REGIONALNI IZVJEŠTAJ O PROSJAČENJU DJECE

PREVENCIJA EKSPLOATACIJE DJECE U JUGOISTOČNOJ EVROPI

Rasprostranjenost, prevencija i suzbijanje dječijeg prosjačenja

REGIONALNI IZVJEŠTAJ O PROSJAČENJU DJECE

Decembar 2011.

Save the Children je vodeća nezavisna organizacija za djecu u svijetu.

NAŠA VIZIJA je svijet u kojem svako dijete ostvaruje pravo na opstanak, zaštitu, razvoj i učešće (participaciju).

NAŠA MISIJA je da inspirišemo pozitivne pomake u načinu na koji svijet tretira djecu, i da ostvarimo trenutnu i dugoročnu promjenu u njihovim životima.

© Save the Children 2011 Autor: Save the Children Vođa tima: Ahmed Pjano

Grafički dizajn: Šejla Dizdarević

Ova publikacija je urađena u okviru projekta prevencije eksploatacije djece u jugoistočnoj Evropi čiju realizaciju je podržalo Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Istraživanje o dječijem prosjačenju je urađeno u saradnji sa članicama Mreže ombudsmana za djecu jugoistočne Evrope: Pokrajinskim Ombudsmanom Autonomne Pokrajine Vojvodine, Ombudsmanom za djecu Republike Srpske, Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda Crne Gore i Zaštitnikom građana Republike Srbije.

2

REGIONAlNI IZVjEŠtAj O RASPROStRANjENOStI, PREVENCIjI I SuZbIjANju DjEčIjEG PROSjAčENjA

Sadržaj

PREDGOVOR 3SAŽEtAK 4KONtEKSt IStRAŽIVANjA 6

PROjEKAt 6O projektu 6Ciljevi istraživanja 6Predmet i pretpostavke istraživanja 7

MEtODOlOGIjA 8Pozadina istraživanja 8Izvori informacija i istraživački postupci 8

REZultAtI IStRAŽIVANjA 12POjAM DjEčIjEG PROSjAčENjA 12

Definicija 12Oblici 13

RASPROStRANjENOSt DjEčIjEG PROSjAčENjA 14Evidentiranje slučajeva prosjačenja djece 14Karakteristike dječijeg prosjačenja 16

uZROCI DjEčIjEG PROSjAčENjA 18Faktori rizika 18Faktor porodice 19

POSljEDICE 21AKtERI 22

Kapaciteti i stručnost 22Nadležnosti i mjere 22Saradnja aktera 23

PRAVNI OKVIR 25Međunarodni propisi 25Domaći propisi 26ZAKljučAK 27 Nedostaci 27Preporuke 28

DODAtAK 30

3


PREDGOVOR

Više od 20 godina je prošlo od usvajanja Konvencije o pravima djeteta Ujedinjenih naroda (1989) koja je na globalnom nivou uvela standard kojim se države trebaju voditi u donošenju svih odluka i vođenju postupaka koji imaju ili bi mogli imati uticaja na djecu. Ratifikacijom Konvencije države članice preuzimaju obavezu uspostavljanja sistema zasnovanog na postojanju pravnog okvira, politika, institucija i mehanizama koji uvažavaju, štite i potiču ostvarivanje prava za SVU djecu koja žive u tim državama.

“Države ugovornice priznaju pravo djeteta da bude zaštićeno od ekonomske eksploatacije i od bilo kakvog rada koji je potencijalno opasan, može ometati dječije obrazovanje ili naškoditi dječijem zdravlju ili fizičkom, mentalnom ili društvenom razvoju“ navodi se u članu 32, stav 1 Konvencije o pravima djeteta.

Jedan od najvidljivijih oblika eksploatacije djece na području jugoistočne Evrope, a ujedno i oblast u kojoj je najmanje učinjeno kako bi se djeca adekvatno zaštitila, jeste prosjačenje. Djeca koja prose u skoro svakom većem gradu regiona su izložena svakodnevnom ugrožavanju života i zdravlja, te u konačnici rizikuju da postanu žrtve trgovine ljudima. Najčešće su isključena iz redovnog obrazovanja, bez adekvatnog porodičnog i vršnjačkog okruženja, sa preuzetom odgovornošću za sopstvenu i egzistenciju porodice. Djeca koja prosjače uskraćena su u svim segmentima svog života, a njihov pravilan razvoj i dobrobit višestruko je i trajno ugrožen.

Istraživanja i specijalni izvještaji koje su članice Mreže ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope: Pokrajinski ombudsman Autonomne Pokrajine Vojvodine, Ombudsman za djecu Republike Srpske, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore i Zaštitnik građana Republike Srbije realizirali po jedinstvenoj metodologiji u saradnji sa Save the Children nedvosmisleno potvrđuju da dječije prosjačenje, uvijek i bez izuzetka, predstavlja eksploataciju djece i države moraju učiniti maksimum napora kako bi se djeca zaštitila, te osigurala njihova resocijalizacija i puna reintegracija u društvo.

Cilj ovog izvještaja je da prezentira ključne nalaze istraživanja, skrene pažnju šire javnosti na problem dječijeg prosjačenja u regionu jugoistočne Evrope, te da doprinese afirmaciji i ostvarivanju preporuka Mreže ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope i institucija koje su učestvovale u istraživanju, a sve sa ciljem adekvatne zaštite djece koja prose.

Naša je nada da će ovaj izvještaj ponukati druge institucije ombudsmana u regionu jugoistočne Evrope, ali i izvan njega, da realiziraju vlastita istraživanja na ovu temu koristeći istu metodologiju s ciljem učinkovitog djelovanja na suzbijanju i prevenciji dječijeg prosjačenja.

Ahmed PjanoMenadžer programa i savjetnik za oblast vladavine prava djeteta

4


SAŽETAKKao društvena pojava, prosjačenje je javno, vidljivo, neskriveno.

Svaki stanovnik regije - bez ikakvog stručnog poznavanja ove problematike ili egzatnih podataka, već na osnovu isključivo svog svakodnevnog iskustva – može s pravom ustvrditi da je prosjačenje na ovim prostorima široko rasprostranjeno i svuda prisutno. Prosjačenja nisu pošteđena ni djeca, najčešće iz socijalno ugroženih i društveno marginalizovanih grupa, koja prosjače kako bi sebi, porodici ili drugima obezbjedila prihode.

Najveći broj dece koja prosjače nalazi se u većim gradovima i danas su ona gotovo postala jedno od njihovih obilježja. Iako ih svakodnevno viđamo na glavnim trgovima, prometnim ulicama i raskrsnicama, ispred trgovačkih radnji i u parkovima, za sistem i društvo ova djeca su većinom nevidljiva. O njihovom porijeklu, životu, porodičnim i socijalnim uslovima se zna jako malo, a dublji razlozi za njihovo bavljenje prosjačenjem najčešće se ne istražuju, niti se njima iko sistematski bavi.

Iako se radi o jednom od najzastupljenijih oblika eksploatacije djece čije posljedice mogu biti pogubne po njihov razvoj (pa čak i sam život), društvo kao cjelina ne vrši pritisak na institucije da se ovim problemom učinkovitije pozabave radi dobrobiti djece, nadležne ustanove rijetko pojavu smatraju svojim prioritetom, a organizacije civilnog društva koje su se posvetile rješavanju ovog problema su malobrojne.

U prvoj polovini godine, Save the Children Norway SEE sa četiri članice Mreže ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope - Pokrajinskim ombudsmanom Autonomne Pokrajine Vojvodine, Ombudsmanom za djecu Republike Srpske, Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda Crne Gore i Zaštitnikom građana Republike Srbije – provele su istraživanje s ciljem prikupljanja podataka o rasprostranjenosti i glavnim karakteristikama fenomena dječijeg prosjačenja u regiji jugoistočne Evrope. Istraživanjem su utvrđeni prioriteti i date su osnovne preporuke svim akterima čije nadležnosti ili polje djelovanja obuhvataju dječije prosjačenje, a u cilju zaštite mnogobrojne djece koja su predmetom ovakvog vida eksploatacije.

5


Nalazi istraživanja ukazali su da, i pored truda koji ulažu različiti akteri, postoje mnogi nedostaci i prepreke u djelovanju na prevenciji i suzbijanju dječijeg prosjačenja.

U ovom izvještaju analizirani su rezultati istraživanja o dječijem prosjačenju provedenog na području nadležnosti pomenutih institucija, a potom su predstavljeni i u regionalnom kontekstu kako bi se istakla zajednička, ali i obilježja dječijeg prosjačenja specifična za određen prostor.

Regionalni izvještaj podjeljen je u četiri cjeline.

U prvom poglavlju predstavljen je projekat „Prevencija eksploatacije djece u Jugoistočnoj Evropi“, u okviru kojeg je u proljeće/ljeto 2011. obavljeno i istraživanje o fenomenu dječijeg prosjačenja. Opisan je proces usaglašavanja unificirane metodologije koja je omogućila pravljenje regionalnog izvještaja, a dat je i pregled istraživačkih pitanja na koja su traženi odgovori od nadležnih ustanova i organizacija civilnog društva, te i same djece koja se bave prosjačenjem i njihovih roditelja. Svjesni problema sa kojima se institucije suočavaju u nedostatku ažuriranih zvaničnih informacija i velikog broja relevantnih aktera, u ovom poglavlju nastojali smo dati i smjernice za buduća slična istraživanja u smislu odabira najučinkovitijih istraživačkih postupaka, izvora informacija i obrade podataka.

Drugo poglavlje posvećeno je rezultatima istraživanja koje je pokazalo da među stručnjacima i nadležnim tijelima u ovom polju ne postoji jedinstveno utvrđen pojam dječijeg prosjačenja, dok domaći propisi ne definišu zasebnu kategoriju dječijeg prosjačenja niti dijete koje prosjači prepoznaju kao žrtvu eksploatacije. Iako stručnjaci organa, ustanova i organizacija civilnog društva ukazuju da se prosjačenje vrši u različitim oblicima, ne postoji saglasnost o tome koje se sve aktivnosti djece mogu podvesti pod pojam prosjačenja.

Pored ovoga, najozbiljnija prepreka za učinkovito i dugoročno planiranje strategija i djelovanje u cilju prevencije i suzbijanja dječijeg prosjačenja zasigurno predstavlja činjenica da ni u jednoj nadležnoj instituciji ne postoji sistematski uređena evidencija ovih slučajeva. Ovo onemogućava pouzdano utvrđivanje rasprostranjenosti fenomena dječijeg prosjačenja, kao i njegovih uzroka i posljedica.

Na osnovu prikupljenih podataka moguće je, ipak, zaključiti da se prosjačenjem većinom bave muška djeca, dobi od 2 do 17 godina, a najčešće od 10 do 15. Zabrinjavajući je podatak da je, u prosjeku, više od jedne trećine djece zatečene u prosjačenju dobi od 2 do 10 godina. Prosjačenje, pa tako i dječije, posebno je naglašeno u ljetnim mjesecima, u vrijeme turističke sezone, i u većim gradskim sredinama. Djeca provode dane prosjačeći na prometnim raskrsnicama, ulicama i trgovima, a ponekad zarade i oko 15 eura dnevno. Ipak, rijetko zadržavaju novac za sebe.

Po mišljenju stručnjaka, najučestaliji faktori rizika koji dovode do dječijeg prosjačenja su pripadnost romskoj populaciji, prinuda na dječije prosjačenje (najčešće od strane roditelja) i nefunkcionalna porodica. Predstavnici organizacija i ustanova u Srbiji koje imaju neposredni kontakt sa djecom koja prosjače, na osnovu svog iskustva izvode zaključak da je čak 90% djece koja prosjače žrtve eksploatacije i da su na to prinuđena ili upućena od strane (najčešće) svojih porodica1. S druge strane, upitana koji je glavni razlog njihovom prosjačenju, sva djece intervjuisana za potrebe ovog istraživanja odgovorila su da je to u prvom redu siromaštvo.

Akteri sa ovlaštenjima ili poljem rada koji obuhvata dječije prosjačenje smatraju da nemaju dovoljno ni ljudskih ni materijalnih sredstava za učinkovito djelovanje na prevenciji i suzbijanju ove pojave. Mnogi dovode u pitanje i stručnost postojećeg kadra, a svi se slažu da saradnja među njima nije zadovoljavajuća.

Treće poglavlje daje kratki uvid u pravni okvir kroz analizu međunarodnih instrumenata i domaćih propisa koji definišu prava i obaveze država i njenih institucija na rješavanju problema dječijeg prosjačenja. Stručnjaci ispitani ili konsultovani u istraživanju o dječijem prosjačenju u regiji jugoistočne Evrope u velikoj većini su saglasni da zakonska rješenja nisu na adekvatan način prepoznala ovaj problem i stvorila uslove za zaštitu djece od ovog oblika ekonomskog iskorištavanja.

U posljednjem dijelu regionalnog izvještaja predstavljeni su glavni nedostaci utvrđeni ovim istraživanjem, te su date i preporuke svim relevantnim akterima u cilju bolje zaštite djece i njihovih prava, i učinkovitog djelovanja u cilju prevencije i suzbijanja dječijeg prosjačenja.

1 Ibid; Grupni intervjui sa stručnjacima, Beograd, Novi Sad

6


PROJEKAT

O projektu

Save the Children Norway SEE djeluje na području Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Rumunije i Srbije, te podržava realizaciju regionalnog programa koji uključuje 12 zemalja Jugoistočne Europe. Zajedno sa svojim partnerima, Save the Children Norway SEE radi u cilju poboljšanja situacije za djecu u sljedećim područjima: vladavina prava djeteta, obrazovanje, zaštita djece i rrizika od prirodnih i drugih katastrofa. U svim navedenim područjima, Save the Children Norway SEE radi na jačanju kapaciteta partnerskih organizacija kroz stručnu pomoć u radu, te u vidu različitih seminara i edukacije.Razvoj nezavisnih institucija za zaštitu ljudskih prava koje mogu tražiti odgovornost od struktura vlasti u cilju ostvarivanja prava djeteta jedan je od strateških prioriteta za Save the Children Norway SEE. U tom smislu data je specifična podrška u vidu uspostavljanja i razvoja nekoliko institucija ombudsmana u regionu, kao i Mreže ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope.Mreža ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope osnovana je s ciljem doprinosa zaštiti i promociji prava djece na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini, putem ola-kšavanja razmjene i širenja informacija, saradnje i osnaživanja svojih članova, te bavljenja slučajevima prekograničnog kršenja dječjih prava i zauzimanje zajedničkog stava i objavljivanja zajedničkih izjava koje se odnose na prava djeteta. Mreža ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope se trenutno sastoji od 14 institucija ombudsmana iz 12 zemalja - Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Kipra, Grčke, Kosova2, Makedonije, Crne Gore, Rumunije, Slovenije i Srbije. Četiri ombudsmana u ime Mreže (Pokrajinski ombudsman Autonomne Pokrajine Vojvodine, Ombudsman za djecu Republike Srpske, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore i Zaštitnik građana Republike Srbije) pokrenuli su realizaciju projekta s ciljem sprječavanja eksploatacije djece u regiji jugoistočne Europe.Regionalni projekat “Prevencija eksploatacije djece u Jugoistočnoj Evropi“ započet tokom 2010. godine nastoji povećati kapacitete institucija ombudsmana i mogućnosti za ostvarivanje dečjih prava u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, i to kroz unapređenje sistema zaštite djece od svih vidova njihovog zlostavljanja, zanemarivanja i nasilja nad njima, a posebno djece koja se bave prosjačenjem ili su izložena riziku da se njime počnu baviti.Budući da je prosjačenje jedan od najprisutnijih oblika ekonomske eksploatacije djece, navedene četiri institucije su, u okviru ovog projekta, provele istraživanje o prisutnosti ove pojave, uzrocima koji dovode do takvog oblika iskorištavanja djece, mjerama koje preduzimaju nadležni organi, posebno u dijelu prevencije, vođenju evidencija i saradnji nadležnih institucija.

Pojedinačna istraživanja koja su obuhvatila dijelove teritorije Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore dala su rezultate koji su omogućili pripremu ovog regionalnog izvještaja. U njemu je dat pregled stanja u vezi sa fenomenom dječijeg prosjačenja u široj regiji, a može služiti i kao smjernica u radu ostalih institucija sa relevatnim nadležnostima ili organizacija civilnog društva koje se bave problemom eksploatacije djece u cilju prosjačenja. Posebno je značajno što su istraživanjem utvrđeni konkretni nedostaci i prepreke, a što bi svaka od relevantnih organizacija trebala uzeti u obzir u pripremi svojih budućih strateških planova, određivanja pravaca djelovanja i prioriteta, te područja u kojima je potrebno vršiti uticaj na javne politike kako bi se dječijim prosjačenjem bavilo na učinkovitiji način u cilju njegove prevencije i suzbijanja. Za članice Mreže ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope ovaj izvještaj služi i kao svojevrstan vodič za provođenje sličnih istraživanja o fenomenu dječijeg prosjačenja, problemu kojeg su sve članice Mreže prepoznale kao jedan od prioriteta u polju zaštite prava djeteta.

