REALIZAM U JUŽNOSLAVENSKIM KNJIŽEVNOSTIMA

REALIZAM U HRVATSKOJ

U hrvatskoj književnosti začetnik realizma je August Šenoa kako svojim programskim člankom "Naša književnost" (1865.), tako i svojim proznim ostvarenjima "Prosjak Luka", "Branka" i drugo.

Šenoini zahtjevi da se književnost približi narodu utirali su put realizma u hrvatskoj književnosti, ali realizam kao književni pravac u hrvatskoj književno-sti počinje negdje oko 1880. godine, dakle poslije Šenoine smrti, i traje do 1885. godine.

Na hrvatsku književnu scenu stupa negdje oko dvadesetak novih književnih imena, vezanih u političkom smislu za pravašku stranku Ante Kovačića, koja se opirala mađarizaciji Hrvatske i zloglasnom režimu Kuena Hedervarija (1883-1903.). Oni su tražili književnost koja će dokumentirano prikazivati hrvatski život i koja će otvoreno govoriti o pitanjima narodnog života.

Francuska i ruska literatura imala je znatnog utjecaja na razvitak hrvatskog realizma, posebno je vidan utjecaj Turgenjeva i Zole. Od književnih časopisa najznačajniji je i dalje "Vijenac", "Hrvatska vila" pojavila se 1882, a što se tiče književnog života, on je u znaku rasprava o romanu. Dok je Šenoa bio pisac Zagreba, u ovom periodu u književnost ulaze pisci iz različitih hrvatskih krajeva (iz Primorja, Zagorja, Slavonije i dr.), mahom siromašnog porijekla. Svi su, osim Đalskog, djeca seljaka ili siromašnih građana, te ih je njihovo socijalno porijeklo nužno vodilo na putove realizma (u djelima iznose probleme svih staleža, otkrivaju rak-rane društva, osvjetljavaju uzroke kriza društvene, ekonomske, moralne i psihološke naravi).

Eugen Kumičić (1850-1904.), rođen u Istri, završio je studij historije u Beču. Dvije godine boravi u Parizu, poslije toga u Zagrebu radi kao novinar. Kumičić je smatran najznačajnijim piscem hrvatskog realizma. Njegov prvi roman "Olga i Lina" (1881.) otkriva utjecaj Zolinog naturalizma koji je Kumičić pokusao presaditi u hrvatsku književnost, suprotstavljajući se

tako turgenjevskoj struji u hrvatskoj književnosti. Mada je poslije ovog romana Kumičić napisao "Jelkin bosiljak" (1881.) i "Začuđene svatove" (1882.), u romanu "Gospođa Sabina" (1883.) opet je vidan Zolin udio. Značajan je i njegov teoretski tekst "0 romanu", publikovan u "Hrvatskoj vili" (1883.), u kojem je Kumičić iskazao i svoje poštovanje prema Šenoi.

Osnovna karakteristika Kumičićeva djela je osciliranje između Šenoe i Zole, "između svijesti o potrebi literature da na narod djeluje aktivistički i želje da se to djelovanje postigne što modernijim sredstvima".

Zlokobna je uloga stranca u nacionalnom životu Hrvata - to njihovo pogrebno djelovanje Kumičić je iskazao u svojim romanima, kako onim iz gradskog života, tako i u historijskim.

Josip Kozarac (1858-1906.), ekonomist, šumar, književnik, uveo je u hrvatsku književnost slavonsko selo. U romanu "Mrtvi kapitali" (1889.), pisanom s tezom, pa stoga i tendencioznom, Kozarac je poput A. Kovačića izrazio suprotnost selo-grad, afirmirajući jednostavni život na selu prema besmislenom i raskošnom životu u gradu. Ostanak na zemlji i njena pravilna eksploatacija jeste otklon mrtvih kapitala. Mrtvi kapitali, zemlja, laže pred nama, prepuštamo je strancima (mahom Nijemcima i Mađarima), a mi ih ne prihvaćamo. Hrvatska inteligencija treba da se ekonomski osnaži i osamostali, da ne ovisi o državnom aparatu koji je tuđinski.

On je društveni historičar Slavonije. Vidan utjecaj Turgenjeva, potom Zole, naročito u noveli Tena (1894.), koja je prostituka poput Zoline Nane. Ovo je jedna od najboljih Kumičićevih novela u kojoj je Tenino moralno posrnuće i postupno degradiranje dato kao posljedica prodora kapitalizma u slavonsko selo.

