Religije

0. RELIGIJAreligija (lat. religio: vjera, od religare: povezivati, okupljati), sustav vjerovanja, etičkih

vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu. Taj odnos može biti

subjektivan i objektivan. Kada je subjektivan, očituje se u osobnom štovanju i klanjanju pa je

riječ o → religioznosti. Kada se odnos prema svetomu objektivira u riječi (molitveni,

vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gesti (obredi), predmetu (sakralni predmeti i

objekti) i relig. zajednici, riječ je o objektivnoj religiji ili religijskoj ustanovi. Između

subjektivnoga i objektivnoga religijskoga pola postoji komplementarnost, ali i napetost, a

katkad i isključivost. Religijska ustanova omogućuje društveno i civilizacijsko posredovanje

subjektivnoga religioznog iskustva, daje mu mjeru, ali i sputava njegov polet. Osobno

produbljivanje i pounutrašnjivanje odnosa prema svetomu čuva religijsko iskustvo od

obrednoga i dogmatskog ukrućivanja i formalizma, ali se izvrgava opasnosti

subjektivističkoga zastranjenja. Katkada se ta dva pola posve razdvajaju.

Religijska pojava susreće se od početaka ljudske povijesti do suvremenoga doba, u arhaičnim

i visokociviliziranim društvima i kulturama. Proučavanjem religije bavi se → religiologija ili

znanost o religiji. Pritom se religijska pojava nastoji sagledati s gledišta postanka (genetička

metoda), s gledišta funkcije (funkcionalistička metoda) te iz same religijske pojave

(fenomenološka metoda).

Mnoštvo pojedinih religija u svijetu, u kojima je nešto zajedničko a nešto različito, pokušava

protumačiti klas. kršćanska teologija teorijom praobjave. Po toj bi teoriji prvim ljudima bila

dana na samom početku praobjava, koja se potom diferencirala i degradirala. Po

evolucionističkoj teoriji, postoji razvoj od jednostavnijih, nižih religijskih oblika (animizam),

preko složenijih (politeizam) do složenih, viših (monoteizam). Osim toga, religija bi prolazila

kroz tri evolutivne faze: fazu eksteriorizacije, fazu objektivacije  i fazu interiorizacije. U

prvoj fazi religiozno bi se iskustvo vezivalo za vanjske pojave, u drugoj bi se fazi

institucionaliziralo u dogmama, obredima i religijskoj ustanovi, u trećoj bi fazi postalo

unutarnjom religijom.

Od antike do modernih vremena religiji se pridaje trostruka uloga: kompenzacijska,

objasnidbena i spasenjska. Po prvom tumačenju, religija je posljedica čovjekove nemoći i

straha (Lukrecije, D. Diderot, K. Marx, S. Freud). Po drugom tumačenju, religija objašnjava

cjelinu svijeta i ljudskoga postojanja, ona bi bila traganje za prvim uzrokom i konačnom

svrhom (Aristotel, Toma Akvinski, J. Maritain). Katkada se osobito naglašava društvena

uloga religije pa se ona smatra moralnim i integracijskim temeljem društva (M. T. Ciceron, É.

Durkheim i H. Bergson). Premda polazi od čovjekova dvoznačna položaja u svijetu

(uskraćenost i punina), spasenjsko poimanje religije nadilazi i kompenzacijsku i društvenu

(objasnidbenu) ulogu religije. Po tom tumačenju religija izražava radikalnu svijest o

konačnosti ljudskoga postojanja i pokušaj nadvladavanja te konačnosti (Hans Schrödter); ona

je globalni okvir čovjekova orijentiranja u svijetu (E. Fromm) i osmišljenja ljudskoga

postojanja (Viktor Frankl).

U svakoj religiji tri su sastavnice: a) ono prema čemu se članovi religijske zajednice

usmjeruju, što je njihova vrhovna vrijednost, što štuju i čemu se klanjaju (sveto); b) etičko-

egzistencijalna jezgra, religiozno iskustvo, doživljaj svetoga; c) hijerarhijska verbalna,

ritualna, predmetna, prostorna i vremenska simbolizacija kojom se iskustvo svetoga

objektivira u ustanovi, unutar određenoga društva i kulture.

Bez obzira na vrstu religije, doživljaj, iskustvo svetoga jest konstanta, a uključuje: a)

strahopoštovanje pred beskrajnom moći, koja ravna postojanjem, životom i smrću; b) misterij

njezine nedokučivosti i neizrecivosti; c) fascinantnu moć svakoga religijskog predmeta ili

simbola kroz koji se sveto očituje.

Premda je svako religijsko iskustvo bitno obilježeno svetim, u odnosu prema svetomu

razlikuju se dva osnovna tipa:etički i mistični. U etičkom tipu religioznog iskustva (→ etika)

odnos prema svetomu ostvaruje se odnosom prema drugomu čovjeku i zajednici, a u

mističnomu (→ mistika) jedinstvom sa svetim. Postoji i miješani, etičko-mistični tip

religijskog iskustva. Mistični tip može se pak temeljiti na istovjetnosti sa svetim (hinduizam,

budizam, daoizam), ili na dubokom zajedništvu bez miješanja (židovska, kršćanska i

muslimanska mistika). Etički tip može biti pravni (starozavjetni legalizam, židovstvo, islam) i

proročki (starozavjetni profetizam, protestantizam). Proročki se tip religioznog iskustva može

kombinirati s mističnim (novozavjetno kršćanstvo).

Iskustvo svetoga posreduje se na društvenoj razini hijerarhijskom, verbalnom, ritualnom,

prostornom, predmetnom i vremenskom simbolizacijom. Svaka društveno organizirana

religija ima skup pripadnika (religijska zajednica) i hijerarhiju, religijske službenike (vrač,

šaman, svećenik, prorok, rabin, pastor, imam). Verbalna simbolizacija može biti usmena ili

pismena, a jedna te ista religija može u svojoj povijesti proći kroz obje faze. Ovamo pripadaju

molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski obrasci i sveti tekstovi (Vede, Biblija, Kuran). Ritualna

simbolizacija obuhvaća različite čine i obrede, među kojima je najizrazitija → žrtva. Dok je

riječ prikladnija etičkomu tipu religioznog iskustva, obred i gesta primjereniji su mističnomu

tipu, premda u tom nema oštre granice. Predmetna simbolizacija religioznog iskustva

obuhvaća različite sakralne predmete, osobito one vezane uz → kult (križ, oltar, svijeća,

kalež, plitica, liturgijsko ruho i sl.). Religija ima posvećen prostor (sveta mjesta, sakralni

objekti, hramovi, crkve, bogomolje, pagode, džamije) i posebno raščlanjeno vrijeme (crkvena

godina, slavljenje blagdana).

Iako postoji mnoštvo pojedinačnih, konkretnih religija, proučavatelji religijske pojave nastoje

u tome mnoštvu uočiti sličnosti i razlike pa na temelju binarnih oprjeka svrstavaju religije u

tipove. Kriteriji za takvu razdiobu mogu biti unutarreligijski i izvanreligijski. Unutarreligijski

kriteriji bitno su religijsko obilježje (oblik svetoga, njegova rasplinutost, mnoštvenost ili

jedincatost, njegovo osobno ili neosobno poimanje, pretežnost etičke ili mistične sastavnice u

religiji, religijskoga iskustva ili njegove simbolizacije). Izvanreligijski su kriteriji stupanj

složenosti i razvijenosti društva, kulture i političke zajednice, stupanj njihove otvorenosti ili

zatvorenosti, odnos slobode i autoriteta u njima, zatim zemljopisne, povijesne ili civilizacijske

odrednice.

S obzirom na oblik svetoga, religije mogu biti animističke, politeističke, panteističke i

monoteističke. U animističkim je religijama sveto rasplinuto u bićima, stvarima i pojavama

(→ animizam; šamanizam; fetišizam; totemizam). U politeističkima (→ politeizam) poprima

posebne antropomorfizirane likove bogova i božica (grčka i rimska religija, pučki oblici

hinduizma i budizma). U panteističkima je sveto prisutno u svemu kao kozmički duhovni

zakon (brahmanizam, budizam, daoizam). U monoteističkim religijama (→ monoteizam)

sveto ima lik jednoga, osobnoga → Boga (židovstvo, kršćanstvo, islam). S obzirom na to je li

sveto imanentno svijetu ili je transcendentno, religije mogu biti imanentističke (animizam,

politeizam i panteizam) i transcendentne (monoteizam). Prema tomu objavljuje li se sveto kao

Sveti, osoba (Bog), ili se doseže askezom i meditacijom kao sveopći kozmički zakon (logos,

brahman, dao), religije se dijele na povijesnoobjaviteljske (židovstvo, kršćanstvo, islam) i

kozmičke (brahmanizam, daoizam, budizam). S obzirom na pretežnost etičke ili mistične

sastavnice, religije mogu biti etičke (židovstvo, kršćanstvo, islam, konfucijanizam) i mistične

(hinduizam, budizam i daoizam), a katkad su miješanoga tipa, etičko-mistične (novozavjetno

kršćanstvo). S obzirom na to regulira li se moral samo pravnim propisima ili se i interiorizira,

etičke religije mogu biti pravne (starozavjetni legalizam, židovstvo, islam, neki aspekti

katolicizma) i proročke (starozavjetni profetizam, novozavjetni nauk, protestantizam).

Ako je naglašeno unutrašnje religiozno iskustvo, religija pripada interioriziranomu tipu, ako je

naglašena obredna, dogmatska i hijerarhijska strana, religija pripada institucionaliziranomu

tipu. Kada je hijerarhija naglašeno organizirana i pravno ustrojena, religija pripada

svećeničkomu tipu. Kad je naglašeno osobno nadahnuće i poziv, religija pripada proročkomu

ili karizmatskomu tipu (→ karizma). S obzirom na poznatost ili nepoznatost osnivača, religije

mogu biti mitske (→ vedizam) i povijesne (židovstvo, kršćanstvo, islam, konfucijanizam,

budizam).

Prema složenosti ljudskoga društva u kojem se pojavljuju, religije mogu biti primitivne

(animizam, šamanizam, fetišizam i totemizam) i razvijene (hinduizam, budizam,

konfucijanizam, daoizam, židovstvo, kršćanstvo, islam). Prema usmenomu ili pismenomu

iskazu mogu biti religije usmene predaje (primitivne religije) i religije svetih knjiga (Vede,

Biblija, Kuran).Neka religija može proći kroz obje faze pa uzastopce pripadati obama

tipovima, o čem svjedoči nastanak Staroga  i Novoga zavjeta, pa i Kurana. Najprije postoji

usmena predaja, onda zapisivanje pa kanoniziranje svetih knjiga. S obzirom na obuhvatnost

religijske zajednice, religije mogu biti tribalističke, koje ostaju u krugu jedne etničke

zajednice (židovstvo) i univerzalističke, nadetničke (kršćanstvo, islam, budizam). S obzirom

na prilagodljivost društvenomu i civilizacijskomu razvoju, religija može biti zatvorenoga i

otvorenoga tipa (H. Bergson), a s obzirom na udio slobode, autoritarna i neautoritarna religija

(E. Fromm).

Religije se mogu klasificirati i prema nacionalnim, kulturnim, civilizacijskim i zemljopisnim

kriterijima. Tako se govori o grčkoj i rimskoj religiji, o religijama starog svijeta (šumerska,

akadska, asirska, egipatska, babilonska i hetitska religija), o istočnjačkim religijama

(hinduizam, budizam, konfucijanizam, daoizam, šintoizam), o afričkim religijama

(animističke religije crne Afrike) i o religijama pretkolumbovske Amerike (aztečka, majanska

i inkanska).

U religiologiji se katkada govori i o → svjetovnim religijama ili kvazireligijama, tj. o

suvremenim ideologijama i svjetonazorima individualističkoga ili kolektivističkoga tipa koji

žele biti nadomjestkom religiji pa funkcioniraju kao religija. Za prosvjetiteljstva nastao je

naziv naravna religija (→ deizam), kao svojevrsna kritika nadnaravne religije (kršćanstva).

1. KRŠĆANSTVO

1.1 Kršćanstvo - općenito

kršćanstvo (grč. χρıστıανıσμός, lat. christianismus), monoteistička svjetska religija, obuhvaća

brojne kršćanske crkve, zajednice i sljedbe, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista te

prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ga je Isus Krist, a sljedbenici se nazivaju

kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične

strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija

(katolicizam, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanizam, monofizitizam) i njima

odgovarajućih crkava (Katolička crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i istočne

pretkalcedonske crkve).

Kršćanstvo je nastalo u I. st. u Palestini unutar židovstva. U drugoj polovici istoga stoljeća

osamostalilo se kao zasebna religija i širilo po gradovima Rimskoga Carstva, osobito

zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom zavjetu spominju se samo

kršćani; naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107), a potom i drugi

ranokršćanski pisci (Origen, Euzebije). Izvori su kršćanstva pisana Božja objava (Sveto

pismo) i usmena kršćanska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazložili

veliki teolozi, definirali ekumenski koncili, a nad njegovom pravovjernošću bdije crkveno

učiteljstvo. Katolicizam i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Tradiciju) i veliku važnost

pridaju teološkom mišljenju i crkvenome učiteljstvu, protestantizam naprotiv priznaje

samo Pismo (sola Scriptura). Premda je kršćanstvo nastalo unutar židovstva, ono je prema

njemu i u oprjeci: prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o

Trojstvu. Starozavjetnomu legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji

univerzalističku, nadnacionalnu religiju.

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika (Crkva), okupljenih oko

temeljnoga kršćanskog dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnoga sustava.

Pojedine crkve organizirane su u skladu s vlastitom vjeroispoviješću i kanonskim pravom. U

Katoličkoj crkvi prevladava strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa, biskupi,

kler, vjernici), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod s

patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili

kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. Katolička je crkva nadnacionalna,

pravoslavne su i pretkalcedonske autokefalne, neke su protestantske crkve bile ili su još

državne, a negdje je vladar ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva). U

povijesti kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja,

nesnošljivost pa i vjerske ratove. U novije doba povijesnih nastojanja oko institucionalnoga

crkvenoga jedinstva (unija) zamijenjena su ekumenskim duhom (ekumenizam).

Glavne vjerske istine kršćanstva, definirane na prvim ekumenskim koncilima, ugl. su

prihvatile sve vjeroispovijesti, i ima ih pet: 1. monoteizam (jedan transcendentni Bog, različit

od svijeta, čija je objava sadržana u Bibliji) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh

Sveti), 2. stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja), 3.

utjelovljenje i otkupljenje (Sin Božji – Isus Krist postao je čovjekom radi njegova spasenja),

4. besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela, i 5. posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su

milošću Božjom i čovjekovim etičkim ponašanjem. Pri daljnjem tumačenju tih temeljnih

dogmi došlo je do razlika i odvajanja: nestorijanci i monofiziti drugačije tumače odnos

božanske i ljudske naravi u Kristu; pravoslavci se razlikuju od katolika u naučavanju o

proizlaženju treće božanske osobe(Filioque), a Katolička je crkva nakon raskola (1054)

definirala još neke dogme (čistilište, Marijino bezgrješno začeće, papinska nezabludivost,

Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se od njih

razlikuje naglašavanjem milosti na štetu naravi (predestinacija), svođenjem sedam

sakramenata na dva (krštenje i večera Gospodnja) i dokidanjem svećeničke hijerarhije.

Štovanje Boga obavlja se u kršćanstvu bogoštovnim činima (liturgija ili bogoštovlje), a to su

euharistija (misa, večera Gospodnja), primanje sakramenata, te u katolicizmu moljenje

časoslova, blagoslovine i posvete. Bogoštovne čine predvode u katolicizmu biskup, svećenik i

đakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i đakon, a u protestantizmu pastor. U katolicizmu i

pravoslavlju razlikuje se klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, od štovanja (dulija),

koje se može iskazivati stvorenjima i stvarima (anđeli, sveci, slike, relikvije). Duliju

protestanti radikalno odbacuju, pa su kod njih bogoštovni prostor i liturgija jednostavniji, dok

su kod katolika i pravoslavnih umjetnost, pjevanje, glazba i dr. snažnije uključene.

Moralni je nauk utemeljen na evanđeoskom načelu ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, a u

katolicizmu se dopunjuje naravnim moralnim zakonom i preciznim propisima. Pravoslavlje

više slijedi učenje istočnih crkvenih otaca i odbacuje moralni legalizam, dok protestantizam

ističe evanđeosko poimanje morala i slobodu savjesti. Tri su smjera kršćanske duhovnosti,

koja ide za pounutrašnjenjem temeljnih kršćanskih dogmi i moralnih načela. Prvi je redoviti

put liturgijsko-sakramentalna duhovnost, namijenjena svim vjernicima i prisutna u svim

konfesijama. Asketsko-mistični oblik duhovnosti uglavnom je prisutan u samostanskim

duhovnostima pojedinih katoličkih crkvenih redova (benediktinci, dominikanci, franjevci,

karmelićani, isusovci i dr.) i u pravoslavnom monaštvu. Premda je reformacija odbacila

samostansku askezu i protivila se mistici, ipak su se u povijesti protestantizma pojavljivale

mistične struje (pijetizam, pentekostalci i dr.). Pučka pobožnost (hodočašća, postovi, različite

pobožnosti i molitveni oblici) karakteristična je za katolicizam i pravoslavlje, a strana je

protestantizmu.

Kršćanstvo je u svojoj povijesti prolazilo kroz različite društvene poretke (antički

robovlasnički, srednjovjekovni feudalni te novovjekovni kapitalistički i komunistički

poredak), kulture i civilizacije. Pritom mu se neprestano nametao problem prilagodbe i

inkulturacije. Dok je u istočnim kršćanskim crkvama od samoga početka prevagnulo načelo

živoga narodnoga jezika u liturgiji, a to će načelo prihvatiti i protestantizam, u katolicizmu će

sve do Drugoga vatikanskoga koncila (1962–65) latinski biti jezik liturgije. Dok se krščanstvo

uspješno prilagodilo antičkoj grčko-rimskoj civilizaciji te u srednjem vijeku kulturama

novopridošlih naroda, veće su teškoće nastale u prilagodbi novovjekovnoj znanstvenoj

civilizaciji i svjetovnomu, desakraliziranomu društvu XIX. i XX. st. God. 2002. u svijetu je

bilo 1,9 mlrd. kršćana (33% svj. pučanstva), od čega je 1 mlrd. i 60 mil. katolika, 218 mil.

pravoslavnih, 490 mil. protestanata te oko 70 mil. monofizita i nestorijanaca.

1.2 Katolicizam

1.2.1 Katolicizam – općenito

katolicizam (prema crkv. lat. catholicus < grč. ϰαϑολıϰός: sveopći), vjeroispovjedni

sustav → Katoličke crkve kojega je nauk definiran na ekumenskim koncilima (21).

Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici

razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana.

Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela

upravlja sveopćom Crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama

(biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati

se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Izvor su dogmi Sveto

pismo, Predaja, a pri njihovu se tumačenju uzima u obzir vjernički osjećaj, teološko

tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo. U katolicizmu glavne kršćanske dogme

definirane su na prvih osam ekumenskih koncila. U drugome kršćanskome tisućljeću

katolicizam je dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (naučavanje o čistilištu,

sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnome začeću, papinskoj

nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na još 13 ekumenskih koncila, koje ne

prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. Dok se klanjanje iskazuje samo Bogu, štovanje se može

iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Bogoštovne čine obavlja

sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenu bogoštovnom prostoru (kapela,

crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskome kalendaru tijekom

crkvene godine. Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs, Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi,

marijanski su Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, a svetački Svi sveti. –

Prema katoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost,

nadopunjuju se i pretpostavljaju. Izvori su katoličkoga morala Stari zavjet (Dekalog, osobna

odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Prekršaj morala

je grijeh, koji može biti laki i teški, a teški se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed).

– Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni

oblik duhovnosti u katolicizmu. Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima

(hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je da se u pučkoj supkulturi i

pučkome mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. U katolicizmu je posebno

naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu.

Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska,

franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije doba duhovnost različitih kongregacija i

svjetovnih instituta. U službi je katoličke duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost,

duhovna (Toma Kempenac, M. Marulić, Ignacije Lojolski, Franjo Saleški, Pierre Bérulle,

Terezija iz Lisieuxa) i nabožna (M. Divković, J. Habdelić) književnost.

U katolicizmu teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzima istaknuto mjesto. Izvori su

katoličke teologije Sveto pismo, kršćanska predaja i naučavanje ekumenskih koncila i

crkvenoga učiteljstva. U patrističkome razdoblju teološko se nazivlje razvijalo pod utjecajem

neoplatonizma (augustinizam), u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma (skolastika), a u

novome vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava (fenomenologija, egzistencijalizam,

personalizam). U prvome tisućljeću zapadna je Crkva bila obilježena Augustinovom

teologijom (odnos naravi i milosti, ekleziologija i sakramentologija), a augustinizam je bio

prisutan u katoličkoj teologiji sve do reformacije (XVI. st.). U ranome srednjem vijeku (V–

XI. st.) uglavnom se čuvala i prenosila teologija crkvenih otaca. Za skolastike (XI–XIII. st.)

veliki teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Duns

Škot) aristotelovskim su kategorijama nastojali izreći objavu i produbiti odnos razuma i vjere.

U posttridentskome razdoblju (XVI/XVII. st.) došlo je do obnove skolastičke teologije

kontroverzističkih disputa (R. Bellarmin). U XVIII. st. teologija je stagnirala, a napredak

postigla crkvena historiografija. U XIX. st. došlo je do obnove teološke misli (tübingenska

škola, Johann Adam Möhler, J. H. Newman); potkraj stoljeća obnovljena je neoskolastička

teologija. U XX. st. došlo je do procvata katoličke teologije (J. Daniélou, Henri de Lubac, Y.

Congar, Karl Rahner, H. U. von Balthasar, Edward Schillebeeckx, Hans Küng), koja je unutar

moderne slike svijeta nastojala izložiti kršćansku poruku. U prvome tisućljeću u katoličkoj

filozofiji prevladavao je neoplatonistički utjecaj (Augustin, Pseudodionizije, Ivan Skot

Eriugena), koji se nastavio i u drugome tisućljeću (Bonaventura, Nikola Kuzanski, Pico de la

Mirandola). Za skolastike (XI–XIII. st.) prevladavao je aristotelovski utjecaj, posredovan

preko Boetija i Averroesa (Ibn Rušd). Anselmo Canterburyjski naglašavao je značaj

dijalektike u teološkom istraživanju i izložio ontološki dokaz za postojanje Boga. Škola iz

Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Abélard produbljivali su logičke i

gnoseološke probleme, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns

Škot) dograđivali su metafizički skolastički sustav. U XX. st. katolički filozofi slijedili su i

neskolastičke smjerove (M. Blondel, P. Teilhard de Chardin), egzistencijalizam (Ch. Péguy,

M. de Unamuno, G. Marcel) i personalizam (E. Mounier).

U katolicizmu je načelno prihvaćen nauk o dvjema vlastima, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj

(država). U srednjem vijeku katolicizam je bio službena religija zapadnoga kršćanskoga

svijeta, a nakon reformacije državna konfesija u katoličkim državama. Nakon Francuske

revolucije (1789) katolicizam se susreo s laičkim društvom i građanskom liberalnom državom

te s problemom svjetonazornoga pluralizma i slobode savjesti. Totalitarni sustavi XX. st.

katolicizam su bilo tolerirali i podređivali (fašizam), bilo osuđivali na postupno odumiranje

(komunizam). Na Drugome vatikanskom koncilu (1962–65) Katolička je crkva temeljito

redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti.

1.2.2 Katolička crkva

Katolička crkva (lat. Ecclesia Catholica), kršćanska crkva koje je nauk definiran na

dvadeset i jednom ekumenskom koncilu (→ katolicizam). Obuhvaća Rimokatoličku crkvu i s

njom sjedinjene istočne katoličke crkve (18 crkava). God. 2001. imala je milijardu i 60 mil.

vjernika, među kojima je bilo oko 17 mil. istočnokršćanskih katolika. Većina katolika živi u

Europi i Latinskoj Americi, a u manjem postotku u Sjevernoj Americi, Africi, Aziji i

Australiji. Sjedište joj je u Rimu s vrhovnim poglavarom papom (rimski biskup), vrhovno se

upravno tijelo naziva Sveta stolica (u Vatikanu). Kao značajke Katoličke crkve, nasuprot

drugim kršćanskim konfesijama, obično se navode priznavanje papina primata, strogo

hijerarhijsko i čvrsto juridičko uređenje, poštovanje predaje (a ne samo Svetoga pisma) kao

vrela objave, apsolutna vjera u dogme, obveza prisustvovanja liturgiji i primanja sakramenata

te celibat svećenika.

