudskog, makar često i u jednom i u drugom postoji bljesak onog

demonskog o čemu će kasnije biti više riječi. Demonsko se očituje u samoj ideji žrtvovanja

vlastitog sina, ali i u Abrahamovoj spremnosti da to zaista i uradi. Egzistencijalizam na neki

način naglašava individualizam pojedinca kao neovisnog od općeg. Taj individualizam ne bi

trebalo shvatiti na zapadnjački način već u kontekstu Abrahama kao oca vjere svih vjernika u

Boga.88 Egzistencijalizam ne bježi od onog demonskog u čovjeku i Bogu. Poznata pjesma

Riblje Čorbe možda na najbolji način opisuje egzistencijalnu napetost čovjeka koji se nalazi

između stvarnosti svijeta i ideala "Boga":85 početci kršćanskog egzistencijalizma nalaze se u knjizi Sørena Kierkegaard: Strah i drhtanje, Dijalektička lirika Johannesa de Silentija, 1843.g., prijevod: Branko Miloš, Verbum, Split 2000. 86 Knjiga Tobijina 7, 10-1487 "Ovaj ideal čovjekovog samostvaranja na temelju vlastite slobode u racionalnosti u svojoj srži sadržavao je jedan previd: jesu li doista svi ljudi dostatno slobodni i razumni da budu kako reče della Mirandola, oci samima sebi? ", Ivica Šola: Teološka bilježnica, Svijet kroz teološke oči, izdavač: Osječki list d.o.o., Osijek, 2006. str.19. 88 "Zapadnjački individualizam razara poruku evanđelja. Nismo spaseni zato što je Bog bio opčinjen sa mnom i sa tobom kao pojedincima, već zato što je voleo ceo svet. Svaki čovek nosi njegov lik. Ali, spasava nas ponaosob da bi mogao, preko nas, da spase još mnogo pojedinaca. Žiža Božje ljubavi je na čovječanstvu kao cjelini (Jn 3:16), ali je odgovornost uvek pojedinačna.(Jn 1:12; Rim10:9-13; 1.Kor 15:1) " , Bob Utley: Novozavjetni komentari, Poslanice iz zatvora (Kološanima, Efescima, Filipljanima i Filemonu), Izdavač:MBM-plas, Novi Sad, 2006.g. str. 174.

25

Pogledaj dom svoj anđele

Pogledaj dom svoj, anđele,

i skini paučinu s očiju,

videćes prizore potresne,

videćes nesrećne i bolesne,

videćes cemer, smrt i jad.

Pogledaj stado, anđele,

sve samo bogalji i prosjaci,

slepi tumaraju u gomili,

svima su kičmu polomili,

Od tebe očekuju spas.

Pogledaj bagru, anđele,

njihova duša je prokleta,

svima su stavili amove,

sebi sagradili hramove,

ruke im ogrezle u krv.

Anđele, anđele, anđele

ruke im ogrezle u krv.

Podigni mač svoj, anđele

seti se krstaških ratova,

seti se preklanih vratova

Kad dođeš bogu na istinu

nek' ti u dusi vlada mir.

Usliši molitve, anđele,

dabogda pocrkali dušmani,

pa budi anđeo osvete,

neka na svojoj kozi osete,

šta znaci beda, strah, i bol.

Anđele, anđele, anđele,

šta znaci beda, strah, i bol.

Pogledaj dom svoj, anđele,

i skini paučinu s očiju,

26

videćeš prizore potresne,

videćeš nesrećne i bolesne,

videćeš čemer, smrt i jad.

Anđele, anđele, anđele,

videćeš čemer, smrt i jad.89

Poglavlje III. NERELIGIOZNO KRŠĆANSTVO

1. "Otpor i predanje", D.Bonhoeffer90

Već je rečeno da je u pismima iz zatvora koja su sažeta u knjigu "Otpor i predanje",

D.Bonhoeffer izrekao svoje najbolje teološke poglede.

Ukratko bi se moglo sažeti osnovne teološke vidike D.Bonhoeffera kako slijedi:

Sažete postavke:

1) Etički fanatizam je pobožno prikriveni bijeg.

"Potresniji je neuspjeh etičkog fanatizma. Fanatik misli da se čistoćom nekog načela može

suprotstaviti moći Zloga. On poput bika nasrće na crveni rubac umjesto na onoga koji ga

drži, iscrpi se i podliježe. On se zapliće u nebitno i pada pametnijem u zamku. "91 89 pristup dana 05.01.2005 - 10:41, http://www.elyrics.net/read/r/riblja-corba-lyrics/pogledaj-dom-svoj-andjele-lyrics.html90 istraživanje se temelji na knjizi Dietricha Bonhoeffer: Otpor i predanje, II. izdanje, prijevod: Tomislav Ivančić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993. g.91 Ibid, str. 12.

27

2) Nužno je nešto uraditi na vlastitu odgovornost.

"Treba nešto učiniti na svoju odgovornost, pogoditi zlo u središte i nadvladati ga. "92

"Čovjek dužnosti morat će konačno još i prema đavlu ispuniti svoju dužnost. "93

"U početku me zanimalo pitanje da li je stvar zbog koje vam nanosim takvu brigu zaista

Kristova stvar, no uskoro sam to pitanje odbacio kao napast i postao sam siguran da sam

upravo dužan izdržati takav granični slučaj sa cijelom njegovom problematikom. Zbog

toga sam sasvim radostan i to sam do danas ostao. "94

3) Trpljenje je mjerilo čovjekove pobožnosti.

"Moramo naučiti da ljude promatramo manje prema njihovim činima i propustima, a više

prema onome što trpe. "95

4) Kršćanska svjetovnost je oblik kršćanstva za nereligiozno doba.96

"…zapadni oblik kršćanstva treba shvatiti kao predstupanj potpune nereligioznosti…

Postoje li nereligiozni kršćani? "97

"Veliki događaji mogu svakoga dana preokrenuti svijet i promijeniti sve naše osobne

odnose. "98

"Neprestano me zaokuplja pitanje što je kršćanstvo i što zapravo za nas predstavlja Krist.

Prošlo je vrijeme kad se ljudima sve moglo reći bilo teološkim bilo pobožnim riječima i

prošlo je vrijeme nutarnjosti i savjesti, a to znači vrijeme religije uopće. Mi idemo u susret

posve nereligioznom vremenu; ljudi takvi kakvi su jednostavno ne mogu više biti

religiozni. Pa ni oni koji se iskreno nazivaju "religioznima" uopće ne prakticiraju

religioznost. Oni, čini se pod religioznošću podrazumijevaju nešto sasvim drugo. "99

"…moje nepovjerenje i moj strah pred "religioznošću" postali su ovdje još veći nego

ikada. "100

92 Ibid, str. 12.93 Ibid, str. 12.94 Ibid, str. 71.95 Ibid, str. 17.96 Ibid, str. 111. 97 Ibid, str. 124.98 Ibid, str. 122.99 Ibid, str. 123.100 Ibid, str. 79.

28

"Zašto se, dakle, u Starom zavjetu često puta teško laže Bogu na čast …dok sve to u

Novom zavjetu ne postoji? "101

"Tko je Bog? Nije riječ u prvom redu o nekoj općenitoj vjeri u Božju svemoć itd. Takva

vjera nije pravo iskustvo Boga, nego produžetak svijeta. "102

"Često se puta pitam zašto me «kršćanski instikt» često puta više vuče nereligioznim nego

religioznim ljudima, i to ne radi misionarenja, nego gotovo bih rekao "bratskih razloga".

Među religioznima se često puta bojim spomenuti ime Božje. "103

5) Religija je odijelo vjere, a ne sama srž vjere.

"Pa ako je religija samo odijelo kršćanstva – a i to je odijelo u različitim vremenima

izgledalo veoma različito – što je sada nereligiozno kršćanstvo? "104

"Pavlovo pitanje, da li je peritome (obrezanje) uvjet opravdanja po mom mišljenju danas

znači i da li je religija uvjet spasenja. "105

6) Potrebno je novo evanđelje-nov govor evanđelja.

"…ali taj dan će doći – kad će ljudi biti ponovo pozvani da Božju riječ tako izgovore da

ona mogne promijeniti i obnoviti svijet. Bit će to nov govor, možda posve nereligiozan, ali

osloboditeljski i otkupiteljski, poput Isusovog govora, kad su se ljudi prenerazili a ipak od

njeg bili pobijeđeni. "106

7) Nesvjesno kršćanstvo je kršćanstvo zrelog običnog čovjeka.107

"Kršćanin nije neki homo religiosus, nego jednostavno čovjek. "108

Iz navedenog je vidljivo kuda smjera Bonhoefferova misao. U ovom času treba

podsjetiti na biografiju Bonhoeffera iz koje je vidljivo da su ovo misli čovjeka koji se nalazi u

zatvoru kao njemački državni neprijatelj. On naslućuje obrise budućnosti kršćanstva.

Pregledno bi se moglo njegovu filozofiju kršćanstva i teologije prikazati kao:

- odmak od kršćanstva načela

- egzistencijalistička nužnost

101 Ibid, str. 85.102 Ibid, str. 177.103 Ibid, str. 125.104 Ibid, str. 124.105 Ibid, str. 124.106 Ibid, str. 140.107 Ibid, str. 171.108 Ibid, str. 167.

29

- nemoć kao znak jedinstva s Bogom

- kršćansku svjetovnost kao pokušaj odupiranja kršćanske vjere agresivnom

ateizmu i sekularizmu

- oslobođenost od religijske forme

- proroštvo o budućem "novom evanđelju" tj. novom načinu iznošenja srži

evanđelja

- isticanje kao najveće vrline – nesvjesne pobožnosti kao životne stvarnosti

čovjeka koji pri tome ne mora biti religiozan

2. "Strah i drhtanje"109, S. Kierkegaard

Postanak 22,1-12110:

"Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: "Abrahame!" On odgovori: "Evo me!" 2 Bog

nastavi: "Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga

ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati." 3 Ujutro Abraham porani,

osamari magarca, sa sobom povede dvojicu svojih slugu i svog sina Izaka, pošto je prije

nacijepao drva za žrtvu paljenicu, i uputi se na mjesto koje mu je Bog označio. 4 Treći dan

Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka. 5 Abraham onda reče slugama: "Vi ostanite

ovdje uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama". 6

Abraham uzme drva za žrtvu paljenicu, stavi ih na sina Izaka, a u svoju ruku uzme kremen i

nož. Tako pođu obojica zajedno. 7 Onda Izak reče svome ocu Abrahamu: "Oče!" "Evo me,

sine!" - javi se on. "Evo kremena i drva," opet će sin, "ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?" 8

"Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!" - odgovori Abraham. I nastave put. 9 Stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik, naslaže drva,

109 Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje, Dijalektička lirika Johannesa de Silentija, 1843. g., prijevod: Branko Miloš, Verbum, Split 2000. 110 preuzeto s: http://www.hbk.hr/biblija/

30

sveže svog sina Izaka i položi ga po drvima na žrtvenik. 10 Pruži sad Abraham ruku i uzme nož

da zakolje svog sina. 11 Uto ga zovne s neba anđeo Jahvin i poviče: "Abrahame! Abrahame!"

