Rajko VasićTOMANOVA IGRA SJENKI

Rajko VasićTOMANOVA IGRA SJENKI

Urednik:Nenad Novaković

Recenzenti:Irena Arsić

Predrag Bjelošević

Copyright © Besjeda

Rajko Vasić

Tomanova igra sjenki

roman

Banja Luka

Beograd2012.

Ars Libri

“Tomanova igra sjenki” je drugi dio trilo­gije koju čini roman “Prsti ludih očiju” i još neobjavljeni roman “Cicvara i med”. U “Prstima” je opisan prolazak pojedinačne svijesti običnog ratnog čovjeka kroz vjetrine krvoprolića. U “Tomanu” je postratni tra­umat ski stres zahvatio glavnog junaka koji se mijenja zajedno sa svojim imenima.

*

Tekst je pisan govornim jezikom, bez po što ­vanja pravopisa, gramatičkih, in ter punk cij­skih i uobičajenih pravila ob likovanja i sla­ganja teksta, uz korištenje izmišljenih riječi i njihovih oblika. Po autorovom zahtjevu, tekst nije lek to risan.

Tomanova igra sjenki 7

Odlazi rat.

Novi se prazne volje nabada na korake. Tužne mu slike crvljivog crnila lelujaju pred očima dok gleda kako se kupi i nestaje višegodišnja tuga rovova. Diže se linija. Vojska napušta svoja krvava legla.

Da li posljednji put ulazim u malu prašumu koju ni­je stvorila priroda nego čovjek, razmišljao je dok je od vlage zaštićavao detonatorsku kapislu na kraju brzo gorećeg štapina kojeg će, sa račvištima, provesti do nekoliko eksplozivnih gomila protivtenkovskih mina i željezničkih vijaka, opruga i podloški koje bi trebale eksplodirati zajedno sa minom koja je sada postala njihova mama. Na završecima tih vodova de­to nirajućeg štapina su paklice trotila koje će aktivirati i stare protivtenkuše. Cijeli priručni sistem treba da one mogući prolaz tek za neko vrijeme jer se minsko polje mora njegovati i održavati jednako kao i život i smrt.

Kada ljudi odu sa ratišta, ono umire.

Prvo umire smrt pa onda rovovi. Potom umiru tran­šeji. A onda umiru mine bez obzira što neke mogu da

8 Rajko Vasić

izdišu još godinama i same sebi prinose žrtve onih čije oči i noge hode kuda ne treba. Kada zarastu tranšeji i svo raslinje nabuja, kao u slikovnici malih amazonaca, u danima zahuktalog prvog poslijeratnog proljeća, počinju da umiru sjećanja na rat. Majke i sestre u crnini još se sjećaju rata. Sli ke poginulih teško umiru. Pomoći će spomenici, pojedinačni, porodični i grupni, vojnički. Nakon nekoliko zajedničkih kafanskih pijan­ki u smrdjivom dimu i isparenjima lošeg duvana i alkohola, uz miomirise uznojenih konobaričnih sisa i guzova, umiru i jedinice i ratni drugovi.

Novi je svojim smirenim rukama pokušao da produži život minama koje su ovdje godinama stražarile nad životima i mamile na smrt, zavisno ko se s koje strane nalazio. Još ovaj put, jer neće više biti nikoga da pro­vjerava električne vodove i baterije i da kontroliše vla­gu upaljača, eksploziva i detonatora. Povremeno je zaustavljao ruke da oslušne lišće, grane i zemlju. Činio je to po navici mada je, podsvjesno, negdje u potiljku, osjećao da nema koga da očekuje. Kada je odvojio nit od promovke koja treba da aktivira protivtenkovsku trojku pod koju će postaviti detonator, stavio je ruke na koljena. Čuje zvuk ramena i ruku u sklanjanju mla dog visokog zelenjikavog raslinja. I zemljanu eks ploziju.

Nekoliko trenutaka je ostao nepomičan dok su gru­me nje zemlje i trave i komadi brzorastućeg pro zele­nje nog korova padali po njemu. Onda je čuo ječanje ra njenika. Mirno je postavio trotilski paketić pod pro tivtenkušu, ponovo spojio promovku a onda se

Tomanova igra sjenki 9

us pravio, otkočio kalašnjikov dok ga je s leđa pre ba­ci vao naprijed i krenuo prema jauku.

Sitni, mršavi vojnik je ležao na strani. Jednom rukom se držao za lijevu stranu stomaka a druga mu je bila pod tijelom. Pod glavom mu je stajao kalašnjikov, sa okvirom od imitacije furnira, tipično hrvatsko šver ­covano naoružanje još s početka priprema za rat, kao da ga je neko tu slučajno ostavio a, onda, on, teško ranjen, pao obrazom na njegovo crno mati ra no tijelo. Otkud ti tu. Joj, pomagaj, brate. Novi je vidio pro­derotinu pod njegovom lijevom rukom. Eks plodirala je promovka koju je već bila prekrila zemlja i trava pa, vjerovatno zbog toga, nije mogla da odskoči na do­voljnu visinu. Nesretnika je spasilo i to što joj je došao s lijeva pa je njen najveći geler samo proderao i odnio potrbušinu i sve njene slojeve, zajedno sa dijelom crijeva. Ne jauči. Da čujem kako dišeš. Šištanje pod bluzom govorilo je Novom da je neki sitni geler pro­bio grudni koš i plućnu maramicu pa je vazduh ušao između džigerice i rebara. Pneumotoraks. Jebem li ti Mariju, kud si pošao. Koju Mariju. Svetu. Onu sa faljenim Isusom. Mislio sam da ste otišli pa da nađem put kojim bi se švercovalo nešto alkohola i cigareta. Sad ćeš švercovati kurac. Moram otići po nekoga da te odvezu u sanitet. Nemoj molim te, radije me ubi ili ostavi. Ne mogu sada u zarobljeništvo kad je rat go tov. Šta da radim s tobom. Ne mogu te odnijeti do tvojih. Pomozi mi, možda mogu nekako da odam. Gdje su tvoji. Tamo desno onim putem su turci. Mi smo lijevo, gore u jednom hrvatskom zaseoku, nema

10 Rajko Vasić

dva kilometra kad izađeš na put. Moram prvo da ti previjem ove rane. Jesu li ti noge čitave. Ova desna mi je nešto topla.

Prvo mu je pod bluzu stavio kišnu jna foliju, direktno na ranu iz koje su se promaljali stomačni organi. Pro­bijena crijeva je izvukao da dalje ne zagađuju unu­trašnjost. I uvezao je zavojem oko struka. Nije bio siguran da će sve to stajati na svom mjestu kada ga bude nosio, vukao ili kada on sam bude hodao. Na probijena pluća stavio je plastičnu vrećicu sa prvim zavojem koja bi trebala da bude zaptivka za grudni koš. Nju je pokušao pričvrstiti flasterima a foliju na stomaku je stegao, preko bluze njegovim opasačem. Okrenuo ga je na leđa i uspravio da sjedi. Sad moraš ustati da vidim nogu. Osloni se na lijevu i na mene. Desna butina je imala dobru posjekotinu mišića ali nije pretjerano krvarila. Jebeš to, od toga se ne umi­re. Možeš li da hodaš. Mogu. Samo ti nosi pušku. Je beš pušku, nju ćeš ostaviti ovdje. Nikome više ne treba. Moram ti naći neki štap. Žao mi puške. Jebla te ona. Koliko si četnika pobio njom. Nisam nikoga ubio, samo sam stražario. To mi je uspomena. Eto ti uspomena u stomaku. Nema bolje ratne uspomene od rane. Ni druga. Rana ti je saborac, kapetan i tvoj vječni stražar. Samo da preživiš. Evo štap. Drži ga lijevom rukom da rasteretiš ranu na stomaku. Ideš za mnom, da te izvedem na put, makar.

Novi je gazio raslinje da bi suvonjavi švercer mogao lak še da prođe. Ipak su gubili mnogo vremena. Ako ga stavim na leđa i nosim, stomak će mu se potpuno raz ­

Tomanova igra sjenki 11

valiti. Novi je gazio deset, dvadeset metara na pri jed a onda se vraćao po njega i sa desne strane mu pomagao prebacivši njegovu ruku preko svojih ra me na. Kako ti je ime. Anton. Gdje ti je Haso da te sa da spašava. Vi ste u istoj vojsci. Goni ih u pizdu ma terinu.

Stotinjak metara do puta, Anton je počeo da pada. Na koljena. Disanje na jedno plućno krilo iznurilo je organizam a udvostručen broj otkucaja srca tražio je sve više i više udisaja. Već ga je bio oblijepio ledeni znoj. Novi ga je pola iznio pola dovukao i položio na tvrdi seoski put kojim je išao u muslimansko selo dok ih je na livadi između puta i šume ubijao snajperom. Ne možeš dalje. Moram otići po tvoje. Kako da ih na đem. Idi putem... putem... do kuća i ... prije njih des no... u šumarku je komanda. Daj mi tu kapu sa ša hovnicom. Da me ne ubiju. Ma, pjani su sad... peku krmče.

Kada se približio šumarku, Novi je okrenuo zadnji ru kohvat kalašnjikova naprijed. Nije želio nikoga da izaziva, mada je bio spreman da zapuca u svakom trenutku jer je metak bio u cijevi a puška otkočena. Vojnici su sjedili za šumskim stolovima, bez oružja. Neki su jeli, neki isturili naduvene stomake i naslonili ih na ploču zamašćenog stola. Neki su držali pivu. Gle dali su u Novog ravnodušnošću umrtvljenih umor nika nakon teškog rada. A, u stvari, bilo im je do s ta rata i mogao je da sada naiđe lično najveći nji hov ili neprijateljski general, oni bi i dalje sjedili ne po mičnih zjenica i obješenih podvoljaka.

12 Rajko Vasić

Zdravo ljudi. Koja si ti jedinica. Nisam vaša jedinica. Donio sam ranjenog Antona, dolje je na putu. Trebaju nosila i vojnici pa da ga vozite negdje u bolnicu. Onaj švercer. Jest. Šta mu je bilo. Ušao u naše minsko polje. Gledali su u šahovnicu na kapi i u uniformu koja se nije slagala s njom. U četničko minsko polje. Tako reci, brate Srbine. Otkud ti kapa. Uzeo od njega. Da me ne ubijete. Jeblo te ubijanje. Ivo, daj još trojicu i idite po njega. Je li pri svijesti. Bio je. Sjedi tu i pojedi nešto. Popij rakiju. Ja bih išao nazad. Polako, ima dana, jebo ga ti. Daj da ga smjestimo u bolnicu pa da se ispričamo ko ljudi. Vidiš da je prošlo četiri godine. Antonov brat je u Vitezu. Idi Jozo, javi u komandu da ga nađu. Re ci šta je bilo. Gdje ćete s njim. Ne znam. U Tešnju su balije. A do našije daleko. Visoki brko sa nekim činom koji je bio na amblemu sa vidljivim prvim slovima Hrvatskog vijeća obrane, bio je, vjerovatno neka vrsta komandanta tog logora u šumarku sa jedva pedesetak vojnika i nekoliko boljih vojnih vo­zila strane proizvodnje. Jestel završili pomicanje li­nije. Danas je otišla. Mi se nismo ni mrdali. Nismo ni bili na toj liniji koju smo prikazali. Dolje na putu. Da. To su držali muslimani. Njima je rat važniji. Ali su ih vaši, tu skoro pobili ko zečeve ispred onog šumarka. Poslije toga se više nisu pojavljivali. Jozo se vratio sav uzdihan. Razgovarao sam sa Matom. Sve sam mu re­kao. Moli da taj Srbin, koji mu je pomogao, ostane i sačeka ga. On će doći što brže mogne. Oće da mu se zahvali. Ma ljudi, ne mogu biti u dvije vojske. Oće te neko tražiti. Da neće doći za tobom ovamo. Neće. Ja sam slučajno ušao u polje da malo promiješam mine,

Tomanova igra sjenki 13

da se baš ne može proći kako ko oće. Tad je naišao taj vaš nesretnik. Znaju moji da sam ja svoježiv. Kod nas niko nikad nije ni postavljao minsko polje.

Donijeli su ranjenika. Gledao je gologlav i otvorenih očiju u nebo. Kao da se pitao da li nebo gleda u njega.

Anton je bio blijed kao oguljen vrbov kolac. Đe čedo. Evo ti čede. Reko je brat da će požurit iz Viteza. Ne­dajte da čedo ode... da mu Mato da para... spasio me... šuti jebo te bog švercerski. Pokrij ga nečim. Dobiće upalu pluća. Jedno krilo mu ne radi. Ne pričaj, onesvijestićeš se. Nemamo kud nego u Tešanj. Pođi s nama da vidimo šta će biti. Vidiš da pita za tebe. Nisam rad da idem među turke. Jebe ti se. Pravi se da si Hrvat. Kako da se pravim Hrvat. Ne pričaj ć i ne gledaj paščad u oči. Ne skidaj tu kapu. Vidim, i kod vas je ta ratna ljubav. Jebeš ljubav, srali su i naši i njihovi. Ono, šahovnica na Drini. Zajebali smo se. Ja sam bio član partije, ali, kršćani su kršćani. Znaš da smo htjeli s vama na Tešanj. Naši su vam javili, preko Njemačke, da će napad na Doboj, ne znam da li si znao. Dobro. Idi s njima do Tešnja pa kad se vratiš, sutra ćeš kući. Zafalićemo ti, ljudi smo.

Bolnica u Tešnju bila je tipična i ratna i civilna. Prljav­ština se nakupljala godinama. Krv se pretvorila u crnilo a znoj i smrad silazili su niz zidove. Ulaz je bio prepun sasušene krvi koju su ostavljali izranjavani i raskomadani nesretnici. Otisci ludila po željezno­aluminijskim vratima i zidovima. Otisak na otisku.

14 Rajko Vasić

Tri vojnika i Novi iznijeli su Antona iz Brdskog ko­nja. Već je bio ravnodušno nepomičan. Na granici ve likog prostranstva koje počinje ivicom rake. Šta mu je. Ivice, ti si ga našao, đe je ranjen, obratio se jedan od vojnika Novom. Nekoliko trenutaka Novi nije reagovao što niko nije primijetio jer su spuštali nosila na sto sa teraco pločom, koji se nalazio pored operacionog sa ispucalom plastičnom folijom i, očito, služio za postavljanje onih koji čekaju operaciju a, najvjerovatnije, vratiće se na hladni kamen kao mrt­vaci. A onda je shvatio. Ima rupu na stomaku, ura­dio sam šta sam znao, izvukao poderana crijeva na­polje i zavio i stegao. Ima rupu na plućima. I to sam začepio.

Prebacili su ga na ispucali sto.Možete vi sada izaći.

Hrvati i Novi su posjedali na zamašćene drvene klupe kojih je u hodniku bilo kao u čekaonici velike željezničke stanice. I odmah počeli da se umrtvljuju i umiruju za spavanje. Vojska je tako naučena, mada to niko nikada nije govorio, naređivao niti ih obučavao. Kadgod imaš priliku da sjedneš, nemoj da stojiš. Kadgod imaš mogućnost da legneš, nemoj da sjediš. Kadgod imaš trenutak da spavaš, nemoj da ostaješ budan. Kadgod možeš nešto da jedeš, jedi. Jer, nikad ne znaš kad ćeš opet spavati i jesti. I da li ćeš. Kako to da ga nisi ubio. Jel naletio pravo na tebe. Skoro. Ja sam prevezivao neke mine kad sam čuo da neko hoda i odmah eksploziju. Htio sam da ga odnesem na našu stranu, prije bi stigao do bolnice.

Tomanova igra sjenki 15

Prepao se. Šta da radim, nisam mogao da ga ostavim. Kako naši pričaju o vama, bilo bi normalno da ste ga skuvali i dali psima. Neće nam niko vjerovati da je Srbin spa sio Hrvata. Ma, to je slučaj. Mogao sam se prepasti i pu cati. Da sam ga ranije uočio. I šta. Onda bi bilo da je Srbin ubio Hrvata. Ne vidi se crta smrti i spasa.

Ljudi, operisali smo ga. Slab je. U stomaku je bilo krvi i crijevnog sadržaja. Dobro je što su oštećena crije va izvučena vani. Ko je to uradio. Ivica. Svaka čast. Moramo izvlačiti vazduh iz grudnog koša da se plućno krilo proširi, da se može puniti vazduhom. Ako ne dobije temperaturu i trovanje, može se spa­siti. Znaćemo za dva, tri dana. Idite kući. Samo osta­vite kako da javimo u slučaju smrti. Ostavite i neki dokument da se upišu generalije. Ima li familije. Ima brata. Doći će iz Viteza.

Idite vi, ja ću ostati. Čedo, jebo te bog, kako ćeš ostati sam ovdje, među ovim. Tiše, jebal te isus. Šta ću. Do­nio sam ga. Ne mogu sad da odem. Neću onda znati jel preživio ili je umro. Biću tu. Doći će mu brat. Neću biti sam.

Ako će neko biti tu, gore je soba za vojnike. Možete dobiti i bolnički obrok. Ali nema potrebe da čekate. Šta smo mogli, uradili smo.

Ostaću. Šta će mi se desiti. Nemam nikakva srpska do kumenta kod sebe. Kako će me otkriti. Idite u je­dinicu. Samo nas nemojte zaboraviti. Ne trebaš se

16 Rajko Vasić

bojati. Evo ti moja vojnička iskaznica. Upamti samo da si Franjo. Dolaziće neko od nas svakog dana. Malo prije sam bio Ivica. Ma, dobro, ko da onaj pamti. Bog. Uzdravlje ljudi.

Franjo je legao na izlizanu zelenu boju, ispod koje su izvirale korone bijele, stare bolničke drvene klupe. Pod glavu je stavio svoj kalašnjikov. Koliko je smrti dočekano na ovoj klupi. A koliko ih je kraj ove klu pe prošlo samo kao kraj pretposljednje stanice na ko lo sijeku smrti. Ovdje smo mi slali kandidate za smrt. A na naše bolničke klupe slali su oni. Sada ka da je rat stao i kada se teritorije nisu pomakle ni kuda ispod tutnja gusjenica, čizama i krvi, možda će prebrojavanje poslanih na zadnju stanicu označiti pobjednika. Nema pobjednika. U ratu ne pobjeđuje ni dobitnik ni gubitnik. Rat pobjeđuje one koji prežive. Tako što im nametne pravila po kojima će da ratuju u miru, čekajući novi rat u ratu. Vidiš da nema veze da li sam mrtav tamo ili živ ovdje.

Predzoru su u ledeni hodnik kojim su povremeno oticali noćni jauci ranjenika i bolesnika, ušli koraci trojice vojnika. Onaj sa novom uniformom bi mogao biti Antonov brat. Ovo je Franjo o kome sam tim pričao. On ti je spasio brata.

Jutarnja vizita je došla nakon što je Franjo detaljno is pričao Mati, Antonovom bratu, sve što se dogodilo. Imaš li ti brata. Nemam ni familiju. Kako se zoveš. Zvali su me Novi. Pravo ime mi je Toman. Nisam

Tomanova igra sjenki 17

čuo za to srpsko ime. Tiše Mato. Rijetko je. Nisam ni ja. Mislim da je staroslavensko. Dobio sam ga po pra djedu sa Trebave. Planine. Šta ćeš raditi poslije rata. Ne znam. Ne znam ni gdje ću. Osakaćen sam. Nisam nizašta. Evo moje proteze za sve. Nosim je od Lipika, devedesetprve. A sad je peta. Jebeš pušku, to nije život. Ja nisam znao za drugi. Samo da mi brat prizdravi, odoh u Njemačku i neću se više vraćati. Naplaćao sam se para za ovaj rat a ništa nisam dobio. Da sam to uložio u imanje u Istri, sada bih uživao ko drug Tito.

Doktore, kako je vojnik koga smo sinoć dovezli. An­ton. Dobio je temperaturu i sepsu. Bunca. Mislim da je stanje jako loše. Ne mogu da garantujem ništa.

Franjo i Mato su ostali na klupi. Drugi su otišli nazad. Trebao si s njima, pa da ideš kući. Ne mogu. Ostaće mi da se sjećam svakog dana do kraja života. A da ne znam šta je bilo. Od tolikog ubijanja i sranja, vrijedi spasiti jednog čovjeka. Znam. Samo jedan je vrijedan. Onaj koji je spašen. Oni što ih ubijamo bezvrijedni su. Ako nemaš vremena da zastaneš i upitaš se, bez vrijedni su. Tvoj brat se borio za nešto. Borio se da preživi. Borio se da prodaje te cigarete. Sad se bori za život. Red je da budem tu. To je kao kad pališ svi jeću za žive. Ne možeš da znaš za koga, ali pališ. Tako i ja. Čekam ovdje za sve žive. Možda i za sebe. Dobar si čovjek. Ma, kurac sam dobar. Ko zna koliko ih je mojih došlo u ovaj hodnik a onda im rodbina za jau kala na ovoj klupi.

18 Rajko Vasić

Duge šutnje prekidaju koraci i vrata.Hodnik svojom tišinom podsjeća na kasarnski.Generali života u bijelim uniformama.

Nisu imali više šta da pričaju. Novi je primijetio da je počeo da pametuje. Sada je znao da ušuti. Ranije ni je znao. Ne serendaj Komarac. Šta ti znaš. Tako se prekidala svaka priča malog mršavka. Niko u dru ­štvu nije htio da sluša bilo šta od njega. Zato je, kas­nije, kada je odrastao, bio loš govornik. Nikada nije mogao da gleda nekome u oči i da govori pred više ljudi. Kada si mali i siromah, nemaš šta da kažeš. Danas je nepotrebno. Komarcu je trebalo mnogo riječi da se barem jednom veže za nekoga iz seoske družine. Novom ne trebaju više riječi. Pitanje je i za život. Propustio sam onu burad, pod mostom, i eksploziv, da me raznesu, i dočekao mir. Šta ću sad, jebo me bog.

Upalili su svjetla u hodniku. Polutama smrdljive krvi otišla je u mrak. Doktor je opet došao u Antonovu sobu punu ranjenika.

Sada je u komi. Ne znam da li će dočekati zoru. Ti si mu brat. Da. Bolje je da odeš kući i pripremiš sve. Nisam čarobnjak. Iz sepse se niko ne izvlači. Mogu li da uđem da ga vidim. Možete obojica. Šta si mu ti. Ratni drug.

Anton je ležao pokriven samo bijelom ispranom i izgužvanom plahtom od koje se njegovo lice nije mnogo razlikovalo. Sa rosom na čelu i upalim obrazima. Oči kao da su mu zarasle. Novi nije

Tomanova igra sjenki 19

primjećivao da diše. Tek kada se dobro zagledao, vidio je lagane podizaje života. Uhvatio ga je za nogu. Svi zdraviji i prizdravljeniji su se podigli na laktove i gledali prema Antonovom krevetu. Onaj zna za smrt. Smrt se napipa. Hladne su, Mato. Čućemo još posljednji uzdah. Doktor je stigao sa sestrom. Skoro da nema pulsa. Sestra mu je obrisala ledeno čelo. Antonovo lice se čudnovato promijeni, kao da je želio nešto da kaže. Ali samo otvori usta i pokuša da udahne. Vazduh mu izmače za nit i ostade da leluja iznad lica poluotvorenih usta. Donijeću svijeću.

Novi je prvi put od početka rata sjeo u mercedes. Pošli su u selo da Mato pripremi sahranu. Sami smo nas dvojica. Sad sam ja sam. Jebiga. Molio sam ga da ode na to moje imanje na otoku kraj Istre. Jebo ga rat. A on navalio. Vjera i Hrvati. Zbog njega sam i ja morao dolaziti i jebavati se sa budalama ovdje. I trošiti svoje dojčmarke. Inače, ne bi nikad došo. Kakvo je to imanje na tom otoku. Imam staru ku­ću i vinograd. Plaćam da se to obere i tako, u stva ri, propada. Razmisli. Ako nemaš ništa kad se demo­bilišete, javi mi se pa da ideš gore da radiš. Ja neću više dolaziti ni ovdje ni go re. Dao sam brata. Nisam ja, dao je on svoju glavu. Ali od mene dosta. Sutra, poslije sahrane, krećem u Njemačku. Možda je vino­grad taj raj. Ostrvo. Samoća. Nema ljudi. Nema Ko­marca. Nema Novog. Nema rata. Nema nikog. Da li si ozbiljno mislio za taj otok. Mogu ja i odmah, su­tra s tobom. Ozbijno. Da. Možeš. Samo ne znam za papire. Nemam vremena da platim da ti ovdje nešto

20 Rajko Vasić

falsifikuju. Ponijećemo Antonove. Vojnu knjižicu i ličnu. Onda odma reci: osobnu, ako oćeš biti Hrvat.

*

Odlazak u bijeli svijet ostvario je najprije vijestima koje su došle do njega preko radio aparata Ei Niš. Ni­ko u selu nije znao šta to znači. Ubijen je Kenedi. Biće rata, kaže tata. Šta su rekli Inglezi, pitao je djed. Na tom einišu nije se čuo Radio London. Samo Grga Zla­toper i Glas Amerike. Kad ubiju vladara nije dobro, ljudi moji. U svijet je išao i papirnim vijestima Ekspres politike, Nina i Vusa. Tada je prvi put vidio ukrštenice i križaljke. Svjetska čuda. Fotografiju ćuprije na Drini. Nije mogao da zamisli da ljudi hodaju preko velikog kamenog mosta iz romana. Ako bi otišao do tog Vi­šegrada i prešao ćupriju, ne bi više nikud išao. Da li voz ide na tu stranu, da sa stricem kondukterom ode i vidi taj čudni kamen koji je opkoračio vode velike rijeke. To je, sigurno, neko posebno kamenje, ne ono talasasto, vađeno iz brdskih potoka, kojim je njegov otac, kada se on rodio i bio ostavljen kod djeda Mi­lana, sazidao prizemlje za kuću koja je, onda, iznikla ozidana ciglom.

To složeno kamenje u prizemlju, uklopljeno je na umjetnički način. Skoro nigdje nema većeg razmaka od debljine prsta. Sto puta je trebalo donijeti i odnijeti kamen, probati, okrenuti, da legne, da malo maltera troši i da zid bude čvršći. Za to se ne uče škole. Gdje li je djed naučio sve te zanate da bi ih, onda, prenosio ocu. Kada bih ja to zidao, odmah bih zidao i krevet u

Tomanova igra sjenki 21

zidu, i kameni sto. I stolica bi bila dozidana zidu. Ali prvo moram da odem da vidim ćupriju.

Vozeći se sa Matom putem pokraj kamenjara i, po­vre meno, nailazeći na mjesta gdje ga je uništavala ljudska ruka vadeći kamen za puteve ili za podzide, Novi se sjećao kamena kao jedne od prvih slika svog života. Nije znao zašto se to prizemlje kuće u koju je doveden pedeset i neke, kod djeda Milana i babe Milevke, zove magaza. Kako je ta turska riječ zalutala u ta brda i podbrda Trebave kad džamija nije bilo nigdje na vidiku. Jedino, kada se dođe do crkve, idući prema Dugim njivama, onda se preko nekih daljina vidi džamija, kad je vedro. Kako dolaze riječi. Da li ih donosi sila ili majstori. Da li ih donosi onaj ko ode u bijeli svijet, pa se vrati. Kako odrastu, kako se zažile i procvjetaju. Zašto se prizemlje zvalo magaza. I zašto su tolike ćuprije premrežile udole i rijeke. A mostovi samo ostali u Mostaru. Nisam nikada bio u Mostaru. U Višegradu jesam. Prostarjeli gradić u kome je najnovija građe­vina ta višekraka ćuprija. I sad čujem Smenu osam. Čudo ruske tehnike koje je slikalo čudo turske gradine. Već satima je Novi prelazio s jednog kraja na drugi. Hodao je kao da između njegovih đonova i uglačane sedre drinskog mosta nema ništa osim malo nježnog vazduha, tek toliko da otpuhne nešto prašine koja se tu nakupila odnekud, sigurno sa onih brda, kada je suša, pa se zemlja, nepošumljena i neprotravljena, isprži, izmrvi i raspraši pod vjetrom koji uvijek prati rijeku kao slijepa kuja volovska

22 Rajko Vasić

kola. I slikao. Potrošio je dva filma od po trideset šest snimaka. Ilford. Ekspozicija stodvadesetpet, blenda jedanaest. Povremeno je, kada mu noge otežaju i otek nu od stajanja, zastajkivanja i hodanja, ispijao ka ve sa desne strane Drine i gledao kako je most ne­simetričan. Da li je graditelj pogriješio ili se Drina, vijekovima, pomjerila. Onda je pala veče, pa noć. Krčmar je skinuo plavi karirani stolnjak i zatvorio radnju spustivši valoviti, rebrasti lim, do zemlje, zakačivši ga katancem. Ti sjedi koliko oćeš. Nemoj da te ubije vlaga i rosa. Kada je noć sišla niz stubove mosta i dobro obavila svjetla lampiona na mostu, čuli su se zvuci ženskih cipela sa ekserima u petama. Kao da nježna ženska vojska maršira ukorak. Sve ko jedan. Zvuci tih koraka govore da je žensko preko tog mosta prelazilo već godinama. Nema straha u hodu, nema aritmije kao u staračkog srca, ide kao sjajni mesingani sat na zidu željezničke stanice u Doboju. Još je ne vidi, iza debla je. Ali ide pravo na mene, prema drvenom stolu sa sjajnom turskom džezvom i fildžanom kome se pozlata od zvjezdica bila izlizala, kao da su ga Turci zaboravili kada su sagradili ćupriju i krenuli nazad, prema Bosforu. Sitna crnka, mršava, očiju krupnih kao trebavski žirovi. Kućeš, sestro, u noć. Kući. Da ima kave da te ponudim. Imaš srk. Imam. Sjela je ublijeđena i prohladna. Njene oči su se zakovale na njemu. Šta radiš tu. Gledam most. Nisi odavde. Nisam. Ispod Trebave, samo tebe tamo nema. Kao mene na Bikavcu. Idem. Oćeš sutra prolaziti. Oću, tamo mi je baka, bolesna je, sama.

Tomanova igra sjenki 23

Odcoktaše nogice kraj Drine. Bjelasaše listovi još desetak koraka. Onda se mrak zatvori iza zvukova.

Krenuo je u iznajmljeni sobičak da razvije svoje filmo ve. Umlačio je vodu i rastopio prašak iz Fotoke­mi ki ne kesice. Pa onda fiksir. Njega će poslije uliti u bakelitnu crnu posudicu za razvijanje filma, kada izli je razvijač i brzo doda vodu, da presiječe proces, prije fiksira.

Dugo je pregledao vlažnu celuloidnu traku sa tride­setsedam snimaka. Izvještio se da iskoristi i onaj prvi koji bi morao biti osvijetljen da film ne ulaže u aparat u mraku. A onda ga je okačio drvenom štipaljkom o ekser u štoku starih vrata. Drugu štipaljku je stavio na kraj filma, da se ne uvrće i savija dok se suši i da se ispravi nakon dugog boravka u rolni.

Kada je objesio drugi film, jutro je bilo bliže od po­no ći.

Snimao je most kroz sivilo svjetlosti. Dan se borio da i on premosti tihu rijeku. Znao je da će crnobijele foto grafije izgledati kao akvareli i da će se kontrasti prelijevati iz jedne u drugu plohu kao neki veliki pladanj magle i linija. A onda je sjeo na svoju sinošnju stolicu i gledao kako možda baš stočetrdsetčetirihiljadepetstočetrdeseti dan dolazi na most.

Brkati neoprani konobar je smrdljivom kuhinjskom krpom obrisao rosni sto i stavio isti stolnjak od sinoć. Tri rupe od cigareta, raspoređene u liniju, došle su,

24 Rajko Vasić

opet, na njegovu stranu. A onda je prispjela i kava. Daj još jednu crnjušu.

Prije nego što je zaspao uz ogradu mosta, sjedio je na njoj, leđima okrenutim nizvodu a pogledom preko mo sta, uzvodu. Sjedio je satima i gledao odakle do­lazi voda bez koje mosta ne bi bilo i bez koje bi most bio ništa. Koraci mostom su ga uspavljivali i tako je nadoknađivao noćašnju nesanicu. Ograda je donosila hladovinu i razblaživala pripeku koja se danju vuče mostom, sporo kao njegovi vijekovi, kao Andrićevo pisanje i kao i svaka hronika.

Probudila ga je Ica kad je išla baki. Vraćam se prije ponoći. Ostavi kavu. Kako ti je ime.

Koji je ono zvizgov. Naručio dvije kave. Platio je, jebe mi se. Slika most. Neki turist, student, bog zna. Idem po stolnjake. Kave ostaju. Ko pije ovu drugu. Doći će vila iz vode. Laku noć.

Dočekao je korake sa mosta. Uzeo mesinganu tac­nu sa njenom hladnom kavom i krenuo prema zvu­kovima cipela. Sjedi ovdje, ne idi dalje. Ti si lud. Ot kad čeka ta kava. Otkad je onaj mrgalj zatvorio ra kijušu. Tako u tvom kraju zovu birtije. Tako ih ja zovem. Evo ti jakna pod guzu. Da se ne prehladiš. A ti. Ja sam mudonja. Usuo joj je kavu, ubacio kocku še ćera i promiješao. Evo. Šta radiš. Šta ti radiš. Ja sam student. Ne studiraš u Beogradu. Po govoru. U Zagrebu. Došao sam da vidim most i da ga slikam, hoću da pravim izložbu, kad se vratim. Oćeš i mene slikati. Mora biti dan. Kako ti je ime. Kad sam bio

Tomanova igra sjenki 25

mali zvali su me Komarac. Nisi sunećen. Imam sobicu, tu niže, da ideš da vidiš. Ne mogu da ulazim u tuđe ku će. Zagrlio je malu vragolastu crnkicu i privukao je sebi. Jebeš kavu. Jedan srk. Ljubio je po dugom vratu i između dugmadi na prsima. A potom ušao među grudi. Prinio je njenu bijelu malu ruku ispod kožnog opasača. Uhvati crvenperka. Zašto ga tako zoveš. Crvendać. Igrala se njime u dugim po­ljupcima a onda ga povela prema sredini mosta, na klupu. On ti služi kao konopac. Ti nisi komarac, ti si goveče. Sama je skinula gaćice i bacila u Drinu. Ne mogu da vjerujem da u ovoj turskoj vukojebini ima ovako slobodnih djevojaka. Mislio sam da je katolički purgeraj Everest slo bodnog seksa. Lezi na klupu da te opkoračim. Gdje si našla slobodu. Bila sam udata. Tvoje je samo da ležiš. Ja sam noćas veliki vezir. Ti si ropče. Igrala je njena suknjica na butinama i na klupi. A onda je ustao i nosio je, nabijenu, preko mosta, sad na obalu, sad u Višegrad. Tergalka joj je zvrčala kao praporci ili cagara u starom mlinu. Ti si zvrkotrk. Kakvo je to ime Ica. Slavica. Pa skratila. Skratiću i njega. Sjajoglavka. Koliko imena imaš za njega a za sebe ni jedno. Pusti imena, ljubav je bog. Nije ovo ljubav, ovo je seks, robe. Ljubav je, jer poskakuješ na njemu dok ja marširam po turskom kamenju. Poska­kuješ, kao da će noćas umrijeti veselje i radost, pa ti je ovo zadnje. To je ljubav za život. Nekad su ovdje nabijali na kolac. A sada ti mene na kulac. Na kulu. Na svjetionik. Ko te posla na most, jebem te. Niko nikad nije dobio za dva srka kave. Nisam dobio. To se dogodilo. Jaši kobilo. Mogao bih da te volim. Da se

26 Rajko Vasić

zaljubim. Zaljubi se ždrijebac, jebo te Zagreb. Prvo se oslonio na ogradu a onda, ne skidajući je sa sebe i ne izlazeći iz nje, nabacio jednu nogu pa legao na široki kameni zid koji dijeli most od pogleda u vodu. Jaši vezirice. Da su te Turci imali za vezira, pao bi i Beč. Ne gledaj u vodu, zanesvijestiće ti se. Ne nesvijesti se od mutne vode već od crvenglave nemani na ladnom kamenu.

Novi je otvorio oči pogleda usmjerenog kroz prozor automobila na kamen kraj puta. Gdje smo. Još ima kilometara. Jesi spavo. Onako.

*

Brisači su sjekli kišu iza Zagreba, prema Gorskom Kotaru i Istri. Ti ne pričaš puno. Ne pričam. Sve je već rečeno, samo se još poneko pravi lud. Ima epoha koje se ne završavaju ratovima nego šutnjom. Nikada veseljem. Nekada veseljem počinju. Propast jedne epohe je temeljna kada se završava i ratom i šutnjom. Vidiš i sam da se nema šta reći. Sahranili smo Antona. Zašto. Sa kakvim idealima je pošao u rat. Nije pošao u rat da švercuje cigarete. To je mogao i bez rata. Sudbina, bog i ostale nebeske drkadžije učinile su da nije poginuo ni zbog nacije, ni zbog vjere, ni od nacije, ni od vjere. Poginuo je zbog cigareta bez poreza. Šta je čovjek. Ništa. Šta sam ja. Ništa. Ko u meni sada vidi srpskog borca. Četnika. Mi smo samo nosači simbola. Vidiš, obučem ustašku uniformu, nemoj se ljutiti... Ma šta ću se ljutiti, i naši vole da im se kaže ustaša... i nisam više Srbin. Mogao si voziti sada bilo koga sa

Tomanova igra sjenki 27

ustaškom kapom, malo šahovnice i dokumentima tvog brata. Samo da nije crnac. Očigledno je. Šta smo. Prsti za naprske. Prazni kurčevi za nakurnjake. Misliš da će moji tamo da se počešu što me nema. Niko neće smjeti ni da virne u minsko polje. Možda sam trebao Antona nositi tamo, možda trovanje ne bi stiglo da se izleže. Ali, tako me molio da ide svojima. Nemoj sebe kriviti. Evo, sahranili smo Antona. Došla dvojica iz jedinice. Kao i kod nas. Ko jebe mrtvog vojnika. Kad si živ vojnik nisi niko, kad pogineš nisi ništa.

Igraju se kapi u zavjetrini retrovizora. Brzina donosi slike i pretvara ih u raznobojne vlati. Neka zatitra, oklizne se i odleti niz brzinu.

Kao čovjek. I vrijeme. Svjetlina i tmica prolaze i smje­njuju se brzinom svjetlosti i tame. Sve sa njima odlazi i dolazi. Samo čovjekolike orosnice kapljuckaju u zavjetrini. To se zove život. I onda se oklizneš, otkineš i otpadneš u beskraj i brzinu. Amen, kaže župnik. Pri­mi rjaba božjego. Ovo je Antonov ratni drug. Ko da su braća. Mršavi. Žilavi. Jeste pobili mnogo četnika. Jesmo. I mi njih i oni nas. Jel Ante bio hrabar. Bio je čudo. Išao sam. Nije se bojao ničega. Ni kad bi vidio živog četnika na metar. Ovo je dvajest treći grob u našem selu. Ne znam da li će toliko dimova biti sad kad je došo mir.

Ručak je bio skroman, sirotinjski, ratni. Župnik je ko­mandovao ženama koje su prinosile hranu i piće i raspoređivale po stolovima bez pak­papira. Ovoliko je prase bilo prije godinu i po, kad je došlo sa četničke linije. Novi je gledao i samo čekao trenutak kada će

28 Rajko Vasić

Antonov saborac pokazati na njega i reći Sa vaše linije. Bio je koncentrisan. Pobjeglo im. Prošlo kroz minsko polje. Oni su pucali, pucali i mi. Ništa. Uhvatimo ga pred prvim kućama, iza naših leđa. Nismo nikad zahvalili četnicima. Al smo se omastili, isuse. Novi se sjećao tog dana. Susjednoj četi je posuđen kamion za odvoz neke opljačkane metalne ograde. Kada je junak vratio prazan kamion, dovezao je i prase da počasti komandu. Novi je poslan da doveze kamion i prase kome su i prednje i zadnje noge bile vezane nekim krpama a rep, zadnje butine i krsta potpuno umazane litom od straha i zbog trešenja starog vojničkog dajca. Skinite ga, ljudi, i zatvorite u tu šupu. Neće nikud, saćemo ga klati. Dok se Novi pozdravljao sa nekim starim poznanicima, krmče je razvezalo prednje noge i ustalo. Pazite na žilu, otiće u šikaru. Markane, daj nož i vari vodu. Ali krmče nije čekalo. Potrčalo je, sada već odvezanih i zadnjih nogu, niz padinu. Svi koji su to gledali bili su trbušnjaci, debeli uzdrigli trećepozivci. Jedino je Novi bio sposoban za trčanje. Krenuo je za prasetom misleći da će se ono brzo umoriti, onako prazno, izlitano, žedno i istrešeno. Ali prase je ubrzalo. Ubrzao je i Novi. Stigli su na uzbrdicu. Novi jednom rukom drži pištolj kojeg nema kada da bolje stegne opasačem. Prase odmiče i ulazi u šumu. Novi je već oznojen, čizme postaju olovne. Sada samo prati tragove po lišću. Onda nema ni tragova a nailazi na gomile praznih sanduka municije i mina. Došao je na nepoznati teren, suprotno od svojih položaja. Čuje se graja sa linije i pucanje. Zatim je sve utihnulo. Novi je dva i po, tri kilometra nazad prešao laganim hodom.

Tomanova igra sjenki 29

Debeljaci oko komande su naložili vatru i nastavili kazan vode, našli i ražanj. Pobjeglo. Pobjeglo. Što ga nisi ubio iz pištolja. Ma, iz kurca.

Kad smo ga stigli, nije više moglo da stoji. Ni da rok­će. Sva debljina spala s njega i izašla ispod repa. Bilo je slatko ko med. To je prvi četnik koga smo zaklali. I posljednji. Pa, dobro, nemoj detaljisati. Skup se la­gano nasmijao. I Novi se smijao s njima. I sebi.

Jesi čuo priču o prasetu. Znam. Ja sam ga gonio, jebem mu svu familiju. Rođen sam sa krmcima a nisam znao da može onako da trči. Nije moguće. Ma, da. Bo jao sam se da onaj čovjek ne pokaže na mene kad je govorio odakle je došlo. Ništa se ne bi desilo. Vidio si da tamo nema ni oružja a i ljudi su miroljubivi. Ob­jasnili bi im. Nije svejedno.

*

Slušaj, sad ćemo, ovdje, kupiti nešto hrane, da ti po slu ži. Daću ti dojč marki da imaš neko vrijeme. Ne mam ni ja puno. Izmuzo me rat. Idem nazad da zarađujem. Ima još života a neće biti rata. Prevešću te do ostrva. Tamo imaš vina, prodaj, da možeš da živiš. Imam čamac, tamo, kod nekog mještanina. Daj mi svoju osobnu, da te prijavim. A ako nije neka jaka vlast u kontroli, pokazuješ bratovu. Čekaj me u ovoj kafani. Znaš da si Anton.

Anton je sjedio u ljudskoj stolici koju nije koristio više od četiri godine, od prvog novembra devedesetprve. Istarsko sunce oblijeva žive ljude, daleke od rata. Ov­

30 Rajko Vasić

dje bog, bogorodica, sveta petka, neki stvoritelj, si­gurno, prirodu slaže u slojevima, ko tortu. Sloj bijelog kamena, sloj istarskog zelenila, sloj dobrih ljudi, sloj neba i sunca. Kako su im žene lijepe. Zaboravio sam. Hodaju kao balerine. One naše hodaju ko rage. Ko da u tucanik zakivaju eksere, sve dvadesetku za ro gove i vjenčanice. I po ravnom hodaju ko da su ubr du. Iščešljane im kose, ko da nikad nema vjetra. Zamišljene, idu pravo, ne obaziru se, ne trzaju se. I kad su ružne znaju da su lijepe. Lijepa žena je znak lijepog života. Ružan život proružnjava i žene. Kako li ja njima izgledam. Da li vide da sam obukao tuđe farmerice. Da li moje ruke mogu da drže ovu šoljicu krat kog espresa, kao kalašnjikov koga sam ostavio na sahrani. Od njih uzeo, njima vratio. Da li znaju. Sigurno me prepoznaju. Obilježava me nešto, nešto što kazuje da ne spadam ovdje. Ili u normalan ljudski život. Volio bih da se što prije dokopam tog ostrva. Želi li gospon nešto jesti. Ne, ne.

Djevojke nadiru u italijanskim farmericama. Da ništa drugo nemaju na sebi, bile bi ljepotice. A cipele, tašne, majice ili bluze, još ih uljepšavaju. Posljednji put sam nosio prave italijanske farmerice u Zagrebu. Visoki st­ruk sa tankim crvenim kajišem i crvenim cipelama tan­kog đona. Moda sedamdesettreće. Tad sam bio živ.

Kraj je radnog vremena. Mjestašce je živnulo. Jedan od srednjih istarskih gradića. Na putu je turizma i dobro povezuje more i istarsku talasastu zemlju, daleko od Rijeke, izvan srca pitomina, na oku moru i dobrodošlicama.

Tomanova igra sjenki 31

Još jednu kratku, molim. Espreso, nakon godina crnju­še, baleguše i čađuše, djeluje kao svemirska kava. Evo ti darovni ugovor za imanje na ostrvu. Ostrvo se zove Kapolanica. A najbliže mjesto, kameni gradić, mi bi rekli, selce, zove se Ostinato. Moje imanje, koje je sada tvoje, skoro je pola ostrva. Imaš slatku vodu što nema niko. Mali je izvor ali može da se živi. To sam kupio prije petnaest godina od nekog Istrijanca iz Amerike. Drugi dio zemljišta je isto u vlasništvu nekoga ko ne živi u Hrvatskoj, ali niko ne zna gdje je i gdje da ga traže. Ili njene ili njegove nasljednike. Ali, ne možeš mi tako dati imanje. Nije to moje. U sudu sam ovjerio da ti darujem dok si živ ili dok koristiš. Moraš biti tu. Vidio sam da ne znaš kućeš. Nije to samo tvoja priča. Kad si reko da te neće tražiti u minskom polju, reko si sve. Tebe neće tražiti a ti si mog brata, protiv koga si ratovo, vuko kilometrima, ranjenog. Ne bi ni njega tražili njegovi. A ti si ga nosio. Skrasi se ovdje. Ja ću do ći ako dođem, možda za pet godina, možda neću ni doći. Živi, radi. Vidjećeš šta ima, snalazi se. Ja ti više ne mogu pomoći. Ima u zaleđini, pitaj, Marino koji zna sve o vinu. Ako ne izdržiš, imaš Antine doku­mente, prebaci se do te vaše zemljurine. Idemo sad u to Ostinato. Blizu je, a onda čamcem. Platiću da drugi čamac ide s nama da me vrati. Kad ostaneš sam, ne sjedaj u čamac ako vidiš oblačak i ako vjetar duva sa mora. Zimi nikako. Ni za boga. Nađi nekoga ko zna more, pa se poduči.

Folksvagen je bio pun raznih potrepština, kanistera benzina, krompira, brašna, graha, začina. Alkohol ti

32 Rajko Vasić

ne treba. Ima vina. Crnog i bijelog. Kad prođe zima, oti đi u sud, opštinu, neđe otiđi, i pitaj za porez. Kako se plaća, da te ne zajebe vlast. Šta znaš. Kod nas, u Nje mačkoj, prvo platiš porez pa onda pišanje u jav­nom veceu.

*

Ostinato je bilo malo mjesto, ostalo do svijeta. Izlizani kamen popločavao je međuzgrađe. Samoća otvorenih žaluzina.

Anton nije mogao odmah da shvati koliko je mjesto malo, svu njegovu neoljuđenost i samoću onih koji tu žive. Ničega od onoga što je neko mjestašce iz njegovog života imalo, školu, poštu, kafanu, miliciju, nije bilo. Sve što ti trebadne, u onom gradiću je. Dobro. Idem da nađem čamdžiju. Gore je, živi usamljen, ako nije umro. Čamac mu je ovdje. Da istovarimo ovo pa ti ubaci. Ovo je sad tvoj čamac. Imaš pravo da mu daš ime. I napišeš na bokove. Neca. Stajala je na površini vode. Ne miriše na more. Nije dovoljno slan vazduh. Neco, more je more. Nije. Ovo ne miriše, miriše na luku, na prljavštinu. Dođi da se kupaš. Ne znam da plivam. Kakvo si ti muško koje ne zna da pliva. Izađi iz vode, slana. Nije nimalo slana, slabo. Nije pravo more. Izađi, Neco, i lezi. Sa njene bakarne kože slijevale su se kapljice kao ovčice niz zelenpašu. U kolonama, u redenicima. I nježno nestajale u kamenu kojeg su nekad davno siroti primorci poredali po obali a onda, mnogo kasnije, zalili i nekim slabim betonom koji se izlizao skoro kao i kamen. Kleknuo je

Tomanova igra sjenki 33

kraj nje i usnama upijao slankaste kapljice prije nego što kliznu niz bakar bez dlačica. Vidi kakva su tvoja ramena, kao da si cijelo ljeto kosio sijeno, ti si seljački pocrnio. Ti si božija bakrenica. Za tebe je Pikaso mije­šao boje a Sveti Ilija ložio vatru na suncu i lično pa­zio da ne pregoriš. Idu ljudi, ne ljubi me. Priljubio je svoje lice na njen stomak, kao da je u Teheranu, u džamiji, i klanjao gledavši stopala kako prolaze kraj njegovih poljubaca i zlatnog bakra Necine kože koja je bila namijenjena bogovima. Jedan od ovih oka­menjenih klizotina liči na onog ispod Nece. Sad je spao samo na moju nogu. I kad utovarim čamac, os­taće bez koraka i ljudi. Stogodišnja tuga kamena na rivi. Da li je sve unutra. Evo Rosija, on će me vratiti. Ponekad popričaj s njim. Ne razumio me. Nekako ćete se sporazumjeti.

*

Kada je Mato otišao, Anton je ostao sam sa otokom. Moram da se naviknem. To više nije ostrvo. Možda mu je otok i pravo ime. Kao da pobriježje otiče u more. A, ipak, stoji. Nema više od trideset, četrdeset fudbalskih igrališta. Dvjesta metara od obale stajala je daščara prislonjena na kamenu gromadu. Malo dalje neka priručna koliba, nešto kao ostava za alat.

Sutra ću razgledati. Sad je važno da ovo sve negdje smjestim. Našao je plastičnu cisternu ustajale vode. Higijena takođe ostaje za sutra. Pronašao je nešto kao ležaj, prekriveno starim ispucalim asurama.

34 Rajko Vasić

Legao je da se presabere. Obala još nije donijela mrak. Samo se čuje susret valova i kamena. Nemam struje. Ako mo gu da zaradim pare, mogu kupiti neki agregat. Nemam čvrstog objekta za zimu. Ako kupim cement možda mogu do hladnih vjetrova nešto da sazidam. Kamen i pijesak imam. Ne znam u kakvom je stanju vinograd. Kaže da je ovog proljeća nekoliko radnika okopavalo i orezivalo. Šta ću sa grožđem. Ustao je i krenuo prema vinogradu. Mračak vedrog neba. Sta ze su dobre, korov nije jak kao u Posavini, oko rijeke Bosne, u Zapadnoj Slavoniji. Korov je slika ljudi u ogledalu. Ako ljudi brzo zriju i brzo ginu, takav je i korov i svo bilje. Prije vinograda izbio je na četiri dobre brvnare. Unutra čekaju sasušena burad i ka ce i plastično suđe za vino. Ovo je dobro. Moram sre diti burad. U Svilaju sam ih sređivao za rakiju, na de setine kaca i buradi, kada su čede pravile rakiju od samorodnih šljiva. Morate popisati kako ste našli, po brojevima, i šine popisati. Ako je razbacano, ne vrijedi. Kace isto. Danca su važna. Šta su danca, Novi, da nisi u Njemačkoj pravio kace. Nisam. Pravio ih stari. Dance je dno. Znači, ako ima duge i možeš da ih označiš a ne možeš da nađeš sve daske danca, ništa ti. Dovezite ovdje, u ovo dvorište, ja ću otići po trsku. Ispekli smo tada dvije hiljade litara rakije. Jesen bila mirna, pred odlazak, šljive rodile, kao da će rat, govorio je Zenga iz Petrinje. Pola ljudi je stražarilo, pola bralo šljive. Novi je imao zahtjeve koji su se morali poštovati. U kacu ne idu zelene šljive, gljivičaste, trule, ni lišće i grančice. Sve se

Tomanova igra sjenki 35

mora izgaziti ili isjeći nečim. Ne vaditi rakiju ispod četrdesetpet stepeni. Voda u kazanu oko cijevi mora da bude uvijek hladna. Vadiš rakiju samo dok gori. Kada se vratio iz prisušene močvare, dvorište je bilo puno kaca i buradi. Evo, imamo suđe. Ima i posla oko njega. Dok ja budem ovo sklapao i nabijao obručeve, morate nanijeti vode iz onog bunara. Kako šta sklopim, nasućemo vruću vodu. Sve moramo da zaparimo, da se nakvasi, da ne propušta ni kap. Ovo nije korišteno otkako su ujke pobjegle preko Save. Kad je počelo pečenje rakije, brigada je prebačena. Os tali su oni koji su imali odmor. Novom je pripalo pedeset litara rakije. Ubacio je u bure, koje je ostavio kod poznanika civila, nekoliko kratkih oguljenih šlji vovih grančica, da daju boju. Ali, ostalo je tamo, dok se lomatao oko miniranja skladišta i mosta, i nije više vidio rakiju. Mora da se pretvorila u viski, tečni med, posve posmeđila od grnčica i bureta koje je iznutra imalo crninu nekorištenja. Nazdravlje im bi lo. Ove kace nisu loše. Ali svejedno, moraju da se za pare. Moram da ih oribam nekom četkom, sve će to otići na vino. Vinograd nije bio u lošem stanju. Žice koje su držale čokote u nizu bile su zategnute preko gomila kamenja koje su, očigledno, nastale čišćenjem zemlje. To je smanjilo utrošak stubova ali su redovi čokota bili kraći, prekidani tim gomilama posivjelog kamena. Rodilo je grožđe. Sunce ti jebem, ja o ovome pojma nemam. U mom rodnom selu nije bilo konja i vinograda i o tome ne znam ništa. Plašt čipke iz koje promaljaju zvjezdice polako se spušta na otok. Anton je krenuo nazad, do ležaja.

36 Rajko Vasić

Noć je tekla sporo. Nema zvukova života na koji je navikao. Dalekog tutnja topova i bučja tenkova.

Nema rafala kroz uši, i detonacija. Nema zvuka mo­tora starih kampanjola bez auspuha. Vjetar nekada učini da nešto škripne ili lupi. Anton se svaki put trgne a iz stomaka mu krenu neki trnci i idu pod grlo. To su zvuci na koje nije navikao u ratu. Treba da se uči mir. Sutra ću ići do Marina. Kad se bere gro žđe. Ili da najprije zaparim kace. Ako bude vre­mena do berbe, moram početi da zidam. Ako nema, poslije ću. Prvo sutra kace a onda kod starine. Da mi je sada ovdje Ica, kraljica kamena. Ono što da nju sazidam da noću posvećujem. Šta je rekla, crven­gla va neman na hladnom kamenu. Od njega se ne­s vijesti. Iako sam mlada, to sam naučila odavno. Kad tvoja Ica počne da priča bez veze, znaš da mi se nesvijesti. A onda je pustila Drinu da žumori i va­ljuška se ispod kamenitog mosta i njih dvoga. Čuli su se, poslije, uzdisaji. Pa onda ništa, kao da roni. Jed nog trenutka je izronila iz šutnje i udahnula kao da izranja iz duboke mutne vode. E, hvala ti. Toman nikad nije čuo takav završetak sladostrasja. Njemu je trebalo još stotinjak talasa na površini vode pa da završi taj otplov u prošlost kamena ispod njegovih leđa. Uhvatio ju je, ispod suknje, za kukove i nabio je nazad. Čuvaj mi koljena. Čučni na njega a drži se za moje mišice. Noćna jahačica je prešla u kas. Skinuo ju je kad je sjeme bilo pred crvenim šljemom i položio joj grudi na svoje lice. A mlazevi su otišli u Drinu.

Tomanova igra sjenki 37

Šuti malo. Koliko ostaješ. Dva, tri dana. Kad načinim fotografije koje mislim da treba da snimim, odlazim. Koliko blizu a koliko daleko. Nemoguće je da se Ica stvori ovdje. Nemoguće da se bilo ko pojavi iz mog života. Da li sam odabrao pravi način odlaska. Ili sam trebao da ostanem tamo a odem, da budem sam među njima, da svaki dan odlazim od njih. Žao mi je majke. Njoj ću nekako da se javim pismom. Ona me je uvijek razumjela. Razumjeće i sada.

Nekako ću se navići na dane. Ne znam kako ću se navići na noći. Tišina je teža od odlaska.

Možda, kada sam sebi sazidam kamenu kuću. Prislo­niću je uz ove stijene, sa okruglim prozorima i sa kre­vetima udubljenim u zid. Jedan mali krevet i jedan veliki, za izležavanje. Kameni kreveti. A između njih vanjski kamin. Vrata visoka koliko ja i uska, da se samo mogu provući. Kamena imam da sazidam gr­ad. Nijedan neću oklesati. Kakav nađem, takav ugra­đujem. A s vana moram uzidati jednu pećinu za ljetno spavanje i natkrivenu terasu za večernje sje denje. Sa kamenim foteljama.

Shvatio je, predzoru, da zaspiva. Sunce se zabijalo kroz daščaru. Vrijeme je da ustanem u svoj drugi život.

Prvi posao na otoku bio mu je sakupljanje suvaraka niskog raslinja, suvih ostataka loze i građevinskog otpada od kojeg je naložio vatru i zagrijao vodu za kace i burad. Potparene kace je prekrio folijama koje

38 Rajko Vasić

su očito služile za berbu grožđa. Tako će duge da prime vlagu i da zaptiju sve pukotine nastale sasu­šivanjem i stajanjem u promajnim daščarama. Sutra me čeka detaljno pranje kaca.

Skoro hiljadu boca vina bilo je položeno uz zido ve daš čare, iznutra ozidanom samo složenom cig lom, i prekriveno folijama. To je kapital, berba osam de­set sedme. Ima nesto i ranijih godina. Šta je bilo sa rat nim grožđem. Prodavao na lozi, za male pare, si­gurno.

Čamac je liskao talaščiće velikom brzinom i vukao bje ličastu pjenu od otoka prema kopnu. Nebo je okruživalo vidokrug čistim plavetnilom koje se gu­bilo na krajevima morske postelje za čamce. Nema vje tra. To je dobro za mene, morskog početnika. Mo­ram naći Marina i saznati barem neke grube nauke o ovom poslu sa vinogradom.

Kada je pristao uz stari kameni zid osjetio je ponos mladog morskog vuka. Ali, nesvjesno, sa strahom je pogledao nebo, još jednim očnim krugom. Ispred ka­menice na desnoj strani pogleda stajala su dva stola koja nisu mogla poslužiti da se prepozna kavana u tami prozora i zatvorenih drvenih vrata. Stolovi ni su imali stolnjake a stolice su im bile bez naslona, ras­parene, štokrle, rasklimane i zasmeđene tamo gdje su ih ruke hvatale dok su ih podvlačile pod guzicu. Selce nije odavalo živost. Da makar postoje stolnjaci, da ih vjetar lagano oživi, da pozovu gosta, možda bi se našao i domaćin.

Tomanova igra sjenki 39

Anton je lagano prišao drugom stolu i sjeo. Krpe i odjeća, koje se suše kao stražari ispred prozora, jav­ljaju da ima živih duša u mirnom selcu na obali. I tri čamca koja ne izgledaju kao da se upotrebljavaju sva kog dana. More se i dalje miri sa vjetrom i sa nebom u daljini. Došlo muško u naše selce. Imam loze i vina. Gemišt. Špricer ne može. Muško ne pi­je alkohol. Jebeš takvo muško. Imal kave. Može ka­pućino za gospona. Kako se zove gospon. Anton. A gospa. Bebina. To ti je nadimak. Si. Kako da do­đem do Marina, onog starog ribara, šta li je. Onim pu tem, zaobiđeš zgrade i ideš pravo. Ti sad rabotiš kod Mate. Braća smo. Ostavio mi vinograd i otišao. Mučio se sa tim vinogradom, godinama. Išao po radnike u unutrašnjost. Htio sve da završi za dan. A ovdje nema muška na tri pogleda sa najvišeg br­da. Kako živite bez muška. Ko more bez ribe. Sa­mo majke, kćeri i babe. Nema ni djece. Nema ni ško le. Mjesto je opustjelo more, odvevši muškarce moreplovce prema svjetskim lukama. Umjesto njih vraćale su se pare na poštu. Selce puno žena nije više ni čekalo muškarce. Živjelo je svojim životom koji je nizao mir ljeta i mir duge i vjetrovite zime. Mjesto nije bilo zanimljivo ni za turiste. Nije imalo ništa što može da zanima putnika ljetnika. Najteže nam je kad treba uraditi neki muški posao. Ako imaš volju da radiš, platiće žene. Šta se radi. Treba mi novac. Treba izbaciti stare stvari iz kuća. Pune su kuće. Kupuje se novi namještaj a bivši, teški, nema ko da izbaci na smetljište i spali. Treba popraviti krovove. Bura nas dere svake zime. Treba svašta. Radiću. Sa­

40 Rajko Vasić

mo mora da znam kod koga. Ja ću im razglasiti, one će se meni javiti a ti kad dođeš, radiš. Možeš i da spavaš tu pa sutra opet. Ima praznih kuća.

Ti, gospon, nikad nećeš napravit vino. Nisam vidio tu tvoju zemlju. Brdusine ne rađaju vino. Kakve su vam žiene. Žene ko žene. Dobre. Slušaju. Smjerne. Ne otkrivaju tijelo. Pare se kao ženke. Razmnožavamo se. Nije lako preživjet u brdima. Vino se ne pravi bez žiena. A žiene koje slušaju nisu dobre za vino. Moraju da pokazuju noge, da ga gaze kao usporene mlade kobile, i one koje imaju duge noge i malu guzu, i one koje imaju kratke i debele noge i dva bureta dupeta. Ja sam se nagledao nogu i guzica na poljima, kada se žnjela pšenica. Eto, svaka hrana koju daje zemlja, traži žensko tijelo da ga učini, uresi i preda ljudima. I vino je hrana.

I mladi kuruščići, sa četiri, pet pera, bili su hrana. Kada sam ih okopavao kod Perinice, mlade seoske ždrebice kojoj je mužjak radio na prugama Srbije a ona, bez djece, bujala i divljala u svojim uznojenim gaćicama, suknjama i bluzama, zaprljanim prašinom i trinom dvorišnog i njivskog posla. Niko nije htio da radi na polju. Ja jesam za pet bijelih dinara. Ja ću ispred tebe a ti zamnom. Okopavamo po dva retka. Da stignemo. Ako za četiri dana ne okopamo, kiša će i onda će ga sijerak preteći. Pazi da ne siječeš stabaoca, pera na motiki su oštra. Sjekao je zemlju za njom i pazio na grude da ne odbiju motiku na mlade stabljike. Očima na tjemenu vidio je njene bjeličaste noge kako se raskoračuju iznad retka, kako se jedna, pa druga,

Tomanova igra sjenki 41

pomiču naprijed a butina se, pri guzu, samo trgne kao da je unutra, u toj bijeloj tvrdoći i glatkoći, polu mr tav zec. Povremeno je podizao pogled i gledao uz bedra, sve do međunožja i zalijepljenih pamučnih gaćica koje su bile prašnjave ko konjska zobnica pred zatvaranje pijace. Suknja se, ulijepljena i pjenasta, uzvlačila uz krsta sa svakim malim uspravljanjem tijela. Perinica je znala da joj je guzica gola. Gaćice nisu mogle držati na okupu kovrčave dlačice crvenkastosmeđe boje. Već izrasli Komarac je kopao za njom, pomičući no­ge oko crvenog klipa koji je povremeno izlazio kraj jedne ili druge noge nišaneći redak kao borbeni avion u pikirajućem letu. Kad ga je pogledavao, ličio mu je na crnilo još nekorištenog gumenog opanka na tr­govačkoj polici. A onda ga je ljevakom vrćao unutra, pod pupak i znoj stomaka. Tako do ručka. Kada je Perinica otišla po vodu, izvadio ga je i protrljao tri i po puta od motičišta klizavim i zacrvenjelim pred žu­ljevitim dlanom. Osjemenio je osušene grude plodne zemlje. Biće miran deset minuta. Znojiš se sad kad si stao. Nije mogao sakriti kiptuće crvenilo lica i žile na desnoj ruci. Vrućina. Znala je ona šta mu je uradio ali Komarac nije mogao da, u svom bunilu sjemenskog užitka i smirivanja, ugleda sve znake pogleda mlade žene nejebice. Kada su sjeli da jedu, ona se ni tad nije trudila da baš pokriva sve ženskosti. Vidio je da je na bunaru kod Kuzmana, oprala gaćice i da su joj, čiste i mokre legle na busen koji je govorio svojom tamnoćom, bez znaka razdjela i sikilja, kao da se radi o šubari i bradi mladog četnika iz četrdesetdruge. Jeli su kuruzu i sir sa slanim kajmakom. Luk su od­

42 Rajko Vasić

grizali kao salatu. A pera bacali. Na, vode. Kada je i on potegao iz tikve golovrate, podrignuli su oboje. Oćemol, ima još dana. Motike su udarale po zdravom zelenilu korova a Komarac je svaki treći put laktom pritiskao skakonju nebili ga prelomio i smanjio mu dotok krvi. Znoj koji je kupio prašinu nevidljivo usko­vitlanu između njenih nogu, slijevao se prema ko­ljenima u smećkastim curcima što je, na bijelim, malo zacrvenjelim, buticama, titralo izazovom većim nego da ju je gledao golu i raskoračenu. Kad je sunce bilo za priuzu, opet ga je uhvatio za glavušu, ne ispravaljajući se i svukao mu blatnjavu kožicu nekoliko puta, pro­suvši ga pravo u nova mlada pera koja se poviše pod teretom gustog bjeličastozelenkastog sjemena koje se stvaralo satima ispod njegovih vrelih krsta. Iako je bila pet koraka dalje, činilo mu se, nije mogla ništa vidjeti. Koliko puta ti se diže dnevno. Komarac je pocrvenio kao tikva koja nakon sječe kukruzovine ostane na njivi pod narandžastocrvenim svjetlom ogromnog zalazećeg sunca. Kopao je dalje ali je pitanje stajalo iznad redaka. Stalno je dignut.

Vino čini da neka potenca nevidljivog vjetra ide iz među muška i žene. Zato je posao tako dobar. To se onda vidi, zimi, kada zatalasaju vjetrovi i kada se žaluzine sklope ko ruke mrtvaca. Tada se ispostavi šta je značila berba. Kandela se ne gasi a njih dvoje nastavljaju berbu, iz utrobe i iz bokala. Takva jutra, sinko, dolaze poslije toga da dan liči na zlotne karbunere i srebrene jedrenjake. Toga nema u brdima. Vino je za pitomine. Vino mami sunce na

Tomanova igra sjenki 43

stranice pobriježja. A sunce mami život u ženama i ljudima.

Koliko ćemo još kopati. Još po dva retka pa ćemo sut­ra opet. Oće te tvoji pustiti. Oće. Imaš li curu. Ima ne­ka Brankica, bogata, iz drugog sela, ide u ekonomsku, ne gleda me, sirotinja sam za nju. Lijepa je ko bog. Ali nije mi cura. Ko će da oda sa mnom, u kino i na igran­ku, kad ima momaka koji imaju pare i auta, poslove. Imal ona takvog. Ima, stariji od nje, radi. Polako. Naila ziće one same. Samo nek je dignut.

Reći ću ti kako ćeš sa vinom. Prvo operi burad i kace. Onda okreči prostorije. Mora biti sve čisto. Grožđe mo raš izgaziti pa prešati, pa dodati vinobran. Pa mo­raš paziti na tepljinu. Kad staviš ruku unutra ne smije biti teplo, staće vrenje. Ne smije biti ni hladno. Ako se zatepli, ubaci ladnog kamena iz mora, ako nemaš gijačo. Onda će da uspori vinanje i da iz grožđa izvuče sve, kao manganeja iz ženskog tijela, mirise i sokove. Kako šta budeš radio, dođi i pitaj me. Išao bi s tobom na otok ali sam star. Ja sam ko stablo masline. Ne mrdam se više. Otiđi do Bebine i traži staro vino koje daje meni. Popij čašu. Ako te ne zadivi, ako ne osjetiš uzlet, ako ne odeš negdje, nemoj se baviti grožđem.

Idući polako prema slanom vazduhu nad morem i obalom, Anton je razmišljao o čaši vina. Šta može da bude u čaši vina. Zar nije sve u ženi. To što je Pe­rinica učinila za njega, na kopanju, ne može dati ni svo vino Francuske. Ujutro su opet poranili. Svako sa svojom motikom na ramenu. On je kaskao sitan za

44 Rajko Vasić

njom a njeni guzovi su odbijali vazduh sa sebe koji ga je, onda, udarao u obraze malo zarumenjele na ju tarnjem orosištu. Brzo su stigli do polja i Trnčića, kako se zvala njiva koju je njen muž naslijedio od ro ditelja. Pa onda niz retke. Okopavali su a rosna zemlja se lijepila za motike pa su je svakih desetak zamaha trzajem zbacivali sa sječiva. Kad je sunce nadletjelo šumarke i međe, zemlja se počela sušiti i sparina dizati kao uskipjeli i usparjeli cijeđ iz vrbove parijenice. Trudio se cijelo jutro da ne gledа ženku ispred sebe, da kopa i da misli na seosku utakmicu, treniranje u fudbalskoj ekipi njegovog sela i o načinu na koji bi ih mogao ubijediti da bi mogao igrati jer je brži od svih. Istina, ne zna baš nešto sa loptom, ni šutnuti, ni dočekati, ni glavom, ali brz je i još samo treba da nauči. Kako da naučim kad nikada ne mogu da igram sa njima. Neće me. Nisi u društvu. Zbog tolikih upitnika podigao je pogled i vidio podguzičje ispred sebe. Kad zađemo u onu udolinu, pod vrbik, da niko ne vidi, daću ti, jebo te ćaća, pa ga zabodi. Držaljac mu se odmah zabo u pupak. Ima još dobrih petnaest redaka, skoro najdužih u njivi. Onda počinju da se skraćuju i ulaze u šiljak. Kad završimo kuruz, okopaćemo i onaj grah trešnju i usaditi pritke pa smo gotovi.

