SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

Dragan Tutiš

REOSIGURANJE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, rujan 2015

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

REOSIGURANJE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika osiguranja

Mentor: prof. dr.sc. Ivan Frančišković

Student: Dragan Tutiš

Menadžment

0081114440

Rijeka, rujan 2015

2

SADRŽAJ:

1. UVOD ................................................................................................................................. 4

1.1. Problem istraživanja ................................................................................................ 4

1.2. Svrha i cilj istraživanja ............................................................................................ 4

1.3. Struktura rada .......................................................................................................... 5

1.4. Metode istraživanja ................................................................................................. 5

2. SAMOPRIDRAŽAJ ............................................................................................................. 6

2.1. Način određivanja samopridržaja ............................................................................ 6

2.2. Faktori određivanja samopridržaja .......................................................................... 8

2.3. Homogenizacija portfelja ........................................................................................ 8

3. POJAM I PODJELA REOSIGURANJA ........................................................................... 10

3.1. Razvoj reosiguranja ............................................................................................... 13

3.2. Podjela reosiguranja .............................................................................................. 15

3.2.1. Aktivno i pasivno reosiguranje ............................................................... 16

3.2.2. Obvezno reosiguranje ............................................................................. 17

3.2.3. Fakultativno reosiguranje ....................................................................... 18

3.2.4. Proporcionalno reosiguranje ................................................................... 19

3.2.4.1 Kvotno ...................................................................................... 20

3.2.4.2. Ekscedentno ............................................................................. 21

3.2.4.3. Kvotno-ekscedentno ................................................................ 24

3.2.5. Neproporcionalno reosiguranje .............................................................. 24

3.2.5.1. Reosiguranje viška šteta .......................................................... 24

3.2.5.2. Reosiguranje viška gubitka ...................................................... 25

3.3. Ugovor o reosiguranju ........................................................................................... 26

3.3.1. Načela reosiguranja. ............................................................................... 26

3.3.2. Vrste ugovora o reosiguranju ................................................................. 27

3.3. Retrocesija ............................................................................................................. 28

3.4. Suosiguranje .......................................................................................................... 30

3.5. Pool u reosiguranju ................................................................................................ 30

4. RIZICI U REOSIGURANJU ............................................................................................. 33

4.1. Upravljanje rizikom ............................................................................................... 34

4.2. Reosiguravateljev rizik .......................................................................................... 35

3

5. TRŽIŠTE REOSIGURANJA .............................................................................................. 37

5.1. Pregled svjetskog tržišta reosiguranja ................................................................... 37

5.1.1. Reosiguranje katastrofalnih događaja ..................................................... 40

5.1.2. Budućnost reosiguranja u svijetu ............................................................ 44

5.2. Reosiguranje u Europskoj Uniji ............................................................................ 46

5.2.1.Solventnost II ........................................................................................... 47

5.3. Tržište reosiguranja u Republici Hrvatskoj ........................................................... 49

5.3.1. Budućnost hrvatskog reosiguranja ......................................................... 50

5.4. Dosadašnja istraživanja za potražnjom u reosiguranju ......................................... 52

6. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 53

7. LITERATURA .................................................................................................................. ..55

Popis tablica …..……………………………………………………………………..………..57

Popis grafikona………………………………………………………………………………..58

Popis slika……………………………………………………………………………………..58

4

1. UVOD

1.1.Problem istraživanja Promjene koje donosi današnji svijet, te s brojnim problemima koje nam nameće, društvo je

prisiljeno prilagođavati se i pokušati na mnoge načine ublažiti posljedice koje mogu proizaći

iz takvih promjena. Potrebe današnjeg društva rastu iz dana u dan, što zbog nove tehnologije,

što zbog većeg apetita ljudi, te iz toga razloga ih je ponekad teško pratiti i njima se

prilagođavati. Čovjek se kao pojedinac, često ne može nositi s svim problemima i rizicima

koje mu život stavlja na leđa, te zbog kojih se narušava normalni životni tijek. Upravo zbog

sve veće potrebe pojedinca ali i grupe za sigurnošću sebe i svojih obitelji i održavanja

dostojnog životnog standarda poseže se za raznim mjerama osiguranja takvog života. Na

sreću, za ublažavanje takvih promjena osnovane su institucije, odnosno osiguravajuća društva

koja nude brojne usluge za preuzimanje rizika pojedinaca ali i društva u svoje ruke.

Međutim, ono što se javlja nakon preuzimanja odgovornosti, odnosno rizika pojedinaca ili

grupe u osiguravajuće društvo i kojim rizicima se izlažu ta društva raspravlja se dalje u ovome

radu i naziva se reosiguranje. S obzirom da se takva vrsta usluge odvija daleko u povijest

danas je posebno značajna zbog povezanosti velike gospodarske krize, kao i lošeg

gospodarskog stanja u svijetu s općenito životnim standardom društva. Brojne su prednosti i

nedostatci kojima se društva susreću u poslovima reosiguranja čime su izložena stalnom

udaru neizvjesnosti tržišta osiguranja. Ta ista društva nude i pronalaze načine kako najbolje

zaštititi interese i rizike svojih osiguranika uz istodobnu zaštitu svojih planova i predviđanja.

1.2. Svrha i cilj istraživanja

Glavna svrha rada je istražiti i potvrditi hipotezu nedovoljno istraženog područja reosiguranja

na našem području. U svrhu istraživanja se koriste brojne analize i statistike osiguravajućih

društava na području svijeta ali i Republike Hrvatske. Prema izloženom problemu istraživanja

primarna hipoteza koje se postavlja je:

U svijetu ali i RH postoji dovoljna ponuda za uslugama reosiguranja od strane osiguravajućih

i reosiguravajućih kuća, međutim te usluge nisu u dovoljnoj mjeri iskorištene iza kojeg stoji

razlog da postoji nedovoljna razina informiranosti ili jednostavno ne postoji potreba za takvim

uslugama.

5

Neke od pomoćnih hipoteza jesu:

1. rast katastrofalnih događaja utječe na rast i potražnju za reosiguranjem,

2. isplativost preuzetog rizika ovisi o solventnosti i likvidnosti društva ali i isplativosti

preuzetih rizika u prošlosti,

3. odluka o preuzimanju rizika, odnosno o reosiguranju uvelike ovisi o kretanjima i

stanju na tržišu osiguranja (npr. Financijska kriza).

1.3.Struktura rada U prvom dijelu je definiran problem i predmet istraživanja, svrha istraživanja i metode koje su

korištene u istraživanju. Također su postavljena glavna hipoteza uz tri pomoćne kroz koje će

dokazati ili odbaciti istraživanje kroz rad.

Drugi dio donosi određivanje samopridržaja i faktori koji utječu na njegovo određivanje,

te postupak homogenizacije portfelja.

U trećem dijelu se govori o pojmu i razvoju reosiguranja kroz povijest, te podjeli reosiguranja

na više načina. Treći dio detaljno opisuje i daje primjere vrsta reosiguranja te objašnjava

pojmove poput retrocesije, suosiguranja i pool-ova.

Četvrti dio se bavi rizicima reosiguranja i njihovim preuzimanjem, odnosno disperzijom. O

preuzimanju rizika ovisi cjelokupni posao reosiguranja i njemu se podređuju svi bitni poslovi.

O razvijenosti tržišta reosiguranja u svijetu ali i u Hrvatskoj se govori u petom dijelu u kojem

su dane detaljnje analize, uspoređivanja i zaključci, popraćeni tablicama i grafikonima.

Objašnjavaju se i uspoređuju dosadašnja istraživanja u reosiguranju s pravcem u budućnosti

reosiguranja.

U zadnjem dijelu se iznose glavni rezultati u reosiguranju s osobnim komentarima do kojih se

došlo. Zaključak se temelji na rezultatima rada te dokazivanju ili odbacivanju hipoteze dane u

početku.Iznose se činjenice kojih ima samo u glavnom poglavlju rada što sadrži najvažnija

rješenja postavljenog problema.

1.4.Metode istraživanja U radu su korištene znanstvene metode indukcije, dedukcije, metoda zapažanja. Analiza je

vršena pomoću empirijskih i teorijskih podataka.

6

2. SAMOPRIDRŽAJ Svaki osiguravatelj i reosiguravatelj koji preuzima rizik u svoje pokriće ima određeni strah od

nemogućnosti pokrivanja cjelokupnih šteta ukoliko se dogode. Zbog toga se određeni dio

rizika preprodaje ili daje u reosiguranje, a ostatak koji se zadržava se naziva samopridržaj.

Upravo taj dio određuje visinu rizika koje određeno društvo može pokriti vlastitim

sredstvima. Izravnavanje rizika i određivanje visine samopridržaja je jako bitno za

osiguravateljev, odnosno reosiguravateljev portfelj.

Osiguravatelj u mnogo slučajeva mora da preuzme u osiguranje pojedinačne rizike koji po

veličini sume osiguranja ili potencijalne štete prelaze njegov kapacitet, a mora da preuzima i

rizike kod kojih postoji mogućnost nastupa masovnih i katastrofalnih šteta koje nije u

mogućnosti samostalno da nosi, odnosno samostalno da izravna (Schmitter, 2001, p. 402).

2.1.Način određivanja samopridržaja Najčešća formula za izračunavanje veličine samopridržaja jeste:

SAMOPRIDRŽAJ = kapital x spremnost na rizik x profitabilnost

Ako osiguravatelj ostvaruje pozitivan financijski rezultat, odnosno ako mu se profit iz godine

u godinu povećava, onda je on u mogućnosti da povećava i visinu samopridržaja (Vojinović,

2013, p.233).

Za izračunavanje samopridržaja služe matematičko-statističke metode na temelju potrebnih

podataka, obično jednogodišnjeg razdoblja. Za tu svrhu prema Petranoviću (1994, p. 130)

potrebno je odrediti:

· ukupnu godišnju tehničku premiju,

· stopu doplatka za sigurnost koja se izračunava u postotku od

tehničke - riziko premije (npr. 2% za pokriće odstupanja),

· visinu raspoloživih rezervi sigurnosti za pokriće eventualnih

7

negativnih tehničkih razlika (vremensko izravnanje rizika).

· ukupni iznos očekivanih šteta u portfelju,

· iznos šteta koje se mogu pokriti raspoloživim i predvídivim

sredstvima,

· mjerodavnost ostalih statističkih podataka radi točnosti kalkulacija

koje se na temelju toga izvode

S obzirom na vremensku dimenziju, financijske pokazatelje možemo podijeliti u dvije grupe

(Vojinović, 2013, p 233):

· Jedna grupa razmatra financijske pokazatelje poslovanja poduzeća u okviru određenog

perioda od godinu dana i zasniva se na podacima iz bilanca uspjeha.

· Druga grupa financijskih pokazatelja odnosi se na točno određeni trenutak, koji se

podudara sa datumom sastavljanja bilanca stanja i prikazuje financijski položaj

poduzeća na taj dan.

Samopridržaj koji se iz toga izvodi predstavlja statističku vjerojatnost limita obveze koji se

može pokriti u vlastitom izravnavanju rizika. Pri tome treba svakako uzeti u obzir i druge

specifične elemente, npr. karakterističnost pojedinih tipova reosiguranja i dr.

Određivanjem visine samopridržaja i njegovom primjenom osiguravatelj balansira svoj

portfelj. Od heterogenih rizika koje je preuzeo sklapanje ugovora o osiguranju zadržava samo

dio svojeg samopridržaja i tako ostvaruje rizičnu homogenost portfelja (Frančišković, 2004, p.

327).

U tehnici osiguranja potrebno je unaprijed utvrditi veličinu rizika koju osiguravatelj može

pokriti vlastitim sredstvima i ona se mora uklapati u strukturu portfelja određene vrste

osiguranja, tj. da je adekvatna prosječnoj veličini homogenosti rizika, tako da bi se omogućilo

ekonomsko izravnavanje rizika (Petranović, 1984, p. 66).

8

2.2.Faktori određivanja samopridržaja Faktori koji određuju visinu dijela rizika kojeg osiguravatelj ili reosiguravatelj zadržavaju

ovise o brojnim uvjetima, npr. o njegovoj financijskoj stabilnosti, likvidnosti društva, od

odlukama menadžmenta ali i o različitim vrstama osiguranja koje se sklapa.

Odluku o visini samopridržaja donosi svako društvo individualno na temelju svojih analiza i

metoda o mogućnosti preuzimanja.

Odlučujući faktori su prema Vojinoviću (2013, p. 233) su:

· financijski kapacitet - koji se mjeri se prema rezervama kojima društvo raspolaže

· tehnički kapacitet - određen je veličinom i strukturom (homogenošću) zajednice rizika

koja predstavlja portfolio osiguranja osiguravajuće kompanije

Oba ova faktora su u direktnoj vezi sa visinom samopridržaja. Ako se rezerve i portfelj

povećavaju, proporcionalno se povećava i visina samopridržaja (Vojinović, 2013, p. 233).

2.3. Homogenizacija portfelja Homogeniji portfelj je onaj čija su odstupanja od sume osiguranja i visine potencijalnih šteta

manja. Zadatak osiguravatelja je da vodi računa o tome da njegov portfelj osiguranja bude

homogen, odnosno da heterogeni portfelj pretvara u homogen, što se postiže putem

reosiguranja (Simović i Vujović, 1997, p. 52).

Pristupom homogenizaciji portfelja osiguravatelj se rasterećuje dijela rizika koji premašuje

njegov samopridržaj i osigurava si stabilnost portfelja, te si ostavlja prostora za preuzimanje

novih, dodatnih rizika.