Ante Kovačić (1854-1899.) rođen je u Oplazniku iznad Sutle, u Hrvatskom zagorju, na samoj granici prema Sloveniji. Otac mu je bio siromašni seljak, nije ga mogao slati na više škole, ali mu je u tome pomogao seoski župnik i zagrebački kanonik, te je Kovačić stupio u sjemenište ("crnu školu", kako se tada

govorilo). Poslije mature izišao je iz sjemeništa i završio pravni fakultet, boreći se s materijalnom oskudicom. Smireno djetinjstvo i teško školovanje A. Kovačića našli su izraza u njegovom donekle autobiografskom romanu "U registraturi". Oženio se poslije završenih studija, imao mnogo djece i nije se nikad oslobodio siromaštva. Uspio je da doktorira, da napiše veliki broj pisama, proznih i polemičkih djela, a njegov roman "U registraturi" najznačajniji je hrvatski roman XIX st. Kovačić je tragično završio život, u ludnici 1899. godine.

Još u gimnaziji pisao je pjesme i druge radove. Pjesme mu nisu originalne, nemaju neke značajnije literarne vrijednosti. Napisao je parodiju na Mažuranićev ep "Smrt babe Čengićkinje". Poznate su mu pripovijetke "Zagorski čudak", "Seoski učitelj", "Ladanjska sekta" i dr, a od romana: "Baruničina ljubav", "Fiškal", "Među žabari", "U registraturi". Najveću literarnu vrijednost ima roman "U registraturi". Pojavio se u "Vijencu " 1888. Objavljen je tek 1911. (objavila ga je Matica hrvatska).

Poput ostalih hrvatskih pisaca realista, Kovačić u svom djelu daje teške ekonomske i društveno-političke uslove u kojima je živjela Hrvatska u okviru Austro-Ugarske pod madarskom vlašću.

Zapravo, sva Kovačićeva djela služila su mu samo kao priprema za glavno, najbolje, roman "U registraturi". Svjestan je bio odnosa selo-grad, seljak-gospodin i prikazivao ga je u njegovoj klasnoj oštrini. Šenoa je mislio da je primirje među klasama moguće radi zajedničkog nacionalnog ideala, Kovačić nije tako mislio. Zato je na strani seljaka. Ta ogorčena klasna borba zahvatila je hrvatsko drustvo još od 1818., od vremena oslobadanja kmeta. Kovačić je prikazao posljedice velike agrarne krize, raslojavanje seljaka pod utjecajem prodora sitnog kapitalizma na selu, školovanje siromašne seoske djece. U Šenoinoj krilatici, "poučimo narod", bilo je utilitarnog provjetiteljskog, u Kovačićevoj "proučimo narod" došla je do izražaja oštrina kritičkog realizma.

Vjenceslav Novak (1859.-1905.) rođen je u Senju. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije, a

učiteljsku školu u Zagrebu. Kao učitelj radio je u Senju pet godina, potom odlazi u Prag na konzervatorij. Po završetku muzičkog školovanja, vraća se u Zagreb, radi kao nastavnik muzike na Učiteljskoj školi u Zagrebu i taj posao obavlja sve do svoje smrti. Prvi je hrvatski muzičko-pedagoski pisac. Uz muziku bavio se i književnim radom. Objavio je veći broj djela, prošavši kroz tri stvaralačke faze: zakasnjeli romantizam, zreli realizam i modernizam, ali je izrazit predstavnik hrvatskog realizma. Novakov književni razvitak rastao je u koncentričnim krugovima (Senj i njegovi problemi, Podgorje i hrvatski građanski i malograđanski svijet, svijet sirotinje) i, kako je Barac primijetio, ta podjela nije mehanička, nego otkriva bit njegova stvaranja. Pisao je mnogo, objavljivao djela u mnogim časopisima, najčešće u "Vijencu ". Pisao je crtice i pripovijetke ("Po smrti", "Klara", "Iz velegradskog podzemlja", "U glib", "Nezasitost i bijeda") i romane ("Nikola Baretić", 1896, "Posljednji Stipančići", 1899, "Dva svijeta",1901, "Zapreke", 1905, "Tito Dorčić", 1906.). Pored Kranjčevića, Novak je imao najjače razvijeno socijalno čulo u hrvatskoj književnosti, ali pored socijalnih pitanja, u svom djelu je pokretao i moralno-etička pitanja. Njegov roman "Posljednji Stipančići" bilježi propadanje aristokracije na primjeru jedne senjske patricijske porodice i uspon građanske klase pa je u žanrovskom određenju, pored toga što je društveni, socijalni roman, to i porodični roman, baš kao što su to "Budembrokovi" T. Mana ili "Saga o Forsajtima" u evropskoj književnosti ili, kasnije, roman "Nečista krv" Bore Stankovića u srpskoj. U okviru dramskog žanra ovu temu će tretirati u hrvatskoj književnosti Ivo Vojnović ("Dubrovačka trilogija") i M. Krleža ("Gospoda Glembajevi"), s tim što u Krležin ciklus o Glembajevim, pored drama, ulazi i niz novela. To će biti i velika tema bošnjačkih pisaca od E. Mulabdića ("Zeleno busenje") do S. Kulenovića ("Ponornica").

