Click here to load reader

RECEPCIJA BAJKI DJECE PREDŠKOLSKE DOBI - …darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/8697/1/Ena Kranjec_diplomski rad.pdf · bajki, ukazuje na zajedniĉko ţanrovsko znaĉenje (Popović 2013:

  • View
    228

  • Download
    4

Embed Size (px)

Text of RECEPCIJA BAJKI DJECE PREDŠKOLSKE DOBI - …darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/8697/1/Ena...

Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Odsjek za kroatistiku

Katedra za hrvatsku usmenu knjievnost

Odsjek za pedagogiju

Katedra za predkolsku pedagogiju

Zagreb, 2016.

RECEPCIJA BAJKI DJECE PREDKOLSKE DOBI

INTERDISCIPLINARNI DIPLOMSKI RAD

23 ECTS BODA

Mentorica: doc. dr. sc. Evelina Rudan Studentica: Ena Kranjec

Komentorica: prof. dr. sc. Mirjana agud

2

SADRAJ

1. UVOD .......................................................................................................................................... 4

2. TEORIJSKI DIO .......................................................................................................................... 6

2.1. BAJKA .................................................................................................................................. 6

2.1.1. Definicije anra ............................................................................................................... 6

2.1.2. Stilska obiljeja ............................................................................................................... 6

2.1.3. Terminoloka odreenja ................................................................................................. 9

2.1.4. Povijesni pregled razvoja anra .................................................................................... 10

2.1.4.1 O poecima teorijskih tumaenja ............................................................................ 11

2.1.4.2. Teorije podrijetla .................................................................................................... 12

2.1.4.3. Porijeklo motiva ..................................................................................................... 13

2.1.4.4. Iz usmenog u pisani medij ..................................................................................... 15

2.1.5. Problem genetikih istraivanja bajki ........................................................................... 16

2.1.6. Morfologija bajke (1928) .............................................................................................. 17

2.1.7. Narodna bajka i mit....................................................................................................... 19

2.1.8. Bajka kao dio djeje knjievnosti ................................................................................. 21

2.1.9. Bajka u psihologiji ........................................................................................................ 23

2.1.10. O (ne)primjerenosti bajke predkolskom djetetu ........................................................ 25

2.1.11. Odnos pripovijedanja i itanja bajki ........................................................................... 28

2.1.12. Vanost pripovijedanja narodnih bajki ....................................................................... 31

2.2. PREDKOLSKA PEDAGOGIJA I PREDKOLSKA DOB ............................................. 31

2.2.1. Definicije, predmet, ciljevi i zadaci predkolske pedagogije ....................................... 32

2.2.2. Predkolska dob ............................................................................................................ 34

2.2.3. Razvojne osobine djece predkolske dobi .................................................................... 34

2.2.4. Teorije razvoja: Piaget, Vygotsky i Erikson ................................................................. 36

2.2.4.1. Piagetova teorija kognitivnog razvoja.................................................................... 36

2.2.4.2. Vygotskyjeva sociokulturna teorija kognitivnog razvoja ...................................... 39

2.2.4.3. Eriksonova teorija psihosocijalnog razvoja ........................................................... 42

2.2.5. Povijesni prikaz ideja istaknutih teoretiara predkolske dobi ..................................... 45

2.2.5.1. Jan Amos Komensky i predkolski odgoj .............................................................. 45

2.2.5.2. Pedagogija Friedricha Frbela ............................................................................... 46

2.2.5.3. Pedagoka koncepcija Marije Montessori.............................................................. 47

2.2.6. Suvremeni metodiki pristup bajci ............................................................................... 49

3

3. EMPIRIJSKI DIO ...................................................................................................................... 53

3.1. Metodologija istraivanja .................................................................................................... 53

3.1.1. Cilj ................................................................................................................................ 53

3.1.2. Zadaci ........................................................................................................................... 53

3.1.3. Hipoteze ........................................................................................................................ 54

3.1.4. Varijable ....................................................................................................................... 54

3.1.5. Uzorak ........................................................................................................................... 54

3.1.6. Metode prikupljanja podataka ...................................................................................... 56

3.2. Prikaz i interpretacija rezultata istraivanja ......................................................................... 58

3.2.1. Najee zastupljeni naslovi ......................................................................................... 58

3.2.2. estotnost itanja/prianja bajki u vrtikim skupinama ............................................... 62

3.2.3. Primjerenost bajki s obzirom na dob djece ................................................................... 63

3.2.4. Zastupljenost usmenih i autorskih bajki ....................................................................... 66

3.2.5. Reakcije djece na proitane/ispriane bajke ................................................................. 68

3.2.5.1. Najee reakcije djece na proitane/ispriane bajke ............................................ 68

3.2.5.2. Najzanimljivije i najneobinije reakcije djece na proitane/ispriane bajke ......... 70

3.2.6. itanje ili pripovijedanje bajki? .................................................................................... 73

3.2.6.1. Prekidanje tijekom itanja bajki ............................................................................. 74

3.2.6.2. Prekidanje tijekom prianja bajki .......................................................................... 75

3.2.7. Strukturirane reakcije djece na proitane/ispriane bajke ............................................ 76

3.2.8. Inzistiranje djece na ponovljivosti itanja/prianja bajki.............................................. 77

3.2.9. Elementi o kojima se najee razgovara nakon itanja/prianja bajke ....................... 79

3.2.10. Mijenjanje sadraja bajki ............................................................................................ 81

3.2.11. Procjena stavova odgojiteljica .................................................................................... 84

3.2.12. Dobrobiti itanja i pripovijedanja bajki djeci predkolske dobi ................................. 89

4. ZAKLJUAK ............................................................................................................................ 94

5. LITERATURA ........................................................................................................................... 96

6. PRILOZI ..................................................................................................................................... 99

7. SAETAK ................................................................................................................................ 104

8. SUMMARY ............................................................................................................................. 105

4

1. UVOD

Ovim radom nastoji se prikazati i ispitati djeja recepcija bajke, knjievnog anra koji

je znan po svojim odgojnim vrijednostima i dobrobiti za djecu. Polaskom u vrti djeca poinju

sustavnije upoznavati bajke koje im prenose odgojitelji te pokazuju stanovite reakcije na njih.

One imaju znaajnu ulogu u razvoju i odgoju predkolske djece pa se zbog toga svi ti aspekti

nastoje ovdje razmotriti. Rad je podijeljen u dvije vee cjeline, teorijsku i empirijsku. U

teorijskome dijelu daje se opsean folkloristiki prikaz anra bajke prema istaknutim

prouavateljima: Lthi, Propp, Rhrich, Bokovi-Stulli, Biti, Hamerak, Botica i dr. Nakon

uvodnih definicija, opisana su obiljeja narodne bajke prema Maxu Lthiju:

jednodimenzionalnost, nedostatak dubinske perspektive, apstraktan stil, izoliranost, sveopa

povezanost i sublimirani odraz svijeta. Zbog nepreciznosti upotrebe termina u hrvatskome

naspram stranih jezika, jedno je poglavlje posveeno razlikovanju terminologije (prema

Bokovi-Stulli). U poglavlju Povijesni pregled razvoja anra predstavljena je duga tradicija

bajke, koja je u poecima predstavljala narodno blago i prenosila se usmenim kazivanjem

kako djeci, tako i odraslima. Nadalje, istaknuti su devetnaestostoljetni poeci prvih teorijskih

tumaenja bajki iz kojih proizlaze tri temeljne teorije podrijetla: mitoloka, migracijska i

antropoloka ili poligenetska. Rad se ukratko dotie podrijetla motiva i pojavljivanja bajke u

pisanom mediju (Hamerak). Posebno poglavlje namijenjeno je pregledu najpoznatije

morfoloke studije bajke strukturalista Vladimira Proppa. Narodna bajka, s naglaskom na

primjere hrvatskih narodnih bajki, prema S. Botici predstavljena je usporedbom s mitom te su

istaknute slinosti i, u veoj mjeri, razlike u odnosu na njega. Sredinja su poglavlja rada

usmjerena na prikaz bajke u kontekstu djeje knjievnosti (Crnkovi) i psihologijskih

tumaenja utjecaja bajki na djecu (Bettelheim). Poglavlje o (ne)primjerenosti bajki i okrutnim

elementima te njihovim doivljavanjem u djece temeljeno je na razmatranjima Lutza

Rhricha. Na kraju toga dijela teorije, govori se o vanosti itanja i pripovijedanja bajki,

njihovu odnosu te se posebna pozornost pridaje vanosti kazivanja narodnih bajki. Posljednji

teorijski dio posveen je prikazu razvojnih osobina djece predkolske dobi isticanjem triju

najvanijih teorija razvoja: Piagetove, Vygotskyjeve i Eriksonove. S tim u vezi, opisane su

dvije povijesne koncepcije predkolskog odgoja aktualne i danas koncepcija F. Frbela i M.

Montessori. S obzirom na Komenskyjev izrazit doprinos predkolskom sustavu odgoja, u

zasebnom se potpoglavlju govori o njegovim idejama i znanstvenim dosezima. Teorijski dio

rada zavrava prikazom spoznaja o suvremenim metodikim pristupima bajci u predkolskom

odgoju. U drugoj cjelini rada se teorijski okvir nastoji potkrijepiti istraivanjem provedenim

5

meu odgojiteljicama. Istraivanjem je ispitano koliko su bajke zastupljene u vrtiima, koji su

naslovi najvie zastupljeni, susreu li se djeca vie s usmenim ili autorskim bajkama te koje su

najee i najistaknutije reakcije djece na njih. Dio pitanja odnosi se na opisivanje odnosa

itanja i pripovijedanja bajki (prekidanje tijekom itanja/pripovijedanja i djeje preferiranje

jednog od tih dvaju oblika prenoenja) te njihove koristi za djecu. Sklopom pitanja prikazanih

Likertovom skalom procjene ele se istraiti stavovi odgojiteljica o sljedeim elementima:

(pre)okrutnost bajki za djecu, djeje doivljavanje okrutnih elemenata, nagraivanje

pozitivnih likova te interes djece za sluanje proitanih, odnosno isprianih bajki. Rad

zavrava zakljucima o dobivenim rezultatima istraivakoga dijela kao svojevrsna potvrda

teorijskog koncepta.

6

2. TEORIJSKI DIO

2.1. BAJKA

2.1.1. Definicije anra

Od brojnih definicija bajke koje nalazimo u knjievnoteorijskoj literaturi izdvojit emo

nekoliko njih iji autori ine teorijski okvir rada. Za Maxa Lthija bajka je umjetniko djelo

koje svijet odraava u pravom smislu rijei i ona ne samo da je u stanju da sublimira i u sebe

ugradi ma koji element, ve zaista odraava sve bitne elemente ljudskog postojanja. Svaka

pojedinana bajka u sebi sadri ovjekov svijet i svijet u cjelini, privatno i javno, ovostrano i

onostrano. (Popovi 2013: 49 prema Lthiju 1994: 78). Ili krae, bajke su pustolovne prie,

koje obuhvaaju svijet, sa svodeim, sublimirajuim stilskim oblijem. (Lthi 1974: 6).

Vladimir Propp daje prednost kompoziciji bajke nad njezinom udesnosti pa iz kompozicije

izvodi i njezinu definiciju: Morfoloki se bajkom moe nazvati svaki razvoj od tetoinstva

ili nedostajanja kroz posrednike funkcije sve do svadbe ili drugih funkcija koje slue kao

rasplet. (Propp 2012: 109). Proppova i Lthijeva definicija temeljene su na kompozicijskoj i

stilskoj analizi bajke te su samo u tom kontekstu i razumljive. Kurt Ranke ne zapostavlja

element udesnosti bajke i daje neto standardniju definiciju pa je za njega bajka pria

udesna sadraja nezavisna od uvjeta zbiljskoga svijeta s njegovim kategorijama vremena,

prostora i kauzalnosti, koja ne pretendira na vjerodostojnost. (Bokovi-Stulli 1983: 121).