Katolička crkva svojim utemeljiteljem smatra Isusa Krista, a sebe drži izravnom nasljednicom

prve crkve apostolskih vremena (Pracrkve) i prvih stoljeća, doba crkvenih otaca. Dolaskom

apostola Petra i Pavla u Rim nastala je rimska crkvena općina; prema kršćanskoj predaji Petar

je prvi rimski biskup (papa). Budući da je Rimska stolica bila u prijestolnici Rimskoga

Carstva, a po Novom zavjetu Petar prvak apostolski, Rimskoj je stolici s vremenom pripalo

prvo mjesto među antičkim kršćanskim središtima (Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija,

Carigrad). Na prvih sedam ekumenskih koncila definirale su se glavne vjerske istine

(→ dogma), a tada su se javila i različita heretička naučavanja (→ hereza), odbačena od

koncila i službene Crkve (gnosticizam, manihejizam, arijanizam, montanizam, nestorijanizam,

monofizitizam i dr.). Za razvoj tradicije i teologije posebnu važnost imaju crkveni oci i

ranokršćanski pisci (→ patristika). Širenje kršćanstva u prva tri stoljeća pratili su progoni

rimskih vlasti; → Milanskim ediktom (313) Crkva je dobila pravo javnosti, a za cara

Teodozija Velikoga (potkraj IV. st.) postala je i državnom crkvom. U to doba nastala su dva

različita stajališta o odnosu Crkve i države: na Istoku je prevladao → cezaropapizam, a na

Zapadu nauk o dvije vlasti; borba između duhovne i svjetovne vlasti obilježila je

srednjovjekovno razdoblje. Seobom naroda i raspadom Rimskoga Carstva (V. st.) Crkva na

Zapadu polako je preuzela političke i civilizacijske funkcije, a na Istoku se razvilo prvo

eremitsko redovništvo. Rani srednji vijek karakteriziralo je pokrštavanje germanskih,

slavenskih i drugih naroda, a feudalizacija Crkve i procvat redovništva (benediktinci) imali su

značajnu ulogu ne samo u vjerskome već i u kulturnom i civilizacijskom razvoju.

Podjela Rimskoga Carstva na istočno i zapadno, nastojanja carigradskoga patrijarha da stekne

na Istoku onu vlast i ugled koje je imao na Zapadu rim. biskup (papa), civilizacijska, zatim

pravna i društvena promjena s dolaskom novih naroda na Zapadu, svjetovna papinska vlast u

Italiji (→ papinska država), papine političke veze s franačkim kraljevima s jedne, a uska

povezanost Bizantske crkve i države s druge strane – negativno su se odrazili na jedinstvo

Crkve. Zapad i Istok sve su se više udaljavali i češće dolazili u sukobe, a do konačnoga

raskola (šizme) došlo je 1054 (Istočni raskol). Međutim, na Zapadu se razbuktao dugostoljetni

sukob između papinstva i Njemačko-Rimskoga Carstva; borba s njemačkim kraljevima (tzv.

borba za investituru) završila je pobjedom papinstva i nastojanjima oko duhovne obnove

Crkve (XI–XII. st.). Dok se Crkva širila po cijeloj Europi, izgubila je s arapskim osvajanjima

Bliski istok i sjevernu Afriku. Visoki srednji vijek obilježavaju → križarski ratovi, uz pojavu

heretičkih sljedbi (→ katari; albigenzi), zatim utemeljenje → inkvizicije, razvoj znanosti i

sveučilišta (→ skolastika) te nastanak prosjačkih redova (franjevci, dominikanci). To je

također bilo razdoblje procvata mistike, pučke pobožnosti (hodočašća) i gradnje velebnih

romaničkih i gotičkih katedrala. Unatoč visokim duhovnim i intelektualnim dometima, Crkva

je, zbog dugotrajna sukoba papinstva i carstva, iz toga razdoblja izašla duhovno oslabljena, a

carstvo je postupno slabjelo u korist nacionalnih država. Sukob pape Bonifacija VIII. i

francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog imao je za posljedicu avignonsko sužanjstvo (1309–78),

Veliki zapadni raskol, i kraj papinske vlasti kao poglavara kršćanskoga Zapada. Ekumenskim

koncilom u Konstanzu (1415–17) okončan je Veliki zapadni raskol, ali je otvorena nova

kontroverzija o tome tko je mjerodavan u stvarima katoličkoga nauka i discipline, sabor

(koncilijarizam) ili papa (kurijalizam). Neuspjeli pokušaji reforme (J. Wycliff, J. Hus, G.

Savonarola) nagovještali su reformaciju, cvao je misticizam i individualna pobožnost

(→ devotio moderna), a kršćanski humanisti (Nikola Kuzanski, Erazmo Roterdamski, Th.

More) nastojali su uskladiti antičku kulturu i evanđeoske vrijednosti. Posvjetovnjena

hijerarhija u doba renesanse i neuspjela reforma dovele su

do → reformacije i → protestantizma te odvajanja od Katoličke crkve sjeverozapadnih

europskih zemalja (luteranske i reformirane crkve, Anglikanska crkva). Na reformacijski

pokret Katolička crkva najprije je odgovorila → protureformacijom, a nakon → Tridentskoga

koncila (1545–63) kat. obnovom i novim crkvenim (kleričkim) redovima (isusovci, pijaristi,

lazaristi, oratorijanci i dr.). Nesnošljivost i sukobi uzrokovali su vjerske ratove (hugenotski

ratovi, Tridesetogodišnji rat), dok su nova otkrića otvorila put procvatu prekooceanskih

misija, kada su se misionari (Bartolomé de las Casas, Petar Claver, Franjo Ksaverski, Robert

de Nobili, M. Ricci) susreli s novim kulturama i civilizacijama. U XVII. st. Katolička crkva

suočila se u Francuskoj s → galikanizmom, → jansenizmom i → kvijetizmom, a općenito s

prosvjetiteljskim racionalizmom koji je objavljenoj religiji suprotstavio naravnu religiju

ili → deizam (J. Locke, J.-J. Rousseau, Voltaire, G. E. Lessing). Državni apsolutizam

(→ jozefinizam) i druge ideologije nastojale su podrediti Crkvu državi, a Francuska revolucija

(1789) otvorila je vrata sekulariziranomu društvu.

U XIX. i XX. st. Katolička crkva suočila se s radikalnom sekularizacijom, odvajanjem Crkve

i države, s nacionalnim pokretima, s liberalizmom, ateizmom, socijalizmom i novom

industrijskom civilizacijom. Ujedinjenjem Italije ukinuta je Papinska Država (1870), a papi je

ostavljen samo → Vatikan i sloboda obavljanja duhovnih službi. Tek su Lateranskim

ugovorom (1929) uređeni odnosi između talijanske države i Vatikana (→ lateran). U obrani

od modernih ideja Pio IX. proglasio je dogmu o bezgrješnom začeću Marijinu (1854), osudio

suvremene zablude (Syllabus, 1864), a na Prvome vatikanskom koncilu (1869–70) proglašena

je dogma o papinskoj nezabludivosti. Leon (Lav) XIII. prvi je upozorio na radničko pitanje

(Rerum novarum, 1891), a Pio X. osudio je → modernizam (1907), pokušaj katoličkih teologa

da usklade kršćanstvo s modernom kulturom. Velike ideologije XX. st. (fašizam, nacizam,

komunizam) sa svojim su režimima nastojale podčiniti ili postupno ugasiti svaku religiju. Na

Drugom vatikanskom koncilu (1962–65) Katolička crkva nastoji se otvoriti modernomu

svijetu i stupiti s njim u dijalog. U odnosu prema drugim kršćanskim zajednicama

naglašava → ekumenizam, a prema drugim religijama međureligijski dijalog i toleranciju.

Katolička crkva među Hrvatima

Kršćanstvo je u rimsku provinciju Dalmaciju došlo u I. st. (2 Tim, 4,10) pa je u današnjim

hrvatskim krajevima Crkva u razdoblju I–IV. st. bila dobro organizirana. Glavna su crkvena

središta bila Doclea (Duklja) za Praevalitanu, Salona (Solin) za Dalmaciju te Sirmium

(Srijemska Mitrovica) za Panoniju. Prema starijim vrelima (Konstantin Porfirogenet, Toma

Arhiđakon) Hrvati bi bili pokršteni u VII. st., a poticaj je došao iz Rima preko obnove

Salonitanske metropolije u Splitu (Ivan Ravenjanin). Prema novijim istraživanjima,

pojedinačna pokrštavanja započela su u VII. st. (opat Martin, Ivan Ravenjanin), nastavila se u

VIII. st. (Višeslavova krstionica), a masovno pokrštavanje Hrvata dogodilo se za franačke

dominacije (803) posredstvom akvilejskih misionara (benediktinci). Obnovljena Salonitanska

metropolija u Splitu (VII. st.) nastojala je protegnuti svoju jurisdikciju na sufragane u

primorskim gradovima od Istre do Kotora. Primorski su gradovi od 863. priznavali bizanstku

jurisdikciju, ali se od 864. spominje hrvatski biskup (episcopus Croatorum), koji se oslanjao

na hrvatske vladare i Rim (Akvileja). Budući da su za kralja Tomislava (910–928)

dalmatinski gradovi bili vraćeni pod rimsku jurisdikciju, ugasila se služba hrvatskoga biskupa

(Grgur), a jurisdikcija Splitske nadbiskupije opet se protezala na cijelo hrvatsko kraljevstvo.

Nastale jurisdikcijske nesuglasice rješavale su se na splitskim sinodama (925., 928., 1060. i

1075), a s njima i prijepor o liturgijskom jeziku (latinaši i glagoljaši). U kopnenom zaleđu u to

doba nije bilo biskupijskih sjedišta pa je crkvena uloga pripala benediktinskim opatijama.

God. 928. splitski je nadbiskup imao svoje sufragane u Osoru, Krku, Rabu, Zadru, Skradinu,

Stonu, Dubrovniku i Kotoru. Oko 1000. osnovane su Trogirska i Biogradska biskupija, a

sredinom XI. st. Vrhbosanska biskupija kao sufraganije Splitske nadbiskupije. Zagrebačka

biskupija utemeljena je 1093. kao sufraganija Ostrogonske, a zatim (1181–1852) Kaločke

metropolije. U visokom srednjem vijeku nastale su Hvarska (1147), Trebinjska (1167),

Senjska (1169), Krbavska (1185), Šibenska (1296), Duvanjska i Makarska biskupija (oko

1300). U doba osmanskih osvajanja (XV–XVII. st.) utrnule su se ili su zamrle neke katoličke

biskupije, a nakon oslobođenja Slavonije i Srijema od osmanske vlasti potkraj XVII. st.

obnovljene su 1678. Srijemska i 1703. Bosanska biskupija, a one su 1773. sjedinjene u

Bosansko-srijemsku biskupiju sa sjedištem u Đakovu; od 1963. Đakovačka ili bosanska i

srijemska biskupija. God. 1828. papa Leon (Lav) XII. ukinuo je više manjih priobalnih

biskupija (Novigradska, Pićanska, Osorska, Rapska, Skradinska, Trogirska, Korčulanska,

Stonska), a neke sjedinio (Porečka i pulska, Splitsko-makarska). God. 1881. u Bosni i

Hercegovini utemeljena je nova crkvena pokrajina s Vrhbosanskom metropolijom na čelu i s

dvjema sufraganskim biskupijama, Banjalučkom i Mostarsko-duvanjskom i Trebinjsko-

makarskom biskupijom). Potkraj XX. st. na području Zagrebačke nadbiskupije utemeljene su

Varaždinska (1997) i Požeška biskupija (1997), a na području Riječke metropolije Gospićko-

senjska biskupija (2000) sa sjedištem u Gospiću.

1.3 Pravoslavlje

1.3.1 Pravoslavlje - općenito

pravoslavlje (starosl. pravoslavie, prema grč. ὀρϑοδοξία: pravovjerje), ogranak (uz

katolicizam i protestantizam) kršćanske religije; zajednički naziv za istočne crkve. Naziv

dolazi iz prvih stoljeća kao oprjeka krivovjerju, s kojim je istočno kršćanstvo bilo u stalnom

sporenju, a ustalio se i s obzirom na zapadno kršćanstvo, od kojega su se istočne crkve

odvojile 1054 (Veliki istočni raskol). Za razliku od katolicizma (organiziran kao jedinstvena i

nadnacionalna crkva) pravoslavlje se raščlanilo na pojedine pravoslavne crkve, organizirane

po načelu sabornosti (univerzalnost kršćanske poruke) i autokefalnosti (uklopljenost u

pojedini narod, njegovu kulturu i jezik). Dok je papa vrhovni poglavar svih katolika,

carigradski patrijarh ima samo počasnu ulogu u pravoslavlju (ekumenski patrijarh).

Pravoslavlje prihvaća dogme definirane na sedam prvih ekumenskih koncila, od katolicizma

se razlikuje samo naukom o proizlaženju Duha Svetoga (→ filioque) i nema nauka o čistilištu.

Ne priznaje papin primat i nauk o papinoj nezabludivosti te dogme o Marijinu bezgrješnom

začeću i uznesenju u nebo. Dok se u zapadnome kršćanstvu spasenje shvaća kao opravdanje

(pravno shvaćanje), ono se u pravoslavlju shvaća kao zajedništvo s Bogom (mistično

shvaćanje). Važnu razliku od zapadnoga kršćanstva čini shvaćanje tradicije, koja u

pravoslavlju nije zamišljena kao navještajuća i pravno ustrojena institucija, nego kao »život s

Kristom«; pravoslavlje nije naučavajuća, nego moleća zajednica. Središnje su teme

pravoslavne vjere djelovanje Duha Svetoga u Crkvi i svijetu, pobožanstvenjenje (theosis) i

preobraženje čovjeka i svijeta (metamorphosis):kroz Božju milost sav je kozmos pozvan na

sjedinjenje s Bogom.

Bogoštovlje je usredotočeno na liturgiju i svete tajne (sakramente), kojih ima također sedam i

samo se formalno i funkcionalno razlikuju od onih u katolicizmu. Potvrda se prima odmah

nakon krštenja, a pričest pod obje prilike (kvasni kruh i vino). Euharistija (liturgija) zadržala

je ranokršćansku dvodijelnost, za katekumene i vjernike. Za razliku od žrtvene naravi

euharistije u katolicizmu, pravoslavlje ističe cjelokupnost spasenja koje ona označuje

(utjelovljenje, smrt, uskrsnuće). Sveti red ima tri stupnja: đakonat, prezbiterat i episkopat.

Crkveni je prostor mjesto zbivanja liturgije pa je ukrašen ikonama, mozaicima i freskama, ali

bez kipova (→ ikonoklazam). Crkveno pjevanje (pojanje) bogato je i izdiferencirano, bez

instrumenata. Liturgijski je jezik u većine naroda oduvijek bio narodni, dok je u nekih to stari

tzv. crkveni jezik (npr. crkvenoslavenski).

Osnovna je upravna jedinica pravoslavnih crkava eparhija (biskupija), kojom upravlja episkop

(biskup); eparhija se dijeli na parohije (župe), kojima upravlja paroh (župnik). Više eparhija

tvori arhiepiskopiju, u važnijim gradovima mitropoliju, a sjedište crkve čini patrijaršija,

kojom upravlja patrijarh. Crkveni se poglavari biraju na svetom sinodu, kojemu predsjedava

crkveni poglavar bez posebnih ovlasti (primus inter pares). Pravoslavnu vjersku zajednicu

čine laici, monasi i svećenstvo. Laici sudjeluju u prosvjetnom i liturgijskom životu zajednice,

te u upravi i izboru crkvenih poglavara. Monasi su većinom laici, među kojima je i pokoji

jeromonah (monah svećenik) radi predvođenja liturgije u manastirskoj zajednici. Episkopi se

biraju uglavnom iz monaških redova, a svjetovni (mirski) svećenici mogu se ženiti prije

ređenja, ali samo jedanput. Crkveni je život reguliran kanonskim pravom. U Bizantu su

pravoslavne crkve uspostavile specifičan odnos suživota i ravnoteže s državom

(cezaropapizam), koji je poslije, npr. u carskoj Rusiji, poprimio radikalniji oblik u kojem je

Crkva potpuno podređena državi. U islamskim državama (arapski kalifati, Osmansko

Carstvo) pravoslavne crkve imaju status mileta (zaštićenih) pa su vjerski i dijelom svjetovno

autonomne. Za vrijeme komunizma (1917–89) bile su društveno marginalizirane. Pravoslavno

svećenstvo, osobito u Sovjetskom Savezu, bilo je proganjano, a crkve i manastiri zatvarani i

uništavani. Raširenost pravoslavlja isprva se podudarala s granicama Bizanta. Nakon prodora

islama gotovo je nestalo s Bliskog istoka, ali se proširilo među balkanskim (Bugari, Rumunji,

Srbi, Crnogorci, Makedonci) i istočnoslavenskim narodima (Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi). Od

XIX. st. migracijom nastaje pravoslavna dijaspora u zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi i

Australiji.

1.3.2 Pravoslavne crkve

pravoslavne crkve, istočnokršćanske crkve koje priznaju nauk sedam prvih ekumenskih

koncila (osim Istočnih nacionalnih crkvi, tj. monofizita i nestorijanaca), a glavna su im

ustrojstvena obilježja samostalnost (autokefalnost), najčešće povezana uz neki narod ili

državu, i sabornost (univerzalnost). Pojedine crkve mogu biti autokefalne i autonomne,

kanonski priznate i nepriznate. Najviše je upravno tijelo ekumenski sinod koji jedini može

rješavati pitanja i donositi zaključke za sve pravoslavne crkve. Jednaku ulogu ima sveti sinod

pojedinih crkava, sastavljen od kolegija episkopa i s predstavnicima klera, monaha i laika, te

je upravno tijelo autonomne ili autokefalne crkve. Budući da je samostalnost neke crkve

vezana redovito uz samostalnost određene države, da bi crkva postala autokefalnom i

kanonski priznatom, treba ju priznati najprije matična crkva od koje se odvojila.

Pravoslavne crkve obuhvaćaju najprije četiri povijesna autokefalna patrijarhata: Carigradski

ekumenski patrijarhat, Aleksandrijski pravoslavni patrijarhat, Antiohijski pravoslavni

patrijarhat i Jeruzalemski pravoslavni patrijarhat. U ranom kršćanstvu crkve tih patrijarhata

podijelile su se slijedom kristoloških kontroverzija, o kojima se raspravljalo na ekumenskim

koncilima. Tako su nastale nacionalne istočne ili monofizitske crkve, koje su se bile odijelile

od sveopće Crkve: Sirijska ortodoksna ili Jakobitska crkva i zajedno s njom ujedinjena

Malankarska sirijska ortodoksna crkva tzv. Tominih kršćana u Indiji, Armenska apostolska

crkva, Koptska ortodoksna crkva i Etiopska ortodoksna crkva. Tu je i Nestorijanska (Asirska,

Istočno-sirijska) ili Sveta katolička i apostolska istočna crkva. Nasuprot monofizitima ostale

su danas malobrojne tzv. melkitske crkve (melkiti) Antiohijskoga, Jeruzalemskog i

Aleksandrijskoga pravoslavnoga patrijarhata, odnosno sljedbenici nekadašnje carske crkve

(»caristi«), koje su bile prihvatile zaključke Kalcedonskoga koncila (451), priznaju sedam

prvih ekumenskih koncila i smatraju se legitimnim nasljednicima tih triju patrijarhata. Slijede

još tri od starine nacionalne i autokefalne crkve, Grčka pravoslavna, Gruzijska pravoslavna

(nekad iberijska) i Ciparska pravoslavna crkva. Još devet autokefalnih crkava obuhvaćaju

slavenske i druge narode koji su kasnije prihvatili kršćanstvo: Ruska, Srpska, Rumunjska,

Bugarska, Poljska, Albanska, Češka i Slovačka te Američka ruskopravoslavna crkva. Uz njih

su četiri autonomne crkve: Sinajska pravoslavna crkva, Finska pravoslavna crkva, Japanska

pravoslavna crkva i Kineska pravoslavna crkva. Osim tih autonomnih crkava postoji nekoliko

kanonski priznatih crkava koje kanonsku legitimnost dobivaju izravnom ovisnošću o

Carigradskom ekumenskom patrijarhatu. To su od reda pravoslavne zajednice u dijaspori,

osobito u Americi: Ukrajinska pravoslavna crkva u SAD-u, Ruska pravoslavna

zapadnoeuropska arhiepiskopija, Albanska pravoslavna eparhija u Americi, Bjeloruski sabor

sjevernoameričkih pravoslavnih crkava, Ukrajinska pravoslavna crkva u Kanadi. Postoje osim

toga samostalne, ali kanonski nepriznate pravoslavne ckrve: Ruski starovjerci, Ruska

iseljenička pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva, Ukrajinska autokefalna

pravoslavna crkva, Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskoga patrijarhata, Bjeloruska

autokefalna pravoslavna crkva, Crnogorska autokefalna pravoslavna mitropolija i Estonska

pravoslavna crkva. Misije u Koreji i Africi čekaju promaknuće u autonomne crkve.

1.4 Reformirane crkve

1.4.1 Reformirane crkve

reformirane crkve, kršćanske crkvene zajednice proizišle iz reformatorskih nastojanja U.

Zwinglija, J. Calvina, Martina Bucera i dr.; nastale su u Švicarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj,

Francuskoj, Madžarskoj i dr. Pripadnici tih crkava nazivaju

se reformirani  ili kalvini (→ kalvinizam), a u Engleskoj i Škotskoj

i → prezbiterijanci. Europskom kolonizacijom Sjeverne Amerike i drugih kontinenata

nastajale su mnogobrojne reformirane crkve po cijelome svijetu. Mnoge od njih pristupile su

1970. Svjetskomu savezu reformiranih crkava (World Alliance of Reformed Churches), a

većina ih je učlanjena u Ekumensko vijeće crkava. Reformirane crkve djeluju i u Hrvatskoj.

1.4.2 Protestantizam – općenito

protestantizam (njem. Protestantismus, prema lat. protestans, genitiv protestantis: koji

prosvjeduje), kršćanska konfesija proizašla iz reformacijskoga učenja M. Luthera, J. Calvina i

U. Zwinglija. Raščlanio se na nekoliko potkonfesija (luteranstvo, kalvinizam, anglikanizam) i

više njima pripadajućih crkava (luteranske i evangeličke crkve, reformirane crkve,

Anglikanska crkva) te sektâ (anabaptisti, menoniti, kvekeri i dr.). Uz katolicizam i

pravoslavlje najbrojnija kršćanska konfesija (oko 500 mil. pripadnika).

Sam naziv potječe od ukaza nazvanoga Protestatio (Prosvjed), koji je na Drugom saboru u

Speyeru 1529. objavilo pet njemačkih izbornih knezova i 14 gradova sklonih reformama M.

Luthera, a koji se nisu slagali s katoličkom većinom.Prosvjed je sadržavao luteranski nauk o

opravdanju i već je sljedeće godine dobio svoj sustavni oblik u → Augsburškoj konfesiji. Dok

katolicizam i pravoslavlje prihvaćaju dva izvora objave, Sveto pismo  i Predaju, protestantizam

priznaje samo Sveto pismo. Uz tri stara simbola vjere (Apostolsko, Nicejsko-

carigradsko  i Atanazijevo vjerovanje), protestantizam priznaje mnoge vjeroispovjedne spise

koji danas imaju ograničenu pravnu vrijednost (Augsburška konfesija, Schmalkaldenski

članak, Lutherov Mali  i Veliki katekizam, Formula sloge, Zwinglijevih 97 teza, Ženevski

katekizam, Confessio helvetica, Confessio gallicana, Westminsterska vjeroispovijed  i dr.).

Nakon Lutherovih 95 teza (1517) i reformatorskog odcjepljenja od Katoličke crkve, uslijedile

su krizne godine traženja doktrinarnoga i crkvenoga identiteta koje je posebno obilježilo

razilaženje s → anabaptistima i sporenje oko večere Gospodnje (euharistije). Augsburškim

vjerskim mirom 1555. protestantizam je dobio političko priznanje, konstituirao se kao

posebna konfesija sa zasebnim crkvenim ustrojstvom. Izborni (zemaljski) knezovi dobili su

pravo da po načelu → cuius regio, illius religio mogu odlučivati o konfesiji svojih podanika.

Uz Lutherov nauk (luteranstvo), u nekim europskim zemljama nastali su manje ili više

samostalni reformski pokreti. U Švicarskoj su najprije Zwinglijevo, potom Calvinovo

(→ kalvinizam) naučavanje doveli do posebnih oblika protestantskoga

kršćanstva → reformiranih crkava. Kada su Vestfalskim mirom (1648) sve konfesije unutar

Svetoga Rimskog Carstva dobile pravo djelovanja, konfesijska slika nekadašnje katoličke

Europe poprimila je konačne oblike. U Skandinaviji i tadašnjoj Pruskoj raširilo se luteranstvo,

u Škotskoj kalvinizam; u Francuskoj su nakon vjerskih ratova (→ hugenoti) kalvinisti postali

manjina. U ostalim europskim zemljama (Poljska, Litva, Madžarska) protestanti su ostali

manjine, samo se u sjevernim nizozemskim pokrajinama, unatoč španjolskoj katoličkoj

vladavini, održao kalvinizam. Sasvim poseban razvoj imao je protestantizam u Engleskoj,

gdje je nastala → Anglikanska crkva. Neke crkve koje se često svrstavaju u protestantske

potječu iz razdoblja prije reformacije (valdenzi, Češka braća). U širem smislu protestanti su

svi sljedbenici radikalnoga vala reformacije (antitrinitarci, unitarci) i napose anabaptista, te

mnogobrojni ogranci crkava i pokreta nastalih poslije (neki za potonje rabe naziv

neoprotestanti), kao što

su → metodisti, → baptisti, → menoniti, → kvekeri, → prezbiterijanci i dr.

Suvremeni → pentekostalci, karizmatici, katkad i → adventisti, svrstavaju se u istu

reformacijsku baštinu.

