SADRŽAJ

I. UVOD ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸3

II. RASIZAM ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸4

2.1. Različite definicije rasizma ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸4

2.1.1. Kulturni rasizam ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸5

2.1.2. Rasijalizam ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸5

2.1.3. Institucionalni rasizam ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸5-6

2.2. Rasizam i pravo ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸6

2.2.1. Zakon o rasnim odnosima iz 1965. ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸7

2.2.2. Zakon o rasnim odnosima iz 1968. ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸7

2.2.3. Zakon o rasnim odnosima iz 1976. ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸7

2.3. Razmjeri individualnog rasizma ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸7

2.3.1. Izvještaj Instituta za rasne odnose iz 1969. ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸7-8

2.3.2. Ispitivanja društvenih stavova Britanaca ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸8

2.4. Rasno uznemiravanje¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸8

2.5. Rasizam i tisak ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸9

2.5.1. Paul Hartman i Charles Husband 1963.-1970. ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸9

2.6. John Solomos i Les Back – rasizam i popularna kultura ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸9

2.6.1. John Bull, Britannia i Britansko carstvo ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸9-10

2.6.2. Predstavljanje nazočnosti crnaca u Britaniji ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸10

2.6.3. Multikulturalizam i medijske slike ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸10-11

III. NEJEDNAKOST IZMEĐU ETNIČKIH SKUPINA U BRITANIJI ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸12

3.1. Zapošljavanje i zarada ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸12

3.2. Stanovanje ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸13

IV. TEORIJE RASIZMA ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸14

4.1. Psihološke teorije rasizma ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸14

4.1.1. Frankfurtska škola ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸14

1

4.1.2. John Dollard – frustracija – agresija kao uzrok predrasuda ¸¸¸¸14

4.1.3. Kritika psiholoških teorija ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸15

4.2. E. Ellis Cashmore – Logika rasizma ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸15

4.2.1. Rasizam u skupini srednjih godina ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸16

4.2.2. Rasizam i mladi ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸16

4.2.3. Rasizam i stariji ljudi ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸16-17

4.3. Oliver C. Cox – marksistička teorija rasizma ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸17

4.3.1. Etnicitet, „rasa“, rasizam ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸17

4.3.2. Kapitalizam i rasizam ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸17-18

4.3.4. Kritika Coxa ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸18

4.4. Birminghamski Centar za suvremena kulturna istraživanja ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸18

4.4.1. Novi rasizam ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸19

V. ZAKLJUČAK ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸20

VI. LITERATURA ¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸¸21

2

I. UVOD

Rasizam je teorija, odnosno ideologija, po kojoj između rasa koje čine ljudski rod

(vrsta homo sapiens) postoje duboke, biološki uvjetovane razlike, koje se ne mogu

preći; odnosno, ako i mogu, to je "miješanje rasa" krajnje nepoželjno.

Rasizam je izvorno reakcionarna teorija prema kojoj je ljudski rod podijeljen na

rase sa većim ili manjim mentalnih sposobnostima ili sposobnošću kulturnog razvoja. U

širem smislu shvaćanja, rasizam je svako netolerantno ili nasilno ponašanje prema

osobama druge nacije, vjere, boje kože ili fizičkih karakteristika.

Gotovo uvijek, rasistička ideologija vezana je sa idejom da su neke rase vrednije,

prirodno superiornije od drugih, pa je prirodno da budu u superironom položaju, te je

dozvoljeno koristiti silu da se taj položaj održi i spriječi "kvarenje" rase. Najradikalniji

oblik rasističke ideologije u suvremenoj povijesti je nacizam, koji razlikuje arijevce kao

rasu gospodara, rase koje arijevcima mogu biti samo sluge ili robovi (npr. Slaveni), te

rase koje trebe pobiti (Židovi, Romi). Židovi su bili progonjeni kao pripadnici niže rase,

a ne kao vjera, čak i onda ako su im oba roditelja kršćani.

"Bio mi je odvratan rasni konglomerat, što ga je pokazivao glavni carski grad,

odurna cijela ta mješavina naroda: Čeha, Poljaka, Mađara, Rusa, Srba i Hrvata, itd., a

među svima kao vječna bakterija čovječanstva - Židov i opet Židov."

Adolf Hitler, Moja borba

3

II. RASIZAM

II.1. Različite definicije rasizma

Rasizam je širok pojam za koji ne postoji jedna opća definicija. Robert Miles je,

istraživajući podrijetlo tog širokog izraza, ustanovio mnoge različite načine njegove

uporabe. Za njega je to razmjerno nova riječ.

