21

DOI: 10.5644/PI2016-164-01

RAZVOJ METROPOLSKIH POLICENTRIČNIH REGIJA I KONCEPT PAMETNOG GRADA

Vladimir ČavrakEkonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,

Trg J. F. Kennedyja 6, 10 000 Zagreb, Hrvatska e-mail: vcavrak@efzg.ba

SažetakUbrzana urbanizacija svih dijelova svijeta pridonijela je tome da danas više od 50% sta-novništva svijeta živi u gradovima. U prostoru Dunavske i Jadransko-jonske europske ma-kroregije treba očekivati nastavak procesa daljnje urbanizacije i koncentracije stanovništva. Također se očekuje nastavak procesa litoralizacije. Sve veća koncentracija stanovništva ulti-mativno nameće pitanje povećanja kvalitete života u gradovima kao i pitanje njihove efika-snosti u svim dimenzijama. Ubrzani tehnološki napredak, pogotovo razvoj informatizacije i telekomunikacija nudi nove mogućnosti povezivanja, specijalizacije i međusobne suradnje gradova kroz koncept stvaranja metropolskih policentričnih regija i koncept pametnog grada (smart city). Budući da gradovi imaju funkciju motora razvoja, u zemljama na prostoru Dunavske i Jadransko-jonske europske makroregije, putem kooperacije i pametne specijalizacije mogu-će je ostvariti i šire razvojne učinke na čitavom promatranom prostoru. Da bi se to ostvarilo potrebno je aktivno promovirati koncept globalizacijskog mišljenja, lokalnog djelovanja i regionalnog planiranja.

Ključne riječi: pametan grad, metropolske policentrične regije, regionalna specijalizacija

1. UvodPolicentrične metropolske regije su skupine povijesno i administrativno-politički sa-mostalnih gradova koji se nalaze u blizini i dobro su povezani infrastrukturom, imaju potencijal za daljnju integraciju te priliku korištenja pozitivnih učinaka aglomeracije kroz stvaranje mreže gradova.

Takve regije nastaju na način da veliki, dominantni gradovi prošire svoju zonu utjecaja na okolne manje gradove ili na način da se skupina manjih gradova po-jedinačno širi brojem stanovnika i razvojem gospodarstva pa dolazi do prostorne interferencije.

22

Proces metropolizacije jest dominantan u razvijenim europskim državama, a po-daci o koncentraciji stanovništva i gospodarstva u metropolskim regijama u novim zemljama Europske unije empirijski potvrđuje da i te zemlje slijede prijeđeni obra-zac visokorazvijenih zemalja. Prema nekim istraživanjima, danas oko 170 milijuna stanovnika Europske unije ili skoro 50% urbane populacije, živi u policentričnim metropolskim regijama (EMI). Glavni rezon poticanja procesa metropolizacije jest brži rast i veća produktivnost u policentričnim metropolskim regijama u odnosu na razvoj gradova kao samostalnih odvojenih entiteta. Istraživanja pokazuju da je pro-duktivnost policentričnih metropolskih regija veća za 5,8% (EMI) što na godišnjoj razini, naprimjer za Zagreb i Veliku Goricu znači oko jednu milijardu EUR.

Empirijske činjenice upućuju na zaključak da su glavni gradovi i metropolske regije u zemljama Jadransko-jonske i Dunavske regije također u procesu metropoli-zacije te da nastoje koristiti aglomeracijske prednosti. Pri tome postoje razlike izme-đu metropolskih regija u različitim zemljama uz činjenicu da se metropolske regije u ovim područjima premalo oslanjaju na pozitivna iskustva razvijenih zemalja te da međusobno veoma malo surađuju, odnosno da se, bez obzira na razvoj znanja i novih tehnologija, sporo odvija prelijevanje znanja i iskustva iz jednih u druge. To nameće potrebu razvijanja različitih oblika i formi suradnje između metropolskih regija u ovim zemljama, a osobito stoga što se veliki broj njih nalazi na sličnoj razini razvijenosti i rješavaju vrlo slične probleme.

U ovom radu, najprije se analizira stupanj razvijenosti Dunavske i Jadransko-jonske makroregije, potom se analiziraju neki demografski pokazatelji metropoliza-cije i na koncu se prikazuje suvremeni koncept pametnog grada. Ova dva koncepta, razvoj policentričnih metropolskih regija i koncept razvoja pametnih gradova, pred-stavljaju novi koncept realizacije regionalne politike Europske unije i nude veliku priliku za razvoj i modernizaciju gradova i zemalja u promatrane dvije makroregije.

2. Obuhvat i gospodarska razvijenost Dunavske i Jadransko–jonske makroregije

U skladu s temeljnim ciljevima razvoja, posebno regionalnog razvoja Europske uni-je utemeljene su različite inicijative sa svrhom povezivanja i postizanja sinergije u pojedinim područjima koja su po nekom elementu međusobno više povezana. U slučaju ovih dviju makroregija (Dunavska i Jadransko-jonska) radi se prvenstveno o geografskoj i povijesnoj povezanosti, a djelomično i o kulturološkoj. Prva slična ini-cijativa realizirana je 2009. godine kada je ustrojena Baltička regija, a potom 2011. godine Dunavska regija. Stvaranje Jadransko-jonske regije započelo je još 2000. godine kada je pokrenuta međuvladina Jadransko-jonska inicijativa za jačanje regi-onalne suradnje, promoviranje političke i ekonomske stabilnosti, a sve sa željom da se stvori potpora za procese europskih integracija.

Deklarirani temeljni ciljevi Europske unije jesu gospodarska i svaka druga kon-vergencija i dostizanje većeg stupnja kohezije, ekonomske i socijalne. Jedan od

23

efikasnijih načina postizanja ovog cilja jest međusobno povezivanje pojedinih dije-lova prostora Europske unije u logične prostorne funkcionalne cjeline (regije, ma-kroregije) putem kojih se može upravljati i koordinirati aktivnostima za ostvarenje ovih ciljeva. Model stvaranja makroregija jedan je od inovativnih načina ostvariva-nja ovih ciljeva, a glavna dodatna pretpostavka jest postojanje odgovarajućih strate-gija i efikasnih instrumenata. Tijela Europske unije definirala su prostorni obuhvat ove dvije makroregije, strategije i izvore sredstava za financiranje pojedinih aktiv-nosti i projekata.