Reformacijski teolozi napuštaju skolastičku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizam

(→ predestinacija), a teološko razmišljanje usredotočuju na čovjekovo spasenje i opravdanje

milošću i vjerom. Glavne su oznake protestantskog učenja nauk o opravdanju vjerom, o

svećeništvu svih vjernika, pozivanje samo na Sveto pismo (sola Scriptura), sloboda savjesti

(pojedinca) kao oblik konfesionalne i crkvene pluralnosti. Posebnost nauka zrcali se u

nekoliko načela izvornoga protestantizma: soli Deo gloria ukazuje na Boga kao jedinoga koji

zaslužuje čast i slavu; sola gratia znači da je otkupljenje Božji milosni dar čovjeku; sola

fide obznanjuje da čovjek prima Božje otkupljenje isključivo vjerom; Ecclesia semper

reformanda znači da se Crkva mora uvijek iznova obnavljati.

Kao i ostale kršćanske konfesije, protestantizam štuje Boga i posebnim bogoštovnim činima.

U središtu je bogoštovlja večera Gospodnja. Bogoštovne čine predvodi bogoštovni službenik

(→ pastor). Za razliku od katolicizma i pravoslavlja, koji uz klanjanje (latrija), koje se

iskazuje samo Bogu, poznaju i štovanje (dulija), koje se može iskazivati i stvorenjima (sveci,

anđeli, slike i relikvije), protestantizam strogo odbacuje duliju. U protestantizmu, osobito u

kalvinizmu, bogoštovni je prostor jednostavan, slike su dopuštene samo u didaktične i

dekorativne svrhe, a liturgija svedena na liturgiju riječi (čitanje biblijskoga teksta, propovijed,

crkvene pjesme) i primanje sakramenata (večera Gospodnja, krst).

Protestanti su se povijesno međusobno razlikovali s obzirom na nauk, crkveni ustroj, odnos

Crkve i države. Različitost je katkad dovodila do okrutnih sukoba (progon anabaptista u

kontinentalnoj Europi, kongregacionalista u Engleskoj). Zajednički im je odnos

prema Bibliji (prevođenje, kritičko proučavanje), misijsko djelovanje, dobrotvorne

organizacije i ekumenizam. U protestantizmu Crkva je zajednica okupljenih vjernika Božjega

naroda, po Božjem izabranju i pozivu. Crkvu stoga ne ustanovljuje hijerarhijski ustroj ni

apostolska sukcesija kao u katolicizmu i pravoslavlju, a crkvena je vlast ustrojena prema

prezbiterijalnom ili kongregacionalističkom načelu. Pojedinac ima potpunu slobodu osobnoga

tumačenja Biblije,  te slobodu savjesti u pitanjima morala.

U hrvatskim krajevima protestantizam nije uhvatio dubljega korijena unatoč djelovanju

nekolicine utjecajnih pojedinaca (M. Vlačić, S. Konzul Istranin, Anton Dalmatin) i pristaša

protestantizma. Danas u Hrvatskoj djeluje više protestantskih crkava (Evangelička crkva,

Reformirana crkva, Savez baptističkih crkava, Evanđeoska crkva, Kristova crkva braće,

Pentekostna crkva i dr.).

1.4.3 Adventisti

adventisti (latinski adventus: dolazak), pripadnici kršćanske eshatološke sljedbe koji od

1843/44. očekuju »drugi Kristov dolazak na zemlju«. Osnivatelj adventista, američki farmer i

baptistički propovjednik William Miller (1782–1849), predvidio je prema Dn 8,14 Kristov

dolazak 1843. god. ili najkasnije 23. III. 1844., a zatim prema MT 24,1–6 odgodio za

22. X. 1844. Priznavši da se prevario u proračunu, W. Millera i njegov pokret spasila je od

rasula Ellen White (1827–1915), koja je adventistički pokret pretvorila u »adventizam

sedmoga dana« ističući subotu koju treba slaviti umjesto nedjelje. Ona je tvrdila da je Krist

spomenutog dana doista došao, ali u »svetište nad svetištem«, da bi prigodom ponovnog

dolaska očistio svijet od najvećega grijeha – nesvetkovanja subote. Pod utjecajem E. White

adventisti su odlučili da više ne govore o nadnevku Kristova dolaska, već općenito o tome da

će Krist uskoro doći. Kao dan Gospodnji slave subotu. Zato se nazivlju i »adventisti sedmoga

dana« ili »subotari«. Strogi su apstinenti, zabranjuju uživanje alkohola i nikotina, bore se za

zdravo ljudsko tijelo. Oni vjeruju u spasenje milošću i prakticiraju krštenje odraslih, a

prekogrobni život nazivaju »počinak u Kristu« koji će trajati do paruzije, kada će svi uskrsnuti

u slavi. Na čelu adventista nalazi se Generalna konferencija u Washingtonu. Evangelizacija se

obavlja osobnim posjetima domovima, raspačavanjem časopisa i knjiga, uporabom

radiopostaja, promidžbom zdrave hrane. Veliku pozornost posvećuju školstvu i tzv. subotnjim

školama. Adventizam se pojavio u Europi najprije u Poljskoj, zatim u Švicarskoj i Njemačkoj,

odakle je došao u Austro-Ugarsku. U Hrvatskoj se adventizam pojavio tek nakon I. svjetskog

rata, kada su osnovane adventističke općine u Rakovu Potoku blizu Zagreba, u Osijeku,

Vinkovcima i Varaždinu. Osim »adventista sedmog dana« djeluju razni adventistički ogranci

koji naučavaju milenarizam i prakticiraju zdravu prehranu. Nakon uspostavljanja Republike

Hrvatske (1992) utemeljena je Adventistička crkva u Hrvatskoj.

1.4.4 Anabaptisti

anabaptisti (grč. ἀναβαπτίζεıν: ponovno krstiti, ponovno uroniti), kršćanska sljedba koja

naučava da krštenje djece ne vrijedi, jer djeca nemaju vjere. Onima koji su kršteni kao djeca

nijekali su milost i zahtijevali da se, kao odrasli, ponovno krste (uronjavanjem u vodu) kako

bi se poštovalo Evanđelje. Anabaptizam se razvio u Zürichu, a utemeljitelj mu je Conrad

Grebel (1498–1526), pristaša reformatora Ulricha Zwinglija. Grebel je 1524. počeo promicati

drugo krštenje. Misao o ponovnome krštenju pojavila se istodobno i u Njemačkoj, gdje su

začetnici bili tzv. zwickauski proroci i Toma Münzer, koji je naviještao neposredni dolazak

tisućgodišnjega Kristova kraljevstva u kojem će zavladati anabaptisti. Oštro suprotstavljeni

Lutheru, zahtijevali su i socijalne reforme; djelatnost su prenijeli i u južnu Njemačku, gdje su

potaknuli seljačku bunu, ali su teško poraženi 1525. Očekujući anabaptističko kraljevstvo u

Münsteru (koji su zauzeli i gdje su osnovali »Kraljevstvo Siona«), anabaptisti su bili poraženi

(1535), a vođe pogubljeni. Zbog progona su promijenili svoj radikalizam, a na čelo pokreta

stupio je Menno Simons (1536) iz Nizozemske, koji se odrekao nasilja i težio za duhovnim

Božjim kraljevstvom. Njegovi pristaše → menoniti, poznati kao mirotvorci, proširili su se po

SAD-u i Kanadi.

1.4.4 Anglikanska crkva

Anglikanska crkva, savez crkava koji obuhvaća današnju državnu Englesku crkvu (Church

of England) s njezinim sestrinskim crkvama. Vrhovni poglavar Anglikanske crkve, engleski

kralj, ima dva nadbiskupa (u Canterburyju i Yorku). Po naučavanju pripada reformiranim

crkvama, a po hijerarhiji i crkvenoj organizaciji zauzima sredinu između katolicizma i

protestantizma. Anglikanska crkva nastala je odcjepljenjem od Katoličke crkve za vladavine

Henrika VIII. (1509–47). U prvim godinama vladanja branio je katoličanstvo od Martina

Luthera, pa mu je papa dao naslov defensor fidei (branitelj vjere), koji još i danas nose

engleski kraljevi. Budući da su crkvene vlasti odbile Henrikov zahtjev za poništenje braka s

Katarinom Aragonskom, on se Zakonskom odredbom (aktom) o supremaciji (1532) proglasio

poglavarom Engleske crkve. Katolici su bili progonjeni (→ Thomas More; John Fisher). U

vrijeme Henrikova nasljednika, Eduarda VI. (1547–53), počeli su u Anglikanskoj crkvi

prevladavati kalvinistički elementi, a nova vjeroispovijest od 42 članka u tzv. Općem

molitveniku (Book of Common Prayer, 1552) pokazuje utjecaj J. Calvina, čime se otvorilo

pitanje valjanosti anglikanskoga biskupskog posvećenja i svećeničkoga ređenja. Za vladavine

Elizabete I. (1558–1603) Zakonskim odredbama (aktima) o uniformitetu (1559) uvodi se stari

biskupski sustav i stvara nova anglikanska hijerarhija. Tako je nastala High Church  (1563).

Protestantska oporba tražila je uvođenje kalvinističkoga bogoslužja i Crkvu »pročišćenu« od

katoličanstva, osporavajući pojam tzv. srednjega puta. Njezini pristaše nazvani su puritancima

(lat. puritas: čistoća) (1566). Progonjeni od državne Crkve, osnovali su posebnu

Prezbiterijansku crkvu (1567), odbacujući episkopalizam, koji su smatrali nedemokratskim.

Iseljeni puritanci (s broda Mayflower) utemeljili su u Sjevernoj Americi vlastitu koloniju

(1620). Radikalni puritanci, na čelu s Oliverom Cromwellom, pretvorili su se u stranku

independenata ili kongregacionalista, odbacujući prezbiterijalno i sinodalno crkveno uređenje,

pa su došli pod utjecaj anabaptističkih i spiritualističkih elemenata. Ediktom o toleranciji za

vladavine Vilima Oranskoga (1689) zajamčena je puritancima i ostalim vjerskim skupinama

vjerska sloboda.

Od XVIII. st. Anglikansku crkvu potresaju heterodoksni pokreti. Nakon razdoblja

racionalizma (Broad Church) javljaju se metodisti Johna Wesleyja (1703–91), Church

Missionary Society (1799) te Oxfordski pokret s tendencijom približavanja staroj Crkvi.

Početkom 1920. prodire modernizam ograničen na manje skupine. Najutjecajnija je tzv.

stranka Evangelicals (Low Church), koja naglašava obraćanje pojedinaca i prakticira socijalne

akcije. Temelj ekumenskoga gibanja unutar Anglikanske crkve čini Chicago-Lambeth-

Quadrilateral (1886) u kontaktima s pravoslavnim crkvama i starokatolicima, dok su

Mechelnski razgovori (1921–26) s Katoličkom crkvom zastali zbog neriješenoga pitanja

valjanosti anglikanskoga svećeničkog ređenja, a u novije doba i zbog pitanja ređenja žena za

svećenice. Ekumenski dodiri postoje i sa slobodnim crkvama ili denominacijama koje su se

odijelile od Anglikanske crkve: kongregacionalistima, baptistima, metodistima,

prezbiterijancima.

1.4.5 Baptisti

baptisti (grč. βαπτίζεıν: uranjati, krstiti), kršćanska sljedba koja odbacuje krštenje djece, a

priznaje krštenje odraslih uronjavanjem. Ponovno krste (grč. ἀναβαπτίζw: ponovno uranjam,

ponovno krstim) prijelaznike iz drugih kršćanskih zajednica, odbacuju većinu katoličkih

sakramenata i obreda. Bogoslužje se sastoji od čitanja biblijskih tekstova koje baptisti

slobodno tumače. Zbog toga su podijeljeni u velik broj denominacija. Nastali su približno

istodobno u Engleskoj i Sjevernoj Americi između 1630. i 1640. Njihovi korijeni nalaze se

u anabaptizmu  independenata (generalni baptisti) i puritanaca (regularni baptisti) u

Engleskoj, koji su zahtijevali krštenje uronjavanjem i naučavali kalvinističku predestinaciju.

Istodobno su engleski iseljenici u Sjevernoj Americi utemeljili 1639. zajednicu regularnih

baptista predvođeni puritanskim propovjednikom Rogerom Williamsom iz Providencea

(Rhode Island). Prva Baptistička crkva utemeljena je u Philadelphiji 1707. Osnivanjem

Američkoga baptističkog odgojnog društva (1888) nastalo je baptističko sveučilište u

Chicagu, koje je bogato obdario baptist John Rockefeller. Do početka XIX. st. njihova

evanđeoska gorljivost učinila ih je najvećom protestantskom skupinom u SAD-u. Ishodište

europskom baptizmu bila je njemačka baptistička općina J. G. Onckena u Hamburgu (1843),

odakle se proširio u Austro-Ugarsku. Nakon I. svjetskog rata javlja se u Hrvatskoj (Zagreb,

Međimurje, Gorski kotar, Banovina i Slavonija), kada je osnovan Savez baptističkih crkava

(1923). Nakon II. svjetskog rata obnovljen je rad baptista sa sjedištem u Zagrebu. Nakon

međunarodnoga priznanja Hrvatske (1992) osnovana je Baptistička crkva u Hrvatskoj.

1.4.6 Kalvinizam

kalvinizam (novolat. calvinismus), grana protestantizma zasnovana na reformacijskim

načelima XVI. st. i na teološkom naučavanju J. Calvina (1509–64). Obuhvaća reformirane

crkve u Švicarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Slovačkoj, Madžarskoj,

Rumunjskoj (Transilvanija), SAD-u, Kanadi i Južnoafričkoj Republici; oko 40 mil.

sljedbenika. Nastao je u Ženevi, gdje je J. Calvin 1541. ustrojio prvu kalvinističku

Reformiranu crkvu. Odande se kalvinizam raširio po Francuskoj (Confessio

gallicana, 1559; → hugenoti), zatim po sjevernoj Nizozemskoj (Confessio belgica, 1561),

Engleskoj i Škotskoj (→ puritanci), Poljskoj i Ugarskoj. Engleski puritanci prenijeli su ga u

engleske američke kolonije (SAD, Kanada), a nizozemski kalvinisti u južnu Afriku.

Kalvinistički nauk obilježava teocentrizam (Božja veličina i svemoć), pesimističan odnos

prema čovjeku (ništavnost i grješnost), ikonoklazam (naglašena transcendencija i oprez prema

idolima), radikalno shvaćena predodredba (predestinacija). Od katolicizma se razlikuje

protestantskim naučavanjem o spasenju (vjera, milost i Sveto pismo suprotstavljeni crkvenoj

ustanovi i sakramentima), a od luteranstva radikalno shvaćenom predestinacijom i

naučavanjem o neodoljivoj milosti. Bogoštovlje je pojednostavnjeno i služi se živim jezicima.

Crkve su bez oltara, slika, kipova, imaju samo propovjedaonicu (»sveta praznina«). Postoje

samo dva sakramenta, krštenje i Gospodnja večera (euharistija). Odbacuje se

transsupstancijacija i stvarna prisutnost pa se sakramenti shvaćaju simbolički. Crkvena

zajednica organizirana je po načelima prezbiterijalnosti i izbornosti (ženevske Crkvene

odredbe, 1541), i ima četiri kategorije vjerskih službenika: pastore, doktore, starješine

(prezbiteri) i đakone. Pastori propovijedaju i dijele sakramente, doktori (učitelji) poučavaju

mlade, starješine su zaduženi za crkvene poslove, disciplinu i duhovno vodstvo, a đakoni se

brinu za bolesnike i karitativnu djelatnost. Kalvinističko ćudoređe zastupa etičku strogoću i

svojevrsnu svjetovnu askezu (umjerenost, čednost, skromnost i poslovnost). Uspjeh u poslu i

stjecanju materijalnih dobara smatra se Božjim blagoslovom i znakom odabranosti, jednako

kao i sveukupan moralni život. Glavni su kalvinistički reformacijski teolozi: J. Calvin,

Théodore de Bèze, Guillaume Farel; od novijih teologa najpoznatiji je K. Barth te P. Ricœur i

Denis de Rougemont, filozofi kalvinističkoga nadahnuća.

1.4.7 Kongregacionalizam

kongregacionalizam (engl. congregationalism: sustav samoupravne crkvene općine),

kršćanski vjerski pokret proizašao iz engleskoga puritanizma. Za razliku od Anglikanske

crkve kongregacionizam zagovara neovisnost od državne vlasti, odbacuje i episkopalno i

prezbiterijalno crkveno ustrojstvo. Teološki je bliz kalvinizmu. Začetnik mu je Robert

Browne (oko 1550–1633) koji je, protiveći se episkopalnom ustroju Anglikanske crkve,

osnovao 1580. u Norwichu slobodnu crkvu. Iz toga pokreta nastali su baptisti početkom

XVII. st., a naseljenici iz Engleske osnovali su prve američke kongregacionalističke

zajednice. Obilježava ih demokratski sustav kao izvorni oblik crkvenoga ustroja, u kojem

mjesna zajednica postavlja pastora i vodi novčane poslove. Međunarodno

kongregacionalističko vijeće (od 1891) uključilo se 1970. u Svjetski savez reformiranih

crkava. Crkva (nazivana i independenti) danas je raširena u SAD-u, Engleskoj, Kanadi i

Novom Zelandu.

1.4.8 Kvekeri

kvekeri (engl. quakers: drhtavci; naziv je u svezi s izričajem »drhtanje pred imenom Božjim«

te pojavom drhtanja pri zapadanju u vjerski zanos), sljedbenici protestantske sljedbe Društvo

prijatelja (Society of Friends), nastale u Engleskoj u XVII. st., proširene osobito u SAD-u

(Pennsylvania) i Engleskoj; ima ih oko 250 000. Osnivač je družbe → G. Fox, koji se, obuzet

idejom »Božjega poslanja«, kao putujući propovjednik (od 1648) zauzimao za uspostavu

morala u starozavjetnom duhu. Svojom isposničkom pojavom i dojmljivom retorikom Fox je

na mnogobrojnim propovjedničkim putovanjima po Engleskoj, zatim i u drugim zemljama

Europe i Amerike, pridobio veći broj sljedbenika, koji su se, nazvani »djecom svjetlosti«,

udruživali u vjerske općine. W. Penn utemeljio je »kvekersku državu« (Pennsylvanija, SAD)

te u njezino zakonodavstvo nastojao ugraditi načela Foxova nauka. Kvekerski nauk bio je

svojevrsna alternativa ondašnjemu katolicizmu i protestantizmu; vjerovanje zasnivaju na

unutrašnjem »nadahnuću« za koje drže da je svojstveno svim ljudima bez razlike. Nasuprot

starijim (ortodoksnim) kvekerima, koji nastoje svoja vjerska uvjerenja uskladiti

s Biblijom, hiksiti  (kvekerska skupina koja se od vjerske matice odvojila 1727–28. pod

vodstvom Eliasa Hicksa) zahtijevaju da religiozno nadahnuće bude slobodno od svakog

autoritativnog utjecaja. Zbog toga su kvekeri odlučni mirotvorci (odbijaju polaganje prisege i

vojnu službu). Borili su se za dokinuće ropstva, protivnici su rasne diskriminacije, zauzimali

su se za ravnopravnost žena i humanizaciju režima u zatvorima. Za mirotvorno djelovanje i

humanitarnu pomoć tijekom i nakon I. i II. svjetskog rata dobili su Nobelovu nagradu za mir

1947.

1.4.9 Luteranske crkve

luteranske crkve, crkvene organizacije koje slijede tradicije reformatorske djelatnosti

Martina Luthera, smatraju Bibliju vrelom objave i vjere, ispovijedaju →  Augsburšku

konfesiju  i slijede Lutherovo naučavanje o opravdanju po vjeri. Crkveno ustrojstvo uglavnom

je biskupsko-sinodalno. Prema organizaciji mogu biti državne crkve (u skandinavskim

zemljama), zemaljske / pokrajinske (u Njemačkoj), crkve nacionalnih manjina i slobodne,

samostalne crkve. Luteranske crkve u Americi nastale su iseljavanjem europskog

evangeličkog stanovništva, a luteranske crkve u Aziji i Africi djelatnošću misionara. Većina

luteranskih crkava pristupila je Svjetskomu luteranskom savezu, osnovanomu 1947. u Ženevi.

Broj vjernika svih luteranskih crkava na svijetu iznosi približno 70 do 75 milijuna.

1.4.10 Menoniti

menoniti, kršćanska religijska sljedba nastala u XVI. st. kao grana nizozemskog i

gornjonjemačkog anabaptizma; nazvana po frizijskom anabaptističkom teologu Mennu

Simonsu. Doktrinarno su bliski kalvinizmu. Odbijaju krštenje djece, sudjelovanje u javnim

službama i ratu, ne priznaju zakletvu i rastavu braka. Crkveno ustrojstvo nije propisano, pa je

svaka zajednica samostalna; čine ju »krštenici u vjeri« (kršteni nakon navršenih 14 god.

života). Zbog svojega stajališta prema državnoj vlasti često su bili proganjani. Potkraj

XVIII. st. selili su se u Ukrajinu i Rusiju, a potkraj XIX. st. u SAD i Kanadu. Glavnina

menonitskih crkava sjedinjena je u Menonitsku svjetsku konferenciju, osnovana 1925. Danas

u svijetu ima oko 850 000 menonita.

1.4.11 Metodisti

metodisti (engl. Methodists, od methodist: metodičar), pripadnici kršćanskih slobodnih

crkava, nastalih unutar evangeličko-protestantskoga pokreta što se u XVIII. st. razvio u

Anglikanskoj crkvi radi obnove (engl. revival)kršćanskoga života i vjere. Pokret je započeo

1723. među studentima Oxfordskoga sveučilišta, pod vodstvom braće Charlesa i Johna

Wesleyja i Georgea Whitefielda. Ime »metodist« imalo je isprva podrugljivo značenje koje je

upućivalo na disciplinirano »metodičko« učenje i obavljanje religioznih dužnosti. U prvi je

mah pokret težio duhovnoj obnovi unutar Anglikanske crkve. Tri mlada pastora stvorila su

dinamičnu organizaciju putujućih propovjednika i stekli mnogo sljedbenika. Došlo je do

sukoba sa službenom Crkvom, ali i do idejnoga razmimoilaženja unutar metodizma; J.

Wesley pristajao je uz Arminiusovo naučavanje o slobodi volje, a Whitefield uz Calvinov

nauk o predestinaciji. Nakon osnutka vlastitih crkvenih zajednica, obje su metodičke struje,

kao nonkonformističke i disidentske (dissenters)  isključene iz Anglikanske crkve

1784. Metodički nauk u osnovi se nije udaljavao od općih evangeličko-protestantskih

poimanja, ali je isticao potrebu za obnovom i buđenjem vjernika iz religijskih zabluda i

ravnodušnosti. S vremenom su, na temelju razlike u strukturi i načinu rada, nastale nove

zajednice, pa je 1881. osnovana Ekumenska metodistička konferencija, koja se od 1951.

naziva Svjetski metodistički savjet  (engl. World Methodist Council). Svake pete godine sastaje

se Svjetska metodistička konferencija (World Methodist Conference). Metodisti su bili pioniri

suvremenog ekumenskoga pokreta (John Raleigh Mott i dr.). God. 2004. imaju 64 samostalne

crkve s približno 60 mil. pripadnika u više od 90 zemalja; najbrojniji su u SAD-u, gdje čine

najjaču crkvenu organizaciju evangeličko-protestantske vjeroispovijedi (konfesije).

1.4.12 Pentekostalni pokret

pentekostalni pokret, zajednički naziv za mnoge eshatološki usmjerene kršćanske zajednice

koje drže da su doživjele novi silazak Duha Svetoga i ponovno otkrile prave kršćanske

karizme. Nastao je u SAD-u u XIX. st. Glavni su pokretači kongregacionalistički

propovjednik Charles F. Parham (djelovao u gradovima Topeka i Houston) te osobito crnački

biskup William J. Seymour, propovjednik sljedbe Negro Holiness (djelovao u Los Angelesu).

Ime pokreta veže se uz poimanje prvih članova, koji su očekivali dolazak Duha Svetoga na

način istovjetan onomu na prve Duhove. Nakon obraćenja i posvećenja, »duhovno krštenje«

treći je korak, uz koji se vežu duhovni darovi (dar jezika, proricanja, ozdravljenja bolesnika i

dr.). Pokret karakteriziraju doslovno shvaćanje Biblije, spontanost molitve, ekstatična stanja,

moralni rigorizam, misionarski žar. U crkvenoj organizaciji uzori su im prve kršćanske

zajednice; vjersku izobrazbu stječu u »školama Biblije«. Euharistiju interpretiraju kao

spomen-večeru Isusove smrti. Od 1906. pokret se širi diljem svijeta posebno naglašavajući

socijalnu dimenziju: u Latinskoj Americi (Gvatemala, Brazil), Africi, Aziji (Južna Koreja),

gdje nastaju mnoge pentekostalne crkve. Uz tradicionalne pentekostalne crkve, mnogobrojne

u Europi i SAD-u, nastaju i mnoge neovisne crkve te neopentekostalne zajednice i skupine.

Od 1947. svake treće godine održava se Svjetska pentekostalna konferencija. Ipak, većina

njezinih članica odbija članstvo u → Ekumenskom vijeću crkava. Drži se da je pentekostalni

utjecaj zahvatio oko 170 mil. kršćana. – U katolicizmu se slična duhovna, ali ne i teološka

strujanja nazivaju katolička karizmatska obnova.