Prema njegovim istraživanjima, u Oxford English Dictionary iz 1910., riječ rasizam

nije zabilježena, dok se u engleskom jeziku počinje rabiti 1930-ih godina. Tijekom

1930-ih, rasizam je bio izraz za opisivanje Hitlerovih stajališta i nacističke stranke u

Njemačkoj. Prema toj definiciji se podrazumijevalo da rasizam ne postoji sve dok se on

ne temelji na uvjerenju da postoje biološki različite rase, pa se definicija smatrala

krajnje uskom.

Međunarodna organizacija UNESCO, u svojoj definiciji rasizma, navodi da je

rasizam pogrešno gledanje na biološke razlike među ljudskim skupinama. Ta je

organizacija, tijekom 1950-ih i 1960-ih godina okupila stručnjake iz različitih zemalja

na četiri konferencije kako bi donijeli zajednička stajališta o „rasi“ koja će kasnije

objaviti Ujedinjeni narodi.

U prvoj izjavi , Miles je definiciju rasizma proširio na vjerovanja o psihološkim i

kulturnim razlikama, ali se rasizam morao temeljiti na znanstvenim teorijama. To je

stajalište odbacio John Rex, britanski sociolog weberovskog usmjerenja, koji je ustvrdio

da se rasističke teorije ne moraju temeljiti na znanstvenom opravdanju. Njegov je opis

rasizma zadržavao ideju da se ta riječ odnosi na teorije o razlikama među skupinama i

poželjnosti ili nepoželjnosti tih razlika.

John Solomos je za rasizam tvrdio da se on ne mora temeljiti ni na kojoj određenoj

teoriji o biološkoj ili kulturnoj nadmoći jer, prema Solomosu, „rasizam nije statična

pojava“. Za njega je čovjek rasist kad diskriminira pripadnike drugih „rasa“ ili o njima

iznosi podcjenjivačka ili stereotipna mišljenja zbog njihove tobožnje pripadnosti drugoj

„rasi“.

4

2.1.1. Kulturni rasizam

Kulturni rasizam je prema Richarsonu definiran kao „skup kulturnih ideja,

uvjerenja i argumenata koje prenose pogrešne predodžbe o svojstvima i sposobnostima

rasnih skupina“. Kulturni rasizam se uvijek odnosi na svojstva kulture nekog društva, a

ne na uvjerenja pojedinca. Pojedinac može imati rasistička uvjerenja, ali to postaje

primjer kulturnog rasizma samo ako ta uvjerenja postanu široko prihvaćena.

2.1.2. Rasijalizam

Prema John Rexu, rasijalizam je nejednak odnos prema različitim rasnim

skupinama. Rasijalizam dakle uključuje postupke, a rasizam se tiče samo onoga što

ljudi misle. To je razlika koju većina sociologa ne prihvaća i ne povlači se u

svakodnevnom govoru.

2.1.3. Institucionalni rasizam

Ovaj se izraz rabi na mnoge načine, a mnogi ga sociolozi smatraju nepostojećim.

Miles tvrdi da ideja o institucionalnom rasizmu potječe iz djela aktivista American

Black Power iz 1960-ih.

Prema Carmichaelu i Hamiltonu, rasizam je 1968. definiran kao „utemeljenje

odluka i političkih mjera na rasnim kriterijima u svrhu podčinjavanja neke rasne skupine

i održavanja kontrole nad tom skupinom“. Poput njih, neki su sociolozi definirali

institucionalni rasizam kao dominaciju bijelaca nad crncima i nisu je primijenili ni na

koju drugu rasnu skupinu. Rasizam je mogao biti individualan i javan, što znači da su

ljudi crnce svjesno i otvoreno diskriminirali. Takav je rasizam je često bio prikriven ili

skriven. Za njega nije potrebna svjesna diskriminacija jer je on ishod djelovanja

protucrnačkih stavova.

Robert Blauner, američki sociolog, tvrdio je kako rasizam ne mora biti svjestan

niti se temeljiti na individualnim predrasudama. Smatrao je da je rasizam ugrađen u

5

način djelovanja većine američkih institucija. Za njega je rasizam bio sastavni dio

dominacije i hijerarhije, te je osiguravao nastavak te dominacije nekih rasa nad drugima.