Za ručak je ponijela grah sa komadima slanine, malo sitnijim od gruda oko kuruščića. Pojeli su po komad kuruze i tanjir graha. I malo odlegli na laktovima. Pe rinica je danas obukla drugu suknju, malo dužu, tanku. Trebali bi da krenemo. Ustala je i okrenula mu

Tomanova igra sjenki 45

leđa dok je ispod suknje svukla gaćice na koljena i onda jednu po jednu nogu iznijela iz njih. Mirno ih je smotala i stavila u korpu sa kuruzom. Krenuli su preko redaka, prema udolini. Komarac je skakutao od podrhtavanja cijelog tijela. Drhtavio je kao da hoda po glogovom i dračovom trnju. Nije bio siguran da će stići do udolice. Da nije bilo sunca, možda bi mu i zubi počeli cvokotati. Kada je zakopao motikom osjetio je neko rasterećenje i opet se stomakom na slonio na palicu. Pogledao je u noge ispred sebe. Suk nja duža nego juče a nije ni oznojena pa se ne uz vlači. Ona mirno kopa. Pomjera bijele noge jednu po jednu, raskoračena kao oko hrastovog balvana. Kad naiđe na korov koji je posve uz stabljiku, još više se sagne i nagne naprijed da bi ga dohvatila rukom i iščupala. Tad joj se guzovi u krstima razdvoje kao dvi je sakrivene životinje. A suk nja upadne u neku raz djelinu i stoji nepomična dok ispod guzova tka ni na igra kao da gori grotlo vul­kana. Komarac je uda rio motikom uspravno o zemlju i ona je ostala da stoji naslonjena sječivom na ko sinu od nekoliko gru da. Perinica je čupkala korov oko mladih stabljika i če kala ga otvorenih guzova koji su lagano disali, kao kakvi umorni divovi sa planina. Drhtavom ru kom je podigao rub suknje i vidio dvije čupave tri jes ke dužine veće od pedlja. Između njih je ležalo neko crvenkasto iverje od šljivovine, nabubrilo i po­miješano sa dlakama dužim od Spasojevih brkova. I čmar joj je bio čupav pa se jedva vidjelo da se trza i govori da utroba očekuje najezdu. Nije nikad ni jed­noj prilazio na ovaj način. Šta da radi. Stajao mu je uz pupak pa ga je desnicom morao preklopiti prema

46 Rajko Vasić

zemlji, svom težinom i snagom ruke, kao da preklapa ručicu skretnice na pruzi. Nekako ga je potisnuo do razmeđa pa onda niz srastak i ružu, do ulaza u brazdu. Kada je uvukao glavčinu, osjetio je toplinu vrlele pjene kuvanog mlijeka. Zaoranj je nastojao da se podigne prema pupku pa mu se činilo da će i nju po dići sa zemlje. Barem jednu nogu. Zabi ga, jebo te ćaća. Zavuci ga. Guzovi su joj se razlijepili u dodiru sa njegovim kosinama na prelazu između butina i stomaka. A skoro rahitično je držao porub suknje u lijevoj ruci. Bio je sav ukočen kao i ud mu. Nije imao hrabrosti da se pomjeri nazad iako se pečenjak unutra kuvao i pušio kao okaljeno željezo. Kad ga je povukao nazad, možda samo za prst ili manje, osjetio je mla­zove sjemena koji su pokuljali unutra a i u vazduh iznad njenih leđa. Možeš poslije svršiti i u njoj. Ne mogu da zatrudnim, neboj se. Kopaj sad. Dušanka je znala da će se odmah osjemeniti i da će još desetak puta skakati na nju. Nije očekivala da osjeti užitak jer mali za to nema iskustva, mada joj je šubaruša gorjela. Sad ga uvuci, molila je, dok nije omekanio, pa trljaj. Opet je ljevakom uzeo suknju za rub i pokušao da ga vrati. Razmaži je glavićom. Osjetio je trnce u tetivama iznad peta i znoj iznad gležnjeva. Trljaj tamo vamo. Naslanjao joj se na bjelinu guzova, polako, da se ne raz biju, kao da su omekanjena guščija jaja. Dušanka je izdisala vrelu paru dolje u kuruzija pera, mlada i zelena, tek izvrnuta. Uhvatila se i drugom rukom sa motičište iznad glave koja joj je visila kao da će se otkinuti od tijela. Udahnula je duboko a čmar joj se uvukao i nestao pa se pokušao vratiti u nekoliko br­

Tomanova igra sjenki 47

zih trzaja. Dobro je sad, izvuci ga i kopaj, jebo te ćaća tvrda.

Sjeo je za sto. Sam, i čekao Bebinu. More je donosilo nalive vazduha i naplavine nevidljive soli koja je kroz nozdrve poticala Antonova sjećanja na sve kolosijeke života koji je ostao tamo, iza talasa. Koliko žena može da stane u sjećanje. Mogu sve. A samo neke imaju svoj redak kao Dušanka svoj, kuruzni. Ne mogu da se sjetim koliko sam je puta zaorao do večeri. Iako su reci bili sve kraći, znao sam ga i po dva puta zabijati. Dušanka se nije uspravljala. Bila je tako klizava i raš­češljana, izvraćena i nabubrila da je mamila i trulo motičište da se ukruti i osjemeni vazduh iznad nevinih redaka kukuruza. Na kraju večeri, crveni držak je bio sav oguljen i iskrvavljen. Dušankine dlake su bile rijetko prane i izgledale su kao uskovrčane ivice žileta. Sjekle su ga pa je Komarac iskrivljenim licem podnosio bol dok je svršavao. Jedva ga je spakovao u gaće. Bilo mi je došlo da ga držim u ladnoj vodi.

Daj mi ono vino koje pije starina. Jednu čašu. Marino. Da. Rekao si da ne piješ. Rekao je da probam, možda vidim redak. Kakav redak. Redak mladog kuruza i žensko, golo tijelo, raskoračeno, mlado, za mene sta­roga. Žensko ćeš vidjeti, za kukuruze ne znam. Vino je u malim flašama. Ima skoro za dvije čaše. Ili popij sve ili prospi. To se ne ostavlja za sutra.

Anton je gledao u čašu vina. Ako je Marino u pra­vu, onda je besmisleno bilo to što je u mladosti, dok je studirao, pio gemištece, po cijele dane i noći, či­ne ći razne društvene gluposti o kojima je pričao

48 Rajko Vasić

cije li Zagreb. Danas nisam ni slika onog študenta, mla doga gospona, kak su me zvali. Danas sam ne­prilika. Na Trgu Republike smo opijali golubove, ku kuruzom natopljenim u rakiju. Kak su golubčeki da nas poludjeli. Namu, robnu kuću, jedne smo noći oblijepili velikim plakatima: Sniženje šezdeset posto. Ujutro je milicija intervenisala. Nikad nisu saznali ko se zajebavao sa komunističkom sirotinjom. Pero Pekar se opkladio da će srati na Trgu Republike, u kojegod doba dana kažemo. Svi smo gledali šta će uraditi. Znali smo da hoće, bio je najluđi. U podne, pao je termin. U podne, rekao je Pero. Došao je u mantilu, malo boljem od talijanskih šuškavaca, opasanim oko struka i bez hlača, samo sa dugim čarapama, kao da su dokoljenice. Imao je njemački karirani šešir na glavi i kilu kruha, načetog s jedne strane, pod miškom. Pomalo nalik na prosjaka pa ga niko nije ni gledao ozbiljno. Čučnuo je da hrani golubove. Skupilo ih se tisuću, ne. A on je srao. Nakon razbacanog kruha, mirno je ustao i odšetao prema tračnicama. Ostala je gomila konjskog izmeta čija je boja samo govorila da je ljudski. A poslije gemišteci do jutra. Svi su plaćali Peri Seronji. Gemišt nije piće. To se moglo piti dok koljena mogu da izdrže stajanje, dvadesetčetiri sata, tridesetšest. Sad ću da vidim šta kaže Marino. Prvu čašu probaj gutljajem po cijelim ustima a onda je ispij do kraja. To je vino. I čekaj. Moraš biti miran, bez ljutnje, bez mržnje, bez straha, bez vidljive radosti. Vino te gleda kao prijatelja, vino ne liječi, ne žalosti, ne radosti, ne miri. Vino nosi i donosi, ne opija a sija. Vino je tečni pas, najbolji prijatelj. Samo pred ženom

Tomanova igra sjenki 49

ustukne. Žena to zna. Zato čitavom poviješću daje muš ku vino. Da ga iskuša. Ako je zaboravi, nije za nju. Ako ga ostavi, za nju je. Ona je pobjednik. Ne mo gu sve žene da odagnaju vino od muškarca. Samo žene sa boljom dušom od vinske. I one sa dušom pu nom zla. Vino prepoznaje zlo u ženi i podgrijava ga, izvlači ga i nudi muškarcu upakovanog sa maš­ni com, kao medenjak u celofanu. Ako uzme, ka ja će se. Zlo će ga uništiti i odvojiti od žene. Ako ne uz­me, kajaće se. Zlo, u njoj, odvešće je od njega. Ka ko prepoznati zlo u ženskoj duši. Nikako. Duša i pos to ji da prikrije zlo. Dobrota se ne sakriva i za nju ne tre­ba duša. Dovoljno je oko. I malo suze na kraju. An­ton čeka. Oči stoje na kraju nevidljivog mora i na početku maglovitog kamenbrda sa nedohvatljivim plodovima na vrhu. Kao dva kokosova stabla. Du­ge noge ne idu vodom. Lebde. Obećao sam knjigu pjesama. Jesam. Neka se zove Necina knjiga pjesa ma. Kad pod noge staviš otopine morskolika, kad podgaziš okrajine neba, istovremeno, idući prema mom mirisu vina, zakovanim očima i šarenilu pred ratnih slika, načinila si prvi korak prema mojoj du ši, dobrovoljno, rekavši riječima daljine, koje se ne čuju, da me voliš i da ćeš, kad se mognu čuti, sve poreći da bi voda, vazduh i vino mogli proteći a naše ruke ostati moleći, u nesreći. Tvoja vlažna stopala iznad mene učiniće me zaljubljivim, stanjenim, ta njušnim, tanjanisanim, još sto vijekova a srce, i njegova apoteka, ostaće, na pola vremena i puta, bez lijekova i kucati za mnom dok idem za tobom, krvavom nogom rata, prateći vlažne tragove tabana koje sam volio dok nije potekla krv

50 Rajko Vasić

iz mog kažiprsta i krsta. Djevojka u laganoj suknji je otišla do čamca i nešto bacila unutra. Anton nije mo­gao da razlikuje živu ljepoticu od njegove morske, ne­postojeće Nece koja mu se prvi put obznanila nakon ratnih noći u brdima njegove zemlje. Bebina je izašla i zagledala se u dodir mora i neba. Neće biti vjetra. Ima li tih tvojih redaka. Marino je u pravu. Da li je ono živa ljepotica. Jeste. Hoda kao djevojčica a već je žena. Prezrijeva. Nasuću i drugu čašu, ako neće biti vjetra. Trebala ti je ura i po za prvu. Vino nema vremena. Nema škvere. Ne gledaj na njegov tok. Ne pitaj za uru. Pusti ga da te razlijeva. Ja sam sto puta manje vina popio od svakog marinaja ali sam milijun puta više uživao jer sam pustio da me slijeva u dno, da spira sve moje rđotine, poderotine i ogrebotine, u dušu, i da ih prerađuje u gledanje života ko slika šarenih stakalaca. Ako ne mognem čamcem, spavaću u njemu, tu na obali. Život je stao. Niko me ne goni. Možda na ovoj stanici zaboravim rat. Jesi li bio tamo. Bio sam. Smrt me donijela ovdje. Smrt može da me izbavi. Samo da mi ne ide pred oči. Donijeću ti malo sira. Rekao je da u drugoj čaši, i u svim drugima, uživam. Polako. Ne žuri. Ja i kada odem gore, i zatvorim dveri, stolovi ostaju. Kako nema gostiju, uvijek ima stolova. Svega ima samo nas nema. Gdjegod odeš, nema te. Ide vino niz grlo a život stoji. Stoje stolovi. Stoje brodovi. Stoji more. Nema vjetra. Doći ću do svoga otoka. Iako nisam za njega ratovo.

Anton je ostavio praznu čašu, prazan sto i praznu oba lu i krenuo čamcem na Kapolanicu. Prepao se

Tomanova igra sjenki 51

su mraka na koji nije ni mislio. Njegovo iskustvo nije moglo da ga opomene da na otok mora doći zavida. Dodao je gas da ne uđe u mrak u kome neće znati gdje je otok ni njegova obala.

Počinje noć u kojoj nema smrti. Vino baca kocke života palog na pusto ostrvo. Brvnara nudi prozračan san.

Da li sam u snu ili na javi. Pitanje je ko sam. Komarac, Novi ili mrtvi Anton. Vino preslaguje svoje kockice od tuđeg života. Sad ga pretvara u san, sad u trzaje stvarnosti. Novi prvi put vidi da san u miru nije isti kao san u ratu.

Predzoru je zaspao a onda se naglo probudio, ne zna­jući od čega. Pod sječivima danskog svjetla procije­đenog između dasaka, osjetio je smrad zelenog znoja i hladnoću bunila iz kojeg je izbačen ili pobjegao kao dječuljak od bjelouške. Imao je pod sobom slobodu neobaveznog ležanja i izbora poslova u danu koji se još nije do kraja porodio. Odlučio je da posluša sta rog primorca i da pripremi sve što je potrebno za berbu. Kako ću znati kad je grožđe zrelo. Kad je za jelo, jebem te u glavu. Sitno crno grožđe kojeg je bi lo pred nekim kućama u njegovom selu, dignuto na ljese, i koje je služilo za hladovinu i večernje ili nedjeljno sjedenje pred kućom a, ponekad, i za ruč­kove i rakijanje, bilo je slatko i uglavnom se od mah jelo, bez pranja i probiranja. Samo su se čuli zvukovi ispljuvaka koji su opnu svakog zrna grožđa slali na zemlju između nogu. Niko od tih zakržljalih gro­

52 Rajko Vasić

z dova nije pravio vino. A bijelo grožđe nije ni po­stojalo. Braću ga sam, koliko uberem. Nespavana noć uzimala je ujam od dana. Novi je zatvarao oči i ula zio u spavanje bez zvukova, samo sa jedva čujnim talasima koji zapljuskuju izlokane jame u bijelom me kanom krečnjaku. Čuo je korake popločane zvu­kom izglodanih đonova vojničkih čizama koji su na noćnom mostu odjekivali kao jutarnja sjekira šu­mokradice. Uhvatio se za tetejac iako nije očekivao da se neko nagne preko ograde i vidi ga kako postavlja eksploziv. Koraci su sve bliži i sve sporiji. Čini mu se da se odao nekim zvukom. Nije moguće da zna tačno gdje se nalazim. Vojnik sa mosta je najprije prebacio cijev preko ograde a onda je uperio u No­vog i nagnuo se za njom. Novi je, ne mrdnuvši se, dr žeći trotil u lijevoj ruci, povukao obarač. Vojnik je vidio cijev i prigušivač. Nije ga gledao u oči. Lice mu se zalijepilo za pištolj i samo se naslonio na ogradu, ruke prebacio preko nje a pušku pustio da leti prema vodi. Novi je čekao nekoliko trenutaka. Pucanj se nije mogao čuti daleko. Nije znao odakle je došao vojnik. Izviđači su javili da niko ne čuva most. Treba ga samo minirati. Postavio je eksploziv pod betonsku traverzu koja je bila izlivena zajedno sa pločom mosta i lagano zu bima stisnuo kapislu da se spoji sa štapinom. Čuo je vojnike i povike. Ako se popne na most, ne­će ni dvaput udahnuti ljekoviti riječni vazduh. Ak­ti vi raću ga. Idem zajedno sa mostom. Zaslužio je da me povede za sobom. Da ga nagradim i da me kaz ni. Eksplozija je bila tako jaka da se činilo da će razmaknuti brda za još jednu rijeku. Vojnici koji su,

Tomanova igra sjenki 53

i sa jedne i sa druge strane mosta, krenuli da osvete svoga druga, pogođeni su komadima crnog asfalta debelog za podlanicu i raskomadani u vazduhu prije nego su popadali po krošnjama. Drveće se povilo prema brdima, izvratilo lišće i pokazalo njegovu do­nju zelenu sivoću, a onda se vratilo prema rijeci da primi krvave komade raskomadane armade. Kada se most ulomio i pao u rijeku, udarivši i jednom i drugom polutkom u obalu zahvativši i tok tako da je voda odbačena prema matici a ona je vratila nazad i, u sudaru sa betonom izbacila, šiknula i bljunula u nebo na kome je trenutak prije svega stajao most, dr veće se smirilo a noge, ruke i glave vojnika su za­kitile krošnje. Bez jauka, ptica i suza. Pootkidane gla ve su, kao obeznanjene, stajale u račvama iznad du plji i pod miškama starih hrastova, nabijene na osu šarke. Šuma je gledala mrtvim licima i očima. A voda, koju je eksplozija i sila udara betona pretvorila u maglu, odlazila je zanjihano i nezainteresovano u svoju majku rijeku. Novi je progledao, prema ne­bu. Znao je da je leđima okrenut zemlji iznad koje je visio na svojim crijevima zakačenim o željeznu ar­ma turu mosta koja je, pokidana čeličnim sivilom, na prelomima izvirivala iz mrtvog betona i izgledala kao kosti na njegovim butinama koje su, obje, probile ucakljene vojničke hlače i gledale prema vrhu brda, kao cijevi teškog protivavionskog mitraljeza. Još je držao pištolj u ruci. Čudi me kako nema vjetra, ne­kako ukočeno visim, ne mrdam se, u vazduhu sam a nešto me pritišće odozdo, ispod leđa. Jedino da se rukama uzvučem uz svoj drob i da ga vratim u

54 Rajko Vasić

stomak a onda da puzim kraj ograde dok me one odglavljene mrgodine gledaju sa krošanja na koje se slijevaju kapi krvi od onih iznad njih. Novi je ukočio pištolj i stavio ga u usta. I polumrtvom mi može tre bati. A onda se rukama uhvatio za svoja crijeva i, hvat po hvat, vukao se prema žutoj rebrastoj ogradi mo sta. Kada mu je ostalo još samo da desnom rukom dohvati donju cijev spasonosnog metala, crijevo je kliznulo preko ruba prepuklog betonskog čelika i novi je počeo da pada prema dnu ne mogavši se okrenuti da ga vidi. Očekivao je udar leđima, svakog trena, pa je mlatio rukama i isprebijanim nogama kako bi se okrenuo. Ništa nije pomoglo. Stalno je vidio crijevo kako se vijori u vazduhu ispod mosta koji postaje sve dalji a ono se sve brže približava njegovom licu. Zatvarao je oči. Sad će udar. Razbiću se u mrtvo meso i toplu krv. Gotovo je. Zažmirio je. I progledao. Daske iznad njega nisu ličile na most i eksplodirano nebo sa crijevima. Uhvatio se za rubnjaču kreveta. Gdje mi je puška. Prosvjetline između dasaka nije nikada imao u ratu. Nisam u ratu. Gdje sam. Nije smio da se pomjeri. Samo je desnom rukom pustio daske i opipao stomak. Nema rupe. Kakav je to san. Novi je bio nepomično usamljen i prestravljen. Zeleni znoj je bio ispod njega, na njegovom vratu i zategao ga kao da će ići na davljenje, bio je između njegovih miški i rebara, zalijepivši dvije kože u smrdljivi dvopek. Nikada neopran nije tako smrdio.

Tomanova igra sjenki 55

*

Čekajući da grožđe sazrije, obavljao je na kopnu naj­različitije poslove. Žene su plaćale. Tako ih je upo­znao. I one mlade i one stare i starije. Nisu mnogo raz govarali. Uradio bi šta se kaže i dobio pare kroz prozor. Ni jedna ga nije pozvala u kamenu kuću ni dala bevandu. Sve su bile jedre, jake, nabubrile. Nisu bile debele kao slavonke ili posavke. Osjećao se trag nedostatka mužjaka. Jedne su, mlađe, hodale otresito, kao da tabanima razbijaju tucanik na makadamskom putu, stisnutih guzova i podignutih sisa. Druge su, starije, hodale podvijenih krsta odajući da im među nogama sagorijeva i tinja tijelo kao suva čamovina u ugljarniku, zapaljena, pa zazidana i zablaćena.

Zdrobiće te žene. Neće, dok stojim na nogama. Staja­ćeš, dok se ždrebice ne probude i podivljaju. Zarađuješ li. Plaćaju. Skupljam lovu. Trebaće mi oko berbe i za zidanje. Donesi jednu čašu onog mog bijelog. Ne nosiš na otok. Neću da pijem tamo. Tamo radim i spavam. Ubijaju me snovi iz rata ali preživjeću. Anita je prošla popločnikom, iznojena i umotana u mokre halje. Mo ra da je nešto radila pa morala na brzinu izaći do čamca. Čamac je u seocetu bio neka vrsta ostave. Sa mo nekoliko ih je bilo u uvalici a ostali rasuti po kamenitoj plaži i poluizvučeni na obalu, vezani za kržljavo drveće. Otpio je pola čaše vina a Anita se vraćala prema kamenici. Nije gledala u njega ali njeno tijelo jeste. Prošla je smjerno, usporeno, gledajući predase kao da kaže da nije kriva ali očekuje kaznu kao nagradu. Duge noge su skraćivale korake kako se

56 Rajko Vasić

približavao kameniti ugao zdanja iza kojeg će nestati. Anton je gledao niz more pogledom koji nije govorio da je Anita prošla kroz njega. Zamakla je. Prvi put je osjetio neki govor između njega i mještanki. Oživjele su njegove slike života na kamenu. Do tada ih nije gledao kao žene i ženke. Radio bi i pogled uvijek no­sio za rukama, nikada ne sjedajući da odmori i da po gleda, da traži vode ili da nešto pita. I žene su se klonile muškarca. Odnesi i ovo. Ovo zapali, usmrdilo se od starine.

Kada nije radio na obali, zidao je kamenu gradinu. Prethodno je odlazio do najbližeg živog mjesta i kupo­vao građevinske potrepštine, cement, željezo, poneku alatku. Kupio je tačke i motorku. Gradina je počela da se pomalja sa kamena. Nije bilo prostora da se ukopa kakav fundament. Podloga je bila tvrda već nekoliko miliona godina. Anton je, ipak, u zid stavljao trake čelične armature i oko nje, izvana i iznutra, zidao. Birao je kamenje kao za izložbu. Glatko. Uobljeno. Hrapavo je stavljao u vertikale, kao stubove koji su malo bili izbačeni napolje a ipak dio zida. Prozore će smjestiti na vrh izbočina koje će ličiti na velike ka­mene dojke. Otvori, stoga, moraju biti manji a re šet ke od kamena. Hodao je po otoku i donosio kamenje, uklapao ga, okretao pa odlagao. Tražio je sklad, kao da je ovdje već postojala građevina iz nje gove zamisli ali ju je neka nevidljiva sila raspršila kao ka menu sapunicu i kamenje se raskotrljalo po tra­vi, raslinju i korijenju starog gubavog drveća. Nije odustajao ni kada je kamenje bilo preteško za njega.

Tomanova igra sjenki 57

Tražio je krivudave puteve za kotrljanje kako bi ga neokrnjenog prevaljao do kamenih dveri. Naveče, u umoru, zaspao bi u brvnari. Drugog dana bi poranio na obalu i tamo radio sve do večeri, do svoje čaše vina koju je iz podrumske hladnoće kamena donosila Bebina. Danas si radio kod Silve. Tako se zove. Da, muž joj je nestao u moru. Bila je pola godine u braku. Možda dvaput u krevetu. Otad ni jednom. Nijedna od nas. Smrt za tijelo. Rekla je da bi išla vidjeti otok i moju građevinu. Kako napreduješ. Došao sam do pro zora, kreveti su uzidani. Od kamena. Od kamena. Glatki. Donio sam i neke odavde, one koji su bačeni u maslinjake a glatki su od hodanja ko zna otkad. Sada ću na njima da ležim noću. Da nije tvrdo za žensko. Nisam o tome mislio. Čim ona ode, krenuće i ostale. Kad pokrivaš. Moraću grožđe da oberem.

Silva je došla svojim čamcem. Imala je neuvjerljivih dvadesetpet. Poneka bora od sunca i muka samoće. Dok je izlazila iz čamca, Anton je vidio da nema gaćice. Propaljena majica i suknja su opkrivale vrelo ali, od vjetra na čamcu, posušeno tijelo. Sada će da navre unutrašnja toplina ženskog znoja koji kupa jedva vid ljive žućkaste dlačice po cijeloj otkrivenoj koži. Obi lazila je vinograd i puteljke oko njega, za­virila u četiri daščare i u njegovu spavaonicu i bo­ra vište, bli zu obale, gledala u kamene gradine, opi­pavala kamen i čudila se. Ovo je krevet. Jeste. U ovo udu bljenje ide glava. Da, uzvišenje je kao jastuk. Plo ha kreveta je bila široka dvjestadeset centimetara a duga dvjestačetrdesetpet. U zid je bila uvučena

58 Rajko Vasić

skoro jedan metar a onda je kosina nadilazila uz­glavlje tako visoko da se moglo uspraviti iz ležećeg položaja i sjesti a da se glavom ne udari u kameni kosnik. Na toj kosini je visio mozaik satkan od malog raznobojnog kamenja koje je skupljeno oko seoceta, na otoku i na plažama živog mjesta u kome se sve kupovalo. Bili su to savijuci od tamnih i svijetlih ploha, nebeski kameni svod nad snovima i štit od ne probojnih lukova.

Znoj je počeo da probija Anitino tijelo. Dlačice više nisu mogle držati kaplje. Kaplje su se slijevale u sablje.

Možda je na kamenu hladnije. Legla je i raskoračila se radi hlađenja. Suknja od tanke tkanine, kao za ma rame, oblijepila je butine i pala na kamen. Bra da­vice su počele da dišu, zajedno sa plućima i da pre­brojavaju kamene pločice, oblutke i ovale u svodu sa lukovima. Ponekad se činilo da će promašiti lukove i udariti pravo na nebo. Toman se sjetio kako je nje­gov istoimeni pradjed govorio da žena legne da ne bi morala da govori. Nježno sa nje sklanjaj kostret i slamu. Šta je kostret. Tkanje od lana. Šta će slama na ženi, nije krmak zaklan pa da se pali dlaka. Slama se zadesi da bi je odesio. Žena čeka da se skine nešto s nje. Neće sama. Sama skida samo kad se kupa. Uhvatio je mokro koljeno izdubljenim dlanom i pomilovao ga pa krenuo podlanicom dalje, do ruba suknje i od lijepio je. Gore pod mokrim svodom, ispod bjeline sto maka, ležala je nepoznata životinja sa crvenim rasjekom i disala. Rascijepi me. Ne gledaj. Spustio je trofrtaljke kraj nogu

Tomanova igra sjenki 59

i kreveta a suknju otkopčao na strani i izvukao ispod mokrih guzova. Zalijepljenu majicu je srolao preko tvrdih sisa, kao pitu tikvenjaču. Zadržala mu je ruke iznad glave, uprte u krajnju tačku udubljenja tako da se nije mogao dalje klizati na dlanovina vlažnim od njenog znoja koji je još izbijao iz potkožnih nemira i topionice. Treperavi vršak uda titrao joj je na glatkoći ispod pupka, sve brže. To man se približio njenom tijelu tako da je između njih ostalo samo tri prsta a glavenjak je udarao čas u njen stomak, čas u njegov. Gledala ga je u oči i molila. Zardaj ga. Zardaj ga. Njega je uzbuđivao taj na glasak i govor. Uhvatila ga je za laktove i nježno ih prelomila. Toman se spustio na valjak između njih i povukao jezikom trag do lijeve sise i njene dugolike bradavice koja se savijala sa sporim disajima Anite. A onda ju je progutao i povukao prema nebu. U leđima se savio kao gusjenica na kratkom listu i naslonio ga na crveno gorište koje se iz dlaka pomaljalo kao glava stoljetne kornjače i osjetio da se sprema na progutaj u jednom dahu. Glavuša je krenula naprijed i kliznula niz račvište usana, udarila u dno a onda odskočila u dubinu vulkana bez lave. Anita je odmah počela da diše kao davljenik. Bradavica je ispunila cijelu pregršt njegovog jezika a svakim trzajem u nebo jauknula bi do obale. Kada ga je treći put lagano izvlačio iz tijesnog grotla i naglo, kao prepadnut, zaglavio u nutrinu, počela je da pišti i diše istovremeno. Samo jednom. Samo jednom. Još. Još. Stomak joj se uvukao i zalijepio za kamen. Oko pupka se ocrtvala neka gru­dva ispod kože. Joooš još. Kad joj je poljubio usnu, bila je hladnija od kamena kojeg nisu dodirivali toplinom

60 Rajko Vasić

tijela i dlanova. Umirila se i gledala na stranu. Toman ga je izvukao i rasprskao ga po njoj, preko desne sise, ramena, kose iznad desnog uha, do kamena kraj njegovog desnog dlana. Pustila mu je ruku i lagano izmasirala sisu. Ljubio je, nježno, kao vjetar koji čuva maslačak, vratnu žilu i glatkoću iza uha. Pomoću ti oko berbe.

Otišla je do čamca gola, oprala ovlaš tijelo i obukla uparene tkanine na sebe. Kosa joj se vjetrila dok je čamac ubrzavao. Ostao je kamen natopljen znojem. Antonov pogled je kliznuo sa mora na njega, pa na zid koji treba nastaviti. Laganim udarcima u čelič ni klin uklesao je datum. Moram paziti na svod. Ubr­zo će doći vrijeme da se postavlja kupola. Ne smi­je biti pravilna, ne treba mi polulopta. Postaviću ar ma turnu mrežu i na svakih pola metra podbočiti potpornjem. Mreža će biti između dva sloja kamena. Zidaću polako, kamen po kamen. Pločasti. Najprije postavljam donji sloj a onda odozgo. Biće pipavo.

Obišao je oko gradine pa se vratio i krenuo ka vino­gradu gledajući, usput, stabla kržljavog drveća i raslinje. Grožđe još nije. Sutra moram otići po limove koje postavljam na potpornjeve i na koje će ići prvi sloj kamenih ploča. Evo, ovakve moram skupljati na otoku, za strop. Neka imaju reljef. Ko zna koliko ću godina gledati u taj svod. Da ostavim lance da vi se iz stropa. Poslije ću ih skraćivati i smišljati šta ću s njima. Lanci i kamen idu zajedno. Lanac veže, ka­men zaprečava. Lanac je neraskidiv, kamen nelom­ljiv. Utamničenik im je jedina veza. Ne vežu se la­

Tomanova igra sjenki 61

nac i kamen sami. Bez sužnja nisu ništa. Samo za­zubica vremenu. Jedan lanac bi mogao ići sa svoda do poda, ovdje pored ivice kamenog kreveta. Mo­ram naći debeo, za brodsko sidro. To određuje pro­stor. Razbacujući kamenice koje više ne trebaju u unutrašnjosti, na gomilu ispred gradine, nije uspio čuti čamac dok nije prispio na samu obalu.

Eli je imala na sebi dokoljene hlačice od vojničkog platna i kratko prsluče. Bližila se veče. Nisam se ni saprao od znoja i Silve. Šta ova crna traži ovdje. Do šla sam. Vidim. Nema ovdje ništa osim soka. Ne treba. Malo me sramota. Nema muška kod nas. Moram do vode. Cijeli dan radim. Sjedi ovdje is­pred brvnare, brzo ću. Anton se vratio gol noseći u rukama i cijedeći radne hlače. Eli je gledala u nje­gov razmlaćeni ud ne mogavši odvojiti pogled. Ne­mam šta pred tobom da krijem. Nisi došla na iz­ložbu. Nisam. Mlada si. Jesam. Kako ćeš se vratiti. Spavaću. Rekla sam majci da neću doći do sutra. Šta si izmislila, gdje ideš. Nisam iz mislila, rekla sam. Ne mogu više. Gledala sam te dok radiš. Stariji si od mene ali muško si. Šta sad. Da ispečem dvije ribe. Da večeramo ko ljudi. Eli je gledala njegovo žilovito tijelo kako razmiče sumrak i povija se od pokreta nogu i ruku. Lagana vatra je čekala ribu a Anton je imao svoj način pečenja. Kamene ploče, kojih je na otoku bilo mnogo, postavio je iznad vatre i na jed­noj od njih pekao ribe. Ona za pečenje bila je udu­bljena i u tu udubinu je sipao malo maslinovog ulja. Riba se pekla u svojoj koži i nije se raspadala kao

62 Rajko Vasić

na kontinentalnim roštiljima i na gradelama. Dr­venom kašikom ju je prenio na mesnati široki list biljke kojoj nije znao ime ali mu je obilato ustupala svoje izrasline koje su služile kao poslužavnici. Na­hra niću te. Kao svoju Necu, visoku ženu iz vode. Ko je Neca. Neca je moja ljubav iz mladosti. Niko ne zna gdje je. Ostala je negdje s one strane rata. Hranio sam je poljupcima preko pupka, tamo gdje je hranu dobijala od majke i prirode, slušajući srce u toj dubi­ni kako lupka, kako tutnji, kako usporava, kako se bori protiv zaborava, hranio sam je a ona je bila moj zadnji zalogaj, moj treptaj i zatitraj od straha da ne ode kao zavičaj kad ostane, da se ne odvoji od zemlje i od mojih usana, mog daha i moje duše, siromaha, praha i pepela, prepelica u srcu koje prsne odmah kad je vidim i hladnih zmija oko srca, kad ustaje i odlazi, pa dolazi, na prstima, ili na petama, gola i rosna, kopija mojih snova o ženi koje nema a ima, pola u mojim nestvarljivim oživljajima i stvarnim doživljajima s njom i nijednom, nikadnom, nikaddrugom, nikakvom, osim Nece, njene visine, tankovine, smjehovine, njene dvije kose i noge bose do tog pupka u kome, kao u zelenom viru, moje riječi zamiru, moje oči umiru, moji obrazi slušaju doboše Masaja i čekaju koplja izdisaja preko hladnih usana i suvih zuba, pereca, nepca, jezičca, Neca, Neca...

Bio si u ratu. Svi su bili u ratu. Daj svoje usne, riba se hladi. Eli je otvorila svoja mlada usta, kao ptiče u gnijezdu lastavice kad čuje šum krila i grleni znak koji najavljuje da mama donosi insekte. Je li tačno da ti je

Tomanova igra sjenki 63

pravo ime Toman. Jeste. Ali su me zvali i Novi. Sad me neke žene zovu Anton. Jesi li katolik. Nisam. Ja ne vjerujem ništa. Ja sam crkva. Ja propovijedam ljubav. Što sam zgriješio u životu, iskajavam ljubavlju. Zini. S kim ljubav. S onom koja donese srce. Kao ti. Nemam svoju ljubav. Dobre žene imaju odaje za ljubav. Kad odrasteš naučićeš da ne treba da ideš za onim koga voliš nego za onim ko tebe voli. Tako si jedino sigurna u ljubav. Ja nisam nikada spavala ni sa kim. Znam. Vatra se razgorjela, crnogorica pucketa.

Isplamsaji zagrijavaju tamu koja odlazi u nebo. Dvoja usta gladna ljubavi hrani jedna riba. Tijela povezuju pogledi i sjene.

Skini tu majičicu. Vruće ti je. Nešto gorim i s leđa a ta mo nema vatre. Evo ti zalogajčić. I ja ću svoj. Šap­nuo je nešto nečujno glatkoj koroni oko bradavice i zamilovao je suvim neotvorenim usnama. Zajedno sa njenom bradavicom rastao je i njegov osvrdlak. Kako narasta. To je plima, kao i tvoja, morska. Vidjela sam samo na slikama. Pomiluj ga. Ne govorim ti. To je mo litva. Pomiluj ga i spasi me grijeha prvog koraka. Eli je drhtavom rukom prihvatila zaporak, kao da se treba pridržati za nešto nepoznato, od nekog velikog straha iza sebe. Gladak je kao da će puknuti. Caklasti ovršak je još više narastao i odbio sjaj vatre od sebe. Ovo je vrat. Ovo su mu obrazi, ovo usta. Ovo je šljem. Odavde izlazi život. Zato se u narodu to zove život. Kažu, udario ga vo u život. Čime ga je udario. Nogom. Ili konj. Od toga ne umire čovjek ali umire život. Zini.

64 Rajko Vasić

Eli je jela ribu i držala se za žilenjak. Sa obale je to bila predstvoriteljska scena sa koštunjavo isklesanom muškom siluetom koja stoji i nevinom, neporočnom, djevom koja sjedi kraj vatre i jede mu iz ruke. Sad hranim ja tebe. Noćas ćeš hraniti ti mene. Čime. Svojom dušom koju ćeš mi iscijediti kroz svoju kožu i uzdahe.

Neću da bude tako da sam ti nešto uzeo. Moraš ti da pokloniš. Da se dogodi. Mogu biti s tobom ovdje noćas, i još deset noći, i da se vratiš kući sa onim sa čim si došla. Ne želim da te posjedujem. Moraš da pobijediš strah i drhtavicu. Sjene su, na zidu od kamena, igrale između prosvijetljenih razmaka starih dasaka, stižući poigravanje Elinog tijela i straha. Toman je ljubio sla no tijelo bakarisano vjetrom i morskim suncem. Od stopala do trepavica. Prolazio stotinu puta kraj is tih putokaza, skretao među noge, izlazio na pro­p lanak sa koga se vidi pupak i horizont rebara iza kojih neka, vrelinom usplahirena, neman izdiše po­la života a udiše dva, pretvarajući ih u talase koji ni­kako da preskoče taj horizont. Pa odlazio u susret izdisajima i udisajima, prolazio bjelinom između sisa i njihovih vršaka kao nordijski skijaš jureći prema fjordovima. Eli se držala za držalju još od rane večeri kad je jela ribu iz ruke. Pusti ga. Bojim se. Milovao je njeno usoljeno međunožje i spuštao ga do rajskih vrata odakle je odskakao kao poskok sa Tare, pa opet, niz listiće, uvrtke, okliske i crvengorilo do ulaza, pa u svjetlinu razgorjele tame. Eli se izmicala i čupala ga sebi njemu iz ruku. Kada je, u toj borbi, presijecao svijetle raspukline dasaka koje je slala morska noćna

Tomanova igra sjenki 65

vatra, sijevao je kao svjetlica, kao bljesak predsmrtne eksplozije u noćnim usjeklinama dalekog Ozrena. Novi je prolazio tranšejima punim mrtvaca sa kojih i ispod kojih se pušila krv krivudavog ljudokolja mrt­vo rođenog niz cijelu dužinu kanala života i smrti, ukopanog u žile i kamenje planine koja ne zna za lju­de i molitve iako na svojim njedrima drži manastir vjere koju niko ne sluša. Krv je oblijevala još žive tje­line i lica svjedoke. I oči koje bježe u smrt da ne bi svjedočile. Oni koji mogu da govore samo gledaju kao da je došlo proljeće sa kaćunima ili avgust sa ciklamama. Novi posrće i dočekuje se krvavim ruka­ma o lica svojih drugova poginulih prije godinu, pro šle zime, a žive glave im padaju sa grudobrana u blatnjave stope nesretnika koji su u rovinama od­brane i zla izgubili poglede na život i smrt, na žene i kurve, na pare i metke, na njive i žito. Deset lešina dalje, ispred njega, ustaje mrtvi turčin i puca niz uko­pinu, pravo u Novog. Novi ide linijom metaka, krv prolazi dalje i pada u blato a ona najvrelija udara u bukviće i kamenje na blatnjavim mrtvobranima. No­vi nastavlja da hoda a crijeva mu ispadaju preko opa­sača i zapetljavaju se u čizme i korake koji se dižu iz blata i ugrušane krvi iscijeđene između prstiju mrt vih ruku koje su tražile sahranu kraj manastira na vrhu Ozrena, gore Petrove. I ostaju za njegovim koracima i odlučnošću da ide naprijed u život smrti i smrt krvi i želje za životom. Turčin uzima živu pušku mrtvog protivnika i puca dalje u Novog i njegov hod. Lijeva ruka Novog govori desnoj da podigne pušku i puca kroz crijeva koja se puše u mrtvačkoj tami ras­

66 Rajko Vasić

vijetljenoj svjetlećim mecima vojnika koji je u ratu bio kao u pozorištu, sa vatrometom i konfetima od kapljica vještačke krvi. Kalašnjikov, ustaški sa Lipika, ide dalje sa desnom nogom i povremeno zapne o ruke mrtvih junaka nesretnog glavoguba u odjecima rafala koji odlaze prema mađarskoj ravnici koja se Novom učinila blizu, bliže od rafala turčina koji zamire i puca u svog nevidljivog neprijatelja kome trebaju još dva koraka da ga pogazi, zgazi i unakazi u blatu od krvi i jecaja majki i žena koje su uspavale djecu u pojatama a sada nariču bogu i svetoj petki. Prilazi mu i crnim crijevom omotava vrat zabijajući mu prst ukočene ljevake u oko i vadeći ga kao šljivu iz krtičnjaka. I desnica se probudila. Zapucala svojom protezom smr­ti, niklovanom iznutra a umrtvačenom izvana. Cijev je stala turčinu između nogu pa sijevnice metaka, mla zeva vatre, uzavrelice krvi i bjelina muških muda obasjavaju ozrensku padinu sve do potoka koji huči dolje na dnu života koji odlazi u nebo. Jauknuo je. Eli je u snu stisnula svoju držalju koja se previla preko ruke i uvukla sjemenjake pa su nokti njene ručice u snu zakopali nježnu rastegljivu dlakavu kožicu kao da je cerova ili grabova. Spavala je kao blažena. Toman je bio zelen. Žar se vidjela kroz kamen a zora ju je skoro nadjačavala. Gola Eli na glatkom kamenu uznojenom zelenom tekućinom ozrenske noćne more Novog, junaka koji nije ginuo na javi koliko sada u snu. Da li sam poludio. Nikada u ratu nisam sanjao ništa. Ni ti se trzao. Šta mi je sad. Sjećao se sna toliko da je gle dao oko kreveta i tražio ruke, noge, crijeva i glave koje je oborio u blato. Eli mu se približi

Tomanova igra sjenki 67

nalakćenom. Život. A meni se vraća smrt. Legao je u zelenožutom smradu tragova mrtvosanice. Čekaću da se probudi. Moram je okupati, napojiti čajem i poslati kući. Kakvo mlado povjerenje je noćas spavalo sa mnom. Dobro da nisam uzeo njene neotpakovane poklone. Borim se. Ako me snovi ne pobijede.

Doći ću opet. Neka istrgnuta vrelina je noćas izašla iz mene i ja sam zaspala. Neka si. Nisi me dirao poslije. Nisam, samo sam gledao i ljubio ti stomak. A onda sam zaspao i borio se. Kako si se borio. Krvlju protiv smrti i životom protiv krvi. Ne znam kako ću izaći iz te borbe. Sljedeći put ćeš ti spavati a ja ću te ljubiti. Dobra si cura. Dođi.

Iscrpljena duša Tomana i Novog nije mogla da oživi ni nakon kupanja u plićaku kojim je otplovila nevinica. Legao je na klupu ispred brvnare i čekao sunce da ga razgrije, kao ukočena zmija poslije duge zime ispod kamena. Radiću danas, radiću, samo da zatrpam ovu rupu od snova.

Počinjao je nadsvođavanje. Gledao je u tvrđavu kao u magloviti život razasut po snovima i miniranoj javi. Ali, plan je u glavi tekao po redoslijedu. Naj­prije ću postaviti potpornjeve i međusobno ih po­vezati za kovanim prečagama. Onda ću od stije­ne uz koju gradim, do čvrstog zida iznad sisa sa prozorima, po staviti mostić po kome se mogu kretati dok pripremam i zidam. Biće krvav posao. Svaki kamen treba dići na stijenu a onda se spustiti niz brvno i postaviti ga na mjesto. Prije toga do­

68 Rajko Vasić

nijeti beton. Na potpornjeve ću postaviti limove, zakovane za čela drvenih stubova. Pa idu ploče i obluci u koje ću gledati dok ležim na kamenom krevetu. Na taj sloj, koji mora biti što tanji, staviću ter­papir složen kao crijep, jedan pod drugi tako da voda ne može da podilazi. To je voda koja će proći između kamenja, kroz beton, ako su kiše duge a sunce slabo. Onda ide čelična mreža za armiranje. I na kraju gornji sloj kamena. A sve mora da bude nepravilna kupola.

Oko podneva više nije mogao da radi od umora i nesanice. Nedostajala mu je snaga koju je odnio krat­ki san sa zelenim znojem. Kolikogod je pio tekućine nije mogao da nadoknadi živost svog tijela. Legao je u brvnaru pošto je kameni krevet bio zauzet pot­pornjevima. I obamirao bez sna i odmora.

Doroteja je zaustavila čamac i ugasila motor a Toman nije čuo njen dolazak. Našla ga je iza gradine u gomili skupljenog kamena kojeg je razvrstavao po nekim svojim mjerilima. Znao je samo izviđenja. Nije kod nje ništa radio. Kratkokosa crnka. Došla sam i ja. Kako i ti. Pa kad mogu one, nije ni mene sramota. Sva kom treba muško. I tebi treba žensko. Jel istina da se zoveš Anton. Kako znaš da je neko dolazio ovdje. Kažu. Pričaju. Ne stide se. Došlo je takvo vrijeme. Mo ja majka kaže da žensko iskopni za pet godina. Tako je i moj djed govorio za lubenice. Ako je jako sun ce, prezriju za pet dana i, kad ih razbiješ, unutra ostane samo praznina crvene slatkovine a ono mesa što se zadržalo na kori nije za

Tomanova igra sjenki 69

jelo. Takva lubenica ni je nizašta. Zato se i kuca po lubenici, savijenim ka žiprstom. Po zvuku se zna da li je iskopnila. Ka ko je ta žena znala da nađe pravu riječ. Iskopni. Nestane žensko unutrašnje crvenilo i slast. Ako se ne pot pa ljuje i podjaruje, zagasi se. Žensko treba da živi, ka že majka. Ako samo radi i čeka, suši se. Ko zna da si došla ovamo. Zna majka. Drugima nisam govorila ali sve one znaju. Gleda se na obalu stalno. Uvijek neko gleda i uvijek neko zna da je čamac krenuo. Ja se nisam krila. Da znaju da sam ja otišla, da ne ide neka druga. Toman je stajao sa nogama u kamenju i očima okamenjenim u glavi. Još sa Eli je mislio da nje gov vitki, žilavi i preplanuli izgled sredovječnog muškarca, ozbiljnog lika i uvjerljivog pogleda, priv lači poneku ženu. Služim za oživljavanje. Nikada seks nisam tako razmatrao. Svijet se okrenuo. Neka da smo, muški samoljubni mladci, sve činili da upo trijebimo curu ili tuđu ženu, samo za bušenje rupe kao za rasadu i da odemo. Mislio sam da se sve sas toji od toga da oladim dršku jer to ženka bolje radi od ladne ruke. One su bile samo za upotrebu. Sada sam ja za upotrebu. Doroteja je stajala i gledala u njegov krečnjački pogled a on je nije ni vidio. Do nijela sam vina. Pet butelja crnog. Kakve veze ima vi no sa parenjem. Ja sam iz rakijskog kraja. Ponekad muš karac popije rakiju prije nego što skoči na njenu vlasnicu na slamarici ili pod zdekovanim smrdljivim jorganom. Rakija je za krv, da proradi. Šta radi vino u parenju.

70 Rajko Vasić

Pomjerio se iz kamenja. Pokazaću ti krevet od kame­na. Zašta su ovi lanci odozgo. To je sloboda moja. Nijedan ne može da me dohvati a svi idu prema me­ni. Teške karike su ukočeno stremile prema Toma nu dok je ležao na svom glatkom kamenolijegu i pos­matrao nepokretni kaleidoskop mozaika od kame na koji je razaznavao kao isprepletene lude oči a lan ce kao njihove prste. Lance, čije su karike bile ve ličine dječije glave, obojio je svim bojama života a dva, jedan kratki i jedan dugi, ostavio je izjedene sla ­nom rđom i oglodane čeličnom četkom tako da se jas no vidjela njihova površinska ojedina koja je go­vorila o tome kako vrijeme jede sve živo i mrtvo i od svega pravi sve mrtvije i mrtvije. Oči je slagao na­opako jer je bio na brvnu, iznad njih, dok je zidao. Razne nijanse zelenkaste, bjeličaste, tamnožućkaste i sivkaste, uklapale su se u kolovrz iz kojeg su izranjale oči, sad ovdje, sad ondje, sa okamenjenim zjenicama i ograničenim beonjačama, oči gole, bez trepavica. Lezi, odoh ja po vino.

Doroteja je na sebi imala haljinicu sa kratkim i malo širim naramenicama koje su držale tkaninu na njoj ali je nisu mogle spriječiti da se, šira od tijela, uvrće u hodu i na vjetru oko njenog, koju kilu zaobljenijeg, tijela. Kada je legla, laka tkanina je pala po njoj i po kamenu. Na kamenu je bila mrtva i hladna a na njenom tijelu živa i vrela. Toman je gledao u koje čaše da naspe vino a onda se sjetio izlokanog kamenja kojeg je našao obilazeći obalu i skupljajući mozaik ludih očiju. Donio je dvije takve okamine sa skoro pravilno

Tomanova igra sjenki 71

izlokanim udubinama u koje je moglo stati osrednje klupko ili veći krompir. Jedna je bila položena, sa uobljenim ručkama kao nepravilan tanjir, a druga kockastija i teža. Nasuo je vino u udubine i namijenio joj onu sa drškama. Djevojka je vidjela svoju oživljenu maštu sastavljenu od milovanja, užitka i onosvijeta. Pružio joj je. Otpila je gutljaj, a on iz svoje gromadice, i opet legla a udubine su stajale sa njenih strana, na svjetlini uznojenog i uvoštenog kamena.

Doroteja je disala plućima lavice u krdu teladi. Oživljavalo je kamenje ispod njene tkanine. Samo su crne oči vina stajale nepomične.

I gledale u oči na svodu tražeći odsjaj ženskog tijela u njima. Toman je lizao njena koljena punim jezikom kao tele zapišanu dječiju nogu. Neki rojevi trnaca ili sitnih, nevidljivih, vinskih mušica išli su uz nju, pro­krčujući put uznoge i zaustavljajući se u gromadi nerazmrsivih dlaka naraslih na brežuljcima i lisnatim uvicima toplote i osame. Nekoliko kopči koje su sa strane držale haljinu sastavljenom, odvojile su se i položile svaka na svoju stranu. I ona na lijevoj nara­menici. Tijelo je bilo izvajano rukom morskog kipara. Bjelkasto. I samo je tom bojom odudaralo od kamenite plohe kreveta i ohrapavljene grubosti potpornjeva. Jezik je razdvajao koljena a sitne mušice su se pretvarale u drhtave talase. Osuđen sam. Neprestano ženama služim. Donosim drhtaje i vlažim ih jezikom svog srca. Imam predstavu uživanja. Veliko pozorište divljenja i zaljubljenosti. A za to ne dobijam ništa.

72 Rajko Vasić

Moje srce traži da se zaustavi u njedrima neke od njih, ne mora biti ljepotica, samo da je nježna i tiha, da joj oči nisu ravnodušne i da uživa u jednom tre­nutku. Ali takva se nije javila. Čak i kad joj kažem da je volim, ne vjeruje. Kao da nije dovoljno to što je gledam tužnim očima punim rose koje se lijepe za nju kao davljenik. Moj hod životom bio je samo hod za njima. Nijedna se nije okrenula, zastala, zapitala se. I danas samo dolaze, kao u samoposlugu. Nema čarolije za mene. Umoran sam. Zaustavio bih se u nekom krilu koje me voli, i zaspao zauvijek. Treba mi duša. Dosta mi je rata i pičke. Noge su se raspukle. Doroteja je uzavrela. Osušeni jezik se našao pred tek dozrelom raspuklinom lubenice koju je unutrašnja vatra punila lavom i spremala za udar na nebo. Ras­hlađivao ju je. Spašavao od zadrhtaja. Puštao orosine i slagao kovrčine, čas nastranu, čas uz proplanak sa koga se čulo disanje. Naslonio je obraz na unutrašnjost butine koja je pošla nekuda s kreveta. Ovdje bih mogao da zaspim. Mekoća bjelokože donosila je rosu u sjećanje. Čistota i mekoća, miris soli, ni slično onoj usprljanoj čekinjari u redovima niskog kukuruzja. Za služuješ poljubac, gospo. Stomakom je prošao us­nu po usnu, oslanjajući se na jezik gdjegod je osjetio usitnjene dlačice izrasle iz tvrde kože, samo večeras, za ovo putovanje. Kad je bio između okamenjenih dojki koje su gorjele kao da će svakog časa eksplodirati i na svojim vrhovima ostaviti raspukle kaldere ugljenisanih oboda, Doroteja je podigla svoje duge ruke talijanske odbojkašice i izlomila ih oko vrata i po plećkama Tomanovim privukavši ga svojim usna­

Tomanova igra sjenki 73

ma, usamljenim oledinama i jeziku koji se odrvenio od udisaja i izdisaja. Ljubila ga je žudnjom brodolomca. Gdjegod te dodirnem žilav si. Takvo mi muško treba. Da me izliječi noćnih bolja. Zarovi ga. Kako je tako tvrd ko presušeno stablo stare masline. Toman se izvio u leđima i od svog tijela načinio oprugu koja će se otkinuti i opružiti. Zatvrdnjak se podigao iznad butine koja se približila ublažavajući vatru među uz­gorjelim usnama i nabubrjelom crvenperkom, kao da će, poput jedrilice, sletjeti na pistu ispod pupka, a onda se opruga pretvorila u prasak i let. Kada je glavuša udarila ispod, Doroteja je zatakla oči između dva najveća kamena na svodu. Da je nije držao svojim žilovitim rukama, uskliznula bi uzazid. A onda je silina sijevnula niže i zarila se do samog jezgra skoro progorjele požude i noćne ženske boleštine koja ne umije ni da sanja ono što je doživjela. Jauk se razlio kroz kamene sise, na obalu pa na morsku ravan i sve dalje, prema ivičnjaku neba na kome se obično pojav­ljuje Neca. Ne gledaj me ravnodušnim očima razo­čaranog sjećanja, očekivanja i nade, kad ima u meni suze i samosažaljenja, neotkidivog grča, nerazmrsi­vog sraslinja na putu do traženog i očekivanog vrča koji će izliti tvoju ljubav prema meni i mom po­lomljenom razočarenju jer tvoje stojeće zjenice ota­paju led oko moje raspucale višedecenijske duše i tako je utoplja vaju da lakše nestane, ostavi je razleđenu da svijetli svojim mrtvilom i svojom utro­bom svjetlucavih zra ka svih ljepotica koje su prošle tuda kao lijepa egip ćanka obojenim kamenom iznad njenog sarkofaga i udomi me Neco, svetico, sretnico,

74 Rajko Vasić

Neco, ledenico, ne uve lico, Neco, negrešnico, negled­ni co, odvedi me do ležaja za nadu ili za kraj, pa šapni riječi čarobnjaka i pripitomljenih aždaja da stanem i ostanem gdje mislim da sam voljen, vjerljiv i pod­nježan. Osjetio je kako mu njene butine glođu rebra i gule kožu. Leđa Doroteje su se zalijepila za glatki kamen kreveta i svrdljak je mogao da se zabija u kristale i granite uža rene unutrine, sve dok nije osjetio da mu glatka poko žica puca oko vrata i da će se glavuša odvojiti i ostati u žarulji, sagorijevajući kao pompeji, još dugo nakon sudnjeg dana i pomračenja, i dok nije osjetio da je Doroteja zamrla nakon pet ili šest krikova i izlomljenih nokata u njegovim leđima. Izvučeni ožiljnjak je zadrhtao i stao a onda sasuo rafale koji su se odbijali od sisa kao bijeli ljetni led o koruge na starim kro vo vima ravničarskog sela. Doroteja je davala dušu bogu i snu, ruku razbacanih po kamenu i nogu oderanih od tijela i njihove pridržice koja se umirivala i zatva rala kao kornjača sa galapagosa kada sita odlazi pod oklop izvrčevine, dlačevine i sjaja užitka, stiska i usisa. Vino može da te povrati. Na samrti se vino je de. Na životu se pije. Jedi uživalico. Ne mogu. Odnosi me oseka. Objesiću ti vino da te hrani kapljama. Otvo rila je oči. Vezivao je staklenicu za lanac, grljkom okre nutu dolje, prema očima lebdeće djevojke. Ekse rom je probijao gljiveni čep dok nije počeo da kaplje odvojenim kapima koje su otpadale u kosu na kamenu. Pomakao joj je glavu tako da joj vino silazi na usne i odskakuje po licu. Skupljao ga je poljupcima i jezikom. A onda i sam hvatao crne okrvke ispale iz dubine nad glavama.

Tomanova igra sjenki 75

Nasloni se na ove jastuke, uspravi se malo, da ti vino kaplje u ovu jamicu od ključne kosti. Doroteja je slušala i čudila se krvi oko svoje kože koju je Toman skupljao kao ranjenik živote rasute po ostrugama i poskokovim legajama. Lizao je njenu kožu prema sisi, pa oko nje, s lijeve i sa desne strane, i preko rebara, do stomačne udoline. Vino je krenulo niz umorno tijelo Dorotejino. Ako ode između sisa, čekaću ga u grmlju zgasle vatre. Ako ode s lijeve strane, otići će na krsta i u srastak pa će se pojaviti ispod oklizine i lizaću ga s kamena kao gladni olinjali mačak tek bačeno pomuženo mlijeko. Nagni se na desnu stranu. Tako. Prutak crnog vina je klizio iz ukapanog izvora ključnjače pravo prema pupku a onda se, prije njega nakrivio na lijevu stranu i kliznuo u grmlje koje se već sušilo i dizalo. Toman je zaronio u isušenu izlizinu i pretraživao je čekajući da nađe izvor iz koga teče crnovod grožđanice koja opija. Dje vojka je povremeno rikala kao lavica priklana rogom bivola i vrata ukočenog i izvijenog, oprskanog vino vim iskapljinama, siktala glasom poskoka pritisnutog kamenom i čizmom, napinjala se i u utrobi igrala gluvo glamočko. Svršavala je pa opet ohladnjivala, sve dok joj usne nisu počele pucati od suvoće i hlad noće. Podnesi usne pod kapi, jedi, napij se, vinorot kinjo. Uskupio je curak preko stomaka, rebara i oko sise. Ušao u vrtaču ključnjače i ispio sve. A onda je pio sa njenih usana dok je vino kapalo po vrelini tog klupka jezika i tkiva koje osjeća život. Preko usana se živi. Usne jedu, ljube, zbore, mede ili laju, daju znake, prihvataju ili odbijaju, brate ili kolju.

76 Rajko Vasić

Usne daju ljubav. Srce može da pukne ali ljubav ne može da daje. Usne su naša veza sa svijetom, naša azbuka sa hiljadu slova. Ko nauči tri ili četiri, taj je sretan što ga vole. Cijeli život nam ode a da nam usne ne daju ni jedno slovo, ni naše ni stotine usana žena koje prolaze kraj života i idu u druge krajeve gdje se gnijezdi azbuka ljubavi i smrti. Nikad mi niko nije tako ljubio usne. Nije ti niko ni ljubio. Zamišljala sam. Kada ih gledam ovinjene i ocrvenjene, govore mi da je želja tvoja ogromna. Ostaću s tobom. Nemoj da majka umire. Doći ćeš opet. Šuti da te pijem sa vinom. I kosu joj je, punu vina, zalizivao i usne oblizivao kao što krava prvi put liže svoje tele da prodiše i da se glacne, na noge uspravi i repom trzne. Sada opet ti pij. Pijana sam. Podbaci jamicu. Čekaću ga kod tvoje umilnice. I kamen je pod njom bio vreo. Mesnata ovrelina koja je razmicala uvrčke bila je isječena dlakama i izujedana, u sitnim modricama i podlivima, ali spremna na novi rod vulkana. Stiglo je i vino. Čuli su se halapljivi srci i zveket Dorotejinih usta koje je polako preuzimala groznica rođena u stomaku. Kada je graknula glasom lešinara, Toman je položio na kamen a vino je sada kapalo na padinu ispod rebara i odlazilo i tamo i ovamo. Skinuo je staklenku sa lanca. Otišlo je više od pola. Lud si. Obli ga vinom. Kleknuvši iznad nje uro nio ga je u azbuku koja je pisala deset jezika, hiljade slova i milione riječi. Njena ruka je osjetila prolazak mlazeva ali ga je i dalje ljubila kao najrođenijeg. Pu stivši ga, misleći da je kraj, odskočio je i zalio jastuke iznad njene glave. Osjetila je neku naplavinu nadso bom. I san. Toman je popio

Tomanova igra sjenki 77

još jedan pravi gutljaj i legao kraj nje strahujući od sna i crijeva.

*

Izgledaš kao sunđer pod slonom. Ispijaju te ove cure. Ne spavam. Jašeš ih cijeli dan i noć. Ne. Ne mogu da spavam. A i ako zaspim, sanjam užas. Poslije toga jutro je na kraju tunela mučenja i nesna. Šta sanjaš. Rat i krv. Daj mi kavu. Nema ništa bolje od ženske kave. Silva je imala malu kavanu sa dva stola ispred prozora samo zato da ne bi morala ići kod poznanica i da ne mora posebno da ih zove. To mjestašce usamljenih, ostavljenih i zaboravljenih žena nije nikada bilo na okupu, osim ponekad, kod Silve, kada njih dvije ili tri, dođu na pedalj razgovora o temama koje ne postoje i o likovima koji su im svakodnevno u okohvatu. Najveća vrijednost tih razgovora je u tome što uvijek iskrsne neka staroistarska riječ koju mladice ne znaju ni izgovoriti a kamoli protumačiti i upotrijebiti. Onda ih starije podučavaju i pokušavaju te riječi zabiti u zid novog vremena sazidanog od kamena koji nema sastava ni šupljina. Kada se pojavio Anton, kao novo lice i nova tema, razgovori kod Silve su se prorijedili. Svaka od njih, stanovnica tog mjestašca na kraju svijeta, na obali a kao na dalekom ostrvu, znala je šta se događa i kud koja ide ali su preuzele dogovor, koji niko nije postigao, po kome se o Antonu ne priča. Ne voliš da pričaš o ratu. Ne volim. Najbolje je ne biti u ratu ili poginuti u njemu. Život je unakažen ako prođe kroz rat. Kako se liječi. Ne znam. Znao sam da neću znati. Možda će ti minđulice pomoći. E, Silva, ja

78 Rajko Vasić

sam ovdje samo roba. Kao i u ratu. Prst. Prsti ludih očiju. Ovdje sam samo stvrdnjak između ludih nogu. Nemam priliku da oživim. Korak preko mrtvog trga odjekivao je kao čekić na nakovnju u staroj podvodnoj pećini u kojoj jeka jede svoje zvukove. Mlada Eli je išla pravo prema njemu. Silva je otišla u svoju kužinu iza unutrašnjosti za goste. Kad uđeš u čamac, sačekaj me i ja ću s tobom. Vidjeće te. Znaju. Malo se zacrvenjela i otišla.

Eli je nosila uzdužno izderane farmerice i izbušeni topić. U tom čistom sirotanstvu, Tomanu je izgledala nedostižno lijepa kao učiteljica Mira dok je Komarcu gladila sapunom za veš opranu dugu kosu koju je volio da nosi u protest ocu, nastavnicima i selu. Bila je lijepa jer to nije pokazivala, nije imala potrebu da ga zavodi, da se igra ženske upraviteljice muškim očima i osjećanjima. Znala je da ima Antona za večeras i noćas. Da će mu dati ono što se daje jednom i što bi trebalo da dobije samo najvoljeniji a i on u neznanju i bez namjere. Nije umjela o tome da razmišlja, samo se igrala na čamcu. Nezainteresovano. Nije imala izbora, nije mogla da probire ko je ljepši, ko muškiji, ko uvijek misli na nju, ko se sjeti rođendana. Novi je gledao, kao nekad Belkisu. Iste su mladine. Istog sirotanstva. Iste osamine. A kakva razlika u živosti. Ništa tako ne ubija kao život. Gdje li je sada, Belkisa, ta sirotica iz mog sjećanja razorenog sela, iz kojeg sam je poveo u svoj rat a nisam htio zarobiti u svoje srce i poslao je u kolonu izbjeglica, negdje prema sjeveru Evrope. Da li joj je život dopustio da išta posluša

Tomanova igra sjenki 79

od mojih savjeta. Eli je u toj rupičastoj i razrezanoj odjeći skočila u more i zaplivala, lagano, kao lutka na baterije, prema obali. Anton je usporio čamac i plovio pored nje. Gledao je, kao u snu, kako žensko tijelo oblikuje vodu u ljepotu, kako od lelujavog dna izvlači najnježnije oblike i obline, kako voda ženska bedra vaja u nebeske prozračne oblake a poljupce muških očiju razblažuje i razmotava po cijelom nježnašcetu. Plivajući, skidala je sa sebe farmerice koje su ionako u vodi postale nevidljive zbog svog blagog plavetnila utopljenog između rastopljenog plavila vode i naka­panog plavoluka neba. I iz vode, na sitni kamen sa malo pijeska, prema gradini i očima iz zida, izašla gola od odjeće, vode, ljepote i oka.

Anton ju je gledao dušom. Duša se razlijevala tugom. Tuga je bivala sve usamljenija, uvirući u ostrvo.

Brisao ju je jednim od velikih lancuna na kome se sunčao dok je liječio nesanicu i iscrpljenost. Ona je prvo raširila ruke što je njene grudi podiglo i postavilo na mjesta od kojih oči staju a svaka požuda prerasta u doživljaj umjetnika kao kad bi znao da stvara djelo za hiljadu godina. Eline grudi nisu bile velike, čak ni prosječne. Bile su tu kao da su slučajno došle ali su bile skladne sa tijelom i njenim izrazom mirnog i nevinog lica. A onda je raširila i noge. Anton ju je brisao sprijeda i sa leđa. Tvrde oblutke, koje kao da je vajala morska valovina stotinama godina, bez potkožnog sala i loja, brisao je i očima i maštom. A onda ispod njih, proturivši ruku naprijed, prema gradini, nježno

80 Rajko Vasić

obuhvativši, u čupkasti pokor frotira, raskvašenu me koću dlačica i usnica koju je Eli pokazala, nježno i nenamjerno se nagnuvši pola lakta naprijed. Toman je vidio usamljeni dio ljepote koja se ne dodiruje i ne zamišlja, dio žene koja je u osjećanjima već otpukla ali se, ovdje među okapnicama, vidjela samo tanka ras puklina kao znak da ženskost još nije obuzela cije lu Eli. A onda duge ribe butina. Ovijao ih je ru­kama i tkaninom nježno ljubivši joj lijevu, laganim dodirima nevidljivog leptira na mjestu ispod crte, gdje se noga odvaja od guza, pa se uspravio i privio je uza se. Bogovi, ponekad, žale što ne hodaju po zemlji. Eli se, u prigrljaju okrenula njemu i otkopčala dugme bermuda koje su pale u tanku vodu na mje­stu gdje se spaja more i malo kopna. Uhvativši se za rastenjak, već crven i sjajan, u pokazivanju još ne­vidljive zvijezde sjevera, Eli je šaputala. Svetice nikad ne znaju čemu da se mole. Vodim ga na noćište i gubilište. Imala je pjesničkog dara kojeg je skupljala i hranila u samoći gradića bez muška popunjenog ženskom maštom i pretvorenog u misaonicu o životu sklada sa prirodom i sa tradicionalnim shvatanjem po štenja koje nije dozvoljavalo da žene i djevojke idu u lučki grad i tamo se podaju bjelosvijetu kao kur vane jednoupotrebne robinje. Mogao bih da ti kažem da te volim, kad bi mi vjerovala. Ne mogu ti vjerovati. Ni ti nemaš izbora kao ni ja. Volim tvoj dolazak. To je kao da volim i tebe. Lažeš kažeš kada zborim da te volim, da se sokolim, skolim i strovalim u tvoju promisao, u tvoja dna, da se nagledam ne gleda, ne­po gleda i nepregleda koji ću dodirnuti straho po što­

Tomanova igra sjenki 81

vanjem ulaska u hladnu i osamljenu crkvu na brdu mog krštenja i blagopomilujućeg rezbarenja jezi­kom u nježne ovaline tvojego poštenja da je, i se be, doneseš ovdje na pladnjeve prodaje i ponude ali ne za ovozemaljski novac nego za nebeski rajski zlat­nik koga svako od nas traži, daje i ne nalazi u tu­gama i nježnostima, u laži o voljenju i nevoljenju, sažaljenju i otrežnjenju u laži. Lažeš kažeš. Ne go­vo rim istinu, znam. Govorim kao da vidim oazu u pustinji. Priviđenje je isto kao i voljenje. Volim ono u šta te pretvaram. Oblikujem. Kujem. Snujem. Za tobom gladujem. Dok sebe jedem trošeći se u mašti o tebi. I zato ne lažem. Kažem. Volim. Odmolim. Od bolim. Neodolim. Nezlim. Obgrlim. Obmaštam. Obolim. Pa tek onda kažem da te volim. Došla si sama. To je kao da te priroda stvorila ovdje da pro­cvjetaš. Da li žensko na početku kaže da to bude nje žno. Bićeš sretna. Otvori sve svoje odaje a sebe zatvori u vino koje ćemo popiti, poslije, kad po snu budeš spavala. Prvo ću da naložim vatru. Ona će da nas čuva od zlih duhova koje su talasi bacali na ovo ostrvo vijekovima.

