72
1. Periodizacija Srednjeg vijeka Period Srednjeg vijeka se obično koristi samo za oblast evrope. Postoji nekoliko podjela o periodizaciji. Većinom svi uzimaju da je 476. početak srednjeg vijeka, poslije pada Zapadnog Rimskog carstva. Može se reći da je početak srednjeg vijeka i početak Seobe naroda, Milanski edikt, početak feudalizma, pojava Kršćanstva... Kao ekvivalent padu jednog carstva, za kraj srednjeg vijeka se uzima i pad Konstantinopolja (Carigrada) 1453. godine, kao i otkriće Amerike 1492. Srednji vijek se dalje dijeli na Rani Srednji vijek, Razvijeni Srednji vijek i Kasni Srednji vijek. Rani srednji vijek završava Crkvenim raskolom, bitkom kod Hastingsa ili Diktatom Grgura pape. 2. Sukob papstva i carstva Borba za investituru je bila najznačajniji sukob između Crkve i države u srednjovjekovnoj Europi. U 11. i 12. stoljeću, niz papa iskušavao ovlasti europskih monarhija nad kontrolom imenovanjima, ili investiturom crkvenih dužnosnika kao što su biskupi i opati. Iako je glavni sukob je počeo 1075. između pape Grgura VII i Henrika IV, cara Svetog Rimskog Carstva, kratka, ali značajna borba oko investiture se dogodila između Henrika I., kralja Engleske i pape Paskala II. u godinama 1103. do 1107., a to pitanje je također igralo omanju ulogu u borbi između crkve i države u Francuskoj. Cijeli spor je konačno riješen Wormskim konkordatom iz 1122. godine. Potkopavanjem moći osnovane careva salijske dinastije, spor je doveo do skoro 50 godina građanskog rata u Njemačkoj, te trijumfa velikih knezova i opata, dok je carska moć ponovno uspostavljena pod dinastijom Hohenstaufena. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva a prije borbe za investituru, postavljanje biskupa je teorijski bila zadaća Crkve, ali u praksi su ih postavljale svjetovne vlasti (carevi, kraljevi i vojvode). S biskupskom ili opatskom službom dolazilo je dosta zemlje i bogatstva, tako da su se crkveni položaji često kupovali, iako je to bio grijeh (simonija) . Prodaja crkvenih položaja postaje značajan izvor prihoda svjetovnih vladara. Osim toga biskupi su bili zbog svoje pismenosti bili često i dio svjetovnih vlada. Vladaru je bilo jako korisno na položaj dovesti biskupa ili opata koji će biti odan. Pored svega ostalog car Svetog rimskog carstva imao je mogućnost postavljati/svrgavati papu, a papa je postavljao i krunio cara Svetog rimskog carstva. Kriza je započela kada je jedna skupina biskupa, predložila provedbu gregorijanske reforme crkve. Osnovni razlog reforme je prodaja crkvenih 1

Razvijeni srednji vijek skripta

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta za razvijeni srednji vijekhistorija, filozofski fakultet, univerzitet sarajevo

Citation preview

Page 1: Razvijeni srednji vijek skripta

1. Periodizacija Srednjeg vijeka

Period Srednjeg vijeka se obično koristi samo za oblast evrope. Postoji nekoliko podjela o periodizaciji. Većinom svi uzimaju da je 476. početak srednjeg vijeka, poslije pada Zapadnog Rimskog carstva. Može se reći da je početak srednjeg vijeka i početak Seobe naroda, Milanski edikt, početak feudalizma, pojava Kršćanstva... Kao ekvivalent padu jednog carstva, za kraj srednjeg vijeka se uzima i pad Konstantinopolja (Carigrada) 1453. godine, kao i otkriće Amerike 1492. Srednji vijek se dalje dijeli na Rani Srednji vijek, Razvijeni Srednji vijek i Kasni Srednji vijek. Rani srednji vijek završava Crkvenim raskolom, bitkom kod Hastingsa ili Diktatom Grgura pape.

2. Sukob papstva i carstva

Borba za investituru je bila najznačajniji sukob između Crkve i države u srednjovjekovnoj Europi. U 11. i 12. stoljeću, niz papa iskušavao ovlasti europskih monarhija nad kontrolom imenovanjima, ili investiturom crkvenih dužnosnika kao što su biskupi i opati. Iako je glavni sukob je počeo 1075. između pape Grgura VII i Henrika IV, cara Svetog Rimskog Carstva, kratka, ali značajna borba oko investiture se dogodila između Henrika I., kralja Engleske i pape Paskala II. u godinama 1103. do 1107., a to pitanje je također igralo omanju ulogu u borbi između crkve i države u Francuskoj. Cijeli spor je konačno riješen Wormskim konkordatom iz 1122. godine. Potkopavanjem moći osnovane careva salijske dinastije, spor je doveo do skoro 50 godina građanskog rata u Njemačkoj, te trijumfa velikih knezova i opata, dok je carska moć ponovno uspostavljena pod dinastijom Hohenstaufena.

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva a prije borbe za investituru, postavljanje biskupa je teorijski bila zadaća Crkve, ali u praksi su ih postavljale svjetovne vlasti (carevi, kraljevi i vojvode). S biskupskom ili opatskom službom dolazilo je dosta zemlje i bogatstva, tako da su se crkveni položaji često kupovali, iako je to bio grijeh (simonija) . Prodaja crkvenih položaja postaje značajan izvor prihoda svjetovnih vladara. Osim toga biskupi su bili zbog svoje pismenosti bili često i dio svjetovnih vlada. Vladaru je bilo jako korisno na položaj dovesti biskupa ili opata koji će biti odan. Pored svega ostalog car Svetog rimskog carstva imao je mogućnost postavljati/svrgavati papu, a papa je postavljao i krunio cara Svetog rimskog carstva.

Kriza je započela kada je jedna skupina biskupa, predložila provedbu gregorijanske reforme crkve. Osnovni razlog reforme je prodaja crkvenih položaja (simonija) . Zato je predloženo da crkva postavlja svećenike. Gregorijanski reformisti su znali da to neće moći izvesti, dok god car može postavljati papu. Prvi korak je stoga bio da car ne postavlja papu. Prilika se pokazala, kad je na vlast došao 1050-ih car Henrik IV. Pošto je car bio još dijete od 6 godina reformatori proglašavaju 1059. na crkvenom koncilu u Rimu da svjetovni vladari neće više birati pape. U tu svrhu su formirali kolegij kardinala koji bira papu. Taj način biranja papa se održao do danas. Kad je Rim uspio kontrolirati izbor pape, krenuo je na ukidanje prava vladara na investituru ostalih svećenika.

Sukob oko investiture u Engleskoj (1103-1107).

Vilim Osvajač je prihvatio blagoslov Grgura VII kad je izvršio invaziju Engleske. Međutim William Osvajač odbija papin zahtjev da dođe u Rim i prihvati takozvani dokument "Donacija Konstantina", po kojima bi papa imao puna prava postavljanja, a ne kraljevi. Biskupi i opati Engleske ostali su lojalni William Osvajaču, iako je papa 1075. tvrdio da samo papa postavlja biskupe. Tijekom vlasti Henrika I bilo je dosta prepirki između Rima i Westminstera, pa nadbiskup Anselmo Kenterberijski podnosi ostavku i povlači se u samostan. Bio je ekskomuniciran Henrikov ključni savjetnik, ali papa se nije usuđivao ekskomunicirati Williama Osvajača. Papi je bila potrebna engleska podrška tijekom problema sa Henrikom IV. Osim toga i u križarskom rat bila je potrebna engleska podrška. U Engleskoj je postignut kompromis,

1

Page 2: Razvijeni srednji vijek skripta

zvan Londonski konkordat iz 1107., koji je kasnije poslužio kao uzor za Vormski konkordat u Njemačkoj. U Engleskoj su se razlikovali sekularne i duhovne moći visokih svećenika. Engleski kralj je predao papi pravo postavljanja biskupa i opata, ali zadržao je pravo da se biskupi njemu zakunu kao sekularni vazali, jer su posjedovali zemlju, koju im je kralj udijelio.

Konkordat iz Wormsa

Nakon 50 godina rata sklopljen je kompromis 23. rujna 1122., poznat kao Wormski konkordat . Dogovoreno je da se ukine investitura, tj. da kraljevi ne postavljaju biskupe. Međutim sekularni vladari su zadržali neslužbeni bitan utjecaj na proces postavljanja. Pape su ovim dobile mnogo veću moć. Međutim sukob se nije time okončao. Ponovo će izbijati sukobi papa i svetih rimskih careva, sve dok teritorij današnje Italije (gdje se nalazila papinska država) ne bude izvan nadzora Svetog rimskog carstva.

3. Križarski ratovi

Krstaški ratovi su niz ratova od 1096.- 1270.god. koje je organizovala katolička crkva za oslobođenje Hristovog groba u Jerusalimu iz ruku "nevjernika", Turaka Seldžuka i Bizantije (samo IV križarski rat). Ratovi su nazvani krstaški zbog krsta koji su vojnici nosili na svom oklopu. Katolička crkva je u ovim ratovima vidjela priliku da uspostavi duhovnu dominaciju nad zemljama Istočnog Rimskog Carstva, a riteri i feudalci bili su vođeni ekonomskim motivima (osvajanje novih poseda, ratni plen).

Prvi krstaški rat 1096.-1099. poveli su normanski, flandrijski i holandski riteri.Osvojili su Jerusalim i jos nekoliko posjeda, pa su i stvorili nekoliko grofovija i jerusalimsku kraljevinu.

Drugi krstaški rat 1147.-1149. pod vodstvom francuskog kralja Luja VII i njemačkog kralja Konrada III završio se bez rezultata.

Treći krstaški rat 1189.-1192. vode engleski kralj Ričard Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II Avgust i nemački car Fridrih I Barbarosa. U ovom pohodu njemački car se udavio u jednoj rječici, Filip II Avgust se posle svađe sa engleskim kraljem vraća u Francusku. Ričard Lavljeg srca je uspeo ugovorom da obezbjedi slobodan dolazak hodočasnika u Jerusalim.

Četvrti krstaški rat 1202.-1204. vodili su francuski feudalci pod vodstvom Mletačke republike. U ovom pohodu krstaši su zauzeli Carigrad, stvoreno je Latinsko Krstaško carstvo i stvorene još neke manje države.

Peti krstaški rat 1217.-1222. vođen je protiv egipatskog sultana koji je vladao Palestinom. Zbog unutrašnjih razdora, krstaška vojska je morala da napusti Egipat

U Šestom krstaškom ratu 1228.-1229., Fridrih II Hohenštaufovac osvaja Jerusalim

Francuski kralj Luj IX preduzeo je sedmi (1248.-1254.) i osmi (1270.) krstaški rat, ali bez većih uspeha.

Treba pomenuti i dva dječija krstaška rata (1212.). Po crkvenom uvjerenju Hristov grob mogli su da oslobode samo bezgrješni dječaci. Međutim, dio djece su trgovci prodali u Egiptu, a drugi dio je stradao od zime i gladi.

Krstaški ratovi predstavljaju niz ratova koje su hrišćani zapadne i srednje Evrope pod uticajem papa vodili od kraja XI do druge polovine XIII veka protiv Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država za oslobođenje svetih mesta

2

Page 3: Razvijeni srednji vijek skripta

u Palestini, posebno Hristovog groba u Jerusalimu, iz ruku muslimana. Ti su ratovi započeli u doba kada je Katolička crkva, s papom na čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svetovnu prevlast u hrišćanskom svetu. Na crkvenim saborima u Pjačenci i Klermonu 1095. g. Papa Urban II pozvao je na rat protiv muslimana za oslobođenje Jerusalima, obećavši učesnicima opraštanje svih grijeha, pri čemu će ubijanje, pljačka, osvajanje novih poseda biti u potpunosti prihvatljivi, jer će žrtve svega toga biti nevernici koji bolje ni ne zaslužuju. Papin poziv, kao i žarko propovedanje zanesenjaka, npr. francuskog monaha-augustinca Petra Pustinjaka, bili su dočekani s velikim poletom i oduševljenjem, i to zbog više razloga. Premda je u XI veku u Evropi počelo razdoblje opšte demografske, državne i političke obnove, niži društveni slojevi su proživljavali teško ekonomsko stanje i glad, a 1095-1096 evropske zemlje je zahvatila nepoznata epidemija (verovatno kuga), pa je pokušaj bega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Ekonomsko stanje je bilo dodatno otežano jer su turci Seldžuci i egipatski Fatimidi kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s hrišćanskom Evropom. Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu zemlju od nasilja i samovolje bliskoistočnih mjesnih moćnika. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjerski gorljivi pojedinci - mesto u raju, velikaši - nove velike posede, seljaci - oslobođenje od lične zavisnosti, a svi učesnici plijen od pljačke. U raznim delovima Francuske, Njemačke i Italije na hiljade vitezova i kmetova počinju da se okupljaju za ratni pohod, stavljaju na svoju odjeću veliki crveni krst i odlaze u rat za oslobađanje navodnog Isusovog groba, krećući se ispred glavnine, ubijajući Jevreje, pljačkajući i izazivajući nemire kud god bi stigli.

4. I Križarski rat

Prvi krstaški rat trajao je od 1096. do 1099. godine i pokrenuo ga je papa Urban II sa ciljem oslobođenja kristovog groba i oslobađanja svetog grada Jerusalima od vlasti nevjernika (muslimana). Krstaši su tokom pohoda osvojili Jerusalim i još neke gradove (Edesa i Antiohija). Na temeljima vojnih uspeha stvorene su prve krstaške države, a u samom Jerusalimu su stvoreni prvi viteški redovi. Ovo je jedini krstaški rat (a bilo ih je posle još nekoliko) koji je ispunio zadati cilj, oslobađanje Jerusalima.

Vizantija je tokom 1071. godine zadobila dva teška udarca, Normani su zauzeli Bari(poslednji posed na Apeninskom poluostrvu), dok su Turci Seldžuci nakon bitke kod Mancikerta zauzeli teritorije na prostoru Male Azije, pa je vizantijski car Aleksije I Komnin(1081.- 1118.) bio prinuđen da potraži pomoć u Evropi koju nije gledao blagonaklono. Na njegov poziv se odazvao papa Urban II koji je bio zabrinut za sveto mesto (Jerusalim). Saziva 1095. godine sabor u Klermonu kojem prisustvuje oko 200 biskupa, kneževa i plemića.Odlučeno je da se krene u oslobađanje svetog mesta.

3

Page 4: Razvijeni srednji vijek skripta

Prvi krstaški rat nije vodio nijedan kralj već vojvode. Najznačajnije vojvode i njihovi putevi prema Carigradu su:

Gotfrid Bujonski, kasnije jeruzalemski kralj - sa vojskom se kretao duž Dunava, kroz Ugarsku i Srbiju

Rejmond Tuluški i Igo Vermonški - preko Alpa, kroz severnu Italiju i Dalmaciju

Boemund Tarentski - preko Jadranskog mora od Apulije do Drača pa kopnenim putem do Carigrada

Pored njih su još bili: Robert II od Normandije, Robert II Flandrijski, brat od Gotfrida Balduin (koji ga je naslijedio u Jerusalimu) i Tankred Taranski

4

Page 5: Razvijeni srednji vijek skripta

U proleće 1097. stižu u Carigrad gdje se trebaju izvršiti pripreme za dalje delovanje. Komnin je tražio da krstaši polože zakletvu da će Vizantiji predati sve oblasti koje joj u osnovi i pripadaju. Isprva su se nećkali da bi na kraju ipak položili tzv. “Zakletvu vernosti i odanosti”. Dugo su opsedali Nikeju a na kraju je garnizon predao ne njima nego Komninu. Muslimani su presreli krstaše kod Dorileja i umalo uništili križarsku vojsku i jedva su uspjeli da poraze muslimane. Uspeli su da osvoje Antiohiju 1098. (tu su se pokazale slabosti krstaša - nespremni, većina kao da je pošla u avanturu, između ostalih, dezertirao je i Petar Pustinjak). Nisu dali Antiohiju Bizantiji kao što su obećali, nego su je zadržali za sebe. Iste godine Balduin Bujonski je sam Osvojio Edesu i osnovao svoju grofoviju. 7. juna 1099. počela je opsada Jerusalima koja je trajala do 15. jula. U pomoć sustigli Đenovljani sa spravama za opsadu. Nakon pada, u Jerusalimu je tri dana vladao potpuni haos - pljačkanje i ubijanje na sve strane (u izvorima se pominje da je krvi bilo do članaka). Međutim, trebalo je organizovati osvojeni dio. Krstaši su pokušali nastaviti svoje širenje, ali nisu uspjeli i pali su kod Askalona, no uspjeli su se organizovati i utvrditi, pa su nastale sljedeće grofovije i kraljevine:

Armensko kraljevstvo Kilkije,

Antiohijski principat,

Grofovija Tripoli

Grofovija Edesa

Jerusalimsko Kraljevstvo

5. Templari i Isusovci

Prvi vojni red, Red siromašnih vitezova Hrista i Solomonovog hrama, poznatiji kao Vitezovi Templari, je osnovan 1118., kao posledica Prvog krstaškog pohoda, da pomogne novom Jerusalimskom kraljevstvu da se održi od napada muslimana koji su se nalazili u okolini, i da osigura bezbednost velikog broja hodočasnika iz Evrope koji su pohrlili ka Jerusalimu nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Pejens. Templari su organizovani kao manastirski red, slijedeći pravila koja je za njih stvorio Bernar od Klervoa, osnivač Cistercijanskog reda. Templari su bili dobro povezani i ubrzo su postali bitan faktor na međunarodnoj političkoj sceni tog vremena. U tom vremenu dobili su nekoliko povlastica od Pape, koje su im dozvolile, između ostalog, da ubiru poreze u područjima koja su bila pod njihovom kontrolom, proizvodeći njihov brzi uspon. Templari su bili podeljeni na nekoliko različitih bratstava:

Vitezovi - opremljeni kao teška konjica;

Oružnici - opremljeni kao laka konjica (pripadnici nižih klasa među vitezovima);-

Farmer - koji su upravljali vlasništvom reda;

5

Page 6: Razvijeni srednji vijek skripta

Kapelani – koji su bili sveštenici i zadovoljavali duhovne potrebe pripadnika reda.

Neki pripadnici reda su bili posvećeni bankarstvu, jer su Templarskom redu Krstaši često poveravali blago na čuvanje. Njihovo ime aludira na njihov historijski štab u Omarovoj džamiji na Brdu hrama u Jerusalimu, koji su oni preimenovali u Templum Domini. Predstavljen na jednom od njihovih pečata, struktura za koju se veruje da je ostatak Jerusalimskog hrama, i model po kome su napravljeni brojni templarski hramovi u Evropi. Osim, u Palestini, red se borio i u Španiji i u ponovnom osvajanju Portugala. Dati su im dodatni posjedi i zamkovi u graničnim područjima. U jednom trenutku su nasledili i Kraljevinu Aragon, zajedno sa drugim vojnim redovima. Njihov uticaj u Evropi je bio jako veliki tako da naprimer, zahvaljujući kontaktu Templara sa muslimanskim istokom, Evropljani su se vratili starom rimskom običaju brijanja brade dok je preko hiljadu arapskih reči ušlo u evropske jezike. Po prestanku Krstaških ratova, red Templara je prerastao u Evropi u red bankara koji su bili oličenje zelenaštva. Pa ipak, blago donijeto sa Istoka činilo ih je vrlo moćnim: neretko su se kod ovog reda zaduživali Jovan bez Zemlje, Huan iz Navare, Šarl Anžujski, engleski kralj Edvard I (založio čak i krunski nakit), Roberd Artoa dok je Luj VII za finansijskog savetnika imao Templara blagajnika riznice. Pružali su i druge finansijske usluge, kao što su trgovina mjenicama, izdavanje vrjednosnih pisama koja su se mogla unovčiti bilo gde u Evropi, izdavanje zajmova i drugo. Kamata na pozajmljenu sumu nije bila mala i kretala se od 11 do 15% što je izazvalo netrpeljivost dužnika. Tako već Filip Lijepi počinje sa progonima ovog reda da bi zvanično posljednjeg majstora ovog reda Žaka de Molea spalio kao jeretika 1314. godine. Na taj način Filip je bio pošteđen vraćanja dugova onima od kojih je najviše zazirao, dok je svu templarsku nepokretnu imovinu poklonio redu Sv. Jovana (Hospitalci, Malteški vitezovi). Trinaestog oktobra, 1307. godine, manji broj Templara je bio istovremeno uhapšen od strane agenata Filipa IV (Philippe le Bel),(takođe treba znati da je prethodno Filip lijepi, Papu praktično oteo i prebacio iz Italije u Francusku, da bi obezbedio njegovu podršku za svoj naum) da bi u zatvoru bili mučeni zbog jeresi Reda. (Postoji verovanje da je ovaj akt poreklo verovanja u nesreću koju donosi petak 13.) Po jednom gledištu, Filip koji je zaplenio trezor reda (po nekim istraživačima, uopšte nije uspeo da prisvoji njihovo bogatstvo, jer su par dana prije na 17 galija isto izneli u nepoznatom pravcu) i razbio njihov bankarski sistem koji je jednostavno želio da ga lično kontroliše. Videvši sudbinu Templara, Vitezovi reda sv. Jovana od Jerusalima i Rodosa i Malte su bili takođe primorani da napuste bavljenje bankarstvom.

Sv. Ignacije Loyola, osnivač jezuitskog reda je napisao "Formulu Instituta", dokument, u kojemu je sažeto iznio njenu svrhu. Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio ovu redovničku zajednicu, a Ignacije Loyolski je bio izabran za prvoga vrhovnog poglavara, odnosno generala družbe i na toj je službi ostao sve do svoje smrti 1556. Nakon odobrenja družbe, isusovci su se brzo proširili po Europi. Najviše su se angažirali u školstvu i prosvjetljenju europskog pučanstva općenito. Ignacije Loyolski je osnovao "Rimski kolegij" koji je papa Pavao IV. 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583. godine nosi ime "Gregorijansko sveučilište". Za izobrazbu mladih isusovaca osniva se u Rimu "Collegium Germanicum", a utemeljuju i učilište "Biblicum" za promicanje biblijskih znanosti i "Institutum Orientale" koji ima zadaću zbližiti istočnu i zapadnu Crkvu. Vode i papinsku zvjezdarnicu. U Europu su isusovački istraživači donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije.

6. Pad Jerusalima 1187.

Pad Jeruzalema se desio kao odgovor Saladina (Ṣalāḥ al-Dīn Yūsuf ibn Ayyūb) u Trećem Križarskom ratu. Iako je potpisan mir kojeg su se obje strane pridržavale 1185., jedan napad na muslimanski karavan krajem 1186. ili početkom 1187. godine od strane Renea de Šatjona je pokrenuo rat. Mir je bio narušen i Saladin je to iskoristio. Rene nije shvatio da je upravo tim potezom zapečatio sudbinu Jeruzalemske kraljevine, jer je karavan nosio ogroman plijen. Saladin je digao vojsku pristojne veličine i smirivao je vojnike koji su shvatali ovaj rat kao vjerski. To je uradio čisto da

6

Page 7: Razvijeni srednji vijek skripta

njegova vojska bude usmjerena na ratovanje, a ne prema misticizmu i da spriječi bilo kakav nepotreban pokolj i krvoproliće. Dvije vojske su stale jedna pred drugu kod Hatina: vojska kralja Gaja Lizinjanskog i vojska Saladina. Do bitke kod Hatina je došlo 5. jula 1187. blizu Galilejskog jezera. Ovo je jedna od najvećih bitaka u kojoj su se sukobili krstaši i muslimani. Slabo vođeni i nesložni krstaši su zauzeli položaje u djelovima gdje nije bilo vode, dok je Saladinova vojska bila u mnogo boljem položaju. Žeđ je mučila krstaše. Rano ujutru počeli su napadi na krstaše. Napadi su bili žestoki, a krstaška vojska je samo delimično uspela da se probije. Većina je ostala opkoljena. kada je konačno pao i crveni šator jerusalimskog kralja, koji je bio postavljen na najvišem vrhu i bitka se završila. Mjesec dana poslije ove bitke je Jeruzalem opsjedan. Opsada je trajala 12 dana (20. septembar - 2 oktobar). Svi ukrasi sa Crkve Svetog Groba su prodani po patrijarhovom naređenju i za taj novac su plaćeni vojnici. Saladin je ponudio kraljici Sibili, ženi kralja Gaja, da se pridruži njemu, koji je bio zatvoren u Nabluzu, te bi tako ona izbjegla neugodnosti opsade. Ona je to na zgražavanje svih krstaša prihvatila, mada je već prije toga izgubila uticaj zbog poraza njenog muža, tako da je ovo i očekivano. Saladinova vojska je osjetila žestok otpor fanatika, no ipak su se križari predali. U prvom križarskom ratu, stotinjak godina prije pada jeruzalemske kraljevine, desio se najveći pokolj muslimana (oko 40 000 ih je pobijeno) do tada. Saladin je viteški spriječio bilo kakvo proljevanje krvi i pljačkanje u samom početku. Pad Jeruzalema je znatno razjedinio križarske države. Križari su se povukli sa nešto imetka u oblasti koje su još držali, u Tir, Tripolis i Antiohiju.