Zemlje koje su obuhvaćene različitim strateškim inicijativama i programima me-đusobno se razlikuju po nizu obilježja pa su ove inicijative suočene s nizom izazova koji se lakše i uspješnije mogu rješavati u sinergiji više zemalja i različitih regija nego isključivo na nacionalnoj razini. Time se želi dodatno iskoristiti potencijal za ostvarivanje temeljnih ciljeva Europske unije koji se očituju u održivom, pametnom i uključivom razvoju (Europa 2020).

Skup zemalja koje čine Dunavsku i Jadransko-jonsku inicijativu po mnogim je obilježjima nehomogen. To se mora promatrati u pozitivnom kontekstu postojanja potencijalnih mogućnosti za razvoj ovih zemalja jer se očekuje prelijevanje znanja, tehnologije i tržišnih impulsa između susjednih zemalja na relativno manjoj geograf-skoj udaljenosti.

Indeksni pokazatelj razine razvijenosti, koji mjeri udaljenost razvijenosti svake pojedine zemlje od prosjeka dvadeset i osam zemalja Europske unije, pokazuje da su samo dvije zemlje: Austrija (113,8) i Njemačka (110) razvijenije od tog prosjeka. Uz napomenu da Dunavska makroregija obuhvaća samo dvije njemačke regije pa podatak obuhvaća samo njihovu razinu razvijenosti. U zoni razvijenosti 40-100% prosjeka EU 28 nalazi se Italija (78,9), Slovenija (52,9), Grčka (50,9), Slovačka (43,6) i Češka (41,4). To znači da se najveći broj zemalja ovih makroregija (njih čak deset) nalazi na stupnju razvijenosti manjem od 40% prosjeka EU 28. To su: Mađarska, Hrvatska, Rumunjska, Bugarska, Crna Gora, Srbija, Albanija, Bosna i Hercegovina, Ukrajina i Moldova.

U navedenom skupu zemalja postoje i druge razlike, ali to nije predmet ove analize. U nastavku teksta će se posebno analizirati neke sličnosti u pogledu demo-grafskog i ekonomskog razvoja njihovih metropolskih regija, a što je relevantno za temu ovog rada.

a. Dunavska regijaDunavska makroregija obuhvaća ukupno četrnaest zemalja dunavskog riječnog sli-va. Devet zemalja su članice EU: Austrija, Bugarska, Češka, Hrvatska, Mađarska, Njemačka (pokrajine Baden-Württemberg i Bavarska), Rumunjska, Slovačka i Slovenija, a ostale države partneri jesu: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Moldova, Srbija i Ukrajina.

Glavni cilj utemeljenja ove makroregije jest prosperitet i poboljšanje kvalitete života za oko 120 milijuna stanovnika koji žive u obuhvaćenim državama i njihovim

24

područjima (a što čini oko 24% stanovništva EU). Područje ovih država (bez dvije njemačke pokrajine) generira bruto domaći proizvod koji je ekvivalentan veličini oko 11% BDP-a zemalja Europske monetarne unije (naprimjer to je manje od vo-lumena BDP-a Španjolske!?)1. Dakle, radi se o prostoru s relativno velikim brojem stanovnika, ali s relativno malom prosječnom gospodarskom razvijenošću.

Slika 1. Zemlje Dunavske i Jadransko-jonske makroregije, BDP po stanovniku 2014. godine, EU 28=100.

Izvor: http://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP.PCAP.KD/countries?display=default, obrada autorova.

1 Ove podatke treba uzeti s rezervom jer Dunavskoj regiji ne pripadaju ukupna područja Njemačke i Ukrajine, a Jadransko Jonskoj regiji ne pripadaju ukupna područja Italije, nego samo nekoliko njihovih regija, a regionalni podaci iz različitih izvora međusobno se razlikuju. Kako u ovom radu nisu predmet promatranja države nego njihovi glavni radovi, ove manjkavosti ne bi trebale utjecati na zaključke o osnovnoj temi.

25

Slika 2. Dunavska makroregija

Izvor: http://admin.interact-eu.net/downloads/4488/Map%2520%257C%2520EUSDR%2520%257C%252009.2011.jpg (pristupano 1.7.2015)

U proceduri javnih konzultacija Europske komisije s dionicima Dunavske stra-tegije od jeseni 2009. do lipnja 2010. godine utvrđena su četiri glavna cilja suradnje u okviru EU Strategije za Dunavsku regiju (EUSDR): (1) povezivanje dunavske re-gije; (2) očuvanje okoliša u dunavskoj regiji; (3) izgradnja prosperiteta u dunavskoj regiji i (4) jačanje institucionalnih kapaciteta i sigurnost u dunavskoj regiji. Četiri stupa suradnje razrađena su kroz jedanaest prioritetnih područja: � jačanje mobilnosti i inter-modalnosti prometa (unutarnji plovni putovi, želje-

znički, cestovni i zračni promet) � poticanje razvoja održivih izvora energije � jačanje kulturne suradnje, turizma i kontakata među ljudima � očuvanje kvalitete voda � upravljanje rizicima za okoliš � očuvanje bioraznolikosti, krajolika i kvalitete zraka i tla � razvoj društva znanja kroz istraživačku djelatnost, obrazovanje i informacijske

tehnologije � jačanje konkurentnosti poduzetništva i razvoj privrednih klastera � ulaganje u ljude i vještine � jačanje institucionalnih kapaciteta i suradnje � zajedničko razmatranje sigurnosnih pitanja i suzbijanje organiziranog kriminala

(MVEP, Strategija EU za dunavsku regiju, 2015).