"Evo me!" - odgovori on. 12 "Ne spuštaj ruku na dječaka", reče, "niti mu što čini! Sad, evo,

znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga." 13

S.Kierkegaard dramatičnim riječima u svojoj najpoznatijoj knjizi "Strah i drhtanje",

započinje dramatičnu i do posljednje stranice napetu dijalektiku o Abrahamu:

"Ali radost ne potraja dugo; Abraham je još jednom trebao biti iskušan. I sve to nakon što je

vjeru sačuvao boreći se s vremenom, s onom lukavom silom koja sve pronalazi, s onim

budnim protivnikom koji nikad ne drijema, sa starcem koji sve nadživljava. Sad bijaše sav

užas borbe sažet u jedan trenutak. I Bog kušaše Abrahama i reče mu : "Uzmi svoga sina,

jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu

paljenicu na brdu koje ću ti pokazati. "".111

Pred takvim užasom borbe u koju je Bog stavio Abrahama, Kierkegaard nije u stanju

davati pojašnjenja i protumačiti događaj pa samo kaže:

"Ja ne mogu razumjeti Abrahama, u određenom smislu ne mogu od njega ništa učiti, mogu se

samo čuditi. "112

Abraham je za Kierkegaarda Vitez vjere koji se pomirio s Bogom tako što je "…beskonačnim

odreknućem pomiren s postojanjem. "113

Takvo odreknuće je nešto van razuma: "Ono apsurdno ne pripada razlikovanjima koja leže

u području kojim upravlja razum. "114

Iz toga razloga što je ono što je Bog tražio od Abrahama nešto van razuma vjera je

nešto značajno i teško:

111 Ibid, str. 24.112 Ibid, str. 47.113 Ibid, str. 56.114 Ibid, str. 60.

31

"Ali ono za što niti jedan čovjek nema dopuštenje jest uobraziti da je vjera nešto neznatno ili

da je ona laka stvar, jer je ona najveća i najteža. "115

Kierkegaard nedvosmisleno tvrdi da se pojedinac može uzdići iznad općeg moralnog i

evolucijskog zakona i to po zakonu nužnosti osobne poslušnosti Bogu:

"Vjera je, naime, taj paradoks da pojedinac stoji iznad općeg…"116

Moralno-etička spoznaja koju ima Abraham, a ta je da ne smije ubijati, jer tako kaže

moralni zakon, u slučaju kada sam Bog zahtjeva da mu se na žrtvu prinese Abrahamov sin,

može postati smetnjom. Abraham se mora odreći čak i svojih moralno-etičkih spoznaja, pa

čak i svoje savjesti.

"Ono što čovjeka inače stavlja na kušnju jest ono što ga odvraća od izvršenja njegove

dužnosti ; ali ovdje baš ono etičko predstavlja sumnju koja ga želi odvratiti od izvršenja

Božje volje. "117

U ovakvim ekstremnim slučajevima, uvijek postoji sumnja da li je antimoralni poziv

da se nešto uradi, zaista od Boga. (usporedi ovo s moralnom dvojbom koju je imao

Bonhoeffer)

"…ako je pojedinac krivo shvatio što traži božanstvo, ima li za njega spasa? "118

Užas Abrahamovog postojanja je u tome što ga je Bog izabrao i pozvao na posebnu

službu koju nije uputio niti jednom drugom čovjeku pored Abrahama. Međutim, u tom

blagoslovu, bilo je mnogo prokletstva koje je Abrahama snalazilo na tom posebnom putu

Božjeg izabranika. Tako Kierkegaard kaže:

"…nije li se i ovdje pokazalo da Bog istodobno i proklinje one koje blagoslivlja? "119

Prema Kierkegaardu Abraham se nalazi u situaciji kada će ili poslušati nerazumnu

Božju naredbu ili će biti sve uzalud te bi mu bilo u tom slučaju bolje da ga Bog nije niti

izabrao.

115 Ibid, str. 67.116 Ibid, str. 72.117 Ibid, str. 79.118 Ibid, str. 91.119 Ibid, str. 86.

32

" …znači upravo tako da navedene riječi treba uzeti u što je moguće užasnijem i težem

smislu, kako bi svatko sebe mogao ispitati je li u stanju sagraditi građevinu. "120 121

Veličina Abrahama je za Kierkegaarda nepobitna, a upravo se Abraham dokazao u

"strahotama":

"…nijedna se veličina ne može spoznati bez njezinih strahota. "122

"..svaka (se) povlastica (u) svijetu duha otkupljuje dubokom boli. "123

U šutnji koja obilježava Abrahamovu poslušnost, jer Abraham ništa ne pojašnjava niti

svojoj supruzi niti svom sinu koga upravo ide zaklati po Božjoj zapovijedi, Kierkegaard vidi

demonsku crtu karaktera, koju doduše, ne uzima za negativnost.

"Ako idem dalje, onda nailazim na paradoks, na božansko i demonsko; jer šutnja su jedno i

drugo. Šutnja je začaranost demona ; i što se više šuti , to i demon biva užasniji, ali šutnja je

isto tako i sporazum božanstva s pojedincem. "124

"…zar mu (Abrahamu) ne bi Sara rekla, zar mu ne bi Eliezer i Izak rekli: "Zašto to želiš

učiniti, ta možeš od svega odustati? ""125

"… Abraham može odustati u svakom trenutku …, ali on tada ne bi bio Abraham. "126

"…ona duboka proturječnost u demonskom; u određenom smislu beskrajno mnogo nalazi se

više dobra u demonskom, nego u trivijalnim ljudima. "127

Jedan od Kierkegaardovih omiljenih primjera užasa postojanja nalazi se u biblijskoj

knjizi o Tobiji. Riječ je o jednoj djevojci u koju je zaljubljen demon te ljubomorno ubija

svakog njenog zaručnika u isti dan kada treba porati njenim suprugom. To je toliko teška

situacija da se djevojka nalazi u pravom hororu kojeg dobro podnosi, ne prepušta se

izopačenom prihvaćanju zla u kojem bi mogla nakazno pristati uživati u ubijanju i smrti kako

bi se pomirila s demonom koji ju muči, ali se podčinjava vlastitoj sudbini, unutar koje ipak

120 Ibid, str. 95.121 usp. Evanđelje po Luci 14,26 122 Ibid, str. 99.123 Ibid, str. 108.124 Ibid, str. 115.125 Ibid, str. 150.126 Ibid, str. 151.127 Ibid, str. 127.

33

zadržava nadu u oslobođenje, a što se na koncu i događa. Užas postojanja i hrabrost pojedinca

se prema Kierkegaardovom primjeru iz Tobije oslikava gotovo sekvencama nekog "horor"

filma.128

Nadalje ga zanima detaljno razmatranje demonskog karaktera pa se u tom istraživanju

služi i Shakespeareom i daje sljedeću opservaciju:

"…najdemonskiji lik koji (je) Shakespeare opisao i to opisao bez premca : vojvoda od

Glostera (kasnijeg Richarda III.) – što je njega učinilo demonom ?...

Njegov monolog u prvom činu Richarda III. vrjedniji je nego svi moralni sistemi koji

nemaju pojma o užasima postojanja niti o njihovu objašnjenju.

- Ja , grubo iskovan, bez ljupkog dostojanstva

da kočim se pred bludnom migoljavom nimfom ;

ja, što sam potkušen bez onog lijepog sklada,

što prijetvorno me narav prevari za izgled,

izobličen , nedovršen i prije roka

u svijet što diše poslan, jedva napola odjelan,

a i to tako sakato i neprilično

da na me ne laju psi kad kraj njih prohramljem. " 129

Demonom se postaje protiv svoje volje, tesanjem samog života. Čovjeka pojedinca

upropaštava igra bogova, tj. samo postojanje.

"…njih iskvarilo samo postojanje…"130

Kierkegaard niti u jednom trenutku ne sumnja da je upravo Bog svemoguć i da

upravlja svime i sa svakim, tako je Duh Sveti onaj koji čini sve među nama ljudima.

"…Duh koji upravlja svijetom. "131

S druge strane on prepoznaje i čovječji duh kao autonomnu cjelinu, mada podložnu

Bogu.

"…duh (je) onaj koji nosi postojanje …"132

128 Ibid, str. 134. 129 Ibid, str. 139.130 Ibid, str. 139. 131 Ibid, str. 160.132 Ibid, str. 143.

34

Iz navedenih citata ocrtava se pojam "užas postojanja". Čovjek je u razapetosti i bez obzira

kako se vidi iz van, na licu, unutar čovjeka odvija se pravi film strave i užasa i to tim više ako

se čovjeku otkriva Bog. Naime, Kierkegaardov "vitez vjere" je na primjeru Abrahama,

prikazan, zapravo svaki običan čovjek koji je proniknuo u tajnu "beskonačnog odreknuća".

Vitez vjere je naoko običan čovjek, radnik ili domaćica, koji je (koja je) "…beskonačnim

odreknućem pomiren(a) s postojanjem". Takvo potpuno odricanja od sebe pa čak i od svoga

sina "ploda svoje utrobe" razlog je ljudskog užasa egzistencije.133

3. religiozni pojam "Bog"134

Pojam "boga" se kroz ljudsko društvo shvaćao na različite načine135 (boga se vidjelo u

duhu šume, svećenicima, kraljevima, djevojkama i dječacima, starješinama plemena, kiši,

suncu, vraču, drveću, bilju, žitu, životinjama i dr., uglavnom se smatralo da je "duh"

"ovaploćen" kroz nešto od navedenog). U ovom radu se ne želi negirati Boga kao Svevišnju

osobu, već samo ukazati na činjenicu da bez obzira kako Boga zvali i što o njemu mislili (npr.