7. Treći Križarski

Treći krstaški rat trajao je od 1189. do 1192. godine i pokrenulo ga je Saladinovo osvajanje Jerusalima 1187.godine. Krstaši nisu uspeli da osvoje Jerusalim i pohod se okončao dogovorom da Jerusalimskoj kraljevini ostane obala od Tira do Jope i da hrišćani imaju slobodan pristup Jerusalimu. Pad Jerusalima je izazavao burne reakcije u Evropi. Papa Grgur VIII izdaje bulu kojom poziva na krstaški pohod. Odazivaju se vladari: nemački car Fridrih Barbarosa, francuski kralj Filip Avgust i engleski kralj Henri II. Barbarosa je sazvao sabor u Majncu gde su se dogovarali oko pohoda. Međutim, sam Fridrih nije dočekao sukobe jer se utopio u rečici Salefu u koju je pao verovatno nakon srčanog udara. I engleski kralj umire a nasleđuje ga njegov sin Ričard (Lavlje srce). Odnosi između Filipa i Ričarda su bili dosta zategnuti zbog težnje Engleza da budu vladari u Francuskoj (pitanje Normandije). Krstaši uspevaju zauzeti ponovno Antiohiju, a Saladin se povlači sa

vojskom u Jerusalim. Pri opsadi su se pokazale suprotnosti između dvojice vladara jer su obojica hteli da budu glavno komandujući. Dok je Ričard osvajao, Filip je igrao šaha. Dok Filip osvaja, Ričarda boli glava. Filip odlučuje da napusti 7

Page 8: Razvijeni srednji vijek skripta

pohod i vrati se u Francusku tako da na historijskoj pozornici ostaju dva vrlo sposobna vladara koja su se međusobno izuzetno poštovali i koji su cenili viteške tradicije (kada je Ričardov konj slomio nogu, Saladin mu je poslao novog). Njih dvojica su se sastali i postigli su sporazum 1192. po kojem krstaši mogu posećivati Sveto mesto ali bez oružja. Ričard se vraća u Englesku jer su se odnosi sa Francuskom znatno pogoršali. Kada se vratio 1193. godine, Saladin umire ali to nije kraj premoći islama.

Saladin je bio mnogo poštovan od strane zapadnog svijeta. Italijanski trgovci, kad su prolazili decenijama poslije, naišli su na skroman nadgrobni spomenik napravljen od drveta gdje počivao Saladin. Smatrali su da je on zaslužio mnogo bolje i pored tog spomenika napravljen je još jedan od mramora, a finansirali su ga ti trgovci.

8. Četvrti Križarski

Četvrti krstaški rat trajao je od 1202. do 1204. godine i pokrenut je da bi se osvojio Egipat.Krstaši su zbog nedostatka novca pristali da prvo za Mletačku republiku zauzmu Zadar, da bi kasnije prvo za Aleksija Anđela, a potom za sebe osvojili Carigrad i srušili Vizantiju. Na temeljima ovog pohoda nastale su nove države, a Mletačka republika je postala najveća pomorska sila u Sredozemlju.Pozivu pape Inoćentije III nije se odazvao niko od evropskih monarha, već samo franački, flandrijski i

italijanski velikaši, tako da je na čelo pohoda postavljen Bonifacije Monferatski kao jedan od najvećih vlastelina. Vizantijski dužd i tast Stefana Nemanjića, Enriko Dandolo, je prvo skrenuo krstaše da osvoje Zadar, a potom su pristali da za novčanu naknadu povrate presto Isaku i Aleksiju Anželu, što im je pošlo za rukom u julu 1203. godine. Kada nisu dobili obećani novac, krstaši su se na Dandolov nagovor okrenuli protiv Vizantije i 1204. Je došlo do osvajanja i pljačkanja Carigrada, što predstavlja najveće pljačkanje u srednjem veku,kao i masakriranje domaćeg stanovništva. Osnovana je krstaška drţava na tlu Vizantije, tzv. Latinsko carstvo. Ono je obuhvatalo današnju Grčku i evropsku Tursku, kao mali deo Male Azije preko puta Carigrada. Vizantiji je preostala Albanija i zapadna Turska, ali je došlo do podele: Albanija i dio zapadne Grčke (Epir) postao je takozvana Epirska despotovina, dok je zapadna Mala Azija (Turska) skoro do Ankare postala Nikejsko carstvo. Treći dio je bio mali primorski dio na severu današnje Turske, sa gradom Trapezuntom (današnji Trabzon) – tzv.Trapezuntsko carstvo.

9. Latinsko Carstvo

Papa Inocent III je 1198. propovjedao za novi krstaški pohod, četvrti po redu. On je bio usmjeren ka svetoj zemlji i Egiptu. Krstaši su krenuli iz Venecije i umjesto da su krenuli prema svetoj zemlji oni su krenuli ka Istočnom Rimskom carstvu. 1202. godine križari su opljačkali grad Zaru u Dalmaciji (Zadar). 1203. su križari došli do Konstantinopolja.

8

Page 9: Razvijeni srednji vijek skripta

Napadi su trajali jednu godinu i Bizantinci su poraženi 1204. gdje su se istakli Varjazi. Naslijedilo je užasno pljačkanje, uništavanje i ponižavanje Carstva. Nakon ovoga, poslije sloma Carigrada 1204.godine, na tom prostoru stvoreno je nekoliko krstaških (latinskih) država koje su de jure bile vazali Latinskog carstva, iako u stvari ta veza obično nije postojala. Te države su bile: Solunska kraljevina (postojala od 1204. do 1224. godine); Atinsko vojvodstvo (postojalo od 1205. do 1458. godine i bilo je u vazalnim odnosima sa Solunskom kraljevinom (do 1224) i Ahajskom kneževinom, a preko njih i sa Latinskim carstvom); Ahajska kneževina (postojala od 1205. do 1432. godine); Vojvodstvo Naksos ili Vojvodstvo arhipelaga (postojalo od 1207. do 1579. godine); Nikejsko vojvodstvo (postojalo od 1204. do 1205. godine); Filipoljsko vojvodstvo (postojalo od 1204. do 1205. godine). Pored ovoga su se stvorile i države koje su nasljednice Konstantinopolja: Nikejsko carstvo, Epirska despotija i Trebizundsko carstvo. Prvi car Latinskog carstva je bio Balduin IX Flandrijski. Vođeni pobjedama nad Nikejskim Carstvom, križari su se okrenuli ka Bugarskoj, pogotovo

tokom vladavine cara Henrika Flandrijskog (regent 1205—1206, car 1206—1216). Međutim, poslije njegove smrti, carstvo je tokom vremena oslabilo uslijed stalnih borbi na svim stranama i nedostatka vojne i finansijske podrške sa Zapada, što se najbolje vidi 1205. godine, kada su pretrpili poraz od bugarskog tsara Kalojana. Na drugoj strani, 1205. krunisan je nikejski car Teodor I Laskaris. On se borio na dva fronta u jednoj bitci je ubijen, ali je nikejska vojska pobijedila. Ovo je uticalo na moral vojske i odluke budućih careva, jer su svi nastojali da osvoje natrag Konstantinopolj. Udružene nikejsko-bugarske snage probale su da 1236. godine osvoje Carigrad, ali je grad uz pomoć mletačke flote izdržao opsadu. Do kraja 1247. godine nikejske snage su zauzele skoro celokupne posede Latinskog carstva i svele ga na Carigrad sa neposrednom okolinom koji se održavao najviše zahvaljujući gradskim bedemima, a sam Balduin II bio je primoran da preda Mlečanima svog sina jedinca Filipa kao zalog za novčani zajam. 1259. u bitci kod Pelagona, nikejski car Ivan IV Laskaris je napravio ključnu pobjedu nad udruženom vojskom križara. Mikail VIII Palaeolog je iste godine ponovo uspostavio Bizantsko carstvo. Ovo je znatno oslabilo kako i Bizant, tako i odnose sa zapadom, što će kasnije dovesti do ponovnog pada Konstantinopolja 200 godina poslije. Faktički su se križari pobrinuli za propast Bizantskog carstva, koje se možda moglo odbraniti od napada sa istoka 1453. godine.

10. Posljedice Križarskih ratova

Ako se za neposredni cilj Križarskih ratova smatra osvajanje novih teritorija na istoku, onda su križarski ratovi se završili neuspjehom. Isto tako rezultati za Evropu su bili daleko od neznačajnih. Križarski ratovi su uzrokovali da

9

Page 10: Razvijeni srednji vijek skripta

monopol nad trgovinom ispadne iz ruku Araba i Bizantinaca. Mlećani i Đenovljani postali su gospodari sredozemne trgovine. Đenova se učvrstila na bizantskim teritorijama i podigla niz trgovačkih faktorija. Venecija je stupila u tijesne veze sa Egiptom. Križarski ratovi su upoznali zapadnu kulturu sa istočnom kulturom i njenom tehnologijom, naročito preko Kordobskog halifata. Primjeti se i razvitak u poljoprivredi. Počele su se saditi kajsije, riža, šećerna trska itd. Tekstilna industrija je mnogo zavisila od istoka. Pamuk, svila i materijali za bojenje tkanine su uvoženi sa istoka. Zabilježio se i porast higijene i smanjenje bolesti uzrokovanih nehigijenom, kao što je kuga. Značajan je i uvoz egzotične robe, kao npr. začina.

11. Fridrih Barbarossa

Nadimak Barbarosa dobija u Italiji zbog crvenkaste brade. Fridrik je potjecao od dviju tada najjačih velikaških obitelji u Svetom Rimskom Carstvu, usto i međusobno sukobljenih. Nakon očeve smrti godine 1147. Fridrik je postao švabskim vojvodom pod imenom Fridrik III. On je par dana nakon što je postao švabski vojvoda uz kralja Kondrada III. krenuo na pohod za oslobođenje Svete Zemlje, koji je najavio I prije nego što je postao vojvoda. Za vrijeme trajanja drugog križarskog rata Fridrik je kao vjeran saveznik kralja Konrada bio čvrsto na njegovoj strani. Fridrik se u proljeće 1149. vratio u Švabsku. Nakon iznenadne smrti Konrada III. 15. veljače 1152. u Bambergu, Fridrik je iste godine u Frankfurtu na Majni izabran za njemačkoga kralja. Nadbiskup Kelna Arnold II. von Wied ga je u Dvorskoj kapeli u Ahenu i okrunio. Odmah po dolasku na vlast prva mu je briga bila održanje mira u državi. Uz općeniti zakon o državnom miru pokušao je umiriti i državne velikaše. Tako je Henriku Lavu vratio Bavarsku, a Burgundiju dao bivšem protivniku vojvodi Berchtold. Prema Crkvi Fridrik je postupao po starim državnim zakonima kao da Wormski konkordat i ne postoji. Investituru (uvođenje u službu) zadržao je za sebe i biskupske stolice popunjavao po političkoj potrebi. Biskupi opet postaju savjetnici, upravni činovnici, čak i kraljevi vojskovođe. 1152. Fridrik je na saboru u Würzburgu najavio da u jesen 1154. ide u Rim da se okruni za cara. Odmah zatim započeli su pregovori s papom oko uvjeta Fridrikove krunidbe. Rezultat je bio Ugovor u Konstanzu sklopljen 1153. u istoimenom mjestu. Tim ugovorom Fridrik se obvezao da će ugušiti revoluciju u Rimu i grad predati pod papinu vlast; nadalje, da neće bez papina odobrenja sklapati mir s ustaničkim Rimljanima kao ni s Normanima, da će osigurati papinu vlast nad Crkvom i da će se odupirati bizantskim teritorijalnim pretenzijama u južnoj Italiji. Papa je sa svoje strane obećao da će Fridrika okruniti za cara i podupirati njegovu vladavinu, da će sve njegove protivnike izopćiti iz Crkve i sudjelovati u protjerivanju Bizantinaca iz južne Italije. Fridrik je također postigao da papa smijeni nadbiskupe koji su podupirali papine protivnike koji su bili na strani Welfa i na njihovo mjesto imenuje njemu sklone osobe.

1154. Fridrik je s vojskom krenuo u Rim. Stanje u južnoj Italiji dotle se promijenilo jer je iste godine umro sicilski kralj Roger II. Novi papa Hadrijan IV. nije priznao njegova sina Vilima I. za kralja, ali ovaj je ipak stupio u pregovore s papom nastojeći da dođe do rješenja. Hadrijan se također bojao moguće bizantske invazije na Italiju te iznova podsjetio Fridrika na uvjete ugovora u Konstanzu. Papa je bio u teškom položaju jer je također bio i u sukobu s ustaničkim Rimljanima i njihovim Senatom. Papa i kralj susreli su se u mjestu Sutri (oko 50 km sjeverno od Rima) i zajedno krenuli prema Rimu. Senat je zatražio od njih da priznaju ustav grada Rima koji je donio, plate 5000 funti zlata te je zastupao gledište da budući car prima krunu od grada Rima, a ne od pape. Fridrik je odlučno odbio ove zahtjeve našto je Rim zatvorio gradska vrata njemu i papi.

18. juni 1155. papa Hadrijan IV. okrunio je u Bazilici sv. Petra Fridrika Barbarossu za cara Svetog Rimskog Carstva. Odmah nakon krunidbe Rimljani su podigli ustanak želeći zarobiti papu. Protiv njih su se sve do noći borile careve i papine trupe. Nakon sklopljenog mira Fridrik nije, iako ga je Ugovor u Konstanzu na to obvezao, intervenirao protiv gradskog stanovništva niti je papi vratio vlast nad gradom. Također je izostao i pohod protiv Normana na Siciliji, iako

10

Page 11: Razvijeni srednji vijek skripta

su to od cara tražili i bizantski poslanici s kojima je Fridrik u Anconi pregovarao o savezu. Protiv pohoda na Normane bili su i knezovi u carevoj pratnji. Pregovori s Bizantom o savezništvu na kraju su propali.

Zbog kršenja Ugovora u Konstanzu pogoršali su se odnosi cara i pape što je postalo povodom budućim sukobima. Fridrikov položaj u Italiji se također pogoršao. U Apuliji je naime izbio ustanak protiv Normana kojega je potpomagao Bizant. No, Normani su uspješno ugušili ustanak i preoteli Bizantincima grad Brindisi. Papa Hadrijan IV. je zbog takva razvoja događaja stupio u pregovore s Normanima rezultat čega je bio Ugovor u Beneventu sklopljen 1156. Normani su sljedećih godina bili zaštitnici papinstva prije svega u njegovom sukobu s gradom Rimom i time ugrozili carev položaj.

1158. Fridrikova vojska potukla je grad Milano, car je sazvao sabor na Ronkalijskim poljima radi reguliranja uprave u Italiji. Sastavio je komisiju pravnika sa Bolonjskog sveučilišta koja je sastavila tzv. Ronkalijske zakone. Kao osnova uzeto je rimsko pravo, a carskom pravu dana je prednost pred pravima gradskih komuna (ius commune). One su sad morale tražiti potvrdu svojih prava od cara što je bio povod za kasniju pobunu nekoliko gradova. Ovaj sabor označio je početak restrukturirane Fridrikove politike prema Italiji.

Na saboru i u zimskoj pauzi koja je uslijedila sukobile su se careve i papine predodžbe o državi: Nakon što je Fridrik upravnu strukturu Carstva u Italiji proširio i na teritorije i biskupije na koje je pravo polagao papa te započeo pregovore s gradom Rimom, na carski je dvor u proljeće 1159. došla papinska delegacija zahtjevajući od cara da te mjere opozove. Car je odbio s obrazloženjem da biskupi nemaju vlastiti teritorij nego se nalaze na teritoriju Carstva na kojem car ima vrhovni suverenitet.

Počeli su sukobi ko će biti novi papa, jer je Hadrijan IV umro 1159. Izborna skupština kardinala bila je podijeljena. „Talijanska“ struja izabrala je za papu Rolanda Bandinellija pod imenom Aleksandar III. , a „carska“ Viktora IV. . Aleksandra je ipak podupirala većina kardinala, dok je Viktora rimski narod proglasio papom. Kad je Viktor IV. umro 1164. činilo se da je raskol okončan. Rainald od Dassela je međutim dva dana poslije bez careva znanja dao za papu izabrati kardinala Wida von Crema pod imenom Paskal III. Mnogobrojni njemački biskupi i duhovnici, osobito u Burgundiji, priznali su Aleksandra III. Fridrik je iskoristio stanje anarhije na Siciliji uslijed borbe oko prijestola i započeo četvrti vojni pohod u Italiju na kojega je još 1166. na saboru u Ulmu obvezao većinu njemačkih velikaša. Rainald von Dassel i nadbiskup Mainza Christian krenuli su s vojskom na zapadu talijanskog poluotoka protiv Rima i pobijeidli u bitki kod Tusculuma, dok je car zauzeo Anconu i prodro do Apulije. 1167. zauzet je Rim. Protupapa Paskal III. okrunio je u Bazilici sv. Petra Fridrikovu ženu za caricu, papa Aleksandar III. pobjegao je, preodjeven u hodočasnika, u Benevento. U carevoj vojsci izbila je snažna epidemija (vjerojatno malarija) pokosivši mnoge velikaše i plemiće. U Njemačku su se vratili tek ostaci nekad velike vojske. U toj situaciji pojačao je Fridrik pregovore s papom Aleksandrom III. Pregovori su završili međusobnim priznanjem cara i pape, Fridrik je povukao Würzburšku zakletvu, a papa carevo izopćenje iz Crkve. Car je osim toga obećao da će se povući s teritorija koje je zahtjevao papa, a papa je priznao valjanost svih biskupskih ređenja koje su obavili protupape.

Ti dogovori nisu međutim obuhvatili ni talijanske gradove ni Siciliju. S njima je car dalje pregovarao. Caru je pritom uspjelo da papa odustane od nekih teritorijalnih zahtjeva. Sa Lombardskim savezom i sicilijanskim kraljem sklopljen je mir. Papa Aleksandar III. i car susreli su 1177. i osobno u Veneciji kako bi se zakleli na ugovor. Nakon isteka mirovnog ugovora u Veneciji car je 1183. s Lombardskim savezom sklopio mir u Konstanzu. Fridrik je doduše morao pristati na mnoge zahtjeve sjevernotalijanskih gradova, ali je istodobno čvrsto uključio Lombardski savez u strukture Carstva. U

11

Page 12: Razvijeni srednji vijek skripta

godinama nakon sklapanja mira Toskana se počela razvijati u novi gradski centar moći. Carstvo je sada, kao nadomjestak za pretrpljene gubitke u Lombardiji, počelo u srednjoj Italiji graditi svoju poziciju.

Godine 1189. Fridrik je iz Regensburga krenuo u treći križarski rat. 1190. trebali su ga slijediti francuski kralj Filip II. August i engleski kralj Ričard I. Lavljeg Srca. Regentsku vlast u Carstvu preuzeo je carev sin Henrik VI. Car je s vojskom krenuo niz Dunav preko Balkana. Fridrik je u dvjema bitkama pobijedio Seldžuke. 1190. car se kod grada Seleucije u zapadnoj Ciliciji utopio u rijeci Saleph. Tačne okolnosti njegove smrti nisu objašnjene: izvori dijelom navode da je car želeći se osvježiti nakon jahanja ušao u rijeku da se okupa; drugi pak izvori kažu da ga je prilikom, prelaženja preko rijeke prestrašeni konj zbacio te ga je težina njegove opreme povukla pod vodu. Spekulira se također da je car zbog ljetne vrućine i svojih godina kupajući se u ledenoj planinskoj rijeci pretrpio srčani udar. Carevo srce i utroba pokopani su u gradu Tarzu, tijelo u Antiohiji, a kosti u Tiru.

12. Fridrih II

Prilike su navele Hohenstaufovce da Italiju sve vise pretvaraju u bazu svoje politike.Majka mu je bila Sicilijanka,odgojen je na Siciliji,pa je i sam bio cisti Sicilijanac.Grgur IX i Inocent IV optuzili su Fridriha ne samo za herezu,nego i za boguheljenje.On nije vjerovao u Boga,a pod tim treba ocito razumjeti,da nije vjerovao u crkvu.Medjutim odrekao se svake kontrole nad biskupskim izvorima,svih pretenzija na posjede Svete Stolice,priznao je Sicilijsko kraljevstvo kao papinsko leno,obavezao se da ga nikad nece ujediniti s carstvom i zakleo se da ce iduce godine poci na krizarsku vojnu.Papa Honorije III Fridriha II je 22.studenoga 1220. U Rimu okrunio za cara.

Otada je gotovo sve vrijeme boravio u Italiji.Od Njemacke je trazio samo da mu ne zadaje brige,a 1233. Sa slavnim statuom In favorem principum odrekao se i posljednje sjene vlasti,koje je kralj ondje jos sacuvao,pa je knezovima prepustio punu nezavisnost pod nominalnom vladom svojih sinova,najprije Henrika,a zatim i Konrada.Njegove postupke prema crkvi nije podsticao nikakav nacelni stav,nego iskljucivo njegovi osobni interesi.Uz uvjet da crkva ne stoji na putu njegovoj politici,on je pripravan da joj ucini sve ustupke.Nakon sto se Grgur IX popeo na prijestolje Sv.Petra Fridrih je primio ostru opomenu da izvrsi svoje obaveye,a u prvom redu,da ode na krizarski pohod.Fridrih je pokusavao da dobije na vremenu te se ukrcavao,ali se vracao.. Fridrih II se oženio Jolandom Jerusalimskom, zakonitom naslednicom Kraljevstva Križara, a potom 1227. kreće u krstaški rat, u kome je iznenada obolio ili se pretvarao da je obolioPosjedovao je ugovor sa sultanom koji mu je omogucio da bez ijednog hica udje u Jeruzalem.Nije se nasao nijedan svecenik koji bi pristao da ga okruni za jeruzalemskog kralja,pa je najzad morao sam sebi staviti krunu na glavu.

Dotle je Grgur IX obnavljao savez papinstva s lombardskim gradovima i provaljivao na Siciliju.Fridrih se vratio na Siciliju,da se ondje bori.Mir je zakljucen 28.kolovoza 1230.Fridrih je pristao na uvjete pape i pomirio se s Rimom.On se okrenuo prema Lombardiji s kojom se sukobio 1238. Godine. I imao je uspjeha.Nakon toga htio je prosiriti sicilijansku upravu na sjeverni dio Italije.Svog nezakonitog sina Encia ozenio je bastinicom Sicilije i dao mu naslov kralja.Od njegovih obecanja papinstvu nije vise nista preostalo.1239. godine papa je bacio izopcenje iznova na Fridriha,a njegovi podanici u isto vrijeme su rjeseni obaveza da mu se pokoravaju.Fridrih je na to apelirao sud koncila,koji bi donio odluku u sporu s njegovim protivnikom.Ipak Grgur. IX umire 1241. godine,a nasljedjuje ga Inocent IV koji je okupio koncil u Lionu i zbacio Fridriha II sa vlasti.Svi su bili podredjeni Rimu tako da je Fridrihu samo preostalo steci suglasnost ostalih kraljeva sa svojim interesima.

Fridrihova vladavina je kao epilog one tragedije koja je pocela sa Grgurom VII a zavrsila u Bovinu.Od Otona do Bransvajga carstvo postoji jos samo poi menu..Fridrihov pokusaj da ga pridigne uz pomoc svoga Sicilijanskog

12

Page 13: Razvijeni srednji vijek skripta

kraljevstva mogao se zavrsiti samo katastrofom.On se iscrpio u sukobima sa Langobardima i umro je 1250.godine.Papa je pozurio da zauvijek oduzme Siciliju Hohenstaufovcima.Namijenio ju je dati Francuskoj.

