Rani djetetov emocionalni razvoj

U prvim stadijima razvoja djeteta integracija predstavlja ključni razvojni zadatak. Integracijaobuhvaća djetetov razvoj od stanja nediferenciranosti do diferenciranog,individualiziranog postojanja. Ovaj se razvoj događa od apsolutne do stanja relativneovisnosti.

Razvoj započinje sa stanjem integriranosti pojedinih aspekata senzo-motornih iskustva inastavlja se u smjeru uspostavljanja stanja integracije pojedinih dijelova senzo-motornih iskustava u self koncept /reprezentaciju selfa/.

Integraciju primarnih senzorno-motornih iskustava vodi do iskustva 'ja‘ i osjećaja postojanjai ujedno iskustva svijeta objekata izvan sebe.

Neuspješnost u ovom procesu integracije ima različite posljedice.

1.) Poremećaji u ranom emocionalnom razvoju mogu biti određeni zastojem u razvoju, kadaiskustvo ostaje neintegrirano, koje je praćeno izostankom iskustva postojanja – štonalazimo kod autizma ili autistične psihoze (M.Mahler)

2.) Poremećaji u ranom emocionalnom razvoju djece mogu biti kroz psihotičnu sferu kao vidobrane od stanja ne-integracije što vodi do formiranja stanja dezintegracije koje jeWinnicot nazvao stanjem ‘fragmentirane egzistencije’. Ovaj vid poremećaja nalazimokod tkzv. dječje schizofrenije ili simbiotske psihoze (M.Mahler).

Upravo strah od stanja ne-integracije pokreće patoloških obrana /podvojenost i projekciju/u sklopu schizo-depresivne pozicije (M.Klein) i vodi do nastanka navedenepsihopatologije.

Utoliko psihoza nije regresija već razrađena struktura obrana koje sprječavaju 'repeticijustanja ne-integracije'.

3.) Poremećaji mogu biti izraženi i u formiranju lažnog self.

Winnicott (1962) je ukazao na tri bitne funkcije majki u ulozi ‘prosječno očekivane’ i

‘olakšavajuće’ okoline u procesu maturacije djetetova ega, i to:

1. HOLDING koji određuje razvojni proces integracije

2. HANDLING koji omogućava 'personalizaciju' ili da 'psiha nastani tijelo‘

3. PREZENTACIJU OBJEKTA koja omogućava izgradnju najranijih objektnih

relacija

Greets (1981) ukazuje 'Ova su rana iskustva najprije senzorna i motorna; ta koja će postati

ego na ovoj točki razvoja je samo masa nepovezanih senzacija. Na kraju procesa

integracije, postoji ono što Winnicott naziva nastajanje 'jedintavenog (unitary) selfa':

subjekt (od sad nadalje) ima osjećaj pšostojanja kao indivdualni entitet' (str.73.)

Neintegracija je pozitivno stanje u koje individua može regradirati u okviru stanja relaksacije,

snova, što je Winnicott povezano s iskustvom kreativnosti i umjetnosti (povezanost s

primitivnim selfom). Dezintregarcija je posljedica obrane od vraćanja na stanje

neintegracije.

Regresija nije patološka pojava. Utoliko Ludilo nije regresija već pribježište (obrambena

tvorevina) od regresije.

Winnicott (1965). Ego-integration in child development. The maturational processes and the facilitatingenvironment (pp. 56-63). London: Hogarth and the Institute of Psycho-Analysis. (Original work published1962)

Claude Greets (1981. Winnicott. Paris:Éditions Universitaires J.-P. Delarge.)

Holding – Handling

HOLDING je proces putem kojeg majčin kapacitet identificiranja s djetetom mogućava

njoj da djetetu omogući senzitivnu fiziološku podršku. Ova podrška predstavlja 'formu

ljubavi' koja je osnova uspostavljanja integriranog psihološkog razvoja.

HANDLING ja način na koji majka vodi od trenutka do trenutka fizičku brigu tako da dijete

počinje upoznavti vlastito tijelo. Na taj način majka i dijete čine psihosomatsko

partnerstvo kao da čine jednu jedinku (one unit) (Winnicott, 1962).

Senzitivan handling omogućava djetetu da prihvaća, toleriran frustracije kao glad, neugodu i

postepeno smanjivanje osjećaja svemoći bez raspadanja na dijelove.

