Recenzije i prikazi

Hermannus Dalmata / Herman Dalmatin (oko 1105./1110. – posl. 1154.)

De indagatione cordis / O preispitivanju srca

Uredio:AlojzĆubelić Kršćanskasadašnjost,Zagreb2009.

Knjiga De indagatione cordis/O preispitiva­nju srcaHermanaDalmatina, poznata i podnaslovom De occultis/O skrovitim stvarima (poslije1140.),koju jepriredioAlojzĆube­lić, a objavilaKršćanska sadašnjost u rujnu2009.godine,drugojedjeloovogsrednjovje­kovnog mislioca i prevoditelja s arapskogjezikakojejeobjavljenouHrvatskoj.Naime,1990. godine objavljeno je bilingvalno iz­danje najznačajnijeg Hermanovog spisa De essentiis/Rasprava o bitima(Béziers,1143.),ukojemujelatinskitekstuspostavio,hrvatskiprijevod izradio, kritičke komentare i napo­meneuztekstnapisaoAntunSlavkoKalenić.Uvodne rasprave su napisali Franjo Šanjek,AntunSlavkoKalenić,ŽarkoDadićteFranjoZenko. Dio prijevoda Hermanove raspraveDe essentiis(prijevod,bilješkeirječnik:An­tunSlavkoKalenić)nalaziseiuknjiziStari­ja hrvatska filozofijakoju jepriredioFranjo Zenko,a1997.godineizdalaŠkolskaknjiga.OdabraneulomkeprijevodaDe essentiis(stu­dija,odabirtekstovairječnik:StipeKutleša)također donosi i knjiga Hrvatska filozofija I. kojujepriredioMarinkoŠišakteobjavila»BibliotekaScopus«2001.godine.Priređivačknjige De indagatione cordisAlojzĆubelić,kako saznajemo izProslova AugustaKova­čeca, »… na složenom pothvatu okupio jevrsnesuradnike«(str.5).TakojeFranjoŠa­njek dao prikaz života Hermana Dalmatinate nas upoznao s podrijetlom, školovanjem,studijskim putovanjima, znanstveno­istraži­vačkim i spisateljskim radovima, svestrano­šću, znanstvenim ugledom, prevodilačkomtehnikom, izvornimspisima,kompilacijama,

prijevodimaiatribucijamaovogIstranina.Ša­njekseosvrćeinaodnosHrvata i islamateHrvataiaraboislama.Svojeizlaganjezaklju­čujesodređivanjemmjestaiulogeHermanaDalmatina u povijesti znanosti (str. 7–25).HermanDalmatin,kojisâmIstrunavodikaosvojudomovinu,uliteraturijejošpoznatipodimenima Hermanus Dalmata, de Carinthia,Sclavus, Secundus odnosno Nellingaunen­se (str. 7). Svoje prvo obrazovanje stekaoje u Istri, a zatim je nastavio školovanje nakatedralnim školama u Chartresu i u Pari­zu.Zajednosa svojimprijateljemRobertomizKettona (poznat ipod imenomRobertodChestera) 1135. godine odlazi na putovanjeposjevernomsredozemlju iBliskomistoku,skojegseponovnonaZapadvraća1138.go­dine.UzrijekuErbouŠpanjolskojzadržaosedo1142.godine,gdjeseiprihvatioprevođe­nja Kurana.Sredinom1143.godineboraviugradovimaToulouseuiBéziersu,zatimodlaziuPalermo.ZnačajnisunjegoviprijevodiEu­klidovih  Elemenata, PtolemejevePlanisfere teAbuMa’sharovaOpćeg uvoda u astrono­miju,prekokojegse iupoznaosAristotelo­vom filozofijom. Herman Dalmatin 1138.godinekompiliralatinskuverzijuastrološkogspisaFatidica/ProročicaSahlibnBishra,štosvakako pokazuje njegov interes za astrolo­giju i astrološke spise.U vrijeme renesanseHermanDalmatin biva zaboravljen, a u 19.stoljećunanjegainjegoveradoveskrećupaž­njuAmableiCharlesJourdain,dok»U20.st.znanstveniopusnašegučenjakapostajepred­metvišestrukihistraživanja,uglavnomusvi­jetu,paHermandanasslovikaojedanodne­zaobilazniheuropskihznanstvenikaudugojimukotrpnojpovijestiastrologije­astronomije,matematičkih znanosti, prirodne filozofije iislamologije«(str.25).SlijedistudijaAlojzaĆubelićaoHermanovomdjeluDe indagati­one cordis,ukojojsebaviHermanovimod­nosompremaastrologijiiastronomiji,struk­turomisloženošćuspomenutogspisateizvo­rimakojeHermankoristi(str.27–36).DjeloDe indigatione cordis/O preispitivanju srca, koje je podijeljenou tri osnovna dijela, jestkompilacijskogkaraktera»…ipredstavljase

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi336

kaopriručnikbrojnihastrološkihinformacijaiz različitih izvora koje jeHerman doradio,nadopunio te, najvjerojatnije, koristio kaonekuvrstu bilježaka za nadogradnju osobnekulture u ondašnjoj intelektualnoj sredini«(str.28).Potomslijedihrvatskiprijevoddru­ge  knjige  Hermanova  djela  O preispitivanju srca, koja raspravlja o naravi znakova (str.37–40).Spaleografskimobilježjimarukopi­saupoznajenasBrankaGrbavac(str.43–48).Budući daoriginalni rukopisdjelaDe inda­gatione cordisnijesačuvan,uovoj jeknjiziobjavljen tekst djelaprema rukopisukoji senalaziuknjižniciRuskeakademije znanostiiumjetnostiuSankt­Peterburgu.»Tajjetekstobogaćenkritičkim aparatom (variae lectio­nes)kojiupozoravanarazlikepremadrugomnajvažnijemrukopisu,kojisečuvauBodlei­an Library Sveučilišta u Oxfordu…« (str.43).Nakrajuknjigejedonesenlatinskitekstdjela De indagatione cordis(str.49–120).Udijelutekstakojisebaviznakovimazodijakavidljivo je kako Herman Dalmatin objedi­njuje astronomsko­astrološka znanja u cjeli­nukojupovezuje sa zemaljskimsvijetom,akojaimazaciljrazumijevanjeprirode.Knjigajošsadržiisažetaknaengleskomjeziku(str.121–122), kazalo osobnih imena, etnonimai toponima (str. 123–127), pojmovnokazalo(str.128–130),sadržaj(str.131–134)tecur­riculum vitaepriređivačaknjigeAlojzaĆube­lića(str.13).Ovo izdanje Hermanovog djela De indagatio­ne cordis/O preispitivanju srcavelikjedopri­nosurazumijevanjuipromoviranjuhrvatskefilozofskebaštine,aliisamefilozofskemisliHermanaDalmatina.Onosvakakopredstavljanezaobilaznuliteraturuzasveistraživačepo­vijestiznanosti,posebiceastronomijeiastro­logije, koje sve do početka novovjekovneznanosti možemo promatrati kao »sijamskeblizance«čijujepovijestteškorazdvojiti.

Ivana Skuhala Karasman

Franciscus Patricius / FranePetrić

Discussionum peripateticarum, tomus tertius / Peripatetičkerasprave, svezaktreći

Uredile:MihaelaGirardi­KaršuliniOlgaPerić,prijevod:Tomislav ĆepulićiMihaelaGirardi­Karšulin Institutzafilozofiju,Zagreb2009.

Uzornopriređeničitljivoprevedenslatinskogizvornika, treći svezak Petrićevih Peripate­tičkih raspravaobjavljenje2009.uzpotporuZakladeHrvatskeakademijeznanostiiumjet­nosti i Ministarstva znanosti, obrazovanja išportaRepublikeHrvatske.Naovomdvoje­zičnom latinsko­hrvatskom izdanju InstitutazafilozofijuuZagreburadiojetimsastavljenodprevoditeljaTomislavaĆepulićaiMihaeleGirardi­Karšulin,kojajeujednoiautoricain­struktivnoguvoda,filološkeredaktoriceOlgePerićterecenzenataErneBanić­PajnićiDar­kaNovakovića.Svesutoimenanašihvrsnihpoznavatelja hrvatske renesansne filozofije,prevoditeljaslatinskogiklasičnihfilologa.Tako ćemo sada imati, uz ranije dvojezičnoizdanje prvog glavnog djela Nova sveopća filozofija / Nova de universis philosophia (Za­greb,1975)inekihdrugihmanjihdjelapisa­nih na talijanskom, iPeripatetičke rasprave / Discussiones peripateticae,  drugo  glavno djeloCrešaninaFranePetrića,u latinsko­hr­vatskomizdanju.Kakosunaimeupredgovo­ru najavileMihaela Girardi­Karšulin i OlgaPerić,Discussiones peripateticae,napisaneučetirisveska,bitćetranskribirane,prevođenei objavljivane »svezak po svezak«, a samo»stjecajemokolnosti«,kojeautoricepredgo­vorapobliženeobjašnjavaju,objavljenjeprvoovaj»trećisvezak«(»Predgovor«,VIII).Za  razumijevanje  djela  u  cjelini,  kao  i  na­rednih svezaka, inijepresudnoda se svesciobjavljuju po redu, to jest počevši s prvimsveskomkojijeionakointeresantansamopotome što u njemu, tumače autorice predgo­vora,Petrićnajvećimdijelomprikazujebio­bibliografiju peripatetizma. Svaki je svezakzasebna cjelina, ističu autorice, tako da seu svakom svesku nalazi Petrićev »temeljnifilozofski stav« te stoga nije važanPetrićevredoslijedprihrvatsko­latinskomobjavljiva­nju.Osimtoga,objašnjavajuuredniceupred­govoru, Petrićeva »argumentacija ne slijedipovezanoizsveskausvezak«(ibid.).