Ciljevi istraživanja

Prva faza projekta „Prevencija eksploatacije djece u Jugoistočnoj Evropi“ usmjerena je na istraživanje položaja djeteta koje prosjači. Njegov osnovni cilj je davanje preporuka za unapređenja sistema kako bi se u konačnici osiguralo da sve nadležne i relevantne institucije i organizacije učinkovito djeluju u cilju prevencije i suzbijanja dječijeg prosjačenja, jednog od najzastupljenijih vidova eksploatacije djece u ovoj regiji. Na osnovu analize prikupljenih i od ranije dostupnih podataka i informacija djece koja prosjače, institucije koje su učestvovale u istraživanju utvrdile su prioritetne probleme, i u preporukama ukazale na neophodne reforme i praktične korake koje rele-vantne institucije trebaju poduzeti u okviru svojih ovlaštenja i nadležnosti, a u cilju suzbijanja i prevencije pojave dječijeg prosjačenja.

Istraživanje je imalo za cilj utvrditi:

� uzroke, obim, rasprostranjenost i posljedice dječijeg prosjačenja;

� pravni položaj djeteta koje prosjači; � način na koji nadležni organi, ustanove i organiza-

cije civilnog društva vide i definišu pojavu dječijeg prosjačenja i njegove uzroke;

� mjere koje se preduzimaju prema djeci koja prosjače i njihova učinkovitost;

� kako organi, ustanove i organizacije procjenjuju svoju nadležnost u odnosu na djecu koja prosjače;

� obim i način saradnje nadležnih institucija, kao i orga-nizacija civilnog društva u prevenciji i suzbijanju ove pojave.

KONTEKST ISTRAŽIVANJA

2 Kosovo u skladu sa Rezolucijom UN Vijeća sigurnosti 1244/99

7


U tom kontekstu očekuje se i da će projekat „Prevencija eksp-loatacije djece u Jugoistočnoj Evropi“ doprinijeti i sljedećem:

� unapređenju pravnog okvira kojim bi se djeca zaštitila od prosjačenja;

� jačanju kapaciteta stručnjaka iz nadležnih institucija, ustanova i organizacija koje se bave prosjačenjem djece;

� unapređenju međusobne saradnje nadležnih institucija, organizacija civilnog društva i stručnjaka, kako bi se osigurao sistematski, intersektorski i multidisci-plinarni pristup suzbijanju i prevenciji ove pojave;

� podizanju stepena svijesti stručne i šire javnosti o oblicima, uzrocima i posljedicama dječijeg prosjačenja.

Predmet i pretpostavke istraživanja

Predmet istraživanja je prosjačenje djece - pojava koja se na različite načine definiše, a njeno osnovno obilježje je sticanje materijalne dobiti izazivanjem samilosti kod ljudi. Izveštaj se posebno bavi i time kako institucije i ustanove koje prema važećim propisima imaju najviše nadležnosti i ovlaštenja da rade na ovom problemu, kao i nevladine organizacije koje se bave djecom, doživljavaju fenomen dječijeg prosjačenja i kako se prema njemu odnose.U definisanju ciljeva i metoda istraživanja, pojedinačne institu-cije pošle su od sljedećih prepostavki, za koje se ispostavilo da su zajedničke u slučaju cijele regije obuhvaćene istraživanjem:

� (dječije) prosjačenje kao društveni fenomen nije ade-kvatno uređeno zakonima, podzakonskim aktima i strateškim dokumentima;

� ne postoji jedinstven stručni stav o tome šta je dječije prosjačenje;

� postojeće zakonske mjere u vezi sa prosjačenjem se ne provode dosljedno ili efikasno;

� djeci koja prosjače pravni sistem nije priznao sta-tus žrtve eksploatacije, nasilja, zlostavljanja i zane-marivanja;

� uzroci dječijeg prosjačenja su kompleksni i nedovo-ljno istraženi;

� ne postoji evidencija djece koja prosjače, što također otežava utvrđivanje obima ove pojave;

� ne postoji adekvatna saradnja nadležnih organa, usta-nova i organizacija u prevenciji dječijeg prosjačenja;

� mjere koje se preduzimaju nisu sistematskog karaktera, ne karakteriše ih holistički pristup, niti su efikasne.

8


Metodologija

Pozadina istraživanja

Pojedinačna istraživanja institucija Pokrajinskog ombudsmana Autonomne Pokrajine Vojvodine, Ombudsmana za djecu Repu-blike Srpske, Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore i Zaštitnika građana Republike Srbije provedena su na osnovu unaprijed dogovorenog unificiranog metodološkog okvira i istraživačkih pitanja. Na redovnim sastancima ombudsmana iz regiona utvrđene su aktivnosti koje su institucije trebale provesti u cilju prikupljanja informacija o dječijem prosjačenju, kao i dinamika rada. Za potrebe sačinjavanja upitnika i formulisanja pitanja za djecu i profesionalce, odabrana je ekspertna kuća iz regiona specijalizovana u pružanju konsultantskih usluga u provođenju socijalnih istraživanja. Konsultantska kuća dala je svoje prijedloge za utvrđivanje metodologije istraživanja, pružila tehničku podršku institucijama ombudsmana prilikom prikupljanja podataka i analize, kao i u procesu definisanja regionalnih preporuka.Kroz participativan pristup svih institucija ombudsmana koje su učestvovale u ovom istraživanju, a uz pomoć konsultantske kuće, formulisana su istraživačka pitanja za bolji uvid u fenomen dječjeg prosjačenja, te su utvrđeni izvori informacija od kojih su se prikupljali podaci potrebni za dobivanje odgovora. Istraživanje je uključilo i analizu pravnog okvira relevantnog za fenomen dječijeg prosjačenja. U ovom procesu, utvrđeni su glavni međunarodni instrumenti koji, između ostalog, obavezuju zemlje potpisnice na zaštitu prava i brigu o djeci žrtvama ekonomske eksploatacije, uključujući i dječije prosjačenje. Komparativnom analizom ovih međunarodnih instrumenata i domaćeg zako-nodavstva utvrđeni su glavni nedostaci relevantnog pravnog okvira, čime je ograničena i praksa nadležnih institucija.

Provedeno istraživanje dalo je odgovore na sljedeća pitanja:

� obim fenomena dječijeg prosjačenja; � uzroci dječijeg prosjačenja; � odnos i interakcija aktera sa ovlaštenjima, nadle-

žnostima ili područjem djelovanja u polju dječijeg prosjačenja;

� implikacije fenomena dječijeg prosjačenja; i � identifikacija faktora rizika koji mogu dovesti do

dječijeg prosjačenja.

Pored istraživačkih pitanja i izvora informacija, unaprijed su bili dogovoreni i istraživački postupci, odnosno načini prikupljanja informacija. U provođenju istraživanja, institucije su se vodile preporukom da jedan broj pitanja svakako bude isti za sve kako bi se omogućio proces pripreme regionalnog izvještaja. Institucije ombudsmana su također bile potaknute da oduzmu ili dodaju neka pitanja koja nisu, odnosno koja jesu specifična i relevantna za njihov kontekst. Ovako organizovano, istraživanje je omogućilo utvrđivanje pojava, faktora i karakteristika koje su mogu smatrati zajedničkima

za područje cijele regije, ali i onih koji su specifični samo za određeno područje, kao i njihovo sagledavanje u datom kontekstu. Institucije ombudsmana u regiji, a i ostali relevantni akteri, suočene su sa nedostatkom ažuriranih zvaničnih podataka i obuhvatnih istraživanja, te su često prinuđene donositi odluke i djelovati samo na osnovu svog terenskog iskustva i institucionalnog znanja. Rezultati istraživanja provedenog na osnovu unificirane metodologije specifično utvrđene za uslove i kontekst regije mogu služiti kao dodatni elementi ne samo za određivanje prioriteta za djelovanje u pojedinačnim zemljama, već i kao osnova regionalne saradnje u cilju suzbijanja i prevencije pojave dječijeg prosjačenja.

Izvori informacija i istraživački postupci

Istraživanje se odvijalo u dva pravca: prikupljanje i analiza podataka dobivenih od djece koja prosjače, njihovih roditelja i predstavnika nadležnih institucija vlasti i civilnog društva, i analiza pravnog položaja djeteta koje prosjači. U prikupljanju i analizi podataka korišteni su kvantitativni i kvalitativni pristupi. Tehnike prikupljanja podataka su uključivale anketno ispitivanje, te grupne i individualne intervjue.Informacije o dječijem prosjačenju prikupljene su putem upitnika (koji su sadržavali pitanja otvorenog i zatvorenog tipa) upućenih nadležnim subjektima i organizacijama, organizovanih fokus grupa sa stručnjacima i neposrednih intervjua sa djecom koja se bave prosjačenjem, kao i njihovim roditeljima. Upitnici su sačinjeni tipski za sve relevantne društvene aktere3.U toku istraživanja organizovane su fokus grupe čiji su učesnici bili stručnjaci iz nadležnih ministarstava, te predstavnici sektora socijalne zaštite (centri za socijalni rad, ustanove socijalne zaštite), policije (policijske uprave, policijske stanice, centri javne bezbjednosti), pravosuđa (sudovi i tužiteljstva), lokalne samouprave, civilnog društva, lokalnih zajednica, i dr.Individualne i grupne razgovore sa djecom koja se bave prosjačenjem obavila su stručna lica koja dobro poznaju ovu problematiku, mentalitet i jezik kojim govore djeca. Razgovori sa djecom obavljeni su prema unaprijed pripremljenoj listi pitanja i po utvrđenim smjernicama, vodeći računa prije svega o najboljem interesu djeteta u svakom pojedinačnom slučaju. Na sličan način vođeni su i razgovori sa roditeljima. Za potrebe ovog istraživanja, za primarne izvore informacija određena su djeca koja prosjače, kao i njihovi roditelji:

� Zaštitnik građana Republike Srbije obavio je tri gru-pna intervjua sa ukupno 13 djece, kao i razgovore sa šest roditelja;

� Pokrajinski ombudsman Autonomne Pokrajine Vojvo- dine obavio je grupne i individualne intervjue sa 11 djece;

� Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore obavio je individualne razgovore sa 12 djece;

� U Republici Srpskoj, Ombudsman za djecu obavio jerazgovor sa 5 djece.

3 U dodatku ovog izvještaja nalazi se matrica istraživanja.

9


Cilje

vi

Mog

ući u

zroci

pros

jačen

ja

Impli

kacij

e fen

omen

a pro

sjače

nja

Obim

Iden

ti�ka

cija r

izičn

ih fak

tora

sirom

aštv

o

poro

dična

situ

acija

polož

aj dje

teta

u gr

upi v

ršnjak

a

polož

aj u l

okaln

oj za

jednic

i

uklju

čeno

st / n

euklj

učen

ost u

obra

zova

nje

nefu

nkcio

naln

ost i

nstit

ucija

CSR

Polic

ija

Škole

Prihv

atiliš

ta

Zdra

vstv

o

Prav

osuđ

e

NVO

Jedin

ice lo

kaln

e sam

oupr

ave

Med

iji i ja

vno m

nijen

je

Na dj

ecu

Na po

rodic

u

Na za

jednic

u

Odno

s i in

tera

kcija

akte

ra ve

zano

za fe

nom

en pr

osija

čenj

a

Reso

rna m

inista

rstva

ipo

krajin

ski s

ekre

terij

ati

Kakv

e su i

m pr

ofes

ionaln

e kom

pete

ncije

i resu

rsi po

trebn

i za r

ješav

anje

prob

lemat

ike pr

osjač

enja?

Inte

rakc

ija

Djec

a

Bez r

odite

ljsko

g sta

ranj

a

Konz

umen

ti na

rkotič

kih sr

edsta

va

Druš

tven

o mar

ginali

zova

na dj

eca

Djec

a izlo

žena

nasil

ju u p

orod

ici

Drop

outs

Stra

ni dr

žavlj

ani

Rom

i

Izbjeg

lice i

rase

ljini

Djec

a sa i

nvali

ditet

om

U su

kobu

sa za

kono

m

Sa po

rem

ećaji

ma u

pona

šanj

u

Djec

a sa u

lice

Djec

a iz r

eadm

isije

Rom

i

Izbjeg

lice i

rase

ljeni

Djec

a sa i

nvali

ditet

om

U su

kobu

sa za

kono

m

Sa po

rem

ećaji

ma u

pona

šanj

u

Djec

a sa u

lice

Rodit

elji

Zajed

nica

Kupo

vina d

jece i

prod

aja

Ovisn

ici

Nasil

ni

Bez z

apos

lenja

i prih

oda

Odno

s dru

štva p

rem

a rizi

čnim

grup

ama

Cilje

vi ist

raži

vanj

a iz

raže

ni k

roz

istra

živa

čka

pita

nja

10


Sekundarni izvori informacija za ovo istraživanje bile su ustanove socijalne zaštite, policija, dnevni centri, sudovi i tužilaštva, jedinice lokalne samouprave, predškolske i školske ustanove, naučne institucije, međunarodne organizacije, itd. U skladu s tim, u toku ovog istraživanja, a koristeći se različitim istraživačkim postupcima, konsultovane su sljedeće institucije i stručnjaci4:

� Ustanove socijalne zaštite: � Srbija: Gradski centar za socijalni rad Beograd

(odjeljenja Novi Beograd, Čukarica i Palilula), Centar za socijalni rad Niš, Centar za zaštitu odojčadi, dece i omladine Beograd, Zavod za vaspitanje dece i omladine – prihvatilište i prihvatna stanica Beograd, Dom za decu „Duško Radović“ u Nišu, Zavod za vaspitanje dece i omladine Niš;

� Vojvodina: Centar za socijalni rad u Novom Sadu, Dom za decu bez roditeljskog staranja „Spomenak“ u Pančevu, Dom za decu i omladinu u Beloj Crkvi, Dom za decu ometenu u razvoju „Kolevka“ u Subotici, SOS Dečje selo „Dr Milan Pavlović“ u Sremskoj Kamenici, Dom za decu i omladinu „Miroslav Mika Antić“ u Somboru;

� Republika Srpska: centri za socijalni rad u 45 opština, kao i službe socijalne zaštite u 13 opština;

� Crna Gora: Centar za socijalni rad za opštine Pljevlja i Žabljak, Centar za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj, Centar za socijalni rad za opštine Nikšić, Plužine i Šavnik, Centar za socijalni rad za opštine Berane i Andrijevica, Centar za socijalni rad za opštine Budva i Kotor, Centar za socijalni rad Herceg Novi, Centar za socijalni rad Bijelo Polje, Centar za socijalni rad Podgorica, Centar za djecu i mlade “Ljubović”, Centar za podršku djeci i porodici Bijelo Polje.

� Policija: � Srbija: Policijska uprava za grad Beograd,

Policijska uprava Niš; � Vojvodina: Policijska uprava Novi Sad; � Republika Srpska: Pet centara javne bezbjednosti

i 13 policijskih stanica; � Crna Gora: Uprava policije Pljevlja i Žabljak,

Uprava policije Bar i Ulcinj, Uprava policije opštine Nikšić, Plužine i Šavnik, Uprava policije za opštine Berane i Andrijevica, Uprava policije Herceg Novi, Uprava policije Bijelo Polje, Uprava policije Podgorica.

� Pravosuđe: � Srbija: Viši sud u Beogradu, Osnovni sud u Nišu; � Vojvodina: Prekršajni sud u Novom Sadu i

Prekršajni sud u Zrenjaninu; � Republika Srpska: osnovni sudovi u Banjaluci,

Prijedoru, Modriči i Bijeljini; � Crna Gora: svi prekršajni organi.

� Lokalna samouprava/pokrajinski organi uprave: � Srbija: kancelarija Gradskog većnika za socijalnu

zaštitu Niš, Sekretarijat za socijalnu zaštitu

Gradske uprave grada Beograda, Uprava za dečju, socijalnu i primarnu zdravstvenu zaštitu Niš, Komunalna policija u Beogradu;

� Vojvodina: Pokrajinski sekretarijat za rad, zapošljavanje i rodnu ravnopravnost, Pokrajinski sekretarijat za zdravstvo, socijalnu politiku i demografiju, Pokrajinski zavod za socijalnu zaštitu i Kancelarija za inkluziju Roma.

� Zdravstvene ustanove: � Srbija: Dom zdravlja Palilula (Beograd).

� Obrazovne ustanove (osnovne škole): � Srbija: Osnovna škola „Branko Pešić“ Beograd; � Vojvodina: Škola za osnovno i srednje

obrazovanje „Milan Petrović” iz Novog Sada; � Republika Srpska: Osnovna škola „Kozarska

djeca“ Gradiška, Osnovna škola „Sutjeska“ Modriča, Osnovna škola „Sveti Sava“ Modriča, dječije obdanište u Modriči.