Winnicott (1970) ukazuje na uzajamno usklađivanja (mutually attuned and sensitive physical

care) daje djetetu osjećaj njegova tijela, odnosno psiha nastanjuje tijelo. Na taj način je

tjelesna shema integrirana s osobnom psihičkim realitetom što je 'personalizacije‘

Winnicott ((1970) The mother-infant experience of mutuality. In E. Anthony and T. Bender (Eds.), Parenthood: Its Psychology and Psychopathology. Boston: Little, Brown & Co.)

Integracija i olakšavajuća okolina

Osim urođenog genetsko-biološkog plana sazrijevanja dijetu je za normalni razvoj

potrebna ‘prosječna očekivana okolina’ (pojam koji su uveli predstavnici ego-

psihologije – Hartmann, Kris) koja će pogodovati tom razvoju.

Winnicott kad govori o posebno važnoj ulozi majke u djetetovom razvoju koristi pojam

»olakšavajuće okoline« (fascilitating environment) koji predstavlja njenu sposobnost

prilagođavanja promjenljivim potrebama djetetove ličnosti tijekom njegova razvoja.

U razvoju djeteta dan je naglasak da zahtjevi okoline budu u okviru postignutih

postojećih /razvojnih/ mentalnih mehanizama i karakteristika neurofiziološkog razvoja

djeteta.

Olakšavajuću okolinu za dijete predstavlja »dovoljno dobra majka« (good enough

mother) koja ima ulogu zadovoljenja potreba novorođenčeta i omogući da ono doživi

iskustvo »omnipotencije« kao osnovno narcističko iskustvo važno za daljnji razvoj.

Winnicott ukazuje na bitnu karakteristiku majke u odnosu s djetetom kroz pojam

»primarne majčinske preokupacije« i njenog »empatijskog kapaciteta«. Naglasak je

na njenoj sposobnosti uživljavanja u stanje djeteta i kroz identifikaciju s tim stanjem

spoznati potrebe povezane njegovim tijelo i psihom.

Ovu ulogu povoljne djetetove okoline majka osigurava kroz njene funkcije »holdinga«

(podržavanja) i »handlinga« (njegovanja). Kroz njegovanje /handling/ stvaraju se uvjeti

postupne izgradnje psihosomatska veza, dok kroz poticanje /holding/ stvara se uvjeti

procesa integracije i iskustva selfa.

Uloga majke, po Winnicottu, nije samo da hrani i zadovolji djetetove potrebe već i da

omogući suočavanje i proradu stanja novorođenčeta koje doživljavanja anksioznost koju

mi ne možemo niti zamisliti, koju je on nazvao »nezamisliva anksioznost«.

Ovim pojmom Winnicott je želio ukazati na užasavajuće strahove koje dijete osjeća kao

rezultat apsolutne ovisnosti o drugima.

Neuspjeh u odnosu s majkom mogu dovesti do primitivnih (ili primarnih) agonija, koje su

mnogo užasnije od »nezamislive anksioznosti«, a svrstavaju se u nekoliko kategorija:

(a) povratak u neintegrirano stanje (od čega je obrana dezintegracija odnosno psihotični

kaos),

(b) stalno padanje, od čega se dijete brani »self holdingom«, tj. samo-podržavanjem,

(c) gubitkom psihosomatske koneksije, zbog nemogućnosti da psiha uđe u tijelo, od čega

je obrana depersonalizacija,

(d) gubitak osjećaja stvarnosti, od čega je obrana zadržavanje primarnoga narcističkog

stanja sa strahom od psihičkoga sloma,

(e) gubitak sposobnosti za stvaranje objektnih veza, od čega je obrana autistički sindrom

djeteta,

(f) distorzija u organizaciji ega, koja onemogućuje odvijanje proces razvoja bazičnog

identiteta, od čega su obrana shizoidna stanja, granične strukture i narcističke ličnosti.

Infantilna agresivnost i emocionalni razvoj

Winnicott smatra da je agresivnost prisutna od samog početka djetetova razvoja - prijeintegracije ega i utoliko determinira događanje u procesu integracije.

U ranom razvoju agresivno ponašanje predstavlja sinonim za motoričku aktivnost ipripada tkzv. parcijalnim funkcijama još nerazvijenoga dječjeg ega, čija se integracijarazvija postupno.

U početku razvoja agresivni porivi istovremeno predstavljaju kanal za primitivnoizražavanje libida (u oralnom sadizmu aktivnost sisanja ili žvakanja za dijete nemaznačenje agresivnog ponašanja već predstavlja izraz mišićnog erotizma). Svako iskustvodjeteta koja je u osnovi somatsko u sebi sadrži i komponentu agresivnosti koja jedoživljena u okviru iskustva ovladavanja .