26

b. Jadransko-jonska regijaJadransko-jonska regija obuhvaća osam zemalja i to četiri države članice Europske unije: Hrvatska, Grčka, Italija i Slovenija te četiri države koje nisu članice Europske unije: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija. Na području ovih osam država živi oko 70 milijuna stanovnika što čini (bez talijanskih regija) oko 13% ukupnog stanovništva EU. Države koje obuhvaća Jadransko-jonska inicijativa (bez dijelova Italije) generiraju svega oko 3% bruto domaćeg proizvoda Europske mone-tarne unije (EMU) što znači da je riječ o relativno siromašnijim europskim zemljama i relativno malom opsegu lokalnog tržišta.

Opći cilj Strategije za stvaranje ove makroregije sadržan je u ideji i potrebi pro-micanja gospodarskog i društvenog prosperiteta i rasta u regiji poboljšanjem njihove atraktivnosti, konkurentnosti i povezanosti. Pored ostalog, strategija ima za cilj za-štitu mora, obalnog i kopnenog okoliša i eko-sustava. Dodatni cilj je da se od država kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja za ulazak u EU očekuje bolje integriranje i suradnja.

Slika 3. Jadransko-jonska makroregija

Izvor: http://www.adriatic-ionian.eu/about/the-adriatic-ionian-region (pristupano 1.7.2015)

27

Konkretnije, ova Strategija se utemeljuje na četiri stupa:1. poticanje inovativnog pomorskog i morskog rasta (koordinatori su Grčka i Crna

Gora)2. povezivanje regije (koordinatori su Italija i Srbija)3. očuvanje, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša (koordinatori su Slovenija i Bo-

sna i Hercegovina)4. povećanje atraktivnosti regije (koordinatori su Hrvatska i Albanija).

Glavna, takozvana horizontalna pitanja biti će “istraživanje, inovacije, malo i srednje poduzetništvo te izgradnja kapaciteta za rast i razvoj”.

3. Demografska obilježja i pokazatelji trenda metropolizacije Dunavske i Jadransko-jonske makroregije

Za potrebe ovog dijela rada podaci o demografskim promjenama grupirani su i pri-kazuju se u jednoj tablici i grafikonu (bez podjele na regije) radi jasnijeg uočavanja glavnih pojava i tendencija. Promjena broja stanovnika u ovom slučaju predstavlja ukupnu promjenu bez analize utjecaja pojedinih komponenti (prirodna odnosno me-hanička (de)populacija). Promjena broja stanovnika u desetogodišnjem razdoblju, iako gruba mjera, ipak može biti dobar indikator gospodarskog stanja i trenda u pojedinim zemljama.

Povećanje broja stanovnika najčešće i u najvećoj mjeri je u korelaciji s područ-jima koja imaju dobar razvojni potencijal i ljudima nude bolje i veće životne prilike. Za razliku od toga, područja iz kojih stanovništvo kontinuirano i osobito u većem postotku emigrira u pravilu korespondira s područjima koja ostvaruju kontinuirano loše gospodarske rezultate i ne nude ljudima povoljne prilike za život i rad. U ovom radu ne analiziraju se uzroci i posljedice ovih pojava već se u ovom dijelu žele samo utvrditi osnovni obrasci demografskih promjena u promatranim zemljama.

Već površan pogled na podatke koji su prikazani na prethodnoj slici upućuje da se u slučaju Dunavske i Jadransko-jonske regije radi o zemljama koje su u većini ze-mlje depopulacije s vrlo malo izuzetaka. Porast broja stanovnika u zadnjem deseto-godišnjem međupopisnom razdoblju zabilježen je u sljedećim zemljama: Italija (re-gije koje pripadaju Jadransko-jonskoj inicijativi povećale su broj stanovnika 4,7%), Austrija (+ 4,6%), Slovenija (+ 4,3%), pokrajina Bavarska (+ 0,5%) i Slovačka (+ 0,3%). Sve ostale zemlje u istom su razdoblju ostvarile smanjenje ukupnog broja sta-novnika. Najveće smanjenje dogodilo se u Bosni i Hercegovini (-13,4%), Moldovi (-9,2%), Bugarskoj (-7,2%), Rumunjskoj (-7,2%) i Albaniji (-5,5%).

Prema grubim izračunima iz zemalja koje pripadaju Dunavskoj i Jadransko-jonskoj makroregiji u zadnjem desetogodišnjem razdoblju emigriralo je (ili je sma-njeno po osnovi prirodnog pada) oko 7,5 milijuna stanovnika (što je oko 1,5% sta-novništva EU). Takvo veliko gibanje stanovništva je svakako problem s aspekta na-vedenih zemalja jer danas emigraciju čine mladi i obrazovani ljudi, ali je i problem

28

s aspekta zemalja EU koje su najčešće primateljice te koje imaju ograničene moguć-nosti prijema i integracije tako velikog broja stanovnika. Zbog toga se u zadnjem desetljeću u zemljama EU donose različite strategije imigracijske politike. Zbog toga mnoge zemlje EU, bez obzira na deklariranu slobodu kretanja ljudi i slobodu zapošljavanja još uvijek postavljaju brojna imigracijska ograničenja.

Prikazani negativni demografski (i gospodarski) trendovi u zemljama Dunavske i Jadransko-jonske regije nameću Europskoj uniji logično pitanje: da li je oportuni-je ništa ne poduzimati u tim regijama da se potakne i ubrza njihov razvoj pa imati troškove integracije sve većeg broja imigranata ili se zauzeti za drugu strategiju koja se zasniva na poticanju razvoja zemalja emigracije i time pokušati zaustaviti valove iseljavanja? Ustanovljavanje ovih dviju makroregija, u velikoj je mjeri motivirano i ovim razlozima što je vidljivo po ciljevima, programima i voljnosti Europske unije da se brojni projekti financiraju iz zajedničkih europskih fondova.