9

Primjer 1: Heterogenost portfelja

Broj polica Svota osiguranja

po polici

Ukupna svota

osiguranja

Premijska stopa Premija za

police

300 12.000 3.600.000 2‰ 7.200

500 15.000 7.500.000 2‰ 15.000

500 8.000 4.000.000 2‰ 8.000

600 5.000 3.000.000 2‰ 6.000

1900 - 18.100.000 2‰ 36.200

Primjer 1 prikazuje heterogenost portfelja, odnosno sve preuzete police s njihovim rizicima

prije predaje u reosiguranje. Ukupan broj polica je 1900, ukupna svota osiguranja 18,1 milijun

novčanih jedinica, što ujedno predstavlja i iznos preuzetog rizika u pokriće, a ukupna premija

iznosi 36.200 novčanih jedinica.

Primjer 2: Homogenizacija portfelja

Broj polica

Svota

osiguranja po polici

Ukupna

svota osiguranja

Premijska stopa

Premija

za police

Raspodjela premije

Osiguravatelj Reosiguravatelj

% Iznos % Iznos

300 12.000 3.600.000 2‰ 7.200 100 7.200 - -

500 15.000 7.500.000 2‰ 15.000 70 10.500 30 4.500

500 8.000 4.000.000 2‰ 8.000 50 4.000 50 4.000

600 5.000 3.000.000 2‰ 6.000 30 1.800 70 4.200

1900 - 18.000.000 2‰ 36.200 - 23.500 - 12.700

Nakon homogenizacije portfelja osiguravatelj se riješio brojih dijelova rizika koje je predao u

reosiguranje. Njegova obveza prema ukupnoj svoti osiguranja se smanjila kao i njegov rizik

koji je dan u reosiguranje.

10

3. POJAM I PODJELA REOSIGURANJA Reosiguranje je podjela rizika koja se obavlja bez sudjelovanja i utjecaja osiguranika jer ne

mijenja ugovorni odnos između osiguranika i osiguravatelja iz sklopljenog ugovora o

osiguranju. Odnos u reosiguranju obavlja se isključivo između osiguravatelja i

reosiguravatelja: osiguravatelj (cedent) daje (cedira) dio svoje obveze u pokriće

reosiguravatelja (cedenta), koji preuzima obvezu u svoje pokriće (Frančišković, 2004, p. 327).

Reosiguranje je postalo najrasprostranjeniji, najbržiji i najefikasniji način amortizacije rizika.

Reosiguravatelj nije izravno obvezatan osiguraniku, a osiguranik ne zna za reosiguranje niti to

mora znati jer on sva svoje prava ostvaruje izravno i isključivo od osiguravatelja na temelju

sklopljenog ugovora. Reosiguranje je vertikalna podjela rizika, koji se u odnosu osiguranik –

osiguravatelj ne mijenja, ali se zato ne zaustavlja, odnosno ne mora se zaustaviti kod jednog

reosiguravatelja. Reosiguravatelj je iz ugovora o reosiguranju u obvezi da nadoknadi

osiguravatelju svoje sudjelovanje o dijelu rizika koji je preuzeo u svoje pokriće. Dio svojeg

sudjelovanja reosiguravatelj pravodobno stavlja na raspolaganje osiguravatelju, obično u

obliku pologa ili depozita (Frančišković, 2004, p. 327).

Prenašanjem i ustupanjem dijela obveze iz ugovora o osiguranju, koji prelazi mogućnosti

raspoloživih sredstava osiguravatelja za vlastito izravnavanje rizika, u obvezu reosiguravatelja

na temelju ugovora o reosiguranju daje automatski ugovoreno pokriće za buduće obveze

osiguravatelja (Petranović, 1984, p. 113).

Gospodarski, tehnološki i civilizacijski napredak korjenito su promijenili strukturu osiguranih

rizika. Ima pojedinih osiguranih šteta koje iznose nekoliko milijardi američkih dolara.

Izravnanje takvih rizika moguće je jedino na svjetskoj razini. Bez reosiguranja to ne bi bilo

moguće. Bitno obilježje suvremenog reosiguranja je njegova internacionalnost.

Većina transakcija ima međunarodni karakter. Portfelj velikih profesionalnih reosiguravatelja

sastavljen je od rizika iz većine zemalja. Oni raspolažu visokospecijaliziranim stručnjacima,

statistikama i iskustvima za pojedine vrste rizika na svjetskoj razini. Usto što preuzimaju u

pokriće velike i složene rizike reosiguravatelji pomažu osiguravateljima da oblikuju širinu

pokrića i odrede premije osiguranja takvih rizika na bazi svjetskih iskustava. Reosiguranje se

uspostavlja zaključivanjem ugovora. To je ugovor kojim se reosiguravatelj obvezuje obeštetiti

11

reosiguranika za dio njegove ugovorne odgovornosti koju reosiguranik ima prema

osiguranicima s osnova ugovora o osiguranju (Leksikon, 2015).

Plasiranjem viška rizika iz osiguranja na međunarodnom tržištu osiguranja raspodjeljuju se i

pokrivaju najkrupniji rizici koji svojim ostvarenjem mogu prouzrokovati velike i katastrofalne

štete, s teškim gospodarskim posljedicama za gospodarstvo određenog područja, odnosno

jedne zemlje (Frančišković, 2004, p. 321).

Na međunarodno se reosiguranje ne može i ne treba gledati kao odlijevanje deviza iz zemlje.

Ta se neželjena pojava prema Frančiškoviću (2004, p. 321) može neutralizirati:

· proširivanjem portfelja i što većim obuhvatom polja osiguranja,

· raspodjelom obveze iz osiguranja i reosiguranjem i suosiguranjem i okviru zemlje,

čime će se potrebe za pokrićem rizika u inozemstvu svesti na realnu i najnužniju mjeru

Reosiguranje rizika od inozemnog osiguravatelja i reosiguravatelja pozitivno je ne samo sa

stajališta komparacije rizika i sudjelovanja u obvezi osiguravatelja za naknadu štete i isplate

osigurane svote već i u priljevu deviznih sredstava (Frančišković, 2004, p. 321). S obzirom na način preuzimanja viškova rizika u reosiguranje, reosiguravatelji imaju sjedište i

registrirani su u jednoj zemlji, a sudjeluju u preuzetim rizicima u cijelom svijetu. Centar

svjetskog reosiguranje je London i manje-više svi poslovi reosiguranje se mogu obaviti

putem londonskog tržišta jer sva društva imaju podružnice i predstavništva u Londonu (Bjelić

i Miletić, 2009, p. 313).

Reosiguranje je u pravilu vođeno po istim principima kao i osiguranje. Osiguravajuće kuće

koje se bave samo područjem osiguranja mogu izdavati police i nuditi sve ostale usluge za

koje su licencirane i registrirane u matičnoj ali i stranoj zemlji, dok reosiguravajuća društva ne

moraju imati licencu za takve usluge ali moraju biti ovlaštene od strane nadležnog tijela za

upravljanje takvim uslugama. Reosiguranje je u biti odnos i suradnja među određenim

osiguravajućim kućama da raspodjeljuju i preuzimaju rizik među sobom. To se može prikazati

i na jednostavnom primjeru.

12

Ukoliko jedno društvo preuzima ogroman rizik, u ovom primjeru osiguranje nebodera s

poslovnim prostorima, taj dio rizika koji preuzme može ponuditi u pokriće reosiguravajućem

društvu. Reosiguravatelj tada dobiva dio premije i snosi onaj dio troškova koji je preuzeo

ukoliko dođe do oštećenja ili uništenja nebodera. U tom slučaju prvobitni osiguravatelj

zadržava samo onoliko rizika koliko odluči da može pokriti.

Primjer 1: Reosiguranje nebodera s poslovnim prostorima

Izvor: Izrada studenta

NEBODER

Vrijednost

= 200.000.000,00 kn

Direktno osiguranje

Osiguravatelj

50.000.000,00 kn

Reosiguranje

Reosiguravatelj

150.000.000,00 kn

13

Iz prethodnog primjera se može zaključiti da vrijednost nebodera koje osiguravajuće društvo

preuzima u rizik iznosi 200.000.000,00 kuna. Međutim, osiguravajuće društvo odlučuje

zadržati samo određeni dio preuzetog rizika, odnosno 50.000.000,00 kuna, dok će ostatak

preprodati reosiguravajućem društvu u ostatku iznosa, tj. 150.000.000,00 kuna. Time se

prvodobno osiguravajuće društvo osiguralo da u slučaju štete snosi samo svoj dio rizika,

drugim riječima do 25% ukupnog iznosa. Ono što će reosiguravatelj poduzeti sa ostatkom

rizika ostaje njemu na odluku, što znači ili preuzeti cijeli iznos ili donijeti odluku o nastavku

preprodaje rizika drugim društvima.

3.1. Razvoj reosiguranja

Gotovo sav razvoj i poslovi u reosiguranju se vežu za europski kontinent koji je bio i središte

zbivanja tadašnjeg svijeta, čija su društva koja su osnovana prije cca 200 godina prisutna i dan

danas.

Tako se prvi pisani trag o reosiguranju javlja u XIV stoljeću u Italiji, preciznije, 12. srpnja

1370. godine Guilano Grillo je kao osiguravatelj reosigurao kod Goffreda Benaira i Martina

Saceoa brod na putu od Genove do luke Sluys kod Brugesa. Ovaj ugovor je imao

karakteristike reosiguranja po tome što je postojao transfer rizika sa osiguravatelja na

reosiguravatelja, bez uključivanja originalnog osiguranika u transakciju. Radilo se ipak o

riziku koji nije bio prevelik za osiguravatelja, jer je prihvatio u osiguranje cijelo putovanje, ali

je prenio rizik na reosiguravatelja za najrizičniji dio puta (An Introduction to Insurance, 2013,

p. 3).

Daljnji razvoj reosiguranja se pripisuje ubrzanom razvoju trgovine i rasta brojnih drugih

aktivnosti u gospodarstvu.

U Velikoj Britaniji je 1583. zabilježen slučaj suosiguranja u životnom osiguranju koje je

sklopljeno na život Williama Gybonsa policom sklopljenom 15. lipnja, na iznos u slučaju

smrti od 383 funte, 6 šilinga i 8 penija, gdje je taj rizik preuzelo 16 reosiguravatelja, dok se

smatra da je pravi razlog razvoja reosiguranja u Engleskoj katastrofalni događaj iz 1666.

godine kada je požar uništio većinu Londona, zbog čega je bilo potrebno uvesti osiguranje

domova i zgrada od takvih štetnih događaja.

14

Prvi obvezni (automatski) ugovor o požarnom reosiguranju sklopljen je 1825. u Njemačkoj

gdje je tada većina poznatog reosiguranja sklapana kao suosiguranje, fakultativno

reosiguranje, sa direktnim osiguravateljima (Kopf, 1930, p. 27 i 37).

Međutim kako su sume osiguranja rasle, društva su mogla ograničiti pokriće koje daju, što bi

posao odvelo njihovoj konkurenciji. Mogućnost reciprociteta se brzo iscrpila, te je preostala

mogućnost reosiguranja u stranim zemljama, te se tu nalazi i začetak karakteristike

reosiguranja da se radi o međunarodnim poslovima (Kopf, 1930, p. 27 i 37).

Sredinom 19. stoljeća nakon još jednog katastrofalnog požara u Hamburgu u Njemačkoj se

javlja sve veća potreba za poslovima reosiguranja te se osniva prvo reosiguravajuće društvo

Cologne Re, a nakon njega niz drugih društava s čime su već 1913. godine, 67% ukupnog

svjetskog premijskog prihoda profesionalnih društava za reosiguranje držala njemačka

društva.

Osnivanju jednog od danas najpoznatijeg društva Swiss Re 1863. godine prethodio je tragični

događaj koji također uključuje izbijanje i širenje požara u malom gradiću u Švicarskoj.

Početci Swiss Re-a bili su teški, ali već 1880. društvo je preuzelo prvi posao iz SAD-a, a

1882. je sklopljen i prvi potpisani ugovor sa tim društvom (An Introduction to Insurance,

2013, p. 8).

Danas najveće i najjače društvo za reosiguranje na svijetu, Munich Re (Muenchener

Rueckversicherings Gesellschaft) osnovano je 19. travnja 1880. godine gdje je postojala ideja

da se stvori društvo koje će poslovati po vrstama osiguranja, na brojnim poljima reosiguranja i

koje će zaista po karakteru biti međunarodno. Pri tome bi takvo društvo trebalo biti nezavisno

i samodovoljno i baviti se samo reosiguranjem (An Introduction to Insurance, 2013, p. 8).

Ubrzo su se poslovi reosiguranja toliko proširili da se počinju osnivati brojna društva širom

Europe pa sve do Japana i SAD-a.

15

REOSIGURANJE

3.2. Podjela reosiguranja

Postoje neki od načina podjele reosiguranja kako prema načinu pokrića tako i prema načinu

ugovaranja. Međutim, reosiguranje za početak možemo odvojiti na aktivno i pasivno, dok je

sljedeća podjela reosiguranja prikazana na slici 2.

Slika 1: Podjela reosiguranja

Izvor: Izrada studenta prema podacima

Na slici je prikazana podjela na dva načina. Prva podjela se odnosi na proporcionalno, koja

uključuje ekscedentno, kvotno i kvotno-ekscedentno reosiguranje, te neproporcionalno koja

uključuje reosiguranje viška šteta i viška gubitaka. Druga podjela je podjela prema načinu

ugovaranja i to na obvezno i fakultativno reosiguranje.