Kroz otvorena kamena vrata ulazila je toplina na vaz­dušnim valovima mora. Čaša vina je dolijevala čežnju na vatru. Dvoje osamljenika i dalje su bili goli. Da prostrem neko tkanje na kamen. Rekao si da ćeš biti nježan. Daj ga, da s njim sklopim sporazum. Ne ulaziš večeras samo dole, kod nje, ulaziš u moj život. Nemoj da se ponašaš kao on, da samo ideš kroz život dok te neki otok ne zaustavi. Stani nekad. Gledaj. Uživaj i

82 Rajko Vasić

oživi. Ponosi se nekom ljepotom. Tobom. Zar nisam lijepa. Da nisi ne bih te primio u čamac, ne bih ni pro­šli put bio s tobom niti dozvolio da je odneseš kući neljubljenu i neuzvišenu. I ne bi on tako ponosno stajao. Tako se stoji samo pred velikom vojvotkinjom, nasljedenicom prijestolja i kraljicom. Noćas slušaj mene. Moraš otvorit moja vrata i prozore. Imam stva­ri koje moram da izbacim iz sebe. Nisu više za nositi, izlizale su se, dječije su. Tijelo traži nove. Jak si kao grčki kipovi, odnesi ih iz mene. A donesi nove, moju novu odjeću i obuću da mogu da koračam kao nova duša. I tijelo. Tijelo ti je kao u boginje Nut. Kao da su zvijezde tuda prošle svoj najbolji put. Ljubila je tvrdi grčki kip ne znajući da to Tomana podiže do mozaika na nezavršenom svodu. Ljubila ga je u požudi i uznemirenosti, bez želje da u njegovo tijelo unese žen ske trzaje. A unosila je uboje. Toman je ste zao lan­ce u visini svoje glave, dok je kip postajao tvrđi i ne­sta jao u Elinoj zlatkastoj kosi i u nekoj nježnoj dup lji za koju nije mogao ocijeniti kud vodi i koliko je duboka. Odavno njegovo tijelo nije tako proživjelo. Od pete do ruku na lancima. Godinama sam bio mr­tav. Godinama sam bila mrtva, istovremeno je mislila Eli i omotavala se oko zapaljenog žezla kao gutač vatre oko pamučne buktinje koju želi da proguta a da je pri tome ne ugasi. Proveo sam život u smrti. Ko­račajući njenim hodom. Zato su mi noge teške, zgr­čene. Sada neka sila uzlazi uz njih i postaju po kretne. Smrt je tunel. A život samo prolazi tunelom, do prve stajanke. Ja sam izašo iz tog tamnila i sad se budim. Živjela sam na dnu mora. Bez svjetla, bez kisika. U

Tomanova igra sjenki 83

tami bez sunca. I nisam imala ni tamu ni sunce. Nema crnila bez bjelila. Osvit stvara tamu, i zatvara je. U tom trenutku moraš biti tu. Nesretne smo žene iz seoceta na obali. Nije osvit otići u neki veliki grad i podati se samo zato što priroda tako nalaže. To je kao da bi same sebe odnijele na otpad, za reciklažu. Da se nisi pojavio, sagorjela bih, ne bih to učinila. Ljubila ga je u zatiljak pa u obraze, jedan i drugi, pa jezikom silazila niz žilicu na kojoj mu se drži paučinasti plašt. Istraživala je. Ništa znala nije. Zato je njena igra oko grčkog tvrdog kipa bila opijumsko ushićenje za oboje. Navukla mu je plašt na glavušu i oko vrata stisnula svoje mekane neobrane ženske usne. I svukla ga prema kostretnom opletu. Glavuša je ostala zarobljena iza usana i predana na milost i živost jezika i njegovog vrška koji je kružio oko malih crvenih usana u disanju i nadimanju. Kao elektron oko jezgra, prisjećala se časova kemije. Onda je otišla dolje, do plašta i usnama ga navukla ponovo na ucvrljelu glavušu čiju glatkoću je mogla osjetiti u ustima kao kad je, tek djevojčica, lizala staklo prozora gledajući prolaznike na kamenim uličicama koje su, u njenom djetinjstvu, bile stoput življe nego danas, pa ga je stisnula oko vrata. I svlačila dok je kožica mogla da izdrži, da ne pukne, a glavuša je ostala da podrhtava kao podvodni zemljotres. Da sam te našao negdje među ljudima, da li bi me i vidjela. Kako ide ona stara zagrebačka, Drvosječa da sam ja, a ti da si dama, dal bi i tad bila ljubav među nama, da sam mlinar ja, u mlinu starom, da li bi i tada voljela istim žarom. Ili tako nekako. Ljubav je kao i smrt. Treba im put i susret. Ovo nije ljubav. Čudno je

84 Rajko Vasić

zvučala jer su joj usta bila otvrdla od želje za njim. Jeste. Ovo je najčistija ljubav koja postoji. Ljubav je kao opijum. Ovo je kao život. Stapamo se sada i ne mo ramo da mislimo da je to zato što smo jedno dru­gom rekli da se volimo. Kad to kažemo onda se obavezujemo. Mada znamo da će neko otići, da će se sve raspasti. Mi ne moramo da mislimo na to. I nije bitno što sam ja stari žilonja a ti mlada morska biljka. Nije mi bitno. Hoću da upamtim veče a ne tebe. Nemoj da se ljutiš. Podigao je njenu lijevu nogu, do­hva tivši je iznad koljena, i uspravio tako da je Elino tijelo otišlo na kamenik i položilo se u svojoj goloti i ljepoti, kao na svježoj freski starih samostana. Bjeli­často stopalo bilo je prekriveno pijeskom i prašinom ali Tomana to nije spriječilo da počne da ga liže i olizuje pljuckajući zrnca pijeska i čisteći jezik o svoju dlakavu ruku. Eli je osjetila da joj se tijelo nalijeva nekim vrelim vulkanom. Ispočetka je mislila da će se taj vrelotok zaustaviti među nogama, kod njene uza­vrele, skoro izvraćene uspuklice, dojučerašnje pitomi­ce. Ali lava iz njegovog jezika išla je ispod stomaka, između rebara, u grudi i njihove vrške, do vratnih žila koje su se kočile kao žice violončela. A onda mu je jezik kliznuo na ozgloblje, već ugrijano znojem i vrelinom koja nije mogla da se ulije u tokove prema vratu i svijesti koja se gubila. Podigao joj je i drugu nogu i čistio taban o svoje dlakave grudi. Kada ga je liznuo, dugo i sporo, po udubljenju, Eli je zajaukala i us pravila glavu i grudi prema njemu, kao osuđenik pre ma glavosječi. Uhvatila se za tvrdi grčki kip i vukla ga prema međunožju. Toman se malo skoljenio

Tomanova igra sjenki 85

da bi ga upravio tamo gdje je Elina želja gorjela i pucketala kao sitni komadi kamenog uglja. Kada je osjetio sok morske lavice, siknuo je naprijed i unutra tako da je Eli jedva uspjela da ga propusti kroz obje ruke, zategavši mu glavu nekim nevidljivim kajasama pa je glatka i izdužena uletjela u kipuću živu peć kao da je iz vremena nastanka zemljine kore. Buktinja se stisnula a noge uspravile i ustegle. Eli je ciknula i jeka je, odbijena od glatkih kamenina unutra, izlazila vani kroz vrata i dva prozora a u ušima Tomanovim pro­izvela zvuke koji u mislima stvaraju slike šuma nad kojima je živio godinama ne znajući za druge jeke osim pucnjeva i rezanja vazduha mecima. Zario ga je do kraja iako je Eli pokušavala da se izmakne. Mora da ga osjeti svojim tijelom jer to nije isto što i rukama. Uspjela je da otvori oči. Životinjo. Nije mogla, u svojim dugim noćima vatre i sagorijevanja, ni izbliza da dokuči da tim dijelom svog tijela, od rebara do butina, tako može da se osjeća svijet, priroda i stvo­ritelj. Neko je preuzeo svojom sigurnom toplom ru­kom, punom trnaca i valova, i nosio u beskraje zvijez­da pod zemljom i zvijezda iznad nebesa. Kakva je ljekovitost tog držalja. Da li ću sutra moći bez njega. Zašto mi niko nije govorio o ovim valovima. Ima ih na milione, kao da su se svi pretvorili u neke sitne ribice i ušli pod očupavljeli brežuljak pa nadiru prema grudnoj hrskavici. A svaka od tih ribica proizvodi neki svoj vatromet, u svojoj boji repa i očiju. Kada ga povuče nazad, sve one pretrnu da će otići i da se nikada više neće vratiti. A onda se vrati i one uzigraju, uzavriju i uzgriju se, pa se razbježe, sve do grudi i

86 Rajko Vasić

ušiju. A kad udari u zid nutrine kao da me zakuje na kameni bodljikavi krst iz čijih vrhova poteče krv u mene i nalije se u oči, grudi i prste. Ubrzao je svoj hod mekoće a njen stomak se počeo lijepiti za bubrege i dizati, kao valovi velikog mora. Držala se za njegove žilave butine i zarivala mu prste među mišiće. Nije dopuštala da ga izvuče iz grla bez glasa a nije mogla ništa da prozbori jer su joj trnci iskrica i nevidljivi stršljenovi počeli da kidaju kožu i tkivo ispod nje. Kroz tijelo joj je prošao uragan umiljatih i iskričavih insekata koje nije vidjela i nikad prije osjetila. Nestali su u kamenu iza i ispod nje a samo joj je u svijesti ostao smijeh izašao iz njenih suvih usana. Nije znala odakle je došao i čemu bi mogao da bude potka. Toman je znao da je to ženski vrhunac i da ga žene često tako pokazuju. Taj trenutak nesvjesnosti, kada uži tak na vrhu prelazi u golicanje praćeno nekontroli­sanim smijehom, odlikovanje je njemu i njegovoj nježnosti. Položio je crvenglava u oznojeni i zalizani dlačarak i izlio ga u nekoliko plima. Eli je gledala sa oča ranjem kako se njen tvrdi grčki kip trza kao haubica pod uglom krajnjeg dometa. Imam i ja sada svog muškarca.

Novi je išao kroz selo puno razgolićenih i okrvavljenih ljudi i pucao po prozorima, dimnjacima i po očima koje su ga gledale kroz tarabnjače, vrata i ruke oguljenih prstiju. Pucao je samo u one koji su ga gledali dok mu je o udu visila zmija koja je pokušavala da mu otkine glavušu i od koje je pokušavao da pobjegne a pogledi su ga presretali i usporavali. Zato ih je

Tomanova igra sjenki 87

ubijao, ne promašujući. Jauci civila za vojnicima bili su beskonačni. Ali nisu jaukali živi nad mrtvima ne­go mrtvi nad živima. Oni tek ubijeni dozivali su i dokukavali one do sebe, žive, po imenima i po rodu. Da su samo znali da ne pogledaju Novog, ostali bi živi. Ali oni su, i pored kuknjave mrtvih, gledali na put i čekali da se on uplete u mrežu njihovih pogleda. Pokušavao je da im kaže da se okrenu prema šumi i poljima, da prođe sa svojom zmijom koja mu visi o životu i koja ga guta, prvi put bez slasti, sa najavom smrti za oboje. Ali glas nije mogao da se odvali. Bio je težak kao stijena koju je brdo streslo sa sebe u potok i zakovalo je oborenim deblima bukve i žilavog gra­ba. Iz tek ubijenih skakala je krv kao da je zemlja podriguje i slijevala se u potok kraj puta, prateći mu korake. Nije smio da pogleda u tu živu krv čije srce je ostalo negdje zaboravljeno a koja je i bez njega udarala kao da je u najuzbuđenijim venama. Sljedeći mrtvac, pogođen u nozdrve, dok mu je krv iskakala iz njih, moli ga glasom bivola. Novi, nemoj, Tomane, brate, nemoj radi Trebave, zemlje četnika i partizana, planine sa koje se vide turske džamije, ne znaš ko smo i šta smo. Zastao je i zakovao mu nekoliko me­ta ka u čelo. Krv je prestala da izlijeće. Samo je ska­kutala, klokotala. Jebla te smrt kad pričaš. Rekao sam vam prije pedeset godina da ne pričate dok idem putem. Gledaj u šumu i njivu. Gledaj svoja posla. Ja ću svoja. Ali vi nećete. Lud je, izludio od učenja škola u dalekom svijetu. Zato ne priča ni sa kim. Eto, sad pričam. Sad vi ne pričate. Gdje ti je krv, mrtvače. Šikni je sad. Gdje ti je. Živac kraj duda nije ni pogledao

88 Rajko Vasić

kako je mrtvac u blatu pored debla. Poslao je pogled da prepriječi put Novom. Za njega nije imao ko da viče. Krv je nabujala u potoku i izlila se do koljena živom. Kada mu je Novi ušao u pogled i metak mu je prošao kroz čelo. Pljusnuo je u tuđu krv kao u svoju majčinu posteljicu. Bez glasa. Samo su neki mjehurovi izbili iz krvi i otišli u nebo. Zmija je odgrizala glavu a nestalo je živih duša u selu sa desne strane puta. Sa lijeve strane bila je močvara u koju se prelijevala krv iz potoka i put mu učinila ljepljivim toliko da stopala više nije mogao odvajati od krvozemlja. Ne mogu stopala, ne može glas, nema živaca za ubijanje, nema mrtvaca da viču a zmije, čije tijelo se vuče kroz krv na putu i ostavlja trag crvene brazde, ne mogu se osloboditi. Zašto niko nema pušku da me ubije iza onih zavjesa. Gdje su zavjese. Kako su kuće ostale bez zavjesa. Kako ću ih sada zapaliti. Kuće se najbolje pale kad im zavatriš zavjese. Kad bi me neko ubio, možda bi zmija odustala. Pokušavao je da baci pušku i da je golim rukama otkine sa uda ali su mu ruke bile ukočene a prsti zabodeni u nepomičnu pušku. Zmija se okretala oko glavuše i siktala. Osjetio je njen jezik koji nije bio račvast. I ljepljivost krvi na obrazu lica koje je palo na tvrdi put samrti. Moram umrijeti živ. To je jedini izlaz. U krv. U krv.

Toman se podigao rukama za lance a prsti su ga zaboljeli među karikama. Zora je digla noć sa mora a Eli je gutala njegovu glavu satjeranu uz butinu i udarala je jezikom skidajući sa nje sukrvicu od ogu­ljene pokožice. Mlazevi su skakali po njegovom des­

Tomanova igra sjenki 89

nom stopalu a ljepljivi znoj se hladio na snom oka­menjenom licu. Eli je uzdisala otvorenih usta tako da ga je omotavala toplim dahom i rashlađivala svojim dubokim udisajima. Nije ga vidjela. Nije znala da je tu. Samo su joj rebra pokušavala da izađu iz tijela a guzovi da se razdvoje od svoje kosmičke ljepote u koju je Anton zakovao svoj pogled izbjeglice iz snova i krvuštine. Ubiće me snovi. Jaukao si u snu, to me je probudilo. Onda sam ga vidjela i uzbudio me. Pa si počeo da mumlaš, mislila sam da si budan, nisam ni gledala u tebe. Jesi li loše sanjao. Divljaštvo. Idemo do mora da se rashladimo i operemo. Moram oprati i ovaj kameni ležaj. Ja ću to, ja sam žensko.

Rana mirnoća vode vraćala je život. Eli je svjetlucala kao da pod vodom jaše na suncu. Boli li te. Ne, po­nekad me pecne kao da je kožica negdje napukla. Niš­ta. Spavala sam kao majka. Toman je osjećao da nema snage. Duge noći nesanice, vina i loših snova, ubijaju ga jače od rata, gladi i neprospavanih mjeseci. Nije mogao da pliva punom snagom. Samo je ruke polagao u vodu. Tijelo mu je iznutra bilo prazno. Ostao mu je još samo polni nagon. Gledao je Eli požudno. A ona se rastapala u vodi kao mitsko biće sastavljeno od ribe, paučine i mjesečine. Može li večeras doći moja mama. Mama. Rekla je da te pitam. Nije uspjela da te vidi pa da ti sama kaže. Kako ću, Eli. Nema veze. Mi smo nešto drugo. To je moj izbor. Ti me voliš, je li tako. Ja sam sigurna u to. Kako možeš biti sigurna. Vidjela sam to prvi put. Ti možeš da voliš tisuću žena. Ti nas poštuješ. Ti imaš povjerenja u nas. To je tvoja

90 Rajko Vasić

ljubav. Imao si povjerenja i u mene. I poštovao si me. Kada bih ti se svidjela i tijelom i dušom onda bi to bila prava ljubav. Ali i ova tvoja mi je dovoljna. Nisam po nižena. Poštovana sam. Moj život se promijenio. A mamin život je njena stvar. Razumij. Tata je, kaže, otišao na more kada sam imala dvije godine. I nije se više javio. Ja ne znam da li je vidjela muškarca otada. Oboljeti će. Ja ću joj reći neka dođe. Toman je šutio i tako odobravao sve što je rekla jer nije imao odbrane od njenog zahtjeva ni snage da pronađe obzire i norme. Jesam li ti lijepa. Lijepa si, vjetrom donešena, načinila si jednu kretnju prema meni i opi ­la me pa sam u tebi vidio ženu koje nema, ženu od kamena, ženu visoku, ženu vitku, ženu lijepog oka a ne krvoloka, ženu duge noge, ženu sa kosom, že­nu sa ponosom, ženu koja može da me ogleda, pod­gleda, obgleda i koja dolazi na rane, kad tolike ni­su došle na latice, pupoljke i krune, koje su, onda, da ne pretvorile u kazane, kazne i prazne kamene to ro ve dalmatinskih otoka, u bezizgleđa, beznađa i bespovratja dugih hodova među ženama, među no gama i među spodobama a mene u žilu, živinu i životinju kojoj jutro donosi noć a veče mrklinu slijep­ca zatrpanog u zemljinoj utrobi, i stavila melem na rane, na svaku ranu tri melema, melem tvoga oka, melem tvojih usana i melem tvoje kože kroz koju, kada ti zasanjaš, zamaštaš i opraštaš, izlazi tvoja dobra duša da vidi zbog čega si sa mnom, sobom i sa podom i vraća se, dok ti se praviš da ne znaš i da samo gledaš, u tebe, donoseći korpu punu ožiljaka ko ji zamlađuju tvojom dobrotom i čine od mene

Tomanova igra sjenki 91

oživ ljenje koje može da kaže: lijepa si, takvu sam te zamišljao. Ti si moja prva žena koja neće postati moja rana.

Grožđe ide berbi.

Toman je uspio nekoliko istovremenih poslova do ve­sti do kraja i sada je mirno čekao da grozdovi sazriju. Sve je spremljeno. Možda ću još jednom da odem do starog Marina, da popričamo, što ga budem razumio. Obišao je čokote. Pokušavao je da ih izbroji. Možda dvije hiljade. Od toga bi moglo biti sedamsto litara vina. Tako su mu pričali. Pripremio je i kamene prese koje je sam smislio. Jedna koju je zatekao u šupi neće biti dovoljna. Trebalo bi danima da se radi. O gredu je okačio koloture kroz koje prolazi užad na čijem kra ju su vezane kamene ploče promjera srednjih buradi u koja će sipati izgaženo grožđe a kamen će ga pritskati da pušta dragocjeni sok kroz izbušena dna. Iskoristio je pet starih buradi koja nisu više za popravku i obnovu. Odnos kolutova i njihovih obima je takav da i dijete može podizati i spuštati teško ka­menje pa čak i udarati njime o krstastu dasku kako bi se vino iscijedilo a grožđu dalo vremena da diše. To će biti puno bolji način od savremenih presa koje se nisu pokazale jer ubijaju grozdove, ne daju vinu puta i iscjeđuju i materije iz peteljki pa vino dobija neželjene i nerazjašnjive primisli. Svaki put kad se vrati iz vinograda, ode do obale, sjedne na kamen, okrene se gradini i gleda je. Ne može da joj se nadivi. Toman je bio graditelj ali nikada nije imao priliku da se time bavi. To je sigurno, razmišljao je, naslijedio

92 Rajko Vasić

od istoimenog pradjeda koji je, negdje na Trebavi, bio graditelj drvenih kola. Gradina je bila okamina. Toman, ovaj ratni i morski, volio je više kamen nego drvo. Kamen bolje leži u ruci. Uspio je da građevina ima oblik ali i da izgleda kao dio prirode. Kao da je neka nevidljiva ruka samo malo pomilovala već složeno kamenje i otvorila dva okrugla prozora me đu smeđim ozidnicima pa, onda, i uska vrata koja cije­lom prednjem zidu, umjetnini, daju čvrstinu svojom tamom i prostorom kojeg otvaraju.

Selia, Elina mama, došla je njegovim čamcem pre­uzetim od kćeri, pred sami sumrak, donijevši na putu ulovljenu ribu. To je za naselje. I bocun vina. Bila je nesvakodnevna, kao da se u čamcu presvukla. Imam bermude, skinuću ovo pa ću pripremiti ribu. Imamo vremena. Bog je pred nama a jutro i pred nama i pred bogom. Selia je bila vitka crnka. Izdaleka je mogla da se smatra Elinom sestrom. Samo po rukama se vidjelo da je Eli napukla, mlada a Selia malo prevrela, pre­zrela i presahla. Sada ću da naložim vatru u vanjskom kaminu da zagrijem ovaj kameni krevet. Ide noć. Šta je vanjski kamin. Vidiš ovaj dimnjak. Napravljen je tako da odvodi dim i ako vatru ložim i unutra i napolju. Ali kad je ložim napolju onda dio topline ide u kanale ispod krveta i kamen se zagrijava. To nije direktna toplota jer ona odlazi u dimnjak, nego je toplota koja se širi oko ložišta i zagrijava vazduh is­pod kreveta. Zrak. Zrak. Ako ložim unutrašnje ložište onda dimnjak ima drugi kanal kroz koji odlazi dim i višak topline. Mogu na toj vatri da pečem ribu. Da­

Tomanova igra sjenki 93

bome. Bio si u ratu u Bosni. U Bosni i Hercegovini. Ne postoji Bosna. Bosna je bila dok je bilo Juge, Tite i Mo še. I tada je bila zajebancija. Moša je govorio Jebo zemlju koja Bosne nema. Sad nema ni zemlje pa nema ni njene Bosne. Ko je Moša. Moša Pijade. Komunistički revolucionar. Jevrej. Intelektualac. Zar su komunisti imali intelektualaca. Imali su. Ne ko ovi današnji. Vaši i naši. Sve go kurac. Ti nisi budala a bio si u ratu. Svako ko je bio u ratu, budala je. Ili će postati budala. Ona prirodna, izvorna, narodna, seoska budala. Sišo s pameti. Kako si ostao živ. Mihail Timofejevič Kalaš­njikov, tokom demokratskih ratova u Bosni i Herce­govini, sa okusom bratske krvi, nekoliko stotina puta mi je spasio život. Da sam imao u rukama papovku ili kakav drugi kolac, ili neke napucane amerikanke, ubili bi me ko zadnjeg agresora. Kalašnjikov je puška. Jeste. A Mihail je njen tvorac. Njegovu pušku A Ka četrdesetsedam, Automat Kalašnjikova, konstruisan četrdesetsedme, proizvodi, legalno i na crno mnogo zemalja. Pretpostavlja se da je dosad proizvedeno sto miliona službenih Kalašnjikova u ruskoj fabrici. Us­pos tavljanju proizvodnje pomogao je i njemački ma­šinac Hugo Šmajser, konstruktor njemačke jurišne puške StG 44, iz Drugog svjetskog rata, koga su Rusi zarobili u rodnom selu i deportovali u zavod za proizvodnju nove automatske puške. Kalašnjikov je, na kraju starog doba pokolja, postao nova puška za novo doba. Sranje je priča o tome da je Kalašnjikov, Mihail, tvorac smrti. Da je puška A Ka četrdesetsedam donosila i donosi smrt. Da nije Kalašanjikova, bio bi izmišljen automatski malj ili serijski zakivač eksera u

94 Rajko Vasić

lobanju. Ljudi su takvi, zli, krvoločni. Rat je ljudski način napretka. Jedan od načina. Rat započinju buda­le, organizuju izrasliji a učestvuju – svi. Nemamo koga okriviti. Rat je u krvi svakog muškog divljaka bez obzira što se zna preodjenuti u inženjera, službe­nika ili zavodnika. Ali, kad dođe prilika, rat je sred­stvo istrebljenja, borbe za savanu i prašumu, za te­ritoriju, nadomjestak kolektivnih i ličnih frustracija koje se kupe u genima decenijama, produžetak lova na divljač da bi se prehranila porodica ili vlastiti stomak, produžetak seksualnog nagona koga priroda uzima nazad, iskazivanje kompleksa veće ljudskosti i mekoće. Rat je, u stvari, istorija ljudskog genijalnog smišljanja razloga za legitimno ubijanje. Kalašnjikov je jednostavna puška. I smrt je jednostavna. Kalaš­njikov je demokratska puška, puška za sirotinju. Na­pir litani Tompson, Smit i Veson, Pumperica, Hekler i Koh, Braun Bes, M16, F2000, i ostale igračke sa dvo­gledima, zelenim i crvenim lampicama, ručkicama, torbicama i potkalibarskom municijom, i kaleidosko­pima, navigatorima i lokatorima, samo su pudlice koje gospođe izvode u šetnju. Jedino je Kalašnjikov puška za glib, kišu, muškarce, krv i brzu smrt. Kalaš­njikov je ljepotica u svojoj jednostavnosti. Kao afrička krasotica, koja ima na sebi dvije ublaćene i uznojene krpe a ljepša je od boga. Njegov ukras je nekad šljivo­vo drveno tijelo, nekad plastificirani šaržer, nekad pleteni plastični remen, nekad niklovana cijev ali ni tada, kad je ukrašen, ne odbija od sebe sirotinju tužnih pogleda i beznadnih muka. Kalašnjikov je kao ručni sat. Još i više. Kao dio tijela. Kalašnjikov je jedino

Tomanova igra sjenki 95

muš ko s kojim može da se spava. Možda zato što je puš ka a puška je žensko. Kalašnjikov ima nježnost žene u najboljim godinama. Top, tenk, helikopter, avion... grube su muškarčine. Kalašnjikov leži u ruci kao duga bijela ženska ruka u muškoj. Kalašnjikov je oružje siromašnih, gladnih, ugnjetenih, pokorenih, žudnih slobode i samostalnosti. Nijedna armija i dr­ža va nije krenula u rat protiv druge države sa Kalaš­njikovima. Oni koji kreću na drugu državu, i narod, idu sa video­igricama, softverima, naparfemisanim matiranim i sjajnim orlušinama od oružja. A sirotinja, dolje, ima samo Kalašnjikove. Kalašnjikov ne pokora­va, on brani. Zato je toliko raširen i prijateljski prljavoj, izgladnjeloj i potlačenoj populaciji. Za sva druga oružja treba da se ide u školu i na obuku, da se uči ubijanje. Za Kalašnjikov ne treba škola. Uzima se u ruku samo kad više nemaš kud. Kalašnjikov je oružje najbjednijih. On je još jedina brana protiv globalizova­nog ubijanja koje se širi kao virus nove gripe. On je i vrhunska pravda, jer poginuti od Kalašnjikova a ima­ti u rukama skupu savremenu pušku i opremu od sto hiljada dolara, zadovoljenje je pravde za uboge nad onima koji su od bijesa došli da ubijaju sirotinju. Kalašnjikov je rođen u pobjedi nad zlom. Kada je njemačka fašistička soldateska ranila mladog tenkistu Mihaila Timofejeviča, teško, on se oporavljao smišlja­jući pušku koja nadživljava sva zla i ratove. Kada jed­nom ljudi prestanu da se ubijaju, Kalašnjikov će, mož da, postati simbol mira. A umjesto metaka, iz nje go ve stare izmrcvarene cijevi, izlaziće umjetničke slike koje se odmah instaliraju na zidove. To je san

96 Rajko Vasić

onih kojima je Kalašnjikov jedino ljudsko pravo, slo­boda, imovina i alatka. Nevjerojatno pričaš o pušci. Spavao sam s njom četiri godine. Svaki dan i svaku noć. Koristio sam i druga oružja, ali ta mala puška je nježna ljepotica za koju se čovjek veže. Ne onaj koji hoće da bude ubica, nego onaj koji hoće da ostane živ. Ja sam to tek sada shvatio. Čitavo vrijeme sam po kušavao da ostanem živ. Zato se i nisam bojao smrti. Da li si ubijao ljude. Ubijao. Ubijali su i oni me­ne. Samo neko pogodi, neko ne pogodi. Kako si mo­gao. Lako. Kao ti ribu. Nisi u čamcu razmišljala da si ubila život ovim ribama. Da si im uzela svijest, oči, slike mora, sunca i planktona kojeg toliko vole. Ni­sam, eto. Tako se ubijaju i ljudi. Prvo im uzmeš ime, postanu vojnici. Onda im uzmeš zemlju pod nogama, tjeraš ih da je gaze, da marširaju, da se povlače. Onda im uzmeš osjećaje i ljudskost, ukrviš im strah. I, na kraju, načiniš ih ravnodušnim prema smrti i prema životu. Pustiš mrežu. Oni sami ulaze i traže metak. U čelo. U srce. U oko. U potiljak. Možda je to dobro. Ta­mo se u toj Bosni i Hercegovini, ljudi mrze. Oni se ne ubijaju, oni se mrze. Ubijanje je samo jedan dio mržnje. Onaj Andrićev drug, čula si za Ivu Andrića... Je sam... Maks Levenfeld, napisao mu je pismo o mržnji i pobjegao iz te Bosne i Hercegovine, odmah iza prvog svjetskog. Iako je bio rođeni Sarajlija. On ovako piše Andriću, dvadesete: Bosna je zemlja mrž­nje i straha. Ali da ostavim po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da go vorim o mržnji... jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan

Tomanova igra sjenki 97

mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog anali­ziranja, i – mrzi svakog ko pokuša to da učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostran­stvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemlja­ma. Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gne va mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice sp­las nu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku druš­tvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protiv­nika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši. Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda

98 Rajko Vasić

bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozir­nim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one po čivaju. Isto tako vi ste osuđeni da živite na dubo­kim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kome živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima – tako isto silna, podzem­na i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i naj­bolje, postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole – smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i

Tomanova igra sjenki 99

drugo vole. I, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira, tekija. Oni koji tlače i eksploatišu eko­nom ski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksplo ataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri – četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju. U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepiti oglase: Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi! Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, čuva mržnje, urođene, nesvesne, en­demične mržnje. Jer u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošlji­vosti nego drugim zemljama. A u Bosni je naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu

100 Rajko Vasić

mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Iz­me đu raznih vera jazovi su tako duboki da samo mrž nja uspeva ponekad da ih pređe. To je čovjek pi­sao dvadesete, u prošlom vijeku. A nije bio ni Srbin, ni Hrvat, ni musliman. Šta je bio. Jevrej. To je ta četvrta vjera koje više nema. Skoro nema. Da li ima te mržnje u tebi. Ima. Zato sam i pobjegao ovdje. Htio sam pobjeći nekud ali se dogodilo da sam pobjegao baš na ovaj otok. A i nema mržnje. Da ima, ne bih kao Srbin došao ovdje, među Hrvate. Ti si Srbin. Kako kažu da se zoveš Anton. Tako se zvao Matin brat koga sam ranjenog izvukao iz minskog polja ali nije uspio da preživi. Tako sam upoznao Matu. Selia je ispustila To ma novog tomahavka, koji je sav bio zacrnio i za­kvr gavio od stiskanja dok je slušala rečenice o mržnji, i pogledala u dlan kao da je tražila tragove neke prljavštine iz druge životinjske vrste. Ćutala je i ležala na leđima utopljenim mlakim kamenom. Ne treba da te grize savjest. Vi ovdje ne znate šta je Srbin, šta Hrvat, a naročito šta je musliman. Mada su neki radili u rudnicima u Pazinu, prije rata. Da li je zato bio rat kod vas. I kod vas. Ta se mržnja prelijeva. Odakle je došla ta tolika mržnja. Donijeli je Turci. Srbi i Hrvati su bili stočari i ratari. Onda su Turci donijeli sablje i jatagane i mržnju. U Bosni i Hercegovini bi trebalo po staviti Mopasanove putokaze Mržnja prema Srbi­ma, dvjesta metara, Hrvatska mržnja u dužini od de­set kilometara, Muslimanska mržnja sedamdeset po­sto, Mrzi oprezno, Srbi kraj puta, Srpska mržnja, oba­vezna ratna oprema. Ti se zajebavaš. Šta bi drugo, pored tebe tako lijepe i uplašene. Neću te zaklati. On

Tomanova igra sjenki 101

će te zaklati. Ako nećeš, kaži. Spavaš ovdje i ujutro ideš. Ne izgleda krvoločno, pogledom ga obliva Selia dok se on premiješta iz udubine za žlijezde prema pupku. Ti znaš da je to melem. Da li je Eli otišla za­dovoljna. Kao leptirica. Prvo ćemo jesti tvoje ribice a onda ćeš mi reći šta ću sa ovom ribicom. Kakvo ti je, onda, to tvoje srpsko ime. Toman. Odvikao se od ženskih večera i jela. Riba, spremljena u vinu i uz razne začine i travke koje je donijela, stvarala je kra­ljevski privid stomaku i osjetima. Dok je poslovao oko vatre i žičane mreže na kojoj će peći ribu, pod­loženu aluminijumskom folijom, Selia je ležala kao kažnjena, u samoći kamena. To je odvajalo od tog čovjeka koji pripada nekoj divljoj rasi u Bosni, nekim četnicima, koljačima, agresorima i zločincima. Šta znači Toman. To je staroslavenska riječ za malj koji stoji uspravno ubijen u tvrdu zemlju, dok čeka da ga ruke orijaša uzmu i upotrijebe. Izmišljao je. Hoćeš li da te tu, na krevetu, nahranim. Kada je Toman ušao sa ribom na kamenoj ploči, s njim je ušao i miris hrane raja. Selia je ležala gola sa odjećom pod glavom. Vru­će je, pokušala je da se opravda. Nasuo joj je čašu bije­log vina, skoro dec i pol. Popila je, poslušno. Kako ži vite u tolikoj mržnji. Goli. Plivamo u mržnji. Sa zači nima. Hodamo kroz mržnju, kao kroz maglu. Voli mo se u mržnji, kao bezrazložno ljubomorni lju­bav nici, kao žena koja mrzi onoga ko je voli i svakog dana mu postavlja nove zapreke i prepreke, okrivlju­jući ga da je ne voli. Zašto bi žena mrzila nekoga ko je voli. Zato što se pojavio prekasno, zato što nema hrabrosti da kaže da i ona njega voli, zato što je tako

102 Rajko Vasić

ne voli neko za koga bi ona željela da je voli. Mrzimo se u jelu i piću. Mržnja je način posjedovanja i pri­vlačenja. Mržnja nas spaja. Ostajemo na okupu, da bi mogli ratovati, kad dođe vrijeme. Rat je način života. Rat je jedan dan u mjesecu. Prvi dan je jauk. To je dan kad se dijete rodi. Drugi dan je radost što je ljubav dala novi život. Treći dan je život koji pro hodava. Četvrti dan je učenje za mržnju. Mama uči kćerku da mrzi druge žene i svog mužjaka. Tata uči sina da mrzi druge ljude koji nisu kao on i koji se ne sjećaju predaka kojih se on sjeća. I da mrzi ženu ako ne može da je upotrijebi i upregne u jaram kao kravu. Peti dan je učenje za nevjeru. Šesti dan je iskazivanje ljubavi prema zemlji koja rađa, hrani i prima na ukop. Sedmi dan je obnavljanje učenja o mržnji. Pjevaju se pjesme o junacima. Osmi dan je gledanje proljeća. Deveti dan je slušanje ptica i vodopada. Deseti dan je hodanje za ženskim mirisom. Jedanaesti dan je puštanje krvi suparnicima i navikavanje nozdrva na miris mržnje. Dvanaesti dan je stvaranje kore kruva. Trinaesti dan je početak bogaćenja. Četrnaesti dan je iživljavanje nad nemoćnom ženom i njenom krvi na koži i ispod ko že. Petnaesti dan je dan odlaska potomaka. Šesna­esti dan je javljanje samoće koja vodi ka smrti. Se­damnaesti dan je rasprava o mržnji. Osamnaesti dan je pronalaženje neprijatelja. Devetnaesti je dan bojenje neba i beonjača u crveno. Dvadeseti dan je dan od­laska u crkvu. Dvadesetprvi dan je donošenje odluka. Dvadesetdrugi dan je uživanje sa mladim ženkama kao da će smrt sutra. Dvadesettreći dan je dan pozdravljanja i uzimanja oružja u ruke. Dvadesetče­

Tomanova igra sjenki 103

tvr ti dan je dan krvi i baruta, dan klanja i miješanja usirene krvi sa blatom tuđe i svoje zemlje. Dvadeset peti dan je dan bunila i paljenja. Dvadesetšesti dan je kupljenje otkinutih nogu i ruku, i živih glava, sa ratovišta i glavišta. Dvadesetsedmi dan je potraga za kućom, zem ljom i rodnom zorom. Dvadesetosmi dan je razje da nje snova sjećanjima na krv i crijeva. Dvade­setdeveti dan je povratak stoci koja nas je rodila, odojila i spasila na putevima kroz sve dane. Trideseti dan je kraj samoće i mržnje i prepuštanje mjesta onima koji imaju snage za dvadesetčetvrti dan, kada dođe vrije me za njega. To je dan ukopa. Život traje trideset da na. Sa tri prsta joj je stavio u usta zalogaj ribljeg mesa i mirisa. Tijelo joj se, kad je pominjao mržnju, krv i ot kinute ruke, proiglavalo, svaki put kao nova lede nica tankog konca koja je bila oštrija kako je od stopala išla ka ramenima i vanjskom zidu iza kojeg je igrala toplota. Mržnja je prvi znak samoće. Ne moraš ni da znaš da mrziš. Dovoljno je da te u mladosti oštete, ponize ili jednom obezvrijede i ti ćeš biti rudnik mrž nje. Pravi ljudi u toj usranoj bosni, naročito oni koje je vje ra zaposjela umjesto da su oni prišli vjeri kao raz govoru sa samim sobom, toliko su dragocjeni za mrž nju da se mogu smatrati dijamantima mržnje. Oni su već izbrušeni. Zrake njihove mržnje se nepogrešivo prelamaju kroz stotine ploha, kocki i romboida i izla ze kroz caklinu prema pravom cilju. Oni su dragocje nik mržnje jer nikada ne griješe. Ne treba ih iskopavati i brusiti. Uvijek su tu. Nadohvat ludih očiju. Da li bi mogao da me voliš od tolike mržnje. Mogu. Ti nisi iz svijeta mržnjenih igrača

104 Rajko Vasić

sjenki. A i ako nemamo prili ku za mržnju, onda se izlijeva ljubav kao kod kamele ona koji mijenja boju prema okolini. Zini. Može li on da mi bude kašika. Toman je stavio komadić ribljeg me sa na caklinu vodoravnog jarbola i prinio ga usna ma koje su ličile na nestvarne crne jagode na dnu tamnog plavila mora. Daj mi i kap vina s njega. Kap je božiji znak nježnosti. Ako je donesem do tvojih usana i jezika, pričestiću te, poljubiti ljubavlju kao što se pokrštava neko ko nije priznavao boga i bogorodicu. Po­krštavanje je takođe rudnik mržnje. Poljubljivanje i pokapljivanje je odvođenje ispod sječiva i klina mrž­nje. Ne spadaš u te ljude mržnje. Spadam, samo ti ne vidiš. Ne osjećaš. Nemaš oči za vjekovitu tminu i mržnju. Šta će mi oči. Položila ga je na leđa a ruke mu istegla iznad glave. Opkoračivši ga, počela je da trlja butinama po rebrima, dižući se kao lepršavi džokej u sedlu i lijepeći se za njegove grudi. On je osjetio kako mu se hrskavica koja drži spojena rebra ispod prsa, mrvi pod pritiskom rojeva trnaca koji dolaze iz dubine, preko kičme i kroz rebra. Gledao je otvaranje nabujalog spleta ljutih meksičkih papričica koje gore. Okolne dlačice su se uvijale i kvrčile kao da ih spaljuje nevidljivi plamen izbačen iz sunčevih talasanja i erup cija. Cijeli međunožni pejsaž klizio je potiho pre­ma udubini u kojoj se smjestio Tomanov stomak, ostav ljajući dražesni trag žudnje i podatnosti. A onda se nadvila grudima nad njegovo isklesano lice i dodirnula ga malim brežuljcima koji su visili čežnjivi, nemilovani i željni toplog daha. Spuštala je kukove na tom dlakavom klizalištu sve dok nije osjetila titraje

Tomanova igra sjenki 105

cr nog labuda koga Toman nije mogao umiriti. Ot­vorila mu je utočište, nježno, kao da je samrtni ranje­nik i puštala ga sve dublje u ponornice spasa. Zausta­vila se kada je naišla na njega do kraja i uspravila naglo kao savijeni grabić privezan za korijen susjed­nog stabla kome je bradva presjekla povezno liko, pa kukove povukla prema njegovim koljenima i svom težinom, oslanjajući se na tvrdo venerino podbriježje, pritisnula rudo nevidljivih kamenih kola starih naroda i tri, četiri, puta kliznula kratkim klizajima, uz njega i niz njega, uhvatila se za lance i zategla ih zgr­čivši laktove da dobiju snagu kobrinog trzaja, malo zastala kukovima, još jednom ga pritisnula i onda kriknula, skočila i uzvukla se uz lance a ispružene noge su stajale nad Tomanom kao kostur indijanskog šatora poslije požara gledajući ovatrenim žutilom kako sjemena uzlijeću u trenutku kada je Selia ustala i oslobodila ga čupavice koja sagorijeva. Zadnji isplamsaji su se zaustavili pod rebrima kada je zaoranj lupio glavušom ispod pupka. Lanci su se čuli škripom u ritmu izdisaja i udisaja. Nisam vjerovao. Uzletjela sam kao nikad. Nisam vjerovao. Imaju neka čudesa u tebi. Nisam vjerovao da mogu biti zarobljenik. Tri treptaja su mi trebala. Zarobljenik u vulkanu, među butinama koje odnose meso za svojom nježnošću.

Iscrpljujući san ga je pritisnuo na kameni jebarnik pun topline koja je nadživljavala noć. Nije mogao da ra­zazna san ali je čuo riječi koje su ga pratile. .sipnje i krvi puna pluća izgladnjela kroz tuberkuloza kao ,narode izumrle kroz kuga kao borbe kroz prilazimo koji nas

106 Rajko Vasić

I .puta kraj tarabnjačama zašiljenim po slažemo ih gole i dvorištima po dudove stare od glave odbijamo ,bubrege u i srce pod ,plećke među klinove zabijamo ,zubača klinovima i roguljama ,vilama koljemo i živi ostajemo koji nas i ,šurenja prije pilićima kao glave odvrćemo kojima one I .spremila sve je Mržnja. ubijaš samo ,ništa misliš Ne .mržnjom sa Onaj .najdraži je mi rat Jedan .vijekova više U .ratnik istovjeki sam Ja. istovremeno ratova nekoliko u borim se Ja .ratovi novi čekaju me jer ,najkraće ,kratko ostati moram kojoj u ,stvarnost moji snovi su jer spasiti ću Tebe .vra ta iz iščupati i prekinuti mogao nisam grkljan čiji stražaru onom izvadio sam koje dlanu na oko kao sanjao sam kosi u kesten Tvoj .straha od utrnulim očima i sisom izgriženom ispalom jednom i bluzom poderanom sa te sam Vidio .liku tvome vratio me san i budući u krenuo sam Ja .galicija raznih iz poginulih krv teče venama našim U .doći će koji i dolaze koji ratove u uskačemo i vijekove preskaču koji živote duge živimo ,ratova iz pjesmama u opjevani smo koji Mi .vijekovima i svijetovima po razastiru i množe se Odatle .Staljingrada kod i ,Balkanu na ,Galiciji U .mjesta tri na rođeni su ratovi Svi .vijeku prošlom u bila je Galicija .Galicije rovovima u grkljane za borbi krvavih nakon lik tvoj sam sanjao ,logoru u ,ovdje si sam Sanjao .ti si Ko .mene Zašto .spasim te da i gamad pobijem da metaka imam ,Uzija dva sa ovdje sam Ušao .silovanje za redovima u stoje koji oni donose koje sjemenom udavi ne se dok ili raspuknu ne obrazi se joj dok ustima u iskrvine zatrpavaju trojica po i zube izbijaju im onda ,ujede nekoga da

Tomanova igra sjenki 107

drzne neka se ako a iscure ne dok ,oči u ,noge među ,čmarove ,usta u ,zarobljenice siluju noći svake ,ništa čuju ne toga zbog koji i ,ožiljke sablažnjive pokrivala ,kasnije ,je koja kosu čupali i uši otkidali rođenja kod su kojima divljaci Oni . Oni divljaci kojima su kod rođenja otkidali uši i čupali kosu koja je, kasnije, pokrivala sablažnjive ožiljke, i koji zbog toga ne čuju ništa, svake noći siluju zarobljenice, u usta, u čma­rove, među noge, u oči, dok ne iscure a ako se neka drzne da nekoga ujede, onda im izbijaju zube i po trojica zatrpavaju iskrvine u ustima dok joj se obrazi ne raspuknu ili dok se ne udavi sjemenom koje donose oni koji stoje u redovima za silovanje. Ušao sam ovdje sa dva uzija, imam metaka da pobijem gamad i da te spasim. Zašto mene. Ko si ti. Sanjao sam da si ovdje, u logoru, sanjao sam tvoj lik nakon krvavih borbi za grkljane u rovovima Galicije. Galicija je bila u prošlom vijeku. Svi su rovovi u Galiciji. Svi ratovi su rođeni na tri mjesta. U Galiciji, na Balkanu, i kod Staljingrada. Odatle se množe i razastiru po svijetovima i vijekovima. Mi koji smo opjevani u pjesmama iz ratova, živimo duge živote koji preska­ču vijekove i uskačemo u ratove koji dolaze i koji će doći. U našim venama teče krv poginulih iz raznih ga licija. Ja sam krenuo u budući rat i san me vratio tvome liku. Vidio sam te sa poderanom bluzom i jed nom ispalom izgriženom sisom i očima utrnulim od straha. Tvoj kesten u kosi sam sanjao kao oko na dla nu koje sam izvadio onom stražaru čiji grkljan nisam mogao prekinuti i iščupati iz vrata. Tebe ću spasiti jer su snovi moja stvarnost u kojoj moram

108 Rajko Vasić

os tati kratko, najkraće, jer me čekaju novi ratovi. Ja se borim u nekoliko ratova istovremeno. Ja sam raz novjeki ratnik. U više vijekova. Jedan rat mi je najdraži. Onaj sa mržnjom. Ne misliš ništa, samo ubi­jaš. Mržnja je sve spremila. I one kojima odvrćemo glave kao pilićima prije šurenja, i nas koji ostajemo živi i koljemo vilama, roguljama i klinovima zubača, zabijamo klinove među plećke, pod srce i u bubrege, od bijamo glave od stare dudove po dvorištima i gole ih slažemo po zašiljenim tarabnjačama kraj puta. I nas koji prilazimo kroz borbe kao kuga kroz izumrle narode, kao tuberkuloza kroz izgladnjela pluća puna krvi i sipnje.

Jasno je vidio svoje obosmjerke iz mladosti, onu ma mutsku iz januara sedamdesetdruge. U rami ara duga maše nama. Avar o atamana hoda jučer a danas u Asam ide. Lutka Eja dođe na vodu Emi, no ne zapita je: Lavor u Edine Barać. Aman ote Eso Kute rovac, rvač i čauš, Anu domar Avdo rani u sisu i narod vara modu našu a čiča, vrcav, ore tu. Kose, eto, nema ćara. Ben ide u rov aleja tipa zenon. Ime Udova Neđo daje aktu. Led ima sa usana dar. E, čuj Ado, Hana: matador Ava. Ama! Neša mag udara i Maru. U rami ara... i sa ove strane. U kičmenom udubljenju krsta, dok je ležao potrbuške, nakupila se cijela čaša znoja koji se ohladio i kad su izmiješane riječi preslagivane odostraga i redane naopako počele da trzaju tijelo, poslao je kroz kožu sitnu hladnoću za buđenje. Nikoga nije bilo u gradini. Ko je bio noćas. Selia. Rekao sam joj ko sam. Da li ju je to otjeralo.

Tomanova igra sjenki 109

Bio je izmožden i jedva se podigao na ruke ostavivši pod sobom lokve znoja i ljepljivu površinu u kojoj su umrtvljene ležale kovrčice od sinoć i noćas. Ne mogu da se krećem. Mrtav sam. Ne spavam. Ubiše me snovi. Kakve su mi se riječi redale u snu. Toman se sjećao samo nekih. Galicija, ratovi, grkljani. Danima je hodao oko gradine, doziđivao, tražio ka­menje pa odlazio u vinograd. Uskoro će. Kako obrati sve to. Čuo je za ledeno vino. Može se obrati i kada se grozdovi potpuno obeživote, sparuše kao logoraši sušičari, a ostane samo šećer za alkohol i vino. Ali kako se to radi. Ženke se neće pojaviti. Saznale su ko sam. Nema ih već danima. Selia mi odvezla čamac.

Ako ne dođu, nad ostrvom mi visi sudbina robinzona. Ne zanima me mnogo koliko sam visoko, ovdje, na četničkoj skali. Posvetiću se kamenu i vinu. Oboje imaju dušu. Bolju od moje, nježniju, za ljude, nemaju dušu među sobom. Kad bi ljudi bili takvi, da imaju duše za sve u prirodi i na svijetu, osim za ljude, bilo bi lakše putovati kroz živote i vijekove. Ta nejednaka mjera duše za ovog čovjeka ili onog čovjeka, dobra je torina za mržnju. Sve se može tumačiti dvoznačno, sve može da se gleda oživljeno ili omrtvljeno. Kao ocvala grana. Skrenuo mi je pažnju jedan prijatelj da ocvala grana nije rascvjetana grana kako sam je ja upotrijebio u tom lijepookom kontekstu, nego grana sa koje je opao cvijet. Zašto je onda grana olistala u proljeće a ne u jesen kada lišće opadne. Rječnici kažu da je u pravu. Jebeš rječnike. Grana je osuta cvatom. Ocvala. Ja se radujem tome. Drugi to gledaju kao

110 Rajko Vasić

smrt. Iz jedne obične trunčice prirode mogu da se izrode ogromne razlike i razlozi za nesporazume, diskusije, krvljenje, ponižavanje. I mržnju. Eto je, na svakom koraku. Kada bi imali dušu za sve, ali ne i međusobno, bili bi kao i kamen prema kamenu, bez ljubavi ali i bez mržnje. Bolje bi bilo da je istorija, i onaj filozof, zapisala da je čovjek čovjeku kamen nego vuk. Priroda i rađa i miluje razlike koje dovode do krvljenja. Tako vlada nama. Da je u prirodi sveopšti sklad, sve bi se namnožilo i nadmoćilo do nebeskih vi sina i priroda bi bila mala a bog nemoćan. Niko ne može da nadvlada sklad. Ni mržnja ne može da se nadvlada ali se njome lako upravlja. Mržnja je kao nebeski roj stršljenova, svaki ujed je opasan po život, zuji u svim glavama, i onima koje su u stršljeniku i u onima koje su vani, samo što se rojevima mržnje može upravljati tek običnim uprtim prstom. Ne treba nikakva druga pamet ni umijeće. Eno, ono je Srbin. Ono je musliman. Ako hoćeš da uljepšaš svijet, onda kažeš: Eno četnika. Eno turčina, pizda mu materina. Eno ustaše. Čekaću da vidim šta će žene sa obale da kažu. Koliko su duše ostavile podamnom i na meni. Ako jesu, onda se neće pojaviti. Ako nisu doći će. Što više duše dadneš nekome, mržnja je, kada se rode razlike, dublja, krvavija, zaklanija. Kad u takvoj mržnji kolješ, ne lije iz vena krv, izlazi krvavica.

Nervoza ga je opkolila. Hiljadu puta je postavio ka­men, obilazio, bio zadovoljan, gledao, ali sljedeći nije mogao da postavi, da ga nađe, pa je odlazio na drugi dio nove gradine, uklapao boju i oblik pa opet nije

Tomanova igra sjenki 111

mogao da nastavi. Sjedao bi i gledao. Iscrpljenost je bila sve veća. Kosti su imale sve manje mesa, prošao je ratnu sliku žilavog živog bića koje ubija i hoda sa smrću kao sa drugaricom iz razreda. Bio je usamljeni bolesnik. Nije znao šta mu je, nije mogao da pretpostavi da ga progoni rat. Znao je da mu snovi dolaze kao noć ali nije razaznavao da je to neki postratni, poststresni traumatski sindrom, kako se tih dana počelo pisati po novinama uz sve učestalija samoubistva i nasilja prema drugima. Toman je živio bez radija i novina, bez televizije. Bio je oduševljen čistim životom ali ga je stizala prljavština prošlog. Postao je poslijeratni zarobljenik ali nije mu se razjašnjavalo kako i zašto. U tome i jeste čar poslijeratnog zarobljavanja, ne uviđaš koliko je duboka jama u koju propadaš, koliko je blatnjav put kojim ideš, ne osvrćeš se, ne vidiš sebe, otupljuješ, ne priznaješ da si zalutao, da si se zaglibio. Uvijek imaš opravdanje. Kao alkoholičar, kao pušač. Ova je za smirenje, ova je za sreću, ova je za tugu, ova za odlazak, ova za povratak, ova za viđenje, ova za doviđenje, ova za poznanika, ova za neznanca. Ne ma nikoga da ti kaže. A i kad bi rekao, ne bi pri­hvatio. Tako se ulazi u krug stršljenova koji jedan dru gog jure u beskonačnom zuju a svrha tog kruga je da iz njega nema izlaza. Nema vrata za poslijeratnog zarobljenika, nema prozora. Samo tunel. Znam da sam uhvaćen u zamku. Kao da nemam posla a kao da ne znam šta bih prije da radim.

Druga noć bez spavanja. Ložio je vatru i povremeno zamijesio koju kantu maltera pa postavio kamen

112 Rajko Vasić

ili dva. Nova gradina je dobijala oblik žene koja leži, sa dugim tijelom jegulje na kojoj je bogorodica slučajno zaboravila kukove i guzove, i lakat dignut prema nebu i naslonjen dlanom na lice. Ne zna koliko je puta otišao do obale i gledao kameno tijelo ljepotice. Možda je to Neca. Hladna je kao i ona. Jedanput. A jednaput topla, privijajuća. Ležala je, dugonoga, dugoleđa, tan ka, na zemlji, i obavijala, čuvala i uljepšavala staru gra dinu sa prozorčićima na ispupčenim sisama i sa us kim crnim vratima kroz koja se ulazi u neznano. Neca od nijansiranog glatkog kamena. Svaka je žena sastavljena od kamena, nježnog, glatkog, duševnog. I hladnog, oštrog, krvničkog. Takva je i Neca, žena od kamena, žena koje nema, kako kaže neko, žena bez dilema, kako kaže niko, žena koju zidam a ona sama, kao vila u starim pričama o mostovima, noću ruši što ja danju zgradim. Želim da je okamenim, izvađenu iz oka, nježnu, dugu, mekanu, sa usnama poput duše najnježnijeg maslačka rođenog u njedrinama nevine ljepotice iz bajki koje su pomrle prije svojih pričatelja i stvoritelja koji su, opet, pomrli prije rođenja svojih plemena i naroda pa su ostali samo crteži po tamnim pećinama za vatre i prljave tragove boravka na svije tu. Želim da je okamenim nježnu a ona se otima, ogrubljuje, izmišlja raspukline, odrvenjuje. Pa se onda unježi, utopli, ugladi, privije kao najnježniji kamen na svijetu, kao ova meka postelja od tvrdog kamena, želi da je ja izglačam umjesto prirode. Onda ode. To je Neca. Žena za koju se jeca, kleca, rasijeca.

Tomanova igra sjenki 113

Uklapao je Necine linije u kamene oblike prirode na ostrvu. Trećeg dana, poslije noći bez sna, linije su počele da gube oštrinu. Odlazio je do oblina i opi ­pavao ih, pamtio prstima i rukama pa se onda vra­ćao u pjeskoviti plićak i gledao kakav bi kamen još dobrodošao. Onda bi sjeo pored kamene Nece, na­slonio se i drijemao na slanom vjetriću s mora. Nema ih. Nije dobro, ako ne dođu same, uzalud je, izbačen sam. Dosad su sve saznale ono što sam rekao Seliji. Koliko za njih znači neko iz neke nacije sa brdusina Balkana. Saznaću za koji dan. Pojeo je pola ribe i popio pola čaše vina. Pridigao se, koštunjav i ciganski crn, kao vještački čovjek koga su u početku sklopili da hoda četveronoške a kasnije se predomislili i osovili ga na dvije noge, i krenuo prema vinogradu. Jutros je bio. Znao je kakvo je grožđe ali su ga potkožni mravi tjerali na hodanje bez razloga i izmišljanje kamenja i linija, obilazak vinograda ili traženje kamenja za koje bi, potom, zaboravio gdje je potrebno i za koju dubinu ga je tražio. Grožđe je čekalo svoj zreli dan a Toman se vratio u unutrašnjost gradine i obgledavao glatki krevet. Složio je prostirke i jastučiće, sklonio čaše i kamene tacne poredane po obodu krečnjačke legaje. Na raznobojnim zaravnima ležale su mrtve dlake iz dugih borbi tokom seksualne gladi iskrenih tijela na mlakom kamu. Raspoznavao je plavušaste kovrdže, smeđe uvrtke, crne svrtke i riđe zavijuše. Na velikoj kamenoj ploči, pri svodu, stavljao je kap po kap ljepila za drvo i u svaku kap sadio po jednu dlaku. Neka stoje uspomene. Kad drugih iz života nemam. Sve svoje uspomene nosim u sebi. Ništa

114 Rajko Vasić

ne mogu nikome da pokažem kao dio mog života. Za sadi su stali u nekoliko gustih redova. Da sam sku pljao još iz Zagreba, cijela bi Istra sada bila pod kovrčama ženskih čarobnica.

Opet ide noć. I četvrti dan. More govori valovitim jezicima. A beskonačni jezici pretvaraju se opet u more.

Seka je lebdjela iznad norveških fjordova i fjeldova, kao biljka koja cvjeta na sjevernoj hladnoći ako se uguste sunčani kratki dani. Fjordalizo. Tako bi mogla da se zove, gore na lakom sjeveru, da ne znaju odakle je, da ne vuče za sobom porijeklo i posteljicu balege i smrada, krvi i baruta, mržnje i odmazde. Fjordalizo, prozračna žena sjevernica. Prozračna zbog mojih na­puklih sjećanja. Gdje li je, bože. Da li sam izgriješio ili sam se razljudio. Da li je potonula pod životom ili je našla mir i zaslugu ljepoti, dobroti i siroti svojoj. Zaborav je za nju. Ne mogu da vučem, ni ja svoje, ni ona svoje, tranšeje od Glavice, sa rovovima, do zelene Istre niti rovovi mogu da se probijaju do tvrde Norveške, Švedske ili sjeverne Njemačke, ko zna gdje li je. Rovovi su za klanje, ne nose se sa sobom. Kad napustiš rov, napustiš i dušu rovovsku. Ako nemaš drugu, hodaš bez duše po svijetu i sa svjetinom. Rovovi se najbolje zaboravljaju klanjem, direktno u vrat. U tako okrvavljene rovove niko se ne vraća, svi se boje uzemljene krvi, da ne nagrajišu, da dušu po kojnika ne pretvore u srce đavola kome ni glogov kolac ne može ništa. Takvi rovovi brzo zarastaju u svezelen. A ja idem dalje i koljem. Danas sam srpom,

Tomanova igra sjenki 115

širokim, za pšenicu talijanku i ječam, klao kroz tran­šeje borce i njihove žene koje su donijele ručkove u korpama preko ruke dok su im podlaktice još ostale nažuljane vrbovim prućem svrnutim u drške. Ne bježe, samo stoje i čekaju. Zakoljem sljedećeg pri je nego što je onaj ispred njega pao. Ne krkljaju, sa mo gledaju šljive osakaćene mecima i granatama, obije­ljene od juče i okvrgavljene od prošle godine. I onda se sliježu. Ne znam zašto sam krenuo da ih sr pim po zgužvanim bakarnim seljačkim vratovima. Nešto me je naljutilo. Ja samo ubijam, ja ne koljem. Ne znam zašto. Nikog mog nisu zaklali. Srpovi su sla vensko ra dilo, radilo ratara. Nikada nije vidjelo krv ali nje­govi zupci sada uživaju u deranju vratova se ljana koji više nisu htjeli da budu ni ratari ni stočari nego su se uhvatili ratovanja koje im je neko donio na putu istorije kroz vukojebine, bujadišta i ljudoderine. Rat im je prirastao. Srastao je s njima. Sa nama. Najgori smo na mjestu gdje je srastak. U duši raditelja i srcu koljitelja. Nauk sam stekao od djeda kada je klao mla de pilice koje su se iznenada ustrčale po dvorištu zapijevajući čudnim glasovima ni ptice, ni kokoši, ni guske. Slute zlo, neko će umrijeti, vataj je, jebem joj nebo. Ako nije imao srpa da ga spodbije ispod strehe, otkinuo bi joj glavu ko trešnji peteljku. Baba je onda kupila mlade kokošice po dvorištu i kuvala supu od njih, pekla ih sa polutkama krompira. Nemoj, čoječe, klati, uzmi pištolj i ubi me. Sve nas poubijaj kad smo pustili rat u njivu. Došli su i kažu da treba zapišati našu zemlju, naš teritorij, vele. Šta je teritorij, isusa im jebem. Antuša izvadio kurac i išao da zapišava

116 Rajko Vasić

njive, zapišavao puteve. Ovo je šokačko, nemoj da ko kroči ovuda. Zajebavao se sa njima dok ga jednog dana crni hercogovci, hosovci, nisu ubili ko ćoravo kuče. Gledam ga u oči. To je ratar starih Slavena. Osta lo sjeme. Izlazi iz tranšeja, evo ti srp i idi u njive. Tvoje su. Nedaj više nikome da hoda kroz plodine osim na koljenima, da ih poštuje. Radi, žanji, povedi rođake. Ako nemaš rođake, povedi neku mladu ženu, počni svijet ispočetka, kao stari Slaveni sa Dnjepra i Dnjestra, kad su došli. Povedi je brzo, sada ću da ih ubijam svjetlećim mecima da im se oči zagase. Sunce je Tomanu udarilo u oba oka izmrcvarene gla ve naslonjene na Necine butine. Noć ga je ukočila hlad­noćom jer san nesan nije dao da se probudi iako nije ni spavao. Vatra je bila daleka i slaba. Treba mi pet koraka do vatre a ne mogu da otklopim koljena i ruke. Predao se i ležao kao kameni dio Nece. To više nisu snovi, to su vrata ludila. Tako se ne sanja. Te slike mu ispijaju krv kao stjenice koje je Stoja tukla po šupljinama krevetnjača i stranica kraj stroška, prije nego što je žgoljavko legao ispod ubijenog smrdljivog jorgana. Sa strahom je držao budne oči ispod zatvorenih kapaka koje nije smio otvoriti jer se bojao mraka, čekajući da sakrivene stjenice dođu po njega i ispiju mu svu krv zbog čega ujutro neće moći da pokreće mršave nožice i rukice, kao i sada na ostrvu od kamena i vina. Podne je podiglo vrućinu na tjeme. Moram da dođem do ribe. U kružnoj mreži kojom je omotao jednu duboku izloku, čuvao je i hljebom hranio ulovljenu ribu koja je čekala svoju sudnju trpezu. Kada je podigao snovima stjenicama

Tomanova igra sjenki 117

iskrvljeno tijelo, ukazao mu se čamac na liniji mora ispod neba. Čamac u kome, poput jednookog gusar­skog kapetana stoji puška. Uspravna. Krvava. Puna blata. A na vjetru se viore kose od nje poginulih bo­ra ca, masne, prljave, kosurine, ubijene spavanjem po živicama i prašnjavim podovima. Idem iz rata, tvoga rata. Nećeš pobjeći. Od žene se bježi, od rata ne bježi. Rat je obloga za vas koji buncate o miru. Nema mira, tvoje borbe traju i kada se ne čuje vatra iz moje cijevi. Mir ne postoji. Vi samo brojite mrtve između dva rata i tražite razloge za sljedeće ratove. Vi se i mrtvi kalemite za ratove. Primate se kao kruške div ljake, otporne i na rat i na mir. Ratovi putuju za vama. Mene su poslali do tebe, da ne idu oni, ti si mala zarada za njih. Za početak ćeš spavati sa mnom, kao što si spavao sa onom u rovovima. Ne mogu da spavam. Znam. Zato i šalju mene. A ne šalju smrt. Ko te šalje. Oči koje su te gledale četiri godine, i više, od prvog novembra devedesetprve do dvadesetčetvrtog aprila devedesetšeste. Spavaćeš da sanjaš. Snovi te drže u ratu. Rat je završen. Nikad više. Nema nikad više. Rat traje bez stanka i prestanka. Dokle ima ljudi ima i ratova. Toman je pogledao u praćak ribe u pli­ćaku. Vidim, ne sanjam, nisam sludio. Podigao je pogled na liniju neba i mora. Nema čamca ni puške. Nema ni govora. Nemam više razliku između sna i jave, između prikaza i stvarnosti. Razješće me sile sjećanja.

Dohvatio je ribu i usporeno je pripremao za gradele. Za njom se slilo pola čaše crnog vina. Nije osjećao

118 Rajko Vasić

glad a ni da je jeo. Njegov organizam je postajao praz­nina opkoljena sve rjeđim životom. Dan se prelijevao u bunilo, prolazeći kao tekućica slapovima Krke kraj davnog pravoslavlja. Šta da radim sa ovim srpom. Idi zauzmi njive, rekao sam ti. Da te ne ubijem svjetlećim metkom i da ne gledaš svjetlosni trag svoje smrti. Zemlja vam je majka, nije rat. Rat su donijeli oni sab ljaši sa istoka, jebem im mrtvi zametak u živom žen skom porodu. Onda smo se mi ukolili sa ratom. Donijeli su sablje, jebem im zadnji pogled oka svake majke koja ih je rodila. I svako koljeno, u sisu im jebem. Otkako su prvi put počeli ispadati iz pičaka. I u tjeme ih jebem. I u svaku radost njihovu turim kur činu. Moramo se vratiti zemlji. Ljudi su zemlja koja je oživjela, zemlja nas rađa, ne rađa nas krv sa sablje. Drži ovaj srp i idi. Idi za srpom a ne idi nikada za sabljom. Nisam ja došao u rat po volji. Znam. Nije niko. Nisu te pitali, jelde. Nisu. Nisu ni morali, rat je svuda oko nas, u vazduhu, kao prašina, kao paperje, kao inje, kao pelud i miris. Zemlja je počela da miriše na krv i rat. A kad smo postajali mirisala je na sjeme i ženu. Nosi svoj srp i zauzmi njive za svoju djecu. Ubiće me neko. Srpom ocrtaj međe. Neće ti niko doći. Sve ću ovo podaviti. Ima ovdje i tvojih i naših. Sve ću ih podaviti. Stani i gledaj. Rakljao je kroz rovove iskomadane granatama i hvatao okamenjene borce za vratove. Samo su im oči iskakale u nebo. I pola trenutka stale, dok nisu upale u pad, i pogledale dolje, na zemlju ispod sebe, izranjavanu, izbrazdanu, unakaženu, neosrpljenu, ne­ubražđenu, podivljalu, uostružnjenu. I u ljude, sab lje, cijevi i krvi. Vidiš kako ih davim. Nisam tako vješt sa

Tomanova igra sjenki 119

srpom. Zaboravili moji preci. Zaboravili kako se radi, pa sam i ja zaboravio. Znam da davim. Vidi ovoga jednookoga. Oko je od sko čilo a vrat mu se, kad ga je pustio metalnom rukom, prelomio kao probijeljena rasada. Idi, vodi djecu zemlji, da ne uče ovo. Ja ću istrijebiti rat. Treba istrijebiti sve oči koje su vidjele rat i sve ruke koje su se mile krvlju koja im je ulazila u ispucale zemljane dlanove ratara. Kad iskorijenim rat, iskorijeniću i sablje, i istočnjake, i konjanike, je­bem im očeve koje su oni jebavali i braću koju su da­vili da ih odmaknu od prijestolja, jebem im majčina njedra smrdljiva. Pred njim je stajalo hiljade rovova sa glavama punim očiju. Sve mrtvi ratnici koji su čekali da ožive kada ih oči sa nebesa poškrope krvlju izginulih iz prethodnog rata. Na kraju linija krvi i trulog lišća, umorio se, zastao, i pogledao za sobom. Samo su oči svjetlucale u tami, rasute po njivama. Ne­ke su skakutale kao žabe drvenjače koje žive bez vode. Čini mu se da je čuo krekete. Mrtve oči ne krekeću. Pogledao je u nebo puno zvijezda. Moram da se dovučem do gradine. Ubiće me noćna vedrina.

Shvatio je da ne može da se izbavi ispod teške ploče proteklih događaja. Dok je budan, rat mu ne dolazi na misli. Ni kad radi ni kad se odmara. Ali sve manje može da radi. Osjetio je da mu je koncentracija, usljed umora, sve manja. A i ono malo fizičke snage slabo koristi zbog manjka koncentracije. Kada, napokon, utone u neki san to se odmah pretvori u dugo puto­vanje kroz krv. Mada traje kratko, nekoliko desetina minuta. Nakon toga znoj, praznina u svijesti i teškoće

120 Rajko Vasić

sa orijentacijom u vremenu, u prostoru i u onome što bi trebalo da čini.