Allah ili Krist) On je Onaj koji JEST i tu stvarnost osjeća svaki pojedinac, svaki običan

čovjek. Nakon "svlačenja" odjela religioznosti moderan čovjek je spreman na zreliji odnos sa

stvarnošću Boga, a ne samo kroz revnost za ime, obred, teologiju. Običan, moderan čovjek je

u svojoj biti nereligiozan te i kada misli o Bogu to ne znači da misli o pojmu "Boga". Čovjek

nije samo imitator koji replicira pojmove i ideje, već i "Vitez vjere" sposoban na predavanje

osobi Boga čak i ako ga prestane nazivati na do sada uvriježene načine i do sada uvriježenim

imenima-pojmovima. O tom problemu lijepo se izrazio teolog i kolumnist Glasa Slavonije

Ivica Šola: "No, da bi zaista bio takav kakav se orisao, moderan čovjek morao se riješiti još

jedne pretpostavke: Boga, ne u smislu da mu negira egzistenciju, nego da omogući slobodnom

133 Kierkegaard gradi svoju teologiju na paradoksu da Bog od Abrahama traži da uradi nešto što je demonsko, da ubije sina. Paradoks: "Paradoks se pojavljuje kada skup očigledno nepobitnih premisa daje neprihvatljive ili protivrječne konkluzije. Rješavanje paradoksa je dovelo do poboljšanja nekih nauka kao što su filozofija i matematika (na primjer Rusellov paradoks o teoriji skupova doveo je do poboljšanja teorije skupova u matematici) "; preuzeto s http://bs.wikipedia.org/wiki/Paradoks134 "Eterične ideje – pojmovi kao što su Bog, ljepota, pravda i sloboda, koji su opterećeni značenjem i mogu pobuditi vrlo snažne emocije. Izrazito su apstraktne i tako neodređene da za različite ljude mogu imati različito, pa i suprotno značenje. Naglasak koji se stavlja na različite eterične ideje donekle varira od kulture do kulture, ali same ideje izražavaju se, cijene i o njima se raspravlja u svim ljudskim društvima.", Kathleen Taylor: Ispiranje mozga, znanost kontrole uma, Algoritam, Facta, Zagreb, 2006., str. 406. 135 vidi Džejms Džordž (Sir James George Frazer): Zlatna grana proučavanje magije i religije, Beogradsko izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1977. ; dva sveska.

35

i autonomnom subjektu izgradnju društva prema vlastitoj mjeri. <Etsi Deus non daretur « ne

znači da nema Boga, nego upućuje na metafizičku emancipaciju nužnu da bi se društvo moglo

organizirati. …Bog se povlači iz svijeta kako bi ostavio prostora čovjeku obuzetom strašću

samostvaranja. "136

Nije cilj ovoga rada prikazati "boga" kao koncept etičkog sustava koji služi održavanju

sustava. Pravi Bog nije samo ideja već osoba. Bog jeste ideja za čovjeka, ali to ne znači da je

bog kao Bog zaista samo ideja. On je transcendentna i imanentna osoba. Ni u kojem slučaju

nije cilj staviti naglasak na Bogu kao ideji. To je bio najveći propust filozofa u vrijeme

Descartesa i dalje. Kao što Pascal, a i Nans Kueng kažu: Bog Abrahama, Izaka i Jakova nije

bog filozofa.137 U nastavku ovoga poglavlja hoće se prikazati kako bez obzira na ime

božanstva u nekoj religiji ustvari je riječ o osobi koju se opisuje jednakim atributima te u

suštini među u radu korištenim religijama nema sukoba oko toga kakav je Bog po svojim

osobinama. Unatoč sveopćem mišljenju o Božjoj svemoći neka drevna društva poznaju i

"mlaćenje Boga" tj. svojevrsnu prisilu prema bogu utjelovljenom u nečemu, a radi pritiska na

njega da blagoslovi štovaoce.138

136 Ivica Šola: Teološka bilježnica, Svijet kroz teološke oči, izdavač: Osječki list d.o.o., Osijek, 2006. str. 19.137 na temelju korespondencije e-mailom s Igorom Dimovski, ThM, Skopje, Makedonija, dana 4.4.2007.g. , 12:48. 138 vidi Džejms Džordž (Sir James George Frazer): Zlatna grana proučavanje magije i religije, Beogradsko izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1977. ; dva sveska.

36

3.1 Gospodin Bog prema Calvinu

O osobi – Bogu, Calvin, koji svoju nauku temelji na Svetome Pismu (Bibliji) u

sažetom pregledu misli preuzetom iz knjige "Nauk kršćanske vere", I. Glave, O poznavanju

Boga139 kaže kako slijedi:

- Za Calvina je nesporno da postoji jedan Bog i on je izvor sve istine, znanja, dobrote,

pravde, suda, samilosti, moći i svetosti.140

- Božja mudrost, moć i čistoća osuđuju ljudsku ludost, slabost i uprljanost141

- Calvin se služi sljedećim biblijskim tekstovima:

Joz 13,6; Post 18 ; I.Kr. 19; Iza 6; Rim 1; Dj 17,27; Dj 14.

- Vjerovanje u Boga nije toliko razumska koliko je "prirodna", jer je ona tj. potreba za

Bogom utkana u samu biološku narav čovjeka i to jer:

"..u ljudskom duhu postoji po prirodnoj sklonosti neko osjećanje božanstva. "142

- Čovjek se treba pokoriti vlasti Svetoga Duha, dapače, po Calvinu to je čovjekova

139 J.Calvin: Nauk hrišćanske vere, izdavač: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi sad, 1996. god., prijevod: Ivanka Pavlović, glava I., O poznavanju Boga 140 Ibid, str. 41.141 Ibid, str. 42.142 Ibid, str. 43.

37

dužnost.143 Svi ljudi su rođenjem uvjetovani da spoznaju Boga, tko to ne uradi

iznevjerava "red stvaranja".144

- "Bog svojim proviđenjem upravlja svim stvarima"145 Ovim stavom Calvin se ne

razlikuje od Bonhoeffera i Kierkegaarda za koje je također, neupitno da Bog upravlja

svime.

- Bog je skriven i nerazumljiv ljudskoj inteligenciji146, što bi značilo da vjera nije

oslonjena na razum, već prije na "prirodni osjećaj".

- Za Calvina je Božja Riječ vrlo važna te on tvrdi da svojom Riječi Bog održava Nebo i

Zemlju147 Ovdje se ne misli da je ta Riječ samo Biblija, ali ona definitivno u sebi

sadrži Riječ. Sveto Pismo je Božja Riječ i potiče od Boga.148

- Bog je "onaj od koga sve potiče".149

- Bog "usmjerava vladanje svijetom".150

- Calvin na temelju Biblije precizira Božje ime, koje znači : "Onaj koji je sam" ( Jahve)

II.Mojs 34.151

Zaključno se može reći da je po Calvinu Bog apsolutno suveren, i izvor svakoga dobra i

vrline. Bog mada može sve ipak na neki način nije odgovoran za zlo i grijeh.

143 Ibid, str. 45.144 Ibid, str. 46.145 Ibid, str. 45.146 Ibid, str. 46.147 Ibid, str. 47.148 Ibid, str. 52.149 Ibid, str. 47.150 Ibid, str. 48.151 Ibid, str. 57.

38

Iz rečenog je razvidno da se Calvinova nauka o Bogu u svojoj suštini temelji na Božjoj

suverenosti i neupitnosti.152

3.2. Gospodin Śri Kṛṣṇa iz Bhagavad gite153

Opseg i značaj vedskih spisa, a posebno Bhagavad gite nadilazi obim ovoga rada te će

se u ovom dijelu u kratkim crtama prezentirati osove učenja s ciljem upoznavanja sa pojmom

boga u tim spisima.

Koji je cilj Bhagavad gite?

"Svojom inteligencijom (ljudi) moraju shvatiti važnost ljudskog života i odbiti da djeluju

poput običnih životinja. Ljudsko biće treba spoznati cilj svoga života. To je poruka svih

vedskih spisa, a njezina je bit izložena u Bhagavad-giti. "154

Što Bhagavad gita uči o Bogu?

- Kṛṣṇa(Bog) je cjelina, a mi djelić cjeline.155

- Kṛṣṇa je vrhovna Apsolutna Istina, Božanska Osoba.156 152 "Jedno od glavnih načela Calvinova učenja je bilo "Soli deo Gloria" (Sva slava pripada Bogu). Calvin je isticao suverenost Božju. ", Dr. sc. Jasmin Milić: Kalvinizam u Hrvata, Protestantska reformirana crkvena općina Tordinci i Teološki fakultet Novi Sad, 2006. 153 Bhagavad – gita kakva jest, potpuno izdanje s izvornim sankritskim stihovima, latinskom transliteracijom, hrvatskim sinonimima, prijevodom i tumačenjima, A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada, izdavač: The Bhaktivedanta Book Trust, 1995. g. 154 Ibid, Uvod str.13.155 Ibid, str. 233. i 234. (navodi se stranica knjige, a treba obratiti pozornost kako na sveti tekst u originalu te u prijevodu tako i na komentar) 156 Ibid, str. 240.

39

- Ne postoji ništa osim Kṛṣṇe – ta spoznaja je tajna svjesnosti Kṛṣṇe.157

- Bog prebiva u svakom živom biću. "Svevišnja Božanska Osoba koja živi u tijelu živog bića

upravlja svim živim bićima u cijelom svemiru. "158

- U konačnici Bog odlučuje o vječnoj sudbini pojedinca:

"Gospodin navodi živo biće da vrši pobožna djela tako da se može uzdići. Gospodin ga

navodi da vrši bezbožna djela tako da može otići u pakao."159

- Kṛṣṇa je "Vrhovni uživatelj" i svi i sve služi Njemu.160

- Kṛṣṇa je "Gospodar".161

- Kṛṣṇa je Vrhovna cjelina, smisao.162

- Kṛṣṇa je "Svemoćni Gospodin"163

- Cilj života svakoga čovjeka (pa i svakoga živog bića) je "…spoznaja

Kṛṣṇe. "164

- Čovjek je u ropstvu požudi te se mora osloboditi, a "..oslobođenje se može dostići samo

pjevanjem Gospodinovog svetog imena. "165

U konačnici se može reći da je Gospodin Śri Kṛṣṇa iz Bhagavad gite apsolutno suveren i

neprikosnoven Bog direktno i osobno umješan u svaki djelić života u svemiru.

157 Ibid, str. 240. 158 Ibid, str. 241.159 Ibid, str. 243.160 Ibid, str. 252.161 Ibid, str. 256.162 Ibid, str. 260.163 Ibid, str. 260. 164 Ibid, str. 270.165 Ibid, str. 270.

40

3.3. Gospodar Allah iz Kur`ana166

Prema Kur`anu, pojam "Bog" bi značio:

- Gospodar svih ljudi167

- Dobročinitelj, Milostivi, Sveopći168

- Čovječje sposobnosti ovise o Bogu, čovjek zna samo ono što ga Bog nauči169

- "Bog radi što želi"170

- "Bog ne voli nevjernika, grešnika"171

- Bog traži potpuno predanje čovjeka Bogu: "Islam znači potpuno se predati Bogu…Jedan

musliman mora i s bogom i s ljudima živjeti u potpunom miru. "172

- Sve što postoji stvoreno je sukladno volji Božjoj: "Allah stvara što hoće"173

- I prema Kur`anu vjera se temelji na samoj čovjekovoj naravi:

"Istinska je vjera prirodna vjera čovjeka" 174

166 Kur`an Časni, izdavač: naklada C, Zagreb, 2000., prijevod: Hazif Muhammed Pandža i Džemaluddin Čaušević, tumačenje i bilješke: Džemaluddin Čaušević167 Ibid, str. 2. (treba obratiti pozornost kako na Kur`anski tekst tako i na komentar) 168 Ibid, svako poglavlje Kur`ana počinje riječima: "U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog"169 Ibid, str. 9.170 Ibid, str. 61.171 Ibid, str. 67.172 Ibid, str. 74.173 Ibid, str. 78.174 Ibid, str. 125.

