80
AKADEMSKE STUDIJE Godina: PRVA Predmet: S O C I O L O G I J A R I D E R • OBAVEZNA LITERATURA PO TEMATSKIM CJELINAMA •- I AUTORI: Prof. dr Veselin PAVIĆEVIĆ mr Uglješa JANKOVIČ

Rider - Opsta Sociologija

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Rider - Opsta Sociologija

Citation preview

Page 1: Rider - Opsta Sociologija

AKADEMSKE STUDIJEGodina: PRVA

Predmet: S O C I O L O G I J A

R I D E R • OBAVEZNA LITERATURA PO TEMATSKIM CJELINAMA •-

I

AUTORI:Prof. dr Veselin PAVIĆEVIĆ

mr Uglješa JANKOVIČ

Page 2: Rider - Opsta Sociologija

PODGORICA, SEPTEMBAR 2010.

2

Page 3: Rider - Opsta Sociologija

S A D R Ž A J:

T1: UVOD U SOCIOLOGIJU

T 1.1 PREDMET SOCIOLOGIJE KAO NAUKE T 1.2 RAZVOJ SOCIOLOŠKE MISLI

SEN – SIMON - UTOPIJSKA SOCIOLOGIJA OGIST KONT - POZITIVISTIČKA SOCIOLOGIJA HERBERT SPENSER - BIOLOŠKE TEORIJE DRUŠTVA EMIL DIRKEM – SOCIOLOGIZAM MAKS VEBER – SOCIOLOGIJA DRUŠTVENOG DJELANJA KARL MARKS - ISTORIJSKI MATERIJALIZAM DRUGI RELEVANTNI PRAVCI U SOCIOLOŠKOJ MISLI TALKOT PARSONS & ROBERT MERTON –

FUNKCIONALIZAM / Teorija društvene integracije & Teorija funkcionalne analize

T2: POLITIKA, POJEDINAC, ZAJEDNICA-DRUŠTVO, DRŽAVA

T 2.1 POLITIKAT 2.2 ZAŠTO LJUDI ŽIVE U ZAJEDNICI?T 2.3 ČEMU SLUŽI DRŽAVA?T 2.4 DRŽAVA – KRAĆI REZIMET 2.5 KO I KAKO TREBA VLADATI?T 2.6 OSNOVNI OBLICI - TIPOVI VLADAVINE /POREDAKA

T3: STAVOVI I VRIJEDNOSTI

T 3.1 STAVOVIT 3.2 STRUKTURA STAVA I MOGUĆNOSTI DJELOVANJA NA NJEGOVU PROMJENU T 3.3 STAVOVI I OSOBINE LIČNOSTIT 3.4 DJELOVANJE NA STAVOVE - ZNAČENJE STAVOVA / Katz-ova funkcionalna teorijaT 3.5 VRIJEDNOSTI

3

Page 4: Rider - Opsta Sociologija

T1: UVOD U SOCIOLOGIJU

T 1.1 PREDMET SOCIOLOGIJE KAO NAUKE

SOCILOGIJA proučava društveni život čovjeka, grupe i društva. Polje izučavanja sociologije je vrlo široko i kreće se od analize slučajnih susreta ljudi na ulici do istraživanja globalnih društvenih procesa.

Mikrosocilogija i makrosociologija. Mikrosociologija se bavi proučavanjem svakodnevnog ponašanja u situacijama intrerakcija licem u lice i njenom analizom su obuhvaćeni pojedinici i manje društvene grupe. Makrosociologija se bavi proučavanjem velikih društvenih sistema (npr. ekonomski ili politički sistem), kao i analizom dugoročnih procesa promjene, npr. industrijalizacija (E.Gidens:2003).

Lord Anthony Gidens (1938- )

Inače, najčešča podjela društava koja su postojala ili još uvjek postoje je na: predmoderna i moderna, odnosno industrijska.

U predmoderna spadaju: primitivna društva lovaca i sakupljača, stočarska i ratarska društva i tradicionalne civilizacije.

Industrijska društva („moderna“ili „razvijena“) se bitno razlikuju od bilo kog drugog društvenog poretka, a njihov razvoj ima posledice koje se protežu daleko izvan Evrope, kontineta na kojem su nastale ( E. Gidens, 2003).

4

Page 5: Rider - Opsta Sociologija

SOCIOLOŠKA IMAGINACIJA – K.RAJT MILS

Sociološka imaginacija zahtijeva od nas da se udaljimo od ubičajenih postupaka u našem sopstvenom svakodnevnom životu, kako bismo ih sagledali iz jednog novog ugla.

Carles Wright Mills (1916-1962)

„PREDMET SOCIOLOGIJE JE ISTRAŽIVANJE VEZE IZMEĐU TOGA ŠTA DRUŠTVO ČINI OD NAS I ŠTA MI ČINIMO SAMI SA SOBOM” (E.Gidens, 2006)

Pojam strukture:Structura(ae): a) zidanje, građenje b) način gradnje c) zgrada Koncept društvene strukture (grupe, slojevi, klase) se odnosi na činjenicu da društvene

kontekste našeg života na čine nasumični izbori događaja ili postupaka, već se ti isti konteksti na različite načine ispoljavaju kroz strukture ili obrasce (Č.Čupić, 2002).

T 1.2 RAZVOJ SOCIOLOŠKE MISLI

Retrospektiva sociološke misli koja pretenduje na naučnu relevantnost, nezamisliva je bez izučavanja misli sljedećih velikana:

Sen Simona; Ogista Konta; Herberta Spensera; Emila Dirkema; Maksa Vebera i Karla Marksa.

5

Page 6: Rider - Opsta Sociologija

Pođimo redom; u najkraćim crtama. Prvo o najvažnijim predstavnicima – “nosiocima misli” i PRAVCIMA u sociologiji nastalim pod uticajem njihovih učenja i djela:

SEN – SIMON - UTOPIJSKA SOCIOLOGIJA

Claude Henri de Rouvroy, Comte de Saint-Simon (1760-1825)

Snažno impresioniran dostignućima prirodnih nauka, posebno fizikom i biologijom, nastojao je da zakone koji vladaju prirodom primjeni na društvo.

Prvi izdvojio nauku o društvu kao samostalnu nauku - socijalna fiziologija. Osnovu društva, odnosno društvenog života ljudi čine materijalna proizvodnja, svojina i ideje.

Socijalna fiziologija može postati nauka, smatra Sen Simon, onda kada “fiziolozi izbace iz svog društva filozofe, moraliste i metafizičare na isti način kao što su astronomi izbacili astrologe, a hemičari alhemičare” (M.Pešić, 1999.).

“Društvo nije nikako jedinstvena aglomeracija živih bića čije akcije nezavisno od krajnje svrhe nemaju drugi uzrok do samovolju individualnih volja, ni drugi rezultat do događaje efemerne ili bez važnosti, nego organizovana mašina čiji svi djelovi doprinose na različite načine kretanju cjeline”, smatra Sen Simon (M.Pešić, 1999).

Osnovu društva, odnosno društvenog života ljudi čine materijalna proizvodnja, svojina i ideje.

Osnovni zakon koji djeluje u istoriji jeste zakon progresa, koji se ogleda u smjeni dvije epohe: kritičke i organske.Radnička klasa ili industrijska klasa (radnici, kapitalisti i zanatlije) i neradnička klasa (članovi državnog aparata). Buduće društvo mora voditi industrijska klasa, koja će upravljanje ljudima zamijeniti sa upravljanjem stvarima.

Smjena vlasti, odnosno smjena klasa, treba da bude ostvarena na legalan način.

6

Page 7: Rider - Opsta Sociologija

Buduće društvo mora voditi industrijska klasa, koja će upravljanje ljudima zamijeniti sa upravljanjem stvarima. Sen Simonova teorija društva je mehanicistička i utopistička.

OGIST KONT - POZITIVISTIČKA SOCIOLOGIJA

.

Auguste Comte (1798 - 1857)

Kont, francuski matematičar, filozof i mislilac je prvi skovao naziv sociologija, kako bi opisao predmet koji želi da utemelji. Istovremeno, bio je prvi koji je primenio naučni metod za opisivanje društva.

Ljudsko društvo predstavlja završni korak organske revolucije. U ljudskom društvu, “postoji sklad struktura i funkcija koje idu ka zajedničkom cilju kroz akciju i reakciju unutar djelova i u odnosu na okolinu”, smatra Kont. Iz porodice nastaje šira ljudska zajednica, odnosno država. Država - “veliko biće” - suverena vlast, stanovništvo, teritorija, organizovana uprava (M.Pešić,2001:124).

Moralni konsenzus: Kont se zalagao se za uspostavljanje “religije humaniteta” koja bi napustila vjeru i dogmu u korist naučnih utemeljenja. Sociologija bi bila srž te nove religije. (E.Gidens, 2003)

Tri osnovne klase: spekulativna, praktična, radnička. Klasni sukobi za Konta su privremeni, nestaće kada naučne ideje u potpunosti omoguće društveni razvoj.

Tri stupnja razvoja ljudskog društva: teološka faza, metafizička faza, pozitivna faza.Prema Kontu, nijedan od navedena tri stupnja u razvoju društva ne može biti

preskočen. Međutim, ljudski progres može biti ubrzan, ukoliko se društvo mudro i intelektualno usmjerava. (E.Gidens,2003:8)

Pozitivizam istovremeno označava i najstariji sociološki metodološki pravac.

7

Page 8: Rider - Opsta Sociologija

Ponašanje ljudi se može objektivno mjeriti, a takođe i direktno opažati. Pozitivisti vjeruju da se ljudsko ponašanje može objasniti isto kao što se objašnjava i ponašanje materije. (M.Haralambos, M.Holborn)

Pozitivizam zastupa mišljenje da bi nauka trebala da se bavi samo činjenicama koje su podložne posmatranju i koje su poznate direktno iz iskustva. Pozitivistički pristup, vjeruje u proizvodnje znanja o društvu koje je zasnovano na empirijskim dokazima. (E.Gidens,2003:8).

Najznačajnija djela O.Konta su: “Kurs pozitivne filozofije” i “Kurs pozitivne fizike”, Kont je prvi razvio cjelovit sociološki sistem.

HERBERT SPENSER - BIOLOŠKE TEORIJE DRUŠTVA

Herbert Spencer (1820-1923)

Puni procvat i naučni oblik, biološke teorije društva stekle su polovinom XIX vijeka. Naime, impresioniranost Darvinovom teorijom evolucije (H. Spenser; L.Gumblovič; G.Racenhofer; A.Smol ...). Inače, taj period je poznat kao vrijeme cvjetanja socijalističkih ideja o društvu (pod uticajem učenja K. Marksa) i promovisanja Darvinove teorije evolucije kao prve alternative religijskom i spekulativnom shvatanju stvarnosti.

Tri “osnovne istine” ili zakona su: (1) Zakon o inercije sile; (2) Zakon o neuništivosti materije, i (3) Zakon o neprekidnosti kretanja.

“Evolucija je integracija materije uz istovremeno rasipanje kretanja za koje materija prelazi iz jedne relativno nepovezane i neodređeni homogenosti u relativno povezanu i određenu homogenost”, smatra Spenser.

8

Page 9: Rider - Opsta Sociologija

Društvo je super organizam koji slijedi opštu teoriju evolucije po istim principima kao biološki organizam.

Diferencijacija i specijalizacija funkcija. Razlike između društva i biološkog organizma. Ljudsko društvo je agregat jedinki

koje su manje više raštrkane i slobodne, dok je biološki organizam realna cjelina djelova koji ga čine.

Evolutivni razvoj ljudskog društva prelazi put od horde, preko militarizma, pa industrijalizma, do etičkog društva.

- horda = faza sukoba - militaristička faza = integracija društva - industrijska faza = slobodno i demokratsko društvo - etičko društvo = humanost i moralnost

EMIL DIRKEM - SOCIOLOGIZAM

David Émile Durkheim (1858-1917)

Društvo je nešto iznad i mimo pojedinca, odnosno, čovjek kao individua nije u mogućnosti da utiče i uslovljava društvena zbivanja, već obrnuto, društvena zbivanja oblikuju čovjeka i utiču na njegovu volju i regulišu njegovo ponašanje. Dakle, glavno odručje proučavanje sociologije jesu društvene činjenice, smatra Dirkem.

Društvene činjenice postoje mimo čovjekove volje, razvijaju se van njegove svijesti, one su prosto društvena datost, koja se može spoznati samo spoljašnim posmatranjem.

Skup vjerovanja i osjećanja koja su zajednička svakom članu jednog istog društva, čine jedan sistem, koji ima svoj život; možemo ga nazvati kolektivna svijest .

Tri grupe društvenih činjenica, koje čine kolektivnu svijest superiornu u odnosu na pojedinačnu svijest čovjeka:

9

Page 10: Rider - Opsta Sociologija

1. Pravna pravila i zakoni 2. Masovne društvene pojave 3. Religiozne dogme Čovjek se rađa, smatra Dirkem, kao izuzetno samoživo i sebično biće, koje se

rukovodi ličnim interesima, a kolektivna svijest mu pruža mogućnost da se podvrgne društvenim zakonima i postane “socijalizovana životinja”. Razlikovanje normalnih od patoloških (bolesnih) društvenih pojava na osnovu naučnih kriterijuma. Prosječnost, konkretni tip društva, vremenska dimenzija.

Pojam anomije. Anomija kao stanje društva u kojem nedostaje skup pravila i normi o ljudskom ponašanju.(M.Milosavljević). Anomija kao osjećanje besciljnosti ili očaja, izazvano društvenim promjenama (E.Gidens). Prinudne podjele rada, ekonomske i socijalne krize, klasni sukobi, dovode do anomije.

Najdrastičniji primjer anomiskog stanja – samoubistvo. Tipologija samoubistva: egoističko, altruističko, anomičko, fatalističko

Dirkem je ljudsku istoriju podijelio na dva perioda, odnosno razlikovao je dva istorijska tipa društva: primitivno društvo zasnovano na mehaničkoj solidarnosti i civilizovano društvo zasnovano na organskoj solidarnosti (M.Pešić).