13. Plantagenet

Čim je došao na vlast 1154. godine, on dijeli grofovije svojim šerifima. Ipak, on je vodio računa o tim grofovijama da se šerifi ne osamostale i ne osile tako što su presude bile češće podnijete. Po uzoru na Henrija I on šalje putujuće sudije koje imaju pravo presude na licu mjesta. Svi šerifi imaju obavezu da polažu finansije državnoj riznici. U ratu sa Škotskom do godine 1157. povratio sjeverni dio Engleske. Ženidbom sa Eleonorom Akvitanijskom zadobio je kontrolu nad Akvitanijom (većim dijelom jugozapadne Francuske). Zajedno sa normanskim i anžuvinskim nasljedstvom to ga je pretvorilo u najmoćnijeg feudalnog vladara u Francuskoj čime je stekao neprijatelje u francuskim vladarima. Godine 1169. iskrcao se u Irskoj kod zaljeva Bannow, te do 1175. faktički i formalno postao vladar najvećeg dijela Irske. Učinio je mnogo na unutarnjem razvoju Engleske. Uveo je praksu kodificiranja običajnog prava, a zakon su provodili kraljevski putujući suci. Povećao je broj profesionalnih administratora, uveo redovito vođenje državnog arhiva, te knjiga sa primicima državne riznice što je sve povećalo djelotvornost provođenja državne vlasti. Henrika II. ponajviše se pamti po sukobu s Tomom Becketom. Naime, Becket je isprva bio Henrikov prijatelj, no, nakon što je imenovan za nadbiskupa, branio je prava svećenika na održavanje suđenja pred crkvenim sudovima. U pitanju je bila također i sloboda pritužbi i pristupa papi. Konstitucijama iz Clarendona 1164. godine znatno je ograničio sudsku vlast crkve nakon čega je Becket pobjegao iz države. No, uvažavajući mišljenje pape Henrik je pristao na kompromis. Becket se godine 1170. vratio iz izgnanstva, ali se nije pridržavao duha Henrikovog kompromisa sa papom. Navodni Henrikov izljev bijesa: "Zar me nitko neće osloboditi ovog buntovnog svećenika?", doslovno su shvatila četvorica vitezova koji su nadbiskupa Becketa 1170. ubili u njegovoj katedrali. Nadbiskup je naknadno kanoniziran, a duh kompromisa s papom nije se promijenio pa je Henrik, zbog toga što su ga povezivali s Becketovim ubojstvom, povukao Konstitucije. Od 1170. do 1183. je za suvladara imao Henrika Mladog, svog drugog sina. U tom vladarskom odnosu je Henrik Mladi bio u podređenom položaju. Praksa takvog krunjenja je bila poznata francuskim Capetima, a to su kasnije usvojili i engleski kraljevi Stjepan iz dinastije Blois i Henrik II. iz dinastije Anjou-Plantagenet. Trojica od Henrikovih pet zakonitih sinova preminuli su prije njega, pa ga je naslijedio sin Rikard nakon njegove smrti 1189. godine. Upravo od vremena vladavine Henrika II. pa sve do 1348., Eduarda Ispovjednika smatralo se svecem zaštitnikom Engleske. Za kraljevanja Eduarda III., za sveca zaštitnika Engleske uzet je sveti Juraj, a Edvard Ispovjednik je ostao zaštitnikom kraljevske obitelji.

14. Klarendonske asize

Za vrijeme vladavine Henrika II Plantageneta donesene su Klarendonske asize (1164) kojima on ograničava sudsku vlast crkve. To je izazvalo sukob sa Kantebrejskim nadbiskupom Tomasom Beketom. Ovim odredbama donesena je odluka da kraljevska kurija ima zadatak da rješava koja djela spadaju pod duhovno a koja pod svjetovnu jurisdikciju. U crkvenim sudovima morao je prisustvovati kraljevski činovnik koji je pazio da sud ne prekorači svoje ovlasti. Klerik koga bi osudio crkveni sud morao se predati svjetovnim vlastima radi kažnjavanja(crkva je blaže kažnjavala zločine svojih članova). Kurija je također mogla brisati rješenja crkvenih sudova. Svaka apelacija papi bila je zabranjena.

15. Ričard Lavljeg Srca

Ričard I, zvani Ričard Lavljeg Srca (1157-1199), kralj Engleske (1189-1199), treći sin kralja Henrija II i Eleonore, rođen je u Oksfordu. Još dok je bio maloljetan, zaručen je za kćerku Francuskog kralja Luja VII, i 1172 je dobio vojvodstvo Akvitaniju u Francuskoj (nasledstvo svoje majke). Ratujući protiv svog oca da bi zaštitio svoje interese, izrastao je u odličnog vojnika. 1189. je postao kralj Engleske i odmah nakon toga se otisnuo u Treći krstaški pohod. Sa njim je 13

Page 14: Razvijeni srednji vijek skripta

takođe pošao i Filip II, kralj Francuske, sin Luja VII. Odmah na početku pohod se pokazao neuspješnim, uglavnom zbog neslaganja dvojice kraljeva. Zbog izbijanja svađe između Ričarda i Filipa na Siciliji, Ričard je odbio da se oženi sa Filipovom sestrom kao što je bilo planirano. Umesto toga, oženio se Berengerijom Navarskom na Kipru, kojeg je osvojio 1191. Ne vraća ostrvo Isaku II. već ga daje kao feudalni posjed Gvidu Luzinjanskom koji tu postaje kralj 1192.g. Nakon osvajanja Akre od Saracena, također 1191.g., Ričard je pogubio 2700 muslimana koje je zarobio u ratu. Ta njegova brutalnost je u to vreme smatrana za hrabrost koja je kasnije prerasla u legendu. Konflikt oko prevlasti nad Svetom Zemljom rezultirala je razlazom između dvojice kraljeva, tako da se Filip vratio sam u Francusku. Ričard je proveo mjesece u neodlučnoj borbi protiv Saladina, sultana Egipta i Sirije, prije sklapanja primirja po kojem je Jerusalim ostavljen u Saladinovim rukama. Zarobljen od strane Leopolda V, austrijskog vojvode, Ričard je predan u ruke Svetog rimskog cara Henriha IV. Pušten je 1194 nakon plaćanja visoke otkupnine. Ričard se vratio u Englesku i sklopio primirje sa svojim bratom, Džonom, kasnije kraljem Engleske, koji je u njegovom odsustvu skovao zaveru sa Filipom da bi se dokopao engleskog prestola. Ostavivši englesku vladu na brigu sposobnom administratoru Hubertu Valteru, kenterberijskom nadbiskupom, Ričard je otišao u Francusku 1194. da bi zaratio sa francuskim kraljem. Kampanje za odbranu svojih poseda u Evropi su se nastavile narednih pet godina. 1199. godine Ričard je smrtonosno pogođen strelom u jednom nevažnom dvoboju. Kao kralj, Ričard je izabrao mnoge sposobne ministre, kojima je ostavio na vođenje većinu svoje administracije. Pod njegovom vladavinom Engleska je patila od visokih poreza koji su ubirani da bi ispratili njegove ratne ekspedicije. Ponekad okrutan, ponekad velikodušan, ali uvek hrabar je bio opjevan u mnogim viteškim ostvarenjima tog vremena i takođe je i sam bio pjesnik. Postao je heroj mnogih legendarnih priča.

16. Ivan Bez Zemlje

Ivan Bez Zemlje (1166. - 1216.) bio je engleski kralj. Vladao je od 1199. godine. Bio je najmlađi sin Henrika II. od njegovih petero sinova. Prvo je ostao bez posjeda koji bi mu donosili prihode pa je prozvan John Lackland (francuski: Sans Terre), "bez zemlje". Dok je njegov stariji brat Rikard I. Lavljeg Srca bio u Trećem križarskom ratu pokušao mu je oteti krunu. Pokorio se bratu nakon njegova povratka, a po njegovoj smrti naslijedio ga je na prijestolju. U ratovima s Francuskom izgubio je gotovo sve svoje francuske posjede. Slabljenje njegova položaja na kontinentu pratile su i domaće neprilike. Godine 1205. sukobio se sa papom Inocentom III. zbog imenovanja nadbiskupa u Canterburyju. Papa je iz toga razloga na Englesku bacio interdikt 1208. i ekskomunicirao Ivana 1209. godine. Nastali neredi, a i visoki ratni troškovi u Walesu i Irskoj, uvjetovali su samovoljniji odnos Ivana prema velikašima i bezobzirnu poreznu politiku prema svim podanicima. Godine 1213., bojeći se da ne izgubi prijestolje, Ivan se pokorio papi i priznao se njegovim vazalom pristavši da Engleska postane papin feud. Protiv njegova načina vladanja podigli su se velikaši i prisilili ga da 15. lipnja 1215. godine potpiše i objavi Veliku povelju sloboda (Magna charta libertatum) koja je ograničila kraljevu vlast i zajamčila temeljne slobode njegovim podanicima, kako velikašima, tako i slobodnjacima. Kako se nije kanio držati potpisane obveze, Ivan se obratio papi, koji ga je oslobodio prisege. Uslijed toga je izbio građanski rat tijekom kojeg je Ivan umro.

17. Velika povelja sloboda (Magna Carta)

Jedan događaj je bio od posebnog značaja za vrijeme vladavine kralja Ivana Bez zemlje. 15. juna 1215. godine u Ranimedu. Magna Carta je prevenirala nepravedne poreze, definirala jasno obaveze barona prema kruni i udarila temelje ličnim slobodama – tačnije dala je crkvi da može imati crkvene skupove kada poželi neovisno o vladarevoj odluci i omogućio je da reguliranje zakona postane svima dostupno. Kralj Ivan je nametnuo velike poreze u svrhu očuvanja svojih posjeda u Normandiji i za svrhu ratovanja. To je najviše pogodilo zemljoposjednike, koji su morali plaćati ogromne poreze. Baronima koji nisu imali dovoljno ljudi da pomognu kralju u ratu morali su dati tzv. „Shield

14

Page 15: Razvijeni srednji vijek skripta

Money“, kojim bi se opremali vojnici pored ostalih poreza. Magna Carta je danas temelj Engleskog ustavnog zakona i u ustavu SAD-a se nalaze određeni odlomci upravo iz ovog dokumenta.

18. Filip II August

Filip II August (francuski: Philippe Auguste; 21.8.1165 - 14.7.1223) bio je posljednji kralj Franaka 1180-1190, a prvi francuski kralj od 1190 do njegove smrti. Filip je rođen u Gonesu, sin Louisa VII i njegove treće supruge, Adele od Šampanje. Njegov izvorni nadimak bio je Dieudonné - "Božije davanje", jer je on bio prvi sin Louisa VII kojeg je Louis u kasnom periodu svog života. Bio je bio jedan od najuspješnijih francuskih srednjovjekovnih vladara u širenju kraljevskih posjeda i utjecaja monarhije. On je uništio veliko Anžuvinsko carstvo i porazio koaliciju snaga predvođenom Otonom IV 1214. u bici kod Buvina. To je bila odlučna pobjeda, a Francuska se dalјe mogla širiti. Ta bitka je predstavlјala prvu bitku između više nacija na tlu Europe. Ivan bez Zemlјe je našao saveznike Otona IV i grofa Flandrije Ferdinanda Portugalskog. Poslije te bitke nije bilo značajnije bitke na tlu Europe do 1290. godine. Filip tako postaje najmoćniji vladar Europe. U Engleskoj se plemstvo 1216. pobunilo protiv Ivana bez Zemlјe, pa su pozvali Louisa VIII sina Filipa Augusta da im bude kralј. Čak je francuska vojska umarširala u London 1216, Louis VIII je nakratko postao kralј, ali nije bio krunisan. Engleska je zauzimala 50% teritorije Francuske na početku njegove vlasti, a on je to sveo samo na 10% u oblasti Gaskonje. Reorganizovao je vlast i uspostavio je finansijsku stabilnost u zeml јi. Njegova vladavina bila je popularna kod običnih ljudi, jer je on provjerio moć plemstva i prepustio je dio te moći rastućoj srednjoj klasi.

Igrao je značajnu ulogu u vjeku inovacija u građevinarstvu i u obrazovanju. Tokom njegove vlasti Pariz je bio glavni grad i izgrađena je glavna tržnica. Nastavio je gradnju gotičke katedrale Notr Dam, čija gradnja je započela 1163. godine. Sagradio je Luvr kao tvrđavu. Univerzitet u Parizu dobija kralјevu povelјu 1200. godine. Pariz tako postaje prvi grad učitelјa poznat u srednjovekovnom periodu.

Filip August je krenuo u Treći križarski rat sa engleskim kralјem Ričardom Lavlјim Srcem i njemačkim carem Fridrihom Barbarosom. Krenuo je 1. jula 1189. godine. Ričard Lavlјeg Srca je putovao morem, a Filip August kopnenim putem preko Alpa do Đenove. Francuska i Engleska vojska se ponovo sastaju u Mesini, gdje su zajedno zimovali. Nakon što se pomirio sa papom, Fridrih Barbarosa kreće u treći križarski rat 1189. godine. Križarski rat predvode Francuzi pod Filipom Augustom. U pohodu su i Englezi pod vodstvom Ričarda Lavlјeg Srca. Fridrih Barbarosa organizuje veliku vojsku, koju šalјe kopnenim putem prema Svetoj Zemlјi, odnosno kroz Mađarsku i Srbiju.

Križari su prošli kroz Konstantinopolј u jesen 1189, i u Anadoliji ostvarili dvije pobjede. Približavanje ogromne njemačke vojske zabrinulo je Saladina i druge muslimanske vođe.

U početku su engleska i francuska vojska putovale zajedno, ali razdvajaju se u Lionu. Filip August je krenuo sam kopnenim putem preko Alpa do Đenove. Francuska i Engleska vojska se ponovo sastaju u Mesini, gdje su zajedno zimovali. 30. marta 1191. godine.

Filip je nekoliko puta napadao Akru pre dolaska Ričarda Lavlјeg Srca. Ričard je zauzeo Akru, a Filip August se tu teško razboljeo od dizenterije i nije više pokazivao interes za ratovanjem. Osim toga se sa Ričardom svađao i oko prava na Kipar, koga je Ričard zauzeo u tom pohodu. Filip August odlučuje da se vrati u Francusku. Francuska vojska ostaje oko Akre pod komandom vojvode Burgundije Igoa III Burgundijskog.

Filip II August je umro 14.6.1223 u Ivlinu, te je pokopan u bazilici st. Denis. Filipov sin, Louis VIII, bio njegov nasljednik.

15

Page 16: Razvijeni srednji vijek skripta

19. Nastanak i razvoj parlamenta u Engleskoj

Henrik III sin Ivana bez Zemlje bio je maloljetan. Kada je ovaj umro, a Henrik III kada je postao punoljetan oslobodio se tutorstva međutim tuđih uticaja se nikada nije oslobodio. Tokom čitave vladavine bio je pod uticajem prijatelja i miljenika koje je uglavnom birao nerazborito. Darovao je zemlju svojim rođacima što je izazvalo gnjev barona.

U proljeće 1258.godine kralj je od barona zatražio trećinu prihoda čitave zemlje. To je dovelo do preloma, a baroni su naoruzani dosli na zasjedanje u Vestminster i zatrazili su od kralja da protjera sve strane i da odredi posebnu komisiju od 24. covjeka radi sprovodjenja opste politicke reforme. Kada je kralj vidio da se našao u teškom položaju zarobljenika od strane barona popustio im je.

1258. sastalo se u Oksfordu veliko vijece i napravili cuvene oksfordske statute koji su u Engleskoj zaveli baronsku oligarhiju.Sva je vlast presla u ruke kolegijuma od 15 barona bez cije saglasnosti niko nije mogao donositi nikakve odluke. Grof Simon Monfor lesterski stajao je na strani oligarhijskog programa i drzao se toga da je baronima poslo za rukom da odnesu pobjedu u savezu sa riterima i gradovima. Monfor je kasnije izabran za vođu baronske partije i 14.maja 1264. nanio je tezak poraz kraljevkskoj vojsci kod Luisa. Henrik III i njegov sin Edvard su bili zarobljeni. Monfor fakticki postaje diktator Engleske.

Monfor je stupio u sukob sa seljacima, gradjanima i ostalim baronima koji su počeli napustati Monfora i kada su stali su na stranu Edvarda. Kod Luzena Monfor je pretrpio poraz i bio ubijen. Nakon toga Henrik je morao da napravi kompromis sa riterima, baronima i gradjanima. Najvazniji rezultat kompromisa bilo je sastavljanje parlamenta. Razvitak parlamenta desava se u doba vladavine Edvarda I (1272-1309). Za ratove koje je on vodio bilo je potrebno mnogo novca i on se cesto morao obracati parlamentu. Novac koji je dobijao od parlamenta nije bio dovoljan, te je kralj suradjivao i sa trgovcima, a morao je uciniti ustupke da se ne bi sukobio s baronima.

Sredinom 14. vijeka poceo se parlament dijeliti na dva doma: gornji dom ili dom lordova i donji ili skupstinu. U gornjem domu zasjedali su vrhovi feudalnog drustva, nadbiskupi, episkopi i dr. dok su u donjem domu zasjedali riteri i gradjani. Uticaj parlamenta raste tokom 14.stoljeca. Parlament dobija pravo da potvrdjuje poreze. Takodjer parlament dobija i kontrolu nad trosenjem suma novca dobijenih od poreza. Raste i zakonodavna vlast parlamenta. Statute izdaje kralj i gornji dom, a u 15.vijeku za donosenje zakona postaje obaveza oba doma.

20. Heretički pokreti u Zapadnoj Europi

Hereza (grč. αἵρεσις hairesis "izbor") je vjerovanje koje su crkveni autoriteti smatrali iskrivljavanjem kršćanske vjere. U srednjem vijeku vjerovalo se da samo jedna "istinita" vjera osigurava spasenje i zagrobni život. Oni koji su naučavali protiv ortodoksnog učenja riskirali su da budu proglašeni hereticima. Crkveni velikodostojnici su imali isključivo pravo doktriniranog prosuđivanja, tako da je sukob bio neizbježan. Ranokršćanske crkvene vlasti su u 2. stoljeću osudile gnostike, koji su tvrdili da posjeduju tajno i mistično znanje, kao i arijanizam i nestorijanstvo u 4. stoljeću. Ikonoklasti, koji su prosvjedovali protiv obožavanja vjerskih slika, bili su osuđeni na Drugom Nicejskom saboru 787. godine. Osuda katara u južnoj Europi dovela je do albigenških križarskih vojni (vidi i križarski ratovi). Kasnije je nezadovoljstvo ortodoksnim katoličkim učenjem naposlijetku dovelo do pojave protestantizma. Rimokatolička crkva je 1232. osnovala sud, inkviziciju, za istragu "nepravovjernosti". Srednjovjekovne crkvene vlasti su obnovile poganski način kažnjavanja spaljivanjem živih osoba zbog hereze. I protestantske crkve su uvele svoju inkviziciju, čija su meta uglavnom bili rimokatolici. U Engleskoj je uveden zakon u ranom 15. stoljeću koji je dopuštao svjetovnim vlastima da provode ovu kaznu. Ta je praksa konačno zabranjena pošto je 1612. za Jakova I. spaljena skupina anabaptista.

16

Page 17: Razvijeni srednji vijek skripta

21. Inocent III

Bio je jako obrazovan, učio je na Pariskom univerzitetu bogosluvlju, a na Bolonjskom rimskom pravo.On je na papsku vlast gledao kao na najvišu vlast na svijetu, jer papa kao nasljednik apostola Petra i namjesnik Krista stoji iznad svih vladara, a car i svi kraljevi su samo vazali pape i od njega dobijaju vlast. Inocent III je rado uporedjivao vrhovnu i svjetovnu vlast sa suncem i mjesecom. Kao što mjesec prima svoj sjaj od sunca tako i car dobija svoju vlast od pape.

Inocent III je stupio na papsku stolicu u trenutku kada je sudbina carske krune zavisila od odluke pape. Inocent je vješto iskoristio stvorenu situaciju, a cilj mu je bio da istisne Njemce iz Italije. On je priznao Otona IV za njemačkog kralja. Velike uspjehe je imao na jugu Italije gdje je faktički upravljao cijelom Sicilijom.

Inocent se miješao u borbu između francuskih i engleskih kraljeva. Pomogao je kralju Ivanu bez Zemlje u sukobu sa baronima kako bi ga natjerao da položi vazalnu zakletvu papi. Vazalnu ovisnost od pape priznavao je i niz drugih zemalja kao sto je portugalski kralj, bugarski car, Švedska, Danska i dr.

Inocent III je bio incijator četvrtog križarskog rata koji se nije završio u onom smjeru u kojem je to papa želio vec osvajanjem Bizantijskog carstva.Takodjer je organizovao i križarske ratove protiv heretika i albižana u južnoj francuskoj. Neobično je za vrijeme njegovog vremena što je poreska i finansijska moć pape porasla. Papska Kurija postala je najkrupniji finansijski centar Evrope. Papskom dvoru su pristizale ogromne sume novca iz svih katoličkih zemalja.Neke zemlje kao sto su Engleska. Poljska i skandinavske zemlje plaćale su papi tzv. Petrov novčić. Za vrijeme Inocenta III počinje prodaja indulgencija-papskih pisama kojima se oprastaju grijesi. Zahvaljujuci svim tim sredstvima koja su pristizala u papsku kuriju ona je početkom 13 st. raspolagala ogromnim sredstvima kakva nijedna država tadašnjeg svijeta nije imala. Jako važno oruđe papske moći postali su prosjački redovi koji su bili osnovani za vrijeme pape Inocenta III. Inocentu III je pošlo za rukom da potpuno likvidira uticaj Njemačke u Italiji.

22. Albižani

Petar Lombard i Gracijan su postavili čvrste osnove kanonskog prava i teologije. No, ono što nisu vidjeli jeste da će njihova djela odmah zastariti. Ponovno otkriće Aristotelovih djela je dovelo do toga da sve što su oni rekli u svojim udžbenicima padne u vodu. Aristotelova djela dolaze do Arapa prvo preko Avicene, pa onda Averoes donosi u Evropu.

17

Page 18: Razvijeni srednji vijek skripta

Neki su čak ga proglasili i heretikom zbog toga što je objelodanio djelo paganističkog filozofa sa komentarima muslimanskih naučnika. Pored ovoga, jedna „domaća“ ideja je prijetila crkvi. To je bilo zaklinjanje na siromaštvo. Predstava o siromaštvu kao idealnom faktoru hrišćanstva je bila glavna ideja hrišćanstva, no bila je opasna za redove viših činovnika u crkvi. Ipak redovima dominikanaca i benediktinaca, nisu smjeli ništa, no postojali su opasniji protivnici koji su se protivili učenjima crkve. Riječ je o katarima (katarhus gr. čist) ili albižanima (po mjestu Alba). Imali su dualističko viđenje svijeta, koje je vjerovatno sačuvano od 4. stoljeća u tajnosti i . Prvi manihejisti (dualisti) su bili pagani, no u direktnom dodiru sa kršćanstvom je nastalo novo vjerovanje. Sve što je bilo materijalno je bilo đavolje, a sve duhovno je bilo božije. Morali su biti podjeljeni u dvije klase: savršeni (perfecti) i vjerni (credentes). Savršeni su se pridržavali celibata, postili su i odricali su se svega duhovnog. Vjerni su se samo morali odreći svih učenja tradicionalne crkve. Smatrali su da je konverzija vina i hljeba kao isusove krvi i mesa je bila za njih bogohuljenje. Nisu polagali nikakve zakletve. Svako ubistvo je griješno (križarski ratovi). Međutim, najveću pažnju su privukli savršeni koji su živjeli asketski, možda čak nekad i pretjerano. Svaki vjerni je morao ispuniti consolimentum i tako postati savršen. Riječ je o životu gdje oni nisu mogli jesti, imati spolne odnose, spavali su na ulicama, odricali se bilo kakve imovine itd. Čak su propagirali i samoubistvo poslije ove ceremonije. Svi su primjetili razliku između tradicionalne crkve koja je živjela u raskoši i katara koji su živjeli asketskim načinom života.

23. Prosjački redovi

Prosjački redovi su crkveni redovi nastali u vremenu razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka, počevši od 13. st. Za razliku od dotad postojećih redova u Katoličkoj crkvi, naglasak su stavljali na usmjerenost prema široj društvenoj zajednici i na život u siromaštvu i odricanju, umjesto stvaranja materijalnih dobara i zatvaranja u izolirane samostanske zajednice.

Od prosjačkih redova koji su nastali u tome razdoblju, najpoznatiji i najvažniji su Red manje braće i Red braće propovjednika, poznati kao franjevci i dominikanci. Prozvani su tako po svojim utemeljiteljima, sv. Franji Asiškomu i sv. Dominiku Husmanu.

24. Dominkanci

Osnivač ovog reda bio je Dominik Husman, porijeklom španski plemić. Glavni zadatak ovog reda bila je propovijed protiv heretika.1207.-1208. našao se s jednim španskim episkopom u Južnoj francuskoj gdje je u to vrijeme uništavana albižanska hereza. Na čelu sjeverno francuskih feudalaca bio Simon Monfor koji je želio da iskorijeni herezu i da se dočepa njihovog bogatstva. Za to mu je bila potrebna pojačana djelatnost propoviojednika. To je Dominika navelo na misao o osnivanju takve monaške propovjedničke organizacije. Svoj red je organizovao kao bratstvo prosjaka propovjednika s potpunim odricanjem od svake svojine. Papa je potvrdio ustavno ovaj red 1216. i u idućim godinama stekao mnoge simpatizere i uspijehe u borbi protiv heretika. S jedne strane oni su se takmičili s ideolozima hereze u teorijama. Teološke studije su se najviše razvile među monasima tog reda.U drugoj polovini 13. st. ovi redovi uzimaju pozicije na teološkim katedrama na svim univerzitetima europe. Iz dominikanskih i franjevačkih redova izašli su najistaknutiji predstavnici srednjovjekovne skolistike (Toma Akvinski, Albert Veliki i dr.)Drugi način borbe s hereticima bio je grublji i nasilniji. Oni su postali inkvizitori, postavši svirepi prema svakom protivniku pravovjernog katoličanstva. Papstvo je primjetilo njihovo borbu protiv heretika i predalo im inkviziciju u ruke, dodjeljeni su im veliki zemljišni posjedi te mnoge privilegije. Papa da bi im obezbjedio popularnost dozvolio bi im propovjedanje i tamo gdje je on bacio interdikt. Od 30.-ih godina 13. vijeka inkvizicija je potpuno prešla u njihove ruke, pronalazak heretika, radi njihovog pronalaska i predavanja vlastima radi kažnjavanja. Crkva je izjavila da se krv ne smije prolijevati pa su heretika ugl. davili ili spaljivali na lomači. Od 1226. do 1246. god. 140 heretika koji su bili osuđeni u Tuluzu, jedina

18

Page 19: Razvijeni srednji vijek skripta

kazna je bila doživotni zatvor, međutim od druge polovine 13.st. većina heretika je bila osuđena na spaljivanje. Djece i unuci kažnjenog heretika nisu imali pravo na njihovu zemlju već ju je crkva konfiskovala a osobe koji su bili dužne heretiku bile su oslobođene od vraćanja duga.