Ekonomsko osiromašenje Senja i njegovo zamiranje u prvim decenijama XIX st. izgradnjom željeznice Pešta - Rijeka prouzrokuju gašenje senjske tradicije i snage. Roman, dakle, donosi široku panoramu problema. Uz socijalnu, Novak razvija i nacionalno-političku temu. Na toj širokoj društvenoj pozornici pisac otkriva intimnu ljudsku dramu u obiteljskoj porodici Stipančića i njen potpun rasap. Glavni akteri romana

su roditelji Ante i Valpurga Stipančić i njihova djeca - Juraj i Lucija. Svaki od njih je čvrsto zaokružen, umjetnički motiviran i izgrađen karakter. Njihov moralni i psihološki portret rezultat je dvostrukih odnosa: vanjskih, objektivnih prilika u Senju i unutarnjih specifičnih međusobnih obiteljskih odnosa. Svaki od njih je tragičan lik, ali je Juraj, koji se iz karijerističkih razloga pomađario, potpuno moralno deformiran lik, rušitelj porodice.

Ali u studeni patrijarhalnog doma Stipančić je toplo kreirao ženske likove, pokazao je negativne posljedice patrijarhalnog odgoja ženskog djeteta i podređenost žene autokratskom mužu. Prema problemu čovjekovog otuđenja i nemoći, roman "Posljednji Stipančići" aktuelan je i danas.

Ksaver Šandor Đalski (1854-1935.) Zagorac, pravo ime mu je Ljubomir Babić, pripadao je plemićkom sloju. Objavio je veliki broj romana i zbirki pripovjedaka i bio je jedan od najobuhvatnijih hrvatskih pripovjedača XIX st. Život, problemi i propadanje plemstva glavne su teme književnog opusa Đalskog. Uviđao je neminovnost propasti plemstva, ali je elegičnim tonom branio svoj san o prošlosti. O tome svjedoče njegove najbolje zbirke pripovijedaka:

"Pod starim krovovima " (1886.), "Iz varmeđinskih dana " (1891.) i "Diljem doma " (1899.). Mada je pisao roman i pripovijesti sa šire shvaćenom problematikom hrvatskog društva, u kojima je društvena kritika jaka, ali su estetski manje vrijedna djela, te djela sa izrazitom mističnom orijentacijom, što ga je približilo hrvatskim modernistima, Đalski je najbolja djela ostvario evocirajući prošlo vrijeme. Sam je kazao da je najviše smisla imao za onu "silnu i zamamnu poeziju što je prošlost uvijek čuva". A u povodu zbirke "Pod starim krovovima" rekao je: "Kad sam uzeo pero u ruke da pišem Stare krovove, bila mi je želja da predstavim i originalnost naše stare hrvatske kulture i opet da naslikam onu nježnu poeziju što lebdi nad dragim zagorskim krajem, također pak da prikažem hrvatsku dušu." Zbirku karakterizira jedinstvo kako na formalno-strukturalnom, tako i na semantičko-idejnom planu. To je niz priča objedinjenih po principu "teorije priče", kao Šeherezadine priče iz 1001 noći,

kao Ćorovićeva zbirka "Komšije". Ovakva djela najizrazitije ekspliciraju ideju o ljepoti pripovijednog čina.

Kult proze, a posebno romana kao njenog književnog žanra, dominantan je u hrvatskoj književnosti u ovom periodu. Ali, pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević najznačajnija je književna figura u Hrvatskoj 90-ih godina, pa će, uz Mažuranića, biti i najznačajniji pjesnik XIX st. Uz to, anticipiraće moderno hrvatsko pjesništvo na liniji Matoš-Krleža.

Silvije Strahimir Kranjčević (1865-1908.) rođen je u Senju, gdje je završio gimnaziju. Studij teologije započeo je u Rimu, ali se razočaran vraća u Zagreb, završava učiteljski tečaj i iz Kuenove Hrvatske dolazi u Kalajevu Bosnu. Službuje u Mostaru, Livnu, Bijeljini, a 1893. dobija mjesto u Sarajevu i ostaje u njemu do smrti. U Sarajevu je i sahranjen. Bio je urednik časopisa "Nada " u Sarajevu (1895-1903.) pa je i sam napisao veliki broj književno-kritičkih osvrta, bilješki i dr.

Za života su mu izišle tri zbirke pjesama: "Bugarkinje " (1885.), "Izabrane pjesme " (1898.) i "Trzaji " (1902.). Posthumno je izišla zbirka pjesama "Pjesme" (1908.).