Utoliko je u početnom razvoju za Winnicotta prisutna »faza pred-okrutnosti« (pre-crudephase) u kojoj su libidno i agresivno iskustvo poistovjećeni. U ovom stadiju još nemaokrutnosti, odnosno da ako pulzija iz ida ima destruktivni cilj, ona predstavlja poriv zagratifikacijom id-pulzija.

U pred-povijesti agresivnosti važnu ulogu ima motorika s odgovarajućim senzornimelementom, ujedno malo dijete otkriva svoju okolinu zahvaljujući motorici.

U ovom stadiju pred-okrutnosti dok još nije uspostavljena integracija ega - destrukcija nije upodručju odgovornosti ega:

U stadiju pred-integracije ega – loše iskustvo i njime potaknuta agresivne komponente mogu

dovesti do izostanka razvoja osjećaja postojanja, odnosno sprečavaju proces

integracije.

Osjećaj postojanja zasniva se na skupini dovoljno dobrih osobnih iskustava koja mu

omogućavaju početnu mentalizaciju, tj. imaginarnu elaboraciju tjelesnog

funkcioniranja.

Iskustva motorike uz odgovarajuća senzorna iskustva daju osjećaj stvarnosti i sudjeluju u

stvaranju slike o vlastitu tijelu. Utoliko lišenost motorike (iskustvo motoričke

ograničenosti i njime potaknuti agresivni aspekti ponašanja i doživljavanja) kao posljedice

neadekvatnog majčinog holdinga i handlinga može dovesti do izostanka pojave

doživljaja postojanja.

U stadiju nakon integracije ega agresivnost dobiva destruktivno značenje.

U ovom stadiju uspješnom integracijom ega koja se zasniva na akumulaciji motoričkih

i senzornih elemenata formira se doživljaj postojanja.

Bijes kao odgovor na frustraciju tek nakon što je uspostavljena integracija i organizacija

ega ima kao posljedicu strah od odmazde. Ovo je prisutno u schizofrenom psihotičnom

stanju u vidu ideja proganjanja.

Mržnja koja je elaborirani oblik agresivnosti, u najranijem stadiju dječjeg razvoja ne

postoji.

U ovom stadiju postignute integracije ega s prepoznavanjem destruktivnosti pojavljuje se

sposobnost za doživljavanje osjećaja krivnje.

Dijete dio agresivnosti transformira u žalovanje, katkad u osjećaj krivnje ili u somatski

ekvivalent (mučninu i povraćanje) – što susrećemo u dječjim depresivnim stanjima. Ovaj

koncept Winnicotta omogućava bolje razumijevanje depresivne pozicije djeteta /M.Klein/.

Dijete na doživljaj da je u razdobljima ekscitacije čini loše voljenoj osobi počinje osjećati

krivnju.

Ako su iskustva pozitivna (fenomen ‘utilizacije ili upotrebe objekta’), kada majka

pruža zaštitu djetetovu egu po modelu kontinuiteta postojanja, ono će moći podnijeti

osjećaj krivnje i uz dovoljno dobru majku (koja utjelovljuje djetetov faktor vremena)

postat će sposoban otkriti osobnu potrebu da daje, da kreira i da reparira.

Zaključak Winnicotta je da objekt koji je preživio ‘uništenje’ može da bude korišteno, čime

je omogućen objektni odnos.

Ovo iskustvo omogućava izgradnju unutarnjih sadržaja - fantazam se javlja u intervalu

između ‘destrukcije’ i ‘ponovnog javljanja’objekta.

Winnicottova hipoteza je da dijete može koristiti objekt samo ukoliko se ‘destrukcija

manifestira bez srdžbe’ .

Pravi i lažni self

Problem povezan s razlikom između dobrog i lošeg ranog iskustva u dijadi majka–dijeteodređuje uspješnost djetetova razvoja od primarnog narcističkog stanja (ne-integracije)do individuacije (integracija). Razlika je izražena kroz razvoj pravog i lažnog selfa.

Posebna problem lošeg ranog iskustva je pojava agresivnosti.

Pravi self predstavlja izvorno senzorno-motorno iskustvo vlastitih fizioloških potreba iaktivnosti realiziranih kroz primarni odnos s vanjskom okolinom u vidu stabilnog(integriranog) jedinstva.

Majka kao predstavnik ‘olakšavajuće okoline’ kroz ulogu ‘dovoljno dobre majke’, kojauključuje njen empatijski kapacitet i primarnu majčinsku preokupiranost,omogućava da dođe do adekvatnog razvoja individualnosti djeteta zasnovanog nagenetičko-biološkom potencijalu.