41

- monoteizam je apsolutan : "Samo je jedan Bog"175

- Bog neke ljude namjerno predaje zabludi 176

- S druge strane unatoč suverenosti Božje "Islam je prepustio mnoge stvari volji pojedinca ili

da ih riješe vrijeme i razne mjesne prilike i okolnosti"177

- Ljudi su Božji robovi178

- Allah je Gospodar svih svjetova (svemira)179

- Allah određuje nepromjenjivu sudbinu180

- Bitno je ime Božje – "Allah": "Allah je ime Svevišnjeg Bića"181

Zaključno bi se moglo reći da je Gospodar Allah iz Kur`ana apsolutno suveren Vladar

svemira koji drži sve pod svojom apsolutnom kontrolom, pa čak i kada daje određene slobode

stvorenjima, ona ne mogu remetiti Njegov red.

Islam je danas na zapadu mnogo aktualan i zanimljiv, s jedne strane je politički

nepodoban, a s druge već duži niz godina preotima kršćanstvu vjernike. Čak je stvar posebnog

prestiža kada neki poznati sportaši, pjevači i općenito zvijezde pređu na Islam.182

Autobiografija Muhameda Alia, jeste egzemplarni primjer egzistencijalizma u kome američki

crnac, unutar okrutne borbe za opstanak vjeru prilagođava vlastitom opstanku i to ne kao

nešto profano, već kao slamku spasenja, kako tjelesnog tako i duhovnog. Kršćanska Amerika

je prema crncima bila sve samo ne kršćanska. Poznati boksač ima egzistencijalnu potrebu,

nužnost, za iskupiteljskom vjerom i za proročkim vodstvom.

175 Ibid, str. 132.176 Ibid, str. 145.177 Ibid, str. 159.178 Ibid, str. 166.179 Ibid, str. 275.180 Ibid, str. 317.181 Ibid, str. 868. 182 usp. Muhamed Ali: Ja najveći, autobiografija; Znanje, Zagreb 1976.

42

3.4. Zajedničko o pojmu "Bog"

Na ranijim stranicama smo došli do nekoliko osnovnih zaključaka pa tako:

Kod Gospodina Boga prema Calvinu:

- Zaključno se može reći da je po Calvinu Bog apsolutno suveren, i izvor svakoga dobra i

vrline. Bog mada može sve ipak na neki način nije odgovoran za zlo i grijeh.

Kod Gospodina Śri Kṛṣṇe iz Bhagavad gite:

- U konačnici se može reći da je Gospodin Śri Kṛṣṇa iz Bhagavad gite apsolutno suveren i

neprikosnoven Bog direktno i osobno umješan u svaki djelić života u svemiru.

Kod Gospodara Allaha iz Kur`ana:

- Zaključno bi se moglo reći da je Gospodar Allah iz Kur`ana apsolutno suveren Vladar

svemira koji drži sve pod svojom apsolutnom kontrolom, pa čak i kada daje određene slobode

stvorenjima, ona ne mogu remetiti Njegov red.

Za sve tri ranije navođene religije, može se primijeniti ovaj kršćanski reformacijski

uzvik: "Soli Deo Gloria" - "Sva slava pripada Bogu".

43

Suverenost Božja, bitna je tema kako kršćanske Biblije, tako i Kur`ana i Bhagavad

gite.183 Zajedničko je prema metodi sinteze kod u ovom radu obrađenih religija da u suštini

imaju sličan ili isti osnovni pristup i poimanje "Boga" i to:

1) sva slava pripada Bogu – suverenost Božja

2) sudbina čovjeka pojedinca podređena je Bogu – podređenost čovjeka

Budući da je čovjek podređen Božjim planovima i da sva slava pripada Bogu, čovjek

se nalazi u napetoj situaciji između svoje i Božje volje184.

Žrtve nacizma i Abraham bi mogli imati problem prihvaćanja volje Svemogućega.

Neovisno od objektivne pravednosti Božje koja nadilazi razum čovjeka, subjektivno je čovjek

u poziciji da se u kontekstu pomirenja s Bogom, ne mora samo baviti primanjem oprosta već

treba i on smoći snage oprostiti Bogu tj. prema Kierkegaardu beskonačnim odreknućem biti

pomiren s postojanjem.

Ukoliko je u gospodarenju postojanjem (egzistencijom) svakoga čovjeka Bog suveren

Vladar tada je jasno da je čovjekov osnovni problem, pomiriti se s Božjom voljom za sebe.

Apsolutna suverenost povlači i apsolutnu odgovornost. Bog, ukoliko, je apsolutno suveren,

mora istovremeno biti i apsolutno odgovoran. Takva sinteza glavnih postulata svih religija

vapi zajedničkim vapajem ka jednome pitanju:

Možemo li, kao stvorenja, oprostiti svom Stvoritelju?185

Jalovost religije da pomogne čovjeku pojedincu (uvijek se pojedinac podčinjavao

interesu zajednice) i užas postojanja (egzistencije) daju na pravo, božansko pravo, staviti

sukladno egzistencijalističkom filozofskom pravcu, čovjeka u središte bitnosti, te pitati Boga i

dobiti zadovoljavajući odgovor.

Može li Božja slava biti potpuna, ukoliko nije Bog dobrovoljno prihvaćen od

Stvorenja? Stanje pokornosti nije stanje trajne sreće, ali stanje potpunog samoostvarenja

jeste.186

183 vidi Religije, Gdje Bog boravi, kamo hodočasnici putuju, National Geographic, Egmont, Zagreb 2004.184 usp.Bob Utley: Novozavjetni komentari, Poslanice iz zatvora (Kološanima, Efescima, Filipljanima i Filemonu), Izdavač: MBM-plas, Novi Sad, 2006. g. 185 usp. zanimljivu knjigu o utjecaju bolesti na povijest čovjeka, koji kao da i najvažnije odluke donosi radi bolesti koje ga napadaju te je ustvari nemoćan i stalno zlu podložan, Frederick F. Cartwright-Michael Biddiss : Bolest i povijest, Naklada Ljevak, Zagreb 2006. 186 vidi Vera Peiffer: Zamka obveze, Veble, Zagreb 2003.

44

4. Zaključna misao trećeg poglavlja

U trećem poglavlju se pokušalo dati premise iz kojih bi se moglo doći do zaključka o

"nereligioznom kršćanstvu" kao ideji kršćanstva za novo doba. Nereligioznost ne znači

potpuni gubitak "svetog" kao "nečega" što predstavlja apsolutnu, ishodišnu točku za čovjeka.

Svako ima tu točku "svetog" i u toj mjeri uvijek postoji određena religioznost.187 Pa tako su

značajne riječi: "Sekularizacija u dobu tehnike ne znači desakralizaciju, nego

dedivinaciju…"Smrću" Boga počinje rasti sveto kao sveto, iznova zaživljava čežnja za posve

drugim i drukčijim, "glad za svetim" (Hribar, 1986:105) "188

Bonhoeffer je napravio snažan odmak od kršćanstva koje se u prošlosti temeljilo na

vrlini opće moralnosti i etike, on je kako svojim osobnim primjerom tako i svojom teologijom

prezentirao egzistencijalnu nužnost postupanja. Osobito je dirljiv Bonhoefferov izraz

«nemoći» kojom na neki način suočen sa strahotama II. svjetskog rata189, pokušava opravdati

Boga zbog izostanka intervencije u svijet.190 Tako on vidi Boga kao "janje koje uzima grijehe

187 "Eliade s time u vezi rječito upozorava: Iščitavanje svetog ontološki stvara svijet. U istom beskonačnom prostoru, u kojem se nije moguće uputiti ni na jedno samo mjesto, pa zato nije moguća ni orijentacija, sveto otkriva apsolutno određenu točku, središte. Zato je jasno do kako visokog stupnja otkriće, odnosno otkrivenje svetog prostora posjeduje egzistencijalnu vrijednost za religioznog čovjeka; ništa naime nije moguće činiti, ništa nije moguće stvoriti bez prethodne orijentacije, svaka orijentacija pak pretpostavlja da dostignemo čvrstu točku….(Eliade 1981:33) ", Aleš Debeljak: Suvremeni fundamentalizam i sveti rat, naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. str. 15. 188 Ibid, 21.189 usp. Winston Churchill: The second world war, Vol. I-VI, 1964., dostupno izdanje, Prosveta, Beograd. 190 Paradoks svemoći je problem koji govori da svemoguće biće ne može postojati radi određenih argumenata. Svemoguće biće je biće koje može uraditi sve. Uzimajući u obzir da postoji takvo biće, neko može postaviti sljedeće pitanje: "Da li svemoguće biće može stvoriti kamen toliko težak da ga ni ono ne može podići? Ako ga može stvoriti, onda postoji stvar koju ne može uraditi: podići kamen. Ako ga ne može stvoriti, onda postoji jedna

45

svijeta", a ljude koji stradaju (pa i samog sebe) smatra Bogu bliskima i s Bogom sjedinjenima.

On živi u vrijeme galopirajućeg ateizma i bezbožnosti uglavljene u društveni poredak tadašnje

Njemačke i dokazane ljudskom filozofijom i naukom. U takovom fanatičnom svijetu ateizma

više nije bitno kakva je nečija religija, koje obrede vrši i sl. Bitno je samo ono najdublje

opredjeljenje za Kristovu stvar, borba za ponižene i osuđene na smrt (tada su to bili Židovi).

U takvom svijetu religijska forma je nebitna i nepotrebna. Ne samo forma, već i sama

teologija, i propovijed evanđelja od strane kršćanskih crkava je izgubila svoju snagu te je

potrebno čak i "novo evanđelje". To novo evanđelje će bit razumljivo svjetovnom čovjeku, a

ne čovjeku vjerniku, a taj svjetovni čovjek može postati "nesvjesnim vjernikom".

Kierkegaard je mada, u vremenu prethodnik Bonhoeffera, po svojoj misli dublji i

sistematičniji, ali i više blizak teorijskom nego praktičnom kršćanstvu. U ovom radu se ova

dva autora i njihova misao međusobno podupiru i jedna drugu nose. Tako je pojam "užasa

postojanja" može primijeniti na sam Bonhoefferov život, a Bonhoefferova teologija može biti

upravo suvremen praktičan primjer racionaliziranja slične situacije kao one u kojoj se nekada

našao Kierkegaardov Abraham. Čovjek je u razapetosti i bez obzira kako se vidi iz van, na

licu, unutar čovjeka odvija se pravi film strave i užasa i to tim više ako se čovjeku otkriva

Bog. Naime, Kierkegaardov "vitez vjere" je na primjeru Abrahama, prikazan, zapravo svaki

običan čovjek koji je proniknuo u tajnu "beskonačnog odreknuća".

Vitez vjere je naoko običan čovjek, radnik ili domaćica, koji je (koja je) beskonačnim

odreknućem pomiren(a) s postojanjem. Takvo potpuno odricanja od sebe pa čak i od svoga

sina "ploda svoje utrobe" razlog je ljudskog užasa egzistencije.