U njegovoj poeziji ima rodoljublja jednog Šenoe, Kovačićevog socijalnog akorda, Preradovićeva refleksivnosti, lirizma Stanka Vraza, svijesti o ulozi svog naroda jednog Mažuranića, ali je sve to u finom poetskom amalganu u Kranjčevićevoj pjesmi podignuto na viši stupanj. Pjesme su mu zahvat u raznovrsne sfere ljudskog života pa se, uslovno govoreći, tematski mogu klasificirati u rodoljubive, socijalno-satirične i refleksivne-kosmičke pjesme. U tom odnosu čovjek-svemir iskazao je prometejski čovjekov položaj na Zemlji. Ali, položaj pjesničkog subjekta je izmijenjen u njegovim pjesmama u odnosu na poeziju romantizma, na šta je ukazao Barac. Romantičarska pjesnička relacija ja-moja unutrašnjost izmijenjena je u relaciju ja-moja okolina, što je karakteristika realizma, mada Kranjčevića ne možemo uvrstiti u realizam kao pravac. Barac dalje za Kranjčevića kaže da "nije bio pjesnik nekih maglovitih ideala, nego pjesnik hrvatske stvarnosti svoga vremena", a Frangeš, govoreći o jednom krugu Kranjčevićevih pjesama, istaknuo je da "u bici za realizam m njihov doprinos nije bio

neznatan", a značajan je i njegov poetski prodor do sumnje u vlastite ideale.

Kritičari su realizam tražili u Kranjčevićevim pjesmama "Na obali uskočkoga grada" (poredili su je sa Turgenjevljevim novelama), "Radniku", "Gospodskomu kastoru". U pjesmama posvećenim domovini, kao "Moj dom", vidjeli su novi intimistički izraz rodoljubive poezije u hrvatskoj književnosti, što je probilo i u sam naslov pjesme. Domovina je svedena na sferu čovjekove intime.

Kranjčević je pretežno pisao veće kompozicije ("Mojsije", "Angelin", "Zadnji Adam" i dr.) u kojima se smjenjuju sva raspoloženja života i u kojima je zapitan nad smislom života.

 

REALIZAM U SRBIJI

Tragove realizma u Srbiji možemo naći 50. i 60. godina 19. st. stoljeća: u Sterijinim komedijama (inače je komedija kao književni žanr po svojoj prirodi realistična), u "Romanu bez romana", te u njegovoj stihozbirci "Davorje", koja se veže za tzv. objektivnu liriku 40. godina XIX st. u srpskoj književnosti, u romanima Jakova Ignjatovića, u njegovom članku "Pogled na književstvo" (1857.) u kojem je ukazao, između ostalog, na važnost romana kao književnog žanra.

Ali pojavom programskih članaka "Pevanje i mišljenje" (1868) i "Realnost u poeziji" (1870.) Svetozara Markovića počinje realizam u srpskoj književnosti.

Svetozar Marković (1846-1875.) je jedan od prvih pebornika socijalizma u Srbiji. Rođen je u Zaječaru, školuje se u Beogradu, Petrogradu i Cirihu, gdje se upoznao s teoretičarima naučnog socijalizma. Po povratku u zemlju, uključuje se u politički rad, izdaje list "Radenik ", biva proganjan i umire mlad u Trstu.

Pisao je djela publicističke naravi, iznosio je svoje političke poglede na reformu društva, školstva, zalagao se za prirodne

nauke ("Načelo narodne ekonomije", "Srbija na istoku", "Realni pravac u nauci i životu", "Kako su nas vaspitali").

U svojim člancima o književnosti isticao je da je zadatak literature predstavljanje istinskog narodnog života s gledišta savremene nauke. Ustaje protiv epigonskog romantizma, ukazujući da je srpska ljubavna lirika smjesa ljubavnih izjava praznih fraza i smiješnih budalaština. Pravi oštru razliku između "pjevanja" i "mišljenja", oštro napada pjesništvo L. Kostića, kritizira estetičare, uvažava Njegoša, a valjane su mu samo Zmajeve i Jakšićeve pjesme u kojima su oni zaokupljeni društvenom zbiljom.

Marković pomjera akcenat sa problema lijepog na problem istinitog, teži da se umjetnost spoji s naukom, ali on, zapravo, pomiče akcenat sa problema književnosti na problem sociologije. Pjesniku dodjeljuje profetsku ulogu kad kaže: "Pravi pesnici su probuđeni delovi naroda, to je narodna svest o sebi samom i svojim patnjama." Smatra da je društveni roman nepoznat srpskim piscima, a upravo takav roman je sa svojom faktografskom istinitosću postao najsilnije oružje da se propagiraju najnovije misli.

Ova dva programska članka S. Markovića predstavljaju manifest srpskog realizma u kojima je već samim naslovima akcentirao mišljenje i realnost u književnom stvaralaštvu.