25. Franjevci

Latinski naziv za Franjevce je Ordo fratrum minorum (krat. OFM). Red Manje braće osnovao je Franjo Asiški 1209. godine.On je u mladosti vodio običan život za bogatog italijanskog građanina.On napušta imanje svojih roditelja i počinje propovjedati siromaštvo i pokajanje.On je tražio od pristalica da ne žive od milostinje i prihoda koje bi dobili već da se izdržavaju od prihoda koje bi stvorili radom vlastitih ruku.Tako je nastala zajednica koja je propovjedala pokajanje i spasenje duše odricanjem od bogatstva. Franjevcima je bilo zabranjeno posjedovanje bilokakve imovine , dodirivanje novca je bilo zabranjeno i jako skromno su se oblačili. Franjevci su radili kao kuhari, vodonoše nadničari. Njegovo protivljnje životu u izobilju tadašnjih feudalaca privuklo je velike narodne mase franjevcima.

1264. red je imao 1100 manastira u europi.Manastiri su bili podjeljeni na 32 okruga koji su se zvali provincije a na čelu svake stajao je provincijal. Svaki od okruga djeli se na nekoliko grupa manastira kojima upravljaju čuvari; zatim su slijedili upravnici manastira –gvardiani; zatim braća; te poslušnici-novicijati-monasi koji su tek stupili u red. Prema zahtjevima Franje Asiškog monasi su morali živjeti u kolibama napravljenim od blata, međutim i za njegovog života u gradovima se grade manastiri. Da bi sriječio da franjevački red izgubi podršku narodnih masa papa je dao proglas da njihova sva pokretna i nepokretna imovina pripada katoličkoj crkvi. Spiritualci su se protivili ovom proglasu te su kritikovali katoličku crkvu i papu jer su tvrdili da je siromaštvo jedan od uslova ulaska u raj te da se oni navikli na bogatstvo i raskoš se moraju promjeniti.Papa Ivan 22(1316.-1333.) ih je zbog kritika proglasio hereticima te spaljivao na lomači.To je dovelo do rascjepa crkve i jednog dijela franjevaca,što je dovelo i do rascijepa u samome redu. Franjevački red je uprkos svemu ostao značajan saradnik pape i Rima jer je imao dominantan uticaj među širokim narodnim masama.

26. Lionska unija

Car Mihailo VIII Paleolog je sazvao 4. maja 1274. godine „Sabor sjedinjenih Grka i Latina.“ Sabor je održan u Lionu (šesti opći sabor održan na zapadu ili drugi Lionski). Ovaj sabor je dobio ugled po čuvenim rimokatoličkim teolozima: Albertu Velikom, Tomi Akvinskom i Beneventuri. Na saboru grčki delegati prihvatili su dogmatski dekret „ Fideli“. Po ovome sveti duh ishodi od oca i sina kao iz jednog, a ne kao iz dva različita načela. Iako je car Mihailo sazvao sabor, a Ivan XI prihvatio pomirenje, pravoslavna crkva nije prihvatila uniju sa Latinima. Car nije primio obećanu pomoć od od sabora, a njegova religiozna politika pokrenula ga je u antilatinski pokret. Pokret je nastavljen i za vrijeme njegovog nasljednika Andronika II.

27. Filip IV Lijepi i Bonifacije VIII

Dolazak na prijestolje ovog kralja označava prekretnicu u kršćanstvu Francuske. Filip IV uveo porez na sveštenstvo dokumentom Clericis Laicos. Tijekom 1294. godine dolazi do početka dugogodišnjeg rata protiv Engleske. Ovi ratovi su bili pretežak bremen na državni budžet tako da već 1296. godine dolazi povećanje poreznih prihoda. Prva na udaru se našla Crkva čiji se papa Bonifacije VIII. ne samo povinuje želji Filipa za naplatu poreza na račun Crkve, nego čak sljedeće godine proglašava Luja IX. (djeda ovog kralja) svetim! Drugom poreznom reformom donesena je odluka o obveznoj vojnoj službi za sve, osim za one koji plate i tako budu oslobođeni. Ova reforma ostala je na snazi do Francuske revolucije. Da li je tijekom zadnjih deset godina života Filip postao zahvaćen kršćanskim fundamentalizmom, jurnjavom za lakim novcem ili nešto između toga dvoje ne može se s sigurnošću utvrdit,i ali

19

Page 20: Razvijeni srednji vijek skripta

njegovi progoni kojim su izloženi Židovi 1306. rezultiraju velikim državnim novčanim profitom, zbog zapljene imovine. Sličnu sudbinu uskoro doživljavaju i templari.

28. Avinjonsko ropstvo i Velika Šizma

Avinjonsko papstvo je period istorije Katoličke crkve od 1305. do 1378, kada je sedište papa bilo u Avinjonu u Francuskoj. Počelo je tako što je Filip IV uveo porez na sveštenstvo dokumentom Clericis Laicos (pitanje Filip IV i Bonifacije III). Filip IV je uspio namjestiti Klementu V da postane Papa, a klement je premjestio sjedište iz Rima u

Avinjon. Time se smanjio uticaj iz Italije na izbor i odluke Pape, a povećao Francuski. U toku od 72 godine, svaki papa je bio Francuz. Iako su nastojali da budu istinski vjerski poglavari hrišćanstva, nasljednici Klementa V nisu uspevali da ce oslobode nadzora francuskih kralјeva. Njihova zavisnost od Francuske bila je tolika da im niko nije verovao, čak i kada su stvarno bili nepristrasni. Uz to, mada avinjonske pape nisu bile ni zle ni izopačene, duhovnost im nije bila jača strana, a živjeli su raskošno u svom lijepom gradu. Podigli su veličanstvenu palatu, koja se još uzdiže na obali Rone, i opkolili su grad visokim zidinama. Ovo je razdoblјe koje se obično naziva

vavilonskim ropstvom papa i nanelo je veliku štetu ugledu i uticaju papstva.

Avinjonske pape bile su sasvim svjesne nepovolјnosti svog novog položaja i svaki od njih zanosio se idejom o povratku u Rim. Papa Grgur XI (1370-1378) iskrcao se u Italiji i krenuo prema Rimu. On je ovo putovanje verovatno smatrao posjetom prije nego trajnom promjenom prebivališta, ali je marta 1378. godine umro u večnom gradu. Ovim se ukazala prilika Rimlјanima, i oni su riješili da natjeraju francuske kardinale, koji su činili većinu u Kolegijumu, da izaberu za papu jednog Italijana. Na kraju, konklava je 8. aprila 1378. godine izabrala za papu jednog italijanskog kardinala koji je uzeo ime Urban VI (1378- 1389). Međutim, francuski kardinali nisu bili zadovolјni izborom, pa ce 9. avgusta trinaest kardinala sastalo u Fondiju. Poslije dugih razgovora, proglasili su Urbanov izbor nevažećim, jer je izvršen pod spolјnim pritiskom, i izabrali su za papu Francuza, Roberta iz Ženeve, koji je uzeo ime Klement VII (1378-1394). Tako je počeo Veliki raskol, tokom kog je jedan papa boravio u Rimu, a drugi u Avinjonu. Crkva danas prihvata Urbana za pravog papu, ali ta odluka zasniva ce više na vjeri nego na historijskim dokazima. Ljudi ne samo da nisu znali ko je pravi papa nego nisu bili sigurni ni ko je punopravni episkop njihove biskupije. Ovo je naročito vrijedelo za oblasti u kojima je bio rat. Kad god bi Englezi zauzeli neku francusku biskupiju, episkop koji je priznavao rimskog papu smjenjivao je onoga koji je priznavao papu u Avinjonu. Prijatelјi Francuske uglavnom su prihvatali avinjonskog papu, a njeni protivnici rimskog. Engleska je bila jedan od najčvršćih pobornika rimskog pape, dok je Škotska isto tako vatreno

20

Page 21: Razvijeni srednji vijek skripta

podržavala njegovog suparnika. Tako su i crkva i sam hrišćanski svet podjelјeni nadvoje. Dostojanstvo i ugled papstva i crkve na čijem je čelu ono stajalo pali su veoma nisko među običnim svijetom. Veći broj kardinala s obje strane izgubio je strplјenje i sazvao sabor 1409. godine u Pizi. Ovo je očito bio protivpravni potez. Po tradiciji i zakonima rimokatoličke crkve samo je papa mogao da sazove opšti sabor. Reformisti su tvrdili da to može da uradi i svjetovna vlast, ali niko nije priznavao to pravo kardinalima. Uprkos svemu, sabor se sastao i još više pogoršao situaciju. Sabor je jednoglasno oglasio dvojicu papa svrgnutim i naložio dvadeset četvorici kardinala koji su bili prisutni da izaberu novog. Njihov prvi izbor bio je kratkog veka. Drugi put izabrali su Valtazara Kosu, koji je uzeo ime Jovan XXIII (1410-1415). Novi papa bio je vojnik krajnje nedoličnog ponašanja, ohol, netrpelјiv i sklon nasilјu. Uz to, pošto ni papa u Avinjonu ni onaj u Rimu nisu htjeli da priznaju odluke sabora i prihvate proglas o svom smjenjivanju, hrišćanski svijet sada je umjesto dvojice imao trojicu papa. Sveti rimski car i kralj Češke, Venceslav Luksemburški, inače dobroćudan vladar čija je glavna mana bila što je najčešće bio pijan, odrekao se 1410. godine carske krune i izbornici su za njegovog naslednika izabrali njegovog mlađeg brata Sigismunda, kralјa Ugarske. Sigismund je bio najveći lјubavnik i najnesposobniji vojskovođa svog doba, ali imao je visoko mišlјenje o carskim dužnostima i trudio ce da ih izvršava na zadovoljavajući način. Slušao je sa blagonaklonošću one koji su tvrdili da je jedino rešenje nevolјa crkve sabor koji bi sazvao car. Velikom raskolu i opštoj zbirci u crkvi tada ce pridružio još jedan problem: Jan Hus i njegovi sledbenici ubrzano su izdvajali Češku iz katoličke zajednice. U ljeto 1415. godine, sam Sigismund poveo je pregovore sa Benediktom i njegovim sljedbenicima. Papa nije bio spreman ni na kakve ustupke, ali je Sigismund ubedio sve kralјeve da se više ne zauzimaju za papu i da pošalјu delegate u Konstancu. Spor se odužio, i tek 1417. godine sabor je svrgnuo Benedikta, ali njega ni to nije pokolebalo. Povukao se u jedan čvrsti zamak i nastavio da se naziva papom sve do smrti 1422. godine. Nasledio ga je Klement VIII (1423-1429), koji je ostao na položaju do 1429. godine, kada ce odrekao prijestola. Dakle. uprkos suparnicima i saborima, avinjonske pape su se održale pedeset godina, ali pošto je sabor u Konstanci svrgnuo Benedikta, priznavalo ih je malo i sve manje vladara. Sabor u Konstanci bio je organizovan tako da bi politički interesi vladara došli do punog izražaja. Delegati su bili podjelјeni po nacijama i svaka nacija glasala je posebno (Engleska, Francuska, Italija, Njemačka i Španija). Jovan XXIII i Benedikt XIII su svrgnuti, a Grgur XII daje ostavku, tako da je izabran jedinstveni novi papa Martin V i time je okončana zapadna šizma. Na taj način je linija papa iz Rima priznata kao legitimna linija. Otada je proglašeno da crkveni koncil ne može smeniti papu. Izbor pape može poništiti jedino sam papa.

29. Mertonski statuti

1236.Donešena je odluka kojom je određeno pravo vanbračne djece prema svojim roditeljima. Zabranjeno je ozakonjenje vanbračne djece ako bi se njegovi roditelji naknadno vjenčali.Od tada je to postalo moguće samo aktom parlamenta.

30. Ustanak Vata Tejlora

1381. u istočnoj engleskoj je izbio ustanak u kojem su seljaci najurili poreznike i kraljeve činovnike. Neke od njih su ci pobili. Ustanicima su pristupali odredi seljaka koji su bili naoružani lukovima, sjekirama, kosama i sličnim neprofesionalnim naoružanjem. Ustanak je počeo kao protest protiv teških poreza, ali se uskoro okrenuo protvi svih koji su ugnjetavali narod. Naročito veliku mržnju seljaka izazvali su crkveni feudalci – episkopi i opati. U mnogim mjestima istočne Engleske su se spaljivali manastiri, odnosila stoka, spaljivali su se dokumenti na kojima su se nalazile obaveze seljaka. Seljacima je često u pomoć priticala i gradska sirotinja. Najbolje su bile organizovane grofovije oko Londona u Eseksu i Kentu. Kentski seljaci su iz tamnice oslobodili Džona Bula i učinili ga jednim od svojih vođa. On je

21

Page 22: Razvijeni srednji vijek skripta

propovjedao protiv ugnjetavača feudalaca. Govorio je kako će dobro u engleskoj postati samo kada sva dobra postanu zajednička i kada svi budu jednaki. Glavni vođa ovog ustanka je bio zidar i zanatlija Vat Tejlor. Seljaci iz Eseksa i Kenta su pošli u London, odvojeni u dva organizovana velika odreda. Londonske kapije su se trebale zatvoriti, međutim sirotinja unutar Londona to nije dopustila. Također, i buržoazija je bila nezadovoljna zbog lošeg vođenja rata, tako da je naređeno da se seljaci puste unutra, jer bi tako zaplašili kralja i njegove savjetnike. Počeli su da pale i ruše kuće najbogatiji i najomraženijih feudalaca u gradu. Ubijali su kraljeve savjetnike i puštali zatvorenike iz tamnice. Seljaci su opkolili Tower u kojem je bio Richard II, te su od njega tražili da izađe i pregovara sa njima. Čim je kralj izašao, seljaci su pobili nekoliko kraljevih savjetnika. Do sastanka je došlo poslije u Majlendu, po kojem su zahtjevi dobili ime „Majlendski programi“. Taj program zahtjevao je ukidanje kmetovskog sistema i uvođenje niske novčane rente, slobodnu trgovinu po svim gradovima Engleske i amnestiju za ustanikie. Kralj je bio prinuđen da pristane na sve zahtjeve. Jedan dio seljaka je povjerovao kraljevim obećanjima i vratio se nazad svoji kućama. Međutim mnogi ustanici, pogotovo siromasi su bili nezadovoljni. Njima je bila potrebna zemlja te ukidanje surovih zakona. Ništa od otga kralj nije obećao. Džon Bul i Vat Tejlor su ostali u Londonu. Kralj je bio primoran da se sastane sa ustanicima u Smithfieldu. Ovdje su ustanici tražili da se ukinu svi zakoni osim Winchesterskog, zatim da se oduzmu zemlje episkopima, manastirima i svećenicima. Takođe tražili su da se staleži izjednače i da se ukinu privilegije seniora. I u ovim zahtjevima se nalazi tačka kojojm zahtijevaju ukidanje prava zasnovanog na feudalizmu. U vrijeme kraljevih pregovora, buržoazija je spremala protureakciju i Vat Tejlor je ubijen. Seljaci su se razišli kada su vidjeli opremljenu vojsku ubjeđeni da će njihovi zahtjevi biti prihvaćeni. Potom je kralj naredio da se pobiju svi ustanici onda kada su se ovi vratili kućama. Džon Bul je obješen i ustanak je ugušen. Iako nije istrajao, ustanak Vata Tejlora je napravio ogroman udar na feudalizam i zemljoposjednici su se bojali da povećaju poreze svojim kmetovima, a do XV stoljeća je kmetstvo iščezlo, jer su seljaci kupovali svoju slobodu.

31. John Wycliffe

(također Wyclif, Wycliff, ili Wickliffe) (1320.-1384.) bio je engleski protestantski reformator. Protest koji je on podigao protiv Katoličke crkve izazvao je slobodu pojedinaca, crkava i naroda. Dobro je proučio skolastičku filozofiju, crkveno i građansko pravo, a posebice zakone svoje zemlje. Studirao na Oxfordu svojim reformatorskim učenjem dao je teoretski temelj za poricanje papinske vlasti tvrdeći da je poglavar crkve Isus Krist. Preveo je Bibliju na engleski jezik, te se u svojim učenjima pozivao samo na nju, a ne na tzv. Svetu predaju. Tvrdio je da je Isusu Kristu ideal bilo siromaštvo, te da se on nije odijevao u pozlaćene haljine i živio u palačama, za razliku od glavara Katoličke Crkve. Kada je Wycliffe obratio pozornost na sveto pismo, počeo ga je proučavati isto onako temeljito kako je proučavao i ostale predmete. Njegov vjerni sljedbenik bio je Lord Cobham (spaljen 1417), dok je Jan Hus zbog vjerovanja u Wycliffov nauk spaljen 1415. Ipak u Engleskoj je reformacija i dalje napredovala, što je za vrijeme papinske inkvizicije nužno značilo i još spaljivanja na lomači.

Protestanti vjeruju da je Wycliffe bio vješt u otkrivanju zabluda i neustrašivo napadao mnoge nauke koje je Rim uveo. Kao kraljev kapelan smjelo je ustao protiv plaćanja nameta koji je papa Urban V. zatražio od Engleskog kralja 1365. te je pred je parlamentom dokazao da je papinsko prisvajanje autoriteta nad svjetovnim vladarima u suprotnosti ne samo s razumom, nego i s Biblijskom objavom.

Wycliffe je vodio dugu i odlučnu borbu i protiv redovnika prosjaka. Fratri "prosjaci" u ono su vrijeme prodavali oprost za novac u ime papa i protupapa. Papa im je dao pravo da ispovijedaju ljude i daju im oprost, to je postalo izvorom velikog zla. Dok je narod živio u duhovnom i materijalnom siromštvu, učili su praznovjerno mnoštvo da vjeruju kako se

22

Page 23: Razvijeni srednji vijek skripta

sva njihova vjerska dužnost sastoji u priznavanju vrhovne vlasti papinstva, poštovanju svetaca i kupovanju oprosta, te da će im to biti dovoljno za mjesto u raju.

Vidjevši kako redovnici obilaze zemlju i prodaju papine oproštajnice, mnogi su počeli sumnjati u to da se oprost može kupiti za novac i pitali su se ne bi li bilo bolje tražiti oprost od Boga umjesto od pape i redovnika. Drugi su se pak zgražali nad lakmošću monaha koje je bilo nezasitno. Bio je dobro upoznat sa zloupotrebama koje su se dešavale u crkvi,pisao je i propovijedao protiv pokvarenosti u monaškim redovima,papinskog poreza,učenja o transsupstanciji(vjerovanja da se kruh i vino koji se koriste na misi doslovno pretvaraju u tijelo i krv Isusa Krista),ispovijedi te upletenosti crkve u svjetovne (političke) stvari.

Wycliffe je počeo pisati i objavljivati rasprave protiv redovnika, ne u namjer da se s njima raspravlja, koliko da skrene ljudima pozornost na Biblijski nauk.Uz pomoć svojih suradnika, naročito Nicholasa Herefordskog, izdao je prvu kompletnu Bibliju na engleskom jeziku. Bilo je to nedvojbeno Wycliffeov najveći prilog potrazi čovječanstva za Bogom.

Kao kraljev poslanik 1374. odlazi u Nizozemsku, gdje je proveo dvije godine pregovarajući s papinim poslanicima. Vrativši se, počeo je još otvorenije propovjedati. Među ostalime izjavio je da su lakomost, ponos i laž bogovi Rima.

Ubrzo u Englesku su bile poslane tri papinske poslanice: sveučilištu, kralju i višim svećenicima, s pozivom na odlučne mjere protiv Wycliffa. Već prije nego su one stigle, biskupi su pozvali Wycliffa na saslušanje. Dva najmoćnija kneza u kraljevstvu pratila su ga na sud. Usred suđenja, narod je okružio i provalio u sudnicu, istraga je obustavljena i Wycliffe je mogao mirno otići.

Ubrzo nakon toga umro je kralj Edvard III. kojeg su biskupi poticali protiv reformatora, a kraljevskim je namjesnikom postao raniji Wycliffov zaštitnik. Ipak, papinska bula stigla je u Englesku, pozivala je na uhićenje i zatvaranje "heretika". Wycliffe je vjerovao da je lomača za njega već pripremljena, naime postupak inkvizitora bio je takav da je položaj optuženoga bio beznadan. Inkvizitor (papin poslanik) bio je tužitelj i sudac, a svaka optužba ili kleveta smatrana dokazom; dokazni materijal optuženiku se nije pokazivao, imena navodnih svjedoka bila su tajna, a sam postupak čista formalnost jer je presuda već bila pripremljen.

No upravo u to vrijeme Grgur IX. je umro, svećenici koji su se okupili oko Wycliffa opet su se razišli. Raskol u crkvi sa svojim svađama i pokvarenošću, pripremao je put reformaciji, omogućivši narodu da upoznaju narav papinstva. U svome djelu "O razdoru papa" Wycliffe je pozvao svoje čitatelje da ozbiljno promisle ne govore li obojica (suprotstavljenih) protupapa istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. Ubrzo je Wycliffe preveo i Bibliju, Sveto pismo se širilo po cijelom kraljevstvu. Ponovno su papinske vođe planirale kako ušutkati reformatorov glas. Jedan biskupski skup zadobio je za sebe mladog kralja Richarda II., te ishodio da se izda kraljevski ukaz po kojem se imaju pozatvarati svi koji se drže zabranjenog učenja. Nakon tog proglasa Wycliffe se obratio parlamentu, neustrašivo je pred narodnim skupom optužio svećenstvo i tražio reformu mnogih zlouporaba koje je crkva odobravala. Snažno i uvjerljivo opisao je nasilje i pokvarenost papinske stolice. Njegovi neprijatelji su se povuki, a parlament uzbuđen govorom, povukao je edikt o njegovu progonu i tako je reformator opet bio na slobodi.

I treći put bio je pozvan na saslušanje i to pred najviši crkveni sud u zemlji, tu neće imati milosti za nikakvo "krivovjerje", napokon činilo se da će Rim pobijediti, a djelo sada već starog i nemoćnog reformatora stati. Wycliffe je bio prisiljen odreći se svoga učenja ili iz sudske dvorane otići ravno na vješala. Umjesto da prestane sa svojim naučavanjem, on ga je branio i pobijao klevete o svome navodnom krivovjerju. Nakon što je završio svoj „govor“ povukao se iz sudnice i niko od njegovih neprijatelja nije se usudio da ga zaustavi.

23

Page 24: Razvijeni srednji vijek skripta

Uskoro Wycliffa su i četvrti put pozvali na sud, ovaj put u Rim, pred samog papu. Vjerovao je da bi suđenje bilo nepravedno, te da je presuda već gotova, pa je iz svoje župe u Lutterworthu napisao papi pismo u kojem je napisao papi da bi trebao živjeti u siromaštvu a ne u raskoši jer smatra da je tako živio i Isus.

Svojim ustankom protiv katoličke crkve, pokrenuo je reformaciju. Njegov nauk bio je jasan i cjelovit, tako da ga ni mnogi kasniji reformatori nisu dosegli, iako su se neki od njih pojavili i sto godina kasnije. Važno je napomenuti da su kosti Wycliffa spaljene 20 godina nakon njegove smrti.

32. Stogodišnji rat

Od bitke kod Hastingsa, pa sve do početka prošlog stoljeća Engleska i Francuska su imale zategnute odnose. Ti odnosi su praćeni sa nekoliko ratova, ali sa velikim zatišjima prouzrokovanim mirom. Rijetko se dešavalo da Francuska i Engleska vojska jurišaju zajedno na bojnom polju kada su bili prisiljeni da zajedno ratuju u tom periodu, ili čak gotovo nikako se to nije moglo desiti. Zategnutost ove dvije strane od 1337. do 1453. godine se ogledala u „Stogodišnjem ratu“. Značajni događaji koji su se desili, kako u toku „Stogodišnjeg rata“, tako i u toku čitave napetosti između ove dvije zemlje su oblikovale današnjicu.

Uzroci

Neki posjedi koji su bili u sklopu Francuske, „Pariškim mirom“ 1259. su dodijeljeni Englezima, i obratno. Među najbitnijim oblastima dodijeljenim Engleskoj je bila Gaskonja. Ljudi u toj pokrajini nisu se bunili, budući da je vlast na ovom dijelu bila isključivo formalna. Zakonodavno tijelo ove pokrajine je bilo idalje na tlu Francuske (parlament u Parizu). Ovo je bilo poput uvrede Engleskoj kruni. Pomenuta bitnost Gaskonje u ovom ratu je to što je dolazilo do sukoba između njenog senešala i kralja Francuske, te je Francuska zauzela Gaskonju 1324. godine, pod izgovorom da je senešal previše buntovan. Ovo je ipak rješeno kasnije, te je posjed vraćen Engleskom kralju, ali ožiljci ove uvrede su ostali duboki. To je značilo da francuski kralj može zauzeti posjede kad mu je volja, bez ikakvog straha od napadanja.