Bonhoeffer je definitivno "Vitez vjere" i čovjek koji je okusio svu težinu paradoksa.191

Kod oba autora i kod obje ideje (nereligioznog kršćanstva i užasa postojanja) je neupitan sam

Bog kao suveren. Autori pokušavaju postaviti čovjekovu sudbinu u ravnotežu s Božjom

voljom. Kada se pogleda u tri religije svijeta istoka, bliskog istoka, i zapada jasno je da cijeli

svijet poima Boga slično gotovo jednako. Po Calvinu Biblijski Bog je apsolutno suveren, i

stvar koju ne može napraviti: stvoriti takav kamen. U svakom slučaju, postoji stvar koje svemoguće biće ne može napraviti, što kontradiktira pretpostavku da je to biće svemoguće. To je paradoks." Kontekstualno ovaj paradoks je sličan paradoksu nezaustavljive sile i paradoksu djeda.Standardno rješenje je da Božja svemoć nije tolika da čini ono što je logički nemoguće, i ukazuje na to da je za Njega, za razliku od nas, logički nemoguće da postoji takav kamen. Također, može se govoriti i o tome da zajedno sa svemoći dolazi i sveznanje. Ako je Bog znao da će morati dići kamen u budućnosti, zašto bi stvorio takav kamen? Također, mogli bismo debatovati u smislu da pošto mi ne možemo posmatrati Boga, Bog bi mogao da stvori kamen koji on ne može podići i podići ga u isto vrijeme, i na takav način riješiti paradoks i sačuvati svoju svemoć (na malo spletkaroški način); preuzeto s http://bs.wikipedia.org/wiki/Paradoks_svemo%C4%87i191 Etimologija riječi "paradoks" datira još od rane renesanse. Prvi oblici ove riječi se mogu naći u latinskom paradoxum i sličnoj grčkoj riječi paradoxon. Riječ je sastavljena od prijedloga "prema tome" sastavljen na korijen imenice "doxa", što znači "ono što se dobiva". U Srednjem vijeku je korištena i riječ insolubilia.»; preuzeto s http://bs.wikipedia.org/wiki/Paradoks

46

izvor svakoga dobra i vrline. Bog mada može sve ipak na neki način nije odgovoran za zlo i

grijeh. Gospodin Śri Kṛṣṇa iz Bhagavad gite je također apsolutno suveren i neprikosnoven

Bog direktno i osobno umješan u svaki djelić života u svemiru. Gospodar Allah iz Kur`ana

apsolutno je suveren Vladar svemira koji drži sve pod svojom apsolutnom kontrolom, pa čak i

kada daje određene slobode stvorenjima, ona ne mogu remetiti Njegov red.

Za sve tri ranije navođene religije, može se primijeniti ovaj kršćanski reformacijski

uzvik: "Soli Deo Gloria" - "Sva slava pripada Bogu".

Iako se mora priznati vrlina davanja slave Bogu od strane stvorenja192, a što je vidljivo

osnovna crta svih vjera, ipak kada se uzme u obzir dilema koju pred nas stavlja Bonhoeffer i

dilema koju pred nas stavlja Kierkegaard, a ta je položaj čovjeka pojedinca unutar svijeta i

određene religijske skupine, nije sve tako jasno i jednostavno.

Nameće se pitanje mora li čovjek davati slavu Bogu ili on to ne mora, ali bi to bilo

normalno kada bi. Ipak, za čovječji život smrtnika se ne može reći da je normalan. To je život

straha i drhtanja. Uzimajući to u obzir valja preispitati čovjekove religijske dužnosti. Je li

jadan čovjek uopće nešto dužan Bogu? Tek bi konačno spašen i ozdravljen čovjek mogao dati

pravu slavu Bogu, sada je davanje slave ipak više kao nekakva komedija.193

192 "God is most glorified in us when we are most satisfied in him. " Charles Spurgeon, preuzeto iz: John Piper : The Purifying Power of Living by Faith in Future Grace, publ. by Multnomah Publishers, Inc., 1995., str. 9.193 "Melješ me, mrviš i daviš, Gospodine! O, od onoga dana kako sam provirio iz majčine utrobe biješ me i gaziš, a ja ništa ne mogu, samo stenjem pod tvojom težinom. Gospodine! Gospodine! Eto! Ležim u tom grobu prokletom, mislim na tebe i patim se, a ti šutiš. O, tako krvnički okrutno šutiš.", Krleža, preuzeto iz Drago Šimundža: Bog u djelima hrvatskih pisaca, Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20.stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb 2004., str. 583.

47

Poglavlje IV. NAUK O KRŠĆANSKOM ŽIVOTU – Jean Calvin

1. Jean Calvin –u osnovnim crtama

Jean Calvin194

Calvin (1509.-1564.) je, uz Martina Luthera, najznačajnija osoba protestantske

reformacije. Može se slobodno reći da je Calvin u organizacijskom i teološkom smislu učinio

više od Luthera. U svom govoru pred smrt Calvin se osvrnuo na svoje životno djelo te

ustvrdio da sebe smatra bezvrijednim, uzdižući iznad svega suverenost Božju. Calvinovo

učenje se na najbolji način predstavlja u remek djelu teologije, Institucijama kršćanske

vjere.195 Među glavnim naglascima Calvinove teologije stoji i da je "Istinska Crkva bila

zajednica predodređenih – coetus praedestinatorum – odakle dolazi njezina nutarnja i

nevidljiva narav. Ali, postoji i vidljiva Crkva, sastavljena od krštenika koji sudjeluju u

euharistijskoj večeri…".196

Po pitanju euharistije Calvin odbacuje rimokatoličku doktrinu transsupstancijacije te

Zwinglijevsku doktrinu komemoracije zauzimajući srednji stav između Luthera i Zwinglija.

Naučavao je "duhovnu nazočnost" Krista, koji se, prilikom blagovanja euharistije, vjerom

prima od strane vjernika.197

194 Dr. sc. Jasmin Milić: Kalvinizam u Hrvata s posebnim osvrtom na reformiranu župu Tordinci 1862.-1918., 2006. str. 34-50.195 u istraživanju dostupan prijevod Žan Kalvin: Nauk hrišćanske vere, izdavač: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi sad, 1996. god., prijevod: Ivanka Pavlović196 Dr. sc. Jasmin Milić: Kalvinizam u Hrvata s posebnim osvrtom na reformiranu župu Tordinci 1862.-1918. , 2006. str. 46.197 Ibid, str. 48.

48

Predestinacija je učenje koje je Calvin posebno naglasio. Učenje o predestinaciji

naučavao je i Augustin, kao i reformatori, Luther i Zwingli. Glavno načelo Calvinove

teologije može se sažeti u jedno: "Soli deo Gloria " (Sva slava pripada Bogu).

Po Calvinu: "…ako je Njemu (Bogu) po volji uništiti čovječanstvo, ima pravo na to, a oni

koje je spasio od uništenja mogu na to gledati kao na suverenu Božju dobrotu. "198

Navedeni citat je od osobite važnosti u ovom radu, jer suočava egzistenciju pojedinca sa

samovoljom Boga, čiju pravednost nije dozvoljeno ispitivati.

2. Calvinov nauk o kršćanskom životu – suština199

Suština Calvinovog nauka o kršćanskom životu nalazi se negdje omeđena sljedećim

pravcima njegove misli:

A. kršćanska filozofija – mentalitet istinskog vjernika

"Hrišćanska filozofija naprotiv zahteva da razum popusti i da se povuče kako bi ustupio

mesto Svetom Duhu i da bude potčinjen njegovom vođstvu, da čovjek više ne živi po sebi ,

već da u sebi nosi i podnosi živog vladajućeg Krista. "200

B. grijeh-bolest – dozvoljava Bogu da različito postupa prema svakome pojedincu

"Pošto nismo svi bolesni od iste bolesti, to ni lečenje ne treba da bude isto za sve. "201

C. smrt-radost za vjernika jer je konačno spašen iz svijeta

"Ipak, treba da se držimo ovog pravila: dobro je svladao Kristovu školu samo onaj ko

čeka u radosti i vedrini dan smrtni i poslednjeg vaskrsenja. "202

D. pravila hrišćanskog života

198 Ibid, str. 49.199 Žan Kalvin: Nauk hrišćanske vere, izdavač: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi sad, 1996.god., prijevod: Ivanka Pavlović, glava XVII, O hrišćanskom životu, str. 584. 200 Ibid, str. 586-588. 201 Ibid, str. 599. 202 Ibid, str. 607.

49

- dva pravila

d.1) "..oni koji žive u ovome svetu treba da su mu tako malo privrženi kao da ga

uopšte ne žive.. "203

d.2) "..da se naučimo da podnosimo isto tako strpljivo i mirna srca siromaštvo ,

kao i da umereno koristimo izobilje. "204

- treće pravilo

"..uvek na umu misao: treba da položimo račun za sve što nam je naš Gospod

poverio. "205

E. načela

- nevinost

"..osuda bilo kakvog uživanja koje srce čoveka odvraća od nevinosti i čistote ili

zaglupljuje njegov um. "206

- Božji poziv

"Svako, dakle, treba na svom mestu da smatra kako mu je položaj kao stanica koju

mu je Bog odredio.. "207

"..Božji poziv (je) za nas načelo i temelj našeg dobrog vladanja u svemu. "208

Nauk o kršćanskom životu:

203 Ibid, str. 609. 204 Ibid, str. 610.205 Ibid, str. 610.206 Ibid, str. 611.207 Ibid, str. 611.208 Ibid, str. 611.

50

Calvinov nauk o kršćanskom životu oslikava čovjeka vjernika kao osobu koja odustaje

od svog ljudskog razuma te popušta i povlači se kako bi se ustupilo mjesto Svetom Duhu.

Kršćanin je u svom životu podčinjen Božjem vodstvu. Čovjek više ne živi po sebi, već nosi i

podnosi živog vladajućeg Krista. Pošto nismo svi bolesni od iste bolesti Krist svakoga

ponaosob spašava na originalan način te nema nekog pravila Kristovog postupanja, osim da je

rezultat vidljiv u dobrim djelima. Takav Kristu podčinjen kršćanin u radosti i vedrini čeka dan

smrtni i posljednjeg uskrsnuća. Dok taj dan čeka živi u ovome svijetu život kao da ga uopće

ne živi. Tako se uči podnositi Krista u sebi, jer na kraju na Božjem sudu treba da položimo

račun za ono što nam je Bog povjerio, a to je ni manje ni više do samog Duha Svetoga. Da bi

se nužnu svetost očuvalo, a time i Duha Svetoga u srcu zadržalo treba čuvati srce čovjeka od

svega što ga odvraća od nevinosti. Temelj toj smjernosti je činjenica Božjeg poziva. Svatko

treba biti na svom mjestu unutar od Boga mu određene sudbinske uloge. Božji poziv je

osnovno načelo i temelj dobrog vladanja u svemu na slavu Božju.