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi337

Premanačelimafilološkeobradeovogobjav­ljenogPetrićevatrećegsveskaRasprava,štosuihizložileautoricepredgovora–ataćena­čela, pretpostavljam, biti primijenjena i kodobradeostalihsvezakaobjavljivanjekojihsunajavile–možesezaključitidaseneradioklasično kritičkoj obradi nego o osebujnomstudijskom izdanju Petrićeva teksta koji ćebudućiistraživačimoćikoristitiimjerodavnocitirati.Ovoističemkakonebibilofilološkezabuneokokarakteraovogizdanja.Utusvr­huspomenutćusamoononajnužnijeusveziPetrićevihgrčkihcitatakaoisamoglatinskogteksta.RedaktoriceMihaelaGirardi­KaršuliniOlgaPerićodlučilesu»izuzeti«grčkecitate,kojihimamnogouPetrićevimRaspravama,istavitiihunumeriranebilješkenadnudotičnestrani­cekakobilatinskitekstbiošto»pregledniji«i»oslobođen«od»neposredneusporedbe«sgrčkimoriginalom,alitakodajetausporedbamogućadonošenjemgrčkihcitataubilješka­ma.Posaouređivanjagrčkih citata povjerenjegrecistuDamiruSalopekukojijegrčkeci­tate»locirao«premakritičkimizdanjima,aliihjepreuzeoizPetrićevihnavoda.Uprijevo­dima tih citata slijedilo sePetrićev prijevodkoji je često »prijevodna interpretacija« jerjeza temuovog izdanja trećegsveskaPeri­patetičkih raspravabitno, ističuredaktorice,»kakojePetrićrazumijevaopredsokratovce,PlatonaiAristotela,anetokakoihmidanastumačimo«(»Predgovor«,IX).Zadržavši»kolikojebilomoguće«Petrićevugrafiju, čak i onda kada odstupa od suvre­mene latinske ortografije, ali je u skladu stadašnjimnačinompisanjana latinskom, re­daktoricenisudiraleuPetrićevlatinskitekst,osim što su ispravljale kako ona mjesta nakojima im se činilo da se radi o »zabuni ilitiskarskojgrešci«takoioblikkojijeposebibio »moguć«, ali je njegova promjena bilaneophodnakakobiprijevodbiosmislen.Svetakvepromjeneevidentiralesuredaktoriceubilješkama, napominjući kako je sam Petrićnakrajučetvrtogsveskadonioispravkenekihpogrešaka.Latinskitekst,kojijeuzetizizda­nja uBaselu 1581., s tadašnjimprijelomomi slovima transkribirao je Tomislav Ćepulićna današnji način pisanja latinskog teksta(»Predgovor«,X).Sve do sada izneseno o načinu priređivanjalatinskogtekstaigrčkihcitatauovomtrećemsveskuPetrićevihPeripatetičkih rasprava dr­žimdovoljnimdaseuvidikakojeopravdanokarakteriziranje uređivanja ovog teksta nekaoklasičnokritičkognegokao,kakorekoh,uzornogosebujnogstudijskogizdanja.Pouz­danivrločitljivhrvatskiprijevod,akribijskofilološkiuređenilatinskitekst,lociraniigdje godjetobilomogućeatribuiranigrčkicitati, 

kao injihoviprijevodi,garancijasusvakomistraživaču ovog Petrićevog teksta da možecitiratiovohrvatsko­latinskoizdanjeilisere­feriratinanjeganabilokojinačin.Naša uvažena stručnjakinja za hrvatsku re­nesansnufilozofiju,uključujući tunaravno idjeloFranePetrića,MihaelaGirardi­Karšulinu »Uvodu« (XI–XLI) prikazuje biografijuFranePetrića,glavne temeovogobjavljenogtrećegsveskanjegovihPeripatetičkih raspra­va, kao i njihovu recepciju kod nas i u svi­jetu. Kako je biografija Frane Petrića rela­tivnočestoprikazivanamanje­višeiscrpnoudosadašnjim, u pravilu također dvojezičnimhrvatskimizdanjimadrugihPetrićevihdjela,počevši s njegovim prvim glavnim djelomNova sveopća filozofijauprijevoduTomisla­vaLadana,autoricasezadovoljilaiznošenjemosnovnih biografskih podataka i njihovihznačenjazanjegovfilozofskiiuopćepolihi­storskiopus.Pritomnijeizostavilaspomenutidomaće i strane autore te u povećoj bilješcinavesti mjesta gdje su objavljivali Petriće­vu biografiju. Kao posljednje je spomenulada jenaobljetnicunjegovesmrti,7.veljače2008.,Hrvatskaakademijaznanosti iumjet­nostipostavilapločunazidcrkvesv.OnofrijauRimu,gdje jepokopanuzsvogznačajnogoponentaTorquataTassa.UprikazuPetrićevekritikenjegovihprethod­nikaugrčkojfilozofijiiznanosti,štosuglavneteme trećeg sveskaPeripatetičkih rasprava, autoricaiznositematskisklopsvakeodosamknjiga na koje je filozof s Cresa raščlanioglavne teme. Osim što iznosi Petrićevo po­bijanjeAristotelovekritikeprijašnjihfilozofa–naprimjerKsenofana,Zenona,ParmenidaiMelisauprvojknjizi–autoricapomnoanali­zirainekaopćaPetrićevashvaćanja–napri­mjeronastankufilozofije injezinuenigma­tičnomizražavanju–nakojimaPetrić»teme­lji«svojuobranunapadnutihpredsokratovacaiPlatona,kaoikritikuAristotelovihnapada.PremaPetrićuje»općeprihvaćena«tezadajeNoa,osimsvihvrstaživotinja,u svojojarciiznioifilozofijuidaje,sčimesePetrićslaže,Zoroaster tvrdiokako je egipatska filozofijastarijaodgrčke,štojeuproturječjusPetriće­vimmišljenjemkakosuprvifilozofibiligrčkifilozofiPrometejiAtlant.Autoricaiztihpričaizvlačizafilozofijuono»bitno«:unovopla­toničkom nerazlikovanju između onog mit­skog i povijesnog te filozofskog–PrometejiAtlantsumitološkeosobe–temeljiseenig­matičnost filozofskog govora, koja omogu­ćujedafilozofijaneprodreunarodnegodaostaneuuskomkrugu»svećenikaiposveće­nih«.Zaštojetometakoizaštototrebatakoostati,pojašnjavaautorica,PetrićkažeusveziAristotelovih prigovora Pitagori, da ne bi ti prigovoripostali jasni»čovjekuizpukakoji

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi338

polakoshvaća«ikojije»zao«.Naravno,au­torica se pita: »Zašto je pak potrebno ono­mekojipolakoshvaćajošdodatnootežavatishvaćanjenijejasno.Jošmanjenamjejasnozaštobičovjekkojipolakoshvaćabioujed­noizao.«AutoricakaodaublažavaPetrićevstav,aisvojezaoštrenopitanje,interpretativ­nomopaskom:»Činisedajeturiječonekomterminološkom problemu i da Petrić polako shvaća ne uzima kao intelektualni, nego kao moralnidefekt.«(XV–XVI)Intrigantna Petrićeva tema »enigmatičnosti«filozofskog govora seže daleko u prošlost,doegipatskihmudracakojisusvojeučenikepoučavaliusmeno,zabranjujućiimdatumu­drostjavnoobjavljuju,kaoidozagonetnostiegipatskih hijeroglifa, pitagorovskih brojevaimitološkihpričakoje jeu svoje filozofskeraspraveuplitaone samoPlaton,negosu točinili i mnogi novoplatoničari. Prvi koji jeprekinuosa»zatamnjivanjima«ufilozofskomgovoru,ističeautorica,biojeHiparh,Pitago­rinučenikkojijezbogtogaikažnjen,aprak­sazatamnjivanjasepremaPetrićuodržalasvedo Ramona Llulla i Teofrasta Paracelsusa.PremdasedržikakojeAristotelpotpunopre­kinuo sa zagonetnimnačinom izražavanja ufilozofiji,ipakPetrićdržidajenjegovgovor»taman«ištoseunjeganalaze»egzoterički«spisi,kojisuobjavljeni,i»ezoterični«,kojisubilinamijenjenisamoužemkrugu,podsjećaautorica.Druga »opća« tema u koju se Petrić upuštapri tematiziranju Aristotelove kritike pred­sokratika i Platona, upozorava autorica, jestpovijest »kritike« u filozofiji. Među prvekoji su kritizirali filozofe spadajuKsenofaniParmenid,Platonjekritiziraosofisteifilo­zofeHeraklitaiAnaksagoru,dokjeAristotelkritiziraosvefilozofe,aodsofistasamoPro­tagoruiGorgiju.Kakojepoznato,sofistesesmatralo»nemoralnimfilozofima«,štodržiiPetrić.OnjetvrdiokakoAristotelnekritiziraonekoji su»loši«negoonekoji su»dobri«testogazaključujenanjegov»loškarakter«,ističeautoricakojakratkoiznosisadržajpo­jedinihknjigaiupozoravanaPetrićeveglav­neprigovoreAristotelovoj kritici, posebno iopširnijenaonekoji seodnosenaPlatona injegovufilozofiju.U interesantnom, sažetom, ali i dovoljnodetaljnom prikazu recepcije Peripatetičkih raspravakodnasiusvijetu(XXX–XLI)au­toricapolazioddvajumogućihznačenja‘re­cepcije’:»Recepcijamožeznačitineposrednurecepciju ili utjecaj, ili naknadnu recepciju,odnosno povijesnofilozofijsko istraživanje.«(XXX)Podneposrednomrecepcijompodra­zumijeva »zajednički problem i zajedničkipovijesnofilozofijskihorizont«kojipovezuju onogakoga se recipira i onogakoji recipira

takoštojepredmetrecepcije»nanepromije­njennačinaktualan«zaonogatkorecipiratofilozofskoučenje.Utakvomidentitetu»filo­zofijskogpitanja«recepcijamožebitipozitiv­nailinegativna:»…kaoslaganjesmišljenjemilipakneslaganje ikritika«.»Negativna« ili»naknadna« recepcija nastoji interpretativnoodrediti»mjesto«i»ulogu«recipiranogfilo­zofainjegovadjelaupovijesti»ideja«.Petri­ćevePeripatetičke raspraverecipiranesuinajedaninadruginačin(XXX–XXXI).Zbognedostupnosti togPetrićevadjelaueu­ropskimbibliotekama, za razliku od njegoveNova de universis philosophia, kako tvrdi Eli­sabeth vonErdmann­Pandžić u svojoj studiji»Izvoriiprinosihrvatskojkulturnojpovijesti«iz1999.,njegovajerecepcijazapočelasinten­zivnijimistraživanjemPetrićevefilozofijeod1950­ihpanadalje.Stogaautorica»Uvoda«izapočinjepovijesnuskicurecepcijePetrićevadjela s Firpovom studijom iz 1950. o osudiFranePetrića,gdjetajpoznatitalijanskiistra­živačdajevisokuocjenuoPetrićevudjeluPe­ripatetičke raspravekao»jedinojizvojevanojpobjedi(…)novefilozofijeprotivkonvenci­onalnog aristotelizma« u kasnoj talijanskojrenesansi(XXXI).Pojavomreprintalatinskogizdanjanatemeljubazelskogizdanjaiz1581.,štogaje1999.pri­redilavećspomenutaElisabethvonErdmann­Pandžić,dostupnostPetrićevihPeripatetičkih raspravapromijenilasenabolje.Nounatočtomreprintu,ističeMihaelaGirardi­Karšulinusvomuvodu,recepcijaPetrićevadjelanijenaročitonapredovala,izuzevnekolikoautorakojisuseiprijespomenutogreprintapozaba­vili Peripatetičkim raspravama.Takosespo­minje jedan rad (»neposrednoneobjavljen«)VladimiraPremecakojije»prvi«tematiziraoPeripatetičke rasprave,ističeautorica,tenje­gova doktorska disertacija Petrićeva kritika Aristotela,kojujeobranio1968.,alijeobjav­ljenatek1996.godine(XXXII).DetaljnijeseanaliziraknjigaPovijest predso­kratičke filozofije u »Peripatetičkim raspra­vama« Frane Petrića s Cresa,štojujeMariaMuccillo, naravno na talijanskome, objavila1975.kaosvojudisertacijukojajedoživjelaidrugo izdanje,dopunjenonovimuvidimainovomliteraturom.MihaelaGirardi­Karšulinvisokoocjenjujeradovetalijanskepovjesni­čarkefilozofije,kojaseodstranihistraživačado sada »najintenzivnije i najekstenzivnije«bavila Peripatetičkim raspravama tesustoganjezinaistraživanja»informativna,pouzdanai pogađaju bitnu Petrićevu filozofsku pro­blematiku«.UnajranijeradoveoPetrićevimPeripatetičkim raspravama  autorica ubraja  i (neobjavljenu) disertacijuHumanistička kri­tika Aristotela Frane Petrića s Cresa,štoju je MichaelJ.Wilmott1984.obranio,naengles­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi339