Dodatni uvid u demografske promjene i razinu gospodarske razvijenosti pro-matranih zemalja upućuje na još jednu zanimljivu korelaciju. Naime, sve zemlje koje imaju bruto domaći proizvod po stanovniku veći od 40% prosjeka EU 28, ostvarile su povećanje broja stanovnika (s izuzetkom Grčke) dok sve one koje imaju bruto domaći proizvod po stanovniku maniji od 40% prosjeka EU 28, ostvarile su

Slika 4. Promjena broja stanovnika (u %) u državama Dunavske i Jadransko-jonske regije u zadnjem desetogodišnjem međupopisnom razdoblju.

Izvor: (Citypopulation, 2015), obrada autorova.

29

desetogodišnji pad broja stanovnika i predstavljaju zemlje emigracije. Mogla bi se tako (površno) utvrditi granica kad neka europska zemlja postaje zemlja imigracije, odnosno emigracije. Prema ovim podacima proizlazi da je ta granica 40% prosječ-nog BDP-a po stanovniku EU 28. Cilj ovog rada nije provjeravanje ove hipoteze, osobito što je poznato da na prostorno gibanje stanovništva utječu i brojni drugi čimbenici koji u ovom radu nisu analizirani jer to nije bio predmet ovog rada.

Za potrebe analize naslovljene teme ovog rada, važno je uočiti potpuno druga-čiji obrazac demografskog profila i demografskih promjena u glavnim gradovima i metropolskim područjima2 zemalja Dunavske i Jadransko-jonske makroregije. Dok većina zemalja, a osobito one manje razvijene, imaju u proteklom desetogodišnjem razdoblju smanjenje broja stanovnika, njihovi glavni gradovi i osobito metropolska područja pokazuju bitno drugačiju sliku.

U najvećem broju zemalja metropolska područja glavnih gradova imaju porast broja stanovnika. Jedini su izuzetci metropolska područja Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Mađarske i Grčke gdje je ostvaren pad broja stanovnika. Međutim, ako promatramo kretanje broja stanovnika metropolskih područja u odnosu na kreta-nje ukupnog broja stanovnika u navedenim zemljama možemo utvrditi veoma jasan obrazac po kojem u svim zemljama (s izuzetkom Grčke) metropolska područja u za-dnjem desetogodišnjem razdoblju bilježe veći porast (ili manji pad) broja stanovnika od ostatka tih zemalja. To znači da u svim promatranim zemljama imamo proces povećanja stupnja urbanizacije i koncentracije stanovništva u metropolskim regi-jama i većim gradovima. To je u skladu s teorijom i empirijskim istraživanjima o kretanju stanovništva u suvremenom svijetu. Također, ovi podaci potvrđuju postoja-nje trenda metropolizacije u ovim makroregijama.

Prethodni nalaz potvrđuje i tezu o tome da su gradovi motori razvoja i kao takvi privlačni za ljude jer nude bolje i veće životne prilike, bolju kvalitetu života i veći stupanj prilika za rad, obrazovanje i sve druge aspekte životnih očekivanja moder-nog čovjeka.

2 Veliki problem u analizi urbanih područja (gradova, metropolskih regija) je nepostojanje jedinstvene definicije grada. Zbog toga se podaci o prostornom obuhvatu i broju stanovnika iz različitih izvora značajno razlikuju što bitno otežava znanstvene i stručne analize. Kako bi se riješio ovaj problem u tijeku 2011. godine OECD i Europska komisija razvili su novu definiciju grada i njegovog područja dnevne migracije (commuting zone). Nova definicija podrazumijeva da se grad definira u četiri koraka. U prvom koraku se izdvajaju prostorne jedinice koje imaju gustoću veću od 1500 stanovnika/km2. U drugom koraku se granične prostorne jedinice grupiraju u klastere, a samo klasteri s minimalno 50.000 stanovnika zadržavaju naziv “urbani centri”. U trećem koraku sve jedinice razine LAU-2 u kojima je minimalno polovina stanovništva unutar urbanog centra, uzimaju se kao kandidati da mogu postati di-jelovima grada. U četvrtom koraku definira se grad na sljedeći način: (a) uzima se u obzir da se prostor nalazi pod nekom razinom upravljanja; (b) da najmanje 50% stanovništva živi u urbanom centru i (c) da najmanje 75% urbanog centra živi u gradu (Eurostat, 2013). Ova nova definicija značajno mijenja dosadašnje definicije gradova jer bi se metro regijom smatrala urbana zona u kojoj živi više od 250.000 stanovnika dok bi urbanu regiju reprezentirali urbani centri sa više od 50.000 stanovnika.

30

Slika 5. Promjena broja stanovnika u zadnjem međupopisnom razdoblju u glavnim gradovima i metropolskim područjima zemalja Dunavske i Jadransko-jonske regije (bez

njemačkih pokrajina).

Izvor: (City population 2015), obrada autorova.

4. Pametni gradovi i policentrične metropolske regije kao motori rasta i razvoja

Brojna recentna znanstvena istraživanja ukazuju na čvrstu korelaciju između razine urbaniziranosti i razine ekonomske razvijenosti. Općenito se smatra da su ekonom-ski rast i razvoj primarni stimulansi urbanog rasta i urbanizacije. Međutim, postoji i obrnuta veza, veće aglomeracije generiraju ekonomije razmjera. Zbog toga mnoga znanstvena istraživanja rasta i razvoja, potvrđuju hipotezu da su gradovi “motori rasta” i “motori gospodarskog oporavka” (EuroCities 2011; Beall & Fox 2009: 75). Zato se u fokus politike rasta i razvoja mora staviti grad kao konkretan prostor u kojem se “događa razvoj”.

Sasvim je jasno da su države politički i vojni entiteti, ali iz toga ne slijedi zaključak da su države i entiteti ekonomskog života i razvoja. Pogotovo one to nisu ili su sve manje u suvremenim uvjetima globalizacije. Enorman porast međunarodne razmje-ne i trgovine, smanjenje barijera trgovanju, ekspanzija financijskog sektora i sektora usluga kao i razvoj modernih informacijskih tehnologija umanjuje mogućnost utjecaja

31

nacionalne države na ekonomske tokove i ekonomski razvoj. Zbog toga je sve veća uloga gradova jer oni mogu više utjecati na atraktiranje svojeg područja i privlačenje investicija nego što su to danas u stanju postići nacionalne države. Zbog toga u globa-lizacijskom okruženju gradovi postaju motori ne samo vlastitog, nego i nacionalnog rasta i razvoja.