Proporcionalno Neproporcionalno Obvezno (ugovorno)

Fakultativno

Ekscedentno reosiguranje

Reosiguranje viška gubitka

Kvotno

reosiguranje

Reosiguranje

viška šteta

Kvotno-

ekscedentno

reosiguranje

16

3.2.1. Aktivno i pasivno reosiguranje Za davanje dijela obveze u pokriće reosiguravatelja uobičajen je naziv pasivno reosiguranje, a

preuzimanje rizika u pokriće reosiguravatelja je aktivno reosiguranje. Naša osiguravajuća

društva obavljaju poslove pasivnog reosiguranja jer daju dio svoje obveze iz osiguranja, koji

prelazi njihov samopridražaj, u pokriće reosiguravatelja (Frančišković, 2004, p. 322).

Reosiguravajuća društva se prema Frančiškoviću (2004, p. 322) pak bave i pasivnim i

aktivnim osiguranjem:

- Preuzimaju rizik od osiguravajućih društava u svoje pokriće

- Daju udio svojih obveza iz reosiguranja u pokriće drugim reosiguravateljima u zemlji i

inozemstvu (retrocesija)

Aktivna reosiguranja

Ovi rizici mogu biti preuzeti od osiguravajućih društava, i to je obično najveća stavka u

okviru ukupnog pokrića. Daljnjom analogijom, ovi poslovi mogu se proširiti na aktivna

reosiguranja u zemlji i inozemstvu.

Osnovni interes svakog reosiguravatelja je što širi obujam poslova aktivnog reosiguranja, jer

na taj način u vlastitom samopridržaju može da vrši odabir rizika i na toj osnovi da formira

vlastite fondove, kako za pokriće troškova poslovanja, tako i za stvaranje rezervi sigurnosti.

Pri tome je veoma važno da se prilikom preuzimanja rizika u aktivno reosiguravajuće pokriće

priđe sa jasno opredjeljenim stavovima, baziranim na mogućnostima pokrivanja rizika u

domenu vlastitog samopridržaja, kao i realno procijenjenim kretanjima ukupne nacionalne

ekonomije, ako se radi o preuzimanju aktivnih poslova iz inozemstva. Dakle, neophodan je

oprezan pristup kod preuzimanja inozemnih rizika u vrijeme visoke devalvacije domaće

valute. Međutim, u takvim slučajevima i relativno male štete iz inozemstva mogu ozbiljno

ugroziti solventnost domaćih reosiguravatelja (Pojam i podjela reosiguranja, 2010).

17

Pasivna reosiguranja

Kao i aktivna, tako i pasivna reosiguranja mogu biti zaključena na razini zemlje i inozemstva,

i to sve u zavisnosti od veličine rizika i mogućnosti prihvata u pokriće domaćih

reosiguravatelja.

Pasivnom reosiguranju se prilazi sa određenom razinom opreza, u čijoj osnovi treba da postoji

dobro analizirana mogućnost pokrivanja rizika. Dok, sa jedne strane, postoji opasnost od

suviše velikog odljeva premije u slučaju predaje u retrocesiju i onih dijelova rizika koje bi

reosiguravatelj mogao zadržati u vlastitom samopridržaju, sa druge strane prijeti još veći rizik

ako reosiguravatelj zatraži za sebe više nego što mu njegove rezerve dozvoljavaju (Pojam i

podjela reosiguranja, 2010).

3.2.2. Obvezno reosiguranje

Obvezno reosiguranje nastaje onda kada zakonski propisi odreduju obvezu da se

ugovor o reosiguranju mora zaključiti, a ima i zemalja u kojima ga posebni državni organi i

ostvaruju. Ponakad je obvezno reosiguranje samo oblik posebne kontrole države u poslovima

osiguranja (Frančišković, 2004, p. 323).

Tablica 1: Prednosti i nedostaci obveznog reosiguranja

PREDNOSTI NEDOSTACI

Ekonomičnost

- osiguravatelj ne mora kupovati i

plaćati premije za reosiguravatelja

dok nije potpisana polica

Skupo

- administrativni troškovi znaju doseći

visoku razinu

Brzina

- nesigurnost i kašnjenje je isključeno

Komplicirano

- komplicirano je u slučajevima u

kojima zahtjeva puno papirologije

Izvor: Dave, 2009, When Things Go Away, Insurers Get Reinsured

18

3.2.3. Fakultativno reosiguranje

Dobrovoljno reosiguranje je reosiguranje pojedinačnog rizika. U pravilu se primjenjuje za

rizike čiji limit prelazi ugovor o reosiguranju ili za rizike čije se pokriće želi od slučaja do

slučaja. Reosiguravateljno pokriće može biti na proporcionalnoj ili neproporcionalnoj osnovi.

Reosiguravatelj može prihvatiti ili odbiti reosiguranje rizika. Osiguravatelj može ali ne mora

ponuditi pojedini rizik u reosiguranje (Poslovni dnevnik, 2015).

Tablica 2: Prednosti i nedostatci fakultativnog reosiguranja

PREDNOSTI NEDOSTACI

Fleksibilnost

- mogućnost da se ugovor o

reosiguranju obradi tako da odgovara

svakom slučaju reosiguranja

Nesigurnost

- osiguravatelj ne može planirati

unaprijed jer nije siguran hoće li

reosiguravatelj uopće prihvatiti rizik

Stabilnost

- stabilnost u poslovima osiguravatelja

kada se veliki troškovi i štete mogu

prebaciti na reosiguravatelja

Kašnjenja za osiguravatelja

- polica neće biti izdana ukoliko i dok

se reosiguranje ne ostvari u potpunosti

što vodi kašnjenju

Veće mogućnosti

- povećava se osiguravateljev kapacitet

za preuzimanjem više rizika u pokriće

Nepouzdanost

- loši tržišni uvjeti i siromašan ishod

mogu oslabiti tržište reosiguranja,

otežavajući osiguravatelju da ostvari

reosiguranje

Izvor: Dave, 2009, When Things Go Away, Insurers Get Reinsured

19

U dobrovoIjnom se reosiguranju ugovor o reosiguranju zaključuje po slobodnoj volji

ugovaratelja. To načelo dobrovoljnosti sadržano je i u našim sadašnjim propisima o

osiguranju i reosiguranju. Načelo dobrovoljnosti u sklapanju ugovora o reosiguranju daje

ugovornim stranama mogućnosti da mu odrede sadržaj kakav žele. Medutim, međunarodna

praksa oblikovala je određene standarde za pojedine vrste ugovora o reosiguranju

(Frančišković, 2004, p. 323).

Glavna prednost je što dobrovoljni ugovori omogućuju pregovaračku snagu za svaki segment

osiguranja pojedinačno, dok u obaveznim ugovorima oni pokrivaju brojne druge stvari i

usluge koje često ne odgovaraju reosiguravateljima.

3.2.4. Proporcionalno U njemu reosiguravatelj i cedent u ugovorenom jednakom dijelu raspoređuju obvezu iz

ugovora. Može se ugovoriti u raznim oblicima kvotno osiguranje, npr. reosiguravatelj pokriva

ugovoreni postotak od obveze cedenta. Kvota se može ugovoriti na visinu osigurane svote. U

onoj vrsti osiguranja ukojoj se ne pojavljuju vrijednosti osiguranog predmeta, već je

ugovorena na drugi način (bez oznake svote osiguranja), reosiguranje se ugovara u raznim

kombinacijama pokrića viška rizika ili obveze, koje sadrže princip proporcionalnosti i sl

(Frančišković, 2004, p. 323).

Slika 2: Podjela proporcionalnog reosiguranja

Izvor: Izrada studenta prema podacima

Proporcionalno

reosiguranje

Kvotno

reosiguranje

Ekscedentno

reosiguranje

Kvotno-ekscedentno

reosiguranje

20

3.2.4.1. Kvotno reosiguranje Ovo je najjednostavniji i najčešći oblik obveznog reosiguranja. Reosiguranje kvote je sustav

reosiguranja na temelju ugovorene jedinstvene kvote postotka ili dijela svih ugovora o

osiguranju u određenoj vrsti osiguranja, portfelja i sl (Frančišković, 2004, p. 327).

Takvi su ugovori manje u primjeni od ugovora o ekscedentnom reosiguranju, ali su za

reosiguravatelje mnogo povoljniji, jer u reosiguranje dobivaju jedinstvenu kvotu svih rizika.

Koristi se u reosiguranju kaska, usjeva, transportnih osiguranja i sl. Kvotnim se osiguranjem

ne postiže niveliranje rizika u portfelju osiguranja, kao što je to kod ekscedentnog

reosiguranja. Pogodno je za osiguravatelje koji počinju rad i ulaze u novu granu poslovanja te

nemaju znatnijeg portfelja ni potrebnog iskustva u reosiguranju (Frančišković, 2004, p.328).

Za reosiguravatelja je pogodno kada su u pitanju novi rizici, još nedovoljno ispitani, ili rizici u

kojima postoji mogućnost velikih totalnih šteta. Primjenjuje se i u drugom stupnju

reosiguranja, tj. retrocesiji. U postotku kvote dijeli se i premija osiguranja (Frančišković,

2004, p.328).

Slika 3: Grafički prikaz kvotnog reosiguranja

Izvor: Izrada studenta

21

U primjeru je prikazan način disperzije rizika u reosiguranju pomoću kvotnog reosiguranja.

Primjer: Ugovor je zaključen na svotu osiguranja od 20 milijuna €

Ugovorena svota osiguranja iznosi 20 milijuna €, od kojih direktni osiguravatelj pokriva 80%,

odnosno 16 milijuna €, a reosiguravatelj 20% ili 4 milijuna €. Ukoliko premija iznosi

60.000,00 €, osiguravatelj zadržava 42.000,00 €, a reosiguravatelju pripada 18.000,00 €. Šteta

koja se dogodila iznosi 15 milijuna € koju će pokriti osiguravatelj sa svojih preuzetih 80%

rizika, tj. 12 milijuna €, a reosiguravatelju ostaje pokriti ostalih 3 milijuna €. Na taj način

osiguravatelj se osigurao za štetu od 9 umjesto 15 milijuna €. Da nije predao rizik u

reosiguranje ne bi mogao pokriti nastalu štetu jer bi ona prešla njegov samopridržaj.

3.2.4.2. Ekscedentno reosiguranje

Glavna karakteristika ekscedentnog reosiguranja je pokrivanje dijela rizika koji prelazi

samopridržaj osiguravatelja, a u terminologiji osiguranja označava se kao maksimum ili

maksima. Dio obveze iz osiguranja koji prelazi samopridržaj daje se kao ekscedent u

reosiguranju pa se ta vrsta ugovora o reosiguranju tako i naziva (Frančišković, 2004, p. 326).

Ugovorom se o reosiguranju redovito uglavljuje maksimalna visina ekscedenta do koje

reosiguravatelj preuzima pokriće. To se određuje brojem samopridržaja, npr. 4. 5, 10 itd.

iznosa limita osiguravatelja. Resiguravatelj želi znati iznos samopridržaja na temelju kojega

on ugovara omjer svoje obveze, nastojeći da to bude ekonomski opravdano i razumno. Visina

Samopridržajosiguravatelja Kvota reosiguranja

60% 40%

Svota osiguranja Osiguravatelj zadržava 60% Reosiguravatelj preuzima 40%

20 milijuna € 12 milijuna € 8 milijuna €

Premijska stopa 3% Osiguravatelj zadržava 60% Reosiguravatelju pripada 40%

60.000,00 € 36.000,00 € 24.000,00 €

Iznos štete Osiguravatelj pokriva 60% Reosiguravatelj pokriva 40%

15 milijuna € 9 milijuna € 6 milijuna €

22

samopridržaja mora održavati ekonomsku angažiranost osiguravatelja na poslu što ga je

zaključio, a za reosiguravatelja je to ujedno garancija da rizik nije špekulativan. Kada je rizik

koji se preuzima u osiguranje veći od maksimalnog pokrića ekscedentnog reosiguranja,

razliku mora osiguravatelj pokriti na neki drugi način, suosiguranjem, pojedinačnim

reosiguranjem, odnosno reosiguranjem kod nekog drugog reosiguravatelja (Frančišković,

2004, p. 327).

Slika 4: Grafički prikaz ekscedentnog reosiguranja

Izvor: Izrada studenta U primjeru je prikazan način disperzije rizika ekscedentnim reosiguranjem

23

Primjer: Ugovor je zaključen na iznos od 2.000.000,00 €, od čega je osiguravateljev

samopridržaj 200.000,00 € (10%)

Iznos u € Samopridržaj u

€ (10%)

Resiguravateljev

dio u € (90%)

Dio preko

limita u €

Svota

osiguranja

2.000.000,00 200.000,00 1.800.000,00 /

Premija 5.000,00 500 4.500,00 /

Iznos štete 1.300.000,00 130.000,00 1.170.000,00 /

Iznos osiguranja sklopljen ekscedentnim ugovorom iznosi 2.000.000,00 €, u čemu je

osiguravateljev samopridržaj 10% (200.000,00 €), a reosiguravatelj preuzima ostatak od

samopridržaja i njegova obveza je ograničena na 9 linija, odnosno 90% ili 1.800.000,00 €.

Premija iznosi 500,00 € za osiguravatelja, a 4.500,00 za reosiguravatelja. U slučaju štete od

1.300.000,00 € osiguravatelj se osigurao za isplatu samo 10%, odnosno u visini njegova

samopridržaja 130.000,00 €, a reosiguravatelj podnosi ostali iznos od 90%.