� Organizacije civilnog društva: � Srbija: Centar za prava deteta (Beograd),

Regionalni centar za manjine (Beograd), Dečji romski centar (Beograd), Centar za pomoć deci (Niš), Društvo za razvoj dece i mladih „Otvoreni klub“ (Niš), svratišta za „decu ulicu“ u Beogradu;

� Vojvodina: Romski resursni centar pri Ekumenskoj humanitarnoj organizaciji, Dnevni centar za decu ulice EHO, humanitarna organizacija „Karitas“ i Vojvođanski romski centar za demokratiju;

� Republika Srpska: Savez Roma Republike Srpske u Gradišci, Udruženje Roma u Banjaluci, Prijedoru i Bijeljini, Udruženje Roma iz Modriče, Crveni krst;

� Crna Gora: udruženje „Humanitarac - Nikšić“. � Ostale ustanove:

� Srbija: Kancelarija Zaštitnika građana grada Niša, Ministarstvo unutrašnjih poslova (odjeljenja za javni red i mir, i za borbu protiv trgovine ljudima), Ministarstvo rada i socijalne politike;

� Republika Srpska: Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE);

� Crna Gora: Kancelarija Nacionalnog koordi-natora za borbu protiv trgovine ljudima, Naci-onalni savjet Roma i Egipćana.

Rezultati kombinovane analize izvještaja su prikazani u okviru pet tema koje predstavljaju dimenzije fenomena dječijeg prosjačenja:

1. Određenje – definicija pojma2. Obim i rasprostranjenost pojave i njeno evi-

dentiranje3. Uzroci pojave (sa identifikacijom faktora rizika)4. Implikacije i posljedice5. Kompentencije i ovlaštenja relevantnih institucija

i organizacija, mjere prevencije i zaštite koje one primjenjuju i njihova međusobna saradnja, usklađenost i koordinacija.

4 Konsultovane institucije predstavljene su prema području nadležnosti svake od 4 institucije ombudsmana koje su učestvovale u ovom istraživanju.

11


Prik

uplja

nje

info

rmac

ija

Izvor

i sek

unda

rnih

infor

mac

ija

Djec

a na u

lici

Izvor

i prim

arnih

info

rmac

ija

Reso

rna m

inista

rstva

Inte

rvjui

Tran

sfer

info

rmac

ija

CSR

Sudo

vi i t

užila

štva

Polic

ija

NVO

Anali

za za

kono

davs

tva (

dom

aće i

međ

unar

odno

)

lokaln

e sam

oupr

ave

pred

škols

ke us

tano

ve i š

kole

Nauč

ne in

stitu

cije

Međ

unar

odne

orga

nizac

ije

Međ

unac

ionaln

i sav

jet

Ključ

ni do

gađa

ji

Dnev

ne ak

tivno

sti

Pore

đenj

e sa ”

rizičn

om po

pulac

ijom

”

ex nikad

nisu

pros

ili

iden

ti�ka

cija

fakt

ora

prev

enci

je

Upitn

ici pr

ijedlo

g “pr

oMEN

TE”

Unive

rzite

ti

Insti

tuti UN

ICEF

UNDP

OSCE

Crve

ni kr

st

SCN

Osta

le...

Preg

led lit

erat

ure,

inter

vjui s

a

ključ

nim os

obam

a

Preg

led lit

erat

ure,

inter

vjui s

a

ključ

nim os

obam

a

Izvo

ri in

form

acija

12


REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Pojam dječijeg prosjačenja

Definicija

Međunarodna organizacija rada 2004. godine usvojila je definiciju prosjačenja koje se utvrđuje kao „niz aktivnosti kojima pojedinac traži novac od nepoznate osobe, a na osnovu svog siromaštva ili u potrazi za dobrotvornim donacijama pozivajući se na zdravstvene ili vjerske razloge. Prosjaci isto tako mogu prodavati manje predmete, kao što su krpe za čišćenje ili cvijeće, zauzvrat tražeći novac čiji iznos nije utemeljen vrijednošću predmeta koji se prodaje.“

Iako ne postoji zvanična i konačna definicija kojom bi se utvrdila pojava prosjačenja, u regiji se najčešće koristi socijološko određenje prosjačenja kao „društvene devijacije i socijalnog problema, koji se sastoji u sticanju materijalnih vrijednosti traženjem od drugih lica, bespovratno i bez pružanja protivusluge.”5

U provedenom istraživanju o dječijem prosjačenju, posebna pažnja posvećena je ispitivanju stavova i mišljenja svih relevantnih aktera kako bi se zaključilo na koji način predstavnici vlasti i organizacija civilnog društva koje se bave djecom vide samu pojavu dječijeg prosjačenja, obzirom da to ima posebnu važnost i odlučujući uticaj na aktivnosti u cilju prevencije i suzbijanja ove pojave.Važeći zakoni i propisi na području obuhvaćenom istraživanjem prepoznaju pojam prosjačenja, međutim, nije dat opis djela ili objašnjenje ovog izraza. Dječije prosjačenje skoro da ni ne postoji u zakonodavstvu i ova pojava se ne odvaja od prosjačenja odraslih. Istraživanje je pokazalo da u regiji među profesionalcima koji se bave fenomenom dječijeg prosjačenja ne postoji jasno i nedvosmisleno shvatanje i korištenje ovog pojma, pa i da se državni organi i ustanove koje se bave djecom značajno međusobno razlikuju u pogledu određenja ove pojave. U izvještaju Zaštitnika građana Republike Srbije stoji da čak 15% ispitanih organa vlasti sa ovlaštenjima da se bave djecom nije imalo nikakvo ili jasno određenje pojave prosjačenja; većina ispitanih (67%) je definisala prosjačenje kao način sticanja materijalne koristi, bilo da se radi o djetetu koje neposredno traži ili stiče materijalnu korist izazivanjem samilosti (35%) ili da druga osoba u tu svrhu eksploatiše dijete (32%). Većina ispitanika iz centara za socijalni rad, policije i stručnjaka fenomen prosjačenja određuje kao eksploataciju radi sticanja materijalne koristi izazivanjem samilosti ili sticanje materijalne koristi od strane djece. Zaštitnik građana Republike Srbije skreće pažnju na značajnu razliku u stavovima predstavnika sektora socijalne zaštite i policije o dječijem prosjačenju. Naime, djelatnici u sistemu socijalne

zaštite zaključili su u duplo većem procentu (42%) u odnosu na policiju (21%) da je dječije prosjačenje pribavljanje materijalnih sredstava eksploatacijom djece. Policija je u daleko većoj mjeri sklona da koristi definiciju dječijeg prosjačenja kao traženje materijalnih sredstava od strane djece (33%).Predstavnik jedne nevladine organizacije u Srbiji odgovor je definisao kao „poremećaje u ponašanju, uglavnom kod dečaka koji prose kod javnih objekata i od vrata do vrata”6. Vrlo mali procenat ispitanika (do 2%) davao je odgovore da ova pojava ne postoji. Stručnjaci imaju različite stavove o tome da li je potrebno unijeti pravnu definiciju prosjačenja u odgovarajuće propise. Većina stručnjaka konsultovanih u toku istraživanja u Srbiji izrazilo je mišljenje da pojam prosjačenja potrebno definisati u propisima koji prosjačenje utvrđuju kao prekršajnu radnju. Međutim, iznešeni su i stavovi da bi pravnim definisanjem prosjačenja, djeca koja prosjače bila dodatno stigmatizovana i da bi se učvrstio dosadašnji pristup pojavi dječijeg prosjačenja koji je kriminalizovao djecu koja se time bave, kao i njihove roditelje, a bez pokušaja da se utvrde i otklone uzroci dječijeg prosjačenja. „Ne možete očekivati od roditelja da oni jedini snose teret odgovornosti... ne mislim da je prekršajno zakonodavstvo i njihovo kažnjavanje jedino rešenje,“ izjavio je jedan konsultovani stručnjak. Ukoliko se prosjačenje tretira kao oblik zlostavljanja i zanemarivanja djeteta, njegovo je pravno definisanje nepotrebno, navode stručnjaci: suština je u tome da je dijete izloženo zlostavljanju i zanemarivanju, odnosno neželjenim i štetnim uticajima (hladnoća, boravak na ulici, odsustvo obrazovanja, rizici od nasilja i povređivanja, odsustvo nadzora odgovorne odrasle osobe, itd.), a pri tome je od malog značaja kojom se konkretno aktivnošću dijete bavi (prosjačenje, „rad“)8.

5 Miloslav Milosavljević, “Devijacije i društvo”, Draganić, Beograd 2003.6 Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine, “Dečje prosjačenje u Vojvodini – istraživanje”, novembar 2011. 7 Grupni intervju sa stručnjacima, Beograd 2011. (Zaštitnik građana Republike Srbije, „Prevencija eksploatacije dece u Jugoistočnoj Evropi – Dečje prosjačenje u Republici Srbiji“, oktobar 2011., str. 9)8 Ibidem

13


Oblici Kada se radi o konkretnim radnjama i aktivnostima čije izvršenje predstavlja prosjačenje, stručnjaci nadležnih organa, ustanova i organizacija civilnog društva ukazuju da se prosjačenje vrši na različite načine i da postoji širok spektar različitih oblika ponašanja djece koji se mogu smatrati prosjačenjem. Postoje, međutim, razlike u opredeljivanju stručnjaka koje od ovih aktivnosti zaista predstavljaju prosjačenje ili se mogu smatrati radom. Istraživanje pokazuje da skoro svi ispitani predstavnici policije, ustanova socijalne zaštite i nevladinih organizacija smatraju da je dječije prosjačenje situacija u kojoj djeca traže novac od prolaznika na ulici. Skoro ista je situacija i sa određenjem prosjačenja kao prakse u kojoj odrasli s djecom traže novac, kao i praksu djece da idu od vrata do vrata tražeći novac. Ipak, manje saglasnosti postoji kada su u pitanju djeca koja prodaju materijalne stvari, peru automobilska stakla na raskrsnicama, „uparkiravaju“, pjevaju na ulici, prodaju cvijeće ili druge predmete. Ovim se postavlja pitanje o kojem, za sada, ne postoji koncenzus stručnjaka (uključujući i predstavnike sektora civilnog društva) - gdje je granica između prosjačenja i rada djece, jer ima onih koji čak i sakupljanje (a kasnije i prodaju) sekundarnih sirovina smatraju prosjačenjem. Grupni intervjui koje je ombudsman u Srbiji obavio sa djecom ukazuju na to da ona prave razliku između „rada“ i „prosjačenja“. Tako u percepciji djece, pranje automobilskih stakala, prodaja cvjeća, pjevanje na javnim mjestima i slično jeste rad. Prosjačenje, s druge strane, nije rad i djeca ga ocjenjuju kao nepoželjno ponašanje: „To je grozno da se prosi. Sramota je.“9

9 Ibid, str. 8.

14


Problem prosjačenja u cijeloj regiji aktuelan je tokom cijele godine, a primjetno se povećava za vrijeme državnih i vjerskih praznika, i za vrijeme turističke sezone. Nerijetko su djeca primorana da prose i da donose određenu količinu novca svojim roditeljima i/ili trećim licima. Ustanovljeno je da u velikom broju slučajeva ne pohađaju škole, nemaju zdravstveno osiguranje, niti su upisana u matične knjige rođenih. Djeca koja se bave prosjačenjem i žive na ulici izložena su riziku da budu predmet ekonomske i seksualne eksploatacije, potpadanja pod ropski položaj i predmet trgovine ljudima. Uslovi u kojima se djeca nalaze, žive i provode svoje djetinjstvo na ulici predstavlja jedan od najtežih i najgrubljih oblika povreda prava djeteta obzirom da takve životne okolnosti djeci uskraćuju mnoga prava zagarantovana Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, kao što su prava iz socijalne i zdravstvene zaštite, pravo na obrazovanje, razvoj, i dr., kao i samo pravo na zaštitu od svih elemenata i osoba koja ta prava narušavaju i ugrožavaju.Rasprostranjenost i evidentiranje dječijeg prosjačenja međusobno su povezani aspekti ovog problema: od načina i kvalitete evidencije ovisi mogućnost sagledavanja rasprostranjenosti ove pojave. Istraživanjem koje je provedeno u okviru projekta „Prevencija eksploatacije djece u Jugoistočnoj Evropi“ utvrđeno je da relevantne institucije ne vrši evidentiranje slučajeva dječijeg prosjačenja kao zasebne kategorije, te stoga nije ni moguće pouzdano utvrditi rasprostranjenost ove pojave.

Evidentiranje slučajeva prosjačenja djece

Evidencija

Podaci nadležnih institucija i organizacija civilnog društva o rasprostranjenosti, obliku i učestalosti dječijeg prosjačenja, kao i odgovarajuća i sveobuhvatna evidencija ove pojave, pretpostavke su za dobivanje realne slike o dječijem prosjačenju, a time postaju i ključ za provođenje učinkovitih aktivnosti u cilju prevencije i suzbijanja ove pojave. Istraživanje koje su provele četiri institucije ombudsmana ukazuje da se generalno ne vodi evidencija o ovoj pojavi, a naročito ne postoji sistematična i cjelovita evidencija djece čiji je život i rad povezan sa ulicom i koja se bave prosjačenjem. Stoga se u ovom trenutku odgovori na pitanja koliko je ova pojava rasprostranjena, na koji način su djeca organizovana, gdje i u kakvim uslovima žive, mogu zasnivati isključivo na pretpostavkama i grubim procjenama. Važeći propisi u području obuhvaćenom istraživanjem ne priznaju posebnu kategoriju dječijeg prosjačenja, te se stoga, u najvećem broju slučajeva, djeca koja prosjače i ne evidentiraju. Kada se evidencija i vrši, ustanove socijalne zaštite to čine po različitim osnovama, a djeca koja prosjače se evidentiraju kroz već postojeće

kategorije djece u riziku: antisocijalno ponašanje, zanemarena djeca, djeca sa razvojnim rizikom i ostalo.Nepostojanje evidencija o dječijem prosjačenju, nekonzistentnost i nepouzdanost podataka o slučajevima dječijeg prosjačenja u relevantnim organima, ustanovama i organizacijama dodatno komplikuje i otežava mogućnost da se preduzme organizovana, usklađena i koordinisana akcija na suzbijanju, prevenciji i eliminisanju dječijeg prosjačenja, kao jednog od oblika zloupotrebe i eksploatacije djece, a što je obaveza država regije koju su preuzele ratifikacijom Konvencije o pravima deteta10.U izvještaju o dječijem prosjačenju u Crnoj Gori također se podcrtava da uglavnom ne postoji uredna evidencija o slučajevima dječijeg prosjačenja11. Kao primjer izdvojen je odgovor Centra za socijalni rad opštine Budva koji u 2010. godini nije evidentirao ni jedan slučaj dječijeg prosjačenja, iako su maloljetni prosjaci veoma prisutni na budvanskim ulicama posebno u periodu turističke sezone. Od 45 centara za socijalni rad i 13 službi socijalne zaštite koje djeluju u opštinama na području Republike Srpske, čak 27 centara i 12 službi odgovorilo je da nije imalo slučajeve prosjačenja u svojim evidencijama za period od 01.01.2010. - 31.12.2010. godine. Slična situacija je i sa policijskim tijelima. U Srbiji, visok procenat pripadnika policije naveo je da nemaju slučajeve prosjačenja (35% ispitanih); Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine također je utvrdio da je evidencija slučajeva dječijeg prosjačenja u policiji na veoma niskom nivou. Postojeća evidencija u policijskim upravama u Vojvodini bilježi broj djece povratnika, tj. djece koju je policija ponovo privela po nekom osnovu, ali se u njoj ne bilježe podaci o njihovom ponašanju i životnim okolnostima nakon što se postupak u policiji okonča. To znači da policijska evidencija, u najboljem slučaju, bilježi ishode daljih postupaka u kojima su djeci ili roditeljima izrečene zakonske mjere, odnosno sankcije, dok druga vrsta evidencije o ovoj djeci nakon njihovog izlaska iz policije ne postoji12. Karakterističan je i podatak organizacione jedinice Uprave policije Opštine Berane i Andrijevica u Crnoj Gori koja u toku 2010. godine nije evidentirala ni jedan slučaj prosjačenja maloljetnih lica, dok je Centar za socijalni rad na istom području evidentirao 56 takvih slučajeva.Rezultati istraživanja pokazuju da ni organizacije civilnog društva koje se bave ovom problematikom generalno ne vrše adekvatnu evidenciju slučajeva dječijeg prosjačenja. Većina anketiranih nevladinih organizacija također ne posjeduje informacije o daljoj sudbini ove djece po okončanju postupaka u institucijama ili smatra da se društvo ovim problemom ne bavi na adekvatan način. Neke ustanove za smještaj korisnika (djece koja prosjače) – prije svega prihvatilišta i prihvatne stanice – vode interne evidencije, uključujući i evidenciju djece koja prosjače, ukoliko su bila smještena u toj ustanovi. Jedan predstavnik doma za djecu bez roditeljskog staranja u Vojvodini naveo je da se u ovim domovima evidencija vodi na nivou ustanove i da se ti podaci koriste prilikom izrade godišnje analize strukture korisnika prihvatne stanice.