Vladimir Biti navodi da je bajka pripovjedna vrsta na kojoj su se, stjecanjem okolnosti, u

ivoj raspravi iskuavale gotovo sve vanije konstitutivne opreke suvremene knjievne teorije:

umjetnika/narodna knjievnost, usmena/pisana knjievnost, jednostavni/sloeni oblici,

dovreni/nedovreni oblici, forma/struktura, arhetip/fenotip, dramatis persona/aktant,

motiv/sklop, povijest/teorija, gramatika/pragmatika itd. (Biti, 1997: 25).

2.1.2. Stilska obiljeja

vicarski folklorist i teoretiar bajke Max Lthi uveo je bajku u svijet epskoga

pjesnitva. Njegovo djelo Europska narodna bajka objavljeno 1947. godine je za istraivae

usmene proze predstavljalo povratak injenicama i talozima dugotrajnog procesa

razumijevanja knjievnosti (Biti 1981: 47). Njime se nastoje otkriti bitne zakonitosti bajke

kao knjievne vrste te spoznati bogatstvo i raznolikost svijeta bajki umjesto njegova svoenja

7

na osnovnu pripovjedaku jedinicu. Lthi koristi metodologiju 'nove kritike' te osim

strukturalnih obiljeja bajke i njezina tematskog znaenja istrauje i povijesni razvitak.

Svojim istraivanjima eli ukazati na knjievna sredstva i umjetnike karakteristike koje

bajku ine bajkom. Prema njegovu miljenju zajedniki stil, koji ini osnovu svih europskih

bajki, ukazuje na zajedniko anrovsko znaenje (Popovi 2013: 44).1 Lthi oblije bajke i

nain njezine primjene udesnoga postavlja ispred udesna sadraja. udesni sadraji u bajci

su samorazumljivi, element su radnje i vrhunski izraz apstraktnoga, izolirajuega i

sublimirajueg stila. (Bokovi-Stulli 1983: 21). Junak bajke je putnik koji putuje uz

udesnog pomonika i njegovih darova. Svijet bajke je jednodimenzionalan jer nema razlike

izmeu dvaju svjetova koji se u njoj javljaju, izmeu ovoga i onoga svijeta. U stvaranju

likova izostavljeni su njihovi osjeaji, unutarnji svijet i psiholoka karakterizacija. Predmeti

su stroge gradnje i simetrije, a iz te apstraktne i vrste kompozicije proizlaze udesni elementi.

Apstraktni stil kompozicije bajke karakteriziraju opetovane formule, brojevi, ritmiki i

rimovani poeci i zavreci te ponavljanje epizoda. Iako su likovi, kao i epizode, naizgled

meusobno odvojeni, moe se zamijetiti njihova povezanost i usklaenost. Izolacija i

povezanost ostvareni su u junaku i glavni su pokretai radnje. U bajci su elementi

svakodnevnog ivota, rituali, obiaji, magijski, mitoloki i seksualni motivi te simboli

sublimirani i apstrahirani. Forma bajke u prvi plan stavlja pustolovinu, opasnosti i razliite

prepreke kroz koje junak mora prolaziti, a ne osvajanje kraljevstva ili blaga. Lthi zakljuuje

da je u bajkama takva forma uvijek nevidljivo prisutna, iako je njezin isti oblik rijetko u

potpunosti ostvaren (isto, 22). Lthijeva knjievna obiljeja stila bajke, do kojih on dolazi

svojim istraivanjima, ukratko moemo svesti na jednodimenzionalnost, nedostatak dubinske

perspektive, apstraktan stil, izoliranost, sveopa povezanost i sublimirani odraz svijeta

(Popovi 2013: 44).

Jednodimenzionalnost bajke oznauje da nema granice izmeu dvaju razliitih

svjetova u kojima se radnja bajke odvija. U ta dva svijeta postoji nesputana komunikacija bez

junakova osjeaja kontakta s nekim drugim. Svi likovi, bili oni pozitivni ili negativni, s

onostranim se likovima sporazumijevaju poput sebi ravnima. Fantastine pojave u bajci junak

takoer ne doivljava, udesno ne izaziva psiholoke reakcije ili emocije, junak ih ne

preispituje, ne udi im se i ne iskazuje strah prema njima, dakle sve je dio iste dimenzije.

Nedostatak dubinske perspektive oznauje da u bajci nema produbljivanja ni u kom

smislu. Lthi govori da su junaci bajke bestjelesne figure, bez unutranjeg ivota, bez

1 Popovi, pregled: 6.6.2016.

8

okruenja, nedostaje im veza s prolou i budunou, s vremenom uope. (isto, 44). Svim

likovima u bajci (ljudima i ivotinjama) nedostaje psiholoka karakterizacija, njihova fizika i

psihika dubina. Osjeaji i osobine rijetko se spominju, obino ukoliko su u funkciji daljnjeg

tijeka radnje. Isto tako, o motivaciji likova ne saznajemo nita u bajci. Pripovjeda nam ne

objanjava zato su, primjerice, braa zlobna prema svom 'tupavom' bratu. Likovi su

dvodimenzionalni, a njihove osobine samo su povrinski opisane, tek naznaene. Ukratko,

nedostatak dubinske perspektive najjasnije se oituje manjkom prostorne, vremenske,

duhovne i psiholoke razvedenosti bajke.

Apstraktnim stilom bajka oslikava sebi svojstven svijet u kojem razliite pojedinosti

nisu opisane, ve samo imenovane. Usmjerena je na tijek radnje, spominje samo ono to je za

radnju vano, a svoje likove vodi do cilja bez zadravanja na opisima: Junak bajke po svojoj

sutini je putnik, a linija toka radnje odvija se isto i jasno: stvari i pojave svrstavaju se

naporedno i uzastopno a ne tako da se sadre jedne u drugima to omoguava potpunu

preglednost toka radnje. (Popovi 2013: 45). Apstraktni je stil upotpunjen i brojnim drugim

karakteristikama: vrste formule (omiljeni brojevi bajke su jedan, dva, tri, sedam i dvanaest) i

trodijelnost. Bajka najradije istie broj tri junaci su ili sami ili ine posljednji lan trojke,

pred junaka se postavljaju tri zadatka, pomaga tri puta intervenira, neprijatelj se javlja tri

puta itd. Apstraktan stil vidljiv je i u ekstremnim kontrastima. U pravilu su likovi ili

savrenog izgleda i osobnosti ili su potpuno runi i zli. Nadalje, brani parovi ili nemaju djecu

ili ih imaju previe; najjezivija kazna u suprotnosti je s dragocjenom nagradom itd. Kretanja

junaka nepreglednim prostranstvima pomou leteih konja, koija i arobnih vjetrova nisu

proizvoljna jer je radnja bajke u potpunosti odreena svojom strogom formom i unaprijed

odreenim zakonitostima.

Izoliranost i sveopa povezanost je sutinsko obiljeje apstraktnog stila. Izoliranost

oznauje nedostatak dubinske perspektive u prikazivanju figura bajke nema svoj unutranji

svijet, okolinu, vezu s prolou i budunou te vremenom uope. Bajka se bavi svim onim

to je izolirano, udnovato, skupocjeno i ekstremno. Junak bajke ne stoji ni u kakvoj vezi sa

svojom obitelji, narodom ili bilo kakvom zajednicom. Izoliranost se manifestira i kao smrt

roditelja koji svoju djecu ostavljaju samu ili ostavljanje ubogih junaka u umama i zabaenim,

nepoznatim prostorima. Osim toga, izolirano je prikazana i sama radnja bajke istim

inovima i bez prostornih oznaka. Tri su elementa koja najbolje odraavaju izoliranost u bajci

dar, udo i nevezani motiv. Dar, kao jedan od sredinjih motiva u bajci, vanjski je motiv

koji pokree junaka jer on nema svoj unutarnji svijet pa ne moe samostalno donositi odluke.

Dar se pojavljuje u situaciji u kojoj je on potreban, bez prethodne najave ili uspostavljene

9

veze. Junak bajke dobiva na dar udo u onom trenutku u kojem mu je potrebno za zadatak

koji mu je odreen. Upravo je to posljedica apstraktnog stila; dar i zadatak ili dar i nevolja

uvijek odgovaraju jedno drugome. udo je u bajci jedan od elemenata radnje o ijim se

uzrocima i porijeklu ne pitamo, a ono odgovara skrivenim poetikim zakonima bajke. Junaci

bajke ne znaju u kakvim odnosima stoje jedni naspram drugih, a nisu ni svjesni toga. Bajka

nita ne objanjava, ve samo prikazuje, a njezini junaci joj se preputaju ne bi li doli do

svog cilja. Nevezani motiv zatvoren je, izoliran element. Budui da bajka ne tei

sistematinosti, a elementi njezine radnje nisu vrsto povezani, a ipak ih veu neke nevidljive

niti, zakljuuje se da su motivi bajke nevezani.

Sublimirani odraz svijeta oznauje da bajka uzima sve raspoloive motive i prerauje ih u

skladu sa svojim potrebama (Popovi 2013: 44-47). O motivima bajke i njihovu porijeklu vie

se govori u zasebnom poglavlju rada.

2.1.3. Terminoloka odreenja

Upotreba rijei bajka za naziv knjievnog oblika ograniena je vlasnitva,

napominje Jolles (Jolles 2000: 202). Termin bajka, u znaenju koje je i danas prepoznatljivo,

postoji samo u visokonjemakome jeziku. U nizozemskom je jeziku rairen termin sprookje u

oznaci istoga oblika, dok u francuskom nalazimo izvedenicu od conte (pria) za conte des fes

(bajku). U engleskom pak jeziku susreemo termin fairy-tale (isto, 202). Termin bajka duguje

svoje znaenje odreenog knjievnog oblika zbirci Djeje i obiteljske bajke brae Grimm iz

1812. godine. Taj se termin dodue rabio ve i prije, u 18. stoljeu, kada se govorilo o

bajkama sa zmajevima, arobnim bajkama s duhovima, bajkama i priama za djecu i odrasle,

predajama, bajkama i anegdotama. (isto, 202). Naa rije bajka izvedenica je glagola bajati

ije je prvobitno znaenje 'govoriti'. Biti navodi da se znaenje tog glagola, prema Skoku,

usko povezuje sa znaenjem glagola vraati, odnosno krivim i netonim

izvjeivanjem. (Biti 1981: 166). Maja Bokovi-Stulli izdvaja prvi upotrebu rijei bajka u

nas. Ona se javlja u Matijevievu Ispoviedaoniku iz 1630. godine. Prema Matijeviu je bajka

izmiljotina, besmisleno i nevjerovatno kazivanje (Bokovi-Stulli 1983: 115) i ne odnosi

se na vrstu pripovijetke. Iako se Matijeviev pojam bajke tada nije odnosio na vrstu

pripovijetke, njegovo se znaenje sauvalo i kasnije pa su devetnaestostoljetni hrvatski i

srpski knjievnici koristili rije bajka vezujui je uz matu i izmiljanje te udesne ili

nevjerojatne dogaaje. Vuk Karadi ne koristi izraz bajka, a narodne prie dijeli u tzv. muke

i enske pripovijetke. Uz njemaki naziv Mrchen za enske pripovijetke koristi ime gatka i

10

opisuje ih kao pripovijetke koje kazuju kojekakva udesa to ne moe biti (Bokovi-Stull

1983: 115) dok su tzv. muke pripovijetke one u kojima ne postoji element udesnoga

(Crnkovi 1986: 19). Prozna vrsta koju braa Grimm nazivaju Mrchen ne odgovara u

potpunosti naem terminu bajka. U njemakom jeziku taj bi naziv glasio Wundermrchen ili

Zabermrchen to bi u prijevodu na hrvatski glasilo 'udesna arobna bajka' i izricalo

pleonazam (Bokovi-Stulli 2006: 8). Slino je i u poljskom jeziku, gdje se pripovijetke s

udesnim sadrajem nazivaju arobne ili fantastine bajke. Stoga bi, u hrvatskom jeziku,

atribut fantastina bio suvian (Bokovi-Stulli 1983: 117). Ipak, u usmenoknjievnoj

strunoj literaturi termin bajka koristi se u znaenju udesne pripovijetke. Isti je termin

prisutan i u drugim slavenskim jezicima. U ruskome jeziku koristi se kao staro tradicijsko ime

uz neke prie o ivotinjama (Bajka o uke zubastoj, Bajka pro tetereva), a u slovenskome je

naziv za mitske i kosmogonske predaje. U poljskom jeziku bajka ludowa ili narodna bajka

znai narodnu pripovijetku u irem opsegu. Naa narodna, odnosno usmena bajka, priblino

odgovara nazivima folk-tale, conte populaire, Volksmrchen, narodnaja skazka, uz koje stoje

i ue obiljeeni nazivi: fairy tale, conte de fes ili conte merveilleux, Zauber- ili Wunder-

mrchen, volebnaja skazka (isto). Jolles izdvaja temeljno znaenje starovisokonjemakog

mri i gotskog mrs (poznat, slavan) te Mrchen kao oslabljenu umanjenicu Mre koja

oznauje malu priu ili tek neodreenu glasinu iz druge ruke s kojom ne ostaje

naistu. (Jolles 2000: 203).