Drugi razlog je bio neispunjavanje nekih dogovora iz 1259. Naime, rečeno je da ako Alfons, grof Poatua, umre bez nasljednika. Alfons nije imao legitimnog nasljednika, ali nije bilo ni engleske vlasti nakon njegove smrti.

Pojava gusarenja je takođe dovodila do nagomilavanja nesuglasica. Interesantan je i „ugovor o uzvraćanju“; Englezi, ako budu opljačkani od strane Francuza na moru, su mogli uzeti od prvog francuskog trgovca onoliko robe koliko im je uzeto, ako su imali kraljevu naredbu iz kancelarije i obratno. Ovo je poslužilo kao zgodan izgovor za novi rat.

1328. godine se desio preokret u engleskoj historiji. Kralj Edvard II je ubijen, njegova žena Izabela, inače iz kraljevske porodice u francuskoj, je skovala zavjeru sa Mortimerom (njenim ljubavnikom i počela vladati francuskom u ime Edvarda III. Edvard nije imao hrabrosti jer je bio samo dječak i morao je biti marioneta, kako francuzima, tako i sopstvenoj majci. Priznao je Filipa IV za kralja i zakleo se na vjernost. No to se drastično promijenilo kada je on dosegao punoljetstvo i uhapsio majku i Mortimera. Mortimer je dva dana i dvije noći proveo na vješalima, a njegova majka je bila pod budnim okom stražara na imanju gdje živjela do kraja života.

Edvard III je postao simbol čvrste ruke i volje, te je znao odabrati pomoćnike. Edvard III je volio raskošan život, ali je bio izvandredan vojskovođa i taktičar za jednu bitku, ali ne toliko dobar strateg koji je moga voditi čitav rat. Filip VI je bio veoma sličan Edvardu III po ovim pitanjima, pa čak i gori po pitanju mana i slabosti. Naime, on je žudio za slavom, ali nije imao ni taktičke ni strateške osobine vladara.

24

Page 25: Razvijeni srednji vijek skripta

Najzad, povod za rat se desio 1337. godine, kada je Filip VI razvlastio posjede Edvarda, konkretno Gaskonje, te je ovo bio direktan povod za rat, uz čitavu dramu koju je Edvard napravioa.

Bitno je na početku istaći da je Edvard imao neke kneževine jer je bio carski vikar u donjem toku Rajne, a kao takvog su ga prihvatili Vojvoda od bavarske i Car Svetog Rimskog carstva. Sidni Peinter govori o prve dvije godine rata kao o bespotrebnom izazivanju dva kralja, te uzaludnom trošenju novca na saveze koji nisu uopšte trebali Edvardu, jer nije dolazilo do bilo kakve otvorene bitke. 1341. godine, kada je izgledalo da će se rat jednostavno ugasiti, pravne nesuglasice oko naslijeđa Bretanje su rasparale novu varnicu tako što je Jovan od Monfora pozvao pomoć kralja Edvarda. Borba je počela i trajala 23 godine, iako je Jovan umro nekoliko godina poslije, Edvard se borio, poput pravog viteza, u njihovu spomen i za njihovog sina, koji nije bio puno star. Došlo je do invazije Bretanje i konačnog dešavanja i napredovanja u ratu. Za ovo je vezana anegdota o turniru koji je trebao odlučiti o pobjedniku, ali uprkos tome, rat se nastavio. Za vrijeme ovog turnira, Filip je pokušao da osvoji Gaskonju, ali bezuspješno. 1346. Filip je spremao nove napade i okupljao vojsku. Budući da je Edvarda iznevjerila sopstvena mornarica, morao je bježati po neprijateljskom tlu, tražeći povoljnu lokaciju za njegove vojnike da se odupru. Najzad naišao je na Kresije, šumu u kojoj će se odigrati jedna od velikih bitaka za Englesku, te će Englezi pokazati svoje najpoznatije oružje u Srednjem vijeku, dugi luk. Francuska vojska, iako brojnija, je sa lakoćom bila potučena. 1347. Englezi prave utvrde kod luke Kale i osvajaju je.

1350. se pojavljuje Jovan Dobri, koji naslijeđuje Filipa VI. Što se tiče osobina nije bio puno drugačiji od oca. Tek je 1355 došlo do prvih operacija i to pod vodstvom Edvarda Velškog, popularnije nazvanog Crni princ zbog svoje opreme, sina Edvarda III. Edvard je pustošio posjede od Gaskonje prema unutrašnjosti, te je napravio veoma mobilnu jedinicu kako bi to sve brzo izveo. Naime, stavio je strijelce na konje da mogu držati korak sa vitezovima.

Bitka kod Poatjea je uslijedila nakon jednog od pljačkaških pohoda. Kao i kod bitke kod Kresija, bitku kod Poatjea su odlučili strijelci. Čak se Edvard Crni princ nije ustručavao da koristi taktiku svog oca iz bitke kod Kresije, zauzimajući malo brdo sa svojim strijelcima. Kralj, zbog svog viteškog duha, nije se povlačio iz ove bitke i bio je zarobljen.

Zbog toga se prvo pokušao potpisati ugovor o primirju u Londonu, koji Francuzi nisu mogli prihvatiti, pa poslije toga ugovor u Bretanji, koji je prihvaćen 1359. godine formalno, ali nikad nije bio ispoštovan do kraja

Karlov period rata

Kratak pregled najbitnijih godina:

1413. Henrika IV. nasljeđuje sin Henrik V. koji svladava preostale lo- larde i nastavlja rat protiv Francuske.

1415. Englezi se iskrcavaju u Nor¬mandiji i pobjeđuju Francuze kod Azincourta.

1420. Ugovor iz Troyesa: odlučuje se da će se Henrik V. oženiti Katarinom, kćeri Karla VI., i nakon njegove smrti preuzeti francusku krunu.

1422. C iotovo istodobno umiru Kar- lo VI. i Henrik V. Henrik VI., koji ga nasljeđuje, proglašen je kraljem En¬gleske i Francuske. Filip Dobri, voj¬voda od Burgundije, raskida savez s Englezima.

1424. Francuska pobjeda kod Ver- nuila nad Englezima, koja približava Burgundane i Bretonce Karlu, sinu Karla VI.

1427.Englezi krše sporazum s Kar¬lom, sinom Karla VI., i pokušavaju osvojiti Orleans.

25

Page 26: Razvijeni srednji vijek skripta

1428.Ivana Orleanska se u Vaucou- leursu susreće s jednim od kapetana vjernim Karlu i traži sastanak s kra¬ljem.

1429.U veljači propada pokušaj os¬lobađanja Orleansa. U svibnju se Ivana susreće s kraljem u Chinonu. Orlćans je oslobođen od opsade. U srpnju se Karlo VII. u Reimsu kruni za francuskog kralja.

1430.U svibnju Ivanu Orleansku zar¬obljavaju Burgunđani u Compiegneu, prodaju je Englezima i potom sude.

1431.Smaknuće Ivane Orleanske u Rouenu (30. svibnja).

1435. Ugovor iz Arrasa: vojvoda od Burgundije'raskida savez s Englezi¬ma u zamjenu za priznavanje neovis¬nosti svojih posjeda.

1448.-1453. Vojni pohodi Karla Vl svode engleske posjede na luku Cal- ais. Stogodišnji je rat završen Kj posebnog ugovora. Ludilom Henrika VI. u Engleskoj započinje “Rat dviju ruža” između Уогка i Lancastera.

1455.U svibnju Rikard od Yorka pobjeđuje Lancastere u Saint Alban- su, ali im prepušta prijestolje.

1456.Vojvoda od Alen^ona poziva Engleze da opet započnu rat protiv Francuske, ali ga utamničuju.

1460.Rikard od Warwicka i Rikard od Yorka pobjeđuju Lancastere ц Northamptonu. Margareta Anžujska pobjeđuje neprijatelje, pristaše Yor- ka, a Rikard umire u bitci. Sin Ed- vard odlazi u London i proglašava se kraljem.

1461.U ožujku Edvard od Уогка pobjeđuje Lancastere kod Tow- tovvna. Parlament ga proglašava kral¬jem pod imenom Edvard IV. U Fran¬cuskoj Karla VII. nasljeduje Luj XI.

1465. Savez feudalaca pobjeđuje LujaXI.

1467. Karlo Smjeli postaje vojvoda od Burgundije i s Edvardom IV. skla¬pa protufirancuski savez.

1470.Warwick napušta engleski dvor; nakon neuspjelog pokušaja postavljanja na prijestolje Georgea iz Clarenze, Edvardova brata, i bijega u Francusku, vraća na prijestolje Hen¬rika VI.

1471.Edvard IV. pobjeđuje i ubija Warwicka. Umiru Henrik VI. i nje¬gov sin.

1472.Dogovor iz Amboisea između francuske monarhije i papinstva.

1473.Potkraj kolovoza sastavlja i ugovor iz Picquignyja između Ш XI. i Edvarda IV., Čime je fotma n° završen Stogodišnji rat

1477. Karlo Smjeli umire tijekom bitke kod Nancyja. Njegova kći, Marija, udaje se za Maksimilijana, sina cara Fridrika III. Luj XI. preuzima burgundske posjede.

1479. Poraz kod Guinegattea protiv carevaca i Burgundana: francuski kralj Luj. XI. mora se zadovoljiti aneksijom Pikardije i Burgundije.

1482. Ugovor iz Arrasa: prestolonasljednik će se oženiti jednom Maksimilijanovom kćeri. Burgund-ska država dijeli se između Francuske i Carstva.

1483, Smrt Luja XI. Nasljeduje ga maloljetni Karlo VIII.; Ana i Petar de Beaujeu su namjesnici, izigravajući

26

Page 27: Razvijeni srednji vijek skripta

namjere Luja, vojvode od Orlćansa.

U Engleskoj umire Edvard IV,; Rika rd od Gloucestera eliminira Edvar-da V. i Rikarda od Уогка i progliliva se kraljem. j

1485. Henrik Tudor, kojemu pomažu Francuska i pristalice Vorlu, pobjeđuje u bitci kod Bosvvortna u kojoj umire Rikard III.: zavriava Rat j dviju ruža. ,

1486. Henrik Tudor ženi se Elizabetom od Yorka. kćeri Edvarda IV , i postaje kraljem pod imenom Henrik VII., začinjući novu dinastiju.

1488. Karlo VIII. pobjeđuje breton-ske i orleanske snage.

1491. Karlo VIII. ženi se Anom od Bretanje.

33. Crna smrt

Srednjovjekovne europske gradove i sela zakrčila su trupla, a mrtvačka su ih kola odvozila u tolikoj mjeri da ih se moglo pokapati samo u dubokim jamama. Srednjovjekovni je svijet imao vrlo malo zaštite od kuge koja je pokosila golemo mnoštvo stanovnika.

Bubonska kuga koja je postala poznata pod nazivom crna smrt Europom se raširila stigavši iz srednje Azije, gdje je za sobom već ostavila trag uništenja. Nagađa se da je u Europu prvi put stigla u jesen 1346. u Kipčak Kanatu koji je tada opsjedao Kaffu (današnja ukrajinska luka Feodosija), bogatu kršćansku enklavu na Putu svile, i pritom oboljeli od kuge. Priče o bacanju kužnih tijela umrlih preko gradskih zidina nisu pouzdane, no ne može se osporiti da su se 1347. u pratnji kršćanskih trgovaca koji su se iz opkoljene Kaffe preko Konstantinopola brodovima vraćali u Sredozemlje na štakorima našle i inficirane buhe, donoseći tako sa sobom i bubonsku kugu. Tako se najzaraznija dotad poznata, a i danas ikad zabilježena pandemija brzo i kobno proširila većim dijelom zapadnoga svijeta.

Kugu uzrokuje bakterija Yersinia pestis, koju prenose buhe na krznima glodavaca. Bakterijska se infekcija prenosi na ljude kad se buhe hrane ljudskom krvlju. Postojala su tri oblika kuge: bubonska kuga, u kojoj kod oboljelog izbijaju buboni ili otekline na vratnim, preponskim ili podpazušnim limfnim čvorovima, po čemu je ova vrsta kuge i dobila naziv, pneumonična kuga ili iskašljavanje krvi, u koje nastaje infekcija pluća jer se bolest prenosi inhalacijom iz zraka,

27

Page 28: Razvijeni srednji vijek skripta

te septikemična kuga ili trovanje krvi, u koje bakterije napadaju sam krvožilni sustav. Bubonski je oblik bio najdramatičniji i najočitiji oblik crne smrti prema opisima njezinih suvremenika poput talijanskog pisca Giovannija Boccaccia: "otekline na preponama ili pod pazusima ... neke velike poput jabuke". Inkubacija je trajala od tri do pet dana, a u tri iduća dana u osamdeset posto oboljelih nastupila bi smrt. Plućna kuga, s čirevima ili bez njih, bila je u devedeset do devedeset pet posto oboljelih smrtonosna za samo nekoliko dana (uz odgovarajuće liječenje danas bi taj postotak vjerojatno preživio), a mogla se prenositi izravno s čovjeka na čovjeka, primjerice kihanjem. Premda najrjeđi, septikemični oblik kuge izazivao je gotovo trenutačnu smrt. Taj najzarazniji oblik kuge uzrokuje tamnjenje kože kod bolesnika, pri čemu ona gotovo pocrni, pa se smatra da bi pridjev "crna", premda se nije rabio u ono doba, mogao odatle vući korijen. Kroz 14 i 15. stoljeće se ova pojava pojavljuje mnogo među slikarima, pa su sve slike na ovu tematiku dobile ime Dens Macabre (Ples Smrti). Ne zna se koliki je broj pokošenih ovom groznom bolešću, ali procjenjuje se da je u Europi od pandemije kuge umrlo oko 25 milijuna ljudi. Neke, međutim, procjene govore i o 50 od ukupno 80 milijuna stanovnika koliko ih se smatra da je u 14. stoljeću živjelo u Europi. Bolest se u Europi pojavljivala i u idućim naraštajima, ali nikad više s takvim pustošenjem života.

34. Bula Karla IV

1356. god. objavio Zlatnu bulu kojom su utvrđene ustavne norme Carstva i određen položaj Češke (kao suverene države) prema Carstvu. Izdao je 1356. Zlatnu bulu, koja je propisivala proceduru izbora kralja

Karlo IV. Luksemburški bio je i veliki poticatelj kulture, umjetnosti i školstva. Utemeljio jeSveučilište u Pragu (1348.), prvo u središnjoj Europi. Za njegovog pokroviteljstva u Pragu su završeni i Karlov most, Karlov trg, Praški dvor, i većina Katedrale sv. Vida (Peter Parler). Doveo je u Češku hrvatske glagoljaše koji su utemeljili benediktinsku opatiju Emaus (1347.).

Zlatna bula iz 1356. godine je bio dekret koji je izdao Rajhstag u Nirnbergu sa Karlom IV na čelu, kojim se utvrdila i više od 100 godina vodila ustavna struktura Svetog rimskog carstva. Dobio je naziv Zlatna bula po pečatu koji je nosio.

Prema tekstu same bule, zakoni o izboru cara Svetog rimskog carstva su se utvrdili i promenili, kako bi se sprečila i predupredila nesloga i haos koji su vladali. Karlo IV je mislio da je promena trenutnog sistema izbora cara Svetog rimskog carstva neophodna i da bez nje „svet se nikad neće osloboditi zavidnih i ambicioznih političara“[2].

Zlatna bula je eksplicitno imenovala sedam kneževa-izbornika (nem. Kurfürsten), koji su birali Rimskog cara, i kojeg je nakon izbora obično krunisao papa. To su bili kralj Češke, markgrof od Brandenburga, grofa Palatinata i grof Saksonije, kao i tri nadbiskupa - od Majnca, Trira i Kelna.

Karlo IV, Sveti Rimski Car ili Karlo IV Luksemburški (16. maj 1316.-1378.) je bio Sveti Rimski Car (1355.-1378.), kralj Nemačke (1347.-1378.) i kralj Bohemije kao Karlo I (1346.-1378.). Pripada dinastiji Luksemburg. Rođen je kao Vaclav, a kasnije je odabrao ime Karlo. Sin je kralja Češke Jovana Luksemburškog. Rodio se u Pragu, a obrazovao u Parizu. Od 1333. počeo je da upravlja očevim kraljevskim zemljama za vreme krljeve odsutnosti. Tokom 1334. postaje markgrof Moravske.

Još tokom života Ludviga IV Bavarskog , uz pomoć pape Klementa VI biran je za nemačkog kralja. Cena je bila poricanje pape u Avinjonu. Izabran je kao rivalski kralj caru Ludvigu IV Bavarskom. Nasledio je 1346. svog oca kao kralj Bohemije i kao grof Luksemburga. Kada je umro Ludvig IV Bavarski dinastija Vitelsbah sve čini da dovede bilo koga drugog kralja, samo ne Luksemburžane. Sa Vitelbahovima se pomirio ženeći se ćerkom pfalckog kneza i dajući im

28

Page 29: Razvijeni srednji vijek skripta

obećanje o Brandenburgu. Krunisan je 1355. kao Sveti Rimski Car. Od 1349. do 1378. više nitko nije polagao pravo na njegovu poziciju cara i kralja.

Tokom svoje vladavine napušta ideal Svetog Rimskog Carstva kao univerzalne monarhije. Grofoviju Luksemburg predaje 1353. svom bratu Jobstu.

Osniva univerzitet i potiče humaniste .Najviše je obraćao pažnju ekonomskom i intelektualnom razvoju Češke. Osnovao je 1348. Karlov univerzitet u Pragu. Bio je to prvi univerzitet u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Univerzitet je bio prvi univerzitet u carstvu, a osnovan je po uzoru na pariški. Posle toga u roku od dve decenije osnivaju se i univerziteti u Krakovu, Pečuhu i Beču. Ohrabrivao je rane humaniste. Poznato je da se dopisivao sa Petrarkom, koji je posećivao i Karlov dvor u Pragu. Petrarka se sa svoje strane nadao da će ubediti Karla da premesti svoj dvor u Rim. Bilo je to vreme, kada su pape premestile svoje sedište u Avinjon.

35. Sigismund Luksemburški

Sigismund poznat još i kao Sigismund Luksemburški (14. februar 1368. – 9. decembar 1437.) je bio rimsko-njemački car, hrvatsko-ugarski i češki kralj. Sigismund je rođen u Nürnbergu 14. februara 1368. kao sin cara Karla IV. 1387. Godine 1385. oženio se Marijom Anžuvinskom, kćerkom Ludovika I. i Elizabete Kotromanić, te time postao hrvatsko-ugarski kralj. Za rimsko-njemačkog cara okrunjen je u Rimu tek 1433. godine. Godine 1418. postao je i češki kralj. Njegovom smrću 9. prosinca 1437. nestaje dinastija Luksemburgovaca.

1382. godine njegova zaručnica, Marija, nakon smrti njenog oca postala je kraljica Ugarske i Sigismund se oženio njome godine 1385. današnjem Zvolenu. Nakon što je s mukom osigurao potporu plemstva, Sigismund je 31. marta 1387. bio okrunjen za kralja Ugarske u Stolnom Biogradu. Godine 1396. Sigismund je predvodio kombiniranu kršćansku vojsku protiv Turaka, koji su iskoristili privremenu bespomoćnost Ugarske za proširenje svoje vlasti na obali Dunava. Ovaj križarski rat, koji je zagovarao papa Bonifacije IX. , je bio vrlo popularan u Mađarskoj. Plemići su hrlili u tisućama u kraljevski kontingent, te su pojačani dobrovoljcima iz gotovo svih dijelova Europe, od kojih je bio najvažniji francuski kontingent pod vodstvom Ivana Fearlessa, sin Filipa II. , vojvode od Burgundije. Sigismund je skupio 90.000 ljudi flotu od 70 galija. Nakon zauzimanja Vidina, on se utaborio sa svojom mađarskom vojskom ispred utvrde Nikopol. Sultan Bajazid je odustao od opsade Carigrada, te je na čelu 140.000 ljudi, u potpunosti porazio kršćanske snage u bitci kod Nikopola u borbama između 25. i 28. septembra 1396. Sigismund se vratio preko mora i kroz područje Zete, gdje je je predao lokalnom gospodaru Đurđu II otoke Hvar i Korčulu za otpor protiv Turaka, koji su vraćeni Sigismundu nakon njegove smrti u travnju 1403. Katastrofa u Nikopolju naljutilo nekoliko mađarskih velikaša, što je dovelo do nestabilnosti u kraljevstvu i tada je riješen ovlasti u Mađarskoj.

Godine 1404. on je uveo Placetum Regium. Prema ovoj uredbi, Papinske bule ne mogu biti izdane u Ugarskoj i Hrvatskoj bez suglasnosti kralja. Oko 1406. oženio se Marijinom rođakinjom Barbarsom Celje (koja je kasnije zaradila nadimak "Messalina Njemačke"), kćeri grofa Hermana II Celjskog. Hermanova majka Katarina Kotromanić (iz dinastije Kotromanić) i Marijina majka kraljica Elizabeta (Elizabeta od Bosne) su bile sestre, ili rođakinje koje su bile usvojene kao sestre. Tvrtko I je bio njihov prvi rođak i usvojeni brat, a možda čak i nasljednik po Mariji. Tvrtko je umro u maju 1391., a sumnja se da je njegova smrt bila ubojstvo po Sigismundovu nalogu. Sigismund je osnovao vlastiti red viteštva, Red Zmaja, nakon ove pobjede. Članovi reda su bili uglavnom njegovi politički saveznici i pristaše. Najvažniji europski vladari su postali članovi reda. On je poticao međunarodnu trgovinu ukidanjem unutarnjih nameta, reguliranjem carina na stranu robu i standardiziranjem težina i mjera u cijeloj zemlji. Zbog njegovih čestih izostanaka zbog poslova u drugim zemljama nad kojima je vladao, bio je dužan savjetovatiUgarski Sabor češće od svojih

29

Page 30: Razvijeni srednji vijek skripta

prethodnika i uredom Palatina kao glavnog administratora, dok je bioodsutan.Tijekom njegove vladavine kraljevski dvorac Budima postao je vjerojatno najveća gotička palača kasnog srednjeg vijeka.

U Slavoniji je uspio uspostaviti kontrolu. Pritom nije oklijevao koristiti nasilne metode (vidi Krvavi sabor križevački), ali južno od rijeke Save mu je bila slaba kontrola. Sigismund je osobno vodio vojsku od gotovo 50.000 "križara" protiv Hrvata, koji su kulminirali u 1408. s bitkom kod Dobora, i pokoljem od oko 200 plemićkih obitelji, mnogi od njih pobjednika u brojnim bitkama protiv Turaka

Godine 1419., smrt Vjenceslava IV. Ostavila je Sigismundu naslov kralja Češke, ali on je morao čekati sedamnaest godina prije nego će ga Česi priznati. Iako su dvije časti kralja Rimljana i kralja Češke dodano povećale njegovu važnost, i učinilo ga svojevremeno glavom kršćanstva, one mu nisu povećale moć i financijski su ga dovele u neugodan položaj. Jedino kao kralj Mađarske je uspio u uspostavi svog autoriteta i činiti bilo što za red i dobru upravu u zemlji. Povjerivši vlasz nad Češkom Sofiji Bavarskoj, Vjenceslavovoj udovici, on se požuri u Mađarsku.

Česi ga smatrali nepouzdanim kao Husovog “izdajnika” i bili su uskoro pod oružjem, a situaciju je do usijanja dovelo kad je Sigismund proglasio svoju namjeru provođenja rata protiv heretika.

36. Jan Hus

Jan Hus je bio češki propovednik, filozof, mislilac i ideolog češke reformacije. Bio je rektor Karlovog univerziteta u Pragu. Njegovi sledbenici su zvani husiti. Rimokatolička crkva je njegovo učenje smatrala jeretičkim, pa je Hus 1411. ekskomuniciran. Na koncilu u Konstanci je osuđen, pa je u Konstanci spaljen na lomači 6. jula 1415. godine.

.Aleksandar V je izdao 20. decembra 1409. papsku bulu, po kojoj se zabranjuju sve knjige i učenje Džona Viklifa. Hus se bezuspešno žalio papi zahtevajući povlačenje te odluke. Sve Viklifove knjige i vredni rukopisi bili su spaljeni, a papa je ekskomunicirao Jana Husa i njegove sledbenike. U Češkoj su izbili nemiri. ( budi se osjećaj za nacionalnost a češka je predstavljala područje njemačke kolonizacije)

Kralj Češke je u početku stao na Husovu stranu, a armija Husovih sledbenika se povećavala iz dana u dan. Hus je nastavio sa svojim učenjem, a postajao je sve hrabriji u svojim optužbama protiv rimokatoličke crkve.Antipapa Jovan XXIII je postao naslednik Aleksandra V. Pozvao je u krstaški rat protiv kralja Ladislava Napuljskog, zaštitnika Grgura XII. Po crkvama se učilo da se opraštaju grehovi onima koji učestvuju u krstaškom ratu. Razvila se i trgovina indulgencijama(oproštajnicama grehova).