kom, na londonskom sveučilištu uWarburginstitutu(XXXIII–XXXIV).Autorica se osvrće i na devet svojih radovaoPetriću,uključujućiiknjiguFilozofska mi­sao Frane Petrićaiz1988.,kojisuobjavljenidijelom u Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine,  a  dijelom  u  raznim  zbor­nicima i knjigama drugih autora. Mada se,kakoveli,usvojimradovimaoPetrićubaviupravo Peripatetičkim raspravama,  ovdje spominjemsamonjezinčlanak»Discussiones peripateticaeizmeđudoksografijeipovijestifilozofijekaofilozofskediscipline«iz1995.,objavljen u Prilozima,kojiunaslovuspomi­njePetrićeveRasprave. Zanimljiva je njezina tezadasePetrićevimuvidomutrostrukipred­metAristotelovih»takozvanihknjigaMetafi­zike«,naimeteologiju,znanostobićuifiziku,»dokida mogućnost utemeljenja kršćansketeologije naAristotelovoj Metafizici«, čimeseotvara»mogućnostzajednuplatoničkufi­lozofiju«(XXXV).Završiobihovosažetoprikazivanjeautoriči­nihradovaoPetrićevimRaspravama njezinim nijansiranim općim pogledom na recepcijuPetrićevihDiscussiones.SlažesesopćenitomkonstatacijomuradovimaraznihautoradasePetrićev prikazAristotelove filozofije uRa­spravamamožeodreditikao»sabiruća,učenaidoksografskapovijestfilozofije«.Noprinosnjezinihradovajeutomeštojepokazaladase taj Petrićev prikazAristotelove filozofije»ipaktemeljinaspecifičnofilozofskomuvidukakostojis istinomstvari,a tajuvidkritikutekčinimogućom.ZatosuDiscussiones pe­ripateticae ‘između’ doksografije imodernepovijestifilozofijekaofilozofskediscipline.«(Ibid.)Sveštounastavkuiznosiviše­manjeanalitič­ki ili kritički o stranim i domaćimautorimakoji su tematizirali izrijekomiliusputPetri­ćeveDiscussiones, poputAntonina Poppija,CesareaVasolija,ThomasaLeinkaufa,LjerkeSchiffler,EugeneaE.Ryana,MichaelaStraus­berga,ErneBanić­Pajnić,IviceMartinovića,VladimiraVratovićaiNevenaJovanovića,kojisuseudnevnomtiskuilidrugim(ne)stručnimčasopisimaosvrnulina»važnost«PetrićevihDiscussiones,pasvedovelikemonografijeoPetrićuŽarkaDadića,pokazujedase,nakonštojeobjavljenspomenutireprint,»maloop­širnije« spominje i »nominalno« ovo drugoglavnodjelofilozofasCresa.Madase,kakoprikrajusvoguvodaveliauto­rica,nakonreprintanemožeuočiti»vrtoglaviporast radova« o Petrićevim Discussiones, ipak se vidi da se interes za to djelo širi »iizvankrugaonihkojimajePetrićevafilozof­ska misao centralna točka interesa« (XLI).Vjerujem da će to biti još više naglašeno, 

baremunas,nakonovoguzornopriređenoglatinsko­hrvatskog studijskog izdanja trećegsveska Discussiones s popratnim kazalompojmova,kazalomimenaskratkimbiobiblio­grafskim podacima, popisom izvora grčkihcitata, citiranimmjestima s kraticama auto­rainaslovadjela.NakrajujedonesenavrlovrijednabibliografijaštojujesastavilaIvanaSkuhalaKarasman,znanstvenanovakinjanaInstitutuzafilozofiju,premapreglednimrubri­kama:izdanjaPetrićevihRasprava,izborse­kundarne literature o RaspravamatehrvatskiprijevodidjelaFranePetrića.

Franjo Zenko

Martin Heidegger

Temeljni problemi fenomenologije

Prijevod:ŽeljkoPavić Demetra,Zagreb2006.

Temeljni problemi fenomenologijesuprijevoddjela Die Grundprobleme der Phänomenolo­gie (Gesamtausgabe,sv.24), štojepaktekstpredavanja koja je Heidegger držao uMar­burguu ljetnomsemestru1927.godine.Te­matski sedjelonadovezujenaproblematikuizloženuuBitku i vremenu; štoviše,djelo jetrebalobitiizlaganjenikaddovršenogtrećegodjeljkaprvogdijelaBitka i vremena.Naža­lost, od trodijelne podjele izložene u uvoduTemeljnih problema fenomenologije (konkret­nafenomenologijskapitanjakaouvođenjeutemeljne probleme; temeljni problemi feno­menologije u svojoj sistematici i obrazlože­nju; znanstveni način obrade tih problema iideja fenomenologije) Heidegger je dovršiosamoprvidioiprvopoglavljedrugogdijela.SobziromnatodaprvidioponavljatematikuBitka i vremenapromatranuizpovijesnogas­pekta,aprvopoglavljedrugogdijelajeuvod­nogkaraktera,nemožeuužemsmisluriječibiti govora o zgotovljavanju trećeg odjeljkaBitka i vremena.KaoosnovnutemuTemeljnih problema feno­menologijeHeideggerodređujeteorijsko­poj­movnu interpretaciju bitka, njegovih struk­tura i mogućnosti. To na prvi pogled možeostavljatidojamzačudnog,nozaHeideggeraje fenomenologijametodapristupabitku ili,kakoonsamkaže,»ontologijajemogućasa­mokaofenomenologija«.ZarazlikuodBitka

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi340

i vremena, gdje Heideggerovo istraživanjebitkaotpočinjesegzistencijalnomanalitikomtubitka, uzimajući u obzir prvenstva (onto­loško, ontičko i ontičko­ontološko) tubitka,ovdjeseHeideggerodlučujezaneštodruga­čiji pristup: raspravuotpočinje spovijesnimpregledomkarakterističnih tezaobitkukojesu dominirale zapadnim mišljenjem i kojebi trebale uputiti na fenomenologijski na­čin obrađivanja problemakoji se odnose nabitak.Stogate tezenisuproizvoljnenegobitrebale pokazati da se razmatranja koja sunjimaiznesenanemogupostavljatidokgodse fenomenologijski ne pristupi fundamen­talnojontologiji tedoksene riješi temeljnopitanjeznanostiobitku:pitanjeosmislubitkauopće.Radiseosljedećimtezama:Kantovateza(bitaknijenikakavrealnipredikat);tezasrednjovjekovneontologije(skolastike),kojasesvodinaAristotela(ustrojstvubitkanekogbivstvujućeg pripadaju Što­biti, essentia,  te predručnost, existentia); teza novovjekovneontologije (temeljni načini bitka jesu bitakprirode,res extensa,  te bitak duha, res cogi­tans);tezalogikeunajširemsmislu(svakosebivstvujuće, neovisno o svom trenutačnomnačinubitka,možeoslovitiiraspravitiputem‘jest’).Kantovajetezauskopovezanasontološkimdokazom božje egzistencije, koji se svodina razotkrivanje opstojanja boga iz njego­va pojma boga. Promatrana iz tog odnosa,Kantova teza da bitak, odnosno opstojanje,nijenikakavrealnipredikattvrdinesamodabitkunajsavršenijegbićaopstojanjenemožepripadati,tj.datubitaknijeustanjuspoznatigakaobogupripadnog,većidaopstojanjenespada ni u kakvu određenost jednog pojma.PritomjevažnonapomenutidaKantrazliku­je realnost i opstojnost: realnost je jednaodkategorijakvalitete,aopstojnostjednaodka­tegorijamodalitetaistogarealnopodrazumi­jevapotvrdnopostavljenistvarnipredikat.TodajebognajrealnijebićezaKantaneznačidabogopstojinegodajeonbićekojeimanaj­veći mogući stvarni sadržaj. Negativni stavobîti postojanja čini tezadaopstojanjenijenikakavrealnipredikat,apozitivnistavobîtipostojanjakažedajeopstojanjeapsolutnapo­zicijastvariikaotakvaserazlikujeodsvakogpredikatakojisesamoodnosnopostavljanasvakustvar.PritomjezaKantaupozitivnomstavupojampozicijepotpunojednostavaniupotpunosti sjedinjen s pojmom bitka uopće.SobziromnatodaKant‘jest’neupotreblja­va isključivo kao kopulu nego stvar proma­trapostavljenuposebiipredsobom,ondajetaj bitaku sudu isto što i opstojanje.PremaHeideggeru, za Kanta je opstojnost odnosprema empirijskom stanju moći suđenja jeronoštojepostavljenokaoapsolutnapozicija

svojim postavljanjem dolazi u odnos spramstanjamojegja.Opstojnostpridodajepojmunekestvarizamjedbuikaotakvabizamjed­bastvaritrebalaprethoditinjezinojdanostiupojmu.No,zaHeideggerazamjedba,kaoonoopstojeće u subjektu, ipak nije opstojnost.Zamjedbanijeopstojnost,većonoštoegzisti­rajuće zamjećuje, predručno i što se odnosina zamijećeno.Opstojnost se, pak,nemožeizjednačitisotkrivenošćuzamijećenog,budu­ćidapremaHeideggerustvaristojeobratno:nedobivaneštoopstojnostzatoštojezamije­ćeno,većmožebitizamijećenozatoštoop­stoji.Zamijećenostnijeistoštoipredručnost,nousvakomseotkrivanjupredručnootkrivakaopredručno,pajestogaiuzamijećenostisu­raskrivena ipredručnost.Heideggersma­tra daKantova teza ostavlja nerazjašnjenimustrojstvobitkazamjedbeuopće,njezinuon­tologijskubitiustrojstvobitkasuda.Takođerje neprimjerena ontologijska interpretacijatubitka,sobziromnatodaKantnijenitina­slutiodajenjezinaobradanužnazapostavlja­njebilokakvetezeoopstojanju.OnoštoKantnazivazamjedbomje,premaHeideggeru,za­mjećujuće sebeusmjeravanje na zamijećeno(ono ‘prema čemu’ odnošenja), takvo da sezamijećeno razumijeusvojojzamijećenosti.Fenomenologija tu strukturu označuje kaointencionalnost.Strukturaintencionalnostiseontologijski temelji u temeljnom ustrojstvutubitkaikaotakvaonanijenineštosubjektiv­no,iakopripadatubitku,nineštoobjektivno,iakopripadaobjektu,negopripadaintencio­nalnom odnošenju tubitka. Zamjećivanje jetubitkovoslobodnodajućeomogućavanjesu­sretanjapostojećeg.Tubitakpostojećeprvot­noraskrivakaooruđe,razotkrivajućinjegoveoruđevnekaraktere,aakozanemariupotrebnikarakter oruđa, može ih promatrati kao po­stojeće, razotkrivajući stvarske karaktere.Heidegger razlaganjeKantove tezezavršavanapomenomdakritičkaraspravaoKantovojtezidovodidonužnostieksplicitneontologijetubitka.Srednjovjekovna se teza bavi problemomkako realnost a kako egzistencija pripadajunekom bivstvujućem. Pritom ni realnost niegzistencijune treba shvaćatikaonekobiv­stvujućenegokaodapripadajustrukturibit­ka. Heidegger navodi da druga postavljenateza treba dovesti do problema koji će se udrugom dijelu obraditi kao temeljne artikula­cijebitkajerrazlikaizmeđurealitas i existen­tiapobližeartikulirabitakunjegovubitnomustrojstvu.Razlikaizmeđustvarnogkarakterabitka nekog bivstvujućeg i njegovog načinabitka postaje nezaobilaznim problemom usrednjemvijekukaopozadinaproblemaoraz­ličitosti pojma boga, kao beskonačnog biv­stvujućeg,odbivstvujućegkojenijebog(ens