U Britaniji se institucionalni rasizam upotrebljava na različite načine od kojih je

David Mason 1982. izvojio pet:

1. Do verzije urote dolazi kada u javnim institucijama hotimično diskriminiraju

rasne skupine oni koji su na moćnijim položajima.

2. Strukturalno marksističko gledište o institucionalnom rasizmu ne ovisi o

postojanju svjesnih predrasuda i diskriminacije. Prema ovom gledištu, rasizam

nastaje kao posljedica državne politike, neovisno o namjerama koje stoje iza nje.

3. Osobit utjecaj ima objašnjenje institucionalnog rasizma kao nenamjeravanih

posljedica. Prema ovom objašnjenju, institucije u društvu mogu voditi do rasne

deprivilegiranosti i nejednakosti kao posljedica provedbe politika koje nisu bile

zamišljene kao rasističke.

4. Kolonijalna verzija institucionalnog rasizma smatra da institucionalni rasizam

može biti posljedica uloge u kojoj neka rasna ili etnička manjinska skupina stupa

u društvo.

5. Prema političkom oportunizamu, institucionalni rasizam ne nastaje toliko iz

predrasuda koliko iz tijeka demokratskog procesa.

Prema nekim je sociolozima nejednakost među etničkim skupinama dokaz

postojanja institucionalnog rasizma. Drugi pak rabe taj izraz samo kad se može pokazati

da je postojala hotimična namjera diskriminiranja.

2.2. Rasizam i pravo

Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, britanska je vlada donijela zakone kojima su

neki oblici rasne diskriminacije postali nezakoniti.

6

2.2.1. Zakon o rasnim odnosima iz 1965.

Ovaj zakon zabranio je diskriminaciju na temelju „rase“, boje kože i etničkog ili

nacionalnog podrijetla na javnim mjestima i u javnome prijevozu, te se također

kažnjavalo usmeno ili pismeno poticanje rasne mržnje. Odbor za rasne odnose koji je

provodio ove zakone, imao je malo moći.

2.2.2. Zakon o rasnim odnosima iz 1968.

Ovaj je zakon proširio sve stavke koje je obuhvatio onaj iz 1965., uvrstivši

zaposlenje, stanovanje i pružanje komercijalnih usluga. Zabranio je diskriminatorno

oglašavanje i obavijesti, ali svejedno je imao mnoge nedostatke. Odbor za rasne odnose

je ovim zakonom dobio veće ovlasti.

2.2.3. Zakon o rasnim odnosima iz 1976.

Ovim je zakonom uveden pojam neizravne diskriminacije. Također je njime

osnovano Povjerenstvo za jednakost rasa, ćija je zadaća bila promicanje skladnog

odnosa među rasama. To je Povjerenstvo moglo pružati pravnu pomoć onima koji

smatraju da su žrtve rasne diskriminacije.

2.3. Razmjeri individualnog rasizma

2.3.1. Izvještaj Instituta za rasne odnose iz 1969.

Članovi Instituta za rasne odnose su 1966./67. proveli istraživanje nebi li

ustanovili koliko su rasistička uvjerenja rasprostranjena među pojedincima. To je

istraživanje obuhvatilo nacionalni uzorak 2500 osoba iz pet engleskih urbanih područja

s velikom populacijom etničkih manjina. Izvještaj je objavljen 1969. godine.

Nakon ispunjavanja Upitnika od četiri pitanja, ispitanici su podijeljeni u četiri

skupine:

7

Tolerantni – oni koji su dali neprijateljske odgovore - 35%

Skloni toleranciji – oni koji su dali jedan neprijateljski odgovor - 38%

Skloni predrasudama – oni koji su dali dva neprijateljska odgovora - 17%

Osobe s predrasudama – oni koji su dali tri ili četiri neprijateljska odgovora -

10%.

Ovo istraživanje je pokazalo da kategorija osoba s najviše predrasuda nije

ograničena na određene društvena skupine i da se može naći u svim dijelovima društva.

Ljudi s najviše predrasuda bili su skloniji autoritativnom pristupu životu, a taj je pristup

imao pretjeranu potrebu za podvrgavanjem autoritetu i izraženo neprijateljstvo prema

bilo kojim pripadnicima drugih grupa.