Taj krug nevidljivog i neotkrivenog bozona od koga se sastoje sve čestice svakog rata, postaje sve brži. Njemu, krugu, najvažnije je da se održi prvi, probni, i onda je čovjek uhvaćen u tu centrifugu koja raskida i razara ali ne otkida ništa s njega osim što sve kopni. Toman je smišljao kako da se od toga odbrani. A ništa o tome nije znao. Ni da li je to mučilo one borce iz drugog svjetskog rata. Djed Milan i nije bio u tom ratu. On je samo ranjen. Njegov rat je trajao pola rafala. Ništa o tome i nije mogao znati. Kako sam u rovu mogao spavati ko zaklan. Čak i kad padaju gra nate. A ovdje ne mogu. Kako tamo nisam ništa sanjao, ni sljedeće noći. Ni kad sam ubio Stevana, ni kad sam snajperom krstio i one koje treba i one koje ne treba. Ni kad sam im pomiješao crijeva i armirani beton mosta.

Nevidljivo sjeme nemira stvoreno je da razara čovje­kov poslijeratni mir. Ono je nastalo iz klice koju nose naši preci, iz ranijih ratova. To je kao i virus. Uvijek se javlja u drugom obliku. Ali uvijek donosi iste po­sljedice. To sjeme nemira je postalo ljudski ratni gen koji se prenosi na svako novorođenče Balkana. Tamo, u Tomanovom prijašnjem svijetu, nevidljivo sjeme nemira koga su zvali posttraumatski stresni sindrom, i drukčije ali slično, uzimalo je sve više maha. Ljudi koji na ratištima nisu pili alkohol, postajali su alkoholičari, oni koji nisu pušili, zavili su se u teške neprekidne dimove i palili jednu za drugom, oni koji su bili mirni

Tomanova igra sjenki 121

domaćini, počeli su da tuku žene, da razbijaju čaše i flaše po seoskim i zabačenim rakijašnicama, oni koji su bili dobri majstori, nisu mogli da rade duže od pola časa, oni koji u ratu nisu bili hrabri ni za dva metka, pucali su rafale po slavama i svadbama, nosili bombe u ribu i lov i kraj vatre čistili oružje koje u rovu nikada nisu čistili. A oni najbolesniji, potezali su bombe i oružje na sebe. Samoubistva bivših boraca, i sve to što im se događalo sa ženama, rakijom i ručnim radom, jedini su svjedoci njihove posve otrovane i izvitoperene svijesti. Čovjek se sastoji od tri dijela. Od tijela, duše i svijesti. Tijelo je ono što vidimo kad se srećemo. To je oklop za ljudsko biće. Pakovanje. Ljudsko oko do detalja registruje sve o tom oklopu. Ženski paket ima dobre sise, dobre noge, dobro du pe. Muški oklop ima naglašena ramena, malo i tvrdo dupe, jastučiće na stomaku, uobličene mišiće grudi. Ali to je najmanje bitan dio ljudskog bića. A o njemu se najviše zna. Duša je ono što osjećamo iz tog oklopa, iz oblikovanog ljudskog tijela. Zato i kažemo za nekoga da je dobra duša, duševan je. Takvih je malo. One druge, kojih je mnogo više, ne mjerimo tim metrima. Niko i ni za koga ne kaže on je loša duša, on je neduševan. Ali sve te duše, i duševne i one nepomenute, na kraju, kad tijelo prestane da diše i ohladi se, odu na drugi svijet. Tako kažu. Odu bogu i on ih okuplja u velikom nebeskom muzeju duša. Neki vele da ih poslije daje drugim tijelima i da tako naše duše stalno žive. Ali, štagod o tome pripovijedali i izmišljali, mi ništa pouzdano ne znamo. Nema skale po kojoj se određuje dobra duša. I svijest je

122 Rajko Vasić

nepozanica. Svijest je sve ono što imamo u glavi pa izgovorimo ili napišemo, učinimo ili stvorimo. Svijest je i sve ono što razmišljamo a ne vidi se, što maštamo i preživljavamo a ostane u čovjeku za duge noći oma­maljenosti srećom, vinom ili mržnjom. Veoma mali dio svijesti izađe iz oklopa ljudskog. Mi sa malo riječi go vorimo i pišemo. Nikada, ni najvoljenijima, ne pri­čamo šta smo noćas sa njima proživljavali. A ono što je na silu usječeno i uklesano u naša sjećanja, što je crno i sramotno, što je ponižavajuće ili što nikada ne bi više uradili ili ponovili, a o čemu smo mnogo puta mislili i sa ove i sa one strane, nikada ne izađe iz čovjeka, osim kao neki sitni trzaj u samoći i u noći, kad niko ne vidi. Poneka mimika govori nešto o našoj svijesti ali te kretnje lica ili ruku, teško se čitaju. Samo neka slova su razbirljiva i razumljiva. Kada bi se našao izumitelj koji bi mogao trenutno da čovjekovu svijest, i dok je budan i dok spava, pretvara u slike i riječi, svako od nas bi se nadvijao noćima i danima nad tim ekranom i čudio se čudu šta je sve prošlo kroz njegovu svijest. Najveći dio tih slika i misli bude potisnut, zaboravljen i zabačen u neke prašnjave i mračne police. Ponekad ih neki događaj, sjećanje ili neko drugi, skine sa izglodane daske bivših misli i mi vidimo da više ne izgledaju onako kako su ostavljene. Onda se brinemo o tome da li je ta misao sa police trebala da stoji tu ili je mogla da bude napisana i rečena. Pisci, intelektualci i razmišljaoci uopšte, imali bi najveće koristi od tog čitača misli i zapisivača svijesti. Stoput se dogodilo da u toku mirne noći koja je došla prije sna, svijest rađa i prebire misli i slike

Tomanova igra sjenki 123

koje, noćnim snom i crnilom, ujutro budu prebrisane i zaboravljene tako da se više nikada ne nađu na tim prašnjavim policama.

Priroda je i načinila tijelo da se oštećuje, stanjuje, bo luje, kopni i ide svom kraju. Dušu je načinila da može da ide kud hoće jer ih je malo. Malo ko se sjeća da je vidio jednog ili dva duševna čovjeka. Ali svijest nije stvorena da se reže, razbija, zasijeca, drobi, da joj se stvaraju uboji, da ima rane i kraste, da se u nju zabijaju klinovi. A osjetljiva je i na ono što njeno tijelo radi i na riječi drugih tijela. Svijest je čudni pokretač koji može ljudsku ruku da pokrene u svako zlo a da se onda to jednom načinjeno zlo vrati kroz slike sjećanja i kroz oči, ponovo u svijest i da je razjeda, razjeda, sve dok se ne raspe kao sitni morski pijesak ostavljen vjetru od mora koje je otišlo daleko niz pučinu. Tada oklop od tijela ne zna kuda da se zaputi i šta da radi. Ljudi kažu da se neko smetnuo. Ne kažu da se svijest smetnula. Smetnuo se onaj sirotan. Smetnula se ona nesretnica. Sišla s uma.

Jednom zasječena svijest ne zarasta. Po tome se razli­kuje od tijela. Tijelo se liječi a svijest nestaje. Ističe kao sok iz zasjekline na tropskom drvetu. Njene ra ne postaju sve veće. Nekada se i ne vidi kada su ra ne nastale ali se kasnije pojave, postanu vidljive i na­ra staju sve više i više. Nekiput jedna rana, duboka i teška, uništi sve u svijesti, i dobrotu i um, a ostavi sa mo zlo i nerazum. Nekiput stotine malih rana ra­zjedu svijest kao crvica. Rat je takav učinitelj na ljud­sku svijest.

124 Rajko Vasić

Toman nije mogao da dopre dotle. On je mislio da je samo problem u nesanici.

Borio se mučenički. Otkidao je spavanje od dana i noći kolikogod je mogao. Probao je i sa vinom, prije spa vanja. Opijao se iako mu je trebalo malo pošto nikada nije bio redovni rakijaš. Nije ni to pomagalo. Jed no vrijeme vino ga je držalo uspavanog a onda ga pre pustilo snovima. Snovi su ga odveli u rat u kome nikad nije bio a onda bi stiglo neorijentisano buđenje i obamrlost.

Za dan, dva, grožđe mora da se bere. Spremio je svo su đe, kace, provjerio sve planove u svojoj, vinarstvu neukoj, glavi. Sa zidanjem je prestao a njegova samoća nije remetila red u gradini. Pokušao je da pronađe spas u paščarenju. To je ono stanje kada dvorišno paš če, nahranjeno, leži na suncu, pred kućom, i s vre mena na vrijeme podigne kapak sa jednog, pa sa drugog oka, ili klapne zubima na mušicu koja ga uje­da za njušku i pije mu krv.

Jutro je za njega bilo i oko podne. Još sutra će tako bi­ti a onda će, trećeg dana, početi berbu. Razmišljao je o količini posla koji ga čeka. Činilo mu se da ga ima bes konačno, koliko i sitnih udara valova o krečnjačke izločine na nedalekoj i vidljivoj obali. Od toga talasa­nja budućih poslova i valova, nije ni primijetio mnogo čujnije zaveslaje.

Čamac je lagano nasjeo na tucanik i Toman je ugledao vilu na ženskim nogama. Ne sjećam se da sam je vidio u Ostinatu. Njenih trista mjeseci, nije mogla imati više,

Tomanova igra sjenki 125

cijenio je, omogućili su joj da ga gleda samouvjereno ne objašnjavajući svoj dolazak. Kosa kestenovine. Oči veličine planinskih jezera. Usne iz sna. Iskoračila je iz čamca i konopac obavila oko kamena. Pogledala je ribu u moru, kamenu tvrdinu pa onda i Tomana. Poslale su mene. Nisam dosad bila. Svašta pričaju o tebi. Kako ti je ime. Odea. Istarsko ime. Niko ne zna. Mama me sama rodila pa joj to palo naum. Kako sama. Ne zna ko je tata. Bio brod, bili mornari, kaže mi da je bilo više mornara. Ja sam joj rekla da je kurva, kad sam bila manja, sada više ne govorim tako. Šta pričaju o meni. Ne znam. Danima su išle jedna do druge i pričale. Rekle su da si druge vjere i nacije ali da nisi loš. Ja sam rekla da bi rado pošla. Nisam ja najgora u Ostinatu. A neću ni ja da budem kurva u Opatiji ili Rijeci. Hoću da budem živo žensko biće. Toman se prevukao u hlad. Rekle su mi da vidim šta je i kako je pa bi se sve skupile i jedan dan došle da oberemo grožđe.

Toman je gledao tanke suze u svojim očima. Odea je kroz njih postajala još ljepša i nestvarnija. Prvi put, otkako je otišao u rat, osjetio je tihu toplinu ne­či jeg prihvatanja. Možda i prvi put u životu. Sva od bacivanja od kojih je satkan njegov život bila su bes konačna i neizlječiva. Nije očekivao da će mu se sažaliti od riječi nepoznate djevojke. Njegove tvrde žile koje je ispleo rat u tijelu i u svijesti, popuštaju. On osjeća da više nije jedan od onih sa spiska jedinica, iz knjiga vojnih obaveznika, iz knjiga zaduženog na­oružanja, municije i bombi, sa spiskova polaznika

126 Rajko Vasić

obu ke. Odea je jasno pričala o njemu jer nikog drugog na ostrvu nema. Osjećao je taj nevidljivi plašt ženske pažnje kojim su ga prekrile njene riječi, izrečene više kao obavijest a mnogo manje kao naklonost. Možda i ti snovi i nemir nesna znače popuštanje svih užadi koja su me iznutra držala da se ne raspadnem. Možda je lakše preživjeti rat nego doživjeti mir. Nisam ni znao šta me čeka poslije svega. Ne znam kako bih prošao da sam se vratio među ljude. Kud bi me odveli tragovi tih pukotina u meni.

Mislio sam prekosutra da počnem berbu. Sutra ću oti ći na kopno da im javim i da se spremimo. A dotle ću te ja obrati. Iznenađen sam tvojom otvorenošću. Nisam došla da berem datule nego da ti je dam. Šta ima da glumimo. Lezi ovdje pored mene. Idi u more. Pa se vrati. Volim kad je muško slano. Imam solanu za tebe. Kakvu solanu. Lezi, vidjećeš.

Toman je za vlastite potrebe izgradio malu solanu, ba zen od glatkog kamenja bez raspuklina i rupica za otok vode, u koju bi za toplih dana nalio za prst mor­ske vode koja se razila na tih desetak kvadrata, pod sunce da je peče i diže u toplo nebo. Na kamenju bi ostajala so koju nije mogao pojesti za cijelu godinu a ipak je stalno, nekoliko puta otkako je sazidao solanu, uredno sastrugao bijela sitna zrnca i zapakovao u čistu teglu. Sada je tamo bila so sa malo vode. Skinuo se i pao u plitku plavu vodu, uvrnuo se nekoliko puta kao svrdlo i zaronio prema pučini. Kada je izašao kod bazena, otresao se kao seosko pašče koga djeca na prevaru ubace u vodu. A onda je legao u svoju so i

Tomanova igra sjenki 127

uva ljao se u kristalne bijele iglice koje su na njegovoj tamnoj bakarnoj koži dobile srebrene odsjaje.

Vodim te do kamene stelje. Tamo je hladnije. Odea ga je, još ležeći na sitnoj travi hladovine, gledala kao svjetlucavog čovjeka sa planete bogova. Sve je bilo pred njom, i ono o čemu je maštala i ono za šta je do šla na ostrvo. Tijelo mrke žilavosti, crno, odla­kav ljeno, posuto solju, sastavljeno od izduženih ko­stiju i mišića, ni slično izvajanim muškarčićima iz teretana. I ud. Žile po njemu bile su jednake žilama po Tomanovim rukama. Tim nabubrjelim hodnicima kolala je crna krv kakvu sisaju pijavice. Gledao je opu šteno, mlitavog a teškog tijela, kao da je pun olo­va a ne običnih živih ćelija. Gledala je i ona njega. Ne vinost je dala na ekskurziji u Zagorju. Dala bi sve da se toga ne mora ili ne može više sjećati. U uglu neke zapuštene sobe za izviđače, u snošaju od sedam sekundi. Odvratno. Prljajuće. Krvopišno. Od tada je o seksu samo maštala. Ponekad pogledala pornić ili štampane sveske koje su kolale kućama Ostinata iako su se sve žene pravile da ih ne posjeduju i da ih nisu vidjele. Izgledao joj je kao giljotina koja će da otpadne iznad nje i da je usmrti kao velika gromada pomorandžu. Mislila je da je pretežak i prevelik. Ko zna kakav će biti kad se uspravi. Kod onog šmrklje ga nije ni vidjela ni osjetila. Osim što joj se dogodio mali bolni međunožni prasak. I onda ostala uprljana sjemenom i sukrvicom. Pružila je ruku na mjesto iz­među uda i Tomanove ruke. Ona je očekivala da će se Toman zakrenuti prema njenoj ruci a on joj je pružio

128 Rajko Vasić

svoju. Nesvjesno je pokazala svoju želju da se omota oko tog probojca čije se sjajilo crne glavuše miješalo i svjetlucalo sa bjelilom slanog uzrnčenog mor skog joda.

Ustala je, spustila nizase suknjicu i gaćice i otrčala do vode. A onda se još brže, poskakujući kao nepostojeća morska gazela, po kamenju, bjeličastosivom, vratila do Tomana i uhvatila ga za istu ruku. Vodi me u tu tvoju... Gradinu. Gradinu.

Triput je drobio samosvjesnu Odeu i triput je zaspivao do jutra. Željela je sve da joj pokaže a on se trudio da je ne upotrebljava. Suština seksa sa dušom u tome je da od dvoga u parilištu samo žena bude važna. Ako je mužjak važan, seks je divlje dokazivanje muškosti, pozorište za muda i dobar ud, svaki muškarac je za­ljubljen u svoj produžetak i misli da svi, koji su tu i koji nisu, treba da budu publika njegovom probojcu. Čak i ako žena želi da mužjaka načini važnim, uga­đa jući mu, dajući mu sve ulaze slasti i uživajući u tome, to će joj se osvetiti. Muškarčev užitak je jed­no kratan i kratkotrajan. On će nakon tog svog pri­mitivnog sladostrasja ženu smjestiti među svoje stva­ri, umjesto da uživa u njenom užitku. Žena mora da zna koliko da bude hladna i nezainteresovana i da muškarca stalno vabi i mami, da mu odmiče a da ga zove da ide za njom. I da on, u tom, zaboravu, do­ti če je užitkom za nju i sebe. Ako stane i preda se, opet će postati stvar. Ne mogu ja na sve to da mislim. Ne moraš da misliš. Samo nemoj da uživaš. Nemoj pro sto da budeš sebična. Natjeraj me da ti donosim

Tomanova igra sjenki 129

uživanja u pregrštima. Šta su pregršti. Pregršt je kad ovako sastaviš ruke. Dlanovi i prsti se saviju i obaviju oko nevidljive polulopte. To je mjera života, mjera potreba, mjera hrane, mjera vode, mjera ljubavi, mjera tvog tijela čovjeku za jedan dan. Treba mi pregršt brašna dnevno, da preživim, treba mi pregršt vode da se umijem, jedan, i jedan da popijem, dnevno, tre ba mi pregršt tvoga tijela, evo, tvoja sisa stane u pregršt. Toliko mi treba. Treba mi dvadesetdvije hilja­de pregršti brašna da živim šezdeset godina. I toliko vode, i toliko tvog tijela. Ako ću dobro da živim, on­da i toliko meda i mlijeka. Ne trebaš mi cijela. Ova tvoja čupoljupčica je za pregršt. Marš. Ljutnula se. Ali, ipak, se nije pomakla, ostala je raskoračena na ko ljenima a veliko, nježno mekano i čupkasto zrno pšenice među njenim nogama disalo je u jednodlanoj Tomanovoj pregršti kao mladunče neke nevidljive, dobre, milozovne životinje iz praistorije. Liznula ga je po lijevoj slanoj sisi. A onda po stomaku. Neotrovni poskok mu se opružio i upro joj u desnu sisu. Držala ga je tako i duboko disala. On joj je milovao kosu kao da se radi o zlatovlasju vila koje su mu samo tad do­šle u prigrljaje i nikada više neće ni proći tuda. Čak ni nebom. Poskok je udarao u sisu poput teleta koje čelom tuče kravlje vime da bi se mlijeko spustilo u sve četiri sise. Gledala ga je ispod sebe kako se širi i postaje pljosnat kao drška tesarske bradve. Izbrazdan reljefom od kvrga krvnih žila i ispucalih pa zaraslih sitnih mišića. Ukrašen sitnim, tankim crnoplavim žili ca ma koje izvlače krv iz kožice dok ona blijedi. Des na sisa joj je postala kruta i gruba a kroz nju je

130 Rajko Vasić

tek la neka rijeka gustog mora i ispunjavala je cijelu. Veliki crv na sisi je popustio i poskok je odskočio pre ma njenom vratu, pomilovao je po podbratku, udario u stomak pa odskočio i ostao tako da pulsira po nekom kosmičkom ritmu zova i razglasa. Odea je za drhtala. Tu, na dodir, stoji crna glava sa još uvijek dovoljno zrna soli da joj daju okus njeguškog pršuta. Sad je prilika da ga lizne, poljubi u čelo, obusni. Ali ne zna kako se to radi. Nije sigurna. Poskok se izduži, kao da želi da se poljube. I Odea ga prihvati, njež­no, bojažljivo i s poštovanjem. So je činila da nije od ­mah osjetila pripitomljenu vulkansku toplinu po lu ­ohlađene stvrdnute lave i svu mekotu glatkoće za­tegnutog sjajila navučenog na oblutak koga je more vajalo u zarobljeničkoj jamici, možda deset vijekova, dok nije ostalo ono što je najtvrđe i najglađe, najtoplije i najslađe. A onda su joj usne obuhvatile i taj duborez i reljef od vena i omotavajućih otvrdlina. Ni majčina sisa nije tako slatka. Toman je stavio glavu na svoj kamenplašt i tonuo. Neki umor je zalazio u njegovo tijelo a sva snaga se utrkivala da kroz ud izađe i ode Odei.

Vidio je da leži na lobanjama njegovih predaka ratni ka. Samo nema onih koji su otišli u velika brda i sa ču vali stada, koji su izgradili krstove na visovima i molili se bogu da se ne rađaju muška djeca. A tu su lobanje njegovog djeda Milana, pradjeda Tomana po kome je dobio ime. Pa lobanja Spasojeva. I lobanja Dra gutinova. Lobanja Arsenija. I Blagoja. Bogoljuba. Lobanja Bratovana. Vilotija. Višeslava. Jednooka lo­

Tomanova igra sjenki 131

ba nja Vujadina. I njegovog brata Vukašina. Lobanja Genadija. I trula lobanja Gorčina. Grgura. Grubiše, dje da Grgurovog. Lobanja Dobrašina. Živadina. Ko stadina i unuka mu Krsmana. Lobanja Mrnje. Ni­kolije. Tiodora. Časlava. Staniše. Lobanja Sinđela. I je di na nemuška, lobanja Vaskrsije, majke Sinđela i Rnje za. Ona je roguljama nasrnula na Turke u zemlji Raškoj odakle se bježalo u velika brda. Čuo je duboki potmuli lelek lobanja ispod sebe. Svaka od njih jaukala je na način kako joj je uzeta duša i istrešen mo zak pa pogažen konjskim kopitama potkovanim grubim željezom topljenim u isklesanim kalupima ka mena sa kaldera i oladina ispod vulkanskih bre­go va Anadolije. Lobanja Časlava jaukala je zvo nja­vom malja dok udara u oblinje podno brda koja se ni kada ne ruše. Sinđelova lobanja jaukala je ka me­novim jaukom stijene koju nije pomakao ni pret­po topni uzavreli huk zemljine utrobe. Lobanja Vu ja dina jaukala je rascjepom smrznute topole na ve likoj rijeci kad je poslije Božića rijeka stala zale­đena u tišaku a voda koja je doticala oleđivala se u najvećem ledenom brdu koga niko nikad nije vidio i koje je bilo veće od najvećih brda na koja se bježalo. Lobanja Tiodora jaukala je tiho kao što je bio tih stisak kolskog pracijepa u koji su mu stavili glavu a izvadili prečagu i onda konopcima od lika stezali dvije polutke dok mu mozak nije počeo isticati kroz oči. Toman je ležao na horu lobanja svojih predaka i slušao jeke smrti i bubnjeve odlazaka. Opipavao ih je rukama. Samo glatka čela i zatiljci. Nema krvi, mesa, mozga, nema prosutih očiju umazanih

132 Rajko Vasić

prašinom i izgaženih konjskim kopitima. Nema krvi. Kako onda teku jauci. U utrobi je osjetio zabijene zarđale sablje koje mu sisaju krv i vežu crijeva u zmijsko klupko koje će isjeći sjajnim sabljama, ka­ljenim u ljudskom tije lu i glačanim kostima ži­vih zarobljenika pridošlih sa Dnjepra i Dnjestra. Uhva tio se i jednom i drugom rukom za po jednu lobanju, da se odupre utonuću u jauke iz kojih se ne izlazi živ nego samo mrtav, bjelo kostan, prazan i odjekujući u svojoj praznini rupa za mozak. Jauci odlaze u dubinu lobanja. I ispod njih.

Odea je položenog Tomana oblagala poljupcima ko ji sakupljaju so. Obljubljivala mu je udnik svojim us­na ma i ustima pa onda sjedala na njega svojom ras ­puklinom i stiskala mu glavušu, onako kako je za­mišljala u dugim noćima bura s one strane žaluzina. Od tih stisaka grudi su joj pokretale unutrašnju lavinu koja je odlazila nazad do njene crvenoružice pa kroz stisak izlazila i omotavala Tomanov ud razblažujući mu gorilo i tamneći sjajilo u noći koja je padala na liniju vode i liniju neba pa onda i na liniju obale. Ponekad je sjela duboko na njega ali sa strahom jer nije znala šta je u njenoj dubini i gdje se završava put milosnika kojeg joj je donijelo more i njegova so. A onda je osjetila da se ta njegova žila, odavno neslana, samo slankasta na vrhu, od nekih rosičavih kapljica, počinje da grči i uvrće, puca i kvrži pa je ustala sa nje i uhvatila je, objeručke, da ne ode u podzemne ne preglede. Zapjenušani valovi su nasrnuli na njene gru di a ona ih je gledala skamenjena. Prvi put je vi­

Tomanova igra sjenki 133

djela kako se usta na glavuši otvaraju i, dok se ona cakli i trza u smrtnom hropcu, iz nje se izlijeva vre la zelenkasta lava. Toman se kvrgavim rukama, pre­pletenim venama, uhvatio za dva kamena pored svojih butina. Kada ga je pustila iz nježnih ruku, skočio je još jedanput a stomak se stvrdnuo tako da je izgledalo da u njemu nema ništa osim, ispod kože, neko brvno koje vodi od vrata, ispod grudnog koša, sve do ispod uda. Izgledalo joj je da je ud neki ogranak tog kladića pa, kad ga je ponovo uhvatila, nagonski, ne znajući zašto to čini, pomjerilo se i brvno u stomaku. Sjela je na njega, primivši ga u nabubrjelicu, misleći da će tako da ga smiri i opusti a on je unutra samo titrao kao da oživljava ili kao da odumire. Njoj se činilo da oživljava i da će ostati u njoj.

Toman je osjetio da potiljkom leži u hladnom znoju snova kroz koje je prošao. Nije znao šta je Odea radila sa njim i na njemu. Vidio je kroz znoj kojim su se napunile njegove očne duplje, titravu, treperavu i mokru. Zašto sam morao da se usolim. Sanjala sam noćima, godinama, kako moje muško izlazi iz mora i dolazi u moju postelju, slan i tvrd, žilav, ovako kao ti. Htjela sam da jednom vidim taj san. Šta si radila. Kako sam zaspao. Nisam ni znala da spavaš. Radila sam ono što sam maštala. Ništa nisam znala. Ovo mi je prvi put s muškom. Bila sam sa nekim mrljom i to mi je, do sad, jedini put. Izmislila sam i tebe i slanog diva iz mora. Gledala sam slike i filmove i zamišljala, maštala, sanjarila. Izlazio je iz vode pravo u moj krevet, mokar i slan. Krevet je bio na površini mora. Samo

134 Rajko Vasić

se nije ljuljuškao. Milovala sam ga onako dugog, čim legne u postelju. Lizala njegove duge puteve i onda, ujutro, samo pamtila slano tijelo mog junaka. Čini mi se da je malo snošaja bilo u tim maštanjima. Ne sjećam se. I večeras je moje tijelo bolje znalo šta treba da radim. Idemo u more da sa nas skine znoj i nanese malo soli. Sad ću te ja uvaljati u onu svoju so.

Kada je Toman krenuo da ljubi i oblizuje desno kolje­no, nije osjećala ništa. Ležala je razlivenih sisa na tvrdom glatkom kamenu koji se tako prilagođava tije lu da izgleda kako je mekan i savitjiv. Sporim i širokim pokretom liznuo joj je unutrašnjost koljena pa zamotao jezikom gore, iznad čašice i tu dubio neku rupicu u već naježenoj koži njene butine. Čitave kolone malih kvržica izdizale su prozračne maljice i obmotavale desnu nogu pa onda preko vesele kosti odletjele do ispod sise i kroz prolaz na grudima zavr­šavale u vratu, pod uvom. Činilo joj se da se svaka vlat kose koči i odlazi nekud iz njenog tijela. Jezik je silazio niz poluotvorenu kosinu butine i zaustavljao se na polovini. Pa se vraćao. I, opet, zaustavljao. Nje­na smokvica je počela da diše i da se rastvara kao kaleidoskop iz djetinjstva. Pažljivo šišana dlakavičasta omotnica rastvarala se i razmicala a na titraje vatre čiji su jezičci ulazili kod okrugle otvorine blizu kamenog krova, izlazili su uvijeni tamnjikavi i ljubičastosivi puteljci, mijenjajući svoje pismo i simbole u razne poruke o mladosti želja, o zahtjevima mašte koja je puštena iz torova noći i opustošila utrobu, o prigrljaju koji očekuje, o pomilovanju koje nudi i zaklanju koje

Tomanova igra sjenki 135

joj treba. Jezik je krenuo dalje, niz puteve rastavljene mekote a providljive dlačice nisu uspijevale da ga zaustave. Dugim ženskim prstima uvrtala je po tr­bu šinu između pupka i čupavuljka, iznad male to­pio nice koja se pretvarala u prikrivenu neman. Još dva obmotaja jezikom oko bedra. I hlađenje vlažnih tragova koje donosi jezu smaka svijesti i stvaranja umaka u vrtlogu crvenčica i dlačica. Vrhom jezika joj je prošao linijom otvora, poskakujući nevidljivo, kao plosnjutak po površini vode bačen nježnom ručicom ravničarskog dječaka.

Odea je rikala. Rika je odlazila na more. U pećine njenog slanog junaka.

A onda se popeo uz dlakoput, na brijeg, zario se u pupak i u njemu se uvrnuo nekoliko puta, kao tu­po svrdlo starog majstora. Pa kliznuo do desne ras cvjetale sise uhvativši se za nju prvo zubima pa usnama. Odea je osjećala svoju sisu u crvenilu top­log tek eksplodiranog svemira i tonula u ljepilo tog užarenog mira. Nije očekivala ništa više. Kad joj je tučak za srednjovjekovne tvrđave udario u raspuklinu i zaurlao unutra, uspjela je samo iznad sebe vidjeti u luku savijeno Tomanovo tijelo nad njom. Nije mo­gla da shvati da se može istovremeno ugrijati sisa i klizalica među nogama. A onda su je rastrgli trzaji i poskočaji koje je prikrivala kricima i jaucima sreće. Sjeća se da je Toman stavio u svoje krilo i da je tako za spivala na odsječcima tek proživljenih slika i do­življaja.

136 Rajko Vasić

A kada se probudila, zora je ulazila u okrugle otvore gradine. Između nje i Tomana bila je debela hladna vlažna zavjesa njegovog znoja koji se podlijevao i pod njega i pod nju. Niz njegovu ruku prebačenu preko njene lijeve i oslonjenu na desnu, na kamenu, tekao je znoj preko dlaka, vena i žila. Bila je zalijepljena za njega. Kada je pomakla tijelo, Toman se probudio. I nekoliko sekundi gledao svoje snove. Nož koji je držao u ruci nije više bio tu. Dlan i prsti su bili hla dni, mokri i ljepljivi. Nije ih vidio ali je mislio da je to krv. Kidao je nožem isječenu kožu sa nevidljivih neprijatelja. Samo je njihova krv lebdjela u vrelini i mirisu baruta i poskakivala na zvukovima gelera i krhotina kamenja koje je letjelo iznad glave Novog. On je desnom rukom rezao kožu sa ratnika a lijevom je otkidao i tim buketima čistio mlazeve krvi ispred sebe kako bi mogao da prođe dalje. Nije ni primijetio da njegove noge zapadaju u raspuklu i izmiješanu mesinu po kojoj se razliva krv popadala iz vazduha i ocijeđena iz njegove lepeze od ljudske kože. Kada bi se lepeza previše natopila krvlju, Novi bi je bacao pod noge i derao nove trake od straha naježene kože koja je pucala i odljepljivala se na prvi zarezaj noža. Neko od ratnika bi pokušao da se otme, da ga udari kundakom, ali je bio proboden nožem iskovanim od sjekire i teškim kao hrastov mrtvački sanduk. Novi je toliko stiskao kožnu dršku noža da između njegovog dlana i nje nije mogla da se uvuče ni najtanja kapljica tuđe krvi. Ruku mu je oblijevala njegova, iz rana koje su mu izgrizli mrtvi neprijatelji

Tomanova igra sjenki 137

oderane kože koje je stresao i mrtve gazio idući dalje. Stisnuo je šaku koja je bila mokra i otvorena i vidio da je budan. Ubiće me snovi. Kakvi snovi. Sanjam klanja, rat i mesinu. Nešto su o tome pisale novine nekidan. Kažu da je to poslije nekog rata u Vijetnamu bilo kod svih. Ne znam da li je to samo kod mene. Nije, i drugi borci se žale. Neki ljekari su o tome pričali. Nisam htjela da čitam. Ne mogu da spavam. A kad spavam, onda sanjam krvoločni život ubice i vukodlaka. I poslije nema spavanja. Noćima nisam utonuo u ljudski san. Pokušavao sam da se opijem ali je onda još gore. I traži još više vina. Ušao je strah u mene. Kad sam budan, živ zamrem kada val udari u onaj jedan ravni i poluulubljeni kamen. Dva dana sam bacao teško kamenje u more, da ublažim udar vode i smanjim tutanj koji me plaši. Kako može da te uplaši val. Ne znam. Iznutra se naježim. Kao da je milijardu ježevih bodlji neka unutrašnja ruka razbacala po stomaku, rebrima i ramenima. Istovremeno. I onda prođe, kad shvatim da je to val. Moje tijelo reaguje na zvuk. Tek onda se uključuje svijest. Mora da si se nečega isprepadao u tom ratu. Ma, nisam se bojao ničega. I ništa od toga ne sanjam sada. Sanjam nemoguće događaje. Postajem sve slabiji. Tijelo počinje da mi kopni. Kao da snovi odnose kilu po kilu mesa i čašu po čašu krvi iz mene. I ne mogu da se smirim. Ništa da uradim, sve mogu da započnem a ništa da završim. Znaš šta, ja ću da malo prosurfam internetom pa da vidim šta piše o tim vašim boljkama. To ima veze sa psihom. Moram ponovo pročitati one novine.

138 Rajko Vasić

Toman je Odeu okupao u plitkom moru. Dobro, sad idem u čamac. Onda ju je polio tečnim pijeskom. Be­zobrazan si. Čekaj, moram da te operem. Opet ju je prao i milovao pa ljubio da pečatuje čistotu. Idi sada. Obuci se, nemoj gola plutati morima. Poješće te sirenci. Šta su sirenci. Pola ribe a pola bivoli sa isukanim žilama. Marš bezobraščino. Dolazimo prekosutra da beremo tvoj vinograd. Ulovi ribe da nahraniš radnice. I nemoj da koju gledaš ko žensko, zaklaću te. Čemu ljubomora. Ovo je gradina slobodnog seksa. Tvoja sloboda te dovela do mene. A moji zarobljeni snovi su me držali ovdje i predali tebi. Ma, nije žena ako nje ljubomorna. Idem. Sutra ću i ja tamo. Moram do starog Marina da još neke priče čujem o vinu.

Marino se bavio maslinama. Vino je za kontinentalce. Masline daju ulje za život. Vino je samo za žene i užitak. I Rimljani su pili vino. Razvrat. Vino se raznosi po svijetu. A ono što se raznosi, to je ko korov. Maslina se ne raznosi. Nema masline u Zagorju. Pričao si mi o vinu. Kad si bio mlad, vino te je opčinjavalo. Jeste. Ali se razmnožilo i pojevtinilo. Ko voda. Danas niko ne pita kakvo je vino. Samo Daj vina. Tako, niko ne pita ni kakva je voda. Daj vode. Brajdar mora da živi za vino. I da o njemu govori sa poštovanjem. Kao kada za lipoticu ne kaže jebarinka a za pizdulinicu pišalinka. Vin traži tišinu. Ono što žena ne traži. U špačavin se ne ulazi sa galamom i bukom. Da li ste vi kontinentalci razmišljali zašto se vino ne vozi tim vašim vagonima i vlakovima. Sve možete da vozite, i naftu, i benzin, i ono što je vnetljivo i varnosno, ali

Tomanova igra sjenki 139

vino se ne vozi. Tamo gdje se vini tu se i puni. A najbolje da se tu i pije. Kada bi vino čulo toliku buku, bijelo bi pocrnilo a črnjak bi pobijelio. Šta ja da radim. Oberi ga. Nemaš puno. Nemoj da stoji na suncu u vinogradu, u suđu i kesama. Trune, crkava, prži se. Nosi ga u špačavin i tamo radi dalje. Šta je špačavin. Vinarija, sprčeni gosparu. Ako imaš dovoljno ruku, odvoji peteljke, da ih ne prešuješ u toraču. Dobiće ti vino gorčinu. To je trava i granje za vino, kao što u vašoj rakiji ne može da bude lista.

Nema više obilaska vinograda. Došlo je jutro odluke. Ako će doći, kao što su rekle, obraćemo ga. Ako ne dođu, počinjem sam. Izašao je pred gradinu obasjanu bojama kao predjesenja šuma nijansiranim lišćem. Jutro je već bilo palo s neba na mirno more. A brodice su nadolazile kao tiha plima ukrašena ženama i ljepotama. Tomanu se razvedrilo nebo i mučnina na­kupljena od snova i zelenog znoja. Dolazile su tiho. Kao morske pahulje, kao Neca. Nečujno si nježna kao topot pahulja u noći pobješnjelih vukova, kao od lazak straha sa naježene dječinje kože od krikova i noćnih likova koje noćne rupe bacaju u maštu a oni ne padaju nikad, ne čuju se, čuju se samo strahom. A ti se Neco, čuješ nečujno, pahuljama, peruškama, paperjem. Hodaš nečujno, ljubiš nečujno, tvoji prsti lelujaju po meni nečujno, po meni, starom, ispucalom iscerovljenom, ogloginjalom, iskvrgavljenom drvo­li ku, kamenobolu, kremenoćudu. Možda te zato i ne ma. Možda nisi Neca, žena koje nema, možda si Neca iz nečuja, neluja, nehaja, nevija, pa te zato

140 Rajko Vasić

samo vidim a ne čujem i ne dodirujem, ne milujem, ne žilujem. Ako će tvoj nehod, nebol i nezor uvijek otvarati moje neotvorine strahova i krikova od rupa punih vukova, neka te nema kad te ima u mojoj nečujnoj ljubavi po tebi i neka se ne čuje tvoja ljubav na meni, kao i one pahulje iz aprilske šezdesetprve, nečujne a vrele od hladnoće na zeblom suncu iznad tople dječinje kože, bože, bože.

Anita, Silva, Eli, Doroteja, Selia, Odea, bile su u pr vom čamcu. U drugom, kojeg nije poznavao, bile su dvije male plavuše koje su takođe, svaka za sebe, po nekoliko puta bile kod Tomana, na brzinu, u prolazu. I tri zrelice kojih se sjećao. Bile su po jedanput na otoku i donosile mu štrudle. U trećem čamcu su bile starije Ostinatčanke, one od po četiristodvadeset mjeseci. A u petom, mladež, curice, po osamnaest, devetnaest godina. Sjećao se Miline, male vragolanke koja je donijela palačinke sa pekmezom od dunja pa ih lizala, grickala i otimala iz svojih draguljastih usana, pa opet bezobrazno zagrizala. Zašto to radiš. Vidjela sam negdje da je to seksi. Jebem te malu, ti znaš šta je seksi. Ti ćeš me naučiti, zato sam i došla.

Gdje si Tomane Srbine Istrijane. Graktale su i mahale mu. Danas ćemo od tebe napraviti vino.

Vino je kao žena, samo nekoliko godina u punom je­ku. A poslije je bolje od žene. Žene su dobre, životne, toplovite, samo od dvjesta do trista mjeseci. Poslije

Tomanova igra sjenki 141

postaju vlast a ne ženke. Shvate da mogu da vladaju i imaju čime. Šta da radimo, onda. Prepustiš im se. Neka vladaju tobom. Znaju to bolje od muškaraca. Ponizi se i uzmi im što ti daju između ruku, između, nogu, između sisa, između očiju. To su njene riznice i nećeš nikada ovladati time, kad prođe trista mjeseci, ako one, prethodno, ne ovladaju tobom. Žene i vino se piju jednako. Svaka žena ima svoj buke, kao i vino. Nedaj joj da se miriše i kolomasti. Tako čuvaj i vino. Moraš učiniti da žena hoće samo tebe. Ni vino neće ništa strano.

Gledao ih je kako prilaze tankoj vodi obale, kao kakva božija vojska ljepote i nedodira. Osjetio je prirodnu moć žena. Mahao im je očima, tijelo mu se ukočilo i stalo, balzamovalo. Njegove oči su se talasale odu­ševljenjem koje se moglo vidjeti samo iznutra. One to nisu osjetile. Izbjegavao je da ih gleda u noge i pod suknje. Poželio je da im bude sin. I ljubavnik. I otac, istovremeno. Njegova ljubav prema ženama tra jala je oduvijek ali nikada nije našla ostavu i luku. I sad ga je probijala ta težnja ženi, nepoznatoj, dalekoj, opčinjavajućoj. Ženi nekoj. Sve su, sada Kapola ni­čanke, to osjećale i zato se ni jedna nije ljutila što su mu sve druge dolazile. On je njima predavao svoju iskrenu i beskonačnu energiju za ženu koja zamjenjuje sve ljepote i sav svijet oka, uha i srca.

Toman, kao i njegov pradjed, kolar, naslijedio je ruko­tvorstvo. Načinio je daščani trougao kojeg je stavljao na plastične kace u koje je skupljano grožđe. Taj trougao

142 Rajko Vasić

je imao dvije duge stranice i jednu veoma kratku, od pedlja. Trougao bi se postavljao na kacu a onda bi on i cure uzimali grozdove i uvlačili ih u prazan prostor trokuta, prema suženju i tako, izvlačeći peteljku pre­ma nebu skidali grožđe sa zelenih grančica koje ne treba da idu u gniječenje i gaženje. Čim su cure ovla­dale umijećem odgrožđavanja, Toman je donosio grožđe iz vinograda. Kada su se svi sudovi napunili žene su dolazile i gazile grožđe svojim crnim žilavim nogama.

Njegovo ratarsko porijeklo upamtilo mu je slike žen­skih nogu koje su spore, trome, podebele i bijele. Kao kod starih holandskih slikara. Sjećao se onih nogu iz kukuruza, bijelih, raskoračenih, niz koje se danima slijevao znoj i sjeme. Pomicale su se opanak po opa­nak. Kao da su počele zarastati u zemlju pa ih se svaki put moralo otkidati a da bi to učinila, Dušanka je po­dizala lijevi ili desni guz prema nebu. Bijele ženske noge nisu bile na očima i na suncu. Planinci i ratari su se parili po mrakovima šuma, slamnjača, brvnara i ponjava. Matrijarhalni i plemenski narodi ne jebu se danju. Seks je način zatočeništva žene i mužjaka, zavisno od toga ko vlada. Ako ženka vlada, drži ga na dreserskoj motki do mraka. Ako mužjak vlada, izbjegava parenje danju da ne otkriva svoje slabosti, pred njom i pred drugima. I da joj ne daje važnost.

Dušanka je vladala njime u onim recima kuruza. Inače se ne bi podavala da skače na nju kao poskok na pokislo nemoćno pile. Ona je vladala i njegovim užitkom. Brojem i dužinom snošaja. Kada je, nakon

Tomanova igra sjenki 143

dana kopanja i zaoravanja po bjelini guzova i ču­pavoj tmici, izgulio udaša i istrošio mladalačke re­zer ve sjemena, odlučila je da i ona uživa. Kopala je i čupkala travu oko kuruščića, ne dižući se, samo, po vremeno, naslanjanjući lakat iznad koljena dok bi drugom rukom, pustivši motičište, izvukla mladi sijerak sa korijenom, slatkovinu koja se počela ovij­ati oko stabaoceta ili pak brzorastući koštan, ne za­ustav ljajući se dok je Komarac guslio iza nje. Nakon nekoliko stabljika nečujno bi se pomakla za korak i kočić bi mu ostao na vazduhu i suncu. I on bi se brzo pomakao naprijed, tražio mjesto za bose noge, među grudama i bocikom, pa ga uvlačio opet, pokazujući mu po hiljaditi put gdje se ide u užitak. Tako je za njom išao dva, tri retka, gore, pa u udolinu. Nije ko pao pa je samo motiku vukao i premještao za so­bom.

Te Dušankine noge su mu lelujale pred očima, sada dok istarske ždrebice skaču po grozdovima i njihovim dušama koje će mu dati bijelo vino sa zlatnim pute­vima boje koja sa bjelilom nema doticaja.

Izgaženo grožđe Toman je nasipao u kameni kotao kojeg je ozidao dok je zaustavljao radove na gradini a koji je na dnu imao nekoliko otvora za odliv cijeda. Iznad rupe stajala je teška kamena ploča koja je visila na brodskom užetu vezanom za vrh dugog jarbola postavljenog, kao ždral nad zdencem na salašu, u račvište živog drveta. Ta kamena ploča je pritiskala gaženo grožđe i cijedila ga polako, bez jakih udara, kako bi dala prostora otočini da ide kroz odvode

144 Rajko Vasić

u sudove. Na kraju, kada bi soka bilo sve manje, Toman je puštao ploču sa veće visine i udari bi tjerali i ostatak iscjetka. Kad nestane tekućine u mrtvim ljuskama, dizao bi okrugli teg i tako izvlačio otpad od grožđanih košuljica.

Ždral je umarao nenaspavanog Tomana. Sjedao bi u hladovinu toplog kamena i gledao žene kako šutke rade, kao pčele u otvorenoj košnici. Ako noćas ne mog nem spavati, ubiće me nesan. A i ako zaspim na kratko, ubiće me san. Kako je bog ženama dao noge. Da li je znao šta radi. Ženske noge su otkucaji života. Klatna tog čežnjivog prolaza kroz vrijeme. Nizačim čovjek ne čezne tako dugo, i dok je dijete sa kurčićem u ruci, umjesto igračke, i dok je muškarčić sa neznanjem o užitku, i dok je mladić koji je već prošao glatkim pothodnicima slatkosti, i dok je mužjak ko­ji se odužio prirodi, i dok je starina bez ženske ko­že pod rukom, koliko za ženskim nogama u tami nji hove bjeline, ispod suknje ili haljine, na klupi, na putu, u kolu, na ljestvama, u krevetu. Ženske noge su pedalj za užitak. Mjera čovjekove želje za onim što je jednako za sve i dostupno očima, rukama i duši. Priroda je stvorila čovjeka bez mnogo neostvarljivih želja. Samo bolesti duše i uma imaju u svojim njedrima želje koje nisu ljudske i dostupne. Sve obične ljudske želje dohvatljive su i opipljive i imaju zadatak da pokažu da smo živi i da smo u vezi sa životom a ne u raskoraku sa njim. Žena i njene noge su jedna od najljepših dohvatljivih ljudskih želja. To je ona želja koja čovjeku omogućava da živi i ako je ostvari i ako

Tomanova igra sjenki 145

ne ostvari. Poznati su životi sanjara koji su čitav vijek proživjeli u želji za ženskim nogama. A poznati su i životi koji nisu izlazili između ženskih nogu. Ne zna se koja prirodna i nebeska sila može da razabere kome je bilo ljepše. Toman ih je gledao u kazanima punim grožđa koje je dosezalo do koljena. Ruke koje su držale suknje bile su posebna živa bića. Kao da nisu slušale nezainteresovana ženska lica za njih. Same su blago povijale svoje duge prste oko rubova tkanina ili čak se neprimijetno preklapale u laktovima, i podizale tkanje uz bakarne butine izvajane po modelu zlatnih pitomih zmija velike snage i blagih pokreta. Taj ri­tam ruku koje prihvataju tkaninu, lagano, lakše od nje ne nevidljive težine, slobodnog lelujavog tkanja i nogu koje sjeckaju vrelinu ljeta i slatkoću grožđa, imao je čudan sklad iako je tekao na tri strane. Kao i Tomanove oči koje nisu mogle da se zaustave na jed­nom sudu, na jednoj suknji ili na jednim nogama. Pet žena je gazilo grožđe pred njegovim očima. Podizale su suknje do gaćica i otkrivale najljepši dio ženskog tijela. Neke nisu nosile gaćice jer su znale za večernje ili noćno kupanje poslije gažnje grožđa i večere. Mali je vinograd, Tomane. Kako. Grožđe se gazi dok sve dlačice ne poispadaju u sok. Onda vino ima pravi bu­ke. Vlasnik koji ima sreće, u ostacima iscjedina nađe poneku dlačicu i ubaci je u bocu vina pa je na dnu gleda kao u najsjajniju zvijezdu. U jednu bocu gleda a iz druge pije. Ako ne budeš imao dovoljno grožda, dlačice će ostati naše. Smijale su se kao dobroćudni čopor mladih lavica. Gdje su vam bake, stare žene. Po banjama i staračkim domovima. Po grobljima. Treba

146 Rajko Vasić

da živimo dok smo mlade. I mlade da pomremo. On da nas svi žale. Najbolja smrt je kad te danas žale koliko su te jučer željeli. Jebla vas smrt. Bolje mi pričajte o dlačicama. Šta ćemo ti pričati, tvoje su. Ako ne poispadaju, kriv si i sebi i nama. Nosi ovo i cijedi.

Vukao se tromo i blago kao piton. Anita ga je pukla po dupetu. Kreni malo, muško si. Beračice su donosile nove količine, sasipale u sudove postavljene na mjesta onih koje je Toman odnio do kamene preše. Ne dirajte ga do večeri, onda ćemo ga oglodati u moru, da ne moramo da ga posebno solimo. Smijale su se.

S mora se promaljala veče sa svojim izviđačima su­mra ka, sutona i zalaska. Toman je obustavio poslove. Četiri petine, ili više, bile su obrane. Žene su posjedale ispred gradine, na kamene sjedeljke koje je izvajalo more tokom svojih vijekova a neke je uobličio i on sam dodajući nekim oblinama naslone ili sjedala. Do­nijeću ribu iz mora, spremićemo večeru i odmoriti se. I kupati se, ne zagovaraj nas. Kupaćemo se. Ja iona­ko ne smijem da spavam. Zašto. Upadnem u mrt­vačke snove. Sanjam krv, meso i rat. Možda je bo­lje, kad večeramo, da oberemo i ostalo grožđe, ako imate snage, da probamo noćnu berbu. To ćemo od vojiti, da vidimo kakvo će vino biti. Marino mi je pričao da je noćna berba bolja od dnevne. Kakve ve ze ima. Danju su temperature previsoke. Toplina ubija grožđe jer ne može odmah poslije berbe da se uradi. Noću je temperatura pogodnija i ne sprži dio božanskog sadržaja soka. Kaže da ne valja grožđe gaziti u vinogradu i držati ga na suncu nekoliko sati.

Tomanova igra sjenki 147

Ako je tako, onda noćna berba ima veze. Večeraćemo, kupaćemo se i onda ćemo obrati još što je ostalo. Ujutro spavamo ako ima dovoljno hladovine za sve. Ima, ima.

Otkad ne možeš da spavaš. Skoro otkako sam došao ovdje. Dok sam ratovao, spavao sam kao zaklan. Ni kad ništa nisam sanjao, nisam se znojio. Ovdje je smak. Ne znam ni šta sanjam ali me ubija. Samo po nekad znam. To su krvoločni snovi. Nisu ni za ži­votinje koje podivljaju, pomame se i pobjesne. Imam jednu prijateljicu sa interneta, ona je pisala rad o problemima ratnika nakon rata. Uzeću to da pro či­tam. Baš me zanima. Donesi mi da proučim.

Miris ribe sa gradela širio se obalom, gradinom i grožđem. Toman je svaku ribu uvio u suvu krpu da upije višak vlage koja kod pečenja dovede do otpa­danja kože, pa onda umotao u aluminijumsku foliju kako bi na roštilju ostala u komadu i jednako pečena a malo kuvana. Dobro nas hraniš. Dobre ste, od boga ste. Nije mi život dosad poslao tako dobroćudne izaslanice. Ne znam da li da vas gledam kao rodbinu ili porobinu. Ne robimo te. Znam. Možda treba da se osjećam kao zatočenik a vi da me držite ko rod. Teško ćemo da budemo ljubavnici. Ne možete sve da me volite. Ali možeš ti da voliš sve nas. Muškarci su prokleti. Svi kažu da im fali para a u stvari im fali žena. Sa raznim ženama budeš jer ne znaš kakvu tražiš, kakav treba da im budeš a često ne znaš ni šta hoćeš. Žena je lijek za sve rupe u životu muškarca, za sve boljke koje su prošle kroz glavu. Za sve ma­

148 Rajko Vasić

ne njegove majke. Za svaki plač na koji se majka nije okrenula, potrebna je neka žena da ga, nakon to liko godina, i decenija, zaliječi, zamelemi, zagladi i izbriše. Žene i ne znaju zašta sve treba da služe muškarcu. Zato se tako i ne razumiju. Kao zupčanik i lopta. Točak i nakovanj. Maslačak i kopito. Žene ko riste muškarce. One ne traže da im budu lijek. Muškarac je kao odjevni predmet. Grudnjak i gaćice. Dobro oblikovano tijesto, pogodno da se njime vlada, danas ovako, sutra onako. Onaj ko ima više rupa u životu, on je podatniji za oblikovanje i za vlast. Za­uzvrat, dobije slast. Baci mu se a on sretan, maše re­pom u svojoj glavi, diže prašinu i zamagljuje rupe iz prethodnog, dječijeg i mladalačkog života. Sve se ukrašava raznim dodacima pa njih dvoje izgledaju kao baš jedno za drugo, ko stvoreni su zajedno, baš su zaljubljeni, slatki su ko adam i eva. I još milion drugih ukrasa, zavisno od kulture, nacije, kontinenta, podneblja i rase. Muškarac i žena su dva jezika koji se ne razumiju i nemaju sposobnost da odgonetnu jedan drugog. Što se manje razumiju, to je njihova potreba da pričaju veća. Još je gore kada bi postojala vidilica njihovih misli, slika i svijesti, koja bi se prikazivala na dva različita platna iznad kreveta u kome vode lju bav. Bila bi to dva različita kolosijeka koje zajedno drže dodiri, sjećanja na nekoga drugog, zaborav nečega prijašnjeg, čekanja nečega budućeg.

Ideš na kupanje. Ustaj, šta si se zamislio.

Kada je pogledao u beračice, nosačice i gazilice njego­vog grožđa, vidio ih je u polutami začinjenoj sa dvije

Tomanova igra sjenki 149

vatre, gole ili dok se skidaju. Nevjerovatno je kako ove žene nemaju stida. Kako nemaju straha jedna od druge. Od trača i ogovaranja. Kako nemaju zavisti i srama. Vratile su se životu kojeg novo vrijeme ne dozvoljava. Rade ono što misle da je uobičajeno. Iako je to budibogsnamica. Ustao je i skinuo bermude pa krenuo ka plitkom moru. Šta, onda, veže i dr ži muškarca i ženu. Nije to potreba žene da ima si gur­nost. To je muško samozavaravanje. Ženi ne treba sna ga i odbrana muškarca. Ženi treba prečistač. Or­gazam je ta sprava. Svršetak. To je prečistač njenog tijela i duha. Muškarac dođe samo kao prirodno po­magalo. Vlasnik prateće opreme. Izvor beskrajnih varijanti. Svršetak bez muškarca je grom bez svjetlice. To može da donosi užitak, olizanom rukom i drugim nadomjescima, ali, dugotrajno, to spali žensko tijelo, pretvori ga u ugljenište, trap za pravljene uglja, za udavljeno i ugušeno sagorijevanje. Samo mušakarac može da oslobodi svršilački prasak koji prethodno prostruji kroz cijelo tijelo i izađe u ženskoj svijesti. Za svršetak je svjetlo na kraju tunela svijest a ne tijelo, sikilj. Mušakarac bez žene je suvarak koga je rano, sa prvim ograncima, ubio grom i koga život, kiše i priroda beskorisno i jalovo zalijevaju, griju i hlade a on stoji užilavljen, ni da trune, ni da kopni, ni da pusti kap krvi, makar. Kap života.

Kapi mora su padale po njemu dok su ga gole žene prskale. Uživao je u toj dobrodošlici. Osjećao je da sve one pružaju ruke prema njemu, da ga žele pomilovati i dotaknuti tim kapljicama. Primile su ga ko svoga.

150 Rajko Vasić

Sada su bili jedan čopor bez stida, bez otežavajućih primjesa redoslijeda i važnosti. Njihovi odnosi muš­kar ca i žene postali su svakodnevica, kao izlazak sun ca ili pozdrav u prolazu. Suština parenja jeste slo­boda. Ne služi ničemu i nikome. Ne potčinjava nikog. Postoji radi svoje slobode a ne radi njegove i njene. A u pravoj slobodi niko se ne bavi drugim, samo so­bom, ne smeta nikom, samo oslobađa sebe, ne zavidi nikome, ostavlja slobodne puteve drugom. Mi smo tvoj zatvor. Sad ćemo te rastrgati. Mi smo zvijeri. Ska­kale su oko njega i u plemenskoj igri gluvog morskog kola dozivale stare običaje. Vi ste duše božije, nećete me razderati i požderati. Oborile su ga u plitku vodu i kupale kao dijete, trljale ga rukama uz tijelo i niz tijelo, vukle za noge i ruke, ispirale kao blatnjavu po­njavu, tukle dlanovima po vodi i njemu, kao riječne žene lupačom po lanenom platnu. Njihova tijela su izgledala kao stvorena od neba, prirode i boga samo za tu veče, samo za njegove oči i taj nedostatak svjetla. Izgledale su kao vajane za izložbu ideala tijela. Bez suvišnih guzova, bez mlitavih trbuha i sisa. Njihova igra tijela izlazila je iz vode i sa njom tvorila čudni cvijet morskih žena koji se bjelasao prema vatrama kod gradine. Kada bi ga pustile da se osovi na noge i ruke, pridizao bi se i teturao od jedne do druge i ljubio ih, slane i mokre, u bedra, u guze, u stomake, naslanjao im glavu na grudi, zabijao je među noge, umiljavao se kao nevješto mače u potrazi za svijetom. One su ga obuhvatale dugim vijugavim rukama, kao majke dijete, kao lijane tvrda stabla prašume, kao munje teške oblake i brda. I polako vodile iz vode.

Tomanova igra sjenki 151

Stao je Toman, među ženama, kraj vatre i sjećao se djetinjstva, kad je sa djedom ložio granje, šikaru i trnje koje su danju iskrčili kraj međa, spašavаjući njive i livade od pomamljenog raslinja. Pucala je vatra u nebo a daleke svjetlice bez gromova odgovarale su svojim bljeskovima koje su oblaci gušili i trpali pod oprave tamnih kišonosaca. Bio je to svjetličavi i radosni završetak dana koji je počeo još za rose, dok je sunce tražilo svoj brijeg za izlazak. Kao i ove večeri. Obrano je mnogo grožđa, jelo se, oprao se dan i znoj i njihova tijela su puna zadovoljstva. Kada su rojevi slanih kapi sišle niz tijela, uz vatre kao svjedoke, žene i Toman su se počeli oblačiti.

Ovo noćno grožđe stavljamo u posebne sudove. Od­vojiću sve i posebno flaširati. Štampaću etiketu na du borezu u kamenu. Ovaj ždral će ih štampati. Is­klesaću etiketu sa slovima Žensko vino i namazati bo­jom tu isklesinu, staviti papir, polukarton, na kamen, pa debelu gumu na to i onda ždralom spustiti teški kamen. Šta će onda biti. Pa, sva boja iz uklesanih udubina će se prenijeti, zbog pritiska, na papir. To će biti kao neka vrsta bakrotiska, samo što nema valjaka. Onda ćemo pitati Marina da li je ovo noćno bolje od onog dnevnog vina.

Sad ćemo spavati. Ja ću da vas operem pod tušem. Mis lim da je voda dovoljno topla. Toman je iz jedinog izvora na ostrvu kamenim koritima, betonskim cije­vima sakrivenim u kamenu i pravim malim rimskim vijaduktima, doveo vodu do prirodne udubine iz­nad gradine. U taj bazen moglo je da stane skoro

152 Rajko Vasić

hi lja du litara vode. Bazen je držao prekriven crnom fo lijom koja je mamila sunce i grijala vodu. A iz ba­zena je vodilo obično crijevo, niz kameni zid, sa jed­nostavnom mesinganom slavinom na kraju. Voda je uvijek bila u crijevu i zbog gornjeg potiska tekla je kroz tuš. Ovog jutra je bila mlaka kao majčina sisa. To man je jednu po jednu lagano prao od znoja. Vi ste moje otočke ljepotice i boginje. Kada odete kući, u Ostinato, onda pripadate kopnu i zemlji. Ovdje ste raslinje boga i mora, ruže koje rastu iz mojih oči ju. One su, umorne i oznojene šutke stajale pod blage isprekidane mlaščiće tuša a on ih je sapirao i milovao, zahvaljujući svakim pokretom ruke na da­nu i vremenu, na pogledu i dodiru, na pomoći i ra­zumijevanju koje su mu donijele. Idite unutra i lezite, ima čistih plahti i u gradini i u staroj kolibi. Kod koje ćeš ti. E, neću. Ja ću kunjati pored vatre. Bojim se sna. Ma, znamo da nećeš ni jednu da miluješ. Nije red. Ja vas volim, neću da vas upotrebljavam. Ti si jedino muško koje se ne diže sa svojim kurom. Hodaš po zemlji, dobar si čovjek. Moj pradjed, imenjak, govorio je Od četiri noge barem jednu drži uvijek na zemlji. Volim da se držim za zemlju. Zemlja daje osjećaje za ljepotu. Nebo za maštu. Na zemlji čovjek nađe ženu. Na nebu nađe ljubav. Onaj ko uspije da spusti komad neba na zemlju, obukao je jednu ženu u ljubav. Ali takvi su rijetki. Kako nas, onda, voliš. Ja vas volim kao blagodet. Ne volim vas kao tijela za iživljavanje. Vi ste božije davanje. Ja vas volim kao što dijete voli slatke jabuke petrovnjače.

Tomanova igra sjenki 153

Pospale su a Toman je otišao da vidi da li ima dovoljno ribe da ih nahrani pred polazak. Paradajza, kojeg je uzgajao na plodini otoka, bilo je dovoljno. A potom se ugnijezdio kraj vatre, leđima uz topli kameni zid a licem prema mirnim plamsajima na kojima je pu­cketala korjenita borovina i cvrčala smola.

Slutio je da će zaspati. Žene spavaju. Duša mu lebdi sa toplinom njihove ljepote.

Konopac koji je odlazio od njegovog vrata prema sta rim stablima cera, lagano se povijao pod udarom vazdušnih talasa nakon eksplozija minobacačkih gra nata. Stotine ruku držalo se za konopac, mnoge su htjele da ga dohvate a najveći dio njih su drhtavim krvavim prstima klizile niz konopac i udaljavale se od Novog. Neke ruke su bile bez tijela. A neke su imale samo ramena. Vrela krv se pušila na rosnoj travi. No­vi se jednom rukom držao konopca nemogavši da skine omču s vrata, zamazanu blatom i krvlju mrtvih boraca koji su imali oči i kosu sa drugih kontinenata. Iznad konopca, po bijeloj neupredini vune, hodala je Belkisa, sirotica koju je morao da zarobi, mada je vo lio da misli da je samo poveo sa sobom, u nekom zaseoku koji se njemu i njegovim borcima našao pod cijevima, da ne bi ostala bez života i časti u ratu koji od svega čini žrtvu. Zašto si me otjerao od sebe. Morao je da je pošalje u daleki mir. Bojao se svoje smrti i njene sudbine poslije toga. A voljela sam te. I ja sam vo lio tebe. Zbog toga, zbog toga sam te otjerao. Siđi

154 Rajko Vasić

dolje, meni, u krv. Kad se vrati nježnost, vratiću se i ja. Belkiso, Seko.

Drugom, uperenom rukom, išao je prema cedrovima, pokazujući prema njima okrvavljenom koljačkom ka­mom. Glave koje su se pojavljivale na tom putu kojim je išao i krvavi konopac, bile su probadane nožinom u ljevaci Novog. Krv se samo slivala niz podlakticu i kapala sa lakta. Glave koje su padale kraj njegovih blatnjavih nogu ostavljale su ruke u vazduhu koje su mlatarale kraj konopca i pokazivale na nebo ko je je takođe bilo puno krvi i sukrvice iz kojih su sije­vale svjetlice bez gromova. Gromovi su se čuli u utro bi Novog i u zemlji ispod tranšeja. Kada bi oni utihnuli, tutnjale su minobacačke granate i kotrljale žive krkljave glave niz padinu, prema voćnjaku pa on da, kraj stabala, ranjenih i obijeljenih, u velike tik­venjake. Tu su glave, još žive i krvave, udarale u ve like rumene i narandžaste tikve i zaustavljale se. Udo lina je bila puna glava a granate su i dalje padale, cedrovi se udaljavali a konopac se lagano njihao krvav i zvao Novog sa kamom i rukom ubicom. Novi nije bio siguran da je ruka njegova ali ga je kama slušala. Glave koje su se pojavljivale u vazduhu iznad njega, hodale su na rukama po konopcu i ćutke čekale smrt. Činilo mu se da svaki put želi da sasiječe konopac i da tako oslobodi svoj vrat i tijelo pripetosti i težine ali bi se uvijek ispriječila neka glava sa čistim vratom koji se nudio da bude okrvavljen. Njene oči su gledale mrtvo kao da ih je samo klanje moglo zatvoriti. Nije znao da li se brani od njih ili ga je sramota što ga

Tomanova igra sjenki 155

tolike oči gledaju na povocu, kao junca za mesaru. Krajičcima očiju je tražio saborce i podršku ali nikoga nije bilo na tom ogromnom prostranstvu bojišta i krvilišta. Sve mu se više činilo da ruke oko konopaca samo žele da ga zategnu i tako mu presijeku vrat kojim jedva diše od hodanja kroz blatnjavu krv i me so. Onda bi sustizao jednu po jednu i odsijecao je jednim pokretom pa bacao, glavu na jednu a ruke na drugu stranu. One koje nije stigao da baci u blato, ostajale su u vazduhu i krvarile tankim mlazevima, poput kineske svile i zategnutog crvenog lika kome ni eksplozije nisu mogle ništa. Sve je umiralo, jedino se krv držala živa i topla. Mislio sam da je krv znak smrti a ne znak života. Kad se ukaže krv, život se za­tvara, staje i tihne. Kad život vri, krv je nevidljiva, kao da je nema, kao da nije živa. A sad je živa. Ču­ju se njeni jauci i krici koji paraju uši kao najniže pritisnuta žica na mađarskoj violini. Novom su od tih sjekutavih tonova žica ispod krvi uši isječene i unutra i svana i iz njih lagano teče krv pušeći se na vratu i odlazeći u njedra. Nećete nas pobiti, mi ratujemo za nebo. Nebo se ne može ubiti. Pogledao je bolje glavu koja mu je to govorila hrabro, kao da ima obje ruke a nema ni jednu nego je samo nasađena na truplo koje stoji kraj konopca, kao bandera bez keramičkih čašica i kuka nosača sa žice. Kad vas sve pokoljem, nebo će mi pasti pod noge, kao teška cr­vena tkanina na pozornici koja se raspada. Nebo ne postoji. Ono je samo u vašim glavama. Krkljaj, mater ti jebem nebesku. Natopi ovu zemlju krvlju škorpija koje ti je rodila majka dok se jebavala sa đavolima

156 Rajko Vasić

iz crnih planina, jebem ti i materu i posteljicu u kojoj je rođena, ona i njena majka. Došao si na moju zemlju da donosiš svoje nebo. Jebem ti sto koljena pičijih unazad, u usta, u pamćenje, u lozu, u sjeme, u pupak, pod sisu sa lijeve strane, jebem ti svu žensku stranu u grkljan i sve zametke koje su ti pretkinje pobacile u bujad i suvo lišće po potocima bukvika. Ima nas vi še nego što tvoja kama ima pokolja. Gla­vuša to ni je izrekla. To je Novi providio iz oka koje je još os talo u njegovoj visini dok se glava kotrljala prema tik venjacima. Nabio ga je na kamu i preko njega nišanio cedrove. Sad gledaj nebo. Još koji odgled, dok te ne stresem pod noge i ne zgazim kao pseće govno, pič ka ti materna prekomorska. Dobro ga pogledaj. Cr veno je. Krvavo. Tuđa nebesa nisu plava, jebem ti utrobu koja te izgrčila. I majku ti je bem istrulu u pijesku i kamenu grobova koje su posrale životinje iz pustinja i prašuma. I jebem ti prvog mrtvaca od tvojih predaka koji je sahranjen uz suze tvojih mrtvih majki. A jebaću ti i sva buduća pokoljenja, još nerođena a u utrobi tvoje prve majke zapisana, da znaju da ne mogu ispod moga neba da ratuju. Moje nebo je moja sloboda. Nebo mi daje život i udisaje. Nebo mi daje da se rađam kadgod hoću. A vi ste došli da to rušite. Mene ne možete ubi ti. Ja ne ratujem za zemlju, za pa re, za pljačku, za platu, za zastavu. Ja ratujem za svoje nebo. Sad ću te zablatiti u stazi, petom u zje nicu, jebem ti pr vi zametak tvoje loze, onaj od kada si prvi put čuo za krstove i zvijezde sa nebesa koje su vodile moreplovce. Zvuk zabijenog oka u gusto bla to

Tomanova igra sjenki 157

pro nio se dolinom i udario u cedrove. Sve glave i ruke u dolini blata, krvi i krvave izmaglice, stale su i plakale. Glave su plakale suzama iz očiju i usta a ruke su plakale krvlju iz istrgnutih i nategnutih praznih vena. Nebo je počelo da nestaje kao i glave i ruke i krv. Samo se konopac stezao oko njegovog vrata, toliko da ga desna ruka više nije mogla držati. Ljevaka je skupljala snagu da ga presiječe odmah kod dešnjake, da mu sva težina ne visi o vratu. Ali glave, pobacane i poodsijecane po zemlji, koje su mu već sada bile do pojasa, skakale su i lijepile se o ruku i nisu dale da zamahne prema konopcu. Nije se bojao da će se udaviti. Dok vidim nebo ne može ništa pasti na mene niti ja mogu da padnem.