Solidarnost je sačuvana kada se pojedinci uspješno integrišu u društvene grupe i kada postupaju po jednom skupu zajedničkih vrijednosti i običaja (E.Gidens).Čist hedonistički individualizam nikada ne može dovesti do solidarnosti i međusobne povezanosti ljudi, smatra Dirkem.

“O društvenoj podjeli rada” - “Skup vjerovanja i osjećanja koja su zajednička, prosječnom članu jednog istog društva, čine određeni sistem koji ima svoj sopstveni život; možemo ga nazvati kolektivna svijest”. Iz društvene podjele rada proizilazi društvena kohezija, na osnovu koje je moguće izvesti klasifikaciju društava.

Mehanička solidarnost = pokoravanje pojedinačnih svijesti jednom zajedničkom tipu, jednom autoritetu.

Organska solidarnost = posmatranje društvenog sistema u totalitetu, jači stepen društvene integracije.

Društvena podjela rada kao osnovni okvir za analizu društvene strukture, koju vezuje za funkciju, a ne za individualne potrebe.

Funkcija = (1) odnos uzajamne saglasnosti životnih pokreta, odnosno (2) sistem životnih pokreta bez obzira na posledice. ( biološko shvatanja). No, istovremeno FUNKCIJA označava društvenu podjelu rada, koja, pak, čini glavni osnov društvene kohezije.

Što su društva primitivnija među pojedincima ima više sličnosti; tjelesne sličnosti; psihičke sličnosti. Represivno pravo ima prevagu ukoliko je podjela rada nerazvijenija.

Mehanička solidarnost zavisi od tri uslova: 1.od relativnog obima kolektivne svijesti i individualne svijesti; 2. od jačine; 3. od stepena određenosti stanja iz kojih se sastoji kolektivna svijest.

Prvi uslov je u najvećoj mjeri stalan, dok druga dva opadaju.Mehanička solidarnost, u toku društvene evolucije sve više labavi. Tok istorije neminovno nameće promjenu tipa solidarnosti kod ljudi, a istovremeno i promjenu samog tipa društva.

10

Page 11: Rider - Opsta Sociologija

Tip društva čija kohezija proističe isključivo iz sličnosti, čiji se sastavni djelovi ne razlikuju jedan od drugog. Društvena protoplazma, klica iz koje izlaze drugi društveni tipovi (E.Dirkem). Mehanička solidarnost-sistem jednorodnih i međusobno sličnih segmenata.Savremeni tip društva- sastoji se iz određenog sistema različitih organa od kojih svaki ima svoju posebnu ulogu, a koji se sami sastoje iz diferenciranih djelova.

Pojedinci u ovom tipu društva se grupišu, ne na odnosima potomstva, već prema prirodi djelatnosti koje obavljaju. Njihova prirodna i društvena sredina više nije rodna sredina, već profesionalna.Mjesto u društvu svakome obilježava funkcija koju vrši.

Organska solidarnost – razvijanje ugovornih odnosa. Ugovorima se reguliše široka lepeza društvenih odnosa koji nastaju sve složenijom podjelom rada. Ova vrsta (zip) solidarnosti niče iz potrebe za uzajamnim uslugama. Ljudi se međusobno razlikuju po karakteru svoje ličnosti, po iskustvu kojim raspolažu, po funkcijama koje vrše, imaju prostora da iskažu individualnu inicijativu. Međutim, taj individualizam je specifičan, on ne daje za pravo pojedincu da neograničeno stremi ostvarivanju svojih želja i interesa. To je više obaveza da individualizira sebe intezivnom specijalizacijom, kako bi na taj način dao doprinos društvu. Razvija se samo ukoliko mehanička solidarnost nestaje.

Kapitalna sociološka djela ovog autora su: “O društvenoj podjeli rada”, “Samoubistvo”, “Elementarni oblici religijskog života”, “Pravila sociološke metode”...

MAKS VEBER – SOCIOLOGIJA DRUŠTVENOG DJELANJA

Maks Weber (1864-1920)

Shvatanje sociologije kao kulturno istorijske nauke čiji je zadatak da proučava istorijske i kulturne činioce u njihovoj osobenosti. Među najznačajnijim djelima ovog, bez

11

Page 12: Rider - Opsta Sociologija

sumnje, najvećeg sociologa XX vijeka spadaju: “Privreda i društvo”; “Protestantska etika i duh kapitalizma”, i “Agrarni odnosi u starom svijetu”.

“Stvarnost je heterogeni kontinuum, tj. nepregledno i raznoliko mnoštvo pojava”, smatra Veber. Dakle, stvarnost obuhvata sve što može biti predmet neposrednog iskustva, pri čemu ne postoji razlika između prirodne i društvene stvarnosti. Nauka je u stanju da sazna samo jedan ograničeni dio onoga što uzima za predmet istraživanja. Zbog toga je naučno saznanje apstraktno i jednostrano. Stvarnost je amorfna i nepregledna masa koju čovjek uobličava svojom djelatnošću. Veberovo shvatanje društva je izrazito individualističko. Osnovna jedinica sociološke analize može biti čovjek.

Ključna tačka Veberovog sociološkog sistema je pojam društvenog djelanja.Veber razlikuje četiri idealna tipa djelanja: (1) ciljno-racionalno; (2) vrijednosno-racionalno; (3) afektivno, i (4) tradicionalno. Ova četiri oblika djelanja predstavljaju idealne tipove, koji odgovaraju načinima orjentacije. U konkretnom ponašanju ljudi, oni se najčešće miješaju i prožimaju. Društveni odnosi kao proizvodi društvenog delanja, mogu biti konfliktni i solidarni.

Veber insistira, naročito na razlikovanje zajednice i društva.Pojam društvene grupe (razlikovanje otvorenih i zatvorenih društvenih odnosa)U analizi društvenog grupisanja, Veber ističe dvije osnovne karakteristike društvene

grupe: postojanje starješine grupe ili nekog upravnog aparata i postojanje normativnog poretka koji važi za članove grupe. Društvena grupa, prema Veberu postoji sve dok postoji vjerovatnoća da će nadležni organi djelovati u konkretnom pravcu.

Racionalizacija – prema Veberu napredak nauke, tehnike, tehnologije i birokratije. Organizacija društvenog i ekonomskog života prema principima efikasnosti, a na osnovu tehničkog znanja.

Otreženjenje – Veber je koristio izraz otrežnjenje ili oslobađanje od iluzija kako bi opisao način na koji naučno mišljenje u modernom svijetu sve više potiskuje i briše oblike sentimentalnog odnosa prema stvarnosti koji su važili u prošlosti.

Pojam vlasti (odnos vlasti i moći): (1) Vlast postoji samo u okviru društvene organizacije; (2) Vlast je institucionalizovani oblik potčinjenosti; (3) Vlast postoji kada je raspodjela prava i dužnosti obostrana; (4) Vlast se kreće u određenim granicama, i (5) Vlast nameće, održava i štiti društvena organizacija. Veber, istovremeno, razlikuje i tri tipa vlasti. To su: racionalna, tradicionalna i harizmatska. Takođe, jedan od ključnih pojmova koji je bio predmet Veberovih opservacija je i pojam birokratije. Birokratija, u Veberovom poimanju označava visok stepen društvene podjele rada. Pritom, osnovne karakteristike kvalitetne birokratije su: tačnost, jednoobraznost, brzina poslovanja, poznavanje dokumentacije, trajnost, predvidljivost.

“Protestantska etika i duh kapitalizma” (osvrt na djelo):U središtvu svih Veberovih socioloških pročavanja stoji kapitalizam kao cjelovit

društveno – ekonomski sistem. Kapitalističku privredu prije svega pokreće orijentacija ka materijalnom interesu.

12

Page 13: Rider - Opsta Sociologija

Veber kaže: “Današnji kapitalistički poredak je jedan čudovišan kosmos u koji pojedinac stupa rođenjem i koji je za njega, bar kao pojedinca, dat kao faktički nepromljenljiva ljuštura u kojoj ima da živi”.

Kapitalistički sistem, smatra Veber, nije samo skup institucija i ustanova koje čine sistem, već je njegov osnovni konstitutivni pricip kapitalistički duh.

U osnovi privredne etike protestantizma nalaze se iste vrline koje zastupaju i pobornici kapitalističkog pogleda na svijet- vrijednoća, štedljivost i poštenje.“Čovjek postoji radi Boga, on je oruđe njegove volje. Bog je stvorio svijet da bi uveličao svoju slavu i njegova volja je zakon kojem se moramo svi podčiniti. Ali Bogu se ne može nikako prići, njemu se može samo služiti. Mada je božja volja utvrđena od vječnosti, čovjek je ne može pojmiti.Sve što možemo znati svodi se na ovo – jednima je dodijeljen vječni život i blaženstvo, a drugi su osuđeni na vječne muke i smrt. “, prema Kalvinovom učenju o predestinaciji. Međutim, tokom vremena stvari se mijenjaju, protestantska etika poprima drugačiji oblik. Umjesto prvobitnog shvatanja, po kome je rad jedini način da se spozna stanje milosti, jača shvatanje da je sticanje materijalnih dobara dozvoljeno i Bogu ugodno.

Veber je uspio da utvrdi smisaonu srodnost između kapitalističkog duha i protestantske etike.

Vebera prije svega zanima specifičan oblik organizacije privrednog života, a ne sukob klasa. Takođe, Veber insistira na razlici između modernog kapitalizma i političkog kapitalizma. Naime, dok moderni kapitalizam karakteriše, prije svega, težnja za sticanjem dobiti se zadovoljava racionalnim radom, politički kapitalizam “odiše” avanturističkim karakterom.

KARL MARKS - ISTORIJSKI MATERIJALIZAM

Karl Heinrich Marx (1818 – 1883)

13

Page 14: Rider - Opsta Sociologija

Tražeći odgovor na pitanje šta je čovjek, šta ga povezuje sa drugim ljudima, Marks je krenuo od preispitivanje Hegelove filozofije i društveno-istorijske prakse građanskog društva.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770-1831)

Praksa je praktična, svesna, univerzalna djelatnost – generička suština čovjeka.“Praktična obrada predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode, jeste potvrđivanje

čovjeka kao svjesnog rodnog bića, tj. bića koje se prema rodu odnosi kao prema vlastitoj suštini ili prema sebi rodnom biću”, smatra Marks.

Marksova kritika društva i društvene strukture:“Društvo je proizvod uzajamne djelatnosti pojedinaca”, smatra Marks. Dakle, kako

društvo proizvodi čovjeka kao čovjeka, tako čovjek proizvodi društvo.Marks društvo shvata kao struktuirani totalitet koji se istorijski formira i razvija po

sopstvenim unutrašnjim zakonima. Za Marksa ne postoji “društvo uopšte”, već postoje pojedinačna društva u određenom

vremenu i prostoru.Svako pojedinačno društvo imaju neka zajednička obilježja, Marksi i Engles su

metodom apstrakcije izveli pojam društveno ekonomske formacije koja predstavlja teorijski model istorijskog tipa globalnog društva.

Karakteristika svake društveno-ekonomske formacije jeste način proizvodnje koji konstruišu proizvodne snage i proizvodni odnosi.

Proizvodne snage – temelj odredjenog načina proizvodnje i dinamičko jezgro njegove strukture. Njih sačinjavaju ljudi sa svojim znanjem, iskustvom i kreativnim sposobnostima.

Proizvodni odnosi – tehničko organizaciona i društvena komponentaDruštveno ekonomske formacije se razlikuju po osobenom klasnom sklopu,

organizaciji političkog života i specifičnim idejnim manifestacijama društvene svijesti.

14

Page 15: Rider - Opsta Sociologija

Shvatanje istorije: Istorijsko kretanje zakonito vodi slobodi čovjeka kao čovjeka. (V.Korać, 1987:53)“Istorija ne radi ništa, ona nema ogromnog bogatstva, ona ne bije bitke! Naprotiv,

stvarni čovjek je taj koji sve radi, ima i bori se; nije istorija ta koja se služi čovjekom kao sredstvom da bi ostvarila svoje svrhe – kao da je neka aparatna osoba – već ona nije nista do djelatnost čovjeka koji ide za svojim svrhama”, smatra Marks.

Suprostavljanje tradicionalnom shvatanju istorijeIstorija koju stvara čovjek nije nista drugo do istorija čovječanstva (V.Korać, 1987:54)U dosadašnjoj istoriji predstavnici istorijskog materijalizma su razlikovali četiri

istorijske epohe četiri načina proizvodnje: prvobitnu zajednicu, robovlasničko društvo, feudalizam, kapitalizam.

Osnovna teorijska preokupacija osnivača istorijskog materijalizma jeste usmjerena na proučavanje kapitalističkog načina proizvodnje i njegovo prevazilaženje novim komunističkim besklasnim društvom.

Razvojem kapitalizma istovremeno se razvija radnička klasa-proleterijat, koja je po mišljenje marksista predodređena da stvori novo građansko društvo.

Pojam otuđenja Marksova shvatanja otuđenja

1. otuđenje proizvoda rada od proizvođača2. otuđenje čovjeka od čovjeka3. otuđenje od generičke suštine

Marks problem otuđenja ne postavlja iz čisto spekulativnih pobuda, već kao problem savremenog čovjeka i modernog društva. Znanje gubi smisao u opštem otuđenju, ukoliko ne služi ljudskim svrhama.

Najvažnija djela ovog velikana su: “Kapital”; “Sveta filozofija”; “Njemačka ideologija”, “Ekonomsko-filozofski rukopisi”, “Manifest Komunističke partije”.

15

Page 16: Rider - Opsta Sociologija

DRUGI RELEVANTNI PRAVCI U SOCIOLOŠKOJ MISLI

TALKOT PARSONS & ROBERT MERTON - FUNKCIONALIZAM / Teorija društvene integracije & Teorija funkcionalne analize

Talcott Parsons (1902-1979)

T. Parsons je zasnovao cjelovit strukturalno sociološki sistem, na osnovu proučavanja djela E.Dirkema i M.Vebera. Najznačajnija djela: “Struktura društvene akcije” i “Društveni sistem”. Osnova za njegovo teorijsko tumačenja društva jeste individualno djelovaje.

