Prof. dr. sc. Vladimir Čavrak

Regionalna politika i regionalne nejednakosti u Hrvatskoj

Što će studenti u ovom poglavlju naučiti?

U ovom poglavlju studenti de naučiti osnovne pojmove regionalne i prostorne ekonomije te

de se upoznati s ključnim događajima i osobama koje su pridonijele utemeljenju i razvoju ovih

znanstvenih disciplina. Nakon toga studenti de se upoznati s glavnim teorijama i modelima

regionalnog razvoja s posebnim naglaskom na suvremenu induktivnu teoriju regionalnog

razvoja utemeljenu na lokalnim uvjetima. Potom de modi uočiti bitne razlike neoliberalnog i

keynesianskog pristupa teoriji i politici regionalnog razvoja. U nastavku poglavlja studenti de

se upoznati s mogudnostima i ograničenjima korištenja klasičnih instrumenata ekonomske

politike u politici regionalnog razvoja te suštinskim promjenama koje u suvremeno doba

donosi tzv. nova ekonomija.

U drugom dijelu poglavlja studenti de se upoznati s regionalnom podjelom i regionalizacijom

Republike Hrvatske te osnovnim razlozima i posljedicama takve podjele. Nakon toga studenti

imaju mogudnost upoznati glavne indikatore razine i dinamike regionalnog razvoja Republike

Hrvatske (stanovništvo, BDP, investicije). U nastavku poglavlja studenti de se upoznati s

mogudnostima i metodama analize gospodarske strukture regija te de naučiti interpretirati

indeks specijalizacije gospodarske strukture i indeks gospodarske specijalizacije stanovništva.

Nakon toga studenti de se upoznati s glavnim problemima i mogudim rješenjima politike

regionalnog razvoja Republike Hrvatske.

Sadržaj

Što de studenti u ovom poglavlju naučiti? .............................................................................................. 1

1. Uvod ................................................................................................................................................ 3

2. Osnovni pojmovi .............................................................................................................................. 3

3. Regionalni razvoj i klasični instrumenti ekonomske politike u uvjetima nove ekonomije.............. 8

4. Regionalna podjela i regionalizacija Republike Hrvatske .............................................................. 10

5. Analiza indikatora širih regija i županija ........................................................................................ 14

5.1. Stanovništvo i prostor ................................................................................................................ 16

5.2. Bruto domadi proizvod ............................................................................................................... 18

5.3. Investicije .................................................................................................................................... 19

6. Temeljne karakteristike gospodarske strukture regija ..................................................................... 20

6.1. Indeks specijalizacije gospodarske strukture ............................................................................. 21

6.2. Indeks gospodarske specijalizacije stanovništva ........................................................................ 21

Literatura: .............................................................................................................................................. 25

Pitanja za provjeru znanja i ponavljanje: ............................................................................................... 27

Ključni pojmovi: ..................................................................................................................................... 27

1. Uvod

Uloga regija u nacionalnim ekonomijama značajno je promijenjena u suvremeno doba kao rezultat

globalizacije i strukturnih prilagodbi. Razumijevanje tih promjena važno je za izradu regionalne

ekonomske analize i programiranje regionalnog razvitka. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog

stoljeda u razvijenim ekonomijama sve su vidljivije tendencije specijalizacije regija a javljaju se i

politike nacionalnih vlada usmjerene na poticanje regionalnog razvoja. U osamdesetim i devedesetim

godinama prošlog stoljeda nekolicina regija nisu bile zahvadene dubokim globalizacijskim i

strukturnim promjenama koje su uključivale promjene u međunarodnim tokovima roba, materijala,

usluga, novca, itd. Na drugoj strani, te su promjene imale značajan utjecaj na interregionalnu i

međunarodnu trgovinu te su rezultirale razvojem visoko specijaliziranih aglomeracija i novom

geografijom industrijskih klastera, osobito u mega gradovima i nekim regijama koje su postale

značajne na nacionalnom i međunarodnom tržištu. U zadnje dvije dekade neke regionalne ekonomije

postale su dominantne u nacionalnoj ekonomiji kao vodede u tehnologiji i razvitku poduzetništva

(npr. Silicijska dolina – SAD, Treda Italija – Italija, Bangalore – Indija, West Jutland – Danska) dok

mnoge druge regije od globalizacijskih procesa i strukturnih promjena nisu imale osobitih razvojnih

koristi.

Globalizacijske promjene, osobito ubrzani rast faktorske mobilnosti i mobilnosti roba, usluga i novca,

najviše koristi su donijele za tri kategorije regija, tzv. „pobjedničke regije“: (a) velike metropolske

regije, (b) posredničke industrijske regije i (c) turističke regije.1 Mnoge su studije pokušale

identificirati i analizirati razvoj ovih regija (vidi, npr. Campagni, 1995; Illeris, 1993; Erickson, 1994).

Regije koje nisu zahvadene ovakvom dinamikom razvoja pokušavale su imitirati ili tražiti nove načine

za ubrzanje razvoja. To je sve značajnija zadada lokalnih i nacionalnih vlada (vidi, Pike, Rodriguez-

Pose, Tomaney, 2006). Povedanje tržišnog radijusa i redukcija tržišnih barijera pružaju nove prilike za

regionalne industrije ali ih istodobno izlažu porastu domade i inozemne konkurencije. Mnoge su

države posebnim politikama stimulirale vitalnost i uspješnost poduzeda i porast lokalne zaposlenosti i

dohotka te utjecale na razvoj i adaptaciju posebnih politika za svladavanje poteškoda u

restrukturiranju radi poboljšanja lokalnih (regionalnih) ekonomija. Suvremeno razdoblje obilježeno je

stvaranjem novog konteksta za formuliranje regionalne politike koji se najčešde naziva, „nova

ekonomija“.

2. Osnovni pojmovi

Regija je dio zemljišne površine koju karakteriziraju određena obilježja (fizička, ekonomska, politička,

itd.) koja ju čine jedinstvenom i različitom od drugih područja. Različiti su kriteriji po kojima se radi

razgraničenje na regionalna područja. Ako se polazi od gospodarskih kriterija onda je u prvom planu

pitanje definiranja gospodarski "zaokruženog" prostora, unutar kojeg de gospodarski subjekti modi

optimalno rješavati brojna zajednička razvojna i tekuda pitanja (ekonomska regija). Pri tome važnu

1 Illeris (1993) definira slijededu tipologiju regija: (a) metropolske regije; (b) stari industrijski centri; (c) ostali

veliki gradovi; (d) ruralna područja, mala i srednja mjesta u okviru kojih razlikuje tradicionalne i dinamične regije te (e) turističke regije.

ulogu ima hijerarhijski razvedena mreža gradova kao središta okupljanja funkcija različite razine

značenja i različitog gravitacijskog domašaja. Gradovi i razvijene regije u pravilu koriste tzv.

„aglomeracijski efekt“ jer privlače proizvodne čimbenike (rad, kapital) te omoguduju povoljnije

ekonomske uvjete od perifernih agrarnih područja i nude mogudnost jeftinije proizvodnje i različite

učinke eksternih ekonomija. Različitim utjecajima prostora na ekonomski razvoj bavi se ekonomska

geografija. Geografski čimbenici mogu utjecati na koncentraciju ili prostornu disperziju ekonomskih

aktivnosti. Paul Krugman (1999), razlikuje centripetalne (aglomeracijski učinci koncentracije) i

centrifugalne sile (učinak disperzije). U centripetalne sile ubraja: povezanost proizvodnje i potrošnje

(veličina tržišta), gustodu tržišta (rada, robe, usluga, kapitala) te mogudnost prelijevanja znanja i

ostale eksterne ekonomije. U centrifugalne sile ubraja: imobilnost proizvodnih faktora, visoke rente,

zagušenje te ostale disekonomije.

Razdioba određenog teritorija na regije nije stalna, ved se mijenja usporedno sa razvojem društva.

Danas se govori i o regionalnim područjima svjetskog gospodarstva koja obuhvadaju vedi broj

zemalja, regionalnim područjima pojedinih kontinenata i zemalja, njihovim teritorijalno-političkim

zajednicama, itd.

Uz pojam regija često se veže i pojam razvojno područje (development area) koje predstavlja regiju ili

neko područje koje je predmetom provođenja posebne državne politike (regionalne politike). Različiti

su oblici državne intervencije, od subvencija za investicije u javnom i privatnom sektoru do različitih

oblika selektivnih politika i diskrecijskih pomodi (transfera). Definiranje razvojnih područja izvorno je

bilo motivirano reakcijom na problem visoke stope nezaposlenosti u nekim regijama.

Regionalna ekonomija (regional economics) je grana ekonomske analize koja se bavi prostornom

distribucijom ekonomske aktivnosti i prostornim varijacijama razine ekonomskih karakteristika

(obilježja).2 Predmet izučavanja može se podijeliti na makroekonomski i mikroekonomski aspekt.