51

3. Calvinov nauk o kršćanskom životu – odnos prema "nereligioznom

kršćanstvu"

O nereligioznom kršćanstvu smo zaključili kako se sama ta ideja temelji na

praktičnoj stvarnosti življenja kršćanske vjere u svijetu koji je duboko nereligiozan. Nameće

se pitanje mora li čovjek davati slavu Bogu ili on to ne mora, ali bi to bilo normalno kada bi.

Ipak, za čovječji život smrtnika se ne može reći da je normalan. To je život straha i drhtanja.

Uzimajući to u obzir valja preispitati čovjekove religijske dužnosti. Je li jadan čovjek uopće

nešto dužan Bogu? Tek bi konačno spašen i ozdravljen čovjek mogao dati pravu slavu Bogu,

sada je davanje slave ipak više kao nekakva komedija. Calvinov nauk o kršćanskom životu

oslikava čovjeka vjernika kao osobu koja odustaje od svog ljudskog razuma te popušta i

povlači se kako bi se ustupilo mjesto Svetom Duhu. Božji poziv je osnovno načelo i temelj

dobrog vladanja u svemu na slavu Božju. Ova iskrenost čovjeka pred Bogom je od presudne

važnosti za nereligiozno kršćanstvo jer sama činjenica gubitka religijskih oblika (formi) znači

gubitak kohezije vjerničkog tijela. Znači ukoliko nema prisile savjesti da se podčini

nekakvom općem dobru i "crkvi" kao autoritetu, ostaje je jedino čista dobrovoljnost koja se

temelji na osobnoj vjeri pojedinca. Calvinov nauk o kršćanskom životu ukoliko ga se

metodom sinteze sjedini s idejom nereligioznog kršćanstva, jeste jedan čisto teološki nauk

koji nije u suprotnosti s filozofijom Bonhoeffera niti onom Kierkegaarda. Naime, teologija

koja prepoznaje kršćansku filozofiju riječima: "Hrišćanska filozofija naprotiv zahteva da

razum popusti i da se povuče kako bi ustupio mesto Svetom Duhu i da bude potčinjen

njegovom vođstvu, da čovjek više ne živi po sebi, već da u sebi nosi i podnosi živog vladajućeg

Krista. "209; nimalo ne pobija egzistencijalistički pogled na čovjeka pojedinca. Calvin također,

smatra da je samo ona nevidljiva i opća crkva prava, mada prepoznaje i onu vidljivu

209 Ibid, str. 586-588.

52

ovozemaljsku, a što bi značilo da mi je vjera pojedinca važnija od nekakve religijske forme.

Po Calvinu Bog vodi svakoga pojedinca ponaosob. Za svakoga ima posebno mjesto u Božjem

planu koje treba baš taj zauzeti. Smrt i patnja nisu tabu za Calvina već, dapače, čas konačnog

oslobođenja od ovoga svijeta.

Tako se u tim Calvinovim riječima nalazi za ovaj rad dovoljno snažna misao kojom se

potkrepljuje pomirljivost tradicionalne kalvinističke nauke o kršćanskom životu s

modernom210 idejom nereligioznog kršćanstva.

Poglavlje V. SINTEZA

1. sinteza "nereligioznog kršćanstva" i tradicionalne misli o kršćanskom životu

Metodom sinteze211 pokušat će se definirati i predložiti dvije osnovne zajedničke istine

koje bi predstavljale polazišnu točku za novu nereligioznu teologiju koja objedinjuje

egzistencijalizam i tradicionalan nauk o kršćanskom životu.

Prva, premisa koja u sebi sažima svu ideju nereligioznog kršćanstva je sadržana u

pojmu "Vitez vjere"212. Vitez vjere je naoko običan čovjek, radnik ili domaćica, koji je

(koja je) beskonačnim odreknućem pomiren(a) s postojanjem.

Druga, premisa na kojoj bi najsažetije definirala srž tradicionalne biblijske nauke o

kršćanskom životu je ponajbolje sadržana u sljedećim Calvinovim riječima:

"Hrišćanska filozofija naprotiv zahteva da razum popusti i da se povuče kako bi ustupio

mesto Svetom Duhu i da bude potčinjen njegovom vođstvu, da čovjek više ne živi po

sebi, već da u sebi nosi i podnosi živog vladajućeg Krista. "213

Na temelju dvije navedene premise mogu se donijeti sljedeći zaključci o tome kako bi

trebala izgledati moderna, sintezirana teološka misao tj. novi mentalitet teologije, a na temelju

210 kritiku moderne i postmoderne misli vidi u Ivan Pavao II.: Sjećanje i Identitet, Verbum, Split 2005. 211 Sinteza je jedna od osnovnih metoda spoznaje. To je spajanje jednostavnijih misli u složene; više o definiranju vidi http://hr.wikipedia.org/wiki/Sinteza212 "Vitez vjere je običan čovjek…", Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje, Dijalektička lirika Johannesa de Silentija, 1843.g., prijevod: Branko Miloš, Verbum, Split 2000. str. 176.213 Žan Kalvin: Nauk hrišćanske vere, izdavač: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi sad, 1996.god., prijevod: Ivanka Pavlović, glava XVII, str. 586-588.

53

spajanja ideje "nereligioznog kršćanstva", "užasa postojanja" i kalvinističkog pogleda na

vrlinu kršćanskog života:

- Prvo , očito da je riječ o praktičnom kršćanstvu običnog čovjeka, a ne nekakve

duhovne elite, bilo da je elita shvaćena kao kler ili kao nekakav osobit

"ostatak" vjernika.

- Drugo , je očito za ustvrditi da se pojam običan čovjek ovdje uzima s najvećom

čašću koja mu i pripada, jer taj običan čovjek koji živi po ničemu posebnim

životom u sebi objedinjuje najveće kršćanske vrline: odricanje od sebe i

podčinjavanje cjelini. Naime, on je dio Plana Svevišnje Božanske Osobe te se

ista osoba izražava i manifestira kroz svaki djelić od nje stvorenog svijeta, a

osobito kroz svakoga čovjeka.

- Posljednje, treće, ali i najteže za apsorbirati, jeste da taj Vitez vjere, običan

čovjek uopće ne treba, a da bi mogao biti vitez vjere, baratati religijskim

pojmovima (Bog, pokajanje, vjera, pomirenje itd.; namjesto tih može koristiti

pojmove kao npr. umjesto Boga - Cjelina, umjesto kajanja - preispitivanje

sebe u odnosu na cjelinu i Cjeline u odnosu na sebe, umjesto vjere - svjesnost

"Onoga koji sve čini među nama ljudima", umjesto pomirenja – opraštanje

čovjeka Bogu.)

54

2. "doba žetve" - zrelost čovjeka214 - koncept "običnog čovjeka"

Zrelost čovječanstva je znak "vremena žetve" koje je navješteno evanđeljem.

Novozavjetni dokaz o "zrenju" svijeta:

Matej 13,30: "Ostavite neka…raste do žetve.. "215

Takav "Zreo" Čovjek prema Bonehoeffeu uopće nije religiozan čovjek već običan

čovjek. Prema Bonhoefferu: "Kršćanin nije neki homo religiosus, nego jednostavno

čovjek."216

Običan čovjek, jednostavno čovjek, zapravo je Bogu najvažniji. Neusporedivo važniji

čak i od dogmi i doktrina. Najveći kršćanski teolog Aurelije Augustin, u svom remek djelu

Ispovijesti naznačuje postavke kojima se može dokazati nužnost potrebe za pomirenjem

čovjeka i Boga i to iz smjera oprosta čovjeka prema Bogu. Tako kaže sljedeće: "Ojačaj me da

imam snagu: daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš!" 217 Daj mi što zapovijedaš pa

zapovijedaj što hoćeš! Što kada čovjek pomisli da mu Bog nije dao snagu nužnu da ispuni

Božje zahtjeve, treba li tada takav nerazmjer riješiti opraštanjem? Prema Augustinu, "prije no

što sam ja bio, ti si bio, a ja nisam bio ni takav da mi dadeš da postojim", čovjek je

nedvojbeno podređen Božjem predznanju.218 Nema u čovjeku neke zaslužne vrline kojim bi

sebe nametnuo Bogu. Zaista je podređen pred božanstvom. Međutim, Bog je ljubav i On je

stvorio svakoga pojedinca, ne zato što bi Bogu on trebao ili čak da ne može bez njega, već

radi samoga pojedinca. Tako Augustin kaže: "..postojim zato da mi bude dobro".219 Biti

214 u postsinodalnoj pobudnici o Crkvi u Europi (Ecclesia in Europa – 2003.), ističe se nužnost promicanja prijelaza od vjere oslonjene na društvene običaje k osobnijoj i zrelijoj vjeri, naglašava da je upravo "organska i sustavna kateheza bez sumnje bitno i primarno sredstvo za oblikovanje kršćana do zrele vjere", preuzeto s http://www.rijeka.kbf.hr/215 Novi zavjet, Ruben Knežević, Biblijsko društvo, Rijeka 2001. 216 Dietricha Bonhoeffer: Otpor i predanje, II. izdanje, prijevod: Tomislav Ivančić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.g., str. 167. 217 S. Aurelii Augustini: Confessionum libri XIII, tekst preuzet iz hrvatskog devetog izdanja Aurelije Augustin: Ispovijesti, Kršćanske sadašnjosti, Zagreb 2002. knj. 9., glava 31:45, str. 200. 218 Ibid, knj. 13, glava 1:1, str. 267. 219 Ibid, knj. 13, glava 1:1, str. 267.

55

zadovoljan svojim postojanjem je najviše za čovjeka. Čovjek nije neki homo religiosus, nego

jednostavno čovjek. To "jednostavno" je teže i kompliciranije od onoga "religioznog". Kada

se čovjeka smatra religioznim tada se na temelju važeće religije može orisati forma kako

izgleda i kakav jeste taj "homo religiosus". Ukoliko je ostalo "samo čovjek" tada je teško

istoga ukalupiti. Koliko ljudi toliko čudi. To se odnosi čak i na shvaćanje Biblije kao temelja

kršćanske vjere. O tome Augustin kaže da je "Bog svoje svete knjige prilagodio shvaćanjima

mnogih ljudi koji će u njima vidjeti istinit iako različit smisao".220 Tako se može zaključiti

zajedno sa sv.Augustinom da je svaka podjela među ljudima, a to se osobito odnosi na

kršćane221, besmislena, jer u ime "istine" i "religije" dokida onu osnovnu zapovijed

"ljubavi".222 Običan čovjek, a ne katolik, protestant ili musliman (itd.), jeste Božje stvorenje s

pravom na mir s Bogom. Koncept "običnog čovjeka" je veći od ekumenizma, veći od

ujedinjenja svih religija, to je koncept koji dokida svaku podjelu i ostavlja golog čovjeka pred

golim Bogom223.