Lažni self kao posljedica lošeg ranog iskustva ima značajnu ulogu u kasnijem procesusocijalizacije.

Lažni self se razvoja u situacijama stalne potencijalne opasnosti od psihičkog kraha(strah od dezintegracije). On predstavlja zaštitničku funkciju u odnosu na potencijalnipravi self. Utoliko Lažni self kao obrana nije dio zdrave ličnosti – već je cijena kojomse plaća psihička integracija.

U tom odnosu dijete egzistira na način da je njegova jezgra pravog selfa skrivena, izapokrova majčinog selfa; koja služi kao štit jezgri djetetovog autentičnog bića. Ovakavrazvoj rezultira dominacijom osjećaja praznine.

Lažni self predstavlja patološku organizaciju koja uključuje proces rascjepa, odnosnodisociranja Lažnog od Pravog selfa što onemogućava pojavnost Pravog selfu kojiostaje lišen mogućnosti ekspresije i satisfakcije. Ova disocijacija dovodi dopodvojenosti soma-psiha, što nalazimo kod psihosomatskih struktura ličnosti. Putemdisocijacije psiha postaje mjesto gdje je smješten lažni self odvojen od svojih tjelesnihiskustava. Ovome slijedi amputacija osjećaja postojanja. Ova disocijacija soma-psihaprisutna je kod psihosomatskih poremeća.

Psiha postaje mjesto gdje je smješten lažni self odvojen od svojih tjelesnih iskustava. Odatleamputacija osjećaja da se postoji.

Winnicott vidi nastanak Lažnog selfa kao djetetovu obranu od bolesnog dijela majke kojitraži da dijete učini bolesnim.

Da bi se postiglo zdravlje, po Winnicottu ličnost treba posjedovati 'kapacitet za depresiju‘/sposobnost za tugovanje/. To je znak integracije ličnosti. Kod depresivne bolesti tedestruktivne snage ako ostane unutar ličnosti vode k suicidu ili ako se eksternalizirajuvode k paranoidnoj psihozi.

Razvojni stadiji – W.D.Winnicott

U razvoju ega razlikuju se tri stadija:

1. Stadij pred-integracije - poklapa se sa shizo-paranoidnom pozicijom (M. Klein)

2. Inter-medijarni stadij - poklapa se sa depresivnom pozicijom (M. Klein)

3. Stadij personalizacije – predstavlja pojavu mentalizacije, odnosno formiranje zrelog ega na temelju tjelesnog ega /psihosomatske koneksije/

I. Stadij pred-integracije.

Ovaj se stadij predstavlja stadij faze bezbrižnosti ili okrutnosti, što znači da dijete uopćene vodi računa o činjenici da ono što je uništilo za vrijeme dok je ekscitirano identičnoonome što ono cijeni ili želi za vrijeme mirnih intervala između razdoblja ekscitacije.

U takvim trenucima njegova ljubav ide prema pripremi na imaginarni napad na majčinotijelo. Ovdje je agresivnost dio bidinih tendencija, čega bi se taj stadij mogao, nazvatipred-ambivalentnim.

Djeca koja su obično privlačna i mila, mogu pokazivati nekontrolirane agresivne akteprema onima koje vole, ne osjećajući se nimalo odgovornima za to.

Ukoliko u ovom stadiju emocionalnog razvoja agresivnost iščezne, posljedica može bitida dijete neće moći do određenog stupnja razviti sposobnost za ljubav, tj. sposobnost zauspostavljanje objektnih veza.

II.) Intermedijarni stadij ili stadij integracije

U ovom stadiju dijete razvija »sposobnost za brižnost« u odnosu na raniju »bezbrižnost ili okrutnost«

Integracija počinje sa akumulacijom motoričkih i senzornih elemenata koji čine stanjeprimarnog narcizma iz kojeg u daljnjem razvoju nastaje doživljaj postojanja. Ovopsihičko stanje određeno sposobnošću prepoznavanja vlastita postojanja (»ja jesam«)usporedo s uspostavljanjem psihosomatskog jedinstva je praćeno specifičnim oblikomanksioznosti očekivane proganjanja.

Osjećaj postojanja se razvija kroz početnu mentalizaciju, tj. imaginarnu elaboracijutjelesnog funkcioniranja. Ovaj proces omogućava razvoj inicijalnog selfa iz njegovihpočetnih elemenata.