Regionalna makroekonomija obično analizira komparativne ekonomske karakteristike različitih regija

u okviru nacionalne ekonomije. Pitanja kojima se bavi regionalna makroekonomija uključuju

komparativni ekonomski rast, varijacije razine zaposlenosti između regija i kretanje faktora

proizvodnje između regija. Neki ekonometrijski modeli koji su razvijeni u okviru regionalne

makroekonomije, u biti su slični modelima nacionalnih ekonomija.3 Umjesto međusobnih odnosa

između različitih zemalja oni posveduju pozornost na međusobne odnose između regija. Postoje

2 Povijest suvremene regionalne ekonomike, kao znanstvene discipline, seže u vrijeme nakon Drugog svjetskog

rata a rodonačelnikom ove znanstvene discipline smatra se Walter Isard (1919- ). U povijesnom smislu regionalna ekonomika ima svoje preteče u teoriji lokacije. Formativnim razdobljem discipline drži se razdoblje 1950.-1954. Kada započinje rad na formalnom osnivanju asocijacije za regionalnu znanost (Regional Science Association) koja je osnovana 1954. godine. Stvarnim utemeljenjem znanstvene discipline smatra se objavljivanje tri knjige Waltera Isarda, Location and Space Economy (1956.), Industrial Complex Analysis and Regional Development (1959) i Methods of Regional Analysis (1960). Prvi doktorat znanosti iz područja regionalne ekonomike stekao je Wiliam Alonso (1960.) Zanimljivo je da je tijekom ljeta 1960. godine W. Isard u okviru svoje turneje za širenje regionalne znanosti u Europi, posjetio i Zagreb. Prvi časopis za regionalnu znanost, Papers and Proceedings, The Regional Science Association, osnovan je 1955. Najvedu reputaciju pak uživa časopis Journal of Regional Science, kojeg je W. Isard utemeljio 1958. godine. Vidi: www.regionalscience.org. (Boyce, 2004). A potom još valja upozoriti na Papers in Regional Science, Regional Science and Urban Economics i International Regional Science Review. O najznačajnijim časopisima i autorima u području znanosti regionalna ekonomika vidi u Isserman, A.M., (2004). Brojni su znanstvenici dali doprinos razvitku ove znanstvene discipline (od domadih možemo pomenuti; Miju Mirkovida, Ivana Krešida, Branka Kubovida, Stjepana Zdunida, Aleksandra Bogunovida, Ivana Turčida, Zlatana Frölicha. 3 Regionalni input-output modeli, regionalni multiplikator, keynesov model, itd. Više vidi u, Bogunovid, 1991).

razne specifikacije teorija i modela regionalnog razvoja (vidi Terluin, 2001). U osnovi, možemo

razlikovati bar četiri skupine:

(1) Tradicionalni modeli

a. Neoklasična teorija rasta

b. Teorija izvozne baze

(2) Aglomeracijski modeli

a. Teorija polova rasta (Perroux)

b. Teorija balansiranog rasta (Hirschmann)

c. Teorija kumulativne uzročnosti (Myrdal)

d. Teorija velikog udara (Rosenstein-Rodan, Meier)

e. Teorija kompleksnog razvoja

(3) Modeli lokalnih uvjeta

a. Na zajednici zasnovani modeli lokalnog razvoja

b. Teorija aktiviranja imobilnih resursa (Bryden)

c. Model kreativne destrukcije

(4) Prostorni inovacijski modeli

a. Kombinirani egzogeno/endogeni pristupi

b. Teorija inovativnih lokalnih uvjeta

c. Teorija konkurentskih prednosti (Porter)

d. Induktivna teorija (Illerris).

U novije doba osobito je popularna Illerisova induktivna teorija regionalnog razvoja (Illeris, 1993).

On polazi od analize trendova razvoja regija u 18 europskih zemalja. Pri tome utvrđuje da razvoj

nalikuje mozaiku koji se sastoji od dinamičnih i regija koje zaostaju u razvitku te da nema

uniformnosti, osobito u smislu polarizacije centar/periferija. U tim državama (uglavnom razvijenim sa

dominantnim sektorom usluga) sve regije imaju važnu ulogu u nacionalnom razvitku. U osnovi

induktivne teorije regionalnog razvoja je ideja da odgovor na pitanje da li de neka regija biti dobitnik

ili gubitnik uvelike zavisi od lokalnih uvjeta od kojih su osobito važni slijededi:

Struktura lokalne ekonomije (stari/novi sektori, mala/velika poduzeda,

podružnice/lokalne kompanije, proizvodni sektori/sektori znanja i inovacija, …)

Političke institucije i uvjeti

Politika potpora lokalnog i regionalnog razvoja

Infrastruktura i prostorno planiranje

Ponuda kvalificiranih radnika

Socijalni uvjeti (kulturološke predispozicije za inovacije i kreativnost, kvalitetni uvjeti

života)

Lokalne faktorske cijene

Gustoda naseljenosti i povoljnosti aglomeracija.

Regionalna mikroekonomija više se bavi problemom lokacije i interakcijom specifičnih ekonomskih

aktivnosti. Ona razmatra utjecaj prostora i udaljenosti na ekonomsku aktivnost i ne bavi se regijom

kao homogenim entitetom. Predmetom regionalne mikroekonomije bavi se teorija lokacije.4 Izraz

prostorna ekonomija ponekad se koristi kao sinonim za regionalnu ekonomiju iako je u toj disciplini

naglasak na značenju prostora i udaljenosti više s mikro nego s makro aspekta. Kada se razmatraju

pitanja regionalne ekonomije s naglaskom na manje i vede gradove, koristimo izraz urbana

ekonomija. Regionalna ekonomija, posebno njezin makro aspekt, razvijena je u najvedoj mjeri kao

primijenjena analiza i njen rast odražava političku brigu o regionalnim razlikama i ekonomskom

uspjehu različitih regija.5

Uobičajeno se smatra da "regionalni problem" postoji (Griffiths, Wall, 2004) kada neka regija

odstupa od "nacionalnog prosjeka" u nekim važnim pitanjima kao što su: (1) visoka i trajna

nezaposlenost; (2) niska razina i spor rast BDP-a per capita; (3) visok stupanj ovisnosti o uskoj

industrijskoj bazi; (4) nagli pad proizvodnje; (5) neodgovarajuda opremljenost infrastrukturom; (6)

velike migracije izvan regije; (7) niska razina kvalitete stanovanja, zdravlja i dostupnosti obrazovanja;

(8) nepovoljni učinci promjene industrijske tehnologije.

Opdenito postoje značajne regionalne razlike s obzirom na nezaposlenost, dohodak po stanovniku,

opremljenost različitim komponentama infrastrukture i slično. Da li su te razlike problem ili ne, ovisi o

gledištu na ekonomski sustav i politiku. Zastupnici liberalne i neoliberalne ekonomske teorije ove

razlike smatraju privremenim i u biti kratkoročnim, jer de, po njihovom mišljenju, s vremenom tržišne

snage utjecati na uravnoteženje razine razvijenosti regija (teorija konvergencije). Ovo bi se zaista

moglo dogoditi u slučaju da dođe do seljenja tvrtki u regije niže zaposlenosti i manjeg dohotka koje bi

tamo privukli niži troškovi radne snage. Istovremeno bi se moglo dogoditi seljenje radne snage iz

siromašnijih regija u relativno bogatije gdje su ponuda rada, zaposlenost i plade na vedoj razini. Iz

ovoga slijedi da bi uz pretpostavku, da su rad i kapital savršeno mobilni, bez ikakvih ograničenja

napuštanja ili ulaženja u regije, regionalne razlike trebale nestati.

Međutim, u praksi rad i kapital nisu savršeno mobilni. Poslodavci i zaposlenici možda nisu dovoljno

informirani o prilikama u drugim regijama, postoje visoki troškovi preseljenja, problemi prekida

socijalnih veza, visoki troškovi realokacije tvornica i strojeva a mogu postojati i različita ograničenja

cijene rada ili kapitala. Takve nesavršenosti smanjuju poticaje za seljenje rada i kapitala. U takvim

okolnostima čak i zagovornici slobodnog tržišta priznaju potrebu postojanja nekog stupnja državne

intervencije kako bi se "popravile" ove nesavršenosti slobodnog tržišta.

4 Prve temelje ovoj disciplini postavili su njemački teoretičari lokacije, Heinrich von Thünen (1826) koji je

istraživao vezu rente, cijene poljoprivrednih proizvoda i udaljenosti tržišta, zatim W. Rosher koji u svom djelu iz 1865. „Studija o prirodnim zakonima koji utvrđuju svrsishodni smještaj industrijskih grana“, dokazuje da razmještaj ekonomske aktivnosti u prostoru ovisi o: sirovini, podneblju ili klimi i udaljenosti naselja. Schäffle (1873) proširuje prethodna razmatranja na cijelo gospodarstvo i tvrdi da su za razmještaj gospodarskih aktivnosti u prostoru važni disperzija radne snage i geografija tržišta. Launhardt (1882.) je definirao svoju metodu utvrđivanja optimalne točke smještaja industrije sa stajališta najnižih transportnih troškova. Opdenito se smatra da je osnivač teorije lokacije Alfred Weber (1868-1958) prema čijoj teoriji se temeljnim čimbenicima lokacije smatraju: (a) transportni troškovi, (b) troškovi radne snage i (c) aglomerativno-deglomerativni čimbenici. U literaturi je poznat tzv. „Weberov lokacijski trokut“ kojim se nastoji odrediti optimalna lokacija proizvodnje obzirom na prostorni smještaj sirovina, radne snage i tržišta prodaje. Od ostalih začetnika valja još pomenuti A. Löscha te šveđanina Torda Palandera. Prve pokušaje izgradnje cjelovite teorije lokacije učinili su: A. Predöhl, L. Miksch, B. Ohlin, W. Christaller, E. Hoover, W. Isard, C. Ponsard, F. Perroux. 5 Opdenito o regionalnoj ekonomici i politici više se može pročitati u: Armstrong, H., Taylor, J. (2007), Regional

economics and Policy, Third Edition, Blackwell Publishing, zatim, Plane, D.A., Mann, L.D., Button, K., Nijkamp, P., (2007), Regional Planning, Edwadr Elgar, UK, kao i u Bogunovid, A. (2001), Ekonomske integracije i regionalna politika, Ekonomski fakulteti Zagreb i Pula te Mikrorad d.o.o., Zagreb.