Nebo nad Tomanom bilo je svijetlo i plavo, išlo je pre ma podnevu. Držao se za vrat i čudio se kako nema konopca. Niko se nije pojavljivao na putu očiju. Polako je uviđao da je spavao na svom ostrvu i da su žene u gradini i kolibi. Hladan znoj kojim je bio obložen učinio je da se naježi nakon prvog pokreta tijela. To je bio nepodnošljiv osjećaj. Tako jeziv da je želio da mu sve vene popucaju i da ga oblije topla, ljepljiva, pitoma krv iz snova.

Optrnuo i obamro, ustao je. Doručak ili ručak, sve­jedno, moram da pripremim jelo za umorna usta. Ka­menim nogama je krenuo prema ribilištu na obali. San je iz njega iscijedio život. Ostali su samo nepovezani pokreti. Sitni talasi su mu pomagali da oživi.

Kada je spremio doručak, opet ribu i kamenom izg­nije čeni sok iz paradajza, počeo je da budi svoje do­

158 Rajko Vasić

brogošće. Ustaj vojsko ženska. Jebo ti svoju voj sku. Prvo umivanje, pa postrojavanje, pa jutarnja gim­na stika. Vidi komandanta, vidi kurčedina. Onda do ru čak. Prvo ćemo štipati kuvaricu za guzicu. Umor na ženska tijela su se pokretala muškim gla­som i mirisom ribe. Toman je udarao prutom o pot­ko ljenicu i izigravao goniča regruta. Na umivanje, mrljuše, krmeljuše. Da vidite šta jedete. Doručak je postavio na nepravilan niz debelih kamenih ploča koje je, ranije, po dolasku, uz veliki trud, dokotrljao ispred gradine i postavio ih u vodoravan položaj. Okolo je složio niže glatko kamenje koje je služilo za sjedenje. Riba je servirana na kamen, bez tanjira. Na ostrvu je sve bilo čisto, bez prašine i drugih nečistoća a kamene stolove nije imao ko da isprlja. Sok od pa radajza nalio je u staklene čaše. Žene koje su se samo umile, neiščešljane, nenašminkane, obučene tek koliko se mora, izgledale su kao iz nekih ranijih vije kova. Bjelina njihovih lica skladila se sa ostrvom i njegovom prirodom. Toman se vratio u vremena svo jih predaka kada je vrijeme teklo sporošću svanji vanja i smrkavanja. Žene je gledao kao dio rasporeda prirode u kome se našao a ne kao svoje krevetnice ili buduće želje. Bio je zadovoljan što su tu. Još je bio zadovoljniji poslom koji je urađen a za koji se mjesecima brinuo. Znao je da ga ne bi mogao obaviti bez ovih ženskih ruku i nogu. Ali nije znao kako da im se zahvali. Nije znao ni da li je to što su mu pomogle, u stvari, njihova zahvala njemu.

Tomanova igra sjenki 159

Pouskakale su u čamce i mahale mu tankoručicama. Stajao je na obali, smrvljen radom i snovima, kao ka men pod stoljetnim vjetrovima, burama i slanim talasima, kao stablo stare masline. Gledao ih je i mislio kako se iz njegovih očiju vidi da ih pozdravlja sa obje ruke, srcem i riječima. Kako im poklanja dio onoga što o svijetu lijepo misli i osjeća. One su se udaljavale i nisu mogle da razaznaju njegove oči, nji hovu toplinu i suznost koju je vjetar raznosio po površini mora. Stajao je dugo. Dok nisu postale tačke na liniji prema kopnu. Vidio je u svojim slikama da mu mašu i uživao u mekoći tih trenutaka koje je razvlačio kolikogod je mogao. Nije mu se išlo sa kamena na kome je izgledao kao spomenik. Znao je da ga čeka umor, nesanica i teški rat ako zaspi.

Prvo ću razmišljati o pretakanju. Šta mi je Marino govorio o tome.

Toman je oko sklepanih brvnara, koje je tu zatekao, ozidao debele zidove tako da je cijeli prostor bio smješten uz veliki kameni zid i zaštićen od vanjskih promjena temperature, naročito od toplote. Greben stijene iznad udolice koja je služila kao rezervoar za vodu, iskoristio je da foliju postavi tako da površinska voda, za kiša, ne ide na krov i ne spira zemlju koja je pritiskala pokrov kao izolacioni sloj od pola metra. S vanjske strane je kamenje povezao malterom pa je zid debeo skoro cijeli metar postao stijena. Vrata je smjestio u stalnoj hladovini i načinio ih od mnogo slojeva stiropora. Na vrhu zida ostavio je dvadesetak otvora za ventilaciju. Kontinentalac, vodi računa kad

160 Rajko Vasić

ulaziš u vinski podrum, za vrijeme fermentacije os­lobađa se mnogo ugljičnog dioksida. Najbolje je da nosiš svijeću. Ako se ugasi, nisi dobrodošao. Ne­ma kisika ni za nju, ni za tebe. Ponavljao je u sebi. Najbolja temperatura vrenja je od petnaest do osam­naest stepeni. Zato građevina mora da bude de­be lih zidova. Ili podrum. Kontinentalac, zvaću te zem ljaš. Mi smo sa obale a ti si sa zemlje. Zemljaš. Pam ti. Vrenje treba da počne što kasnije. Zato ti ne treba visoka temperatura. Na visokoj temperaturi počne odmah i onda ima manje alkohola u vinu. Ako fermentacija počne nakon osam dana, onda imaš više od šesnaest posto. Ako počne za dan, imaš šest posto. Vrenje, naučnici kažu fermentacija, počne tiho, odmah nakon muljanja grožđa. Šećer se razdvaja na alkohol i na ugljični dioksid. Mošt se zamuti i onda počinje stvaranje mjehurića pa debele pjene koja vrije. Temperatura naglo poraste. Ako je previše, mora se hladiti ledom. To znaš. Pretakanje vina je najvažnija stvar. Time možeš da ga ozračiš ili da ga očuvaš, ako ne treba da mu pustiš zraka. Slabo kisela vina pretačeš što prije. Jako kisela vina što kasnije. Pretakanjem se moraš osloboditi taloga u kome ima svašta. Kad se utvrdi da je vino prevrelo, kada se izbistrilo, kada je sav mulj pao na dno, vrijeme je za prvo pretakanje. Šta radim sa talogom. Bacaš. Velike vinarije to cen­trifugiraju i dobijaju i po dvadeset vagona vina od toga. A talog koriste za pravljenje vinske kiseline. Te bi se ne isplati. Bacaš. Najviše pretakanja imaš u pr voj godini. Dva ili tri. U drugoj do dva a u trećoj jedno. Koliko godina misliš da pravim vino. Vino je

Tomanova igra sjenki 161

vrijeme. Kako sporo traje vrijeme tako sporo traje i vino. Vino je tihi stvor koji ne voli brzinu i galamu. Tra je sporo i traje dobro. Žena traje brže i kraće od vina. Zato žurimo da pijemo ženu a sa pijenjem vina ne treba žuriti. Uvijek ima vremena. Zato se i pravi iz godine u godinu. Da bi bilo vremena da zrije i traje. Ako hoćeš mir, budi uz vino, ako nemaš mira i nemaš vremena, budi uz ženu.

Konopac oko vrata Novog sve se više zatezao tako da su se titraji vratnih žila prenosili vlaknima do starih drvenih svjedoka. A stabla su se tresla od otkucaja dalekog srca, na kraju konopca. Padale su grane s njih, na zemlju, i odskakale kad su žile korijenja pucale i izbijale iz zemlje kao gejziri. Smogao je snage da jednom rukom prihvati konopac i da ga vuče prema vratu, da ne krklja i da diše. Drugom rukom je sjekao oči kao kuvar salatu. Isječene oči su se rojile oko konopca kao kamenice u stijenju priobalnog mora. Vukao je konopac sebi, išao za očima koje su igrale iznad zemlje i tako tražile nesreću da budu isječene. Vukao je i šumu prema sebi i za sobom. Zemlja je pucala i stenjala, skakala i poskakivala do granja, žile su se propinjale i otpucavale zvuke divljih šumskih orgulja i krike neusklađenih rika izumrlih životinja. Sjetio se, Novi, kako je, kao mali bio vezan za krevet dok su ukućani bili u polju i radili zemljodjelačke poslove. To je taj konopac. Samo je sada narastao, odebljao, obuhvatio vrat a ne, kao nekad, nogicu.

Soba je bila jednostavno prazna. Krevet od hrastovine i slamarica. Bukov pod, uglačan ribaćom četkom,

162 Rajko Vasić

sa su šen za prst između dasaka. Šporet fijaker, bez vatre. Kredenac iz Gradačca. Zelen i bijel. Unutra stakleni serviz, kako su ga žene zvale, za slavske ko lače i prljave šolje za kavu. Slika strica iz vojske. Dimitrovgrad. Bugarska granica. Komarac je trebao da piša a konopčić koji je bio vezan za njegovu nogu iznad gležnja i za tešku nogu kreveta, nije mu dozvoljavao da se odmakne dalje od metra. Ili da se, samo, popne na krevet i sklupča u spavajući položaj. Trpio je satima. Stiskao nožice i cupkao. Mislio je da piški kroz sasušlinu između dasaka. Šta ako je dole ispod brašno ili šenica, kuruz ili neka druga rana. Komarcu je hrana bila svetinja. Hrana se ne baca. Hrana se ne jebe. Tada još nije znao izreći da hrana ne treba da se upotrebljava u psovkama. Hrana se poštuje. Hrane nikad nema koliko je neko gladan. Naročito nikad nema one hrana koja se najviše voli. Kuruze stare pet dana ima uvijek. I paradajza. Ali to nije hrana. To je samo da se ne umre od gladi. Onda je, opet, cupkao i skakutao oko hrastove noge kreveta. Mama, tata, djed i baba, koji su kopali u polju, znali su da on nema snage da podigne krevet niti ima zna­nja i jake prstiće da odriješi mrtvouzice. Kada su došli već je odavno bio upišan. Sljedećih dana su mu ostavljali lavor pod krevetom. Tako sam postao cuko. On ima neku šerpu sa vodom i lanac. Ja imam lavor za pišanje i priuzu. Ja ne znam da lajem i mene se niko ne boji. Zašto se boje da me ostave samog. Znam da ne smijem na prugu, ni na cestu. Ni oko bunara. Bijelom makadamskom cestom nije prolazilo ništa. Ponekad neki zalutali kamion. A volovska kola nisu

Tomanova igra sjenki 163

opasna. Ista takva ima djed Milan. Voz je opasan. Kad ide voz, svi koji nešto rade, stanu i gledaju.

Taj kratki konopac mu je odredio dvostruki karakter. Da se pomiri sa situacijom u kojoj se nalazi i da prema svemu bude leden do granice mržnje. To me prati i danas. Taj metar konopca koji je kravi Žujavi postao prekratak, bio je zid prema svemu svijetu. On me i danas obziđuje i sprečava da vidim, osjetim i opipam. Više i ne nastojim. Kao da me obavija neka sramota. Hodam okrajcima, ko miš kraj zida. Ko da sam šugav. Sirotinja ostavlja velike tragove i ožiljke. Ali kratki konopac ostavlja najduže. Da nije ovog klanja, ne bih se nikad sjetio konopca iz djetinjstva. Novi je išao za konopcem, neusporivo i neskretivo, držeći se jednom rukom za njega kao za vezu spasa a drugom koljući i krveći kao da je svako od tih bezglavaka i okoskoka u vazduhu, njegov posljednji smrtni neprijatelj. Što je njegova hladnoća bila neprobojnija a mržnja bezizražajnija, to su mlazevi krvi bivali veći i skokovitiji. Padali su u prašinu ispred njegovih koraka i stvarali krvave grudve pravulje, siromašne zemlje iz njegovog djetinjstva. Konopac je bio ljepljiv od tople krvi. Nije više razmišljao da može da ga presiječe pri vratu i tako se oslobodi klanja, krvi i sasijecanja nego je neprestano dalje klao i vukao šume i brda prema sebi a sa njima i još više visećih glava i lebdećih očiju bez straha. Niz laktove mu se cijedila crna žilava krv a ona na podlakticama, već sasušena, pucala je i otpadala u komadićima pa je izgledalo da hoda kroz rojeve crnih insekata koji zaljubljeno idu za njim kao

164 Rajko Vasić

mušice za stokom. Trupla bez glava, koja su ležala na zemlji sa sukrvičastim vratovima, prerezanim pri samim ramenima, pucala su u vazduh. Izgledalo je da se vesele iako nisu imala glave i oči da vide kuda pucaju. Da su imala barem uši čula bi Novog i ubila bi ga. Pucnjava mu je bila zvučni dekor koji ga veže za zemlju. Zna da je u ratu. Ne mora da gleda. Rafali su bili njegova veza sa svijetom. Zato ih se nije ni bojao.

Bojao se konopca i zato se za njega tako grčevito dr­žao. Kada se probudio na kamenitom ležaju desna ruka mu je bila modra i mrtva od stisnute šake ko­jom se u snu držao za konopac. Povezivao je ras ko­madani život iz snova sa krvodroma svoga rata koji se udaljavao od njega, vremenski, a privlačio ga, pod svjesno, sebi .

Tijelo, iscrpljeno i ispijeno snovima, teško se oporav­ljalo. Morao je da opkupi sve što je ostalo od berbe i vrati na svoje mjesto, da raskrči i očisti. Čekaju ga i drugi poslovi. Kako da se riješi snova. Kakva terapija postoji za to. Ima li ikakve veze joga, disanje, koncen­tracija. Mislio sam da je seks lijek za sve. Za alkoho­lizam, za kartanje i kockanje, za drogu i loše društvo, za beskonačno ribarenje. Odakle dolaze snovi koji nemaju nikakve veze sa životom. Kako se nisam bojao rata a bojim se snova. Kako mi je smrt bila druga a snovi su mi, sada, zmije okopije. Trebalo mu je sve više i više vremena da se pokrene i uključi sve tjelesne i umne poluge. Kroz glavu su mu prolazile samo isjeckane sličice snova i stvarale još veću

Tomanova igra sjenki 165

vrtložinu u njegovoj svijesti. Znao je da ga nevidljiva mreža nepredvidljivih sanjarnika obuzima i steže sve više. Kada se probudi, njegova mogućnost da se oz­biljno bavi nečim, sve je manja. Da je tako nešto do­življavao u ratu, već odavno bi bio mrtav. Ne bi mo­gao da pazi na sve. Tijelo u ratu, i u smrtnim situa­cijama, proizvodi neki protivotrov koji iz njega izgoni snove. Bilo bi zanimljivo kad bi neko znao koliko dugo tako može da se izdrži. Da li čovjek može da ratuje deset godina. Mi smo navikli na četiri. To su nam ostavili naši preci. I kad se ratovalo, i po svijetu i ovdje, teško se ratovalo duže od četiri godine. Da li bi pomoglo da rat traje duže a da tijelo i dalje proizvodi protivotrov. Da li ubijanje pomaže da se ostane pri čistoj svijesti. Sigurno pomaže. Onaj ko u ratu ne ubija on ispada iz igre, iz tima. On nije u modi. Vrije­me u kome ratnik ne ubija, sakati ga, čini ga neotpor­nim, napadaju ga virusi i bacili upitnika, straha, ne­sigur nosti. I smrt ide sa takvima. Samo tada ne hoda pored njih, oni tranšejima a ona kroz bujad, nego s njima podruku. Nogu prednogu. I čeka. Neko će, odnekle, ispaliti neki pogodan metak za smrt ovog jadnika. Dum. Krv. Kuku nama. Zna li iko čiji je ovaj. Kapetana Makija. Zovi Treću. Skloni ga da vojska može prolaziti. Onaj ko ubija, on je miran. Njega se i smrt boji. Smrt se ne druži sa smrću. Tako opstaju i serijske ubice. Ogavni zločinci. Smrt ne smije da im se približi. U ratu je odluka prvi znak da ti se smrt približila. Ako se u tebe i tvoju svijest uvuklo vrijeme za odlučivanje, skoro si gotov. Smrt je našla pukotinu. Ući će između tvoje krvi i tvoje kože. A to izaziva

166 Rajko Vasić

jezu. Jeza pod kožom se okoštava i rađa strah. Ratnik koji ubija ne odlučuje. Ubija, i ne ubija, po instinktu. Po ugrađenom shvatanju ljudskosti, poštenja i krvo­ločnosti. Moraš imati rezervnu svijest u glavi. Svijest iz mira ne može da se prepravi na ratnu. Ta rezervna svijest nema puteve svijesti mira. Nema njež nosti, razgledanja, uživanja. Ona je kao pojedno stavljeni jednosmjerni talent. Kao neko ko virtuozno svira klavir. Ili ko pamti sve lijekove koji postoje, sva imena jadranskih ostrva i riječi engleskog jezika kojeg ne govori. Ali i sa tom sviješću moraš ostati čovjek. Mo­raš ubijati ljudski. U ratniku koji ubija mora da postoji vaga. Na jednoj strani krvoločnost, na drugoj ljud­skost. Vaga mora da drži vrške. I kad padaš, i kad le žiš, i kad trčiš, i kad ubijaš jednog, i kad ubijaš sto­tinu, u rafalu. Jednom kada se vršci mimoiđu, gotovo je. Ljudskost je prevagnula a sa one strane je upravo ispaljen metak kome je smrt rekla da traži tebe. Ili je prevladalo krvništvo i ti počinješ da se iživljavaš. Da ubijaš iz neratničkih razloga. Mrst vidi pukotinu, tračak tame u svjetlosti tvog života. I uvlači se brzi­nom koju koža ne osjeti. Ostalo ti je još nekoliko trenutaka. Mada kod smrti trenutak može da bude dan, dva ili pet. Ali nema ih sto. Gotov si. Zato čuvaj vagu. Ubijaj koliko imaš ljudskosti da nosi ubijanje. Ili nađi u sebi ljudskosti za sva ubijanja koja moraš da učiniš. Nemoj da ti padne na pamet da budeš ljudskiji nego što treba, da pokazuješ ljudskost tamo gdje ne moraš, gdje je suvišna, gdje služi za pozorište, dekor i igru. Ubijaj na ljudski način. Ne vraćaj se ranjenom i ubijenom. Ne pucaj na onog ko mu pomaže i ko ga

Tomanova igra sjenki 167

nosi. To je pozorište tvoje krvi. Budi čovjek u krvi, u zlu, u ranama. Ne moraš biti čovjek u satenu, medu i mlijeku. Ni u miru ne moraš biti čovjek. Ni uvijek. Ni ponekad. Ni pretežno. U ratu se ta greška plaća. Ne ubijaj kad ne moraš. Izazivaš je. Ona zna da je pu­kotina blizu. Da si imao vremena da odlučuješ, da ubijaš iako ne moraš. U početku, nećeš čuti stope smrti za sobom. Ali ćeš, kasnije, da je i vidiš. Samo nećeš znati da je to ona. Smrt se, dok te ne obujmi i ne raskrvari, pretvara. U mrst. Trsm. Trms. Strm. Srmt. Ona mijenja oblike. I zavodi te. Ne ponašaj se ko nečovjek. Možeš izbiti tri rova vojnika ali ako ubiješ jednog civila, zoveš mrst da hoda s tobom. A znaš kako je kad maršira pored tebe. Postane ti neodledivo. Hladan znoj teče iz vrelog pazuha. Muda postanu mala i, na kraju, uvuku se u guzicu, ko na planinskom vijencu u ledu februara. Ako siluješ jadnicu strm je pred tobom a smrt te čeka dolje. I više nemaš gore. Gore je samo nebo. A na nebo se ne korača. Ne koristi ubijanje nizašto drugo. Da budeš junak. Da drugi kažu Jest krvnik. Da budeš bolji od drugova. Da budeš važniji. Da budeš jači. Da te se boje. Kad ubijaš, gledaj u oči. Ako vidiš da su izbezumljene, pucaj kraj njega. On je ubijen. Ne moraš da ga ubijaš drugi put. Ako sačekaš pola trena, on će baciti pušku. Naredi mu da trči tamo prema tvojima sa rukama oko muda bogu. Ako vidiš mržnju u očima, ili u koracima, ubijaj odmah. Takvi ratuju zbog sila koje su mu usadili nečastivi. Mržnja je znak divljaka i zlotvora u ljudima. Nikada ne ubijaj sa mržnjom i iz mržnje. Ti u ratu nikoga ne mrziš. Čak ni one koji su te mobilisali a

168 Rajko Vasić

lopove ostavili da švercaju i bogate se. I njima daju pare. Svakog petka smotak. A onda se ponapijaju. I plaćaju maloljetnice da im puše i da ih jebu. Dok ti ubijaš u krvi, oni jebu u krvi. Ni tad nemoj da mrziš. Tren mržnje učini da ti noga stane u provaliju a prst da povuče obarač u nejač. Protivnika na ratištu nikad nemoj da mrziš. I on ratuje kao i ti. I njemu se nije ratovalo kao ni tebi. I on sluša svoje kapetane kao i ti. I on brani svoj rov kao i ti ili napada tvoj kao ti njegov. Ubij ga što prije i što brže ali ne mrzi ga ni prije ubijanja, ni poslije. Ne broj svoja ubijanja. To nije ljudski. To rade ubice i zločinci. Da se ubijanja broje, puške bi imale brojčanike i kamere. Pa bi na kraju rata svi pokazivali svoje brojeve i snimke. Uz njemač­ko pivo. Ja sam ih ubio stosedamdesetšest. Stosedam­desetdevet. Dvjestajedan. Daj kriglu majstoru. Imal večeras ko veći. Nema. Daj krigle svima. Ne sjećaj se svojih ubijanja. Govorim ti kao smrt. Sjećanje me vuče k tebi. Sjećaš ih se a njihova lica iz tvog sjećanja se unose u tvoje oči. I tako ti se rađa strah a strah, o tome sam ti pričala, zove mene. Zove tiho ali taj tišak ode do brda pa se odbije i pojača. Pa udari u drugo brdo i stvara jeku. O smrti, smrti, smrti, mrti, rti, ti i i i i i onda ja čujem. Tačno znam gdje je tvoj strah. Ja znam gdje su svi strahovi koje imaju ljudi na svijetu. Kada sam ja u pitanju, svaki čovjek ima po pet strahova. Strah od zemlje. Strah od neba. Strah od praznih očiju. Strah od samoće. Strah od ukopa. Čovjek nije do šao iz zemlje a u zemlju odlazi. U zemlju ga sahra­njuju. Zbog tih strahova neki narodi svoje mrtve spa­ljuju, ostavljaju na legajama da iskopne, istrunu i da

Tomanova igra sjenki 169

ih orlovi pojedu. Svako se boji zemlje, njene težine i tmine. Kako zemlja ne diše tako se ni u njoj ne diše. U zemlji su strašne crne zmije sa ustima ko burad. One prvo melju ljude a onda ih male, nevidljive, još crnje, zmije jedu. Ljude uče da im duša odlazi na nebo. I oni se boje neba jer duša ne može da hoda bez tijela. I ne može da živi kad vidi da su crne zmije pojele njeno tijelo. Duša ne umije da se boji ali se zato njeno tijelo boji za nju. Da se tijelo boji, vidi se kad se naježi. Zato se čovjek boji neba. Ne ide sav na nebo kad umre. Ide samo pola njega. Ide duša sakatica. Sjećaš se kad si bio dijete, kako si žmirio kad si bio u mraku i u strahu. To je zato što se ljudi boje praznih očiju. Nema života kad se oči isprazne. Ako je još živ onda čovjek postaje biljka. Kao rastić koga je udario grom. Samo stoji. A oči mu prazne. Ne vidiš kud hodiš. To te ukoči. Od tog straha se ne stresa. Kolikogod ne volio druge ljude, nikad ne poželi da ih nema. Ili da tebe nema. Ako poželiš, i skočiš pod voz ili sa nebodera, to je bolest. To nisam ja. Ja ne tjeram ljude da se ubijaju. Oni su odgojili svoju malu zlu smrt i pustili je iz njedara. Čovjek ne voli da bude sam i ima veliki strah od samoće. Kad umre, onda je posve sam. Više nema ni dolaska ni odlaska. A ukopa. Ukopa se boji svako. Misli da neće biti dovoljno mrtav i da će čuti plač i jecaje nad svojom rakom, da će vidjeti lica onih koji stoje nad njim i da će osjetiti misli onih kojima je svejedno što je mrtav. A takvih ima mnogo. Kogod umre, ima svoje sretnike. One koji su sretni što je mrtav. Samo što ne govore. Poneko, neko ko je obod­ljao ko žilavi glog, ko je prošao između mene i krva­

170 Rajko Vasić

vog koca, kad umre onaj ko mu je nosio zlo, kaže I priroda čisti svoja govna. Mrtvaci se boje da to čuju. Zato se boje ukopa. Svakog mrtvaca, da pitaš, rekao bi da bi najradije da ga ostave u potočini i pokriju liš­ćem. Da u tišini trune i crvari se, bez ukopa i rake. Nema većeg leda od rake. Kao dijete, mislio sam da smrt boli pa sam, kadgod nekog provezu pored moje kuće, prema crkvi i groblju i sahrane ga, cijelu noć mislio kakva je to bol. Da li boli cijelo tijelo kao nokat kojeg zdrobije čekić. Smrt ne boli. Život boli. Boli samo ono što se voli. I umiranje je život. Smrt ne ulazi u raboš životu. Kad život zatvori vrata onda ručku uzima smrt. Moraš da završiš, zatvoriš i zaboraviš sve svoje sreće i boli. Smrt je primopredaja. Još ga nisi dao, još ga nisam uzela. Život. Iz ruke u ruku. Iz života u smrt.

*

Trećeg dana rada oko uređenja vinograda i viništa To mana su presjekla krsta. Bol ga je držala pognutog a desna noga je izgledala odrvenjela i bila hladna. I što je mogao da hoda, više ju je vukao nego što je koračao. Nije dotad imao bolove u krstima. Niti znao da je to takva vrsta bolova. Žarište je bilo negdje u du bini, malo iznad desnog guza, ili na njegovom vrhu. Bol je silazila niz neke žile sve do prstiju desne noge a najviše je bilo od srastka do pola butine i od koljena, vanjskim listom, prema stopalu. Najteže od svega bilo je to što nije mogao nigdje da se skrasi. Kakogod legne ili se namjesti u poluležeći položaj, to ne može da traje više od pola minuta. Sutradan

Tomanova igra sjenki 171

je već svo tijelo bilo ukočeno i bolno. Nastojeći da izbjegne bolne položaje, Toman se u drugima dr­žao ukočeno i to je dovelo do blokade velikog broja mišića. Cijelo tijelo se pretvaralo u bol. O tim krstima nije znao ništa. Čuo je od nekih koji su pričali o tome, da postoje bolovi koje treba hladiti i bolovi koje treba grijati. Kako da znam šta je meni. Njegova znanja nisu sezala do diskus hernije, kile hrskavice koja pritišće živce ili do prehladama oštećenih mišića koji se odrvene i opet ukliješte živce niže od bubrega, nevezano za kičmu. Nije čak znao da to sve što ga je zadesilo ne mora da bude posljedica nekog napora ili prehlade od prije pet ili deset dana. To je roba koju je kupovao godinama, znojeći se i hladeći se u istoj odjeći, sportskoj i radnoj, hodajući golih krsta koja ne osjećaju hladnoću jer su, od postanka čovjeka, tvrdo i neosjetljivo područje a sa malom prokrvljenošću koja ne može zagrijavati tijelo i tako ga čuvati od krtosti mišića i ligamenata, pucanja njihovih malih veza ili ovojnica, otvrdnjavanja i pritiska na živčane puteve u jednu ili u drugu nogu. U ratu je u najvećim količinama kupovao hladna i ukočena krsta. Nije se toga sjećao sada, ali nebrojeno puta je ostao oznojen da čuči iza nekog zida. Satima. U šumi, u plitkom rovu, pritisnut pucnjavom, nakon teškog i znojavog uspona. Takvi tjelesni okovi ne koče krsta i noge tada. Jedno, deset ili pedeset znojenja i hlađenja nije dovoljno da tijelo odmah reaguje. Ali, kasnije, kada se sve smiri, kada sve prođe, kada se organizam opusti i kada iz njega odu odbrambeni sokovi koje podsvijest upumpava u tkivo, tijelo postaje ranjivije od trulog panja.

172 Rajko Vasić

Njegovo tijelo i njegovu svijest zahvatila je tupa i neot klonjiva nervoza, mada on toga nije bio svjestan. Nije se mogao prihvatiti nikakvog posla, nikakve misli. Čak nije mogao ni da jede. Šta god bi mu došlo pred oči, odlagao je. Pokušao je s vinom. Da li se bol opija. Ali vino je samo dalje umrtvilo organizam pa je ukočenost mišića postala još veća. Uspijevao je, nakon opijanja, da zaspi pola časa. A potom bi nastala noć bolne nesanice i isjeckanih bolova koji su Tomana dovodili do plača. Nije nikada očekivao da će ga bilo što natjerati na suze. Organizam koji je bio potpuno izložen rafalima bolova, toliko da više nije ni znao da li je bol u krstima i nozi veća od ostalih, slao je suze kao znake da napadi postaju neizdrživi. Toman je ležao na leđima u svom krevetu od kamena i gledao lance iznad sebe. Pokušavajući da utone u vinske snove i da se odmakne od bolnih mišića, okretao je glavu, i tijelo koliko je mogao, na jednu ili na drugu stranu a lanci su mu se pred očima izvijali u bolne zavijutke i tako ostajali u očima kao pokvarena slika na ekranu. Hladni potoci znoja pod njegovim leđima povremeno su se lijepili za njega pa nije osjetio isto tako hladnu zmiju koja se svijala po glatkom kame­nju, dodirujući ga pokatkad a ne obraćajući pažnju na njega. Onda se, dolje kod koljena, malo podigla prednjim krajem i naslonila na njegovo tijelo. Kao da je nekoliko trenutaka razmišljala prije nego što se popela na toplinu izmrcvarenog tijela koje se pret varalo u bolne žile. Crvena zmija je imala bijelo

Tomanova igra sjenki 173

kamenje po leđima i kretala se nježno po Tomanu, kao da se boji da ne pukne led pod njom.

Toman je pogledao niz svoje grudi, niz stomak i na desnu butinu. Zmija, šarka, popela se cijelom svojom dužinom i uvijala se u klupko, kao da se spremala da se ugnijezdi tu i ostane satima. Njena hladnoća je bi la čudna. Kao da je u tijelu imala komadiće leda i komadiće toplote pa su oni, kako se uvijala, kovrčila i gnijezdila, dodirivali kožu, čas jedan čas drugi, ne koliko toplih pa nekoliko hladnih. Onda se malo uspra vila, glavom i vratom, pogledala Tomana u oči i odlučila da krene prema njemu. Toman se nije bojao. I ja sam zmija. Hladan sam. Pipci rata su isi­sali iz mene svu toplotu i toplinu. Nije rat, već sam došao hladan i leden. Nešto mi je prije popilo to­plokrvinu. Uzelo mi živost a ostavilo samo život. Danima sam hodao i disao kao da u sebi imam samo nekoliko gromada kamena, uobljenih, tek da mi ne poderu kožu i odjeću. Moja glava i moja svijest se nije pokretala ni na pucanj, ni na krv, ni na život. Nikada nisam osjetio sreću i radost. Ostao sam živ. Ništa. Ljudi su se opijali kao životinje. Poslije borbe. Ostali živi. A Črki pogibe. Naki veseljak. Samo mu se lice užuti. Znal neko odakle je. Nemam pojma. Daj još te subotičanke. Nemojte ljudi, to je otrov. Kakva votka iz Subotice. Boli me kurac. Bitno je da vata. Oslijepiće vas, to je metil alkohol. Šta je metil, jebo te metil. Vrsta alkohola. Kurac vrsta. Ja od vrsta alkohola znam pivu, rakiju, vino, obojena pića. Kakav metil, šta sereš. Sipaj. Ujutro pola

174 Rajko Vasić

pozaboravljali. I ranjene. I mrtve. Gdje je Čapraz. Pa ranjen je juče, odvežen helikopterom, poderalo mu kičmu, neće više stati na noge. Neće znati kad piša i sere. Šta smo pili, majku mu jebem, oči mi ispadaju. Moj kamen u glavi nije pio alkohol. Nije se opijao ničim. Glava koja nema nikakav priključak, poklopac niti odvod. Zato sada i ovu zmiju osjećam malo toplu, malo hladnu. Sigurno smo isti. Šarka je obilazila sve dijelove stomaka, okretala se na kružnom toku oko pupka, stajala, gledala, palacala jezikom, ispitivala okolinu, toplotu i vlažnost vaz­duha. Pa spuštala glavu na svoja dva, tri, svrtka i odmarala se, okrenuta stopalima. Kreni, da li te je strah. Nije strah, ja sam zmija. Mene se ljudi boje. I ja sam zmija. Mene ljudi nisu stizali da se boje. Mada ja i nisam htio da ih plašim. Samo da ih ubijem. Ni ja ne želim da plašim ljude, ja gledam svoja posla. Oni se plaše i bježe. Neki se toliko plaše da hoće da me ubiju. Odmah traže vile, rogulje ili lopatu. Da ne pobjegnem, ode kičma. A otrujem ih samo ako ne mogu da pobjegnem. Ja ubijam samo da prođem dalje. Gledaš li ih u oči. Ljude. Ne, oni su visoki. Gledam u noge. Ne razumijem ja ljudske oči. Meni oči ne znače ništa. Gdje su tvoje oči. Pogledaj ovamo, vidiš dva kruga okrenuta prema tebi. Sad ih okrećem lijevo, sad desno. Vidim. To nije opasnost za mene. Zmije ne ujedaju za oči. Ja ubijam oči. Vidim oči u onom trenutku kad me neko prvi put ugleda, prije nego što ću ga ubiti. Oči govore šta čovjek osjeća pred smrt. Skoro svima je svejedno. Zna da je već ranije umro, čim je došao u rat i uzeo pušku u ruke.

Tomanova igra sjenki 175

Kao miševi kad ih mačka satjera u ugao. Ukoče se. Svejedno im. Oči ne znaju šta je smrt. Samo duša zna. I svijest. One umiru. Tijelo se samo oladi. Vi ljudi ste opterećeni tom smrću. Vi živite sa smrću. Ne znate živjeti bez nje. Mi ne znamo šta je smrt. Ja ne ujedam i ne trujem zbog smrti. Ja se na taj način hranim i preživljavam. To nije smrt, to je hrana. A vi ubijate a niste gladni. Zašto ubijate. Kako da ti kažem. Počne rat pa ubijaš. Šarka se pokrenula prema prsima. Kao da je vidjela udobnije mjesto. Tomana je prošarala hladnoća njenih zavijutaka. Bila je to velika zmija, rasni primjerak. Sklupčala se na prsima i položila glavu tako da je bila okrenuta prema njegovom licu. Kako si dospjela ovdje. Neki mirisi me vode. Nešto što nije svakodnevno. Mislim, možda je hrana. Neka toplota a onda vidim da se to ne jede. Ja ne jedem ljude. Veliki su. Kako si dospjela na ostrvo, to pitam. Ribari nisu pazili. Sama živim ovdje, ne znam ni ja koliko vremena. Kako znaš šta je rat. Dođu priče. Mi imamo svoje zmijske priče koje šaljemo po zemlji. Zmije ne vole rat. To uništava zemlju, rastjera svu hranu, nema gnijezda, nema mira. Mi to ne razumijemo. Napravite takav nered na zemlji da mi nije jasno kako to, poslije, sredite. Srede oni koji prežive. Ne vole ni ljudi rat. Pa, zašto, onda ratujete. Počne, kažem ti. A kad počne, gotovo je. Niko ne može da ostavi pušku i da ode. Neću više da ratujem. Rat je ogromno klupko nekih žila, kao klupko zmija, velikih, snažnih, dugih, jakih, to klupko te obuhvati i nema mrdanja. Samo odozgo neke oči namiguju i mršte se. Pucaj

176 Rajko Vasić

sad. Ubij ovog. Pucaj. Ubij. Pucaj. Sasijeci. Onda te žile malo po puste pa spavaš pod bukvom. Pa te premjeste iza nekog zida a oči podignu obrve. Kako podignu obrve. Ovako. Vi zmije nemate obrve. I ne trepćete. Ko da ste mrtve. Tako moji, koje sam ubio, ne mrdaju obrvama i ne trepću. Onda žile popuste pa te spuste da spavaš. To klupko žila i lude oči te čuvaju da ne pogineš. Kad nestane žila i očiju koje ne vidiš, mrtav si. U ratu ne možeš sam da se brineš o sebi i da znaš kad treba da pucaš. Rat nije stvar mozga. Zato i ne znam da ti kažem. Počne, i gotovo. Kad prestaje. Rat prestaje kad nestane krvi. Mada svi misle da prestaje kad nestane municije. A nije tako. Niko ne prestaje piti kad nestane rakije u poluoci ili dvoguzi. Tako je i sa ratom. Kad ti nestane municije, čekaš da je dobiješ ili pogineš. Kad dođe municija opet ratuješ. Ali kad nestane krvi, onda je kraj. Ljudi imaju tačno određenu količinu krvi za rat i tačno određenu količinu za preživljavanje. Kad se istroši ona za rat, onda stanu, predaju se, potpišu primirje, zarobe ih, strijeljaju. Rat sigurno počinje kad ima viška krvi. Možda. Možda zato ljudi kažu da krv udari u glavu a onda se glava poremeti. Pa se poremeti puno glava. Pa neko tutne pušku u ruku. Pa sve ruke dobiju puške. A kroz puške izlazi mržnja. Jer tako izlazi najbrže. Brže i od krvi iz zaklanog vrata. Druge mržnje, iz knjiga, iz novina, iz televizora, izlaze sporo. Onda mržnje ostave tragove po zemlji i po vazduhu, kao neke velike lijane, pa se držimo za njih i znamo kud idemo. Za mržnjom. Tragom mržnje. Uz mržnju. Niz mržnju.

Tomanova igra sjenki 177

Nakon nekog vremena mržnje se umažu krvlju, postaju klizave, nesigurne. Došlo je vrijeme za novo premrežavanje mržnjom. Onda opet pucamo i ubijamo. Samo ona mržnja koja izađe iz cijevi i ubije nekoga postaje dio mreže, mržnja vodilja. Mi nemamo mržnju. Nemamo čime da pucamo. Nemate mržnju jer ne ubijate i ne ujedate zajedno. Vi ubijate druge zmije. Ponekad. Dobro, ponekad. Ali da ubijate zajedno druge zmije, pa da zajedno mnogo zmija ubija mnogo drugih zmija, imale bi i vi mržnju. Isto tako vijugavu i ledenu kao što ste i same. Čovjek ima mržnju kao što vi imate otrov. Topao si. Pustićeš me da spavam. Spavaj. I ja ću. Ne bojiš se. Nema straha bez mržnje. Moja svijest osjeća da me ti ne mrziš. Strah dolazi iz mržnje koja je nad nama. Niko je ne vidi, ne osjeća, ali ona nas prekriva. Ona je naš porođajni i posmrtni pokrovac. Pod mržnjom se rađamo, pod njom umiremo. Naše rake su obložene mržnjom. Iz naših raka i trulog tijela raste drveće mržnje. Onda cvjeta i vjetar raznosi polen mržnje. Pčele ga raznose. Oprašuju se druga drveća. Rađaju se voćke mržnje. Divljake. Zriju, padaju, trunu, odlaze u zemlju. Za tva ra se krug mržnje. A njen miris i prah ostaju u vaz duhu. Dolaze nove kolijevke i mržnja se kupi oko njih. Kad odrasteš, neko ti, već, tutne pušku u ruku. Kamu. Sablju. Idi sinko, dok imaš krvi. Ovoj zemlji je potrebna krv. Ako nema nečije tuđe, i tvoja je dobra. Zemlja počiva na krvi. Zemlja se hrani krvlju. Krv teče decenijama u tebi a njena jedina žudnja je da dospije u zemlju. Zemlja i krv su svekosmička veza

178 Rajko Vasić

koja tvori svo dobro i svo zlo na svijetu, u svijetu, u nama, među nama.

Zmija spava. Da li je moguće da su i zmije kao ljudi. Uspavljuju se mržnjom.

I Toman je zaspivao. Nisam kao djed Milan koji svo­jim tijelom nije ugostio zmiju. Ja sam napredovao. Proživio sam i pojeo dovoljno zla da spavam sa zmijama. Zmije me primaju u klupko. Ja sam ovoj topao kamen u ledenom kanjonu Tare, samo malo izdignut od vode koja ima tri stepena hladnoće i svu dubinu bistrine.

Dvije hladne duše stapale su se sa neživom toplinom kamena. Šarka na Tomanovim prsima izgledala je kao tek umrli indijanski poglavica ostavljen na kolibi od rebara da trune na suncu i da ga vrane, gavranovi, jastrebovi i orlovi raskidaju i odnose u bijela i plava nebesa. Samo je Tomanova rebrena koliba pod zmi jom usporeno i jedva primjetno rasla i smanjivala se ona ko kako je i on sve dublje i dublje tonuo u san. I šarka se dizala, spuštala i uspavljivala, sve više i vi še.

Ostao je sam na kamenitoj strani ratišta. Pucnji pre­ma njemu su se zaustavljali iznad njegove glave i on­da, nakon teške i duge tišine, eksplodirali još jače i reskije. Od tih kasnih eksplozija kamenje je drhtalo i poskakivalo a Novi se osvrtao na sve strane i tražio saborce. Barem jedan mitraljez. Pucnji su postajali niži i ledeniji. Pred njim je blagi uspon kamenitih klizina i

Tomanova igra sjenki 179

glatkovina a sa linije u nebu sijevaju plotuni iz vrelih redenika. Krenuo dolje, niz sipine, ili gore uz obline, spustiće se nevidljiva kiša na njega i njegova krv će otići u oblutke i tucanik.

Njegova Osamdesetčetvorka je imala samo nekoliko redenika hrane. I još nešto u limenoj kutiji na opasaču iza leđa. Za dva, tri, minuta pucanja. Nije osjećao strah. Tražio je izlaz. Bilo kakvu udolicu, nešto što je izumrli potok. Bivši bujičnjak. Ali blagi uspon ka nebu i redenicima bio je ravan i bjeličast. Ni jedna sjenica nije otkrivala udubinu. Puzao je. A sa njim su uzbrdo milile i mišićave zmije boja kao narandžasta jesen. Ženke šarki i poskoka. Nisu umjele ništa da kažu niti su okretale svoje otrovne trouglaste glave prema njemu ali je on osjećao da su to njegove savez­nice. Mnoge su prolazile naprijed, polako se uzdizale i tako se kretale prema nebu i redenicima. Kao živa ograda otrova i plesa.

Novi nije mogao da puca pa je pognuto koračao me­đu njima kao nekada dok je bio dijete i hodao kroz pšenicu. Sa zmijama ću se domoći kose i sve ću ih pobiti. Ja ću im dati otrov a ne one. A zmije neka za pište da im popucaju ušni bubnjići i potekne krv. Kada sam bio dijete svi su pričali da zmije imaju nevjerovatno jak pisak, da mogu da pište tako jako da čovjek ogluvi i da mu iz ušiju teče krv dvadesetjedan dan. Ja sam vjerovao u to i zato sam se bojao da ubijam zmije. A bojao sam se i njihove hladnoće i ujeda, iako nikad nisam pipnuo zmiju i osjetio da je hladna. Čekaću da ove moje sada zapište. Možda žele

180 Rajko Vasić

da mi se oduže što ih nisam ubijao u slami i u šumi, gdje sam ih najviše viđao.

Zmije su prišle bliže Novom i dodirivale ga svojim tije lima dok su hodale i skakutale na kratkom re­pu. Taj hod lelujanja, kao na vjetru, sa talasastim spuštanjem i podizanjem zbog poskakivanja na repu i potpomaganja mišićima tijela, izgledao je, izdaleka, kao beskonačni bazen valova koje je neko okupio poput stada ovaca ili goveda i sabio ih tako da se dodiruju i guraju u nepravilnoj gužvi.

Novi se osjećao dobro u hladnom društvu otrova. Sva njegova samoća koju mu je život darivao uvijek iznova i uvijek u većim i težim isporukama, načinila je od njega biće jednog puta. Uvijek sam. Samovao je i u tom ratu. Prethodno u životu bez žene u srcu. Samovao je i u porodici. Bio je siguran da ga niko ne voli pa se nije uzbuđivao na takve očigledne do­kaze. Nije mogao razaznati kada je počela njegova samoća. Jednog dana je zastao iznenađen i shvatio da se o tome radi. Neko vragolasto susjedovo jare, kako im je bog svima dao, da skaču i istražuju kao da je sav svijet planinska vrlet a oni rajski kozorozi, nikome nije htjelo prići, ni djeci, ni ženskoj čeljadi, a kada je Toman samo pružio ruku, došlo je, onjušilo je, i dopustilo mu da dugo i nježno češka njegove roščiće koji su bili manji od kape kržljavog žira. Nek ga vole životinje kad ga ne vole ljudi. Djevojčica sa kraja sela, vjerovatno, nije ni znala pravo značenje te rečenice. Niti odakle joj. Toman je još dugo ukočenim pokretima milovao i gladio jarence, gledajući u praznu

Tomanova igra sjenki 181

bjelinu njegove meke dlake, sve dok mu nije dosadila jednoličnost pa je poskočilo kao šilom ubodeno u mudanca i odskakutalo dalje niz dvorište.

Sad ne mogu da se sjetim djevojčice koja je to rekla. Čini mi se da je ni tada nisam vidio. Samo je njen glas lebdio iznad njega i njegovog života, i kad je on to znao i kad nije. Da li su ove zmije iz njene rečenice. Kakvi su ljudi kad me zmije dobrovoljno spašavaju. Kolika je moja nemoć na toj kamenitoj nagnutoj zaravni. Da li su guje ljute primijetile moju samoću ili hladnoću. Koja od njih ih vodi meni.

Novi je, lelujajući se sa zmijama, stigao na liniju br­da i neba uz poneki neprijateljski pucanj. Gore, na uzvisini sa koje pada pogled u kanjone i doline sa malo zelenila, zmije su već klale vojnike čije su oči bile kao pozajmljene od volova a iz vratnih žila im je skakutala krv kao ono Tomanovo jare. Sve je bilo oba­vijeno zmijama osim vrelih mitraljeskih cijevi. Kri ci vojnika su odlazili pravo u vedrinu i sjalicu a iz dolina i usjeklina stizala je nova tišina i podmetala se pod nebo da ne padne na vreli i otrovni kamen ko ga su zmije isiktale u svom horskom otrovnom pohodu.

Novi je stajao kao zmijski Napoleon. Osjećao je toplinu velike družine. Nebo nije moglo da ga stisne i skameni.

Prije nego što se probudio krenuo je rukom da opipa tu toplinu na grudima. Prsti su mu zapeli u bujnoj kosi Odeinoj. Otvorio je oči i malo podigao sanjivu i znojem usoljenu glavu. Kao da se dobro sjećao da

182 Rajko Vasić

je na tom mjestu bila zmija sa kojom je razgovarao. Došla sam dok si spavao kao topli kamen. Ljubila sam ti noge i lizala ih tankim tragovima. Ništa se tvoje nije pomjeralo. Svuda sam po tebi hodila i pipala. Stavljala sam hladne kamene pločice na tvoje tijelo i onda ga ljubila oko njih. Tvoje sam dlanove dizala i naslanjala na svoje grudi koje je sunce pržilo u čamcu i koje su bile vrele kao krofne izvađene iz ulja. Tvoju sam žilu premještala na jednu i na drugu stranu, upravljala ga prema pupku da mi bude putokaz. Ni ona se nije budila. Satima te ljubim. Ispod stomaka sam sagorjela. Stavljala sam hladne oblutke i stiskala ih a kada se ugriju puštala ih da kliznu niz ovlaženu i znojnu butinu. Da imaš leda. Bila je zmija na tvom mjestu. Kakva zmija. Ja sam tvoja zmija ljubljenica. Bila je šarka otrovnica. To si ti sanjao. Bila je puna uzbrdica zmija. One su me čuvale od neprijateljskih rafala. Ja sam te čuvala. Zato što te ne volim kao ljudsko biće, kurčevog srbca, već kao bogodar ovog kamena i otoka. Srbina. Srbina, svejedno. Ko da je to nešto. Šta ti ovdje pomaže što si taj srbac. Kurac. Ništa. Da te ne volim sve bi ti bilo uzalud. Zašto me voliš, zbog dobrog jebinstva. Ne volim te zbog toga. Volim te zato što si tu. Kao što valovi vole stijenu koja je tu. Bez nje ne bi imali ušta da udare. A kakav je val kad ne završi pjenušavim udarom u nepomičnu stijenu. Ti si moja stijena koja nema koraka unazad. Ja sam mlada, ne znam, ali mislim da zato što te tako sve volimo, nismo ljubomorne, ne čupamo kose jedna drugoj i ne davimo se zbog tebe. Ma, da sam zlatan, ne vrijedi to. Vrijediš, vrijediš, čim smo ovako

Tomanova igra sjenki 183

složne. Rekle su mi Idi ti, ne divljaj po njemu, smoren je, ne spava. A ti se zakamenio od spavanja. Ždere me ovo spavanje. Čitavo brdo zmija je hodalo sa mnom. Sve su bile uz mene a ja se nisam bojao. Samo mi je sada znoj hladan. Čitala sam o toj tvojoj bolji. Kristina Marković je pisala diplomski rad o tome. Našla sam na internetu. To se zove Posttraumatski stresni poremećaj. Ja sam to otprintala i vidi šta kaže. Da bi se mogla postaviti takva dijagnoza po­trebna su četiri uvjeta. Da li si ti mlada doktorica. Ne zajebavaj. Prvi uvjet je da je osoba proživjela tra­umatski događaj koji prelazi granice uobičajenog ljud skog iskustva. Drugi je da se taj događaj upor­no ponovo proživljava ponavljanjem sjećanja ili po­navljanjem snova, iznenadnim osjećanjem da se sam događaj ponavlja i snažna duševna bol u situa­cijama koje simboliziraju traumatski događaj. Treći uvjet je otupljivanje reaktivnosti na vanjski svijet ili smanjenje uključenosti u vanjski svijet. I četvrti uvjet su trajni znakovi pojačane pobuđenosti kao što su poremećaj spavanja, slabljenje pamćenja ili teš koće u koncentraciji i pojačani oprez i pretjerana reakcija zaplašenosti. Od svega toga, daj da vidim, ja imam samo poremećaj spavanja. Pa, ne možeš niš­ta ni imati kad živiš sam. Seks sa nama ne može da poništi tvoju samoću. Nema drugih situacija koje te podsjećaju na rat. Nema zvukova. Tačno. Tog zado­voljstva nisam imao u ratu a i nikad nisam slušao udare talasa i vjetrove s mora. To su za mene nove stvari. Kristina piše da se sve to može javiti mjesec dana nakon događaja ili nakon šest mjeseci a da

184 Rajko Vasić

se u najvećem broju liječi samo od sebe. U teškim slučajevima, poremećaj traje godinama i dovodi do znatne promjene strukture ličnosti. Kako znam da je ta struktura moje ličnosti promijenjena. Kaže, ma­nifestira se kao kruto i neadaptivno ponašanje sa teš koćama u socijalnom i radnom funkcionisanju, neprijateljsko i nepovjerljivo držanje prema svijetu, socijalno povlačenje, osjećaj praznine i beznađa, stal­ni osjećaj ugroženosti i otuđenosti. Kaže da sve to ne smije biti posljedica neke psihičke bolesti da bi se smatralo da je Pi ti es pi. I kaže da alkoholizam često prati taj poremećaj. Bolesnici alkoholom pokušavaju ublažiti simptome. Pokušavao sam i ja sa vinom ma­da ga nikad nisam pio. U početku mi se činilo da mi izjeda stomak, da ga nekako prazni. Takvo je vino, to se ne pije kao pivo ili kao gemišt. Ali, nije pomoglo. Ne može ni pomoći. Kristina kaže da je ovaj poremećaj poznat više od dva vijeka. Za to vrijeme bi se popio sav alkohol, koliko je ratova i stresova bilo. Evo ovdje piše da se ta sintagma upotrebljava od osamdesetih godina kada je prvi put objavljena u trećoj verziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja. Prije toga, to se zvalo ratna neuroza, gra­natni šok, traumatska neuroza ili nervni šok. Dobro je, nisam toliko lud. Osim tog spavanja, tebi nije ništa. Ustani da obrišem ovaj kameni krevet. Vidi kakav sam smrdljiv od ovog zelenog znoja. Odoh do mora da se operem i usolim. I ja ću.

Odea i Toman su ležali u kamenu noćnog istarskog mora, okrenuti nebu.

Tomanova igra sjenki 185

Mekoća vatre i tišina neba spajali su na čudan način dva tijela i dvije duše. Nije bilo potrebe da ijedno išta kaže. Njihov govor i razgovor tekao je mislima, nekad kroz vodu, nekad preko neba, nekad samo preko dodira vrhovima prstiju.

Ne znam da li svako muško tako poštuje žensko tijelo kao ti. Ponekad sama sebi kažem odmah na početku da ne očekujem nikakvu vezu sa tobom, razlika je u svemu, izgledi su nikakvi. Ne samo sa mnom nego i sa bilo kojom ženom iz mjesta. Ne znam kako bih mogla da te volim i da živim s tobom, znajući da si ovdje bio sa svima. Doduše, nije to tvojom krivicom. To je krivicom naše slobode. A onda mi se učini da ti preko moga tijela ulaziš i u moju dušu. Nalaziš neke čudne puteve šutnje. I ideš. Tvoj mir i tvoja posve­ćenost svakom dijelu moje kože mene odvodi na neka razrijeđena mjesta gdje mi se čini da prelazim u tvoje tijelo i dušu. To je zato što su svijet, vrijeme i ljudi iskvarili ljubav i pretvorili je u dnevni obrok, kartu na nekoj autobuskoj liniji i ponudu u velikom tržnom centru. Imaš svega, pa izaberi. U svemu je teško naći ljubav. Ljubav je vanvremena. Ona je udjenuta u čo­vjeka odmah po nastanku i on je svaki put kod novog poroda prima kao pričest. Oni popovi koji krštavaju, pričešćuju, oni bi to trebali odbaciti i svako ljudsko biće, ako pristupi u crkvu, uzljubiti, privesti ljubavi, sljubiti, stopiti s ljubavlju, proljubiti, protkati ljubavlju. Božija bi moć, ako je ima, ljubav učinila dijelom čo­vjeka kao što je i disanje. Onda bi čovjek živio milion godina. Ljubav je bezgranična. Misliš da se možemo

186 Rajko Vasić

voljeti a da se i ne znamo, da se samo spajamo fizički i duhovno a da ne moramo imati djecu, kuću, auto­mobile. Mislim. Vidiš da može. Ti i ja se volimo. Zar bi ti bila ovdje da to nije ljubav. Samo, ti, i svi mi, imamo formule za ljubav koje su nam usadili oni koji hoće vlast nad međuljuskim vezama pa i nad ljudima. Daju nam formulu kao Ha dva Es O četiri. I onda mi sa tom formulom idemo u svijet i život. Problem je u tome što formula tog napitka ne djeluje jednako na raznim mjestima. Kao što ta kiselina ne djeluje jed­nako u vodi i u kamenu. U gvožđu i u stomaku. U aku mulatoru neka kiselina pravi struju a u stomaku smrt. Ljubav se mora uvijek ponovo stvarati. Ti i ja se ne možemo voljeti onako kako su se voljeli Romeo i Julija nekada. Ili kako se vole danas u nekom selu u Zagorju. Misliš li da me voliš. Volim te, jer si ono što nikad nisam imao i nikad nisam poželio. Ženu treba voljeti kao božije i prirodno umjetničko djelo. Ne treba od žene tražiti da obavezno učestvuje u tome. Ne treba je ucjenjivati da pokazuje osmijehe, izražava divljenje ili da pokazuje poželjnost. Svaka žena može da se voli. Zboge neke crte lica, zbog neke linije tijela, zbog neke nježnosti duše. A pri tome ne postoji skala i jedan metar za sve. Ono što ja vidim na tebi to drugih hiljade neće vidjeti. Ali meni je to najvrjednije i najdragocjenije. Tvoja ljubav je onda drugačija od ljubavi drugih. Jeste drugačija. Ljudi i žene, uglavnom, od ljubavi, ili nekog ljubavnog odnosa u kome nekad ima više privlačnosti a nekad više seksa, tvore neku vrstu pogodbe. Najprije te primijetim kao zgodnu djevojku, visoku, plavušu, crnku, svejedno. Onda

Tomanova igra sjenki 187

tražim način da ti priđem, pa se upucavam, pa se pokazujem, pa predlažem, napadan sam. Ti si nezainteresovana. Malo me odbijaš, malo mi daješ nadu. Onda se ja povučem. Sve sam ponudio otvore­no, neću više da molim i da se ponižavam. Ti počinješ da mrdaš repom. Kakvim repom. To se tako kaže. Kod mene u selu. Kad kujica pristaje da se mazi, onda maše repom. Šta je kujica. Ti si kujica, jebem te malu. Samo što nemaš rep i nisi mahala repom. Ti si prava žena, dostojanstvena, otvorena, iskrena, dušu dala za ljubav bez pogodbe. Ne za ljubav, ljubav je između dvoga. Za voljenje. Kujica je ženski pas. Marš, ti si ženski pas mudonja stari. Dobro, slažem se. Ali vidiš kako to ide. To je klasično pogađanje, može li malo jevtinije. Ne prodajem sada, možda sutra. Ali sada nudim veću cijenu. Sačekaću bolju vlažnost za prodaju svoje soli. Možda te ne razumijem potpuno. Ribice su plivale između njih. Poneka se zakačila za kožu i blago je sisala kao staklo na akvarijumu. Toman i Odea se nisu odupirali laganom razvodnje­nom golicanju nježnih usta ribica koje nisu bile veće od palca. Mjesec je držao na oku i taj komadić vode na zemlji kao i dvoje ljudi koji su bili samo ribice u tišaku. Šta misliš da je ovo naše ležanje u vodi. Svakih drugih dvoje primitivaca bi posegnuli za seksom, ili bi mužjak prisilio ženku na to. Mi ležimo i govorimo bez riječi i zvuka. Sve što više dolazim ovdje, kod tebe, na otok, sve češće mislim da je to zato što ste ti i ovaj prostor nešto posebno, nešto što ne mora da se traži, osvaja i moli. Tražnja, osvajanje i molba imaju cijenu. Traže cijenu. Sve manje mislim da nama ne­

188 Rajko Vasić

dostaje muškarac pa smo zbog toga pohrlile kao krvožedne, na tebe i na otok. Tako nam je u početku izgledalo pa smo krile jedna od druge ono što je bilo vidljivo. Ali, kasnije smo, izgleda, počele da shvatamo ovo drugo i onda smo prestale da se sramimo i da se vještački prikrivamo. Sada govoriš skoro isto kao i ja. Nisam vas zavodio ni osvajao. Nisam ni mislio o ženama. Samo o kamenu. Izašao sam iz rata tvrd kao suva drenovina. Šta je suva drenovina. To je drvo drenjine, divljeg ploda od kojeg se pravi rakija drenja, džemovi, i ostalo. A mnogo ga ima oko Drvara, tamo gdje je Tito u Drugom svjetskom ratu imao pećinu u kojoj se krio od Nijemaca. Znam, čitala sam nešto o tome. E, ta suva drenovina je tvrdo drvo i iz njega ne može da se iscijedi ništa osim ako nisi epski junak Marko Kraljević. Takvog, drenovnog, zanimao me je jedino kamen. Možda je to bila moja veza sa prošlošću rata. Onda ste se pojavile vi, jedna po jedna i popunile moj život. Nisam nikada zamišljao da može izgledati ovako. Sve ste lijepe i jednostavne kao linija mora i kopna. Želim samo da pokažem nježnost i ljubav. Ne želim mnogo da govorim. Govor uvijek nešto pokvari. Riječi su najbolji put da zanijemimo. Naše oči i naše tijelo mogu da pričaju umjesto nas. Imaju svijest iza sebe. Čak i kad se ne vidimo, mi imamo slike jedno o drugom. Ja mogu da hodam danima sa tvojom slikom ispred mojih očiju. Na taj način si ti sa mnom, na taj način te volim i na taj način sam ti vjeran. Nisam pro­bala da tako hodam i da te zamišljam. Ti si drukčija. Svako hoda i gleda drukčije. Ja sam duša usamljenička. Ti živiš u svom mjestu. Sa drugima. Ja sam već

Tomanova igra sjenki 189

godinama sam. Živim sa svojim slikama pred očima i u duši. Ko zna koliko bi to moglo da traje. Možda bi me izjelo, izgrizlo i protrulo, da se niste pojavile. Da li bi kamen, samoća i grožđe mogli da zamijene vas i vaše slike pred mojim očima. Zamišljaš i druge. Zamišljam i hodam i s njima. Ali to nije prevara prema tebi ili prema nekoj drugoj curi iz mjesta. Kako nije. Ja vas volim kao stvoritelj. Stvorio sam vas u svojim očima. Ne volim vas kao moju imovinu iz kreveta. Mi nismo u pogodbi pa da ja kršim dogovor. Zato mogu da vas u očima nosim svaku. I mnoge druge koje sam u životu vidio i koje nisam. Kad si prije volio neku ženu. Ne sjećam se. Samo sam ih že­lio. Mnoge sam želio ali nisam imao pristupa. Mnoge su dolazile ali nisu imale poziva. Moj odnos prema ženama je duga žalobina u samoći. Kolikogod bio s vama ja sam sam. Ona praznina koju nosim od go­loguzja ne može da se smanji i zatrpa. U svemoćnom siromaštvu, žena, djevojka, cura, bila je jedina ostva­riva želja. Ali, nikad se nije ostvarila i to je ono što me nijemi i tmini. Bile su to ostvarive želje jer su svakog dana bile pred mojim očima. Ne kao slike iz svijesti nego kao prilike iz stvarnosti. A nisam mogao da im kažem ni neku riječ. Zašto nisi mogao. Bio sam ne­ugledan, siromašan, zapušten, odbačen. Seru pisci da sirotinja i ljubav idu ruku pod ruku. Nikada sirotani ne stvaraju veliku ljubav. Samo nesretnu. Ljubav mo­ra da bude prirodna pojava. Kao ovo između nas. Do đe samo od sebe. Ali, ovog nema u običnom, sva­kodnevnom svijetu. On je pun obaveza, škola, posao, po rodica. Tačno. Svakodnevica ubija ljubav. Ubija

190 Rajko Vasić

sve naše osjećaje, nježnosti i riječi. Svakodnevica nas pretvara u normu. Neko radi na normu a neko je nor­mirac. Svakodnevica priznaje jedino grčevitu borbu za vlast jednog nad drugim. Da smo ti i ja muž i žena, nikada ne bi ležali ovako u toploj plitkoj noćnoj vodi. Jer, ova voda ne donosi vlast.

Počela je kišica. Rosi glatku vodu mora i dva tijela koja su sa strane mogla da izgledaju kao mirne gumene maske izlivene po ljudskim obrisima i oblinama. Ki­ša čini more još toplijim. Nas dvoje sudjelujemo u ritualu. Jedan Srb i jedna Talijanka. Ne izgledaš mi divalj kako su vas predstavljali. Da li si ti crna ovca. Šta znači biti Srb. Ih. Upitala si me sada sto stvari odjednom. Srbin je duga istorija nesporazuma. Sam sa sobom. Sa svijetom. Sa vijekom. Sa Bogom. Sa vje­rom i nevjerom. Sa svima. Srbin je dobra namjera i nepovoljna posljedica. Srbi nemaju loše osobine, kao ni drugi narodi što ih nemaju. Ali oni često svoje osobine upotrebljavaju pogrešno. Vole društvenosti svih vrsta ali se pojedinačno teško uklapaju u bilo šta. Vole ujedinjenja ali ih uvijek pogrešno shvate. Možda je vjera pravoslavna ta koja Srbe razdvaja. Atomizuje. Čini od njih jediničnu mjeru. Ne može ni smrt, ni veselje, ni alkohol, to da ukrpi, zašije i po­veže. Pravoslavlje daje ogromnu, nenosivu slobodu pojedincu. Katoličanstvo postrojava, pravoslavlje raz slobađa. Zato pravoslavno podneblje daje velike pojedince, Tolstoj, Tesla, Vuk. Zato katoličanstvo gra­di božanstvene katedrale. Srbi svoje dobrote predaju drugima, u zle ruke. A misle da će dobrote drugih

Tomanova igra sjenki 191

same im u zagrljaj skakati. Srbi se nikada ne svete. Čak ni za Jasenovac. Svoje dobrote ne znaju sami da iskoriste. Misle, nepopravljivo, kroz cijelu istoriju, da je dobrota najbolja kad su u zajednici, sa drugima. I nikada ne primijete kad drugima počnu da smetaju, i oni sami, i njihova dobrota. A tada bude kasno. Tek su u zadnjem ratu uvidjeli da drugi ne žele da žive u zajednici s njima. Potrošili dva vijeka. I platili rijekama krvi. Srbi su prostodušni i naivni narod. Lako uzimaju tuđe riječi a daju svoje. Ne umiju s pa­rama, sa ženama i sa rakijama. U zadnjim ratovima, prije nego što su svi otišli od njih, u trenutku kada su shvatili da moraju sami, Srbi su počeli da ratuju za sebe, protiv onih koje su odgajali u zajednicama i koji su izašli na svoj put. Ratovali su da svoje udaljene sunarodnike izvade iz janjičarskih sepeta koji su se razmilili i na istok i na zapad, i na sjever i na jug. Srbi su kasno počeli da ratuju za sebe. Danas im predstoji cijeli vijek borbe da stanu na svoje noge. Da nađu novu liniju života na istorijskom dlanu. Onu njihovu, usamljenu, liniju dugog i drugog života. Srbi su osjet­ljiv narod. Teške boli im nanosi to što ih svi, koji su bili u tim zajednicama, i ravnopravni, i pod krilom, slabi i ubijeni kišom istorije, nazivaju zločincima, krvolocima i koljačima. Ne mogu da shvate da su svojom dobrotom upali u zamku. Jer nisu znali da budu pritvorice, da se umiljavaju i ostanu sa drugima, tamo gdje su oni jači, pa da im, ispotiha, rade o glavi kao što su oni njima radili tolike decenije. Ali, mislim, Srbi su sada, nakon svih ovih ratova, kada su vidjeli kakvu su braću odbratovali, pripremljeni i na druge

192 Rajko Vasić

osobine, na osvetu, na samotnost, na prokrivicu. Neće biti dobro ako neko od tih izbratima, nekad, u nekim ratovalištima, zagazi u rat sa Srbima. Srbi su lako oprostili poturice ali nisam siguran da će po­krvice više ikada. Srbi su narod veselja iz koga lako može da poteče krv. I narod tuge koja se pretvara u rakiju, gozbu i lom. Šta je rakija. Slivovic, što bi rekao Švabo. Smokovača. I smokovača. Srbi i od pobjeda i od poraza peku veselje. Srbi su narod za velike bitke i male koristi. Imaju neki usud koji ih obilježava. Čim ih se vidi, čim progovore, čim nešto urade, izazivaju mržnju i odbojnost. To ih je ostavljalo, sve češće i sve brže, bez prijatelja. O Srbima se skoro više ništa i ne zna osim da su bogomdani za mržnju. Mržnju svih drugih prema njima. Slušala sam da ste u tom ratu samo silovali žene i ubijali civile. Nema rata sa jednim zločincem. Rasprskavajuće laži. Minska polja laži protiv Srba. Ne znam ko je onda pobio tolike Srbe, trideset hiljada skoro, ako su Srbi samo klali i jebavali. Nema rata bez civila. Srbi su ovaj rat, u toj mojoj bivšoj zemlji, dobili. Ali to se ne može priznati. Amerikanci su nas tukli bombama sa osiromašenim uranijumom, a turke paletama hrane, samo da bi se prikrila pobjeda. Srbi su u Hrvatskoj rat izgubili jer nisu ni ratovali. Htjeli su da gotovane i da onaj u Beogradu za njih obavi posao. Trebali su ostati u Hrvatskoj i ne igrati se ratova. Srbi u Hrvatskoj su, izgleda, bili sposobni samo za bune a ne za ratove. Srbi u mojoj zemlji su pokazali umijeće ratovanja. Mada su bili u opasnosti da se preratuju. Da uzimaju tuđe. Nisu silovali. Srbi nisu neki jebači. Jebarini. Jebarini,

Tomanova igra sjenki 193

da. To što su neki bandit i njegova grupa, negdje po zabitima, silovali, pljačkali i klali, to ne govori mnogo o Srbima. Divljaka ima svuda. Narod treba da pazi da im ne da priliku. Ali, Srbi poneseni i zanosni, ne paze uvijek. Srbima se divljaci otimaju. Drugi ih, na Balkanu, organizuju. Ne svi. Nisu svi narodi za velika niti za mala istorijska sranija. Šta je sranija. To je moja riječ za sranja. Zvuči staroslavenski. Vi ste Romani. Da li smo mi ratovali. O, da. Od vas i od Turaka, mno go smo učili. Slaveni su u svom postanku bili mirni kolektiviteti sa nemirom u pogledu mjesta bivstvovanja. To kretanje ih je uvlačilo u probleme, u sukobe, u ratove. A i tamo gdje bi se skrasili, izazivali su druge i navlačili njihov bijes na sebe. Tomanova ruka je grijala vodu između Odeinih nogu i sve više tanjila taj sloj zasoljene topline između dlana i svježe podšišane šutljivice. A kakvi su muslimani i Hrvati u toj Bosni. Nema Bosne. To vi samo tako kažete jer su vas naučili. Kao, Bosna je država a onda u njoj žive Bosanci. Nema Hercegovaca, nema Hrvata, nema Srba. Hrvati i muslimani. Isti kao i Srbi. Sve su nacije iste. Kao i meso. U ledu smrznuto, na sjalici usmrđeno. I umijeće je da narodi ne idu baš stalno tamo gdje će da se usmrde, ucrvaju, zaudaraju. Mada nije dobro ni ako su stalno na ledu. Onda nemaju titraja srca, oka i suze kad neko odlazi daleko. Postanu hladni. Zašto su narodi sa juga veseliji. Toplina uđe u krv a istjera ih iz četiri zida. I onda su više zajedno nego drugi. Žene i muškarci imaju svoje mirise znoja i tijela koji se osjećaju jasnije i očitije nego kod sjevernih mirišljavaca. Mirisi i smrad su pradavni životinjski

194 Rajko Vasić

jezici. Mi se razumijemo preko mirisa i smrada. Mada je to sada podsvjesno. Nekad je, vjerovatno, neki čupo u pećini, u mraku, svoju ženku razlikovao po mirisu. Kao leopardica svog leoparda po izlučevinama koji ma zapišava grmlje. Imam li ja miris. Daj da te onjušim. Ma ne sada, vidiš da smo mokri. Tvoj miris je u koži. To se ne pere. Svaka žena ima svoj miris. Žene mekanih koža imaju duboke, jedva osjetljive mirise. Žene čija je koža masna imaju teške mirise. One nisu za svako mjesto. Njihovo okruženje mora ta kođe da ima jake mirise. Inače će se osjetiti da smrde. Žene suve kože su skoro bez mirisa. Kakvog je mirisa ovaj tvoj. To je miris života i nježnosti. Vidiš da je kao presvučen baršunastim laticama ljubičice. Zašto raste. U tvojoj je ruci. Odea je lupala njime po vodi kao nekada djevojke lupačom na rijeci, dok su prale lanene halje i košulje.