Jan Hus je po uzoru na Džona Viklifa govorio protiv indulgencija. Hus je tvrdio da papa ili biskup nemaju pravo da uzmu mač u ime crkve. Govorio je da se trebaju moliti i za svoje neprijatelje i da ljudi dobijaju pravi oprost grehova stvarnim pokajanjem, a ne otkupom grehova novcem. Teolozi su odgovarali Husu, ali bezuspešno. Husovi sledbenici su spalili papsku bulu i rekli su da treba slušati Husa, a ne crkvu, koju su smatrali pokvarenom institucijom ogrezlom u simoniji.

Odrubljene su glave trojici husita, koji su se suprostavljali učenju crkve i indulgencije nazivali prevarom. Kasnije su ta trojica smatrani mučenicima. Teološki fakultet je tražio od Husa da predstavi svoje učenje i doktrinu dekanu na proveru, što Hus odbija. Teološki fakultet proglašava delove Husova učenja jeretičkim. Kralj je zabranio te delove, ali ni Hus ni Univerzitet ne slušaju.

30

Page 31: Razvijeni srednji vijek skripta

Sveštenstvo Praga se žalilo papi, a ovaj je dao jednom kardinalu da nemilosrdno udari protiv Jana Husa. Hus je stavljen pod crkvenu zabranu. Trebali su ga uhapsiti i dopremiti do nadbiskupa. Kralj Vaclav je prisilio Husa da napusti Prag.

Kralj je pokušao da pomiri zavađene strane, pozvao je 1412. plemiće u kraljevstvu, pa su onda sazvali sinod. Hus je zahtevao da Češka ima istu slobodu u crkvenim poslovima, kao i druge zemlje i da osude može da izdaje samo državna vlast. Doktori sa univerziteta su zahtevali od Husa da prihvati koncepciju crkve, po kojoj je papa na čelu, kardinali su telo crkve i sve crkvene odluke se moraju slušati.Hus se tome žestoko suprostavio, jer bi po tome samo papa i kardinali bili crkva. Husiti su pokušali da učine korak prema pomirenju.

Sazvan je koncil u Konstanci 1.novembra 1414, da bi se okončala Zapadna šizma.Kralj Nemačke i Ugarske Žigmund Luksemburški, Vaclavov polubrat i naslednik, bio je željan da očisti zemlju od sumnje u jeres, pa je pozvao Husa u Konstancu. Jan Hus je želeo da okonča sporove i rado se odazvao pozivu.Žigmund Luksemburški je Husu obećao slobodan prolaz, garantujući mu sigurnost tokom puta. Žigmund mu nije mogao garantovati sigurnost na papskom dvoru, ali Hus je mislio da je dovoljno da je pod zaštitom kralja.Kad je stigao U Konstancu Hus je u početku živeo na slobodi, ali protivnici su uspeli da ga zatvore, tvrdeći da namerava da pobegne. Najpre je pritvoren u lokalnoj rezidenciji, a 8. decembra 1414. smešten je u zatvor dominikanskog manastira Prvi put mu je suđeno 5. juna 1415. i u tu svrhu prebačen je u franjevački manastir, gde je proveo ostatak života. Jan Hus je priznao da poštuje Džona Viklifa i njegovo učenje. S druge strane negirao je da je branio zabranjeni deo Viklifovog učenja. On se samo suprostavljao opštoj osudi Viklifova učenja. Pristao je da povuče teze, koje je skup smatrao pogrešnim. Pristao je da ih ubuduće ne koristi, ali rekao je da ih ne može smatrati pogrešnim, jer bi to bilo protiv njegove savesti. Posle suđenja 8. juna pokušali su da ga nagovore da opozove svoje učenje.

Žigmund Luksemburški je smatrao da bi Husovo oslobađanje bilo opasno za zemlju. Razmatrao je političke posledice.Osudili su ga 6. jula 1415. na svečanom koncilu u katedrali. Glasalo se da li da se osudi na smrt ili da živi. Ogromna većina je glasala za smrtnu kaznu. Posle liturgije Husa su uveli u crkvu, gde je biskup držao govor o dužnosti iskorenjivanja jeresi i čitao je izvode sa suđenja. Hus je protestovao i upućuje žalbu Hristu. Biskup je osudio Husovo učenje, a Hus je opet protestovao i tražio je boga da oprosti svim njegovim neprijateljima.Obučen je bio u svešteničko odelo i traženo je da se odrekne svog učenja. Jan Hus je odbio. Počelo je ponižavanje skidanjem svih svešteničkih obilježja sa njega i proglašavaju da ga se crkva odriče i da ga predaju svetovnim vlastima. Stavljen je šešir na njegovu glavu sa natpisom „Jeres“. Odatle je odveden do lomače.Tu je kleknuo i glasno se molio. Neki ljudi su tražili da mu budu ispovednici, ali sveštenik je rekao da jeretici ne zaslužuju ispoved. Svukli su ga i zavezali za stup usred lomače. Ponovo je traženo da opozove svoje učenje. Hus je odbio rečima: „Bog mi je svedok da ja nikad nisam učio ono za što su me lažni svedoci optužili. Sa verom u boga s kojom sam pisao, učio i propovedao umirem danas s radošću."

37. Sabor u Konstanci

Saziva ga protupapa Ivan XXIII. s carem Žigmundom Luksemburškim, u Konstanzu (Njemačka) 1414. godine, s ciljem rješavanja izbora pape, jer su izabrani tri pape u isto vrijeme (pravi papa Grgur XII. i dva protupape Ivan XXIII. i Benedikt XIII.). Sabor je trajao do 1418. godine. Raspravljalo se i o: nacionalnom suverenitetu, pravima pogana, o sukobu između Kraljevine Poljske i Reda vitezova Teutonaca. Sabor je važan i za pitanja o papinskoj nadmoći i koncijalirizmu. Sabor je osudio učenja Johna Wycliffea i Jana Husa. Protupapa Ivan XXIII. osudio je Jana Husa na smrt, u međuvremenu, završio je u zatvoru zbog ubojstava, preljuba, kupovanja papinske dužnosti i drugih nedjela. Protupapom ga je službeno nazvao ovaj Sabor u Kostanci 1415. godine, koji mu je i sudio te ga zatvorio u dvorac

31

Page 32: Razvijeni srednji vijek skripta

Hausen kod Mannheima, a potom u Heidelbergu. Pušten je iz zatvora 1418, a 23. lipnja 1419. u Firenci dolazi pred papu Martina V. te ga priznaje zakonitim rimskim papom. Umro je 27. prosinca iste godine.

38. Husitski ratovi

Husitski ratovi (1420—1434) su predstavljali ratove u Bohemiji (Češkoj) protiv husita, pristalica Jana Husa. Nakon spaljivanja Jana Husa 6. jula 1415. husitski pokret je preuzeo revolucionarni karakter. Reformistički nastrojeni vitezovi i plemići Bohemije i Moravske, revoltirani pogubljenjem Jana Husa, šalju protestno pismo saboru u Konstanci. U pismu su žestoko osudili spaljivanje Jana Husa. Kralj Sigismund Luksemburški je na to zapretio da će slomiti sledbenike Jana Husa i Džona Viklifa. Tom pretnjom je samo pogoršao stanje.

Od početka husiti su se podelili u dve grupe. Ultrakvisti su bili umereni husiti, a taboriti su bili ekstremniji husiti. Taboriti su imali sedište u gradu Taboru, u koji ih je doveo njihov general Jan Žiška, i gde su na ruševinama stare tvrđave izgradili novi grad. Kralj Vaclav IV je bio pod uticajem brata, cara Sigismunda Luksemburškog i posvetio se gušenju husitskog pokreta Kralj Vaclav je 06. jula 1419. postavio novi gradski savet koji su činili uglavnom Nemci i protivnici husita i koji su izdavali naređenja za hapšenja husita. Tokom jedne husitke procesije 30. jula 1419., husiti pod vođstvom predvođeni Janom Žiškom su tražili oslobađanje zatvorenih husita. Nakon odbijanja gradskih vlasti i nakon što su gradske sraže istupile protiv rulje, husitska rulja je napala gradsko veće Praga i napadači su pobacali gradonačelnika i nekoliko gradskih većnika kroz prozor, a rulja je odmah pobila bačene većnike. Taj događaj se naziva "Prva Praška defenstracija“. Ovaj događaj se smatra početkom husitskih revolucionarnih borbi. Kralj Vaclav IV umire dve sedmice posle toga U Pragu su novembra 1419. izbili žestoki sukobi husita i plaćenika, koje je unajmila kraljica Sofija kao regent i udovica kralja Vaclava IV. Nakon što je razoren veliki deo grada, dve strane su 13. novembra 1419. proglasile primirje. Plemstvo je bilo za husite, ali još uvek su podržavali regenta, pa su obećali da će pokušati sklopiti sporazum sa carem svetog Rimskog carstva, bratom kralja Vaclava, Žigmundom Luksemburškim. Građani Praga su se složili sa kompromisnim dalaskom carevih snaga u Prag.

1. husitski rat 1420.

Jan Žiška, kako je bio upoznat sa ucenama koje je Žigmund upućivao Vaclavu, jer je služio na dvoru kao hejtman (vrhovni general) vojske kralja Vaclava, je bio protiv toga kompromisa, pa je napustivši Prag otišao u Plzen. Pobedio je antihusitske snage u bici kod Sudomera 25. marta 1420. Posle pobede Jan Žiška odlazi u Tabor, koji postaje sedište ekstremnijih husita taborita, koji su priznavali samo dva sveta sakramenta i odbijali su većinu ceremonijala rimokatoličke crkve. Nakon smrti brata Vaclava Sigismund Luksemburški zahteva bohemsku krunu. Papa Martin V mu predaje 1420 Bohemiju, ali 17. marta 1420. proglašava i krstaški rat protif viklifovaca, husita i drugih jeretika Bohemije. Sigismund Luksemburški i nemački prinčevi su sakupili veliku vojsku raznih avanturista iz svih delova Evrope, koji su privučeni nadom da će se pljačkom obogatiti. Sigismundova vojska je najpre opsedala Prag. Žiška pobeđije na Vitkovu i na Višehradu. Počeli su i pregovori husita i katolika oko prevazilaženja religioznih razlika.

Drugi antihusitski krstaški rat i građanski rat

Husiti su formulirali svoje zahteve, koji su zapravo sadržavali njihovu doktrinu. Na nagovor papskih legata Sigismund odbija husitske zahteve. Sukobi su se nastavili, a husiti su bili uspešniji. Već u novembru 1420. gotovo cela Bohemija je bila u husitskim rukama. Husiti su bili razdirani međusobnim sukobima. Velika nemačka vojska je napala Bohemiju u avgustu 1421. Jan Žiška uspeva da pobedi vojsku Sigismunda Luksemburškog u bici kod Nebovida i Nemeckog Broda 6. januara 1422. Kraljevska vojska je bila teško poražena, ostavši bez 12.000 vojnika.

32

Page 33: Razvijeni srednji vijek skripta

Ponovo su i u Pragu i u Taboru izbijali sukobi među husitima. Poljska i Litvanija su bile u sukobu sa Sigismundom Luksemburškim, pa su husiti zamolili 1422. Sigismunda Korbuta nećaka poljskog kralja da im bude kralj. Novi kralj je priznat od ultrakvista, građana Praga i umjerenih taborita. Husiti su imali svoga kralja kratko vreme, jer je već 1423. poljski kralj sklopio sporazum sa Sigismundom Luksemburškim. Posle toga izbija građanski rat između taborita i ultrakvista. Taboriti pod vođstvom Jana Žiške pobeđuju, a brzo posle toga sklapa se i primirje u Konopištu, da bi husiti dočekali ujedinjeni novu vanjsku opasnost. Papa je uspio da sazove novi krstaški rat protiv husita. Trebali su učestvovati Poljaci, Litvanci, Danci i Nemci u ratu protiv husita. Treći krstaški rat protiv husita predstavljao je potpuni neuspeh. Poljaci i Litvanci nisu hteli da se bore protiv Čeha, kralj Danske je došao do Nemačke sa velikom vojskom, ali se vraća, a Nemci su bili sprečeni unutrašnjim sukobima.

Husiti su bili ponovo oslobođeni vanjskih opasnosti, pa je usledio ponovo unutrašnji sukob taborita i ultrakvista. Taboriti pod Janom Žiškom pobeđuju ultrakviste 4. avgusta 1423. kod Hradec Kralove. Mir među husitima je ponovo sklopljen septembra 1423. Posle smrti Jana Žiške husiti su imali novoga velikoga vođu Prokopa Velikoga, koji pobeđuje Nemce u bici kod Usti nad Labom. Posle te velike pobede i pobede u bici kod Tahova 1427. husiti često napadaju Nemačku, bez namere da trajno okupiraju teritorije. Od 1421. do 1427. husiti su dobijali vojnu pomoć od Poljaka. Iako su bili katolici, Poljaci su podržavali husite, zbog mržnje i osvete prema Nemačkoj. Glavni motiv je bio Poljsko-Litvansko-Teutonski rat (1409—1411). 1424. Sigismund Korbut nećak poljskog kralja ponovo postaje kralj Bohemije, sa ciljem ujedinjenja husita i rimokatoličke crkve. Čak se ponekad i borio protiv taborita jer nisu nameravali da se ujedine sa rimokatoličkom crkvom. Husiti su otkrili poljske izdajničke planove da se husitska vojska preda Sigismundu Luksemburškom, pa hapse 1427. Sigismunda Korbuta. 1. avgusta 1431. krenula velika krstaška vojska praćena papinim legatom. Krstaška vojska se dala u beg čim je došla u kontakt sa husitskom vojskom pod vodstvom Prokopa Velikog. Slomom krstaškog pohoda katolici pozivaju u oktobru 1431. husite na koncil u Bazelu. Pregovori su se otegli, a husitska delegacija je došla na bazelski koncil 1433. Ponovo su se otegli pregovori, tokom kojih je izbio rat taborita i ultrakvista, u kome su taboriti poraženi, a Prokop Veliki poginuo.

Konačno je sklopljen mirovni sporazum rimokatoličke crkve i husita 5. jula 1436. Ultarakvistički religiozni običaji husita ostali su na snazi sve do 1620., kada su zabranjeni. Husiti taboriti su bili poraženi, tako da je i u Taboru uspostavljena ceremonija husita ultrakvista. Rimokatolička crkva je usled uspeha utrakvista (husita) pretrpela velike gubitke. Najveći deo pastve je otpao od crkve, crkvena organizacija se na većem delu kraljevstva raspala a zemljišni posedi oduzeti u korist plemstva. Već moćno krupno plemstvo je usled pripajanjem crkvenih vlastelinstava uspelo da poremiti ravnotežu moći između tog staleža i kralja. Sabor kraljevstva je dobio premoćnu ulogu (sabor je kontrolisalo krupno plemstvo uz pravo glasa sitnog plemstva i gradova) u državi, kraljevska vlast je posle Jiržia Podjebrada izgubila svaku sadržinu. Takođe, usled uloge u husitskom pokretu, gradovi i sitno plemstvo su dobili/osigurali svoje mesto u saboru (i time efektivno učešće u upravljanju državom). Dugotrajni rat, nestabilnost i otpadanje od rimokatoličke crkve su prouzrokovali ekonomski pad, gubljenje kulturnih veza kao i povećan pritisak plemstva na seljaštvo. U Češkoj je pored marginalizovane rimokatoličke crkve, ustanovljena Utrakvistička crkva kao naslednik husovih propovedi ali u to vreme nastaje i „Zajednica braće“ ili „Češka braća“, koje takođe kao osnovu uzimaju učenje Jana Husa. I utrakvisti i zajednica su usvojili bogosluženje na češkom jeziku. Husitski pokret je prvi jak reformatorski pokret i učinio je izuzetan uticaj na kasniju Evropsku reformaciju, koja je kao posledicu imala stvaranje protestantske crkve.

39. Ivana Orleanska

Rođena je 6. januara 1412. u skromnoj seljačkoj obitelji. Bila je jedno od petero (dva brata i tri sestre) djece seoskog zemljoposjednika Jacquesa i domaćice Isabelle. Kako je bila dijete siromašnih roditelja nikada nije naučila čitati i

33

Page 34: Razvijeni srednji vijek skripta

pisati, a vrijeme je provodila u planini čuvajući stada i pjevušeći pjesme i nije se razlikovala od druge djece onog doba iz njezina staleža. Ono što ju je činilo ponešto drukčijom jeste da je svakodnevno išla u crkvu ispovijedati se, a oni koji su je poznavali svjedočili su kako je bila iznimno pobožna i dobroćudna. Kada joj je bilo 13 godina doživjela je prva ukazanja, a prema njenim riječima ukazivali su joj se sveti Mihael te svete djevice i mučenice Katarina i Margareta koje će joj objaviti kako je njezina zadatak osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja.

Mlada i neuka Ivana Orleanska, na čelu samo nekoliko stotina Francuza, zauzela je 29. aprila 1429. grad Orleans i natjerala engleske osvajače u panični bijeg. Snažni oslobodilački zanos zahvatio je potom cijelu Francusku. Toj mladoj seljanki, rođenoj 1412., kojoj su "glasovi s neba" naredili da spasi Francusku od engleskih osvajača, povjerio je kralj Karlo VII. vodstvo jednog odreda. Ona je oslobodila opsjednuti Orleans, pobijedila Engleze kod Pataya, a zatim povela kralja na krunidbu u Reims. Kod Compiegnea je uhvaćena od strane burgunda, međutim, u ruke pristaša engleskoga kralja, koji su je izručili Englezima. Crkveni sud ju osuđuje, po diktatu Engleza, na smrt kao krivovjerku i vješticu. Spaljena je živa na lomači 30. maja 1431. u Rouenu. Njena smrt ju je učinila najvećim francuskim mučenikom, a na ponovljenom suđenju 1456. proglašena je nevinom. Katolička Crkva (papa Benedikt XV.) proglasila ju je 16. svibnja 1920. sveticom.

40. Venecija u srednje vijeku

je grad u Italiji nalazi se na sjeveroistoku Italije i centar je regije Veneto i provincije Venecija.Venecija spada među najljepše turističke ciljeve u cijeloj Evropi, Umjesto ulica grad presijeca 150 kanala preko kojih je izgrađeno mnoštvo malih mostova. Najveći kanal je Kanal Grande, koji prolazi sredinom grada, a na njemu se nalazi Ponte Rialto, most koji predstavlja najvažniju spojnicu dva velika dijela grada. U centru grada je Markov trg sa starom crkvom Sv. Marka i sa veličanstvenom Duždevom palatom.

U razvijenom srednjem vijeku, teritorija Venecije je proširena zahvaljujući kontroli trgovine s Istokom i prednostima koje je ta kontrola podrazumijevala, te se širi Jadranom. Svoj vrhunac Venecija je dosegla u prvoj polovici 15. vijeka, kada su Mlečani započeli svoju ekspanziju u Italiji, suprostavljajući se prijetećem napretku Giana Galeazza Viscontia, Vojvodi od Milana.

Tursko osvajanje Istanbula 1453. označeno je kao početak nazadovanja a otkrićem Amerike pomaknuti su trgovinski tokovi i Venecija je bila prisiljena voditi naporne borbe protiv Turaka.

Dok je početkom XI veka Venecija još uvek bila samo živahna ribarska i zanatlijska

palanka, krajem tog veka njena veličina i njen položaj već su neuporedivo značajniji. Njom

upravlja dužd uz pomoć svog dvora, visokih dostojanstvenika i sposobne administracije.

Dominantni element društva čine case vecchie, stare porodice [Kontarini,orseolo, Falijer, Badoer, Mikjel (Michiel), Đustinijan (Giustinian)], koje poseduju velika imanja i stalno sve više ulažu u trgovinu, a uz njih i nove porodice, case nuove. Trgovačka društva koja one obrazuju zovu se rogadie i colleganze. Ispod sloja koji čine ti primati nalazi se jedan drukčiji, sloj malih ljudi koji živi od mora. Međutim, prvi krstaški rat i zauzeće Jerusalima od strane vojske sa Zapada uskoro će svim Venecijancima otvoriti nove perspektive. Godine 1111. Aleksije Komnin dao je Pizancima znatne povlastice i jednu gradsku četvrt u Carigradu, narušavajući tako isključivost prava venecijanskih trgovaca u istočnom carstvu. 1114. godine Venecija se suprotstavila Ugarskoj, nastojeći da povrati izgubljeni položaj u dalmatinskim gradovima. 1115—1116. ponovo je osvojila Zadar iŠibenik; zadržala je lokalne institucije, ali ih je stavila pod nadzor

34

Page 35: Razvijeni srednji vijek skripta

svojih činovnika s titulom conte ili visoki činovnik. Vrativši vlast nad Splitom i Trogirom, pretvorila severni deo Jadrana u „venecijanski zaliv“,

Duždu je data i titula totius Istriae dominator. Pošto je istočnom carstvu bila neophodna njena vojna i ekonomska podrška, Veneciji su,uprkos ozbiljnim problemima u održanju koegzistencije njenih trgovaca i Grka, hrisovuljom iz 1126. godine ponovo uspostavljena njena ranija prava. 1148. godine novim carskim ediktom proširena je površina venecijanske kolonije pored obale Zlatnog roga. Veneciji su za njenu trgovinu postali dostupni Rodos, Kipar i ostrva u Egejskom moru Zahvaljujući svojoj sposobnosti da brzo reaguju, kao i svojoj dinamičnosti, Venecijanci su tokom prve polovine XII veka dali snažan podstrek svojoj trgovini, ali i unutrašnjem životu svog grada. Na ekonomskom planu, oni su postali ti koji su Italiju i Nemačku snabdevali svilenim tkaninama, začinima, pamukom, šećerom, mirisima i dragim kamenjem sa Istoka; na Istok su pak izvozili drvo, gvožđe i bakar; uspostavili su, u sopstvenu korist, monopol na so. Početkom XII veka pojavljuju se nova udruženja venecijanskih trgovaca, bolje prilagođena razvojnim tokovima u području nad kojim su zagospodarili, a riječ je o „kompanijama“ u kojima su se udruživali dvojica ili veći broj pojedinaca, s tim što je svaki od njih unosio svoj deo kapitala, svi su radili, svi bili međusobno solidarni, a dobitke i gubitke delili su u srazmeri sa novcem koji su uneli.

Nakon što je vojska severnoitalijanskih gradova (lombardska liga )porazila carske trupe kod Lenjana 1176. godine, Venecija je postala pravi dobitnik u pregovorima do kojih je došlo između suprotstavljenih strana. Do pomirenja pape i cara, i potčinjavanja ovog poslednjeg, došlo je u crkvi sv. Marka 1177. godine. Zato što je podržala papu i kardinale iz njegove stranke, zato što je pružila pomoć Lombardskom savezu, ali i zato što je sarađivala u jednom carskom poduhvatu usmerenom protiv Ankone 1172. godine, Republika je dobila niz prednosti od bitnog značaja: patrijarh iz Grada (koji je u stvari stolovao u Veneciji) dobio je od pape vlast, koju više niko nije osporavao, nad verskim zajednicama u području lagune, u Istri i Dalmaciji; venecijanski su trgovci stekli pravo da slobodno putuju i prevoze robu, oslobođeni plaćanja svake putne takse, u čitavoj kraljevini Italiji; najzad, car je priznao samostalnost Republike.