2.1.4. Povijesni pregled razvoja anra

U mnogobrojnim teorijskim istraivanjima bajke nailazimo na nesuglasja oko vremena

njezina nastanka. Bajke, kao i ostali knjievni anrovi, svoj vrhunac doivljavaju razvojem

tiskarstva u 15. stoljeu pa Ruth Bottigheimer navodi 1550. kao godinu njezina nastanka.

Mnogi se prouavatelji bajke s ovim navodom ne bi sloili jer smatraju da prije srednjega

vijeka u Europi nije postojala tradicija usmenog prenoenja pria, a jo manje njezin pismeni

oblik. Jan Ziolkowski smatra da europske bajke vuku porijeklo iz srednjovjekovne

knjievnosti pisane na latinskome jeziku. Postojei pisani izvori dokazuju da su se na

prijelazu iz staroga u srednji vijek pripovijedale razliite fantastine prie, a mnogi motivi

koje nalazimo u bajkama drevnoga su porijekla i dio su predkranskih mitova, epova, poema,

ljetopisa, pripovijedanja i vjerskih narativa (Popovi 2013: 23-24). Godine 1634/36. javlja se

uokvirena pripovijest Giambatista Basilea Cunto de li Cunti, kasnije poznata pod imenom

Pentameron koja svojim okvirom parodira Boccaccia te nabraja mnotvo narodnih izraza i

11

obiaja da bi se suprotstavila zastarjeloj toskanskoj noveli. Devetnaestostoljetna znanost

prouavanja bajki istie Basilea kao prvog sakupljaa bajki, u kojeg nalazimo i prie poput

Pepeljuge, Sedam gavranova i Trnoruice zastupljene takoer i u zbirci brae Grimm.

Nadalje, braa Grimm u treem svesku Djejih i obiteljskih bajki istiu ime Charlesa Perraulta

i njegove zbirke bajki u Francuskoj s kraja 17. stoljea. U Perraultovoj zbirci Contes du temps

pass avec de Moralits nalazimo Crvenkapicu, Trnoruicu, Gospou Holle. Pojavom te

Perraultove zbirke zapoinje razdoblje bajke koja s jedne strane nadomjeta roman, a s druge

toskansku novelu. U tome se vremenu javlja i Gallandova inaica zbirke orijentalnih pria

Tisuu i jedna no (Jolles 2000: 211-214). Ipak, smatra se da je bajka nastala u dalekoj

prolosti jer njezinu italaku publiku danas uglavnom ine djeca. Bajka time odgovara

ranijem stupnju razvoja ljudskog mozga zbog duboke djeje potrebe za njezinim sluanjem i

prihvaanjem. Istraivai C.W. von Sydow, Will-Erich Peuckert i Jan de Vries iznose

nekoliko teza o vremenskom postanku bajki. Dok Sydow bajku smatra indoeuropskim

naslijeem, Peuckert vrijeme njezina nastanka smjeta ak prije indoeuropske ere. Nasuprot

njima, de Vries smatra da je mjesto bajke ono gdje neka racionalistika kultura smenjuje

mitsku, u homerovskom svetu ili u italijanskoj renesansi. (Popovi 2013: 25 prema Lthiju

1994: 99). Popovi (2013) prema Maxu Lthiju (1986) istie dvije prepostavke mogueg

nastanka bajke: jedna je da je narod neku bajku prilagodio sebi i svojim potrebama, a druga da

su bajke u svojoj izvornoj formi narodu pruene onako kako to odgovara njegovim potrebama

i pripovjedakim sposobnostima. Jack Zipes, suvremeni teoretiar bajki, smatra da je zapisana

bajka nastala iz prvotnih oblika usmenih fantastinih pripovijesti negdje u Europi tijekom

srednjega vijeka, odnosno od 12. do 15. stoljea. U tom se razdoblju uoava vrijednost bajke

te se ona poinje zapisivati, isprva na narodnim jezicima, a kasnije na latinskom. Ipak,

odgovor na pitanje gdje su i kada tono bajke nastale sa sigurnou se ne moe dati,

prvenstveno zbog injenice da su one formirane u stalnim horizontalnim i vertikalnim

migracijama govora, komunikacije i usmene predaje (isto, 28).

2.1.4.1 O poecima teorijskih tumaenja

Prije devetnaestog stoljea ne postoje znanstveno utemeljena teorijska prouavanja

bajki. Narodne su se pripovijetke tek u doba romantizma poele cijeniti kao predmet

divljenja zbog iskonskih nadahnua na izvoru poezije u duama priprostoga puka. Razlog su

tome dvije objavljene zbirke brae Grimm: Djeje i kune bajke iz 1812. te Njemake

narodne predaje iz 1816. Iz tekstova koje nalazimo u tim dvjema zbirkama potekao je naziv

12

narodna bajke. Isto tako, te su zbirke postale uzorom brojnih izdanja diljem Europe. No

kasnija su istraivanja ukazala na upitnost podrijetla ovih tekstova. Naime, pokazalo se da

velik dio zbirke zapravo ine francuske publicirane pripovijetke (Perrault, Mme d' Aulnoy,

Mille de la Force) koje su posredovali pripovjedaice i pripovjedai srednjeg njemakog

graanstva francuskog hugenotskog podrijetla te razliiti zapisi, knjiki i rukopisni izvori, dok

su predaje prepriavane prema starim pisanim izvorima. Ipak, braa Grimm stvorila su stil

njemake bajke kakav nam je i danas poznat: jasnoa i reenina parataksa, zornost, precizno

motiviranje, imperfekt umjesto sadanjeg vremena, upravni govor umjesto neupravnog,

iskljuivanje tuica, arhaini obrati, umanjenice i osjeajni iskazi u romantiarskome stilu

(Bokovi-Stulli 2006: 8-9).

2.1.4.2. Teorije podrijetla

Zbirkom Djeje i kune bajke brae Grimm poinju teorijska tumaenja bajki. Iz

njihovih je tekstova utemeljena mitoloka teorija, najpoznatija i najrazvijenija teorija koja

govori o porijeklu bajki iz mitova pojedinih naroda. U njihovim tekstovima se naziru, osim

mitoloke, obiljeja jo triju kasnijih teorija, migracijske i antropoloke/poligenetske

(Bokovi-Stulli 2006: 9). Postoje dakle tri teorije o podrijetlu i irenju bajki koje e u

nastavku teksta biti podrobnije opisane.

Mitoloka teorija

Vrlo rano, ve u drugoj polovici 19. stoljea, javlja se mitoloka teorija bajki iji su

zastupnici braa Grimm koji su bajke gledali kao ostatak izgubljenih prastarih, sada

preobraenih i razmrvljenih mitova indogermanskih naroda. (Bokovi-Stulli 2006: 9).

Pojedini teoretiari uz indogermanske narode navode i mitove tzv. primitivnih naroda. Unutar

temeljnog shvaanja mitskog podrijetla bajke javljaju se i razliite tzv. solarne, lunarne,

astralne i meteorske koncepcije koje bajke tumae kao simbole nebeskih tijela i prirodnih

pojava. Zastupnici ove teorije su W. Mannhardt, M. Mller, A. de Gubernatis, A. Kuhn, G.

Cox, L. Frobenius, F. Buslaev, A. Afanasjev, O. Miller te N. Nodilo u nas. Mitoloka teorija i

njezine ideje aktualne su i danas u modernoj znanosti, dok su tzv. solarne teorije bile kratka

vijeka. Razliite smjerove tumaenja mitskog podrijetla bajki nalazimo kod F. von der Leyena,

J. de Vriesa, M. Eliadea, V. Proppa, E. Meletinskija, C. Lvija-Straussa i drugih. Osim s

pojavama u prirodi, mitsko podrijetlo bajki vezuje se i uz kultske radnje i vjerske obrede,

primjerice inicijacijske ili pogrebne, koji su bili popraeni kazivanjem mitova. C. W. von

13

Sydow smatra da su bajke preteno indoeuropskog podrijetla, a kasnije su se mijenjale i

prilagoavale ovisno o podruju u kojem su bile zastupljene. Takve lokalne redakcije bajki on

naziva ekotipovima (Bokovi-Stulli 2006: 10).

Migracijska teorija

Migracijska teorija bavi se pitanjima mjesta nastanka bajki i putevima njezina irenja.

Njezini najpoznatiji zastupnici su T. Benfey, R. Khler i E. Coaquin, a u nas V. Jagi. Prema

sanskrtologu i zaetniku teorije Teodoru Benfeyju bajke potjeu iz Indije, a basne iz Grke.

Tu je tezu izrekao 1859. godine objavivi svoj prijevod Paatantre, indijske zbirke

pripovjedaka. Benfey smatra da su bajke prvotno bile poune budistike pripovijesti koje su

se poele prenositi uglavnom usmenim nainom, a svoj kasniji oblik poprimile irei se

preteito pismenim putem prema Europi (isto, 11). Suprotno od njega misli Peukert koji

smatra da su bajke nastale u agrarnom podruju starih naroda na istoku Sredozemlja

(Crnkovi 1986: 25).

Antropoloka ili poligenetska teorija bajke

Kritike migracijske teorije o podrijetlu bajki najee su zastupljene u obliku

antropolokih teorija iji istraivai govore o slinim elementima u bajkama meusobno vrlo

udaljenih naroda. Takoer, u okviru ovih teorija govori se o neovisnosti elementarnih misli i

religijskih shvaanja poput animizma. Predstavnik antropoloke teorije je E. Tylor, a slijede

ga A. Lang, A. Bastian, C. W. von Sydow i drugi. Antropoloka teorija na pripovijetke je

primijenjena tzv. poligenetskom teorijom koju zastupa J. Bdier u knjizi Les Fabliaux te A.

Veselovskij koji se bavio prijenosom siea i motiva u usmenoj i pisanoj knjievnosti (Popovi

2013: 35). Bdier zastupa tezu da su bajke izraz kreativnih kazivaa, a ne puki odraz tuih

pripovijesti koje su migracijom korporirane u nju. (isto, 35) Iako je poligenetska teorija

korisna u tumaenju osnovnih motiva i tema u bajkama, nije korisna njezina primjena na

sloenije siee pripovjedaka (Bokovi-Stulli 2006: 11).

2.1.4.3. Porijeklo motiva

Bajka predstavlja subliminalni odraz svijeta i koristi raspoloive motive koje pretvara

u skladu s potrebama situacije ili zadatka junaka. U bajkama susreemo motive koji obrauju

ljudske odnose i svijeta koji nas okruuje: prosidba, vjenanje, siromatvo, djeca bez roditelja,

roditelji bez djece, (ne)vjernost prijatelja, odanost brae i sestara. Pokraj motiva iz

14

svakodnevnog ivota tu su i oni iz maginoga svijeta susret i rastanak s preminulima,

zmajevima, mitolokim biima, vilama, patuljcima. Koriste se arobne rijei, slike i haljine ili

pak arobna ogledala. Svi su motivi u bajci ispranjeni, lieni svake individualizacije. U bajci

se udesno opisuje, ali ne doivljava. Ona na jednak nain i u istome tonu govori o obinim

svakodnevnim dogaajima kao i o onim udesnim (Popovi 2013: 49). Rijeima Marije

Bokovi-Stulli, u bajku ulaze elementi obinog ivota, motivi magijskoga i mitolokog

podrijetla, relikti rituala i obiaja, seksualni motivi i simboli, ali svi se oslobaaju prvobitnoga

konkretnog znaenja. (Bokovi-Stulli 2012: 285). Milan Crnkovi (1986: 26) prema M. V.