220 Ibid, knjiga 12, glava 29:32, str. 263. 221 o Augustinovoj teoriji o pluralitetu tumačenja Biblije vidi Augustin: Kršćanska nauka, III,27,38.222 "Vidi dakle već jedanput kako je ludo u tolikom mnoštvu najistinitijih misli koje se mogu iz onih riječi izvući, lakoumno tvrditi koju je upravo od njih Mojsije mislio, i pogubnim prepirkama povrijediti samu ljubav, zbog koje je sve to rekao onaj čije riječi pokušavamo izložiti", Ibid, knjiga 12, glava 25:35, str. 258.223 usp. Knjiga o Jobu, Stari zavjet, tek kada shvatimo da je Božji blagoslov jedini jamac dobra, tada postaje jasno zašto je Sotona upravo optužio Joba da je pošten i pravedan, jer ga je Bog ogradio od nevolje i blagoslovio. Sotona je tražio da Bog ukloni zaštitu kako bi se vidjelo hoće li Job ostati dobar i kada je proklet. Tako prouzročeno nezadovoljstvo Bogom kod Joba moglo je biti razlog da Job proglasi svu svoju dosadašnju dobrotu jalovom i besmislenom. Na kraju kada mu se Bog otkriva, Bog mu ne pojašnjava pozadinu kušnje, a ta je Sotonina optužba, već od Joba traži da se pomiri sa svojom sudbinom i prihvati Božju volju i to iz razloga što je Bog Bog, a Job čovjek. Da bi mogao nastaviti živjeti Job je morao oprostiti Bogu.

56

Zaključak

Tradicionalna kršćanska teologija kakva je bila do danas ima u sebi jedan bitan

problem:

Moraš vjerovati da te VOLI Bog koji te istovremeno prepušta zlu i Zlome ili te povremeno ili

djelomično prepušta. S tim problemom se ne susreće toliko vjera crkve i nauka teologije,

koliko svaki pojedini čovjek ponaosob. U konačnici za Boga mora biti najvažniji baš taj jedan

pojedinac, a ne vjera crkve ili doseg teološkog tumačenja. Iz toga razloga se pokušalo u ovom

radu ukazati i predstaviti neke osnovne polazišne točke eventualnog novog mentaliteta koji je

potreban teologiji i kršćanstvu uopće. Teologija se treba s margine ljudskog iskustva vratiti u

prvi plan, ali ne na način kako to pokušava npr. Vatikan224, služeći se političkom snagom i

autoritetom225 crkve nad226 savjesti pojedinca, već na način koji bi nastavio štafetu plamena

reformacije sjedinjenu s egzistencijalističkom filozofijom po konceptu "običnog čovjeka".

Na tom putu prilagodbe nastaloj situaciji teologija će morati ići toliko daleko da

preispita sam pojam "Bog". Bog je ili "kamen spoticanja" po Kierkegaardu ili "nemoćan u

svijetu" kao što je to rekao D.Bonhoeffer, kada piše o "Božjoj nemoći u svijetu" i o

čovjekovom sjedinjenju s Bogom upravo u toj nemoći i slabosti Boga u svijetu. S druge strane

S. Kierkegaard upravo u svojoj dijalektici o Abrahamu, na primjeru Abrahama, ističe i

ukazuje na Boga kao "kamen spoticanja". Bog u najmanju ruku s Abrahamom postupa

okrutno, ali ga također i smatra svojim prijateljem.

Ovdje je paradoks: Abraham je Božji prijatelj, ali Bog prema njemu ne postupa uvijek

"prijateljski".

Kada se uzme u obzir Abrahamovo iskustvo vrlo je lako razumjeti zašto zlostavljani

ponekad zavole zlostavljača ili stvore nekakav iracionalan odnos prema njemu.227 (Natascha

Kampush) 224 Vatikan je država (vidi Leksikon država svijeta, Extrade, Rijeka 2005.), pa se u tome smislu na nj osvrće u negativnom smislu, ali u kontekstu ovoga rada nije cilj napadati nikoga pa ni Vatikan, već dapače priznati suštinske opstojnosti vjere kod svih.225 vidi Stipe Ledić: Pape kroz povijest, Mozaik knjiga, 2005. 226 vidi Luigi Accattoli: Kad Papa traži oproštenje, Franjevački institut za kulturu mira, Split 2000.

57

Odnos čovjeka i Boga ne smije biti uprizoren slikom crkvene prisile na vjeru putem

lomače, jer se tada izgrađuje bolestan odnos kakav je između otmičara i otetog. Može li na

kraju krajeva Bog, odnosno "ONAJ KOJI JESTE", veliki "JA SAM", čovjeka pozvati na sud s

ciljem da bi ga osudio? Treba li u sjećanju modernog zapadnjačkog čovjeka ime Boga ostati

povezano s srednjovjekovnim katoličanstvom, a time i s mučilištima i trapljenjem tijela? Zar

to ne bi trebalo zaboraviti i otići dalje, napuštajući takve predodžbe crkve i vjere. Sud Božji,

ipak, bi u konačnici mogao značiti samo jedno: upoznati čovjeka (pojedinca) s Božjom

227 o N. Kampusch, Izvor: Wikipedija, Natascha Kampusch (Beč, 17. veljače 1988.) je mlada djevojka iz Austrije, koja je postala poznata po tome, što je oteta 1998. i držana u zatvoreništvu duže od osam godina. Od otmičara, Wolfganga Priklopila, pobjegla je 23. kolovoza 2006.Natascha Kampusch tokom života u zatočeništvu, živjela je u veoma maloj, tajnoj sobici, 2.5 metara pod zemljom, sa samo 5 m² prostora. Točnije, dimenzije sobice bile su 2.78m dužine, 1.81m širine, 2.37m visine. Takozvani zatvor nije bio obična spavaća soba. Bio je to zatvoren prostor s dvoja vrata i velikim čeličnim glavnim vratima. Ulaz je bio skriven, u Priklopilovoj garaži, a soba nije imala prozora niti je u nju dopirala dnevna svjetlost. Nataschi nije bilo dozvoljeno napuštati taj skučeni prostor za vrijeme noći, prvih nekoliko godina svog zatočeništva. Prvih 6 mjeseci zatočeništva, bila je neprestano u toj sobici, bez ijednog izlaska iz nje. Nakon toga, sve je češće dobivala dopuštenje boraviti u ostatku kuće, no svejedno, svake večeri, spavala je obavezno u svojoj sobici. U njoj je prebivala također dok je Priklopil bio na radnom mjestu. Nakon nekog vremena, sobica je preuređena prema Nataschinim idejama. U trenutku kada je policija prvi put pregledala kuću, u sobici su nađene novougrađene ljestve koje su vodile ka krevetu, ladice, police na kojima je imala i male šalice, TV, stol, stolicu, WC školjku i umivaonik, vješalice za odjeću, memo ploču i ventilator koji je miješao zrak u sobici- zatvoru. Soba je bila prepuna papira, knjiga, odjeće, kutija, igara i boca vode. Od lipnja 2005. godine, Nataschi je bilo dopušteno šetati se po vrtu. 17. veljače 2006., Priklopil joj je dopustio da napušta kuću po potrebi. Nakon toga, odveo ju je i na skijanje na nekoliko sati, u blizini Beča. Tokom tog vremena, nije imala priliku za bijeg. U početku je, ipak, Natascha ovu priču nijekala, no nakon što su joj se podastrli dokazi, priznala je njenu istinitost.Prema Nataschinoj originalnoj izjavi nakon bijega, ona i Priklopil bi se rano ujutro digli i zajedno doručkovali. Priklopil joj je davao knjige, te se sama obrazovala, te je prema izjavama njegovog kolege djelovala sretnom. Kasnije, kad je generalno objašnjavala svoju izjavu, potvrdila je da se osjećala kao da joj ništa nije falilo tokom svog zatočeništva. Također, izjavila je i da je bila u startu pošteđena mnogih stvari, kao npr. nije bila u prilici početi pušiti, piti alkohol niti zapasti u loše društvo, za razliku od svojih vršnjaka. Priklopil je upozorio Nataschu kako su vrata i prozori kuće osigurani eksplozivom, te bi pri svakom slučaju njenog mogućeg bijega sve eksplodiralo. Također, tvrdio je da nosi pištolj, te da će je ubiti ako pokuša pobjeći. Natascha tvrdi da je imala više prilika za bijeg. Priznala je da čak i sam Priklopil ponekad sugerirao načine na koje bi mogla pobjeći. Neki od susjeda čak su u medije pustili i priču da je bilo i slučajeva da bi Priklopil jeo u restoranu dok bi ga Natasha sama čekala u automobilu. Natascha Kampusch pojavila se, 23. kolovoza 2006. u javnosti. Čistila je i usisavala otmičarev automobil, BMW 850i u vrtu. U 12:53 sati, Priklopil je dobio poziv na svoj mobilni telefon te se odaljio od Kampusch zbog zvuka usisavača. Kampusch je ostavila usisavač uključen i pobjegla iz dvorišta. Trčala je kroz dvorišta i ulicu oko 200 metara, tražeći od prolaznika da zovu policiju, ali nitko se nije obazirao. Nakon pet minuta, pokucala je na prozor jedne kuće i predstavila se, te je žena pozvala policiju koja je stigla u 13:04. Nakon toga, Natasha je odvedena u policijsku postaju u gradu Deutsch Wagram. Priklopil je navodno čitav razgovor završio bez da je bio ometen ili prekinut nečime. Natascha je bila identificirana prema ožiljku na tijelu, putovnici koja je bila nađena u sobi u kojoj je bila zatočena, te kasnije i prema DNA testu. Bila je u dobrom fizičkom stanju, iako je bila prilično blijeda, rastresena te je težila tek 48 kilograma, gotovo jednako kao i osam godina prije, kada je nestala. U tih 8 godina, narasla je samo 15 centimetara. Savine Freudenberger, prva policijska službenica koja je došla u kontakt s Nataschom nakon njegog bijega, rekla je da je bila iznenađena djevojčinom inteligencijom i vokabularom. Nakon dvije godine zatočeništva, Priklopil joj je počeo donositi knjige, novine, te je također posjedovala radio, a gledala je i TV program ORF-a poznatog po promoviranju obrazovanja i klasične glazbe. Također, Natascha na to dodaje da je konstantno imala osjećaj da joj nešto nedostaje; deficit koji je nadopunjavala obrazujući samu sebe, učeći razne vještine. Na primjer, u zatočeništvu je naučila plesti. Priklopil se, nakon što je saznao, da policija traga za njim, ubio skočivši pod vlak blizu stanice Nordbahnhof u Beču. Vjeruje se da je predvidio svoje samoubojstvo već prije, rekavši Nataschi da ga nikada neće uhvatiti živog. Postoje sumnje kako Natascha možda ima i Stockholmski sindrom , pa i nakon samog bijega. Natascha je izjavila da tuguje nakon vijesti o Priklopilovom samoubojstvu, bez obzira na činjenicu da je od tog čovjeka bila držana u zatvoreništvu punih 8 godina. Ipak, zanijekala je mogućnost postojanja

58

voljom prema njemu i to tako da na "sudu", dapače, sve služi čovjekovom razumijevanju

Boga iz jednog jedinog razloga, a taj je da bi na kraju čovjek oprostio Bogu.