Ukoliko bi postojao dio koji prelazi limit ekscedenta tada se poduzimaju radnje koje idu u

fakultativno reosiguranje i tim putem se i rješavaju.

Raspodjela rizika kod ekscedentnog reosiguranja se vrši na bazi sume osiguranja i bazi

maksimalno moguće štete. Raspodjela na bazi sume osiguranja se vrši kod onih vrsta

osiguranja ili kod onih rizika gdje postoji mogućnost nastanka totalne štete, a tamo gdje ne

postoji mogućnost nastanka totalne štete raspodjela rizika se vrši na bazi maksimalno moguće

štete. Kod ove vrste reosiguravatelj da bi održao portfelj rizika na prihvatljivom nivou mora

da sprovodi određene kontrole poslovanja cedenta jer bi bilo protiv njegovog interesa da uđe

u financijske obveze bez ograničenja prihvaćajući sve što cedent želi da reosigura (Carter,

1979, p. 166).

24

3.2.4.3. Kvotno-ekscedentno Kvotno-ekscedentno reosiguranje je kombinacija reosiguranja svote: ugovorom se najprije

određuje jedinstvena kvota za pokriće dijela obveze osiguravatelja, a dopunom ekscedenta za

rizike koji i nakon ustupanja kvote reosiguranja prelaze tehničke mogućnosti cedenta, prenosi

se i ostatak viška obveza u reosiguranje (Frančišković, 2004, p. 328).

Uglavnom se koristi za male portfelje s određenim brojem rizika, te kao i kvotno, kada se

društvo tek počinje baviti reosiguranjem.

3.2.5. Neproporcionalno Kod neproporcionlanog reosiguranja ne postoji prethodno definirani odnos za dijeljenje

premija i šteta između direktnog osiguravatelja i reosiguravatelja. Udio za štete koji svako

isplaćuje razlikuje se u zavisnosti od stvarnog iznosa pretrpljene štete (Vujović, 2009, p. 519).

U njemu cedent sam određuje visinu svoje obveze, samopridražaj odnosno prioritet, a ostatak

snosi reosiguravatelj neograničeno ili limitirano. Toj vrsti reosiguranja pripadaju razni oblici

ugovora o reosiguranju na temelju pokrića „viška rizika“ ili „viška šteta“. Te vrste

reosiguranja su složenije od proporcionalnih zbog određivanja adekvatne premije reosiguranja

(Frančišković, 2004, p. 322).

3.2.5.1. Reosiguranje viška šteta Reosiguranje viška šteta (ExcessofLoss) je oblik reosiguranja kojim osiguratelj pokriva štete

do unaprijed utvrđene svote tzv. prioriteta, a obveza reosiguratelja nastupa ako štete prijeđu tu

svotu i proteže se do ugovorene granice reosiguranja. Na taj način se limitira obveza

reosiguratelja do određene maksimalne svote. Naime, reosiguratelj ograničava svoju obvezu

na određeni iznos po jednom štetnom događaju, a najčešće i na ukupan iznos naknade

(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 317).

25

Slika 5: Grafički prikaz reosiguranja viška šteta

Izvor: Izrada studenta U ugovoru o reosiguranju viška šteta karakteristične klauzule sadržane unutar njega su o

konačnoj neto šteti, samopridržaju, reaktiviranju ugovora, greškama i propustima, kontroli

poslovnih knjiga, arbitraži i pojedinačnoj odgovornosti reosiguravatelja (Jovanović, 2011, p.

21).

3.2.5.2. Reosiguranje viška gubitka Reosiguranje viška gubitaka u praksi nije često jer se ne uzima višak šteta po osnovu jednog

ili više ugovora već reosiguravatelj ima obavezu da naknadi gubitak u jednoj vrsti osiguranja

u određenom vremenu (najčešće godinu dana). Ovo je korisno za osiguravatelja jer u jednoj

godini može da nastane više šteta koje ne prelaze njegov samopridržaj ali mogu ozbiljno

ugroziti njegovu financijsku stabilnost.

Reosiguravatelji nerado prihvaćaju ovakvo reosiguranje jer nemaju dovoljno uvida u

poslovanje osiguravatelja. Ono također može da utječe na smanjenje pažnje osiguravatelja

koji računa na materijalnu podršku za slučaj da ima gubitke.

26

3.3. Ugovor o reosiguranju

Ugovor o reosiguranju je ugovor koji se sklapa u poslovima reosiguranja između

osiguravatelja i reosiguravatelja te s kojim se prenosi obveza, rizik i premija.

O općim uvjetima ugovora ugovorne strane praktički i ne pregovaraju, jer se njihova

inkorporacija za određenu vrstu predmeta i tip reosiguranja u pravilu samo u rijetkim

slučajevima ne podrazumijeva. Opće uvjete predstavlja standardizirani tekst o pravima i

obavezama ugovornih strana, dok posebne uvjete čine ekonomski (ili matematičko statistički)

elementi kojima se egzaktno određuju samopridržaj osiguravatelja, maksimalna obaveza

reosiguravatelja, provizija, premijska stopa, premija, ali i svi drugi, za ugovorne strane, bitni

sastojci ugovora o reosiguranju (Jovanović, 2011, p. 21).

Metoda ugovaranja osiguranja putem općih i posebnih uvjeta osiguravajućih društava nije u

potpunosti adekvatan pravnim odnosima kod ugovora o reosiguranja, jer bi bolja praksa

nalagala ad hoc zaključivanje ugovora o reosiguranju koji bi u svakom konkretnom slučaju

bio bolje prilagođen potrebama reosiguravatelja te bi se tako povećala izvjesnost u pogledu

ugovornih obaveza (Jovanović, 2011, p. 23).

Ugovori se temelje na određenim načelima koji naglašavaju istovjetnost i povezanost s

osiguranjem i dijele se na nekoliko vrsta.

3.3.1. Načela reosiguranja Načelo maksimalno dobre volje

Slično kao i kod ugovora o izravnom osiguranju, to je načelo bitno za uobičajeno

funkcioniranje reosiguranja i zato što je reosiguravatelj u potpunosti upućen na cedenta kako

u davanju točnih i potpunih podataka o rizicima koji se reosiguravaju, tako i u vođenju

reosiguranja (npr. kod prijave rizika u reosiguranju, likvidacije šteta i sl.) (Frančišković, 2004,

p. 324).

27

Načelo istovjetnosti sudbine

To je načelo specifično za ugovor o reosiguranju. Po tome načelu reosiguravatelj slijedi

sudbinu osiguravatelja i to kako u pogledu rizika koji su reosigurani, tako i u pogledu načina

na koji je šteta likvidirana. To sve uz uvjet da je osiguravatelj postupao savjesno i uskladu sa

strukom osiguranja. Kod nekih ugovora o reosiguranju to je načelo prilično suženo jer se

predviđa pravo reosiguravatelja da kontrolira likvidacije šteta, posebno ukoliko su u pitanju

velike štete i da odbije svoj udio u štetama ako su likvidirane suprotno uvjetima osiguranja

(Frančišković, 2004, p. 324).

Klauzule o istovjetnosti sudbina ili istovjetnosti isplata koncipirane su kao sredstvo kojim se

cediraju štete prema gore, kroz lanac reosiguranja, pri čemu se štete dijele na nositelje rizika

na tržištu. Klauzule moraju da upravljaju konkurentnim komercijalnim interesima

svojstvenim reosiguranju. U kontekstu jednostavne organizacije reosiguranja u kojem

reosiguravatelj reosigurava direktnog osiguravatelja, reosiguravatelj ne želi da čeka na isplatu

svog odštetnog zahtjeva po ugovoru o reosiguranju dok reosiguravatelj ponovo istražuje

osiguranu štetu koju je on već platio. Nasuprot ovome, reosiguravatelj ima interes da izbjegne

obavezu da nadoknadi štete koje možda nisu ispravno procijenjene prije nego što su

likvidirane i nad kojima on nema nikakvu kontrolu.

Ovi suprotni interesi postaju pretjerani u dužim lancima reosiguranja gdje se najudaljeniji

reosiguravatelji nalaze u položaju koji je nekoliko razina udaljen od direktnog osiguravatelja.

Nije neuobičajeno da identitet osiguranika ili drugi reosiguravatelji koji čine reosiguravajući

lanac budu nepoznati za najudaljenije reosiguravatelje u trenutku zaključenja ugovora o

reosiguranju (Fearnhead, 2012, p. 64).

3.3.2. Vrste ugovora o reosiguranju Prema Frančiškoviću (2004, p. 325) postoje 3 glavna tipa ugovora o reosiguranju:

Prvi je pojedinačni ugovor o reosiguranju, koji se zaključuje za pokriće određenog rizika u

određenom poslu osiguranja, te se reosiguravatelj upoznaje sa svim elementima rizika i

donosi odluku o preuzimanju tog rizika u svoje pokriće. Taj je tip ugovora sličan izravnom

poslu sudjelovanja u diobi rizika i reosiguravatelj može ponuđeni rizik odbiti. Ta je

mogućnost razlog kada se ova vrsta ugovora naziva dobrovoljnim ili fakultativnim

28

reosiguranjem jer se odnos iz reosiguranje stvara sklapanjem pojedinačnog ugovora za

reosiguranje ponuđenog rizika. Taj je tip ugovora danas još samo ponegdje u primjeni, a

zadržao se u znatnoj mjeri samo u nekim vrstama transportnog osiguranja (pomorski i

zrakoplovni kasko), u teškim industrijskim rizicima, osiguranju anormalnih rizika u životnom

osiguranju i sl.

Drugi je opći ugovor o reosiguranju u kojem osiguravatelj i reosiguravatelj unaprijed

ugovaraju da će reosiguravatelj primiti u reosiguranje udio u određenoj vrsti ili portfelju

osiguravatelja po utvrđenim uvjetima. Zbog obveznosti ugovorenih strana iz sklopljenog

ugovora naziva se obligacijsko ili obvezno reosiguranje.

Sukladno Frančiškoviću (2004, p.325), formalna razlika između pojedinačnog i općeg

ugovora o reosiguranju je u činjenici da se:

· pojedinačni ugovor sklapa obično kad je ugovor o osiguranju već zaključen

· opći ugovor o reosiguranju uvijek se zaključuje unaprijed i za ugovoreno razdoblje za

poslove osiguranja koji će se tek kasnije realizirati.

Otvoreno pokriće pojedinačnih rizika ili tzv. otvoreno pokriće reosiguranja je kombinacija

općeg ugovora o reosiguranju i pojedinačnog reosiguranja. Zaključuje se kada osiguravatelj

(cedent) daje pojedinačne rizike u pojedinačno reosiguranje redovito, a ne povremeno.

Prvoosiguravatelj ima pravo u svakom konkretnom slučaju odlučiti hoće li ga dati u

reosiguranje ili ne, a za reosiguravatelja je obveza da ponuđeni rizik prihvati (Frančišković,

2004, p. 325).

3.4. Retrocesija

Retrocesiju možemo objasniti kao osiguranje reosiguravatelja, što znači da i reosiguravatelji u

mnogim slučajevima moraju zatražiti pomoć i preprodati višak rizika. Onaj dio rizika koji

prelazi reosiguravateljev samopridržaj i kojeg ne može uzeti u pokriće predaje dalje i to se

naziva retrocesija, a sljedeći osiguravatelj postaje retrocesionar. Retrocesija je bitan dio za

reosiguravatelja jer omogućuje jednake prednosti kao i osiguravatelju, kao što su disperzija

rizika i održavanje stabilnosti reosiguravateljevog portfelja.

29

Slika 6: Primjer retrocesije

Prodan rizik

80.000.000,00 kn

Prodan rizik

40.000.000,00 kn

Izvor: Izrada studenta Retrocesija omogućava vertikalno dijeljenje rizika i prenošenje nepokrivenog dijela obveze

drugog retrocesionara, tako da obveza svakog nositelja rizika ostaje u granicama njegovog

kapaciteta i raspoloživih sredstava. Cilj svakog sudionika u snašaju i raspodjeli rizika iz

osiguranja je da zadrži obvezu u dijelu koji može pokriti raspoloživim sredstvima. Ali,

ponekad je primoran ustupiti i veći dio rizika, i to ne iz sigurnosti izravnavanja već radi

vođenja određene politke poslovanja (Frančišković, 2004, p. 333).

U odnosu na cedenta obveza njegova reosiguravtelja je tzv. bruto-samopridržaj, od kojeg

zadržava dio što ga izravnava u svome portfelju, tzv. neto-samopridržaj a razliku daje u

pokriće putem svojih aranžmana s partnerima. U toj raspodjeli postoji opasnost da primjenom

OSIGURAVATELJ

Osigurana svota

120.000.000,00 kn

Preuzeti rizik

40.000.000,00 kn

REOSIGURAVATELJ

Preuzeti rizik

80.000.000,00 kn

Zadržan rizik

40.000.000,00 kn

RETROCESIONAR

Preuzeti rizik

40.000.000,00 kn

30

sustava retrocesije određeni reosiguravatelj primi neizravno od drugog reosiguravatelja dio

obveze onog rizika koji je i sam već dao u reosiguranje i od kojeg je zadržao dio koji pokriva

njegove mogućnosti. Ugovor o retrocesiji mogao bi se u načelu zaključiti u svim sustavima

koji služe i za sklapanje ugovora o reosiguranju (Frančišković, 2004, p. 333).