Rasprostranjenost dječijeg prosjačenja

10 Zaštitnik građana Republike Srbije, „Prevencija eksploatacije dece u Jugoistočnoj Evropi – Dečje prosjačenje u Republici Srbiji“, oktobar 2011., str. 5811 Zaštitnik za ljudska prava i sloboda u Crnoj Gori naglašava da od svih anketiranih ustanova, jedino Centar za djecu i mlade “Ljubović” ima uredne evidencije o djeci koja se bave prosjačenjem, povratnicima, starosnoj i polnoj strukturi sve djece koja su prošla kroz prihvatnu stanicu centra, kao i izrečenim mjerama pravne i porodične zaštite.12 Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine, “Dečje prosjačenje u Vojvodini – istraživanje”, novembar 2011., str. 27

15


Evidentiranje pojave dječijeg prosjačenja prije svega otežava nepostojanje jedinstvenog i jasnog određenja ove pojave u i među nadležnim organima, institucijama, organizacijama civilnog društva i stručnjacima. Pored ovog nedostatka, uspostavljanje sistematične evidencije i baza podataka otežano je činjenicom da je često riječ o djeci čiji identitet je nemoguće utvrditi jer ne posjeduju ličnu dokumentaciju. U velikom broju nisu upisana u matične knjige rođenih, te tako ova „pravno nevidljiva“ djeca nemaju obezbjeđenu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje, niti mogu biti korisnici usluga socijalne zaštite. Dodatna okolnost koja otežava evidenciju slučajeva dječijeg prosjačenja u regiji jeste i činjenica da djeca često prosjače u mjestima koja nisu mjesta njihovog prijavljenog prebivališta (ukoliko uopšte i imaju prijavu prebivališta). Kada su zamoljeni da predlože način evidentiranja djece koja prosjače, predstavnici centara za socijalni rad koji su učestvovali u istraživanju provedenom u Vojvodini naveli su sljedeće postupke za koje smatraju da bi unaprijedila evidenciju ovog fenomena:

� izdvajanje djece koja prosjače kao posebne kat-egorije korisnika;

� stvaranje posebne evidencije i umrežavanje insti-tucija;

� uključivanje javnosti.

Na osnovu rezultata istraživanja, Ombudsman za djecu Republike Srpske ističe da je veoma važno da se po jedinstvenim pravilima utvrdi vođenje evidencije i baze podataka za djecu koja prosjače u svim lokalnim zajednicama, što bi bio osnov i za uspostavljanje takve baze na nivou entiteta, na osnovu kojih bi se mogli definisati potrebe i prioriteti u zaštiti ove djece.

Prikupljanje podataka o slučajevima dječijeg prosjačenja

Obzirom na nedostatak evidencija, podatke o broju djece koja prosjače ustanove socijalne zaštite dobivaju na indirektan način: kroz kontakte sa drugim organima i ustanovama, od građana, kao i od djece koja prosjače, njihovih roditelja i srodnika. Tako ispitane ustanove socijalne zaštite u Srbiji dobivaju podatke o djeci koja prosjače prije svega iz drugih izvora (drugih institucija i građana) u 77%, a korištenjem izvora podataka i resursa iz sopstvenog sistema u 17 % slučajeva. U Republici Srpskoj, centri za socijalni rad do saznanja o djeci koja prose dolaze prijavom policije u 36% slučajeva, u 32% slučajeva radom na terenu, u 25% slučajeva građani prijavljuju prosjačenje djece, a u 7% slučajeva tu informaciju pružaju škole. S druge strane, centri javne bezbjednosti u RS-u navode da do saznanja o djeci koja prose u svim slučajevima dolaze radom na terenu.Zaposleni u centrima za socijalni rad u AP Vojvodini dolaze do informacija o djeci koja prosjače većinom uz pomoć građana, policijskih uprava i iz drugih institucija. Određeni broj podataka dostavljaju stručnjaci na terenu i škole. Slične odgovore dali su i predstavnici organizacija civilnog društva. U području obuhvaćenom istraživanjem utvrđeno je da su građani čest izvor ukazivanja na problem dječijeg prosjačenja, iz čega se može zaključiti da je javnost zainteresovana za rješavanje ovog problema. Imajući u vidu nepostojanje zvaničnih evidencija, ovaj podatak ukazuje na važnost provođenja redovnih aktivnosti informisanja građana i podizanja svijesti javnosti o dječijem prosjačenju i njegovim implikacijama, kako bi se dalje učinkovito iskoristio potencijal javnosti u suzbijanju i prevenciji ove pojave.

16


Karakteristike dječijeg prosjačenja

Broj, dob i spol djece u prosjačenju

I pored nedostatka sistematske i obuhvatne evidencije, dječije prosjačenje može se okarakterisati kao rasprostranjen i ozbiljan društveni problem u cijeloj regiji. U nastojanju davanja što približnije procjene rasprostranjenosti ove pojave, institucije koje su učestvovale u istraživanju zatražile su informacije od ustanova u sektoru socijalne zaštite, policije i organizacija civilnih društva koje se bave ovom problematikom. U prosjeku više od 50% ovih institucija i organizacija nije dostavilo podatke, ili nije ih bilo u mogućnosti dati. Zaštitnik ljudskih prava i sloboda je utvrdio da je u toku 2010.godine u Crnoj Gori od strane nadležnih organa registrovano 323 djece koja su zatečena u prosjačenju, uzrasta od 2 do 17 godina starosti. Za isti period, nadležne službe u Republici Srpskoj registrovale su 131 dijete zatečeno u prosjačenju. Korištenjem različitih izvora podataka, 35 ustanova socijalne zaštite u Srbiji utvrdilo je da se prosjačenjem u toku 2010. godine bavilo 225 djece (u Vojvodini su centri za socijalni rad evidentirali ukupno 78 djece)13. Iako prikupljeni podaci o evidentiranim slučajevima prosjačenja djece nisu dovoljni za izvođenje pouzdane procjene o broju djece koja se bave prosjačenjem u području obuhvaćenom istraživanjem, oni ipak pružaju sliku o glavnim karakteristikama fenomena dječijeg prosjačenja u regiji. Tako prema podacima centara za socijalni rad u Crnoj Gori djeca zatečena u prosjačenju i skitnji najčešće su muškog pola i uzrasta od 10 do 13 godina. S druge strane, predstavnici policije u svojim odgovorima ni u jednom slučaju nisu označili polnu strukturu djeteta koje se bavi prosjačenjem, dok njihovi odgovori upućuju da se prosjačenjem najviše bave djeca od 16-17 godina. Registrovani su i slučajevi prosjačenja djece uzrasta od dvije do četri godine. U Srbiji, čak 91% policijskih uprava i stanica nije dalo odgovor na pitanje kako se evidentiraju djeca koja prosjače, a tamo gde postoje podaci o ukupnom broju podnijetih prekršajnih prijava zbog prosjačenja i skitničenja14, nije ih moguće analizirati sa stanovišta uzrasta počinilaca prekršaja zbog načina na koji su ustrojene evidencije policije. Analiza podataka dobivenih od službi socijale zaštite o 110 djece koja prosjače upućuje da se dječaci više bave prosjačenjem od devojčica - 69% je dječaka i 31% devojčica. Takođe, polovina ove djece su uzrasta 10 – 14 godina; međutim, čak 45% djece uključene u prosjačenje je starosti od godinu dana do 10 godina. Evidencije nevladinih organizacija koje rade sa „djecom ulice“ također daju podatak da je 2/3 djece koja prosjače muškog pola. Do identičnog zaključka je došao i Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine: 66% evidentirane djece koja prosjače su muškog spola. Kada je reč o uzrastu djece, podaci iz vojvođanskih centara za socijalni rad ukazuju da je 16% djece uzrasta do 5 godina, od 6-10 godina ih je 40%, a djece koja imaju više od 10 godina je 44%. Isto

tako je registrovana i nešto niža zastupljenost devojčica mlađeg uzrasta, što upućuje na zaključak da se one malo kasnije počinju baviti prosjačenjem.S druge strane, istraživanje provedeno u Republici Srpskoj pokazalo je da su od ukupnog broja djece zatečene u prosjačenju djevojčice zastupljenije od dječaka, tako da je u 2010. evidentirano 68 djevojčica ili 52% od ukupnog broja, i 63 dječaka ili 48%. Prema evidenciji nadležnih službi, u prosjačenju su najčešće bila djeca uzrasta od 6-9 godina (37,5%) i uzrasta od 10 do 14 godina (36,5%), zatim djeca uzrasta od 15-18 godina (19%). Od ukupnog broja evidentirane djece u prosjačenju, 4% njih je bilo uzrasta do pet godina i 3% ispod tri godine života.Analiza dobivenih odgovora upućuje na to da većina nadležnih institucija i službi nema podataka ni o povratnicima, što je i očekivano jer se ne vode posebne evidencije o slučajevima prosjačenja. U Crnoj Gori, samo su dva centra imala informacije o povratnicima: Centar za socijalni rad u Nikšiću registrovao je 9, a Centar za socijalni rad u Podgorici 12 povratnika. Policija je dostavila podatak da od 55 slučajeva evidentiranih u Podgorici, čak 42 su povratnici starosne dobi od dvije do osamnaest godina. Ombudsman za djecu Republike Srpske utvrdio je da je broj evidentirane djece po mjesecima gotovo tri puta veći od ukupnog broja djece zatečene u prosjačenju, što ukazuje da je jedan broj iste djece zatečen u prosjačenju više puta.

Ostale karakteristike

Iako je prosjačenje pojava koja je vidljiva u toku cijele godine, jedna od zajedničkih karakteristika dječijeg prosjačenja u regiji jeste njena posebna naglašenost u ljetnim mjesecima, za vrijeme turističke sezone. U Republici Srpskoj, najveći broj djece evidentirane po mjesecima 2010. godine prosjačilo je u periodu od maja do septembra (posebno u avgustu) – tada je evidentirano 60% od ukupnog broja evidentiranih slučajeva. Na crnogorskom primorju broj djece koja se bave prosjačenjem povećava se i nekoliko puta u toku ljetnjih mjeseci.Dok ustanove socijalne zaštite u Srbiji zaključuju da se većina djece prosjačenjem ipak bavi u sopstvenom gradu (podaci ovih ustanova odnose na njihove korisnike, koji se nalaze na evidenciji zbog mjesne nadležnosti prema teritoriji prebivališta/boravišta korisnika), policija ukazuje na migracije u cilju prosjačenja.Stručnjaci u Srbiji konstatuju da postoji izvjesna gravitacija djece koja prosjače ka većim gradovima i regionalnim centrima, što je podudarno sa iskustvima, znanjima i podacima drugih zemalja iz regiona o problemu dječijeg prosjačenja. Ovaj podatak o naglašenijem prosjačenju u toku ljeta navodi ih i na zaključak da se radi o djeci koju organizovano dovode u određena područja i u određeno vrijeme radi prosjačenja.U odgovorima centara za socijalni rad i policije u Crnoj Gori ističe se da su u najvećem broju slučajeva dječijeg prosjačenja u pitanju djeca koja ne dolaze sa teritorije Crne Gore, tj. djeca koja u vrijeme turističke sezone dolaze iz Bosne i Hercegovine, Srbije i

13 Bitno je naglasiti da podaci o broju evidentirane djece u prosjačenju ne dozvoljavaju procjenu prema kojoj bi se zaključilo da je dječije prosjačenje na jednom području manje ili više pristuno od drugog područja. Razlog tome je navedeni problem sa evidentiranjem slučajeva djece koja se bave prosjačenjem i različite metode prikupljanja podataka.14 827 za 2009. godinu, 625 za 2010. god., 160 za period januar – april 2011. god. Podatak dobiven na individualnom interjvuu sa predstavnikom Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije; Zaštitnik građana Republike Srbije, „Prevencija eksploatacije dece u Jugoistočnoj Evropi – Dečje prosjačenje u Republici Srbiji“, oktobar 2011.

17


Kosova15 ili izbjeglička djeca koja trenutačno borave u Crnoj Gori. Istraživanjem u Srbiji potvrđena je prisutnost prekogranične migracije (posebno u Crnu Goru) za vrijeme turističke sezone radi prosjačenja. Ranije je utvrđeno da u većini slučajeva djece zatečene u prosjačenju ne postoje podaci o prebivalištu djeteta, obzirom da djeca ne posjeduju lična dokumenta ili nisu ni upisana u matičnu knjigu rođenih. Lokacije na kojima se djeca bave prosjačenjem su velike raskrsnice, prometne ulice, glavni trgovi, pijace, tržni centri. U odgovorima skoro svih centara za socijalni rad u Crnoj Gori istaknuto je da djeca koja su domicilno stanovništvo često obilaze porodične domove "od vrata do vrata" tražeći milostinju. Ovaj vid prosjačenja, prema odgovorima centara, karakterističan je za pripadnika populacije Roma, Aškalija i Egipćana (RAE). Prema podacima Pokrajinskog ombudsmana AP Vojvodine, mlađa djeca prosjače - ili kako neka od njih tvrde, rade - na semaforima i na ulici, dok starija djeca novac pribavljaju tako što vozačima pokazuju prazna mjesta na parkinzima na prometnijim gradskim ulicama. Djeca intervjuisana u Beogradu izjavila su da na ovaj način mogu zaraditi i do 1.000 dinara (oko 10 eura). U Crnoj Gori, djeca koja se bave prosjačenjem u prosjeku zarade od dva do 15 eura dnevno.Samo jedno dijete od ukupnog broja intervjuisanih za potrebe istraživanja u Crnoj Gori zadržava cjelokupnu sumu sakupljenog novca za sebe. Ostala djeca zaradu predaju drugima, i to 75% intervjuisanih predaje novac roditeljima, a 17% predaje novac drugim licima (koje ni jedno dijete nije htjelo da imenuje). Intervjui sa djecom provedeni na području Autonomne Pokrajine Vojvodine utvrđuju da djeca određeni dio pribavljenog novca daju nezaposlenim roditeljima (najčešče majci), za potrebe porodice ili ga troše na stvari za koje znaju da ih njihovi roditelji koriste, poput cigareta i kafe. Iz njihovih odgovora zaključuje se da ova djeca imaju svijest o tome da prosjačenjem doprinose porodičnoj ekonomiji, odnosno da smatraju da rade dobru i korisnu stvar za svoje roditelje i porodicu.16

Na osnovu odgovora intervjuisane djece i nadležnih institucija o tome koliko dugo se djeca bave prosjačenjem zaključuje se da je situacija znatno drugačija u ovisnosti od mjesta gdje je istraživanje provedeno. Tako u Crnoj Gori dobiveni podaci upućuju da djeca duži vremenski period borave na ulici i da se prosjačenjem bave kao zanatom: 42% od ukupnog broja intervjuisane djece izjavilo je da prosi i boravi na ulici “odavno”, a 25 % od svoje 2-3 godine, što upućuje da se sva djeca već duže vrijeme bave prosjačenjem , i to u prosjeku od 5 do 10 godina.Ombudsman za djecu Republike Srpske došao je do sasvim drugačijeg zaključka: prema podacima centara za socijalni rad u ovom entitetu Bosne i Hercegovine, najveći broj djece se „kratko“ bavi prosjačenjem (38% slučajeva), u 23% slučajeva je to period od mjesec dana, a u 8% slučajeva je to period od dvije godine i duže, nekoliko mjeseci ili nekoliko dana. U 15% slučajeva centri za socijalni rad nisu raspolagali informacijama koliko dugo se djeca zatečena u prosjačenju nalaze na ulici.

Odgovori na pitanje koliko dijete provodi vremena na ulici prosjačeći također su se razlikovali od mjesta. Tako odgovori centara iz većih gradova u Crnoj Gori i primorskih mjesta ukazuju da djeca u vrijeme turističke sezone svakodnevno borave na ulici, dok je u manjim opštinama uobičajeno da djeca prosjače na ulici pazarnim-pijačnim danima i za vrijeme praznika.

15 Centri za socijalni rad u Crnoj Gori navode da oni ne rade sa djecom koja nisu državljani Crne Gore niti evidentiraju te slučajeve, što je upravo razlog zbog čega neki od njih - kao što su centri za socijalni rad u Budvi i Herceg Novom - nemaju nikakvu evidenciju o slučajevima prosjačenja. (Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, “Poseban izvještaj o dječjem prosjačenju u Crnoj Gori”, novembar 2011., str. 19)16 Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine, “Dečje prosjačenje u Vojvodini – istraživanje”, novembar 2011., str. 20

18


Faktori rizika

Kako bi utvrdili šta institucije, ustanove i organizacije civilnog društva misle o tome koji su najčešće prisutni faktori rizika koji dovode do pojave prosjačenja među djecom, ombudsmani koji su učestvovali u istraživanju su ponudili opcije tražeći od ispitanika da zaokruže 3 od ukupnog broja ponuđenih odgovora. Ponuđene su bile sljedeće grupe djece:

� bez roditeljskog staranja, � konzumenti narkotičkih sredstava, � društveno marginalizovana djeca, � djeca izložena nasilju u porodici, � djeca koja su napustila školu, � strani državljani, � djeca koja pripadaju populaciji Roma, Aškalija i

Egipćana, � izbjeglice i raseljeni, � djeca sa invaliditetom, � djeca u sukobu sa zakonom, � sa poremećajima u ponašanju, � djeca sa ulice, i � djeca iz readmisije.