Istakao je povezanost života i umjetnosti i društvenu ulogu književnosti, vezu sa ruskom literaturom. Ukazao je na potrebu za romanom i pripovijetkom iz savremenog života. Počesto je branio jednostrane utilitarističke koncepcije. Dok je u toku XVIII i u prvoj polovini XIX st. glavna kulturna aktivnost bila izvan Srbije - među Srbima u južnoj Ugarskoj, u drugoj polovini XIX st. sve je veće učešće Srbije da bi 70-ih g. postala glavno srediste književno-kulturne djelatnosti. Uz književnike koji su rođeni u toj sredini (S. Marković, Milovan Glišić, Laza Lazarević, Branislav Nušić, Vojislav Ilić i dr.), u njoj su djelovali i pisci koji su potekli iz drugih krajeva (Stevan Sremac, Sima Matavulj).

Glavna književna glasila izlazila su u Beogradu: "Otadžbina " (1875-1892.), "Delo " (1894-1899.) i "Srpski pregled " (1895.), "Radenik " (1871-1872.).

Na području Vojvodine izlazili su "Matica " (1866-1870.), "Javor " (1874-1893.), "Stražilovo " (1885-1894.) i dr.

Srpski realizam razvijao se najvećim dijelom pod ruskim utjecajem, ali je u djelima J. Ignjatovića i S. Matavulja imao izvjesnih veza sa zapadnoevropskim realizmom. Valja naglasiti da u srpskom realizmu nije bilo rasprava o naturalizmu pa ni zahtjeva za primjenu naturalističke metode kao u hrvatskoj književnosti. Čak je i kritički realizam neodrživ u srpskoj književnosti, jer je riječ o svijetu koji je iz patrijarhalne zajednice zakoračio u građansko društvo, dok je na Zapadu opravdan stoga što se radi o krizi građanskog društva i kritici tog društva.

Vidan je bio utjecaj ruskih pisaca: Černiševskog, Pisareva, Dobroljubova (oni su od književnosti tražili da služi "širenju naprednih ideja"), a potom Turgenjeva i Gogolja. Gogoljevi tragovi vidljivi su kod Milovana Glišića, Branislava Nušića, Stevana Sremca, a Turgenjeva kod Laze Lazarevića. Realizam u srpskoj književnosti obuhvata vremenski period od 1870. do 1900. godine. U prvim decenijama osjećala se jaka borbenost Markovićeve književne tendencije, a 80-ih i 90-ih godina vidna je težnja da se objektivni pripovjedački postupak obogati psihološkim.

Jakov Ignjatović (1822-1889.) je prvi realista u srpskoj književnosti. Kao pisac najaktivnije je djelovao u jeku romantizma, bio je pripadnik romantičarskog pokreta, ali je u svojim najboljim djelima realist.

Njegov stil možemo nazvati romantičnim realizmom. Ignjatović je značajan kao pisac realističkih romana iz savremenog društvenog života ugarskih Srba. Pisao je avanturističko-humorističke romane pikarske tradicije ("Milan Narandžić", 1860., "Trpen-spasen", 1874.), ali uz likove probisvjeta susrećemo i ličnosti sanjalice, pa njegovi romani imaju dva junaka čije historije teku paralelno građene na

principu kontrasta. Susret romantizma i realizma ostvaren je u "Vasi Rešpektu", 1875. U ostalim romanima Ignjatovićeve ličnosti neće biti u suprotnosti s društvom, nego će biti u glavnim tokovima društva, tipične za određena društvena kretanja. Najbolji zahvat u društvene procese ostvaren je u romanu "Večiti mladoženja" (1878.), koji je tematski vezan za Ignjatovićev rodni grad Sent-Andreju. U slici propadanja jedne bogate trgovačke porodice prikazano je propadanje srpskog gradanskog društva u Ugarskoj. U romanu je vidan sukob generacija: otac porodice Sofronije Kirić radom je stekao imanje i porodični ugled, dok njegov sm Šamika, slabić, dekadent, neradnik, rasipa snagu ni na šta, ostaje vječiti mladoženja.

Laza Lazarević (1851-1890.) najznačajniji je predstavnik tzv. psihološkog realizma u srpskoj književnosti druge polovine XIX stoljeća. Rođen je u patrijarhalnoj porodici u Šapcu, školovao se u Beogradu, potom u Berlinu. Završio je studij medicine, vratio se u Srbiju i postao ugledni ljekar. Razbolio se od tuberkuloze i umro mlad. Prva njegova pripovijetka je "Prvi put s ocem na jutrenje", a potom je objavio "Šest pripovedaka" u zbirci 1886. Osim ovih pripovijedaka, napisao je još tri ("Švabica", "Vetar", "On zna sve"). U njima je prikazao krize mladog intelektualca zbog raspetosti između lične sreće i obzira prema patrijarhalnoj sredini (npr. u pripovijeci "Švabica" mladić je zaljubljen u strankinju, ali se istodobno pita šta će reći majka, šta Srbija).

