1

Teorija pravednosti

John Rawls (1921-2002)

Uloga pravednosti

Pravednost je prva vrlina društvenih institucija, kao što je istinitost prva vrlina sustavâ mišljenja. Neka teorija, ma kako elegantna ili ekonomična, mora se odbaciti ili revidirati ako je neistinita; na sličan način zakoni i institucije, bez obzira koliko su učinkoviti ili dobro uređeni, moraju se reformirati ili napustiti ako su nepravedni. Svaka osoba ima nepovredivost utemeljenu na pravednosti, pred kojom prvenstvo ne može imati čak ni dobrobit društva u cjelini. Zbog ovog razloga pravednost niječe to da gubitak slobode za neke postaje ispravan uslijed većeg dobra koje će biti razdijeljeno među ostalima. […] Kao prve vrline ljudskih djelatnosti, istinitost i pravednost su beskompromisne.

Čini se da ove tvrdnje izražavaju našu intuitivnu vjeru u prvenstvo pravednosti. One su nedvojbeno prenaglašene. Bilo kako bilo, htio bih ispitati da li ove tvrdnje ili druge, njima slične tvrdnje, imaju smisla, te ako imaju, kako ih možemo obrazložiti. U tu je svrhu neophodno razraditi jednu teoriju pravednosti u svjetlu koje se ove tvrdnje mogu protumačiti i procijeniti.

Izvorni položaj

Moj je cilj prikazati jednu koncepciju pravednosti koja poznatu teoriju društvenog ugovora (kakvu nalazimo, primjerice, u Lockea, Rousseaua i Kanta) generalizira i uzdiže na višu razinu apstrakcije. Kako bismo to učinili o izvornom ugovoru ne smijemo misliti kao o ugovoru koji uspostavlja neko društvo ili neki poseban oblik vladavine. Naprotiv, ideja vodilja jest da predmet izvornog sporazuma jesu načela pravednosti za osnovnu strukturu društva. To su načela koja bi slobodne i racionalne osobe koje žele promicati svoje vlastite interese prihvatile u početnom

Izvornik: John Rawls, A Theory of Justice (Harvard University Press, Cambridge, MA, 1999, 11971). Tekst je preveden prema John Rawls, ”A Theory of Justice” [odabrani izvatci iz A Theory of

Justice], u: Harry J. Gensler, Earl W. Spurgin i James C. Swindal (ur.), Ethics: Contemporary Readings

(Routledge, New York and London 2004), str. 229-234. Preveo Tomislav Bracanović.

2

položaju jednakosti kao da definiraju temeljne uvjete njihova udruživanja. Ova načela trebaju regulirati sve buduće sporazume; ona određuju vrste društvene suradnje u koje se može stupiti te oblike vladavine koji se mogu uspostaviti. Ovaj način shvaćanja načelâ pravednosti nazvat ću pravednost kao pravičnost [justice as fairness]. […]

U pravednosti kao pravičnosti izvorni položaj jednakosti odgovara prirodnome stanju u tradicionalnoj teoriji društvenog ugovora. Naravno, ovaj izvorni položaj nije mišljen kao neko stvarno povijesno stanje stvari, a još manje kao neko primitivno stanje kulture. Njega se shvaća kao čisto hipotetičnu situaciju koja je takva da dovodi do određenog poimanja pravednosti. U bitna obilježja ove situacije spada to da nitko ne zna svojemjesto u društvu, svoj klasni položaj ili društveni status, te nitko ne zna svoj usud [fortune] u raspodjeli prirodnih posjeda i sposobnosti, svojeinteligencije, snage, i sličnog. Načela pravednosti se biraju iza vela neznanja [veil of ignorance]. To osigurava da pri ovom odabiru načelâ nitko neće biti u prednosti ili u slabijoj poziciji uslijed ishoda prirodnog slučaja ili slučajnostidruštvenih okolnosti. Budući da se svi nalaze u sličnome položaju i nitko nije u stanju kreirati načela koja bi favorizirala njegovo posebno stanje, načela pravednosti rezultat su pravičnog sporazuma ili pogodbe. Ovo objašnjava prikladnost naziva “pravednost kao pravičnost”: on izražava ideju da je o načelima pravednosti postignut sporazum u početnoj situaciji koja je pravična. […]