3.5. Suosiguranje

Suosiguranje je u biti raspodjela jednog ugovora o osiguranju tako da svaki osiguravatelj

preuzima pokriće određenog dijela rizika. Suosiguranje je raspodjela jednog rizika na

nekoliko dijelova koje svaki osiguravatelj preuzima u izravno pokriće iz zajedničkog ugovora

ili zajedničke police osiguranja. Stoga u suosiguranju nastaje izravni odnos između

osiguranika i svakog pojedinog suosiguravatelja. Za suosiguravatelja je, prema tome, taj

odnos jednak kao i u ugovoru o osiguranju. Obveza se ograničava na određeni dio rizika,

odnosno osigurani predmet (Frančišković, 2004, p. 317).

U ugovoru ili polici suosiguranja stvara se izravna lančano povezana obveza nekoliko

suosiguravatelja prema istom osiguraniku, koji izravnom, tzv. horizontalnom podjelom

jednog rizika individualno preuzimaju svoj dio obveza, odnosno pokrivaju svoj dio

sudjelovanja u snašanju rizika. Zato se takvo dijeljenje naziva primarna raspodjela rizika.

Izravna obveza suosiguravatelja podrazumijeva izravnu naknadu štete kada se ostvari

osigurani slučaj. U takvoj raspodjeli obveza niti jedan od suosiguravatelja ne odgovara za

obvezu drugog suosiguravatelja, a postupak likvidacije štete jednak je kao i za sve ugovore

iste vrste osiguranja (Frančišković, 2004, p. 317).

Ukoliko neka država želi zadržati kapital unutar zemlje postupak suosiguranja ima veliku

prednost jer se rizik osiguranja raspoređuje na više osiguravatelja putem jednog ugovora o

osiguranju i time se spriječava odljev sredstava putem reosiguranja u druge zemlje.

3.6. Pool u reosiguranju

Još jedan od načina raspodjele rizika osiguratelja jest pool u kojem se udružuju osiguratelji

i/ili reosiguratelji kako bi ujedinili vlastite kapacitete u zajedničkom preuzimanju rizika.

Prava i obveze članova takvog udruženja su sporazumno utvrđeni, a koristi za članove poola

su u atomizaciji rizika na široj osnovi (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 95-98).

31

Što se tiče mogućnosti sudjelovanja u poolu, moguće je da takvo udruženje formiraju

osiguratelji, reosiguratelji ili i jedni i drugi. U posljednjem se slučaju radi o mješovitom

poolu. Svaki član poola, s obzirom na određeni postotak od kapacitetea cijelog udruženja, ili

prema svotama vlastitog kapaciteta, ima određen vlastiti udio u premiji, naknadi štete,

administrativnim troškovima, te dobitku odnosno gubitku (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 95-

98).

Preuzimanje rizika u osiguranje za pool obavlja jedan član udruženja u ime svih članova

poola, te je obvezan taj rizik prenijeti na pool. Također, postoji mogućnost da članovi poola

izabiru jednu ili više osoba kao njihove zajedničke zastupnike koji će u njihovo ime i za

njihov račun nastupati prema osiguranicima i zaključivati ugovore. Upravljati poolom može

jedan od članova ili neovisna osoba (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 95-98).

Poolovi se najčešće osnivaju za preuzimanje rizika koji mogu izazvati štete velikih razmjera.

Primjerice, takvi rizici su: nuklearni rizici; rizici u pomorstvu, zrakoplovstvu, rizici

odgovornosti proizvođača farmaceutskih proizvoda od šteta učinjenih trećim osobama.

Poolovi mogu imati nacionalno ili međunarodno obilježje. U slučaju da određeni rizici prelaze

kapacitet jednog poola, dio njih se može transferirati na drugi pool ili na reosiguratelja (Ćurak

i Jakovčević, 2007, p. 95-98).

U RH je osnovan pool za osiguranje i reosiguranje od nuklearnih rizika (G.I.U.) od strane

Croatia osiguranja, Allianza, Croatia Lloyd-a, Helios osiguranja i Triglav osiguranja. Ono je

osnovano kao gospodarsko interesno udruženje što znači da posluje u svoje ime, ali za račun

osnivatelja, dok za obveze odgovaraju njegovi osnivači.

Djelatnosti koje obavlja G.I.U. (Poslovna Hrvatska, 2015):

· sklapanje i ispunjenje ugovora o suosiguranju i reosiguranju nuklearnih postrojenja

odnosno rizika u zemlji i iz inozemstva

· organiziranje aktivnosti u zemlji pri provedbi mjera za sprečavanje i smanjenje

nuklearnih i drugih rizika, odnosno šteta (preventiva), koji ugrožavaju osiguranu

imovinu i osobe

· posredovanje, zastupanje, snimanje rizika, snimanje i procjena šteta, pružanje pravne

pomoći i drugih intelektualnih i tehničkih usluga, u vezi sa poslovima osiguranja,

suosiguranja i reosiguranja nuklearnih postrojenja odnosno rizika

· prikupljanje, držanje, deponiranje i oročavanje novčanih sredstava, koja ostvaruje

svojim poslovanjem, te kreditiranje osiguranika i drugih pravnih osoba

32

Taj pool provodi suosiguranje (zajedno sa slovenskim pool-om) imovine NE Krško od požarnih

i nuklearnih rizika, od rizika loma stroja kao i od odgovornosti za štete prema trećima

tijekom prijevoza nuklearnog goriva (Osnove statusnog prava osiguranja u Republici Hrvatskoj,

2015).

Slika 7: Kapaciteti POOL-a u Hrvatskoj za 2013. godinu

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, Tržište osiguranja u 2013., str. 170 Kao što smo naveli ranije tko su osnivatelji poola u RH u prethodnoj slici vidljivi su kapaciteti

pojedinih društava u POOL-u za 2013. godinu. Croatia osiguranje drži najveći kapacitet od čak

62,5 % ili 4,5 milijuna € i taj udio je veći od svih preostalih udjela društava zajedno. S

obzirom da Croatia Loyd više ne postoji kapaciteti ostaju preostalim društvima.

33

4. RIZICI U REOSIGURANJU Cjelokupni poslovni svijet i brojna ulaganja za sobom uvijek nose određeni rizik. Posao

osiguranja i je stvoren na osnovu rizka i njemu se u najvećoj mjeri i prilagođava s ciljem

minimiziranja. Sukladno tome nastaje i reosiguranje kako bi se taj rizik dodatno raširio a time i

smanjio. Potrebno je jako dobro poznavati rizik s kojim se suočava kako bi mu se moglo

najbolje pristupiti i suočiti se s njim. Na učenje prepoznavanja rizika reosiguravatelji godišnje

troše milijarde dolara samo kako bi prepoznali s čime se suočavaju. Iako je sve veća potražnja

ulagača za takvom vrstom usluge sve su veće i opširnije regulative u vezi s njom.

Rizik reosiguranja proizlazi iz osnovne djelatnosti društva, a to je reosiguranje, odnosno

retrocesija. Može nastati ukoliko su iznosi isplata šteta, naknada i troškova veći od ostvarenih

premijskih i ostalih prihoda društva. Ovaj rizik podrazumijeva i rizike ostvarenja štetnih

događaja značajnih po iznosu ili brojnosti, rizike vezane uz nepravilno određenu cijenu

reosiguranja, rizike oblikovanja nedovoljnih tehničkih pričuva i rizike vezane uz realizaciju

retrocesije. Društvo upravlja ovim rizikom usmjerujući pozornost na kvalitetan proces

preuzimanja rizika, obradu podataka, na određivanje adekvatnih pridržaja, limita, jasno

definiranih uvjeta plasmana rizika u reosiguranje/retrocesiju. Prenoseći dijelove rizika u

retrocesiju, društvo kontrolira izloženost potencijalnim gubicima, disperzira rizike i štiti svoj

kapital (Croatia Lloyd d.d., 2012, p. 20).

Mnogi analitičari i investitori su skeptični o tome hoće li reosiguravateljev „plan rasta“ uspijeti

ostvariti dostatan povrat sredstava. Ulagači žele da kapital bude raspoređen na ona mjesta

koja će nuditi najveći povrat kapitala. Za uzvrat, reosiguravatelji će se prirodno okrenuti rastu.

To podrazumijeva okretanje posla i ulaganje u brzo razvijajuća tržišta osiguranja. Neki

reosiguravatelji su u stanju razviti kompatibilni plan i preuzimanje rizika na tržištima

osiguranja tako da stvore povrat koji investitori i očekuju, dok drugi neće biti toliko uspješni

i morati će gledati druge opcije ili će izgubiti povjerenje ulagača.

Društva koja uspijevaju objasniti koji im je cilj, i odgovoriti na pitanja zašto je i što je prednost

za dioničare su najjači ulagači s najvećim povratom kapitala a to se očituje i kroz cijenu

njihovih dionica (Confronting the new market realities, 2012).

34

4.1. Upravljanje rizikom

Transfer rizika omogućuje ekonomski rast, a upravljanje rizikom krije se u tome što

reosiguravatelji rade, tj. identifikacija rizika, očekivanje, modeliranje i kontroliranje.

Reosiguravatelji stvaraju vrijednost tako što izvlače informacije iz velikih baza podataka koje su

skupili na globalnoj razini. Posebna važnost je utvrditi gdje se nalazi zavisnost između

individualnog rizika i osigurati da su agregatna izlaganja u liniji s time što su društva spremna i

željna podnijeti. Dok to izgleda kao da se reosiguravatelji klade, rizik se preuzima kontrolirano

je i omogućeno je kroz veoma sofisticiranu shemu upravljanja rizikom ( The Essential guide

to reinsurance, 2012).

Slika 8: Shema upravljanja rizikom

STRATEGIJA

Definiranje rizika

RASPORED KAPITALA

Definiranje količine rizika kako bi se

alocirao kapital

POSTAVLJANJE CILJA

Optimizacija rizika i povrata kapitala

Definiranje limita rizika

DONOŠENJE ODLUKA

Donošenje odluka o preuzetom riziku i

upravljanjem imovine

35

Izvor: SwissRe: The Essential guide to reinsurance, 2013

Svaki portfelj reosiguravatelj okarakteriziran je određenim brojem rizika koji su različiti po

prirodi i obujmu, odnosno po frekvenciji i intenzitetu. Štete prema Vujoviću (2009, p. 513)

koje su rezultat ovih rizika su slučajne i raznovrsne i stoga može doći do nastanka:

· velike štete koja utiče na pojedine rizike

· velike štete nastale kao posljedica jednog događaja pri čemu je svaka šteta posljedica

pojedinačnih

· mnogo malih šteta visoke učestalosti

· promjene u strukturi rizika

Ključni razlozi za reosiguranje su prema Rejdi, (2005,p. 594):

· povećavanje kapaciteta za prihvaćanje rizika u osiguravateljevo pokriće,

· stabilizacija profita,

· redukcija prijenosnih premija i

· zaštita od katastrofalnih gubitaka

4.2. Reosigurateljni rizik

Ukoliko osiguratelj preuzima rizike iznad vlastitih kapaciteta, nužno će mu biti zaključiti

ugovor o reosiguranju kako bi višak rizika proslijedio reosiguratelju. Prema ugovorima o

reosiguranju, raspoređuju se premijski prihodi, ali isto tako i likvidacija šteta. Isplata šteta je

primarno odgovornost osiguratelja, dok udio reosiguratelja u obvezi isplate šteta predstavlja

rizik osiguratelja prema reosiguratelju. Dakle, reosigurateljni rizik može biti definiran kao

vjerojatnost neispunjenja ugovorne obveze reosiguratelja prema osiguratelju (Utrobičić, 2013, p.

12).

MJERENJE PORTFOLIJA DRUŠTVA

Kontrola

Mjerenje povrata kapitala

36

Upravljanje reosigurateljnim rizikom prema Ćurku i Jakovčeviću (2007, p. 95-98) može se

pospješiti poduzimanjem sljedećih aktivnosti:

1. prije samog zaključenja ugovora s reosigurateljem proučiti njihova financijska izvješća i

kreditni rejting objavljen od strane renomirane rejting agencije,

2. provjeravati i nadzirati bonitet reosiguratelja za vrijeme trajanja ugovora,

3. ograničiti kumulativnu izloženost prema pojedinom osiguratelju,

4. redovito razmjenjivati bonitetne informacije u svrhu stvaranja visoke razine povjerenja sa

svim reosigurateljnim partnerima.

Tablica 3: Koristi reosiguranja za društvo

Što reosiguravatelji rade Koristi za društvo

Transfer rizika Raspodjela rizika na

globalnoj razini

Osiguranje postaje privlačnije

i prihvatljivije, dovodi do

ekonomskog rasta

Financiranje rizika/kapitalo

tržište

Investiranje dobiti sukladno

očekivanim isplatama

Omogućuje se dugoročni

kapital ekonomiji u

kontinuiranom slijedu

Informacije Stavljanje cijene na rizik Postavljanje poticaja za

rizično-adekvatna ponašanja

Izvor: Swiss Re: The essential guide to reinsurance, 2013

37

5. TRŽIŠTE REOSIGURANJA Moderno doba

Nakon II svjetskog rata reosiguranje je doseglo neslućene razmjere. Znatan broj društava za

reosiguranje koji se pojavio prije 2. svjetskog rata i do danas predstavlja vrh profesionalnih

reosiguravatelja. Procjena je da danas posluje oko 200 profesionalnih društava za

reosiguranje, koja raspolažu kapitalom od preko 500 milijardi USD. Procjena premije

reosiguranja koja je ostvarena u 2012. godini je 230 milijardi USD, od toga 180 milijardi

USD u neživotom, a 50 milijardi u životnom . Koncentracija je također vrlo visoka, prvih 10

grupacija reosiguranja ima premijski prihod od 136 milijardi USD, odnosno 59%. (Bosna

reosiguranje, Historija reosiguranja, 2014).