Osnovni elementi individualnog djelovanja: (1) akter ; (2) cilj; (3) situacija, i (4) poredak.

U stvarnosti se najveći broj akcija odvija između dva ili više pojedinaca, tako da se individualna akcija pretvara u društvenu akciju.

“Organizam ponašanja jeste tačka artikulacije sistema akcije sa anatomsko-fiziološkim osobinama fizičkog organizma i služi kao njegova tačka dodira sa fizičkom sredinom. Sa svoje strane, sistem ličnosti je sistem kontole nad ponašanja, društveni sistem – nad ličnostima svojih članova i kulturni sistem relativna u odnosu na društvene sisteme”, smatra Parsons.

Osnovna teorijska paradigma funcionisanja društvenog sistema, temelji se na četiri principa: (a) imperativ održavanja sheme (kulturni sistem); (b) imperativ integracije (društveni sistem); (c) imperativ postizanja cilja, i (d) imperativ prilagođenosti opštim uslovima

Četiri podsistema koji oblikuju društvo: (1) kulturni poredak; (2) pravni poredak; (3) politički poredak, i (4) privredni poredak.

16

Page 17: Rider - Opsta Sociologija

Prema Parsonsu, najvažniju ulogu u društvu imaju moralne i kulturne vrijednosti (proces socijalizacije). Osnovni konstitutivni elementi svakog konkretnog društva: uloga, kolektivitet, norma, vrijednost. Društveni sistem nije statičan, ne isključuje društvene promjene. Društvene promjene mogu doprinosti “uravnoteženju sistema”, a mogu imati i “karakter strukturalnih promjena”. Tri perioda: primitnivni, prelazni i moderni.

U objašnjenju društvenih procesa ne polaze od individualnih ili kolektvinih ponašanja ljudi ili izdvojenih oblika društvenih odnosa, već polaze od društva kao cjeline. (M.Pešić, 1999:209)

Funcionalistička teorija polazi od pretpostavke da je ponašanje u društvu strukturirano, tj. odnosi u društvu su regulisani na osnovu nekih pravila.

Dakle, postoje obrasci društvenih odnosa koji se ponavljaju na osnovu unaprijed zadatih obrazaca. Glavni djelovi društva – institucije (porodica, ekonomski, politički, obrazovni sistem) (M.Haralambos, M.Holborn, 2002:10).

Robert K. Merton (1910-2003)

Učenik čuvenog Talkota Parsonsa i jedan od najznačajnih predstavnika funkcionalizma svojoj stvaralački opus zaokružuje djelimičnim distanciranjem od svog prethodnika. Stavove i ideje o ustrojstvu društva i društvenih odnosa elaborirao je u svoja dva najznačajnija djela: “O teorijskoj sociologiji”, “Socijalna teorija i socijalna struktura”. U svojim teorijskim razmatranjima on polazi od standardnog funkcionalističkog stajališta da svi pripadnici društva dijele iste vrijednosti (»vrijednosni konsenzus«). Poseban doprinos izučavanju karakteristika društvene strukture ovaj autor je pružio kroz svoju teoriju funkcionalne analize.

Naime, za razliku od svog učitelja T.Parsonsa koji je tvrdio da sva društvena djelovanja teže društvenoj integraciji, Merton je razlikovao postojanje manifestnih i latentnih funkcija. Dakle, prilagođavanje čovjeka društvenim zahtjevima ne zavisi samo od njegove sklonosti ka konformizmu, već i od sklonosti ka ponašanjima koja imaju karakterih

17

Page 18: Rider - Opsta Sociologija

devijantnih. Pream Mertonu, pojedinci zauzimaju različita mjesta u društvenoj strukturi pa usled tih okolnosti nemaju jednaku dostupnost ka zajedničkim vrijednostima, uslede čega se mogu javiti devijantna ponašanja pojedinaca uzrokovana željom da se pomenute zajedničke vrijednosti u društvu ostvare bez obzira na sredstva i posledice. Usled takvih potencijalnih situacija u društvu se može javiti stanje anomije, koje Merton definiše kao »stanje raspada normativnog sistema u društvu izazvano raskorakom između ciljeva i legitimnih sredstava za njihovo ostvarivanje«. (M.Milosavljević, 2004:323)

U tom smislu Merton je razlikovao postojanje pet mogućih tipova reakcija u odnosu na zajedničke vrijednosti koje tvore kulturu jednog društva: (a) konformizam; (b) inovacija; (c) ritualizam; (d) povlačenje, i (e) pobuna. (Prema: Haralambos i Holborn, 2002)

Od pomenutih reakcija, samo konformizam vodi ka društvenoj integraciji čovjeka, dok ostala četiri oblika reakcije umanjuju njegovu mogućnost adaptacije na društvene zahtjeve, usled čega čovjek postaje disfunkcionalan po društvo čiji je član. Iz njegovih stavova koji su kratko opisani u ovom odjeljku možemo zaključiti da je Merton iskazivao tendenicja prevladavanja očiglednog jaza između dvije orijentacije u okviru sociologije (mikrosociologije i makrosociologije). Njegovo zalaganje za tzv. »teoriju srednjeg obima« zapravo je pokušaj koncipiranja teorijskog pristupa koji bi objašnjavao sve aspekte društva (društveno ponašanje, ogranizacije i promjene).Pojava Roberta Mertona tokom šezdesetih godina dvadesetog vijeka u svijetu društvenih nauka na kratko je usporila bujicu kritika tadašnjeg funkcionalističkog shvatanja društva, posebno dominantnog tokom četrdesetih i pedesetih godina.

Robert Merton, »Teorija srednjeg obima«

18

Page 19: Rider - Opsta Sociologija

RALF DARENDORF - TEORIJA DRUŠTVENOG SUKOBA

Ralf Gustav Dahrendorf, Baron Dahrendorf (1929-2009)

Predstavnici ove teorije ističu značaj podjela u društvu, te su na taj način zaokupljeni pitanjima moći, nejednakosti, borbe. Društvo se sastoji od različitih interesnih grupa, koje slijede svoje sopstvene interese. Postojanje interesa, uvjek znači postojanje mogućnosti za konflikt, iz kojeg neke društvene grupe mogu izvlačiti veću korist od drugih. Predstavnici ove teorije ispituju stepen napetosti koja postoji između dominantnih društvenih grupa i grupa u nepovoljnom položaju, i pokušavaju da shvate kako se uspostavljaju i održavaju odnosi kontrole (E.Gidens, 2006).

Najpoznatiji autor koji je svojim djelom dao izuzetan doprinos razvoju teorija konfliktnosti bio je britanski sociolog, filozof i ekonomista Ralf Darendorf. Njegovi teorijski stavovi jesu svojevrsna suprotnost stukturalnom funkcionalizmu. Naime, osim konsezulane dimenzije društvu koju ističu funkcionalisti, društvo prema Darendorfu posjeduje i svoju konfliktnu dimenziju koja je jednako bitna za predmet poučavanja sociologije kao nauke o društvu i društvenim odnosima. Jako teško je društvenu integracije i konflikt proučavati odvojeno, jer se radi o povezanim procesima koji jedan drugom prethode. Istovremeno, Darendorf je odustao od stvaranja neke kompletne sociološke teorije, koja bi integrisala i jednu i drugu dimenziju društva, već se posvetio izučavanju prirode i porijekla konflikata u društvu konstituišiću svoju sopstvenu teoriju društvenog sukoba. Konflikte definiše kao "svaki odnos elemenata, ... koji se može označiti uz pomoć objektivne (latentne) ili subjektivne (manifestne) suprotnosti" , to jest, kao strukturalno proizvedena suprotnosti u odnosima normi i očekivanja, te institucija i grupa (A. Pažanin, 2006).

U svojim dubljim analizama društvenih sukoba Dahrendorf stvara tzv. "dimenzije konflikta" - intenzitet i nasilnost, a obje varijable variraju na skali od 0 do 1. Konflikti mogu biti manje ili više intezivni i manje ili više nasilni, ali to ne znači da je svaki nasilni konflikt istovremeno i intezivan i obratno. U savremenim, postkapitalističkim društvima intenzitet industrijskih sukoba raste, ali se nasilnost smanjuje (G. Ricer, 1997).

Na kraju, želimo istaći da se Darendof osim konfliktima kao centralnom temom svog stvaralačkog rada bavio još i fenomenom autoriteta. Fokus njegovog interesovanja nijesu isključivo konflikti među pojedincima već on istraživačku lupu pomjera ka širim

19

Page 20: Rider - Opsta Sociologija

društvenim odnosima koji su rezultat nejednakog odnosa društvenih uloga koje igraju članovi društve strukture (pojedinci, društvene grupe, slojevi, itd.). "Strukturalno porijeklo takvih konflikata treba tražiti u rasporedu socijalnih uloga koje su obogaćene očekivanjima dominacije ili podvrgavanja“ (G.Ricer, 1997).

U društvu jednostavno oduvijek egzistira odnos podređenosti i nadređenosti usled različitog položaja u sistemu društvene stratifikacije, što je naravno posledica postojanja autoriteta. Zajedno sa autoritetom se javlja i legitimitet sa svojom značajnom osobinom mogućnosti i opravdanosti upotreba sankcija prema strujama koje mu se ne pokoravaju. Ipak, svaki autoritet ima određenih slabosti usled postojanja latentnih konflikata koji mogu eskalirati u manifestne.

Dihotomnost autoriteta u društvu implicira javljanje konfliktnih grupa koje se najčešće mogu podijeliti na: one koje teže održanju postojećeg stanja društvenih odnosa i one koje žele promjenu postojećih vrhovnih autoriteta.

Ključni nedostatak ove teorijske koncepcije vezan je za zanemarivanje individualnih inicijativa i prenaglašavanje društvenih uloga i statusa kao osnovnih repera za društvena ponašanja i socijalnu akciju. Naravno, teorija objašnjava samo jedan segment društvenog života, što nije dovoljno za shvatanje višeslojnih socijalnih mreža i složenih društvenih konteksta savremenog društva.

DŽ. H. MID - SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM

Simbolički interakcionizam je nastao iz zaokupljenosti jezikom i značenjem. – Dž. H. Mid. Ključni elemet – simbol, nešto što stoji umjesto nečega drugog i bliže ga objašnjava. Usmjerava pažnju na određeni detalj u nekoj interakciji i na način na koji se taj detalj koristi da bismo shvatili smisao onoga šta drugi rade ili govore.

George Herbert Mead (1863–1931)

20

Page 21: Rider - Opsta Sociologija

T1 - PREGLED KORIŠĆENIH BIBLIOGRAFSKIH JEDINICA

GIDENS, Entoni (2006), Sociologija, Ekonomski Fakultet, BeogradHARALAMBOS M, HOLBORN, M. (2002), Sociologija, Golden marketing, ZagrebSUPEK, Rudi (1987), Herbert Spenser i biologizam u sociologiji, ITRO »NAPRIJED«, ZagrebKORAĆ, Veljko (1987), Marksovo shvatanje čovjeka, ITRO »NAPRIJED«, ZagrebĐURIĆ, Mihailo (1987), Sociologija Maksa Vebera, ITRO »NAPRIJED«, ZagrebITER - Žak, Koenen (2005), Sociologja elita, CLIO, Beograd, TašPEŠIĆ, Mihailo (1999), Sociologija, Čigoja štampa, BeogradMILOSAVLJEVIĆ, Milosav (2003), Devijacije i društvo, Draganić, BeogradPAŽANIN, A. O sociologiji konflikta Ralfa Dahrendorfa ili o "konfliktima u promjeni", Politička misao, Vol XLIII, (2006), br.2, str. 139-158 RITZER, G., Suvremena sociologijska teorija, Globus, 1997., Zagreb

21

Page 22: Rider - Opsta Sociologija

T2: POLITIKA, POJEDINAC, ZAJEDNICA-DRUŠTVO, DRŽAVA

T 2.1 POLITIKA

Riječ politika, dolazi od grčke riječi polis. Polis, grad koji je u isto vrijeme bio i cijela država, za stare je Grke bio ono što mi

danas nazivamo zemljom, dok je građanin polisa ekvivalentan današnjem građaninu neke zemlje. Politika je pak značila bavljenje zajedničkim poslovima: dakle, ne privatnim poslovima koji se tiču pojedinih privatnih osoba, već onim poslovima koji se tiču svih članova polisa kao zajednice.

Rimljani su za to imali termin res publica, što doslovno znači javna stvar, odakle je u moderne evropske jezike došao termin republika kao pojam za ono društveno uređenje u kojem svi građani (za razliku od, recimo, monarhije) imaju pravo učestvovati u javnim poslovima, tj. politici.

Za razliku od današnjeg vremena u kome se politika velikim dijelom doživljava kao zasebna profesija, u grčko je doba bavljenje politikom, dakle, učestvovanje u javnim poslovima, bila aktivnost koja karakteriše ljude kao građane, pa čak i više od toga. Naime, osobu koja nije dovoljno sposobna za bavljenje zajedničkim poslovima Grci su nazivali idiotes, što znači neuk, nevješt, neznalica, ali jednako tako i privatan, onaj koji je sam za sebe.

Ostaci antičke AgoreU latinskom se to pretvorilo u privatus, lični, svoj, privatan, od glagola privo, što

znači lišiti nekog dobra. Drugačije rečeno, idiotes odnosno privatus je osoba koja je (ne

22

Page 23: Rider - Opsta Sociologija

svojom voljom, već nedostatkom sposobnosti) lišena učestvovanja u javnim poslovima, pa stoga može djelovati isključivo u sferi privatnoga.