Stavovi stručnjaka

Među stručnjacima nadležnih ustanova, policije i organizacija civilnog društva postoji značajno slaganje u procjeni da su prevalentni faktori rizika dječijeg prosjačenja: 1) pripadnost romskoj (ili RAE) etničkoj grupi, i 2) prinuda djeteta na prosjačenje od strane organizovane grupe. Uticaj siromaštva, pripadnost grupi djece ulice, odsustvo roditeljskog staranja i konzumiranje narkotičkih sredstava zauzimaju znatno niže mesto u rangiranju faktora rizika. Zaštitnik građana Republike Srbije uočava razliku u percepciji faktora rizika policijskih službenika u poređenju sa svim ostalim stručnjacima: prema stavovima policije, pripadnost romskoj etničkoj grupi po svom uticaju na razvijanje pojave dječijeg prosjačenja daleko prevazilazi sve ostale faktore. S druge strane, kod stručnjaka iz sistema socijalne zaštite, prinuda i pripadnost romskoj etničkoj grupi imaju skoro ujednačen uticaj.Analiza grupnih intervjua sa zaposlenima u institucijama, ustanovama i nevladinim organizacijama koje djeluju na području Autonomne Pokrajine Vojvodine pokazuje da se kao faktori rizika za pojavu dječijeg prosjačenja navode sledeći faktori društvene isključenosti:

� pripadanje romskoj populaciji (sa karakterističnim kulturnim obrascem),

� siromaštvo porodice (sa kombinacijom činilaca: dis-funkcionalnost i izolovanost porodice, neobrazova-nost, nezaposlenost i invaliditet roditelja),

� svakodnevni život djece na ulici i neintegrisanost ove djece u društveni sistem.

U slučaju Crne Gore, centri za socijalni rad ističu i faktor djece raseljenih i izbjeglih lica, za koju tvrde da su jedna od najzastupljenijih kategorija djece koja prose. Tako se ističe primjer Centra za socijalni rad u Beranima koji ima jedan od najvećih brojeva evidentiranih slučajeva dječijeg prosjačenja, od čega je u većini slučajeva ustanovljeno da se radi o djeci raseljenih lica (istaknuto je da na ovom području postoje kolektivni centri za zbrinjavanje raseljenih lica u kojima su u najvećem broju smještena lica sa teritorije Kosova). Stručnjaci konsultovani za potrebe istraživanja u Srbiji i Crnoj Gori smatraju siromaštvo dodatnim faktorom rizika za pojavu dječijeg prosjačenja, ali ne i osnovnim uzrokom. Sasvim drugačije stavove imaju njihove kolege iz Republike Srpske iz čijih odgovora proizilazi da je u 40% slučajeva uzrok prosjačenja djece društveno-socijalni status (siromaštvo i sl.), u 24% slučajeva nefunkcionalnost porodice (alkoholizam, prostitucija, nasilje u porodici i sl.), u 20% slučajeva djeca prosjače zbog materijalnog interesa (prosjačenje u vidu zanimanja, zanata i sl.), a tek u 8% slučajeva vjeruju da su djeca prisiljena na prosjačenje.

Uzroci dječijeg prosjačenja

19


Stavovi djece

Glupavo je. Sramota je to. Ali kad nemaš ništa, moraš nešto. dijete, Niš17

Razgovori sa djecom pokazali su da ona ne vide prosjačenje kao vid ekonomske eksploatacije, niti se smatraju žrtvama ovog vida iskorištavanja. Za djecu je prosjačenje rad, način na koji oni ispunjavaju svoje potrebe i obaveze, i kojim se bave iz nužde. Stavovi djece i stručnjaka o tome koji su glavni uzroci i faktori rizika koji utiču na djecu da se počnu baviti prosjačenjem značajno se razlikuju. Skoro sva djeca intervjuisana za potrebe istraživanja o dječijem prosjačenju u regiji jugoistočne Evrope navode da je siromaštvo glavni povod da se započne sa prosjačenjem, i da doprinosi da se ovakvo ponašanje ponavlja i učvršćuje. U Crnoj Gori, ¾ dobivenih odgovora djece upućivalo je na to da je glavni razlog prosjačenju nedostatak novca, opšta neimaština i nedostatak odjeće i hrane. Od ukupnog broja intervjuisane djece, 83% njih smatra da nema izbora i da se mora baviti prosjačenjem. Siromaštvo je, prema stavu ispitane djece, izazvalo skitničenje i prosjačenje kao neminovnost. Prikupljeni odgovori ukazuju da se određeni broj djece (25% od ukupnog broja ispitanih) sam odlučio na prosjačenje, dok su roditelji izveli na ulicu 9% ispitane djece. Slične odgovore dala su i djeca intervjuisana u Srbiji koja su naglasila da za njih prosjačenje nije poželjna aktivnosti, ali “kad nemaš, moraš nešto.“18

Djeca ukazuju i na još jedan faktor koji – kako je to utvrdio Zaštitnik građana Republike Srbije - možda nije inicijalan za početak prosjačenja, ali je veoma značajan za njegovo održavanje. Riječ je o činjenici da djeca prosjačenjem i „radom“ stiču određenu samostalnost: pribavljeni novac troše na zadovoljenje svojih potreba, prvenstveno one za hranom, tako što kupuju sendviče, sokove i grickalice. Neka djeca koriste novac i za odlazak u igraonice, kupovinu cigareta, ali i za kupovinu proizvoda koji se nalaze u slobodnoj prodaji, a koji se mogu zloupotrijebiti kao opojna sredstva.19 Tako prestanak prosjačenja i „rada“ za djecu može značiti ne samo nemogućnost da zadovolje svoje potrebe, već i gubitak samostalnosti koju su imali u raspolaganju „zarađenim“ novcem ili nekim njegovim dijelom. O činjenici da je djeci koja prosjače teško da prekinu sa prosjačenjem, svjedoče i stručnjaci iz ustanova u kojima su djeca bila smeštena:“Jako je zanimljivo da deca koja su se bavila prosjačenjem i nakon smeštaja u ustanovu socijalne zaštite nastavljaju da se bave prosjačenjem (...) To su deca koja imaju šta da obuku, da jedu, gde da spavaju, sredstva za higijenu, džeparac, ali mi nemamo način da ih odviknemo od toga.“20

Ipak, stavovi koje su izrazila intervjuisana djeca ukazuju da prosjačenje nije njihov dugoročan izbor. Iz odgovora djece intervjuisane u Crnoj Gori može se zaključiti da postoji velika želja djece za prestankom sa prosjačenjem i bavljenjem stvarima uobičajenim za njihovu dob, kao i za drugačiji način zarađivanja novca. Većina njih izjavila je da se veoma teško osjeća zbog toga

što se bavi prosjačenjem, a čak 92% intervjuisane djece je izrazilo spremnost i želju da radi nešto drugo, da se bavi sportom, da se zaposli, nastavi školovanje i dr.

Faktor porodice

Stavovi porodice djeteta koje prosjači i odnos države prema dječijem prosjačenju – prema ocjenama stručnjaka – značajni su faktori koji podstiču dječije prosjačenje. Početak prosjačenja je najčešće vezan za neposredno okruženje djeteta: dijete uči da prosjači od braće, sestara i vršnjaka, a u prosjačenju je podržavano od strane porodice, vršnjačke i srodničke grupe. Roditelji su, utvrđeno je istraživanjem, u najmanju ruku saglasni da njihova djeca prosjače. Izjave djece ukazuju na to i da ih roditelji sami upućuju da „rade“ ili prose, a postoje i svjedočenja o roditeljskoj prinudi i eksploataciji djece. Predstavnici organizacija i ustanova u Srbiji koje imaju neposredni kontakt sa djecom koja prosjače, na osnovu svog iskustva izvode zaključak da je čak 90% djece koja prosjače žrtve eksploatacije i da su na to prinuđena ili upućena od strane (najčešće) svojih porodica22. Neke od organizacija civilnog društva koje se bave djecom koja prosjače svjedoče o razvijanju osećanja odgovornosti kod djece za svoju i egzistenciju svoje porodice, što vremenom postaje

17 Zaštitnik građana Republike Srbije, “Prevencija eksploatacije dece u Jugoistočnoj Evropi – Dečje prosjačenje u Republici Srbiji”, oktobar 2011., str. 918 Ibid, grupni intervju sa djecom, Niš 19 Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine, “Dečje prosjačenje u Vojvodini – istraživanje”, novembar 2011., str. 2020 Grupni intervju sa stručnjacima, Novi Sad. Zaštitnik građana Republike Srbije, “Prevencija eksploatacije dece u Jugoistočnoj Evropi – Dečje prosjačenje u Republici Srbiji”, oktobar 2011., str. 921 Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine, “Dečje prosjačenje u Vojvodini – istraživanje”, novembar 2011., str. 19

Sva intervjuisana deca u Novom Sadu redovno dolaze u Svratište i potvrđuju da je boravak u njemu postao bitan deo njihove svakodnevice. Na osnovu njihovih izjava zaključuje se da mogućnost dolaska u svratište i boravak u njemu cene pozitivno. Većina dece u svratište dolazi već oko 9 sati ujutru i tu provode po ceo dan igrajući se sa ostalom decom ili na računaru. u svratištu obično doručkuju, a kada im je potreban novac za nešto što im svratište ne obezbeđuje, poput novca za slatkiše ili odlazak u igraonicu, ova deca obično odlaze do jedne od najvećih pijaca u blizini centra grada gde prose dok ne sakupe dovoljno novca. Neka od njih idu i u školu i u svratištu rade i domaće zadatke. Popodne i uveče ponekad odlaze kući, mada najčešće, pogotovo vikendom kada rade kaf ići, veći deo noći provedu na ulici, prosjačeći.21

20


osnovni pokretački faktor njihovog prosjačenja i „rada“. Prema navodima stručnjaka u Crnoj Gori, većina djece koja borave na ulici potiče iz socijalno ugroženih porodica u kojima roditelji ne rade i nemaju stalna zaposlenja ili se i sami bave prosjačenjem. U pitanju su uglavnom porodice koje nemaju regulisano prebivalište, državljanstvo i pravni status. S druge strane, utvrdili su i to da djeca koja prose po kućama sama ili u pratnji odrasle osobe, nerijetko potiču iz porodica koje ne trpe ekstremno siromaštvo već su u određenoj mjeri situirani, članovi domaćinstva su zaposleni, a djeca pohađaju škole. Ove informacije uputile su ih na zaključak da je prosjačenje kod ovih porodica dio tradicije ili čak zanata koji se obavlja u cilju pribavljanja dodatne zarade. Obzirom da najveći procenat djece koja borave na ulici pripada populaciji Roma, Aškalija i Egipćana, centri za socijalni rad u Crnoj Gori, pored siromaštva, ističu i faktor njihovog kulturološkog naslijeđa, navika i ponašanja po kojim se prosjačenje smatra jednim vidom zanata nužnog za egzistenciju njihovih porodica.Najveći problem sa kojim se u svom radu suočavaju centri za socijalni rad u Republici Srpskoj upravo je nesaradnja roditelja. Prema izjavama pojedinih udruženja Roma, jedini način da se djeca zaštite od prosjačenja je adekvatna reakcija prema roditeljima: lokalna zajednica može obezbijediti stambeni prostor, djeca mogu biti uključena u obrazovni sistem, ali ako majka u parku i dalje čeka da djeca na raskrsnici odrade svoj dio posla, onda sistem odgovarajućim mjerama mora djelovati prema roditelju da bi zaštitio dijete. Sličan stav predstavili su i predstavnici centara za socijalni rad u Crnoj Gori koji su naveli da je rad sa roditeljima veoma otežan jer oni obično ne shvataju ozbiljnost situacije, pa često djeci dozvoljavaju ili ih čak i navode na prosjačenje, ne shvatajući da ih na taj način iskorištavaju. U svratište za djecu u Novom Sadu dolaze roditelji koji ne dopuštaju svojoj djeci boravak u njemu, jer ih to odvlači od prosjačenja ili „rada“ na ulici. Sa druge strane, zabilježeni su i pozitivni primjeri roditelja koji su prihvatili savjete osoba angažovanih u svratištu, pa su svoju djecu upisali u školu. Sa ovim roditeljima se redovno sarađuje i tako se prati napredak njihove djece. Ne postoje precizni podaci o tome koliko su djeca koja prosjače uključena u obrazovni sistem ili postoje osnovane predpostavke da djeca koja borave na ulici i prose, u najvećem broju slučajeva, veoma brzo napuštaju škole. Samo dvoje od jedanaest djece koje

je učestvovalo u istraživanju u Vojvodini povremeno pohađa školu, što ukazuje na jako nizak stepen uljučenosti ove djece u redovni obrazovni sistem.Po viđenju predstavnika nevladinih organizacija iz Novog Sada, obrazovanje je najuže povezano sa siromaštvom. Ako se ima u vidu da je najveći procenat djece na ulici iz romskih porodica i da je najviše neobrazovanog stanovništva upravo među romskom populacijom, smatraju da je jasno gdje treba početi sa rješavanjem problema. Međutim, dodaju da u porodici u kojoj nijedan od roditelja nije pohađao školu ne može se očekivati da će dijete željeti da ide u školu, što ponovo ističe važnost rada sa roditeljima u cilju prevencije i suzbijanja pojave dječijeg prosjačenja. Stavovi koje su djeca iznijela u intervjuima obavljenim u Crnoj Gori upućuju da kod većine nije u dovoljnoj mjeri razvijena svijest o neophodnosti i važnosti obrazovanja.Stručnjaci u Srbiji ukazuju i na drugu stranu problema: država je „zapustila problem na nivou prevencije i zaštite, sistemi su nepovezani, institucije nemaju dovoljno kapaciteta“, a sistem socijalne zaštite je „krut, birokratski rigidan i ima neprijateljski odnos prema korisnicima“23. Djeca koja prosjače i njihove porodice suočavaju se sa nemogućnošću dobivanja dokumenata i upisivanjem djece u matične knjige rođenih i, posljedično, nemogućnošću ostvarivanja prava iz zdravstvene i socijalne zaštite.

22 Ibid; Grupni intervjui sa stručnjacima, Beograd, Novi Sad23 Ibid; Grupni intervju sa stručnjacima, Beograd.

21


Fenomen dječijeg prosjačenja ima implikacije i posljedice i po dijete, ali i društvo u cjelini. Najuočljivije posljedice dječijeg prosjačenja odnose se na ugroženost njihovog života i zdravlja usljed stalnog boravka na ulici i izloženosti nasilju. Djeca koja prosjače većinom nisu odgovarajuće obučena, često su bosa i polugola, te potpuno nezaštićena od velikih hladnoća ili visokih temperatura. Prijeti im stalna opasnost od povreda u saobraćaju, ali i od nasilja ili otimanja. Zaštitnik građana Republike Srbije u razgovoru sa stručnjacima bilježi podatke o žigosanju i sakaćenju djece za potrebe organizovanog prosjačenja. Pripadnici policije svjedoče da se dešava da odrasli namjerno sakate i žigošu djecu kako bi se na taj način izazvalo veće sažaljenje prolaznika i time povećala zarada. Dječije prosjačenje povezuje se i sa dječijom prostitucijom, narkomanijom i uključivanjem djece u vršenje krivičnih djela, kao što je pljačka. Poseban rizik za djecu koja prosjače je da postanu žrtve trgovine ljudima. Stručnjaci ukazuju na mobilnost djece koja prosjače,

naročito ka turističkim centrima. U slučaju Republike Srbije, stručnjaci pominju Zlatibor i Crnu Goru, kao i povećan broj djece koja prosjače u Beogradu za vreme atraktivnih i posjećenih manifestacija. Kako Zakon o zaštiti državne granice Srbije ne sadrži posebne odredbe o načinu na koji dijete prelazi državnu granicu, ne postoji smetnja da dijete koje prosjači sa važećom putnom ispravom, samo ili u pratnji osobe koja mu nije roditelj, staratelj, odnosno zakonski zastupnik, pređe državnu granicu i napusti/uđe na teritoriju Republike Srbije. Djeca koja prosjače ostaju uskraćena za period djetinjstva, jer je od ranog uzrasta na njih prebačen značajan dio odgovornosti za sopstvenu i egzistenciju najbližih. U toku odrastanja, djeca koja prosjače prilagođavaju se uslovima i zahtjevima ulice i time postaju vrlo lak plijen za sve one koji u njihovom angažovanju vide mogućnost zarade. Život i rad djece na ulici, njihovo prosjačenje, bez obzira da li je pod prisilom ili iz „potrebe“, posljedica je povrede njihovog prava na zaštitu od bilo kojeg oblika zlostavljanja, zanemarivanja i nemarnog odnosa.