Unatoč financijskoj krizi društva za osiguranje postaju sve veća, time što se sve više ulaže u

poslove reosiguranja, te se pretpostavlja da kapital ukupnog tržišta reosiguranja raste po stopi

od 3 % godišnje.

5.1.Svjetsko tržište reosiguranja

Međunarodno tržište reosiguranja prethodne 3 godine su obilježile s rekordno visokim

nivoom kapitala i te niskim iznosima isplaćenih šteta. S spomenutih 500 milijardi kapitala

kojim društva raspolažu, svjetsko tržište reosiguranja predstavlja oko 5% ukupnog svjetskog

osiguranja od 4,612 milijarde $. Dok tržište osiguranja ostaje stabilno, odnosno stagnira,

tržište reosiguranja drastično raste iz godine u godinu, prvenstveno zbog povišenja premija za

određene tipove prirodnih katastrofa, u skladu s kojim reosiguravatelji imaju i najveće

izdatke.

„Procjenjuje se da je u reosiguranju postojao višak kapitala od približno 25 milijardi $ s kraja

2012. godine. Naravno, ocjena viška kapitala je relativna, a bazira se na izračunima

adekvatnosti kapitala svakog reosiguratelja pojedinačno“ (Croatia Lloyd, 2012).

Takvo stanje i interes za ulaganje se može objasniti time što reosiguravatelji nisu bili

“pogođeni“ financijskom krizom iz 2008. godine (Croatia Lloyd, 2012).

38

25.61 25.28

13.96 14.36 10.25 11.32

Rezultati u reosiguranju bili su takvi da je zadnjih par godina bilo potrebno povećavati cijene

reosigurateljne zaštite pa su se i prihodi povećali. Reosiguranju je išla u prilog i kriza u

eurozoni zbog koje su investitori smanjivali ili se nisu odlučivali na ulaganje i izloženost

prema državnim papirima velikog broja zemalja EU. U nestašici novih mogućnosti za

ulaganje investitori su se odlučivali ulagati u reosiguranje jer su prihodi bili veći od nekih

drugih industrija, a prinosi su u usporedbi s kamatama na uloženi novac u bankama ili na

financijskom tržištu bili viši.Vrijedno je pribilježiti i činjenicu da je 2012. bila godina u kojoj

su premijske stope krenule prema gore u određenim vrstama reosiguranja i u određenim

geografskim područjima (Croatia Lloyd, 2012).

Grafikon 1: Najveći svjetski reosiguravatelji prema prihodu u 2013. i 2014. godini

Najveći svjetski reosiguravatelji prema

prihodu u 2013. i 2014.

60

50

40

30 2013

2014

20

10

0

Munich Re Swiss Re Ltd Lloyd's Hannover Re SCOR SE

Reosiguravatelji

Izvor: Best'sStatement File – Global, A.M. Best data nad research, 2015

Prema podacima iz grafa se očituje značajna razlika između prihoda pojedinih

reosiguravatelja. U svijetu i dalje poziciju najvećeg reosiguravatelja drži Munich Re sa

iznosom od 51.06 mlrd € prihoda u 2014. godini, dok je iza njega Swiss Re sa 33,28 mlrd €,

odnosno s razlikom nešto manjom od 20 mlrd €. Iza njih su redom Lloyd's s 25,28 mlrd,

Hannover Re sa 14,36 mlrd, te SCOR SE sa 11,32 mlrd €. U 2014. godini najveći pad u

u m

ilij

ard

am

a

39

600

500

400

300

200

100

odnosu na prethodnu 2013. je ostvario Munich Re sa padom nešto višim od 2 mlrd €, Lloyd's

sa padom od blagih 33 mil €, dok su Swiss Re i Hannover RE ostvarili rast od 35 mil,

odnosno 40 mil €, a najveći rast je ostvario SCOR SE s rastom višim od milijarde €.

Grafikon 2: Kapacitet svjetskog tržišta reosiguranja

Kapital svjetskog tržišta reosiguranja

2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014

Tradicionalni kapital 368 388 321 378 447 428 466 490 511

Alternativni kapital 17 22 19 22 24 28 39 50 59

Izvor: Insurance Information Institute, AON BenfieldAnalytics, 2014 Kapital reosiguranja u globalnom pogledu raste iz godine u godinu u prosjeku od 5-10%.

Najveći rast od 2006. godine pa do danas zabilježen je u 2009. godini kada je kapital narastao

za čak 60 milijardi USD u odnosu na godinu prije. Istovremeno u godini prije, odnosno 2008.

je zabilježen i najveći pad kapitala od 70 milijardi USD, na što je pojava gospodarske krize

imala velikog utjecaja. Još uvijek najveći izvor kapitala dolazi s tradicinalnih tržišta i to u

postotku većem od 90% osim u 2014. gdje se očituje rast alternativnog kapitala od preko 11

%., čime se dokazuje da reosiguravatelji postepeno prelaze na alternativna tržišta tražeći nove

mogućnosti za rast. Prema predviđanjima i prijašnjim kretanjima kapitala može se očekivati

rast od cca 20-30 milijardi USD u 2015. godini.

u m

ilij

ard

am

a U

SD

40

5.1.1. Reosiguranje katastrofalnih događaja

Pod katastrofalnim slučajevima se podrazumijevaju rijetki i jako štetni događaji koji zbog

razmjernosti svoje štete zahvaćaju veliki broj ljudi, a time i osiguravatelja, a uzrokovani su

prirodnim putem ili djelovanjem ljudskih faktora.

Prema Insurance Service Office (ISO, 2015) katastrofalnim štetnim događajem može se

smatrati događaj koji uzrokuje štete koje dostižu ili prelaze iznos od 25 miliona dolara, eura

ili 0,6 % BDP-a .S obzirom da su najveći izdacii udio u portfelju reosiguravatelja upravo

katastrofalni događaji u nastavku će se govoriti o toj vrsti reosiguranja.

Velike štete i reosiguranje

Društva za osiguranje, ali i šira javnost, postajali su svjesniji značaja uloge reosiguranja kada

se dogode velike štete. Sa sve većom dostupnošću informacija, ali i sa sve većim rizicima s

kojima se ljudski rod susreće svakodnevno, svijest o ne samo potrebi već i postojanju

reosiguranja sve je veća. I dok se nekada o reosiguranju u novinama godinama nije moglo

pročitati ništa, sada su vijesti o procjenama za budućnost, ili procjenama šteta, ili poslovnim

rezultatima vodećih društava za reosiguranje vrlo česte i u „starinskim“ medijima poput

novina, radija i TV-a, a na internetu su još lakše dostupne. Vijesti o velikim katastrofama

odjeknu vrlo brzo cijelim svijetom – tako je bilo i kada mediji nisu bili tako brzi i dostupni,

tako je i danas. U svakom slučaju, ukoliko se dogodila velika katastrofa ili šteta, reosiguranje

je zasigurno uključeno u osiguranja koja su pogođena takvom katastrofom, barem kada je

riječ o katastrofama koje se dogode razvijenim zemljama (Bosna reosiguranje, Historija

reosiguranja, 2014).

Tablica 4: Pregled najvećih prirodnih katastrofa prema redoslijedu od 2005. do 2014. godine

Katastrofalan događaj

Šteta/gubitci

Osigurana/isplaćena šteta

Kolovoz 2005. – Uragan Katrina - SAD

125 milijardi USD 62,2 milijardiUSD

Listopad 2005. – Uragan Wilma - SAD

35 milijardi USD 9,2 milijarde USD

12.05.2008 - Potres - Kina 85 milijardi USD 300 milijuna USD

Rujan 2008. – Uragan Ike – SAD

37,5 milijardi USD 12,5 milijardi USD

41

27.02.2010 - Potres, tsunami - Chile

30 milijardi USD 8 milijardi USD

11.03.2011. – Potres i tsunami - Japan

210 milijardi USD 40 milijardi USD

Kolovoz – Studeni 2011 Poplave - Tajland

43 milijarde USD 16 milijardi USD

Listopad 2012. – Uragan Sandy – SAD

68 milijardi USD 25 milijardi USD

08.11.2013 – Tajfun Haiyan – Filipini

12,5 milijardi USD 1,5 milijardi USD

Izvor: Munich Re, NatCatSERVICE, 2015

Podaci prikazani u tablici jasno prikazuju stanje najvećih šteta u posljednjih 14 godina

uzrokovanih prirodnim katastrofama. Najveća katastrofa koja se dogodila bila je 2011. godine

u Japanu gdje je zabilježena šteta od čak 210 milijarde $. Od toga je bilo osigurano samo

19%, odnosno 40 milijardi $. Najmanja ali ipak razorna šteta bio je potres i tsunami u Chile-u

2010. godine koje je iznosila 30 milijardi, a osigurano je bilo 8 milijardi $.

Grafikon 3: Pregled katastrofalnih događaja u svijetu u razdoblju od 2005. do 2014. godine

Pregled katastrofalnih događaja u razdoblju

od 2005. do 2014. godine

300

250

200

150

100

Prirodne katastrofe

Ljudski faktor

50

0

2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014

Izvor: sigma worldinsurancedatabase, 2014

Osvrtom na katastrofalne događaje, bilo posljedica prirode ili ljudi u prethodnih 10 godina

vidljive su oscilacije među prirodnim katastrofama, dok je kod katastrofa koje su posljedica

ljudskog faktora zabilježen pad. Najveći broj prirodnih katastrofalnih događaja proteklog

42

desetljeća dogodio se 2014. godine s brojem od 189 događaja, a najmanji broj od 140 zbio se

2006. godine. Što se tiče katastrofa koje su posljedica ljudskog faktora situacija je nešto

drugačija. Najveći broj katastrofa se dogodio 2005., a najmanji 2014.godine s brojem od 256,

odnosno 147 događaja. Zaključuje se da je u godini s najviše prirodnih katastrofa bilo

najmanje katastrofa koje su posljedica ljudskog faktora i obrnuto.

Slika 9: Prikaz katastrofalnih događaja u svijetu u 2014. godini

Izvor: Munich Re, NatCatSERVICE, 2015

Pomoću slike 3 vidljivo je da je 2014. godina bila prepuna prirodnih katastrofa iako su one

prema brojkama u štetama bile znatno manje nego prethodnih godina. Prirodne katastrofe su

pogodile veći dio svijeta gdje je najviše štetih događaja zabilježeno u Aziji, odnosno Japanu

kojeg je pogodila snažna zima.

43

Grafikon 4: Odnos ukupnih i osiguranih šteta/gubitaka od 2010. do 2014. godine u svijetu

450

400

350

300

250

200

150

100

50

0

Ukupni ekonomski i osigurani gubitci od

2010. do 2014. godine

Ukupni gubitak

Osigurani gubitak

2010 2011 2012 2013 2014

Godine

Izvor: Swiss Re Economic Research & Consulting and Cat Perils, sigma World insurance

database, 2015

Prema podacima iz grafikona u posljednjih pet godina vidljive su velike razlike između

ukupnih i osiguranih gubitaka, odnosno šteta koje su posljedica katastofalnih događaja.

Najveći gubitci su ostvareni u 2011. godini, u iznosu procijenjenom na 422 milijarde, od čega

je bilo osigurano samo 31,3 %, tj. 132 milijarde $, a najmanji gubitci su zabilježeni 2014. u

iznosu od 110 milijardi $ sa osiguranom svotom od samo 35 milijardi. Odnos između ukupnih

i osiguranih gubitaka oscilira iz godine u godinu i taj odnos se kreće u prosjeku oko 30%.

Drugim riječima, od ukupnih gubitaka godišnje se osigura samo 30% od toga iznosa. S

obzirom na 2014. godinu reosiguravatelji su imali „kratki odmor“ što se tiče isplata šteta, ali i

dobar udio ostvarenih premija.

Iako je zadnja godina bila neznatno niža od prijašnjih par godina u iznosu ukupnih i

isplaćenih šteta, gledajući dalje u povijest, u prethodnih 50-ak godina, broj katastrofa i iznosi

u štetama neprestano rastu iz godine u godinu na što se mora pripremiti vjerujući da to nije

prolazni trend.

422

250

189

132

80 110

52 35

u m

ilij

ard

am

a $

44

Tablica 5: Odnos ukupnih i osiguranih gubitaka/štetapo regijama svijeta u 2014.

Osigurani gubici Ukupni gubici

REGIJA BROJ ŽRTVE % u mlrd $ % u mlrd$ %

Sjeverna Amerika 51 206 1,6 17,6 50,4 28,7 26

Južna Amerika i

Karibi

31 883 6,9 2,3 6,5 8,2 7,4

Europa 37 763 6 6,6 19,1 15,9 15,5

Afrika 47 2506 19,6 0,8 2,3 1,5 1,3

Azija 130 7093 55,5 5,2 15 51,7 47

Australija i Oceanija 7 206 1,6 1 2,9 2,3 2,1

More/Svemir 33 1120 8,8 1,3 3,8 1,7 1,5

UKUPNO 336 12777 100 34,7 100 110 100

Izvor: Swiss Re Economic Research &ConsultingandCatPerils, 2015

Na osnovu tablice koja prikazuje gubitke, odnosno štetne događaje po regijama u svijetu,

prošle godine se kao i prijašnjih godina najviše ulagalo i osiguravalo na području sjeverne

Amerike u iznosu od 17,6 milijardi $. Na istom području je ostvareno i 28,7 milijardi $ štete.