2.3.2. Ispitivanja društvenih stavova Britanaca

Ova ispitivanja se od 1983. provode svake godine, sadrže i pitanja vezana uz

rasizam te nude novije podatke vezane uz pokazatelje promjena razmjera individualnog

rasizma. Tijekom godina anketa i različitih istraživanja, ustanovljeno je, da je više ljudi

spremno priznati da su rasisti nego da imaju predrasude, te upućuju na promjene koje

su se dogodile s vremenom. Također nude zanimljive podatke o podjeli rasističkih

uvjerenja u različitim društvenim skupinama, ali ne mjere koliko ljudi postupa rasistički

odnosno rasijalistički.

2.4. Rasno uznemiravanje

Istraživanje rasnog uznemiravanja, jedan je od načina ispitivanja stvarne

prisutnosti rasizma. Satman Virdee je primjetio da javnost obraća pažnju na rasno

uznemiravanje tek nakon nekoliko osobito žestokih napada. Ustanovio je da žrtve rasno

motiviranih tjelesnih napada čine tek 1% populacije etničkih manjina, te utvrdio da to

prelazi broj od 20 000 napada na godinu. Također je procijenio da je iz rasno

motiviranih razloga oštećena imovina od oko 40 000 ljudi i da je oko 230 000 osoba

bilo rasno zlostavljano ili uvrijeđeno.

8

2.5. Rasizam i tisak

Mnogi sociolozi smatraju da rasizam nije tek pitanje pojedinačnih predrasuda

nego i značajka kultura i institucija mnogo društava, za što ti sociolozi rabe izraze

kulturni i instituconalni rasizam.

Današnji mediji igraju veliku ulogu u shvaćanju i kreiranju stavova prema „rasi“ u

društvu kao cjelini, te u stvaranju i odžavanju kulturnog razima.

2.5.1. Paul Hartman i Charles Husband – 1963. – 1970.

Hartman i Husband bavili su se istraživanjem brojeva The Timesa, Daily

Expressa, Daily Mirrora i Guardina . Na temelju analiziranja naslova i tekstova

zaključili su sljedeće:

u oko 10% naslova stajale su riječi poput umoriti, spalliti, ubiti, ustrijeliti

oko 12% riječi upućuje na sukob – mržnja, kriza, svađa, sukob, prijetnja

oko 60%, sadržavalo je, kako su ih Hartmann i Husband nazvali, restriktivne riječi –

zaustaviti, skrenuti, zapriječiti, zabraniti

oko 30% naslova koji su sadržavali riječ rasa ili neku od njenih izvedenica, u

naslovu su stajale i riječi koje govore o sukobu i nasilju

2.6. John Solomos i Les Back – rasizam i popularna kultura

Solomos i Back su istraživali predodžbe „rase“ ne samo u novinama, već i u

drugim medijima. Ispitivali su načine na koje se „rasu“, etničku pripadnost i

nacionalnost prikazuje u različitim razdobljima i kontekstima.

2.6.1. John Bull, Britannia i Britansko carstvo

9

Tehnološki napredak u reprodukciji slika potkraj 19-og i početkom 20-og stoljeća

pokrenuo je golem razvoj oglašavanja i proizvodnje predmeta. Na takvim proizvodima

obično su stajale slike bijelaca kao hrabrih istraživača, koji podnose teškoće kako bi

civilizirali domorodačke „druge“. Često prikazivani bili su likovi Britannie, koja je za

sobom ostavljala poruku: „Biti Englez znači biti bijel.“, i Johna Bulla, koji je svoj

nacionalizam uvijek naglašavao noseći nacionalnu zastavu. Takvi proizvodi poručivali

su da se njihovom kupnjom, zapravo kupuje britanski identitet.

2.6.2. Predstavljanje nazočnosti crnaca u Britaniji

Početkom 20. stoljeća u javnim se medijima govorilo da je nazočnost crnaca u

Britaniji problem. Vladala je velika zabrinutost glede „miješanja rasa“. Osobitu

pozornost privlačli su spolni odnosi crnaca i bijelaca za koje se smatralo da bi mogli

ugroziti britansku kulturu.

Tijekom 1950-ih mediji su se počeli baviti tezom da u nekim dijelovima Britanije

crnci postaju brojniji od bijelaca, a kritike su se temeljile na mišljenju da je boja kože

glavno razlikovno obilježje. Crnačko se stanovništvo tijekom 1960-ih često prikazivalo

kao ljenivce koji su došli iskoristiti darežljiv socijalni sustav Britanije, a zauzvrat joj

nisu dali ništa. U medijima se o povezanosti crnačkog stanovništva i kriminala najviše

govorilo tijekom 1970-ih, a početkom 1980-ih su počeli naglašavati vezu između crnaca

i pobuna u sirotinjskim četvrtima.