U savremenom, demokratskom svijetu bavljenje politikom najčešće se doživljava kao profesija. No ipak, u onoj mjeri u kojoj je riječ o bavljenju javnim stvarima, politika je ujedno i prostor građanskog djelovanja. Naime, članovi zajednice kao građani mogu učestvovati u bavljenju javnim stvarima na različite načine: glasanjem na izborima, pokretanjem građanskih inicijativa, udruživanjem u različite vrste asocijacija itd. U tom smislu ne samo da se politika tiče svakoga, već je i svaki građanin pozvan da se njome bavi.

Trajanov forum u Rimu je posljednje, najveće, najveličanstvenije i najočuvanije zdanje od zdanja napravljenih tokom rimskog carstva.

Izgradnja foruma je započeta 107. godine po zapovjedi cara Trajana, a radio ga je poznati arhitekt tog vremena Apolodor. Forum je završen 143.

godine.

Razlika između građanina i podanika, subjekta demokratije i objekta nedemokratske vladavine, i nije u ničem drugom do u činjenici da građani na neki način vladaju sami sobom, dok podanikom, nezavisno o njegovoj volji, vlada neko drugi. Iz ovoga je jasno da termin "građanin" ne označava samo pravni status, već ujedno i normativni ideal prema kojemu oni kojima se vlada trebaju biti punopravni i jednaki sudionici u političkom procesu.

Vrline dobrog građanina:V. Galston (”Liberal Virtues: Citizenship, Virtue and Community”), odgovarajući na

pitanje koje su to vrline koje odgovaraju idealu dobrog građanina navodi četiri vrste takvih vrlina:

(a) opšte vrline (hrabrost, poštovanje zakona, lojalnost); (b) socijalne vrline (nezavisnost, otvorenost); (c) ekonomske vrline (radna etika, adaptacija na ekonomske i tehnološke promjene);

23

Page 24: Rider - Opsta Sociologija

(d) političke vrline (sposobnost da se respektuju prava drugih ljudi, sposobnost da se ocjenjuju i vrednuju oni koji uravljaju državom, spremnost da se uzme učešće u javnim debatama zajednice

A. Gutman (“Democratic Education”): “Narod kojim se vlada samo pomoću vlasti i običaja nije sposoban da uspostavi društvo suverenih građana”.

T 2.2 ZAŠTO LJUDI ŽIVE U ZAJEDNICI?

Činjenicu da ljudi žive u zajednici doživljavamo gotovo kao nešto samo po sebi razumljivo. Samotnički život Robinsona Crusoa je, ako i zanemarimo Petka, bio posljedica nesretnih okolnosti i očito prolaznog karaktera. No, uprkos toj samorazumljivosti, mnogi su filozofi držali da prije svakog drugog pitanja o politici treba razmotriti pitanje zašto ljudi uopše žive u zajednici?

Pojam zajednica prilično je širok, kao što su i zajednice različite. Jer, zajednica je i porodica, i udruženje profesionalnih vozača, i sportska ekipa, i grupa tinejdžera koji se druže. Zajednice se međusobno razlikuju s obzirom na ono jedno što im je zajedničko, što povezuje pojedince. U porodici je to ponajprije srodstvo, u udruženju profesionalnih vozača neki zajednički interes, u sportskoj ekipi pak zajednički cilj. No, pitanje s početka se ne odnosi na takve vrste zajednica, već na takozvanu političku zajednicu "onih koji vladaju i kojima se vlada".

Neki su, poput Aristotela, držali da ljudi žive u zajednici naprosto zato što je to jedna od osnovnih karakteristika ljudske vrste, kao što je jedna od osnovnih karakteristika riba da žive u vodi. Tako u svojoj Politici Aristotel piše da je "čovjek po prirodi društveno biće, i onaj koji je izvan polisa – zbog naravi a ne zbog slučaja – ili je lošiji, ili je bolji od čovjeka… ili je zvijer ili bog." Tako čovjekov život u zajednici, ako je vjerovati Aristotelu, nije stvar izbora, već neminovno slijedi iz ljudske prirode: oni kojima njihova vlastita priroda dozvoljava život izvan zajednice su ili lošiji od čovjeka, dakle životinje, ili pak bolji, dakle bogovi. Stoga je za Aristotela pitanje treba li čovjek živjeti u zajednici naprosto bespredmetno.

Aristotel (Ἀριστοτέλης, Aristotélēs - 384-322. p.n.e.)

24

Page 25: Rider - Opsta Sociologija

No, kao što to već biva, neki su filozofi cijeli problem vidjeli ponešto drugačije. Tako je, recimo, Aristotelov učitelj Platon (427-347. p.n.e.) u svojoj Državi pisao da " država nastaje zato što svaki od nas nije sam sebi dovoljan, nego mu mnogo toga treba. Kad dakle uzimamo jedan drugoga, jednoga radi ove, drugoga radi one potrebe, i budući da nam mnogo treba, okupimo mnoge dionike i pomoćnike na jednom mjestu, tome zajedničkom prebivalištu nadjenemo ime država."

Platon (Plato - Πλάτων - 427-347. p.n.e.)

Platon tvrdi da državu stvaraju ljudske potrebe, odnosno, malo drugačije rečeno, da pojedinci žive u državi zato što nijesu u stanju sami da zadovolje svoje potrebe, već im za to trebaju drugi ljudi: "Ukoliko jedan pojedinac daje drugome ono što mora dati ako hoće za uzvrat nešto da dobije, oni to čine jer nalaze da im je to korisno." Očito je dakle da, prema Platonu, čovjekov život u zajednici nije rezultat neke unutrašnje nužnosti, tj. ljudske prirode, kao što je tvrdio Aristotel, već uzajamne koristi: u zajednici ljudi mogu zadovoljiti svoje potrebe koje inače ne bi mogli zadovoljiti.

Ukoliko čovjek zaista živi u zajednici ne zato što ne može drugačije, već zato što to hoće, mogli bismo se upitati kako bi izgledao život izvan zajednice? Drugim riječima, kako bi izgledao život pojedinaca na određenom području sveden na slučajne susrete i bez ikakve uređene zajednice, bez ikakve vlasti, život u takozvanom "prirodnom stanju"? Da li bi takav život bio bolji ili lošiji od života u zajednici?

"Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima. Kako je došlo do te promjene? Što bi je moglo učiniti zakonitom?", rečenica je koja stoji na samom početku Društvenog ugovora (1762) Ž.Ž. Rosoa. Na početku pak drugog svog poznatog teksta, Rasprave o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima (1755), Roso govori o "jednakosti koju je priroda uspostavila među ljudima i o nejednakosti koju su oni uspostavili". Drugim riječima, pita se znameniti Francuz, kako je moguće da svijetom vlada nesloboda i nejednakost, kada su se ljudi rodili slobodni i jednaki?

25

Page 26: Rider - Opsta Sociologija

Jean-Jacques Rousseau (1712-1778)

Od slične pretpostavke polazi i Džon Lok, engleski sedamnaestovjekovni filozof. U svom glavnom filozofskopolitičkom djelu Dvije rasprave o vladi (vlasti) (1690.), on, naime, tvrdi da su ljudi "po prirodi slobodni, jednaki i nezavisni". Ono što je, očito, zajedničko obojici filozofa je ideja da se ljudi rađaju slobodni i jednaki. Valja nam ovdje razmotriti sva tri momenta ove tvrdnje: prvi od njih sadrži ideju slobode, drugi ideju jednakosti, a treći pak ideju da te dvije stvari ljudi imaju po prirodi, odnosno da se takvi rađaju.

Krenimo od ovog posljednjeg, od ideje da su ljudi slobodni i jednaki po prirodi, odnosno rođenjem. Oba autora drže da su sloboda i jednakost nešto što je ljudima urođeno, nešto što je sastavni dio njihove naravi, tj. ljudske prirode ili ljudskosti. Malo drugačije rečeno, sloboda i jednakost nijesu nešto što bi ljudi mogli steći, ili bi im to neko mogao dati, već su ta svojstva konstitutivna za njihovu ljudskost, njihova bitna ljudska svojstva.

Konsekvencija koja iz ovoga proizlazi je dalekosežna: ako sloboda i jednakost nijesu nešto što se stiče, stvar nečije dobre volje, tada nema legitimnog (opravdanog) načina da nam to neko uskrati. Što to tačno znači biće jasnije ukoliko ovu ideju uporedimo s Aristotelovim gledanjem na stvari. On je, naime, držao da su neki ljudi po prirodi robovi, a neki po prirodi slobodni, tj. da se jedni rađaju kao robovi, a drugi kao slobodni ljudi. Zapravo, znameniti je Grk držao da robovi nijesu ništa drugo do živo oruđe i živa imovina svog gospodara, nešto poput pluga koji, igrom slučaja i usput, diše i govori. Tome nasuprot, i Ruso i Lok tvrde da se svi ljudi rađaju slobodni, odnosno da su ljudi jednaki u tome što su slobodni.

Ako se svi ljudi rađaju slobodni, ako, dakle, nema legitimnog načina da im niko tu slobodu uskrati, kako to da ljudi ipak žive u zajednici koja po prirodi stvari sužava prostor individualne slobode? Jer, u prirodnom stanju, za razliku od organizirane ljudske zajednice, ljudi su posve slobodni u tome da smiju raditi što žele.

26

Page 27: Rider - Opsta Sociologija

Kako to da su se ljudi ipak svojevoljno odrekli te neograničene slobode koju su imali u prirodnom stanju i počeli živjeti u organizovanoj zajednici u kojoj im je sloboda nužno ograničena?

Jedini mogući odgovor na to pitanje proizlazi iz slike života u prirodnom stanju. Osnovna karakteristika prirodnog stanja je sloboda pojedinaca i potpuno odsustvo bilo

kakve organizovane zajednice, zakona i vlasti. No, ta je sloboda pojedinaca uslovna: u situaciji u kojoj nema nikakvog zakona, jedini je zakon – zakon jačega. Stoga sloboda pojedinaca direktno zavisi o snažnim mišićima i brzim nogama. U prirodnom stanju, naime, veća riba jede manju ribu.

Tomas Hobs, još jedan čuveni engleski politički filozof, u svom Leviatanu (1651) piše: "Trajna smirenost ne postoji, sve dok smo živi: jer, sam život nije ništa drugo do kretanje, i nikada nije bez želje...Ukoliko dva čovjeka žele istu stvar (a obojica je, naravno, ne mogu imati), oni postaju neprijatelji i, težeći ostvarenju svog cilja (koji je ponekad samoočuvanje, a ponekad užitak), pokušavaju jedan drugoga uništiti ili potčiniti... Ukoliko pak neko nešto zasije, uzgoji ili izgradi, može se očekivati da će se pojaviti drugi koji će ga htjeti lišiti ne samo plodova njegovog rada, već i njegove slobode i života."

Thomas Hobbes (1588–1679)

Dakle, u situaciji kada ljudi imaju suprotstavljene interese, a ne postoji procedura ili pravila pomoću kojih bi se ta suprotstavljenost razriješila, suprotstavljenost prerasta u sukob, u "rat svakog protiv svakog", u kojem je svaki čovjek potencijalni plijen drugog čovjeka.

Posljedice Hobs opisuje na vrlo snažan način: "U (prirodnom stanju) nema nikakvog privređivanja, jer su njegovi plodovi neizvjesni, pa stoga ni obrađivanja zemlje. Nema plovidbe morima, pa stoga ni robe koje se na taj način uvozi. Ne grade se kuće, ne izrađuju oruđa... ne razvijaju se ni znanje ni umjetnosti. Nema nikakvog društva i, što je najgore, ljudi žive u neprestanom strahu od nasilne smrti. Ljudski je život samotan, tegoban, okrutan i kratak."

27

Page 28: Rider - Opsta Sociologija

Lokov opis prirodnog stanja se razlikuje od Hobsovog utoliko što Lok drži da u prirodnom stanju postoji nešto što on zove "prirodni zakon", prema kome pojedincima nije dopušteno da čine što god žele, već imaju moralnu obavezu da ograniče svoje ponašanje.

Pitanje koje slijedi iz takvog tumačenja je: na koji način neće doći do ugrožavanja nečega što što Lok naziva "vlasništvom" (property) svakog pojedinca, tj. njegov "život, slobodu i svojinu"? Uz to, svaki pojedinac po tom prirodnom zakonu ima i pravo da "osudi i kazni svakoga ko bi prekršio te odredbe prirodnog zakona".

No, uprkos tome što postoji "prirodni zakon", pa čak i pravo pojedinca da "osudi i kazni" svakoga ko bi ugrozio njegov život, slobodu ili svojinu, i Lok svoj opis prirodnog stanja završava posve pesimistično, nazivajući ga nepodnošljivim.

John Locke (1632-1704)

Zašto? Pa vrlo jednostavno: zato što u prirodnom stanju ne postoji nikakav mehanizam koji bi ljude prisilio da se pridržavaju prirodnog zakona. Dakle, svoje pravo da "osudimo i kaznimo" napadača, ukoliko je taj jači od nas, praktično nam ne znači ništa.

Stoga Lok, jednako kao i Hobs, ali i cijeli niz drugih autora, dolazi do logičnog zaključka: prirodno stanje je stanje slobode, ali i potpune i neprestane, pa stoga i nepodnošljive nesigurnosti i straha.

I Hobs, i Lok i Ruso rješenje tog problema vide u zakonima uređenoj zajednici. Prelazak iz prirodnog stanja u "građansko stanje" (Lok) sva trojica vide kao rezultat saglasnosti svih pojedinaca, i označavaju ga terminom "društveni ugovor".

Društveni ugovor je u stvari svojevrstan dogovor kojim se definišu osnovna "pravila ponašanja" svih članova zajednice i mehanizam potreban da bi se osiguralo poštovanje tih pravila, i to na taj način da svi sudionici svojevoljno daju političku vlast onima koji će upravljati za dobro onih kojima će upravljati.

Naravno, društveni ugovor nije neki faktički dokument koji bi, stupajući u zajednicu, pojedinci potpisivali, jednako kao što nas niko nikada, ni po rođenju, niti kasnije, nije pitao želimo li postati članom neke zajednice. Štaviše, iz činjenice da smo članovi neke uređene

28

Page 29: Rider - Opsta Sociologija

zajednice proizlaze i naše obaveze prema toj zajednici, iako nas ni o tome niko nikada nije pitao.