1.4.13 Prezbiterijanci

prezbiterijanci (engl. presbyterians, prema presbyter: prezbiter, starješina), pripadnici

reformiranih crkava koje u crkvenoj organizaciji provode načelo (isticano osobito u

kalvinizmu) da crkvom, uz zaređene duhovnike, upravljaju starješine što ih između sebe

izabere općina vjernika. Taj »prezbiterijalni« sustav suprotan je autokratskomu

»episkopalnom« sustavu, po kojem vlast u crkvi imaju biskupi

(lat. episcopi). Prezbiterijanizam želi slijediti organizaciju starih kršćanskih općina pa

otklanja bilo kakvo miješanje državne vlasti u crkvene poslove. Po načelima

prezbiterijanizma organiziran je niz crkava, među kojima su najznačajnije Škotska

crkva (Church of Scotland)  i Ujedinjena prezbiterijanska crkva SAD-a (United Presbyterian

Church of the USA).

1.5 Nestorijanizam

1.5.1 Nestorijanizam - općenito

nestorijanizam, teološko naučavanje → Nestorija, carigradskoga patrijarha (V. st.). Prema

tom naučavanju, u Kristu su dvije osobe, ljudska i božanska, pa bi Marija bila samo

Kristorodica (Χριστοτόϰος), a ne Bogorodica (Θεοτόϰος). Nestorijanizam je osuđen na

Efeškom koncilu (431). Nestorijevi sljedbenici pod pritiskom službene Crkve emigrirali su u

sjevernu Siriju (Edesa) i Perziju. Ondje su u drugoj polovici V. st.

organizirali → Nestorijansku crkvu. – Pristaše nestorijanizma nazivaju se nestorijancima.

1.5.2 Nestorijanska crkva

Nestorijanska crkva, istočnokršćanska samostalna crkva koja u naučavanju slijedi

nestorijanizam. Osnovali su ju pristaše carigradskoga patrijarha Nestorija; progonjeni u

Bizantu nakon Efeškoga koncila (431), našli su utočište u Siriji i Perziji. Kršćani su u

Perzijskome Carstvu zbog političkih prilika već prije bili odvojeni od kršćana Rimskoga

Carstva. Priklonivši se Nestorijevu nauku, organizirali su se 484–489. kao perzijska

nacionalna crkva; sa svojim mnogobrojnim monaštvom i teološkim školama (u Seleuciji i

Nisibisu) istaknula se i uspjelom misionarskom djelatnošću, koju je proširila po Siriji,

Palestini, Egiptu, jugoistočnoj Indiji, Ceylonu, cijeloj srednjoj Aziji i duboko u Kinu. U

XII. st. Nestorijanska crkva imala je nekoliko desetaka milijuna vjernika, organiziranih u 200

biskupija. Nakon arapskih osvajanja u VII. st., nestorijanci su imali znatnu kulturnu ulogu,

prevodeći Aristotela, Euklida, Galena, Ptolemeja na sirski, a potom i na arapski. Do teških

progona nestorijanaca došlo je nakon mongolskih osvajanja u XIV. st. Godine 1551. dio

nestorijanaca ujedinio se s Rimom (→ kaldejski kršćani). Nestorijanci su bili progonjeni na

perzijsko-turskom graničnom području i za I. svjetskoga rata; do danas ih se održalo oko

200 000 u Iraku, Iranu, Siriji, Armeniji, Azerbajdžanu, Turskoj i SAD-u.

1.6 Monofizitizam

1.6.1 Monofizitizam - općenito

monofizitizam (biz. grč. μονοφυσιτισμός: od mono- + grč. φύσις: narav), kristološko

naučavanje po kojem u Kristu postoji samo jedna narav, i to božanska (odnosno božanska i

čovječja kao jedinstvena), a ne dvije i odvojene, božanska i čovječja; teolozi su raspravljali o

tom pitanju već u IV. st. Monofizitizam je potekao iz aleksandrijske teološke škole kao

radikalna oprjeka → nestorijanizmu, koji je prenaglasio Kristovo čovještvo. Začetnik je

naučavanja egipatski monah Eutih (oko 378–454), arhimandrit u jednome manastiru kraj

Carigrada, koji ga je ubrzo proširio. Njegovo naučavanje osudio je carigradski patrijarh

Flavijan, ali ga je podupro aleksandrijski patrijarh Dioskur. Zajedno sa svojim pristašama

Eutih je svoje naučavanje nametnuo 449. na koncilu u Efezu, nazvanom razbojničkom

sinodom (latrocinium Ephesinum).U Dogmatskoj poslanici Flavijanu papa Leon I. Veliki

podupro je carigradskoga patrijarha i izložio nauk o tzv. hipostatskoj uniji dviju naravi u

Kristu. Na Kalcedonskom koncilu (451) monofizitsko je naučavanje osuđeno. No

monofizitizam je i nakon toga uhvatio duboke korijene u Egiptu i Siriji, gdje su organizirane

zasebne crkve po nacionalnom i jezičnom načelu: Armenska, Koptska, Etiopska, Sirijska i

Mezopotamska crkva. Nakon širenja islama u Egiptu, Siriji i Mezopotamiji (VII. st.) broj se

vjernika monofizitskih crkava postupno smanjivao. – Sljedbenici monofizitizma nazivaju

se monofiziti.

1.6.2 Jakobiti

jakobiti, sirijski monofizitski kršćani, članovi Jakobitske crkve (danas Sirijska pravoslavna

crkva). Monofizitstvo (naučavanje o jedinstvu naravi u Kristu) održalo se u Siriji i nakon

osude na Kalcedonskome koncilu (451), a proširilo se osobito za cara Justinijana I. (527–

565). Crkvu u zapadnoj Siriji organizirao je biskup Jakov Baradaj (Baradaios, u. 578), po

kojem su ti kršćani i dobili ime. Nakon progona u XII. st. preostalo ih je vrlo malo; danas ih

ima oko 160 000 u Siriji, Libanonu i Iraku; poglavar im je antiohijski patrijarh sa sjedištem u

Damasku. Od njih potječe i oko milijun kršćana na Malabarskoj obali u južnoj Indiji (tzv.

Tomini kršćani).

2. JUDAIZAM

2.1 Judaizam - općenito

judaizam (kasnolat. iudaismus < grč. ἰουδαϊσμός, prema Ἰουδαῖος: Judejac, Židov), religija

Židovâ, potomaka starih Hebreja i baštinika njihovih svetih knjiga, ukupnost vjerskih,

društvenih i kulturnih institucija Izraelova naroda; općenito, židovska vjerska, kulturna i

društvena tradicija kako je utvrđena i ustaljena nakon babilonskoga sužanjstva obnovom u

Palestini, poglavito u plemenu Juda, društveni svjetonazor, ponašanje i djelovanje, društvene,

kulturne i pravne norme kod Židova. (→ židovi)

Utemeljitelj je židovske vjere → Abraham, s kojim je Bog (JHVH; → jahve) sklopio

savez (b’rith). Nakon progonstva u Egiptu, Abrahamovi potomci, Hebreji, nastanili su se u

Kanaanu, zemlji obećanoj od Boga, vjerojatno u XIII. st. pr. Kr. No prije ulaska u Kanaan

Židovi su 40 godina ostali u pustinji, a vodio ih je Mojsije. Na Sinaju je Bog Mojsiju objavio

svoj Zakon. Kršenja Zakona uzrok su ljudskim nedaćama; u budućnosti treba doći Mesija,

koji će uspostaviti kraljevstvo pravde. Židovima koji su se nastanili u Kanaanu vladali su suci

pa kraljevi (David je Zavjetnu škrinju prenio u Jeruzalem, a Davidov sin kralj Salomon

(Salamun), u Jeruzalemu je izgradio prvi Hram). U doticaju sa susjednim narodima Židovi su

neprestano bili izloženi idolopokloničkim kultovima, ali su ih proroci podsjećali na njihove

dužnosti i obveze prema Bogu. Razorenje prvoga Hrama (587. pr. Kr.) i babilonsko

sužanjstvo promijenili su uvjete. Nakon povratka iz sužanjstva (538. pr. Kr.) i ponovne

izgradnje Hrama (515. pr. Kr.) Hebreji, uglavnom iz Judina plemena, obnovili su vjerski život

u Jeruzalemu strogo u skladu s Mojsijevim zakonima (→ tora). Dodiri i sučeljavanja s

helenizmom doveli su do političke afirmacije judaizma, ali i do unutarnjih rascjepa

(→ eseni; farizeji,saduceji), a do izraženijih zahtjeva za što strožim poštivanjem Mojsijevih

zakona došlo je u doba rimskoga gospodstva. Već nakon prvoga razorenja Hrama, za

sužanjstva u Babiloniji (587. do 538. pr. Kr.), žrtveno je bogoslužje bilo zamijenjeno

molitvama (čitanje ili recitiranje tekstova iz Tore), a judaizam se očitovao i slavljenjem šabata

i obrezanjem. Nakon razorenja god. 70. drugoga Hrama (što ga je bio izgradio Herod)

sinagogalni oblik bogoslužja ostao je jedini.

Temeljni je izvor judaizma → Biblija, koja za Židove obuhvaća samo one dijelove što za

kršćane čine Stari zavjet. Ona obuhvaća Petoknjižje (Pentateuh; hebr. Tora), Proroke (hebr.

Nevi‘im) i Spise (hebr. Ketuvim). Pritom je temeljan prvi dio, Tora (Nauk). No pored

pisanoga Zakona (pisana Tora) postoji i usmeni Zakon (usmena Tora), koji predajom ide

unatrag sve do Mojsija; taj »usmeni« Zakon zapisao je oko 200. god. Rabi Juda ha-Nassi, a u

rabinskim školama Palestine i Babilonije nazvan je → Mišna. Mišna i komentari koji su joj u

idućim stoljećima dani, → Gemara, zajedno tvore → Talmud.

Židovska se vjera shvaća kao savez Boga s patrijarsima i njihovim potomcima, koje je Bog

izabrao kako bi širili njegovo štovanje među narodima, a za djecu Izraelovu taj savez znači

obvezu vjernosti Bogu i Zakonu (Tori). Tora nije samo zbirka vjerskih i ćudorednih pravila,

nego i zakonik koji sadrži zakone što se odnose na primjenu pravde, postupanje s robovima,

vođenje rata itd. Ispovijed židovske vjere riječ je Mojsijeva: »Čuj, Izraele (Š’ma Jisra‘el),

Gospod je Bog naš, Gospod je jedan« (Deuteronomij, VI, 4–9, XI, 13–21). To je temeljna

potvrda židovskoga jednoboštva (monoteizma).

Osnove židovskoga vjerskoga nauka sažeo je u XII. st. židovski teolog i filozof Majmonid

(Maimonides) u 13 točaka: 1. Bog je Stvoritelj svega što je bilo, što jest i što će biti i

Providnost svijeta; 2. Bog je Jedan Jedini; 3. On nije tjelesan i ne može se prikazati ni u

kojem obliku; 4. Bog je prvi i posljednji; 5. Svoje molitve trebamo upućivati samo Bogu; 6.

Sve riječi Izraelovih proroka istina su; 7. Mojsijeva su proročanstva istinita. On je najveći od

svih proroka; 8. Tora (Zakon) kakvu imaju Židovi ona je koja je dana Mojsiju; 9. Tora se

neće mijenjati i Bog neće dati drugu Toru; 10. Bog zna sva djela i sve misli ljudî; 11. On

nagrađuje one koji ispunjavaju njegove zapovijedi i kažnjava one koji ih krše: 12. Bog će

poslati Mesiju kojega su navijestili proroci, Izrael čeka dan njegova dolaska; 13. Potpuna

vjera u uskrsnuće mrtvih.

Judaizam propisuje svetkovine i blagdane. Subota (Šabat) je dan obveznoga odmora. Drugi su

glavni judaistički blagdani tri »hodočasnička« blagdana, od kojih svaki čuva spomen na neki

događaj iz židovske povijesti: Pesah, koji održava uspomenu na izlazak iz

Egipta, Šavuot (Tjedni, Sedmice), koji čuva sjećanje na objavu Deset zapovijedi Božjih na

gori Sinaju, Sukot (Sjenice), koji održava spomen na četrdesetogodišnje prebivanje u pustinji

nakon izlaska iz Egipta. Njima se dodaju i dva »stroga« blagdana: Roš ha-Šana (Nova

godina), kojom se slavi Stvaranje, i Jom Kipur (Dan oprosta i pokajanja), posvećen postu i

molitvi i preispitivanju svojih čina. Na šabat i druge blagdane zabranjeno je raditi.

Spomenutim se blagdanima dodaju i dva manja: Purim  (Blagdan izbavljenja), obljetnica

čudesnoga oslobođenja Židova iz Perzije, radosni blagdan kada se čita knjiga o Esteri,

te Hanuka (Blagdan svjetlosti), kojim se slave pobjede Jude Makabejca te očišćenje od

poganskih znamenja i posvećenje drugoga Hrama u Jeruzalemu nakon tih pobjeda.

Židovsko bogoštovlje propisuje tri dnevna bogoštovna čina (šahrit, minha, arvit) za radne

dane. Na Šabat, za svetkovina i za neomenije (prvi dan liturgijskoga mjeseca) dodaje

se musaf, koji dolazi iza šahrita.

2.2 Kratka povijest Židova

O najranijoj povijesti Židova nema pisanih izvora, a sve do kraja XIX. st. ona se tumačila na

temelju biblijskih spisa. Bogata arheološka iskopavanja u XX. st. pružila su obilje podataka,

koji su samo dijelom potvrdili podatke iz biblijskih tekstova, koji sve do naseljavanja u

Kanaanu (hebrejski i fenički Kěnaan) daju svjedočanstvo o iskustvima pojedinih plemena i

rodova u doba njihovih seoba. Biblijska svjedočanstva o praocima (patrijarsi) u većoj mjeri

mogu poslužiti za rekonstrukciju razvoja vjere i kulta nego što su pouzdan povijesni izvor.

Oko 2000. pr. Kr. započela je seoba nomadskih rodova pod

vodstvom → Abrahamovim (hebrejski ’Avram i ’Avraham, zatim i ’Avram ha‘ivri, pa ga

stoga hebrejska Biblija smatra rodozačetnikom Židova) iz mezopotamske prapostojbine u

Kanaan, gdje su se nakon nekoliko stoljeća oblikovale židovske države. Ti su rodovi tijekom

svojih lutanja primali i prenosili utjecaje kulturâ Sumera, Akada i Babilona, a nakon

doseljenja u Kanaan djelomice su prihvaćali kulturu starosjedilaca. Sa sobom su nosili vjeru u

svoje rodovsko božanstvo. Abraham je bio njihov starješina i svećenik, a kasnija su plemena,

Abrahamovi nasljednici i potomci, jednoga i zajedničkoga Boga zadržala u svojem kultu,

posebno tijekom sklapanja plemenskoga saveza. Kako se saznaje iz biblijskih izvješća,

povremeno su prihvaćali božanstva i kultove susjeda, što govori o dugotrajnom oblikovanju

židovske jednobožačke religije. Biblijska predaja o boravku Židova u Egiptu zasniva se na

vjerojatnim seobama židovskih rodova iz Kanaana u deltu Nila tijekom sušnih razdoblja.

Ondje su u doba prevlasti Hiksa (oko XVII. st. pr. Kr.) nailazili na gostoprimstvo, ali su

poslije egipatski faraoni zauzeli neprijateljsko stajalište prema Židovima pretvorivši ih u

radnike na gradnjama piramida, gradova i kanala za natapanje. Biblijska predaja govori o

izlasku Židova iz egipatskog ropstva, dok znanost pretpostavlja da su se nakon smrti

Ramsesa II. (XIII. st. pr. Kr.) pobunili protiv egipatskih faraonâ. Ta je predaja bogata opisima

pustinjskoga lutanja i iskušenjâ donedavnih robova na putu u svoju nekadašnju domovinu u

kojoj su im predci bili slobodni pastiri. Tijekom četrdesetogodišnjega lutanja kroz Sinajsku

pustinju pod vodstvom → Mojsijevim, jednoboštvo, pojam saveza s Bogom, ideja o

izabranosti i rušenje tuđinskih idola bili su u izravnoj službi ujedinjavanja raznorodnih

skupina i rodovskih grupa u jednu narodnosnu cjelinu slobodnih ljudi.

Zaposjedanje Kanaana u biblijskoj knjizi Jošua (Jěhošua) opisano je kao jedinstven pohod,

povratak u obećanu zemlju. Naseljavanje je teklo dugo i u skupinama, koje su dolazile

vjerojatno tijekom triju stoljeća (između XIV. i XII. st. pr. Kr.). O nejedinstvenom i

djelomičnom zaposjedanju zemlje svjedoče i biblijski tekstovi. Ondje su se iz razjedinjenih,

ali srodnih skupina i rodova stvarala plemena, koja će tijekom vremena izrasti u obredni savez

12 plemena sa zajedničkim svetištem i jedinstvenim Kovčegom zavjetnim (Kovčegom

saveza), u kojem je bio pohranjen obrazac saveza s jednim, zajedničkim Bogom, koji im je u

zamjenu za vjernost nudio zaštitu i sigurnost. Plemenima su vladali tzv. sudci

(hebrejskišoftim) koji su se, osim za vlast i sudovanje, brinuli i za jedinstveno svetište i objavu

božanskoga prava. Jedno od najstarijih mjesta u biblijskom tekstu govori i o zajedničkom

odlasku u boj protiv neprijatelja i slavlju nakon pobjede, ali i o težnji da se obredni savez

proširi i u vojno-politički i narodnosni savez. To je razdoblje plemenske demokracije kada

»ne bijaše kralja u Izraelu i svatko je živio kako mu se činilo da je pravo«. Razvojem

poljodjelstva i prihvaćanjem uzgoja vinove loze, smokava i maslina došlo je i do društvenog

raslojavanja između onih koji su posjedovali zemlju i pastira bezemljaša, a u biblijskom štivu

spominju se i siromašni. Biblija govori i o sudcima kao izbaviteljima koje je Bog poslao da

Izraelce oslobode od nevolje. Tako se u Knjizi o Sudcima spominju Otniel, Ehud, Šamgar,

Debora (Děvora), Barak, Gideon, Abimelek (Avimeleḥ), Tola, Jair,

Jefta (Jiftaḥ), Ibsan (Ivcan), Elon (Ajlon), Abdon (Avdon) i Samson (Šimšon).Izraelci su bili u

stalnim sukobima sa stanovnicima priobalnoga pojasa, Filistejcima (hebrejski Pělištim), koji

su bili bolje naoružani, a težili su ovladati cijelom zemljom. Hebrejska Biblija opisuje to

posljednje razdoblje plemenskog uređenja, ali i stalna napuštanja kulta jednoga Boga. Po tim

se izvješćima vidi da su Židovi u obrani od Filistejaca i drugih neprijatelja pokušavali izabrati

zajedničkoga kralja, što je uspjelo tek → Samuelu, kojega predaja naziva Božjim čovjekom,

prorokom i sudcem. On je u starosti, nakon židovske pobjede nad Amonićanima (Amoncima),

pomazao → Šaula iz plemena Benjaminova za kralja, ali je njegova vladavina trajala kratko

(oko 1022. do približno 1000. pr. Kr.). Pošto je nakon jedne pobjede nad Filistejcima bio

poražen te umro, pripadnici južnoga plemena Judina izabrali su za kralja svojega

suplemenika → Davida (1000. do 970. pr. Kr.), a sjeverna plemena Išbaala (ili Išbošeta),

jednoga od Šaulovih sinova. Tada se prvi put spominje Izrael (Jisra’el) kao posebna politička

cjelina. Nakon Išbaalove nasilne smrti i pobjeda protiv neprijatelja David je postao kraljem

jedinstvene države, osvojio je od Jebusejaca Jeruzalem i onamo iz Šila prenio Zavjetni

kovčeg, stvarajući jedinstveno svetište za Izrael i Judu i politički neovisno državno središte.

David je učvrstio državu savezom sa susjedima pa je jedan od njegovih sinova, Salomon

(Šělomo; 965. do 926. pr. Kr.), naslijedio veliku i stabilnu državu. On je prevladao gubitak

nekih njezinih dijelova, uspostavio dobre odnose s bližim i daljim susjedima, a za njegove se

vladavine zemlja prvi put uključila u međunarodnu trgovinsku razmjenu. Po ugledu na

istočnjačka kraljevstva, Salomon je gradio veličanstvene dvorce, veliki jeruzalemski Hram

kao središnje svetište svih Židova (za gradnju kojega je doveo graditelje iz Fenicije), gradio je

utvrde i sustave za natapanje. No raskoš na dvoru dovela je do osiromašenja naroda koji je bio

prisiljen plaćati visoke poreze, što je izazvalo pobunu pod vodstvom → Jeroboama   I . iz

plemena Efrajimova. Pa ipak biblijska i kasnija predaja veličaju Salomona kao velikoga

kralja, koji se isticao mudrošću, znanjem i pravednošću. Stvaranje velikih zemljišnih posjeda

oduzimanjem zemlje od malih vlasnika pojačalo je suprotnosti među sjevernim i južnim

plemenima, što je dovelo do raskola 931. pr. Kr. Tada je vođa pobune Jeroboam I. postao

kraljem sjeverne države, Izraela (približno od 930. do 908. pr. Kr.), a → Roboam(približno od

930. do 915. pr. Kr.), jedan od Salomonovih sinova, naslijedio je vlast nad južnom državom,

Judom(Jěhuda). Dvije su države bile u čestim međusobnim zavadama i pograničnim

sukobima. Suprotnosti su izražene i obnovom starih svetišta (u Danu i Betelu) u Izraelu, a u

Judi čestim borbama protiv idolopoklonika te održanjem kulta jednoga Boga. Obje su

državice lako pale pod tuđinsku vlast. Od 738. pr. Kr. Izrael je plaćao danak Asircima, a

nakon ponovljenih pokušaja sklapanja saveza s drugim silama (kraljevi Pekah i Hošea)

izgubio je dijelove zemlje, prvo Galileju(Galil), zatim Gilead, a 722. pr. Kr.

Samariju (Šomron). Nakon toga je Sargon II., po vrijedećem asirskom običaju, odveo više

staleže u sužanjstvo, a na području Izraela, koji je ustrojio kao asirsku provinciju, naselio je

Samarijance (u Bibliji se taj narod naziva Kutim, podrijetlom iz zemlje Kut). Južna država,

Juda, pokušala je plaćanjem danka izbjeći potpun gubitak samostalnosti, a zatim je za

vladavine → Ezekijine (716. do 687. pr. Kr.) bila priključena protuasirskomu savezu. God.

701. pr. Kr. Sanherib je opsjeo Jeruzalem i zaposjeo Judu, koja se uspjela održati plaćanjem

visokoga danka i podčinjavanjem filistejskim gradovima-državama. Nakon pada Asirskoga

Carstva i dolaskom na vlast novobabilonske dinastije, Juda se oslobodila ovisnosti. Kralj

Jošija (Jo’šijjahu; 639. do 609. pr. Kr.) prekinuo je vazalski položaj, pokušao provesti vjersku

obnovu (po biblijskoj predaji, u njegovo je doba ponovno »otkrivena knjiga Nauka«,

odn. Ponovljeni zakon – Sefer děvarim), ukinuo je asirske kultove u jeruzalemskom svetištu,

priključio neka područja Jeruzalemu, ukinuo svetište u Betelu, otklonio politički utjecaj

Egipta. Nakon njegove pogibije u sukobu s egipatskim faraonom, Juda je potpala pod

egipatsku vlast, pod kojom je ostala sve do babilonskog osvajanja 597. i 587. pr. Kr. za

Nebukadnezara II. (605. do 562. pr. Kr.). Pokušaji zbacivanja babilonske vlasti završili su

zauzimanjem Jeruzalema (597. pr. Kr.), odvođenjem plemstva s kraljem

Joakinom (Jehojaḵin) u ropstvo i postavljanjem njegova strica Sidkije (Cidqijahu; 597. do

537. pr. Kr.) za kralja. Otpadništvo vazala Sidkije izazvalo je Nebukadnezara da ponovno

zauzme Jeruzalem (587. pr. Kr.), spali dvor i Hram i odvede cijeli vladajući sloj u sužanjstvo.

Nebukadnezar je mnogo toga prihvatio od Asiraca, ali ne i njihovu politiku »dvosmjernoga«

progonstva i miješanja stanovništva. Kako su Babilonu bili potrebni radnici i obrtnici,

gradove Jude ostavio je u ruševinama, ne naseljavajući iz svoje zemlje novo stanovništvo.

Tako su se poslije povratnici iz babilonskoga sužanjstva mogli naseliti u svoja naselja.

Proroci

Izvorno značenje hebrejske imenice nabi’, navi’ (množina něbi’im, něvi’im), tj. prorok, u

znanosti je i danas prijeporno.Hebrejska Biblija i Mojsiju pripisuje svojstva proroka, a

spominje i vidioce (vizionare), koji su »Božjim nadahnućem« mogli pretkazivati događaje i

kao ekstatični proroci raditi ono što su kod drugih naroda radili vračevi služeći se magijom.

Proroci su imali važno mjesto u povijesti Židova. U Samuelovo i Šaulovo doba djelovali su

kao pojedinci i kao skupine ekstatičnih proroka. Za kraljevanja Davida i Jeroboama I.

skupnoga je proroštva nestalo, a u Salomonova doba djelovanje im nije zabilježeno. Proročki

pokret oblikovao se isprva u sjevernoj državi, Izraelu, gdje je već od doba Jeroboama I.

društvo bilo raslojeno u daleko većoj mjeri nego u Judi, gdje je osnova privrede bilo

poljodjelstvo. Dok su proroci na jugu bili savjetnici kraljeva i velikaša, oni na sjeveru

suprotstavljali su se vlastima. Postupno se razvilo i proroštvo velikih proroka  ili proroka

pisaca, koji su svoje naučavanje utkali u biblijske knjige, nazvane njihovim imenima.