Dimiu izdvaja nekoliko arinih ishodita motiva u narodnim priama, posebice u bajkama.

Najbrojniji motivi su oni indijskoga porijekla. U to pripada osloboenje kralja pretvorenog u

zmiju djevojinom ljubavi, njemuti jezik koji se moe nauiti injenjem dobrih djela,

nadmetanje arobnjaka i njegova uenika u preobraavanju, takmienje kralja i njegova vezira

u seljenju due iz jednoga tijela u drugo, izrastanje velikih posljedica iz malih uzroka,

ivotinjska zahvalnost koja je jaa od zahvalnosti ljudi, putovanje u raj, odgonetavanje

zagonetki, istjerivanje bolesti kao zlih duhova, progonjeni junak koji iza sebe baca predmete

koji postaju nesavladive zapreke, neman koja otima djevicu, poklon koji se na neobian nain

vraa darovatelju, srea pomae ovjeku koji se izdaje za sveznalicu, mudrica se izbavlja

svake nevolje... U motive keltskog i irskog podrijetla ubraja se sljedee: divovska snaga,

nepobjedivost u jelu i pilu, maevanju i plivanju, u borbi za ivot, s nemanima i ljudima;

putovanja u podzemni svijet, zaarani dvorci, duboki bunari iz kojih puu opasni vjetrovi,

zlatokose i patuljci, skrivanje djevojaka po umama i njihova utnja, pretvorbe brae u

labudove i gavrane, voda ivota, staklene planine, djevojke koje sputaju svoju dugu kosu niz

zidove kako bi se njihov dragi spasio. Grki motivi su Androklo i lav, lisica koja laska

gavranu, jabuke besmrtnosti, prie o nevjernoj udovici, jednooki div, zmajevi. Iz motiva

kineskoga podrijetla tu su arobne lisice, odnosi ljudi s mrtvima, nemanima i bogovima,

realistike pojedinosti u slikanju svakidanjeg ivota i u doaravanju nevjerojatnih dvorova,

vrtova i sl. U perzijske motive, pored indijske baze, Crnkovi ubraja ene mjeseeva lika,

palae s brojnim stupovima, zidove arobnih boja, vrtove koji su obasjani mjeseinom,

vodoskocima i slavujima, trnice s robovima, haremski ivot, senzualnost, samovolju vladara

i njihovih suradnika. Sjeverni i germanski motivi su guarica, propast svijeta, nadvladavanje

ratnike djevice, borbe bogova, divova i patuljaka, avet i duhovi, smrt kao lice itd. Smatra se

da vile i realistika potka bajki izviru iz ruskih, odnosno slavenskih bajki uope, dok su

indijske i crnake bajke bliske mitologiji. Mnogi od navedenih motiva mogli su se autohtono

javiti i u drugih naroda, a mnogi su seljenjem doivjeli vee ili manje preinake. Od naroda do

15

naroda je zanimljivo usporeivati razliite varijante motiva. Crnkovi izdvaja primjer nae

Pepeljuge, ruske Havroeke, Perraultove Pepeljuge, Grimmove Pepeljuge i Jednooke,

Dvooke i Trooke, burmanske Velike kornjae, starokotske Rogoarke (Rushencoatie) i brojne

druge motivske varijante. Iako se u prouavanju motiva mogu izdvojiti neka vanija mjesta

podrijetla, estoa varijanti osnovnih motiva u brojnih naroda idu u prilog tezi da je bajka

zajednika batina svih naroda, da se u svakom narodu razvijala i cvala i da motivi nisu znali

za granice. (Crnkovi 1986: 27).

2.1.4.4. Iz usmenog u pisani medij

Bajke, zajedno s brojnim ostalim usmenoknjievnim anrovima, nisu bile namijenjene

iskljuivo djeci i nisu pripadale djejoj knjievnosti. Meu irim drutvenim slojevima, a

posebice u ruralnim krajevima, bajke su se tijekom 19. stoljea podjednako pripovijedale

djeci kao i starijima. Na razini djeje recepcije toga anra, smatralo se da ih djeca jednako

doivljavaju i prihvaaju kao i odrasli. U tom je razdoblju vladalo uvrijeeno miljenje da su

one neobvezujue, izmiljene pripovijesti. (Hamerak 2011: 155). Prije kraja 19. stoljea

usmene su se pripovijesti kazivale djeci graanskoga i plemikoga porijekla, a repertoar

djejih pria bio je odabran i probran iskljuivo za njih. Toj su djeci prie kazivale

odgojiteljice, primjerice maestre u splitskom podruju, ene koje su uvale i odgajale

predkolsku djecu. One su, po miljenju gradskog poglavara, djecu kvarile raznim bajkama i

neukusnim priama, to je oduzimalo najvei dio vremena. (isto 2011: 95 prema Boi-

Buani 1982: 24). S druge strane, ve spomenuta djeca seljakog porijekla sluala su bajke,

predaje i legende u drutvu odraslih. Bajke su kasno i sporo ulazile u polje hrvatske djeje

knjievnosti, a sve do kraja 1879. godine nisu se uvrtavale u zbirku narodnih pria

namijenjenih djeci. Spomenutom godinom, tonije objavljivanjem Stojanovieve zbirke

narodnih pria za djecu, zapoinje izdavanje monografskih izdanja bajki hrvatske djeje

knjievnosti u slikovnicama i ilustriranim knjigama u kojima su bile objavljivane pojedine

bajke. U udbenicima bajke nalazimo ipak neto kasnije. U tiskanu hrvatsku djeju

knjievnost bajke su ule s prvim tiskanim asopisom puko-djejeg karaktera, Bosiljkom. U

tom su asopisu bajke doivljene kao preitci nekadanjega slavenskog zajednitva, prie

kojima ne vjeruju ni odrasli, ni djeca (isto, 156), no imale su privilegirano mjesto u njemu,

za razliku od ostalih usmenoknjievnih oblika. Razlog njihove privilegiranosti bila je

pretpostavka da su bajke dobro sredstvo konstrukcije nacionalnog identiteta bez podupiranja

modernizacije drutva. Namijenjen djeci, mladima, ali i manje obrazovanim odraslima,

16

Bosiljak je teio to broj i masovnijoj poduci puka. Marijana Hamerak napominje da je za

Bosiljak i bajke u njemu vano herderovsko shvaanje narodnoga pjesnitva kao

najpreciznijeg i najuzvienijeg izraza duha jednog naroda. (isto, 107). 1868. godine bajke su

nakratko nestale iz djeje knjievnosti jer se Bosiljak prestao objavljivati. Pokretanjem

asopisa Smilje, namijenjenog iskljuivo djejoj itateljskoj publici, one 1873. godine ponovo

stupaju na scenu. Sve do 1880. godine ovo je jedina publikacija koja, barem rubno, objavljuje

bajke. U tom se asopisu cijeni i afirmira anr udoredne pripovijetke u najirem smislu, a

bajka se i dalje ne doivljava kao preteito djeji anr. Objavljeno je svega nekoliko narodnih

bajki, a ostali zastupljeni anrovi ukljuivali su uglavnom aljive pripovijesti, predaje,

anegdote i basne. Za asopis Smilje posebice je vana didaktina namjena te sklonost

modifikacijama bajki. Na oblikovanje kolektivnih predodbi o djetetu kao autonomnom,

samom po sebi vanom biu predodreenom za bajke (isto, 158), utjecao je porast

produkcije bajki nakon 1880. godine u bogato opremljenim ilustriranim formama svezaka

knjiga, slikovnica, monografija i dr. Takva vizualno primamljiva izdanja nastojala su pridobiti

djeje recipijente i prepostavljala autonomnog djejeg itatelja (isto, 158).

2.1.5. Problem genetikih istraivanja bajki

Vladimir Biti ukazuje na krizne toke devetnaestostoljetnog bavljenja usmenim

pripovjednim oblicima unutar genetikih prouavanja. U brojnim istraivanjima dolazi do

gomilanja raznolike grae o bajkama koja ne ukljuuje jedinstvena i usuglaena mjerila

razvrstavanja. Tako nailazimo na brojna istraivanja o bajci a da jasna predodba o tome to

je bajka u stvari ne postoji. (Biti 1981: 15). Slino navodi i Propp, istaknuvi pitanje metode

prouavanja bajki. Smatra da se bajka obiavala prouavati samo genetski, bez prethodnog

sistematskog opisa. Suvino je govoriti o klasifikaciji i genetici bajke prije njezina temeljitog

odreenja: Jasno je da je pre nego to postavimo pitanje: otkuda bajka potie?, potrebno

odgovoriti na pitanje: ta je bajka? (Propp 2012: 11). Budui da je bajka anrovski vrlo

raznolika, potrebno ju je razdijeliti i klasificirati, to predstavlja prvi stupanj znanstvenog

prouavanja. Problem klasifikacije javlja se zbog podjela koje ne proizlaze od samog

materijala. Iznosei nekoliko primjera pokuaja razvrstavanja bajki, Propp izdvaja podjelu

bajke prema strukturi (V. F. Mller), vrstama (W. Wundt), sieu (P. M. Volkov i A. Aarne),

motivima (Veselovski) i elementima (J. Bdier). Posebno ukazuje na kaotinost klasifikacije

bajki po sieima jer je osobitost bajke da njezini sastavni dijelovi mogu bez izmjene biti

preneseni u drugu bajku. Zbog toga je, zakljuuje, najprije potrebno prouavanje strukture

17

svih vidova bajke koje se nalae kao uvjet za njezino povijesno prouavanje (isto, 24). Stoga

Propp u svome najpoznatijem djelu Morfologija bajke iz 1928. godine daje njezinu podrobnu

morfoloku analizu.

2.1.6. Morfologija bajke (1928)

U svome izlaganju Propp strukturalistikom analizom daje smjernice za sustavan

povijesni opis anra bajke. Proppova analiza se odnosi samo na narodne bajke iz kojih se

izdvajaju sastavni dijelovi te se po njima bajke usporeuju. Rezultat tog usporeivanja je

morfologija bajke, odnosno opis bajke prema njenim sastavnim dijelovima i odnosu dijelova

jednih prema drugima i prema cjelini. (Propp 2012: 27). Dok je za finsku kolu A. Arnea

kljuan pojam motiva, Propp uvodi funkcije kao osnovnu jedinicu prouavanja bajki. Na

funkcijama ili radnjama likova, koje smatra osnovnim dijelom bajke, temelji se njegova

analiza. Funkcije podrazumijevaju postupak lika koji je odreen s obzirom na znaaj koji on

ima u tijeku radnje. Iako se vritelji radnji, dakle likovi, njihovi nazivi i pripadajui atributi

mogu mijenjati, funkcije ostaju stalne i nepromjenjive veliine te je njihov redoslijed uvijek

istovjetan. Istovjetnost redoslijeda funkcija, napominje Propp, zakonitost je koja vrijedi

iskljuivo za narodne bajke i nije osobina bajke kao knjievne vrste, odnosno ne vrijedi za

umjetnike bajke. Isto tako, nema svaka bajka sve funkcije, ali se time ne mijenja raspored

ostalih funkcija u bajci. Bajke s jednakim funkcijama koje ine strukturu mogu se smatrati

bajkama istoga tipa pa se na taj nain moe sastaviti registar tipova koji je izgraen na temelju

tono definiranih strukturnih obiljeja. Propp izdvaja trideset i jednu funkciju. Sve se funkcije

uzastopno uklapaju u jednu priu. Bajka zapoinje tzv. poetnom situacijom koju Propp ne

smatra jednom od funkcija, ali je ona vaan morfoloki element. Poetna situacija moe biti

nabrajanje lanova obitelji, imenovanje junaka, navoenje njegova poloaja i sl. Iz poetne

situacije proizlaze sve ostale funkcije: udaljavanje (jedan od lanova obitelji udaljava se od

kue; odlazak na posao, u umu pa ak i smrt), zabrana2 (koja se izrie junaku, pr. izlazak na

ulicu, zavirivanje u odaju), krenje zabrane3 (junak kri zabranu koja mu je prethodno

izreena, pr. princeza kasni s povratkom kui), ispitivanje (ispitivanje protivnika o boravku

djece, dragocjenih predmeta i sl.), odavanje (protivnik dobiva odgovor na svoje pitanje),

podvala (protivnik eli prevariti rtvu pretvorbom, nagovaranjem, primjenom arobnih

sredstava, razliitim sredstvima prevare ili nasilja), sudjelovanje (rtva je prevarena, pristaje

2 Propp navodi da se ovdje moe nainiti digresija radi lakeg razumijevanja.

3 Nakon krenja zabrane, u radnju stupa junak protivnik kojemu je cilj naruiti obiteljsku idilu, izazvati nesreu,

natetiti. Protivnik, odnosno donositelj tete, moe biti i pr. zmaj, avao, vjetica i sl.