No, kako je moguće da, iako na to nijesmo nikada eksplicitno pristali, ipak moramo preuzeti obaveze prema zajednici i podvrći se njenim pravilima - zakonima koji uređuju živote pojedinaca? Odgovor na to pitanje daje američki filozof prava H. L. A. Hart u poznatom tekstu pod naslovom "Postoje li prirodna prava?" (1955.): "Kada neke osobe učestvuju u nekoj, pravilima regulisanoj zajedničkoj aktivnosti, ograničavajući time svoju slobodu, tada te osobe koje su se podvrgle tim ograničenjima imaju pravo na slično podvrgavanje svih onih koji od njihovog podvrgavanja imaju koristi."

Dakle, ono na što se ovdje Hart poziva je neka vrsta prećutnog pristanka koji se s pravom može pretpostaviti, budući da svi koji žive u pravilima uređenoj zajednici od toga imaju koristi.

T 2.3 ČEMU SLUŽI DRŽAVA?

Odgovor na pitanje čemu služi država? neposredno proizlazi iz odgovora na pitanje zašto ljudi žive u zajednici?. To je pitanje, naime, pitanje o tome kako se postojanje države uopšte može opravdati.

Dva su osnovna značenja pojma država.U širem smislu, država je politička zajednica onih koji vladaju i kojima se vlada, koja,

koristeći mehanizme vlasti koji podrazumijevaju silu, stvara i uređuje odnose između pojedinaca. Konstitutivni momenti tako pojmljene države su stanovništvo, određena teritorija, vlast i nezavisnost.

U užem smislu, država je aparat vlasti koji ima monopol nad legitimnim korištenjem sile.

Vratimo se sada pitanju čemu služi država, odnosno kako se može opravdati njeno postojanje.

Dakako, neko bi mogao pitati, zašto bi uopšte trebalo opravdavati postojanje države? Odnosno, veliki broj ljudi se vjerovatno nikada nije pitao zašto je dobro da postoji država.

No, kada malo bolje pogledamo, stvari nijesu posve neupitne. Jer, država nam, kroz poreze, uzima veliki dio našeg imetka, često samo zato da bi davala drugima; govori nam što smijemo a što ne, naređuje nam i zabranjuje, ograničava našu slobodu, trpa nas u zatvore, tjera nas u ratove; ukratko, ne da nam da živimo baš onako kako hoćemo.

Ukoliko je riječ o silom nametnutoj totalitarnoj državi ili diktaturi, odgovor je prilično jednostavan: to što takva država postoji uopšte nije dobro, zadesilo nas je zlo i to sve trpimo jedino zato što smo nemoćni. No, čak i najdemokratskija država, dakle ona u kojoj i sami na neki način učestvujemo u vladanju, u velikoj mjeri ograničava našu slobodu i određuje način na koji živimo.

Dok nedemokratski režimi počivaju na pukoj sili i strahu, demokratije podrazumijevaju svojevrstan pristanak građana da se njima vlada. Taj pak pristanak nije ništa

29

Page 30: Rider - Opsta Sociologija

drugo do preuzimanje političke obaveze, obaveze da se, na primjer, plaća porez, poštuju zakoni, brani zemlja itd.

Ako je to zaista tako, onda nije posve bespredmetno pitati: zašto bismo preuzeli takvu obavezu, zašto bismo na nju pristali? Zašto je potrebno da plaćamo porez i poštujemo zakone? Zašto bismo se dobrovoljno odrekli dijela svoje slobode u korist države? Koja je svrha svega toga? Dakle, koja je svrha države?

Na ovo pitanje ne postoji jedinstveni odgovor. Naprotiv, međusobno disonantne političke filozofije na ovo pitanje odgovaraju posve različito. Pa ipak, u krajnjem se cijela priča može svesti na tri stvari:

uspostavljanje i održavanje reda, stvaranje javnih dobara i promovisanje jednakosti.

(1) Kad je riječ o uspostavljanju i održavanju reda, radi se u stvari o djelovanju države koje je usmjereno na zaštitu pojedinaca. Podsjetimo se Loka: "Budući da je ljudima, kao što je dokazano, rođenjem data potpuna sloboda i neograničeno uživanje svih pravâ i sloboda koji proizlaze iz prirodnog zakona, oni imaju, takođe po prirodi, moć ne samo da očuvaju svoje vlasništvo (property) – tj. život, slobodu i imovinu (estate), već isto tako i da osude i kazne svakoga ko bi prekršio te odredbe prirodnog zakona..."

No, u prirodnom stanju, što je takođe već rečeno, niko ne može osigurati poštovanje prirodnog zakona, tj. prava na život, slobodu i imetak. Stoga je "svrha postojanja vlasti upravo zaštita vlasništva (tj. života, slobode i imovine ...) budući da su se zbog toga ljudi udružili u zajednicu."

Tako postaje očigledno da funkcija države nije ništa drugo do uspostavljanje i održavanje reda (poretka) u kojem će biti zaštićen život, sloboda i imovina svakog pojedinca.

Da bi se to postiglo, drži Lok, pojedinci se moraju dobrovoljno odreći svog prirodnog prava da, prema vlastitom nahođenju, osude i kazne svakoga ko ugrožava njihov život, slobodu i imovinu, i dati to pravo u ruke vlasti. A kako vlast nema ništa do onoga što su joj dali pojedinci dobrovoljno se odričući svojih prava, ona smije koristiti silu jedino da zaštiti njihov život, slobodu i imovinu.

"Država ... nikada ne može imati arbitrarnu vlast nad životima i srećom ljudi. Budući da vlast države nije ništa drugo do udružena moć svih članova društva koji su se te moći odrekli u njezinu korist, ona ne može predstavljati nešto više od onoga što su oni imali u prirodnom stanju, prije ulaska u zajednicu ... A pojedinac, kao što je dokazano, ne može u prirodnom stanju biti podvrgnut arbitrarnoj moći drugog čovjeka, niti pak ima arbitrarnu moć nad životom, slobodom i imovinum drugog čovjeka, već jedino u onoj mjeri u kojoj mu prirodni zakon dozvoljava kako bi zaštitio sebe i druge ljude. To je jedino što on ima, i to je jedino čega se može odreći u korist zajednice. Moć vlasti je u krajnjim granicama ograničena na javno dobro zajednice. Ta moć nema druge svrhe do zaštite građana: zato nikada ne može imati pravo da uništi, zatoči ili u značajnoj mjeri da dovede do osiromašenja građana."

Ovime je jasno određena granica ovlašćenja države: država je legitimna ukoliko koristi silu jedino kako bi zaštitila život, slobodu i imovinu članova zajednice. Ukoliko bi se pak dogodilo da država "...pokuša ljudima oduzeti ili uništiti vlasništvo, ili ih pak pretvoriti u

30

Page 31: Rider - Opsta Sociologija

robove potčinjene arbitrarnoj sili, tada između države i ljudi započinje rat i oni su oslobođeni svake daljnje poslušnosti." Malo drugačije rečeno, ukoliko bi država posegnula za onime zbog čije zaštite u stvari postoji, a to su život, sloboda i imovina ljudi, tada se oni imaju pravo pobuniti, svrgnuti tu vlast i postaviti novu.

Napokon, iz ovog je podužeg izvoda vidljivo ne samo da država treba da štiti pojedince od drugih ljudi, već da ih mora, na neki način, štititi i od sebe same. Ne samo da drugi ljudi ne smiju ugrožavati život, slobodu i imovinu nekog člana zajednice, već to ne smije ni država. (2) Druga svrha države je stvaranje opštih dobara koja su na korist svih građana: izgradnja cesta i komunalne infrastrukture (vodovod, kanalizacija, parkovi i ostale javne površine), organizacija javnog prevoza, obrazovnog i zdravstvenog sistema, kulturnih institucija itd. Ova funkcija države usko je vezana uz Platonovu tvrdnju da ljudi žive u zajednici zato što sami ne bi mogli zadovoljiti svoje potrebe. Dakako, pojedine se države međusobno razlikuju s obzirom na to u kolikoj mjeri se upuštaju u stvaranje opštih dobara i pružanje javnih usluga. Primjera radi, u nekim zemljama gotovo cjelokupan javni prevoz i komunalna infrastruktura je u državnim rukama. No, u nekim drugim zemljama, poput SAD-a, veliki je dio tih usluga potpuno privatizovan. No, čak i u takvim zemljama država u velikoj mjeri stvara opšta dobra.

(3) Treća funkcija države je uspostavljanje jednakosti među građanima, i to na dva osnovna nivoa. Najprije, riječ je o političkoj jednakosti i pravnoj jednakosti. Ova prva, politička jednakost, uključuje ne samo jednakost u glasanju (jedan čovjek=jedan glas), već i jednakost u ostalim političkim pravima: pravo javnog iskazivanja mišljenja, pravo mirnog okupljanja, pravo udruživanja itd. Pravna jednakost pak podrazumijeva ne samo da su svi pred zakonom jednaki, već i jednaku zaštitu u slučaju sudskih postupaka.No, uz ovu vrstu jednakosti, jednakosti u građanskim pravima, sve države, u većoj ili manjoj mjeri, promovišu i neku vrstu socijalne jednakosti. I dok oko jednakosti u građanskim pravima postoji konsenzus i u različitim političkim filozofijama, i u različitim zemljama demokratske provenijencije, ova je potonja ideja, ideja socijalne jednakosti, jedna od najkontroverznijih ideja i političke teorije, ali i političke prakse.

Njezina kontroverznost proizlazi prvenstveno iz činjenice da uspostavljanje ili, u najmanju ruku, težnja ka uspostavljanju socijalne jednakosti nužno uključuje državnu redistribuciju imetka: država jednima uzima da bi drugima dala. Naime, socijalna pomoć za nezaposlene ili, naprosto, za siromašne, dječji dodatak, zagarantirana minimalna penzija, besplatno medicinsko osiguranje i besplatno obrazovanje za one koji to inače ne bi mogli platiti; svi ti postupci države predstavljaju redistribuciju imetka kroz poreski sistem. Drugačije rečeno, oni koji imaju plaćaju za one koji nemaju.

Naravno, oko opravdanosti takve državne intervencije postoji ozbiljan spor. Ono što je zanimljivo je činjenica da se obje suprotstavljene strane, i zagovornici takve preraspodjele imovine, pobornici tzv. socijalne države, i njezini oponenti, pobornici tzv. minimalne države, na neki način pozivaju na pravednost. I dok zastupnici ideje socijalne države drže da je redistribucija nužna za ostvarivanje pravednosti, potonji je pak vide kao čistu nepravdu.

31

Page 32: Rider - Opsta Sociologija

Socijalna država (država blagostanja) je država koja se doživljava kao moćan, dobronamjeran akter društvenog života koji obezbjeđuje pojedincu materijalni i socijalnu sigurnost u svim trenucima tokom života. U ekonomskom pogledu ovaj tip države vezuje se za kenzijansku (J.M.Keynes) ekonomsku politiku intervencionizma, podsticaja i regulisanja privrednih tokova od strane države. U političkom pogledu ovaj tip države vezuje se prvenstveno za socijaldemokratsku politiku sitnih promjena u kapitalističkom poretku i snažne uloge države.

John Maynard Keyns (1883-1946)

Minimalna ili tzv. noćobdijska država (night-watchman state) je država koja se brine samo za tri stvari, za sigurnost građana i za poštovanje političkih prava i pravila tržišne utakmice. Koncepti minimalne države se najčešće vezuje uz neoliberalizam, odnosno libertarijanizam.

Libertarijanizam kao temeljne vrijednosti vidi lične slobode i pravo na sticanje i posjedovanje vlasništva (vlasništvo po Loku uključuje život, slobodu i imovinu u smislu posjedovanja). Za zagovornike libertarijanizma socijalna prava su neprihvatljiva, budući da zahtijevaju prisilni rad jednih za račun drugih).

T 2.4 DRŽAVA - KRAĆI REZIME:

Država (eng. state, njem. Staat, franc. état) = politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovu pravila koja prihvataju (dobrovoljno ili pod prinudom) svi članovi.

U užem smislu država je aparat sile koji načelno garantuje sigurnost svih članova zajednice.

Država se kao zaseban aparat pojavljuje tek u novom vijeku.Kao poseban termin uvodi ga Nikolo Makiaveli.

32

Page 33: Rider - Opsta Sociologija

Niccollò Machiavelli (1469-1527)

U grčkoj i rimskoj tradiciji polis i civitas (ili res publica), kao ni srednjevjekovni izraz regnum, nemaju značenjska određenja države u savremenom smislu. Naime, u svim tim slučajevima se, nazavisno od značajnih razlika među njima, radi o stanju u kome je razlikovanje zajednice i formalizovanog aparata za njeno održavanje nedovoljno jasno ili ga uopšte nema.

U opisanom smisli država se po prvi put uspostavlja kao apsolutna monarhija u 17. i 18. vijeku (Francuska).

Louis XVI (Luj, 1754 - 1793.), kralj Francuske i Navarre od 1774 - 1791., a kasnije francuski kralj od 1791 - 1792. Unuk Luja XV. U avgustu 1770. oženio se austrijskom nadvojvotkinjom Marijom Antoanetom (Marijom Antonijom), kćerkom hrvtstko-ugarske kraljice Marije Terezije. Na prijestolje je stupio 1774. kao 20-godišnji nasljednik.

33

Page 34: Rider - Opsta Sociologija

Apsolutna monarhija omogućila je formiranje modernih evropskih država, bez obzira što je ona u prvom planu težila kontroli, a ne samo osiguranju opstanka stanovnika - podanika.

Nasuprot praksi apsolutne monarhije konstituiše se liberalna teorija države (započinje sa J. Lokom).