Međutim najveće štete je pretrpila Azija s ukupnih 51,7 milijardi $ od kojih je samo 5,2

milijarde pokriveno osiguranjem. To je ujedno i najveći odnos ukupnih sa osiguranim

gubitcima. Najmanje šteta je pak pretrpila Afrika sa samo 1,5 milijardi $ i osiguranim

iznosom od 800 milijuna $. Što se tiče Europe reosiguravatelji su isplatili 6,6 milijardi $ za

ukupne štete od 15,9 milijardi.

5.1.2. Budućnost reosiguranja u svijetu

Kako rast na starim tržištima reosiguranja usporava, mnogi reosiguravatelji traže nove

mogućnosti, uključujući razvoj njihovih poslova u južnoj Americi, Aziji, Africi i Bliskom

Istoku. Zajedno, te potencijalne regije tvore naziv „SAAAME“ (South America, Asia, Africa,

Middle East).

Ali prelazak na nova i nepoznata trišta može ih izložiti neplaniranim troškovima i gubitcima.

Stvaranje novca i kompatibilne poslovne skale na tržištima koja postaju prenapućena i gdje

45

je volumen potražnje još slab je težak posao. Prema tome reosiguravatelji razmišljaju kako se

ubaciti na tržišta koja još „ne vide“, tj koja su im totalno nepoznata u području reosiguranja.

Rezultati tih izazova i odgovori se traže kod velikog broja analitičara i investitora koji ima

pomažu predočiti kako razviti plan rasta koji će osigurati dostatan povrat uloženog kapitala.

Zbog toga reosiguravatelji moraju biti sigurni da su na pravom putu za obaviti posao i razviti

prisutnost koja im dopušta da ostvare održivi profit. (Reinsurers confront new reality, 2012).

Neka društva jednostavo premještaju svoj kapital na mjestima gdje su cijene najpovoljnije za

njih, dok će neka društva imati drugačiji pristup i gledati će kretanje i stabilnost svojih cijena

i reakciju dioničara. U svakom slučaju bitno je da društva budu sigurna gdje se žele natjecati

i razvijati (Reinsurers confront new reality, 2012).

Slika 10: Prelazak sa tradicionalnih/postojećih na brzo rastuća tržišta reosiguranja(SAAAME)

Izvor: Reinsurers confront new reality, 2012.

46

5.2. Tržište reosiguranja u EU

„S BDP-om većim od 15,5 bilijuna dolara EU premašuje gospodarstvo SAD-a. EU je sa 20%

ukupne svjetske trgovine drugi po veličini svjetski uvoznik i izvoznik nakon Kine i SAD-a,

koji su podjednaki. EU je vodeća komercijalna sila“ (Solana, 2012).

Osiguranje u Europi je oprezno s obzirom na uvođenje nove direktive početkom sljedeće

godine, čiji je zadatak osigurati da društva posluju pozitivno i da usklade kapital s preuzetim

rizicima, tj. odnos mora biti proporcionalan, što je veći rizik mora i kapital biti veći. Za

osiguravatelje će biti ključno primjeniti poslovanje u skladu s direktivom na temelju

dosadašnjih problema u krizi.

Europski prosjek ulaganja u reosiguranje iznosi oko 10 posto od ukupnog iznosa premije, što

je još uvijek relativno mali postotak premije. Obzirom da najveći izdaci odlaze na segmente

poput katastrofalnih događaja, prikazan je grafikon koji objašnjava odnos ukupnih i

osiguranih gubitaka.

Grafikon 5: Osiguranje prirodnih katastrofa u Europi u razdoblju od 2010. do 2014.

Izvor:sigmaworldinsurancedatabase, Swiss Re Economic Research &Consulting, 2013

Prirodne katastrofe - odnos ukupnih i

osiguranih gubitaka od 2010. - 2014. 40

35

30

25

20

15

10

2013

Ukupne štete 21.75 25.98

Osigurane štete 2.64 11.6

2014

7.37

3.19

u m

ilij

ard

am

a $

47

Osvrtom na odnos ukupnih i osiguranih gubitaka od prirodnih katastrofa u Europi najveći

izdaci su bili 2013. godine kada su ukupne štete iznosile 25,98 milijardi $, na osigurani iznos

od 11,6 milijardi $. Iako je 2011. godina bila najgora u svijetu što se tiče prirodnih katastrofa

(primjer; Japan), u Europi nije bilo značajnih dešavanja što se očituje po ukupnim gubitcima

od samo 1,58 milijardi $.

5.2.1. Solventnost 2 (Solvency II)

Europska komisija je u srpnju 2007. predložila kompletnu reviziju 30 godina starih propisa o

financijskoj aktivnosti europskih osiguranja. Ta inicijativa nazvana je Solventnost II pošto

slijedi nakon važećeg okvira - Solventnost.

Solventnost II nudi novi pristup zasnovan na riziku - što je veći rizik koji osiguranje

preuzima, veći je i kapital koji ostavlja sa strane kao garanciju u slučaju neuspjeha.

Tom direktivom također se reformira proces nadzora kako bi se unaprijedila suradnja između

nacionalnih regulativa multinacionalnih kompanija, ali i zahtjeva veću transparentnost rada

osiguravajućih i reosiguravajućih društava (Osiguranja u Europi povećala investicije, 2014).

Solventnost II je novi regulatorni okvir kojim se revidiraju dosadašnji kapitalni zahtjevi, a

koji donosi nova, čvršća pravila solventnosti, upravljanja rizicima i procesa nadzora

temeljenog na rizicima te novog načina izvještavanja i objave, a sve u cilju zaštite

osiguranika, odnosno korisnika osiguranja i sprječavanja poremećaja na tržištu osiguranja. U

okviru Solventnosti II, kapitalni zahtjevi bit će određeni na temelju profila rizičnosti društava

za osiguranje, odnosno društava za reosiguranje, prilikom čega će se uzimati u obzir i način

upravljanja, odnosno učinkovitost društava za osiguranje i društava za reosiguranje u

upravljanju rizicima kojima su izložena (HANFA, Solventnost II, 2015).

Proces uvođenja Solventnosti II prema HANFI (2015), provodi se putem četiri razine:

1. Europska komisija je donijela Direktivu Solvency II 2009/138/EZ koju su usvojili

Europski parlament i Vijeće ministara, a čiji je cilj uvođenje novog regulatornog

okvira tržišta osiguranja na nivou Europske unije.

2. očekuje se usvajanje provedbenih mjera za Solventnost II

3. treća razina odnosi na smjernice za nadzor društava za osiguranje i reosiguranje te

usklađivanje nadzora.

48

4. uključuje nadzor usklađivanja nacionalnog zakonodavstva i vrednovanje

implementacije Solventnosti II.

Solventnost II također se prema HANFI (2015) temelji na tri stupa:

1. Prvi stup odnosi se na osiguranje adekvatnih financijskih resursa društava za

osiguranje i reosiguranje i obuhvaća kvantitativne zahtjeve koji uključuju određivanje

vlastitih sredstava, izračun tehničkih pričuva, vrednovanje imovine i

obveza te izračun potrebnog solventnog kapitala i minimalnog potrebnog kapitala

2. Drugi stup odnosi se na primjenu odgovarajućeg sustava upravljanja društava na način

da isti obuhvaća kvalitativne zahtjeve za uspostavu učinkovitog sustava upravljanja,

ključne funkcije sustava upravljanja, provedbu vlastite procjene rizika i solventnosti i

proces nadzora nad društvima za osiguranje i reosiguranje, temeljen na pristupu

okrenutom budućnosti i zasnovanom na rizicima.

3. Treći stup Solventnosti II uključuje nova pravila izvještavanja nadzornog tijela, javne

objave te tržišne discipline.

Rok za primjenu Solventnosti II u poslovanje društva za osiguranje i reosiguranje je 1.

siječanj 2016. godine. Novi rokovi za primjenu Solventnosti II u skladu su s donesenom

Direktivom 2014/51/EU Omnibus II koja nadopunjuje Direktivu Solventnost II vezano uz

ovlasti nove nadzorne institucije (Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno

mirovinsko osiguranje - EIOPA) i ostale odredbe Solventnosti II. Detaljna pravila

Solventnosti II bit će propisana u okviru Provedbenih mjera (HANFA, Solventnost II, 2015).

Prema podacima u provedbi QIS5 studije od kraja 2011. do sredine 2012. u RH na temelju 25

društava dokazuje se da su društva itekako svjesna o važnosti adekvatne i pravovremene

pripreme za uvođenje direktive Solventnost II. Tako su društva pokazala ozbiljnost i moguću

spremnost provođenja poslova osiguranja u okviru Europske unije.

49

5.3. Tržište reosiguranja u RH

Reosiguranje je vitalno za tržište osiguranja u Hrvatskoj. Glavna je svrha reosiguranja pomoći

cedentima i njihovim klijentima da upravljaju rizicima i njihovim posljedicama. U RH se

uglavnom reosigurava većinu rizika, s izuzetkom osiguranja od odgovornosti motornih vozila,

jer su limiti relativno niski. Povijesni razlog potrebe za reosiguranjem je vrlo niski nivo

kapitalizacije u osiguranju, premda se ti iznosi u novije vrijeme povećavaju, i neizbalansirana

priroda velikih rizika, poglavito u petrokemiji i energetskom sektoru. Ti rizici traže vrlo veliki

oslonac na međunarodne kapacitete kroz reosiguranje i retrocesiju (Croatia Lloyd, 2012).

Do 2010. godine u RH postojala su dva društva za reosiguranje, Croatia Lloyd uz Allianz

reosiguranje. Iako su oba dva društva ostvarivala dobit odlučila su zatvoriti svoje poslovanje i

prestati se baviti poslovima reosiguranja. Allianz Re je to učinio 2010. a Croatia Lloyd 2014.

godine. Prema podacima Hanfe za prvih šest mjeseci 2010. godine, dok su još postojala oba

društva, oba su prvu polovicu godine zaključili sa pozitivnom bilancom. Dobit Allianza je

iznosila nešto više od 160 tisuća kuna, dok je Croatia Lloydimao gotovo 36 milijuna kuna

dobiti. Međutim, Croatia Lloydje držao ukupno 99 posto zaračunate bruto premije, dok

Allianz reosiguranje samo 0,2 posto. Ukupna premija 2010. iznosila je 932,8 milijuna kuna.

Slika 11: Premija Croatia Lloyda u 2013.godini

Izvor: Hrvatski ured za osiguranje, Tržište osiguranja u 2013., p. 126 U godini prije prestanka poslovanja Croatia Lloyd je ostvario bruto premiju u iznosu od

gotovo 400 milijuna kn, od čega premija u retrocesiji iznosi 288 milijuna kn, a zadržana 108

milijuna.

50

Neki od događaja gdje je reosiguranje imalo utjecaja bile su prošlogodišnje katastrofalne

poplave u našoj regiji. Poplave su zahvatile najviše područje Srbije i Bosne, te nešto manje

naše područje. Gubitci su bili katastrofalni s obzirom na nizak životni standard stanovništva.

Poplave su uzrokovale velike štete i gubitke života, a to je ujedno i najveći katastrofalni

događaj u 2014. u Europi. Štete su iznosile do 3,5 milijarde USD, a pritom je izgubljeno 82

ljudska života. Međutim, reosiguravatelji nisu bili previše zabrinuti iz razloga nedovoljno

preuzetog rizika u reosiguranje prvenstveno zbog malog broja osiguranja kojima je pogođeno

to područje. Osigurani gubitci su iznosili manje od 100 milijuna USD, od čega će u Hrvatskoj

biti isplaćeno samo 20-ak milijuna kuna ili 1,3 % od ukupnih šteta a pokrit će ih Allianz,

Croatia osiguranje i Basler osiguranje Zagreb kojima je rizik uključen.

5.3.2. Budućnost Hrvatskog reosiguranja Pomoću CAGR-a (eng. Compound annual growth rate ) koji predstavlja poslovni termin za

geometrijski progresivni rast uz kojeg se omogućuje konstantni povrat kapitala kroz određeno

razdoblje dana je pretpostavka razvoja reosiguranja u RH do 2017. godine.

Premija reosiguranja u Hrvatskoj je narasla sa 670 milijuna u 2008. do 710 milijuna u 2012.

godini, što je 2,4 %. Usprkos zakonu o državnoj industriji, segment reosiguranja raste,

prvenstveno poduprijet upozorenjima i povećanim prirodnim katastrofama kao i širenjem

reosiguranih premija, posebice neživotnih osiguranja. Dobrovoljna reosiguranja broje

postotak od 65,9 % ukupnih premija u 2012. godini, dok na obvezne otpada postotak od samo

1,6 %. Sljedećih godina prema CAGR-u, poboljšana ekonomska istraživanja i zakonska

regulativa će imati pozitivan utjecaj na segment reosiguranja u RH (Croatia Reinsurance

Market 2017, 2013).

51

Slika 12: Hrvatsko reosiguranje – ukupne premije prema segmentima u razdoblju od 2008. do

2017.

Izvor: Croatia reinsurance market 2017, 2013

Idućih godina se prema podacima očekuje rast reosiguranja u Hrvatskoj prvenstveno zbog

toga što je Hrvatska drastično izložena brojnim katastrofama koje pogađaju svijet kao što su

poplave, oluje, odroni, požari i snježni uvjeti.