Zastupali su vjeru u jedinoga Boga (Jhwh) i prvi su istaknuli ideju o

dolasku → mesije (pomazanika), spasitelja koji će židovski narod izbaviti iz nevolja. Ta je

misao bila jednako važna za povijest židovstva kao i poslije za povijest kršćanstva. Proroci su

uz održavanje propisa, tzv. socijalnih zakona u Mojsijevu nauku, zahtijevali ispunjenje i

usavršavanje moralnih životnih načela, koja su za njih imala istu, kadšto i veću važnost od

obrednih radnji i prinošenja žrtava. Njima se pripisuje održanje židovskog jednoboštva,

unatoč teškim iskušenjima kroz koja su Židovi prošli tijekom svoje rane povijesti. Prestankom

postojanja Kraljevstva Jude, bilo je prekinuto i djelovanje proroka u židovskom narodu te

završeno povijesno razdoblje koje se u židovskoj historiografiji naziva Doba prvoga Hrama.

Babilonsko sužanjstvo (586. do 537. pr. Kr.)

S drugim odvođenjem Židova, nakon ubojstva babilonskoga namjesnika

Gedalije (Gědaljah), u Jeruzalemu je došlo i do prvih većih progonstava (hebrejski golā,

golāh  ili galut;  latinski diaspora), organiziranih židovskih zajednica izvan granica njihove

zemlje, koje će se održati sve do danas. Položaj tih zajednica (u Maloj Aziji, Egiptu,

Babilonu) bit će tijekom povijesti različit i ovisit će o različitim čimbenicima. Malo je

podataka o Židovima koji su ostali u opustošenoj Judi, ali ih ima o onima u Babilonu, gdje su

se prognanici u početku bavili poljodjelstvom, a obrtnici i umjetnici radili su na carskim

palačama Babilona. Tek nakon propasti Babilonskoga Carstva Židovi će se početi uključivati

u trgovinu.

Prognanici su čuvali svoje rodovsko i plemensko ustrojstvo, a na čelu zajednice bili

su starješine progonstva (ziknē hagolā). Gotovo pedesetogodišnji boravak u Babilonu izvršio

je golem utjecaj na duhovni svijet Židova. Prema tadašnjim babilonskim shvaćanjima, i

Židovi su počeli vjerovati da će samo obraćenjem povratiti milost svojega Boga. U njima su

se sukobljavale težnje za očuvanjem izvornih i samosvojnih predaja s težnjama za

prihvaćanjem novih običaja i spoznaja susjednih kultura. Mnogi su uglednici primili

babilonska imena, umjesto dotadašnjim nazivima (prvi, drugi) mjesece su počeli nazivati po

babilonskima (nisan, ijar, sivan, tamuz). Aramejski jezik, koji se proširio osobito u doba

perzijske dinastije Ahemenida, prihvatili su i Židovi kao svoj govorni jezik, a s njime i

aramejsko kvadratno pismo. Posebnu važnost za vjerski i društveni razvoj imala je i gradnja

bogomolja (hebrejski bet hakneset: dom okupljanja; sinagoga,grčki συναγωγή: zbornica,

zborište) u kojima je, u nedostatku središnjega svetišta, umjesto prinošenja žrtava bio razvijen

novi kult čitanja i tumačenja Biblije  i molitava, upravljenih jedinomu Bogu i ispunjenih

žudnjom za povratkom u domovinu.

Perzijska prevlast

Nakon pobjede Kira II. nad Novobabilonskim Carstvom (539. pr. Kr.), gotovo dva stoljeća

cijelo je područje Srednjeg i Bliskog istoka bilo pod vlašću i utjecajem Perzije. God.

538. pr. Kr. Kir II. objavio je edikt (uredbu) kojim su dopušteni svi religijski kultovi i dana

sredstva za obnovu njihovih svetišta. U početku samo u službi učvršćenja vlasti u tek

osvojenom Babilonu, Kirova snošljivost prema svim prije pokorenim narodima i njihovim

vjerama dugo se osjećala i za vladavine njegovih nasljednika. Bilo je dopušteno podizanje

svetišta radi smirenja udaljenih provincija (primjerice radi pridobivanja zahvalnih i vjernih

podanika na granici s Egiptom), a Židovi su se, po Kirovu dopuštenju, čak i vraćali u svoju

zemlju. U Jeruzalemu je bio obnovljen žrtvenik, a 537. pr. Kr. postavljen temelj drugoga

Hrama, po kojem je nazvano cijelo povijesno razdoblje. Povratak prognanika uslijedio je u

nekoliko navrata. Pod vladavinom Artakserksa I. i Artakserksa II. s prognanicima su se

vratili → Ezra i → Nehemija (430. pr. Kr.), kao namjesnici perzijskih vladara. Iz biblijskih

knjiga koje nose njihova imena saznaje se za revnu obnovu i izgradnju grada, ali i izrazito

jednoboštvo i teokratsko uređenje u kojem je Mojsijev Nauk (Zakon, Tora) stavljen u središte

života, kao temeljni zakon zemlje i židovske zajednice. Tijekom dvaju naraštaja, od prvoga

vala povratnika do Nehemijina dolaska iz Babilona, društvene su se suprotnosti u Judi

zaoštrile. Visoki su činovnici i zemljoposjednici ojačali, a ratari osiromašili te su mnogi pali u

ropstvo zbog neplaćenih dugova ili posebnih perzijskih poreza. Nehemija je oslobodio

dužnike dugova, a zemlju vratio prijašnjim vlasnicima, što je, uz Solonovu reformu u Grčkoj,

bio jedinstven događaj u starovjekovnoj povijesti. Društvena i vjerska obnoviteljska djelatnost

Ezre i Nehemije ostavila je dubok trag u židovskoj povijesti, ali je ona ujedno bila uzrokom

društvenih sukoba u perzijskoj provinciji Judeji (Jehud), koja je od 350. pr. Kr. bila

teokratska državica s vlastitim kovanim novcem. Njihovo nemirenje s do tada vladajućim

vjerskim sinkretizmom i njihov separatizam pridonijeli su očuvanju narodnosne

samosvojnosti Židova, ali su doveli i do raskola sa Samarijancima. U doba Nehemijina

namjesništva počeli su sukobi između vladara, odnosno njegova svjetovnoga zastupnika, i

velikoga svećenika jeruzalemskoga Hrama.

Helenističko razdoblje

Helenističko razdoblje započelo je prije osvajanja Aleksandra III. Velikog, ali se nakon

njegovih vojnih pobjeda grčka kultura proširila na širokom području od granica dotadašnje

Perzije do zapadnih granica Egipta. Usporedno sa širenjem helenističkog utjecaja, širila se i

židovska dijaspora (tako je osnovana i njihova vrlo snažna zajednica u Aleksandriji), a počela

su i prva doseljavanja na Balkanski poluotok. Iseljavanje Židova iz Jude ojačalo je posebno u

doba borbi za vlast između Aleksandrovih nasljednika. Pod vlašću dinastije Ptolemejevića

Židovi u Judi i u Egiptu imali su određena samoupravna prava, a veliki svećenik u

jeruzalemskom Hramu bio je i svjetovni vođa. Zajednicom je kao vrhovno tijelo

upravljala geruzija  (grčki: savjet staraca), a nešto poslije veliki sabor (hebrejski kneset

hagědolā), iz kojega će se razvitisanhedrin (sinedrij, grčki συνέδριoν). Ptolemejevići i

Seleukidi nametali su grčku kulturu i vjeru kako bi pomirili različitosti mnogobrojnih

porobljenih naroda. Visoko židovsko svećenstvo i bogatiji društveni slojevi u velikim

gradovima, koji su se gradili po uzoru na grčke gradove (polise), našli su načina da, osim

grčkog jezika, prihvate i neke vanjske oblike grčke kulture pa su mnogi uglednici nosili grčka

imena, među njima čak i veliki svećenici. Nasuprot njima, seljaci, stočari i siromašni žitelji iz

unutrašnjosti Jude osjećali su da helenizam donosi i jačanje robovlasništva (koje do tada još

nije uzelo maha). Stoga je 167. pr. Kr., nakon odluke Antioha IV. Epifana da pod prijetnjom

sile zabrani židovske vjerske obrede i u Hramu uspostavi kult Jupitera Olimpskog, izbila

pobuna u mjestu Modiinu, koju je predvodio svećenik Matatija (Matitjahu)  iz obitelji

Hašmonejaca (→ makabejci) i njegovih pet sinova (Juda Makabejac, Jonata Afus, Ivan Gadi,

Šimun Tasi, Eleazar Avaran). Te su borbe (167. do 140. pr. Kr.) donijele Judi političku

samostalnost, koja je potrajala sve do rimskog osvojenja (63. pr. Kr.).

Književna djela iz toga doba svjedoče o društvenom raslojavanju te nose obećanje boljega

života na ovom ili na onom svijetu, pozivaju u borbu protiv kraljeva iz hašmonejske dinastije,

koji su prigrabili i naslov velikih svećenika, te iskazuju strepnju pred novom, nadirućom

rimskom silom. Društvene suprotnosti za vladavine Aleksandra Janaja (103. do 76. pr. Kr.)

dovele su do građanskog rata, a zatim i do pada Jude. Kulminirale su u

sukobu → farizeja (hebrejski pěrušim:odvojeni), kao predstavnika puka,

i → saduceja (hebrejski cědokim, vjerojatno zbog tvrdnje da su potomci svećenika Cadoka ili

Sadoka), kao predstavnika vladajućih slojeva. Farizeji su istupali protiv vladajućih

zemljoposjednika i zelenaša, protiv helenističke kulture i duha, vjerske su obrede obavljali

vrlo strogo, a tako su tumačili sve vjerske propise i zakone. Saduceji nisu marili za religijsku

strogost i podrobno propisane obredne radnje, odbijali su vjeru u zagrobni život, a u

helenskom duhu nisu vidjeli opasnosti. Brojčano najmanja bila je stranka → esena, koja je

okupljala najsiromašnije slojeve, koji su zajedno s ostalima tražili utjehu u religiji, uzdižući

svoje siromaštvo (»po milosti«) do vrhunskog ideala. O njima se u židovskoj historiografiji

malo zna, a sebe su nazivali Zajedništvom (Jaḥad)  i Siromašnima (’anavim). O njima su

pisali povjesničari Josip Flavije, Plinije Stariji i Filon Aleksandrijski, a rukopisi (svitci)

pronađeni 1947. u špiljama kraj Kumrana (Qumrān) na obali Mrtvoga mora govore o

zajednici koja je odbacila stari i prešla u novi savez s Bogom, živjela u zajednici dobara i

duha, strogo se pridržavajući propisa o obrednoj čistoći; kupali su se (»krstili«) svakodnevno i

očekivali božanski prevrat, propast staroga i ustanovljenje novoga, pravednijega društva.

Vladavina Rima

Suparničke borbe između hašmonejskih vladara dovele su (67. pr. Kr.) do intervencije

rimskog vojskovođe Pompeja, a time i do gubitka državne samostalnosti. Juda je u početku

rimske prevlasti zadržala stanovitu autonomiju, plaćajući Rimljanima danak. U nadi da će

upad Parta za njih značiti slobodu, Židovi su pod Antigonom (40. pr. Kr.) podigli prvi ustanak

protiv Rima. Nakon njegova gušenja Rimljani su za vladara Judeje (latinski Iudaea) postavili

Idumejca → Heroda Velikoga, svojega štićenika, koji je vladao do 4. god. pr. Kr. Za svoje se

vladavine sukobio s preživjelim potomcima Hašmonejaca, s višim slojevima i sa siromašnim

pukom. Ženidbom Marijamnom iz obitelji dotadašnjih kraljeva pokušao je dobiti naklonost

podanika, ali je zbog počinjenih ubojstava postajao sve ozloglašenijim. Bio je zanesen

graditelj te je osim mnogih palača i amfiteatara izgradio i veličanstveni jeruzalemski Hram.

Istodobno je gradio i poganska svetišta po gradovima u unutrašnjosti, a novčana sredstva za

sve te gradnje nalazio je raspisujući sve teže poreze, koje puk nije mogao podnijeti pa je

postupno i pripadnike viših staleža lišio dobroga dijela imovine. Herod je u svemu vodio

dvorski život po ugledu na Rim, njegova je okolina bila nesigurna, život nikomu nije bio

zajamčen pa ni članovima njegove obitelji. Nemoć u traženju izlaza među Židovima se

očitovala u nastanku sve više novih vjerskih struja. Među farizejima su se oko poglavara dviju

škola, Hilela i Šamaja, razvile dvije temeljne struje u tumačenju propisa

usmene → Tore. Nakon Herodove smrti ugušen je još jedan ustanak, a Rimljani su ukinuli

autonomiju Judeje i pretvorili ju u svoju provinciju. Strogo robovlasničko uređenje Rima i još

veće siromaštvo doveli su do novih buntovnih pokreta, kao što su zeloti, a pojavile su se i

prve kršćanske zajednice. Esensko je Zajedništvo izgradilo vjeru u dolazak dvojice

pomazanika – mesija – koji će Židove otkupiti, odnosno izbaviti iz ropstva. Prva desetljeća

nove ere u Judeji bila su vrlo burna, u zemlji su izbile mnoge pobune, koje su Rimljani krvavo

ugušili i proglasili Judeju (6. god.) prokuratorskom provincijom s Cezarejom

(latinski Caesarea, hebrejski Kejsarija) kao glavnim gradom. Prokuratori (Poncije Pilat, Flor)

natjecali su se u otimanju i okrutnoj vladavini, a vrijeđanje židovskih vjerskih osjećaja

postavljanjem carskih slika i kipova u njihova svetišta izazivalo je nemire i ustanke u zemlji

(66. do 67), što je potaknulo cara Nerona (vladao od 54. do 68) da odredi vojskovođe

Vespazijana i njegova sina Tita da u Judeji uspostave red. Fanatični zeloti i njihovi

istomišljenici prevladavali su u gradovima, rimske legije zauzimale su Galileju (ondje se

Rimljanima predao Josef ben Matatja, zapovjednik židovske vojske, koji će u Rimu poslije

biti povjesničar židovstva i židovskog rata → Josip Flavije). Nakon Neronova samoubojstva

(68) i Vespazijanova dolaska na vlast u Rimu, njegov sin Tit dobio je u zadatak okončati rat u

Judeji. Dugotrajna opsada završila je razorenjem Jeruzalema i Hrama 70. god. (po židovskom

kalendaru 9. ava, koji je proglašen postom i danom žalosti zbog propasti svetišta i države).

Najfanatičniji zeloti pobjegli su tada u utvrde i branili se pred nadmoćnijom rimskom

vojskom. U tvrđavi Masadi na jugu zemlje devet stotina boraca branilo se dvije godine i na

kraju izvršilo samoubojstvo kako ne bi pali u ruke osvajaču. Nakon svih tih događaja Tit je

dao kovati novac s natpisom Judaea capta i u pobjedonosnom je mimohodu ušao u Rim s

mnoštvom zarobljenih Židova, s velikim ratnim plijenom i dragocjenostima iz jeruzalemskoga

Hrama (o tim događajima zorno svjedoče reljefi Titova slavoluka u Rimu).

Nakon slamanja otpora u tzv. židovskom ratu, u osvojenoj provinciji vladalo je

zapovjedništvo Desete rimske legije. Ipak su za Trajanove vladavine (98. do 117) izbile

pobune Židova u Aleksandriji, na Cipru i u samoj Judeji, koje su krvavo ugušene. Duhovno

vodstvo Židova premjestilo se u gradić Javne (latinski Jamnia), gdje je nakon odobrenja

Rimljana ponovno započeo djelovati sanhedrin (sinedrij), autonomno učilište i sudište,

kojemu su se Židovi podvrgavali radije no rimskim sudovima. Od tada je započeo golemi

napor u prikupljanju tzv. usmenoga Nauka, neke vrste običajnoga prava, poslije

objedinjenoga u → Talmud. God. 117. na rimsko je prijestolje stupio Hadrijan, koji je odlučio

obnoviti Jeruzalem kao grčki polis pod nazivom Aelia Capitolina, a obnovljeni Hram

posvetiti Jupiteru. To je izazvalo novo negodovanje i veliki ustanak Židova pod Šimunovim

vodstvom, a koji je duhovni vođa naroda u to doba (132. god.) Rabbi Akiba (→ akiba ben

josef), sin Josefov, podržao izjavljujući da je vođa ustanka mesija i nazvao ga → Bar

Kohba (sin zvijezde). Ustanici su oslobodili Jeruzalem, postavili Elazara za velikoga

svećenika i kovali vlastiti novac. Hadrijan je na to poslao vojskovođu Julija Severa, koji je

134. ponovno zauzeo Jeruzalem, zatim još pedesetak tvrđava i napokon, nakon duge opsade,

tvrđavu Betar (135), u kojoj je poginuo i Bar Kohba, dok je Rabbi Akiba bio mučen i ubijen u

tamnici. Hadrijan je zatim naredio progon učitelja, zabranio vjerske obrede, stanovništvo

prodao u ropstvo, a Hram pretvorio u svetište njega samog i boga Zeusa. Provinciju Judeju

nazvao je Sirijom-Palestinom, a Jeruzalem proglasio rimskom kolonijom u koju je bio

zabranjen pristup Židovima. Tada je došlo do njihova velikog izgona iz Judeje i Galileje

(većina židovskog stanovništva s toga područja iselila se poslije, za arapskih osvajanja u

VII. st.) i njihova života u dijaspori, gdje su živjeli bez svoje države, bez središnje vjerske ili

političke uprave, s iznimkom babilonske zajednice, koja je u jednom razdoblju imala

svojega egzilarha (aramejski reš galuta). Za razliku od Judeje i Galileje, Zemlja Izraelova u

to je doba i dalje bila većinom naseljena Židovima te je u razdoblju koje je uslijedilo ondje

bila kodificirana → Mišna i Jeruzalemski Talmud,kao i mnogi → midraši, što je,

uz Babilonski Talmud, oblikovalo judaizam kakav danas poznajemo.

Koristeći se nastojanjem rimske vlasti da udobrovolje podanike, poglavari dopuštenih učilišta

u Javneu, Lodu i Tiberiji pokrenuli su sudbonosni razvojni tijek u židovstvu. Nadomještajući

nepostojanje središnjega svetišta i vlastite državne vlasti naučavanjem, stvorili su zbornike

pod zajedničkim nazivom Talmud, koji će ubuduće biti smjernica svim Židovima.

Još i prije protužidovskoga Kodeksa  (425) istočnorimskog cara Teodozija, kojim je bio

zabranjen rad mnogim učilištima u Javneu i drugim gradovima, u Babilonu, gospodarski i

brojno snažnoj židovskoj zajednici, bilo je utemeljeno nekoliko učilišta, koja su po uzoru na

ona u domovini nastavila proučavanja i rasprave koje će se skupiti u zbornik, danas poznat

pod nazivom Babilonski Talmud. Protužidovsko bizantsko zakonodavstvo koje se razvijalo od

V. do poč. VII. st. izazvalo je simpatije Židova prema prodoru Arapa u zemlje Bliskog i

Srednjeg istoka. Talmudska učilišta u Babilonu od razdoblja arapskih osvajanja dobila su

punu slobodu djelovanja te su djelovala više od pet stoljeća. Njihovom su zaslugom bili šireni

talmudski propisi, što im je osobito polazilo za rukom za postojanja Bagdadskoga Kalifata,

kada su svoja naučavanja proširila na sve židovske zajednice u islamskim zemljama, a osobito

u Egiptu, sjevernoj Africi, Perziji i na Pirenejskom poluotoku, odakle je predaja bila

prenesena i u ostalu europsku židovsku dijasporu. Nakon križarskog osvojenja Jeruzalema

(1099) prestao je organizirani život Židova u Palestini i na Bliskom istoku.

Europske migracije

Seobe Židova po Europi tekle su različitim pravcima. Iz sjeverne Afrike prelazili su na

Pirenejski poluotok, otuda su se selili od južne Francuske na sjever, da bi odatle stigli u

predjele njemačkog jezičnoga područja u IX. st., premda ih je u rimskoj provinciji Germaniji

bilo već u prvim stoljećima nove ere. Drugi su pravci tekli preko Balkanskog i Apeninskoga

poluotoka, a jedan manji krak vodio je prostorima srednje Azije prema Gruziji, kao i na jug u

daleke krajeve Arapskoga poluotoka, gdje se u Jemenu sve do suvremenoga doba zadržala

jedna od najstarijih židovskih zajednica.

Nakon širenja kršćanstva kao državne religije u europskim zemljama, uslijedilo je razdoblje

provođenja čestih protužidovskih mjera, što su ih uvodile vlasti i Crkva. Prve protužidovske

zakonske odredbe postojale su već u Bizantu uKodeksu Teodozija II., a osobito u

Justinijanovu Corpus iuris civilis, koji je postao uzorom protužidovskog zakonodavstva u

mnogim europskim državama. Bile su donesene mjere obveznog odijevanja, nošenja posebnih

tzv. židovskih (šiljatih) kapa, nošenja sramnoga žutog znaka i druge mjere. Izolacija Židova

osobito je bila izražena otkako je 1555. papa Pavao IV. izdao odredbu prema kojoj su morali

stanovati u odijeljenom dijelu grada, koji je u različitim zemljama dobio različite nazive

(Judengasse, Žudioska ulica, Judeiria, a prema ljevaonici topova u Veneciji, ghetto igeto;  taj

se naziv uvriježio širom svijeta).

Prve protužidovske zakone na Pirenejskom poluotoku donijeli su Vizigoti pa su ondje arapski

osvajači u Židovima našli oduševljene pomoćnike. Prihvativši arapski za svoj jezik poslovne

komunikacije, kao i za pisanje vjerskih i filozofskih rasprava te djelomice i za svoj književni

jezik, sudjelovali su u razvoju zemlje, postizali visoke državničke položaje, bili odlični

liječnici, astronomi, jezikoslovci, poznati obrtnici i pokretači razvijene manufakture; vrlo su

zaslužni i za razvoj svilarstva. Do punoga procvata arapsko-židovske kulture došlo je za

vladavine posljednjih Omejida, Abdurahmana i njegovih sinova u Kordopskom Kalifatu

(VIII–XI. st.). Taj se gospodarski, društveni i duhovni napredak nastavio do kraja vlasti

dinastije Almoravida (1147). No zapravo se već 976., dolaskom na vlast Hišama II., položaj

Židova znatno pogoršao. Prvi veći progoni počeli su potkraj 1066., kada je muslimanska

gomila upala u kraljevsku palaču u Granadi, razapela židovskog vezira Josefa ibn Naghrelea i

masakrirala većinu židovskog gradskog stanovništva. Židovi su bili dio vojske kastiljskoga

kralja Alfonsa VI., koja je ratovala protiv Almoravida, koji su u svojoj vojsci također imali

velik broj Židova.

To razdoblje židovske povijesti značajno je i zbog velikih djela nove hebrejske književnosti,

nastalih na Pirenejskom poluotoku. Dolazak na vlast fanatičnih i netrpeljivih Almohada donio

je Židovima nove progone, prisilne seobe te oduzimanje slobode. Židovi su tada prestali

proučavati njima strane kulture i znanosti; usporedno s jačanjem kršćanske španjolske i

portugalske vlasti, nakon pobjeda španjolskih kneževa nad arapskima, među Židovima se

razvila konzervativna vjerska misao. Umjesto proučavanja znanosti i filozofije, proširio se

mistički nauk – kabala.

Jačanjem Katoličke crkve na Pirenejskom poluotoku, počevši od XII. st., položaj se Židova

pogoršao. Veliki val progona Židova iz zapadne i središnje Europe zabilježen od razdoblja

Crne smrti (kužne epidemije 1348–49), nastavio se nakon protjerivanja Arapa (1452) i

utemeljenja španjolske inkvizicije (1480). Osobito je bio snažan nakon 1492., kada je

španjolski kraljevski par Izabela i Ferdinand donio odluku o progonu Židova. Glavnina

židovskih izbjeglica s Pirenejskoga poluotoka migrirala je tada u smjeru Osmanskoga Carstva

i Apeninskoga poluotoka. Istodobno su izbjeglice s Apeninskoga poluotoka u najvećoj mjeri

migrirali prema istočnoj Europi i Levantu (posebice su bili brojni na dalmatinskoj obali, u

Solunu, na Peloponezu i u Carigradu), dok su se izbjeglice iz njemačkih zemalja naseljavali

ponajprije u Poljsku i Litvu. Tada su se u gradovima Osmanskoga Carstva oblikovale

brojčano, gospodarski i kulturno snažne židovske zajednice. Ujedno su se obnovila i židovska

naselja u povijesnoj zemlji Izraelu. S progonima je povezana i pojava zajednica većinom

priznatih Židova u protestantskoj Nizozemskoj, kao i sjeverozapadnoj Njemačkoj i Engleskoj

te njihovo sudjelovanje u kolonijalnim aktivnostima Nizozemske i Engleske (prve židovske

zajednice u Novom svijetu nastale su u nizozemskim kolonijama). Proces seobe završio je

oko 1570. u okviru kulturnog i političkog preokreta koji je zahvatio Europu.