Iako se prevladavajuća slika britanskih crnaca u medijima s vremenom

promijenila, Solomos i Back smatraju da su se dva ključna elementa

1. nazočnost crnaca – kao i daljnja prijetnja britanskoj kulturi i

2. kulturna/rasna obilježja crnaca – i dalje su smatrana „nespojivima s britanskim

načinom života“,

zadržala.

2.6.3. Multikulturalizam i medijske slike

10

Prema Solomosu i Blacku, od kraja 1980-ih, način prikazivanja crnačkog

stanovništva u medijima znatno se promijenio. Povećan je broj filmova crnih redatelja i

producenata. TV serije poput Cosby showa, prikazivale su crnce u boljem svijetlu.

Od osobite je važnosti promjena sve veće uporabe multikulturalnih slika. S

proširivanjem svjetskog tržišta, neki su oglašivači poput Benettona i British Airwaysa

počeli rabiti multikulturalne slike kako bi svoje proizvode povezali s antirasističkim

nazorom i pokušali za njih zainteresirati najrazličitije ljude. Iako te slike imaju pozitivne

utjecaje, kao i sve ostalo, imaju i svoju drugu stranu.

Solomon i Black misle da neke slike u medijima mogu djelovati uznemirujuće i

poticati rasizam i rasne stereotipe. Na neke od multikulturalnih reklama pojavilo se

nezadovoljstvo. U Francuskoj je npr., rasistička skupina ubacila suzavac u Benettonovu

trgovinu nakon što je Benetton objavio plakat na kojem crnkinja doji bijelo dijete. Ta je

grupa tu reklamu doživjela kao poticanje seksa između bijelaca i crnaca, dok su drugi tu

reklamu doživjeli rasistički jer su smatrali da su crnkinje prikazane kao objekt seksualne

požude bijelaca.

Rasni stereotipi mogu biti tako snažni i tvrdokorni da se mogu prenosit i

multikulturalnim oglašavanjem. Iako su mediji i popularna kultura poduzeli neke

uspješne pokušaje oko uzdrmavanja rasističke nepravilnosti, u svom istraživanju

Solomos i Black zaključuju da je rasizam teško potpuno izbjeći.

11

III. NEJEDNAKOST IZMEĐU ETNIČKIH SKUPINA U

BRITANIJI

Nejednakosti između etničkih skupina mogu uzrokovati individualni, kulturalni ili

institucionalni rasizam. Istraživanje o nejednakostima između etničkih skupina u

Britaniji proveli su 1994. godine Tariq Modood i drugi, za Institut za politička

istraživanja (PSI). Za to su istraživanje koristili podatke dobivene anketom provedenom

na uzorku od 5196 osoba karipskog i azijskog podrijetla i 2868 bijelaca. U istraživanje

su također uvršteni i neki podaci iz prethodnih istraživanja koja su bila provedena

1866./67, 1974./75. i 1982. godine.

III.1. Zapošljavanje i zarada

Istraživanja provedena 1994. godine, uspoređena su s onima iz 1982. Utvrđeno je

da se u svim skupinama, osim među Bangladežanima, povećao udio muškaraca u

skupini stručnjaka, rukovoditelja i poslodavaca (usporedbe za Kineze nisu moguće, jer

nema podataka iz 1982.). U svim je etničkim skupinama zabilježen rast broja muškaraca

na intelektualnim poslovima. Primjećeno je da su razlike među etničkim skupinama

velike: Kinezi su uspješniji od bijelaca, a Pakistanci i Bangladežani imaju najmanje

muškaraca na intelektualnim/nemanualnim radnim mjestima. Među ženama iz različitih

etničkih skupina, također su primjećene velike razlike. Udio bijelih žena u skupini

stručnjaka, rukovoditelja i poslodavaca naglo se povećao, kineskinje su imale veći udio,

a afroazijske žene su zabilježile dvostruki rast.

Modoodovo istraživanje pokazalo je da stalno zaposleni bijeli muškarci zarađuju

više od muškaraca iz svih etničkih manjina, osim Kineza. Kod žena je pak, uz iznimku

Pakistanki i Bangladežanki, utvrđeno da žene iz svih etničkih manjina zarađuju više od

bjelkinja. Do danas su se te nejednakosti u radnom statusu između etničkih manjina i

bijelaca smanjile.