Sukob starog i novog u patrijarhalnoj sredini prikazao je iz etičkog a ne iz socijalnog vizira. Pokazao je kako se taj sukob reflektirao na psihu pojedinca, idealizirao je starinski način života jer je u patrijarhalnom domu i široj porodičnoj zadruzi vidio cjelovitost i harmoničnost porodičnog kozmosa.

Ličnost koja je na bilo koji način iskoračila iz te cjeline biva vraćena, a zlo kažnjeno, pa epilog njegovih pripovijedaka ima oblik klasičnog naravoučenija. Zanimljivo je da su neke Lazarevićeve priče ispričane u prvom licu, ali mu je upravo ta pozicija pripovjedača omogućila da ostvari reljefniji psihološki portret svojih junaka. Uz to, on je majstor u slikanju atmosfere i ambijenta, u kompoziciji pripovijetke, ukratko jedan je od

najboljih stilista u srpskoj prozi. Pripovijetkom "Sve će to narod pozlatiti" Lazarević se izdvaja iz uobičajene patrijarhalne problematike i njene moralističke tendencioznosti.

Simo Matavulj (1852-1908.) roden je u Šibeniku, provodi četiri godine u manastiru Krupi, potom završava učiteljsku školu u Zadru. Učiteljuje po selima sjeverne Dalmacije jedno vrijeme, a potom odlazi u Herceg-Novi za nastavnika talijanskog jezika da bi 1881. otišao na Cetinje kao učitelj francuskog jezika, postao nadzornik škola i vaspitač sinova kneza Nikole. Od 1889. je u Beogradu, gdje je živio do smrti.

U svojim pripovijetkama, ali i romanima, prikazao je primorsku, crnogorsku i beogradsku sredinu. Najznačajniji je kao pripovjedač primorske sredine ("Pilipenda", "Povareta", "Oškopac i Bila", "Bodulica", "Novi svijet u starom Rozopeku", "Našljedstvo"). I njegov roman "Bakonja fra Brne" pripada ovom tematskom krugu.

U "Bilješkama jednog pisca" Matavulj je pisao o prilikama u kojima je odrastao, kako se formirao kao pisac i kakve je poglede imao na književnost.

Po hladnom, izrazito objektivnom tonu, bez ulaska u unutrašnji život svojih ličnosti, Matavulj se najviše približio metodskom postupku koji je do izražaja došao u francuskom realizmu. Ne možemo kazati da u njegovom djelu nema psihologije, ali je psihološki portret lika ostvaren u dijalogu i spoljašnjim zbivanjima. Estetska vrijednost njegovih "primorskih" pripovijedaka je u slikanju ambijenta i ostvarivanju atmosfere, te u vedrom mediteranskom humoru kojim je prožeo svoje pripovijedanje.

Stevan Sremac (1853-1906.) je poznat, prije svega, kao pisac realističko-humorističkih pripovijedaka i romana. Građu za svoja djela uzimao je iz vojvođanske ("Pop Ćira i pop Spira", 1894.), niške ("Ivkova slava", 1895. i "Zona Zamfirova", 1903.) i srbijanske beogradske sredine ("Vukadin", 1896-1897., zasebno 1903.).

Stvorio je galeriju likova iz građanske i malograđanske sredine, primjenjujući objektivnu pripovjedačku metodu, bilježeći spoljašnja zbivanja. Proza mu je obojena humorom, a komika mu ponekad ima i blagi ton ironije. Često je pretjerivao kao humorist, a u oblasti političke satire ("Limunacija na selu") zapadao je u trivijalnost. U nasrtajima novog vremena Sremac je dao likove karijerista i zelenaša bezobzirnih u stjecanju vlasti i bogatstva, a nasuprot njima osobe patrijarhalnog morala koje postaju žrtve izmijenjenih društveno-političkih odnosa. Na tim stranicama došla je do izražaja Sremčeva društvena satira, ali se često spuštala na nivo političke karikature. U svojim djelima vezanim za nišku sredinu Sremac je pisao sukob starog i novog vremena. Staro vrijeme i starinski način života rušili su se odlaskom turske vlasti, povlačeći se pred drukčijim načinom života, koji je donosilo novo vrijeme. Po svojoj lirskoj nostalgičnosti za negdašnjim patnjarhalmm ambijentom, po svojoj žalbi za onim što neumitno prolazi, Sremac je preteča Bore Stankovića.