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi341

infinitum/ens finitum).Zasrednjovjekovnojemišljenje bog biće koje nužnomora biti jernjegovoj bîti pripada zbiljnost; ono je čistazbiljnost bez ikakvemogućnosti.Kodnjegasepodudarajuegzistencijaibit,tesekodnje­ganemoženijavitiproblemnjihoverazlike.Problem nastaje kod određenja čovjeka, tj.ens finitum. OvdjeHeidegger upozorava dase realnost (essentia)u skolasticioznačuje ikao quidditas(štostvo),onoštojesvakastvarbila prije nego što se ozbiljila (jer svaka sestvar,prijenegoštojest,moramoćizamisli­ti s obzirom na svoju stvarstvenost), te kaodefinitio (definicija), štostvokoje je omeđe­no u svom sadržaju, koje svakoj stvari dajenjezinu određenost i mogućnost razlikova­nja od svake druge stvari.Danou definicijije bit bivstvujućeg, priroda (natura) stvari.Zaskolastikujebitak(existentia) – actualis. Egzistencija je ovdje, u najširem smislu, uuporabibitnorazličitojodvrstebitkatubitka;ovdje ona znači opstojnost, zbiljnost, bitak.Kaoprimjeresrednjovjekovnogskolastičkograzlikovanjaizmeđuessentia i existentia Hei­degger navodi tri shvaćanja.U tomističkomshvaćanju,razlikaizmeđuessentia  i existen­tianavodisekaodistinctio realis,pričemusetvrdidausvakombivstvujućempostojedvijerealnosti,essentia i existentia,tejestogabiv­stvujućezanjihsloževina(compositio)bîtiiopstojnosti.Uškotističkomshvaćanju,ovajerazlika distinctio modalis (formalis),štoznačidaseopstojnostbiločegastvorenog,timeštojestvorena,razlikujeodnjezinebîti.Drugimriječima,egzistencijapripadazbiljskom,onaležiupostojećemimožeseodnjegarazliko­vati, no ta razlika ipaknemože tvoriti nekivlastiti stvarni sadržaj. Suarez, pak, razlikutumači kaodistinctio racionis, tvrdeći da jerazlika izmeđubîti i opstojanjaubivstvuju­ćemsamopojmovnajeronproblemvidipr­venstvenokaorealnumogućnostrazlikovanjana zbiljskom njegove opstojnosti i stvarnogsadržaja.Heidegger skolastičku interpretaciju opsto­jećeg razumijeva s obzirom na ozbiljenje, usmjeru u kojempredručno dolazi pred ruku.Akoseprihvati taperspektivatumačenja(daactualitasupućujenadjelovanjetubitkakojempredručnodolazipredruku),ondaseisvipoj­movikojisunavedenizaessentia (quidditas, natura,  forma, definitio)morajumoćiučinitirazumljivima iz ispostavljajućeg odnošenjatubitka.StogaHeideggernastajanjesvihrea­litas tumačina temeljuosnovnogodnošenjatubitka koje naziva ‘ispostavljanje’.Radi seodopuštanjuproistjecanjaprikojem tubitakpuštadaneštopotekne­iz.No,ispostavljanjenije samo oblikovanje, nego ono obuhvaćai ono predležeće koje se zatiče i leži ispredkaoonopostojanozasebe.Onoštojenajprije

inajčešćepredležećejestoruđe.Iztogapro­izlazi  da  bitak  (existentia)  u  tradicionalnom smislu treba interpretirati kao predručnost.No,predručnostnijejedinihorizontzainter­pretacijuexistentiajersepredručnoneshvaćasamo s obziromna svoju raspoloživost, većmnogočešćesobziromnaispostavljanjeispo­stavljanog.Uintencionalnojstrukturiispostav­ljajućegodnošenjatubitaknaodređeninačinrazumijebitakonogspramčegaseuspostav­ljajućiodnosi;bitakkoji se tako razumijevaje bitak po sebi onog zgotovljenog, koje jekao zgotovljeno otpušteno i oslobođeno izispostavljajućegodnošenjaidanouvlastitombitku.No, to razumijevanje bitka oslobođe­nog kao zgotovljenog uvijek je ograničenona razumijevanje u smislu raspoloživosti zaupotrebu i takvo gledanje na ispostavljeno,ilionoštosetrebaispostavitijošuvijeknijeteorijsko razmatranje u užem smislu. Hei­degger tvrdidau izlaganju srednjovjekovneskolastikeostajenerazlučivomoželiseuop­ćetvrdititoštokažedrugatezaivrijedilitatezazasvakobivstvujuće.Tosepitanjemožeriješitisamoakojeprethodnoutvrđenodajesvakobivstvujućezbiljsko.Drugimriječima,da se područje zbiljski predručnog poklapas bivstvujućimuopće, a bitka s opstojnošćutedasesvakobivstvujućekonstituiraputemštostva.Ukolikonepolazizarukompokazi­vanjeispravnostiteteze,ukolikosebitaknepoklapa sexistentia u staromsmisluopstoj­nostiipredručnosti,utolikotatezapotrebujetekizričitoobrazloženjausvomograničenomvaženju za bivstvujuće u smislu onog pre­dručnog.Sobziromnatodatubitakpokazu­jesasvimdrugačijeustrojstvobitkaodonogpredručnog, postaje upitno može li tubitkupripadatineštopoputessentia. Za Heideggera je problemessentia  i  existentia samo speci­jalnijepitanjekojeseodnosinaontologijskudiferenciju uopće.Diferencija jemnogo za­mršenija negoli je to prikazivala skolastika,jerpodnazivom‘bitak’stojenesamoessentia i  existentia, već i tkostvo i egzistencija kaokarakteri pripadni tubitku. Ona se ne možeograničitinapitanjepredručnosti izbiljnostiusmislutradicije,većujednotkostvaiegzi­stencijeunašemsmislu.Uorijentacijinovovjekovnefilozofijenasu­bjektHeideggerpronalaziprepoznavanjevaž­nostifundiranjaontologijskogistraživanjanatubitku.Motivprimarneorijentacijenovovje­kovnefilozofijenasubjektjeumišljenjudajetobivstvujućekojesmomisami;zaonogakoji spoznaje to je prvotna jedina izvjesnaspoznaja.No,novovjekovnopreokretanje fi­lozofijske problematike na subjekt, premaHeideggeru,nijedaloočekivanerezultatejernije,uzimajućikaoegzemplarnobivstvujućesubjekt,interpretiralopojambitkaupogledu

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi342

navrstubitkasubjektatetakopostavilobitaksubjekta kao ontologijski problem. Preokre­tanjenovovjekovnefilozofije jeprividno jerona idaljeobrađuje staruproblematikume­tafizike,ainovopostavljeniproblemisubilipostavljeni i obrađivani na fundamentu sta­rih, tako da na koncu s tim novovjekovnimkritičkim preokretanjem antička filozofijapostaje dogmatizmom. Iako se ništa bitnonije radikalno izmijenilo, problematika su­bjekta i objekta dolazi u središte propitiva­nja. Kantova istraživanja subjektivnosti utompoljudajunajcjelovitijerezultate.OstajubliskaDescartesovimzačetcima razmatranjajastva, jer zaKanta je, kao i zaDescartesa,res cogitans ono štomisli, predočuje, voli imrzi. Sva ta odnošenja Descartes označujekao cogitationes.KantDescartesovuodredbuuzimasamoneštoprincipijelnije:jastvojezanjega resčijasurealnostpredodžbe(raepre­sentatio,štojeprijevodterminadeterminatio odnosno realitas). Nadalje, subjekt se kodKantatrebashvatitikaoformalno­apofantič­ka kategorija kojoj pripada formalna struk­tura iskaznog sadržaja nekog iskaza uopće.Naime, to o­čemu se iskazuje je subjectum, ono što leži u temelju iskaza, a iskazano jepredikat. Na takav način shvaćeno jastvo snjegovim odredbama ne razlikuje se bitnood bilo kojeg drugog subjekta iskaza kojiimasvojepredikate.Jastvoje,kaotakavsu­bjekt, samosvjesni subjekt koji ima znanjeo svojim objektima te sebe samog razlikujeod svojihpredikata.Samosvijest čini najop­ćenitijustrukturuja,tejejastvo,promatranonatajnačin,temeljjedinstvamnogostrukostisvojihodredbikojepovratnopovezuje.Takvoja apercepcije (‘ja povezujem’) tvori, premaKantu,transcendentalnuspoznajukojaseneodnosinabivstvujuće,negonapojmovekojiodređujubitakbivstvujućeg.Takvoja,perso­nalitas transcendentalis, temeljni je ontologij­skiuvjetzasvakibitak,zamijećenostbivstvu­jućeg,noonanijepunipojampersonalnosti,budući da za Kanta prilikom zamjećivanjadjeluje empirijska samosvijest (personalitas psychologica, aprehenzija), koja je iskustvopostojećeg, naime, iskustvo postojećih psi­hičkihprocesaputemunutarnjegosjetila,ono‘jaiskušavam’.Određenaformalnastrukturapersonalitasležiusamosvijesti,doksredišnjakarakteristika subjektivnosti zaKanta leži upersonalitas moralis. Personalitas moralis iz­ražavajednuodređenumodifikacijusamosvi­jestijerjuodređujemoralniosjećajkojinijeniempirijskoiskustvomenesamog,niteorij­skoznanje,negojetoočitovanjejaunjego­voj neosjetilnoj određenosti, tj. određenostinjegasamogkaodjelatnog.Moralniosjećajizslobodevoljekonstituiraapriornumogućnostdjelovanja na osnovi moralnog zakona,  od­