12

III.2. Stanovanje

Od vremena prvih useljenika iz 1950-ih, stambeni uvjeti pripadnika etničkih

manjina znatno su se promijenili. Prvi migranti teško su dobivali subvencioniran

općinski smještaj zbog toga što su u mnogim općinama postojale liste čekanja za koje je

jedan od uvjeta bio duljina boravka. Svi novi useljenici su se nalazili na dnu popisa.

Neki podaci upućuju na to da različite etničke manjine imaju različite položaje na

stambenom tržištu, dok drugi podaci pokazuju da su pripadnici svih etničkih manjina u

nepovoljnom položaju glede stanovanja. Jane Lakey je ustanovila da sve etničke

manjine češće žive u područjima visoke nezaposlenosti za razliku od bijelaca.

Obrasci nejednakosti nisu isti u svim etničkim skupinama. Spolne razlike očite su

u svim tipovima nejednakosti. U Britaniji etničke manjine i dalje imaju lošije životne

mogućnosti nego bjelačko stanovništvo. Mnogi sociolozi smatraju da je glavni uzrok tih

nejednakosti rasizam.

13

IV. TEORIJE RASIZMA

IV.1. Psihološke teorije rasizma

IV.1.1. Frankfurtska škola

Uspon rasizma u njemačkoj 1930-ih, potaknuo je frankfurtsku školu na

istraživanje podrijetla predrasuda i diskriminacije. Jedno od najutjecajnijih istraživanja

u tom području vodio je Theodor Adorno 1950. godine. Proveo je istraživanje kojim je

hito otkriti uzroke autoritarne ličnosti, koja prema Frankfurtskoj školi uključuje

„razmišljanje o stereotipima, prikriveni sadizam, divljenje moći“ te „slijepo priznavanje

snažnog“.

Osobe s autoritarnom ličnosti podređuju se onima na vlasti i neprijateljski gledaju

na one koji to ne čine. Neprijeteljski su raspoložene i prema svim onim skupinama koje

su od njih drukčije, uključujući pripadnike etničkih manjina. Za tipične primjere

autoritarnih ličnosti uzima se one koji su nekritički podržavali Hitlera tijekom 1930-ih i

1940-ih u Njemačkoj.

Zbog strogog odgoja i djetinjstva bez ljubavi, autoritarne ličnosti teško suosjećaju

s drugima i ne toleriraju razliku, zbog čega nisu tolerantni ni prema etničkim

manjinama. Prema ovom istraživanju, korijeni autoritane ličnosti nalaze se u djetinjstvu.

IV.1.2. John Dollard – frustracija – agresija kao uzrok predrasuda

Dollard je 1957. godine, objašnjavajući rasizam na jugoistoku, tvrdio da frustrirani

postaju agresivni i da toj agresiji moraju dati oduška.

Tijekom socijalizacije, roditelji prisiljavaju djecu da potiskuju osnovne porive i

tako nastaje osujenost. S obzirom na to da njihov tjelesni opstanak još uvijek ovisi o

roditeljima, djeca se ne mogu iskaliti na roditeljima, što dovodi do toga da im se te

frustracije gomilaju i kasnije u životu usmjeravaju na neku drugu, ranjiviju metu.

14

IV.1.3. Kritika psiholoških teorija

Prema mnogim je istraživanjima ustanovljeno da je određeni stupanj rasizma

široko prisutan u mnogim društvima i da se ne ograničava na neku netipičnu manjinu.

Mnoge teorije rasizma smatraju da je rasizam proizvod kulture ili ekonomskog sustava

društva i da se ne ograničava na manjinu pojedinca.