Liberalna teorija države nastoji da odredi državu polazeći od privatne egzistencije pojedinca osiguranog vlasništvom. iz tog razloga država je negativno određena: ona djeluje tamo i tada, gdje i kada pojedinci ne mogu sebi neposredno osigurati mir i sigirnost, a povlači se tamo gdje su oni u stanju da se sami brinu o tome ("noćobdijska država").

Da bi se postigli odnosi kakve pretpostavlja liberalna teorija države uvodi se dioba vlasti (od Loka, preko Monteskjea do savremenih teoretičara).

Vlast se dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku iz razloga da bi jedna drugu kontrolisale i ograničavale.

Osnovna određenja države prema liberalnom konceptu su:(1) država se što je moguće manje miješa u život društva, reducirajući svoje

djelovanje na brigu oko njegovog održavanja u datome ustrojstvu;(2) sve društvene promjene, ako su potrebne, mogu se izvesti zakonodavnim putem;(3) zakonodavstvo je djelovanje države u određivanju unaprijed poznatih, jasno

definisanih, opštih i apstraktnih pravila;(4) donošenje zakona je monopol zakonodavne vlasti;(5) izvršna vlast ( i njena administracija - uprava) ne izvodi društvene promjene sama,

nego primjenjuje opšta pravila u konkretnim slučajevima;(6) sudije su glasnogovornici zakona (ovo vrijedi za "kontinentalno", ali ne i za

anglosaksonsko pravo).

Liberalni koncept države vremenom se vezao za model tzv. pravne države, odnosno pojam vladavine prava.

Model pravne države polazi od tri osnovne pretpostavke:(a) zakon isključuje djelovanje arbitrerne vlasti (tj. građanin može biti kažnjen samo zbog kršenja zakona i ni zbog čega drugog);(b) jednakost svih osoba pred zakonom i jednaka odgovornost svih građana u odnosu na odluke sudova;(c) ustav nije izvor prava čovjeka i građanina, nego je rezultat sloboda i prava koje su individuama date na osnovu međunarodnog i unutrašnjeg zakonodavstva i sudskih presuda.

34

Page 35: Rider - Opsta Sociologija

T 2.5 KO I KAKO TREBA VLADATI?

Dva Platonova odlomka, jedan iz Države, a drugi iz Protagore, odgovaraju na isto pitanje: Ko treba vladati? To pitanje, bez sumnje, je jedno od najstarijih i najvažnijih pitanja socijalne, odnosno političke teorije, a dva navedena odgovora predstavljaju aspekte suštinske dileme klasične političke filozofije.

I

"Ako ili filozofi ne postanu u državama kraljevi, ili ako sadašnji kraljevi i vladari ne postanu filozofi istinski i potpuno, i ako se to oboje ne složi u jedno, naime državna vlast i filozofija, te ako od onih koji sada odvojeno slijede bilo jedno bilo drugo svi ne budu prisilno udaljeni od vlasti, onda neće, mili Glaukone, prestati zlo u državama a, mislim, ni u rodu ljudskome."

II

"Ja naime, kao i ostali Heleni, kažem za Atinjane da su pametni. A vidim, kad se saberu u skupštini i država treba štogod da odredi za gradnju zgrada, onda za zgrade zovu graditelje kao savjetnike, a kad se radi o gradnji brodova, graditelje brodova, i ovako za sve ostalo za što se drži da se može naučiti i učiti drugoga. No ako pokuša ko drugi njima savjetovati za koga misle da nije stručnjak, bio on baš krasan, bogat i plemenit, nikako ga ne prihvataju nego mu se smiju i galame dok onaj što se drznuo govoriti ili sam vikom ušutkan ne odustane ili ga redari na zapovijed pritom ne odvuku ili iznesu… No kad se treba posavjetovati o državnoj upravi, tu ustaje i svjetuje njima jednako tesar, jednako kovač, obućar, trgovac, vlasnik brodova, bogat, siromašan, plemić i običan čovjek."

Prvi od navedenih odgovora pripada aristokratskoj teoriji vlasti. Termin aristokratija dolazi od grčke riječi aristeus, što znači najbolji, najvrsniji, najodličniji, pa stoga aristokratija nije ništa drugo do vlast najboljih. Razlike u interpretaciji proizlaze iz različitog tumačenja riječi najbolji, odnosno različitog shvatanja kvaliteta koji bi neko trebao imati da bi mogao vladati. Za Platona taj kvalitet je izjednačen sa znanjem: vladati mogu jedino oni koji znaju a to su po Platonovom sudu, jedino filozofi. U kasnijim, istorijski određenim interpretacijama pojam je zadobio dodatna značenja, poput vladavine onih plemenitog porijekla, ili pak vladavine bogatih.

Drugi odlomak predstavlja svojevrsni opis demokratije kao tipa poretka u kome odlučuje puk ili narod, tj. naprosto svi građani. Za razliku od aristokratije, koja uvijek podrazumijeva da odlučivati mogu samo neki, samo oni koji su za to na neki način dodatno kvalifikovani (znanjem, porijeklom, imetkom...), osnovna pretpostavka demokratije upravo

35

Page 36: Rider - Opsta Sociologija

je suprotna: odlučivati mogu svi, samom činjenicom da su građani, tj. punopravni članovi zajednice.

U svojoj čuvenoj formulaciji, A. Linkoln (16. predsjednik SAD), iako ne spominjući eksplicitno demokratiju, govori o vladavini "of the people, by the people, for the people". Prema toj lapidarnoj definiciji demokratija bi bila vladavina koja proizlazi iz naroda, koju provodi narod i koja je za dobro naroda.

Abraham Lincoln (1809-1856)

Prvi dio formulacije, prema kojoj je demokratija vladavina koja proizlazi iz naroda, tvrdi u stvari da je demokratska ona država koja je vlast dobila od naroda, tj. ona koju su građani izabrali. Ona pak država koja je svoju vlast uspostavila na neki drugi način, a ne voljom naroda iskazanom na izborima, ne može se smatrati demokratskom.

Drugi dio formulacije govori o vlasti koju provodi narod, pa je stoga demokratija neka vrsta samo-upravljanja: narod upravlja samim sobom. U neposrednoj demokratiji koja je moguća samo u malim društvima kakvo je, u jednom periodu, bilo ono atinsko, to znači da su svi građani članovi zakonodavnog tijela. U modernim predstavničkim demokratijama to je pak moguće jedino tako da građani izaberu svoje političke predstavnike koji onda vladaju u njihovo ime.

Treći dio formulacije posve jasno iskazuje ideju da demokratska vlast mora biti vođena dobrom naroda, tj. građana, a ne svojim vlastitim privilegijama i koristima.

36

Page 37: Rider - Opsta Sociologija

T 2.6 OSNOVNI OBLICI - TIPOVI VLADAVINE /POREDAKA

Demokratija: Jedan od tradicionalnih oblika vladavine. Pojam potiče od grčke riječi demokratía

(vladavina naroda). Izvorno, starogrčko shvatanje najčistije je razvijeno u atinskoj demokratiji od Klistenovih reformi 507. god.pr.n.e;

Atinska demokratija počivala je na ograničenoj prostornoj i demografskoj veličini polisa (grada) i pretpostavci jednake vrline građana. zbog toga se u načelu nijesu koristili izbori, več se najčešće kockom odlučivalo ko če obavljati pojedine funkcije vlasti;

Atinska demokratija postala je mit koji je kasnije nerijetko i veoma korisno djelovao na demokratiju u srednjem i novom vijeku;

U renesansnoj verziji (Marsilije Padovanac) uvodi princip većinskog odlučivanja kao jedan od strukturnih elemenata demokratije. Među znamenitije zastupnike demokratije treba ubrojati, izmeću ostalih, Spinozu i Rusoa. Zajedničko im je, svoj trojici, to što ovaj oblik vladavine prepoznaju kao mogućnost neposrednog uređenja života u malim zajednicama. Pritom, npr, Ruso pretpostavlja i sličnost običaja, socijalnih statusa i odanost zajedničkoj stvari. Dakle, riječ je o pretpostavkama koje više nijesu prisutne u modernim nacionalnim državama;

Savremena demokratija = predstavnička demokratija.

Commons (Donji dom parlamenta u Velikoj Britaniji – Dom komuna)

37

Page 38: Rider - Opsta Sociologija

Republika:Latinski izraz koji označava stvar, opšte dobro, stvar s kojom se ne može trgovati;Pojam je izvorno određen u političkoj teoriji antičkog Rima;Ciceron je tvrdio da je res publica (opšte dobro) res populi (stvar naroda), pri čemu

narod nije bilo koja grupa ljudi, nego "udruženje mnogih ljudi koji su se okupili s obzirom na zajedničko shvatanje prava i zajedničku korist";

Marcus Tullies Cicero (CICERON) 104 – 46. pne.

Volja da pravo bude utvrđeno kao temeljni odnos među pojedincima i svojstvo čovjeka, te da se ostvari korist svakog pojedinca - skupinu pojedinaca preobražava u zajednicu;

Republika uglavnom označava oblik države i način ustrojstva vlasti;Republika je je oblik državne vlasti u kojoj, nasuprot monarhiji, blada više subjekata;

Monteskje je razlikovao demokratsku republiku (u kojoj suverenost pripada cijelom narodu) i aristokratsku republiku ( u kojoj je subjekt suverenosti samo dio naroda);

Sve savremene republike se iskazuju kao demokratske. S obzirom na uspostavljeni odnos između zakonodavne i izvršne vlasti razlikuju se predsjedničke (npr. SAD) i parlamentarne republike (npr. većina zemalja evropskog kontinenta).

38

Page 39: Rider - Opsta Sociologija

Monteskje (Šarl-Luj de Sekonda, baron od Breda i Monteskjea - fr. Charles-Louis de Secondat, baron de La Brède et de Montesquieu;

(1689-1755) Tiranija:

Pojam izveden iz starogrčkog tirannís što znači samovlast (samovladu);Tiranija predstavlja jedan od klasičnih oblika vladavine - ona je vladavina koja nije

utemeljene u pravu (ilegitimna);Tiranija počinje ilegitimnim dolaskom vladara na vlast - vladar je osoba koja nije

izabrana niti joj je priznata nasljedna vlast;Pojavljuje se kod Grka. U preddemokratskoj fazi grčke istorije tirani su vodili narod

protiv aristokratije (7. i 6. v.p.n.e). Obično se pominje da ih je bilo 106, a po pravilu su i sami poticali iz aristokratskih krugova; Tirani kasnijeg razdoblja (njih 128) obarali su demokratske režime;

Kod Rimljana tiranija je najčešće razumijevana kao izrođeni oblik monarhije u kojemu, nezavisno o kvalitetu tiranina, narod mora u svakom slučaju ropski služiti (Ciceron);

U savremenoj teoriji, tiranija se često miješa sa despotijom, diktaturom, terorom pa i totalitarizmom.

Diktatura: Izvorno značenje u Rimu: diktiranje - kazivanje u pero; Označava vladavinu jedne ili

više osoba koje monopolišu svu vlast u državi bez spoljnih ograničenja;U Rimu, u proj fazi (prije Sule) označavala je vremenski unaprijed ograničenu

vladavinu u razdoblju krize - najčešće rata. Jedan od konzula imenovao bi osobu koja bi diktirala odredbe nužne za funkcionisanje vlasti u periodu u kome redovni organi nijesu mogli normalno funkcionisati. Rimski diktator nije imao zakonodavnih ni sudskih ovlašćenja;

39

Page 40: Rider - Opsta Sociologija

U savremenoj literaturi diktatura označava vlast koncentrisanu u rukama osobe ili skupine koja je: (a) došla na vlast nelegitimno (npr. državnim udarom), odnosno (b) prekršila pogodbu pod kojom je dotadašnja vlast na prihvaćen način funkcionisala, tj. suspendovala je neka ustavna prava i sl;

Ukoliko diktatorski uspostavljen režim na neki način pridobije podršku naroda - po pravilu manipulišući kolektivnim osjećanjima podanika - onda je riječ o tzv. cezarističkoj dikraturi koja može trajati veoma dugo;

Totalitarna diktatura je poredak u kome se ovlašćenja diktatora proširuju i na privredno područje kao i na kontrolu privatnog života podanika uključujući i nametanje obavezujućeg pogleda na svijet (ideologiju);

Napoleon Bonaparte fr. Napoléon Bonaparte) was a military andpolitical leader of France and Emperor of the French as

Napoleon I (1769-1821)

Apsolutizam:Sistem u kome vrhovni organ preuzima cjelokupnu zakonodavnu, izvršnu (upravnu) i

sudsku vlast;Najrazvijeni oblik = apsolutna monarhija;Apsolutna monarhija nastaje u prelaznom periodu od feudalizma u kapitalizam.

Društvene potrebe, a prije svega potreba za jedinstvenim tržištem i razvijenijim robno-

40

Page 41: Rider - Opsta Sociologija

novčanim odnosima, nalagale su da se mnoštvo malih, razdvojenih i u sebe zatvorenih feuda ujedini u širu i politički centralizovanu državnu teritoriju.

Monarhija:Monarhija izvorno znači vlast jednoga - jednovlada;U periodu antičke Grčke razlikovale su se: (a) monarhija koja ustanovljuje ideju

pravednosti i usmjerava se ka zajedničkoj koristi nazivana je kraljevstvo (Aristotel), (b) monarhija koja se ne vrši u skladu s pravom i teži isključivo koristi vladara nazivana je tiranija;

Monarhija može biti nasljedna, izborna ili uzurpatorska;Feudalni vladavinski poredak, koji se u Evropi ustanovljuje nakon sukoba i susreta

indogermanskih plemena s antičkom, rimskom civilizacijom bitno je određen sistemom lena. Plemenski poglavar ili vrhovni vojskovođa u savezu plemena važi kao onaj koji je zaposjeo određeno tlo i održava ga vlasništvo i područje svoje volje nasuprot mogućim osvajačima;

Vrhovni vladar (sizeren) dodjeljuje djelove zaposjednute zemlje, zbog ratnih zasluga ili ličnih zasluga, kao leno drugim pojedincima koji postaju njegovi vazali. Vazal, pored obaveze da daje dio prihoda sizerenu, dobija povlasticu da na svom području ubira rentu, da primjenjuje silu, odnosno obavlja sudsku i upravnu vlast;

Vazal se obavezuje sizerenu da će ga materijalno, vojnički i savjetom pomagati u njegovom nastojanju da održi ili ratom proširi područje svoje vladavine. Lična vjernost je konstitutivna za odnos vladara i vazala.