Suvremeni globalizacijski procesi povećavaju mobilnost roba, ljudi i kapitala, što povećava rast globalne konkurencije zbog čega se javljaju novi “pobjednici” i novi “gubitnici”, kako među državama tako i među gradovima. To znači da sama činjenica postojanja grada ne znači da će se razvoj automatski dogoditi sam od sebe.3 Svjedoci smo brojnih primjera da razvoj izostaje i u gradovima.

Gradovi su izvor povećanja bogatstva, mjesta kreiranja radnih mjesta i rasta pro-duktivnosti. U njima se stvaraju nove tehnologije, oni su mjesta edukacije i obrazo-vanja ljudskog kapitala koji je esencijalan za ekonomski rast i razvoj. Atraktivnost i privlačna snaga gradova općenito je velika, ali među njima ipak postoje razlike jer nekim gradovima privlačna moć i atraktivnost raste dok drugima slabi. Pored toga, danas svjedočimo postojanju gradova čija atraktivnost rapidno opada pa bilježe pad broja stanovnika i pad broja zaposlenih. U tom slučaju govorimo o gradovima koji zahtijevaju urbanu regeneraciju (Wassenberg & Dijken 2011). Ima više razloga zbog kojih gradovi postaju “gubitnici”. Vrlo često je to problem infleksibilne, uske gospo-darske strukture (najčešće monostruktura, prevladava jedna djelatnost – naprimjer, teška industrija, brodogradnja, i slično) te nesposobnost brze promjene tehnologije i spor rast produktivnosti. Često se radi o velikim prirodnim nepogodama i ratnim razaranjima, a postoje i brojni drugi uzroci (Čavrak 2012).

Danas već klasična teorija o ulozi gradova u razvoju utemeljuje se na ideji da na razvoj gradova djeluje pet važnih sila: (1) rast tržišta u gradu za nove i sve razno-vrsnije robe; (2) porast broja radnih mjesta u gradu; (3) porast tehnološke razine i rast tehnologije za ruralnu proizvodnju; (4) preseljenje i otvaranje novih tvornica u gradovima; (5) činjenica postojanja kapitala u gradovima (Jacobs, 1984). U osno-vi ove teorije je zapažanje povećanja opsega gradskog tržišta i porast potražnje za različitim robama. To vrši pritisak na uvoz roba, ali gradovi koji na svom području imaju koncentrirano znanje i inovacijsku sposobnost i moć mogu realizirati strategiju supstitucije uvoza razvojem vlastite proizvodnje i zadovoljavanja vlastite potražnje. Ako su u stanju proizvoditi produktivnije i kreirati kvalitetnije proizvode i usluge, uz supstituciju uvoza mogu generirati i rast izvoza. U tom slučaju radi se o kreativ-nim, inovativnim i gospodarski dinamičnim gradovima koji generiraju rast i razvoj. U konkurencijskim uvjetima moderne globalizacije samo oni gradovi koji uspijevaju brže povećati svoj modernizacijski i inovacijski kapacitet, koji su u stanju generirati proizvodnju novih proizvoda i usluga za svjetsko, a ne samo za lokalno tržište, imaju dobre uvjete za rast i napredak.

3 U zadnje vrijeme raste znanstveni interes za traženje odgovora na pitanje zašto i kako gradovi rastu u uvjetima globalizacije. Vidi na primjer (Storper 2010).

32

U prethodnoj ideji nalazi se i odgovor zašto neki gradovi slabije uspijevaju ili gube u konkurenciji s drugim gradovima. Glavni razlog je izostanak ili nesposob-nost inovacije, nesposobnost proizvodnje novih proizvoda i usluga za svjetsko tr-žište. Zbog gubitka tempa gospodarskog razvoja u tim gradovima dolazi do erozi-je fiskalnog kapaciteta, a on cirkularno uzrokuje teškoće u razvoju infrastrukture i gradnje objekata potrebnih za poboljšanje uvjeta života i funkcioniranje lokalnog gospodarstva.

Upravo zbog potrebe jačanja razvojnih kapaciteta, osobito inovacijskih kapaci-teta, u suvremenom svijetu događa se intenzivan proces metropolizacije. Sve veći broj stanovnika dolazi u metropolske regije ili u gradove neposredno uz metropole, a na tom području su locirani veći i kvalitetniji razvojni potencijali. To se prvenstve-no odnosi na veću količinu raspoloživog znanja zbog činjenice postojanja visokoš-kolskih institucija i sveučilišta, instituta i raznih razvojnih agencija. U tim zonama nalaze se financijske institucije i raspoloživi kapital, tu je sposobnost primjene i ko-rištenja najnovijih tehnologija što omogućava rast produktivnosti i konkurentnosti. Tržište rada u gradovima nudi obrazovanu i potentnu radnu snagu.

Činjenica da gradovi raspolažu potencijalom rasta i razvoja nije uvijek bila ga-rancija da će se rast i dogoditi. Zbog toga danas možemo govoriti o novoj generaciji razvojnih teorija i razvojne prakse koja se utemeljuje na ideji generiranja policentrič-nih metropolskih regija. Radi se o ideji koja podrazumijeva korištenje sinergijskog učinka grupiranja više gradova u jednu cjelinu. Time se rješava problem da su neki gradovi manji i nemaju dovoljno veliko lokalno tržište koje bi vršilo pritisak putem potražnje za robama i uslugama. U konceptu policentričnih metropolskih regija ma-nji gradovi “posuđuju veličinu” od susjednih i većih gradova, a unutar takve pro-storne cjeline moguće je strateški ostvariti svojevrsnu podjelu rada i specijalizaciju. Sve to pridonosi rastu lokalnog tržišta i potražnje, porastu inovacijsko-tehnološkog potencijala i porastu produktivnosti što u konačnosti povećava konkurentsku spo-sobnost gradova i nacija na otvorenom svjetskom tržištu.