Posljedice

22


Ovim istraživanjem obuhvaćeni su brojni akteri bitni za rješavanje problema dječijeg prosjačenja. Konsultovane su ustanove iz sektora socijalne zaštite, organi vlasti, policija, institucije pravosuđa, zdravstva, obrazovanja, kao i stručnjaci i predstavnici organizacija civilnog društva. Posebna pažnja posvećena je samoj djeci koja prosjače i njihovim roditeljima čije je mišljenje ključno za razumijevanje, suzbijanje i prevenciju dječijeg prosjačenja. Kao jedan od posebnih problema u bavljenju fenomenom dječijeg prosjačenja ističe se preopterećenost kapaciteta, nedostatak stručnosti i saradnje među svim institucijama i ustanovama koje se bave ovom tematikom, što predstavlja osnovnu prepreku osiguravanju sistematskog, intersektorskog i multidisciplinarnog pristupa suzbijanju i prevenciji ove pojave.

Kapaciteti i stručnost

Istraživanje o fenomenu dječijeg prosjačenja potvrdilo je ranija zapažanja da u području obuhvaćenom istraživanju ne postoje kapaciteti, a po izjavama i samih aktera, često ni dovoljan stepen stručnosti za učinkovito djelovanje u cilju prevencije i suzbijanja dječijeg prosjačenja. Većina organa, ustanova i organizacija koje su učestvovale u istraživanju u Srbiji smatra da ne posjeduje dovoljno kapaciteta za rad sa djecom koja prosjače. Predstavnici vlasti ukazuju na potrebu za povećanjem broja zaposlenih (posebno u sistemu socijalne zaštite), boljom opremljenošću i dodatnom obukom. Većina ustanova također smatra da njihovi stručnjaci ne raspolažu odgovarajućim znanjima i vještinama za rad sa djecom koja prosjače (čak 70% predstavnika centara socijalnog rada u Vojvodini navelo je da se ne smatra dovoljno obučenim za rad na ovom problemu). Slično tome, 60% ispitanih organizacija civilnog društva smatra da nema dovoljan broj zaposlenih, a 40% njih izjavilo je da njihovi stručnjaci ne raspolažu odgovarajućim znanjima i vještinama za ovu vrstu posla.Stručnjaci u Vojvodini navode da je nedostatak kadrova i opreme evidentan, a skoro sve anketirane ustanove ističu nedostatak materijalnih sredstava za bavljenje ovim problemom. Ovo je posebno slučaj u manjim sredinama. Na slične probleme neopremljenosti i nedovoljnog broja osoblja ukazuju i centri za socijalni rad u Crnoj Gori, ali i ističu da postojeći kadar posjeduje visoke stručno-profesionalne kapacitete za rad na suzbijanju i rešavanju problema prosjačenja maloljetnika. Predstavnici policije u ovoj zemlji ističu da uglavnom raspolažu dovoljnim kadrovskim kapacitetom, a u velikom brojem slučajeva i dovoljnim materijalnim resursima.

Nadležnosti i mjere

U odnosu na fenomen dječijeg prosjačenja, ustanove sektora socijalne zaštite kao svoje nadležnosti prepoznaju sljedeće:

� savjetodavni rad sa djecom, � savjetodavni rad sa roditeljima (uključujući upozora-

vanje na sankcije),

� podrška djeci i zbrinjavanje (uključujući i kućne pos-jete),

� podnošenje krivičnih i prekršajnih prijava, � preispitivanje i/ili lišavanje roditelja roditeljskog prava, � materijalna i pravna pomoć porodici.

Brojne su aktivnosti koje ove institucije mogu u okviru svojih nadležnosti preduzeti u vezi sa dječijim prosjačenjem. Najčešće se odluče na zbrinjavanje djece, savjetodavni rad sa djecom i roditeljima, i podnošenje prijave. Pružanje materijalne pomoći rijeđe je ponuđena usluga koje ustanove socijalne zaštite pružaju djetetu koje prosjači.Pored navedenih, centri za socijalni rad u Republici Srpskoj u manjem broju slučajeva kontaktiraju policiju ili škole koje pohađaju djeca koja su zatečena u prosjačenju, obavještavaju nadležne centre za socijalni rad u drugim opštinama ukoliko dijete nije iz opštine u kojoj je zatečeno, nastoje pronaći roditelje djece koja ne borave na teritoriji opštine na kojoj je centar nadležan i obavještavaju nevladine organizacije i različita udruženja. Utvrđeno je i da centri za socijalni rad u skoro 50% slučajeva obavljaju savjetodavne razgovore sa djecom i roditeljima u slučajevima djece povratnika prosjačenju, a skoro trećina njih razgovara sa porodicom u cilju prevencije prosjačenja. Istraživanjem je utvrđeno da se uloga centara za socijalni rad u Crnoj Gori u rešavanju problema prosjačenja uglavnom svodi na savjetodavni rad i pružanje materijalne podrške porodici i djetetu. Svi centri su se izjasnili da, osim savjetodavnog rada, ne preduzimaju druge radnje i mjere koje su predviđene zakonom. Ni jedan centar nije nikada pokrenuo postupak za preispitivanje roditeljske sposobnosti i oduzimanja ili ograničavanja roditeljskog prava, niti je podnio prijave za pokretanje prekršajnih postupaka protiv lica koja su navodila djecu na prosjačenje. Na pitanje šta čine po pitanju prevencije prosjačenja i zaštite djece koja prosjače, centri navode da im djeca uglavnom dolaze po prijavi policije, a rijetko se dešava da prijavu podnesu pravosudni organi ili škole, što centri uzimaju kao otežavajuću okolnost u preduzimanju preventivnih mjera po ovom pitanju obzirom da je u tim slučajevima obično kasno za prevenciju. Smatraju da škole, policija i druge institucije treba da blagovremeno obavijeste centre za socijalni rad o svim promjenama i problemima u ponašanju djeteta, a naročito o čestim izostancima iz škole, te da se posebna pažnja treba posvetiti djeci iz porodica koje su već evidentirane kao socijalno ugrožene porodice ili porodice u riziku.Centri za socijalni rad u Vojvodini prema postojećim važećim propisima nemaju ovlaštenje za podnošenje (prekršajne i krivične) prijave. Međutim, budući da ovi centri blisko sarađuju sa policijom u slučajevima koji se tiču djece na ulici ili u slučajevima dječijeg prosjačenja, zaključuje se da se oni ponekad odlučuju na to da policiji predlože podnošenja zahtjeva za provođenje prekršajnog postupka ili krivičnu prijavu.Što se tiče policije, izdvajaju se dvije nadležnosti:

� podnošenje prijave tužilaštvu, i � saradnja sa i obavještavanje ustanova sektora socijalne

zaštite.

Akteri

23


Mjere koje preduzima policija, ukazuje istraživanje u Srbiji, kreću se u uskom krugu koji čine obaveštavanje centara za socijalni rad, utvrđivanje identiteta djeteta i pozivanje roditelja. Ujednačen stav policije u pogledu ove dvije nadležnosti odslikava primjenu zakonskih odredbi: ako je dijete koje prosjači mlađe od 14 godina, policija će obavijestiti centre za socijalni rad; ukoliko je starije – protiv djeteta može biti podnijeta prijava nadležnom organu; u oba slučaja moguće je podnijeti prijavu protiv roditelja. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, prva mjera koja se preduzima je obavještavanje centra za socijalni rad i podnošenje prijave radi pokretanja prekršajnog postupka.Organizacije civilnog društva kao svoju ulogu prvenstveno vide u edukaciji roditelja i djece, smještanje i osnaživanje djece ulice, kao i realizaciju različitih programa podrške, samostalno i u saradnji sa nadležnim ustanovama, a posebno u nastojanju uključivanja ove djece u redovan obrazovni sistem. Nadležne ustanove, ali i nevladine organizacije uglavnom nemaju odgovarajući način evaluacije preduzetih mjera u slučajevima dječijeg prosjačenja, niti sprovode praćenje njihovih efekata. Prema nalazima Zaštitnika građana Republike Srbije, nakon što su preduzete mjere prema djeci koja prosjače, policija i ustanove socijalne zaštite u najvećem broju slučajeva nemaju povratne informacije o djetetu (primjećeno je i da policija češće dobija takve informacije od ustanova socijalne zaštite). U onim slučajevima gde povratna informacija postoji, policija, ustanove socijalne zaštite i organizacije civilnog društva imaju saznanja da se najveći broj djece vraća na ulicu.

Saradnja aktera

Jedna od značajnih pretpostavki učinkovitog djelovanja u cilju prevencije i suzbijanja pojave dječijeg prosjačenja jeste postojanje saradnje nadležnih institucija, organizacija civilnog društva i stručnjaka, kako bi se osigurao sistematski, intersektorski i multidisciplinarni pristup ovom fenomenu. Provedenim istraživanjem utvrđeno je da u regiji najčešće ne postoji intezivan vid međuinstitucionalne saradnje ili koordinacije na rješavanju fenomena dječijeg prosjačenja. Štaviše, Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine zaključuje da procenat upitnika bez odgovora na ovo pitanje odaje utisak da se međuinstitucionalna saradnja najčešće svodi na minimalnu mjeru i to u okvirima važećih propisa.Uporednom analizom odgovora predstavnika policije, sektora socijalne zaštite i civilnog društva utvrđeno je nekoliko činjenica koje su zajedničke za cijelo područje obuhvaćeno istraživanjem:

� postojanje saradnje policije i ustanova socijalne zaštite na nivou razmjene informacija;

� nedovoljna saradnja između škola i ustanova so-cijalne zaštite;

� nizak stepen saradnje sa organizacijama civilnog sektora;

� nizak stepen saradnje ustanova i organa sa minis-tarstvima i institucijama lokalne samouprave.

Prikupljeni podaci ukazuju na to da najintezivnija saradnja postoji između državnih institucija, posebno ustanova socijalne

zaštite i policije, te da je komunikacija javnog i nevladinog sektora nedovoljna. U Crnoj Gori, čak 88% anketiranih pripadnika policije odgovorilo je da dobro sarađuje sa centrima za socijalni rad. Ispitani pripadnici policije u Srbiji i Republici Srpskoj u gotovo identičnom procentu (85% Srbija, 75% RS) ukazuju na dobru saradnju sa centrima za socijalni rad. Visok stepen saradnje policija ostvaruje sa tužilaštvima, prije sve u vidu dostavljanja izvještaja i prikupljanja informacija. Saradnja sa sudovima ostvaruje se kroz informisanje sudova, podnošenje prijava i dostavljanje izveštaja sudovima. Policija u značajnoj mjeri sarađuje i sa zdravstvenim ustanovama i školama, gdje saradnja obuhvata edukacije i predavanja, i zajedničko praćenje djece. Sa civilnim sektorom, policija sarađuje u malom obimu, kroz razmjenu informacija, zajedničko pružanje pomoći djetetu i preventivne programe. Izuzetak je Crna Gora, gdje policija navodi da dobro sarađuje sa nevladinim sektorom sa kojim je provodila i različite akcije u cilju suzbijanja problema prosjačenja maloljetnika. Ustanove socijalne zaštite u Srbiji najviši stepen saradnje ostvaruju sa policijom: skoro 60% ustanova je navelo je da sarađuje sa ovim organom. Saradnja obuhvata informisanje, zajedničke intervencije ustanova i policije i postupanje po prijavi. Potom slijedi saradnja sa školama (46%), kroz razmjenu informacija, pomoć djetetu u obrazovanju i praćenje efekata preduzetih mjera. Sa zdravstvenim ustanovama sarađuje skoro 31% ustanova socijalne zaštite, najviše kroz upućivanje na zdravstvene preglede, a u mnogo manjem obimu kroz informisanje i saradnju. Obim saradnje sa tužilaštvima i sudovima je skoro identičan po obimu (21% i 20%) i obliku – izveštavanje, intervencije i dostavljanje nalaza i stručnih mišljenja. Istraživanje u Srbiji također je pokazalo da ustanove socijalne zaštite sarađuju sa NVO sektorom u malom procentu. Uočljiv je nizak stepen izveštavanja i informisanja u saradnji ustanova socijalne zaštite i tužilaštava, sudova i zdravstvenih ustanova, koja upućuje na loš protok informacija bilo u smjeru ka ili od ustanove socijalne zaštite.Centri za socijalni rad u Republici Srpskoj potvrđuju da u 94% slučajeva imaju jako dobru saradnju sa institucijama, na prvom mjestu sa policijom, a onda i sa školama. Pored toga, značajnom smatraju saradnju sa domovima zdravlja, udruženjima Roma i drugim nevladinim organizacijama koje se bave ovom problematikom. U Crnoj Gori, međutim, utvrđeno je da ne postoji zadovoljavajuća saradnja između obrazovnih ustanova i centara za socijalni rad: obrazovne ustanove rijetko obaviještavaju centar za socijalni rad o učestalim izostancima djece sa nastave, čak i kada je očigledno da se određeno dijete nalazi u riziku, iako centri moraju vršiti nadzor nad roditeljskim pravima i spriječiti zanemarivanje i zloupotrebu djeteta.Značajan je podatak iz Srbije prema kojem se najrjeđe odvija saradnja ustanova socijalne zaštite i policije sa organima Autonomne Prokrajine Vojvodine (ni jedna ustanova socijalne zaštite ne saopštava da postoji saradnja sa Pokrajinskim sekretarijatom za socijalnu politiku i demografiju) i sa ministarstvima. Većina ispitanih organizacija civilnog društva navodi da sarađuje sa ustanovama socijalne zaštite; nešto niži stepen saradnje odvija se sa školama, policijom i zdravstvenim ustanovama, a nizak je stepen saradnje sa pravosuđem.Kada su u pitanju mjere koje nadležni organi preduzimaju kako u prevenciji, tako i u suzbijanju i rješavanju problema dječijeg

24


prosjačenja, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore je mišljenja da ne postoji koordinirana i kontinuirana saradnja svih aktera i da organi, postupajući svako iz svoje nadležnosti, ne doprinose trajnom i sistematskom rešavanju problema prosjačenja maloljetnika, već samo trenutno “sklanjaju” dijete sa ulice. Većina učesnika fokus grupa iz institucija, ustanova i nevladinih organizacija ukazala je na to da je jedan od uzroka dječijeg prosjačenja to što se institucije, obrazovne i ustanove socijalne zaštite, kao i drugi akteri, problemom prosjačenja ne bave sistemski24. Ovo se ispoljava u vidu izbegavanja odgovornosti (npr. u školama), nedovoljne saradnje među akterima, i u neadekvatnim i nedovoljnim kapacitetima institucija i ustanova koje bi se trebale baviti ovim problemom. „Složenost problema dječijeg prosjačenja, potreba za sistemskim pristupom njegovom rešavanju i prevenciji, kao i neadekvatnost postojećih mehanizama

putem kojih se ovom problemu pristupa uočena je kako unutar samih institucija i ustanova, tako i na nivou njihove međusobne – propisane, pretpostavljene i stvarne – saradnje ovim povodom,“ zaključuje Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine. Problemi u realizovanju međusektorske saradnje izraženiji su u većim gradovima, dok je situacija po ovom pitanju u manjim mestima nešto bolja. Međutim, najveći izazov na lokalnom nivou predstavlja povezivanje, odnosno umrežavanje svih aktera koji se bave djecom koja su pod rizikom od prosjačenja ili života na ulici.Uz konstataciju da je čak i pravni okvir djelomično prepreka međuinstitucionalnoj saradnji, zaključeno je da je za realizaciju međusektorske saradnje, uz dobru volju i jasnu organizaciju aktivnosti, neophodno obezbijediti i odgovarajuće resurse, prvenstveno finansijske i kadrovske prirode.