Kada je Odea osjetila da je lupača dovoljno visoka i dugačka, opkoračila ga je. I crveni odsjajnik bistre mjesečine nestao je sa horizonta kojeg je Toman sebi stvarao gledajući skoro sa površine mora niz svoje i njeno tijelo, prema kraju neba i mora. Odea ga je umivala, onako okruglog i uoblućenog, rukom koja je s njim bila skoro cijeli čas i samo ga na trenutak pripuštala vrelom grotlu koje se okapavalo, nad njim, slanim i vrelim kapljicama i čekala da ga izmelje kao riba testerača sitnu nejač sa po jednim perajem. Moram da mislim na brazde, željezničke pragove, rake, rupe za rovove, crne ovce, na bilo šta, da se sve ne završi kod prvog zamješaja ovih očvrslina u mojim rukama.

Tomanova igra sjenki 195

Odea je spuštala grotlo prema osuđeniku a ruku niz njegov vrat. I lagano u krug vrtila dvije ogromne dunje izrasle iz njenih butina. Sjećam se prvih brazda koje smo djed i ja, sa Peronjom i Plavotom, izoravali u Jarugama. Bio sam tako mali da sam visio o kratkom sjajnom polukrugu lanca koji je bio zakačen za teljug i prolazio kraj velikog uveta za koje sam mislio da Peronji služi samo za borbu protiv muva. Više sam skakutao kraj volova nego što sam hodao, više su me nosili nego što sam ih vodio. Povremeno sam se saginjao da ispod Peronjinog vrata vidim da li Pla­vota, dešnjak, ide brazdom i mislio da ga ja mogu vratiti u brazdu ako, onako težak, spor i ravnodušan, izađe iz nje. Cijeli dan sam tako vodio volove od po šest metara a nisam imao ni dvadesetpet kila. Tek kad sam malo prirastao, shvatio sam da su volovi znali sami šta treba da rade. Tada su mi to postala najdraža bića. Kakve su sve terete vukli i uz kakva uzbrdlja išli. Jedino sam kravu Žujavu volio više od svih drugih životinja. Ona me hranila mlijekom, ja sam je vodio po međama da se napase a da ne zakači svojim dugim zupčastim jezikom mlade kuruze ili pšenicu, ona mi je, kada se napase, dok preživa, dopuštala da spavam na njenom toplom vimenu i nije ustajala dok se ne probudim. A Peronja i Pla vota su bili mirni, spori, jaki posavci, koji su nam obra­đivali svu zemlju, vukli drva za zimu, kamen za ku će i bunare, sijeno, slamu i klasuru iz polja kući. Oni su bili najvažnija čeljad u kući. Odea je lupnula guzovima o more. Udnik je zamakao u svijet topliji od njegove cakline. Onda sam malo odrastao i počeo

196 Rajko Vasić

sam da orem sam. Brazdu za brazdom. Izgledalo mi je, u početku, teže nego Peronji i Plavoti. Volovi su znali kad treba zaokrenuti na kraju njive i išli su pravo u sljedeći razor. Ja sam morao u tom vremenu skretanja izvući željezni plug iz zemlje, nakriviti ga na plaz i za njima upravljati do ulaska dešnjaka u brazdu. Plavota je to radio savršeno, uvijek u istom ritmu, uvijek istom nogom i uvijek na istom mjestu, kao Fanđo što je vozio svoje krugove, uvijek pored iste rupice na asfaltu i istom brzinom. Morao sam na vrijeme ubaciti desni, veći, željezni točak, u brazdu i crtalo u zemlju kako bi brazda počela na mjestu na kome i druge. Onda je sve bilo vještina držanja plu ga uspravnim kako iskrivljeno crtalo i daska ne bi doveli do oplaze i iskakanja iz zemlje. Tako smo nas trojica orali po cijele dane. Sporo, tromo ali grče­vito i znojno. Stajali smo oko podne da jedemo, da se vode napijemo, da prilegnemo u hladu. Osjećao sam nevjerovatnu pripadnost tom našem oračkom dru­štvu. Nisam ni znao da ću, kasnije, kada volovi odu na pijačnu prodaju a ja u Zagreb na studije, i čitavim životom, osjećati nedostatak takve pripadnosti. Odea mu je podigla glavu na svoje grudi i utrljala je u prsa. Jebem te otrovna, kao da te volim. Tako ti je daleko lice, puno sjećanja i brige. Znaš li da sam na tebi. Pri­bliži se. Vidi me. Vidim te, osjećam, lebdim oko tebe, dobro mi je, ti me razumiješ kao i moji drugari iz brazde. Ljubio je naježene sise, i udolinu među njima, najvećom nježnošću koju je mogao da iskaže. Kao da ga je kopkalo to što je mislio na nešto drugo dok je ona očekivala oduševljenje. Činilo mu se tada, kada

Tomanova igra sjenki 197

je došao sebi i njoj, da on u stvari i ne postoji nego da je to samo jedan tvrdi topli ud izrastao iz plitkog morskog dna. I njegova duša i srce su ulazili u taj ud i odlazili Odei. Sve ti predajem, jebem te nepoznatu. Da li je moguće da me tako primaš u svoje duše i ženske brazde. Moguće je, moguće je. Samo šuti da čujemo talase. More je udaralo ravnomjerno o ka­menitu obalu, ali nježno, zapljusno i zamilno, kao da kamenu daje vode da preživi u pustinji. I Odei­ne butine. A talaščići mora, kao sjajne srebrene kor­njače, hodali su nekud, da ne odu nikud, kao što su Tomanove brazde znale da se sjaje glatke, dobro izorane i prevrnute, vlažne i umirene do sutra, dok ih sunce ne osuši i dok ne počnu da se mrve čekajući zubače. Nema traktora koji može da tako složi brazde kao željezni volovski plug. Oni oru po dvije brazde, jure, zemlja im puca, nasađuje se, ne složi se dobro, gornji sloj ostane sa strane i kad se tanjira onda grude budu velike jer tanjiri prolaze između nalakćenih brazda. Nisam nikada volio orati traktorom ali to vrijeme je došlo i prekrilo sve naprave mog seljačkog djetinjstva. Plugovi i zubače su zaboravljeni, sijačice i kose su odbačene, jarmovi i teljuzi nestali a gužve i zaornji su postale nepoznate riječi. Sjećam se, kako su na Svjetliči svakoga bogovog dana ginuli ljudi, i ranjavani, kao kifle u pekari, a junak, neki mršavi visonja, jedno predveče, natovario na leđa željezni plug i nosi ga u logor da ga prebaci kući kad bude išao na tri dana odmora. Kome danas treba plug, mislio sam. Njegovo mirno lice, otporno na smrt i rane, kao da je bilo izliječeno tim plugom, zarđalim

198 Rajko Vasić

i zapuštenim, i kao da se pretvorilo u ono uglađeno pomiješano sjajilo, crnilo i sivilo željeza koje se upotrebljava svakog dana. Odea je izvela tri kratka poskoka i onda ustala nad Tomanom. On se prevrnuo na stranu i zabio ga u pijesak pod toplim morem kojeg su ugrijala njihova tijela.

Ustao je ispod nje i dalje tako nepomično raskoračene i tople i podigao je svojim kukovima, obuhvatio rukama, poljubio u grudi pa ponio prema okaminama gradine. Obrisao je njeno tijelo kao dječije. Malo me drhtavica hvata. Dugo smo ležali u vodi. Bilo mi je toplo. Zadovoljstvo ti je protreslo tijelo i izbacilo vatru iz njega. Sad ću da je malo podložim da nam podgrije ovaj krevet.

Kada se vratio, već je spavala. Prebacio je plahtu pre­ko nje i sebe i legao provlačeći pogled kroz viseće lan ce i kamenje na svodu.

Nije htio da se otima spavanju ali san nikako nije mogao da prijeđe taj zadnji prag jave. Glatke kamene sfere na svodu sve češće su mu se činile kao velike bolničke svjetiljke kojih se sjeća dok su mu, kao djetetu, operisali zatrovanu nogu ubodenu vilama. Ubili su me. Bolnica nadamnom nestaje, tope se njena svjetla. Da li su ponijeli moja crijeva. Molio sam ih Kad me ubiju ne ostavljajte mi crijeva po rovovima i tranšejama. Crijeva me podsjećaju na mrljine, na zaklanu svinjčad, janjce i jarčiće nad kojima se za­drigli gladnici i prokletnici ižvakavaju i podriguju a iznutrice i ostalo ostavljaju kao otpad, da psi, vrane

Tomanova igra sjenki 199

i mačke razvlače danima i noćima režeči jedni na druge, kljovama i kandžama. Kad se gine ne ispadaju crijeva. Ne seri, Novi. Mene ne može drugačije ubiti, mene mora poderati, rastrgati i razguliti. Dobar sam sa običnom smrću jednog metka. S njom živim tolike godine, dok vi pijete, jebem vas u dupe. Ma, ja, samo tebe čeka da ti prospe crijeva. Nije me briga šta će biti sa mojom dušom kad me ubiju. Ona ionako nije nikad bila uhvatljiva, ukalupljiva i ukolijenčiva. Ona može da radi šta hoće. Ona vodi moj život, taj duh, svijest, mašta, podslika, sjećanje i podsjećanje. Brine me šta će biti sa tijelom. Patiće mi duša, ako me razbacaju po ratištu ko seljani stajsko đubre po njivama. Duša mi je neuništiva. Tijelo mi je uništivo. Kao i kod svakog. Neću da ne mogu da kažu kako sam ubijen već moraju da kažu kako me olinjali i bijesni psi razvlače po bukvištima, zukvištima i potocima. Nismo našli nikakva crijeva. Bilo je mnogo žila od starih grabova u kojima je ostalo još samo zarobljeno kamenje koga je korijenje, nekada u zemlji, obrastalo, stezalo i cijedilo iskaminu iz njega. Nemaš stomaka, vojniče. Ne tre­baju ti ni crijeva. Ruku smo ti našli. Nju je otkinula neka sila. Evo je. Nosimo je. Novi je pokušavao da gleda kroz svjetlucave i žućkaste isječke svoga vida. Jeste moja ruka. Moji su ožiljci na njoj. Nisam čuo da je dosad neko prepoznavao svoju ruku. Po ožiljcima znam, znam šta sam radio u životu, čime sam se sjekao, čime sam je drobio a čime gulio. Po rukama se zna kakav je čovjek. Da li je brzinac, silovan, da li je pažljiv i osjetljiv, da li prvo misli pa onda radi ili poslu skače u oči. Onaj ko radi rukama, otkriva i kakav je.

200 Rajko Vasić

U novom vremenu, kada se ne radi prstima i šakama, kada radi znanje, mozak i glava, teško je razaznati ljude. Još ih brzina i ritam života tresu kao rešetka za odvajanje pšenice od kukolja, pljeve i slame. O tom novom vremenu, pričala mi je Neca, živčan je onaj ko radi rukama. Optuživala me. Neca je bila boginja mirnog hoda. Kad Neca hoda, zastane i vjetar, i suvi list i roda. Neca je božija uspravna linija. Stvorio je Bog jednim potezom. Samo ne znam da li je krenuo od zemlje ili od neba. Neca je i žena i beba. I začin i kora ljeba. Kad hoda Neca, pod njenom nogom se ne jeca. Ne ječi. Ne žalbi. Ne kuka. Kad hoda, Neca nema kuka. Druge žene obične, žene običnoga stvoritelja, hodaju kukovima, njišu, zanose, zavode, obmanjuju, obkukuju, dodaju kuku guz, u drombulje pretvaraju bluz. Neca hoda pravo kao zraka jutarnjeg sunca. Kad ona hoda i zdrav razum bunca. Neca ko tri sveca. Ko svjetleca. Ko vatreca. Ko zvjezdeca. Ruke su stvorile živce, stvorile glavu, stvorile inteligenciju. Što oči vide to ruke urade. A kad urade onda mozak izmozgava. Pa malo dodaje, malo mijenja, malo uljep­šava. Pa opet ruke. Ruke sa okrastavljenim kvrgama su ruke zidara i težaka. Pune uboja i crnila nokata koji rastu da otpadnu. Ruke se bjeličastim vijugama u ožiljcima ruke su tesara i stolara. Malo, malo, pa se zasiječe, oliže pa dalje. Ako ima vremena da otpočne, privije bokvicu ili ako je rana dublja naspe pepela pa zamota maramicom sa glave. Ruke govore i ko je ljevak a ko dešnjak. Ako nije klesar, u ljevaka je ljevaka ožiljačena mnogo više nego dešnjaka. Ruka ga je pomilovala po glavi. Novi je skoro progledao.

Tomanova igra sjenki 201

Zašto si me dala. Zašto me nisi branila. Zašto ih nisi klala, ustrijelila i istrijebila prije nego zapucaju na mene. Ima sila koje ni ruke ne mogu da drže i da svladaju. Da li ti je djed govorio da se kloniš onoga što ne možeš da držiš i vladaš rukama, vode i vatre. Govorio je. Ali nije govorio ništa za rat. Znam. Ne brini. Ako ostane život ostaću i ja. Šta će ti ruka ako duh ode iz tebe. Oću da imam sve svoje uzase kad umrem. Šta živ čovjek ima svoje dok je živ. Ništa. Sve dođe i ode, djeca, pare, imetak, žene, rođaci, prijatelji. Jedino tijelo. S tim sam došo. S tim ošo. Zašićemo ruku. Samo je odsječena. Ne znam šta je išlo na tebe da je tako odsiječe, ko nožem. A i bez crijeva možeš, diši i šuti. Krv ti je ostala u zemlji. Samo da primiš koju litru krvi, bićeš dobro. Sada te uspavljujemo. Anestezija. A na stezi ja. Anastasija. Šta je anestezija, da me sijeku a da ne osjetim. To je primitivan način. Svijest je najbolja anestezija. Svijest je ubrizgana u nas da lakše savladamo sve prepreke trajanja i prirode. Život sam, bez svijesti, nije dovoljan.

Mnogo lica nad Novim je otvorilo vrata buđenja iz bolničkog opijuma. Odnesite ga i dežurajte. Neka tiha kola ga voze a glave doktora i bolničarki idu sa njim i uz njega. Sa svoda padaju kocke neoštre svjetlosti. Podignimo ga. Taaako. Taj trenutak kad te sa operacionog stola spuštaju u krevet ne postoji u ljudskoj svijesti. To je događaj najsličniji trenutku kada dobiješ svijest da živiš u majčinoj posteljici. Zato je bitno da te svjesnog prebace sa operacionog stola u tvoj krevet. Mada se ne može reći da je tvoj.

202 Rajko Vasić

Ali saznanje da te neke sigurne ruke donose i predaju krevetu od tog kreveta čini tvoj krevet. Tvoje sigurno gnijezdo.

Mrtav je. Reski glas ga je probudio iz bolničke kome. A Odeina ruka, blago mu drmuckajući prsa, iz sna. Mrtav sam. Kako mrtav. Sada sam sanjao. Nisi mrtav, podne je, a ja moram da idem, bojim se nevremena koje bi moj mali čamac potopilo. Idi, ja ću još ležati, leđa me bole.

Toman je osjećao teški bol u krstima i utrnulost desne noge. Do kraja dana jedva je uzmogao da izađe iz gradine.

Selia je vidjela Odeu u čamcu i sačekala je na obali. Kako je naša lijepa moreplovka sa Kapolanice. Do­bro sam. Šta radi Toman. Odea je vezivala čamac i prevrtala stare stajaće stvari kao da nešto traži. Po­kušavala je da sve izgleda kao da nije čula šta je Selia pita. Ne moraš predamnom da se stidiš. I ja sam išla pa se ne stidim tebe iako mi možeš biti kćerka. Odi da popijemo kavu.

Silvia je donijela kave bez narudžbe. Kuća časti. Odakle vas dvije zajedno. Našle se na obali. A ti kao da to nisi vidjela, ti, polovna olinjala konobaričetino. Ma, vidjela sam. Pitam Odeu kako je Toman a ona se stidi da priča. Htjela sam baš da jednom s nekom popričam o tome. Silvia je sjela. Jebem vas, ja nisam tamo išla, nekako ne znam kad se može a i nema ko da radi ovdje. Odea se još crvenjela od stida ili joj se tako činilo. Mislila je da su joj obrazi glatki i da

Tomanova igra sjenki 203

sitna nevidljiva so sa njih pada u kavu. Otok je pod vinogradom a jedino ima izgrađenih kamenina koje izgledaju kao iz bajke. Jesi li spavala tamo ili si jutros otišla. Spavala sam. Odea se uključila ravnopravno u razgovor kao da je htjela da na taj način otjera nelagodu. Ipak, i Selia i Silvia su dvaput starije od nje. Odrasla sam. Mogu da radim šta hoću. Ama, niko te ne krivi. I moja Eli je bila. Znamo i ja i ona iako nikad nismo pričale o tome. Znam. Ti sve znaš. Sjediš ovdje i kontrolišeš obalu. Lako je tebi sve znati. Ali nam valjaš. Kako. Mi se uzdamo u tebe, ti bi nam rekla ako je već neka od nas otišla tamo, da ne idemo uduplo. Pa, rekla bih. Minut šutnje. A koristi li vam to što idete na Kapolanicu. Kakvo je muško taj vaš mudarin. Ma ja mislim da nije u pitanju muško nego žensko. Pitanje je kakvo sam ja žensko a ne kakvo je on muško. Niko tamo ne ide zbog muška. I ja mislim. Eto, slažemo se jedna mlada, jedna stara. Muško ko muško. Odvažila se i Odea. Samo što nas poštuje. Ne zahtijeva ništa, ne pravi problem ni od čega. Cijeni što neka od nas dođe kod njega i to pokazuje. Nisam nikada vidjela toliko oduševljenja prema ženi kao kod njega. Mislim da nikada nije imao kako treba odnos sa nekom ženom. Da ga ni jedna nije voljela i to mu pokazivala. On sada zna da je prošlo to vrijeme mladosti i prave ljubavi. I silno se trudi da nas ne iskorištava nego da između mene i njega bude poštovanje i uvažavanje. On se ponizi i ispunjava naše potrebe na dostojanstven način. Tačno. Podatan je i nježan što nikad ne bih očekivala. Ja nemam to­liko iskustva ali mislim da bi se svako muško na

204 Rajko Vasić

njegovom mjestu diglo bogu pod muda. Svako bi glumio muškarčinu i bio sirov i grub. Slažem se. Ali je božije što on ne dolazi ovamo nego mi idemo njemu. Da on dolazi k nama u kuće, mi bi bile kurve. A šta je on, kada mi sve idemo njemu. Ne idemo sve. To je neliko cura. I žena, ne preskači. Dobro, ali mnogo ih nije išlo niti ih zanima išta u vezi s tim. On je prirodna ljepota našeg otočja. Ti se zajebavaš. Neka vrsta alatke. Život ne može bez svojih alata. Život je jedno veliko, zapetljano i osjetljivo vještinstvo. Žene Ostinata su osjećale šta je ali nisu umjele da kažu do kraja. Ženski život se razlikuje od muškog života. Oni se ne mogu ni gledati istim očima, ni mjeriti istim pedljima. Njihove glumice i glumci, radnici i predradnici, nadničari i uposličari, nadglednici i na mjernici imaju svoj korak navoja i svoj raspored zup čanika kojima se uklapaju i s kojima tvore je­dinstvenu mašineriju života. Sve to je smješteno u njihovim glavama i zato treba biti oprezan kada se vrednuju i mjere isti koraci žene i muškarca. Da li je i Toman kurvetina kakva bi bila neka od nas da smo na tom otoku a mi sve ovdje brkati, dlakavi i pripiti muškarci. Tačno je da su koraci sa Ostinata prema Ka polanici, i njihov raspored, kao kod kakvog starog plesa, poznati i identični kao i da su obrnuti polovi u pitanju. Ali, ono što bi svaku ženu učinilo kurvom na tom ostrvu, i kod ponašanja identičnog Tomanovom, jeste stanje okolne svijesti a ne njene. Tradicionalno društvo koje su bogovi i priroda stvorili u najboljoj namjeri, dobilo je obavezu da štiti te dobre namjere. A jedna od najboljih božijih i prirodnih namjera jeste

Tomanova igra sjenki 205

žena. Zato tu namjeru treba štititi i poštovati. Zato je ona kurva na otoku a muškarac nije. Žena, radi svoje dragocjenosti, mora da se podvrgne oštrijim mjerilima i očima nego muškarac. Na ženi počiva svijet dobrih namjera bogova i prirode. Muškarci su jedna vrsta uslužne djelatnosti. Ali Toman je u Ostinatu postao dio familije koja je život praktikovala drugačije od drugih mjestašaca. U svom čudnom životnom kolu, Ostinato je negdje usput ispao, ostao kraj puta, postao slijepi odvojak i neka vrsta ženskog slobodnog logora. Nesretnice, kako ih je obilježio spoljni svijet, ostale su samotnice svog polumrtvog mjesta u kome muška ruka već cijelu deceniju i po nije razbila čašu u jedinoj konobici na obali. Nije kurva, on je dio ovog mjesta. On je muška glava, nedajbože da nam zatreba. Mi smo zato i oslobodile seks sa njim. Inače bi nas i popovi i bogovi prokleli i tražili kamenovanje, kao u srednjem vijeku.

Svaka mještanka je čudni tjelesni i čulni odnos sa To manom držala u svojoj glavi a samo je manjinu iznosila u škrtim razgovorima o tome. Slobodni se­ks na Kapolanici postao je univerzalni jezik među stanovnicama osamljenog naselja na obali. Svaka od njih se kretala sa saznanjem da je sve poznato ali da se o tome ne mora voditi računa i da se time ne treba opterećivati. Najveći dio njih su na ostrvo išle kao što su, davno, žene išle na vodu. Poneka, sa prekomjernom stidljivošću, išla je, barem do čamca, smjerno i tiho, kao da ide u crkvu na molitvu za nešto što nije poželjno. Tako ih je i Toman na ostrvu

206 Rajko Vasić

dočekivao. Kao svetice koje dolaze sa nebeski čistog i nevinog mora i donose prosvjetljujuće zore koje je on smatrao dijamantnim trenucima u životu sa že­nom. Zora je buđenje nove ljubavi, novog seksa, no­vog poštovanja, novog oduševljenja ženom. Žena je za svaki dan nova ljubavnica okovana u čežnju i poštovanje. Svaka ljubav propada ako se ne budi kraj žene kojoj je namijenjena. Tomanu je iz prošlih vre­mena neka nevidljiva muška nit prenijela poruku da je poštovanje osnov svake ljubavi i svakog odnosa sa ženom. On je mislio da zato nema problema sa ljubavnim odnosima sa mnogima iz Ostinata. Ču­vao se da ni jednu riječ ne kaže koja bi mogla biti ra­zumljena kao zamjerka ili nezadovoljstvo. I kada nije nešto smatrao dobrim ili nije razumijevao, Toman je svoju šutnju prikrivao milovanjem, ljubljenjem i obožavanjem žene ili njenog tijela. Ispočetka, nisu se mogle načuditi kako neko koljeno može da ga zanima toliko da ga satima ljubi i miluje u transu. A on im je time poručivao o važnosti žene, njene duše i njenog tijela.

Doroteja se izdaleka čudila kako je Toman ne čeka na obali. Do tada je uvijek stajao na obrubu mora, uočljiv sa horizonta i kao svjetionik čekao nepomično da se čamac sa ženom približi obali. Izašla je i sa ukočenim strahom krenula prema gradini. Vatra je bila odavno ugašena. Kad je zakoračila u kamenu Tomanovu ču­do tvorinu umalo nije nogom stala na njega. Ležao je na podu svoje kamene prostorije i ječao kao daleki ranjenik u nepreglednim močvarama. Jeka njegovog

Tomanova igra sjenki 207

glasa odbijala se po okaminama, sudarala i sjeckala pa padala po podu i po zidovima kao lahor hladne jeze. Šta je, Tomane, jebem mu vihorove. Ukočena mi je noga i leđa. Ne mogu da ustanem. Ležao sam u vodi i onda se probudila ta boljka koja me već odavno muči. Jebala te voda. Prevrni me na leđa. Ja došla kod muška a našla ponjavu. Nemoj mene sada, molim te. Doroteja mu je najprije prekrstila noge koje se nisu opirale, kao da su bile tuđe ili nevješto dograđene. Onda ga je uhvatila ispod pazuha i okrenula na leđa. Toman nije bio težak. Danima nije jeo. Usne su mu počele da pucaju a oči ostale neprirodno bijele na kamenom licu. Otkad ležiš tu. Treći dan. Žedan sam. Umrijeću. Moram da te podignem na krevet i da te pokrijem. Smrtovnica ti viri iz džepa. Pomozi mi i odupri se rukama. Uz krike od bolova Toman je nekako dospio do kreveta čiji kamen više nije bio onako topao. Nije se znalo ko je hladniji. I kad ti naložim tu vanjsku vatru ko će je poslije održavati. Možda će me toplina razgrijati pa ću moći da se pridignem. Doroteja mu je donijela nekoliko boca vode da mu budu lako dohvatljive. Moram ti ispeći dvije ribe. Kakva je to boljka u leđima. To vi zovete križa. Prehlade u dužem vremenu blokiraju mišiće pa onda, na kraju, dolazi do trajnijeg ukočenja koje pritišće živce koji vode u nogu. Vidi kakvo mi je stopalo, hladno. Ništa ne osjećam. A od te ukočenosti ne mogu da vladam ni drugim dijelovima tijela i sav se kočim. To proizvodi bolove da izludiš. Ako nije iskočila hrskavica između pršljenova u kičmi. Šta je kičma. Kralješnica. Jebem ti jezik. Moram ti donijeti

208 Rajko Vasić

neke lijekove. Vidjeću da li iko ima nešto protiv bolo­va. U Ostinatu nema apoteke. Nema. Jebem ti lijek. Ko i ti meni jezik. Masiraću te. Desna noga, kažeš. Najprije ću te nahraniti.

Dok je Doroteja poslovala oko ribe, vatra je već ugri­ja vala kamen ispod Tomana. Počeo sam da oživlja­vam. Zar je moguće da će me ubiti leđa i san, kad me nije ubio metak i rafal. Kako ovdje da dođem do ljekara. Umrijećeš. Sahraniću te među ribama, u mo­ru. Oporaviću se ja pa ćeš dobiti po dupetu. Sad te moram prevrnuti za masažu. Tomanu je prijala ta nevješta ženska masaža. Doroteja nije imala ni snage po trebne za gniječenje i istezanje mišića i njihovih liga menata, ni vještina i umijeća. Stavi stisnutu ša­ku na moje tijelo i onda gniječi i uvrći. Ili dlan, pa dru gom rukom ga pritisni i opet vrti njime. Tako svu težinu usmjeriš na to mjesto i drobiš me. Drukčije ne može pošto si mala i lagana. Da, a ti si američki bizon. Nemoj da se svađaš sa svojim Tomanom. Ma, jebem ja takvog Tomana. Došla sam na izlet a ne da budem sluškinja.

Ipak se uporna cura sva predala masaži i znojila se nad žilama i mišićima koji su sada postali mekani i mlitavi, neprepoznatljivi. Tomanu je godila ta toplota od nezgrapnog ženskog pritiskanja i trljanja, odozgo, i grijani kamen, odozdo. Možda mogu sam da odem da pišam. Ne junači se prije vremena. Sutra ću da dođem sa lijekovima koje nađem. Donijeću ti i hranu. Zamrijećeš ovako.

Tomanova igra sjenki 209

Toman je zaspao, izmrcvaren višednevnim mukama. More, koje se spremalo da na svoja valovita pleća primi još jednu vedru noć, smirivalo je i ostrvo i Tomana. Tišina vazduha nad ostrvom pripremala je duge časove samoće. A Toman je već lebdio snovima koji su se nizali u beskrajnu ogrlicu teške muke ratne podsvijesti. Ta mračna, nevidljiva podsvijest, ispija duh i tijelo uspješnije od nezamislivih crnih i velikih pijavica. Ona se hrani zelenim i usmrđenim sokovima znoja. A kada znoj u snovima izlazi iz organizma on ostaje prazan kao opnokrilac kojeg isisaju i iscrpe pa­uci u svojim mrežama razasutim po starim brvnarama. Ponavljajuća ratna podsvijest je najupornija porodilja stresnog preživljavanja događaja koji su u svojim prvim predstavama protekli glatko i brzo ali u svojim nesvjesnim ponavljanjima protiču beskrajno. Neka nevidljiva ruka u zaspaloj glavi stalno ih sjecka i onda servira u dijelovima, pa, kada isteknu iz glave i sna, vraća ih, neprerađene ponovo u snove i šalje prema izlazu. Ta beskrajna traka crne sluzave, mekane, balegaste žile snova i događaja, sjećanja i odsanjaka, želja i strahova, izlazi iz podsvijesti i omotava se oko sanjaoca kao džinovska pretpotopna meduza sa kra­cima oko kontinenata. Taj beskraj umotavanja u sno­ve i jeste najveća bolest. Nikad svijest ne može da razazna kraj i početak snova. Ni jedan san nije završen i svi se pojavljuju ponovo, izmiješani na posve druga­čiji način od prošle noći. Što je san kraći to je količina događaja veća pa se čovjek probudi u potpunom bunilu, samljevene jave i neorijentisane stvarnosti u kojoj ne zna šta je sanjao, šta mu se dogodilo a šta će

210 Rajko Vasić

se dogoditi. Nespavanje puno premišljanja i prebiranja izdrobljenog sjećanja jezivih snova u kojima gine i čovjek i drvo i kamen, samo nikad ne gine onaj koji sa nja, i kratko spavanje napunjeno sabijenim snogađa­jima koji su nesnošljivo zgusnuti, brzi i nepovezani, odnosi svu energiju koju godinama kupi ljudski orga­nizam. Ne postoji hrana koja to može da nadoknadi. A i kad postoji, onda je organizam neće. I ne prima se. Najveći broj ljudi pokušava iz te guste magle i mraka da izađe uz pomoć alkohola i duvana. Počinju da piju oni koji nikad nisu pili. Oni koji su cijeli rat proveli trijezni. A oni koji su u ratu pili, ujutro za dan, u podne za ručak a uveče za riječ, počinju da piju nekontrolisano. I jedni i drugi se nadaju da će alkohol da ih umori, i tijelo i svijest, i da snovi neće imati pristup usnulom mučeniku, ni u glavu ni u organizam. Ali, to se uvijek pokaže kao varka. Alkohol samo umrtvi organizam dok se snovi mučitelji ne prikupe, ne naoružaju, ne razvrstaju u nerazumljive redove i vrste i onda svi, kao turska konjica, skoče na mučenika i nahrupe u njegovu svijest koja jedva pulsira od umora i maligana. Žrtva je tada pobijeđena, ostaje samo da je teškim lancima uvežu i onda otvore mali poklopac, stave lijevak zla, krvi i otkolja, dokolja i pokolja i sipkaju, ljutu tekućinu mljevenih događaja i pogađaja koja djeluje na usnulu i umrtvljenu svijest kao ljuti čemer na otvoreno meso sa kojeg je medvje­đom šapom zguljena koža. Kad se odozdo, kroz lijevak, zadimi i zapari, oni malo stanu. Uzmu tamnu bocu, pa nastave. Nesretnik samo uspije da udahne i da se trzne prije nego što krenu vodopadi i vodoskoci

Tomanova igra sjenki 211

novih neukrotivih čini koje spavajuća svijest mora da preradi u događaje i snogađaje. Svaka ta prerada ubija dio spavajućeg nesretnika. Kad se probudi, pola ga nema. I tako svaki dan i svaku noć u bojevima bez kraja. Stresni snovi se tokom dana i vremena budnosti miješaju sa stvarnošću i onaj ko je zaposjednut ne može precizno da razazna putokaze iz sjećanja sna u stvarni očigled. Čašice alkohola koje uzima da bi se smirio i razvidio put, čine ga nervoznim i odbojnim prema okolini, on od svega i od svih pravi neprijatelje i u sebi podgrijava dvostruku ličnost. Jednu koja se svaki dan i svaki čas iznova sastavlja od snova, do­gađaja i postupaka iz crnozelenog toka stresnog od­sa njavanja, i drugu koja se bori sa stvarnošću koju doživljava kroz zamućene oči, treptave kapke i nerazumljivu azbuku. Te dvije ličnosti bore se jedna protiv druge i zajedno i pojedinačno protiv svih. Čo­vjek druge ljude iz stvarnosti shvata kao neprijatelje. Jer, one neprijatelje iz snova lako pobjeđuje i uništava, kolje i zaorava, pa tako pomisli da će i ove iz stvarne svijesti i zemaljske posude. Svakodnevni sukobi uda­lja vaju ga i od najbližih, i od prijatelja, i od poznanika i od neznanaca. I njih od njega. Samoća iz snova dobija otisak negativa i, izokrenuta, izvitoperena i naopaka u svakom pogledu, niče na javi, takođe kao nepovezan ali i neprekidan i neprekidljiv niz ogledala u kojima se ne vidi gledalac niti stvarni mozaik. Ta glavena mješavina smrvljene jave i njenih ogledala i sa žvakanih a nepreživanih snova, uništava tijelo. Ko­st i koža počinje da hoda teško i tromo jer ne može da nosi dvije ličnosti u sebi. Te zavađene ličnosti koje ne

212 Rajko Vasić

žele da pobijede jedna drugu niti da jedna drugu istjeraju iz sve mrtvije kože, pa da jedna sama zago­spodari životom i snovima nesretnika, biraju žrtve pažljivo i smireno. Najprije su na udaru oni sla bašni, smjerni, mirni, tihi ljudi, koji se nikad ne bune, nikad ne protivrječe i nikada ne zluju i ne truju. Njihova unutrašnja odbrana je slaba jer su satkani tako da izbjegavaju događaje, misle samo na ono što se njih tiče i što moraju da obave i urade. Oni svoju nit života vuku po što kraćoj liniji, od jednog do drugog kolčića, neprimjetno i neočigledno. To ih ostavlja bez imuni­teta, bez proživljenih događaja koji jačaju i svijest, i podsvijest, i tijelo. Oni sa lijevkom, onda, uzimaju najcrnju i najveću bocu, dvoguzu, i sipaju noćni lijek a znaju da se siroma ne može oduprijeti pa se dugo, do predzoru, vesele tome. Ali stresne sile koje napa­daju noćne oslabljene borce iz pravog rata, ne zaobi­laze ni jake i žilave. Kada ih jednom načnu, lako ih slome. Kod njih naročito dobro dođe alkohol, ponekad i trava ili kakva jača droga, kod mlađeg naraštaja, ili nasilje. To udara na same temelje tih ljudostasa. Manja a stalna doza snova, izmiješanih po posebnoj recepturi, dovede ih do čašice i onda gube razumno nadgledanje svoje snage i snažne dobrote. Zakorače u nasilje i onda razaraju sve oko sebe i sebe same. Rupe koje stvore uništenjem zalijevaju ljutom rakijom ili novom snagom i stalno se uspinju u tome. To ih osokoli, mogu piti sve više i više i razbijati oko sebe, i tući bilo koga, nesvjesni da to ne može da teče une­dogled. Jednog dana dođu do vrha olovne klackalice kada uspon stane a trulo tlo pod njima, njihovom ra­

Tomanova igra sjenki 213

kijom i njihovom ispražnjenom snagom pretegne niz brdo, strmoglavo, brzovito, a onda se i jadnik sam strmoglavi, smrtoglavi i svrtoglavi u dno kao trula olupina i orđina prošlovjekog željezničkog vagona, rastrulog od kiša, rosa i vlaga tokom decenija a, u stvari, sabijenih u nekoliko mjeseci ili koju godinu. Zlosud ne izbjegnu ni oni u sredini, u svim očima uzorni, dobri i prihvatljivi, društveni, aktivni i spo­sobni. Jednog dana se samo pojavi drugi čovjek. To je znak da su noćni polivači snovima obavili posao. Osta lo, kao i kod neprimjetnih i goroljudnih, obavlja jadnik sam. Doubija se, dožderava i, na kraju, do­krepava. Samoća, kao kod Tomana, može da uspori korake raznosača posttraumatskog stresa. Ali oni su uporni kao stare mljekarice. Svakog jutra, i po vedru, i po suncu, i po kiši, i po sočici, i po snijegu i po ledu, one donose mlijeko. Jer ta crkavica koju dobiju za njih znači život. Tako i isporučeni snovi svake noći, bez obzira da li imaju učinka, tamnim sjetiteljima zla, produžuju moć. Usamljenici su rijetka bića. Toman je imao sreću u slučaju da među hiljadama boraca, nestane i nađe se na pustom ostrvu punom posla. Posao takođe može da uspori posttraumatski stresni sindrom ali ne može da ga zapriječi. Usamljenost i rad dovode do toga da noćni ljevkari nemaju s kim da zavade, sukobe i zagrkljane jadnika pa se on drži na površini, kao i Toman. Žene i ljubav, požuda i pohota, nježnost i zatomljenje starih mladalačkih že­lja i otpakivanje novih, mogućnosti zakašnjele nježno­sti i zaboravljene važnosti, jedan su od najboljih oklo­pa protiv noćnih raznosača ratnih snova. Ali ni to nije

214 Rajko Vasić

pomoglo Tomanu. Dvije noći u kojima je ostao sam, načet bolovima u leđima, koje su ljevkari iskoristili da ga uvuku u kratke ali duboke snove, srušile su sve zidine koje je gradio oko svoje tvrđave. On sam je postao tvrđava u kojoj gluvo kolo igraju igrači sjenki za koje njemu kažu da su snovi, mameći ga time da uđe u tunel bez osmijeha i ljubičica. Dotad se borio protiv snova osokoljen i čuvan od svojih vila valovite ljubavi i nježnokožnih dodira. Ali, snovi su bili uporni jer su uporni bili i oni koji ih razasipaju i raznose nevoljnim kupcima i primaocima. Toman je u ove dvije noći, prije Doroteje, morao da pristane da raz­mišlja o samoubistvu. On, koji je godinama živio sa po sljednjim metkom u skoro svakom džepu, kao gromadom protiv tuđeg uzimanja njegovog života a, ipak, nikada nije došao dotle da ga mora pozvati u cijev, sada je bačen u blato razmišljanja da je bolje i ubiti se nego da ga nevidljivo snoviđenje ubije iznutra. Samoubistvo je provjeren izlaz za mnoge zaposjednute posttraumatskim stresnim sindromom.

A najčešća samoubistva bivših boraca čine se bomba­ma, vješanjem i puškom. Baš ti načini su znak da je samoubistvo samo nastavak snova. Oni te iste alatke koriste i u znojnim zvjerskim snovima, one ih drže us pavanima i one im omogućavaju da ostanu na ži­votu, uvijek sanovni pobjednici nad zlom, krvlju i ždrijelima života. Naviknut na bombu, pušku i kono­pac, borac jedno od toga prihvata na isti način i na javi. Uzima ga k sebi, privija na grudi, bez straha, s velikim povjerenjem, uvjeren da nastavlja svoju

Tomanova igra sjenki 215

snovenu snagu i tada, u tom trenutku samouništenja. Postoje mnogi ljudi koji su se ubili bombom a da u ratu ni jednu nisu bacili iz svoje ruke. Bomba iza­ziva strah kod svakoga. Osim kod onih koji su rat, oru žje i uniformu, shvatili kao način pozorišnog dramatizovanja svog društvenog kruga i vlastitog promovisanja sebe u glavnog junaka. Kod najvećeg broja boraca, bomba proizvodi i sigurnost. To im je dovoljno mada nemaju nikakvu istreniranu ili misaonu predstavu šta bi trebalo da urade kada dođe trenutak da se upotrijebi. Nakon dugoročnog tretmana snovima, oni uzimaju bombu na najprirodniji način, izvlače osigurač i oslobađaju kašiku, gledajući u nju kao u sliku ili dio nekog novog sna. Raskrvavljenje, ra strganje i razobličenje odvodi ga u novi san. Nje­gova svijest prima vijesti o bolovima sa svih strana organizma ali su oni ublaženi, pomiješani sa nekim bolovima iz snova koji ga nikad stvarno nisu posjetili. U taj čas nastupa i šok organizma koji ne osjeća da je uništen, kao i kod ranjavanja, ili odsijecanja ruke ili prsta, kada konkretna bol ne dolazi a umjesto nje tijelo obuzima šok kao mješavina ukočene boli, straha i odbrane. Život se gasi pod upitnikom da li je to bol iz snova ili sa jave. Toman je o samoubistvu razmišljao tek u početnoj, racionalnoj fazi. Do pravog čina, kao nastavka snova, ima još pragova, prelaza i prepreka. Samoubistvo bivših boraca je neracionalni, skoro sanjani niz racionalnih postupaka, reduciranih i ogoljenih na precizno izvršavanje ponašanja iz snova. Oni tako završavaju svoje mučilište na bezbolan način.

216 Rajko Vasić

Lagano pokriven i utopljen na mlakom kamenu pola kreveta, pola kamina, u rano oktobarsko predvečerje, još uvijek iznenadno toplo za sjever adriatika, Toman je, izmrvljen mladim ženskim rukama, pogodovao novoj najezdi čuvara rata u njegovoj glavi. Njihov zadatak i jeste da rat stalno drže u čovjeku. Da čovje­ka i dalje treniraju i dresiraju, kao kod sportiste kome se završi takmičarski dio života, pa nastavi da trenira da ne bi organizam, naglim prekidom, doživio slom. Ti sa Osamdesetčetvorkom, na ugao, kod stare ja­bu ke. Ugao njive koja se blago i tromo pela po bre­žulj ku, zaustavio se na samom vrhu, pogodnom da se sa prednjeg niza obronaka i kosa gleda, tuče i nišani kao na dlanu. Ispred njega je blaga udolina ka šumarku u kome je smješteno tursko groblje, ka ko su ga borci zvali, zapušteno, zaraslo skoro u šu mu, zaboravljeno od ljudi koji su se povukli ka pito mi­jim predjelima Svjetliče, prema Doboju, a u stvari nešto starije muslimansko groblje kakvih je po Bosni i u dijelu Hercegovine, mnogo, zametnutih čak i u urbanizovanim sredinama. Iznad groblja je šuma ra­zasuta po usponitim vrletima na čijem vrhu su isko­pani tranšeji a zemlja izbačena na grudobrane koji nisu ni maskirani. Lijevo od stare jabuke i Novog, leži padina koja vodi u potoke gdje bi trebao biti desni bok neke jedinice s kojom još niko nije uspostavio vezu. Na toj cjeloj liniji nigdje nije bilo ni traga od rova. Zaposjednuta je samo međa, negdje vidljiva kao živica a negdje je to samo neorano uzvišenje uz koje je nabacivano kamenje nađeno u oranju. Stara jabuka je bila najbolji i najbezbjedniji zaklon. Mada je

Tomanova igra sjenki 217

Novi znao da ima metaka i s one strane koji probijaju i takva debla. Ostaćemo ovdje neko vrijeme. Neki naši su izgubili onu liniju i moramo se organizovati da je vratimo. Da se ukopavamo. Nemamo opremu za to. Ja imam ašov, zemlja je suva, pogodna za kopanje. Onda ukopavaj, noću, kad mogneš da se podigneš. Odozgo tuku ko kosačicom za djetelinu.

Nakon dvije noći Novi je imao rov na lakat, sa odvoj­kom koji bi mu služio kao sklonište od pravolinijske frontalne paljbe mitraljeza. To je uradio jer je mogao, zbog tvrdoće dubljeg sloja zemlje i zbog slabe alatke, iskopati samo u dubinu do blizu pojasa. Prpljiva i sipka zemlja koju je imao ispred sebe nije bila ne­kakava zaštita. Ta humka propušta metke kao vuna. Lijevi odvojak ga je sklanjao sa glavne ose rafala. Kad sjedne, cijela njegova figura je u čvrstoj zemlji i meci ne bi mogli doprijeti do njega.

Nije volio sjedeće ratovanje. Vojnik je sigurniji u po­kretu nego u rovašenju. U rovu si meta, u pokretu ti tražiš metu. Rov je kao i raskrsnica, svakom si na putu. Nema takve budnosti i opreza koji može otkriti sve što je opasnost oko tebe. A sebe najlakše otkriješ sam, reagujući na nešto što nije stvarna opasnost. Onda postaješ cilj i neprijatelj počinje da razmišlja kako da te ukloni i uništi. Ko je bio ovdje prije nas. Zašto je cijela šuma iznad groblja, i lijevo, i desno, ogoljena mecima. Ko troši toliko municije. I vaši će pucati, ne brini, možda i noćas, čim ih prođe strah i čim se malo osokole. Vojska se sokoli pucnjavom. Ovdje su po cijele noći pucali, municiju smo dovozili šleperima.

218 Rajko Vasić

Budale. Ako neko od tvojih može da naredi da se ne puca, to je bolje. Ne vjerujem da može. Ali ne vidim zašto bi pucali ispred nas je blaga livada koja se uspinje prema nama. Znam. Oni koriste samo potkalibarske snajpere. Tako se jedino ovdje gine i ranjava. Danju ne diži ni guzicu ni glavu. Noću oprezno, ako čuju kre tanje i priču, dobijate rafale. Prenio sam svima odozdo, ti si posljednji. Sutra od šest do trinest ne pucamo, razmjenjuju se poginuli od prije dvadeset da na. Otkud poginuli. Balije su pokušale da siđu u sumrak kroz onaj desni šibljarski rukavac, kontaju, večera će, i naletjeli na našu grupu koja se vraćala od kuće. Pucnjava izbliza je bila haotična ali se njihov niko nije spasio. Kada su oni usrani Mrdjani izgubili onu gornju liniju, onda je policija vraćala koliko je mogla pa su poginuli ostali u turskim rukama. Znači do jedan, do trinest. Dobro.

Jutro je prošlo u miru. Novi se nije izlagao pogledima izvan rova i svog usitnjenog grudobrana kojeg je oja­čao jednom kladicom koju je našao uz put, dolazeći na liniju.

Nešto prije podne, sa nekoliko mjesta na liniji iznad njih, počela je paljba. Da li je razmjena završena pa nam se svete za manjak dobijenih tijela, ili žele da je odlože. Lišće i grančice su padale sa jabuke na Novog i njegov ukopani smještaj. Novi se podigao i sasjekao nekoliko dugih rafala po liniji iznad njega. Mogao je da vidi kako prašina odlazi u nebo sa njihovih grudobrana. Jedan je vojnik protrčavao tranšejima na najnižoj liniji iznad groblja. Morao je proći kroz usjek

Tomanova igra sjenki 219

u kome je komunikacija duboka samo do pojasa. Novi ga je sačekao i nakon prve sličice koju je vidio sasuo rafal. Nesretnik se malo odbio na desnu stranu a onda udario u lijevu i nestao u dubini prašnjavih rovova. Novi se vratio i sjeo u svoj lijevi odvojak.

Mogli su da ga gađaju minobacačima. To su rijetko radili, kao da nemaju dovoljno municije. Ili da ga tuku rafalima dometnih pušaka koje su nedavno nabavili. Novi je sjeo u udubljenje samo iz iskustva. Znao je da je pucnjava na toj razdaljini uvijek razmjena. Ako uzimaš njegovo vrijeme za pucnjavu ulaziš i pod njegovu vatru. Treba poštovati red linijskog ratovanja. Dok on puca ti šutiš i skupljaš informacije o tome odakle dolazi vatra, gdje su mitraljezi a gdje obične automatske puške koje, na dobro razdvojenim linijama kao što je ova, služe samo za uveseljavanje i osokoljavanje. Ako dobro sagledaš i popamtiš, onda kratko provociraš, promijeniš položaj i sačekaš da otvoriš vatru na najopasniju tačku. Novi nije o tome tako razmišljao sjedeći u tijesnom ukopu. Znao je to, nije morao da prebire po iskustvu. Trgla su ga dva uboda neke nevidljive sile u plitki iskop koji se, dok on puca, nalazi iza njegovih leđa i iz koga su dvije lule zemlje potekle u dno rova a na tim mjestima, razmaknutim jedva žensku podlanicu, ostala je tamnina vlažne zemlje, neosušene suncem i vjetrovima. Prije nego je pogledao, ulijevo, u grudobran, Novi je izmjerio, u svojoj glavi, visinu rupa i postavio na mjesto na svom tijelu koje bi trebalo biti blago pognuto da ramenom drži drveni kundak

220 Rajko Vasić

Osamdesetčetvorke. Ispod grudne hrskavičije kosti. Tu je. Tu bi prošli. Vješt je pucač. Dva metka iz mitraljeza. Jedan dodir jagodice.

Dan je bio usijan. Hladnoća se pojavila iz zemlje. I igrala na dvije linije smrti.

Nisam nikad bio tako blizu. Kad ne kontrolišeš dalji­nu i neprijatelja, smrt je uvijek pred čelom. Ovaj put uvukla se Novom pod stomak. Nabijen je na smrt kao na kolac. Na njoj leti nisko iznad zemlje a njegov trbuh, sa koga otpadaju krpe uniforme i komadi potrbušine, ponekad zakači kakav greben ili dimnjak starog rova koji se uruši u svoju skrpljenu peć punu pepela i čađi pa za njim ostaju teški stubovi sivog i crnog kao tragovi velike rupe u njegovom tijelu koju ponekad popuni smrt da lakše prelete novo brdo a kada smrt izađe iz rupe u tijelu Novog onda borci, ratnici i lešinari pucaju sa zemlje na leteći život i leteću smrt ali ne pogađaju ih, nego im svi meci prolaze kroz rupu na tijelu Novog. Ispod njega leti hladnoća a iznad vjetrovi sjećanja tvore neki čudni pljosnati krug pa drugim smrtima izgleda da je taj čovjek neki živi a razderani helikopter. Sa strana vidi lica, tako mu se povremeno čini, Nece iz pjesme, i Belkise iz duge ratne šutnje koju je našao i nježno za­robio da je ne ukaljaju ratne polumuškarčine i da je pre da plavcima iz Ujedinjenih nacija, da je vode iz blatnjave krvi rata. Smrt je stalno s njim. Nekad pro­lazi kroz rupu na njegovom bijelom tijelu a nekad ga oblijeće sa jedne i sa druge strane pa se onim ratnicima

Tomanova igra sjenki 221

sa zemlje uprizori kao neki ledeni vez živih igala i konaca na mrtvom nebu. Zašto me pratiš dok letim. Mrtvi ljudi ne padaju s neba kao mrtve ptice. Zašto me nisi umorila na zemlji kao i svakog živog stvora. Nije došlo vrijeme za tebe. Nema vremena pogodnog za mene. Ja sam se pomirio. Zato ti i ne mogu ništa. Ne praviš greške pa zato letim s tobom da ti odnesem pažnju. Zakrivaš mi Necu i Belkisu, jedinu ženu koja može da odmrsi moju dušu, želju i oduševljenje nepo­sto jećom ljepotom. Kako jedinu. Njih su ovdje dvije, uz tebe. Jedna je nepostojeća a druga nedolazeća. Jedna je u dobroljudnom dijelu moje glave a druga u dobrovidnom. Jedna je želja a druga neželja. Jedna drugoj služe kao moj izgovor. One su utjeha da imam sve a treptaj da nemam ništa. Vidiš da ništavilo ne zavisi samo od tebe. Mogu da budem najživlji a da nemam ništa. Neca letjelica, u kapi vode, i kap vode, svakog dana nekud ode, ode do rode, do slavuja, do spomenika, ode na more, u gorje i brdovlje, Neca ho­dalica po svom mekom tijelu, Neca žena od najljepših žena, od Belkise čiste, od Kordize nečujne, od Fjordine ledene, Belkisa mirisa, obrisa i neopisa, krila, bila i nebila, smrtišta, neimališta i neživišta, Belkisa iz sirotih brda, iz mračajnih potoka, iz zavatrenih za­se laka, iz ništa i neognjišta, dalja strana Nece. One su tvoje čuvarice. Kad nemaš nikog oko sebe i kad sve napustiš i rastjeraš, otvaraš moja vrata, vrata smr­ti. Koji su tvoji ljudi. Samo za umiranje. Oni koje neko ubije, oni koji se ubiju, oni koji pogaze život, oni koji me izazivaju, nisu moji. Ljudi su preuveličali smrt. Sve svoje greške zapakuju i adresiraju na mene. Ne

222 Rajko Vasić

ču jem te dobro, onaj protivavionac stalno puca na mene rasprskavajućom municijom, mater mu jebem, udara mi u kosti rebara i eksplodira, sačekaj da mu pokažem njegov petak. Stari lipički kalašnjikov, koji je postao ruka Novog, koji ga boli najesen i sproljeća, kao da je živ i kao da ima reumu, kostobolju i zglo­bobolju, koji ga u snu svrbi i kojem se eloksirani po­klopac zatvarača, od hladnoće Novog dok ubija, na­ježi kao ljudska koža, odvojio se od šake i pogodio mitraljesca kroz oba uha. Taj nije moj. Sad će dolje, njegovi, da kažu došla smrt. Eto, ti si živi svjedok da ti nisam riječ rekla. Tražio je da mu se zatvori život. On nije umro. Smrt ne ubija. Smrt umara. Smrt je sva­čija posestrima, pomajka i podruga. Ona dolazi kad se život završava. Ljudski organizam najavi kraj i zatraži pomoć. Onaj dolje sa šupljim ušima je svoj život turio tamo gdje nije trebao. Morao je da zna da ne može da ubije ni mene ni tebe, ni ove tvoje nebo­gledne žene koje ti daju život koga ni jа ne mogu oduzeti. Kako mi one daju život. Ti živiš dok imaš njih. Bez njih, ti bi bio obična gomila neisklesanog ka­menja, ili isklesanog a nepovezanog. Ili, bez nje, ako kažeš da su i jedna i druga ista žena. Sve moje žene su jedna žena. I one željene i one imajuće, stapaju se u jednu sliku svete žene lebdjelice, zjeničnice, zamislice. One me brane od tebe, od smrti, i od drugih koji su gori od tebe. Ti pregrizeš a oni jedu pa preživaju. Vi svi govorite o smrti a niko mene ne pita. Jedino kad malo preostarite, ponekad vam se, kad ne znate šta da kažete, otme Dobro je da, samo, ide po redu. Onda je smrt prihvatljiva i normalna. Ako ide preko reda

Tomanova igra sjenki 223

onda je zla i neljudska. U pravu je onaj ko je to smislio. To sam ja. Sve drugo nisam ja. Sve drugo što vi radite dolje, nije smrt. To znači da si i ti na nebu, kao bog. Nije bog na nebu, bog je u vama. A ja sam ispod vas. Kažem Dolje zato što samo sada u letu. Ti si neka posebna vrsta ljudi koja može da leti sa svojom Necom i Belkisom i sa mnom, sa smrću. Možda je to samo moja snovita mašta. I prije sam svašta radio pa to vidim kad se probudim. I za maštu trebaju posebni ljudi. Vi mislite da sam na nebu zato što vam je neko rekao da duša ide na nebo. Pa onda se to pojednostavi. Smrt je uzme pa nosi bogu. Na, bože, dušu, a bog je neće. Razmišljala sam hiljadama godina zašto je lju­dima malo redovnog umiranja pa organizuju ubrzana i prekoredna, krvoločna, masovna istrebljenja jedni drugih. I nisam uspjela. Vi kao da želite da imate svoju smrt. Kao da sam vam ja spora i nepouzdana. Kao da vam je malo što ja uzimam. Možda je to pri­rodno davanje. I životinje se ubijaju i mrcvare, istreb­ljuju i jedu jedna drugu. Inače bi u prirodi bilo previše jedne vrste. Bilo bi previše ljudi. Računa se da ste vi svjesni. Šta je svijest. Svijest je kao i brzina leoparda. Ako je brz ne znači da je pametan i da misli. Ako su ljudi svjesni ne znači da o svemu razmišljaju. I kod lju di postoje nagoni, reakcije, refleksi, postoji pod­svijest. Nemoj toliko da se diviš ljudima. Vidiš ovaj rat ispod mene. Nisi mi se približavala pa ti nisam pri čao o tome. Ali jesam drugima. To je milijarda prs­tiju na klaviru ubijanja. Milijarda prstiju i možda sa­mo dva, tri para ludih očiju. Pa udri, ožeži, opleti, satari, zatri, zakolji, utuci. Efikasni ste. Toliko ubijate

224 Rajko Vasić

da ne stignem da se svuda pojavim kao službeno lice. Smrt je službeno lice. Dabome. Nema umiranja bez mene. Samo što ja ne donosim svako umiranje. Kako stigneš. Smrt je svuda. Sve je protkano smrću. Smrt je kao uspavani skakavac. Može ispod tebe da bude sto godina i da šuti. A kad život da znak, ona samo poskoči. Život poziva smrt k sebi. Život istroši svoje odaje, isprazni disanje, razaspe snove, razbaca želje, izgazi čežnje, izrđa radovanje, odbije radost. I ne ostane ništa. Jer sve to daje snagu tijelu da ima dušu. Ako nema snage, nema ni duše. Smrt je samo nastavak života, nastavak koji traje mnogo kraće. I kad izdahne čovjek još živi. Nije sva energija iz njega otišla ako je prestao da diše. Znaš da raste brada poslije smrti. Znam, brijao sam mrtvace. Tako i svijest traje poslije smrti. Samo to niko ne može da sazna jer nema ko da kaže. Ljudski mozak ima u sebi još energije a svaka ćelija ima još goriva koje se može potrošiti dok se ne ugasi potpuno. Galerije slika koje su u mozgu, ostaju otvorene i poslije smrti a putevi prohodni. Ljudska svijest koristi mozak i te puteve i cijelu mrežu malih pogonskih stanica, i prebire po najljepšim slikama iz života. Kako znaš da prebire najljepše. Neće prebirati zle slike. Oni koji stalno prebiru zle slike iz svog života oni brzo umru, umru i bez mene. To nisu moji podanici. Pravi ljudi umiru sa lijepim slikama. A i ako naiđe neka ružna, svijest je uljepšava, promijeni joj boju. Tako pristižu slike iz udaljenih galerija moz­ga, pa sve bližih, kako se gase podstanice, ložionice i ko tlovnice moždane energije. Bolje je kad čovjek um­re predveče pa sa tamom padne i tišina na život oko

Tomanova igra sjenki 225

njega. Onda slike stižu po redu. Ako umre predzoru, cijeli dan oko njega je buka, graja i zavrzanj a to mrtav čovjek čuje. Onda se njegova svijest gasi u opštem košmaru. Ne može mrtvac da samre. Kako može da čuje. Lako. Ti i živ čuješ bez svoje kontrole. Mrtvac osjeća i hladnoću sve dok se tijelo posve ne ohladi. A mozak to prima kao brzojav kojeg je primao i dok se bilo živo. Naravno, prvo prestanu da stižu brzojavi iz nožnih prstiju. Oni su najdalji i najprije se gase. Toplota ćelijama omogućuje da troše i svoje zadnje nakupine života. Kad nestane toplote, gotovo je. Zna­či, kad umrem, da me ostave samog u sobi, u krevetu, četiri, pet, dana da se odmorim i da samrem. Puno ti je četiri, pet. Jedna noć je dovoljna. Jedna noć je ko ubi la se za samrtaj. Za zamiraj. Za pomiraj. Za smiraj. Za smrtalj. Za posmrt. Za odsmrt. Za odumir. Za umir. Za mir.

Novi je prvi put u snovima mirno prolazio kroz krva­ve metke i zvjerovnjake pobješnjelih ratnika. Nije ni razmišljao da li je to zbog toga što je smrt uz njega ili to čudnoljubno biće sastavljeno od ostataka sjećanja na Belkisu i stalno nanovo stvaranih dijelova Nece koje nema.

Ispod njega se rat valjao poput nekog velikog valjka smotane trave kojom treba da se presvlače pojedeni i uništeni travnjaci. Samo što se ovdje taj valjak odmo­tavao i prekrivao zemlju ratom baš u tom smjeru u kome leti i Novi sa rupom na stomaku. Zemlja se presvlači ratom kao dugim noćima izležan krevet čistom pokrivkom ujutro. Tako nastupa rat. Samo

226 Rajko Vasić

dođe, odmota se, prekrije, pokrije, poklopi i uzme sve podase. Oni ispred ratnog valjka nisu se ni oba zi­rali da vide kakvo se zlo valja. Mirno su kupili svo je sijeno, jedni pravili užad za vezanje pšenice u sno­pove, drugi je kosili a žene i muškarci za njima kupili i vezali je. Vršalica je čekala u trećoj njivi. Crni mirni Aran motor je radio tromo a remen do vršalice išao sporo isto kao i rat koji je nadolazio. Prvo je pokrio njive pune pšenice a onda i njivu sa vršalicom. Djeca i žene su se posakrivale pod stijegove slame a muškarci se ustrčali i dohvatili pušaka iz prošlog rata. Jedna se ljudina ohrabrila i izdvojila na sred njive pa zapucala na Novog i njegovu nepostojeću nebesku pratnju. Spustiću ovu rupu na tebe, pizda ti materina. Pucaš ko mamen. Ratu ne trebaju obnevidjele budale. Tre­baju mu samo da poginu kad se dobro zapuca. Do tada neko mora da bude i živ. Junačenje odozdo nije prestajalo. Novi je otišao malo na sjever i u visinu pre ma suncu pa se po toj liniji polako spuštao prema žitnom pustolovu. Sunce je potpuno zaslijepilo krš­no ga Puškomira pa je svoj karabin spustio prema zemlji a Novi mu je prišao pred lice, naslonio cijev na čelo i onda njome ucrtao crni barutni krst između kapljica znoja koje su se slijevale prema obrvama. Kršni čovjek, raspršen prema suncu, stajao je kao uko pan. Njegov pogled se razdvajao odmah od očiju pa je pola išlo u nebo, ispod sunca, a pola na stranu. Rat nije samo pucanje. Rat nije samo ubijanje. Rat nije borba bikova. A ti stao kao Šaronja, nasred njive. Golije prsa. Ni jednoj vojsci nisi pripao a odmah bi da ubijaš. Ne ide se u rat ako nisi pripao vojsci, naciji

Tomanova igra sjenki 227

i vjeri. Ne ratuje se za pšenicu i brazdu. Kad bi se za njih ratovalo onda ti ne bi trebala vojska, vjera i nacija. Marš nazad, u selo, potraži neku vojsku, vidi gdje spadaš, saberi se. Oćeš da ti zaborave ime pa samo kažu Ona budala koja je poginula prva. Novi je ispalio kratki rafal pored lijevog uha poljskog karabinjera a on se od straha istopio i razasuo po zemlji sa čudnim krstom na čelu i još čudnijim licem koje nije znalo da li je živo na mrtvom čovjeku ili mrtvo na živom tjelesu.

Nastavio je svoj let. Misliš da će shvatiti šta si mu re kao o ratu. Neće. Mi smo naišli iznenada i on nije imao vremena. Rat zahtijeva prethodnu kolektivnu psihoterapiju, kao što u bogatom svijetu ljudi, koji ne znaju šta im je, idu na kolektivne seanse. Prije rata svaki pojedinac mora da prođe kroz ratilište. To je neka vrsta naopakog čistilišta. Kroz ratilište, prije nego što uđe u pakao. To znači da mora da se iskopa zakopana mržnja, da se nađe cilj, da se mržnja podgrijava i da se cilj obilježava. Tek kada svaki poje­dinac bude spreman da sam prihvati sve što njegova grupa misli i zastupa, on je spreman da ide u rat. Rat može da počne. A kad počne onda slijede druge epizode. Neki od tih pojedinaca postaju dezerteri, po proceduri ili ilegalno, mnogi postaju bolesni i ratuju za razne potvrde o hroničnim boleštinama, mnogi traže hladovinu i zaleđinu, samo da ne bi izašli pred oči metku. Tada se grupe razdvajaju, raščlanjuju. Tada se vidi ko je kakav čovjek. Ko podgalamljuje masu a ko iskreno iznosi mišljenje, ko učestvuje da

228 Rajko Vasić

bi bio istaknuti član grupe a ko se samo slaže jer nema šta da kaže. U ratu, pred metkom, ostaje uvijek sirotinja, oni koji nemaju kud, koji nemaju nikog, koji nemaju kuće ni kućišta. Sve oni to imaju ali im nije dovoljno. Nije dovoljno imati sirotinjski dom, siromašne rođake i nebitnu familiju. Nije dovoljno imati nizak posao i malu platu da bi se izvukao iz ra ta. Rat je masovna pojava za masovno učešće. A takvih jedino ima među sirotinjom. Sirotinja je uvijek najširi sloj društva i pogodna je za ratnu regrutaciju. Poneki od njih pokušavaju da se izvuku ali se vrlo brzo svi pomire i idu u rat kao na pišanje poslije treće pive. Rat je stanje svijesti i stanje društva. Rat je jedna vrsta smrti društva. Smrti, sa odloženim životom. Dođe vrijeme kada kolektivna svijest i društvo obole i sami sebi propišu smrt. Neka društva i njihove svijesti uspiju da prežive privremenu, ratnu smrt. Neka ne prežive. Nestanu države, naročito velike, bolesne i nasilne. Rat je zarazna žutica. Ne obole svi istovremeno. Za rat nema karantina ni vakcine. Ima soba za ratovanje. Ljudsko društvo uopšte, ljudska civilizacija, smještena je samo u nekoliko soba. Neki su u predsoblju, neki u ručaonici, neki u sobi za po­drigivanje, stalno se prejedaju, neki u spavaonici. Ne sret nici su stalno ispred sobe za ratovanje. Prsti ludih očiju ih upuštaju unutra. Neke po redu a neke prekoreda. Ljudske zajednice raspolažu ratom skoro kao ja životom. Samo, ja sam zadužena za pojedinačne živote. Vi činite masovne umore. Ja to ne umijem. Smrt je lična stvar. Ne mogu da umrem kao čovjek ako umiremo zajedno. Ali, ratno ubijanje

Tomanova igra sjenki 229

mora da bude masovno. Time se mjere pobjede i porazi.

Novi, smrt i žene odlaze u neuništivo nebo bježeći od rasprostrtog rata. Siguran sam da nisi bila tako lije pa dok te moje oči nisu vidjele. Ali, bila si lijepa u mojim snovima koji su čekali da staneš pred njih kao pred vjenčano ogledalo. Nedalo. Opsjedalo. Kuc­ketalo. Samo, ne znam da li mirišeš na zimsku slamu ili na gradsku tkaninu. Tvoje gnijezdo na stomaku, sa kojim pričam, srčem i ričem, vodi me u odaje nepostojećeg blaga za kojim tragaju svi pustolovi rođeni u znaku ljepote i nježnosti. Ulazim u kožu i idem, lebdim, lelujam, pretvaram se u zračak­ma sla­čak, i svitak­listak, u žitak­užitak. Lepršam, bar šu­nam, prašumam. Ne mogu da se opredijelim i zato vas spajam. Sanjam, tanjam, zaranjam.

A onda je Novi propao kroz svoje nepostojeće tijelo i, dotakavši ratnu zemlju, odskočio zajedno sa velikim grudvama krvi koje su tu stajale od jutros i blago se pušile kroz izmaglicu koju je sunce uništavalo. Ti nisi sa ovog ratišta. Rat ne bira ratnike. Njemu je potreban broj. Mi smo svi berači rata. Ali ne radimo u voćnjaku, radimo u ratnjaku. Važno je da se ubijamo. Da svako dohvati svoje ubijanje ili da pomogne dru­go me da dohvati svoje. Šta ćeš ovdje, što nisi svoje ubija nje dohvatio u svom ratnjaku. Ja uglavnom po­mažem drugima da dohvate svoj uboj. Ti si neka ratna dobrica. Žrtvujem se da drugi umru brzo i bez trzaja. Ja sam od onih koji su zaboravljeni i neznani, isto kao i oni koje ubijamo. Poslije rata pamte samo

230 Rajko Vasić

mrtve heroje a ne pamte udarnike kao što sam ja. Mir ne cijeni one koji nisu htjeli da poginu. Idi na svoje ratište. Idi. Dijelimo ubijanje i smrt ali ne dijelimo ratišta. Svaki poskok ima svoj kamen. Svaki metak svoje čelo. Idi. Odlazi. Ovo krvište pripada nama. I kad se međusobno istrijebimo, i kad se krv sasuši, smrzne i oledeni.

Toman se probudio na ledenom kamenu svoga kre­veta. Gledao je kroz lance iznad sebe i razmišljao koliko je vremena prošlo otkako je otišla Doroteja. Njegova hladna i utrnula desna noga ležala je na istom mjestu na kome je i ostavljena. Sve iznad korijena te noge ukočeno je i bolno. Hladnoća je ubila njegov znoj iz ratnih snova ali je njegovo čelo bilo orošeno hladnim olovnim kapljicama groznice pomiješane sa bunilom. Ne mogu da se sjetim šta sam sanjao. Razoren sam i u glavi i u tijelu.