Drugačiji način razmišljanja (keynesianski, intervencionistički) prepoznaje čak i vedu potrebu za

intervenciju države jer se smatra da slobodno tržište djeluje na način da povedava („tržišni

neuspjeh“), umjesto da smanjuje, regionalne razlike (teorija divergencije). Naime, pad proizvodnje i

zaposlenosti u nekoj regiji smanjiti de veličinu regionalnog tržišta i time umanjiti djelovanje

ekonomije razmjera. U pravilu iz siromašnijih regija migrira mlađa i obrazovanija radna snaga a ostaje

starija i manje produktivna. Nove tvrtke više ne žele locirati svoju djelatnost u takvoj regiji usprkos

nižim troškovima rada (češde im je važnija razina produktivnosti nego sami troškovi rada). Pad

proizvodnje i zaposlenosti u regiji smanjuje prihode i otežava održavanje razine osnovne

infrastrukture i ponude javnih dobara što dotičnu regiju gura u još vede siromaštvo. U tom slučaju

državna intervencija nije više dodatak tržištu, ved mora biti toliko snažna da spriječi stalnu

divergenciju regija odnosno da spriječi migracije radne snage i potiče nove tvrtke da lociraju svoje

poslovne aktivnosti u takvim regijama.6

Bez obzira na značajne globalizacijske promjene, zadnjih godina oživljava interes za regionalnu

politiku te stvaranje proizvodnih i uslužnih teritorijalnih kompleksa, koji pružaju stabilne uvjete

života, te kvalitetnu i jeftinu ponudu raznovrsnih usluga (industrijske zone, tehnološki parkovi, polovi

rasta, centri istraživanja i razvoja, financije, sustav obrazovanja i sl.). Interes za regionalnu politiku

potencira i pitanje mreže funkcioniranja lokalne i regionalne samouprave sa cjelokupnim sustavom

institucija i poslovnih aktera u regijama. U tom smislu javlja se i sve vedi interes i potreba za

menadžmentom i marketingom navedenih institucija (gradova/opdina, županija, raznih profitnih i

neprofitnih institucija i ustanova) koje tvore mrežu lokalnog i regionalnog gospodarstva.

Suvremeni gospodarski dinamizam povezan je s dominantnom ulogom malog i srednjeg

poduzetništva. Tu se ne radi o nekom modnom trendu ili trenutnom hitu, nego o činjenici postojanja

vede fleksibilnosti i prilagodljivosti obrta, malih i srednjih poduzeda u suvremenim globalizacijskim

turbulentnim uvjetima. Kompleksnost suvremenog gospodarskog razvitka na lokalnoj razini, očituje

se u potrebi kreiranja specifičnih teritorijalnih mreža u koje su inkorporirana poduzeda, kudanstva i

različite institucije. Na lokalnoj razini se stoga stvaraju mreže koje pretpostavljaju istovremeno

postojanje suradnje (partnerstva) i konkurencije. To je potpuno novi strategijski pristup, u kojem je

temeljna zadada lokalnih organa vlasti, ne samo da kreiraju "programe potpore" pojedinačnim

poslovnim subjektima, nego da stvaraju specifičan milje lokalne zajednice koji potiče pojedinačnu i

globalnu proizvodnost.

Takozvani lokalni proizvodni sustavi, zasnivaju se na spoznaji o interakciji međusobne zavisnosti i

kolektivne odgovornosti za stvaranje produktivne konkurentnosti. Nasuprot tradicionalnom poimanju

o podjeli rada i konkurentnosti kao jedinom uvjetu napretka, u suvremeno vrijeme jača spoznaja o

suradničkom ponašanju a nestaju i tradicionalne granice između privatnog i javnog sektora kao i

oštra podjela između gospodarstva i različitih područja društvenog života.

6 Regionalnoj i socijalnoj politici u Europskoj uniji namijenjeno je oko četvrtine tekudeg proračuna EU. Četiri

zemlje imale su naročite koristi od fondova za regionalni razvoj jer su imale BDP per capita manji od 90% prosjeka EU pa su „privukle“ značajna sredstva iz fondova EU namijenjenih regionalnom razvoju (Španjolska, Irska, Portugal i Grčka). O regionalnoj politici EU vidi više na: http://ec.europa.eu/regional_policy/.

3. Regionalni razvoj i klasični instrumenti ekonomske politike u

uvjetima nove ekonomije

Uobičajeni instrumenti klasične ekonomske politike (monetarna i fiskalna politika, vanjskotrgovinska

politika) koju provode nositelji na razini nacionalne države u suvremenim uvjetima imaju ograničen

doseg i mogudnost utjecaja na regionalni i lokalni razvoj. Snaga ekonomskih promjena u novoj

(mrežnoj, globaliziranoj) ekonomiji nadilazi regionalne i nacionalne, odnosno bilo kakve

administrativne granice. Nova ekonomija utemeljuje se na promjeni fokusa sa ekonomije prirodnih

resursa (natural resources) na znanje i ljudske resurse (knowledge, human resources) u uvjetima

smanjenja imperfektnosti informacija jer se danas generiraju svima dostupni globalni informacijski

sustavi. To omogudava individualni kontakt sa svjetskim tržištem čime se smanjuju barijere trgovanju

i brišu granice lokalno – globalno. U takvim uvjetima više nije mogude nacionalnom (i regionalnom)

ekonomijom upravljati traženjem optimuma od strane centralne vlade (kao da je nacionalna

ekonomija stroj za čije uspješno upravljanje samo treba nadi optimum). Takvu teoriju i praksu

optimalne kontrole danas zamjenjuje teorija igara jer suvremena nacionalna ekonomija nije „stroj“

nego se sastoji od niza aktera (pojedinci, poduzeda, država, sindikati, dioničari) koji reagiraju na

poteze drugih aktera. Radi se, dakle, o strateškoj interakciji a uspješan je onaj akter koji ima bolju i

uspješniju strategiju „igre“, odnosno bolji makromenadžment.

Glavni atributi nove ekonomije su: (a) globalizacija, (b) rast kojeg je sve teže nadzirati, (c)

utemeljenost na znanju i (d) razvijanje mreža (formalnih i neformalnih). Za razliku od „stare“, novu

ekonomiju karakteriziraju: (a) perfektnost informacija, (b) nepostojanje barijera trgovanju i (c)

mobilnost resursa.

Za razliku od „stare“ ekonomije u kojoj u slučaju rasta cijena postoji negativna povratna veza

(Smithov model) i smanjenje količine roba na domadem tržištu (na slici 1. pomak krivulje ponude gore

i lijevo), „nova“ ekonomija je karakterizirana pozitivnom povratnom vezom (na slici 1. pomak krivulje

ponude desno dolje). To znači da u slučaju rasta domadih cijena (ili manje proizvodnosti i

konkurentnosti nacionalne ekonomije) ne mora dodi do pada domade ponude. Uobičajeno u takvim

slučajevima dolazi do porasta ponude na domadem tržištu ali se mijenja ponuđač, umjesto

nekonkurentnih domadih proizvođača javljaju se inozemni i raste uvoz. Bududi da nema

imperfektnosti informacija i barijera trgovanju inozemni ponuđači „uništavaju“ domade proizvođače

roba i usluga. Dugoročno to znači pad domade proizvodnje i zaposlenosti i naravno pad standarda

domadeg stanovništva, zaduženje i prodaju osobne i nacionalne imovine. Zemlje i regije koje se nisu u

stanju dinamično prilagoditi uvjetima nove ekonomije postaju gubitnici a dobitnici su samo zemlje i

regije koje su u stanju pobuditi uspjeh u ekonomskom razvoju (Čavrak, 2008).

U uvjetima nove ekonomije slabi mod klasične države koja postaje neefikasna i povedava se jaz

između države kao teritorijalne (administrativne) jedinice i države kao ekonomske jedinice. Bitni

razlozi za slabljenje modi države jesu: (a) mobilnost kapitala koja ugrožava nacionalnu regulativu, (b)

procesi deregulacije i internacionalizacije koji se cirkularno potiču, (c) gubljenje suverenosti

monetarne politike i njezina sve manja mod utjecaja na domade realne agregate, (d) nužnost

međunarodne makroekonomske koordinacije u okviru nadnacionalnih integracija.7 Poseban je

problem malih država koje u tim uvjetima sve teže mogu zaštititi domade gospodarstvo. Zbog ovih

razloga smo suočeni i s konfliktom nacionalnih politika jer države funkcioniraju u uvjetima potpuno

nove konfiguracije različitih tržišta. Tržište rada je i dalje pretežno nacionalno, tržišta roba i usluga su

pretežito regionalna a tržišta kapitala su globalna. U takvim uvjetima teško je od nacionalne države i

nacionalnih nositelja ekonomske politike očekivati uspješnu nacionalnu makroekonomsku

koordinaciju jer se različita tržišta nalaze pod različitim poticajima koji su u velikoj mjeri izvan

mogudnosti kontrole nacionalnih aktera.8

Slika 1. Pojednostavljen model „nove“ ekonomije u kojoj domadu nekonkurentnost (ili visoke cijene) supstituira uvoz što ima za posljedicu „uništavanje“ domade proizvodnje i pojavu deficita vanjskotrgovinske bilance, deficita domade štednje a najčešde i deficita proračuna.

7 Brojni su primjeri nadnacionalne makroekonomske koordinacije kao odgovor na pojavu gospodarske recesije

krajem 2008. i početkom 2009. godine. Na prvi impuls pojave recesije i financijske krize brojne nacionalne vlade su koordinirano donijele seriju mjera s ciljem smanjenja kamatnih stopa te podizanja razine garantirane štednje od strane država. Kao dio globalnog odgovora na krizu, zemlje OECD-a su npr., izradile sa svojim vladama dvostruki strateški odgovor koji uključuje: (1) čvrstu regulaciju i uklanjanje nedostataka financijskih tržišta, i (2) poboljšanje nacionalnih politika za promicanje ekonomskog rasta (koje sadržavaju i socijalne programe usmjerene na problematiku tržišta rada, reformu financijskih tržišta i promjene mirovinskih sustava). Više vidi na: www.oecd.org/ kao i u Economic Outlook No.84. 8 Ilustrativan je domadi primjer monetarne politike. Zbog manjka domade štednje u odnosu na domade

investicije, na domadem tržištu se dulje vrijeme održavaju kamatne stope koje su više od kamatnih stopa u okruženju. To je imalo utjecaja na potražnju stranih investitora da kupuju naše banke a manje naša neuspješna poduzeda. U tim su uvjetima banke bile stimulirane na pozajmljivanje u svijetu a plasmane prema domadoj potrošnji koja je rasla iznad realnih mogudnosti. Visoke kamatne stope su manji problem za rast osobne potrošnje (C) nego za rast investicija (I). Posljedica je rast domade potrošnje, uvoza i inozemnog duga i nastanak novih strukturnih disproporcija koje na dugi rok optereduju domadu ekonomiju (deficit domade štednje, deficit proračuna i deficit vanjskotrgovinske bilance). Suštinska posljedica je pogoršanje interne i eksterne ravnoteže te redistribucija dohotka i bogatstva iz domadih sektora prema sektoru inozemstva.