Načelo lena prožima cijelu društvenu piramidu. Hijerarhijski rasčlanjen stalež svjetovnih i crkvenih vlastelina - zemljoposjednika vlada nad isto tako hijerarhijski rasčlanjenim staležom seljaka i kmetova. Vladavina je istovremeno ekonomska i politička;

Karakter i struktura vlasništva kao i autonimija u primjeni sredstava prinude na vlastitoj teritoriji trajno su proizveli nastojanja da se hijerarhijski odnosi formalizuju i ustanove kao trajne povlastice pojedinih staleža.

Vladavina postaje sve decentralizovanija - jača samostalnost kneževa naspram vladara; vitezova naspram kneževa; biskupa baspram pape i svjetovnih vladara;

U razvijenom feudalizmu vladavina se ustanovljava kao svojevrstan savez najmoćnih velmoža koji biraju kralja odnosno cara kao vrhovnog funkcionera saveza i priznaju mu ovlašćenja vladara;

Prelaz iz kraljevstva na monarhiju ogleda se i ustanovljenjem prava prvorođenog sina da naslijedi oca. To je pravo bilo u funkciji sprječavanja dinastičkie borbe, garantovanja trajnosti vlasti i nedjeljivosti teritorije;

Funkcije i sredstva vlasti u monarhiji su centralizovana i koncentrisana na dvoru najvećeg zemljoposjednika u vrijeme kad je zemlja osnovni izvor bogatstva, a zemljoradnja osnovna privredna djelatnost;

Period vremena u kome vladar ostvaruje vlast posredstvom rasčlanjenog birokratskog aparata (uprave) koji je utemeljen na podjeli rada i kompetentnosti, razvlašćujući vlasteline i gradske uprave, označava proces konstituisanja moderne države i ustanovljenje apsolutne monarhije;

41

Page 42: Rider - Opsta Sociologija

Razvojem privrednog života, uticajem ideja racionalizma i prosvetiteljstva u apsolutnim monarhijama dolazi do konflikata koji rezultiraju jačanjem uloge zakona u procesu vladaivine - nastaje ustavna monarhija; vlast monarha ograničena je ustavom, a monarh se obavezuje da prilikom donošenja zakona sarađuje sa parlamentom;

U ustavnoj monarhiji (gdje započinje i institucionalizacija podjele vlasti) monarh je vrhovni komandant vojske i postavlja ministre koji su jedino njemu odgovorni;Dalji proces redukovanja ovlašćenja monarha u zakonodavnoj funkciji i drugim ovlašćenjima dovodi do ustanovljenja parlamentarne monarhije.

Lords (Gornji dom parlamenta u Velikoj Britaniji – Dom komuna)

Totalitarizam:Pridjev "totalitaran", po svoj prilici, prvi je koristio Đovani Amendola u dnevniku Il

Mondo 12.05.1923. kao oznaku fašističke zloupotrebe izbornog postupka u parlamentu - on je, naime, nelegalni pritisak fašista u parlamentu nazvao sistema totalitario. Izraz će kasnije ući u širu upotrebu s ciljem da se označe ideje na osnovu kojih italijanski fašisti negiraju liberalnodemokarstku državu;

U teoriji se nerijetko u analizi totalitarnih diktatura (fašističke, nacističke, boljševičke) polazi od Fridrihovog (C. Friedrich) idealnotipskog pojma totalitarizma koji ima šest karakteristika od kojih su četiri tehnološki uslovljene. Radi se o sljedećim karakteristikama:Ideologija je u detalje razrađena i obuhvata sve aspekte čovjekove egzistencije. U njoj je sadržan zahtjev za radikalnu promjenu postojećeg i izgradnju novog poretka;

U sistemu postoji jedna masovna partija koju, po pravilu, vodi pojedinac "diktator". Partija obuhvata do 10% populacije. Čvrsto jezgro partije je strasno i bespogovorno odano

42

Page 43: Rider - Opsta Sociologija

partijskoj ideologiji i nastoji doprinijeti njenom sveopštem prihvatanju. Partija je izrazito hijerarhijski i oligarhijski strukturirana;

Na djelu je sistematski teror koji provodi tajna politička policija koju podržava i nadgleda partija. Teror tajne policije je uperen kako protiv "vidljivih neprijatelja režima", tako i protiv proizvoljno odabranih društvenih grupa. Tajna policija koristi savremenu nauku, naročito psihologiju;

Takođe, na djelu je: tehnološki uslovljen, potpuni monopol kontrole svih sredstava masovne komunikacije (štampa, radio, TV);

Centralizovano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije preko birokratske koordinacije ranije nezavisnih djelova društva.

Drugi teoretičar, F. Nojman tvrdi da je totalitarna diktatura "najrepresivniji" politički poredak koga obilježava pet faktora:

(1) Prelaz od države koja se temelji na zakonima u policijsku državu;(2) Za razliku od liberalodemokratske države koja počiva na podjeli vlasti, u

totalitarnim porecima vlast je koncentrisana. U njima nema mjesta ni za federalizam ni za višepartijski sistem;

(3) Postojanje monopolističke državne partije;(4) Umjesto pluralističke egzistira totalitarna kontrola društva. Ne postoji razlikovanje

između građanskog društva i političke države. Društvo je totalno prožeto "političkom vlašću". Kontrola društva postiže se sljedećim metodama: (a) principom vođe;

Adolf Hitler - Führer of Germany (1889-1945)

(b) instrumentalizacijom svih društvenih organizacija od strane vrhovnog vođstva; (c) stvaranjem stepenovane elite vrhovno vođstvo osigurava "unutrašnju kontrolu masa" i spoljnju manipulaciju; (d) atomiziranjem i izolovanjem pojedinaca koji stoje nasuprot svemoćnoj državi (Levijatanu), i (e) pretvaranjem kulture u propagandu, odnosno kulturnih vrijednosti u robu;

43

Page 44: Rider - Opsta Sociologija

(5) Oslanjanje na teror, odnosno upotrebu "neproračunljivog nasilja" kao permanentne prijetnje podanicima;

Permanentna borba protiv neprijatelja (stvarnog ili izmišljenog - svejedno) predstavlja conditio sine qva non održanja totalitarnog režima;

Zbog osjećaja egzistencijalne ugroženosti i nemoći podanici masovno praktikuju dvostruko ponašanje (javno glume /ketmani/ a stvarna osjećanja su zatomljena i zadržana u intimnoj sferi). Strah je dominantni osjećaj;

Posebna pažnja posvećena je indoktrinaciji stanovništva, naročito omladini.

Poster za regrutovanje u Hitlerjugend. Natpis na posteru glasi: Omladina služi firera [vođu]. Svi desetogodišnjaci u Hitlerjugend.

Aristokratija - elite:Aristokratija je termin koji izvire iz grčkog oi aristoi - najbolji, prvi, najplemenitijeg

roda i kratos - vlast, sila, moć, vlada;Sistem vladavine u kome sva politička vlast pripada isključivo odlikovanoj manjini,

klasi ili kasti, koja se smatra i doživljava kao elita društva;Pojam elite označava grupu osoba koje uticaj i kontrolu nad nekim ili gotovo svim

sektorima društvenog života. Od pojma elita nastao je i pojam elitizam;Elitizam označava pristup razumijevanju politike i istorije prema kome u društvu

uvijek vlada privilegovana manjina (elita). Ovakvo tumačenje politike veoma je staro (Platon, Aristotel i dr.);

U novije vrijeme se izvan tradicionalnog političkog polja govori o aristokratiji (eliti) u aristotelovskom smislu (npr. "aristokratija duha");

U sociologiji značajno mjesto pripada i tzv. sistemskoj teoriji elita (V.Pareto /socioekonomist/, G.Moska i R. Mihels).

44

Page 45: Rider - Opsta Sociologija

Pareto, npr, u svom glavnom djelu Rasprava o opštoj sociologiji stavlja naglasak na psihološke osobine kao osnovu vladavine elite. On razlikuje dva tipa vladajuće elite: "elitu lavova" i "elitu lisica".

Lavovi vladaju pomoću sile (npr. vojna diktatura), a lisice pomoću lukavstva, prevare i manipulacije.

Prema Paretu, u istoriji se stalno zbiva promjena vladajućih elita - cirkulacija elita;

Vilfredo Pareto (1848-1923)

U djelu Vladajuća klasa Moska dokazuje da je vladavina manjine neizbježna u svakom organizovanom društvu. U njemu se, naime, uvijek pojavljuju dvije klase: klasa koja vlada i klasa kojom se vlada. Prva je malobrojna ali uživa sve prednosti vladajućeg monopola, a druga je mnogobrojnija i djeluje pod direktivama i nadzorom prve;

I za Pareta i za Mosku demokratija je moguća samo kao dominacija elite ili, u najboljem slučaju, kao predstavnička vlada u kojoj elita predstavlja interese naroda;

Mihels u djelu Političke stranke smatra da je istinska demokratija puka fraza. Demokratija je, naime, nezamisliva bez organizacije, a organizacija istovremeno najavljuje smrt demokratiji. Kako je praktično nemoguće da veliki broj neposredno učestvuje u upravljanju organizacijom, stoga se u političkim partijama i sindikatima, kao eminentnim organizacijama modernog doba, formira oligarhijski vrh koji donosi sve odluke bez učestvovanja članstva. Organizacija neminovno proizvodi oligarhiju, odnosno vladavinu elite. Ovu pojavu Mihels naziva "gvozdeni zakon oligarhije"; Tipovi elita prema G. Rošeru:

(1) Tradicionalne elite - crpe svoju moć, vlast i uticaj iz daleke prošlosti i duge tradicije. Takav status imaju nosioci plemićkih titula, plemenske poglavice, a djelimično i pripadnici religijskih institucija;

(2) Tehnokratske elite - zasnivaju svoju moć i uticaj u racionalnim zakonima, koji priznaju njihovu kompetentnost i omogućuju im komandne funkcije u hijerarhiji države, preduzeća itd;

45

Page 46: Rider - Opsta Sociologija

(3) Elite vlasništva - sastoje se od društvenih grupa čija se moć i uticaj temelje na posjedovanju bogatstva i kapitala. To su ekonomske elite u koje spadaju veliki zemljoposjednici, veliki industrijalci, finansijski moćnici, itd;

(4) Harizmatske elite - crpe svoju moć i uticaj iz posebnih, gotovo magičnih osobina. Takve se elite često javljaju kao vođstvo socijalnih, političkih i religijskih pokreta;

(5) Ideološke elite - sastoje se od grupa i osoba koje učestvuju u definisanju, širenju i zagovaranju neke ideologije. Njihov uticaj može biti dosta snažan čak i onda kad ne pripadaju eliti na vlasti. to se tzv. kontraelite, odnosno elite opozicije i osporavanja, i

(6) Simboličke elite - zasnivaju svoj uticaj na simboličkim vrijednostima svojih uloga. Primjera radi, političke vođe simbolizuju određene vrijednosti i ideje koje su privlačne velikom broju ljudi; postoje osobe koje simbolizuju određene načine života /popularni umjetnici, pjevači, sportisti, medijski idoli/. U razvijenom medijskom društvu uticaj simboličkih elita raste, ali je relativno kratkotrajan.

T2 - PREGLED KORIŠĆENIH BIBLIOGRAFSKIH JEDINICA

GIDENS, Entoni (2006), Sociologija, Ekonomski Fakultet, BeogradMILS, Rajt (1998), Elita Vlasti, Plato, Beograd DRŽAVA I POLITIKA, Knjiga druga – izbor tekstova, (1968), priredili: A. Krešić i R. Vujičić, Sedma sila, BeogradLOK, Džon (2002), Dve rasprave o vladi, Utopija, BeogradKOPLSTON, Frederik (1988), Istorija filozofije, Tom I – GRČKA i RIM, BIGZ, Beograd NOLTE, Ernst (1990), Fašizam u svojoj epohi, Prosveta, BeogradREŠKOVAC, Tomislav (2007), Koncepti predavanja na seminarima, Budva, CetinjeENCIKLOPEDIJA POLITIČKE KULTURE (1993), Savremenaadministracija, BeogradŠIBER, Ivan (2007), Političko ponašanje, Politička kultura, Zagreb

46

Page 47: Rider - Opsta Sociologija

STAVOVI I VRIJEDNOSTI

I STAVOVI

STAV = sistem pozitivnih ili negativnih ocjenjivanja, emotivnih stanja i djelatnih tendencija za ili protiv u odnosu na određeni društveni objekat.

Stavovi kao ishod iskustva pojedinca, teže da zbiju, sačuvaju i stabilizuju njegov odnos prema nečemu ili nekome. Međutim, ljudi ne mogu da provode potpuno autistički život u svijetu koji su sami izgradili. Svijet "izvan njih" se mijenja, i svi su ljudi, u nejednakim stepenima, osjetljivi na promjene u svijetu oko sebe. Boreći se da idu ukorak s tim svijetom u mijenjanju oni otkrivaju da - s lakoćom ili teškoćom, s brzim prihvatanjem ili s krajnjom nevoljnošću - mijenjaju svoje stavove. To je individualni i psihološki pratilac društvenih promjena, društvenih prevrata, uspona i padova društava i kultura.

Stavovi se razvijaju u procesu zadovoljenja potreba.

POTREBE = Pokretačke i podsticajne sile ponašanja. Potrebe su ili pozitivne ili negativne. Pozitivna potreba (npr. želja) je prihvaćena sila koja goni pojedinca ka ostvarenju cilja. Negativna potreba (npr. nespokojstvo) jeste sila koja sprječava pristup izvjesnim objektima ili uslovima. Zajednički sinonimi za pozitivne potrebe su: nagoni, nužde; za negativne potrebe: strahovi, averzije.