Treperio je od unutrašnjih žmaraca koji bi ga, da je ikog bilo u blizini, sukobili sa svakim oko sebe. Ni­kada nije bio u takvom stanju. Isti organizam bio je potpuno obrnuta slika od onog ratnog bića. Kao da ga je neko okrenuo naizvrat. Sve što je u ratnim danima prolazilo mimo njega sada teče prema njemu i uvire u njegovom tijelu i svijesti. Ljudsko biće teško može da izdrži takav nalet rata iz ogledala mira. Taj odsjaj, odtamničaj, svakog trenutka zla, koji je tada prošao i nezapaženo, sada se pretvara u neku silu trnaca koja se vidi kao odbljesak a u stvarnosti je nema. Ogledalo mu drži govor. Rat je kao energija u prirodi, koja je neuništiva. I on se ne završava kada neko potpiše

Tomanova igra sjenki 231

pri mirje, kada se odbace puške da zarđaju i kada se municija preda na zapisnik a mirovne snage razdvoje dva dvorišta krvi. On prelazi u svakog borca, dijeli se, i nastavlja da živi sa svakim od njih. Rat obuzima ljude. Rat se maskira u mir. Dok je trajao, mamio je svojim poklonima, pljačkom, ubijanjem, krvavljenjem, iživljavanjem, pravom da budeš životinja. Kad ga obustave, rat se pretvara u ljude i odlazi sa njima kući, prijateljima, ženama, piću i iću. Teško je znati da je tako. Ali ljudi iz rata sa sobom, kući, nose bom­be, puške, pištolje, i svako drugo oružje, koje im nikad neće trebati, i po tome se zna da je rat u nji­ma. Rat se začahuri, kao neki parazit u bobičavom me su, i čeka svoje vrijeme. Rat nikad ne prestaje. Rat uvijek traje, samo se mijenjaju ljudi, države i vojske. U predasima, dok se ne stvore države i vojske, i dok rastu, stasaju, idu u zrelost, rat i ljudi se odmaraju, prebiru greške i uspomene, spremaju se, organizuju, stvaraju zalihe para, hrane, dobara i metaka. Onda države počinju da stare, napada ih šuga, kostobolja, nekada i galopirajuća sušica a nove generacije ljudi, stasalih za novi rat, sa pamćenjem prošlog, dolaze na pozornicu a rat se budi iz svojih oklopčića, razasutih na čuvanje kod pojedinaca. Veoma je važno da rat ne preskoči koju generaciju. Onda svako zaboravlja bitne odrednice rata, svoj zadatak u njemu i počinje da razmišlja o njegovoj svrsi. To je opasno za rat. O ratu se ne racionalizuje. Rat izlazi na svjetlo stvarnosti direktno iz podsvijesti. Kada se nekoliko generacija odmori nakon rata, teško ga je pokrenuti. Pojedinci su zapustili svoju svijest i okrenuli leđa prošlosti. Rat

232 Rajko Vasić

je razbijen i živi po ljudima u sve dubljim i trulijim prostorijama kojima već decenijama nije prišla svje­tlosna zraka a ni priča o prošlom ratu. Bez tog odbljeska rat se gasi, to je njegov kiseonik. Ponekad, u nekom slabom ili neuravnoteženom pojedincu, rat naraste i nadjača sve misli i sva dobra, otme se i počne da naređuje. Pojedinac tada počinje da ubija druge oko sebe, podmeće bombe, minira vozove, ubija satima ljude na nekom ostrvu ili putničke avione pretvara u kamikazin sanduk koji leti pravo u oblakodere. Mir nodopski rječnici kažu da se radi o terorizmu. Ali to je samo hronična boljka nedostatka rata. Te­ore tičari traže objašnjenja u raznim razlozima, od globalizacije do sukoba civilizacija. Ništa od toga nije tačno. Sumanuti i suludi pokolji su vapaji za ratom. A u dubini duša tih izvršilaca, koji u tom činu gube i svoje živote, ili onih koji prežive i budu uhapšeni, kao podloga i posteljica tom činu bezrazložnog, bez ratnog ubijanja, leži i prostire se posttraumatski stresni sindrom koji je prenošen s koljena na koljeno i u svojim kasnijim domaćinima doživio razna pre­obra ženja, nabavio nove odore, nove maske i šmin­ke, nova krvna zrnca i potpuno nove alatke, rije šio se alkohola, nervoze, znoja i beznoćja, našao sa­vremene moćne igračke za krv i zlo, i okrenuo list, od samoubistva ili neslaganja sa okolinom, ili, pak, prelaska u dvoličnost, troličnost, ljekari kažu da je to šizofrenija, otišao u racionalno, planirano, razrađeno ubijanje bez društvenog korijena. Rat se tako od­metnuo u neku vrstu jednokratnog krvometa, u vat­romet samo crnih i krvavih nijansi. A pravi rat je

Tomanova igra sjenki 233

orga nizovana društvena pojava, rat je ustav ubijanja, rat je službena dozvola za ubijanje, narodno veselje sa ukrasima, običajima, nošnjama, molitvama, sveti ca­ma i apolonima, ali i sa sužnjima, gubavcima, sifilisti­čarima i tuberanima. Rat je obrnuta, naglavačka, slika karnevala. Rat nije Oda radosti, on je Oda zladosti. Rat nije Deveta Betovenova. Rat je Deseta Đavolova. Ali, svejedno, rat je način nastanka i razvoja ljudskog kolektiviteta. On je jedna od nekoliko bitnih stepenica civilizacija. Kogod se krajičkom oka osvrne prema istoriji, vidjeće da je rat uvijek grobnica nečastivih, neljudivih, bolesnih, zlorukih i zloumih, a spomenik i putokaz napretka, izlaska, prelaska u novo i bolje. Dabome, postoje i ratovi čistog zla, ratovi paraziti, ratovi gole sile i pljačke, ali oni nisu bitni za ljudsku istoriju. Rat je ozbiljna boljka i ozdravljenje. A ti mali, sitničavi ratčići su svrabež, ospice, kijavica. U tim ratovima nema ni ljudi, ni naroda, ni država. Sve go li izrod. Ljudi su skloni da sve ratove izjednače i gledaju ih samo sa njihovim imenom i prezimenom, bez pupčane vrpce koja ih povezuje sa svakim pojedin­cem, svakom nacijom, svakom državom i vojskom, svakom vjerom i kulturom i sa njihovom civilizacijom. Ratovi se tako ne mogu gledati. Oni nisu samoniklo zlo, palo sa neba, da bi ljudima pilo krv. Oni su od pamtivijeka, od pamtičovjeka, od pamtivatre. Zbog svo je zamršenosti i sveobuhvatnosti, ratovi su oso­bi na samo izgrađenih i organizovanih društava. Ra to ve ne može da vodi zajednica skrpljena po šib­lja cima, zukvištima i bujadištima. Oni su tako usa­vršeni jer su nastali kad i ljudska zajednica. Teško je

234 Rajko Vasić

reći šta je starije, rat ili brat. Da li su ratovi stvorili ljudska društva ili su društva stvorila ratove. Zbog tog dalekog porijekla ratovi imaju svoju ljekovitost. Oni prikupljaju izlude, izrode i izglave, obilježavaju ih, postrojavaju, uniformišu, stavljaju ih na izgled i pre gled, na jednom mjestu, omogućujući tako da zdravi dio društva i zajednice može da ih uništi i riješi se zla koje se taložilo decenijama i, preko svijesti, podsvijesti i pamćenja, možda, i stoljećima. Na taj na čin se zajednica penje po ljestvama dobra i morala a pod nogama ostavlja zlo i razgrad. I za jedne i za druge, rat nije uništenje i spas, nego je samo način da se ovlada gradilištima društva. Jedni bi ga uspravili i upravili naprijed, drugi nazad. Ne pobjeđuju uvi­jek isti, ali više i češće pobjeđuju bolji, napredni i dobromdani. Teško je reći da li bi ljudska zajednica umjela bez ratova. Pri čemu se ne treba zavaravati da stotinu, ili nekoliko stotina godina, znače raskid sa ratovima i zaborav za njih. Predugo postoje ljudi da bi se ratovi ostavljali kraj puta.

Neraskidiva je veza rata i mira. Ono što ljudi, spre­majući se za rat, dostignu i usavrše, pa ga u ratu pri mijene, koristi, poslije, dugo, u miru. A onda to pomogne da se dostigne i usavrši nešto za sljede ći rat. Rat je, tako, neodvojiv od mira. Oni su preple­teni u jednom đavolskom šarenom konopcu ko­jeg ni najvještiji mornari, najiskusnije pletilje, niti mon golski bičevaoci, ne znaju isplesti. Obični ljudi zato i idu u rat lako, kao da idu da zasiju žito. Njihova ratišta su pitomine kao i njihove njive. Kad

Tomanova igra sjenki 235

nestane njiva, nestaće i ratova. Zato prošli ratnici i njihovi potomci ne mogu da se snađu u velikim gradovima, bez njiva i gora. Pa čine sterilno zlo, očišćeno od sva ke ljudskosti i neljudskosti. Umjesto vojski, imaju ban de. Gradovi nisu urbana ratišta. Gradovi su kon centrisani arhitektonizovani ratovi. U njima ljudska zajednica vježba odvikavanje od rata kao narkomani koji zamjenskim drogama vježbaju odvikavanje od heroina. Gradovi su topli trap rata i posttraumatskog stresa. Mnogoljudno mjesto je dušu dalo za višego dišnje raspredanje o ratu koji živi u pričama, istinama i lažima o krvi i junaštvu. Tako se ponavljaju djedovske priče unucima, ali umnožene i ubrzane do nevidljivih vrijednosti. Djedove i unuke igraju drukčiji likovi, skoro vršnjaci, ali predanja se primaju plodno, kao i nekad djedova. Sela su razdaljena, predaleka, spo ra i bez mnogo ljudi, da bi bila pogodna za takva zasija­vanja priča o ratu. Gradovi su puni oružja pa im i to daje oreol rata. Kada se izratnici ispričaju, nastupa regrutacija iz koje nastaje vojska. Vojska zauzima svoju teritoriju, ima svoje rovove, organizuje se u jedinice, dobija komandante, dezertere i kurire. Kao i u pravom ratu, i u gradu je bitno da vojska proširi svoju teritoriju pa dolazi do sukoba sa drugim voj­skama i njihovim jedinicama. Grad živi kao jedan veliki gusti rat. Jer, ne ratuju samo naoružane bande, za svoj ratni plijen i za svoje ili tuđe teritorije. Ratuje svaki pojedinac na poslu, na ulici, u tramvaju. Ratuje se za žene, za fotelje, za bolji automobil. Kad se malo izmaknem, nije kao ogledalo, ne razlikujem

236 Rajko Vasić

da li su ljudi iz rata prenijeli iskustva u grad i mir ili su iz mira u rat donijeli već gotov nauk.

I, kako prolazi vrijeme rat se sa sela seli u gradove. Ne kada su u ratove išli samo seljani. Oni su bili naj­bolji ratnici. Smjerni, krotki, lakoučni. Rat je ručni rad i test izdržljivosti. A to su uvijek imali seljani. Oni jednako ritmično i tiho idu i u rat, i u logor, i u svadbu. Seljanin lako sluša naređenja, poštuje činove i komandu kao što u selu poštuje učitelja, poštara i otpravnika vozova. A popa i policajca koliko mora. Gradski živalj je divalj. U njemu caruje svakosebica. Potrebno je mnogo sile i mnogo plijena da bi se to divaljstvo savladalo i držalo u formacijama pogodnim za efikasnu borbu. Zato današnji ratovi nemaju ju na ke pravednike, spasenike, ljudolike. Ratnici sa grad skog asfalta nose u sebi agresivnost termita i pi rana. Ratnici seljani imaju dušu prirodne ravnoteže koja podrazumijeva da se svako učinjeno zlo hladi nečim izdobrenim. To je zato što zemlja seoska, kao i ratna, upija krv, sakriva je i tako čini da zlo brže ode tamo odakle je i poteklo. Sve potiče iz zemlje i u zemlju utiče. Gradske površine kamena i asfalta ne upijaju krv. Ona na njima svjetluca i oksidira sve dok preduzeće za čistoću ne istjera svoje kamione perilice. Gradski ratnik je navikao da gleda krv na trotoaru kao seljanin balegu na njivi. Zato rat postaje sve gori. Seljani ratuju blago. Poštuju kuće, imanja i žene. Ovi sa krvavog asfalta poštuju samo krvoločnost, plijen i silu. Rat se tako mijenja i ljudi stalno idu za njim da ga stignu i da

Tomanova igra sjenki 237

ga prepoznaju. Ne prave ljudi rat. Rat sebi pravi ljude.

Ali sve to što se ima, i na seoskoj zemlji i na gradskoj vrtešci, još nije dovoljno za rat. Ni urbane krvopije, ni zemljorilci, ne počinju rat. Rat počinju države i vojske. Nekad same, nekad po nevidljivoj naredbi igrača mraka, igrača sjenki, ludih očiju. Kad ga pokrenu države i vojske, onda je to pravi rat. Sve ostalo su svadbarska veselja sa puno krvi umjesto rakije. U malim ratovima, krv se pije politrama. U velikim ratovima piju se čitavi narodi i njihove zemlje. Veliko je umijeće potrebno da se vodi rat. Zemlje moraju da budu sposobne za to. I pobjeđuju one zemlje i vojske koje vode ratove. Oni koje ratovi vode, gubitnici su. Oni potpisuju kapitulaciju. Ili ne stignu da je potpišu pa nestaju u cjediljkama rata.

Rat je savršena ljudska vještina. Najveće ljudsko umi­je će. Rat je ljudska veza sa zemljom, imetkom, precima i potomcima. On je važniji od vatre, vode, zemlje i vazduha. On sve to može da razori i sve da stvori. I sve može da upotrijebi. A njega niko. Rat se uvijek otimao iz ruku krojača krvi. Pobjednici uvijek misle da su rat držali u rukama, pod oglavinom, do samog kraja i da je i sam mirovni skup njihova želja. A kako bi godine odmicale, bivalo bi sve drukčije i sve dalje od predvidljivog. Ratovi imaju svoj konopac preko provalije i ne idu putevima ljudskim niti putevima ljudskih želja i planova. Ni dobročinih, ni podmuklih. Sve što ljudi izgrade između ratova samo su puteljci i stranputice, slijepe odvodnice i nikudneidice. Samo

238 Rajko Vasić

pažljivi učenici učitelja spremača za rat znaju koliko je puteva, izgrađenih u miru i između ratova, za bu dući rat, ostalo neiskorišteno, zaboravljeno, zaži­vičeno i zakorovljeno. Ti putevi su bili samo na voj­nim kartama a nikada pod čizmom i gusjenicom. Zato što je rat imao svoj put. On vodi vojske i silu, uvijek drugačije od plana. Ako je smišljeno da će neprjatelj doći dolinom i ići u brda, on će doći iz brda. Ako je smišljeno da će vojska čuvati narod, narod neće čuvati vojsku. Jugoslovenska narodna armija je imala sve planove, sve karte sa ucrtanim starim hrastovima, naramenice pune pijeska da šarac ne lomi mitralješčevo rame, prikolice za kampanjole u koje mogu da se upregnu i konji, samare za municiju i višecijevne bacače raketa. Jna je imala sve ali nije imala narod. To nije bilo u zadatku da se planira jer su svi mislili da se to podrazumijeva. Kad misliš da je tvoj rat pravedan i patriotski on te učini gubitnikom. Tako su tvoji muslimani, Što moji, vodili planirani pobjednički rat pa su ga, i na početku i na kraju, izgubili. Vodili su rat za cijelu Bosnu, za njene bosance i njenu vjeru, za to da od svega toga načine državu mimo naroda koji su bili tu kad je sa otomanskih sabalja i kopalja stresan islam po ovdašnjim brdovinama. Njihova pobjeda u miru ni ne liči na pobjedu u ratu. Rat se uvijek izrodi u nedonošče, nahoče i neželjče.

Iz polusna, zagledanog u ogledala od zida i kamenja, trgla ga je Doroteja. Spavao si. Sanjao sam, lebdio sam, pričao sa nekim, došao mi rat u ispovjedaonicu. Ne znam. Ovo je opšti nemir u mojoj glavi i tijelu.

Tomanova igra sjenki 239

Imam hranu za tebe. Ne idem dok te ne oporavim da možeš na obalu. Zelen si, blijed i plav. Ne izlazim, za to. Zamireš Tomane, zamireš. I lijekove sam ti do­nijela. Neke tablete protiv bolova, sve što smo mogle skupiti. Daj prvo nešto protiv bolova. Rekle su da ima neki čudotvorac, tamo u unutrašnjosti, koji liječi leđa bioenergijom. Nisam baš vjernik, ni u boga ni u natprirodne sile. Bolje je da probaš, to je malo dalje od onog tvog vinara. Kad te dovedem na obalu, idemo prvo njemu. Ostavićemo te tamo koliko kaže.

Jeo je prodimljenu zapečenu ribu i paradajz. Paradajz koji me othranio. Nikad nisam mogao da odgonetnem zašto se riječ paradajz ne uklapa u seljačke rječnike. Poslije sam otkrio paradiz. Pa hrvatske rajčice. Ali ni rajčica nije riječ za paradajz. Paradajz je čudohrana biljka. Samohrana. Može da se jede sam a može i sa kuruzom. Možeš da se najedeš paradajza i napiješ mlijeka. Jedi i ribu. Vraćaš me u rani život. Nemoj, Tomane, patetike. Mlada si, ništa nisi prošla pa ti sve izgleda jednolinijsko, ravnoliko, nebitno. Kad pro­đu godine, sjetićeš se i ovog dana. I vidjećeš da je to važan znak tvog života. Život ima znakove. Inače bi se izgubio na putevima gospodnjim, mladalačkim, ludim, alkoholnim, strastvenim, ima putokartu veću od neba. Jedi. S hranom treba oprezno. Ne znam nikoga ko je umro od gladi, ali, od viška hrane mnogi pune bolnice. Čovjek mora da posti svakog dana. Da radi da bi jeo. Čovjekovo tijelo nije mješina. A ljudi od sebe prave trapove. Da li si ikad u životu imao hrane pun stol. Kao da si godinama bio gladan.

240 Rajko Vasić

Uvijek gladan. Hrana je bolest. Treba je gledati kao i vazduh za disanje. Zašto niko od nas ne udiše pet pu ta više kiseonika nego što mu treba. A važniji je za život i organizam od hrane. Mi u hrani tražimo lijekove. Predajemo se tijelu. Popuštamo mu. Sa tije­lom moraš biti partner. Mi smo ravnopravni. Ako mu popustim postajem mješina. A ako od njega tražim ono što ne može da uradi, postajem invalid. Ili ću izgubiti glavu. Ono mora da obavi svoj dio posla, ja svoj. Tako živimo uporedo, moje tijelo i ja. Nedam da se hrana umiješa među nas. Više hrane ima na tebi nego što sam pojeo od kako sam se rodio. Ne lupetaj. Kakve hrane. Sve je na mladoj ženi hrana. Za oči, za dušu, za prste nježne i jezik vreo, za obraz prislonjen uz tvoju vrelinu, oblinu i golinu. Jedi.

Toman je pojeo sve što je Doroteja donijela. I uzeo dva praška protiv bolova. Lijekove nikad nije pio ali je sada slušao djevojku kao dijete majčinu sisu.

Svakodnevno su djevojke sa obale donosile hranu i oporavljale Tomana. Doroteja najčešće. Ponekad su dolazile i dvije mještanke, naročito ako je vrijeme lo­še za plovidbu laganim čamcem. Brzo su odlazile ka obali. Samo se ostrva ne boje mora.

Oporavljao se, obilazio je vino, gledao, razmišljao, pla ni rao. Da se pretače. To bi trebalo. Dodaću malo drve nog uglja u svaki sud. Šta je starina govorio. Nema vrenja ispod petnaest stepeni. A može ga, na jugu, biti i iznad tridesetšest, samo što je to onda pogubno za kvalitet vina. Ako hoćeš da suzbiješ divlje kvasce

Tomanova igra sjenki 241

dodaj, prije početka fermentacije, prevrelo vino, novo ili staro, toliko da imaš tri do četiri odsto alkohola od toga, najmanje. Taj trik se odavno primjenjuje, skoro od početka vijeka. Nisam se time bavio. Za to treba prakse. Ja sam pravio najjednostavnije, kako sam mogao da shvatim. Obilazio je dalje, zagledao, kao da je sto godina pravio vino a ne pekao viseće piliće pored kotlova sa rakijom.

Kome, sada, da ispričam pečenje visećih pilića. Čovjek dospije u samoću koja zakopava, zatrpava i zatravljuje ljepotu starih priča kraj vatre, pa i kotlovske. A i kad imam kome, ove duše to ne razumiju. Svjetovi se račvaju, razmnožavaju, razilaze a priče ostaju na tim raskrižjima i raskrsnicama, same, zagledane, ostavljene i nejasne, nerazumjive i posve nepotrebne. Naišao sam kraj kotla moga dobrog druga. Prošla je ponoć, tišina posluje oko njega a on, sam oko kotla, vatre i koma. Imam dvoje pilića, žena očistila sinoć ali ne znam kako da ih ispečem, nemam suda, nemam peke, tave, ničega. Sjedio sam malo dalje od topline jer je Mile Ukrajinac iz ložišta izvadio višak žara i držao ga ispred kotla pa, onda, kako je vrijeme odmicalo, dodavao ponovo u grotlo, podjarivao, ubacivao po koje drvo i tako držao toplinu koma na potrebnoj ska li. Cijeli njegov vršaj smješten je ispod stare kon strukcije za grožđe. Loza se sasušila a željezne mreže trunu svake jeseni. Nad samim kotlom visio je komad sajle koja je služila da poveže udaljene cijevi i tako drži teški rod grožđa. Sajla je bila slična onoj od kočnice bicikla, mekana a čvrsta. Podigao sam se

242 Rajko Vasić

i povukao je dolje, da provjerim njenu izdržljivost. A onda je upreo i pustio. Odvrtala se kao živa. Šta si smislio, ćaća te zakarto, izgorićeš tu. Svezao sam pile za noge, namaknuo sajlu tako da visi dva pedlja iznad gomile žara ispred ložišta i uvrnuo sajlu pa je lagano pustio. Tanke čelične niti su su odvrtale i zavrtale a pi le se peklo bez naše pomoći. Samo je, s vremena na vrijeme, trebalo ponovo zavrnuti tu samohodnu pe canu. Nikad u životu ljepše pečene piliće nismo pojeli.

Jedino što sam od starine istrijanske shvatio je ono pre takanje mošta kad počne vrenje. Rekao mi je da, kada burno vrenje počne usporavati, razlijem mošt u više sudova. Da u svakoj ima jedna petina zapremine. Pa se onda vrati na prvi sud, kad vrenje opet zahukta, i dolij opet jednu petinu svježeg i hladnog mošta. I tako dok se sve bačve, po redu, ne doliju dokle može. Tako se, kaže, snižava temperatura vrenja što se mora raditi hlađenjem ledom ili ubacivanjem hladnog ka­mena. Jebem ga stara, ovo je toliko zapetljano da ne znam kako stignu da se napiju. Rakija se sama peče i sama se pije. I pred zoru, kad se svi ponapijamo i po­zaspivamo po kuruzovini, slami i na tekunju. Marino ne razumije tu priču. Kao ni ovu sa visećim pilićima.

*

Doroteja je vikala s mora a riječi su joj ispadale i ska­kutale po pitomim talasima pa je Toman samo po raz draganim rukama znao da mu nešto govori. Ideš sa mnom, mrcino jebačka. Vodim te u radionicu da te

Tomanova igra sjenki 243

poprave. Kakvu radionicu. Bioenergetičaru. Tako ga zovu. Liječi rukama u kojima ima energiju. Ma, kao što i ja liječim ovim. Liječiš, liječiš, samo ti ne znaš. Marš, jebuljico istrijanska. Sad te vodim ali prije toga ćeš da se oženiš mnome. Šta ti je, Doti. Da nisi mozak nasukala u plićaku. Jebaću te sad u pijesku. Hladna je voda, jedva sam leđa utoplio. Moli. Moli za milost. Klekni. Nemoj, moja draga Doroteja, nemoj da me ovdje iskoristiš u plitkoj vodi i sitnom pijesku. Moli, brzo. Nemoj, moja draga Doroteja, da te puknem po tom tvom tvrdom kamenom dupetu pa da ti, odmah, pukne uvo, kao ovci kad pomameni i uzjebe se. Šta ti znaš o ovcama, brdnjaku jedan. Moli. Nemoj, Do­rotejice moja, nemoj svoga Tomana, slomiti, slomi nje ga, on se oporavlja a Tomana ako jednom slomiš, ne ustaje više. Ma, jebem te stara i žilava. Idemo u gradinu, na topli kamen. Naloži s vana dobro, ujutro te vodim, kad se naspavamo. Neću da spavam, doći će rat. Jebo te rat. Ja sam ti sada i general i časnik, i straža i tvoj četnik draža, i neprijatelj i bolničar. Potpisaćeš. Šta ću potpisati. Primirje. Nema više rata. Naredba generala Doroteje. Generalice Dorotejice. Razumijem, generalice. Ali ako dođe san doći će mi i rat. Daću ti lijek noćas, protiv tvojih snova. Nismo dosad bili ovako veseli. Pasija igra neće proći bez škomuka. Ne znam šta je, nečega je vjesnik a ide je­sen, idu niska nebesa i nepokretna vlaga. Zajedno su ubacivali drva u tinjajuću žar ispod pepela. Moramo ih postaviti u kupu a žar otpepeliti pa će onda kroz ove rupe doći vazduh i krenuće uzgon. Tako će vatra da ide uz drva, uvis. Ti ne znaš da ložiš vatru. Ti si

244 Rajko Vasić

mlada. Šta će mi vatra. Vatra, voda, vazduh i zemlja su naša postelja, naša sisa, naš čuvar i naš vječni počinak. Vatra je život. Jeste, ali uništi zgrade šume, gra dove, za minut. I čovjek uništi. Nije čovjek ništa bolji. Zavisi od toga kako živi. A za vatru, kako je čuvaš. Vatra, voda, vazduh i zemlja su četiri prava oka čovjekova. Pomoću njih se vidi čovjek, pomoću njih vidi čovjek i jedino njih čovjek uvijek vidi. Sada mi možemo da seremo da je došlo novo vrijeme, da je modernizacija, tehnologija, digitalizacija. Da je voda postala flaširana, da je vatra postala elektronizirana, da je zemlja asfaltirana da je vazduh kondicioniran. Ali najveći dio čovječanstva, od skoro šest i po milijardi, još uvijek živi u vodi i blatu, s mukom ras­paljuje ili čuva vatru, na vjetru ili pod zagađenim vaz duhom. Flaširana voda još dugo neće padati s ne­ba. Volio bih s nekom ženom živjeti negdje na osami, negdje samo uz kamen, vatru i zemlju. Bila bi to ljubav kakve danas nema. Kakva ljubav na kamenu i pod vedrim nebom. Ma, ne nebo, evo ovakav kameni ljubarnik. Ljubav koja je začinjena zaštitništvom od nesigurnosti, ljubav koja je okovana opstankom, koja je povezana toplinom. A ne kao današnje, moderne, gdje i žena i čovjek postaju samo stvari. Nabavila sam novog frajera. Šta je bilo s onim. Isfur. Ja sam mislila da se udam za tebe a onda sam odustala. Zašto za mene. Ja sam ništa. Nemam ništa. Čime da te hranim, odijevam i zadovoljim. Ako bih ja volio da ovdje sa mnom u ljubavi bude žena, ne mogu očekivati od ne­ke žene da ovdje nađe ljubav za mene. Moja ljubav je moja mašta. S nekim moram biti. S nekim moram

Tomanova igra sjenki 245

djecu imati. Razmišljala sam kako da se izdržavamo ali nisam našla načina. Pa i nema ga. Ovog vina kojeg proizvedem nema toliko da se može porodica izdr­žavati. A i kome da ga prodamo. To nije kvalitetno vino za tržište. To je za pjanske rupe po kontinentu. Ovdje ih nema. Osim toga, da li je ovo moje, ja sam niko, živim na mrtve dokumente. Kakve mrtve doku­mente. Brat od borca kojeg sam iznio iz minskog po­lja, i koji je u bolnici umro, dao mi je njegove doku­mente. Tako sam postao ustaša. S njima sam došao ovdje, na otok. Ali s njima ne mogu nikud dalje. Jeste posjed darovan meni, Tomanu ali, nije upitan posjed nego ja. Dobro, ionako sam odustala od udaje. Pa, jebem te, ne možeš ni razmišljati ni odustajati a da ja ne znam. Mogu kako hoću. Eto. Noćas mogu da te milujem. Nema seksa. Da te križa ne presijeku. Samo da ga malo stavim. Šta to znači Da ga malo stavim. To je dječija molba. Mama, daj malo šećera. Sirotinjska molba. U kući nema ničeg osim kuruze stare četiri dana a dijete bi jelo i neku slasticu. Čokolade su, u moje djetinjsko vrijeme, hodale po nebu. Dugačke bombone su bile čudo koje se ponekad moglo kupiti, ako odnekud izbije, iznenada, neka para. Šta su du­gačke bombone. Crvenobijeli slatki štapići, malo duži od cigarete, sa uvijenim obojenim trakama, slično nekim pastama za zube. Tvrde su bile. Samo se ližu i cuclaju. Lizalo je bilo malo demokratskije, dostupnije. Med su imale samo bogate kuće. Kod njih se nije išlo baš često a i kad odeš, ne iznose ti med. Samo u Srbiji, svakom ko dođe, iznose teglu slatka. A šta je slatko. A, u šećeru ukuvano razno voće. Slatko od dunja,

246 Rajko Vasić

slatko od šljiva, slatko od kora lubenice. Svašta znaš. Jakako. Od toga je to Daj malo. Uvijek malo. Jedini je način da dobiješ ako tražiš malo. A ni tad nije sigurno. Da ga malo stavim. Ovo je tebi malo. Pa, nije malo. Podivljalo. Kad ga već pola sata utopljavaš svojim mekanim dlanom i valjaš na toplom glatkom kamenu, kao oklagiju na tijestu. Doroteja se ćutke igrala a Neca je, gola, ušla Tomanu pod kapke. Visoka žena, kao što samo sjene mogu biti tako visoke, po zidovima od izbjelina, ulazi u vertikalu praznine i hoda kao na zračnim jastucima ispod tabana jer je visoka, vitka i duga, toliko da ne može od plafona da korakne, pa se čini da se kreće viseći na titravom stropu i leluja se kao golijatski plamičak svijeće koja želi da nebo dohvati kao spas od izlivenog voska. Opkorači mene, moje oči i moje usne. Kapljice joj titraju na zlatnim udicama kovrčica, kao kineska stara muzika. Cin can cincan zing, ginc inc inac can, cik cikcik cijk jicik, kijic ic icac cicik, ciki iki kiki kic. A zraci svijeće, odbijeni od ogledala, iza Nece, probijaju kapljice, zvončiće i lete u misli, maštu i snove, u skladišta za stare dane, kada tama dođe i zamijeni brave, katance i okove. Da srčem srču toplu okupane topline. Da vidim gdje počinje i gdje uvire život misličave slike koju krijem u duši, od djetinjstva, jer u mislima ne smijem da ne progovorim u snu i pokažem ih svjetu­ljini željnoj tuđih draguljčadi. Opkorači me, oračvi, obnoži, opčini, bedrima, butinama, duginama, udina­ma, po kojima živ čovjek nikad prošao nije. Šta ti je. Sve mi je. Sve mije. Svem ije. Sve mi je tu a malo tražim, malo mi i daj. Da ga malo stavim u svjetline,

Tomanova igra sjenki 247

u kapljice sjaja, u boje dugine djece, dok okapale nisu i dok svijeća odgorjela nije. Šta to znači Da ga malo stavim. Sirotica duša malo traži. Smjerno je od sveg bogatstva tvoga tražiti malo. Ljepotice bogatašice ne daju sve. Nebo i jutro im ne daju da to rade. Smjerno je poželjeti malo. Kao što čovjek ne želi sve dane i jutra od neba, nego samo malo. Osvani mi malo dana. Ali neka budu pravi. Pregršt jutara mi daj sa njom, sa tobom, sa slikom koja će izaći iz moje duše, iz skladišta za moje stare dane. Opkoračila ga je Neca, žena koje nema, i bila izvijena kao kip lje­potice koji vijekovima odolijeva moru u najmračnijem i najpjenušavijem klancu. A onda se spustila na krsta pa su joj njena tjelesa ostala duga, vitkovita, dogledna, dostupna a daleka. I ja sam se oslonio na svoje ruke drhtave u ramenima i pomicao ih prema njoj, dlan po dlan, san po san, a leđa i noge su bile duge, poduge, ostale u drugim slikama i životima, na izgubištima pa smo čekali da stignu za žaroglavim tučkom koji želi da se pretvori u kuglovitu munju koja leti tranšejima punim krvi i želje da se živ osta­ne, živ odatle, živ odmakne. Toliko ti znači ovo moje milovanje. Kako Toliko. Zatvorio si oči i nisi pomakao ničim na licu. Mislila sam da ne dišeš. Ode čovjek, nekad, u svoje tajne ostave. Kad je siguran da je u rukama koje vole. To za dokumente ne znam. Možda može da se riješi. Ali dobro si savladao zanat sa vi­nom. Marino mi je sve ispričao. Šta sam mogao upam­titi to sam i primijenio. Da sam barem jednu godinu sa nekim radio, onda bih sve znao a kvalitet vina bi, onda, zavisio od moje vještine da to što sam vidio i

248 Rajko Vasić

uradim svojim rukama. Ovako, povezao sam ono što znam o drugim poslovima, o rakiji, o šljivama, o drve nim buradima i kacama. I kod šljiva je pravilo da se u kom, kod vina je to ono što prešamo, prije mošta, ne stavljaju trule šljive, zelene šljive, da ne bude grančica i lišća. Kod grožđa to znači da nema glji­vičastih, trulih, bobica, da nema stabljike grozda, da se ne pregrije, da ne dođu druge nečistoće i bakte rije iz prostorije. Šljiva je otpornija, kaca sa komom može biti u štali, samo je treba povezati nekim pokro vom i paziti da se kolač ne okrene. Kakav kolač. To je onaj sloj stvrdnutog i odozgo osušenog koma koji čuva cijeli kom i procese u njemu. Ako se okrene, što zavisi od kace i njene konstrukcije, bolja je kaca koja je gore šira, ako je uža, kolač se lakše prevrne, onda će sve ono što je odozgo suvo i balastno, otići u vrenje i dodati gorčine, otrove i druga čudesa koja ubijaju rakiju. Ali drveno suđe se takođe mora oprati, potpa­riti i pripremiti za kom. Kao i za mošt. Bačve se mo­raju oviniti. To sam uradio. U vodu dodam malo sum porne kiseline i držim tako sedam dana. Prospem pa napunim vodom u koju dodam sode. Opet sedam dana. Onda prospem pa perem toplom pa hladnom vodom dok ne bude čista voda da se može piti. Nisam imao snage, moglo se svo to moje drveno suđe poto­piti i u more. Slana voda dezinfikuje. Ja sam u njima držao vodu sa kuhinjskom soli. Malo me je bio strah kad sam dodavao kalijumov metabisulfit jer mi šljiva­ma ništa ne dodajemo pa mi je ta hemija bila nesigurna. Ali, prošlo je. Sad mi je najvažnije da temperatura ne skače gore, dolje, i da pažljivo pretačem vino. Najveće

Tomanova igra sjenki 249

umijeće mi je bilo ubacivanje hladnog kamena da bi se mošt bolje taložio. Marino mi je to rekao. Pošto nemaš gijača, zamrznutog u plastične boce, predzoru iz mora izvadi kamena da se ocijedi i onda ga u toj plastičnoj boci bez grljka, na silku, okači u bačvu. Čudo božije. Ja živim ovdje, i rođena sam, a ovo prvi put čujem. Ne baviš se time. To je umijeće kao i svako drugo. Trebaš malo drva dodati. Idem. Ne izlazi tako gol. Ništa, ja sam muškarčina, zar nisi primijetila. Ti su muškurčina, eto.

Ulazeći, Toman je svoj dugi rukavac nekoliko puta uda rio o glatki crvenkasto staklasti kamen u štoku. Do roteja je gledala dignutog čela. Stvrdnuo se napolju, da ga malo omekšam. A, gospe, kakav kaval.

Doroteja je blago, skoro neprimijetno, mljela butinama u kukovima, držeći se za živu lupaču Tomanovu. To je bio znak da se cjelovečernji užitak skuplja u jedan sud, na jedno mjesto i da će uskoro doći trenutak kad treba još samo dodati zapršku. Toman je, ispod igre sjena, plamenih duhova i lanaca i njihovih zidnih otisaka, ležao na toplom i glatkom kameniku, sa bra­zilskom vrećom za kavu, premotanom nekoliko puta, pod glavom. Gola Doroteja ga nije puštala iz ruke a list svoje lijeve nožice donijela je na uzglavlje To­manu. To je bio znak da treba da ga miluje i ljubi, kao i stopalo. Toman je šaputao nježnoj slankastoj koži. Ti mi donosiš Doroteju, ti mi donosiš i sve njene ljepote, i dobrote, i dušu njenu, i zato te ljubim poljupcima ordenjima i milujem nježnim lentama sa mog jezika. Šta joj govoriš. Nije te briga.

250 Rajko Vasić

Dorotejina sjena na reljefnom zidu bila je vjekovita, kao iskonski pećinski crtež ljepotice bez zvijeri, ga­ze le bez leoparda, gazele sa udovima dugim kao ho­rizont, izlomljenim na mjestima gdje užitak propada u kladence zamiranja i nečujne jeke. Desnu nogu je spuštala po kamenu prema vatri dok joj se duguljasta crvenkasta nabubrica nije nadvila nad skoro crno klupko koje joj je sijalo iz ruke i lagano ga počela umivati, kao što se stari mačak umiva kraj vrućeg šporeta u zimskim noćima, sporo i neprekinuto. To­manove žilave noge su se kočile i kvržile a nizovi re­bara dizali nad stomakom koji je ostajao u provaliji koju je pritiskala Dorotejina podlaktica držeći se za tijelo crne glavuše. Doroteja je disala sporo, sa malim glasovima na kraju. Otišla je u svoj svijet nad morima juga. Plovim na toplim valovima iz kojih skakuću bezdani. Jedino za šta se mogu držati jeste ovaj tvr­dak kojeg sam našla pod morem i koji je tisuću go­dina bio bez zraka, tvrd i klizak a sada ugrijan od sun ca koje se ulilo u njegovu crnoću i ostavilo svoje zrake da skakuću u njegovom žilavom i kvrgavom tijelu u mojoj ruci. Samo da ga obmijem još jednom, još jednom, još jednom, ne smijem da ga ispustim iz ruke, razderaće me, moja jedra će popucati i raspasti se na toplom vjetru afrike a ja ću nestati u talasima crnila i dubine. Samo da ga obmijem, obmijem, da se spoje i raspoje na tom dodiru. Doroteja je zatreskala kukovima udarajući brežuljkom, njegovim odronima i malim guzovima u svoju ruku koja je držala kvrgana. To tupkanje brzinom mišijeg srca stalo je odjednom i tijelo joj je palo na Tomana, kao da je otpalo sa

Tomanova igra sjenki 251

mozaika iznad njih, pa zajedno sa njegovim, titralo kao i sjene lanaca po zidovima gradine. A onda se Do­roteja prevalila na lijevi bok i otvorila ruku po kojoj su vene bile debele kao olovke a modre kao indigo. To manovo kvrgalo je stajalo uspravno još nekoliko trenutaka a onda palo na Dorotejinu stranu, tupo i tvrdo, kao drvo na cjepalu i trzalo se, ravnomjerno, dok mu se glavuša smanjivala i dobijala boju ljudskog tijela. Da li si mislila da si na barki i sama u noćnom nevremenu pa si se držala za njega kao davljenik. Marš, muško. Doroteja je utonula u tanki stid. Da li ću ga poslije vidjeti i biti s njim, kad ga izliječe, da ne ode nekud. Ne znam gdje je to mjesto u unutrašnjosti, gdje liječi taj ručni doktor i koliko ću biti tamo. Imaš li para. Imam. Ići ćeš najprije do Barbarige. Tamo traži autobus za Vodnjan. Od Vodnjana ideš tom barbi, negdje između Pinezića i Šarića. Moram zapisati.

Toman je ustao i iz lonca mlake vode, koji stoji na ka me nu najbližem vanjskom ložištu, izvadio meku pamučnu maramu koja u nekim krajevima služi kao pelena za novorođenčad, iscijedio je, i njome brisao Doroteju, prevlačeći laku tkaninu preko njenog uznojenog i isprskanog tijela. Otkud ti taj nisioleto, majmune. Nabavio sam još prije ali sam zaboravio na to. Mislio sam da će mi trebati za pokrivanje vinskog suđa ili za brisanje poslije pranja. Slučajno nađem. Je li dobro tako. Ti i trebaš imati sto žena. Tako si nje­žan. Ja sam sad tvoje kupatilo. Tvoja civilizacija. Raz­makni te svoje duge butine, ne stidi se, ja sam tvoj rob. Pažljivo. Ma ni majka te nije ovako njegovala.

252 Rajko Vasić

Sad ću da te posušim ovom toplom suvom. A ovom ću da te povijem, ako se noćas upiškiš. Mrcina, pe­verin jedan. Imaš li koga u toj svojoj Bosni, neku po pišulju, jebarinku ili ozbiljnu ženu, imaš li dijete, kako znaš sa pelenama. Gledala sam, one naše žene ne znaju tako. Malo su ti kukovi golemi za bebu. Nemam nikog u toj tvojoj Bosni. Jebala te Bosna. Bosne nema. To je sada Bosna i Hercegovina. Kako ima Istre. Nije to isto. Ustani da vidim kako ti stoji ovo. Bijela pamučnina se pripila uz Dorotejine glatke guzove i pojas, kao da je odmah po rođenju srasla s njom. Toman je tkaninu previo u trokut i omotao oko krsta tako da oba dijela stoje pozadi. Tankom uzi com je sastavio krajeve na pupku jer je Dorotejin obim veći od bebinog a onda je jedan trokut proveo između nogu i samo ga zakačio ispod uzice. Okreni se, jebarinko. Doroteja je stajala među lancima kao ne pronađena antiknina. Siđi s kamena. Što nemam neki fotoaparat, jebo me bog. Ti znaš fotografirat. Bavio sam se time. Volio bih da ovo snimim. Ovo se ne vidi svake godine. Pretjeruješ. Doroteja je okrenula guzove prema Tomanu. Da li si jučer bila tako lijepa. Da li si ikome još tako lijepa. Kako dosad ovo nisam vidio. Zato što samo gledaš u moju monigelu. A ti u moju grabljaču. Donesi monigelu svome štalonu. I ne diraj pindolin. Opa, počeli smo i mletačkim jezikom. Kad misliš spavati, ždribac jedan. Sutra te čeka cijeli dan puta. Ako i stigneš do noći. Samo ću te milovati, uspavati i tebe i sebe. Zato ga ne diraj. Doroteja je odvezala jedan kraj uzice pa rukom izvezla polukrug oko desnog boka i bijelo platno se odvojilo od nje a

Tomanova igra sjenki 253

ona ostala gola. Ukazala se mona, kako je voljela da je zove, na kraju tankog dlakavog traga iznad kojeg su stajala dva čupava odvojena kružića. A gore, dalje, pupak. Toman je četveronoške, po kamenom krevetu, došao do nje i umiljavao joj se o koljeno kao topli mačak u vrućini zimske izbe. A onda je počeo da ga liže, tanko, tanano, suvim jezikom i usnama, da joj ustima obuhvata cijelu čašicu na koljenu i da je diže uz butinu, da je trlja vlažnim usnama, odlazeći na mali unutrašnji mišić kojeg je napipao ukočenim ustima i onda ga usnama stiskao kao da će ga iskinuti i pobjeći sa njim u šipražje. Doroteja je tiho cijukala i titrala guzovima kao da su u lutkarskom pozorištu. Lezi Razlezi se Rasčetvrti se Predaj se Budi ženski isus a ja stari rim Noćas želim Žudim Žednim Provi­dim Gladnim Imam sve što me mimoišlo a nije ni pošlo Sve što je prošlo a nije se sa mnom mimoišlo Sve što je trebalo da imam pa da sanjam a ja sam sanjao a neimao Ti si žena za sve moje žene Žena po­put sveca Sveta Neca Nedam da mi duša kleca Napiću se života i kad nije vrijeme Drijemala si u meni dece­nijama Necenijama Ti si moja Žednecija Žedan sam te od rođenja Od proviđenja Od odsnoviđenja Sve mimoišlice Sve prohodnice Sve glednice Sve žednice Sve čeznice Sve željnice A nijedna nije stala klekla legla rekla Zato vas mogu voljeti toliko i svaku vi­še od svih drugih zajedno Jer ste sve jedno Sve ste moja Neca Žena Sveneca Lezi kao da spavaš Želim da tonem po tebi da se pretvorim u braću tvojih nevidljivih malja i da hodimo tvojim tijelom kao konjički bataljoni Džingiskana da ratove vodim za

254 Rajko Vasić

snove tvoje da te pokrijem bjelinom pamuka i muka da budeš moja od snova ruka da ni jedno naše srce u snu ne kuka da pospimo kao djeca koja su dojila pet majčinih sisa i dvije dadiljine da se probudimo kao da smo istovremeno pod morem bili iznad neba puzili i sve magle pregazili nogu laganih a očiju vedrih i da se poljubimo kao djeca koja ne znaju šta to znači. Lezi i budi tiha kao da sve oko tebe spava. Samo ću te ljubiti i uspavljivati. Ustajemo rano.

Pokrio je tankim bijelim kvadratima. Po licu, po gru­dima, po stomaku. A i stopala, posebno. Doroteja je ličila na instalaciju u kakvom muzeju savremene umjet nosti. Taj reljef slobodnog ženskog tijela izbijao je ljepotu iz sebe kao da je stotinu kaldera počelo da kvrkolji i iznosi u nevino nebo dotad nevidljivu ljepotu. Žena ima stotinu pokrova. Neke vidimo, neke ne vidimo. Neke skidamo, neke dodajemo. Njena lje­po ta je u ljepoti njenih pokrova. Koliko čovjek može da zaviri pod te pokrove, toliko će ljepote dobiti. Čak i kad je potpuno gola pred mojim očima, mogu njenu ljepotu da učinim još većom, dodajući joj svoje nevidljive mislene pokrove, u svojim očima i u svojoj duši. Ova bjelina gradinske ljepote na golom moru, koju je Toman gledao na Doroteji, bila je Doroteja sa­ma. Bijela žena, došla iz maglina nad morem. Došla da uraste u kamen i krevet, da slobodu svoju razaspe po otoku i po Tomanu, dalekom nestalom srpskom ratniku koji prima nagradu za sve ratove svojih gla­dnih, smjernih i ljudnih predaka, sa Soluna, iz Špa­nije, sa Karpata, sa Kajmakčalana, sa Kozare, sa Ne­

Tomanova igra sjenki 255

ret ve. Toman je bio svjestan da prima nagradu bijele ljepote u koju se odlazi kao na vječni odmor, u vječno ljepotilište gdje nema raskrsnica ni putokaza. Samo Do rotejina glava, ponovo oblikovana od samog bo­ga i ruke boginje prirode, i njen jezik kojim ispod pa muka vlaži tkaninu njegovim vrškom i igra se izazovne skrivalice sa Tomanom, za koga je sigurna da je voli na neki grubi brdski seljački način dalekog došljaka, samo grudi njene koje ona namjerno podiže, da ih pokaže većima kao da ih Toman nije cijelo ljeto gledao i milovao, samo udubina ispod rebara iz ko­je se izdiže duga uzvisina i ide prema nabubrini ve ­ne rinog brijega, samo parusola koju Doroteja, ras­koračenih nogu, izdiže iznad nabubrine i brijega ka­ko bi tkanje padalo među noge kao putokaz ljepote u smrti očinjih mašta i slika koje tamne i razbijaju se dok želja da se tek obrazom dodirne ta ženska ima lica, preuzimaju Tomana i on skida svoj pomot i prislanja obraz uz mekanicu koja se preoblikuje i tvrđa kao da mu želi nešto reći, nadima se i odlazi, kao puž kome dirnu rogove, pa se ispočetka vraća i ljubi mu obraz kroz nježnu dlačiju tkaninu. Podiže jedan kraj platnine i ljubi je poput rodice iz dalekog sela, o Ilindanu. Gledao sam te kao dječak. Nek su te dali Dotici. Šta joj govoriš. Nisam znao kakva si. Znao sam da postojiš. Držali su me na uzici, na ko­nop cu, na lancu, sve ove decenije, da prostarim, da mi budeš ljepša. Ne zamjerim. Nije život ako odjednom padne sav predate. Sad mi je drago što me nisu turci ubili u onom ratu. Pokrio ju je a zadigao drugi kraj, kod koljena, pa se podvukao i ljubio ga na

256 Rajko Vasić

mjestu gdje je stao dok je stajala sa sjenama lanaca. I kretao prema butini pa se vraćao. Vidio je stiskalicu na kraju tunela, kako rosi i kako se otvara iz svoje tvrdoće. Boje koje su izlazile iz igre sjenki i glatkog ka mena procijeđene kroz pamučne niti, pale na smeđuljicu, ružičnicu i šarenicu, nisu vidjeli slikari, još od pećinskih pigmentiranja zidova uz baklje i vatre za pečenje butova ulovljene divljači. To su moje crnobijele fotografije iz mladosti koje sam radio u rastvorima za posmeđivanje i u kojima sam vidio bo­je koje druge oči nisu otkrivale. Boje kolor filmova koji su se tada pojavljivali, bile su za podnoge. Što se tada nisi ukazala. Da te slikam, da te nosim sa sobom i da te gledam, našao bih drugi put. Ne bih noćas bio ovdje. Na gradini i na ovalini. Na butini i na objelini. Uđi, molim te, neka samo bude tu. Toman se propeo uz Doroteju kao tijelo smrtnog pauka a raonik mu je kupio bijele marame i probijao se uz butinu do cvrčeće jazbine koja je disala kao da je sad došla na svijet i udario u podnožje spojivši drhtaje i poskoke glavka i kvržice, pretvorivši ih u talase po cijelim njihovim tijelima. Jojknula je Doroteja a uzvijao je Toman. Kao vuk u Trebavi na bijeloj mjesečini, du­boko, bukovo, brdnjački. Glavnjača je još titrala na suvim listovima i dlačicama vrele željnice koja se po dizala od kamena kako bi otvorila vratašca za ulazak okrugljaka koji mijenja svijet i zašarenjuje oči. Toman ga je stalno držao uprtog na istom mjestu što je pojačavalo drhtaje, i njegove i njene. Udari ga po glavuši, odozgo, ako se pomaknem nazad iskočiće meni uz stomak, nećeš ga prelomiti k sebi. Doroteja

Tomanova igra sjenki 257

ga je nježno ali trzajno pucnula prstićima po sjanoj glavuši a on je ušao u ovlažje brzinom svjetlice niz stari suvi hrast na proplanku. Doroteja se odmah protresla i opustila. Disala je dubinom bunara u ravnici. Toman se okrenuo na leđa, priljubio krsta na topli kamen a svrdljak mu je ostao uzvišen, pokriven bijelom maramom, dok nije istresao sjemena iz svojih dubina u tkaninu koja mu je služila kao prigušivač. Srca su im čujno lupala među rebrima a njih dvoje su se držali za ruke kao gola djeca na cvijetnjaku otravine planinske osame.

Kako znaš to. Ne znam, ti mi pokazuješ. Žena je kao pjesma. Ako uđe u dušu, napišeš je.

Smirili su se. I disaji i otkucaji. Zatvorili su oči i gledali slike iz slatke mješavine upravo protekle vjetrovine i nekadašnjih želja i zamišljanja. Nisu znali da kažu da nema ljepše plovidbe, i za žensku i za mušku dušu, kroz takvo stvarno i nestvarno vrijeme koje tako obuzima cijelo tijelo i sve njegove izvore i uvire, da se ni zapamtiti, ni prepričati, ni ponoviti nikada ne da. Obmirili su se u toplini i nekoj mekoći kamena ispod i oko njih. Spavaj.

*

Ustaj, jebarinko. Vatru tamo naloži da doručak napra­vim. Toman je mrmljao kao golo sklupčano meče u toploj jazbini. To što je svoje tijelo složio u svrtanj nije bio znak hladnoće nego opuštenost duše i organizma, u položaju zametka, sigurnost ženske blizine i to­

258 Rajko Vasić

plina gradine kao univerzalnog gnijezda. Nigdje se čovjek ne osjeća tako nezabrinuto i nezainteresovano kao u prisustvu žene i topline. To je odsvijest starih doba kad je duboka i tamna kamenita špilja davala sigurnost zajednici u kojoj su žena i vatra čuvale porodicu, potomstvo, prije svega, i mužjaka koji je jedino na tom mjestu bio spašen protivničkih oruđa i čeljusti diviljih zvijeri.

Ustaj pičikulu. Šta sam danas, bože. Pasja ruža. Mi­ri šeš dobrotom a ružan si ko pas. Ustaj. Donijeću jednu žigu i pricvrljiti na tvoj guz. Pusti me još malo. Znaš li koliko puta imaš. Do obale. Do Barbarige. Do Vodnjana. A ne znaš nigdje nikoga.

Doroteja je obukla svoje izlizane široke farmerice, ča­rape, patike i majicu. Sve, osim duksa za čamac. To­man je gledao donjim okom. Dobra cura dobre no ći. Šta mrmoljiš. Toman se konačno protegao i us tao. Obući ću danas paradnu opravu. Imam jednu tor bu, nešto ću spremiti za put. Četkica za zube, nož, do­kumenti. Jelde. Dobro. Idi vatru loži, treba mi žara.

Doručkovali su na kamenom stoliću u uglu. Jaja, sir i paradajz. Zapiši, Barbariga. To znam, jebem te. Onda Vod njan pa onda Pinezići. U Pinezićima se raspitaj za Laura. Lauro. Da, Lauro. Kaži da liječi rukama, bio­energijom. Moraš govoriti sporo, neće te razumjeti niti ti njih. Istra je puna dijalekata. Drukčije se govori u Jugozapadnoj Istri, drukčije u Labinštini, drukčije u Liburniji, drukčije u Žminjštini i Pazinštini, drukčije u Sjeverozapadnoj Istri, drukčije u Buzeštini i Ćićariji a postoji i istromletački dijalekt. Što ideš dalje u unu­

Tomanova igra sjenki 259

traš njost, sve je teže. Nosim ovaj papirić. Opet ću da budem izviđač. Žene su saznale da se tamo ostaje i više dana ili nedjelja. Za neke male pare dobije se hrana i spavanje. Udobnost, kažu, zavisi od broja pacijenata.

Sunce se pojavilo odavno. Još je bilo morski hlad nji­kavo kada su ušli u čamac. Toman je sjedio na vrhu a Doroteja kod motora. Vjetar koji ga je tukao bio je zem ljano težak. Kontinent mu se činio neprijatan i odbojan. Kao da ga svojim komadima udara i odbija od sebe. A i Doroteja, i sve druge žene, da li ću ih po slije vidjeti. Da li će se sloboda poštene tjelesne ljubavi, pa i duhovne, nastaviti. Da neće, jednostavno, moje liječenje shvatiti kao priliku da prećutno priznaju da su pogriješile. Nisam pohotan. Nisam s njima zbog sek sa. Imam previše dnevnog mira da bih trčao za že nama kao rasplodni bik. Žena je mir. Potrebne su mi da održavam taj mir. Ja čak mogu da ih sve volim. Svaka žena može da se voli. I sve zajedno. Samo tre baju, i one i ja, da isključimo sebičnost. Sebičnost i po sjedovnost ubijaju svaku ljubav. Čak i prijateljstvo žene i muškarca. Nećeš me zaboraviti. Vjetar je, šta kažeš.

Kada su izašli na obalu, nisu se posebno pozdravljali. Oboje su znali da puni prozori primorskih obalnih zgrada gledaju na njih. Idem. Vidimo se. On je otišao prema lokalnom kombiju koji je vozio rijetke mještane i žitelje iz okolnih naseobina, dalje na jug ili do neke veće stanice, a ona preko šljunkovitog malog trga, prema kućama.

260 Rajko Vasić

*

Vodnjan je staro mjesto koje se dograđivalo moderniz­mom ali staru dušu uskih vrludi između kamenih zgra da nije prodavalo asfaltnom đavlu. Kada je stigao iz Barbarige, ta starina Vodnjana ga je vukla k sebi, u unutrašnjost. Ali, nije mogao da se prepusti, ne bi izašao ni za sedam dana. Zanimao bi ga svaki kamen, kako je postavljen, koliko je obrađen. A već je prošlo podne. Ima li kakav autobus za Pineziće. Sjedi na onu klupu, pojaviće se za sat i po, dva. Toman je shvatio da to treba biti peron. Gledao je prema starim krovovima i zdanjima a nije se usudio odmaknuti od klupe. Ona mi je sada jedina sigurna tačka. Sjeo je i gledao rijetke mještane koji se pojavljuju u vidokrugu. Drugi svijet. Nikad nisu vidjeli rat. Svi ratovi su prošli negdje okolinom. Hiljadu godina staro naselje Vodnjan. Da je rat išao ovuda, ne bi ovdje stajao taj stari skelet kamena. Rat je jedan veliki premještaj, za ljude, za gradove i za sela.

Vrijeme spori i skoro stoji. Ljeto je otišlo, otišli drugi ljudi, osim mještana. Istra je ostala sama.

Kao i sva mjesta, u ovo doba godine, na svim morima i zaleđima svijeta.

Pred njim se pojavio polovni autobus kome je na vje­tro branu pisalo Pinezići. Jedino je on ušao u autobus. Nekoliko putnika, razbacanih, gleda kroz svoje pro­zore. Nema više nikoga. Biće usput, ha.

Tomanova igra sjenki 261

Putovanje do Pinezića je bilo nepomično. Prolazila mu je pored očiju samo čudna zemlja Istra. Kamen. Tra va. Kamen. Trava. Zidovi. Maslinjaci. Zidovi. Ma ­lo ljudi, mnogo Istre. Toman je mislio da je ovo za život zanimljiva zemlja. Prirodna, kamenita, pito ma, bez klanaca i šumskih sunovrati punih vlage i usta­jalosti.

Eto ti Pinezići. Zgusnuto kamenito selo koje je pre­raslo u mjesto ali, nekako, ko zna kad, stalo u razvoju. Dječarci na međuprostoru, kraj puta, ubacuju loptu preko glave, okrenuti leđima košu. Obruč pogađaju svaki put. Treba mi Lauro. Momčići odmah znaju da se ne radi o Istrijancu. Gospon, ovim putem, ne skrećite nigdje, kad naiđete na strelicu gdje piše Črgalj, skrenite za njom. Koliko ima. Dva sata, gospon.

Nije odmakao ni pola kilometra a shvatio je da je njegova sposobnost hodanja nestala. Dugotrajni bo­lovi i nepokretnost, boravak na ostrvu i rad u mjestu, od njega su načinili stacionarnog invalida. Usporio je. I desna noga mu se, pomalo, vukla. Nije umjela da hoda kao lijeva. Osjećam da će se bol u leđima ponovo aktivirati, čim stanem. Ujutro neću moći ustati. Samo da dođem do tog Laura.

Beskrajni zidovi između njiva i po pobriježju svjedo če o stotinama godina ljudske borbe za zemlju. A sada ih tu nema. Rijetko se gdje vidi život. Da su mogle i ove njive bi otišle za svojim ljudima. I kamene ograde. Ovako, sama, zemlja tuguje. Kao mlada žena na obali. Zelena je i čista ali je pod prvom brazdom tužna.

262 Rajko Vasić

Sješću da otpočnem. Možda prvi put imam slobodu hodanja i nepreglednu samoću. U ovolikom prostoru, u velikoj dalekovidnoj kružnici, nigdje nikoga nema. Samo Toman, kamen, ograde i njive. Sloboda je u ka menu. Sad treba da se pojaviš. Nema slobode na slobodi. Kao što nema hoda po vodi. Mada ti možeš da hodaš i po mojoj duši. Ti si svemoćna, noćna, ponoćna. Tvoji su hodovi za moje uši, da slušam, osluškujem, posluškujem, kao indijanac sa uvetom na šini, dok sluša korake vatrenog konja. Tvoji su tabani sabrani, izabrani, u zabrani moga sjećanja i ja ih čujem i kad ne čujem, osjećam i kad zaspivam, ljubim i kad se budim. Pojavi se ovdje, danas, na­vlas, među kamenjarnicima, među kamenoredima, me đu kamenicama, među okaminama i otravinama, među Istrijanima koji su otišli tvrdim koracima od tvrde zemlje. Pojavi se i uslobodi se sa mnom. Nikad nećemo biti slobodniji, ni na podu okapanom sa svih tvojih visina, onomad, kao kad bi sad slobodni bili. Istrijanski mozaik kamena i zeleni, dušu je dao za tvoje visoke hodove, za tvoje nogove, za tvoje duge bo gove, za tvoje udove, uvoje, tvoje, tvoje. Tvoje Neco.

Krenuo je dalje, kamenitim putem. Ne smijem da se hladim. Bolje je da sporije hodam nego da istrošim svu snagu, oznojim se i onda stanem. Trebaće traktor da me šlepa. Put ulazi u udoline, skreće, penje se bla­go a oko njega, sa strana i ispred, mijenjaju se sli ke kao na nekom velikom displeju posteri i tapete ne­beskih razmjera. Ne znam koliko je vremena prošlo.

Tomanova igra sjenki 263

Sjedio sam desetak minuta, jednu maštu o Neci. Možda pješačim malo više od časa. Idem dalje. Ova širina ubila se za lutanje svijesti. Da se okrenem. Možda Belkisa hoda za mnom. Zašto mi Neca dolazi a Belkise nema. Neca je hodala oko mene a Belkisa za mnom. Kao na povocu. Toman se okrenuo. Da vidim put, kako izgleda odavde. Znam da je nema. Kuda je sada nosi Evropa. Kuda nas nosi poratnica. Sve nas. Zemlja odnijela mrtve. A nas žive još raznose, razilazimo se kao mravi iz zdrobljenog mravinjaka. Vrijeme nam mijenja živote, nebesa, zemlje ispod no­gu, imena, ljude i lica u susretima. Belkisa je nježna seljančica za neumoljivu i neljudsku golet Evrope. Neca mi dolazi u maštu a Belkisa bi mi trebala na ovom putu. Nas dvoje bi ovdje pristajali bolje od onih koji su tvorili ove krajolike. Mi smo slučajni siro tani, našli se a došli iz neputa, niotkuda. Da li mi je tako dobro da je zaboravljam. Ako bježim od ra ta, da li trebam da bježim od Seke. Ne mogu da kažem da sam je volio kao što čovjek voli ženu. Volio sam je kao što sirotinja voli dragocjenost. Pazi da se ne razbije. Sada bi, na ovoj slobodi, ili na nekoj drugoj, morao da lutam njenim tijelom i dušom i da ih, svetroje, i nju, ubjeđujem da ostanu uz mene. Znam da bi ostala, ali ja moram da je molim za to i da se borim za nju. Nema robinje na slobodi. Toman je podigao glavu kao da želi još nekome ispred sebe da to kaže. Sloboda je neubjedljiva i neuvjerljiva. Kao šećerna vuna među planinama, umjesto magli. Slo­boda nije ako se negdje ne zaustaviš. Kod nekoga. Ne ma beskonačne i beskrajne slobode. Sloboda mora

264 Rajko Vasić

da stane i da se sažme u jednu tačku, u jednu drvenu izdubinu, i da se, onda, odatle, polako pije do kraja. Doklegod ovako hodimo, ja Istrom a ona Evropom, nepoznanicama, dotle smo i u neslobodnicama. Prvi put je razmišljao o Belkisi, djevojci koju je iščupao iz grotla rata i zavolio je kao plamsaj spasa odbacivši njenu ratnu ljubav i molbu da je ostavi sa sobom. Da li ću je ikada sresti. Sad mi treba. Kad nas nema u gnijezdu, hodamo od sela do sela, kao prilude, tražeći koru kruva i komad slanine. Udijeliće uvijek neko. I to je za danas. A šta sutra. Tako je i sa slobodom. Nema je dok je nekome ne dam iz ruke. I ona meni. Kao Belkisa krilo. Možda bi me ona oslobodila. To je rekao skoro čujno. I ugledao limeni putokaz na kome su se jedva držala raskrivljena i neujednačena slova Črgalja. Skrenuo je lijevo.

U daljini izranjaju kamene kuće bez krovova. Ovdje nije stigao crijep. Kamene ploče pokrivaju nastambe već hiljadama godina.

Kuće su bile prethodnica pašnjaka i torova u pro­stranstvu iza njih. Malo seoce, zaselak, smješteno je na kraju puta, s ove strane, i na vrhu široke i još duže izdubine koja je odlazila u neku veću dolinu, s one strane. Kuće su bile udaljene jedna od druge, zasebno ograđene suvozidima tako da im se dvorišta nigdje nisu dodirivala. Nije bilo znaka da selo ima djece. Pred jednom od njih poslovala je sredovječna žena odjevena u kupovno i samoradno. Pred drugom je muškarac dovodio koze i utjerivao ih u manji tor, očito za mužu. Iza kuća, sunce je zalazilo za tkanicu

Tomanova igra sjenki 265

rijetkih oblaka na horizontu i oblijevalo zelenilo blagom crveni predvečerja. Krenuo je prema kući i ženi. Dobro veče, domaćice. Žena se uspravila, viša nego što je očekivao. Gledala ga je nekoliko trenutaka nepomičnim licem na istom takvom tijelu. Treba mi Lauro. A šta bi ti Lauro. Boli me kičma, kralješnica, le đa, ne znam kako razumijete. Lauroo. Prebacila je žena doziv preko kuće. Laurooo. Čovjek koji se sa­mo pojavio iza ugla kamene kuće i stao, ličio je na nevještu kombinaciju blago emancipovanog pećin­ca, isluženog muzičara sa Jamajke i nedovršeno naš­minkanog živog glumca iz lutkarskog pozorišta. Njegova polusijeda, duga, kovrčava, kosa, raščupana u nesavršenom redu, lice od juče, posuto bijelom bradicom, kao mrenom, crveni teški džemper i radničke hlače, činili su figuru koja se nije uklapala ni u istrolik ni u očekivanja. Pošto je čovjek stajao kod svog kamenog ugla, Toman je odlučio da on ode do njega. Zdravo, ljudino, ja sam Anton. I pružio mu ruku. Lauro takođe. Toman je osjetio da to nije ljudska ruka. Skoro se trgao, kao da je uhvatio za ne­čiju tuđu, za ruku nekog trećeg, ili nekog ko je umro prije podne, pa se još nije potpuno ohladio. Šta boli. Leđa. Kralješnica. Toman se držao na mjestu iznad guza, gdje ga je boljelo a onda ruku spuštao niz bu­tinu, pored koljena, pa listom. Znam. Najmanje mje­sec dana ćemo raditi. Imaš para. Nešto platiš a neš­to radiš. Nema bolesnika. Sam si. Šta znaš raditi. Kamen znam, znam zidati od kamena. Znam i ovaj vaš suvozid. To se kaže ruvina. Vidjećemo sutra. To što nešto platiš, to je za hranu. Ali nema na izbir. Sir,

266 Rajko Vasić

mlijeko, sve kozije i još ponešto. Volim sir i mlijeko. To me othranilo. Eto. Sjedi tamo.

Nema mnogo šume, barem u ovom kraju. Mnogo je ljudi, tokom vijekova, moralo živjeti od ove zemlje koja se i sama otima od kamena. U mom kraju bal­kan skih brdusina, šuma vlada i ljudima i zemljom. Ov dje ljudi vladaju i zemljom i kamenom. Skromni krajogled zanimao je Tomana. Jedva primjetljiv put kojim je došao. Ljudi su bili vezani za svoja stopala. Jed nostavni zidovi. Zidovi umjesto međa. Proste ku­će. Ništa za užitak i odmor. Ovdje je znoj bio lijek.

I Lauro je sjeo, sa druge strane stola. Otkud boljka. Šta si radio pa dobio boljku. Ne ličiš mi na športača. Ne znam šta sam radio, samo me zaboljelo. Radio u vinogradu. Bio u ratu. Gdje u ratu. U bih. Šta ćeš tamo. Tamo sam rođen. A brat me doveo ovamo, na otok. Kako se ono zvaše. Anton. Aaa a. U ratu bio. Prehlade, jelde. Svašta. Ležanje u blatu i vodi, ležanje oznojen, ležanje na kiši, na snijegu, na ledu. Da li ti je utrnula noga. Jeste sve do prsta, i prsti. Dobro, sutra ćemo početi. Prvo ću te prepipati da vidim da nije neka hrskavica iskočila. Ako je to onda ja ne mogu ništa, to je doktorsko. Ako nije to, izliječiću te. Poslije ideš da radiš šta treba. Možda ćeš čuvati koze. Dobro, čuvaću, stoka ko stoka, mislim, marva. Šta je marva. Pa, sve to, krave, koze, ovce, krmci, konji, volovi. Znaš da zidaš. Znam. Djed mi je bio zidar. Sam sazidao kuću od kamena. Otac zidao ciglom a ja volim kamen. Na otoku sam sazidao gradinu koja se grije vanjskim kaminom. Koćeta od kamena a ispod

Tomanova igra sjenki 267

topli zrak. Sazidao sam i ostavu za vino, nije velika ali drži temperaturu. Kamen je čudo. Krevet od kamena. Da. Glatko kamenje. Uklopio sam ga tako da ništa ne žulja. Samo neka prostirka preko. Volim da spavam i na golom kamenu. Odmara me. Da, da, laštikano ne odmara. Ima još ljudi koji vole ležati na zemlji. Donesi, Mani, rakiju. Ja ne pijem baš. Jedna rakija na kraju dana. Smokovača. I komad sira.