Oprost Boga prema čovjeku je u proteklih oko 2000 godina od Krista, u prvom planu istican

kao božanski oprost prema palom čovjeku, te je to bila samo pružena ruka evanđelja u kaljužu

ljudske zbunjenosti, a s krajnjim ciljem upravo suprotnim: opraštanje čovjeka suverenom

Bogu. U istraživanju na temu oprosta čovjeka Bogu ustanovilo se da samo judaizam otvoreno

i precizno tvrdi upravo to da čovjek oprašta Bogu.228 Samo čovjek koji je oprostio Bogu može

imati apsolutni mir. Povijest je pokazala da kad čovjek traži oprost od Boga, on prima

određeni mir, ali ne u punini te kao da je to bio prvi iskorak, a nužan je i drugi obrnuti.

Ovakva "heretička" misao može se iščitati iz rečenica D. Bonhoeffera i S. Kierkegaarda.

Takva misao će možda za stotinjak godina zvučati posve logičnom i zrelom te će biti kruna

zrelog Čovjeka (svojevrsno ujedinjenje judaizma, istočnjačkih religija, kršćanstva i islama, ali

ne kao jedne religije, već kao suštine koju prepoznaje pojedinac, i koja mu je egzistencijalno

nužna za život).

Svi ljudi se trebaju i mogu pronaći međusobno i to radi zajedničkog im svima "užasa

postojanja".

Svi se bez obzira na religijsko odijelo koje nose ili na ateističku ili drugu ideologiju

kojom se opijaju mogu sresti i "pomiriti" zahvaljujući činjenici egzistencije od koje su

nerazdvojni i u kojoj svi, htjeli ili ne, sudjeluju.

Jedna opća, univerzalna229 vjera budućnosti nije samo još jedno novo zajedničko

odijelo religije za sve, već ona suštinska "nereligiozna" pobožnost, oslobođena pristupa k

Bogu kroz religiju, ona je abrahamovska, sinovska, direktna, iskonska i stvarna pobožnost.

Takva pobožnost je potrebna pojedincu, kao egzistencijalističkoj stvarnosti, biću koje se bori

za život. Kada čovjek oprašta Bogu tada se u stvari miri sa svojom biološkom sudbinom.

Stockholmskog sindroma u njenom slučaju, te je Priklopila jasno nazvala – kriminalcem., preuzeto s http://hr.wikipedia.org/wiki/Natasha_Kampusch#Zatvoreni.C5.A1tvo i http://www.index.hr/clanak.aspx?id=327299228 "However, I believe that the Hebrew Scriptures demonstrate continually that  man forgives God since the Jewish people manifest continued loyalty to God and the commandments. If we had not forgiven God - as God forgave us - then we would have abandoned God rather than intensify our faithfulness" (Stoga, ja vjerujem kako hebrejsko Pismo pokazuje kontinuirano, da čovjek oprašta Bogu, i to od kada je Hebrejski narod pokazivao kontinuiranu lojalnost Bogu i zapovijedima kroz svoju povijest. Da mi nismo oprostili Bogu – isto kao i da Bog nije oprostio nama – tada bi mi radije napustili Boga nego ustrajavali u vjernosti.- prim.prev.), preuzeto s http://en.allexperts.com/q/Conservative-Judaism-951/Forgiveness-1.htm229 vidi Alain Badiou: Sveti Pavao, utemeljenje univerzalizma, Ljevak, Zagreb 2006.

59

Bibliografija

1. Osnovni izvori:

Augustini, Aurelii: Confessionum libri XIII, hrvatsko deveto izdanje Aurelije Augustin:

Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2002.

Bhagavad – gita kakva jest, potpuno izdanje s izvornim sankritskim stihovima, latinskom

transliteracijom, hrvatskim sinonimima, prijevodom i tumačenjima, A.C.Bhaktivedanta

Swami Prabhupada, izdavač: The Bhaktivedanta Book Trust, 1995.g.

Bonhoeffer, Dietrich: Otpor i predanje, II. izdanje, prijevod: Tomislav Ivančić, Kršćanska

sadašnjost, Zagreb 1993.g.,

Calvin, Jean (Kalvin, Žan): Nauk hrišćanske vere, izdavač: Izdavačka knjižarnica Zorana

Stojanovića, Novi sad, 1996.god., prijevod: Ivanka Pavlović

Darwin, Charles: Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili očuvanje povlaštenih rasa u

borbi za život, preveo Josip Balabanić, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb 2000.

Kierkegaard, Søren: Strah i drhtanje, Dijalektička lirika Johannesa de Silentija, 1843.g.,

prijevod: Branko Miloš, Verbum, Split 2000.

Kulić, Slavko: Neoliberalizam kao socijaldarvinizam, International Order of Merits

Cambridge, izdavač: Prometej, Zagreb 2004.g.

Kur`an Časni, izdavač: naklada C, Zagreb, 2000., prijevod: Hazif Muhammed Pandža i

Džemaluddin Čaušević, tumačenje i bilješke: Džemaluddin Čaušević

60

2. Ostali izvori:

Accattoli, Luigi: Kad Papa traži oproštenje, Franjevački institut za kulturu mira, Split 2000.

Ali, Muhamed: Ja najveći, autobiografija; Znanje, Zagreb 1976.

Anić Š., Klaić N., Domović Ž., Rječnik stranih riječi, Sani-plus, Zagreb 2002.

Babac, Branko: Upravno pravo, 2004. Izdavači: Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja

Strossmayera u Osijeku i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Badiou, Alain: Sveti Pavao, utemeljenje univerzalizma, Ljevak, Zagreb 2006.

Baloban, Stjepan: " Opće dobro kao cilj i zahtjev trenutka", KANA 5/399

Blackmore, Susan: Stroj za mem s predgovorom Richarda Dawkinsa, Algoritam, Facta,

Zagreb 2005. I. izdanje.

Bosanac, Goran: Problem Božjeg zakona, Osijek 2005.

Camus, Albert: Stranac, Biblioteka Jutarnjeg lista, 2004.

Cartwright, F. Frederick -Michael Biddiss: Bolest i povijest, Naklada Ljevak, Zagreb 2006.

Churchill, Winston: The second world war, Vol.I-VI, 1964., dostupno izdanje, Prosveta,

Beograd.

Debeljak, Aleš: Suvremeni fundamentalizam i sveti rat, naklada Jesenski i Turk, Zagreb,

2003.

61

Dimovski, Igor: A Critical Review of the Notion of Violence in the Theories of Atonement

of Rene Girard and John Milbank: Toward a Postmodern Theory of Atonement, thesis

submitted to the Evanglelical Theological Seminary, Osijek, Croatia, in partial fulfillment for

the degree of Master of Theology, 2006.

Kronika kršćanstva, Mozaik knjiga, Zagreb, 1998.g.

Leksikon država svijeta, Extrade, Rijeka 2005.

Frazer, James George (Džordž, Džejms): Zlatna grana proučavanje magije i religije,

Beogradsko izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1977. ; dva sveska.

Gordon, Marino, July 1993., The Atlantic Monthly

Grbac, Josip: " Politika i poratno dijeljenje pravde", Kana 1/395

Ledić, Stipe: Pape kroz povijest, Mozaik knjiga, 2005.

Le Goff, Jacques: Civilizacija srednjovjekovnog zapada, Golden marketing,Zagreb,1998.

Milić, Jasmin: Kalvinizam u Hrvata, Protestantska reformirana crkvena općina Tordinci i

Teološki fakultet Novi Sad, 2006

Milić, Jasmin: Povijesni pregled liturgije s posebnim osvrtom na razvoj bogoslužja u

protestantskim crkvama i crkvama reformacijske baštine, Osijek 2007., Izdavač:

Kršćanski centar "Dobroga Pastira"

National Geographic, Religije, Gdje Bog boravi, kamo hodočasnici putuju, Egmont, Zagreb

2004.

Pavao II., Ivan: Sjećanje i identitet, Verbum, Split 2005.

Peiffer, Vera: Zamka obveze, Veble, Zagreb 2003.

62

Piper, John: The Purifying Power of Living by Faith in …Future Grace, publ. by

Multnomah Publishers, Inc., 1995.

Rodney, L. Henry: Šabat, od Boga stvoren za našu dobrobit; Osijek 2003., prijevod: Goran

Bosanac

Šimundža, Drago: Bog u djelima hrvatskih pisaca, Vjera i nevjera u hrvatskoj

književnosti 20.stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb 2004.

Šola, Ivica: Teološka bilježnica, Svijet kroz teološke oči, izdavač: Osječki list d.o.o., Osijek,

2006.

Taylor, Kathleen: Ispiranje mozga, znanost kontrole uma, Algoritam, Facta, Zagreb,

2006.,str.406.

Toffler, Alvin: Šok budućnosti, O.Keršovani, Rijeka, 1975.

Utley, Bob: Novozavjetni komentari, Poslanice iz zatvora (Kološanima, Efescima,

Filipljanima i Filemonu), Izdavač:MBM-plas, Novi Sad, 2006.g.

3. Časopisi (tisak) i zakoni

Kršćansko obiteljska revija Kana 5/399

Kazneni zakon RH, Narodne Novine br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04

National Geographic, veljača 2006.br.2

Komentar Zakona o obveznim odnosima, Gorenc, Zagreb, 2005.g.

Vjesnik od 8. siječnja 2004.g.

63

4. Internet

www.vecernji-list.hr/, pristupljeno: 26.03.2004. 07:36.

www.dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs_MR2/Menschenpflichten/pflichten.htm,

pristupljeno: travanj 2007.

www.pravst.hr/zbornik.php?p=3&s=22, pristupljeno: travanj 2007.

www.dbonhoeffer.org; International Dietrich Bonhoeffer Society, pristup: prosinac 2006 –

travanj 2007.

www.kierkegaard.org.uk, pristupljeno: travanj 2007.

www.stolaf.edu, pristupljeno: travanj 2007.

www.bs.wikipedia.org, pristupljeno: travanj 2007.

www.elyrics.net/, pristup: 05.01.2005 - 10:41.

www.hbk.hr/biblija, pristupljeno: travanj 2007.

e-mail - Igor Dimovski, ThM, Skopje, Makedonija, dana 4.4.2007.g., 12:48.

www.rijeka.kbf.hr, pristupljeno: travanj 2007.

www.index.hr, pristupljeno: travanj 2007.

www.en.allexperts.com, pristupljeno: travanj 2007.

5. Biblijske knjige:

Poslanica Rimljanima – Rim

64

Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu – Mt, Mk, Lk, Iv

Knjiga Postanak – Post

Knjiga Ivanovo otkrivenje – Otk

Poslanica, I Ivanova – 1 Iv

Knjiga o Tobiji – Tob

Knjiga o Jobu - Job

6. Biblijski prijevodi:

Novi zavjet, Ruben Knežević, Biblijsko društvo, Rijeka 2001.

Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, KS, Zagreb, 1996.

www.hbk.hr/biblija

65