IV.2. E. Ellis Cashmore – Logika rasizma

E. Ellis Cashmore je Logiku rasizma pokušao razumijeti sa stajališta engleskih

bijelaca. Godine 1987. objavio je studiju o rasizmu u Engleskoj koja se temeljila na

intervjuima s 800 ljudi iz središnje Engleske. Intrvjuirani su bili obični bijelci radničke i

srednje klase, Britanci afrokaripskog i azijskog podrijetla te niz mjesnih političara i

pripadnici raznih zanimanja. Glavni uzorak potjecao je iz četiri područja:

1. Newtown – stambeno radničko naselje u sirotinjskoj četvrti (pripadnici

etničkih manjina činili su 13,4%, stopa nezaposlenosti bila je 23,7%)

2. Chelmsley Wood – radničko naselje (pripadnici etničkih manjina činili su

3,5%, stopa nezaposlenosti bila je 16,3%)

3. Edgbaston – područje s pretežno srednjom klasom (mala rastuća azijska

populacija od 6,1%, stopa nezaposlenosti bila je 4,2%)

4. Solihull – gradić s vrlo bogatim stanovništvom (pripadnici etničkih

manjina činili su oko1%, stopa nezaposlenosti bila je 4,2%).

Cashmore je ispitao stupanj i prirodu rasizma u različitim dobnim skupinama u

bjelačkoj populaciji u svakom od četiri područja. Podijelio ih je u tri dobne skupine:

1. oni srednjih godina (21-50)

2. mladi (mlađi od 21)

3. stari (stariji od 50)

15

4.2.1. Rasizam u skupini srednjih godina

U Newtownu je rasizam potjecao od oskudnih resursa pri čemu su se neki bijelci

smatrali zanemarenima. Izrazili su znatnu sumnjičavost prema etničkim manjinama i

katkad otvoreno neprijateljstvo.

S obzirom na to da je Chelmsley Wood imao manje pripadnika etničkih manjina,

bijelci u njima nisu vidjeli neposrednu prijetnju. Zamjerali su im održavanje vlastite

kulture i ne miješanje sa bijelcima.

U Edgbastonu i Solihullu, bjelačka je srednja klasa vrednovala ljude uglavnom

prema individualnim sposobnostima. Za Azijce su pokazivali više poštovanja nego za

afrokaripske građane koje su smatrali muktašima.

4.2.2. Rasizam i mladi

Mladi nisu imali iskustvo etničkih manjina kao pridošlica ili useljenika, pa su ih

teško mogli doživljavati kao autsajdere koji im pokušavaju oteti posao, ali su ipak

postojale društvene promjene vezane za etničku pripadnost.

U Newtownu je većina mladih nakon završetka školovanja ostala u vezi s

prijateljima iz vlastite etničke skupine, a neki su iznijeli rasističke poglede.

U Chelmsley Woodu su mnogi mladi etničke manjine okrivili za nezaposlenost i o

njima su razmišljali u stereotipima.

U područjima u kojima živi srednja klasa, mladi su većinom, po uzoru na svoje

roditelje, vjerovali kako je svatko krojač svoje sreće. Po njima je razlog neuspješnosti

etničkih manjina njihov nedovoljan trud i nevoljnost oko uklapanja u kulturu domaćeg

društva.

4.2.3. Rasizam i stariji ljudi

U Newtownu su mnogi stariji mislili da je životni standard u njihovu kraju pao, a

krivnju za to su rado pripisivali etničkim manjinama. Mali broj stanovnika je krivnju

prebacio na vladu i druge razine vlasti koje su dozvolile preveliko useljavanje i donijeli

16

zakone o diskriminaciji. Ti ljudi su smatrali da njihovo područje preuzimaju skupine

tuđinaca koji uništavaju britanski način života.

Ispitanici iz Chelmsley Wooda su imali poglede koji su bili slični onima iz

Newtowna. I oni su okrivljavali vladu za premalo ograničavanje useljavanja.

Bijelci stariji od 50 u Edgbastonu i Solihullu su za svoje probleme okrivljavali

etničke manjine. Smatrali su da etničke manjinske skupine previše nastoje održati

vlastitu kulturu.

Prema Cashmoreu, rasizam je prisutan u svim klasama i u svim dobnim

skupinama. S njegova stajališta rasizam dobiva različit oblik u različitim dijelovima

društva, no korijeni su mu svuda isti. Za njega je rasizam proizvod jednog tipa

prirodnoga konzervatizma.

4.3. Oliver C. Cox – marksistička teorija rasizma

4.3.1. Etnicitet, „rasa“, rasizam

Jednu od prvih teorija rasizma utemeljenih na marksistikim pretpostavkama razvio

je Oliver C. Cox koji je 1948. objavio knjigu Class, Caste and Race. U toj knjizi

odbacuje stajališta prema kojima rasizam oduvijek postoji i on je proizvod prirodnih

ljudskih osjećaja. Za njega je sama ideja „rase“ čovjekov proizvod.