Gradina od kamena, kažeš. Šta bi mogao meni da sazi­daš. Imam babulja koliko bog hoće. Žensku gradinu, da izvine gospođa Mani. Šta je ženska gradina. Pa, gradina sa dvije sise koje gledaju na put i dvije sise s druge strane koje gledaju dolje, u prodolinu. Kad ideš putem dočekaju te sise. To je majka, priroda i bog, sise su sve. A iza njih ide dola, udolina, prodolina, plodna i zelena, život. A kad ideš odozdo, umoran a zadovoljan današnjim radom, pogledaš koliko još ima do kuće i vidiš sise, radost, kuća, hrana. Kako ti to može prit na mente. A krov. Krova nema, nego ovalni svod, sve je jedan zid samo se izvija i mota. Prosjeci na pokrovu, za svjetlo. Vrata sa strane, ovdje. Toman je ustao, hodao i rukama opisivao oblike ženske gradine. Lauro i Mani sjede nekretljivi kao ka menje i gledaju, povremeno dižući ili spuštajući glavu za Tomanovim rukama. Takve kuće nema niko u cijeloj Istri. Nema, Mani, šta kažeš. Neka radi. Eto, ako Mani kaže. Nju može biti vrgonja, mene ne može. Sutra ćemo obići malo, da vidimo kakav kamen ti treba. A moraš mi reći šta da kupim od armature. Dvanaesku i uške. Šesnaest dvanaeski za četiri stuba i

268 Rajko Vasić

još šesnaest za temelj. Treba mi pola mreže za pokrov. Imam mreže ovdje, imam mješalicu, kolica. Treba mi pijesak i cement. Pijesak je ovdje krečnjački. Još bolje. Čist je, kod nas u bih pijesak ima mulja, ako se ne ispere, nema od betona ništa. To što daš za materijal, odradiću. Ne treba. Meni ostaje crkva. Nije crkva, ženska gradina. Ja ću reći da se u njoj bogu molim. Neubilo te, Lauro, šta ti je. Ako je čovjek u ovom kraju zamislio čuče, mora da ga je sam bog poslo. Ni on to ne umije.

Znači, ovdje da gradimo. Toman je već drvenom let vom crtao po zemlji oblik temelja koji je imao če­tiri strane koje nisu pravolinijske nego sa blagim ispupčenjem tako da temelj nije bio ni pravougaonik ni ovalni krug. Tu. Otišao je na put i pogledao prema udolini. Naginjao se i iskrivljavao glavu, kao da već postoji građevina pa želi da pored nje pogleda u pozadinu. A onda prošao dolje, ispod kuće i gledao ka platou. Došao je u priliku da bolje uradi i zaokruži obmaštanu zidinu sa otoka i onu naznaku dojki sa kamenom steljom

Živio, Antone. Živio. Uh, ova rakija može u akumu­lator, umjesto kiseline. Ovo proizvodi struju direk­tno. Sunce joj jebem, jest jaka. Ali, prvo terapija. Pr vo terapija. Spavaćeš u sobi desno kad uđeš. Ne lo ži se ali imaš vunene pokrivače. Nema kreveta ali utopliš se, vidjećeš, pa ćeš se i otkrivati. Znaš li voziti traktorčić. Znam, ja sam sa sela. Dobro, ima­mo mali tomo vinković, pa što probereš kamena to i dovezeš.

Tomanova igra sjenki 269

Toman se koncentrisao na još jedan gutljaj smokovače. Kakve stubove misliš imati. Četiri armature, na uglo­vima, povijaće se jedna prema drugoj ali se neće pot­puno spojiti nego će ih mreža povezati. To će držati gradinu u slučaju zemljotresa. Stubovi se neće vidjeti s vana nego će unutra biti zadebljanja koja će se širiti lijevo i desno i stopiti se sa zidovima. Toman je na licu mjesta i u istom trenu smišljao i konstrukciju i izvedbeni projekt. Mogu da radim i unoć. Ima struje, ima vode, sve mi je naruku. Već je vidio sise. Ima li ovdje kamena neke druge boje osim ove sive bijele. Ima na dnu moje zemlje, treba malo otkopati, ima nekih ploča smeđih, kao da je nekad tuda tekla rijeka pa je prosjekla zemlju do tog kamena. Ali ovdje niko ne voli taj kamen. Znam, ali mi treba za ove krugove, znaš, jedno četiri kvadrata. Obiđemo ujutro i to. Samo je muka dotjerati odozdo.

Tomana je probudila vrelina ležaja. Vunena prostirka i pokrivka su utoplile vazduh oko njega kao da su cijelu noć radili grijači upleteni u tkanja i krzna. Čudno kako se nisam znojio. Da su to obični jorgani ili deke, bio bih u goloj vodi. Spavao je samo nešto predzoru. Novi ležaj i neobična prostorija držali su ga budnim, jednako kao i prebiranje po zidovima ženske gradine. Obukao je hlače i gol do pojasa izašao da se na dvorišnoj slavini umije i opere. Tiho jutro razlilo se širinom. Ipak ću se obući. Hladnoća udara iako sam ugrijan.

Sjedio je dobrih pola časa napolju a onda se pojavio La uro. Dobrojtro. Dobrojtro. Kakvo je spavanje. Bo­

270 Rajko Vasić

žije. Idemo nešto fruštukovati a onda da vidim ta tvoja križa.

Lauro je posadio Tomana na stolicu bez naslona, tako da su mu leđa slobodna. Imao je na sebi samo običnu ljetnu majicu. Nije dobro da imaš debelu odjeću na sebi. Mora energija da ide sa lakoćom. Toman je čuo kako njegove ruke stresaju nešto sa sebe i kako se čuju prsti koji pucketaju kao da su puni nekog elektriciteta. Kružio je, vukao rukama gore, dolje, ne dodirujući mu leđa a potom je, nakon nekoliko takvih pokreta, otresao rukama i bacao nešto s njih pod noge. Tomanu se učinilo da mu koža i meso ispod nje, na grudima i na trbuhu, igraju kao marama na vjetru. Pogledao je i vidio da je to majica. Od nekog unutrašnjeg ustezanja prestao je disati. Kao da se prepao. Diši normalno.

Seansa Laurove bioenergije trajala je nekih pedeset minuta. Dosta je za danas. Da li si imao nekada pro blema sa bubrezima. Nisam, ne znam. Osjetim nešto. Lauro se držao za svoj desni bubreg. Sve što tebe muči to kroz ovu energiju muči i mene i ja onda tačno znam šta treba da oslobodim negativne energije a šta treba da zatvorim novom energijom. To me iscrpljuje. Nekoliko pacijenata mogu da obra­dim u danu. Ne mogu više, onda nisam ni za rad niti za šta drugo.

Trećeg dana tretmana Lauro je stao u pola pokreta. Kako spavaš. Kako sanjaš. Slabo sam spavao posljed­njih pola godine. Mislim da je od leđa. Da li ti se spa­valo ili nije. Ma, nije. A snovi. Kad zaspim onda sa­

Tomanova igra sjenki 271

njam užas. To se ne može opisati, takvo zvjerstvo ne postoji a sve je vezano sa ratom. Probudim se u nekom smrdljivom znoju od koga mi se povraća. Onda mi hladno i nema više spavanja. Ti jesi isprehlađivao leđa. Dobro si isprehlađivao i zapustio. Nemaš neke fizičke promjene. Kralješnica ti je ko nova za tvoje godine. Ali, tebi su živci otišli. Ja moram tebi raditi i glavu, više nego leđa. Trajaće malo duže. Moramo dnevno i više od sata da radimo. Šteta je da te pustim takvog, dobar si čovjek. Jel taj rat tako bio užasan. A, bio i ne bio, ali svaki dan rat, rat, rat. Uđeš u to kao vagon na šine, ne može lijevo, ne može desno. Samo da iskočiš iz šina ako je sudar. Sve postane normalno. I krv. I zlo. I glad. I jad. Znaš kako kažu, Živ se čovjek na sve navikne, samo se na svoju smrt ne navikne. Svoja nije teška. Tuđe smrti su preteške. Moj Lauro. Iako se meni tada činilo da je umiranje kao neki broj preko kojeg mora kazaljka na časovniku da prijeđe. Trinaest, četrnaest, smrt, šesnaest. Tika, taka, smrt i raka, tika, taka, krik i mraka, tika, taka, zemlja laka. Novi je u glavi čuo zlokobne otkucaje. Kako mi se lako vrati to u svijest i prebaci me u neki sloj ko jim ne vladam. Blago se naježio od tog saznanja. Bio je uvjeren da je čuo u glavi, i u ušima, to tika, ta ka, nešto jeste otkucavalo. Da li si imao straha za sve to vrijeme tamo. Što je najčudnije, tamo sam, u rovovima, usred minobacačke tutnjave, spavao ko majka. Teška ti je glava. Osjećam da me razdire. A ti, i prirodno nisi jednostavan čovjek. Ima sto puteva u tvojoj svijesti. Moraću se dobro potruditi. To je taj neki posttraumatski stresni sindrom. Pričale su mi djevojke sa obale. Imaju neke knjige i radovi.

272 Rajko Vasić

Kad sam studirao, nisam nailazio na neku literaturu o tome. Znao sam za Vijetnamsku bolest Amerikanaca. Mislio sam, oni su tamo istrebljivali one male žute, kao i ranije, kad su došli na kontinent, one svoje velike žute, pa je normalno da se to teško podnosi. Mi se nismo istrebljivali, mi smo ratovali. Mislio sam da je uniformisani rat normalan ako ima mrtvih. Zašto bi ratovali ako niko neće poginuti.

Diši normalno i umiri se.

Toman je za nekoliko dana uspio da naveze mnogo kamena i da iskopa i izlije temelje gradine. Lauro je, u pauzama svojih poslova, obilazio oko Tomana i oko zidanja, zagledao, zavirivao, odmicao se, prolazio sa druge strane. Nije krio svoju ispitivačku znatiželju i neznanje o bilo čemu vezanom za građevinarstvo i zidarski posao. Ne stavljaš kamenje u temelje, da špa raš beton. To se ne radi. Temelj nosi zgradu i za troje tačke betona poslije zgrada može da košta mno­go skuplje. Veliki kamen je najslabija tačka u be­tonskom stubu ili temelju. Nema fleksibilnosti koje imaju mnogo malih tačaka ovog šljunka i pijeska koje se vežu betonom. Kamen ima veliku plohu kojom se veže za beton i pri ekstremnim naporima lakše dolazi do pukotine. Koje si škole završio. Nešto vezano za ekonomiju. Kako to sve znaš. Gledao. Što oči vide to ruke urade. Osim ako nisi lopov pa onda Što oči vide to ruke ukradu.

Sada je već kretao u zidanje. Prag vrata je bio urađen. Nigdje se neće vidjeti beton. Ne. U ovoj istarskoj ši­

Tomanova igra sjenki 273

rini, beton je zločin. A i drugdje. Moraš mi reći, kada budem krenuo da unutra radim, a i tokom ovih radova će mi trebati, za šta bi ovo koristio. Razmišljao sam. Mislim da bi moglo da služi za sir, rakiju, vino. Malo kao ostava, malo kao konoba. Napraviću onda kameni stol i klupe koje se neće moći pomicati. I ostaviti izbočine na kamenu, da služe kao ukrasne police. Ne znam da li ću imati vremena da sazidam i kamin. Ali, ako budeš htio, ostaviću rupu na svodu pa ga može ozidati neko drugi. Ja nisam baš stručnjak za kamine, ja bih to onako, po osjećaju. Ali, imaju za to pravila. Onda ostavi.

Lauro je sada jednaku pažnju i vrijeme odvajao i za glavu i za leđa Tomanova. Povremeno je silazio ru­kama i niz desnu nogu i stresao sa ruku ono što je tim nedodirima iščupao i nakupio negativno iz njegovog tijela. Toman nije vidio napredak svakog dana. Kako mu je Lauro i rekao, osjećao je povremeno i jake bolove i neke čudne periode nesanice, više praznine a manje tegobine, više bezosjećaja a manje mučnine zbog nesna. Ali je nastavljao da radi punim ritmom. I pazio da ne sjedi oznojen, da se ne suši nezaštićen i da se topla i vlažna leđa ne ohlade. To moraš paziti dok si živ. To ti uništava energiju. Leđa imaju malo krvnih sudova, križa pogotovu. A krv nosi toplinu i energiju. Dugotrajno ohlađivanje koči mišiće i njiho­ve male žilice pa i one oko živaca koji idu kroz noge. Onda noga trne i odumire. Topliji je onaj tvoj kamen.

Nakon nekoliko dana Lauro ga je upitao Kako sad spa vaš. Toman nije ni razmišljao o tome. Počeo je da

274 Rajko Vasić

se sjeća protekle noći. Ne znam. Kako ne znaš. Spavao sam, ništa ne znam. Nisam ništa sanjao, nisam se budio. Nisam ni znao. Da me nisi pitao, ne bih znao. Da, da, osjećam da se težina prazni. Nemam više pritisak na glavu koliki je bio prije. Odavno nisam spavao kako treba. Ili ne da umor, ili ne da san, ili ne da znoj. Spavaćeš odsad. Ja ti jamčim.

Gradina je došla do bradavica. Četiri izbočine koje je Toman počeo prije nekoliko dana, zahtijevale su nešto pažljiviji rad. Radi čvrstine zida koji je izla­zio izvan vertikale, i koji će, kako je zamislio, na svo joj najisturenijoj tački, biti ispupčen i osamdeset centimetara, dodavao je jake vodoravne linije beton­skog željeza i nekoliko vertikalnih koje su pošle iz temelja a oni ih je savijao i tako unaprijed oblikovao žensku sisu od kamena. Unutra je ugrađivao lagane, veće, kamene ploče koje će u tim udubinama biti police. Radio je to nepravilno, kako je gdje zid omo­gućio da se ugradi ploča a i kakve je ploče nalazio. Luaro je i dalje zagledao, mjerkao, sam sebi nešto vrtio glavom i očima davao znake kao da okolo ima gledalaca i posmatrača. Toman je svaki kamen ko ji će se vidjeti s vana ili iznutra, nosio kao dijete, trljao ga o bluzu, gladio rukama, primicao obrazu, pregledao da nema pukotina i da se neće, kasnije, raspući i ostaviti rupu u zidu. Svakog je polagao na mjesto sa najvećom draguljarskom pažnjom, pa ga je, ako ne sjeda, nosio dalje niz red, sve dok ne legne. Evo ga, ko da je tu rođen. Povremeno bi iz zadnjeg džepa vadio čekić i odbio koji komad viška, ali nikad

Tomanova igra sjenki 275

s lica. Lice ne smije biti dirnuto na silu. To, onda, nije prirodni zid, to je konfekcija. To nije gradina to je radina. To je fasada. Na lice je okretao uvijek onaj glatki dio kamena kojeg je priroda tako izlila a vremena ugladila i patinirala za sva buduća doba. I nakon svakog postavljanja, izmicao se i gledao, prvo taj kamen pa onda okolni zid. Smeđi kamen je bio glatki riječni smeđak, prošaran bijelim nitima skoro kristalisanog izgleda. To su bili veliki obluci, veći od podlanice, preko kojih je, nekada, možda i stoljećima ranije, tekla voda i glačala ga u pravilne sfere kao da je radila neka fabrika sočiva za teleskope. Toman je te bijele niti okretao naizmjenično uspravno i vodoravno pa je dobio neku vrstu mreže providnog tkanja. Sutra moram da idem da kopam za bradavice. Ne mora biti prava sisa, nećemo je dojiti. Mora. Ako radim, mora biti ubjedljivo. Inače sam trebao raditi suvozid, šupu.

Susjedi su se skupljali, prekodana, da gledaju gra­di nu koja niče. Bio je to kraj bez nekog velikog po­sla u to doba godine. Ljudi su često sami sebi iz­mišljali poslove, samo da im dan prođe. Ponekad su dolazili i da gledaju kako Lauro liječi Tomana. Ćut ke su stajali i pušili. Znali su da ne treba dirati u Laurovu koncentraciju. A Laurovo lice je bilo nekako ucrvenjelo, usmeđeno, kao koža pršuta. Naporno, na­peto, mada nije davao ni jednu grimasu težine i bola. Ko je zagledao, vidio bi njegove oči koje su djelo­vale kao da su maloprije usađene na to lice i da ne spadaju tu. Ličile su na kamenčiće koji su postavljeni

276 Rajko Vasić

da ostali misle da nešto gledaju. Lauro nije vidio ništa konkretno i izoštreno dok je izvodio energetsku igru rukama oko Tomana.

Danas mi moraš pomoći da postavim ovu oplatu na koju ću slagati svod. Sad već kamenje ne može samo da stoji, nagib je preveliki. Od starih dasaka i letava, Toman je skovao okruglu oplatu koju treba postaviti na četiri stuba od balvana, povezana ukovanim kos­nicima. Ta drvena skela će stajati na sredini gradine sve dok se ovalni pokrov ne završi i dok se beton ne osu ši. Zid, koji se već dobro sužavao prema centru, Toman je zidao posebnom tehnikom. Načinio je tri jed nake ovalne drvene oplate, veličine približno jed­nog kvadrata, koje su bile dobro zaobljene po visini i blago po širini. Lupatke je prikovao na mrežastu konstrukciju dasaka koje je prethodno zaoblio koliko je trebalo. Dvije kosnice su držale šablon, uprte u suprotni temelj. Tako je na tom mjestu mogao ozidati više od pola kvadrata pa je odlazio na drugi kraj, i na treći, dok se zid na prvom šablonu sušio. Potom ga je skidao i postavljao na drugo mjesto a fuge i praznine između kamenja odmah popunjavao završnom fino­ćom.

Sada će dalje preuzeti ovalna okrugla platforma, is­ko vana na istom prinicpu. Toman je napravio dva ručna potpornja u obliku slova T, i on i Lauro su lako digli oval postavivši ga odozgo na zid i poduprvši ga da bi oslobodili najveći dio težine sa još svježeg zida. Danas ću iskovati skelu a sutra ga samo navučemo. I puna šaka brade. Šta ti znači to. Puna šaka brade,

Tomanova igra sjenki 277

ovako, znači da sam dobro prošao. To je stara trgo­vačka gesta. Glavu dajem da stari Dubrovčani to zna­ju. Samo, možda, drukčije kažu.

Danas ću više glavu da ti liječim. I hladni vazduh je počeo da se omotava oko Tomanove glave. Nije to bio nikakav dašak, nikakav pokret, samo se ohladio taj omotač. Laurove ruke su skidale neke oklope, okorke i protruline sa glave koja je bila uranijumski rudnik radijacije neshvatljivih slika složenih u ogroman granitni valjak koji se svaku noć valjao preko Tomana, naprijed, nazad, prijeteći da ga potpuno zdrobi. I, na kraju, zalije hladnim zelenim znojem. Da li su snovi imali veze sa nečim što si doživio u tom vašem ratu. Poneka slika samo. Sve drugo je bilo nešto što niko nije doživio i što je nerealno i nerazumno. Ne sjećam se svega jer se u najvećem broju slučajeva probudim uništen a da ne znam šta sam sanjao. Sjećam se mog crijeva koje je bilo dugo nekoliko stotina metara, zavezano za neko drvo u šumi preko proplanka. A ja se držim za njega, slažem ga u provaljen stomak jednom rukom a drugom davim ili koljem one oko sebe. Svi oni drže oružje ali niko ne puca. Samo krv skače uvis i pada po meni kao neki krvoskok. Sunce ga probija i obasjava i mene pa se od tog crvenila disati ne može. Kad se nakon toga probudim, tanji sam od neke providne naljepnice. Ne mogu disati, ne mogu se pokrenuti, prazan sam nemam ni želje i neželje. Kao mrtav list otpao u mrazu sa javora. Samo leži ispod. Da sam bio negdje sa ljudima koje znam, otišao bih u alkohol za dva dana. Probavao sam i na

278 Rajko Vasić

otoku sa vinom. Mislio sam da se malo opijem, neću sanjati, dublje ću spavati. Ma, isto. Samo se probudim i budem još gori. Kad bih mogao da spavam cijelu noć, pristao bih i na te snove. Ali, ko zna, možda bi me potpuno ubili. Ovako, gore je kad se probudiš. Jer, snovi traju kratko. Ne spavam ni pola sata. A mora i oporavak, traju satima. Sve ćemo to izbiti. Ostaće čista glava, ko nova. Daj bože. Ne brini. Ti si pogodan za energiju. Ima ljudi koji su odbojni, odmah vidim da ne prihvataju, i ja im kažem da ne mogu ništa pomoći. Neću da zavaravam nikoga. Ja ne znam o tome niš­ta ali mislim da je sve stvar materija koje postoje ili koje ne postoje u mozgu. Mozak funkcioniše sa nekim malim strujama i ima neke veze koje idu od centara do centara. Sjećam se kad sam čitao o tome. Ne znam stručne termine i izraze. Ali sam ubijeđen da psihički bolesnici, na primjer šizofreničari, pate zbog nedostatka neke materije u mozgu potrebne za provođenje informacija. Bolesnici često od prijatelja vide neprijatelja, ili od nepoznatog i neopasnog čovjeka, i napadnu ga nožem ili verbalno, ubiju, čak. Moje neznalačko objašnjenje kaže da informacija nije mogla da ode tamo u neki centar, neko skladište, kome će se reći To je moj drug, nego ode tamo gdje je bilo tvari i aditiva, u pogrešan centar i kaže To je tvoj ubica. Možda je i dugotrajna izloženost ratnom stresu dovela do toga da se neki putevi u mozgu oštete a slike svijesti, koje sam vidio, i podsvijesti, koje je stvorio strah, i negdje pohranio, onda, u snu, ili u pjanstvu, počnu da hodaju po mozgu nekontrolisano. To mora da bude užas. A kad normalno sanjamo

Tomanova igra sjenki 279

onda su to slike koje su uobičajene, koje smo vidjeli tog dana ili o njima razmišljali i maštali. I koje idu uobičajenim energetskim putevima u mozgu. Otkud meni slika tog crijeva kad sigurno nisam zamišljao da sam tako ranjen. Znao bih. Nego je strah stvorio takvu sliku i pohranio je negdje. Nema drugog objaš­njenja. Materija omogućuje pamćenje slika, skrivanje u podsvijest onih koje su opasne i loše, i njihovo prenošenje. Ja o tome ne znam puno, nisam ni čitao ni pričao sa nekim doktorima. Ne znam ni ja, samo pokušavam da rekonstruišem, da vidim kako bih ja to izgradio, kao ovu gradinu što gradim.

A taj strah je sigurno, u ratu, proizvodio neke materije u mozgu koje su sve to držale pod kontrolom. Kako tamo nisam sanjao i nisam vidio te slike. Te materije su zaštitile organizam, omogućile mu da se odmori. Sad nema te opasnosti, pa ko vele, spavaj sam i odmaraj se kako znaš.

Eto, gotovo. Kakva ti je glava. Lagana. Osjećam težinu cije log tijela, težinu i vrata i naniže. Ali, glava mi je lagana. Prazna, jebi je. Dobro je to, ide, ide. Prošetaj malo pa onda radi.

Toman je oko podneva počeo zasvođavanje. Gore ću da načinim krst od ovog smeđeg kamenja. Križ. Jesi li vjernik, Lauro. Bio ne bio, pod križem sam rođen. Ho ću da neko odozgo vidi krst i čuva ga, ako ga ima i ako mu je stalo. Ljudi moraju da ostavljaju znakove i tragove. Sva naša istorija je istorija znakova i tragova. Sam čovjek, ni živ ni mrtav, nikad nije ni trag ni znak.

280 Rajko Vasić

Tijelo je nebitno u tih šest ili sedam decenija života. A kad tijelo legne, duh i svijest nestanu kao povjetarac na pustopoljini. Da ne ostavimo nešto svoje, ko bi znao da smo postojali. Samo, niko neće moći da vidi križ. Neće niko od ljudi. Osim nekog padobranca, kad budu snimali reklame za turizam u Istri. Bogu božije, ljudima ljudsko. Ljudima sise, bogu krst. Nisu tebe snovi izludili, vidim ja. Teško će, i da me ne izliječiš. Ovako nešto ispičke ispada jednom u hiljadu godina. I tad, najčešće, sa greškom. Siđi da popijemo rakiju. Ima još betona. Samo da postavim nekoliko ploha. Toman je silazio niz ljestve, po novo kamenje, pa je, prije nego odabere, hodao sa svih strana, gledao da li neki kamen ne iskače iz sfere, zamišljao koliko može da bude visok onaj sljedeći, prema centru kupole. Onda je odabirao kamen, na osnovu zapamćenog mjesta gdje bi trebao biti, okretao ga u rukama, naslonjenog na stomak i kad je vidio da se uklapa, peo se na vrh. Struju ćeš kroz zemlju dovesti. Nemoj da gore stoji neki nosač i žičurine, da mi kvari sisozid i krsnu poruku bogu. A dimnjak kamina ne smije ni prst izlaziti iz ovala. Kako će dim ići, mora dimnjak da se izdiže. Ne mora. Ovo nije krov u dvije vode, ili u četiri, pa da u zavjetrini ne može da vuče. On je sa svake strane skoro najviša tačka. Ne brini, ima da hukti kao lokomotiva, znam šta su dimnjaci.

Popij. Nisam ja od tog alkoholnog pogona. Kad po­pijem onda mi se ništa ne radi, traži još jednu, i treću i onda mi se samo spava. To sam vidio na ostrvu, kad sam pio vino da bih mogao da spavam. Alkohol mora

Tomanova igra sjenki 281

da se uči. Moraš da ga kontrolišeš. Alkohol mogu da piju samo isposnici i monasi. Tačno. Potrebna je snaga da popiješ jednu rakiju. Jer niko ne ide da pije jednu. Svi idu da popiju onu zadnju. To je njegova duša, jebo mu ti majku. Svejedno, ovu ću popiti ali danas onda nema rada. Znam sebe. Koliko ti treba još. Možda četiri, pet dana. Ostalo mi je to malo svoda. Onda moram čekati da se osuši pa da skinem skelu ispod i sklonim oplatu, da bih mogao popuniti fuge između kamenja. Živo me zanima kako to odozdo izgleda. Ne vidiš od oplate. Da. Moram još dobro pregledati fuge, da ne ostane negdje praznina, da skinem višak betona između kamenja, sve mora biti prirodno stopljeno, kao da je tu stajalo sto godina. Potom moram dodati lagano izbočene okvire oko pro zora i vrata. Tu mi nedostaje nešto kamena jed­nake debljine. I sto i sjedala unutra, uključujući i pod. Kako ćeš struju ispod poda. Položim kablove u one plastične cijevi od kanalizacije a onaj ko bude ra­dio može birati žice koje mu trebaju po kvadraturi. Živio. Bog dao. Neka ti prozore za prosjeke, i vrata, naprave od stare građe, tako da se s vana ne vidi rezani, unutrašnji, glatko obrađeni dio. I što smeđiju zaštitu za drvo neka koristi. Ovaj kamen ne podnosi nove prozore, niti aluminijske ili plastične. Bilo bi to nasilje.

Dok je jaka rakija loza silazila s one strane pupka pa onda obilazila oko stomaka, idući lijevo i desno, pa­leći tijelo svojom čudnom toplinom, kao da ga opa­suje, Toman je razmišljao, gledajući nekako kroz

282 Rajko Vasić

gradinu, šta se sve može od kamena uraditi. Onda je čuo automobil, dizelaš, neki džip. Ko li ovamo za­lazi. Ne znam. Rijetko ko ide. Izašao je očuvani pe­desetogodišnjak, otprilike. I dobro mlađa žena. Sa zadnjeg sjedišta izašla je, očito, domaća djevojka. Bog, ovo su stranci, Nijemci. Čuli su za neku kamenu građevinu, hoće da vide i, možda, kupe. Jel ovo to. Toman i Lauro su samo sjedili i gledali. Možemo li ući. Djevojka i stranci su stajali izvan kamenom ogra­đenog dvorišta. Uđite. Lauro je ustao i pošao prema otvorenom prolazu u ogradi. To su Linda i Mario. Ja sam Iva. Izvolite. Ima mjesta za stolom.

Nijemac je sjedio i gledao gradinu pa ustao i sporo obišao oko nje. Linda je samo sjedila, držala leđa pot­puno ravna i uspravna i pokazivala svoju bakarnost i mišiće nadlaktice. Toman ju je gledao kao slijepi ždrijebac. Nije imala grudnjak. Toman to nije ni oče­kivao, kao što nije očekivao da joj bradavice počnu rasti kad je primijetila da ne skida oči s nje.

Vratio se i sjeo. Hand arbajt, zer gut. Kaže Dobar ruč ni rad. Pita ko je majstor. Anton, pokazao je Lauro. Jedino je loše što je ova stara kuća blizu ove umjetnine. Trebalo bi je srušiti. To sam od oca naslijedio, kako ću to rušiti. Ali, kad bi ovo bilo samo ovdje, to bi bio pogled za raj, i odozdo i odavde. Da li prodaješ ovo. Ne. Ne mogu tako da mislim. Anton je moj pacijent. Kako. Pa bole ga križa, išijas. I malo glava, živci, rat. Ja. A on meni gradi ovo. On je sam to predložio a moja supruga se složila. Sad mislim da smo dobro odlučili. Lauro je znao da bogati stranci već odavno zalaze u unutrašnjost Istre i

Tomanova igra sjenki 283

kupuju imanja, čak i potpune ruševine. Vjerovatno je i Nijemac jedan od njih. Kako je saznao za ovo. Kaže da je neko vidio i pričao tamo u kafeu, možda neko od mještana, ili je neki slučajni prolaznik. Rekao mu je da neko, oprostite, zida sise. Tako se on izrazio. Ovdje otvoriš konobu, Lauro. Ne radiš više teške poslove. Napraviš prospekt u turističkoj zajednici. Eh, Antone, nisam ja rođen za to. Za mene je rad. Dok ne umrem stojeći. Neću imati kad ni leći. Neka dolaze, neka se slikaju, to im je dosta. Mogu da fotografiraju. Ma, mogu što hoće. Mario se ozario. Hoće da Lauro stane ispred, pa onda majstor sam, i njegova prijateljica.

Fotografisali su se u svim mogućim kombinacijama. Jedino je Toman odbio da stane sa Lindom. Prljav sam i nikakav. Može mene samog, popeću se na krov i sjesti gore. Nijemac je snimio mnogo detalja i cijelu gradinu iz svih pozicija.

Kaže da bi dao sto hiljada maraka, za ovo, kako vi ka­žete, gradinu, i za malo zemlje. On ima para, dao bi on i više, ali neću da prodam zemlju i objekt pred svojim vratima. To ne mogu. Hoće li da popije jednu lozu. Mario je pitao Lindu da li će voziti nazad. Ja. Popiće.

Nijemac je ostao dugo. Čak je i Toman popio još jednu lozu. Nijemac je već teško govorio ali je bio veseo i zado voljan. Stalno je ponavljao Hand arbajt, hand arbajt. Toman se sjetio svoje brvnare sa Save i laži o tome kako je šest godina radio u Njemačkoj. Ispričao je to Ivi koja se smijala mimo svake uljudnosti pred lju dima koje prvi put vidi. Eto, i on sad meni dolazi

284 Rajko Vasić

i govori ono što sam ja njima lagao. Znači da nisam lagao. Otkud ovdje. Tamo sam, na ostrvu, imam vinograd, ovdje liječim ta leđa, i živce, kaže Lauro, ne mogu da spavam. Znam, pitiespi. Posttraumatski poremećaj. Tako nešto, jebi ga. On kaže Nešto platiš, nešto radiš. Ja volim kamen, predložim ovo, on samo gleda, pita ženu, ona se složi. I, tako. Sad ispada da moje liječenje košta sto hiljada maraka. Lauro, bog ga jeba, kako si tako poskupio. Sto hiljada dojčmarkica, a. Hand arbajt. E, jebiga.

Šta imaš na otoku, nešto ovako. Ne baš tako dobro, tamo sam žurio. Ali imam krevet koji se grije vatrom izvana. Krevet od kamena. Voljela bih to da vidim. Pa, ne znam, imam tamo nekih žena, na obali, ne bi bilo dobro da te ponižavam. Bio sam sa nekima od njih. Kada bi ti došla sve bi mislile da si kurva a i ja bih izgubio neku korektnost koju sam prema njima izgradio, prije svega, poštujući ih. Ja sam slobodna da radim što hoću. Samo ne znam kako ću te naći. Ne znam. Nije moguće. Nema tamo telefona. Morala bi prvo njima da se obratiš za čamac i sve. Nisam takav. Dođi ovdje. Biću još desetak dana. Lauro, ostaću da ozidam i kamin. A ti ćeš me liječiti doklegod sam tu. Može, Antone, može. Dođem. Bok.

Nijemac, njegova pratilja i Iva su se ispozdravljali i zaputili tvrdim kamenitim putem. Nijemac je dugo niz put trubio pozdravne tonove.

Još i ova. Napićeš me Lauro. To nije dobro za moj po sao, sutra, i za moja leđa. Ide večera i onda se od­

Tomanova igra sjenki 285

maraš. Slušaj starog Laura. Čeka me mnogo kamena još. Čeka te i drugoga mnogo još. Šta si pričao sa onom vrtirepkom. Iva. Hoće da je vodim na ostrvo da vidi moj kameni krevet kojeg grijem vatrom izvan gradine. Ne mogu da je vodim tamo pa sam rekao da svrati ovdje. Zato ti kažem da ću ostati da još zidam. Onda ostani, liječiću te. Ima da odeš odavde kao Istarska vila. Kakva vila. Istrom su u davninama vilovale Dobre vile, graditeljice, kameniteljice. One su noću donosile velike kamene blokove sa Učke i nosile da grade Divić grad. Šta je Divić grad. To je današnja Pulska arena. Njihov posao je trajao samo dok je noći, dok pijetlovi ne prokukuriču. Onda su ostavljale sve do sljedeće noći. Tako bi, kažu starine, kad bi neko letio od Učke do Divić grada, vidio mnogo ostavljenog kamenja na tom Putu vila. Onda je došlo neko nevilsko vrijeme i Dobre vile su nestale. Istorija kaže da su Rimljani završili Arenu a ja ne znam šta je bilo. Znam da bi ti, možda, mogao biti neka od tih Istarskih vila. Dođeš ovdje niotkuda, izmisliš gradinu, i gradiš golim rukama. Samo čekam da jedne noći nestaneš i da onda mi pričamo o tebi kao da nisi stvaran. I nisam, Lauro. Nema stvarnog čovjeka iz rata. Svaki stvarni čovjek iz rata, ostao je u njemu. Nije se vratio. Rat ubija stvarne ljude. One koje ne ubije, njih promijeni. Unestvari ih. Nisam onaj stvarni koji je otišao u rat. Soldatija mijenja ljude. Kako si rekao, vojnik je bersaljer. Rat traži bersaljere. A mir ne traži bersaljere. Zato moja glava kod tebe nema energetsku svjedožbu. Kad rat ode, ode i stvarnost koja nas hrani i drži u životu. Meni se stalno čini da

286 Rajko Vasić

hodam po magli. Kao te vaše vile po noći. Nekako mi pod stopalima sve umekšano. Ne propadaju noge, ali oslonca nemam. Možda se moja glava, ti bi mogao da zaviriš u nju, zato drži kamena. Možda su se i vile držale kamena jer su znale da nisu stvarne. Svaka soldatija je zlo, moj Antone. Soldatija samo ruši. Nije toliki grijeh što ubija, nego što ruši. U pravu si, ruši a ostavlja nestvarne bogalje da hodaju po mekom putu i neputu. Kako si dospio ovamo. Nestvarno. Ne stva­r na priča. Ne bi nikada povjerovao. Rat razbaca lju­de, razbaca duše, razbaca misli. Nikada se više ne sastave. Kuća i ukućani. Zavičaji i rođenici. Kolijevke i majke. Jetrve i snajke. Braća i rođaci. Momci i za­gled nice. Poštari i razglednice. Sela i seljani. Tuge i veseljaci. Đaci i opanci. Krave i teoci. Sprovodi i gro bovi. Suze i krstovi. Rose i bosonogice. Suknje i vje trovi. Kose i šalovi. Oči i vozovi. Konji i volovi. Po gledi i putovi. Lica i odlasci. Šume i jeseni. Duše i spo menici. Dimovi i mlade. Zore i uranci. Pozdravi i neznanci. Brige i majke.

Tišina se prostrla oko stola. Oko gradine i starih kuća. Niz suvozide i zelenike.

Svuda, kud su nekad vile zelenitu, kamenitu i šumo vitu zemlju razvilivale za dobrotu svoju i ljudsku. Toman je čuo jeku i topot svojih riječi parica, nesvjestan odakle su došle. Vidio je da u kordonima odlaze, u nekom ritmu, njemu stranom, koji ga iznutra udara pa mu se činilo da je u laganom afričkom kožnom bubnju koga snažni Masajac tuče

Tomanova igra sjenki 287

u transu pred cijelim plemenom koje dodaje svoje topote njegovim riječima. I ne zna šta je sve rekao a volio bi da to može i sutra da prebere. Lauro nije razumio ni pola riječi iz kontinentalnih brdusina. Samo je osjećao njihov ritam dobrote i zla. Znao je da neke parice spaja dobro a neke zlo. Po zvuku i po melodiji kojom ih je Toman razbacao. Nagla šutnja Tomanova pretvarala je tišinu u tugu. Ispod nepomičnog istarskog neba visili su grozdovi tuge ljudske samoniklice zauvijek izbačene iz gnijezda, njedara i uzglavlja. Lauro to nije umio da kaže. Toman je gledao kroz jednu sisu. Jedna mora biti veća a kod mene su svečetiri jednake. Šta. Sise. Jedna mora biti veća. Znaš. Kad hoćeš da sve bude savršeno. Kao da treba da traje duže od dvije hiljade godina Divića. Treba poštovati ruke. Kad umiju dobro, neka dobro i rade. Sve čega ima na svijetu, stvorile su ruke, nije um. Mogu da imam u umu svašta, ali ako ruke ne umiju, samo ko budala hodam svijetom. Volim da uradim da traje. Ako ostavim neke nezatvorene pukotine, ulaziće voda, noću će da mrzne. A led razbija sve. Nemoj da se ubrzo za mnom raspadaju i moje gradnje. Đe si bio. Niđe. Šta si radio. Ništa. Najveća je tuga čovjekova kad stane i pogleda šta je stvorio, šta je uradio, i vidi samo praznomaglicu. Ni kroz sjećanje. Sutra kad krenem od tebe, pogledaću gradinu i lako otići. Čak i ako ne idem nikuda, idem odnekuda. Najveća kletva za svakoga je Dabogda ni došo ni pošo. Sva suština ljudskih grupa je da od nečega odu i da nečemu dođu. Inače je sve Od nemila do nedraga.

288 Rajko Vasić

Trebali bi večerati.

Toman je, legavši u svoje krznine, dugo ostao budan. Alkohol je pokrenuo i krv i cijeli organizam pa su se i misli probudile i oslobodile umora kojeg gomila već danima. Jebeš zemlju koja nema vile. Moja zem­lja, Naseobina, nema vile. Ni dobre, ni zle. Što ljudi danju grade, to ljudi noću ruše. Što ljudi mirom gra­de, to ljudi ratom ruše. Zemlja Brdusija nema do­brote za dobre vile. A ima previše zla i mržnje da bi imala zle vile. Moguće je da dobri ljudi ne mogu da promijene zlu zemlju. Pa, vremenom i vijekom, po­stanu i oni zli. Kakva zemlja, takve biljke. Moguće je i da ljudi zasiju i uzgajaju zlo, pa se zemlja pretvori u zlu leju. Pa rađa zlom. I miriše zlom. Čim ispužeš ispičke nanjušiš se zla. I prvo ti rastu očnjaci, pa on­da krvnjaci, pa pocrvene oči i pomodre nokti. Mož­da su ljudi greškom naselili ovu zemlju, onu tamo, Brdusiju. Nisu pazili. Kao što goveda paze da ne pasu otrovnu travu. I koze da je ne brste. Možda odu­vijek u njoj mržnja diše ali je taj dah nezdrav za ljude. Zato se ovako lako, i lažan i nestvaran, uklopim u tuđu zemlju. Doduše, pitomina je spram one moje Pakosne, da prostiš, modre i neštedre. I sve prihvata što na njoj radim i gradim, ko svoje, ko vječno, ko stvoreno. Ostaću ovdje. Lakše je nego otići odande. Zamjerili smo se, zakrvili, zavadili, zagrkljanili. Ta zemlja, Brdusija, ne umije da njeguje svoje plodove. Svi smo mi zameci i voćke, pa i kad smo divljake, nje ni smo. Ali, ona je neumilna, svrtna, bezdnavidna, truležna, smrdežna. Zemlja mrmaka. U njoj ljudi

Tomanova igra sjenki 289

ne rađaju ljude. Ona rađa neljude. I mami i vabi ne ljude. Tokom cijelih vijekova, kroz brdusine su marširale regimente slijedeći trag krvi ili ostavljajući krvav trag za druge. I ja sam ga ostavljao. Neko će za mojim tragovima da iskrvljuje neke druge živote. Ja sam se spasio. Sad mogu samostalno da umrem. Da sam živio u nekom drugom krvijeku, ne bih se ovako lako izvukao. Prikrio. Sakrio. Nestao. Izdao. Nisam je izdao. Izdala je ona mene. Matericu joj jebem zemljinu. Koja rađa i nju i nečovještvo. Ako hoće da se vrate ljudi na nju, mora da prestane da zo ve krvoloke sa istoka, kao prije šezdeset i više decenija. Jednom kad ih prizoveš, nećeš više zemlju očistiti. I danas po njoj teče ona krv, krv isjeklina a ne krv poroda. I danas ta krv namamljuje strvinare sa istoka. Pa to vide oni sa neba pa i oni kurac dižu na njene ljude. Ne dižu ga, spuštaju ga odozgo. A u međuvremenu i nacisti bili. I njih dozvala krv. Misle, kad je zemlja krvava, da je važna. Pa poteci, poleti, porobi, zdrobi i u zobi i u utrobi. A moja zemlja Brdusija, dadne svoje ljude u spržionice, u klaonice, u jasenovce. I ti nevini ljudi idu u redovima na klanje, ko na pričešće, ko ovce. A zlikovci i krvolovci kolju punim plućima. Zato mislim da su ljudi bolji od zemlje. Na njoj ne treba niko da živi. Život ljudski je nezasluženi poklon za moju zemlju Brdusiju. Neću se vratiti. Ne treba mi ni roda ni poroda na toj zemlji. Niko ne gaji ruže na govništima i na balegištima. Na pištolinama i krvoštinama. Ostaću ovdje sam, ako ne nađem Belkisu nekad. Ili ako me ona ne nađe. Brdusija me više neće vidjeti. Završio sam sa njenim

290 Rajko Vasić

životima i njenim ratovima. A to i nije nešto. Ljudi, od vijeka, odlaze od svoje nekoj drugoj zemlji. Odlaze za boljim životom. Ja odlazim za boljim ratom. Ima ljudskih ratova. Sa kamenom. Ratova sa ljepotom, sa dobrotom, sa Dorotejom. Ratovi sa vinom su najbolji ratovi. Ratovi sa ženskom ljepotom. Samo ih ne treba miješati sa zemaljskim ratovima. Oni sve unerede. I deveto koljeno nema napretka poslije ratova koje iznjedre ratovne zemlje iz utrobe svoje. Ako me Lauro izliječi rata prepustiću se ovoj zemlji i ovom kamenu. Možda polete neke vile. Možda im treba klesar i zidar.

Zora i njena bjelina. Najednom su pale na pod pored Tomana. Ojutrilo se.

Od nepravilnog kamena, koji se nije uklapao u svo­dove i obline gradine, Toman je počeo da slaže ploču stola i sjedišta stolica. Izvodio je to tako da je izgledalo da su se ploča i sjedala počeli nekad davno da tope pa toplina, iznenada, otišla nekim prečim poslom a otopine ostale da vise okamenjene, nježne i glatke.

Kada je završio nepokretne stolice i sto, oprao je, sa nekoliko voda, ploče i naslone. Nestalo je one malter­ske bjeline koja se teško pere i samo razmazuje po kamenu, u novim tragovima, sa novim smjerovima. Da bi to postigao, na kraju je morao dvaput sve da prebriše suvim krpama i da ih napolju svaki put otresa od sitne nevidljive prašine cementa i krečnjaka. Gospođo, je li ženska ruka prala. Jeste, cakli se. Ja ću

Tomanova igra sjenki 291

pod. Nisam mogao prije, morao sam prvo ovo. Znam, da možeš da gaziš okolo. Sad ću početi od ovog zida prema vratima. Toman je zidove prao i glačao, plohu po plohu, odmah nakon fugiranja. Mokrim krpama je skidao viškove maltera i stapao ga sa kamenom, pa je taj posao već bio obavljen. Na jednom sivkastom kamenu stajao je probojcem istačkan datum, stopljen u niz od osam brojeva, bez tačaka i bilo kakvih drugih oznaka, pa je više ličio na šifru nego na dan, mjesec i godinu rada.

Sutra ći pokupiti otpadno kamenje oko cijele gradine. Vrijeme je da se čisti okolina.

Lukovi oko vrata i nad prozorima bili su brana protiv kiše koja bi podlijevala nizazid ili bi se slijevala unutra i zaprskivala prozore. To je uradio sa velikom preciznošću i pažnjom pa je, prije nego što je oprao popločani prostor ispred i oko gradine, crijevo usmjerio na svod, na onaj dio gdje nema otvora za kamin jer još nije bilo limenog pokrova koji brani kiši da se ulijeva do ložišta, a voda je oblijevala otvore vrata i prozora tako da je stvarala žuborni veo koji se stapao sa zidom pri zemlji i odlazio niz blago ukošene popločine. Čak su i vanjski otvori kamina za vazduh bili natkriveni pločom koja je izlazila jedva tri prsta iz zida što je bilo dovoljno da ih zaštiti od slijevanja s vrha.

Sad mi daj jednu, Lauro. Izliječen sam. Ozidao sam. Zaslužio si. Neka ti ovo bude za šta želiš. Ali, mislim da bi trebalo da bude crkva. Kako crkva. Da je moje

292 Rajko Vasić

stavio bih krst gore na vrh zaobline, u centar. Na ovaj krst koji se ne vidi, taj da se vidi. I neka bude crkva. Krst govori o bogu, sise govore o majci roditeljici i stvoriteljici. Bog na nebu, žena na zemlji. Dobro veliš Antone, brate. Kako krst. Da naručim kod ka­menorezaca koji rade spomenike. Ne, Lauro. Od ovog kamena. Naći ću pogodne oblice i odemo kod ne kog od njih da mi urežu na vertikali mjesta gdje mogu ubaciti ljevicu i desnicu krsta. Zalijepim onim njihovim ljepilom za te spomenike i bog te veselio. Ustao je i otišao do ulaska u dvorište, pa gledao, mjerkao, zamišljao kako bi krst trebao da se okrene, koliki bi trebao da bude. Ne veliki, ne smije da dominira nad kupolom a niti da se izgubi.

Na putu prema Laurovom imanju, izbio je zvuk auto­mobilskog motora. Kako je znala da si završio. Ne da mi da proslavimo.

Brže gradiš nego što ja prevodim. Bok. Zdravo kće­ri. Bok, Iva. Apsolutni fantast. Apsolutni. Gore će još doći križ. Nevjerojatno. I treba da se ulazi u ovo zdanje kao u relikvijar. Neke fotke sam bacila na internet, sa oznakama za Istru i umjetničko graditeljstvo. Samo, nisam znala ništa reći o tebi osim da se graditelj zove Anton. Ima jedna tvoja faca graditeljska, krupno, svetačka, i zid iza. Čudo. I to je previše. Kada dolazi križ. Pa, sutra bih morao malo hodati kraj suvozida da odaberem pogodno valjkasto dugo kamenje i da onda sa Laurom odem do nekog kamenoresca. Pre­kosutra. Odmah bih ga i postavio. Eto. Ja to moram

Tomanova igra sjenki 293

snimiti. Primate me na boravak dok se križ ne popne. Platiću kao seoski turizam. Ovo nije selo, ovo je bo­gomoljište. Budi tu, naša si.

Dva tijela između dlakave prostirke i pokrivke isija­vala su previše toplote da bi se moglo mirno ležati. U ovakvoj toploti još nisam spavala. Skini potkošulju i gaćice. Sramota me. Ma, daj. Vidi, guza mi je u šaci, bila gola, bila sa gaćicama. Toman je svojim okvrgavljenim rukama, dlanova grubih poput nakvašene i uvoštene cerove kore, zakačio Ivine gaćice za zglavke i samo ih smilovao niz noge, lako, kao da su dvije, tri dječije krpice. Ko rukom odnijete. Gruba ruka se vraćala od stopala, nečujno, zastajkivala, zapipkivala, ispitivala, svim svojim jagodicama, mjesta koja nisu ni postojala dok ih njegovi prsti nisu dotakli. Iva je trnula, ispod kože su joj pucale svjetlice i rezale neke tanke bodlji­kave žice. Ljubila ga je u vrat jer nije znala gdje bi prije. Zvukovno, kao da nije ljubila muško cijela tri ženska vijeka. Na donjem desnom rebru je osjetila ugrijanu otvrdlinu za koju nije pretpostavljala šta je. Činilo joj se da je neko toplotno drvo ušlo među njih. Nesvjesno je rukom pošla da ga skloni, da je ne podbada. Kakav ti je ovo. Šta. Nije ti ovo pimpek. Pipala je sve niže i niže, do jaja koja su ležala na lijevoj Tomanovoj butini. Pa se vratila do obglavlja. Mislila sam da si ponio čekić. Toman se bio ponovo užilavio. Svakodnevnim radom i liječenjem, akitiviran je orga­ni zam koji je bio počeo da se raspada. A žensko tije lo, nježno, tanko i vitko, u toplini ovčijeg krzna, pokrenulo je tkiva i krvne žile do pregrijanja. Iva je

294 Rajko Vasić

držala vrat ispod glavuše a činilo joj se da je umjesto nje, velika dunja nepravilnih izoblina i otvrdlina. Puls njegov ulazio joj je u dlan i odlazio do udisaja i izdisaja, ubrzavajući ih. Drži ga, oteće se. Toman joj je ljubio dojke po kojima je zidao gradinu. Bile su tako tvrde i vezane za tijelo, male i ubjedljive, da se teško odvajao od njih. Poljubi me lijepo. Šta znači Poljubi me lijepo. Dotakao joj je potpuno hladne i suve usne. Ona je, izgleda, zinula kad ga je uzela u ruku i tako ostala sve do sad, dok nije progovorila o poljupcu. Ljubio ju je, žderući joj usne, obje ili donju i cijelu bradu, pa gornju i nosić, odlazeći, povremeno do obraza, upijajući ih u svoja usta i trljajući dvodnevnom bradom. Ruka mu je došla do lijevog guza koji se od mah utopio u dlan i otvrdnuo jer je, zajedno sa lije vim, stiskao prosjeklinu da se ne užari. A sva ta gorjelina odlazila je nazad u tijelo i treperila kao vazduh nad pustinjom. I ruka je čvršće obuhvatila des no guzje pa ga odvojila od lijevog, kao pola lubenice od raspukline i druge polovine. Tomanu se učinilo da je čuo zvuk odvajanja. Pusti ga. Ukrutnik je udario u stomačne mišiće i ostao priljubljen uz tijelo a Toman je poklopio Ivu i još malo odmakao guzninu od bedra i od srastka. Crveni krvolok. Razderaće me. Crvenoglavac je milio uz butinu, čitavu vječnost. Glavić se zaustavio u vlažnini usana i nabubrenjaka. A onda krenuo prema mjestu gdje je čuo ubrzane otkucaje srca. Iva je proglasala čudnim zvukom koji je mogao značiti da odlazi u provaliju ili da iz nje izlijeće. Ooooooooooooj. Kukovimа je pokušavala da se uprpi u ležaj. Toman je shvatio da je bol nadjačala

Tomanova igra sjenki 295

i povukao je žilu do pola pa, onda, lagano, kretao naprijed i vraćao se nazad, sporo, kao tijelo spavača u starim vozovima, pomjerajući se i vraćajući na sva kom šinskom sastavu. Iva se gušila. Povukao je žilu još nazad i u oku njene vatrenice ostavio samo glavušu, obgrljenu svrcima nabubrice i zagorskih dlačica, koja se širila i pregrijavala kako je bedrima stiskao njena rebra a karlicom pumpao žilnika. Cijelo tijelo joj je titralo a on je ljubio u tjeme prislanjajući svoje grudi njenim usnama. Iva nije prepoznavala nikakve druge dodire. Mogu da ne svršim do jutra, prirediću joj užitak, ako želi. Tomanovo tijelo je bilo pokrenuto ali još nije bilo startno za brze i kratke napore kakve je nekad mogao da priređuje. Zato je i mogao da dulje drži okrutnjaka na uzdi i da ne svršava. Povremeno bi Iva pomilovala Tomanova leđa i spustila ruke na njegove kukove pa ga povukla uzase da bi žilokvrg krenuo dublje kroz nju. Onda je, opet, zapadala u neznamlicu a ruke su joj tonule pored nje i čupale ovčije dlake sa prostirke. Toman je opružio utrnule noge niz nju, koljena su mu pucala kao staro remenje na vršalici, ali je stražara držao na ulazu. Kada je osjetio da se Iva umrtvljuje i opušta, pljosnati čamac je gurao od obale, dublje u prašumu skoro netaknute prirode. Tijelo male ždrebice se pokretalo i potpaljivalo, uzvlačila je butine uz njega i dizala stopala na zvijezde, čekala da zaoranj zađe najdublje. Toman je polako vodio zapregu, da ne stvara bola a Iva je čekala da glavčina dotakne zid od koga se dalje ne može. Pa jaukala iz prosjeka, tiho, i nježno i bolno.

296 Rajko Vasić

Kada je zora probijelila sobu Iva je već bila zaspala krstima i uoblinom smještena u njegovo krilo. La­gano se odmaknuo a nakon nekog vremena iz vu­kao iz ležaja i uspravio se, protegnuvši se tako da mu se činilo da će neki zglobovi da se razvuku i popucaju.

Nosio je iz prodoline četiri duga kamena, kao drva za loženje, pazeći da ne kliznu na stranu, jer nisu bila baš lagana. Položio ih je na zemlju, odabrao onaj centralni uspravni a onda i dva bočna. Moram ih podsjeći, da ravninom legnu u svoje usjeke. Ali, usjeke moram uraditi tako da rez ulazi gore i dolje pa tako oblikovati i bočnjake da se umetnu u te kalupe, kao nekada što su rađeni sanduci sa češljevima koji se šire i tako zaključavaju spoj. To moram nacrtati na papiru kako bi kamenorezac razumio. Ja te ne razumijem. Sad ćeš vidjeti. Daj papir. Lauro je donio papir i olovku. Malenka još spava. Neka spava kad joj je bog dao. Možemo krenuti do tog majstora.

Toman je krst, srezan kod kamenoresca, postavio na drveni sto i izrezao stare unutrašnje automobilske gume za stezanje bočnjaka i uspravnjaka. Prethodno je zakucao eksere da drže kamenje sa svake strane, da se ne mogu pomjerati u bilo kom pravcu. Kada je nanio ljepilo, složio je krst i stegao gumama. Sutra mogu da ga postavim. Kako ćeš gore zalijepiti to sve. Idem da lagano ištemam mjesto gdje će stajati, da načinim malo udubljenje a onda će beton to po­vezati sa ovim usjecima koje smo tamo uradili, vidiš. Da, da.

Tomanova igra sjenki 297

Kada je nebo najavilo veče, Toman je sišao sa gra­dine. Završio sam, sutra samo postavim. Možemo sada popiti bijelog vina. Ono je od boga stvoreno i namijenjeno vještim majstorima za žene i kamen.

Iva se pojavila sa domaćicom, vesela i naspavana. Ivo, sestro. Mi smo pile kavu i pričale dok vi muški radite teške poslove. Uradi i ti jedan težak posao. Donesi nam bijelog vina, kao što su, nekad, ljepotice carevima. Da li je naglasak na ljepotici ili na carevima. Na vinu. Što si bezobrazan.

Svi su učestvovali u bocunu vina. Svako je popio po malo, tek da se uši ili obrazi prigriju. Domaćica je zvala na večeru pa su se preselili u kuću. Lauro, da li si izliječio Antona. Mislim da je dobar. Energetski oklop mu je vraćen. Trebao bi da spava dobro, bez snova i halucinacija. Spavam ko zaklan. Da li je moguće da ista energija čuva i leđa i glavu, da je to sve jedna energija. Da, da. Čovjek živi u svojoj energiji i ako se taj plašt probije, nastaju problemi. Pravo da ti kažem, nisam vjerovao u tu vrstu liječenja. Sjećam se mnogih ljudi koji su imali probleme sa leđima i nikada ih zvanična medicina nije mogla riješiti. Vidjećeš, kako godine prolaze, da je to nestalo. Samo, čuvaj se prehlada, znojenja i hlađenja, toga se mora čuvati i najzdraviji i najmlađi.

Sutra bih pošao, dragi moj Lauro. Reći ćeš mi koliko sam dužan. Nisi ništa dužan. Ovo zdanje ostaje za decenije iza nas. Platio si i bogu i narodu, i Istri i meni. Dobro, onda, kad postavim krst, idem sa Ivom, da me barem donekle odveze.

298 Rajko Vasić

Nećeš me dirati. Umoran sam, cijeli dan radim a ti spavaš, pokućarušo. Ja s njim imam govor a ne s tobom. Evo, on zna na šta mislim. Jebo te on. Zašto si došla. Zbog njega. Nisi znala ni kakav je, ni da li ga ima. Ne znam. Nešto me uvuklo, kad sam te vidjela, u neki tunel pun svjetla. Normalno da nisam zbog seksa. Seksa ima, pun turizam. Iva je nježnom naopakom rukom hodila uz držak i niz držak a on je stajao miran kao u izlogu i podupirao dlakavu ovčiju kožu koja ih je pokrivala. A nakon malog sanjarenja, popela se na Tomana.

Toman joj je jednom rukom držao oba guza i osjećao kako se lagano transformišu u proždrljivce i muzare. Njihova spora opuštena halapljivost smjenjivala se sa stiskanjem uda i njegovom lažnom mužom. Nježno si stvorenje. Sinoć si me uništio. Izgorjela sam. Nikad tako. Sada se samo razblažujem. Da li i druge žene idu na tebe. Ne mogu da kažem. Nisam ja taj tip ženskaroša. Nekad sam se zaljubljivao pa nije pomagalo. Onda su došle druge godine pa rat. A ove u Istri, na obali. Ma, one nemaju muška a vjerovatno sam im ja izgledao kao dobričina. To je samo neka vrsta igre i običaja. Došlo se u priliku da seks, ili čak muško, bude igračka. I da se obavljaju jebački običaji. Mislim da je sve bilo pošteno i sa njihove i sa moje strane. Nemoj svršiti. Neću. Iva je zarila glavu u njegovo rame i vrat i protresla se kao da je neko položio dalekovod preko njenih leđa. Još malo ga je prstićima stiskala za ramena. Toman je osjetio njene prstenove kako oko glavožila igraju

Tomanova igra sjenki 299

zvečarkin ples bez zveke i jeke. A onda se sve u njoj umirilo.

Poljubila ga je hladnim usnicama. Idem k njemu. Toman je već bio u mislima. U njegovim slikama svijesti javljala su se nevjerovatna kamena zdanja koja je on sagradio ili su doletjela odnekud. Među brda je ubacivao kamenite zidine i planine, kamenite puteve i spomenike, okamenjene izvore i mostove koji se propinju nad rijekom kao zaustavljeni neboderni vo­doskoci. Iva je igrala usnama oko glavića i uživala u toj igri samoće i topline ispod pokrivača. Imaš li vazduha. Samo lezi, care. Donijela sam litru vina, dala mi žena, kaže Za noćas, kad ste sretni. Onda ga malo odmori. Taj tvoj drugar kad svrši, zaključa vrata i ponese ključ sa sobom. Ne razumijem. Isključi me, kao da ode i zaključa, pa se meni odmah spava. Onda ti nisam nizašta, ni za vino, ni za milovanje, ni za spavanje. Šta će ti muško koje spava. Kad žensko, pored muška, spava, to je ljepota a kad muško, pored žene, spava, to je sramota.

Iva je ustala i natočila dvije čaše. Svoju je odmah odnijela kod kvrgana. Podigla ga sa stomaka i kucnula se sa glavookim. Živio majstore. O, jebao vas majstor obadvoje. Kako da ga savijem, da i on malo vina pije. Stisni rukom glavić i vrat, pa pusti, tako nekoliko puta, da mu krv istjeraš. Vidi kako mekani. Blago je nagnula čašu i upustila ga u vino. A onda sisala, lizala i ljubila. Tako u vašem kraju piju vino. Marš. Požuri da ga opet naviniš, kad se ukruti, ostaćeš žedna. Ali neću gladna. Jebala mater

300 Rajko Vasić

malu, gdje mene nađe. Prehladićemo se. Pij vino, konju.

Pošto su odspavali dva, tri sata, svanuo je dan odla s­ka, rastanka i pozdrava.

Antone, brate, kad dolaziš na kopno, zaputi se ovamo. I kad ne budemo više živi, crkva tvoja te čeka. Ako te zabole križa ili san, dođi odmah, ne čekaj. U mom kraju se za lijek i izliječenje ne zahvaljuje. Hvala ti za plac gradini. Doći ću, vidjećemo se sigurno. Možda mi zatreba smeđeg kamena, ako ništa drugo.

Kuda ćemo, sada, ti i ja. Ne znam, vuče me vino i moje ostrvo. Ali tamo ne gori ništa, pretakanje može da čeka. Kuda ti ideš. Čeka me još nekoliko dana u Vodnjanu pa onda idem kući. Dolaze vjetrovi kasne jeseni. A tebe i ovčijih krznina neće biti. Možda odem do Pule. Da vidim Arenu. Hoću da vidim to čudo od kamena. Tebi je kamen nešto posebno u životu. Iako sam rođen u ravnici, kamen je bio uz mene u djetinjstvu. Poslije sam otišao od njega, nismo se dugo vidjeli, do ovih godina. Djed je zidao kuću od kamena a ja sam svakog dana dolazio kod njega i gledao šta radi. On je od krečnjaka koji je samo izvaljen iz brda, klesao kocke i slagao u redove. To prizemlje je bilo kao iz snova, neviđeno u tom kraju. Svaki kamen je bio ispupčen, sa isklesanim okvirom na svakoj strani. A redovi su bili različitih visina. Nakon betonskog vijenca, sprat je zidan ciglom. I onda klasika. Ako mi je ičega žao iz tog mog zavičaja, to su tih dvije, tri, kuće. Jedna, gdje sam rođen, druga,

Tomanova igra sjenki 301

ta djedova i, možda, ona gdje sam odrastao. Poslije je otac kopao bunar, i ja sa njim, i zidao ga od kamena. Kamen iznad zemlje, kamen u zemlju. Kamen je čudo. Gledam ovu Istru. Kad bih živio toliko, sav bi ovaj kamen uzidao u nešto, spojio sa zemljom. Nešto što bi prirodi pomagalo da bude uvijek lijepa. Kuće uružnjavaju očiglede. Neke stare, kamene, mogu da se podnesu. Ali, beton i modernizam ubijaju oči u ovakvoj zemlji.

*

Arena je počela da se gradi kad i kalendar. U pr­vom stoljeću. Toman je gledao velike kamene blo kove kao domorodac neobjašnjiva božanstva. Nevjerovatna čis to ta i jednostavnost. Izbliza, kamen je izgledao grub i neobrađen. Izdalje, linije Arene su bezvremenske. Ta ogromna elipsa zavrtala je glavu Tomanu pa se i on sav, na stopalima, okretao za njom. Kako je Are na rasla, u udolini, i on je spuštao pogled a kako se smanjivala, na brijegu, Toman je dizao oči. A onda je primijetio okvir oko svakog stuba, osim onih na krajnjem gornjem ni­zu. Taj okvir daje uspravnoj elip tici građevine linije poveznice a svakom stubu ne ku čvrstinu, ne ki tvrdi obujam koji ga drži na okupu. Toman je pokušavao da zamisli kakav bi po je dini stub izgledao bez tog okvira. Mršavo i ne ubjedljivo. Tanko, kostoboljno. Gradnja je počela u doba Cara Augusta. A onda je na kraju vijeka na stav ljena u do ba Flavijevaca, Vespazijana, Tita i D o mi cijana. Legende kažu da je Arena posvećena ljubavnici

302 Rajko Vasić

Vespazijanovoj, Antoniji Ćenidi. Vilinske legende kažu da je to Divić Grad. U staroslavenskom di­vić je čudo. Toman je jedva čuo misli. Osjećao se centrom svijeta iz kojeg je ispao i koji lebdi iznad njega, centrom neke ljudske galaksije u kojoj mu je arena bila najbliža orbita i mjesec a on sjajan i izlije­čen, očišćen od rata i snorata, od utrnulina tijela i svijesti, stoji u središtu i samim svojim postojanjem drži taj cijeli svijet na okupu. Žamor grupa turista koje su se razrjeđivale nekadašnjim ostacima ljeta i topline, gutao je i razbacivao rečenice. Njega i nije zanimala istorija. Razmišljao je kakvi umovi postoje u ljudskim lobanjama koji zamisle ovako nešto i onda to decenijama grade. Kakve upornosti ljudske ruke imaju, da drže linije ove spljoštene krugovine. Gledao je slike neba u lučnim prozorima između stubova sa okvirnim ojačanjima. Svaki isječak neba bio je slika za sebe. Oblačići, bijeli i sivkasti, tvorili su mozaike i akvarele koji se ne ponavljaju. Tomanu se učinilo da prozori imaju glasove. Nemoguće, daleko su od mene. A vile ne govore. Iako su, možda, one tu a oblaci su, ustvari, njihove satenske i svilene odore, providne kao i one same. Opet je došao glas na nekom nepoznatom jeziku i razbio se po prozorima. Toman nije skidao oči sa svojih nizova stubova i prosjeklina ali ga je glas, nekako, vraćao na zemlju. On se opirao. Bladet. To mi je poznat glas. Poznat je glas. To su ostali glasovi iz tvog praznog života koji se rasuo po svijetu. Neko moje žensko ima ovaj glas. Neko sveto žensko.

Tomanova igra sjenki 303

Gledao je po licima na zemlji. A glava mu je ostala na svodovima kružnih nizozidina. Lica su usporeno prolazila kroz njegove oči. Ima i žena, starijih. A glas je mlad. Još ga čuje ali ne razumije slogove. Vrluda me đu ljudima i vjetrovima koji skakuću Arenom. Dva desettri tisuće ljudi je ovdje nekada moglo da gleda borbe. Tisjača. Slavenska riječ. I taj glas je sla­ven ski, neko plavo, bljedunjavo lice ima taj glas. To­man je spustio i glavu i oči pune prozora sa drugog ni voa Arene. Poneko lice mu se izoštri. Najveći dio njih mutnih, samo prođu kroz sliku u oku i izađu u nevidljivost. Plavkastosmeđa nebojena kosa vezana je u visok rep. A neki pramenovi padaju oko ušiju i nad čelom su, jer se ne mogu vezati. Lice joj je kao izašlo iz prozora kojih su mu pune oči. Svijetlo, prozirno i mekano, nježno, mlado. Belkisa, moja Seka, kad sam je doveo među svoje borce, to sam joj ime nadio, ni­kada nije nosila rep. Da li je to njeno oko. Ne mogu da se sjetim oka. Nismo se gledali u oči.

Ona bi mene poznala prva. Ali ta slika nije pogledala u mom pravcu. Onda su Tomanu opet prozori, puni neba, počeli da se vrte u očima. I preskaču iz jednog oka u drugo. I u ponekom od njih pojavljivalo se meka­no lice slavenskog bljedila. Prozori su skoro otišli do prvog vijeka, kad je počela gradnja i kad ih nije ni bilo. Toman se otimao od njih i vraćao slike nazad, do stvarnih prozora. Neko nordijsko lice. Otišla je gore, negdje, tako su rekli. Fjordalizo. Zvijezda sjevera. Fjoritura. Nije talijanski ukras. Talijanke nisu tako pro nje žnjene. Zatvarao je nebeske prozore u očima,

304 Rajko Vasić

nastojeći, tako, da ih spusti bliže zemlji, gdje ih nebesa i slike ne mogu uzeti i odnijeti u prostranstva u kojima nema nikog a ima zamisli svakakvih. Poskočio je gore na rub elipsastog zida. Zadnji, ukrasni vijenac, mjestimično je sam stajao na svodu i govorio kako je to nekad bio veličanstveni prsten vitkosti i gipkosti kamena, koji je, odmah ispod neba, oplitao Arenu i držao na okupu sve njene svodove, nizove i blokove. Sa tog vijenca mu je u naručje pao odglas, umjesto slike. Novi. Novi. Ovako je nježna moja Seka, čuo je svoj glas i jeku. Seko, Seko. Belkiso.

Rajko VasićTOMANOVA IGRA SJENKI

Izdavači:Izdavačko i grafičko preduzeće

BesjedaBanja Luka

Kralja Petra I Karađorđevića 103besjeda@blic.net

Ars Libri Beograd

Dečanska 12jinaars@eunet.yu

Za izdavače:Danilo Novaković

Nenad Arsić

Grafičko uređenje:Dragana Pupac

Štampa:Grafid, Banja Luka

Za štampariju:Srđan Ivanković

CIP ­ Kaталогизација у публикацијиНародна и универзитетска библиотекаРепублике Српске, Бања Лука

821.163.41­31

ВАСИЋ, Рајко Tomanova igra sjenki : roman / Rajko Vasić. ­Banja Luka : Besjeda ; beograd : Ars Libri (BanjaLuka : Grafid). ­ 304 str. ; 20 cm

Tiraž 500.

ISBN 978­99938­1­183­1

COBISS.BH­ID 2746904