bacivanjemsvihosjetilnihsklonosti.ZaHei­deggera,nakonsvihKantovih interpretacija,ostajekrajnjeupitnomože li sena tajnačinodreditibitakčovjeka.Začetvrtutezu,kojasebaviproblemomkopu­le,Heideggerkažedajeglavniproblemko­puletoštojeobrađenaulogiciinatajnačinodsječenaodstvarnihproblemafilozofijekaoznanostiobitku.Dabiseproblemkopulemo­gaorazmatratiusvojnjegovojširini,potrebnojelogikuponovnoučinitidijelomontologije.PrijeKantovakopernikanskogobrata,uteorijispoznajeprevladavaojestavdajeiskazmje­stoistine,dajespoznajasuđenjekojeserav­napremaobjektima.NakonKanta,predmetiseravnajupremaspoznaji,istinasudapostajemjerilo predmeta. Karakteristična određenjazakopulubilasu:bitakkojijeizjednačensaštostvom,essentia koja je jednaka existentia, kopulakojaznačiistinitost,bitakkaofunkcijapovezivanja i oznakapredikacije.Već seodsamihpočetakapodpunimsadržajemlogosa,shvaćenogkao iskaz,obuhvaćalo riječikojeseodnosenaznačenjakojasumišljenjaikojaujednomislebivstvujućestvari.No,formalnakarakterizacija veze između riječi, značenjamisaonihprocesaibivstvujućihstvari,kakvujedavalatradicija,pokazalasenedovoljnom.U nominalističkoj teoriji rečenice (Mill iHobbes),kojajeprvenstvenoorijentirananaizrazlogosakaoslijedariječi,ostalisudije­loviiskazaprepuštenipogrešnomtumačenju.Kodnjih slijedu riječiu rečenici,kojemu jepotrebnaveza,odgovara slijedpredodžbi zakoje je takođerpotrebnaveza, tenjemu tre­baodgovaratistvar,odnosnoskloppsihičkihstvari. Tada nastaje problem: kako se skloppredodžbiizdušemožepoklapatisastvarimavani?Heideggerusvomshvaćanjupokušavaiskazvratitiuontologiju.Zanjegaiskazimakarakterističnodvostruko značenje iskaziva­nja i iskazanog.Iskazivanjeje intencionalnoodnošenjetubitka,kojeseusvomiskazanomodnosi na bivstvujuće. No, za Heideggeraiskaznijesamposebiotkrivajući,nitijespo­znaja u punom smislu riječi. Intencionalnoodnošenjeiskazivanjaseusvojojontološkojstrukturitemeljiubitku­u­svijetutubitka,štoomogućava otkrivanje bivstvujućeg. Otkritobivstvujućemožepostatio­čemuiskazatubit­ka. Ukoliko tubitak razumijeva bivstvujuće,kroz to je razumijevanje artikulirano neštopoput značenjskih sklopovakoji sačinjavajuiskaz.Stogajeprimarnikarakteriskaza‘datividjeti’,pokazivanjeonogočemujeiskaz,aonoočemuiskaziskazujesamojebivstvuju­će.Samoseiztogpokaznogkarakteramožeodrediti predikativna struktura iskaza, pa jeprediciranje primarno razlaganje prethodnodanog,itopokaznorazlaganje.Onopokazujesupripadnost različitih određenja prethodno

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi343

danogbivstvujućeg.Utakvomserazlaganjuprethodno dano bivstvujuće pokazuje u je­dinstvusupripadnostinjegovihpojavljujućihodređenja.Kaotakav,iskazmožebitiipriop­ćenje,akojeizgovoren.Razumijevanjebitkaonoga o čemu se govori ne izrasta tek kroziskaz,većgaonsamoizriče.Takoodređeno‘jest’ kao kopula može biti indiferentno usvomznačenju,sobziromnatodajediferen­tnimodusvećfiksiranuprimarnomrazumi­jevanjubivstvujućeg,štoproizlaziizfaktičneegzistencijetubitka.Stogau‘jest’ležiiprijeiskazaizdiferenciranoznačenjebitkausmis­lu essentia i existentia ili bilo kojem drugom modusubitka.Istinitostiskazajeprisvajanjebivstvujućegunjegovojneskrivenosti,atak­voprisvajanjemožebitisamokarakterbitkatubitka.Stoga istina jest samoakoegzistira,akoimavrstubitkatubitka,apoštojojpripa­da iotkrivenostonognašto seodnosi, iakonijeništapredručno,onajemogućeodređenjebitkapredručnog.Toprisvajanjebivstvujućeguistinitomiskazuonjemunije,kakoje tvr­dilatradicija,ontičkouzimanjepredručnogusubjekt,anijenitisubjektivističkoshvaćanjeipotvrđivanjestvarisodređenjimakojacrpi­moizsubjekta.Na taj način Heidegger završava povijesnipregled karakterističnih teza o bitku, čije birazlaganje trebalo uputiti na četiri temeljnaontologijskaproblema:problemontologijskediferencije(razlikebitkaibivstvujućeg),pro­blemtemeljneartikulacijebitka (sadržajnostbivstvujućegivrstabitkabivstvujućeg),pro­blemmogućihmodifikacijabitka i jedinstvapojmabitka,teproblemistinosnogkarakterabitka. Heidegger je od navedena četiri pro­blemaobradiosamoprvo.Navedenaobradaostajepodznakompitanja,poštojeuposljed­njem poglavlju obrađen problem vremena ivremenostitejesamonabačenpokušajrazu­mijevanjabitkaizhorizontavremenosti.Heidegger interpretaciju vremenosti počinjerazlikovanjemvulgarnogpojmavremena,kojibaštinimoodAristotela,teizvornogvremena– vremenosti.Vulgarni pojam vremenaAri­stotelprimarnokarakterizirakaoslijed‘sada’,nopritomnijeriječoadiciji‘sada’kojičinecjelinu(kakojetopogrešnotumačilatradicijaposlije Aristotela). Prema Heideggeru, Ari­stotelodređujevrijeme izvremenau smisluzbrojanakretanju,uodnosunaonoranije ionokasnije.Preciznije,onojeodvijanjesada iz sada­još­ne u sada­više­ne, odvijanje sada kojenijeproizvoljno,već ima svoj smjer izbudućnostiuprošlost.Vulgarnipojamvreme­napoimasamovrijemekojeseočitujeubro­janju.Takavpojamvremenanajprijesusreće­moprilikomuporabesata,gdjenamseubro­jećempraćenjukretanjadajevrijeme.No,toAristotelovoodređenjevremenapremasvom

fenomenologijskom sadržaju upućuje na iz­vornovrijeme,akoseupotrebasatashvatiunjezinojizvornojvrstibitka.Prilikomupotre­be sata tubitak nije usmjeren ni na vrijeme,ninasatkaomjerniinstrument,većonutvr­đujući vrijeme traga za kolikoćom vremenakojamujepotrebnadabineštoučinio.Stogagledanjenasatproistječeitemeljisenaonomuzimanju­si vremena. Računanje vremenaizvire iz primarnog odnosa prema vremenukaoonomseberavnanju­prema­vremenu,asâ­movrijemeuvijekstojiu temelju iprethodisvakomseberavnanju.Svakiputkadatubitakuzimavrijeme,izričitoilineizriče‘sada’,nopritomnijeusmjerenna sâmo ‘sada’većnaonozaštomu jevrijeme.Tubitak,uzimaju­ći si vremena, uvijek i sebe samog izriče:‘onda’ izriče očekivanje, ‘tada’ zadržavanjenekadašnjegibivšeg,akadkaže‘sada’odno­sisepremaprisutnomsadašnjećiga.Izvornipojamvremena,vremenost–kojisedajekaoekstaze:bilost,sadašnjostibudućnost–stojiu temelju vulgarnog pojmavremena koji seočitujekao‘onda’,‘sada’i‘tada’.Tubitak,usvojojpropalostiusvijet,bilost,sadašnjostibudućnostuizvornomsmisluizričes‘onda’,‘sada’i‘tada’.Kada je u nepravom razumijevanju, tubitaksebe razumijeva izostvarljivosti svogopho­đenjasastvarima,prilazećisebiizstvari.Mo­dusbudućnostinepravograzumljenjajeoče­kivanjegdjetubitaksvoje‘moćibiti’očekujeiznjegovanihizbrinutihstvari.Unepravomrazumijevanjutubitaksenevraćaksebiineponavljabivstvujućekojejebio,onoštosmoi što smo bili leži za nas zaboravljeno imiod njega bježimo. Zaboravljanje je nepravioblikbilosti.Sadašnjostshvaćamokaozadr­žavajuće­sadašnjuće sadašnjenje priborskogsklopa,odnošenjetubitkapremapredručnomipriručnomkojekaoprisutnodržiunjegovojsadašnjosti.Usadašnjenjupriborskogsklopadolazi do neizričitog razumijevanja svjetov­nosti svijeta, kroz nereflektirajuće kretanjekrozuputnustrukturu,teistotakoidonepra­vog razumljenja subitka. Izvorni egzistenci­jalni pojam budućnosti daje se kada tubitaksebe razumijeva iz najvlastitijeg moći­bitikojeočekujenabacujućisebepremamoguć­nostipravostivlastitogbitka.Unabačajunijeriječniokakvomopredmećivanju;otkrivanjesebekaomogućnostinijesamopromatranjeukojemjasebipostajepredmetom,većjejaunabačajumogućnostkojaslobodnoegzistira.Unabacujućem,očekujućemprilaženjuksebisamomkaomogućnostitubitakupadaunapri­jed.Bilostumodusupravostitubitkanekazu­jeonoštotubitakvišenije,većtubitakuvijekjest ono što je bio i kao takvabilost stoji uodnosusočekujućimmoći­biti.Onseovdjevraćapremasebisamomiponavljasesasvim 

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi344

onimštojest,kakojestištojebiousvojunaj­vlastitijumogućnost;stogabilostimakarakterponovnogprizivanja.Sadašnjostkojapripadaegzistencijalnojpravostinijepukogubljenjeu sadašnjenju, već je sadašnjenje prisutnogkojeotvarasituacijunajvlastitijemogućnosti.Takvu sadašnjost koja izvire iz pravosti na­zivamo trenutkom.Utrenutkusetubitakod­maknuo od faktične mogućnosti, okolnosti,slučajnosti situacije svog djelovanja; ovdjetubitak kao bitak­u­svijetu svoj svijet drži izadržavaupogledu.Vremenostjeujedinstvusvojihekstazaodređenas‘do’,‘ka’,‘natrag­ka’,‘pri’,akaotakvajeonaizvansebetejustoga karakterizira karakter odmicanja, kojiseoznačavakaoekstatičnikaraktervremena.Iz ekstatičnog karaktera vremena proizlaziekstatično­horizontalni karakter vremena, sobzirom na to da je svakoj od ekstaza vre­menostinaosnovionogizvan­sebedanaose­bujnaotvorenostkojatvorihorizontekstaze.S timekstatičnimkarakterominterpretiramoegzistencijukoja je, ontologijskigledano, iz­vornojedinstvok­sebi­prilazećeg,sebi­se­vra­ćajućeg,sadašnjujućegbitka­izvan­sebe.Umogućnosnomodređenjubitkatubitkasu­razotkrivenojepredručno,priručno,subitak,svjetovnostsvijeta,azajednostimibitak.Ta­kvorazumijevanjebitkadanojetubitkuakosebitaknabaciopremanečemu.Bitakunabačajunijepredmetan;onserazumijepredpojmovnotejestogaovdjeriječopredontologijskomra­zumijevanju bitka, koje pripada tubitku kaobitku­u­svijetu.Takvopredontologijskorazu­mijevanjetubitkupripadasamozatoštojeonbićekojetranscendira,kojeprekoračujeikojejepremasvojojbîtipovrhsebe.‘Transcendira­ti’zaHeideggeraprvenstvenoznačirazumjetisebeiz jednogsvijeta te jestogamogućnosttubitkadatranscendirautemeljenaunjegovubitku­u­svijetu. U ustrojstvu bitka­u­svijetuočitujeseizvornabittranscendencije.Onajeono‘povrh’tubitka,kojemuomogućujedaseprema bivstvujućem, predručnom, drugima,sebisamomodnosikaopremabivstvujućem.Transcendencija bitka­u­svijetu temelji se uekstatičnom karakteru vremena jer samo naosnovuhorizonatasvakeodekstazavremenatubitakmožebitiprekoračujući,sobziromnatodahorizontsvakojodekstazadajeodređe­nushemukaonjezinoza­što­odmicanjaiono‘kamo’ekstaze.Transcendencijaomogućavarazumijevanjebitka,atemeljiseuekstatično­horizontalnomjedinstvuvremenosti.Tadajeekstatično­horizontalna vremenost uvjet ra­zumijevanja bitka.