Ponuda

Potražnja

Količina (Q)

Cijena (p)

Stara ekonomija

Nova ekonomija

Uvoz

U klasične instrumente ekonomske politike obično ubrajamo slijedede politike: (a) Fiskalna politika –

proračun centralne države, (b) Monetarna politika – kamata, stopa obvezne rezerve, tečaj, (c)

Vanjskotrgovinska politika – carine, kvote, (d) Kapitalni račun i platna bilanca – liberalizacija tekudeg

računa i kapitalnog računa, (e) Politika dohodaka i dividendi – odnos dohotka od rada i dohotka od

kapitala.

Od navedenih politika, fiskalna politika najčešde se, i u najvedoj mjeri, koristi kao instrument politike

regionalnog razvoja i to uglavnom kao instrument poticanja razvoja pojedinih regija. Uglavnom se

koriste različita oslobođenja ili smanjenja stopa poreza, više zaštitne kamate, redistribucija fiskalnih

prihoda (fiskalna decentralizacija), dotacije, itd. Njena je slabost da se provodi linearno i najčešde

nedovoljno vodi računa o razvojnim kapacitetima lokalnih zajednica a najveda je mana što u pravilu

(ako je fiskalni sustav centraliziran kao u Republici Hrvatskoj) ne dopušta „poreznu konkurenciju“.9

Monetarna politika kao instrument regionalne politike više može štetiti nego koristiti jer je u

potpunosti linearna (horizontalna, neselektivna). Na primjer, ako je tečaj domade valute precijenjen,

to de imati za posljedicu pogodovanje recesijskim kretanjima i pogodovanje uvozu (porastu

vanjskotrgovinskog deficita). Takva de politika stimulirati rast regija s uvozno-trgovačkom strukturom

gospodarstva (npr. Zagreb) dok de destimulirati razvoj regija u kojima prevladava proizvodna

struktura gospodarstva (npr. Sisak, Slavonija, Međimurje, Zagorje, itd.). Monetarna politika time

pojačava divergenciju i regionalne disparitete.

Sličan učinak ima i vanjskotrgovinska politika (brza liberalizacija uvoza, smanjenje carina i barijera). U

proizvođačkim regijama dodi de do smanjenja proizvodnje dok de se djelomično stimulirati razvoj

uvozno-trgovačkih regija. Konačan rezultat biti de, ne samo divergencija među domadim regijama,

nego i redistribucija dohotka i bogatstva prema sektoru inozemstva.

Gotovo istovjetan negativan učinak na domadu ekonomiju i regionalni razvoj ima i politika prebrze

liberalizacije kapitalnog računa platne bilance. U uvjetima podcjenjenosti vrijednosti nekretnina i

zemljišta, zbog male domade potražnje, nacionalno bogatstvo se jeftino prodaje nerezidentima što

znači vedu korist inozemnom sektoru nego domadem odnosno redistribuciju prema inozemstvu.

4. Regionalna podjela i regionalizacija Republike Hrvatske

Problem regionalizacije Hrvatske ima svoju veoma dugu povijest a promjene i korekcije teritorijalnog

ustrojstva bile su veoma česte, rađene s različitih polazišta. Nažalost, češde se radilo o političkim a

manje o ekonomskim kriterijima regionalizacije. Nepostojanost regionalnog ustrojstva uvjetovala je i

nepostojanost regionalne strategije i ekonomske politike. U povijesnom smislu (od Drugog svjetskog

rata do danas) razlikujemo nekoliko razdoblja s posebnim obilježjima u pogledu tipa regionalne

strategije i politike. U najduljem razdoblju aplicirana je teorija polova s ciljem policentričnog razvoja

koji se zasnivao na industrijalizaciji, odnosno stvaranju i lociranju velikih industrijskih pogona kao

9 To je i glavni prigovor planiranoj (i dosad provedenoj) fiskalnoj decentralizaciji jer je „krnja“. Decentraliziraju

se sredstva koja se i dalje prikupljaju centralnim odlukama i mehanizmima. Lokalne zajednice nemaju aktivnu fiskalnu ulogu i odgovornost jer nemaju ovlaštenje same određivati stope nekih izdašnijih poreza.

nositelja razvoja pojedinih regija.10 Time je stvorena neravnomjerna gospodarska struktura

neotporna na tranzicijsku krizu devedesetih s vedim negativnim posljedicama na pad proizvodnje,

zaposlenosti i dohotka u onim regijama koje su imale gospodarstvo s vedim udjelom velikih

industrijskih pogona.

Aktualna regionalizacija Hrvatske, uglavnom slijedi potrebe administrativno-političkog ustroja a

manje ekonomske kriterije. Republika Hrvatska bi se morala decentralizirati i to u najširem smislu,11

oslanjajudi se na bogate europske uzore.12 Decentralizacija bi imala višestruko pozitivne učinke koji bi

se očitovali u stabilnijem i ravnomjernijem razvitku svih dijelova Republike Hrvatske. Decentralizacija

odlučivanja o fiskalnim prihodima (a ne samo decentralizacija rashoda) omogudila bi formuliranje

konkurentskih poreznih politika s ciljem privlačenja proizvodnih faktora odnosno smanjivanja odliva

faktora (rada i kapitala). Lokalni donositelji odluka bi pri tome pridavali pozornost elastičnosti

njihovih poreznih prihoda s obzirom na porezne stope koje bi sami kontrolirali pa bi to bila osnova za

međuregionalnu poreznu konkurenciju (Brümmerhoff, 2000). To bi bila i realna, materijalna osnovica

za primjenu različitih razvojnih koncepcija gradova/opdina i županija.

U hrvatskom fiskalnom sustavu, dakle, bez obzira na provedenu djelomičnu decentralizaciju, nije

uspostavljena adekvatna vertikalna ravnoteža i raspodjela nadležnosti i fiskalnih kapaciteta između

organa lokalne i regionalne samouprave i centralne države. To uvjetuje jačanje stupnja ovisnosti

lokalne vlasti o centralnoj a ne ovisnost lokalne vlasti prema građanima, odnosno izostanak

ravnoteže "ovisnosti" prema "gore" i prema "dolje". Činjenica da se u nekim jedinicama lokalne i

regionalne samouprave ostvaruju viškovi, potvrđuje zaključak da se ostvaruje nejednaka razina

zadovoljavanja javnih potreba što otvara pitanje optimalnosti sustava financiranja lokalnih jedinica.

Može se zaključiti da u hrvatskom fiskalnom sustavu još uvijek postoji nesklad s fiskalnim

kapacitetima gradova i županija i utvrđenih zadada u pogledu osiguravanja javnih potreba na lokalnoj

razini. Udio ukupnih rashoda lokalnih jedinica povedao se sa 4% u 1995. na oko 9% bruto domadeg

proizvoda u 2005. godini (Bajo, Jurlina, 2008:123). Međutim, promotri li se udio rashoda lokalnih

jedinica iz kojih su isključena sredstva dobivena državnim transferima (konsolidirani proračun), tada

je taj udio oko 6% BDP-a (što znači da lokalne jedinice u prevelikoj mjeri ovise o dotacijama

(transferima) središnje države).

10

Pored popularne i raširene teorije polova (Perrox, 1950), u kradim razdobljima primjenjivane su i teorija velikog udara ("big push") koja se zasnivale na transferu štednje (investicija) iz okruženja u siromašnije regije kao i teorija kompleksnog razvoja kojoj je bio cilj održavanje interne i eksterne ravnoteže (vidi: Bogunovid, 1991. i 2001.). U razdoblju iza 1990. pa sve do 2008. godine regionalni razvoj u Republici Hrvatskoj nije svrstan u primarne ciljeve razvoja, osim za područja koja su stradala u Domovinskom ratu. 11

Decentralizacija koja je provedena, predstavlja "kvazi" i "krnju" decentralizaciju jer je obavljena na način da su iz državnog proračuna neki prihodi i obveze "spušteni" na niže organe vlasti i lokalne (regionalne) samouprave. Pri tome je odlučivanje o fiskalnim prihodima i rashodima, uglavnom i dalje ostalo centralizirano. Lokalni (regionalni) organi samouprave nisu dobili vedi prostor za autonomne odluke i vlastitu konkurentsku gospodarsku politiku a time im nije nametnuta ni odgovornost za vlastiti razvoj. 12

Za naše prilike instruktivno je iskustvo Velike Britanije u kojoj su 1964. formirane "ekonomski planirane regije" (Economic Planning Regions). Pri tome su simultano primijenjeni ekonomski i administrativni kriteriji. Iza toga je dva puta mijenjan teritorijalni ustroj da bi 1994. bile stvorene standardne planske regije (Standard Planning Regions) i osnovani vladini uredi za regije (Government Officers for the Regions - GOR-s). Ovi uredi pokazuju da regionalizacija države nije bila sama sebi svrha nego su postavljeni jasni ciljevi i zadade. Vladini uredi funkcioniraju na regionalnoj razini kao produžena ruka triju ministarstava (okoliša i prometa, obrazovanja i zapošljavanja te trgovine i industrije). Uloga im je da rade zajedno s lokalnim opdinama, uključujudi i mjesnu upravu, kako bi potakli gospodarski rast u regiji kao cjelini. Ovaj sustav je još u dva navrata bio usavršavan. To jasno potvrđuje važnost i značaj pitanja regionalnog razvoja i regionalizacije.