Na drugom jednom terenu, na Istoku, napetost je stalno rasla između Venecije i Carigrada. Car, koji je Đenovljanima dao povlastice i jednu četvrt u Carigradu (1157), oslonio se na Ankonu, suparnicu Venecije na Jadranu, i pokušao da vrati vlast u Dalmaciji, tako što je stvorio svoj dukat u Splitu. Godine 1171. car Manojlo dao je naređenje da se sa teritorije carstva proteraju svi Venecijanci i da se konfiskuju njihova dobra i brodovi. Na taj način želeo je da raščisti račune sa kolonijom koja je od strane javnog mnjenja optuživana da je „toliko bezočna u svom bogatstvu i blagostanju, da počinje prezirati i samu carsku vlast“. Reagujući na tu primenu sile, dužd Vitale Mikjel organizovao je pomorsku operaciju u cilju odmazde, i sam ju je predvodio, ali ona je propala zbog jedne epidemije. Kad se vratio, njegovi sugrađani su mu se oštro suprotstavili, pa je dužd pokušao da pobegne, ali je. ubijen 1171. Suočen sa velikim teškoćama u Italiji i Maloj Aziji, Manojlo je 1179. oslobodio svoje zatočenike i naredio da im se vrate imovina i posedi. Godine 1187, ugovor zaključen između Republike i cara Isaka Anđela, koji je oborio Andronika i došao na njegovo mesto, predviđao je da carstvu, u slučaju da bude napadnuto, budu stavljene na raspolaganje galije koje će naoružati i kojima će komandovati Venecijanci. Time se priznavalo koliko je značajnu ulogu imala mornarica nove Venecije.. 1171. godine, narodna skupština izabrala komisiju od jedanaest članova, zaduženu da predloži ko će biti dužd. Nešto kasnije grad je podeljen na šest sestierea: Kastelo, Kanaredo, Dorsoduro, Luprio, San Marko i San Polo. Veliko veće, sastavljeno od četrdeset članova, postalo je tada novo biračko telo za izbor dužda. dužd Enriko Dandolo bio je prvi koji je izrekao duždevsko obećanje. Zakleo se evanđeljem da će izvršavati dužnosti koje su mu propisane, Dok su do tada nastojali da sami vladaju, duždevi su na taj način postali prvi činovnici države. Izgubili su svoje kraljevske atribute, koji su svedeni na puke simbole: oni predstavljaju Republiku i njoj polažu zakletvu na vernost. Njihova je vlast ograničena i strogo kontrolisana od strane građana-činovnika, a ovi su pak i sami dužni da prihvate obaveze koje su im odredili oni 35

Page 36: Razvijeni srednji vijek skripta

što su ih izabrali. Uspostavljanjem lat. carstva, Venecijanci postali gospodari znatnog dela Carigrada, obala Jonskog mora, ostrvâ koja su obrazovala Dominium Adriae, Peloponeza, Kiklada, Galipolja i Rodosta. Uz to je Enriko Dandolo otkupio Krit od markiza od Monferata, kojemu je to ostrvo pripalo kao deo plena. Venecija, nekadašnji deo vizantijskog sveta, ne samo da je postala potpuno nezavisna, već je i zagospodarila jednim delom carstva.“ Mihailo VIII Paleolog, nalazeći se u izgnanstvu u Nikeji, potpisao je marta 1261. ugovor sa Đenovljanima, obećavajući im, u zamenu za njihovu pomorsku i finansijsku podršku, trgovinske i poreske povlastice koje su dotad bile priznate Mlečanima. Jula iste godine, predvodeći svoju vojsku i iskoristivši odsutnost venecijanske flote, uspešno je izveo iznenadni napad na Carigrad. Gradska četvrt u kojoj su živeli Mlečani porušena je, a oni su izgubili svoj povlašćeni položaj u zemlji. Njihovo su mesto zauzeli Đenovljani.

Blistav znak mletačke ekspanzije predstavlja više ili manje „romansirana“ odiseja Marka Pola, koji je postao jedan od najslavnijih sinova Venecije. Republika je u Ceki kovala svoj novac; srebrni groš, koji se pojavio krajem XII veka, a nije se menjao od 1284. do XVI veka; dukat, u kojemu ima 3,56 grama finog zlata, a na čijem se reversu vidi sveti Marko kako predaje zastavu duždu koji pred njim kleči.

-znamenitosti (Duždeva palata, Galeriju Akademije; Muzej Korer sa Nacionalnim arheološkim muzejem; Arsenal; crkve Santa Marija dela Salute, Santa Marija Glorioza dei Frari, San Đovani e Paolo, Santa Marija dei Mirakoli, San Frančesko, San Vidal i San Roko, Velika škola sv. Roka. San Marko, San Đorđo

Mađore sa zvonikom, i Velika škola Sv. Đorđa. Zlatna kuća Most uzdisaja)

41. Firenca u srednjem vijeku

je grad u srednjoj Italiji na reci Arno. Firenca je glavni grad regije Toskana i Provinciji Firenca . Zbog svog kulturnog i umetničkog značaja neki Firencu nazivaju „Talijanska Atena“.

.Nakon propasti Rimskog carstva grad je potpuno uništen. Sa početkomfeudalizma osnovana je 1115. Republika Firenca .Kad su se firentinski građani pobunili protiv Toskanske Marke nakon smrti vladarice Matilde Toskanske. Firentinci su osnovali komunu umjesto feudalnog vladara kao što je bila Matilda. Njihovom republikom vladalo je vijeće, znano kao signoria. Na čelu signorije bio je izabrani gonfaloniere (naslovni vladar grada), kojeg su na lutriji birali svaka dva mjeseca od članovo firentinskih cehova.. Svoju samostalnost dozivljava za vrijeme vladavine Huga od Toskane u XI veku i od tada postaje nezavisni grad - drzava sve do ujedinjenja u Toskani 1856. godine, nesto ranije nego ostali severni delovi. Kao zaseban, slobodan grad dozivljva svoj pravi procvat sto bi se reklo "renesansu". Firenca kao trgovacki grad koji se nalazi na stecistu puteva koji su vodili sa Jadrana na Sredozemlje i spajali sever i jug. To je vrlo dobro iskoristila i trgovala sa skupim robama, pamukom i svilom. Prvo dozivljava privredni procvat, pa se zato ovde javljaju prve banke na svijetu, ustanove koje su prve pocele sakupljati novac, prve se pocele baviti stednjom, a kasnije pocele davati i prve zajmove. Ovde se rodila i prva menica, zamena za novac i njom se trgovalo. Pocinje se razvijati bankovni sistem, prvo u Italiji, pa onda sirom svijeta. Gde je bilo trgovine, tu je bilo i novaca, a gde je bilo novaca tu je bilo i napretka u svim ostalim sferama zivota, pogotovo u kulturi i umetnosti.

U 14-om i 15-om vijeku grad je prosperirao i nametnuo se kao centar evropske kulture i umetnosti. Mnogi umetnici i učeni ljudi epohe Renesanse živeli su i stvarali u Firenci: Donatelo,Botticelli; kasnije Michelangelo, Niccolò Machiavelli,Leonardo da Vinci, Galileo Galilei. Osim umjetnika, Firenca je svjetskoj povijesti dala i Machiavellija, oca modernih političkih intriga i zavrzlama, barem u teoretskom obliku, zatim lozu Medici, najslavniju obitelj trovača i mecena umjetnosti, pa sve do osnivača poznate modne marke Gucci,

36

Page 37: Razvijeni srednji vijek skripta

-znamenitosti: Palata Medić Trg Santa Kroče Palata Piti Trg Svetog Mark Trg Moci Galerija Ufici

Najpoznatije firentinske porodice Pitti, Medici i Stroci pocele su angazovati najtalentovanije umetnike onog doba iz citave Italije da im ukrasavaju njihove stambene prostore posebno vile, dvorce, palate, a potom i radne prostore. Tako je, recimo, i nastao jedan od najpoznatijih muzeja u svetu firentinski muzej galerija Uffizi.

Nastala je kupovinom umetnickih dela porodice Medici koji su bili vlasnici te palate, a to je palata u kojoj su se nalazile kancelarije. To je zgrada koju su ukrasavali delima najpoznatijih slikara onoga doba. Muzej je dobio ime Uficci, jer uficci znaci kancelarija. Kancelarije su bile u zgradi poznate, bogate, firentinske porodice Medici u kojoj su se smenjivale i porodice Pitti i Stroci u privrednoj nadmoci prema tome i u politickoj nadmoci. Ostavili su neizbrisiv trag u umetnosti grada. Ovde su dolazili mnogi umeinici poznati u ono doba, a neki su i rodjeni ovde. Poznati pesnik iz Firence je Dante Aligijeri koji je rodjen krajem XIII vek, a umro u Raveni pocetkom XIV veka. Bio je ne samo knjizevnik, nego i prevodilac i veliki politicar i polemicar, kriticar svega negativnog u ono doba.

Zato je bio proteran iz Firence, otisao u Veronu gde je ziveo neko vreme i zavrsio svoje kapitalno delo Bozanstvena komedija. Iz Firence je i glasoviti umetnik i jedan od najvecih na svetu Michelangelo. Bio je veliki humanista, slikar, kipar i arhitekt. Ovdje je delovao i veliki italijanski slikar, skulptor i graditelj Leonardo da Vincci. On je naslikao Mona Lizu, svoje najznacajnije delo u koje je bio zaljubljen. Mona Lizu je smatrao idealnim delom, najbolje ikada naslikanim.Sliku je poneo sa sobom prilikom posete Francuskoj, medjutim, umire nedaleko od Pariza 1521. godine. Slika je ostala u Francuskoj i izlozena je u Luvru, kraljevskom dvoru, kao najvrednije delo. Pored navedenih u Firenci su delovali i mnogi drugi skulptori i slikari kao sto su Donatello i Giotto. Giotto je kao veliki graditelj napravio nacrt za delove katedrale, a posebno za toranj Santa Maria della Fiore. Zbog njih je Firenca postala Meka umetnosti, a danas je Meka turizma. U kasnom srednjem veku Firenca pomalo gubi znacaj, naime pomorstvom se pocinju baviti dve sile Genova i Venecija, no Firenca i dalje ostaje grad koji se vrlo brzo siri i razvija. Ratnih stradanja nije bilo ni u I ni u II svetskom ratu te napokon izrasta u velegrad od 500 000 stanovnika. Politicka pozornica Firence i Toskane bio je gospodski trg Piazza della Signoria. Ovde su se odrzavala sva vazna zbivanja i skupovi u gradu. Firenca ima jedanaest mostova, a najpoznatiji je Ponte Vecchio, koji u svom sastavu ima i zatvoreni deo koji podseca na ulicu sa mnostvom malih radnji. Firenca je grad u koji se svi rado vracaju da bi uzivali u svim njenim lepotama.. . Firenca je u srednjem veku bila kolevka italijanske renesanse. U njoj su živeli i stvarali velikani poput Mikelanđela, Leonarda, Da Vinčija, Botičelija, Lipija i mnogih drugih. Najbogatija je bila porodica Mediči čije su raskošne palate i danas sačuvane. Galerije Ufići i Akademija čuvaju kolekcije neprocenjive vrednosti najvećih slikara i umetnika srednjeg veka

42. Pad Konstantinopolja

Kada je Mehmed II, kasnije poznatiji pod imenom Fatih, naslijedio svog oca Murata II imao je 19 godina. Kršćanski svijet je većinom živio u zabludi da će se ovaj vladar pokazati kao nesposoban. 1452., godinu dana nakon što je sjeo na prijesto, napravio je tvrđavu Rumeli Hisari, nedaleko od konstantinopolja i počeo spremati vojsku. Ona je opkoljavala zajedno sa Anadolu Hisari tvrđavom konstantinopolj (jedna sa evropske strane, druga je bila smještena u Aziji, napravljena za vrijeme Bajazita II). Konstantin XI, budući da je primjetio Mehmedove namjere, obratio se papi za pomoć, ali papa Nikolaj nije više imao tolikog uticaja što Konstantin nije znao. Španci su zauzeti Rekonkvistom (osvajanje Pirineja i istjerivanje nekršćana), Francuska i Engleska stogodišnjim ratom, a Njemačka je bila zaokupljena unutarnjim pitanjima države. Pored toga, narod u Bizantiji nije htio da prihvati od pape bilo kakvu pomoć, jer je papa postavio uslov da oni moraju preći na kršćanstvo, a IV Križarski rat je ostavio trajne posljedice. Ostaci nekad velikog Bizanta su se morali sami odbraniti. Konstantin je zaštitio morski prilaz postavljajući lance, a Mehmed je imao

37

Page 38: Razvijeni srednji vijek skripta

ugarskog stručnjaka za topove Orbana tako da mu morski put nije predstavljao jedini ulaz u grad. Nadajući se da će pomoć sa zapada nekada stići, oslanjali su se na zaštitu koju su pružale zidine.

Na početku same opsade, Mehmed je osvojio sve posjede oko Konstantinopolja, ostavivši samo opkoljeni Konstantinopolj. Jaki topovi su razarali zidine uz ogromnu grmljavinu, ali uslijed velike nepreciznosti, dugotrajnog punjenja i stručnosti bizantskih inžinjera, zidine su bile popravljene. Iako iz Zapadne Evrope nije stigla veća organizovana pomoć, neke trupe su ipak došle u pomoć opkoljenom gradu. Đenovljanska republika, koja je bila vekovni saveznik Vizantije još od oslobođenja Carigrada 1261. godine, poslala je dva broda sa 400 ljudi na čelu sa Đovanijem Justinijanijem Longom, koji su na putu iz Đenove pokupili i 300 ljudi koji su činili đenovljansku vojnu posadu na Hiosu i uspjeli su zaobići nekako Fatihovu flotu koja je blokirala Carigrad, tako da je 29. januara u Carigrad pristiglo 700 dobro naoružanih boraca. Konstantin je odmah po njihovom prispjeću postavio Justinijanija na čelo odbrane grada. Proboj hrišćanskih brodova jasno je ukazao sultanu da grad treba još više pritisnuti sa svih strana, pogotovo sa morske strane. Za ovo je bilo neophodno ovladavanje i Zlatnim rogom, što je bilo nemoguće izvesti bez flote u njemu. Kako je morski prilaz Zlatnom rogu bio pregrađen masivnim gvozdenim lancem, za čije je uklanjanje bilo neophodno zauzimanje Đenovljanske Pere(koja je u tom trenu bilo zvanično neutralna i čiju neutralnost, makar i na papiru je Mehmet u ovom trenu želeo da zadrži) , Mehmet II se odlučio za do tada neviđen potez. Odlučio je da svoju flotu, kopnom prebaci u Zlatni rog. Plan je bio da se od Bosfora, pored bedema Pere do Zlatnog roga izgradi put od nauljenih balvana preko kojih bi brodovi bili prevučeni do doline izvora na obali Zlatnog roga gde bi ponovo bili porinuti. Hiljade radnika je uz pomoć volova izgradilo takav monumentalni put i izvelo prebacivanje brodova, tako da su opsađeni sa užasom ujutru 22. 04. konstatovali da otomanska flota preko kopna stiže u Zlatni rog. Turci su pred grad preko kopna dopremili oko 70 brodova. Opsednuti su odmah održali sastanak na kom je na kraju odlučeno da se izvrši napad na otomansku flotu i da se ona grčkom vatrom spali. Napad je konačno(nakon više odlaganja) izveden tokom noći 28. 04., ali je izgleda neko od zapadnjaka iz Galate odao Turcima namere Hrišćana, tako da su ih oni spremno topovima dočekali. Napad nije uspeo, dok hrišćanska flota je pretrpela teška oštećenja, a četrdesetak mornara je zarobljeno i pogubljeno na licu mesta. Iako otomanska flota nije postigla gotovo nikakav uspeh u borbi sa hrišćanima, niti je odigrala neku ulogu u napadima na grad tokom svog boravka u Zlatnom rogu, prvenstveno zbog mnogo bolje obučenosti hrišćanskih mornara, ona je odradila posao koji joj je Mehmet namjenio. Pojava neprijateljske flote poražavajuće je delovala na stanovništvo koje se još uvek sećalo Krstaša i užasa koji su oni sa sobom doneli prodrevši u grad upravo preko morskih bedema koji su okrenuti Zlatnom rogu. Zbog toga su oči odbrane stalno bile uprte ka njima i njihovim kretanjima, da bi na vreme intervenisali i sprečili ponavljanje katastrofe koja je zadesila Carigrad 1204. godine.

Bombardovanje bedema se nastavljalo i oni su se sve više i više urušavali protivno naporima stanovništva da ih zaštiti i popravi u što je većoj meri moguće. Turci su ponovo pokušali u noći 07. 05. da probiju odbranu kod Romanove kapije, ali su samo zahvaljujući hrabrosti, srčanosti i veštini cara Konstantina i kapetana Longa, koja je nadahnula branioce, bili odbijeni. Ponovni pokušaj pokrenut je tokom noći 12. 05. na delu gradskih bedema na kom se spajaju dvostruki bedemi Teodosija II i vlahernski bedemi, ali je i ovaj turski napad odbijen. Pošto jurišima nisu uspevali da probiju odbranu Grada, Turci su pokušali da tunelovanjem potkopaju temelje bedema i tako sebi olakšaju proboj u grad. Glavnu ulogu u tome igrale su kopači iz Novog Brda koje je u okviru svojih vazalnih obaveza poslao srpski despot. Međutim ni Vizantinci nisu sedeli skrštenih ruku već su organozovali kopanje protivtunela kojima je rukovodio Johan Grant. Uspešnim kopanjem protivtunela Vizantinci su uspeli da potope neke od njih, dok su u druge upali vojnicima koji su pobili kopače. Tokom tih akcija, zarobljen je jedan od glavnih turskih inženjera koji je mučen dok nije priznao

38

Page 39: Razvijeni srednji vijek skripta

gde se nalaze preostali tuneli, koji su nakon toga uništeni, čime je sprečen pokušaj Turaka da tunelima oslabe odbranu grada.

Mehmed II je 12. aprila opsađenom gradu uputio poslednju ponudu, zahtevajući astronomski danak (za koji je znao da Vizantinci ne mogu sakupiti) od grada za podizanje opsade. Konstantin je odbio ponudu rečima: "Bože oprosti da živim kao car bez carstva. Ako moj grad padne, pašću i ja sa njim. Ko god želi da pobegne, neka se spasava kako zna, a ko je spreman da pogleda smrti u oči, za mnom". Kada je njegova ponuda odbijena, Mehmet je odlučio da zauzme grad makar i na juriš. Tokom noći 22. maja desilo se pomračenje Meseca, što su neki opsađeni, poput kneza Igora, protumačili kao loš znak. Međutim, i u turskom logoru su počele da se pojavljuju smutnje. Već su uveliko kampom kolale priče da je Mletačka flota na domak Carigrada (iako je mletački senat u to doba i dalje raspravljao o tome da li treba poslati flotu u pomoć Carigradu) i da Mađari prelaze Dunav. Smutnje su se pojavile i u glavnom štabu u kome je veliki vezir Halil Handarli (za koga postoje indicije da je bio povezan sa Konstantinom Dragašem) otvoreno zahtevao podizanje opsade, zbog moguće zapadne intervencije. Podržan od mlađih vojskovođa, Mehmed II se na sastanku 25. maja odlučuje za jedan poslednji sveopšti napad na grad. Nakon ove odluke pripreme za veliki napad su ubrzane.

Razbijanje odbrane grada na kopnenim bedemima predstavljalo je i kraj organizovanog otpora, ali su tu i tamo ostale grupe koje su pružale otpor. Tako su kiparski mornari i vojnici, koji su bili zaduženi za tri kule i bedeme među njima u blizini ulaza u Zlatni rog, pružali žestok otpor Turcima ne dajući znake da žele da se predaju, pa im je na kraju bilo dozvoljeno da pod oružjem, na svojim brodovima bezbedno napuste Carigrad.

U nekim delovima grada koji su bili opasani zasebnim bedemima, lokalne vlasti su pregovorima sa turskim kapetanima dogovorile predaju tih četvrti pod uslovom da njihovo stanovništvo i crkve budu pošteđene pljačkanja, silovanja i ubijanja. Na taj način su pošteđeni stanovnici: Fanara (u kom i dan danas živi nekoliko hiljada Grka i pored svih turskih pokušaja da ih proteraju), Petriona, uz obalu Zlatnog roga, Psamatije, uz obalu Mramornog mora. Istog dana kada je zauzet Carigrad, turske snage su zauzele i đenovljansku koloniju Peru, iako je ona zvanično bila neutralna. Pometnja koju je u redovima otomanske flote stvorio prodor kopnene vojske u grad, odnosno činjenica da će ostati uskraćeni za plen, omogućila je jednom broju stanovnika da se dočepa hrišćanskih lađi (do kojih su mnogi stigli i plivanjem) i na njima pobegne na Zapad. Među njima bio je i Đustinijani, koji je preminuo par dana kasnije od rane zadobijene u odbrani grada na Hiosu, koji je u to doba bio kolonija Đenovljanske republike.

Shodno obećanjima, Mehmed II je dozvolio svojim vojnicima pljačkanje Carigrada. Iako im je obećao tri dana i tri noći za pljačkanje, naredio je prekid nakon samo 24 časa pošto je prošao gradom i video njegovu veličinu. Izdajući naredbu o prekidu pljačkanja, ubijanja i porobljavanja, rekao je: "Kakav smo Grad predali pljačkanju i razaranju". Međutim, njegova odluka je kasno stigla, jer je dobar deo stanovništva već bio pobijen, silovan ili porobljen, a veći deo grada i njegove svetinje uništeneSilovanja nisu bile pošteđene ni kaluđerice, od kojih su mnoge izvršile samoubistvo da bi sprečile da budu obeščašćene. O tome svedoči i istoričar Francis, koji kaže da su osvajači lomili glave onim ženama koje su im se opirale, nakon čega su na podovima crkava silovali njihova mrtva tela. Zarobljeni Luka Notaras je odbio da preda Mehmetu svoje sinove, nakon čega je on zapretio da će ih sve (i njega i sinove) pobiti. Luka je na to zatražio da prvo pred njim pogube njegove sinove, pa tek onda njega, da bi bio siguran da oni neće služiti Turcima, što mu je Mehmet dozvolio, pogubivši ga odmah nakon njegovih sinova.

Pad Carigrada 1453. godine predstavlja jednu od istorijskih prekretnica jer njegova opsada predstavlja početak upotrebe vatrenog oružja, a nestankom Vizantije nestao je stari verski poredak u Evropi, na čije tlo je ponovo snažno stupio Islam. Zauzećem Carigrada (i kolonija italijanskih gradova-država u njemu) i Bosfora Turci su presekli glavnu

39

Page 40: Razvijeni srednji vijek skripta

trgovačku vezu zapadne Evrope sa Azijom, što će dovesti do pokušaja da se do Azije stigne morem, što će dalje za posledicu imati otkriće Novog Sveta. Točak istorije se ponovo pokrenuo. Veliki broj učenih ljudi iz Vizantije koji su pred Turcima pobegli na zapad noseći sa sobom mudrost Helenizma, biće jedan od katalizatora pojave Humanizma i Renesanse u evropskoj kulturi.

43. 1492.

U januaru 1492. Granada, kao posljednji muslimanski posjed, pala je poslije opsade. To je označilo kraj kampanje Izabele i Ferdinanda Kastiljskog pod nazivom Reconquista.

Nekoliko mjeseci nakon pada Granade, potpisan je “Edikt progona” koji se odnosio na Jevreje i Muslimane u Španiji ( 31 3. 1492). Po njemu su svi Jevreji morali napustiti Španiju do kraja Jula. Bilo im je zabranjeno da zadrže bilo kakvo vlasništvo. Iako je većina Konverzosa (Conversos – muslimani i jevreji u španiji koji su prihvatili krišćanstvo) vršila svoje obrede u tajnosti i pretvarali su se da su kršćani (Kriptomuslimani i Kriptojevreji), jako su lagano otkrivani od strane Španske Inkvizicije koja je poznata po svojoj brutalnosti. Jevreji nisu imali izbora, nego su krenuli na put. Najviše ih je krenulo ka Balkanu, gdje ih je primio Bajazit II.

Iako su prije Kolumba Vikinzi se prvi iskrcali krajem 8 ili početkom 9. stoljeća, 1492. se uzima kao godina otkrića Amerike. 1488. Bartolomej Dijaz je zaplovio nadajući se da će uspjeti zaobići afriku i stigao do Rta Dobre nade. Ovaj poduhvat je predstavljao smio pokušaj da se dođe do svile, začina i ostale egzotične robe. Zbog pada Konstantinopolja, ovaj put je bio trajno prekinut i Evropljani su bili očajni u pronalasku novog. Kristofer Kolumbo, rođen 1451. i porijeklom Đenovljanin, se zaputio kod kraljice Izabele I Kastiljanske i on je iznio teoriju da je zemlja okrugla i mnogo manja nego što danas poznajemo. Crkva je osporavala ovu teoriju govoreći da je zemlja ravna ploča, a svjetovni naučnici su govorili da je mnogo veća, te da je nemoguće oploviti. Izabela, nakon što je Granada pala u njene ruke, je prihvatila Kolumba i dala mu finansijsku podršku koliku je i tražio 1491. godine. Priprema je trajala do 3. 8. 1492. kada je i zaplovio sa karakom “Santa Maria”, i dvije karavele “Pinta” i “Santa Clara” (poznatija pod nadimkom “Ninja”, po Juanu Ninju Mogueru, vlasnikom broda). Karavelama su upravljali braća Pincon, poznati i ugledni trgovci iz Španije. Zaustavio se 6. septembra na Kanarskim ostrvima, da bi obnovio zalihe i napravio par prepravki. Poslije toga se zaputio na jako teško putovanje. Kada su svi izgubili nadu i htjeli da se vrate, Kolumbova posada je primjetila kopno 12. oktobra. Kolumbo je bio ubjeđen da je našao ostrvo blizu indije, ali ustvari je kročio na tlo San Salvadora. Poslije ovoga je izvršio još tri putovanja u kojima je već započela kolonizacija (1493., 1498. i 1503.).