U osnovi postoje dva koncepta evolucije policentričnih metropolskih regija. Prvi koncept nastaje u situaciji kada u početku jedan veći grad dominira nad nekoliko ma-njih gradova u svom okruženju pa veći grad svojim bržim razvojem postupno inkor-porira (pripaja, priključuje) manje gradove u okruženju. Manji gradovi u okruženju ostvaruju eksterne koristi od svoje male udaljenosti od velikog grada, postupno se i oni razvijaju te nakon nekog vremena svi zajedno čine metropolsku policentričnu regiju kao jednu zasebnu gospodarsku cjelinu. Drugi je model stapanja, a događa se u situaciji kada na nekom širem prostoru postoji više gradova približno iste veličine i razvijenosti. Njihov postupni razvoj i širenje gravitacijske zone evoluira do preklapa-nja njihovih zona utjecaja i do međusobnog stapanja u jednu jedinstvenu gospodarsku cjelinu.

Suština oba koncepta sastoji se u tome da se u određenom vremenu pojedinačni, izolirani gradovi spajaju u veće funkcionalne prostorno-geografske i gospodarske cjeline (EMI 15). Odmah se može zapaziti da se tu ne radi o bilo kakvoj potrebi

33

političko-administrativnog ujedinjavanja gradova niti je to pretpostavka za stvaranje ovih prostornih cjelina. Ponekad je moguće generirati ovakve prostorno-gospodar-ske cjeline čak i preko državnih administrativnih granica.

Intenzivan trend metropolizacije glavnih gradova Dunavske i Jadransko-jonske regije prilika je za intenziviranje razvoja tih područja i nacionalnih država u prostoru njihovog obuhvata. Da bi se pozitivni razvojni procesi pobudili i potaknuli neophod-no je da se između glavnih gradova i njihovih policentričnih prostora u oblikovanju ostvari veća suradnja s istim takvim prostorima u drugim državama ovih makrore-gija. Jedna od mogućih i ostvarivih ideja jest da se stvori mreža suradnje između policentričnih metropolskih regija Dunavske i Jadransko-jonske makroregije.

Drugi važan suvremeni koncept razvoja gradova jest ideja i praksa razvoja pa-metnih gradova (smartcities). Globalizacija koju uzrokuju i prate liberalizacija me-đunarodne trgovine i brze tehnološke promjene s velikim učincima na proizvodnju, distribuciju i potrošnju ima velik utjecaj na razvoj gradova. Važne posljedice ovih procesa jesu: stvaranje globalnih gospodarskih i društvenih mreža (mrežna ekono-mija), enormno povećanje mobilnosti roba i ljudi te donošenje odluka od strane glo-balnih i lokalnih gospodarskih igrača čije posljedice i utjecaji nadilaze nacionalne granice. Zbog svega toga danas imamo mobilnost ne samo ljudi i roba nego i “mo-bilnost tvornica”. Čitave proizvodnje i proizvodni pogoni sele s jednog kraja svijeta na drugi. Suočeni smo s činjenicom “fleksibilne lokacije”.

U takvim okolnostima gradovi postaju međusobno sve sličniji, ali je zbog toga među njima sve veća konkurencija koja se ostvaruje putem stvaranja što povoljnijeg privlačnog ambijenta za rast i razvoj, za znanje i inovacije koje su u temelju novih tehnologija, nove proizvodnje i novih usluga. Gradovi se danas takmiče da postanu atraktivne lokacije novih proizvoda i novih tehnologija jer im to osigurava rast i ra-zvoj te omogućava porast kvalitete života njihovih stanovnika. Nacionalne granice u toj konkurenciji više nisu bitna odrednica. To je s jedne strane prividno problem jer ne postoji mogućnost nacionalne zaštite putem postavljanja različitih barijera uvozu i slično, ali s druge strane je to velika prilika jer se bez postojanja nacionalnih prepreka brže i bolje širi znanje i postoji lakši pristup velikim tržištima širom svijeta. Drugo je pitanje kojom dinamikom se generira svijest o ovim prilikama te kojom br-zinom se gradovi uspijevaju prilagoditi ovakvim novim globalizacijskim prilikama. Dinamični gradovi, orijentirani na budućnost i sposobni da prihvate nove tehnološke i druge inovacije u pravilu se brže transformiraju i uspijevaju potencijalne prilike pretvoriti u konkurentske prednosti.

Moderni gradovi pokušavaju paralelno kombinirati povećanje konkurentske sposobnosti i održiv urbani razvoj. Zbog toga moderan pojam urbane kvalitete uk-ljučuje više dimenzija: kvalitetu života i stanovanja, ekonomiju, kulturu, društve-ne odnose i pitanja održivog okoliša. Želeći ostvariti maksimum kvalitete u svim ovim i drugim dimenzijama gradovi nastoje to učiniti sa što manje utrošenih resursa. Zbog toga se obilno koriste blagodati svih dostupnih modernih tehnologija i danas govorimo o pametnom razvoju i pametnim gradovima. Pod izrazom pametni grad

34

često ćemo u literaturi naići na simbolička određenja koja u središte stavljaju jedan od ključnih pojmova kao što su: tehnologija, ljudi i zajednica. Ako je naglasak na korištenje tehnologije onda susrećemo sljedeće sintagme: digitalni grad, inteligentni grad, internetski grad, informacijski grad. Ako je naglasak na ljude susrećemo slje-deće sintagme: kreativni grad, grad koji uči, grad s ljudskim licem, grad znanja. Za pametni grad u kojem je naglasak na zajednicu imamo sintagmu pametna zajednica ili kreativna zajednica (Nam & Pardo 2011).