Na temelju grupiranja regija po nekim zajedničkim ekonomskim karakteristikama nastali su često

korišteni termini jezgra i periferija. Pod jezgrom se razumijevaju regije s najbržim gospodarskim

rastom. Unatoč svim mjerama i politikama regionalnog razvoja, ili zahvaljujudi upravo njima, u

Hrvatskoj se danas može govoriti samo o jednoj, i to prostorno veoma maloj regiji jezgre - to je Grad

Zagreb. Brojne analize potvrđuju da se između regija u Hrvatskoj događa divergencija umjesto

konvergencije. Čak bi se moglo tvrditi da se Hrvatska u proteklom desetljedu gospodarski razvila u

monocentrično gospodarstvo s dominantnim učešdem Zagreba.13 To je imalo za posljedicu daljnji

pritisak na centralizaciju poslovnih aktivnosti u jednom centru i relativni pad poslovnih aktivnosti u

ostalim hrvatskim regijama te napuštanje ili smanjivanje stupnja korištenja raspoloživih resursa u tim

regijama. Porast oportunitetnih troškova u manje razvijenim regijama i višak potražnje za razvojnim

resursima u Zagrebu poskupljuju ukupne troškove takvog modela razvoja i smanjuju konkurentnost

hrvatskog gospodarstva.

Prema administrativno-teritorijalnoj podjeli Republika Hrvatska ima 21 županiju (uključujudi Grad

Zagreb), 126 gradova i 429 opdina. Odlukom o pristupanju Europskoj uniji, administrativno-

teritorijalnu podjelu bilo je nužno uskladiti s uputama EUROSTAT-a i potrebama Europske komisije.

Osnovu teritorijalno administrativne podjele u Europskoj uniji čine tzv. NUTS regije. NUTS (franc.

Nomenclature des unites territoriales statistiques- „Nomenklatura prostornih jedinica za statistiku“)

je hijerarhijski sustav za identifikaciju i klasifikaciju prostornih jedinica za potrebe službene statistike

u zemljama članicama Europske unije (vidi npr. http://hr.wikipedia.org/wiki/NUTS ). Sustav je 1980.

godine razvio Europski ured za statistiku u Luksemburgu, s ciljem uspoređivanja regija unutar Europe.

Ove teritorijalne jedinice su definirane uglavnom zbog statističkih razloga pa zato nisu nužno i

službene administrativno-teritorijalne jedinice. Međutim, one su iznimno važne obzirom na strukturu

i mogudnost korištenja sredstava iz različitih fondova EU. Regionalna politika EU je koncipirana tako

da se za određene ciljeve i intervencije koriste sredstva iz različitih izvora za različite razine NUTS

regija. To znači da s nacionalnog aspekta, nije svejedno kako de se napraviti administrativno –

teritorijalna podjela jer o tome može ovisiti i količina sredstava za koja se može kandidirati u

fondovima EU.

Za definiranje regija različite razine, koriste se različiti kriteriji14 ali je dominantan kriterij broja

stanovnika i to: (a) NUTS 1: 3-7 milijuna stanovnika; (b) NUTS 2: 800.000-3.000.000 stanovnika i (c)

NUTS 3: 150.000-800.000 stanovnika.

Svaka zemlja dobiva abecedni kod te je podijeljena na statističke jedinice koje su strukturirane na tri

razine. U Europskoj uniji, EU-27 ima po razinama: NUTS 1 – 95 regija, NUTS 2 – 268 regija i NUTS 3 –

1291 regija. U Republici Hrvatskoj se za potrebe klasifikacije na NUTS 2 razini koristi sljededa podjela:

13

Brojne analize pokazuju da Grad Zagreb u gotovo svim pokazateljima razine gospodarske razvijenosti zauzima od jedne tredine do tri četvrtine Hrvatske. Više od tredine svih poduzetnika registrirano je u Zagrebu koji apsorbira skoro 40% zaposlenih, preko 50% ukupnog prihoda i poslovne aktive poduzetnika. Preko 60% temeljnog kapitala banaka registrirano je kod banaka sa sjedištem u Zagrebu, itd.

14 Zbog korištenja različitih drugih kriterija postoje izuzeci kao npr. U Francuskoj regija Ile –de-France s 11,3

milijuna stanovnika smatra se NUTS 2 regijom a npr. U Njemačkoj, regija Bremen sa 662.000 stanovnika, smatra se NUTS 1 regijom.

HR01: Sjeverozapadna Hrvatska koju čine: Grad Zagreb, Zagrebačka, Krapinsko-zagorska,

Varaždinska, Koprivničko-križevačka i Međimurska županija.

HR02: Središnja i istočna (Panonska) Hrvatska koju čine: Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-

podravska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska, Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska, Sisačko-

moslavačka i Karlovačka županija.

HR03: Jadranska Hrvatska koju čine: Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-

kninska, Splitsko-dalmatinska, Istarska i Dubrovačko-neretvanska županija.

Kako smisao definiranja NUTS regija nije samo statističke prirode, u Republici Hrvatskoj se dugo

raspravljalo o različitim prijedlozima, a prihvadena je ova podjela na tri NUTS 2 regije. Smatra se kako

de to rješenje omoguditi cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske korištenje kohezijskih i

strukturnih fondove EU čak i dugo nakon dostizanja prosjeka od 75% BDP-a EU, odnosno po nekim

projekcijama čak do 2020. godine.

Slika 2. Tri hrvatske NUTS 2 regije

Osobito važno pitanje regionalnog razvoja i politike je pitanje indikatora koji opravdavaju

instrumente i mjere regionalne politike kao i indikatora koji bi pokazivali napredak u ostvarivanju

regionalne politike, odnosno opravdavali uložena sredstva i angažirane kapacitete u regionalnom

razvitku Republike Hrvatske. Kako u Republici Hrvatskoj navedeni indikatori nisu sustavno razvijani a

oni koji se najčešde koriste imaju različite manjkavosti, u zadnje vrijeme se nastoji definirati stručno

utemeljen sustav indikatora regionalnog razvoja.15

15

Vidi studiju Instituta za međunarodne odnose „Novi pristup ocjenjivanju i kategorizaciji teritorijalnih jedinica prema razvijenosti“, kolovoz 2006. Sličan problem kategorizacije razine razvijenosti i ocjene razvojnih mogudnosti za potrebe vođenja smislene regionalne politike postoji i u drugim zemljama. Inspirativan i instruktivan je primjer Slovenije gdje je razvijen tzv. Indeks razvojne ugroženosti kao složeni pokazatelj koji služi za kategorizaciju regija na četiri kategorije razvojne ugroženosti (A, B, C i D). Indeks razvojne ugroženosti kombinira pokazatelje trenutne razvojne problematike i ocjene razvojnih mogudnosti regije a koristi se za razvrstavanje regija po stupnju razvojne ugroženosti u Sloveniji za razdoblje 2007.-2013. Metodološki, indeks se izračunava na bazi čak 11 indikatora.

5. Analiza indikatora širih regija i županija

U tablici 1. prikazani se neki od najvažnijih indikatora distribucije prostora, stanovništva, BDP-a i

investicija po županijama i NUTS 2 regijama Republike Hrvatske.

Tablica 1. Neki važniji indikatori županija (NUTS 3) i širih regija (NUTS 2).

Županija Površina u km2

Ukupan broj

stanovnika Popis 2001.

Gustoda naseljenosti

po km2

BDP per capita 2005

(EUR)

Vrijednost ostvarenih

investicija 2005 (tis kn)

Investicije po

stanovniku u kn

Sjeverozapadna Hrvatska

8.672 1.658.935 191,30 9.087,76 24.598.249,00 14.827,74

Grad Zagreb 640 779.145 1.217,41 12.908,00 17.821.789,00 22.873,52

Zagrebačka 3.078 309.696 100,62 5.446,00 1.890.261,00 6.103,60

Krapinsko-zagorska

1.230 142.432 115,80 5.172,00 1.774.053,00 12.455,44

Varaždinska 1.260 184.769 146,64 5.928,00 1.446.956,00 7.831,16

Koprivničko-križevačka

1.734 124.467 71,78 6.452,00 861.533,00 6.921,78

Međimurska 730 118.426 162,23 5.323,00 803.657,00 6.786,15

Središnja i Istočna

(Panonska) Hrvatska

23.174 1.351.517 58,32 4.762,06 8.161.080,00 6.038,46

Bjelovarsko-bilogorska

2.638 133.084 50,45 5.149,00 650.214,00 4.885,74

Virovitičko-podravska

2.021 93.389 46,21 4.803,00 353.236,00 3.782,42

Požeško-slavonska

1.821 85.831 47,13 4.834,00 408.103,00 4.754,73

Brodsko-posavska

2.027 176.765 87,21 3.785,00 709.292,00 4.012,63

Osječko-baranjska

4.149 330.506 79,66 5.313,00 2.371.592,00 7.175,64

Vukovarsko-srijemska

2.448 204.768 83,65 4.028,00 1.607.965,00 7.852,62

Sisačko-moslavačka

4.448 185.387 41,68 5.525,00 1.231.969,00 6.645,39

Karlovačka 3.622 141.787 39,15 5.335,00 828.709,00 5.844,75

Jadranska Hrvatska

24.696 1.427.008 57,78 6.833,88 18.609.076,00 13.040,62

Primorsko-goranska

3.590 305.505 85,10 8.376,00 4.634.863,00 15.171,15

Ličko-senjska 5.350 53.677 10,03 6.363,00 1.193.772,00 22.239,92

Zadarska 3.643 162.045 44,48 5.526,00 3.573.628,00 22.053,31

Šibensko-kninska 2.994 112.891 37,71 5.299,00 841.366,00 7.452,91

Splitsko-dalmatinska

4.524 463.676 102,49 5.395,00 3.530.617,00 7.614,41

Istarska 2.813 206.344 73,35 9.126,00 3.769.824,00 18.269,61

Dubrovačko-neretvanska

1.782 122.870 68,95 6.615,00 1.065.006,00 8.667,75

REPUBLIKA HRVATSKA

56.542 4.437.460 78,48 7.038,00 52.733.168,00 11.883,64

Izvor: Državni zavod za statistiku

Napomene: (1) BDP per capita za pojedine županije preuzet je iz Priopdenja Državnog zavoda za statistiku, a za regije je izračunat temeljem BDP-a u EUR i broja stanovnika prema Popisu 2001. godine, (2) Vrijednost ostvarenih investicija na nivou RH uvedana je za iznos neraspoređenog iznosa.