18

na nagovore protivnika i time zapravo pomae neprijatelju), nanoenje tete i nedostatak4

(protivnik nanosi tetu otmicom, oduzimanjem arobnog sredstva, tjelesnom povredom i dr.),

posredovanje5

(upuuje se poziv u pomo koji junak slijedi), poetak suprotstavljanja

(traitelj pristaje na poziv ili se odluuje suprotstaviti), odlazak6 (junak naputa dom), prva

darivateljeva funkcija (junak se provjerava, ispituje i sl.), junakova reakcija (moe biti

pozitivna ili negativna; pr. junak izdrava ili ne izdrava probu, odgovara ili ne odgovara na

pozdrav i dr.), stjecanje arobnog sredstva (ivotinje, predmeti iz kojih se pojave udotvorni

pomonici, arobni predmeti, nadnaravne osobine), junakovo prostorno premjetanje (junak

odlazi na mjesto na kojem se nalazi predmet za kojim traga), borba (junakova borba s

neprijateljem sa zmajem, vitezom, neprijateljskom vojskom), obiljeavanje junaka (tjelesno

obiljeavanje igosanjem, prstenom i ostalim), pobjeda (protivnik je pobijeen u borbi,

natjecanju, kartama i sl.), otklanjanje nevolje ili nedostatka7 (junak otklanja poetnu nevolju

ili nedostatak), povratak (junak se vraa, a njegov povratak katkada moe imati karakter

bijega), junaka progone (junaka progoni zmaj, vjetica; ele ga ubiti), spaavanje junaka 8

(junak se spaava od potjere pretvorbom ili vjetinama), skriveni dolazak junaka (junak dolazi

kui ili u neku drugu zemlju neprepoznat, kao uenik, kuhar i sl.), neosnovani zahtjevi

(junaku ih postavljaju braa ili general, vodonoa i dr.), teak zadatak (zadaci su raznoliki:

provjera jelom i piem, vatrom, odgonetavanje, provjera junakove snage), rjeavanje (junak

rjeava zadatak), prepoznavanje (junaka prepoznaju po znaku, prstenu, rjeavanju zadatka),

razotkrivanje (protivnik ili lani junak je razotkriven; uoblieno je u priu ili pjesmu),

preobraaj (junak dobiva novi izgled, odjeu, dvorac), kanjavanje (neprijatelj je kanjen

protjerivanjem, strijeljanjem, samoubojstvom), svadba (junak se eni i dolazi na prijestolje).

Neke funkcije su svrstane po parovima (pr. zabrana krenje; raspitivanje odavanje), neke

grupirane (nanoenje tete, odailjanje, junakova odluka da se suprotstavi i odlazak), neke

meusobno ine cjelinu (provjeravanje junaka, njegova reakcija i nagraivanje), a neke

nemaju svoj par (udaljavanje, kanjavanje, enidba i dr.). Maja Bokovi-Stulli istie da je

promatranje funkcija u opozicijskim parovima jedan od osnovnih postupaka strukturalistikog

4 Izrazito vana funkcija jer njome zapoinje zaplet bajke. Prvih sedam funkcija omoguuju ili olakavaju

njezino ostvarenje.

5 Ova funkcija slui kao vezivni element i u bajku uvodi junaka.

6 U bajku ulazi novo lice: darivatelj ili opskrbljiva i daje junaku arobno sredstvo koje mu omoguuje uspjeno

svladavanje nesree. Junak ga sluajno sree (u umi, na putu i sl.).

7 Funkcija kojom se postie vrhunac zapleta.

8 Nakon ove funkcije javlja se nevolja koja moe, ali i ne mora uspostaviti novi tijek bajke.

19

opisa. Analizirajui bajku prema funkcijama, Propp imenuje sedam likova koji vre zadane

radnje, odnosno odgovaraju odreenim funkcijama. U nastavku teksta navedeni su svi likovi i

njima pripadajue funkcije, odnosno funkcije koji oni obavljaju te odgovarajue radnje u

kojima se javljaju.

I. protivnik (nanoenje tete i nedostatak; borba; proganjanje)

II. darivatelj (prva darivateljeva funkcija; stjecanje arobnog sredstva)

III. pomonik (junakovo prostorno premjetanje; otklanjanje nevolje ili nedostatka;

spaavanje junaka; rjeavanje; preobraaj)

IV. careva ki (traeno lice) i njezin otac (teak zadatak; obiljeavanje junaka;

razotkrivanje; prepoznavanje; kanjavanje; svadba)

V. poiljatelj (posredovanje)

VI. junak (odlazak u potragu, junakova reakcija; svadba)

VII. lani junak (odlazak - u potragu, junakova reakcija uvijek negativna;

neosnovani zahtjevi) (Propp 2012: 93-94).

Kljuno obiljeje bajke Propp ne vidi u njezinoj udesnosti, ve u kompoziciji. Ta

kompozicijska, strukturalna i sintaktika obiljeja bajke ine njezinu jedinstvenu poetiku, a na

kompoziciji Propp temelji svoju definiciju bajke (Bokovi-Stulli 1983: 119). Istraujui

kompoziciju bajke, on je ukazao na podjednaku grau bajki i pripadnost istome tipu bez

obzira na mnogobrojne siee u kojima se uobliuju. Zakljuio je da se one kreu od poetnog

nedostajanja do sretnog razrjeenja (Bokovi-Stulli 1982: 284). Vanost Proppove studije je

u njegovu odreenju bajke kao cjeline sastavljene od dvije vrste elemenata: promjenjivih

(atributi junaka, naini ispunjenja funkcija, vezivni elementi) i nepromjenjivih (funkcija).

Njegov je pristup bajci mnogima kasnije posluio za prouavanje bajki i narodnih

pripovjedaka drugih naroda. Neki teoretiari, poput J. Zipesa, zamjeraju mu nedostatak

istraivanja odnosa i meusobnog utjecaja usmenih predaja i knjievne tradicije, ali i

promjena kojima je bajka, kao produkt usmenog kazivanja, podlona nakon prelaska u pisani

medij i prerastanja u knjievnu bajku (Popovi 2013: 43).

2.1.7. Narodna bajka i mit

20

Narodnu bajku Lthi opisuje sljedeim obiljejima: ralanjenost u vie epizoda; jasno

odreena struktura koja ju svojim karakteristinim obiljejima odvaja od slobodnijeg

strukturiranja umjetnike bajke; umjetnika fikcija; lakoa i razigranost koje ju dijele od

predaja, legende i mita. Nadalje, navodi da didaktini elementi u narodnoj bajci nemaju

znaajniju ulogu, poput onih u basnama ili egzemplima. Mijeanje stvarnog i nestvarnog

narodnu bajku razluuje od vrsta poput novele, romana i znanstvenofantastinih djela koja

tee realistikom ili pseudorealistikom prikazivanju zbilje (Bokovi-Stulli 1963: 11). Prema

Stipi Botici, na hrvatskom je prostoru poznato do desetak tisua narodnih bajki, a u tu brojku

ulaze primjeri koje karakterizira ista bajkovita struktura i primjeri koji obiljeja te strukture

imaju u manjoj mjeri, a takvi su primjeri znatno ei. Prije govora o hrvatskoj narodnoj bajci

potrebno ju je usporediti s mitom preko kojeg se uope i dolazi do bajke (Botica 2011: 7).

Slinosti bajke i mita u manjem su broju zastupljene nego njihove razlike. Bajka je od mita,

tonije od mitske predaje, batinila odnos prema vremenu, koje je apstrahirano i uopeno isto

kao i prostor. Izmeu mita i religije, mita i obreda vana je i simbolizacija te metaforizacija

znaenja koje predstavlja pojam, a aktualizira se u priu i na taj nain prenosi (postojanje

stvarnog i prenesenog znaenja tog pojma). No u bajci je verbalna, posebice neverbalna

komunikacija znatno naglaenija nego u mitu. Vano je obiljeje hrvatskih bajki njemuti

jezik ili govor, odnosno neujni govor koji obian ovjek ne razumije, ali ga mogu koristiti i

razumjeti akteri u posebnim prilikama u kojima se on ostvaruje. Jasne razlike mita i bajke

vidljive su najprije u poloaju koji ovjek zauzima u njima. Akteri mita nadnaravna su bia

koja upravljaju svijetom i ovjek ne utjee bitno na radnju. Ona sama po sebi posjeduju

uroenu mo kojom upravljaju svijetom, a ovjek u bajci to uglavnom uspijeva konkretnim

arobnim sredstvom (kamenom, obuom, torbom, prstenom i dr.) ili pak njegovom funkcijom

(svladavanje udaljenosti, zatita, nevidljivost i sl.). Bajka pak ovjeku daje povlateno mjesto

u radnji te verbalizacijom moe mijenjati svijet oko sebe. Zajedniko obiljeje bajke i mita je

njihovo pretvaranje kaosa u kozmos, sakupljanje rasutih mitemskih fragmenata i dovoenje

ih u red, verbalna semantizacija simbola. (isto, 10). Takoer, funkcije su jedan od bitnijih

zajednikih obiljeja. U mitu prevladava ontoloka i gnoseoloka funkcija, a u bajci utilitarna

i ludistika. Bajka se moe tumaiti alegorijski, ali mit treba tumaiti odvojeno od

alegorijskog shvaanja. U bajkama se naglaava socijalna dimenzija i razrjeavaju se

konkretne pojedinane situacije. S druge strane, mit se bavi sudbinskim i opeljudskim

pitanjima koja esto tragino zavravaju. Zavreci bajke upravo su suprotni. elei naglasiti

utopijsku elju maloga ovjeka (Botica 2011: 12), bajka prilagoava i svoje zavretke koje

uobliava u svadbe, gozbe, radost posjedovanja i sl. Nae narodne pripovijetke, pa tako i

21

bajke, ne odlikuje vrsto arhaina i formulirana struktura. Ipak, nalazimo na neke osnove stila

bajke u njima: sredinja junakova pustolovina oko koje se gradi radnja, trostruko ponavljanje

epizoda, gradacija, formulaini poeci i zavreci. Uz bajke s klasino odreenom strukturom

zanimljive su i prie s izmijeanim motivima, necjelovitim reenicama, bez klasinog sklada.

Primjer takve bajke navodi Maja Bokovi-Stuli kada govori o likoj varijanti bajke Ivica i

Marica, koja je sirova i ljudoderska, ali puna primitivne drai. (Bokovi-Stulli 1963: 24).