Slika 6. Kotač pametnog grada

Izvor: http://www.fastcoexist.com/1680538/what-exactly-is-a-smart-city (pristupano 27. 7. 2015)

Koncept pametnog grada nerijetko se sužava na pametnu upotrebu i korištenje informacijske i komunikacijske tehnologije. Širi koncept pametnog grada obuhvaća puno više komponenti i tiče se integriranog pristupa poboljšanju učinkovitosti svih gradskih funkcija, kvalitete života građana i rasta lokalnog gospodarstva. Taj kon-cept, dakle, obuhvaća vrlo različita područja i aktivnosti: industriju i proizvodnju roba i usluga, obrazovanje, participaciju i sudjelovanje građana, tehničku infrastruk-turu, raznovrsne “soft čimbenike” i drugo. U osnovi može se izdvojiti šest karakteri-stika i čimbenika koje obuhvaća koncept pametnog grada (SRF 2007):1. Pametno gospodarstvo (naglasak na konkurentnost):

35

a. inovativni duhb. poduzetništvoc. image lokalnog gospodarstva i robne marked. produktivnoste. fleksibilnost tržišta radaf. međunarodna mobilnost i prepoznatljivostg. sposobnost transformacije i promjena.

2. Pametni ljudi (naglasak na socijalni i ljudski kapital):a. razina i struktura obrazovanostib. sklonost cjeloživotnom učenjuc. socijalni i etnički pluralizamd. fleksibilnoste. kreativnostf. kozmopolitizam/otvorenost duhag. sudjelovanje u javnom životu.

3. Pametno lokalno upravljanje (participacija građana):a. sudjelovanju u donošenju odlukab. javne i socijalne uslugec. transparentna lokalna vlastd. političke strategije i perspektive.

4. Pametna mobilnost (transport i korištenje ICT-a):a. pristupačnost i dostupnostb. (Inter)nacionalna pristupačnostc. dostupnost ICT infrastruktured. održiv, inovativan i siguran transportni sustav.

5. Pametan okoliš (prirodni izvori i okoliš):a. atraktivnost prirodnih uvjetab. emisija zagađenjac. zaštita okolišad. održivo upravljanje prirodnim izvorima.

6. Pametan život (kvaliteta života):a. kulturne institucije i događanjab. kvaliteta zdravljac. osobna sigurnostd. kvaliteta stanovanjae. obrazovne institucijef. turističke atrakcijeg. socijalna kohezija.

Bečki Centar za regionalnu znanost u suradnji s brojnim drugim institucijama provodi godišnje istraživanje i utvrđuje rang europskih pametnih gradova srednje

36

veličine4. Među 70 najbolje rangiranih pametnih gradova u Europi nalaze se 22 grada koji pripadaju Dunavskoj i Jadransko-jonskoj regiji što je potencijalno veliki početni kapital za transfer znanja i suradnju među gradovima ove dvije makrore-gije.5 Toj listi treba dodati i velike gradove poput Beča, Milana, Münchena, Praga, Budimpešete, Bratislave, Atene, Bukurešta, Sofije, koji na europskim i svjetskim listama zauzimaju također visoka mjesta u različitim rangiranjima.

Iznimno velik potencijal gradova i potrebu njihove veće suradnje nalazimo i u najvažnijim strateško-razvojnim dokumentima Europske unije, poput dokumen-ta Europa 2020.6 Taj dokument prepoznaje koncepte “pametnog razvoja” (smar-tgrowth), “zelenog razvoja” (greengrowth) i “uključivog razvoja” (inclusivegrowth) kao ključne komponente rješavanja ekonomskih kriza i ekonomskog razvoja. Pametan rast i razvoj podrazumijevaju gospodarstvo koje se temelji na znanju i inovacijama. Da bi se mogao realizirati takav koncept nužno je stvoriti takozvana “pametna mjesta”, odnosno pametne gradove koji će privući ljude i tvrtke iz šireg područja, čak i izvan Europe. Znanje i inovativnost su također ključne komponente strategije regionalnog rasta i razvoja. U svijetu koji je sve više umrežen i u kojem su barijere mobilnosti ljudi, resursa, kapitala, roba i usluga sve manje, umrežavanje i dobra povezanost različitih prostora postaju sve važniji čimbenici. Tako prostorni čimbenici poput dobre međunarodne povezanosti, prednosti urbanizacije, atraktiv-nog okoliša i dobre suradnje u upravljanju postaju vitalni ekonomski resursi.

Što se tiče europske razine usmjeravanja budućeg teritorijalnog razvoja može se očekivati daljnje poticanje razvoja policentričnih regija i bolje povezivanje metropol-skih područja. Inovacijski potencijal za razvoj nano, bio i informacijskih tehnologija i razvoj kognitivne znanosti bit će najutjecajniji razvojni procesi. Zbog toga će sveu-čilišni gradovi koji će biti u stanju generirati nove valove znanja i tehnologija u ovom području biti u prednosti nad ostalima. Važni katalizatori razvoja bit će i mreže u području prometa i energije. Za gradove će biti osobito važno povećati pristupačnost ovim mrežama kao i povećati konkurentnost. U tom kontekstu će posebne pogodnosti uživati manji gradovi koji imaju mogućnost pružiti dnevna putovanja na posao, a što će ih sve više integrirati u policentrične metropolske regije. U tim područjima se ne nalaze samo gradovi, nego i ruralna područja koja također imaju priliku umrežavanja i razvoja u “sjeni” velikih metropolskih policentričnih regija. Posebne povoljnosti pružaju se gradovima u pograničnim područjima koji imaju potencijal prekogranič-nog međunarodnog umrežavanja. Ovi će procesi omogućiti sektorsku i teritorijalnu

4 Ovim istraživanjem obuhvaćeni su gradovi srednje veličine koji udovoljavaju sljedećim kriterijima: (1) broj stanovnika 100.000-500.000; (2) imaju najmanje jedno sveučilište (2) da u gravitacijskoj zoni živi manje od 1.500.000 stanovnika.5 Najbolje su rangirani austrijski gradovi Linz, Salzburg, Innsbruck, Graz. Zatim su po rangu sljedeći gradovi: Ljubljana, Regensburg, Maribor, Zagreb, Plzen, Usti Nad Labem, Kosice, Timisoara, Banska Bystrica, Patrai, Larisa, Gyor, Sibiu, Pecs, Miskolc, Craiova, Pleven, Ruse.6 http://ec.europa.eu/europe2020/index_en.htm

37

specijalizaciju i podjelu rada koja u konačnici ima potencijal za rast produktivnosti i konkurentnosti, a što je cilj svih regionalnih, nacionalnih i europskih integracija.