5.1. Stanovništvo i prostor

Kopneni prostor Republike Hrvatske podijeljen je između tri NUTS 2 regije. Najvedi prostor zauzima

Jadranska regija (44%), potom Panonska (41%) i Sjeverozapadna Hrvatska (15%). Stanovništvo je

distribuirano drugačije zbog različite gustode naseljenosti. Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, kojoj

teritorijalno pripada i Grad Zagreb, pripada i najvedi broj stanovnika (37,4%), zatim je po rangu

Jadranska Hrvatska (32,2%) i Panonska (30,5%). Distribucija površine i broja stanovnika po

županijama prikazana je na slici 3.16

Slika 3. Distribucija površine i broja stanovnika po županijama

Vidljivo je grupiranje županija oko vrijednosti površine u rasponu od 1500-3500 km2 i broja

stanovnika županija u rasponu od 150.000-250.000, dok u pogledu oba pokazatelja znatnije

odstupanje je za Grad Zagreb i Ličko-senjsku županiju (ekstremne vrijednosti) i djelomično Splitsko-

dalmatinsku županiju.

U pogledu gustode naseljenosti Republika Hrvatska je u prosjeku umjereno naseljena zemlja (78

st/km2). Distribucija stanovništva, odnosno gustode naseljenosti je veoma neravnomjerna s

ekstremima (Grad Zagreb 1217 st/ km2 i Ličko-senjska županija 10 st/ km2). Ako gustodu naseljenosti

promatramo prema svjetskom prosjeku (48 st/ km2) proizlazi kako Republika Hrvatska ima 62% vedu

gustodu naseljenosti u odnosu na svjetski prosjek. Međutim, ako to promatramo prema nekim

europskim zemljama u okruženju, odnosno prema zemljama koje su ujedno i naši gospodarski

partneri, proizlazi da je Republika Hrvatska, zemlja smještena u umjerenom europskom klimatskom

pojasu koji je veoma kvalitetan za život, znatno manje naseljena od tih zemalja. U odnosu na

hrvatskih 78 st/km2, Njemačka ima 230 st/km2, Italija 191 st/km2, Austrija i Slovenija 99 st/km2,

16

Za pomod u grafičkom oblikovanju slika 3-11 zahvaljujem kolegici prof. dr. sc. Mirjani Pejid-Bach.

Nizozemska čak 400 st/km2, Francuska 111 st/km2, Velika Britanija 248 st/km2, Češka 130 st/km2,

Poljska 123 st/km2, Mađarska 107 st/km2, itd. Ako uvažimo ove činjenice, realno se u bududnosti s

rastom bogatstva stanovništva u navedenim zemljama i daljnjom liberalizacijom mogudnosti prodaje

nekretnina (zemljišta) u Republici Hrvatskoj, može očekivati demografski pritisak iz navedenih

zemalja. To može biti prilika ali i opasnost za demografsku i gospodarsku strukturu zemlje. Činjenica

manje gustode naseljenosti prostora i njegove ekološke očuvanosti u ovom kontekst znači da

Republika Hrvatska raspolaže jednim iznimno vrijednim resursom, koji nije adekvatno vrednovan a to

je prostor. Vrednovanje prostora i sadržaja u prostoru moraju biti jedan od najvažnijih prioriteta jer

postoji realna opasnost ne samo degradacije nego i nekontrolirane i suboptimalne upotrebe tog

resursa.

Slika 4. Gustoda naseljenosti i BDP po stanovniku hrvatskih županija

U ovom kontekstu, glede atraktivnosti naših NUTS 2 regija, može se očekivati daljnji pritisak na

Jadransku regiju koja ujedno ima i najmanju gustodu naseljenosti (58 st/km2) no ulaskom Republike

Hrvatske u EU i ostale regije de biti sve atraktivnije. Najvedu gustodu naseljenosti ima Sjeverozapadna

Hrvatska (191 st/km2) što je na razini europskih razvijenih zemalja. Ujedno se radi i o gospodarski

najrazvijenijoj zoni što potvrđuje zaključak o postojanju veze između razine razvijenosti i gustode

naseljenosti, odnosno dostupnosti kvalitetne radne snage kao jednog od izvora gospodarskog rasta.

Ako promatramo sliku 4. možemo zamijetiti da u gornjem desnom kvadrantu imamo samo tri

županije (Grad Zagreb, Istarsku i Primorsko goransku). To su tri zone s najvedom gustodom

naseljenosti i najvedim BDP-om po stanovniku u Republici Hrvatskoj. Županije u gornjem lijevom

kvadrantu (Međimurska, Varaždinska, Krapinsko-zagorska, Splitsko-dalmatinska, Zagrebačka) imaju

demografski potencijal promatrano kroz pokazatelj gustode naseljenosti koji još nije adekvatno

gospodarski valoriziran ili se koristi suboptimalno.

5.2. Bruto domaći proizvod

Bruto domadi proizvod po stanovniku, kao jedan od najčešde korištenih indikatora gospodarske

razvijenosti, za Republiku Hrvatsku (2005.) iznosio je 7.038 EUR/stanovniku što je bilo 49,9% prosjeka

Europske unije. Od ukupnog bruto domadeg proizvoda Republike Hrvatske, prema podatcima

Državnog zavoda za statistiku (2005.) ostvareno je u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj čak 48,2%. Ako

znamo da ta NUTS 2 regija obuhvada 15% prostora i 37% stanovnika, jasno je da se ujedno radi i o

regiji s najvedim bruto domadim proizvodom po stanovniku u Republici Hrvatskoj (9.087

EUR/stanovniku), odnosno 28,6% više u odnosu na prosjek Republike Hrvatske. U Jadranskoj

Hrvatskoj ostvareno je 31,2% ukupnog BDP-a a u Panonskoj Hrvatskoj svega 20,6%.

Slika 5. Bruto domadi proizvod po stanovniku, 2005., RH=100

Izvor: DZS, obrada autora

U odnosu na prosječni BDP po stanovniku Republike Hrvatske, Sjeverozapadna Hrvatska je na razini

28,6% iznad prosjeka dok su druge dvije NUTS 2 regije ispod prosjeka i to, Jadranska -4,7% i Panonska

-30,9% . Sve tri NUTS 2 regije, prema prosječnom bruto domadem proizvodu po stanovniku, nalaze se

ispod granice 75% prosjeka Europske unije, što je i bio jedan od ciljeva ovakvog definiranja NUTS 2

regija u Republici Hrvatskoj. Naravno, najbliža europskom prosjeku je Sjeverozapadna Hrvatska koja

se 2005. nalazila na 64% prosjeka EU 27, potom slijedi Jadranska s 48% i Panonska sa svega 35%

prosjeka BDP-a po stanovniku EU 27.

Ako promatramo BDP po stanovniku po županijama unutar NUTS 2 regija uočavamo velike

međusobne razlike što navodi na važan zaključak o visokom stupnju nehomogenosti gospodarskog

prostora NUTS 2 regija i opasnosti uprosječivanja indikatora i donošenja zaključaka na temelju toga.

Još je veda opasnost u slučaju površnog pristupa indikatorima razvijenosti NUTS 2 regija te

eventualnim pokušajima definiranja NUTS 2 regije kao cilja mjere i instrumenta regionalne politike.

Linearni pristup u regionalnoj politici na razini NUTS 2 regije, u pravilu bi umjesto konvergencije

razine razvijenosti među županijama mogao rezultirati divergencijom.

Tako na primjer, u Sjeverozapadnoj NUTS 2 regiji, BDP po stanovniku Grada Zagreba je 2,5 puta vedi

od Krapinsko-zagorske županije i po svemu se radi o dvije potpuno različite gospodarske situacije i

faze razvitka koje zahtijevaju sasvim drugačiji instrumentarij i drugačije mjere. Rasponi (min:max) u

drugim NUTS 2 regijama su manji ali i dalje nisu zanemarivi. U Jadranskoj Hrvatskoj taj raspon je 1:1,7

(Istarska kao najrazvijenija i Šibensko-kninska kao najmanje razvijena). U Panonskoj Hrvatskoj raspon

je 1:1,4 (Sisačko-moslavačka kao najrazvijenija i Brodsko-posavska kao najmanje razvijena). Ovdje

valja upozoriti na slabosti pokazatelja BDP po stanovniku, pogotovo kao jedinog pokazatelja, za

indiciranje razine razvijenosti, pa prethodne zaključke svakako treba staviti u odnos prema nizu

drugih pokazatelja (gospodarskih, demografskih, društvenih).

5.3. Investicije

Uz dostupnost i kvalitetu prirodnih i proizvedenih resursa te radne snage i konkurentnosti, investicije

su svakako jedan od najznačajnijih izvora rasta. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku (vidi

tablicu 1.) u 2005. godini, one su bile izrazito neravnomjerno prostorno distribuirane.17 Od ukupnih

investicija u Republici Hrvatskoj, čak 47% ih je ostvareno u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, 35% u

Jadranskoj i svega 15% u Panonskoj NUTS 2 regiji.18 Uz pretpostavku kako ovakva regionalna

distribucija investicija opstaje u duljem razdoblju sasvim je logično očekivati povedanje regionalnih

divergencija jer se najviše investira u najrazvijenijim regijama. Ovdje zasada zanemarujemo druge

aspekte investicija, investicijske efikasnosti, strukture, itd.