24 Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine, “Dečje prosjačenje u Vojvodini – istraživanje”, novembar 2011., str. 20

Godišnja konferencija Mreže ombudsmana za djecu jugoistočne Evrope (CRONSEE) “Zaštita djece od ekonomske eksploatacije”, Ohrid 6-7.9.2011. godine

25


25 Konvencija o pravima djeteta, član 19.

PRAVNI OKVIR

Međunarodni propisi

Kada su u pitanju prava djeteta, najznačajniji međunarodni instrument je Konvencija o pravima djeteta koja obavezuje države potpisnice da svakom djetetu - uzimajući u obzir prava i obaveze djetetovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega - osigura zaštitu i brigu koja je potrebna za djetetovu dobrobit, te da u tom cilju preduzme sve potrebne zakonodavne i administrative mjere. Ratifikovanjem UN Konvencije o pravima djeteta i njena dva dodatna Protokola, zemlje regije obavezale su se i na njeno sprovođenje, kao i zaštitu i obezbjeđivanje prava djeteta.Konvencija o pravima djeteta zasnovana je na četiri ključna principa: prava na život, opstanak i razvoj, nediskriminaciji, participaciji i najboljim interesima djeteta. Države potpisnice UN Konvencije o pravima djeteta obavezuju se na preduzimanje svih odgovarajućih zakonodavnih, administrativnih, socijalnih i obrazovnih mjera radi zaštite djeteta od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja, povreda ili zloupotrebe, zanemarivanja ili nemarnog odnosa, maltretiranja ili eksploatacije dok je na brizi kod roditelja, zakonskih staratelja ili nekog drugog lica kome je povjerena briga o djetetu.25

U članu 32, stav 1, Konvencije se navodi: „Države ugovornice priznaju pravo djeteta da bude zaštićeno od ekonomske eksploatacije i od bilo kakvog rada koji je potencijalno opasan, može ometati dječije obrazovanje ili naškoditi dječijem zdravlju ili fizičkom, mentalnom ili društvenom razvoju.“ Isti član obavezuje države na određivanje minimalne starosne dobi za zapošljavanje, osiguravanje poštivanja odgovorajućih pravila o radnom vremenu i uslovima zaposlenja, kao i na određivanje odgovarajućih kazni ili drugih sankcija u slučaju kršenja ovih odredbi. Konvencija o pravima djeteta (član 39) obavezuje države potpisnice na obezbjeđivanje odgovarajućeg oporavka i socijalne reintegracije djece koja su žrtve bilo kojeg oblika zanemarivanja, eksploatacije ili zlostavljanja, mučenja ili bilo kojeg drugog oblika okrutnog, nehumanog ili ponizavajućeg postupka ili kazne. “Takav oporavak i reintegracija treba da se odvija u okolini koja daje potporu zdravlju, samopoštovanju i dostojanstvu djeteta,” navodi se u istom članu.Postoji niz drugih međunarodnih instrumenata koji se mogu primijeniti na pojavu dječijeg prosjačenja i eksploatacije djece. Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 182 o najgorim oblicima dječijeg rada daje okvirnu definiciju dječijeg rada i njegovih najgorih oblika, što uključuje sve oblike ropstva ili običaja sličnih ropstvu, kao što su prodaja i krijumčarenje djece, dužničko ropstvo i kmetstvo i prinudni ili obavezni rad, kao i rad koji je po svojoj prirodi ili okolnostima u kojima se obavlja štetan po zdravlje, bezbjednost ili moral djece. Ona obavezuje i države potpisnice da prioritetno izrade i provode programe akcije za eliminisanje najgorih oblika dječijeg rada, a naročito je naglašena potreba da država spriječi angažovanje djece u najgorim oblicima dečijeg rada, ali i da pruži neophodnu i odgovarajuću direktnu

pomoć za povlačenje djece sa najgorih oblika dječijeg rada i njihovu rehabilitaciju i socijalnu integraciju. Ovaj međunarodni ugovor, detaljno upućujući države šta treba da čine kako bi se spriječili i eliminisali najgori oblici dječijeg rada, naročito ističe značaj obrazovanja, eliminisanja siromaštva i saradnje relevantnih organa na nacionalnom i međunarodnom nivou.Međunarodna organizacija rada 2004. godine usvojila je definiciju prosjačenja koje se utvrđuje kao „niz aktivnosti kojima pojedinac traži novac od nepoznate osobe, a na osnovu svog siromaštva ili u potrazi za dobrotvornim donacijama pozivajući se na zdravstvene ili vjerske razloge. Prosjaci isto tako mogu prodavati manje predmete, kao što su krpe za čišćenje ili cvijeće, zauzvrat tražeći novac čiji iznos nije utemeljen vrijednošću predmeta koji se prodaje.“Sva djeca koja su primorana da prosjače potpadaju u kategoriju prinudog rada, što se u skladu sa Konvencijom 29. Međunarodne organizacije rada iz 1930. godine definiše kao „rad ili služba koja je iznuđena od bilo koje osobe pod prijetnjom bilo kakve kazne, ili za koju se osoba nije dobrovoljno ponudila.“Prinudno prosjačenje djece može uključiti i trgovinu djecom za potrebe prosjačenja. Protokol Ujedinjenih naroda o sprječavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, naročito ženama i djecom (2000.) određuje trgovinu ljudima kao „vrbovanje, transport, sklanjanje ili prijem osoba, putem prijetnji ili korištenja sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, zloupotrebe moći ili ugroženog položaja, ili davanja ili primanja novca ili beneficija kako bi se postigao pristanak osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom, a u svrhu iskorištavanja. Iskorištavanje minimalno uključuje iskorištavanje prostitucije drugih ili druge oblike seksualnog iskorištavanja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili prakse slične ropstvu, potčinjavanje ili odstranjivanje organa.” Ova definicija ukazuje da je pristanak trgovane osobe na namijenjenu eksploataciju irelevantan da bi se on/a smatrala žrtvom ovog kriminala. Još neki od brojnih međunarodnih instrumenata relevantnih za suzbijanje ili prevenciju dječijeg prosjačenja uključuju: Konvencija o zabrani ropstva, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa protokolima, Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organizovanog kriminala i dopunski protokoli, Konvencija Vijeća Evrope o borbi protiv trgovine ljudima, Ustav Međunarodne organizacije za migracije, Evropska socijalna povelja, i druge. Kroz obezbjeđivanje prava koje ovi međunarodni ugovori i dokumenti garantuju i postupanje po obavezama koje ovi instrumenti utvrđuju, države otklanjaju niz faktora koji značajno utiču na pojavu dječijeg prosjačenja. Za zemlje regije jugoistočne Evrope posebno su značajni i bilateralni sporazumi između njih, a posebno oni koji se odnose na saradnju i provedbu zajedničkih aktivnosti u oblasti sprječavanja i rasvjetljavanja krivičnih djela, naročito djela organizovanog kriminala, ilegalnih migracija, trgovine ljudima i drugih teških

26


djela, kao i saradnja u oblasti socijalne zaštite i zaštite ljudskih prava i sloboda. Ovi sporazumi mogu dati značajan doprinos prevenciji i suzbijanju eksploatacije djece i dečjeg prosjačenja.Svi oblici prosjačenja krše prava djeteta iz Konvencije o pravima djeteta iz 1989. Prava na koja prosjačenje ima uticaj uključuju pravo djeteta na slobodu od ekonomske eksploatacije ili obavljanje rada koje se može smatrati opasnim, koje šteti njegovom obrazovanju ili razvoju, kao i pravo na zaštitu od bilo kakvog oblika eksploatacije.

Domaći propisi

Analiza domaćih zakona i propisa ukazuje na ključnu prepreku u djelovanju na suzbijanju i prevenciji dječijeg prosjačenja, a to je da djeca zatečena u prosjačenju nisu prepoznata kao žrtve eksploatacije. Dijete koje prosjači može se naći u položaju izvršioca prekršaja (zakoni o javnom redu i miru); žrtve kaznenog djela (kao što je trgovina ljudima) i zlostavljanja i zanemarivanja; te lica u stanju socijalne potrebe. Pojam dječijeg prosjačenja u zakonodavstvu Srbije, Crne Gore i Republike Srpske ne postoji: propisi ne objašnjavaju izraz „prosjačenje“, niti se pojava dječijeg prosjačenja odvaja od prosjačenja odraslih26. U propisima se prosjačenje pojavljuje kao način vršenja prekršaja (komunalnog, protiv javnog reda i mira, itd.); kao cilj vršenja krivičnog dela (trgovina ljudima, zanemarivanje i zlostavljanje maloljetne osobe); i kao način na koji se vrši zabranjena radnja prema drugom licu (zloupotreba roditeljskog prava). U slučaju Srbije, dječije prosjačenje, za razliku od opšteg pojma prosjačenja, može se prepoznati kod krivičnog djela zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog lica, gde je prosjačenje djeteta navedeno kao jedan od mogućih ciljeva prinude od strane odrasle osobe. U Republici Srpskoj, Krivični zakon utvrđuje da će se roditelj, usvojitelj, staratelj ili drugo lice koje zlostavlja maloljetno lice ili ga prinuđava na, između ostalog, prosjačenje, kazniti zatvorom do tri godine. Stručnjaci ispitani ili konsultovani u istraživanju o dječijem prosjačenju u regiji jugoistočne Evrope u velikoj većini su saglasni da zakonska rješenja nisu na adekvatan način prepoznala ovaj problem i stvorila uslove za zaštitu djece od ovog oblika ekonomskog iskorištavanja. Tako, na primjer, u Republici Srpskoj prijave koje se podnose protiv neodgovornih roditelja podnose se za prekršaj prosjačenja, ali ne i za nasilje nad djetetom ili zanemarivanje djeteta po tom osnovu. Podnošenje prekršajnih prijava protiv roditelja do sada nije dalo rezultate, a rijetki prekršajni postupci najčešće se pravdaju lošim materijalnim stanjem u porodici i time da bi svaka kazna izrečena u ovom postupku porodici dodatno ugrozila izvor prihoda. Na pitanje da li su zakonske mjere efikasne i da li im obezbjeđuju odgovarajuće postupanje po pitanju dječijeg prosjačenja, centri za socijalni rad u Crnoj Gori istakli su da postojeća zakonska regulativa predstavlja glavnu prepreku za efikasno postupanje centara u rješavanju ovog problema. Takođe smatraju da postojeće zakonske mjere nemaju željeni efekat i da i dosljedna primjena

zakona ne bi dovela do suzbijanja pojave prosjačenja maloljetnika. Centri su mišljenja da bi se izricanjem zakonom predviđenih sankcija samo dodatno usložio problem obzirom da je zbog socijalnog statusa porodica često nemoguće naplatiti visoke novčane kazne. Mišljenje ispitanika u Srbiji o mjerama koje izriču sudovi za prekršaje je da one nisu samo neefikasne, već su i apsurdne: roditelji djece koja prosjače kažnjavaju se novčano, a novac za plaćanje novčane kazne obezbjeđuje se (i) dečjim prosjačenjem.Centri za socijalni rad upućuju i na problem u kažnjavanju roditelja koji navode djecu na prosjačenje kroz izdržavanje kazne ili oduzimanje roditeljskih prava. Naime, hraniteljstvo na ovim prostorima nije razvijeno, a postojeće ustanove za smještaj djece su ili malobrojne ili nepripremljene za rad sa ovom kategorijom djece. Većina pripadnika policije koji su učestvovali u istraživanju dijele mišljenje da postojeće zakonske mjere ne predstavljaju efikasna sredstva za rješavanje dječijeg prosjačenja. Pored toga, uočeno je da se propisane zakonske mjere kažnjavanja i sankcionisanja rijetko provode. U Srbiji, kada su u pitanju deca starija od 14 godina, policija – iako ovlaštena – rijetko podnosi prijave prekršaja, dok se prekršajne ili krivične prijave češće podnose protiv roditelja i uvijek protiv osoba za koje postoji sumnja da su organizatori prosjačenja, što podliježe odredbama propisa o trgovini ljudima. U Crnoj Gori, u toku 2010. godine pred prekršajnim organima vođeno je 15 postupaka protiv lica koja su navodila djecu na prosjačenje, dok tužilaštvo nije pokrenulo ni jedan krivični postupak zbog prosjačenja maloljetnog lica ili trgovine maloljetnim licima. Istraživanjem je utvrđeno da su na čitavoj teritoriji Crne Gore u toku 2010. godine podnijete samo četri prekršajne prijave protiv roditelja/staratelja djece zatečene u prosjačenju ili drugih lica koja djecu navode na prosjačenje. Odgovori dobiveni od pripadnika policije ukazuju da su glavni razlog niskog procenta prijava po ovom pitanju neadekvatna zakonska rješenja jer prosjačenje kao sama radnja nije sankcionisano. Osim toga, kao otežavajuće okolnosti, policija je u svojim odgovorima navela i prepreke u utvrđivanju identiteta djeteta, loše materijalno stanje porodica i veoma visoke novčane kazne koje je nemoguće naplatiti, te problem nemogućnosti reagovanja prema djeci koja su strani državljani. Slična situacija je i u Republici Srpskoj, gdje je samo jedan osnovni sud od četiri obuhvaćena istraživanjem donio dva rješenja u prekršajnim postupcima protiv maloljetnika zatečenih u prosjačenju. Prijave koje se podnose protiv neodgovornih roditelja podnose se za prekršaj prosjačenja, ali ne i za nasilje nad djetetom ili zanemarivanja djeteta po tom osnovu.

26 Propisi Republike Srbije navode i pojam “skitničenja“, ne definišući ovaj pojam. U propisima Republike Srbije, skitničenje i prosjačenje predstavljaju dva oblika društveno nepoželjnih radnji (bilo kažnjivih, ili u smislu ponašanja osobe u stanju socijalne potrebe). Zakonski tekstovi i tekstovi podzakonskih akata često ova dva pojma povezuju (često se mogu naći kao sintagma “prosjačenje i skitničenje”) određujući ih kao radnje koje zahtijevaju istovrsnu reakciju društva i države (bilo represivnu, bilo zaštitnu). Zaštitnik građana Republike Srbije, “Prevencija eksploatacije dece u Jugoistočnoj Evropi – Dečje prosjačenje u Republici Srbiji”, oktobar 2011.

27


ZAKLJUČAK

Nedostaci

Istraživanjem provedenim u područjima nadležnosti Pokrajinskog ombudsmana Autonomne Pokrajine Vojvodine, Ombudsmana za djecu Republike Srpske, Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore i Zaštitnika građana Republike Srbije utvrđene su neke od osnovnih karakteristika dječijeg prosjačenja, uzroka i posljedica. Dodatno, ukazano je na glavne aktere u ovom području, opisane su njihove nadležnosti, mjere koje se izriču u slučaju dječijeg prosjačenja ili usluge koje se pružaju djeci zatečenoj u prosjačenju.

U provođenju ovog istraživanja, navedene institucije naišle su na prepreke koje su, kao i dobiveni rezultati, služile kao indikatori konkretnih propusta, nedostataka i problema u aktivnostima na suzbijanju i prevenciji dječijeg prosjačenja.

Ovi nalazi poslužili su u utvrđivanju glavnih preporuka svim akterima u cilju učinkovitog djelovanja u cilju prevencije i suzbijanja eksploatacije djece kroz rad, što uključuje i dječije prosjačenje.

Najznačajniji nedostatak utvrđen ovim istraživanjem je nepostojanje potpunog i odgovarajućeg pravnog okvira za suzbijanje i prevenciju dječijeg prosjačenja u svim obuhvaćenim područjima. Ustanovljeno je da domaći propisi često predstavljaju i prepreku nastojanjima u rješavanju ovog problema. Propisi koji prosjačenje utvrđuju kao radnju prekršaja ne daju pravno značenje i definiciju ovog izraza, te se tako primjena prava na slučajeve prosjačenja može znatno razlikovati od institucije do institucije i to ne na osnovu zakona, već slobodnog tumačenja donosioca odluke. Postojeće zakonske norme se uglavnom i ne provode, a tamo gdje je to i slučaj, njihova primjena nema željeni efekat, tj. ne dovodi do suzbijanja prosjačenja djece. Uočivljiviji je nedostatak poznavanja i razmjevanja pojave dječijeg prosjačenja. Među stručnjacima koji se bave djecom, kao i između nadležnih državnih ustanova i organizacija civilnog sektora, ne postoji usaglašenost u vezi sa značenjem pojma prosjačenja, a posebno o tome šta čini pojavu dječijeg prosjačenja. Konstatovano je i da uglavnom ne postoji sistematska i ujednačena evidencija o djeci koja se bave prosjačenjem. Organi koji imaju direktni kontakt sa djecom koja prosjače evidentiraju ih po različitim osnovama, tako da se dešava da ova djeca bivaju evidentirana i kao prestupnici, odnosno djeca sa poremećajem u ponašanju ili maloljetni delikventi. Pored ovoga, ne evidentiraju se podaci o polnoj strukturi, povratnicima, izrečenim mjerama ili različitim oblicima dječijeg prosjačenja, što otežava analizu rasprostranjenosti i karakteristika ove pojave na osnovu solidnih podataka. Istraživanje je ukazalo na nedovoljno razumevanje uzroka pojave dečjeg prosjačenja, ali i prisutnost predrasuda i neophodnost upoznavanja stručnjaka da su upravo romska deca u najvećem riziku za uključivanje u prosjačenje, kao najmarginalizovanija grupa, usljed ekstremnog siromaštva, getoizacije i isključenosti iz društvene zajednice, nezaposlenosti i neobrazovanosti njihovih roditelja, života i razvoja u nesigurnim i nepovoljnim uslovima za život i razvoj djeteta, bez odgovarajuće ishrane, higijene, zdravstvene zaštite, nedostupnosti predškolskog obrazovanja i stimulacije u ranom uzrastu27.Stručnjaci koji su učestvovali u istraživanju ukazuju na isključenost

djece, njihovog mišljenja i doprinosa u razumjevanju, suzbijanju i prevenciji pojave dječijeg ponašanja. Istraživanje je pokazalo da postoje značajne razlike u odgovorima koji su predstavnici nadležnih institucija i intervjuisana djeca dali na pitanja o uzrocima i faktorima rizika. Tako su stručna lica u velikoj većini isticali pripadnost romskoj populaciji, dok su skoro sva djeca izjavila da je siromaštvo osnovni uzrok dječijeg prosjačenja. Ovakav podatak ističe potrebu uključivanja djece i razmatranja njihovih mišljenja i vjerovanja u toku planiranja budućih aktivnosti usmjerenih na prevenciju i suzbijanje dječijeg prosjačenja. Postojeći propisi, praksa i mjere nadležnih ustanova omogućavaju postojanje velikog broja pravno i za sistem nevidljive djece. Na primjer, Zaštitnik građana Republike Srbije ocjenjuje da se postojeća zakonodavna regulativa, kao i sami nadležni organi i institucije, više fokusira na usluge i mjere, a manje na samu djecu, a i to se odnosi na djecu koja su registrovana u nekom od državnih sistema. Time čitave grupe djece koja su žrtve društvene isključenosti, zanemarivanja, zlostavljanja, zloupotrebe i eksploatacije bivaju izgubljena u državnoj agendi. Zaštitnik za ljudska prava i slobode u Crnoj Gori upozorava da centri za socijalni rad imaju praksu da rade samo sa domicilnim stanovništvom, dok prema postojećoj dokumentaciji najveći broj evidentiranih slučajeva dječijeg prosjačenja se odnosi na djecu koja nisu državljani Crne Gore. Ova djeca, kao i brojna djeca zatečena u prosjačenju koja nisu upisana u matične knjige rođenih, nemaju mogućnost ostvarivanja svojih prava u pravnom, socijalnom, zdravstvenom, obrazovnom i bezbjednosnom smislu. Istraživanje je utvrdilo i nepostojanje sistema praćenja djeteta nakon napuštanja prihvatnih stanica, svratišta i drugih sličnih ustanova. Pored toga, utvrđen je potpuni nedostatak mehanizama reintegracije i resocijalizacije djece zatečene u prosjačenju, što je jedna od obaveza svih država potpisnica Konvencije o pravima djeteta. Što se tiče nadležnih institucija i organizacija civilnog društva, ustanovljeno je da se ovi akteri suočavaju sa nedovoljnim kapacitetima, ljudskim i materijalnim, za učinkovito bavljenje problemom dječijeg prosjačenja. Ispitani predstavnici ovih