Od ranoga srednjeg vijeka do polovice XVIII. st. položaj Židova u europskim zemljama nije

se mnogo mijenjao; u većini oni su bili tek trpljena manjina, plaćali su posebne poreze, bavili

se samo određenim, njima dopuštenim zanimanjima, poljodjelstvo ili posjed zemlje nisu im

bili dopušteni, a zemljoposjednici su ih često koristili za stjecanje novčanih sredstava,

tjerajući ih u novčarske poslove, uzimajući pritom korist za sebe. U društvu su ostajali stranci,

živjeli su u svojim općinama (zajednicama) i nisu se miješali s okolnim pučanstvom.

Usponom merkantilizma u Europi došlo je i do prve velike emancipacije Židova, koji su od

tada tvorili čvrsto povezanu skupinu. Osobito je to bilo primjetno u Francuskoj, gdje je 1791.

u Konventu bila izglasana građanska ravnopravnost Židova. Nakon toga oni su tu

ravnopravnost izborili u svim europskim državama osim u Portugalu (tek 1910) i u Carskoj

Rusiji (revolucijom 1917). U zemljama u kojima se uvođenje prava Židova odvijalo s više

teškoća, od XVIII. st. ojačao je, posebice u njemačkim zemljama, prosvjetiteljski

pokret → haskala, pod vodstvom njemačkog filozofa Mosesa Mendelssohna (1729–86). Taj

se pokret poslije proširio u Poljsku te u Rusiju, gdje je trajao gotovo do 1881. Ondje su od

XIX. st. do 1918. živjele dvije trećine europskih Židova (oko 5 milijuna), a carski je režim

potaknuo nekoliko protužidovskih izgreda i pogroma (1881–82., 1891., 1906–07); najveći val

bio je u doba revolucije i građanskog rata (1917–20), kada je bilo ubijeno oko 50 000 ljudi. Ti

su pogromi doveli do pojave cionističkoga pokreta i stvaranja Bunda, židovske inačice

socijalističkog pokreta.

Veliko siromaštvo židovskih masa i progoni uzrokovali su česte emigracije u SAD i

Argentinu početkom XX. st. Prvi doseljenici u Sjevernoj Americi došli su u XVI. i XVII. st.,

a prva židovska općina bila je osnovana 1654. u New Amsterdamu (današnji New York).

Nakon svakoga progona u Europi pojačavalo se iseljavanje u Ameriku, u kojoj su mnogi

vjerski prognanici, osobito protestanti, nalazili utočište. Od samoga početka Židovi su u

Americi imali veće slobode nego u Europi, kako u privrednom tako i u javnom i kulturnom

životu. Budući da su i ondje postojale predrasude i zatvorenosti pojedinih zajednica, od

početka su se bavili malim brojem zanimanja (krojači, ugostitelji, sitni obrtnici, poslije

umjetnici i djelatnici kazališta, filma i tzv. šou-biznisa, a nakon uključivanja drugoga

naraštaja slobodna intelektualna zanimanja: odvjetnici, novinari, pravnici, liječnici, ljekarnici

i znanstveni radnici).

Kao izravna posljedica Dreyfusove afere u Francuskoj (1894–1906), ruskih carskih pogroma,

neriješenih materijalnih i društvenih problema Židova, jačao je politički cionizam kao

svojevrsni židovski nacionalni preporod i pokret koji je težio ponovnomu naseljavanju

Palestine i stvaranju nove židovske države na tom prostoru. Stoga je tada počelo iseljavanje

na područje Palestine, tada pod vlašću Osmanskoga Carstva, podijeljene u više sandžaka, gdje

su do tada živjele samo malobrojne židovske zajednice. Početkom XX. st. Židovi su stekli i

znatan utjecaj u Velikoj Britaniji, gdje je tzv.Balfourovom deklaracijom  (1917) bilo

zajamčeno osnivanje nacionalne države Židova na tlu Palestine, što je Liga naroda 1922. i

potvrdila odabravši teritorij unutar britanskoga mandatnoga područja (mandatna Palestina).

Od 1922. do stvaranja države Izrael

Na osnovi rasnog antisemitizma, »znanstveno« formuliranoga na temelju nekih filozofsko-

antropoloških teorija XIX. st., nakon izbijanja II. svjetskog rata stvoren je u Berlinu plan o

biološkom uništenju Židova i drugih »inferiornih« rasa. Plan je na zahtjev A. Hitlera bio

donesen na nacističkoj konferenciji u Wahnseeu kraj Berlina, pod nazivom Konačno rješenje

židovskoga pitanja  (njemački Endlösung). Proveden je u nekoliko faza u cijeloj okupiranoj

Europi, gdje je bilo ubijeno, ugušeno i spaljeno oko 6 milijuna Židova (→ holokaust). U

izraelskoj i židovskoj međunarodnoj javnosti od 1980-ih za te se događaje ustalio naziv Šoa.

Za II. svjetskog rata Židovi su u Varšavskom getu dignuli ustanak protiv Nijemaca, a

sudjelovali su i u gotovo svim pokretima otpora.

Na većem dijelu britanskoga mandatnog područja u Palestini osnovana je (1948), na temelju

odluke Ujedinjenih naroda, država → Izrael, u koju se uselilo nekoliko stotina tisuća Židova

iz svih krajeva svijeta, a posebno iz Europe. Nakon 1948., osobito nakon tzv. šestodnevnog

rata 1967., u Izrael je izbjeglo i oko 800 000 Židova iz arapskih zemalja, čiji potomci danas

čine znatan dio izraelske židovske zajednice. Useljavanje je bilo praćeno krvavim sukobima

između Židova i Arapa te odbijanjem susjednih arapskih zemalja da priznaju državu Izrael.

Iseljavanje u Izrael iz SSSR-a i bivšega sovjetskog bloka uglavnom je bilo onemogućeno.

God. 1964. u SAD-u je utemeljena skupina koja se izvan mreže židovskih organizacija borila

za prava sovjetskih Židova na iseljenje u Izrael. Židovi iz SSSR-a i istočnoga bloka osobito su

se pokušali iseliti nakon šestodnevnoga rata (1967), zbog rastućega državnog antisemitizma u

SSSR-u i zemljama Varšavskog ugovora. Njihov je pokret

nazvan refusenik (hebrejski mesorav alija: onaj kojemu nije dopušteno useljenje u Izrael), a

jenjao je izmjenom okolnosti, nakon dolaska na vlast M. Gorbačova. Jedan od

najpoznatijih refusenika suvremeni je izraelski političar Natan Šaranski.

Osnove znanstvenog proučavanja židovske povijesti postavljene su u XIX. st. utemeljenjem

Wissenschaft des Judentums, pokreta koji je težio kritičkom istraživanju židovske literature i

kulture (uključujući i rabinsku literaturu), korištenjem znanstvenih metoda. Predstavnici toga

pokreta, među kojima su se osobito istaknuli Leopold Zunz, Abraham Geiger i Zechariah

Frankel iz njemačkih zemalja, Samuel David Luzzatto s Apeninskoga poluotoka te Nahman

Krohmal i Solomon Judah Rappaport Lejb iz Galicije, primjenjivali su znanstvene metode u

tumačenju izvornih tekstova, nastojeći identificirati početke razvoja židovske tradicije te ju

smjestiti u širi kontekst svjetskih kultura. Wissenschaft des Judentums i danas se smatra

temeljem akademskoga studiranja židovstva.

3. ISLAM

3.1 Islam – općenito

islam (arap. islām: pokornost Božjoj volji, predanost Bogu), monoteistička religija nastala u

Arabiji u VII. st. Osnovao ju je → Muhamed (temelji se na propovijedanju Božjega poslanika

Muhameda između 610. i 632), a njezini se sljedbenici nazivaju muslimani. Islam uz religiju,

držanje kojim se očituje pokornost Božjoj volji, znači i civilizaciju (ovozemaljsku uređenost

zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kada se Muhamed sa svojim

pristašama preselio iz Meke u Medinu.

Nastao u polunomadskome mnogobožačkome društvu Arapskoga poluotoka, gdje je već bilo

gradova s trgovačkom elitom, islam je od židovstva i kršćanstva naslijedio strog i radikalan

monoteizam, pojedina gnostička naučavanja, a od predislamske arapske

religije (džahilijet) zadržat će neke moralno-pravne propise i običaje (klanska solidarnost,

mnogoženstvo, svetište Kaba). Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se

oblikovati kao izvorna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. Četiri su izvora islama:

kuranska objava (→ kuran; preko arkanđela Gabrijela /Džibril, Džebrail/Alah je Muhamedu

kazivao Kuran, koji se smatra svetim i vječnim tekstom), Muhamedove upute i praktični

životni primjeri (uz Kuran, normativnu vrijednost za islam ima suna /sunna/, zbirka

prorokovih izreka i djela), jednodušna suglasnost velikih islamskih zakonoznanaca i teološko

razmišljanje, logičke prosudbe po analogiji.

Islamsko vjerovanje (iman) sadrži šest temeljnih vjerskih istina: vjerovanje u postojanje

jednoga Boga (→ alah), stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog; vjerovanje u

postojanje anđelâ (meleci), hijerarhijski raspoređenih; vjerovanje u sve četiri pisane objave

(Davud, Musa, Isa i Muhamed; Muhamed je bio posljednji prorok); vjerovanje u Božje

poslanike od Adema (Adam), preko Nuha (Noa), Ibrahima (Abraham), Muse (Mojsije), Ise

(Isus) do Muhameda; vjerovanje u sudnji dan, kada će tjelesa mrtvih uskrsnuti, bilo za rajske

radosti (dženet), bilo za paklene muke(džehenem); vjerovanje u predodredbu (kader), po kojoj

se sve zbiva po Božjem određenju i dopuštenju.

Islamski nauk o čovjeku kao religioznom biću očituje se sveukupnim vjerničkim životom, a

na poseban način u bogoštovnim činima. Zato je u islamu džamija neodvojiva od trgovačkoga

središta, a religija od politike. Pet je temeljnih bogoštovnih dužnosti, pet stupova islama:

ispovijest vjere, obredna molitva (salat ili namaz), ramazanski post, obvezni vjerski

prinos (zekat) i hodočašće u Meku (→ hadž). Osim tih temeljnih obveza postoje i druge:

obrezanje, sveti rat(džihad), zabrana svinjetine i opojnih pića, zabrana posuđivanja uz kamate.

Islamski kalendar ima 12 lunarnih mjeseci. Petak je molitveni dan (džuma). Glavni su

muslimanski blagdani Ramazanski bajram i Kurban ili Hadžijski bajram. Slavi se i

Muhamedov rođendan.

Premda Kuran sadrži osnovno načelo naravnoga zakona (činiti dobro, a izbjegavati zlo), islam

je tipično pravna religija. Obiteljske, društvene i bogoštovne odnose podrobno propisuje

šerijatsko pravo, koje obuhvaća strogo propisanu

obavezu(farz), obavezu (radžib), preporuku (suna); pohvaljeno djelo, strogu

zabranu (haram) pokuđeno djelo (mekruh) i djelo koje se ne preporučuje (mufsid). Od VII. do

IX. st. razvijala se islamska pravna znanost, sa svoje četiri pravne škole. U islamskim

zemljama danas je šerijatsko pravo uglavnom zadržano na području obiteljskoga

(porodičnoga) prava (većina zemalja), negdje je zamijenjeno građanskim pravom (Turska), a

u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).

Teologija, filozofija i mistika nisu u središtu islama, jer je on više zaokupljen ljudskim

ponašanjem nego Božjom naravi, zato je u islamu naglašen Božji zakon (šerijat). No u susretu

s bizantskom, perzijskom i indijskom kulturom i njima pripadnim religijama, u islamu se

razvila teologija, filozofija i mistika. Teologija (→ kalam) se počela sustavnije razvijati u

IX. st. U središtu je teoloških razmišljanja pitanje Božje predodredbe i ljudske slobodne volje.

Filozofija (→ falsafa) se počela razvijati u IX. st. pod utjecajem prijevoda grčkih filozofa

(Platon, Aristotel i Plotin) na arapski. Svrha joj je bila uskladiti grčku misao s islamom.

Glavni su predstavnici klasične islamske filozofije Ibn Sina (Avicena), Al-Farabi i Ibn Rušd

(Averroes). Dok su bizantski i bliskoistočni kršćani posredovali grčke filozofe islamu,

sudjelujući u njihovu prevođenju na arapski, u srednjem vijeku skolastici će upoznati

Aristotela posredovanjem arapskih filozofskih djela i prijevoda. Mistika (→ sufizam) je

nastojala produbiti unutarnji odnos između Boga i čovjeka, što je izmicalo zakonskomu

propisu (šerijatsko pravo) i teološkomu racionalizmu. Nastala je u Iranu u VIII. st. pod

nazivom tesavuf. Glavni su predstavnici islamske mistike Haladž, Al-G(h)azali, Arabi, Ibn

Farid i Rumi. Sufizmu će ipak biti skloniji šijizam nego sunizam.

Islamska zajednica (Umma) okuplja se oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogoštovnog i

pravnoga sustava. Umma je nastala 622. u Medini kao religijska i politička zajednica, u kojoj

se vjersko i društveno, bogoštovno i svjetovno duboko isprepleću. Muhamed je Božji

poslanik, ali i državnik, vojskovođa i diplomat. Izvor političke vlasti nije javno mnijenje te

dogovor i ugovor prema njemu, već Alah, koji je za to ovlastio svojega poslanika. To

jedinstvo religijskoga i političkoga kroz povijest će obilježiti Ummu i u susretu sa

zapadnjačkim društvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut će muslimanima

ozbiljne probleme.

U islamu nema klera u kršćanskom smislu, već se upućenu svjetovnjaku povjerava određena

vjerska služba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u središtu islama šerijat i šerijatsko

pravo, glavni su vjerski službenici pravnici teolozi (→ ulema). U islamskim zemljama muftija

je, u skladu sa šerijatskim pravom, rješavao slučaj i donosio rješenje, a kadijaga provodio u

praksi. Kalif je bio više svjetovni i politički zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u

užem smislu.Džamija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) već i ustanova s popratnom

vjerskom školom (mekteb, medresa) i knjižnicom.

Islamska zajednica na samom se svom početku (druga pol. VII. st.) podijelila na sunite,

haridžite i šijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom odvojili

pravno i dogmatski. Uz Kuran suniti (sunizam) prihvaćaju još tri izvora islama i šerijatskoga

prava (suna, idžma i kijas). Šijiti (šijizam) osporavaju idžmu i naglašavaju ulogu osobnog

istraživanja. Zbog isticanja subjektivnoga načela vjerskog iskustva, šijiti su se dalje

raščlanjivali na pojedine sljedbe (duodecimiti, ismailiti, karmati). Novije su sljedbe šijitskog

ishoda ahmadizam i babizam. Čuvajući zajednički dogmatski i bogoštovni okvir, sunizam se

raščlanjuje na pravne škole (mezheb). Suniti tvore većinu (90%) u islamu, šijiti manjinu

(10%).

Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio cijelim Arapskim poluotokom,

bilo vojnim pobjedama bilo taktičnim pridobivanjem beduinskih plemena. Za četvorice prvih

kalifa (632–661) vojnim osvajanjem islam se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju,

Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661–750) i

abasidskih (749–1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi

Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se

nije širio samo vojnim osvajanjem već i vjerovjesničkim posredovanjem trgovaca i sufijskih

bratstava (derviški redovi). Trgovačke karavane proširile su ga Crnom Afrikom, a pomorski

trgovci (VIII–XV. st.) jugoist. Azijom (Malezija, Indonezija, južni Filipini).

Suvremeni islamski svijet obuhvaća pet kulturoloških zona: arapsku (arap. zemlje i narodi),

tursku (Osmanlije, Azerbajdžanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku (Iran, Afganistan,

Pakistan, Bangladeš, muslimani u Indiji), malešku (Malezija i Indonezija) i crnoafričku

(Eritreja, Nigerija, Sudan i dr.) zonu. Na tom raznolikom supstratu islam je stoljećima

razvijao bogatu, raznoliku i jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. st. u islamskom

svijetu došlo je do istodobne težnje prema panislamizmu (političko, gospodarsko i duhovno

jedinstvo islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih država na

jezičnoj, kulturnoj i povijesnoj podlozi, s većim ili manjim stupnjem svjetovnosti). Islamsko

društvo u XX. st. nije bilo neosjetljivo ni prema utjecaju socijalističke i komunističke

ideologije. Osim toga, postoji težnja povratka izvorima islama (fundamentalizam) i istodobno

nastojanje da se islam prilagodi modernomu dobu (reformizam). U svijetu ima oko milijardu

muslimana, a znatna dijaspora živi u Europi i SAD-u.

3.2 Sufizam

sufizam (prema arap.  ṣūfi: sufi, od ṣūf: vunena halja), mistično-asketski smjer u islamu;

naziva se i tesavuf. Nastao je u Perziji u VIII. st. pod utjecajem neoplatonističkoga,

židovskoga i kršćanskog mističnog naučavanja. Njegovi sljedbenici (sufiji) službenom su

islamskom legalizmu suprotstavili unutarnje mistično iskustvo, prisan odnos između Boga i

ljudske duše, pri čem su se pozivali na neke retke iz Kurana. Službeni se islam najprije

suprotstavio sufizmu; s islamskim pravovjerjem pomirio ga je al-Ghazali. Mistični put daje

prednost intuiciji i nadahnuću pred racionalnom spoznajom, a ljubavi prema Bogu pred

vršenjem zapovijedi. Taj put pretpostavlja odricanje od vanjskoga svijeta i strasti, što se

postiže askezom. Na putu prema ekstazi sufi se može poslužiti tehnikom ponavljanja pri čem

se ponavlja neka riječ, čita poezija, sluša glazba ili pleše. No to je po sufijskom naučavanju

samo ljudski napor, a prosvjetljenje, temeljno stanje, dar je Božji. Neiskusna učenika na tom

putu upućuje učitelj. Od VIII. do XI. st. sufizam je bio individualnog obilježja, a onda su

nastala sufijska bratstva ili derviški redovi. Glavni su predstavnici zlatnoga doba sufizma

mistikinja Rabia, al-Haladž i al-Ghazali. Nakon Ghazalijeve smrti sufizam se podijelio na

intelektualni i pučki. Intelektualni smjer (Ibn Arabi, Farid i Rumi) teži metafizičkoj ili

gnostičkoj mistici, a pučki se sufizam nakon XI. st. organizirao u sufijska bratstva. U izricanju

mističnog iskustva sufizam je razvio na arapskom, perzijskom i turskom jeziku posebne

književne vrste s vinskim i ljubavnim motivima kao simbolima mističnoga jedinstva.

3.3 Sunizam

sunizam (prema arap. sunna: predaja), vjerski nauk i praksa islamske grane sunita. Prihvaća

sva četiri izvora islama (Kuran, suna, idžma i kijas), četiri prva kalifa, omejidske i abasidske

kalife. Kalif je vrhovni poglavar, nasljedan (kurejško pleme) ili izboran (česta praksa),

zaštitnik je pravovjerja čime se razlikuje od imama u šijizmu. Središnji nauk predstavlja Božji

zakon (šerijat), a u obliku šerijatskoga prava razradile su ga pravne škole. Budući da je

legalistički tip religije, sunizam se opirao i teološkoj i filozofskoj spekulaciji o Bogu, a

pogotovu mističnim iskustvima; ipak je u umjerenom obliku sve troje prihvatio u sustav.

Kako nije sklon subjektivnim religijskim iskustvima, sunizam se raščlanio na pravne škole

unutar zajedničkoga sustava i time, za razliku od šijizma, izbjegao cjepkanje na sekte.

3.4 Šijizam

šijizam (prema šijiti), manjinska islamska grana nastala u VII. st. za borbi i rasprava oko

legitimiteta kalifske službe; sljedbenici su → šijiti. U početku je to bio politički i arapski

pokret koji je osporavao zakonitost prvih triju kalifa (Abu Bakr, Omar i Osman) u korist

Alija, Muhamedova rođaka, posinka i zeta. Šijiti, Alijeva stranka, držali su da kalif treba

obnašati samo funkciju imama, vjerskoga poglavara, a svjetovna vlast treba pripasti emiru

(poslije i šahu). Tako shvaćen kalifat (imamat) bio bi nasljedan i pripadao bi samo Alijevim

potomcima. Alijevi protivnici smatrali su da kalif treba biti i vjerski i svjetovni poglavar

muslimanske zajednice i da se treba birati iz kurejškoga plemena, kojemu je pripadao

Muhamed. Kada je u sukobu s Muavijom 637. Ali pristao na arbitražu, a ona kalifat dosudila

Muaviji, iz Alijeve stranke izišli su haridžiti i jedan njihov pristaša ubio je Alija (661). Nakon

toga će šijizam osporavati i omejidske i abasidske kalife i s vremenom postati perzijskim

pokretom koji se opirao arapskoj premoći. U XVI. st. šijizam je postao državnom religijom u

Perziji. S vremenom je razvio nauk i praksu u mnogo čemu različitu od → sunizma. Nauk u

šijizmu u tri se glavne točke razlikuje od sunitskoga: posebnim shvaćanjem imamata,

mesijanizmom (mahdi) i otkupiteljskom ulogom patnje (muka). Imamat je nasljedan (Alijeva

loza), a imam je karizmatik, jamac pravilnoga shvaćanja i primjene islamskoga nauka; on je

nesagrješiv i nezabludiv; svjetovni vladar (šah) zamjenik je skrivenoga imama na političkoj

razini, a učitelji zakona (mula, ajatolah) imamovi su posrednici s narodom. Većina šijita

(imamiti) priznaje da je do sada bilo 12 zakonitih imama, dok ismailiti priznaju samo njih

sedam; posljednji imam (sedmi, odnosno dvanaesti) nije umro nego je samo nestao; skriven,

doći će uoči sudnjega dana kao → mahdi. U teologiji šijizam je otvoreniji od sunizma, osobito

prema mističnomu iskustvu (sufizam), pa će se u njem nesmetanije razvijati sufitska i

derviška bratstva. Dopušta likovne prikaze (čovjek, životinja, zamišljena bića), što je došlo do

izražaja u minijaturi i tapiseriji. Hodočašće u Meku može se zamijeniti hodočašćem u Nadžaf

(Najaf) i Karbalu (mjesto Alijeve pogibije).

4. HINDUIZAMhinduizam (prema novoperz. hindu: Indijac), indijski religijski, filozofski i društveni sustav;

drugo ime za → brahmanizam. Hinduizam se razlikuje od većine velikih religijskih sustava

po tome što nema osnivača ni proroka, a nijedna se doktrina, dogma ili vjerska praksa ne

smatra njegovom odlučujućom odrednicom; ne posjeduje jedinstven teološki sustav ni

moralni kodeks; koncepcija boga nije u njemu središnja; nijedan sveti spis na kojem se temelji

nema za sljedbenike jedinstven autoritet. Nastao je u drugoj polovici II. tisućljeća pr. Kr. na

temeljima vedske brahmanske religije arijskih doseljenika što je obilježeno korpusom svetih

tekstova, Veda, koje se smatraju objavom. Na tragovima duhovnosti upanišadi, tekstova s

kraja vedskoga razdoblja, ponikli su pojmovi o duši, sopstvu (ātman), o riječi kao

iskonu (brahman), o ponovnom rađanju (samsāra), o zakonitosti koja određuje oblike rođenja

i sudbine (karman), ili o oslobođenju (mokša) iz vezanosti u svijetu. Ljudskom je životu

svojstvena aksiološka ljestvica četiriju svrha(purušārtha): žudnja ili užitak (kāma), korist ili

vlast (artha), pravda ili dužnost (dharma) i oslobođenje ili izbavljenje(mokša). Dharma

ustrojava ljudski život i društvo, propisuje različite dužnosti za različite

staleže (varṇa): svećenike(brahmane), vladare i ratnike (kšatriye), seljake, obrtnike,

trgovce (vaiśye) i sluge (śūdre). Indijsko se društvo, teorijski raspoređeno u četiri staleža, u

stvarnosti dijeli na tisuće endogamnih ili profesionalnih zajednica, kasta (jāti). Postizanju

oslobođenja, kao najvažnije svrhe, služe mnogi putovi (marga): obredi

askeze (tapas), znanje (jñāna), sustavna meditacija (yoga) ili predana

pobožnost (bhakti). Vedsko su znanje nosili brahmani, a potonje, tantričko, duhovni

učitelji(gurui). Meditacija dopunjuje razumsko znanje, razvija se u sustavu yoge, a utječe i na

gotovo sve druge filozofske i vjerske sustave.

Pobožnost, kakva je dobila klasičan teistički izraz u Bhagavadgīti (dijelu epa Mahābhārata),

naznake ima već u Vedama(gdje su važni bogovi Indra, Agni, Soma, Varuṇa, Sūrya i dr.), u

enciklopedijskim priručnicima purānama ponajviše se usredotočuje na bogove Višṇua i Śivu,

a u obrednim, ezoteričnim djelima tantrama na kult božice (Devī) kao moći (śakti)boga. U

kasnosrednjovjekovnom hinduizmu (ili mlađem brahmanizmu), koji je nastao kao rezultat

izravnih dodira s islamom, osobito od XII. st., njeguje se predanost, ljubav prema

bogu (bhakti). To razdoblje snažno obilježavaju različito izražena štovanja glavnih bogova,

Višṇua u utjelovljenjima Kṛšṇe (Kṛšnabhakti, kršnizam) i Rāme (Rāmabhakti, ramizam) te

Śive i božicâ (Lakšmī, Durgā, Kālī). Tvorci su tih oblika štovanja mnogobrojni pjesnici te

učitelji i propovjednici koji su zadobili velik broj sljedbenika, a nerijetko su i sami bili

smatrani svetim ljudima.