Ako investicije promatramo kao potencijalnu priliku i životnu šansu stanovnika koji žive u određenom

prostoru te ako bi podatke o investicijama po stanovniku komparirali s prosjekom Republike

Hrvatske, mogli bi pojednostavljeno zaključivati o potencijalnim životnim prilikama stanovnika u

pojedinim regijama i županijama. Takva analiza je prikazana na slici 6.

Ako prosjek vrijednosti investicija po stanovniku u Republici Hrvatskoj (2005.) uzmemo kao normu

(RH=100) u odnosu na koju demo raditi usporedbu, proizlazi kako samo Sjeverozapadna Hrvatska ima

investicije po stanovniku vede od prosjeka. Drugim riječima, proizlazi kako na temelju ostvarene

investicijske potrošnje, stanovnici u toj NUTS 2 regiji imaju potencijalne životne i radne prilike vede u

odnosu na ostatak Republike Hrvatske za 24,8 %. Ovako promatrano, životne prilike stanovnika

Jadranske Hrvatske prosječno su vede 9,7% a životne prilike stanovnika koji žive u Panonskoj

Hrvatskoj su čak -49,2% manje od prosjeka Republike Hrvatske.

I ovdje dolazi do izražaja gospodarska i razvojna nehomogenost regija NUTS 2 razine. To najviše važi

za Sjeverozapadnu Hrvatsku. U toj regiji Grad Zagreb pruža 92,5% (skoro dvostruko) vede životne

prilike od prosjeka Republike Hrvatske, dok se vedina ostalih županija (izuzev Krapinsko-zagorske) po

ovom kriteriju nalazi ispod hrvatskog prosjeka.

U Jadranskoj regiji, u promatranoj godini, bila je prisutna intenzivna investicijska potrošnja. Prosjek te

regije je iznad hrvatskog prosjeka a tri regije se po investicijama po stanovniku približavaju

investicijski najintenzivnije Gradu Zagrebu (Ličko-senjska županija 87,1% iznad prosjeka Republike

17

U ovom dijelu analize zanemarujemo podatak kako se radi samo o jednoj godini što ograničava doseg zaključaka te da se podatci o investicijama manjkavo prikupljaju. 18

Zbroj nije jednak 100% jer postoji jedan dio tzv. nerazvrstanih ili onih investicija koje se ne mogu statistički razvrstati po regijama nego se radi o investicijama od značenja za čitav prostor Hrvatske.

Hrvatske i Zadarska županija 85,6% iznad prosjeka te Istarska 53,7% iznad prosjeka Republike

Hrvatske) a na listi iznadprosječnih je i Primorsko-goranska županija s 27,7% iznad prosjeka.

Slika 6. Investicije po stanovniku NUTS 2 regija i županija, 2005., RH = 100

Izvor: DZS, obrada autora

U pogledu investicija, najsloženija situacija je u Panonskoj regiji koja se po tom pokazatelju nalazi na

polovini hrvatskog prosjeka, a čak pet od osam županija je na razini manjoj od polovine hrvatskog

prosjeka. Tih pet županija koje su po ovom kriteriju na najnižoj razini u Panonskoj regiji, ujedno su i

hrvatske regije s najmanjom vrijednošdu investicija po stanovniku. To su slijedede županije:

Virovitičko-podravska (-68,2%), Brodsko-posavska (-66,2%), Požeško-slavonska (-60%), Bjelovarsko-

bilogorska (-58,9%) i Karlovačka (-50,8%).

6. Temeljne karakteristike gospodarske strukture regija

Temeljne karakteristike gospodarskog profila i strukture regionalnog gospodarstva analiziraju se uz

pomod Indeksa specijalizacije gospodarske strukture i Indeksa specijalizacije stanovništva.19

19

O ovim indeksima i lokacijskim kvocijentima više se može vidjeti u (Blair, 1995: 106-115). 20

A, B - Poljoprivreda, lov, šumarstvo i ribarstvo; C, D, E - Rudarstvo, vađenje, prerađivačka industrija, opskrba električnom energijom, plinom i vodom; F – Građevinarstvo; G - Trgovina na veliko i na malo; popravak motornih vozila i motocikla te predmeta za osobnu uporabu i kudanstvo; H - Hoteli i restorani;

6.1. Indeks specijalizacije gospodarske strukture

Mjeri udio neke djelatnosti u ukupnom gospodarstvu neke županije (NUTS 2 regije) u usporedbi s

nacionalnim prosjekom.

Gdje je: Izi = indeks specijalizacije; Zi= bruto domadi proizvod (BDP) pojedine regije u promatranoj

djelatnosti; Zt= bruto domadi proizvod (BDP) u gospodarstvu regije; Hi= BDP u promatranoj

djelatnosti RH; Ht= BDP Hrvatske.

Interpretacija:

Iz>1 regija je razmjerno specijalizirana u promatranoj djelatnosti u odnosu na nacionalni prosjek.

Ukazuje na vedu ili manju zastupljenost pojedinih djelatnosti u ukupnom gospodarstvu regije u

usporedbi s nacionalnim prosjekom.

6.2. Indeks gospodarske specijalizacije stanovništva

Mjeri udio BDP-a promatrane gospodarske djelatnosti po stanovniku pojedine regije u usporedbi s

nacionalnim prosjekom.

Gdje je: INzi= indeks gospodarske specijalizacije stanovništva pojedine regije u promatranoj

djelatnosti; Pzi= BDP pojedine regije u promatranoj djelatnosti; Nz= ukupan broj stanovnika u

analiziranoj regiji; Phi= BDP u promatranoj djelatnosti u RH; Nh= ukupan broj stanovnika RH.

Interpretacija:

INzi>1 regija je razmjerno specijalizirana u promatranoj djelatnosti u odnosu na prosjek. Pokazuje u

kojoj mjeri je zastupljena pojedina djelatnost po stanovniku u odnosu na nacionalni prosjek (na svoj

način pokazuje razinu razvijenosti pojedinih djelatnosti regije prema nacionalnom prosjeku).

Vrijednosti ovih indeksa mijenjaju se tek u duljem roku i nisu pod velikim utjecajem kratkoročnih

fluktuacija pa su zato pogodan alat za strukturnu analizu. Indeksi specijalizacije gospodarske

I - Prijevoz, skladištenje i veze; J, K - Financijsko posredovanje, poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge: L, M, N, O, P - Javna uprava i obrana, socijalno osiguranje, obrazovanje zdravstvena zaštita i socijalna skrb, ostale društvene, socijalne i osobne uslužne djelatnosti i aktivnosti poduzeda

strukture za NUTS 2 regije Republike Hrvatske, prikazani su na slici 7. gdje slovne oznake A-P

označavaju slovnu šifru djelatnosti po službenoj nomenklaturi.20

Vrijednosti indeksa specijalizacije gospodarske strukture (vrijednost indeksa 1,24) upuduju na

zaključak kako je NUTS 2 regija Sjeverozapadna Hrvatska specijalizirana u djelatnostima J i K

(financijsko posredovanje, poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge). Međutim,

takva vrijednost indeksa je pod snažnim utjecajem vrijednosti indeksa za Grad Zagreb (1,59) koji je

jedini u Republici Hrvatskoj specijaliziran upravo u ovoj djelatnosti. Ostale županije NUTS 2 regije

sjeverozapadna Hrvatska su potpuno drugačije specijalizirane. Zagrebačka županija pokazuje najvedu

specijalizaciju u djelatnostima prerađivačke industrije (1,41), trgovine (1,34) i poljoprivrede (1,29).

Krapinsko-zagorska se specijalizirala za građevinarstvo (1,77), poljoprivredu i šumarstvo (1,50) i

prerađivačku industriju (1,29). Varaždinska je specijalizirana za poljoprivredu i šumarstvo (1,57) i

prerađivačku industriju (1,27). Koprivničko-križevačka županija je izrazito specijalizirana za

poljoprivredu i šumarstvo (3,01) te prerađivačku industriju (1,47). Međimurska je visoko

specijalizirana za poljoprivredu i šumarstvo (2,09) te prerađivačku industriju (1,51).

Slika 7. Indeksi specijalizacije gospodarske strukture NUTS 2 regija (2005.)

Izvor: DZS, obrada autora

Panonska Hrvatska očekivano je visoko specijalizirana u području poljoprivrede (2,54). Vedina

županija ove regije također je specijalizirana za poljoprivredu i šumarstvo pa se na temelju vrijednosti

indeksa specijalizacije gospodarske strukture može zaključiti kako je ova NUTS 2 regija gospodarski

najhomogenija. Bjelovarsko-bilogorska županija je iznimno visoko specijalizirana za poljoprivrednu

djelatnost (4,04). Ova županija ima najvedu vrijednost indeksa specijalizacije u jednoj djelatnosti na

razini Republike Hrvatske. Ostale županije Panonske Hrvatske koje su izrazito specijalizirane u

djelatnosti poljoprivrede jesu: Virovitičko-podravska (3,83), Požeško-slavonska (2,61), Brodsko-

posavska (2,52) i Osječko-baranjska (2,29). Radi se dakle o pet usko specijaliziranih županija koje su

uglavnom specijalizirane u djelatnosti poljoprivrede dok su ostale djelatnosti manje razvijene. Moglo

bi se redi da ovakva vrijednost indeksa specijalizacije gospodarske strukture upuduje na problem uske

gospodarske baze orijentirane na jednu dominantnu djelatnost21 što kao problem nije prisutno u

drugim NUTS 2 regijama i vedini drugih županija. Vukovarsko-srijemska županija je također izrazito

specijalizirana u poljoprivredi (3,42) ali zbog specifične situacije ima i značajnu specijalizaciju u

području građevinarstva (1,32). Sisačko-moslavačka je specijalizirana na području poljoprivrede

(1,60) i prerađivačke industrije (1,52) kao i Karlovačka koja je također specijalizirana u poljoprivredi

(1,31) i prerađivačkoj industriji (1,23).