Branislav Nušić (1864-1938.) rođen u Beogradu, studirao je pravne nauke i već kao student bio je protiv režima Milana Obrenovića, čak je i hapšen zbog satirične pjesme "Dva raba", potom je pomilovan i postavljen za konzularnog činovnika u Prištini, a kada se potkraj stoljeća vratio u Srbiju, našao se među saradnicima tog režima. Jedno vrijeme bio je upravnik pozorišta u Novom Sadu, a radio je i kao novinar pod pseudonimom Ben Akiba (u "Politici" je objavljivao humorističke feljtone). Za vrijeme 1. svjetskog rata boravio je u emigraciji, a po povratku u oslobođenu domovinu bio je načelnik Ministarstva prosvjete, upravnik pozorišta i dr. Umro je u Beogradu 1938. godine.

U širokom vremenskom rasponu od skoro pola stoljeća, koliko je trajao njegov stvaralački put, Nušić je prošao kroz nekoliko društveno-političkih i književno-kulturnih mijena, stvarajući bogato književno djelo.

Stoga možemo govoriti o tri perioda njegovog književnog rada: prvi, 1883-1903, drugi, 1903 -1914. i treći, 1918-1938. Uz J. Steriju Popovića, Nušić je najznačajniji srpski komediograf. U prvom periodu nastale su njegove poznate komedije "Narodni

poslanik" (1883.) i "Sumnjivo lice" (1887.), mada je ova komedija doživjela scensko izvođenje tek 1923. godine budući da je u njoj ispoljio oštru kritiku protiv Obrenovićeve Srbije.

U "Narodnom poslaniku" ismijao je lažni pariamentarizam i upravni aparat za vlade kralja Milana Obrenovića. Vladin kandidat za narodnog poslanika je prmiitivni gazda Jevrem. Idejno područje komedije "Sumnjivo lice" ogleda se u slikanju vlasti i birokracije 80-ih godina XIX st. u Srbiji. U slici činovničkog aparata na nivou sreza dat je analitički presjek vlasti tih godina i tu je njena dnevna drustveno-politička aluzivnost i angažiranost, ali njen svevremenski značaj istaknuo je i sam pisac u predgovoru ove svoje "gogoljijade u dva čina", rekavši da "u birokratiji celog čovečanstva, svih naroda i svih rasa ima elemenata koji su opšti i večiti..."

Budući da su dramski konflikti u ovoj komediji većinom imcirani zabludom, a snažno potkrijepljeni psihologijom i naravi likova, "Sumnjivo lice" je komedija zablude (situacije), dok je po sadržaju komedija naravi.

U drugom razdoblju Nušić je nastavio rad na komediji i humorističkoj prozi ("Put oko sveta", "Svet"), ali sa više vedrog humora nego oštre društvene satire.

U trećem razdoblju ("Gospođa ministarka", 1929, "Mister dolar", 1932, "Beograd nekad i sad", 1933, "Ožalošćena porodica", 1934, "Ujež", 1935, "Dr", 1935, "Pokojnik", 1937, a nedovršenu je ostavio "Vlast") Nušić se opet vratio društvenoj satiri. U estetskom smislu najuspjelija su mu djela iz prvog i posljednjeg razdoblja. U njima on je komediograf naravi i sredine.

Nušić kao satiričar nije bio sarkastičan poput Radoja Domanovića (1873-1908.), koji je književnu afirmaciju stekao 90-ih godina XIX st. svojim satirama sa juvenalskom žaokom: "Danga", "Vođa", "Kraljević Marko po drugi put među Srbima", "Stradija" i "Mrtvo more" u kojima je izvrgnuo ruglu pojave iz savremenog društveno-političkog života kao što su: ropska podložnost svjetine i sljepilo njenih vođa, nekritički odnos spram prošlosti, ustajalost malograđanske sredine

čitljiva u sintagmi mrtvo more i u riječi stradija, što je sinonim za Srbiju i njenu demokraciju. Mada je u svom djelu Domanović oštrom satirom šibao apsolutistički režim obrenovićevske Srbije, njegove pripovijetke imaju širi, univerzalniji značaj koji se očituje u podrugljivom odnosu prema svakoj tiranskoj vlasti.

U njegovom djelu možemo uočiti različite oblike humorističkog govora (karikaturu, hiperbolu, aluziju, grotesku, persiflažu i sl.).

Kao pjesnik Vojislav Ilić (1860-1894.) je usamljena figura u srpskom realizmu, budući da je stajao nasuprot proznih pisaca. Rođen je u Beogradu u porodici koja je bila okrenuta umjetnosti (otac mu se bavio pisanjem poezije, a braća slikarstvom i dramaturgijom; u doba srpske moderne dom Ilića bio je poznat kao stjecište književnog Beograda i pružio je jedno vrijeme utočište Antunu Gustavu Matošu). Vojislav Ilić je bio bolešljive prirode, neredovno se školovao i umro mlad od tuberkuloze.