Kao što sam rekao, pravednost kao pravičnost započinje s jednim od najopćenitijih od sviju odabira koje osobe mogu skupa napraviti, naime, s odabirom prvih načela koncepcije pravednosti koja će regulirati sve naknadne kritike i reformu institucija. Potom, nakon što smo odabrali koncepciju pravednosti, možemo pretpostaviti da će odabrati ustav i zakonodavstvo radi donošenja zakona, i tako dalje, sve u skladu s načelima pravednosti o kojima je postignut početni sporazum. Naša je društvena situacija pravedna ako je takva da bismo ovim nizom hipotetičkih sporazuma ugovorno došli do općeg sustava pravila koji je definira.Štoviše, pod pretpostavkom da izvorni položaj doista određuje skup načela, onda će biti istinito da kada god društvene institucije zadovoljavaju ova načela, tada oni koji su u njih uključeni mogu jedni drugima reći da surađuju prema uvjetima s kojima bi se složili ako bi bili slobodne i jednake osobe čiji bi međusobni odnosi bili pravični. Opće priznanje ove činjenice pružilo bi osnovu za javno prihvaćanje odgovarajućih načela pravednosti.Dakako, niti jedno društvo ne može biti shema suradnje u koju ljudi svojevoljno ulaze u doslovnome smislu; svaka je osoba rođenjem smještena u neki poseban položaj u nekom posebnom društvu, te priroda ovog položaja bitno utječe na njegove životne izglede. No ipak, društvo koje

3

zadovoljava načela pravednosti kao pravičnosti se najviše koliko je to jednom društvu moguće približava tome da bude svojevoljna shema, jer zadovoljava načela s kojima bi se slobodne i jednake osobe složile u okolnostima koje su pravične. U ovome su smislu njegovi članovi autonomni, a obveze koje oni priznaju samonametnute. […]

Kada se o načelima pravednosti misli kao da potječu iz izvornog sporazuma u situaciji jednakosti, otvoreno je pitanje bi li se priznalo načelo korisnosti. Improvizirano rečeno, teško se čini izglednim da bi se osobe koje se smatraju jednakima, koje imaju pravo postavljati svoje zahtjeve jedne drugima, složile s načelom koje bi moglo zahtijevati slabije životne izglede za neke jednostavno radi veće količine prednostî što će ih uživati ostali. Budući da svatko želi zaštititi svoje interese, nitko nema razloga pristati na vlastiti trajni gubitak kako bi doveo do većeg prosječnog udjela zadovoljstva. U nedostatku snažnih i trajnih dobrohotnih impulsa, racionalan čovjek ne bi prihvatio neku osnovnu strukturu samo zato jer je ona maksimizirala algebarski zbroj prednostî bez obzira na njezine trajne učinke na njegova vlastita osnovna prava i interese. Stoga se čini da je načelo korisnosti nekompatibilno s poimanjem društvene suradnje među jednakima radi zajedničke koristi.

Umjesto toga, tvrdit ću da bi osobe u početnoj situaciji odabrale dva prilično različita načela: prvo načelo zahtijeva jednakost u pripisivanjuosnovnih prava i dužnosti, dok drugo načelo drži da su društvene i ekonomske nejednakosti – primjerice, nejednakosti u bogatstvu i ovlastima– pravedne samo ako rezultiraju kompenzirajućim koristima za svakoga, a posebice za one članove društva s najmanje prednostî [least advantaged].

Ne bi se trebalo dati zavarati donekle neobičnim uvjetima koji obilježavaju izvorni položaj. Ideja je ovdje jednostavno to da samima sebi živopisno prikažemo ograničenja za koja se čini da ih je razložno nametnuti argumentima za načela pravednosti, a time i samim tim načelima.

Dva načela pravednosti

Sada ću u jednom provizornom obliku izložiti dva načela pravednosti oko kojih bi, kako vjerujem, u izvornome položaju bio postignut sporazum. U nastavku ću razmotriti nekoliko formulacija te ću se korak po korak približiti konačnoj formulaciji koju ću dati mnogo kasnije.

Prva formulacija ovih dvaju načela bila bi sljedeća.