Slika 8. Indeksi specijalizacije gospodarske strukture 2005. godine, Sjeverozapadna Hrvatska

Izvor: DZS, obrada autora

Slika 9. Indeksi specijalizacije gospodarske strukture 2005. godine, Panonska Hrvatska

Izvor: DZS, obrada autora

21 Gospodarska sudbina i napredak ovih regija u kratkom roku ovisi o perspektivnosti dominantne djelatnosti –

poljoprivrede. Kako je djelatnost poljoprivrede podvrgnuta snažnoj inozemnoj konkurenciji i kako se ujedno radi o županijama koje su stradale u ratu u ovom slučaju ima dovoljno razloga da se ove županije podvrgnu programima značajnije promjene gospodarske strukture uz ubrzano jačanje konkurentnosti i profitabilnosti poljoprivrede.

Jadranska Hrvatska je specijalizirana u djelatnosti Hoteli i restorani, dakle turizmu (2,14) ali pokazuje

nešto kompleksniju strukturu pa je specijalizirana i u djelatnosti građevinarstva (1,33) i prijevoza

(1,13). Županije Jadranske Hrvatske također pokazuju raznovrsniju gospodarsku strukturu.

Slika 10. Indeksi specijalizacije gospodarske strukture 2005. godine, Jadranska Hrvatska

Izvor: DZS, obrada autora

Primorsko-goranska je specijalizirana u čak pet djelatnosti a najviše u turizmu (1,89), prijevozu (1,31) i

građevinarstvu (1,20). Ličko-senjska je specijalizirana u građevinarstvu (2,40), poljoprivredi (1,80) i

turizmu (1,50). Zadarska je specijalizirana u turizmu (1,49) i građevinarstvu (1,36). Šibensko-kninska

je specijalizirana u građevinarstvu (2,31) i turizmu (1,72). Splitsko-dalmatinska pokazuje

specijalizaciju u više djelatnosti a najviše u turizmu (1,28), prijevozu (1,22), trgovini (1,14) i

građevinarstvu (1,11). Istarska županija je izrazito specijalizirana u turizmu (3,57), građevinarstvu

(1,41) i prerađivačkoj industriji (1,15). Dubrovačko-neretvanska je specijalizirana u turizmu (3,53),

prijevozu (1,85) i građevinarstvu (1,06). Zanimljivo je kako su sve županije Jadranske Hrvatske uz

turizam specijalizirane i za građevinarstvo što indicira visoku razinu građevinske djelatnosti u ovom

području u odnosu na sve druge NUTS 2 regije i njihove županije.

Na slici 11. prikazana je promjena vrijednosti indeksa specijalizacije gospodarske strukture u

razdoblju 2001.-2005. godine. Kao što se na slici može uočiti jedina velika promjena u razdoblju od

pet godina bila je značajno premještanje djelatnosti građevinarstva iz Panonske Hrvatske u Južnu

Hrvatsku i blagi porast značenja poljoprivrede u Panonskoj Hrvatskoj. Ostale djelatnosti su u

promatranom petogodišnjem razdoblju zadržale relativno stabilan udio. Analiza vrijednosti indeksa

gospodarske specijalizacije stanovništva daje vrlo slične vrijednosti i gotovo identične strukturne

karakteristike NUTS 2 regija i županija.

Slika 11. Indeksi specijalizacije gospodarske strukture – promjena 2001.-2005.

Izvor: DZS, obrada autora

Iz ove analize proizlazi zaključak da se Panonska i djelomično Jadranska regija razvijaju u uvjetima

uske gospodarske strukture te da u Hrvatskoj egzistiraju velike regionalne razlike u stupnju i dinamici

razvoja regija. Posljedice ovih trendova jesu, neravnomjeran razvoj regija i divergencija te

monocentrični razvoj a glavni uzrok je nepostojanje konzistentne regionalne razvojne politike. A to je

pak posljedica opstojnosti neoliberalne teorije u Hrvatskoj, koja uglavnom isključuje potrebu državne

intervencije u području regionalnog razvoja. Djelomični izuzetak bila su područja od posebne državne

skrbi, brdsko-planinska područja i otoci. Prvi značajniji dokument koji je u suvremenoj Hrvatskoj

definirao potrebu i ciljeve regionalne politike donesen je tek u studenom 2001. godine. Međutim,

nerealni ciljevi koji su njime postavljeni ukazuje da je on donesen tek zbog formalnih razloga.22 Korak

dalje je učinjen tek 2008. godine nakon što je Vlada RH osnovala posebno Ministarstvo regionalnog

razvoja koje je započelo aktivnost na donošenju Strategije regionalnog razvoja i pripreme Zakona o

regionalnom razvoju (www.mrrsvg.hr/).

Literatura:

Armstrong, H., Taylor, J. (2007), Regional economics and Policy, Third Edition, Blackwell Publishing.

Bajo, A., Jurlina A.D., (2008), Javne financije lokalnih jedinica vlasti, IJF, EIZ, Školska knjiga, Zagreb.

Blair, J.P., (1995), Local economic development, analysis and practice, SAGE Publications, London.

22

Tim je dokumentom predviđen cilj da se do 2010. smanje regionalne razlike između „najviše i najmanje razvijenih regija (županija) na odnos 2:1“ (mjereno BDP-om po stanovniku) te da se „nacionalnom politikom“ smanje razlike u području zapošljavanja, zdravstva i obrazovanja za 25%.

Boyce, D. (2004), A short history of the field of regional science, Papers in Regional Science, 83, 31-57.

Bogunovid, A., (1991), Regionalna ekonomika, Narodne novine, Zagreb.

Bogunovid, A. (2001), Ekonomske integracije i regionalna politika, Ekonomski fakulteti Zagreb i Pula

te Mikrorad d.o.o., Zagreb.

Brümmerhoff, D., (2000), Javne financije, Mate, Zagreb.

Bruto domadi proizvod za Republiku Hrvatsku i Županije, 2005., Priopdenje DZS 12.1.2. od 22.02.2008.

Campagni, R.P., (1995), The concept of innovative milieu and its relevance for public policies in

European Lagging Regions. Papers in Regional Science 74 (4): 317-340.

Čavrak, V. (2008), Javni sektor i lokalni ekonomski razvoj, II konferencija HZRF, Hrvatski javni sektor –

praksa i perspektive, Opatija, 13-14. ožujak 2008.

Erickson, R.A., (1994), Technology, industrial restructuring and regional development. Growth and

Change 25: 353-379.

Griffiths, A., Wall, S., (2004), Applied Economics, Pearson Education, New York.

Glen, C.M., (2000), Regional Convergence and Regional Policy int he European Union, Valdosta State

Unuversity, Valdosta.

Illeris, S. (1993), An inductive theory of regional development. Papers in Regional Science 72: 113-134.

Isserman, A.M., (2004), Intellectual leaders of regional science: A half-century citation study, Papers

in Regional Science, 83, 91-126.

Krugman, P., (1999), The Role of Geography in Development, Annual World Bank Conference on

Development Economics 1998, The international Bank for Reconstruction and Development/ The

World Bank.

Myrdal, G., (1957), Economic Theory and Underdeveloped Regions, Duckworth Press, London.

Pašalid, Ž., Mrnjavac, Ž., (ur.), (2000), Lokalni sustavi malih poduzeda, Ekonomski fakultet, Split.

Pike, A., Rodriguez-Pose, A., Tomaney, J. (2006), Local and Regional Development, Routledge,

London.

Terluin, I.J., (2001), Rural Regions in the EU: Exploring Differences in Economic Development, Utrecht:

Netherlands Geographical Studies 289. Ili http://www.redorbit.com/news/science, 27.01.2004.

Pitanja za provjeru znanja i ponavljanje:

1. Kako se definira pojam regije?

2. Što P. Krugman ubraja u centripetalne i centrifugalne sile?

3. Objasni osnovnu ideju Illerisove induktivne teorije regionalnog razvoja!

4. Što ubrajamo u lokalne uvjete i koji je njihov značaj u regionalnom razvoju?

5. Prema kojim kriterijima prosuđujemo postojanje regionalnog problema?

6. Objasni bit teorije konvergencije i teorije divergencije!

7. U čemu se očituje razlika tzv. „stare“ i „nove“ ekonomije te koje su najvažnije posljedice

prelaska u „novu“ ekonomiju?

8. Objasni mogudnosti, ograničenja i posljedice korištenja klasičnih instrumenata ekonomske

politike u politici regionalnog razvoja!

9. Objasni elemente fiskalne decentralizacije u Hrvatskoj!

10. Kako možemo mjeriti stupanj fiskalne decentralizacije te koja je vrijednost pokazatelja za

Hrvatsku i kakve su posljedice?

11. Koliko Hrvatska ima NUTS 2 regija i što je bila glavna motivacija takve podjele na šire regije?

12. Kakva je distribucija BDP-a po NUTS 2 regijama u Hrvatskoj i kako se mogu objasniti uzroci i

posljedice takve distribucije?

13. Kakve su posljedice distribucije investicija po županijama u Hrvatskoj?

14. Što je indeks specijalizacije gospodarske strukture i kako se interpretira?

15. Kakve su vrijednosti indeksa specijalizacije gospodarske strukture za pojedine NUTS 2 regije

te koji zaključci proizlaze iz takve strukture za mogudu politiku regionalnog razvoja?

16. Kakve su gospodarske posljedice aktualne podjele Hrvatske na županije, gradove i opdine?

Ključni pojmovi:

Regija; regionalna

ekonomija; regionalna

makroekonomija; razvojno

područje; nova ekonomija;

aglomeracijski efekt; teorija

polova rasta; teorija izvozne

baze; teorija velikog udara;

teorija konkurentskih

prednosti; induktivna teorija

regionalnog razvoja; lokalni

uvjeti; prostorna

ekonomija; teorija

konvergencije; teorija

divergencije; regionalni

problem; weberov lokacijski

trokut; fiskalna

decentralizacija; porezna

konkurencija; NUTS; indeks

razvojne ugroženosti; indeks

specijalizacije gospodarske

strukture; indeks

gospodarske specijalizacije

stanovništva;