U fabulativnom tijeku bajke moemo izdvojiti nekoliko varijacija: pravolinijska usmjerenost

na svretak radnje; opisivanje usputnih avantura glavnog aktera; simultanizam u razrjeenju

zapleta i uokvirenost prie (Botica 2011: 11). Stipe Botica izdvaja prednosti i nedostatke

hrvatske narodne bajke. Najprije, ona bira primjerene aktere bajkovitih struktura. Ti akteri,

kao i prostor i vrijeme, apstrahirani su na pravu mjeru. Njezina formalna struktura zaokruena

je cjelina, a fantastika kontrolirana. Hrvatska narodna bajka proeta je demonskim motivima

(neiste sile, avoli, utvare), a takve tzv. demonoloke bajke i predaje nadomjestak su

hrvatskog mitskog sustava. U njezinu fabuliranju, kompoziciji, leksikoj i stilskoj obradi

vidljivi su razliiti idiomi (akavski, kajkavski, tokavski) na kojima su bajke napisane. U

nedostatke obiljeja hrvatskih narodnih bajki ubrajamo razliite naracijske propuste: izostanak

retardacija, brzo prelaenje na zaplet i nagli zavreci; nemotivirana i spora fabula i isto tako

lo izbor leksika i sintakse. to se tie aktera, istie se da su oni preslabi za uloge koje nose u

radnji, njihovo je ponaanje hirovito i esto nedostaje dobar izbor pravih protivnika (Botica

2011: 13-14).

2.1.8. Bajka kao dio djeje knjievnosti

Djeja knjievnost je dio nacionalne knjievnosti koja ima svoje norme, tematiku i

itatelje. Milan Crnkovi je definira kao posebni dio knjievnosti koji obuhvaa djela to po

tematici i formi odgovaraju djejoj dobi (grubo uzevi od 3. do 14. godine), a koja su ili

svjesno namijenjena djeci, ili ih autori nisu namijenili djeci, ali su tijekom vremena, izgubivi

mnoge osobine koje su ih vezale za njihovo doba, postala prikladna za djeju dob, potrebna za

estetski i drutveni razvoj djece, te ih gotovo iskljuivo ili najvie itaju djeca. (Crnkovi

1980: 5-6). Iz ove je definicije vidljivo da nisu sva djela djeje knjievnosti isprva bila

namijenjena upravo djeci. Primjerice, Charles Perrault svojim se bajkama protivio

klasicistikoj tematici, braa Grimm su bajke vidjela kao izraz narodne due, a Andersen je

svojim priama izraavao osjeaje koje je nosio u sebi (isto, 4). Poeci djeje knjievnosti

naziru se s kraja 18. ili sredine 19. stoljea. Publikacija knjiga namijenjenih iskljuivo djeci

22

kao recpicijentima relativno je nov fenomen. Marijana Hamerak napominje da je sasvim

razumljivo da s poecima djeje knjievnosti nije izumrlo djeje itanje i knjiga koje nisu

namijenjene djeci jer je dostupnost knjiga u to vrijeme bila omoguena samo djeci iz

imunijih obitelji, a ostala djeca, koja nisu polazila kolu ili imala privatnu obuku kod kue,

mogla su listati puke kalendare ili puke klasike kao to su Razgovor ugodni naroda

slovinskog ili Satir iliti divji ovik (Hamerak 2011: 72-73). Ista autorica istie da su sjeanja

na itanja takvih nedjejih knjiga esta u autobiografskoj prozi prve polovice 19. stoljea, to

govori o vanosti koju u djetinjstvu ostavljaju prozni anrovi. Moe se zakljuiti da su djeca

itala nedjeje knjige i prije i poslije stvaranja osnovnih uvjeta za normalan razvoj djeje

knjievnosti (isto, 76). Crnkovi bajku9, uz djeju poeziju, roman ili pripovijetku o djeci,

svrstava u osnovne vrste djeje knjievnosti. Navodi jo i basnu, a ostale vrste (roman i

pripovijetku o ivotinjama ili djela s tematikom prirode, avanturistiki roman, povijesni

roman, putopis i znanstveno-popularnu literaturu) smatra neprimjerenima djejoj dobi. Istie

da bi se u itanju knjievnosti djeci i njezinoj obradi u kolama morala uzeti u obzir podjela

djeje knjievnosti po vrstama, koja bi trebala biti usko povezana i usklaena s djejom dobi.

Unutar knjievnih vrsta djeje knjievnosti razlikujemo dakle dva smjera: pisci koji svjesno

namjenjuju svoja djela djeci od druge do pete ili este godine te pisci koja svoja djela

namjenjuju openito djetetu i ostavljaju slobodu djetetova izbora sluanja ili itanja tih djela

prema vlastitim interesima i elji (isto, 10). Hranjec spominje dva osnovna kriterija

pripadnosti vrste djejoj knjievnosti: dob itatelja i strukturu vrste. Usmenoknjievne oblike,

pod kojima istie bajku, nabraja meu prvima u popisu vrsta koje se najee susreu u

hrvatskoj djejoj knjievnosti. Smatra da je ona svakako najpopularniji usmeni oblik

nastanjen u djejoj knjievnosti. (Hranjec 2006: 22). Dijete prihvaa bajku zbog pustolovina

i optimistine projekcije svijeta koja je nerijetko idealizirana. Njezin jednodimenzionalan

svijet neovisan o zbilji, apstrahiranost pojava, crno-bijela tehnika i polarizacija likova,

jednosmjerna naracija liena digresija i opisa, ustaljena struktura i forumulainost privlai

dijete izmeu evrte i osme godine i dobro se uklapa u njegov svijet mate. Osim simetrine i

nerazvedene strukture, dijete privlai i crno-bijela tehnika oblikovanja likova jer ono ne

razumije sloenost meuljudskih odnosa te polarizaciju likova u bajci prihvaa kao logian

odnos u kojem dobro uvijek pobjeuje zlo (isto, 23).

9 M. Crnkovi (1986) u knjizi Djeja knjievnost za bajku koristi naziv bajka ili pria, izvodei ga iz stranih

naziva za bajku: skaska; Mrchen, Volksmrchen, Hausmrchen; conte populaire, conte merveilleux, conte des

fes; story, tale, fairy tale, folk tale.

23

2.1.9. Bajka u psihologiji

Psiholozima je bajka vaan imbenik djetetova razvoja. Klinika psihologija koristi

bajku kao orue u psihoterapijskome radu s djecom, psihodijagnostici, tumaenju nesvjesnog

ili kao polazinu psihologijsku grau na kojoj primjenjuje ostale tehnike i metode. Razvojni

psiholozi smatraju da su bajke nezaobilazno djeje tivo jer pripovijedaju ak i o najtanjem

aspektu djejeg rasta i sazrijevanja. Polaze od pretpostavke da bajka nije samo uspjeno

kliniko sredstvo, ve i sredstvo pomou kojeg djeca ue nadvladati psiholoke sukobe i

doseu nove faze razvoja. Razlog je tome djeje simboliko shvaanje udesnog narativa

bajke koji pospjeuju procese sazrijevanja (Popovi 2013: 80). Navest emo nekoliko

zapaanja psihologa o utjecaju bajki na djecu.

Tumaenja bajki u svjetlu psihoanalize u temelju su oslonjena na djela Brune

Bettelheima, Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga. Bruno Bettelheim u djelu Smisao i

znaenje bajki nastoji podsjetiti kako su i zato bajke znaajna pomo u svladavanju

psihikih problema odrastanja i integriranja osobnosti. (Bettelheim 2004: 22). Smatra da

djetetu u odreenoj dobi najvie odgovara ona bajka koja odgovara njegovom razvojnom

stupnju te odgovara na probleme koji ga u tom razdoblju najvie tite (isto, 23). M. B. Stulli

dodaje da Bettelheim nastoji prikazati kako bajke pomau djeci da rijee psiholoke, osobito

edipovske probleme svoga sazrijevanja putem identificiranja sebe i svojih najbliih s likovima

bajke, a i putem simboliziranja u pojedinim likovima vlastitih nesvjesnih drutvenih poriva

(slojevi id, ego, super-ego). (Bokovi-Stulli 2012: 289).10

Zaetnica djeje razvojne

psihologije, Charlotte Bhler, smatra da formalni i simboliki aspekti bajke odgovaraju

djejem imaginativnom nainu opaanja. Stilska obiljeja bajki koja odgovaraju psiholokim

potrebama i interesima djece te njezina svojstva koja privlae djecu mogu se, prema

zapaanjima Charlotte Bhler, razvrstati u nekoliko elemenata:

enja za pustolovinom i odlaskom u nepoznati svijet

stapanje i ispreplitanje stvarnog i udesnog svijeta

polarizirani i statini likovi

posredno, vanjsko oitanje karaktera kroz njihovo djelovanje

suprotnosti koje kod djece izazivaju simpatije i antipatije: nevinost i zloba, marljivost i

lijenost, ljepota i rugoba, snaga i slabost

10

Bokovi-Stulli, pregled 18.8.2016. lanak je prvotno objavljen 1982. godine u asopisu Umjetnost rijei.

24

progonjeni i siromani junaci koji u djece izazivaju empatiju

optimistina irealna projekcija ivota bliska djejoj predodbi o svijetu kao neem

udesnom i radosnom (siromana djevojka preko noi postaje kraljicom)

opi statiki atributi kojima se doaravaju mjesta radnje i likovi

nadstvarna, ali organizirana fantastika bajke podreena zakonima njezine kompozicije

gradnja bajke koja je bliska djeci, a obiluje akcijama i pustolovinama

konani cilj bajke potisnut je samim doivljajem pustolovine, podvizima i

svladavanjem prepreka na putu

okrutnosti u bajci koje predstavljaju simbole i dijelove apstraktnoga ornamentalnog

stila bajke

udesna atmosfera bajke koja izvire iz njezinog cijelog irealnog tijeka zbivanja i

potie pritajene elje i nade, vjeru u nenadano i neobino te je nalik snu (Bokovi-

Stulli 1983: 193-194 prema C. Bhler).

Vrijedna su i tumaenja ostalih psihologa koji su se bavili ulogom bajki u psiholokom

sazrijevanju. Bruno Jckel tumai da su bajke simboliki opisi konflikata i seksualnog

sazrijevanja u pubertetu. Josephine Bilz na primjeru bajke Rumpelstiltskin (Cvilidreta)

oslikava proces enske inicijacije, enskog psiholokog sazrijevanja od djetinjstva do

materinstva. Walter Scherf iznosi tezu da su bajke snovi koji govore o obiteljskim sukobima

pa se zbog toga djeca mogu poistovjetiti s opisanim likovima. One im pomau u nadilaenju

sukoba, uspjenoj kasnijoj integraciji u drutvo i osamostaljivanju od roditelja. Andr Favat

slui se Piagetovim razvojnim fazama u tumaenju i objanjavanju koristi bajki za djecu.

Njegova istraivanja pokazuju da bajka odgovara nainima na koje dijete, prema Piagetovim

zakljucima, zamilja svijet. Bajke djeci smanjuju napetost izazvanu socijalizacijom i pomau

im u stvaranju imaginarnog, egocentrinog svijeta organiziranog prema njihovim eljama.