Etničke skupine mogu se podijeliti na one koje odlikuje zasebna kultura i one koje

se razlikuju „rasom“. „Rase“ su za njega ustanovljene prema tjelesnim značajkama, ali

te značajke ne moraju održavati bilo kakve stvrane biološke razlike među skupinama.

Prema Coxu, drevne civilizacije nisu poznavale rasizam. Za njega je to razmjerno

nova pojava i zato on ne može potjecati iz osjećaja svojstvenih ljudskom rodu.

4.3.2. Kapitalizam i rasizam

Cox smatra da se rasizam rodio 1493. godine, kada je papa Aleksandar VI. pod

pritiskom Španjolske objavio papinsku bulu kojom se „svi poganski narodi i njihova

17

dobra (osobito obojeni narodi svijeta), stavljaju na raspolaganje Španjolskoj i

Portugalu“. On tvrdi da je rasizam sklop uvjerenja koja služe tome da opravdavaju i

održe izrabljivanje jedne skupine od strane druge.

Za njega su izvori rasizma u razvoju kapitalizma, s njegovom potrebom da

sustavno izrabljuje radnu snagu. Prema Coxu, svijet možda nikad nebi doživo rasne

predrasude da se nije razvio kapitalizam.

4.3.3. Kritika Coxa

Mnogi su se autori složili sa Coxom da je rasizam povezan sa kapitalizmom i

kolonijalizmom, no mnogi su isto tako poricali da rasizam može postojati jedino u

kapitalizmu te da su kolonijalizam i kapitalizam jedini uzroci rasizma. Također se veći

dio sociologa nije složio s Coxom oko toga da jedino bijelci mogu biti rasisti, već su

smatrali da pojedinci iz bilo koje etničke skupine mogu biti rasisti.

Većina marksista danas odbacuje Coxove poglede jer smatraju da su njegova

shvaćanja previše pojednostavljena.

4.4. Birminghamski Centar za suvremena kulturna istraživanja –

neomarksistička teorija rasizma

Skupina sociologa iz birminghamskog Centra za suvremena kulturna istraživanja,

razvila je svoje neomarksističko tumačenje rasizma, koje je objavljeno 1982. pod

nazivom, The Empire Strikes Back. Ova skupina sociologa se složila s Coxom da je

rasizam nastao pod utjecajem kolonijalizma, ali oni smatraju da rasizam prethodi

kolonijalizmu i da je nastao pod utjecajem mnogih drugih čimbenika. Suglasni su i sa

drugim marksističkim autorima oko toga da je rasizam povezan s iskorištavanjem

migrantske radne snage u kapitalističkim društvima.

Solomos et al. smatraju da se mora razmotriti kako je došlo do toga da radnička

klasa prihvati rasistička uvjerenja i da se mora ispitati uloga koju su etničke manjine

same odigrale u otporu rasizmu.

18

4.4.1. Novi rasizam

Od 1970. godine, na useljenike se počinje gledati kao na uzrok poteškoća. Sada se

više ne ističe inferiornost useljenika, već njihova različitost. Britanija kao zemlja, drži

do tradicije i običaja koje useljenici ne mogu i ne žele usvojiti zato jer imaju svoje.

Novi se rasizam okomio na obiteljski život afrokaripskih i azijskih skupina.

Britanci su smatrali da afrokaripsko stanovništvo nije u stanju održati stabilnu obitelj, a

takve se pak obitelji smatraju temeljem britanskoga društva. Azijci s druge strane imaju

velike obitelji, što dovodi do prenapučenosti.

Prema logici novoga rasizma, jedino kvalitetno rješenje bi bilo, da useljenici odu

iz Britanije i vrate se u zemlje gdje se njihova kultura bolje prihvaća.

19

V. ZAKLJUČAK

Rasnu i druge osnove diskriminacije zabranjuje Opća deklaracija o pravima

čovjeka iz 1948. Rasizmom se krše temeljna ljudska prava i slobode priznate od

međunarodne zajednice. Nadmoćnost jedne rase nad drugom u današnje vrijeme više se

ne može ostvariti.

Zabranjeno je širi rasnu mržnju i poticati rasnu diskriminaciju. Pogrešno je

smatrati sebe superiornim spram drugih ljudi.

20

VI. LITERATURA

1. Haralambos, M.; Holborn, M. (2002). Sociologija – teme i perpektive,

Zagreb: Golden marketing – tehnička knjiga

21