Pretpostavlja se kako će reosiguranje rasti do 71,5 % u 2017. godini, upravo zbog toga što je

dobrovoljno reosiguranje u razdoblju od 2008. do 2012. ostvarilo rast od 5%, te se očekuje da

će do 2017. doseći stopu od 10,4 %. Premija ukupnog reosiguranja u RH prema CAGR-u

očekuje rast do 11,3 milijarde $ do 2017. godine (Croatia Reinsurance Market 2017, 2013).

Puno toga se promijenilo na području osiguranja u RH posljednjih godina pa tako i ulaganja

pojednih društava u reosiguranje. Dok pojedina društva na reosiguranje troše manje od jedan

posto premije, kod nekih se iznos penje na gotovo 25 posto. Međutim, kada se promatraju

premije reosiguranja, treba promatrati i prihode koje osiguratelj ima od uplaćene premije. To

je prije svega dio naknade za štete koje je isplatio osiguratelj, zatim provizija od

reosiguratelja, sudjelovanje osiguratelja u dobiti koju ostvari reosiguratelj i slično (Croatia

Reinsurance Market 2017, 2013).

52

5.4. Dosadašnja istraživanja o potražnji za reosiguranjem Istraživanja provedena na tržištu u SAD-u 2003. godine u vezi s potražnjom za reosiguranjem,

teorijskim i empirijskim dijelom se došlo do zaključka da faktori kao što su prednost, odnos i

korelacija između uloženog i vraćenog kapitala te utjecaj poreza uvelike utječu na potražnju

za reosiguranjem (Garven i Tennant, 2003, p. 217).

Najnovije istraživanje kojim je uzeto u obzir osiguranje u 43 zemlje analiza je pokazala da

osiguravatelji u zemlji s visokim financijskim troškovima zahtjevaju više reosiguranja,

pogotvo u zemljama koje su okrenute prema riziku potrošača i gdje su rizici karakterizirani

težini i većoj frekvenciji događanja (Altuntas, Garven i Rauch, 2014).

U istraživanjima na području RH 2014. godine obuhvaćene su unutarnje karakteristike koje

utječu na potražnju za reosiguranjem. Analiza je provedena na uzorku hrvatskih

osiguravajućih društava u razdoblju od 2006. do 2011. godine koristeći statističke podatke.

Rezultati su pokazali da prednost osiguravajućih kuća, strano vlasništvo i udio neživotnih

osiguranja u ukupnom osiguranju pozitivno utječe na potražnju za reosiguranjem te pokazuje

pozitivan efekt povrata uloženog kapitala na kupnju reosiguranja (Ćurak, Utrobičić i Kovač,

2014, p. 29).

53

6. ZAKLJUČAK Na osnovu analize i zaključaka, te na temelju podataka i informacija iz prošlosti može se

uvidjeti da se reosiguranje razvijalo postepeno, ali samo onda kada je postojala potreba za

njim. Drugim riječima, ukoliko su ga neki prethodni događaji potaknuli na interes i potrebu za

razvojem. Neki od tih događaja su i doveli do stvaranja društava za reosiguranje. Međutim,

s ubrzanim ekonomskim rastom na alternativnim tržištima otvaraju se nove mogućnosti i

ponude za reosiguravatelje. Opravdavamo glavnu hipotezu da u svijetu postoji dovoljna

razvijenost i ponuda osiguranja i reosiguranja od strane brojnih društava, međutim kao što je

navedeno, među populacijom još uvijek ne postoji dovoljna osviještenost i potreba za

osiguranjem. U Hrvatskoj se nažalost smanjuje potreba za reosiguranjem što je zaključeno s

prošlogodišnjim zatvaranjem jedinog preostalog društva za reosiguranje Croatia Lloyd-om.

Time se očituje da u RH potražnja za osiguranjem konstantno opada, što je vidljivo iz

nedavnih katastrofalnih poplava i time strani reosiguravatelji nemaju dovoljno utjecaja na

hrvatsko tržište.

Zaključujemo da su prirodne katastrofe kao i tržište totalno nepredvidljivo, i stoga je moguće

da takvi događaji pogode čitavo tržište i globalnu ekonomiju. Međutim, takva dešavanja se ne

mogu spriječiti ali se mogu ublažiti barem u ekonomskom smislu. S obzirom da takvi

događaji dovode do povećane potražnje za reosiguranjem u svijetu, potvrdili smo pomoćnu

hipotezu koja objašnjava povezanost katastrofalnih događaja i potražnju za reosiguranjem.

Bitna stavka koja će utjecati na promjene u poslovima reosiguranja je uvođenje direktive

Solventnost II od početka 2016. godine. Kako bi se tom direktivom osigurala bolja financijska

stabilnost i solventnost društava vjeruje se da će to utjecati i na bolju ponudu a time i na veće

premije, pogotovo prelaskom na nova, alternativna tržišta osiguranja.

Kratkim osvrtom na neke od promjena koje bi se trebale dogoditi u 2015. i 2016. godini u

području osiguranja i reosiguranja u EU dolazi se do nekoliko zaključaka:

· zbog rasta gospodarstva dolazi do povećanja kupovne moći građana što će dovesti do

veće potražnje za osiguranjem i reosiguranjem

· centralne banke povisuju kamatne stope u 2015.godini

· sve veća urbanizacija povećava rizike u osiguranju

54

· srednja klasa dolazi do sve većeg izražaja čime se povećava udio u osiguranjima Obzirom na nepredvidivu situaciju u svijetu, neprestane krize i katastrofalne događaje

reosiguranje je bilo i ostala jako bitna djelatnost koja vodi posao od preko 500 milijardi USD-

a. Kako nedavna financijska kriza nije bitno utjecala na reosiguravatelje u globalu, može se

zaključiti kolika je sigurnost i stabilnost takvih društava i da njihovi prihodi rastu iz godine u

godinu, a premije se ostvaruju u neviđenim brojkama do sada.

55

7. LITERATURA

Knjige

1) Andrijašević, S., Petranović, V., 1999.,Ekonomika osiguranja, Alfa, Zagreb

2) Bijelić, M., Miletić, V., 2009., Osiguranje i reosiguranje u globalizaciji, Zagreb

3) Ćurak, M., Jakovčević, D., 2007., Osiguranje i rizici, RRIF plus, Zagreb

4) Frančišković, I., 2004., Ekonomika međunarodnog osiguranja, Ekonomski fakultet

Rijeka, Rijeka

5) Petranović, V., 1984., Osiguranje i reosiguranje, Informator, Zagreb

6) Vujović, R., 2009., Upravljanje rizicima i osiguranje, Čugura print, Beograd

Internet

1) Bosna reosiguranje, 2014, dostupno na:

http://www.bosnare.ba/BosnaREFiles/File/Historija/Razvoj%20reosiguranja%20za%2

0objavu%2008%2007%202014%20-%20ispravljeno%2009.07.2014.pdf, pregledano

15.03.2015

2) Croatia Reinsurance Market 2017, 2013, dostupno na:

http://beforeitsnews.com/financial-markets/2013/07/croatia-reinsurance-market-2017-

2573624.html, pregledano 29.04.2015

3) Confronting the new market realities, 2012, dostupno na:

http://www.pwc.com/gx/en/insurance/reinsurance-rendezvous/reinsurers-confront-

new-reality.jhtml - pregledano 16.03.2015.

4) Godišnje izvješće uprave Croatia Lloyd d.d., 2012, dostupno na:

http://www.croatialloyd.hr/godisnje_izvjesce/2012/izvjesce_uprave, pregledano

16.03.2015

5) HANFA, Solventnost II, 2015, dostupno na:

http://www.hanfa.hr/HR/nav/120/solventnost-ii.html, pregledano 16.03.2015

6) Leksikon, 2015, dostupno na: http://limun.hr/main.aspx?id=24902

7) Leksikon, 2015, dostupno na: http://www.poslovni.hr/leksikon/dobrovoljno-

reosiguranje-1177, pregledano 25.03.2015

8) Pojam i podjela reosiguranja, 2010, dostupno na:

56

http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-pojam-i-podjela- reosiguranja,

pregledano 30.03.2015

9) Poslovna Hrvatska, 2015, dostupno na:

http://www.poslovna.hr/lite/hrvatski-nuklearni-pool-g-i-u/321034/subjekti.aspx,

pregledano 05.05.2015

10) Osiguranja u Europi povećala investicije, 2014, dostupno na:

http://www.reosiguranje.com/vesti/1616-osiguranja-u-evropi-poveala-investicije.html,

pregledano 30.04.2015.

11) Pooja D., 2009, When Things Go Awry, Insurers Get Reinsured, dostupno na:

http://www.investopedia.com/articles/pf/08/reinsurance.asp, pregledano 30.03.2015

12) Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, 2014, dostupno na:

www.pravo.unizg.hr/_download/repository/Osnove_statusnog_prava_osiguranja%5B1

%5D.pdf, pregledano 05.05.2015

Članci, časopisi, znanstveni radovi, citati

1) Altuntas, M., Garven, R.J, Rauch, J., 2014, The Demand for Reinsurance: A Global

Perspective and Assessment, Njemačka

2) Carter, R.L., 1979.,Reinsurance, Kluwerand M&G Reinsurance

3) Ćurak, M., Utrobičić, M., Kovač, 2014, Firm specific characteristics and Reinsurance

– Evidence from Croatian insurance companies,.D: FIRM, znanstveni rad, Split

4) Fearnhead, R., 2012, Klauzule o istovjetnosti sudbine u pravu reosiguranja – praktični

problemi u osiguravanju njihove efikasnosti, Stručni rad

5) Garven, R.J.,.Tennant, J. L., 2003., The demand for reinsurance: Theory and Empirical

test, Insurance and Risk management, USA

6) Institute of Insurance Sciences, 2013, An Introduction to Insurance, Fundacion Mapfre

7) Jovanović, S., 2011, Opći i posebni uvjeti reosiguranja ili godišnji ugovor o

reosiguranju prilagođen reosiguraniku, Revija za pravo osiguranja

8) Kopf, W.E, 1930, Notes on the origin and development of Reinsurance, Globe Prtg.Co,

Njemačka

9) Rejda E.G., 2005, Risk Management and Insurance, Pearson Education, Inc

10) Schmitter, H., 2001, Setting Optimal Reinsurance Retentions, Tehnical

Communications, Chief Underwritting Office, Swiss Re

11) Simović, T. i Vujović, R., 1997, Osiguranje kao faktor energetske sigurnosti, Savez

ekonomista, Zbornik radova, Beograd

57

12) Solana, J., intervju – 2012, Europske integracije, Poslovni dnevnik

13) Utrobičić, M.,2013, Reosiguranje u upravljanju rizicima društava za osiguranje u

Republici Hrvatskoj, Ekonomski fakultet Split, diplomski rad, Split

14) Vojinović, Ž., 2013, Preuzimanje rizika i poslova osiguranja u reosiguranju,

Nezavisni univerzitet Banja Luka, stručni časopis

Ostali izvori (baze podataka, statistike, publikacije)

1) Best'sStatement File – Global, A.M. Best data nad research, 2015

2) Croatia Lloyd d.d., Godišnji izvještaj o poslovanju za 2011. godinu, Zagreb, 2012.

3) Hrvatski ured za osiguranje, Tržište osiguranja u 2013.

4) Munich Re, NatCatSERVICE, 2015

5) Swiss Re Economic Research &Consulting and Cat Perils, 2015

6) Swiss Re: The Essential guide to reinsurance, 2013

POPIS TABLICA

Redni broj Naslov Stranica

1 Prednosti i nedostaci obveznog reosiguranja 17

2 Prednosti i nedostatci fakultativnog reosiguranja 18

3 Koristi reosiguranja za društvo 36

4 Pregled najvećih prirodnih katastrofa prema redoslijedu od 2005. do

2014. godine

40

5 Odnos ukupnih i osiguranih gubitaka/šteta po po regijama svijeta u 2014. godine

44

58

POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naslov Stranica

1 Najveći svjetski reosiguravatelji prema prihodu u 2013. i 2014.

godini

38

2 Kapacitet svjetskog tržišta reosiguranja 39

3 Pregled katastrofalnih događaja u svijetu u razdoblju od 2005. do

2014. godine

41

4 Odnos ukupnih i osiguranih šteta/gubitaka od 2010. do 2014.godine 43

u svijetu

5 Osiguranje prirodnih katastrofa u Europi u razdoblju od 2010. do

2014

46

POPIS SLIKA

Redni broj Naslov Stranica

1 Podjela reosiguranja 15

2 Podjela proporcionalnog reosiguranja 19

3 Grafički prikaz kvotnog reosiguranja 20

4 Grafički prikaz ekscedentnog reosiguranja 22

5 Grafički prikaz reosiguranja viška šteta 25

6 Primjer retrocesije 29

7 Kapaciteti POOL-a u Hrvatskoj za 2013. Godinu 32

8 Shema upravljanja rizikom 34

9 Prikaz katastrofalnih događaja u svijetu u 2014. Godini 42

10 Prelazak sa tradicionalnih/postojećih na brzo rastuća tržišta

reosiguranja (SAAAME)

45

11 Premija Croatia Lloyda u 2013.godini 49

12 Hrvatsko reosiguranje – ukupne premije prema segmentima u

razdoblju od 2008. do

2017.

51

59

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom „REOSIGURANJE“ izradio samostalno

pod voditeljstvom prof. dr. sc. Ivana Frančiškovića. U radu sam primijenio metodologiju

znanstveno-istraživačkog rada i koristi literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada.

Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući

naveo u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirao sam i povezao s fusnotama

s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasan/na sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Student

Dragan Tutiš

60