MartinaŽeželj

José Ortega y Gasset

Studije o ljubavi

Prijevod:ValentinaOtmačić Demetra,Zagreb2009.

KnjigaStudije o ljubaviJoséaOrtegeyGas­seta prvotno je objavljena 1939. godine uBuenosAiresu,aovohrvatskoizdanjeprije­vod je zadnjeg, proširenog izdanja iz 2006.godine, koje sadrži i drugeOrtegine ogledesrodne tematike:oneo ljubavi.LegitimacijatematikeproizlaziizsasvimjasnogOrteginogstava: o ljubavi, a naročito omjestu žene uhistoriji,jošsenijegotovoništareklo,aakoseireklo,govorilosetoupovršnomijedno­dimenzionalnompristupu.Ortegin jepristupfilozofijsko­kulturni: razmatrajući što činibitonevrsteodnosaizmeđuženeimuškarcakoju  nazivamo  ljubav, on također razmatrakada,podkojimuvjetimaiukojimoblicimasetajodnospojavljujeusvakodnevnomživo­tu,umjetnostitepovijesti.Uprvoj studiji, naslovljenoj »Lica ljubavi«,Ortega distingvira žudnju i ljubav, kako biujednopreciziraoštosamaljubavjest.Žudnjajetežnjazaposjedovanjemnečega,štoznačida objekt ulazi u našu orbitu i postaje dije­lomnas.Onaautomatskiumirekadseostvari,iščezavapozadovoljenju.Ljubavsesastojiodtoga da ja dolazim k objektu i bivam u njemu. Unjojjesveaktivnostjerjeona,kaoosjećaj,vječitonezadovoljstvokojeproizlaziizželjepotpunog sjedinjenja s ljubljenimobjektom.Ljubavtrajeuvremenujerseljubitinemožeunizususljednih trenutačnosti,već jedinoukontinuitetu. Kao fenomen, ona započinjecentripetalnim podražajem koji od objekta(stvariiliosobe)sežedodušekojajetimpo­dražajem nadražena. Nakon toga započinjesam ljubavni čin centrifugalnim procesom:izmenese,kaoizraneprouzročenestrijelomljubavi,izlijevaljubaviaktivnoupravljasvo­me objektu.KakoOrtegasamzamjećuje,moglobisepri­govoriti, slijedeći ovu analizu, da je ljubavjednaka mržnji, budući da se i kod mržnjeradioistomoblikupodražaja.Iljubavimrž­njaposjedujutoplinu,vrućinu,injihovoganjplamtinajrazličitijim i najfinijimnijansama.No, razlika je, naravno, sadržajna: ljubav jekaougrijanaosnaženostkojastrujikljublje­nom,dokmržnjaizlučujeotrovštonagrizaitruje objektmržnje.Ljubav je sila što spajasrca: ona je sloga; mržnja je, pak, nesloga,čakjedanmetafizičkinesklad,apsolutnane­usuglašenostsonimomraženim.Ljubavzna­či vječito oživljavati, intencionalno stvarati

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi345

i čuvati onog ljubljenog, dok mržnja značiupravo suprotno: poriv da se ono omraženouništi,satre,danestane.»Ljubav kod Stendhala« je druga studija ukojoj Ortega analizira Stendhalov fenomen‘kristalizacije’ koji je svojstven ljubavi. Započetak, Stendhalov je koncept ‘kristaliza­cije’u svomekorijenupogrešan, i to iz jed­nostavnograzlogaštoStendhal,kakosmatraOrtega, po pitanju istinske ljubavi nije me­ritoran.Stendhalne tvrdida ljubavponekadpogriješi,štojesvakakoistinakaoiupogle­du bilo čega drugoga što čovjek čini, negoda je ona po svojoj biti greška, što Ortegažestoko odbacuje. »Potpuna ljubav, rođenaiz korijenaosobe, nemože istinski umrijeti.Onajezauvijekucijepljenauosjetljivudušu.Okolnosti – primjerice udaljenost – moguonemogućiti njenu nužnu prehranu, i tad ćeljubavizgubitinaobujmu,prometnutćeseuosjećajnumalunit,kratkužiluemocijekojaćenastavititećiudnusvijesti.«(29)Stendha­lu,smatraOrtega,takvaljubavnijepoznata.Stendhalova‘kristalizacija’–premakojojseljubljeniobjekt»kristalizira«primajućisvoj­stvakojazapravoneposjeduje–nestoji jerljubavnikovaprocjenanijeništavišeiluzornaodprocjenepolitičara,umjetnikailibilokogadrugoga. Uz neznatna odstupanja, u ljubaviječovjek jednako tup ilioštrovidankoliko iinačeurasuđivanjuobližnjemu.Slijedeći Platonovu misao da je ljubav te­žnjazarađanjemuljepoti,Ortegatvrdidausvakoj ljubavipočiva težnjazasjedinjenjemonoga tko ljubi sdrugimbićemkojesečiniobdarenonekimsavršenstvom.Ljubavsamaje čisto čuvstveno djelovanje prema nekomobjektu,kojimožebitiosobailistvar,dokjezaljubljenost, prije svega, fenomen pažnje,kojijestnužanuvjetdabinastalaljubav,alisamposebinijedovoljan.Noštopažnjazna­či?Onočemuposvećujemopažnjujesamimtim više zbiljsko od onoga čemu pažnju neposvećujemo,ašto,utakvojsituacijipotpunepažnje, čini samo blijedu i gotovo sablasnupozadinunaperiferijinašeguma.»Budućidajevišezbiljsko,jasnojedadobivanavećempoštovanju,dapostajevrednije,važnije,tedanadomještapotamnjeniostatakuniverzuma.«(43)Prilikomrazmatranjaljubavi,bitnojerazliko­vatispolnuljubavodspolnognagona.Spolnaljubavpostojiprijesvakogobjekta,odnosnoonajekonstantna,tesemožezadovoljitibiloskim.Onaosiguravaočuvanjevrste,alineinjezinousavršavanje.Spolnajeljubav,sdru­gestrane,ushićenjedrugimbićem,njegovomdušom i njegovim tijelom u nerazdvojnomjedinstvu(34).Onajedivovskasilazaduženaza poboljšanje vrste koja se uvijek rađa is­

ključivopotaknutabićemkojesepojaviprednama.Ono što je zanimljivo primijetiti jest da jemistički proces, kao psihološki mehanizam,analoganzaljubljenosti,jermisticizamjepri­jesvegafenomenpažnjekojajetolikointen­zivna da u potpunosti izolira objekt pažnjeod ostatka svijeta, a sve to kako bi se umispraznio od svih stvari. Jednom kad se topostigne,mističarimaosjećajdajeispunjenBogomilidagaimapredsobom.Navrhuncuobaprocesa–iljubavnogimističkog–posri­jedije»stanjemilosti«kojemujesvojstvenaindiferentnostspramdobrogailošegaovogaživotaisvijeta.Jošpreciznije,posrijedijeeks­taza, u svomdoslovnom značenju: ek­stasis –bitiizvansebeisvijeta(63).Trećastudijaje»Odabiruljubavi«,atemajenaznačena već u naslovu: koji je i kakav jekriterijprilikomodabiraljubljenogililjublje­ne? Svakako presudni temelj naše individu­alnosti čini, prije negoli što drugo, nekakavsustav vrijednosti. »Zahvaljujući tome, vrlosmooštraokazaonestvariukojimaserea­lizirajuvrijednostikojepreferiramo,aslijepizadrugestvariukojimapočivajudruge,jed­nake iliviševrijednosti,ali sustranenašemsenzibilitetu.«(74)Sasvimjelogičnodanasu suživotu s bližnjim stoga ništa ne zanimavišeodutvrđivanjanjegovapodručjavrijed­nosti,koji jekrajnjikorijennjegoveosobe itemelj njegova karaktera. Shodno tomu, u lju­baviosoba,adatoneopaža,ispovijedivelikidiosvojedecizivneintimnosti,onogaštoonaistinskijest.Ortega ljubav svrstava u fenomen koji jevećinomnesvjestan.Volja ne pokreće, negoobustavlja ovaj ili onaj pred­voljni impetuskoji sevegetativnimputemuspinje iznašegduševnogpodzemlja.Njezinajeintervencija,dakle, negativna. Nadalje, mi posjedujemorazum i slobodu, ali obje potencije oblikujutek tanku pelikulu koja omotava volumennašeg bića, kojega nutrina nije ni razumnanislobodna(78).Sameideje,odkojihjesa­stavljenrazum,stižunamgotove idovršeneiznekogtamnog,ogromnogdnasmještenogispodnašesvijesti.Ljubavispolninagonrazlikujusepotomeštonagon teži beskonačnom širenju broja pred­meta koji ga zadovoljavaju, dok ljubav težiekskluzivizmu. Ljubav je, dakle, po samojsvojojbitiodabir,abudućidaniče iz sredi­štaosobnosti,izduševnedubine,iselektivnanačelakojaonjojodlučujujesunajintimnijeinajskrovitijenaklonostikojeoblikujukarakternaskaopojedinaca(82).Onoštopakizazivaljubavjestekspresivnadražodređenognači­nabivstvovanja,aneplastičnaprivlačnostilisavršenstvo, kojemogu izazvati jedino  div­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi346

ljenje,aliništavišeodtoga.Jer,jednostavnorečeno,»ljubitijeneštoozbiljnijeiznačajnijeod ushićenja izazvanog crtama nekog lica ibojomnekogobraza;tojeodlučitisezaodre­đenitipljudskostikojijesimboličkiocrtanupojedinostimalica,glasailigesti«(85).Ovakvo shvaćanje odabira u ljubavi nago­viještanam iOrteginoobjašnjenjepluralno­sti sukcesivnih ljubavi u životu pojedinca:to znači da karakter tog pojedinca evoluira,mijenja se na ovaj ili onaj način te stoga ujednomtrenutkupreferiraovakvuljubav,audrugomonakvu.Nakrajukrajeva,isamapo­vezanostuljubavimijenjaosobujerpojedin­cespajautakotijesanisveobuhvatansuživotda među njima ne ostaje dovoljno razmakakakobizamijetilipromjenukojujednoizazi­vaju u drugome (103).Imajućiuvidusvenavedenouveziodabirauljubavi,namećeseisljedećisud:svakijena­raštajnaklonjenjednomopćemtipumuškarcaidrugomopćemtipužene,tj.određenojsku­pinitipovakodobaspola,štoznačidasvakinaraštajuodabirusvojihljubaviotkrivapod­zemnestrujekojegapokreću.Ljubavtakonesamodagovorištoštaopojedincu,većnamotkrivaiskrivenekarakteristikejednognaro­dainaraštaja.OstatakknjigečineogledikojejeOrtegapi­saozaraznenovine,radijskeemisijeisličneprigode.Njihprožimajednaglavnamisao,atojeOrteginoviđenjemjestaženeuhistoriji.Iakoupovijesnimdjelimauvijekmarginalna,žena je, smatra Ortega, zapravo indirektnoodređivala povijest, jer su žene određenogvremenatêkojemuškarcetogvremenanavo­dedaradeoveilionestvari,daimajuoveilionekriterijedobrogailošega,itd.Ženaje,za­pravo,takojamuškarceprimoravadaseusa­vršavaju,jeronavječnozahtijevaviše,bolje,inovativnijeioriginalnije.Natajnačin,vječ­noostajućiupozadini jer joj je tounaravi,ženajeformiralapovijest(kojaje–dopustitćemosituciničnuopasku–posvemamuška),vječnobivajućisilom»izakulisa«,kojanijegovorila,nitijesevidjelo,alijepraktičkisveštojemuškaracčinio,činio»zbog«žene.Ono što posebice upada u oči jesuOrteginimjestimičnišovinističkiispadikojih,kakosečini,onnijesvjestan.Prvoštosemožeprimi­jetitijekakoOrtegazaapstraktnuženukoristiizraz »ljudska ženka«, ne smatrajući pritomdatotrebaobjašnjavati,dokzamuškarcanitijednom ne upotrebljava izraz »ljudskimuž­jak«.Ortegasmatrakakoženenisusposobnepisati lijepupoeziju,budućida im to jedno­stavnonijeunaravi, jer»samo jekodmuš­karcanormalnaispontanatežnjadaujavnostizneseonoštomujekaoosobinajosobnije«(133), pa tako čak i »najbolja ženska lirika, otkrivajućisamokorijenjenjeneduše,donosi