27 Zaštitnik građana Republike Srbije, “Prevencija eksploatacije dece u Jugoistočnoj Evropi – Dečje prosjačenje u Republici Srbiji”, oktobar 2011.

28


sektora većinom su se složili da dodatno imaju neodgovorajuće nadležnosti, dok neki i ne prepoznaju svoju ulogu u prevenciji dečjeg prosjačenja već svoje nadležnosti u najvećoj meri vide u zaštitnim aktivnostima. Tako mjere nadležnih organa i ustanova bivaju u funkciji reakcije na dečje prosjačenje, a nisu usmjerene na uzroke prosjačenja. Preventivne mjere preduzimaju se u malom obimu, dok ustanova socijalne zaštite rijetko obavljaju terenske poslove, poput posjete porodicama i školama. Uočljiv je i nedostatak koordinisane i kontinuirane međuinstitucionalne i intersektorske saradnje u cilju suzbijanja i prevencije dječijeg prosjačenja. Veoma je slab protok informacija između aktera, ustanove socijalne zaštite i agencije za provedbu zakona skoro nikako ne sarađuju sa nadležnim ministarstvima i institucijama lokalne samouprave, a nezadovoljavajući je i stepen saradnje sa organizacijama civilnog društva.

Dječije prosjačenje uvek i bez izuzetka predstavlja eksploataciju djece, njihovo zlostavljanje i zanemarivanje. Izložena svakodnevnom ugrožavanju života i zdravlja i riziku da postanu žrtve trgovine ljudima, isključena iz redovnog obrazovanja, adekvatnog porodičnog okruženja, vršnjačke grupe, sa preuzetom odgovornošću odrasle osobe za sopstvenu i egzistenciju porodice, lišena većine aktivnosti koje prate zdravo detinjstvo i period odrastanja, djeca koja prosjače uskraćena su u svim segmentima svog života, a njihov pravilan razvoj i dobrobit višestruko je i trajno ugrožen.Zakoni koji važe na postoru obuhvaćenom ovim istraživanjem nisu usklađeni sa ratifikovanim međunarodnim instrumentima, a koji države potpisnice obavezuju na obezbjeđivanje zakonskih i administrativnih mjera za zaštitu djeteta od svih vidova eksploatacije i nasilja.

Sve članice Mreže ombudsmana za djecu Jugoistočne Evrope prepoznale su pojavu dječijeg prosjačenja i ostalih vidova ekonomske eksploatacije djeteta kao jedan od gorućih problema u polju zaštite prava djeteta. Tako su ovoj temi posvetile i ovogodišnju konferenciju održanu na Ohridu u Makedoniji, u oktobru 2011. , na kojoj su usvojene i regionalne preporuke za učinkovito djelovanje u cilju prevencije i suzbijanja eksploatacije djece kroz rad, što uključuje dječije prosjačenje. Navedene preporuke obuhvataju probleme, nedostatke i nelogičnosti ustanovljene istraživanjem o prevenciji i suzbijanju dječijeg prosjačenja u regiji jugoistočne Evrope:

1. Utvrditi uzroke eksploatacije i zloupotrebe djece ulice kroz analizu i istraživanje koje će razmatrati opšte stanje, ali i pojedinačne slučajeve.

2. Osigurati da su prioriteti preventivne aktivnosti kroz porodične, društvene i ekonomske mjere i aktivnosti nadležnih organa u cilju iskorjenjivanja osnova za eksploataciju i zloupotrebu djece.

3. Uspostaviti jednak pristup i stvoriti jednake uslove i preduslove za normalan razvoj svakog djeteta uključivanjem djece u sve sfere života (obrazovanje, zdravstvena briga, socijalna i stručna podrška), te prevazilaženjem svih predrasuda i eliminacijom svih oblika diskriminacije.

4. Stvoriti pravne i stvarne preduslove za multi-disciplinarni pristup svih aktera uopšteno, ali i pojedinačni pristup svakom djetetu i njihovim porodicama.

5. Stvoriti uslove za rano otkrivanje rizika koji dovode do zlostavljanja djece kroz nadgledanje roditeljskih prava, pravovremenog uključivanja sve djece u institucije predškolskog obrazovanja i obrazovne institucije kroz odgovarajuće mjere koje pravovremeno provode obrazovne institucije i lokalne zajednice.

6. Obezbijediti obrazovanje sve djece i roditelja o svim vidovima njihovih prava i obaveza, te pružanje i materijalne pomoći djetetu i njegovoj porodici, a u

ovisnosti od njihovih potreba i uslova. 7. Obezbijediti kontinuirano obrazovanje i obučavanje

stručnjaka koji rade sa ovom kategorijom djece. 8. Stvoriti mobilnije profesionalne timove za konti-

nuirani terenski rad, uočavanje problema i animaciju roditelja s ciljem sklanjanja djece sa ulice, te integraciju djece i njihovih porodica u sistem.

9. Otvoriti krizne i dnevne centre gdje god su oni potrebni, ali ih tretirati kao privremena rješenja koje trebaju pratiti stalnija rješenja problema i potpuna inkluzija porodice i djeteta, uz daljnje praćenje situacije i mjera koje se mogu preduzeti za premještanje i rehabilitaciju djeteta koje je bilo predmetom eksploatacije i zlostavljanja.

10. Uspostaviti posebne evidencije i baze podataka za djecu koja prosjače, tj. koja su na ovaj način zlostavljana i eksploatisana.

11. Usvojiti odgovarajuće pravne i ostale propise koji će spriječiti i zaštiti djecu od eksploatacije.

12. Preduzeti sve moguće mjere u cilju evidencije sve djece, što zahtijeva intersektorsku i regionalnu saradnju.

13. Senzibilirati i obrazovati javnost o štetnim poslje-dicama dječijeg prosjačenja.

Polazeći od rezultata istraživanja, utvrđenih nedostataka, teškoća i izazova u radu javnog i nevladinog sektora na suzbijanju i prevenciji dječijeg prosjačenja, kao i obaveza preuzetih potpisivanjem međunarodnih dokumenata iz oblasti prava djeteta i zaštite djece iz osetljivih grupa i djece žrtvi isključenosti, zanemarivanja, zlostavljanja, zloupotreba i eksploatacije, institucije ombudmsmana koje su učestvovale u istraživanju konkretno preporučuju i sljedeće:

� osigurati ujednačeno shvatanje ili uključivanje definici-je pojma prosjačenja (i utvrđivanje oblika prosjačenja) u postojeće zakonske propise;

Preporuke

29


� osigurati sistemsko prikupljanje podataka i vođenje odgovarajućih evidencija u svim nadležnim instituci-jama i organima, a koje bi bile osnovom za planiranje programa i akcija za unapređenje položaja ove kat-egorije djece;

� osigurati obavezno osnovno obrazovanje koje mora uključiti svu djecu, i posebno, preduzeti potrebne mjere da uključivanje djece romske nacionalnosti u predškolskim ustanovama bude što veći;

� osigurati pravovremeno reagovanje nadležnih u slučajevima neadekvatne roditeljske brige i rano ot-krivanje djece u riziku od prosjačenja;

� jačati saradnju vaspitno-obrazovnih ustanova i centara za socijalni rad kako u prevenciji i suzbijanju ove po-jave, tako i u rješavanju pojedinačnih slučajeva,

� jačati saradnju svih nadleženih institucija i nevladi-nog sektora koja se bave ovim problemom i njihovo uključivanje u izradu planova i programa, te i u ak-tivnosti njihove realizacije;

� jačati svijest i educirati odrasle o obavezi prijavljivanja svih slučajeva iskorištavanja, zanemarivanja i zlostav-ljanja djece;

� kroz preventivne mjere i aktivnosti, jačati kapacitete roditelja i njihovu odgovornost za postupanje protiv-no interesu djeteta, odnosno, ne preduzimanje potreb-nih mjera u cilju zaštite djeteta;

� u cilju adekvatne zaštite djece koja su u riziku, neo-

phodno je definisati pravila i procedure postupanja nadležnih organa za situacije u kojima se djeca nađu - napuštanje škole, problemi u ponašanju, prosjačenje i slično;

� detaljno urediti pitanje prekršajne odgovornosti kako djece koja prosjače, tako i odraslih, a posebno odgov-ornost roditelja, staratelja ili usvojitelja, u slučajevima dječijeg prosjačenja;

� razvijanje sistema po kom bi se djeci za koju je utvrđeno da žive na ulici i/ili da prosjače omogućilo izdavanje ličnih dokumenata, otvaranje zdravstvenog kartona, te njihovo evidentiranje i praćenje njihovog razvoja putem jedinstvenog sistema evidencije kojoj bi pristup imale sve nadležne institucije;

� usvojiti i provesti strategiju o suzbijanju, prevenciji i eliminisanju pojave dječijeg prosjačenja (na lokalnom, pokrajinskom, entitetskom ili državnom nivou) kojom će se definisati standardi i principi, opšte smjernice, nadležna tijela i mehanizni za suzbijanje, prevenciju i eliminisanje ove pojave;

� izmijeniti postojeće propise kojima se uređuje prelazak državne granice, kako bi se način na koji osobe mlađe od 18 godina prelaze državnu granicu sama, odnosno u pratnji osoba koje im nisu roditelji, odnosno sta-ratelji.

30


Dodatak Matrica istraživanja

Dopisi

Res

orna

m

inist

arst

va

Ust

anov

e so

cija

lne

zašt

ite

Polic

ija

Org

aniz

acije

ci

viln

og d

rušt

va

Gru

pni r

azgo

vor

(foku

s gru

pe)

Dje

ca u

lice istraživačko

pitanje Terensko pitanje

Obim

x x x xUkupni broj djece koji je prošao kroz instituciju (da li se radi o broju djece ili broju slučajeva?) u posljednjih 12 mjeseci

x x x x Broj evidentiranih slučajeva prosjačenja po mjesecu u zadnjih 12 mjeseci.

x xDa li postoji informacija o broju povratnika? (Ako da, moguće je dobiti omjer između broja slučajeva i broja osoba)

x xNa koji način je dijete došlo u vašu organizaciju? Na koji način djeca dolaze do vaše organizacije? Koje sve aktivnosti radite s njima?

x x x x Dob (starosna struktura)

x x x Spol

x x x x Lokacija na kojoj je evidentiran slučaj

x x x x Prebivalište djeteta koje je prosjačilo

x x x xTrajanje - koliko dugo već dijete izlazi na ulicu, na dnevnoj/sedmičnoj osnovi (ukoliko su takve informacije dostupne)

x x Preduzete mjere:

x Broj sankcionisanih osoba

x Mjere koje su preduzete

x x Koliko prosječno zarade

x x Koliko u jednom danu zarade djeca

Idete li u školu? Ako da, na koji način to utiče

x x Od novaca koje zaradite, koliko morate dati nekome drugom? Kome?

Uzroci prosjačenjax x x Direktno pitanje ispitanicima šta je po njihovo mišljenju uzrok dječjeg prosjačenja

x Pokušati doći do informacija o onim ključnim događajima koji su po njihovom mišljenju doveli do njihovog izlaska na ulicu

Odnos i interakcija aktera vezano za fenomen dječjeg prosjačenjax x x x x Koje nadležnosti vaša institucija ima vezano za fenomen dječjeg prosjačenja?

x Koje korake vaša institucija poduzima na rješavanju problema dječjeg prosjačenja?

x x x Kakve korake vaša institucija poduzima sa djetetom koje prosjači?

x x x x x Da li smatrate da unutar vaše institucije za rad na rješavanju fenomena dječjeg prosjačenja postoji dovoljno;

x x x x x Ljudskih resursa?

x x x x x Materijalnih resursa?

x x x x x Smatrate li da posjedujete profesionalne kompetencije za rad na ovoj problematici?

x x Da li postoje ikakvi strateški dokumenti na osnovu kojih se problemu prosjačenja prilazi na sistematičan način – strategije, akcioni planovi, protokoli o saradnji...?

x x Da li postoji bilo koji vid međuinstitucionalne saradnje/koordinacije vaše sa nekim drugim institucijama na rješavanju fenomena prosjačenja?

31


x Ako da,

x Sa kojim institucijama/organizacijama?

x Ko je inicirao saradnju?

x Mandat?

x Koliko traje takva saradnja?

x Kako biste ocijenili takvu saradnju?

x 1. Šta predstavlja trenutne prepreke takvoj saradnji?

x 2. Na koji način se ona može poboljšati?

x Kakav je protok informacija među vašim organizacijama vezan za ovaj fenomen?

x Koje se zakonske mjere izriču organizatorima prosjačenja?

x x x Smatrate li da su zakonske mjere koje se izriču efikasna sredstva u rješavanju problematike dječjeg prosjačenja?

Implikacije fenomena dječjeg prosjačenjaKoje su implikacije dječjeg prosjačenja na dijete?

(Škola i prosjačenje) Na koji način jedno utiče na drugo?

x Kako se osjeća u vezi onoga što trenutno radi?

x Osjeća se preplašeno ili sigurno? Kada? Zašto?

x Da li bi želio nastaviti to raditi?

x Ukoliko da, zašto?

x Ukoliko ne:

x x 1. Što bi još drugo moglo pomoći da prestanu prosjačiti?

x 2. Što bi oni uradili kako bi zaustavili prosjačenje?

x Da li imaju izbor da to rade/ne rade?

x Koje su to eventualne negativne posljedice ukoliko bi htjeli prestati s prosjačenjem?

x Na koji način prosjačenje utječe na njih?

x Da li kod djece postoji želja da se nešto drugo radi?

x Nada za budućnost?

x Što je potrebno kako bi se nada realizirala?

x x Koje su implikacije dječjeg prosjačenja na roditelje?x x Koje su implikacije dječjeg prosjačenja na zajednicu?

Identifikacija riziko-faktoraNa osnovu vaših saznanja, koji su to rizični faktori koji dovode do pojave prosjačenja među djecom? Navesti razloge i neka oni izaberu tri koji su po njima najvažniji.

x x x x Bez roditeljskog staranjaKonzumenti narkotičkih sredstavaDruštveno marginalizovana djecaDjeca izložena nasilju u porodiciDropoutsStrani državljaniRomiIzbjeglice i raseljeniDjeca sa invaliditetomU sukobu sa zakonomSa poremećajima u ponašanjuDjeca sa uliceDjeca iz readmisije

Save the ChildrenAdresa: ljubljanska 16, 71000 Sarajevo

bosna i Hercegovinatelefoni: + 387 33 55 05 31, 22 13 54

Fax: + 387 33 55 05 [email protected]

www.scn-see.ba

Documents

REGIONALNI IZVJEŠTAJ O PROSJAČENJU DJECE