U ovom stadiju pojavljuje se sposobnost za doživljavanje osjećaja krivnje, što znači da sedio agresivnosti transformira u žalovanje, katkad u osjećaj krivnje ili u somatskiekvivalent (mučninu i povraćanje).

Dijete doživljava osjećaj krivnje ako je u razdobljima ekscitacije učinio loše voljenojosobi.

Ako su iskustva pozitivna, odnosno kada majka pruža zaštitu djetetovu egu po modelukontinuiteta postojanja, ono će moći podnijeti osjećaj krivnje i postati sposobno daotkrije potrebu da daje, da kreira i da reparira. Na taj način velik dio agresivnostiomogućava rađanje socijalnih funkcija na temelju kojih će dijete postati sposobno dakasnije stvara međusobne odnose.

Odsutnost dovoljno dobre okoline kod dojenčeta dovodi do reakcije prekida kontinuitetaživota, što ono doživljava kao odbacivanje te se ponovno pojavljuje agresivnost.

Ako loša iskustva neprestano prekidaju doživljaj kontinuuma njegova života: uspostavlja se'struktura fragmentirane egzistencije' što onemogućava zadovoljavajuće socijalneinterakcije s okolinom jer se temelje na osjećaju krivnje. Ovakav razvoj od samogapočetka vodi prema psihopatološkim stanjima kao što su npr. psihomotorne agitacije,hiperkineza, nepažljivost ili teškoće u koncentraciji.

Odsutnost vanjske podrške majčina ega izazvat će stanje ne-egzistencije, odnosno»kaos dezintegracije« kao elaborirane obrane kaosa ne-integracije, što vraća dijete ustanje apsolutne ovisnosti. .

III. Stadij personalizacija

Predstavlja fazu uspostavljanja potpunih osobnih (inter-personalnih) odnosa.

Postignuće ovog stadija ovisi o načinu 'handlinga' /majčine njege/, koja postupno dovodi do

uspostavljanja odnosa prema objektu.

Objektne veze se ne mogu uspostaviti ukoliko okolina ne nudi objekte tako da malo dijete

može kreirati svoj objekt. To se odvija po ovoj shemi: dojenče je u stanju nejasna

očekivanja koje ima svoje porijeklo u nekoj neodređenoj potrebi. Majka, koja se zna

prilagoditi djetetu, pruža mu objekt ili kretnju koja zadovoljava djetetove potrebe, iako

ono počinje upravo osjećati potrebu čije mu zadovoljenje nudi njegova majka.

Na taj način kroz iskustvo omnipotencije dojenče stječe osjećaj sigurnosti da može

kreirati objekte i stvarati svijet.

U stadija personalizacije dijete je steklo uvjete koji su nužni za unutrašnju elaboraciju

procesa žalovanja. Okolina preko »holdinga« mora djetetu omogućiti potrebnu podršku

za vrijeme razdoblja u kojem se odvija unutrašnja elaboracija procesa žalovanja. U

protivnom pojaviti konfuzija ili depresija kao alternativa.

Mehanizam žalovanja odvija po ovoj formuli: osoba koja je suočena s gubitkom objekta

introjicira objekt koji postaje predmet mržnje unutar ega.

Projektivna identifikacija

Izgradnja psihičke strukture djeteta započinje identifikacijskim procesima.

Prvi vidovi identifikaciju su tkzv. narcistička identifikacija koja proizlazi iz simbiotskogiskustva djeteta s majkom.

Ovaj proces izgradnje unutarnjih struktura, majka svojim odnosom s djetetom daje značenjepojedinim djetetovim potrebama i reakcijama.

Mehanizam projektivne identifikacije opisala je M. Klein kroz objašnjenje ‘schizo-paranoidne’ pozicije u djetetovom razvoju. PI ima posebno mjesto u proradi djetetovedestruktivnosti i integracije agresivnog nagona.

Postoji značajna razlika između projekcije i projektivne identifikacije u intrapsihičkom iinterpersonalnom značenju.

Projektivna identifikacija podrazumijeva interakciju /projektor i primalac projekcije su uinterakciji/ dviju osoba dok je projekcija intrapsihički fenomen.

W. Bion je putem ovog mehanizma objasnio majčinu ulogu kontejnera.

Majka putem njene funkcije ‘revere-a’ ima važnu ulogu u transformiranju anksioznog idestruktivnog sadržaja psihe u prihvatljive sadržaje koje dijete može prihvatiti bezizražene anksioznosti.

Projektivna identifikacija može biti i patološki mehanizam – kao ‘patološko zrcalo’ kadamajka projecira u odnos s djetetom vlastite anksiozne aspekte.