uvid u monotoniju onog vječnog ženskog iu neznatnost njegova sadržaja« (134,kurzivmoj).ZaOrtegu ježenauvijek samoobjektsprammuškarca:»službažene,kadnijeništadrugodoližena,jestdabudekonkretniideal(čar,iluzija)muškarca«(148).Društveniježi­vot,pak,»trajnootvorenonatjecanjemuška­racakojiodmjeravajusnagenebilizadobilinaklonostžene«(150),tj.onjeprostorisklju­čivomuškesubjektivnostijerjedinojemuš­karactajkojidjeluje.Zatoseimožeslobodnorećida»muškaracvrijedizbogonogaštočini,a žena zbog onoga što jest« (154). Orteganamsasvimhladnogovori kako je ljubavnaintuicijasvojstvenijaženamanegomuškarci­ma,»zarazlikuodintelektualnogdarakojijetakosnažnoobilježenmuškimpredznakom«(182).Dakle,rezimiramolinavedeno,možese reći sljedeće: žena, priglupa i nepoetičnaponaravi,lišenajavnesferejerjene­djelatna,postojiisključivokaopasivnielementčovje­čanstva, tj. kakobiusavršilamuškarca,kojiupotpunostičinionoštozovemo»ljudskimsvijetom«. Da ne bi bilo zabune kako smoovu misao stavili Ortegi u usta, navodimonjegoveriječi:»nacijaje,prijesvegaiiznadsvega,tipmuškarcakojeguspijeiznjedriti,atajtipmuškarca,dominantanuhistorijinaro­da, zavisi o tomekoji je to tip uzorite ženekojiblistananjegovomhorizontu«(219).Iakojemoždadruštvenozastarjelihsvjetona­zora(modernefeministkinjebisigurnonašlei strožu etiketu),Ortega namnudi,makar uprve tri studije, intrigantno razmatranje lju­bavi kaobitno ljudskog fenomena.Bezpsi­hoanalize, ljubav kodOrtege poprima neštokonkretniju formu te nas približava onomeštosmonajvjerojatnijebaremjednomuživo­tuiskusili,alinismomoglieksplicirati–akosmouopćetoihtjeli.

AlenSućeska

Keith Jenkins

Promišljanje historije

Prijevod:SnježanaKoren SrednjaEuropa,Zagreb2008.

Britanski povjesničar Keith Jenkins je pro­fesoremeritusnaSveučilištuuChichesteru.Autor je niza članaka i pet knjiga o teorijipovijesti:The Limits of History(2008/2009),Refiguring History (2003),  Why History? (1999),On ‘What Is History’ (1995), teRe­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi347

thinking History (1991),kojajeunaspreve­denaiobjavljena2008.godinepodnaslovomPromišljanje historije.Kako sâm ističe, ovim djelom, koje je pr­venstveno namijenjeno studentima povijesti,autor je želio svoje čitatelje uputiti u post­modernu i problematiku postmodernističkihideja.PremaJenkinsu,savhistorijskidiskurssmješten je u određene ideološke i političkeokvire,a raspraveopovijestizapravosu ra­spraveoznačenju(ontologijskomi interpre­tativnomstatusuhistorije).Odmahnapočetkusvogadjela, Jenkinspravipojmovnorazgra­ničenjeizmeđuprošlosti,povijestiihistorije,ističućidaje»historijadiskursoprošlosti,nokategoričkirazličitodnje«.Onsmatradasečestozanemaruječinjenicadapostojirazlikaizmeđuhistorije(historiografije)–onogaštojezapisanooprošlosti–isameprošlosti.Ri­ječpovijestpokrivaoboje,povezujeprošlostkao zbilju s historiografijom kao zapisimapovjesničara.»Historijajeintertekstualniling­vistički konstrukt.« Prošlost i historija nisupovezanedotemjeredabiiztoganužnopro­izlazilo samo jedno čitanje bilo koje prošlepojave.Kaodosadneriješenapitanjaoprirodihistori­je,Jenkinsnavodiproblemepoputsljedećih:»Je li moguće reći što se točno dogodilo uprošlosti, doći do istine, doseći objektivnorazumijevanje?Ako ne, je li historija nepo­pravljivo interpretativna? Što su povijesnečinjenice(ipostoji liuopćetakonešto)?Štojepristranostteštoznačikadkažemodabijepovjesničaritrebaliuočiti i iskorijeniti?Jelimogućebitiempatičansljudimakojisuživje­liuprošlosti?Jelimogućaznanstvenahistori­jailijehistorijausuštinizapravoumjetnost?Kojijestatusonihbinarnihkoncepatakojisetako često pojavljuju u definicijama o tomeštojehistorija:uzrociiposljedice,sličnostirazlika,kontinuitetipromjena?«Želećiseosloboditi»fetišizmadokumenata«,opsesije»činjenicama«ipratećemetodologijetzv.»naivnogrealizma«,Jenkins»osvježava«bavljenjehistorijomiskustvimaiznjojsrod­nihpodručja,kaoštosufilozofija iknjižev­nateorija.Onsmatradajedošlovrijemedaprestanemoohistorijirazmišljatikaooneče­mu»jednostavnomijasnomsamomposebi,tedatrebamoprepoznatidapostojerazličitehistoriječije jedinozajedničkoobilježje jest‘prošlost’ kao njihov predmet istraživanja«.Upokušajupovezivanjaprošlosti ihistorije,Jenkins propituje tri teorijska područja kojasuneizostavnaukolikoželimoshvatitištojehistorija–područjaepistemologije,metodo­logije i ideologije.Historija je epistemološki krhka, njen je sa­držajnepregledan,anajvećibrojinformacija 

oprošlostinikadanijezabilježen,štozajednoisključujemogućnosttzv.»totalnehistorije«.Prošlostsedogodilauoblikudogađaja,situa­cijaitd.,nikadainijepostojalauoblikupri­povijesti.Ipak,svijetprošlostidostupannamjesamopomoćupriča.Iztihpriča(izteksta)nemožemo izaći, teprovjeritiodgovaraju lionezbilji.Prikaziprošlostitakosemoguuspo­reditijedinosdrugimprikazima,odnosnoin­terpretacijama drugih povjesničara. Jenkinsizričitotvrdikakonemaintrinzičnoispravnogteksta, prave historije u usporedbi s kojombismobiliumogućnostiprovjeritiispravnostsvihostalihprikaza.PremaJenkinsu,ovepri­če(pripovijesti)zapravotvore»zbilju«.Timeon ne želi poricati postojanje te iste zbilje,većukazatinamnogostrukostrazličitihnači­načitanjaiinterpretacijazbilje.Proučavanjehistorijenužnosesvodinaproučavanjehisto­riografije. »Jaz između prošlosti i historije(historiografije)jeontološki,posvojojpriro­ditakavdaganikakavepistemološkinapornemožepremostiti.«Jednakotako,proučavajućihistorijuretrospek­tivno, povjesničari spajaju nikada prije spo­jene isječke izvora, uviđaju procese međuljudima i socijalnim formacijama, dajući imtakoznačenje.Problempovjesničaranisupo­jedinačnečinjenice jeronečinediohistorij­skogdiskursakojinazivamokronikom.Onošto zaokuplja povjesničare pitanje je kako izaštoseneštodogodilo,kojejeznačenjetihdogađaja. »Historija se nikada ne piše zbogsebesame;onajeuvijekzanekoga.Značenjakojasepridajuhistorijamanisuznačenjakojaproizlazeizprošlosti,većznačenjakojasehi­storijidajuizvana.«Pitanje»Štojehistorija?«trebalo bi se preoblikovati u pitanje »Komesluži historija?«. Ovdje se Jenkins ponovnovraćanaideološkiipolitičkiokvirkojipratisvakuhistoriju.Relativistička perspektiva historije ne trebavoditiuočajanje,većoznačitipočetakopćegprepoznavanja načina na koji stvari funkci­oniraju.Logičkisusvipovijesniprikaziisti,noustvarnostipočivajunavrijednosnimhije­rarhijama.Znanjejevezanouzmoć,aunutardruštvenihformacijaonisnajvišemoćidistri­buiraju»znanje«sukladnosvojiminteresima.Nakrajupromišljanjahistorije,Jenkinsovod­govornatemeljnapitanjaopovijesti,kojapo­stavljanapočetkuknjige,nalazesenapoziciji»pozitivnogrefleksivnogskepticizma«.Takoontvrdidanam»istinaoprošlostiizmiče,dajehistorija intersubjektivna i ideološkipozi­cionirana, da su objektivnost i nepristranosttlapnje«.EmpatijukakvujezagovaraoR.G.Collingwoodnemogućejepostići,originalnidokumenti ne osiguravaju ništa »nepatvore­no«,a»historijajeneštoštonijeniumjetnostniznanost–neštosui generis,svjetovnairje­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi348

čitajezičnaigrakojapretendiranazbiljnostigdjemetaforeohistoriji kaoznanosti ili hi­storijikaoumjetnostiodražavajudistribucijumoćikojauvoditemetaforeuigru«.Poziva­jućisenaHaydenaWhitea,Jenkinsističemo­ralnirelativizamiepistemološkiskepticizamkao»temeljezadruštvenutolerancijuipozi­tivnopriznavanjerazlika«.Iako tvrdi da je osnovni posao povjesničara»čin preobrazbe prošlosti u historiju«, Jen­kinsusvomgledanjunaovajzadataknestojina anti­realističkoj poziciji, već na anti­re­prezentacionalističkoj. Prihvaćajući Lyotar­dovo postmoderno stanje, Jenkins kritiziraempirističko­liberalnu tradiciju zapadne hi­storiografije,sugerirajućiodbacivanje»meta­pripovijesti«, odbacivanje centara s pozicijekojihsepristupaloproizvodnjihistorijeiraz­ne»certističke«diskursekojimase tumačilaljudska prošlost. Cilj promišljanja historijetako bi trebao biti »propitivanje shvaćanjapovjesničarskeistine,ukazivanjenapromje­njivu činjeničnost činjenica, inzistiranje dapovjesničaripišusideološkihpozicija,nagla­šavanjedajehistorijapisanidiskurspodložandekonstrukciji kao i svaki drugi, tvrdnja daprošlostpostojisamousadašnjimdiskursimakoji jeartikuliraju«.Sveovo»destabiliziraimrviprošlosttakodasenapukotinamakojeseotvarajumogustvaratinovehistorije«.Prijevod Jenkinsova djela na hrvatski jezik,čak sedamnaest godina nakon objavljivanjaizvornika, zasigurno zaslužuje pažnju, i tone samo studenata povijesti, kojima je ovodjelouprvomredunamijenjeno,već ipunošire (profesionalne) publike. Ovo nevelikodjelo vješto argumentira o fundamentalnimpitanjimaoprirodihistoriografije,nastavlja­jućisenamnogeproblemekojejetematiziraojošCollingwoodvišeodpolastoljećaranije.Pisanopreglednoijasnimjezikom,tesuputa­mazadaljnječitanje,JenkinsovoPromišlja­nje historije poslužitćekaodobrapolazišnatočka svima zainteresiranima za postmoder­nističkopromišljanjeprošlosti.