Dodatak:

Gotika

Umjetnički oblici koje nazivamo gotičkim javljaju se u Francuskoj udrugoj polovini 12. stoljeća, a u ostalim zemljama tek polovinom 13. stoljeća, te traju do sredine ili konca 15. stoljeća.Osnovna težnja sakralne gotičke arhitekture je ostvarivanje impresivnogunutrašnjeg prostora i oživljavanje zidnih masa. To je omogućeno upotrebomtriju bitnih elemenata: rebrastog svoda, šiljastog luka i kontrafora (vanjskih podupirača).- U gotičkoj arhitekturi svod ne počiva na zidnoj masi, već se njegova težina i pritisak sistemom svođenja kanalizira prema stupovima nosačima, a bočni pritisak primaju na sebe kontrafori. Ovakav sistem svođenja omogućavarastvaranje zidnih ploha mnogobrojnim i velikim prozorima (npr. katedrala uChartresu ih ima 170), što gotičke građevine čini daleko svijetlijim odromaničkihNajčešći oblik svođenja je križno-rebrasti svod, no susrećemo i druge oblikerebrastog svođenja (zvjezdasti, mrežasti, zrakasti), a kod skromnijih građevinai obiean prelomljeni poluvaljkasti svod

40

Page 41: Razvijeni srednji vijek skripta

Pored konstruktivnih mnogobrojni su i dekorativni elementi (fijala, vimperg, križnicvijet, rakovica, mrežište, ključni kamen).Prozori su najčešće ukrašeni vitrajem, što u unutrašnjosti proizvodi čudesnesvjetlosne efekte

Četiri razvojna stupnja gotike:- Rani gotički stil (1140-1200.): Noyon, Sens, Laon, Senlis, Paris (Notre-Dame);- Zreli gotički stil (1210-1250.): Bourges, Chartres, Reims, Amiens, Beauvais, Paris(Sainte-Chapelle);- Stilrayonnant (zrakasta gotika, 1250-1350): Paris (Notre-Dame), Carcassonne,Troyes (St-Urban), Rouen (St-Quentin);- Stilflamboyant (plameni stil, kasna gotika, kraj 14. i 15. st.):

Razvoj gotičke skulpture povezan je u Francuskoj pretežno uz arhitekturu kao elementlogične i bogate akcentuacije pojedinih portala, te oltarskih kompozicija. Ta se plastika razvija u pravcu realizma, a sadržajno je podređena vjerskim temama,opširno ilustrirajući sveukupan kompleks teoloških ideja, uključujući i brojnealegorijske prikaze.- U odnosu na romaničku skulpturu, promjene se u tehničkom smislu odnose na osvajanje prostornosti, a u izražajnom smislu narativni se karakter zamijenjuje emocionalnim,što nužno dovodi i do povećane realističnosti. Zbog nastojanja da se realističkomshvaćanju približe i apstraktni likovi, došlo je do naglašene ekspresivnosti, psihologizacije likova i izrazite pažnje u obradi detalja.- Od materijala u upotrebi je kamen i drvo (u unutrašnjosti), a rijetko bronca.- Prvo žarište razvoja skulpture vezano je uz radionicu katedrale u Chartresu (glavni portal,1145-55.), odakle se utjecaji šire na Angers, Le Mans, St-Denis i Pariz-. Gotička skulptura Engleske općenito je u izrazu suzdržanija od kontinentalne. Svoj najviš idomet postiže u drugoj polovini 13. st. u smirenim, oplemenjenim i poneštoizduženim figurama.- Početkom 14. st. u Engleskoj počinje prevladavati ponešto razigranija skulptura, da bisredinom stoljeća došlo do zastoja, a zatim i do pada kvalitete. Zapadnoeuropska gotika ne poznaje monumentalno slikarstvo (osim u rijetkimslučajevima profanih prostora), jer u sakralnim građevinama, zbog načeladematerijalizacije masa, više nije bilo velikih zidnih ploha koje bi mogle bitiukrašene freskama.- Veliki prozori gotičkih katedrala Francuske, Engleske i Njemačke uvjetovali su bogatrazvoj umjetnosti vitraja. Intenzivan kolorit vitraja daleko nadmašuje kolorit fresaka,tapiserija i slika na drvu, ali ne omogućava bitniji pomak u odnosu na likovnostromaničkog doba (plohe boja uokvirene linijama).- Jedino u Italiji, gdje je graditeljstvo sačuvalo zidnu masu, dolazi do snažnog razvojazidnog slikarstva, koje, prihvaćajući osnovne postavke gotičkog likovnog izraza, postaje nositelj razvoja slikarskih formi. I slikarstvo na drvu, tradicionalnorazvijenije u Italiji, doživljava u doba gotike pravi procvat, te se, umjesto jednostavnih romaničkih slika na drvu, počinju izrađivati bogati poliptisi i oslikanikrilni oltari, ukrašeni rezbarijama i pozlatom.-Slikarstvo minijatura, koje nije ovisno o arhitektonskoj podlozi, postaje usjeverozapadnom dijelu Europe dominantna slikarska tehnika i nositelj likovnograzvoja slikarstva, te pokazuje majstorsku tehniku linearnog crteža i bogatu skalu boja.- Obogaćivanjem ambijanta svakodnevnog življenja sve se više razvija izrada tapiserija,koje u Francuskoj postaju i najistaknutija djela monumentalnog slikarstva.- Novinu gotičkog doba predstavljaju grafike (drvorezi, bakrorezi), koje, uslijed tehnikeizrade, iskazuju naglašenu linearnost, zadržavajući ipak osnovne odlike gotičkogslikarstva.- U smislu razvoja stila i u slikarstvu je moguće pratiti iste elemente koji su karakteristični iza gotičku skulpturu: težnju ka većoj realističnosti, obraćanje pažnje na detalje, te psihološku individualizaciju likova.- Kao poseban problem u težnji ka realističnijem prikazivanju javlja se pitanje ostvarivanjailuzije treće dimenzije (volumena i prostorne dubine). Taj se zadatak posebno postavlja pred fresko-slikarstvo koje je narativnijeg karaktera od onog na dasci.Snažan poticaj u tom smislu predstavlja slikarstvo Giotta di Bondone, no tek naizmaku gotike vodeći sjevernjački umjetnici poput Jana van Eycka u potpunostisavladavaju perspektivu.

Viteštvo

Srednjovjekovni se vitez, posve uklapao u sustav feudalnih obaveza. Vitezovi su nastali od oklopnog konjaništva koje se nalazilo u pratnji vladara poput Karla Velikog. Do 11. stoljeća postali su zasebna kasta profesionalnih ratnika. Njihov se položaj potvrđivao simbolima i obredima poput "akolade", dodira mačem ili rukom po ramenu. Zauzvrat, za taj poseban položaj od viteza se očekivalo da ratuje za svoga gospodara i brani slabije, ovisne o njegovoj zaštiti,

41

Page 42: Razvijeni srednji vijek skripta

primjerice svećenstvo ili siromahe. Ivan od Salisburyja, srednjovjekovni pisac iz 12. stoljeća, definirao je viteške obveze ovim riječima: "čuvati Crkvu, boriti se protiv nevjernika, poštovati svećenstvo, štititi siromašne od nepravde, dati vlastitu krv za svoju braću". Ipak, to u stvarnosti nije uvijek bilo tako. Posebice potkraj srednjega vijeka, kratkotrajni sporazumi postali su važniji od feudalnih obveza. Do 14. stoljeća vitezovi su očekivali plaću za svoje usluge, a nerijetko su i sami bili u mogućnosti plaćati posebne daće kako ne bi morali služiti u ratu. Međutim, vitezovi su društvena i vojna elita ostali kroz cijelo razdoblje feudalizma.

Feudalizam

Feudalizam u Europi Izraz feudalizam upotrebljava se za opis sustava odnosa između kraljeva i plemića na području sjeverne Europe tijekom većeg dijela srednjovjekovnog razdoblja. Na mnogo je načina jednak sustavu karolinških careva koji su prepuštali upravljanje određenim područjima svog carstva plemićima, koji bi zauzvrat dobili određenu količinu moći i zemlje te prisegli vladaru na vjernost. Feudalni sustav koji se razvio u Engleskoj i Francuskoj bio je sličan karolinškom. Kralj bi nekom plemiću dodijelio komad zemlje (poznat pod nazivom feud ili leno), a ovaj bi mu zauzvrat prisegao na vjernost i obećao obavljati za njega različite druge dužnosti. Ponajprije je morao provesti određen broj dana u godini ispunjavajući vojnu obvezu prema svom kralju. Također je morao posjećivati kraljevski dvor gdje bi savjetovao svoga gospodara o politici i pravdi. Morao je sudjelovali u nekim kraljevskim troškovima, primjerice troškovima gradnje novog dvorca ili kraljevskog vjenčanja. Plemići koji bi ušli u takvu vrstu feudalnog odnosa s kraljem nazivali su se vazalima, a svoga su kralja nazivali gospodarom. Brojni su plemići dodjeljivali zemlju zakupcima koji su zauzvrat obavljali poslove za njih i prisezali njima na vjernost, pa je tako feudalni sustav bio hijerarhija seniora i vazala. Društveni odnosi unutar feudalnog društva bili su vrlo složeni, jer je vazal mogao prihvatiti zemlju od nekoliko različitih gospodara, što je pak, moglo dovesti u pitanje njegovu lojalnost, pogotovo ako bi se u vrijeme rata dva gospodara našla na različitim stranama. Zato su vazali samo jednog seniora smatrali pravim gospodarom i taj je imao prednost nad drugima.

Nastanak I razvoj gradova

Razdoblje od 11.-14. st. je doba procvata srednjovjekovne urbanizacije, čiji su nositelji bili trgovci i obrtnici ; grad se razvijao na osnovi ekonomskih funkcija;trgovačka i obrtnička naselja javljaju se uz uz biskupske gradove ili zamkove; gradovi-komune ili gradovi-republike s određenim stupnjem samostalnosti (Milano, Firenca, Köln, Brugge. Do 13. st. najveći europski gradovi bili su u sklopu Bizanta i Kordopskog kalifata u Španjolskoj (Konstantinopol i Cordoba); javljaju se trgovački savezi pojedinih gradova - najpoznatija je Velika Hanza (od kraja 12. st.) koja je u 14. stoljeću ujedinjavala oko 160 gradova. Prostorna struktura srednjovjekovnog grada bila složena - nekoliko morfoloških i funkcionalnih dijelova:: – zamak – vjerske institucije (katedrala, župna crkva, samostani i sl.) – gradska uprava (gradska vijećnica...) – gospodarski objekti (zgrade gildi i cehova, tržnice, obrtničke radionice...) – stambeni dijelovi..zamak i katedrala – najznačajniji elementi u prostornoj strukturi grada (kao simbol značenja feudalaca i crkve gl. nosioci političke i duhovne snage društva. s razvojem gradske autonomije podižu se novi sadržaji; za potrebe gradske uprave podižu segradske vijećnice (neki gradovi u 12., a svi slobodni gradovi u 13. st.) stvara se novi, građanski sloj

Srednjovjekovna kultura i umjetnost

Romanika je umetnički pravac koji se razvio u srednjovekovnoj umetnosti u 11. i 13. veku i raširio se u arhitekturi i slikarstvu. Naziv ovog pojma je od reči Rim- Roma jer je pravac inspirisan umetnošću starog Rima. Nastaje u Italiji, probija se u Evropu i klasičan je primer kontemplativnog pristupa ka veri u prvoj polovini Srednjeg veka.

42

Page 43: Razvijeni srednji vijek skripta

U romanici javljaju se škole koje su imale svoje osobenosti i svoje karakteristične boje i razvijale su se u okviru svešteničkih redova po manastirima .. U svom opštem konceptu umetnost je internacionalna i ima sveobuhvatni karakter a nastala je i razvijala se iz antičke tradicije čiji su elementi prerađeni i transformisani i upijeni.

Romanska arhitektura je inspirisana antičkom umetnošću. U Romanici dolazi do velikog procvata građevinske djelatnosti, posebno izgradnja crkvi, plemićkih utvrda (donjon) i samostana. U crkvenom graditeljstvu prevladavaju jednostavne građevine masivnih zidova, bogata horizontalna raščlanjenost, kameni polukružni i bačvastisvodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima.

Građevinski materijal, kamen, opeka i spoljašnji zidovi se ne malterišu.

Karakteristike romanske arhitekture su: Teški svodovi, čvrsti i široki zidovi u malteru; podupirači- veliki, moćni pilasteri i stubovi; mali otvori za vrata i prozore; velika masa i mala razčlanjenost ; kružni luk (za razliku od izlomljenog luka koji se pojavljuje u Gotici)

U arhitekturi a naročito u sakralnoj nisu se dešavale značajne promene koje bi se mogle kratko karakterisati u preromansko doba, kada možemo utvrditi određenu samo kratku stagnaciju i samo naizgled varvarsko prekidanje da bi prešli od ranohrišćanske bazilike ka jednom novom tipu hrama kojeg karakteristiše uglavnom metrum i modul tako da i dužina bazilike i širina njena stoje u srazmeri još više o tome nalazimo u doba gotske arhitekture.

Romansko slikarstvo se inspiriše u rimskoj arhitekturi kao i karolinškoj i otonskoj renesansi. U slikarstvu se gaji zidno slikarstvo, javlja se motiv Krista umandorli. Prozori se ukrašavaju vitražima a u Italiji se razvija slikarstvo na ploči. U knjižnom slikarstvu upotrebljava se gvaš boja i zlatna boja- materijal je od pergamenta ili magareće kože.

Srednjovekovni umetnik polazi od ideje i traži u prirodi ono što bi mu pomoglo i poslužilo ne interesujući se za zakone u prirodi, već ga interesuje logika slike i zakone u prirodi joj podređuje. Ljudska figura nema ulogu da fascinira posmatrača već je data svedeno i u onoj meri dorečeno da bi slika bila razumljiva. Proporcijski su veći i po hierarhiji važnosti dati su likovi, pa i prst koji pokazuje jeste veći i pažnja treba da bude uvučena u jezgro događanja. Slikarstvo se razvijalo kao zidno slikarstvo ili kao freska a ređe kao mozaik, a prisutno je i knjižno oslikavanje i ikona kao i tapiserije. Ne postoje veliki kulturni centri.

-obuhvata period XI i XII veka;Obležava konačnu pobedu hrišćanstva izraženu kroz masovna

hodočašća , krstaške ratove i jedinstven stil u umetnosti; Grade se crkve sa raskošnijim ukrasima i

glavni brod je bio pokriven kamenim svodom;

omaničko slikarstvo (kao i kiparstvo) vezano je uglavnom za arhitekturu (kao freska, oslikani drveni stropovi, vitraj, tapiserija, rjeđe mozaik), za knjigu (iluminacije) ili oltar (oslikane oltarne ploče i sanduci).

Za romaničko slikarstvo (kao i u kiparstvu) vrijede određene zajedničke osobine, skoro zakonitosti, to su: plošnost i linearnost, vertikalnaperspektiva, metoda redukcije u načinu prikazivanja religijskih tema, odnosno ikonografije i skromna ljestvica boja (zemljane boje: ciglasto-crvena, oker-žuta i rđavo-smeđa).

43

Page 44: Razvijeni srednji vijek skripta

Trgovina

Do XI stoljeća, civilizacija zapadne Europe je uglavno bila ratarska. Ona je bila usmjerena ka potrebama i nije bilo proizvodnje viška, tako da trgovina je uglavnom bila zapostavljena što je uzrokovalo nestanak novca. Trgovina se uglavnom zasnivala na razmjeni dobara na sajmovima. Nestanak novca u Ranom Srednjem vijeku se nadoknadio u Razvijenom. Moguće je da su Križarski ratovi upravo uticali na razvoj trgovine. Osvajanje Palestine od strane križara je otvorilo mogućnost razvoja lučkih gradova. Tako se otvorila mogućnost i za uspon Venecije, Pize, Đenove i ostalih italijanskih gradova. U zapadnu evropu se uvozila tkanina, začini, papir, biseri... a izvozilo se zlato u polugama, vino, željezo i vosak. Najveću prepreku je predstavljalo to što nije bilo puteva, pa je plovidba Sredozemnim morem postala glavno prevozno sredstvo za trgovce. U Kasnom Srednjem vijeku se i obezbjeđivala sigurnost ulica. Počeli su se stvarati i cehovi kao posebni ogranci i stvarala se trgovačka klasa. Čak se počelo više ulagati u trgovinu nego u bilo koju drugu sferu društva. Tako je upravo trgovina zaslužna za otkriće Amerike, navigacionih instrumenata, povećanu brodogradnju...

Uloga samostana u Razvijenom srednjem vijeku

Samostan je nastamba u kojoj žive pripadnici redovničkih zajednica, svećenici i časne sestre. Riječ samostan, doslovan je prijevod grčke riječi"monasterion". Prvi kršćanski samostani, nastali su u Egiptu i nakon toga u Etiopiji.Osnivač prvih kršćanskih samostana je sv.Antun Pustinjak iz 3.stoljeća. Prvi redovnici, živjeli su sami, ali se to nije pokazalo kao dobro.Sv.Pahomije, razvio je ideju zajedničkog života i molitve u samostanu, što se pokazalo odličnim i uskoro je oko 50 000 ljudi živjelo u kršćanskim samostanima oko grada Nitrije u egipatskoj pustinji.Sv. Eugenije osnovao je samostan na Sv. Saba, osnovao je samostan u Judejskom pustinji blizu Betlehema. Taj samostan smatra se matičnim samostanom Istočne Ortodoksne Crkve.Sv.Benedikt, osnovao je samostan u Monte Cassinu u Italiji 529. što je početak samostanskog života u Europi i Benediktanskog reda Redovnici iz samostana, utjecali su na razvoj pismenosti i izdavanje mnoštva knjiga, koje su prepisivali do pojave tiskarskog stroja. Iz samostana u Osfordu i Kembriđu-u nastala su istoimena sveučilišta. U 13. stoljeću nastaju novi redovnički pokreti koje osnivaju sv.Dominik is v.Franjo Ašijski, a temelje se na siromašnom načinu života i putujućem propovijedanju. Stoga se nazivaju i prosjačkim redovima.Uz franjevce(Red manje braće) i dominikacne(Red propovjednika), među prosjačke redove ubrajaju se ikarmelicani. Zbog svoje veće pokretljivosti i nevezanosti na jedno mjesto, kao što je to bio slučaj s dotadašnjim redovnicima, ovi prosjački redovi grade i drugačiju vrstu samostana koji odražavaju bitno zajednički način života na manjem prostoru, bez mnogo gospodarskih zgrada.

Bula Unam sanctam

U buli Unam sanctam iz 1302. godine papa Bonifacije VIII. ponovno iznosi teokratske ideje. Te su ideje već artikulirali Grgur VII. i Inocent III. koji su željeli da pape budu politički, a ne isključivo vjerski vođe kršćana. Bula je posljedica sukoba pape Bonifacija i francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog. Godine 1296. Filip je poništio fiskalni imunitet koji je dotad uživao kler. Nametnuo je crkvenjacima plaćanje desetine, a papa je naložio francuskom kleru neplaćanje prije pristanka Svete Stolice. Rlip je tad zaustavio slanje desetine, koju su prikupile francuske crkve, u Rim. Tek 1298. godine nađeno je rješenje koje je ipak predstavljalo težak udarac Bonifacijevim nastojanjima. Filip je prihvatio papine zahtjeve, ali tek kao osobni dogovor. Dakle, dogovor koji vrijedi samo za papu Bonifacija, ali ne i poslije. Rapa, energičan čovjek snažne volje, poželio je ponovno osnažiti ugled Crkve i vratiti njezin kredibilitet proglasivši godinu 1300. godinom općeg oprosta grijeha za hodočasnike koji su pristizali u Rim. Bio je to prvi jubilej, Sveta godina Crkve. Stotine tisuća ljudi stigle su u Rim, što je ostavilo dojam snažne crkve. No, sukob s Filipom Lijepim ponavlja se 1301. godine kad je kralj dao uhititi papinskog legata Bernarda Saisseta, biskupa Pamiersa. Suočen s papinim prosvjedima,

44

Page 45: Razvijeni srednji vijek skripta

Rlip je prvi put sazvao Generalne staleže koji su potvrdili da kralj dobiva vlast izravno od Boga, bez posredovanja pape. Tako dolazi do proglašavanja bule Unam sanctam 1302. godine. Bonifacije je tvrdio da papa nije samo iznad svake druge vlasti na zemlji, nego može suditi i svakoj drugoj vlasti, dok njemu ne može suditi nitko osim Boga. Mnogi su se suprotstavili tim tezama, medu njima i Dante (koji je Bonifaciju pripremio mjesto u paklu dok je papa još bio na životu) i Jacopone da Todi koji ga je nazvao novim Luciferom. Drugi su ga nazivali krivovjemikom, heretikom i shizmatikom. Rlip je angažirao sebi sklone mislioce (zakonoznance), koji su utvrdili neovisnost kralja i na temelju povijesnih argumenata. Vladar je imao neovisnu vlast i zato što je francuska kraljevina starija od crkvenog ustrojstva. Osobito je dragocjeno za Rlipa bilo djelo Ivana Pariškog, profesora pariškog sveučilišta. U djelu 0 vlasti kralja i vlasti pape, napisanom između 1302. i 1303. godine, pozivajući se na učenje svetog Tome koji je Crkvu definirao kao potpuno I mistično tijelo, Pariški je zaključio kako bi se I upravo zbog toga papini pomoćnici trebali [ ograničiti na sakramentalne dužnosti jer se I nemaju pravo uplitati u probleme vlasti. Nije trebalo dugo da se s teoretskog odgovora I bulom prijeđe na političko djelovanje. Odlučeno [ je da se sazove koncil koji će odlučiti oBonifacijevoj sudbini. Rlip je u Italiju poslao svog savjetnika Guillaumea de Nogareta sa zadaćom da zarobi papu i dovede ga na koncil. Papa, nezaštićen ali u crkvenom ruhu, dakle u svojoj i svećeničkoj ulozi, zarobljen je u Anagniju 17. rujna 1303. uz pomoć obitelji de Colonna, koja je bila neprijatelj obitelji Caetani kojoj je pripadao Bonifacije. Govori se kako je tom prilikom (no to se ne čini vjerojatnim) papu pljusnuo Sciarra ' Colonna. Bilo da je riječ o stvarnom događaju ili tek glasinama, za Papu je to bio dramatičan znak gubitka ugleda. Bofinacije nije otišao na koncil. Oslobodili su ga stanovnici Anagnija, a umro je mjesec dana kasnije. Godine 1305. papom je proglašen FrancuzL! Klement V., koji se nikad nije spustio do Rima. Posvećen je u Lyonu, a godine 1309. preselio je papinsko sjedište u Avignon u kojem je do 1376. stolovalo sedam papa, sva sedmorica Francuzi.

45

Page 46: Razvijeni srednji vijek skripta

Sadržaj:1. Periodizacija Srednjeg vijeka.........................................................................................................................................1

2. Sukob papstva i carstva................................................................................................................................................1

3. Križarski ratovi..............................................................................................................................................................2

4. I Križarski rat.................................................................................................................................................................3

5. Templari i Isusovci........................................................................................................................................................4

6. Pad Jerusalima 1187.....................................................................................................................................................6

7. Treći Križarski................................................................................................................................................................6

8. Četvrti Križarski.............................................................................................................................................................7

9. Latinsko Carstvo............................................................................................................................................................7

10. Posljedice Križarskih ratova........................................................................................................................................8

11. Fridrih Barbarossa.......................................................................................................................................................9

12. Fridrih II....................................................................................................................................................................11

13. Plantagenet..............................................................................................................................................................11

14. Klarendonske asize...................................................................................................................................................12

15. Ričard Lavljeg Srca....................................................................................................................................................12

16. Ivan Bez Zemlje.........................................................................................................................................................13

17. Velika povelja sloboda (Magna Carta)......................................................................................................................13

18. Filip II August............................................................................................................................................................13

19. Nastanak i razvoj parlamenta u Engleskoj................................................................................................................14

20. Heretički pokreti u Zapadnoj Europi.........................................................................................................................15

21. Inocent III..................................................................................................................................................................15

22. Albižani.....................................................................................................................................................................16

23. Prosjački redovi........................................................................................................................................................17

24. Dominkanci...............................................................................................................................................................17

46

Page 47: Razvijeni srednji vijek skripta

25. Franjevci...................................................................................................................................................................17

26. Lionska unija.............................................................................................................................................................18

27. Filip IV Lijepi i Bonifacije VIII.....................................................................................................................................18

28. Avinjonsko ropstvo i Velika Šizma.............................................................................................................................18

29. Mertonski statuti......................................................................................................................................................20

30. Ustanak Vata Tejlora.................................................................................................................................................20

31. John Wycliffe............................................................................................................................................................21

32. Stogodišnji rat...........................................................................................................................................................22

33. Crna smrt..................................................................................................................................................................25

34. Bula Karla IV..............................................................................................................................................................26

35. Sigismund Luksemburški...........................................................................................................................................26

36. Jan Hus......................................................................................................................................................................28

39. Ivana Orleanska........................................................................................................................................................29

40. Venecija u srednje vijeku..........................................................................................................................................29

41. Firenca u srednjem vijeku.........................................................................................................................................31

43. 1492..........................................................................................................................................................................33

Dodatak:.........................................................................................................................................................................33

Gotika.............................................................................................................................................................................33

Viteštvo..........................................................................................................................................................................34

Feudalizam.....................................................................................................................................................................35

Nastanak I razvoj gradova...............................................................................................................................................35

Srednjovjekovna kultura i umjetnost..............................................................................................................................35

Trgovina..........................................................................................................................................................................36

Uloga samostana u Razvijenom srednjem vijeku............................................................................................................37

Bula Unam sanctam........................................................................................................................................................37

47

Page 48: Razvijeni srednji vijek skripta

48