Uz glavne bogove Višṇua i Śivu, koji u troliku (trimūrti) obuhvaćaju i Brahmana (ili Brahmu)

koji je ostao apstraktan, potisnut bog sa samo jednim hramom u Indiji, postoje i mnogobrojni

bogovi koji pripadaju mjesnim kultovima.

Hinduizam je po broju vjernika treća svjetska religija, raširena poglavito u Indiji (oko 85%

hinduista). Hinduista ima i u Nepalu, Šri Lanki, Indoneziji, u zemljama Afrike i Amerike,

gdje nastaju neohinduistički kultovi, sljedbe i pokreti.

5. BUDIZAM

5.1 Budizam - općenito

budizam, religijski sustav nastao u Indiji u VI. i V. st. pr. Kr. (oprečan

vladajućemu → brahmanizmu), osnovan na učenju Siddhārthe Gautame (→ buda). Glavni

sadržaj učenja (dharma)  tvore »četiri plemenite istine« (catvari ārya satyāni) o patnji,

nastanku patnje, prestanku patnje i oslobođenju od patnje. Život je patnja (duhkha), uzrok su

patnji želja (volja, žeđ, tṛšṇā) i neznanje (avidyā), koji stalnim nemirom, kao načelom

uzročnosti (karman), određuju sudbinu svakoga čovjeka i stvaraju neprekidni krug rađanja i

smrti (saṃsāra), tj. ponovnih utjelovljenja, koja su opet patnja. Čovjek se toga može

osloboditi postizanjem nirvāṇe (utrnuća, ugasnuća), tj. odvraćanjem od svega što vezuje uz

život. Tomu vodi »osmeročlani put« (ašṭāńga mārga), tj. prava vjera, prava odluka, pravi

govor, pravo djelovanje, pravo življenje, prava težnja, pravo mišljenje i prava usredotočenost.

Čovjek je, prema budizmu, tek privremeni zbir pet nakupina (skandha): oblika ili fizičkoga

tijela (rūpa), osjećaja (vedanā), percepcije ili razumijevanja (saṃjña), volje(saṃskāra) i čiste

svijesti (vijñāna). Njihove su značajke rođenje, starost, smrt, trajanje i mijenjanje; bez

esencije su(anātman), bez stalnosti (anitya), prazne (šūnya) i obilježene

patnjom (duhkha). Budizam pitanje supstancije i duše smatra iluzornima, pa se katkad i

određuje kao religija bez boga ili bez duše. Budizam se suprotstavlja vladajućemu

brahmanizmu nepriznavanjem kasta, obreda i askeze, a žrtvovanju životinja pretpostavlja

samilost, strpljivost i samoodricanje. Do XIII. st. budizam je iščeznuo iz Indije izvršivši jak

utjecaj na brahmanizam, a sam se postupno pretvorio u pučku religiju s obilježjima onoga

čemu se suprotstavljao (asketizma, misticizma, ritualizma). Prva od triju glavnih grana

budizma, ortodoksna, starija hīnayāna (mala kola), nastala je od IV. st. pr. Kr. do I. st., kada

su se formirale prve budističke škole na temelju različitog tumačenja izvornog učenja, što se

izrazilo na četiri važna budistička sabora. Današnji je hinayanski budizam, utemeljen na

školi theravāda (govor starih), raširen u Šri Lanki, Tajlandu, Burmi i Kambodži. Druga

grana, mlađa, pučko-sinkretistička mahāyāna (velika kola), nastala je od I. do VII. st. i na njoj

se danas temelji budizam raširen u Kini, Japanu, Vijetnamu i Koreji. Treća grana, ezoterični

budizam (vajrayāna), nastao je nakon VII. st. i na njemu se temelji današnji budizam u Tibetu

(→ lamaizam), Mongoliji i Japanu. Budistička filozofija doživljava najveći procvat u

mahayanizmu. Od mnogobrojnih budističkih škola najvažnije su umjereno-

skeptičkamādhyamika (pristaša srednjega puta) i idealistička, etički

nastrojena yogācāra (pristaša prakticiranja yoge). Budistička misao utjecala je na različite

smjerove u europskoj filozofiji, osobito u XIX. st. (A. Schopenhauer i dr.). Broj sljedbenika

budizma može se tek procijeniti (od 150 do 500 mil.) budući da budizam ne isključuje i

pripadnost drugim vjerama.

5.2 Lamaizam

lamaizam ili tibetski budizam, grana budizma koja je nastala i razvijala se na Tibetu od VII.

do XIII. st.; osnutak se pripisuje indijskome redovniku Padmasambhavi. On je modificirao

mahāyānski budizam, stopivši ga s autohtonim šamanističko-tantrističkim vjerovanjima. Nova

religija ubrzo je stekla pristaše. Njezino je širenje bilo privremeno zaustavljeno u IX. i X. st.;

u XI. st. došlo je do cijepanja u škole, od kojih je sakya  imala vodeću ulogu. Doba procvata

lamaizma XIII. je st.; prevodili su se indijski budistički tekstovi i uvrštavali u tibetski kanon

svetih knjiga (Kanđur, Tanđur). Između škola su se razvile borbe oko prava na nasljedstvo

velikoga lame, vrhovnoga vjerskog poglavara, što je – uz niz drugih činitelja – dovelo do

općega slabljenja. Radikalnu reformu proveo je Tsongkhapa (1356–1419) svojom

»krjeposnom« školom gelug, nastojeći lamaizmu vratiti prvotnu čistoću. Za razliku od

prijašnje »crvene škole«, koja je dobila naziv po crvenim šeširima i odorama, Tsongkhapa je

uveo žutu boju, pa je njegov smjer prozvan »žuta škola«. (»crvena škola« postoji još danas u

predjelima Himalaje: Ladakh, Sikkim i Butan). Proglasivši se »velikim lamom iz Gah

Ldana«, Tsongkhapa je proveo niz organizacijskih mjera (podjela vjernika u okruge,

koncentracija vjerske vlasti pod središnjim autoritetom, priznanje karme, obveza celibata) i

uveo mnoge obrede i ceremonije slične obredima Katoličke crkve. Uveo je biranje velikoga

lame po načelu reinkarnacije: duh netom preminuloga velikog lame prelazi u novorođeno

dijete (bilo kojega podrijetla), koje se prepoznaje po određenim znacima i odgaja u samostanu

za svoj budući poziv. Lamaizam priznaje mnoštvo bogova iz različitih religija, od kojih

Amitābha, Padmapāṇi i Vajrapāṇi tvore veliko trojstvo. Obilježja su lamaizma raskošan

obred, vjerovanje u demone, vračanje, nošenje molitvenoga žezla i okretanje »molitvenoga

mlina«. Vrhunac je kulta posvećenje i podjela svete vode, blagdan koji se slavi na Novu

godinu. Od XV. st. lamaistička hijerarhija priznaje dvojicu velikih lama: dalaj-lamu, koji je

kao zemaljski i svjetovni poglavar vladao u Lhasi; on se smatra inkarnacijom bodhisattve

Avalokiteśvare; drugi je panchen-lama, inkarnacija Buddhe Amitābhe, duhovni poglavar s

božanskom moći nepogrješivosti, čije je sjedište u Tashlunpou. U XVI. st. lame su imali

snažne političke i ekonomske pozicije u zemlji. Rivalitet koji je postojao između dalaj-lame i

panchen-lame često su iskorištavale velike susjedne sile. Iz Tibeta je lamaizam između XIII. i

XVI. st. prodro u Mongoliju, a odatle se u XVII. i XVIII. st. proširio i u europski dio Rusije,

među Burjate i Kalmike. S vremenom se broj lama toliko povećao da je, npr. u Mongoliji,

činio trećinu cijeloga pučanstva. – Kineska je vlast 1959. ukinula tibetske institucije, rušila

samostane, ubijala redovnike. Pretpostavlja se da u sadašnjem Tibetu, Mongoliji i na

Himalaji, dijelovima Kine i bivšem SSSR-u te u dijaspori (u Indiji i na Zapadu) ima 10 do

20 mil. sljedbenika tibetskoga budizma.

6. JINIZAMjinizam (džinizam, đinizam; džainizam) (prema sanskrt. jina: pobjednik ili jaina: koji

slijedi pobjednika), indijska religija koju je u VI. st. pr. Kr. utemeljio učitelj Mahāvīra (u

današnjoj državi Biharu); nastala je (istodobno s → budizmom) kao reformni pokret

unutar → brahmanizma. Nastanak jinizma veže se uz redovničku

zajednicunirgrantha (sanskrt.: koji su bez okova) nastalu 750. pr. Kr., a jinistički tekstovi

(dogmatske odredbe, redovnička pravila, komentari, legende) skupljeni su u kanon potvrđen

na saboru u Pātaliputri u IV. st. pr. Kr. Glavni je jinistički nauk traženje puta čovjekova

oslobođenja iz kruga ponovnih rađanja (saṃsāra) pravilnim uvidom, pravilnim znanjem i

pravilnim životom, odnosno djelima. Svijet je vječan i neprolazan, njime ne upravlja Bog,

nego kozmički i ćudoredni zakoni. Vječne duše zaogrnute materijalnim tijelima lutaju od

početka, razmjerno svojim djelima, utjelovljene kao bogovi, ljudi, životinje, biljke i dr.

Ćudoredno življenje, meditacija i askeza, tijekom mnogih ponovnih rađanja dovode do

postupnog očišćenja; oslobođenje se postiže samo redovničkim životom. Etika je određena

temeljnim načelom nenasilja (aḥimsā), a kućni i hramski kult donosi očišćenje; jinisti

prakticiraju svetkovine i hodočašća. Jinističku zajednicu (od III. st. pr. Kr.) čine dvije glavne

skupine: digambare  (sanskrt.: odjeveni u zrak), koji po uzoru na Mahāvīru hodaju goli, i

mnogobrojniji śvetāmbare (sanskrt.: odjeveni u bijelo), koji nose bijelu odjeću. Jinizam je

danas utjecajan u indijskim državama Rajasthanu, Gujaratu, Punjabu, Karnataki i

Maharashtri; ima oko četiri mil. pripadnika.

7. SIKHIZAMsikhizam (prema Sikhi), monoteistička etnička religija nastala na području Punjaba u Indiji u

XV. st. Utemeljio ju je prvi guru → Nanak, a nastavilo prenositi devet gurua (pa se sikhizam

naziva i religijom gurua); prenošenje objave završio je deseti guru Gobind Singh (1666–

1708). U osnovi sinkretistička religija, sikhizam se razvio iz hinduizma pod utjecajem islama,

te je idejom o jednakosti svih ljudi stekao mnoge pristaše. Temeljni poticaji sikhskoga nauka

nalaze se u hinduističkom kultu pobožnosti → bhakti. Nakon znatnijeg utjecaja islama,

prevladalo je uvjerenje da je Bog jedan, poznat pod različitim imenima i ljudima nepoznatljiv.

Od hinduizma sikhizam je preuzeo težnju o saṃsari, krugu rođenja i smrti, i

o karmanu, plodu djelovanja u prošlim životima. Takvo je vjerovanje otvoreno hinduistima,

muslimanima i svim kastama. S vremenom je prerastao u snažan reformski pokret. Osobitu

ulogu imao je peti guru Arjun Mal (1563–1606) koji je utemeljio sveti grad Amritsar (čuveni

Zlatni hram) kao sjedište zajednice i oko 1603–04. sastavio Adi Granth(pandžapski: Prva

knjiga), jedinu sikhsku kanonsku knjigu. Arjunov je utjecaj ugrožavao mogulskoga cara

Jahangira koji ga je dao pogubiti. Nakon Arjunove pogibije, počeli su sukobi Sikha i

muslimana, a Sikhi su se počeli postupno mijenjati iz miroljubive zajednice u vojnu vjersku

zajednicu. Konačno je vojno značenje zajednici dao posljednji, deseti guru Gobind Singh,

osnovavši zajednicu čistih vjernika (khalsa); oni koji nisu pristupili khalsi zovu

se sahajdhari (pandžapski: koji sporo prilaze), a ta je podjela ostala do danas. Kako je smrću

desetoga gurua prestalo osobno prenošenje objave, ona se prenosi na svetu knjigu Adi

Granth  (ili Guru Granth) i zajednicu sljedbenika (Guru Panth). Doktrinarna i ostala

obvezujuća pitanja za sikhsku zajednicu rješava izabrana vjerska vlast. – U Indiji živi oko

20 mil. pristaša sikhizma; najveći broj u Punjabu. Sikhi još žive u Maleziji, Singapuru,

istočnoj Africi, SAD-u, Kanadi i dr.

8. TAOIZAMtaoizam ili daoizam, kineska filozofija i religija kojima je u polazištu tumačenje vrhovnoga

počela ili puta (tao  ili dao). Osnove taoizma izložene su u djelu Knjiga o putu i njegovoj

krjeposti (Dao de jing), koja se pripisuje Laoziju (Lao-tse; VI. st. pr. Kr.). Sačuvana verzija

toga djela iz doba dinastije Han (od 206. pr. Kr. do 220) sastoji se od 81 poglavlja sažetih

aforističkih izrjeka, a podijeljena je na dva dijela. Prvi izražava apsolutnost iracionalnoga

počela sveopćeg zbivanja (tao) u prirodi i u nama, neadekvatnost naše spoznaje. Dublja

spoznaja istinske zakonitosti prirode, koja traži jedino našu predanost i povjerenje,

primjenjuje se u drugom dijelu na području morala (te  ili de). Ideal je mudrosti »oslobođenje

od strasti«. Tijek zbivanja usporediv je s tokovima planinskih bujica koje se postupno smiruju

u moru. Tao razotkriva »duh ponora koji nikad ne umire«. U odnosu prema njemu sve su

stvari u svojem postojanju relativne, tek »lik bezličnoga i slika ništavila«. Kada se

»oslobođenjem od strasti postigne smirenje, svijet se stišava sam po sebi«. Taj krajnji ideal

»prirodnosti« i »nedjelovanja« (wu-wei)  izveden je iz prastare kozmologije po kojoj »sve na

svijetu potječe iz bitka, a bitak iz nebitka«. – Pojam tao nije ni prvotno ni isključivo vezan za

značenje koje mu daju Laozi i njegovi sljedbenici. U početku on označuje zakonitost kretanja

nebeskih tijela oko Zemlje, a ta se pravilnost shvaća kao uzrok i simbol svih zemaljskih

zbivanja. Laozi odatle izvodi ideal života u skladu s prirodom. U suprotnosti s prirodom

nalazi se civilizacija feudalnoga carstva pod tadašnjom dinastijom Zhou. Laozi je protivnik

učenosti birokrata yu, u koje se pretvaraju Konfucijevi sljedbenici. On je protivnik osvajačkih

ratova, ali opravdava defenzivne borbe. Taoistički je ideal države decentralizirano seosko

zadrugarstvo. Za Laozija dobar je vladar onaj koji ostaje skriven »kao miš«, a mnoštvo

zakona znak je slabe vlasti. Potonji taoizam izrodio se u mističku i magijsku religiju i

alkemiju, koja je potpuno različita od osnovnoga naučavanja. U I. st., nakon pojave budizma,

u Kini je došlo do zbližavanja taoizma i budizma i do njihove prevage nad konfucijanizmom.

Za dinastije Song (X–XIII. st.) neokonfucijanizam se konačno snažnije afirmirao time što je

preuzeo niz bitnih elemenata iz taoizma i budizma. Od tada vrijedi izreka da su te »tri vjere

jedna vjera«.

9. KONFUCIJANIZAMkonfucijanizam ili konfucijevstvo, sustav filozofskih, religijskih i političkih načela i

životnih pravila što ga je zasnovao Konfucije, a razradili njegovi mnogi sljedbenici. Budući

da Konfucijevo učenje nije imalo oblika sustavno razrađenog nauka, već je prvenstveno bilo

središnje moralno nadahnuće za svako područje ljudskoga iskustva, to se konficionizam

iskazao višestruko: kao filozofsko-znanstvena teorija, kompleks osnovnih religijskih zasada,

duhovni model tradicionalnoga kineskoga mentaliteta, opći civilizacijski obrazac kineskoga

života tijekom dvaju tisućljeća. – Osnovni je tekst konfucijanizma knjiga Izabrane izreke

(Lun yu)  ili Analekti, što su ju sastavili Konfucijevi sljedbenici početkom naše ere i koja,

poput Novoga zavjeta, svjedoči o Konfucijevim izlaganjima, razgovorima i izrekama. Izvori

konfucijanizma sežu u najdavniju povijest Kine, pa se konfucionizam gdjekad javlja i kao

reminiscencija na etičke i političke ideale dinastije Zhou (Chou; 1066. do 221. pr. Kr.) i

legendarnoga carstva prvih dinastija (II. tisućljeće pr. Kr.). Ti se tragovi vide osobito u

održavanju shvaćanja o božanskoj (nebeskoj) misiji vladara (kin. je izraz za cara »sin neba«),

zatim u nazoru o minulom zlatnom dobu harmonije, te u tradicionalnom položaju obitelji, kao

prototipu svake društvene organizacije. Zbog toga konfucionizam u nekom smislu predstavlja

opću prirodnu osnovu razvoja kineske misli, od prvotnih pučkih pogleda na svijet i život do

potonjih kodificiranih načela konfucijanskoga naučavanja. – O radu sedamdesetak izravnih

Konfucijevih učenika nije poznato gotovo ništa. Prvi samostalni mislilac bio je Menzi (Meng-

tzuili Mencije; oko 372. do 289. pr. Kr.), koji je kao putujući učitelj već polemizirao s

rivalskim naučavanjima Mozia (Mo-tzu), zagovornika utilitarističke verzije nauka o društvu,

i Yang Zhua (Yang Chu),  individualističkoga prethodnika taoizma. On je i začetnik teorije o

dobroti izvorne ljudske naravi, koja je poslije postala jedna od glavnih polarizatorskih osnova

konfucijanizma. Već je Xunzi (Hsün-tzu; ? 298. do 230. pr. Kr.) podupirao suprotno gledište,

čime je konfucionizam postao opće mjesto kineske misli, unutar kojega su se razvijale često i

oprečne filozofske škole. Nakon zabrane konfucijanističkoga naučavanja pod dinastijom Qin

(Ch’in; 221. do 206. pr. Kr.), što ju je izazvalo protivljenje reformama koje su provodili

carevi iz te dinastije, konfucionizam je pod dinastijom Han (206. pr. Kr. do 220) uživao

autoritet državne religije, ali je pritom izgubio prvotni nereligiozni smisao. Potisnut neko

vrijeme budizmom i taoizmom, konfucionizam se obnovio i reformirao u XI. i XII. st. Glavni

su predstavnici toga novokonfucijanizma braća Cheng Hao(Ch’eng Hao; 1032–85) i Cheng

Yi (Ch’eng I; 1033–1107), Zhou Dunyi (Chou Tun-i; 1017–73) i Zhang Zai (Chang

Tsai;1020–77). Kao opći duhovni pokret koji je slijedio ekonomski i tehnološki napredak

Kine, novokonfucijanizam je unio u područje filozofskih interesa i probleme filozofije

prirode, matematike i svojevrsnoga posve novog empirističkoga pristupa u »istraživanju

vanjskih stvari« (Zhu Xi  ili Chu Hsi; 1130–1200). Poslije ga je Wang Yangming  (Wang

Yang-ming; 1472–1529) dopunio i logičkim istraživanjima. U to su doba cvjetali i opće

obrazovanje i akademska tradicija u duhu konfucijanizma, odvijali su se po privatnim

školama. Početkom XVIII. st. car Kangxi (K’ang-hsi) dao je kodificirati konfucionizam u

sustav vjerskih dogmi, čime je nastojao poduprijeti kinesku izvornost nasuprot kršćanskim

utjecajima. Zasade konfucijanizma proširile su se s vremenom i izvan Kine, pa su sadržane i u

tradiciji i kulturnome životu Japana, Koreje i nekih zemalja jugoistočne Azije.

10. ŠINTOIZAMšintoizam (jap. shinto: put bogova; jap. kami-no-michi: put kamija, prema

kin. shen: božansko biće + dao: put), japanska autohtona religija, drevni animizam i

politeizam s primjesama mongolskoga šamanizma i mitovima srodnima kozmogonijama

jugoist. Azije. Božanstva (kami) duhovi su prirodnih sila (gore, rijeke, jezera, drveće, sunce,

mjesec, neke životinje, osobito lisica Inari, itd.). Od prabožanstava Izanami i Izanagi potekli

su ostali bogovi; oni su stvorili i japanske otoke na kojima je prvi vladar bio unuk sunčane

božice Amaterasu. Carevi, božičini potomci, a i narodni heroji, imaju božanski karakter; kult

predaka povezuje se s kultom nacije. Od V. st. šintoizam je bio pod utjecajem Konfucijeva

naučavanja, od VI. st. nadalje snažno je prodirao kineski budizam, a u VIII–XII. st. nastale su

mnoge sljedbe: npr. ryōbu-shinto (šintoizam obaju smjerova) sinteza je šintoizma i budizma.

U XIX. st., u svojoj borbi protiv šoguna, car je nastojao uzdignuti čisti šintoizam, religiju

predaka koja mu daje božanske povlastice, i osloboditi ga od stranih utjecaja u naučavanju,

jeziku, obredima, graditeljstvu. Šintoizam je proglašen državnom religijom 1868. i 1889;

službeni šintoizam, odvojen od pučkoga (12 sljedbi), postao je zapravo kult careve osobe,

pretvoren je u ideologiju i uveden u škole. Nakon poraza u II. svjetskom ratu car

(jap. tenno: sin neba) javno se odrekao svojih božanskih atributa, i šintoizam je 1945.odvojen

od države. Do tada je bilo priznato 13 šintoističkih sljedbi, u potonjim godinama taj se broj

znatno povećao.

11. MAZDAIZAMmazdaizam (staroiranski mazdayasna: poklonik Mazde), iranska predislamistička dualistička

religija kojoj je → Zarathuštra pridodao neke monoteističke elemente; prozvana prema kultu

»dobroga boga« Ahura Mazde. Mazdaizam se javlja početkom I. tisućljeća pr. Kr., a o

njegovu vjerskom sadržaju, do pojave Zarathuštrine, ne znamo gotovo ništa. Zarathuštri, koji

je prema tradiciji djelovao u VII. do VI. st. pr. Kr., pripisuje se naučavanje kakvo je sačuvano

u najstarijim dijelovima svetih spisa → Avesta, pa se za religiju koju je propovijedao rabi i

izraz zoroastrizam.Zarathuštra se borio protiv staroiranskoga politeizma. Zadržavši samo kult

vrhovnoga božanstva Ahura Mazde (Ormuzda), propovijedao je monoteizam, jer u toj

najstarijoj fazi zoroastrizma princip zla, Angra Mainyu (Ahriman), nije bog, nego zli duh,

podložen Ahura Mazdi. Doskora se, u doba Ahemenida (VI. do IV. st. pr. Kr.), usporedno sa

širenjem perzijske države i miješanjem različitih vjerskih elemenata, borba dobra i zla,

svjetlosti i tmine, počela smatrati borbom dobrog i zlog boga, Ormuzda i Ahrimana;

mazdaizam je postao izrazito dualistička religija. Progonjena za osvajanja Aleksandra

Velikoga, a prošavši različite faze sinkretističkoga stapanja sa stranim elementima, ostala je

nacionalna perzijska religija u državi Sasanida (227–651), a nestala je tek pod udarcima

arapske invazije i za širenja islama u VIII. st. Danas mazdaizam ispovijedaju samo

malobrojni gebri  ili gabari  (arap.: nevjernici) u Iranu i Parsi u Indiji.

12. MEZOAMERIČKE RELIGIJEmezoameričke religije, politeistički religijski sustavi srednjoameričkih Indijanaca (srednji i

južni Meksiko, Salvador, Gvatemala, dijelovi Hondurasa, Nikaragve i Kostarike) u razdoblju

od 3500. pr. Kr. do dolaska Španjolaca u XVI. st. Mezoameričke religije vežu se uz nekoliko

velikih civilizacija. Najstarija je olmečka civilizacija (1200. do 900. pr. Kr.), unutar koje se, ili

možda uz nju, nakon 500. pr. Kr. do VIII. st. razvija mayanska civilizacija; teotihuacánska

civilizacija razvija se u V–VII. st., toltečka civilizacija u VIII–XII. st., a posljednja, aztečka

civilizacija, od XIV. st. do 1521.