5. ZaključakNastanak metropolskih policentričnih regija i razvoj pametnih gradova, dva su pro-cesa koji u globalizacijskim uvjetima potiču teritorijalnu konkurentnost i privlačnost pojedinih gradova i mjesta za život i rad. Ta su područja moderni motori rasta i razvoja pa je važno oblikovati takve politike i modele suradnje koji će olakšati me-đusobnu suradnju i brže prelijevanje znanja s jednog u drugo područje kako bi se po-većala teritorijalna i društvena kohezija. Konstituiranje makroregija poput Baltičke regije, Dunavske regije i Jadransko-jonske regije predstavlja pokušaj Europske unije da ojača teritorijalnu koheziju i gospodarski razvoj u manje razvijenim regijama. Analiza koja je obavljena u ovom radu pokazuje da metropolske policentrične re-gije u navedenim makroregijama slijede obrazac razvoja u razvijenijim dijelovima Europe. Zbog toga bi bilo korisno obaviti i brojna druga istraživanja prednosti ra-zvoja metropolskih policentričnih regija te utvrditi efikasne modele međusobne su-radnje i generiranja sinergijskih učinaka. Jedan od početnih modela bi mogao biti stvaranje mreže metropolskih gradova Dunavske i Jadransko-jonske metropolske regije. To bi svakako pridonijelo bržem razvoju i jačanju konkurentnosti tih gradova, ali i njihovih nacionalnih država.

IzvoriBeall, J., & Fox, S. (2009) Cities and Development. London and New York: Routledge.Citypopulation. (2015) City Population. Dohvaćeno iz City Population, Europe: http://www.

citypopulation.de/Europe.html.Cohen, B. (2015) Co. Exist. Dohvaćeno iz What Exactly Is A Smart City: http://www.

fastcoexist.com/1680538/what-exactly-is-a-smart-city.Čavrak, V. (2012) Uloga gradova u regionalnom razvoju. Ekonomija/Economics, str. 35-56.EMI. (n.d.). A Strategic Knowledge and Research Agenda on Polycentric Metropolitan

Areas. The Hague: EMI, European Metropolitan network Institute.EU. (2015) Europska komisija. Dohvaćeno iz EU 2020: http://ec.europa.eu/europe2020/

index_hr.htm.EuroCities. (2011) Supporting entrepreneurship in cities. Dohvaćeno iz Euro Cities: www.

eurocities.eu.Eurostat. (2013) Focus on cities and metro regions. Dohvaćeno iz Eurostat regional yearbook

2013: http://ec.europa.eu/eurostat/documents/3217494/5784137/KS-HA-13-001-13-EN.PDF/bfb96653-cc90-446d-815e-d8f73bd23c0e.

EUSAIR. (2015) EU Strategy for the Adriatic and Ionian Region (EUSAIR). Dohvaćeno iz The Adriatic and Ionian Region: www.adriatic-ionian.eu/about/the-adriatic-ionian-region

Jacobs, J. (1984) Cities nad the Wealth of Nations. New York: Random House.MVEP, Strategija EU za dunavsku regiju. (1. 7. 2015). Strategija Europske unije za dunavsku

regiju. Dohvaćeno iz MVP - Strategija Europske unije za dunavsku regiju: http://www.mvep.hr/print.aspx?id=225&itemId=0&lang=1.

38

Nam, T., & Pardo, T. A. (2011) Conceptualizing Smart City with Dimensions of Technology, Peple, and Institutions. The Proceedings of the 12th Annual Conference on Digital Government Research, (str. 282-291). College Park, MD, USA.

SRF, C. (2007). Smart Cities - Ranking of European medium-sized cities. Viena: Centre of Regional Science.

Storper, M. (2010) Why Does a City Grow? Specialisation, Human Capital or Institutions? USA: Sage.

Wassenberg, F., & Dijken, K. (2011) A practioner’s view on neighbourhood regereration, Issues, approaches and experiences in European cities. The Hague: Nicis Institute.

World, B. (2015). World Development Indicators. Dohvaćeno iz www.data.worldbank.org/indicator: www.data.worldbank.org/indicator/.

DEVELOPMENT OF POLYCENTRIC METROPOLITAN REGIONS AND THE SMART CITY

CONCEPT

Vladimir CavrakUniversity of Zagreb - Faculty of Economics Trg J. F. Kennedyja 6, 10 000 Zagreb, Croatia

email: vcavrak@efzg.ba

Abstract Rapid urbanization in all parts of the world has contributed to the fact that today more than 50% of the world population lives in cities. In the area of the Danube and the Adriatic-Ionian European macro-region we should expect the continuation of the process of further urbani-zation and population concentration. We can also expect continuation of littoralization. The increasing concentration of population ultimately raises the question of improving the quality of life in cities, as well as the question of their effectiveness in all dimensions. The rapid tech-nological advances, particularly the development of computerization and telecommunica-tions, offer new connectivity options, specialization and cooperation between cities through the concept of creating polycentric metropolitan regions and the concept of smart city.Since the cities have the role of drivers of development, in countries in the area of the Danube and Adriatic-Ionian European macro-region, it is possible to achieve broader development effects in the entire observed area through cooperation and smart specialization. To achieve this, it is necessary to actively promote the concept of globalization thinking, local action and regional planning.

Key words: smart city; polycentric metropolitan regions; regional specialization