Marica Vernazza

Salvatore Veca

Dizionario minimoLe parole della filosofia per una convivenza democratica

Frassinelli,Milano2009.

ProfesorfilozofijepolitikeSveučilištauPavi­ji SalvatoreVeca, autor zapaženih knjigaO neizvjesnosti, Politička filozofija, Građanstvo, Ljepota i ugnjeteni, Primarnost zla i ponuda filozofije, Životne stvari i Perivoj ideja, obja­vio je prošle godine višestruko zanimljivuknjigu pod naslovom Minimalni rječnik  (a naštose taminimalnostodnosigovoripod­naslovFilozofijske natuknice za demokratski suživot).Intencijajeteknjigedaposlužikaograđanski vodič u području umijeća nužnihza civilizirani suživot.Dvanaest je pojmovakoji prema Vecinom odabiru predstavljajutaj minimum neophodan svakoj građanki isvakomgrađaninu:sloboda,tiranija,usamlje­nost,nedovršenost,pravednost,demokracija,laičnost,reformizam,tolerancija,uvažavanje,identitet i nada. Svakom od ovih pojmovaautorjeposvetiopodesetak,najvišepetnaeststranica, a pojmove je popratio odabranombibliografijomkojapredstavljapreporukezadaljnječitanjenamijenjeneonimakojiseželedetaljnjije informirati o odgovarajućim pro­blematskimsklopovima(bibliografijaobuhva­ćakakoklasičneautorepoputMontesquieua,Hobbesa,Humea,Kanta,A.Smitha,J.S.Mil­la,Marxa–zanimljivojedaLockeanemaunijednoj od 12 bibliografija – tako i novijete suvremene, pri čemu su najzastupljenijiRawls, Habermas, Popper, Sen, Bobbio, I.BerliniP.Rossi).Vecajenatajnačinpokušaodatifilozofijskidoprinosgrađanskomprosvjećivanju.On je,dakako,svjestanteškoćakojepratetakavpot­hvat,avezanesuuzapstraktaniopćenitka­rakterfilozofije.No,ohrabrenuvidomDavi­daHumeaumogućnostposredovanjaizmeđukraljevstvaistraživanjaiznanjaikraljevstvauljuđenog dijaloga, on se odlučio da u vre­menima koja označava kao tegobna ponudijavnostijednuosnovicuzajedničkerefleksijetemeljademokratskogsuživota.Ataseosno­vica korijeni u Vecinom tumačenju prirodedemokratske slobode koje je elaborirano unjegovom  djelu  Primarnost zla i ponuda fi­lozofije(2005.).Autorsugeriračitateljstvudaslijediporedakpojmova kakav je dan u knjizi, ali istovre­menonapominjedasesvakopoglavljemožečitati neovisnoodrugimpoglavljima.Stogabi Minimalni rječnik ujedno  imao biti  i gra­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi349

đansko­političkapropedeutika i filozofijsko­političkileksikon.Ukolikobislužiokaouvodu demokratsku politiku ili uvod u filozofijupolitike,autorovasugestijaoredoslijedučita­njabilabiuznatnojmjeriopravdana.Naime,izpojmaslobodeizvedenajeantitezaslobodikojaseobjelodanjujeuporetkutiranije,aizteantitezeizvodesedaljnjipojmovi,koji,uzetiucjelini,sačinjavajuokvirgrađanskepolitič­keprakse.IakoVecinodjelonijenapisanoudeduktivno­aksiomatskomobliku, ipak se izkaraktera njegova poimanja slobode izvodesvi drugi pojmovi. Svjestan toga da se poj­movimapoputslobode,demokracije,praved­nosti,itd.mogupripisivatinajrazličitija,čestomeđusobno suprotstavljenaznačenja,ovisnoovremenu,prostoruiciljevimakojimanetkoteži,Vecazapočinjesvojueksplikacijupojmaslobode napomenom da različite koncepcijeslobode na različite načine povezuju taj po­jam snekimdrugimpojmovima,kao što sujednakost,učinkovitost,sigurnost,solidarnostipravednost.Stogaseslobodajednomodre­đujepomoćupojmovnogparapozitivneine­gativne slobode, drugi put kao autonomija isamoozbiljenje osobe, potom kao slobodaodstrahaipotrebitostiilipakkaoneovisnostindividue.  I  tako  redom.  Slijedi  da  cjelina različitih poimanja i razumijevanja slobodepredstavlja jedanvremenski iprostorno,po­vijesno(aliiindividualno)bitnopromjenljivprostor napetosti i perspektivâ. Ukoliko jeslobodavrijednost,ondaonaneizmičeusudusvihvrednota:njimanikadnijeunekomdefi­nitivnomoblikuzajamčenazaštitaodslomaierozije. I one vrednote do kojih nam je najbez­uvjetnijestalomogusejednogadananaćinatržištuidejaiuvjerenja.SlijediliodatledaseVecapriklanjarelativiz­mu,tomnajkomotnijemizlasku(iliprividnomizlasku) izokružjaaksiologijskihhipostaza?Razlikujući značenja slobode kao činjeni­ce, vrednote i smisla, on detaljno analiziraracionalne diskurse o slobodi (odConstantai Milla do Berlina i talijanskog kantautoraGiorgiaGabera,zakojegaslobodaznačisu­djelovanje),kakobinaglasiodaindiskutabil­nostnepovredivostiosobemorapredstavljatitemelj poretka važnosti drugih društvenihvrednota,posveuskladusRawlsovomodred­bomprimataslobodekakvajeformuliranaunjegovoj  Teoriji pravednosti. Upravo se natemeljuuspostavljanjatakvogprimatamože­mosmislenosuočitispogibeljimasuvremenedemokracije, spopulizmom,koncentracijommoći, tiranijom većine, preobrazbom građa­naupodaniketepolitikeijavnogmnijenjautalk show i reality show,apatijom,cinizmom,besperspektivnošću…A iz svega toga pro­izlazidaslobodademokratskogtipauprvomredujestslobodaosobâdakonstituirajui re­

konstituirajudimenzijeuzajamnareligijskog,političkog,socijalnog,kulturnog,etičkogpri­znavanja(upravotimredom!),birajućiunutarcjeline mogućih (starih i novih) društvenihidentiteta nekoga danog vremena. Sloboda je utomsmisluuvijekučinaksukobarazriješe­nihilisklapanjemuzajamnokorisnihmirov­nihugovora iliuspostavljanjemprivremenihravnoteža ilipak iscrpljivanjemstranau su­kobu.Poželjna sloboda je onakoja afirmiramobilnupluralnostrazličitihdruštvenihsfera.BliskostPopperovoj ideji otvorenogdruštvajeočigledna,alikodVecejetabliskostposre­dovana recentnijim konceptima (Habermas,Dahrendorf), a posebice teorijom pluralnogidentitetakakvujerazvioAmartyaK.Sen.Konzekvencijetemeljneodredbeslobodeoči­tujuseuautorovojrazradisvihključnihpoj­movakojislijedenakonrazmatranjaslobode.Utomseduhuonupoglavljuousamljenostiiznovavraćaodredbislobodekaomogućnostinekeosobedabiraodređenodruštvoljudiukojemuseonaprepoznajeistječepriznanje,atajseizborvršinatemeljuideala,interesa,ukusa,vrednota,snova,osobnihidrugihpre­ferencijailipaknatemeljubilokojegadrugogmotiva.Takvumogućnostniječetiranskamoćkojauspostavljadominacijunadraznolikošćudruštvenihsferaiosuđujeljudenaneželjenuusamljenost. Tu problematiku autor razvijaosobitoupoglavljuoidentitetu,kojeseteme­ljinapitanjuokriterijima identiteta.Pitanjeoidentitetusvodljivojenatemeljnapitanjaopriznanju,ali–premaVeci–inatautologiju:mismoonikojijesmoidućikrozvrijemeraza­petiizmeđuslučajnostiinužnosti.Veca,me­đutim,neostajeprirečenomu.On(pouzorunaRortyja)razdvajapitanjeoidentitetu(kojeseusvojojelaboracijiuosnovisvodinapita­njeoeuropskomidentitetu)napitanjeotomuštosmomiinapitanjetkosmomi,aovodru­gopitanjeuosnoviznači:Što to mi hoćemo biti?Itunastupaidejagrađanskogživotakaoprojektbudućnosti,patetičnolegitimiranna­šomodgovornošćuzadjecuteracionaliziranreferiranjemnaKantovuidejuvječnogmira.UsputvaljanapomenutidaVecanijenikakaveurocentrist,iakoga–sdrugestrane–brineinflacija identitetâ,kojadovodidoizgradnjezidovanamjestimanekadašnjihmostova.Atuinflacijuonobjašnjavatiranijomnadoso­bama,kojimasenedopuštadabirajuštoželebitiinakojinačinhoćepostićipriznanje.U tom smislu autor intonira svoju posljed­njunatuknicu,posvećenupojmunade.Tasenada temelji naosnovnim ljudskimpravimaiglobalnojjednakostisvih,tesestogasastojiunadmašivanjuglobalnesocijalnenepravdeiafirmacijiidejeljudskogdostojanstva,štoseempirijski potkrjepljuje napretkom procesaemancipaciježena(nasuprotdrugih,dvojbe­

FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA 117–118God.30(2010)Sv.1–2(335–350)

Recenzijeiprikazi350

nih i kontradiktornih formi napretka). Nadajeistinakojanasoslobađa,zaključitćeVecasvojuknjigu.Ništa novo, ništa originalno, reći će kritičkičitatelj.Eklektičkalijevo­liberalnasocijalnaipolitičkafilozofija,rećićekritičkifilozofilisocijalni teoretičar. Nijedan od njih dvojice(ili trojice)nećebitiukrivu,barneposveukrivu. Ipak,Vecin jeMinimalni rječnik  vri­

jedan pokušaj uvođenja pojmovnog reda udominantan intelektualni kaos u kojemu sepomalogubeigraniceizmeđuteorijeishow businessa.Utolikoonzaslužuje,minimalno,prolaznu ocjenu, a njegova propedeutičkauporabljivost svakako i višu od minimalneprolazneocjene.

Lino Veljak