Uz arheološke nalaze, važni podatci o religijama sadržani su u svetim i drugim knjigama;

većina ih je uništena, rijetke sačuvane nose imena gradova ili obitelji koje su ih sačuvale

(npr. Madridski, Dresdenski, Pariški, Vatikanski kodeks; → Popol Vuh). U mezoameričkim

kozmologijama Zemlja je podijeljena na četiri strane i počiva na morskim grdosijama koje

plove oceanima. Iznad nje je 13 nebesa, koja su poredana jedna iznad drugih, a ispod nje

devet pakala. Četiri strane svijeta označuju se bojama (sjever: crveno, zapad: crno, jug: žuto,

istok: crveno ili zeleno). Svijet je više puta razaran i ponovno stvaran. Sadašnji (prema

Aztecima) peti svijet nestat će u potresu. Među prva božanstva pripada ženidbeni božanski

par te mnoštvo drugih bogova i božica, pri čem su se isticala božanstva zemlje, osobito

ženska; neka su božanstva sklona, a druga nesklona ljudima; postoji i predodžba nepoznatoga

boga. Pravi je bog onaj koji se sam stvara(teotl), a ostali su tek božanstva (teteo). Istinski je

bog dualni Ometeotl. Preko dana on je Sunce (aztečki bog → Huitzilopochtli), u noći je

Mjesec (Tezcatlipoca) i njegov protivnik → Quetzalcóatl. Na Zemlji je božica Coatlicue i

životvorno počelo, bog kiše → Tlaloc. Vrlo često su preuzimani elementi drugih religija, što

se nastavlja i u kršćanstvu (npr. Gospa Guadalupska poistovjećuje se s božicama Zemlje i

Mjeseca). Vrijeme i božanska predodređenost (predestinacija) bili su iznimno važni pa je u

svim mezoameričkim religijama bio razvijen kalendarski sustav i računanje vremena.

Hramske obrede vodili su svećenici. Svećenička je askeza uključivala i puštanje vlastite krvi,

jer se vjerovalo da krv pokreće nebeska tijela i održava red u svijetu; iz toga se razvilo

obredno žrtvovanje ljudi (Maye, Tolteci, Azteci). Obredno značenje imala je i igra loptom.

Svaki je grad imao velikog svećenika, a ostali bi obnašali službe za koje su se posebno

osposobljavali (računanje vremena, gatanje, obredno žrtvovanje i sl.). Postojale su i

svećenice, koje su mogle napustiti svećeničku službu.

13. SLAVENI – RELIGIJAReligija Starih Slavena pripada indoeuropskomu religijskomu i mitološkomu krugu; trajala je

od 2000. pr. Kr. do potpune kristijanizacije slavenskih naroda (VIII–XIII. st.).

Glavna su vrela za poznavanje staroslavenske religije: staroruske kronike, polemička

literatura srednjovjekovne Ruske crkve, bizantski pisac Prokopije iz Cezareje (VI. st.),

njemački kroničari (Thietmar iz Merseburga iz XI. st.; Adam Bremenski iz XII. st.), misijski

pohodi bamberškoga biskupa Otona (sredina XII. st.), nordijska vrela među kojima je

najvažnije ono danskoga kroničara Saxa Grammaticusa (Sas Gramatik; početak XIII. st.).

Vidljivih tragova o slavenskoj religiji sačuvalo se u dvovjerju kojega ima u svih slavenskih

naroda, posebno Rusa, te u usmenoj (ophodne pjesme, novogodišnje kolede, jurjevske

pjesme) i folklornoj književnosti (bajke, zagonetke, basne, čarolije).

Bitno je obilježje staroslavenske religije sveto, o čem svjedoče stara osobna

imena (Svętoslavъ, Svętozarъ, Svętopъlkъ). Slavensko sveto nije transcendentalno, ono je u

realnome sadašnjem svijetu. Zbivanje se ne događa u pradavnini nego uvijek i iznova u

sadašnjosti, koja je svevremenost; gromovnik ubija zmaja tu i sada, jer ga ubija svagda i

zauvijek; to je sveto.

Bogovi i božice božanski su likovi koji nisu prave osobe niti su odnosi među njima određeni

pojedinim zgodama. Njihova imena nisu prava osobna imena (kakva su npr. imena antičkih

grčkih božanstava) nego su to zazivi, epikleze, koji opisuju narav i koji obvezuju božanstvo

da bude ono što jest. Bogovima i njihovu djelovanju nadređen je bitan red u svijetu, stalan i

nepromjenljiv, a neprestano gibanje u njem samo je ponavljanje. Na čelu je božanstava bog

groma i munje Perun(Perunъ). Božica Mokoš (Mokošь), zaštitnica ženskih poslova (predenje,

tkanje), Perunova je žena. Kao bog poljodjelstva i stoke štovan je Veles (Velesъ). Perunova

djeca Jarilo (Jarylo) i Morana, božanstva vegetacijskoga ciklusa, rađaju boga

Roda (Rodъ) koji udjeljuje rodnost i plodnost. Uz Jarila, kao bog rasta, javlja se i

Sporiš (Sporišь). Drugi su slavenski bogovi Svarog (Svarogъ), sunce, i njegov sin

Svarožić (Svarožit’ь), oganj, potom Dajbog (Dad bogъ), također sunčevo božanstvo, i

Stribog (Stribogъ), kojega povezuju s vjetrom. Posebno se izdvajaju bogovi baltičkih Slavena:

vrhovnici Svantevit (Svętovitъ) i Triglav (Triglaus) ili Troglav (Troglavъ), štovan i u Južnih

Slavena, te Prove (Prove), bog dubrave, osamostaljene su hipostaze Perunove.

Radigost (Redigast, Riedegost), ratnički bog, također štovan kao glavno božanstvo, pa slična

ratnička božanstva Jarovit (Gerovitus) i Rujevit (Rugievitus, Rugivitus) te bog plodnosti

Porevit(Purivitus) osamostaljene su hipostaze Jarovitove. Kultu plodnosti pripada

Pripegala (Pripegala), faličko božanstvo, kultu životnosti Živa (Siva), nevolju i smrt donosi

Černobog (Zcerneboch); nasuprot mu je Bjelobog.

Središnji je mit u slavenskoj predaji o gromovniku koji ubija zmaja. Stoga su stari Slaveni sve

zemljište gledali u znaku toga dvoboja, te u njegovoj konfiguraciji prepoznavali poprišta.

Tako je Perunovo svetište u Kijevu bilo na Gori, tj. na visini, pred kneževim dvorom, a

Velesovo pod Gorom, tj. u nizini, u Podolu, u luci. Takvih svetih dvoboja bilo je posvuda,

npr. u Rogoznici kraj Splita, gdje je pobjednik Perun (na kraju Mosora diže se vrh Perun, a

ispod je rijekaŽrnovnica, gdje se nalazio Zmij kamik, kamen na kojem je Perun ubio zmiju).

Obratno je bilo kraj Novoga Vinodolskoga (kraj potoka Žrnovnice poluotok je Veles s kojega

se ukrcavala stoka u brodove). Kultna mjesta imali su i Svantevit (Arkona na otoku Rujani),

Triglav (Szczecin), Rujevit (Korenica na otoku Rujani) i dr.

Sav je religijski život bio određen hodom godine; kretao se od dna do vrha i vraćao se od vrha

do dna. Na samom je dnu o badnjem danu, na badnju večer. Riječ badnjak znači dno i odnosi

se na lonac, na badanj te na panj drveta s korijenjem i dupljom. On u noći na dnu godine

predstavlja u kući boga iz duplje u korijenu duba, gospodara onoga časa. Kada svane dan,

rađa se božić, mladi bog i grane svjetlo. Ono je slabo i zimsko, ali je njime hod godine krenuo

prema vrhu krijesu, ljetnom okretištu Sunca koje obilježava Perunova svetkovina, po

kršćanskom kalendaru Sv. Ilija (20. VII). Tako se hod godine kreće od Velesa do Peruna, od

dna do vrha i natrag. To je zapravo kretanje po stablu svijeta, kojega deblo postaje put i most.

U svim slavenskim predajama prisutna je osebujna demonologija. Sve oko čovjeka napučeno

je duhovima koji djeluju na pojedinom području (kućni duh, pa dvorišni i stajski, poljski,

šumski, vodeni). Duhovi pripadaju Velesovoj sferi pa su u vjerovanjima o njima sačuvani i

elementi njegova kulta. Pokojnik, njegov grob, njegov svijet i njegova smrt zovu se

nav(navь). Duhovi predaka su djedovi (dědi). Oni su svojemu rodu blagohotni. Zlodusi su

Mara, Mora, Kikomora, Cmok i dr. Oni more i usmrćuju. Sav čovječji život protječe u

susretima s tim duhovima, dobrima i zlima; zli se zovu bjesovima(běsi).

14. GRCI – MITOLOGIJA I RELIGIJA

14.1 Mitologija

Grčka mitologija obuhvaća cjelinu pripovijedanja o božanstvima i herojima; kroz nju je grčka

religija dobila misaoni izraz, u njoj su tragovi početnih zamišljanja spoznaje života i svijeta.

Iako u grčkoj mitologiji ima pojedinačnih elemenata preuzetih od drugih naroda, kao cjelina

ona je izraz nepresušne i žive fantazije i pjesničkog oblikovanja grčkog antičkog čovjeka

(istočnjačkoga su podrijetla mitovi: o postanku svijeta, bogova i ljudi, o borbi titana protiv

bogova, o četiri doba svijeta, potopu i dr.). Grčki se mitovi odlikuju raznolikošću motiva i

velikom pjesničkom ljepotom, a zadržali su uglavnom onaj oblik u kojem dolaze kod Homera

i Hezioda. Uz olimpske, podzemne i morske bogove i uz mnogobrojna niža božanstva u njima

se pojavljuju i heroji božanskoga podrijetla. Najpoznatiji su: Heraklo, Tezej, dioskuri, Jazon,

Perzej, Ahilej i Meleagar. Mnogi su od njih prikazani kao izvršitelji tegobnih i za život

pogibeljnih zadaća (Heraklovih 12 poslova u službi kralja Euristeja, Tezejevo ubojstvo

Minotaura u labirintu na Kreti, Jazonova plovidba u Kolhidu po zlatno runo). U grčkoj

mitologiji ima i većih cjelina u kojima djeluje više bogova i ljudi (plovidba Argonauta s

Jazonom, lov na kalidonskoga vepra, Trojanski rat, tebanski ciklus, sudbina roda Pelopova i

dr.). Mnogi mitovi nastali u dubokoj starini imaju prvotno etiološki interes, dok mitovi nastali

u teškoj stvarnosti klasnoga društva govore o nepravdi kao eshatološkome momentu (»otok

blaženih«). Pokrajinski mitovi imaju jasnu povijesnu jezgru: tesalski (kentauri, Lapiti; Admet,

Alkestida), beotski (Kadmo, Antiopa), atički (Kekrop, Erehtej, Tezej), korintski, lakonski i

mesenski (dioskuri), kretski (Minos, Minotaur) i dr. – Grčki je mit ostavio dubok trag u

potonjoj grčkoj i u rimskoj kulturi. Njime je prožeto ukupno pjesničko stvaralaštvo (posebno

tragedija) kao i likovne umjetnosti (prvi su prikazi iz druge polovice VIII. st. pr. Kr.). Pjesnici

se služe mitološkom slikom kao uobičajenim, svakomu pristupačnim sredstvom izražavanja.

U grčkoj mitologiji ima doduše i mračnih sila (usud Edipa i njegove djece, prokletstvo roda

Atrejeva i dr.), ali ipak većina njezinih junaka, kako nam ih prikazuju lijepa književnost i

umjetnost, odišu vedrinom i ljepotom. U grčkim se mitovima bogovi približuju ljudima, a

ljudi bogovima. Grčki su se mitovi u znanosti različito tumačili (alegorički, simbolički,

racionalistički), a u novije im se doba naglašava etičko značenje. Zbog obilne mitološke građe

posebno su vrijedna antička djela: Apolodorova Biblioteka, Ovidijeve Metamorfoze

(Preobrazbe) i Higinove Priče.

14.2 Religija

Grčka se religija počela oblikovati oko 1900. pr. Kr. od vjerske baštine, što su je indoeuropski

Praheleni donijeli sa sjevera, i predgrčke religije zatečene na Kreti (»minojska religija«); iz tih

je sastavnica nastala religija mikenskih Grka (»mikenska religija«). Prežitci su prareligije:

kult ognjišta, štovanje Zeusa Otačkoga, preobrazba Atene iz dvorskoga božanstva u ratničku

božicu i dr., dok su glavne oznaka mikenske religije bila državna božanstva. Pritom je bio

važan i kult mrtvih predaka iz kojega se razvio kult heroja.

Glavni su izvor za poznavanje grčke religije Homerovi i Heziodovi epovi, zatim

Herodotova Povijest, a za razdoblje helenizma Strabon, Pauzanija i dr. Kod Homera je glavno

božanstvo Zeus (praindoeuropski *Dyews: bog neba, dan), koji stoluje na Olimpu i poput

kralja upravlja drugim nebesnicima. Uz 12 olimpskih bogova (Zeus, Hera, Atena, Apolon,

Artemida, Hermo, Ares, Afrodita, Hefest, Hestija, Demetra i Posejdon) među glavne se

ubrajaju i Pluton, Perzefona i Dioniz. Mnogo je veći broj nižih božanstava: muze, nimfe,

harite, hore, moire, erinije, graje i dr. Po atributima i epitetima pojedinih bogova očito je da su

se mnogobrojna mjesna božanstva spojila s glavnim bogovima, kojih je broj bio ograničen.

Molitva, žrtva i zavjetni dar bili su glavni oblici kulta, tj. obraćanja božanstvu kada se htjelo

izmoliti dobročinstvo ili doznati budućnost. Za to je bila potrebna obredna čistoća, koja se,

prema vjerovanju, održavala izbjegavanjem onečišćujućih dodira, npr. s mrtvacem ili

ljudskom krvlju, a postizala se obredima čišćenja (miazam). Obiteljski je kult bio vezan za

prigode i mjesta; obavljao ga je otac obitelji, koji se posebice obraćao Zeusu Otačkomu. Za

potrebe javnoga kulta organizirano je svećenstvo i kultni pribor, pa je propisan raspored

svetkovina kroz godinu (kalendar). Svaka je svetkovina imala ustaljene obrede. Zajednica

uređena kao grad-država (grčki polis) imala je posebne kultove i svetkovine, npr. Atena kao

grad posebno je štovala Zeusa Gradskoga i Atenu Gradsku. Čvrsta povezanost religije i polisa

bilo je glavno obilježje klasičnoga razdoblja, u kojem je državna religija postala građanskom

obvezom. Granice polisa prekoračivali su kultovi međugradskih saveza (amfiktionije) i

Olimpijske igre za sve Grke. Misterijski su se kultovi također odvijali bez obzira na granice

polisa; išli su osobnim težnjama, za koje državna religija nije imala odgovora, i bili su

dostupni samo kroz pojedinačnu inicijaciju.

Predodžbe o zagrobnome životu nisu imale određeniji religiozni zamišljaj, premda su se u

pokojnikov grob postavljale posude s hranom. S vremenom se stvarala i predodžba o suđenju

mrtvima u podzemlju za djela počinjena u životu. Tek su u Platonovim dijalozima bile

donekle sređene predodžbe o onostranosti, koje su preko neoplatonovaca značajne i za

kršćanstvo.

Grčka religija nije imala sustavne teologije jasno utvrđenoga ćudorednoga nauka ni

zajedničkoga, strogo uređena svećeničkoga staleža. Vjersko helenstvo, kao i ono političko,

bilo je rascjepkano u mnoštvo mjesnih predaja, u kojima je mjerilo vjerskoga ponašanja

bio otački zakon (grčki πάτρıος νόμος, pátrios nómos) ili mjesna vjerska predaja. U tako

nebranjen i nejedinstven vjerski sklop prodirali su vjerski elementi drugih naroda. U

helenističkom dobu grčka se religija miješala s orijentalnim kultovima (Kibela, Izida, Mitra).

Grčka religija homerskoga tipa prihvaćena je oko 200. pr. Kr. i u Rimu kao državna religija pa

je postala grčko-rimskom religijom.

15. RIMLJANI – RELIGIJANa razvoj rimske religije prilično su utjecali Etruščani, a najviše Grci. Domaći, italski bogovi

nazivali su se di indigetes.U VI. st. pr. Kr. glavna su božanstva Jupiter, Mars i Kvirin; poslije

ih je zamijenila tzv. kapitolijska trijada: Jupiter, Junona i Minerva. Najpoznatiji su staroitalski

bogovi bili Faun, Saturn, Termin, Jan, Vertumno, Vesta, Cerera, Flora, Pomona i Pales,

tipični za seljačko stanovništvo. Lari i penati zaštitnici su kuće, mani su duše pokojnika, genij

osobni demon, čuvar pojedinca, a Junona osobni demon žena. Rimljani su imali posebne

bogove za različite životne potrebe tako da je broj manjih božanstava bio velik. Rano su

počeli štovati kao božanstva neke apstraktne pojmove, kao što su sloga (Konkordija), vjera

(Fides), pobožnost (Pietas), spasenje (Salus), sloboda (Libertas) i sl. Bogove su prvotno

zamišljali kao bestjelesna bića obdarena nadljudskim svojstvima, a poslije su im pod

etrurskim i grčkim utjecajem počeli graditi hramove i prikazivati ih antropomorfno. Već u

IV. st. pr. Kr. u Rimu se počela širiti grčka religija i potiskivati italsku; oko 500. pr. Kr.

nastali su prvi oblici bogova u ljudskome liku. Nakon II. punskog rata, pod izravnim grčkim

utjecajem, javno je utvrđena istovjetnost glavnih božanstava obiju religija. U Rimu se štovalo

12 grčkih olimpskih bogova pod latinskim imenima Jupiter–Zeus, Junona–Hera, Apolon

(zadržao isto ime i kod Rimljana), Dijana–Artemida, Mars–Ares, Minerva–Atena, Venera–

Afrodita, Vulkan–Hefest, Merkur–Hermes, Neptun–Posejdon, Cerera–Demetra, Vesta–

Hestija. Grčki bog Dioniz ili Bakho izjednačen je sa staroitalskim božanstvom plodnosti

Liberom.

Rimljani su bili vrlo predani u religioznim obredima (kult ognjišta i penata), koji su se

odvijali u svetim gajevima. Etrurska vladavina ostavila je duboke tragove, ponajprije u

oblicima gatanja: promatranje utrobe žrtvovanih životinja(haruspicina), promatranje

ptica (auspicium)  i munje (disciplina fulguralis). Tako je prije svakoga važnijega političkog i

ratnog pothvata trebalo na temelju promatranja ptica dobiti povoljna znamenja, a u protivnom

se pothvat morao odgoditi što se često zlorabilo u političke svrhe. Kako su Rimljani u pitanju

vjere bili tolerantni, dobro su primili strane, osobito orijentalne kultove (Kibela, Izida, Mitra i

dr.).

Svećenici u Rimu nisu tvorili poseban stalež. Najugledniji svećenički kolegij bili

su pontifices (→ pontifeks), kojima je na čelu bio pontifex maximus, i augures (→ auguri).

Svećenici posebno pridijeljeni kultu jednoga boga zvali su se → flamines, npr. flamen

Martialis za boga Marsa. Za neke vjerske svetkovine brinule su se posebne bratovštine,

kaoFratres arvales (→ arvalska braća), Salii Luperci (→ salijci). Vječnu vatru na državnom

ognjištu u Vestinu hramu čuvale su djevice vestalke pod vodstvom starješice Virgo Vestalis

Maxima.

16. GERMANSKA RELIGIJAGermanska religija, politeistička religija starih germanskih plemena, nejedinstven skup

predodžaba starih Germana u pogansko doba. Sadrži vjeru u mnoge demone i božanstva, kao

što su bog neba Wodan-Odin (vrhovno božanstvo), bog groma Donar-Thor, bog rata Ziu-Týr,

bog svjetla i plodnosti Baldo, božice Freya, Frigg, majka zemlje Nerthus i dr., kojima su se

prinosile žrtve. Uz bogove germanska religija poznavala je također divove, patuljke, vilenjake

i dr. Germani su vjerovali u život nakon smrti na nekom drugom svijetu, u Valhali (Walhalla)

ili u podzemnome svijetu Helu. Bio je razvijen kult mrtvaca, čaranje i proricanje. Podatke o

germanskoj religiji i mitologiji donose već Tacit i Plutarh, zatim rimski spomenici i

srednjovjekovni tekstovi, od kojih su najvažniji oni Adama Bremenskog u Povijesti

hamburške crkve (1072–76) i od staronordijskih tekstova Starija (ili Pjesnička) Edda te

prozna Edda Snorrija Sturlusona (1220) kao i skaldičko pjesništvo i sage. Mnogobrojna

pitanja religije starih Germana u svojim je radovima proučavao G. Dumézil.

17. DREVNI EGIPAT – RELIGIJAUz politeizam i izraziti ritualizam, staroegipatska religiju karakterizira monoteistička

reforma (atonizam), specifično shvaćanje smrti, štovanje bogova kao izraza snage i moći

prirode u zoomorfnome (svete životinje), antropomorfnome ili hibridnome

(zooantropomorfnom) obliku. Božanska se narav razumijeva kao imanentna, nema razlike

između božanskoga i ljudskoga svijeta. Stanje smrti dio je dobro uređena života, za koji se

brinu bogovi. Održanje svijeta jamči faraon, sin boga sunca (Ra), stožer sveukupnoga

društvenoga i religijskoga života. Religija je u starom Egiptu bila temelj i izvor sveukupne

civilizacije (umjetnosti, pisma, medicine, prava i dr.); razvijala se uglavnom bez stranih

utjecaja, a znatno je utjecala na susjedne narode i kulture potonjih naroda.

Predodžbe religijskoga sadržaja u kojima se božanske moći predočuju životinjskim likovima i

fetišima javljaju se već u IV. tisućljeću pr. Kr., oko 3000. pr. Kr. božanstva poprimaju ljudsko

obličje; potom se javlja hibridni oblik, najčešće s ljudskim tijelom i životinjskom glavom

(sokol Horus, ovan Amon). Punina se božanstava izražavala najprije eneadama (devetoricom)

a potom i arhetipskim trijadama (trojstvima). Glavno božanstvo nije postojalo, premda je od

IV. dinastije bog sunca Ra imao posebno mjesto i poslije se zajedno s Amonom štovao kao

»kraljevsko božanstvo« Amon-Ra. Amenofis IV. (egipatski Amenhotep) pokušao je uvesti

štovanje jednoga boga (Aton) prikazivanoga kao sunce s rukama, ali je ta reforma propala s

njegovom smrću.

Kozmogonijski mitovi, premda različiti, slažu se u bitnome: nestvoreni stvoritelj opredmetio

se kroz fizički (sunce, zemlja, otoci) odnosno biološki red (jaje, lotos, zmija). Prvi je bog

Atum stvorio božanski par Šu i Tefnut. Šu je odvojio nebo od zemlje i tako stvorio prostor

koji je ispunila Sunčeva svjetlost. Zbog starosti bogova savršenstvo stvaranja se izgubilo,

ljudi su se pobunili, zbog čega su uništeni ognjem, a bogovi su se povukli na nebo (mit o

nebeskoj kravi).

Izraziti ritualizam svjedoči o važnoj povezanosti ljudi i bogova. Vrijednost načela moralnoga

života uočljiva je iz shvaćanja smrti. Kult mrtvih ima posebnu ulogu – veličanstveni grobovi

(piramide, mastabe, špiljski grobovi), balzamiranje mrtvih i bogati grobni prilozi trebali su

omogućiti nastavak zemaljskoga života u kraljevstvu mrtvih. Onostranost obuhvaća nebo i

podzemlje, pri čemu je važno podzemlje, gdje bog sunca odlazi svake noći i sjedinjuje se s

Ozirisom te svojim svjetlom i stvoriteljskom riječju osposobljuje za obnovljeni život. Tijelo

ostaje u podzemlju, a duša(Ba) je oslobođena i može doći do neba. Sjedinjenjem duše i tijela

život se uvijek obnavlja.

Potkraj Staroga kraljevstva nastala je predodžba o sudu mrtvih. Ostvarenje vječnosti ovisilo je

o provjeri ispravnosti pokojnikova života kojoj se pred Ozirisom i Raom morao podvrgnuti

svaki pokojnik. Provjera se sastojala od ispovijedi i vaganja srca, koje je trebalo težiti koliko i

nojevo pero iz glave božice Maat, i tada je pokojnik bio čist od grijeha, inače ga je proždirala

neman.

Glavno mjesto kulta bio je hram, božja kuća u kojoj je boravio bog u obliku slike ili kipa, a

posluživala ga je skupina pobožnih ljudi ili svećenika. Prigodom svetkovina božanstvo se

iznosilo izvan hrama da ga može vidjeti i običan puk, kojemu je bio zabranjen pristup u hram.

U hramu je bio samo faraon kao posrednik između boga i ljudi, nositelj kulta i rituala kojim

jamči opstojnost kozmičkoga reda. Kako je kult bio državni, svećenici su djelovali samo po

nalogu faraona, koji je, premda božanskoga podrijetla, samo iznimno bio štovan kao bog.

Posebnu ulogu u egipatskoj religiji imali su vračevi, a to su poslije prihvaćali i antički narodi.

Služili su se moćima (amuletima), a neki su se sveti predmeti koristili i u hramskom ritualu.

Slabljenjem kraljevske moći i značenja potkraj Novoga carstva, u prvi je plan došao kult

životinja, pri čemu se nisu štovale pojedine životinje, npr. Apis, nego sve životinje određene

vrste (mačke, krokodili), koje su se nakon uginuća mumificirale i polagale u groblja.

U kasnom razdoblju (I. tisućljeće pr. Kr.) pa sve do rimskoga doba utjecaj staroegipatske

religije vidljiv je ponajprije kod Grka, a posebice kod Rimljana (kult o Izidi te o Serapisu –

vjerojatno Oziris-Apis); u Rimu je podignut i Izidin hram. Stara egipatska misao utjecala je na

filozofsku misao kasne antike (gnosticizam, hermetizam, neoplatonizam) te na kršćanstvo

(monaštvo).