U srpsku poeziju ušao je 80-ih godina XIX stoljeća da bi 90-ih godina postao slavan kao pjesnik po čijem će se imenu nazvati cijela jedna pjesnička škola i njen način pjevanja, vojislavizam, koja je dala veliki broj epigona, ali su kroz nju prošli i Aleksa Šantić i Jovan Dučić.

Ilić je pjesnik koji je poznavao rusku literaturu, cijenio je Puškina i Žukovskog, a putem te literature upoznao se i sa zapadnoevropskim, te sa pjesništvom drugih naroda, posebno s antičkom poezijom i mitologijom koja je imala vidnog utjecaja i na njegovo djelo. Objavio je tri zbirke pjesama (1887, 1889, 1892.), mada je veliki broj njegovih pjesama rasut po književnim časopisima.

Za pjesništvo Vojislava Ilića značajan je njegov odnos prema tzv. refleksivno-objektivnoj lirici 40-ih godina XIX st. u srpskoj književnosti (npr. "Duvanje" J. Sterije Popovića), prema omladinskom pokretu 60-ih godina XIX st. i izrazito subjektivnoj romantičarskoj lirici (Zmaj, Jakšić, Koatić) koja je uzor imala u poeziji B. Radičevića i u narodnom stvaralaštvu i

prema idejama Svetozara Markovića. Raskinuo je s epigonskim romantizmom i u satiričnim pjesmama bio je oštar kritičar političkih i društvenih izopačenosti, ali mu poezija nije tendenciozno angažirana (za kakvu se Marković zalagao).

Ilić je rijetko pjevao izravno o sebi, a svoja unutarnja raspoloženja iskazivao je diskretno i posredno. Za njegovu poetiku karakterističan je miran, objektivan ton u iskazu osjećanja, a formu pjesama brižljivo bira i usavršava. Prihvado je i obnovio pojedine metričke klasičarske šeme starije lirike. U njegovom pjesništvu mogu se izdvojiti slijedeći tematsko-stilski krugovi: deskriptivne pjesme (pejzažna lirika), pjesme s antičkim motivima, elegične i ispovjedne pjesme, socijalno-satirične pjesme i pjesme sa simboličkim elementima.

Deskriptivne pjesme su najpoznatiji dio Ilićevog pjesništva. U njima je dao niz pejzaža ostvarenih postupkom objektivnog realističkog slikara (Sivo, sumorno nebo, Jesen, U poznu jesen, Veče, Zimsko jutro, Zimska idila i dr.). Pjesničko ja gubi se iz pjesme i kao da se pripovijeda iz pozicije trećeg lica, sugerirajući tako epsku mirnoću i usporenost. Dominira pejzaž kasne jeseni i zimski pejzaž ostvaren nizom ilićevskih epiteta: siv, sumoran, taman, uveo, skrhan, mračan. U njima, pored epiteta, i poredbe imaju ulogu glavnih stilskih sredstava.

U pjesmama iz klasične starine plastično je dočarao osobe, pojedine situacije, atmosferu i ambijent antičkog grčkog i rimskog doba (Tibulo, Ovidije, Nioba, Korintska hetera i dr.). One su značile obnovu klasicističkog estetskog ideala u srpskoj poeziji. U elegično intoniranim pjesmama okrenut je prošlosti i neumitnom nestajanju (Himna vekova).

U socijalno-satiričmm pjesmama (Maskenbal u Rudniku) iskazao je progresivne društvene težnje. U njima je došao do izražaja njegov politički i socijalni angažman u otporu prema obrenovićevskom apsolutizmu.

Estetski najuspjelije pjesme su mu deskriptivne i pjesme iz klasične starine, ali je potkraj života objektivni iskaz zamijenio simbolom (Grm, Kleon i njegov učenik, Kad se ugasi sunce).

Ilić je najveći broj pjesama spjevao dugim stihom od 14 do 16 slogova, koji se sastoji od šest stopa i sadrži neka obilježja heksametra. Upotrebljavao je razne oblike stihova i stvorio metriku koja se odlikovala svojom melodioznošću i ritmičnošću. Ilić je artist u poeziji, a po osnovnom osjećanju svijeta je prvenstveno elegičar.

Deskriptivna struktura pjesama ponekad je prelazila u epičnost, a ponavljanje izvjesnih ustaljenih spregova i uzvišen, svečan ton vodili su ga u manirizam.

Ipak, Vojislav Ilić ja značajan kao pjesnik reformator srpske poezije koji je učinio prvi zaokret prema modernom evropskom pjesnistvu, a njegove pjesme su prethodnice simbolističkog smjera u srpskoj poeziji na početku XX st.