Favateovo je stajalite infantocentrino i oznauje da su bajke namijenjene izriito djeci, u

slubi su kulture, doprinose djejem razvoju i socijalizaciji, a ponekad ih (ovisno o razvojnoj

fazi) mogu i sputavati. Bajke odraslima slue samo kao pedagoko orue uenja o izazovima i

procesima kroz koje prolazi djeji um tijekom razvoja, dok o odrasloj osobi i njezinim

psihikim obiljejima govore malo ili gotovo nita (Popovi 2013: 80-83). Osim to slue kao

poticajno sredstvo uivljavanja u imaginarni svijet, bajke djecu ue razliitim oblicima

ponaanja, manirama, kulturnim i higijenskim navikama te ue stjecanju pozitivnih osobina

linosti kao to su portvovnost, izdrljivost, strpljenje, hrabrost, istinoljubivost. U tom

25

procesu ue ih i kako zanemariti one negativne strane ljudske linosti (zavist, ljubomora, la,

krtost, pohlepa). Likovi u bajkama su izrazito polarizirani, nisu dvolini - istovremeno dobri

i zli, kao to je to veina ljudi u stvarnosti. Linost je dobra ili zla ba da bi se umjetnom

polarizacijom koja odgovara duhu djeteta razrijeile neke moralne dileme. (Grgurevi i

Fabris 2012: 157). Zlo je samo privremeno nadmono jer je njegovo kanjavanje preduvjet ne

samo za lekciju iz morala, ve je i pitanje opstanka. Stoga se u bajci mora uiniti opreka dobra

i zla. Postavljanje opreka tipino je obiljeje bajke: jedan je brat redovito glup i zadrt, a drugi

je pametan i sposoban. Jedna sestra je lijepa i uzorna, a druga podla i runa. Takvi suprotni

karakteri pruaju djetetu priliku za opredjeljenje, a pozitivni junak uvijek je vie privlaan od

negativnog. Djeca se vole igrati uloga razliitih junaka, a bajke im daju brojne ideje za

kreativno izraavanje. Djeca na svoj nain mogu oblikovati razliite uloge, izmiljati nove

dijaloge i zaplete. Igranje uloga heroja i pozitivnih junaka otvara djetetu prostor za

pretvaranje u nekoga komu se divi i kakvo bi ono eljelo biti, a usto prua priliku za

uvjebavanje govornih sposobnosti, sposobnosti rjeavanja problema i suradnje s drugom

djecom. Osim igranja uloga i imitacije modela junaka, dijete moe preuzeti neki motiv iz

bajke i kroz igru se uivjeti u njezin svijet. Pokretna igra unaprjeuje djetetov socio-

emocionalni razvoj jer se ono uivljavanjem u razliite uloge ui prepoznavanju,

razumijevanju i izraavanju razliitih osjeaja. Kroz takvu igru djeca prenose svoje probleme,

brige i svoje vienje svijeta. Sluanje bajki omoguuje im razumijevanje govora vee

tematske cjeline. Autori Grgurevi i Fabris11

zakljuuju da bajka otkriva djetetu iskonsku

nazonost zla, trai od djeteta da se opredijeli, da bude uporno i mudro i ulijeva mu nadu u

konano pobjedu dobra. Velik je to kapital u kasnijem razvoju, sazrijevanju i

snalaenju. (isto, 163).

2.1.10. O (ne)primjerenosti bajke predkolskom djetetu

Zato mnogi pametni, dobronamjerni, moderni roditelji iz srednjeg stalea, kojima je

toliko stalo do sretnog razvoja njihove djece, umanjuju vrijednost bajki i djeci uskrauju ono

to one nude? (Bettelheim 2004: 105). Ovim pitanjem zapoinje Bettelheim poglavlje Strah

od fantazije o zabranjivanju bajki. Neki se roditelji boje da bajkom djeci prenose lane slike

ivota. Pritom zaboravljaju da bajke ni nemaju tendenciju opisivati stvaran ivot i prenositi

vanjski svijet i realnost, a isto tako, ne uzimaju u obzir da se djetetovo poimanje stvarnosti

razlikuje od poimanja stvarnosti kod odraslih. Neki roditelji smatraju da bi zbog izloenosti

11

Grgurevi i Fabris, pregled 14.6.2016.

26

bajkama djeca mogla poeti vjerovati u arolije, ne znajui da je to normalna pojava sve dok

dijete ne odraste. Da su roditeljske bojazni o tome da bajke sprjeavaju djeje noenje sa

stvarnou neutemeljene, Bettelheim objanjava upravo suprotnim zakljukom: ukupnu djeju

osobnost potrebno je obogatiti matom, svijeu i poimanjem stvarnosti da bi dijete moglo

svladavati ivotne zadae. Oprean stav prema bajci potaknut je novim dosezima psihoanalize

ija otkria, po Bettelheimovim rijeima, pomau odraslome shvatiti djete po mjerilima

odraslog. (isto, 108). Biljei se i ustajanje protiv bajki u Rusiji u doba revolucionarnih

demokrata i u dvadesetim godinama dvadesetog stoljea. Crnkovi napominje da veliki ruski

demokrati nisu ustajali protiv narodne bajke, ve protiv njezina iskrivljavanja (Crnkovi 1986:

22). Na naim prostorima do intenzivnog protivljenja bajci dolazi neto kasnije, tonije u

tridesetim godinama dvadesetog stoljea. Tada se ona promatrala kao anakroknjievni model

i prevladana interpretacija zbilje. (Visinko 2005. prema Hranjec 1998. i Skok 1989). I danas

nailazimo na otpor prema bajci zbog estih optubi na raun njezinih okrutnih i brutalnih

elemenata. Bruno Bettelheim pie da neki suvremenici odbacuju bajke zato to na ovu

knjievnost primjenjuju sasvim neprikladna mjerila. (Bettelheim 2004: 137). U dananje

vrijeme zanemaruje se nain na koji dijete doivljava svijet i negira se pozitivna uloga

djetetove mate (Crnkovi 1986: 22). Crnkovi navodi glavne argumente protivnika bajki.

Oni smatraju da je bajka tetna jer je izgraena na prejakoj i nekontroliranoj mati. Nadalje,

zamjeraju joj mistine elemente, mitologiju i religiozna shvaanja te njezino podravanje

praznovjerja. U odnosu bajke prema svijetu misle da one djecu udaljuju od realnosti i

stvarnoga svijeta (zatvaraju pogled u realan ivot), a neki govore i o poticanju materijalizma i

materijalistikog shvaanja svijeta, ali i razvijanju monarhistikih osjeaja (simpatini

kraljevii i princeze). Neki smatraju da bajka ostavlja tetne tragove na djejoj psihi, pogoduje

nerazmjernom razvijanju mate te potie stvaranje predrasuda. Utemeljeni prigovor onaj je o

psihikim traumama koje bajka moe izazvati. Ukoliko nismo dobro upoznati s djejom

psihom i zakonitostima djejeg razvoja te ako zanemarimo djeju dob u odabiru bajke i

sasvim je pogreno primijenimo, korist bajke moe se znatno umanjiti. S druge strane,

zagovaratelji bajke iznose argumente bajci u prilog. Prvenstveno zagovaraju ulogu dobro

usmjerene mate jer je sva umjetnost temeljena na njezinoj djelotvornoj snazi. Dobro

odabranom i primjerenom bajkom moe se snano djelovati na dijete prije primjene ostalih

sredstava jer ju djeca intenzivno doivljavaju i iznova trae susret s njom. U pozitivnim

junacima narod je utjelovio sebe, prikazao svoje tenje i uvjerenost u konanu pobjedu. Narod

je tvorac bajki i on je u ruho bajki zaodjenuo svoje materijalistiko shvaanje svijeta, u njima

pokazuje svoj optimizam. (isto, 22 prema Gorki 1934). Turgenjev napada protivnike bajke te

27

smatra da je djeci potrebno omoguiti susret s bajkom.12

Nije dobro djeci zabranjivati bajke

jer one ne odvode djecu od razumijevanja stvarnosti. Dijete se uivljuje u ono to mu bajka

govori.

Neosporiva je injenica da sve bajke, bez obzira na geografsko podrijetlo, sadre

nasilne i okrutne elemente. Pod time podrazumijevamo nasilna kanjavanja negativnih likova,

protivnika glavnih junaka i ravnodunost prema njihovim stradavanjima ili pak simpatije

prema postupcima glavnih junaka koji nisu uvijek olienje etinosti. Njemaki folklorist Lutz

Rhrich istraivao je okrutne motive na primjerima najpoznatijih narodnih bajki. Svojim

razmatranjima dokazao je da su takvi motivi redovito nastajali iz stvarnih obiaja ili

vjerovanja pojedinih naroda, ali su kasnije bili lieni te realnosti i, naravno, prilagoeni i

uklopljeni u poetiku bajke (Bokovi-Stulli 1983: 191). Kazne su u bajkama okrutne, ali ne u

naem dananjem smislu, u njima muenje nije samo sebi svrha, nije sadistiko, nije realno na

onaj nain kao u ivotu. Poetika pravila su jaa od etikih pa potreba za epskim efektima,

napetou, ekstremnim situacijama vodi do gubljenja realiteta onih, neko u ivotu, realnih

sadraja. U bajci se pitanje okrutnosti ne postavlja racionalno ni konkretno, bajka se naivno

doivljuje istie Maja Bokovi-Stulli (1983: 192) pozivajui se na Rhricha. Okrutne

djelatnosti u bajkama zapravo nisu prikazane u stvarnom vremenu, a likovi nisu obiljeeni i

prikazani svojim emocijama. Okrutni detalji, poput primjerice sakaenja, nisu opisani

logikim detaljima niti je prikazana rtvina patnja. Sukladno tome, Rhrich navodi da samo

racionalist moe nazvati bajku tetnom jer sama bajka s okrutnim ne postupa na racionalan

nain, ona ne razmilja o tim pojavama niti primjeuje nita alarmantno u njima. Isto tako

razmilja i dijete pa ne uzima u obzir okrutnost bajke (...) Zanimljivo je da je okrutnost bajki

najprije poela smetati pedagozima nakon to su ljudi prestali naivno itati narodne prie i

umjesto toga ih poeli svjesno razmatrati i tumaiti. (Rhrich 1991: 136-137) Rhrich na to

dodaje da nesvjesna okrutnost jednostavno nije okrutnost. Nadalje, obrazlae da kasnija

okrutnost u ivotu ne potjee iz sjeanja na bajke iz djetinjstva. Ni pedagozi ni kriminolozi ne

mogu navesti ni jedan sluaj u kojem su narodne prie izvrile tetan utjecaj na djetetovu

psihu, a ipak istrage o mnogim poinjenim zloinima dokazuju da nasilni filmovi o

gangsterima i kriminalcima mogu stimulirati odreene zloine. (isto, 138). Time dolazi do

konane izjave o utjecaju okrutnosti u bajkama na ljude u kojoj navodi da sama stvarnost, a ne

narodne prie, prua djeci model za oponaanje okrutnih postupaka, primjerice u igri. Iz te

vanjske okrutnosti koja iz stvarnosti ulazi u svijet bajke naziru se tragovi tumaenja razvoja

12

Vie o tome u Predgovoru Perraultovim bajkama iz 1866. godine.

28

bajke. Rhrich pokazuje kako svjestan i detaljan opis okrutnosti postaje stil suvremenih

teoretiara bajke. Navodi zbirku Ulricha Jahna s kraja 19. stoljea, zbirku Elli Zenker iz 1941,

i Herthe Grudde iz 1931. Drugim rijeima, pokazuje nam razvoj odreene svijesti meu

sakupljaima i teoretiarima bajke u Njemakoj koji okrutne detalje u bajkama tumae u

kontekstu stvarnoga svijeta. Rhrich zakljuuje da je takva svijest izvan poetikih zakona

bajke i pod utjecajem elje za njezinim racionalnim razmatranjem (isto, 141). Ako uzmemo u

obzir sve argumente koji govore u prilog bajci te kritike upuene na njezinu neprimjerenost i

okrutnost te ih uskladimo s potrebama djeteta rane i predkolske dobi, zakljuujemo da je

bajka djetetu ne samo korisna, ve i prijeko potrebna. Zloupotreba bajke, tonije njezina

neprimjerenost i neusklaenost dobi djeteta, moe oslabiti njezinu znaajnu ulogu (Crnkovi

1986: 26).

2.1.11. Odnos pripovijedanja i itanja bajki

Pripovijedanje bajke slovi kao razigran i neobavezan nain podmirivanja prvih

djetetovih elja. (Biti 1981: 167). Izraavanjem elje za itanjem prie ili pripovijedanjem

onoga to im se dogodilo, djeca iskazuju svoju potrebu za kontaktom te na taj nain ponovno

proivljavaju razliite ivotne situacije. Karol Visinko upozorava da se u dananje vrijeme,

zbog tempa ivota i prezaposlenosti roditelja itanje, ali posebice pripovijedanje pria,

zanemaruje. S djecom se sve manje razgovara pa se stoga opravdano upozorava na uestalost

problema u usvajanju govora u ranoj dobi. Pripovijedanje je dragocjeno sredstvo ponovnog

vraanja ljepotama govornog izraavanja, a tako i govoru samom. Dijete govor usvaja ne

samo razgovarajui nego i sluajui. Djeci bajke posreduju ono to njima upravo i treba, a to

je doivljaj. Budui da djeca jo uvijek ive u vremenu oralne kulture, vremenu prije itanja,

vano je posredovati bajku koja e ga privui ovisno o njegovim trenutnim potrebama i

interesima. Nakon izvjesnog vremena dijete moe izgubiti interes za odreenu bajku, ali ono

esto inzistira da mu se ita ili pripovijeda jedna te ista bajka iznova kako bi proirilo stara

znaenja i zamijenilo ih nekim novim (Visinko 2005: 15). Biti izdvaja dvije razine

pripovijedanja bajke. Prva je ona svjesna, u kojoj pripovjeda bajke s najboljim namjerama

izlazi djetetu u susret i pomae mu preko bajki spoznati svijet. Na nesvjesnoj razini, smatra on,

bajka u svom skrivenom sadraju kroji i dotjeruje djetetovu prvobitnu potrebu za

spoznavanjem svijeta (Biti 1981: 167). Poetski izraz nezaobilazan je u obitelji, vrtiu i koli.