4

Prvo: svaka osoba treba imati jednako pravo na najobuhvatniju shemu jednakih osnovnih sloboda koja je kompatibilna sa sličnom shemom sloboda za druge.

Drugo: društvene i ekonomske nejednakosti treba tako urediti da se (a) od njih može i razložno očekivati da će biti na svačiju korist, i (b) da prate pozicije i dužnosti kojima svi imaju pristup.

Konačna verzija ovih dvaju načela dana je u § 46.1Ova načela primarno važe za osnovnu strukturu društva i upravljaju

pripisivanjem prava i dužnosti te reguliraju raspodjelu društvenih i ekonomskih prednosti. Njihova formulacija pretpostavlja da se – u svrhu jedne teorije pravednosti – društvena struktura može promatrati kao da ima dva više ili manje zasebna dijela, s time da prvo načelo važi za jedan dio, a drugo načelo za drugi dio. Tako razlikujemo aspekte društvenog sustava koji definiraju i osiguravaju jednake osnovne slobode od aspekata koji specificiraju i utvrđuju društvene i ekonomske nejednakosti. No bitno je uočiti da su osnovne slobode dane kroz popis takvih sloboda. Među njima su važne politička sloboda (pravo glasa i obnašanja javne dužnosti) i sloboda govora i okupljanja; sloboda savjesti i sloboda mišljenja; osobna sloboda, koja uključuje slobodu od psihološkog pritiska i tjelesnog nasrtaja i sakaćenja [dismemberment] (integritet osobe); pravo da se ima osobnu imovinu te slobodu od proizvoljnog uhićenja i zarobljavanja kako je definira pojam vladavine prava. Ove slobode trebaju biti jednake prema prvome načelu.

Drugo načelo, prema njegovu početnom određenju, važi za raspodjelu primanja i bogatstva te za kreiranje organizacija koje se koriste razlikama u ovlastima i odgovornostima. I dok raspodjela bogatstva i primanja ne mora biti jednaka, ona mora biti na korist svih, te istodobno, pozicije ovlasti i odgovornosti moraju biti pristupačne svima. Drugo se načelo primjenjuje tako da se pozicije drži pristupačnima, a potom se,podložno ovom ograničenju, uređuje društvene i ekonomske nejednakosti tako da svatko od toga ima koristi.

Ova načela moraju biti uređena u nizu, tako da prvo načelo prethodi drugome. Ovaj poredak znači da narušavanja osnovnih jednakih sloboda

1 U § 46 knjige A Theory of Justice, Rawlsovo prvo načelo je praktički nepromijenjeno, no

njegovo drugo načelo je izmijenjeno pomoću ideja razvijenih u prethodećim odsječcima.

Drugo: društvene i ekonomske nejednakosti treba urediti tako da su i (a) na najveću korist

onih s najmanje prednostî [least advantaged], konzistentno s načelom pravedne štednje, i (b) da prate

dužnosti i pozicije koje su pristupačne svima pod uvjetima pravične jednakosti šansi.

5

koje štiti prvo načelo ne mogu biti opravdana, ili nadoknađena, većim društvenim i ekonomskim koristima. Ove slobode imaju središnji raspon primjene unutar kojeg mogu biti ograničene ili kompromitirane jedino kada se sukobljuju s drugim osnovnim slobodama. Budući da se mogu ograničiti kada se međusobno sukobljuju, nijedna od ovih sloboda nije apsolutna; no kako god da ih se prilagodi kako bi tvorile jedan sustav, taj sustav mora biti isti za sve.

Ova dva načela su po svome sadržaju prilično specifična, a njihovo prihvaćanje počiva na određenim pretpostavkama koja u konačnici moram pokušati objasniti i opravdati. Zasad treba primijetiti da su ova načela poseban slučaj jednog općenitijeg poimanja pravednosti koje se može izraziti na sljedeći način.

Sve društvene vrijednosti – slobodu i prilike, primanja i bogatstva, te društvene osnove samopoštovanja – treba raspodijeliti jednako osim ako je nejednaka raspodjela nekih, ili svih, ovih vrijednosti na korist svih.

Nepravda je, dakle, jednostavno kada nejednakosti nisu na korist svih.