U predkolskom i kolskom sustavu valja se znati nositi sa sve veim utjecajem javnog

priopavanja, osobito televizije i interneta. Iako su sredstva javnog priopavanja privlana

29

svojom dinamikom vizualnih i auditivnih slika, potpuni komunikacijski in uspostavlja se

izravnim dodirima djece i odraslih koji se njima bave (roditelji, odgojitelji, uitelji). Takav se

komunikacijski in ostvaruje razgovorom djeteta i odrasle osobe, pjesmom, igrom, priom. U

tom susretu i djeca i odrasli mogu istinski izraziti sebe, bolje se upoznati i razumjeti. Na putu

ostvarivanja poetskoga izraza dijete vode roditelji, a zatim odgojitelji i uitelji. Poetski izraz

iz knjievnog se odgoja odrava na uopenu razinu komunikacijske prakse. Bavljenje

usmenoknjievnim i knjievnoumjetnikim stvaralatvom stvara plodno tlo za pojavnost tog

izraza ne samo u knjievnim djelatnostima nego i ostalim sastavnicama ivota. Dobro

poznavanje i bavljenje poetskim konstrukcijama kao to su bajke, anegdote, poslovice, izreke,

pjesme osobu ispunjava monim poetskim izrazom koji pomae ne samo u spretnom

njegovu rabljenju u razliitim komunikacijskim situacijama i posebnim susretima na kojima

se te vrijednosti mogu darivati drugima nego i gradbi vlastitih poetizacija kojima je mogue

oplemeniti svoju komunikaciju. (Visinko 2005: 16). Postavlja se pitanje nedostaje li naim

obiteljima, vrtiima i kolama kompleksnije bavljenje govorenom upotrebom jezika i kako se

to odraava na komunikacijske sposobnosti djece i mladih. Zbog vanosti poetskog izraza

valjalo bi odgojitelje i uitelje trajno upuivati na razvijanje sposobnosti poetskog izraavanja,

itanja i kazivanja, zakljuuje Visinko. U vezi s time govori se o vjetini i darovitosti

odgojitelja i uitelja te njihovu snalaenju u dodiru s poetskim. Odgojitelji koji cijene znanje o

poetskom izrazu i rade na svojem poetskom izraavanju lake e i uspjenije prenijeti djeci

knjievnoumjetniku rije. Odgojitelji i uitelj bi trebali raditi na svome usavravanju

osjetljivosti za poetsku rije i na osposobljenosti za interpretativno itanje i poetsko kazivanje

jer e samo tako s veom lakoom i pozornou prirediti susrete djece s

knjievnoumjetnikom rijei (isto, 16). Dijete-recipijent koje se esto susree s anrom bajke

ima sasvim drukiji odnos prema bajci od djeteta koje nema priliku upoznati se s njom

(Visinko 2005: 40). O djejem razumijevanju bajki dragocjena su promiljanja B. Bettelheima:

Dijete dobro upoznato s bajkama shvaa da mu se one obraaju jezikom simbola, a ne

jezikom svagdanje stvarnosti. Bajka od poetka, svojim zapletom i krajem, priopuje kako

ono o emu nam pria nisu opipljive injenice ili stvarne osobe i mjesta. to se tie samog

djeteta, stvarni dogaaji postaju vani preko simbolinog znaenja koje im ono pridaje ili ga u

njima nalazi. (Bettelheim 2004: 61). Djetetu zbog toga bajku nije potrebno tumaiti, ve

samo intenzivno pripovijedati i itati. Isto tako, nije potrebno brinuti o djejem razumijevanju

bajke na nain kako ih odrasli tumae. Uljepavanja i pojednostavnjivanja bajki nisu

preporuljiva. Bajke su jedinstvena knjievna struktura koja ima svoja znaenja pa se tim

postupcima moe naruiti njihova poetika. Iskljuivanje bajki iz svijeta djetinjstva i njihovo

30

zamjenjivanje priama realistina sadraja takoer nije prihvatljivo. U odabiru bajke esto nas

vode ona djela koja su nas zaokupljala u djetinjstvu. Ipak, Bettelheim istie da je u odabiru

vano slijediti dijete. Odrasli ne mogu sa sigurnou znati koja e bajka u odreenoj dobi biti

najvanija svakome djetetu. Samo dijete to moe odrediti i i pokazati i to silinom osjeaja

kojima odvraa na ono to bajka zaziva u njegovoj svijesti i podsvijesti. (Bettelheim 2004:

25).

Mogu se navesti neke osnovne razlike izmeu prianja (pripovijedanja/kazivanja) i

itanja bajki. Osnovno je obiljeje itanja bajke vezanost itaa knjigom koju dri u ruci,

njezinim glasovima, rijeima i reenicama. Za razliku od njega, pripovjeda je osloboen; on

stoji li sjedi, slobodno moe gledati publiku, moe slijediti ili voditi promjenu raspoloenja,

moe upotrijebiti tijelo, oi, glas, ak je i njegov um nevezan jer on puta priu da se pretoi u

rijei u jednom trenutku. (Veliki 2012: 92). Nadalje, bez obzira na to koliko je neka pria

dobro proitana, ispripovijedana je uvijek spontanija. Veza s publikom prilikom

pripovijedanja je neposrednija, a dojam i osobno iskustvo koje kaziva ostavlja djeci su uvijek

privlaniji i zanimljiviji od pisane rijei, ime se zadrava njihova panja te se stvara prisniji

odnos i blizina kazivaa i djece. Osim prie, kaziva predstavlja i samoga sebe pa djeca, osim

nje, upoznaju i jednu novu osobu (isto, 92). Stoga se zakljuuje da je u odnosu pripovijedanja

i itanja bajki uvijek potrebno dati prednost pripovijedanju. Prema Bettelheimu,

pripovijedanjem bajki ostvaruju se njezine potpune tjeiteljske naklonosti te simbolina i

interpersonalna znaenja. Prianje je fleksibilnije, a pritom je vana emocionalna angairanost

pripovjedaa za dijete i bajku, uivljavanje u bajku koja se pria te osvijetenost znaenja koje

ona ima za dijete. Pripovijedanje bajke, u idealnom sluaju, trebalo bi biti interpersonalno

zbivanje u koje odrasla osoba i dijete ulaze kao ravnopravni sudionici. (Bettelheim 2004:

135). Pripovijedanju bajke ne treba pristupati s didaktikim nakanama. Upuivanje djeteta da

kroz sluanje bajke samo nae rjeenja za svoje probleme uvijek je metaforino. Tvorcima i

prenositeljima bajke to nije bila svjesna namjera. Glavna svrha prianja bajki uvijek bi trebao

biti zajedniki uitak u bajci. Prianje stvara odnos u kojemu je mogue stvarno vidjeti i

spoznati dijete u njegovoj jedinstvenosti i neponovljivosti, a upravo je to jedan od najvanijih

zadataka odgoja. Posredovanje smisla, koji posebno naglaava Bettelheim, mogue je samo

unutar tog odnosa. A upravo je pria, naravno pravilno i kvalitetno odabrana, forma koja

pridonosi stvaranju tog smisla i usvajanju vrijednosti u pedagokom radu. Pria strukturira

djeji svijet i daje mu smisao (Veliki 2012: 94).

31

2.1.12. Vanost pripovijedanja narodnih bajki

Smatra se da je u ranom djetinjstvu najpogodnije djetetu kazivati ili priati narodne

bajke, odnosno bajke svoga naroda, dok je umjetnike bajke preporuljivo pripovijedati tek u

kasnijem djetinjstvu. Arhaino miljenje koje prevladava u narodnim bajkama, sretan

zavretak i spoznaja da ljubav i dobro na kraju uvijek pobjeuju, naslijee je iz naroda koje se

izraava u bajkama i prenosi u djetetov duh. Mnogi se zalau za pripovijedanje narodnih bajki

jer one djeci daju utjehu, nadu i sigurnost. Vrki smatra da djeca, u odreenoj dobi,

proivljavaju magijsku i mitsku fazu uljuenja. (Vrki 1997: 474). Navodi da otprilike,

izmeu pete i osme godine dananje dijete prolazi fazu davnoga ovjeka, koji je svoje osjeaje

oitovao matom, a aranjem kuao vladati vanjskim svijetom. Granica zbiljskoga

doivljavanja, te mate i sna, jo se ne razluuje i jo se preklapa. Osjeajno i intuitivno jae

je od razumskog. Bajka i roni u tu duevnost naega svijeta. (isto, 474). Slino navodi i

Bettelheim kada govori o narodnoj bajci. Iako nastala davno prije suvremenog masovnog

drutva pa ne daje iskustvo ivota u tome kontekstu, dijete iz nje najvie moe nauiti o

unutarnjim problemima ljudi i o ispravnim rjeenjima njihovih nevolja u svakome drutvu

(Bettelheim 2004: 14). Na odgovor o tome zato narodne bajke djecu zadovoljavaju vie od

ostalih pria zakljuuje: One govore o tekim unutranjim pritiscima na nain koje dijete

nesvjesno shvaa, i bez podcjenjivanja najozbiljnijih unutarnjih borbi to ih namee

odrastanje nude primjere i privremenih i trajnih rjeenja tekoa koje ga tite. (Bettelheim

2004: 15). Narodna bajka, za razliku od umjetnike, plod je viestrukog i dugotrajnog

preoblikovanja i prepravljanja brojnih i razliitih kazivaa. Svaki je pripovjeda

pripovijedanjem jedne iste bajke izostavio ili dodao elemente za koje je smatrao da smisleno

odgovaraju njezinoj fabuli. Prilikom pripovijedanja bajki djeci, odrasli je pripovjeda

djelovao na ono to se dalo razaznati iz djetetovih reakcija te je prilagoavao djetetovim

pitanjima i potrebama, uicima ili strahovima koje je dijete pritom otvoreno iskazivalo.

Bettelheim tako izdvaja odnos kazivaa i djeteta prilikom pripovijedanja bajke: Ropski se

zalijepiti za tekst bajke kako je tiskan, znai oduzeti joj velik dio vrijednosti. Da bi bilo

pripovijedanje najdjelotvornije, ono djetetu mora biti zbivanje izmeu osoba, a njega stvaraju

oni to u njem sudjeluju. (isto, 134).

2.2. PREDKOLSKA PEDAGOGIJA I PREDKOLSKA DOB

32

Budui da e se u radu istraivati bajka u odgoju predkolske djece, potrebno je

objasniti kljune pojmove vezane za predkolsku pedagogiju. U nastavku teksta najprije e se

definirati predkolska pedagogija (prema Enciklopedijskome rjeniku pedagogije, E.

Kamenovu i kolektivu autora pod vodstvom M. Bartukove) i podruje njezina djelovanja,

odnosno odgoj djece predkolske dobi. Uz navedene definicije spomenut e se predmet

njezina prouavanja te ciljevi i zadaci koji se navode kljunima za nju, a zajedniki su prije

istaknutim izvorima.

2.2.1. Definicije, predmet, ciljevi i zadaci predkolske pedagogije

U Enciklopedijskom rjeniku pedagogije stoji da je predkolska pedagogija ,,grana

pedagogije ko