Stavove pojedinca uobličavaju obavještenja kojima je izložen.

Pripadnost pojedinca grupama pomaže da se odredi formiranje njegovih stavova.

Stavovi pojedinca odražavaju njegovu ličnost.

Promjenljivost stava u zavisnosti je od karakteristika sistema stava, ličnosti i pripadništva pojedinim grupama.

Mijenjanje stava izaziva se pomoću izlaganja naknadnim obavještenjima, promjenama u pojedinačnom pripadništvu grupama, prinudnom izmjenom ponašanja prema objektu i putem postupaka koji mijenjaju ličnost.

Efikasnost pripadništva novim grupama u izazivanju promjena stavova jeste funkcija karakteristika grupe i prirode pojedinačnog članstva u toj grupi.

Efikasnost prinudnog mijenjanja ponašanja u izazivanju promjene stavova jeste funkcija okolnosti pod kojima se vrši prinuda i reakcije pojedinca na nju.

47

Page 48: Rider - Opsta Sociologija

IDENTIFIKACIJA = Proces oblikovanja sebe prema drugom pojedincu ili grupi. Pomoću identifikacije pojedincu polazi za rukom da usvoji svojstva druge osobe ili grupe i da ispoljava slično ponašanje.

PRIPADNIČKA GRUPA = Grupa čiji je član pojedinac i u kojoj ima vrlo prisne odnose s drugim članovima grupe.

PRIMARNA GRUPA = Dvije ili više osoba koje su u bliskoj povezanosti, u situaciji lice - u - lice. Najvažnije primarne grupe su porodica, prijatelji i radne grupe. One su primarne u tom smislu što utiču trajno na pojedinca.

HALO EFEKAT = Sklonost da pri formiranju utiska ili suda o nekoj određenoj karakteristici pojedinca budemo pod uticajem opšteg utiska koji imamo o njemu. Ako je opšti utisak povoljan, njegove poželjne osobine biće precijenjene; ako je opšti utisak nepovoljan, doći će do suprotnog efekta. Halo efekat dovodi do lažno visokih interkorelacija među ocjenama osobina.

PREDRASUDA: Osnovno značenje termina ukazuje na razvoj odnosa prije "rasudjivanja", na njegovu

iracionalnu prirodu. Nezavisno od stvarnih dokaza pojedinac prema nečemu razvija povoljan ili nepovoljan odnos, otporan na promjenu uprkos eventualnim naknadnim dokazima.

U opštoj upotrebi pod predrasudom se podrazumijeva negativan odnos prema odredjenoj grupaciji i pojedincima koji joj pripadaju. Najčešće se razmatra kao stav (ujednačeni i postojani način odnosa prema nečemu ili klasi nečega. Važna osobina stavova je njihova trajnost, mada nijesu konačni i u dužem vremenu nepromjenjivi) složene strukture, sa mnogobrojnim vezama prema deklarativnoj i stvarnoj ideologiji, etnocentrizmu, društvenom i grupnom ponašanju u svim aspektima, socijalnoj percepciji, stereotipima.

Predrasuda ima prividan racionalni osnov, koji se sastoji u uzimanju parcijalnih osobina, obično nerealno preuveličanih, kao bitnih obilježja ličnosti o kojoj se zaključuje (mada su one po pravilu malobrojne i nebitne), a zatim se nekoliko takvih slučajeva uopštava na cijelu grupaciju, mada oni ne mogu poslužiti kao stvarni uzorak grupe o kojoj se zaključuje.

Predrasudama, naročito u ekstremnim oblicima, podložne su autoritarne ličnosti bez obzira na nivo obrazovanja. One su istovremeno i nosioci autoritarnih ideologija, kao i odgovarajućih društvenih sistema, koji su često i gradjeni na predrasudama i u kojima date predrasude i doživljavaju svoju neposrednu operacionalizaciju.

STEREOTIP:Shematski i donekle uprošćen odnos prema nečemu. Po psihološkoj prirodi može biti

svjestan ili nesvjestan, može pripadati individualnom inventaru ličnosti ili se javiti kao opštiji model šireg ili užeg obima. U široj upotrebi ima značenje jednoobraznog viđenja socijalnih pojava ili (češće) drugih ljudi.

48

Page 49: Rider - Opsta Sociologija

Izraz Stereotip je nastao u međuratnom periodu sa razvojem rasnih, etničkih i socijalnih netrpeljivosti. Ukazuje na pojednostavljenu predstavu o drugima, obično sa predrasudama, što stvara nerealno socijalnu percepciju.

ETNOCENTRIZAM = Opšti stav koji pretpostavlja predispoziciju da pojedinac odbaci pripadnike grupa koje nijesu njegove i da veliča prevlast svoje grupe, naročito svoje etničke i nacionalne grupe.

SUJEVJERJE: Običajno prenošene predrasude različitih vrsta; vjerovanje koje je u suprotnosti sa zakonitosti i vjerodostojnosti saznanja naučno provjerljivih. Mahom su to vjerovanja u natprirodne sile, vansvjetske tajne i čovjeku nedokučiva bića, koja nevidljivo i tajanstveno upravljaju njegovim životom.

FETIŠIZAM (portugalski - feti¢o - čaram); naziv koji:

(1) obuhvata sva ona vjerovanja koja pripisuju nekim predmetima natprirodnu moć zato što je u njima koncentrisana neka natprirodna božanska snaga;

(2) u nauci označava komponentu procesa outđenja, odnosno pojavu odvajanja pojma od predmeta, što ga predstavlja i označava. Npr. fetišizam robe, države, prava, tržišta i sl.;

(3) u psihoanalitičkom i seksološkom smislu fetišizam je jedna od seksualnih perverzija usmjerenja libida na predmete koji simbolički zamjenjuju djelove tijela ili genitalije drugih osoba te imaju jednaku erotsku vrijednost.

Poseban oblik fetišizma predstavlja tzv. NACIONALNI FETIŠIZAM što označava očaranost pripadnošću vlastitoj naciji. Nastaje kad pojam o vlastitoj naciji kod njenih pripadnika gubi kontakt sa društvenom stvarnošću, outđuje se od ljudi i društvenih ustanova te stiče samostalno postojanje. Nacionalni fetišizam prethodi šovinizmu putem uveličavanja tekovina vlastite nacije i nipodištavanja stranih osoba i dostignuća samo zato što pripadaju drugoj naciji.

ŠOVINIZAM (francuski - chauvin) = najviši stepen nacionalnog fetišizma. Osobine šovinizma su neograničeno veličanje tekovina vlastite nacije, potcjenjivanje i preziranje tekovina drugih nacija i njihovih pripadnika, propagiranje nacionalnog ekskluzivizma, organizovanje nacionalne asimilacije i proganjanje pripadnika drugih nacija, naročito ako su članovi nacionalnih manjina. Šovinizam outđuje naciju od njenih pripadnika i od svih ostalih ljudi. On emocionalno uzdiže na stupanj apstraktnog ideala, nedostižnog za pripadnike drugih nacija, a ni za one pripadnike vlastite nacije koji nijesu "dobri".

STRUKTURA STAVA I MOGUĆNOSTI DJELOVANJA NA NJEGOVU PROMJENU

Stav nije jednodimenzionalna osobina pojedinca, nego je sastavljen od niza dimenzija i komponenti koje u međusobnom odnosu čine svojevrstan sistem, od čijih osobina zavisi mogućnost djelovanja na promjenu stava.

Stav se sastoji od saznajne komponente, koja sadrži znanja i vjerovanja u vezi s objektima stava; emocionalne, odnosno vrijednosne komponente, koja sadrži procjenu

49

Page 50: Rider - Opsta Sociologija

objekta stava sa stanovišta ugodnosti /neugodnosti, pozitivnosti/negativnosti, i ponašajnu komponentu, koja se odnosi na određeno ponašanje u vezi s objektom stava.

Konzistentnost stava, označava podudarnost među njegovim pojedinim komponentama. (primjer: Pojedinac poznaje program neke političke partije i vjeruje da se ta partija zalaže za određene ciljeve. On taj program i djelatnost partije pozitivno vrednuje, te se učlanjuje u partiju, postaje njen simpatizer, ili jednostavno za nju glasa.) Ovakav stav (konzistentan) teško se mijenja; ako se to namjerava onda se mora dovesti u pitanje neka od njegovih komponenti;

Dosljednost stava označava svojstvo prema kojemu pojedinac slično vrednuje niz sličnih objekata. (primjer: Pojedinac ima negativno mišljenje prema nizu etničkih skupina. Tada je riječ o opštem etnocentrizmu, te je takav stav teško mijenjati. Ukoliko se negativno mišljenje odnosi samo na pojedine etničke skupine, onda se dobrom propagandom može uticati na promjenu tog stava.);

Funcionalni razvoj stava povezan je s brojem i vrstom potreba koje određeni stav zadovoljava. Stavovi, pored ostalog, i nastaju kao rezultat iskustva u zadovoljavanju potreba pojedinca i grupa. Da bi se stav mijenjao, teba voditi računa o načelu potreba, odnosno treba voditi računa o tome koje potrebe neki stav zadovoljava i na koji način je moguće te iste potrebe zadovoljiti nekim alternativnim stavom;

Važnost stava u odnosu prema vrijednostima označava implicitnom vezu između nekog konkretnog odnosa i nekog obuhvatnijeg i temeljnog vrijednosnog sistema. (primjer: Kontrola rađana i religioznost pojedinca.)

STAVOVI I OSOBINE LIČNOSTI

Određene osobine ličnosti, manjim dijelom urođene, a većim formirane u procesu socijalizacije, do određene mjere utiču na lakše ili teže promjene stava pojedinca.

Inteligencija (sposobnost snalaženja u problemskim situacijama) na dvojaki način omogućuje promjene stava. Inteligentnija osoba lakše zauzuma kritički stav prema novim informacijama (obijanje ili prihvatanje zavisno od racionalnosti argumenata; manje inteligentne osobe su ujedno i manje kritične i podatnije za

manipulaciju, ali su u isto vrijeme zbog odbijanja racionalnih argumenata i tvrdoglavije u ostajanja pri prvobitnim opredjeljenjima);

Sugestibilnost opšta crta ličnosti formirana prije svega u procesu rane socijalizacije, koja označava opštu spremnost pojedinca da prihvati uticaj bez obzira od koga dolazio i na što se odnosio. Izrazito je povezana sa autoritarnošću i dio je tradicionalnog socijalnog nasljeđa,

Konformizam - svojstvo ličnosti koje se očituje u potrebi pojedinca da bude prihvaćen, dio grupe, da osjeća sigurnost kada je s većinom;

50

Page 51: Rider - Opsta Sociologija

Samopoštovanje - slika pojedinca o sebi i o tome kako je uspješno postizavao određene ciljeve i zadovoljavao svoje potrebe, kao i o tome kako su drugi reagovali na njega. Osobe niskog stepena samopoštovanja podložnije su uticaju drugih, nego osobe koje imaju visoko mišljenje o sebi i svojim mogućnostima.

ČINIOCI POLITIČKE SOCIJALIZACIJE (H. Dekker, 1991.)

Činioci političke socijalizacije Osobe i grupe

Institucije, organizacije, činjenice, objekti

1. Primarne grupe -

porodica

Djed/ baba, roditelji, braća, sestre

Socijalna okolina

2. Obrazovni sistem, škola

NastavniciUčenici

Obrazovanje; vrsta škole; struktura učenika;socijalna stratifikacija; nastavni programi;neformalni programi; odnosi u razredu;udžbenici; izvanškolske aktivnosti

3. Crkva Sveštenici Vjerska služba

4. Masovni zabavljači

Spikeri, glumci

Televizija; radio; bioskop; novine, romani,; stripovi; reklame; komjuterski programi;internet

5. Vršnjaci Prijatelji, drugovi Različite organizacije mladih, subkulture i antikulture, izleti ..

6. Struktura zaposlenja

Rukovodilac,poslovođa, učitelj

Radi samostalno u preduzeću, nezaposlen, struktura zaposlenih; vrsta posla; način donošenja odluka; osposobljavanje za rad;organizacija sindikata; ekonomske činjenice

7. Politički faktori

Političari, javni službenicisudije, policajci i sl.

Političke stranke; društvene organizacije;oblici političkog informisanja; izborne kampanje; služenje vojske; akcijske (lobi) grupe; političke činjenice

DJELOVANJE NA STAVOVE - ZNAČENJE STAVOVA / Katz-ova funkcionalna teorija

Prilikom aktivnosti usmjerenih na promjenu stavova (npr. propaganda) moraju se imati u vidu značenja koje stavovi imaju za pojedinca, naročito:

51

Page 52: Rider - Opsta Sociologija

1. Potrebu čovjeka da bude prihvaćen - transakcija pojedinačnog u opšte = stvaranje identifikacije i ukazivanje da je problem zajednički (da nema samo pojedinac probleme, strahove, nade i mržnje), te se tako stvara homogenizacija i osjećaj da se zajedničkom akcijom može postići cilj;

2. Potrebu pojedinca da se brani od saznanja i prihvaćanja nekih istina o sebi i drugima , a koje bi mogle povrijediti njegovu ličnost; omogućivanje pojedincu da projecira svoje strahove i nezadovoljstva ukazivanjem na krivca ("žrtvenog jarca") postojećeg stanja;

3. Potreba pojedinca da stiče zadovoljstvo izražavanjem stavova koji su u skladu s njegovim vrijednostima i predstavom koju ima o sebi (npr. pjevanje himne, nošenje zastave, stranačkih simbola i sl.);

4. Potreba pojedinca da razumije, dobije smisao i da odgovarajuća struktura ukupnosti okoline - stvaranje određene slike svijeta koja omogućuje pojedincu da se u njemu snalazi i nađe smisao. Ta slika treba da je jednostavna i uravnotežena, kao bi u njoj i uz njenu pomoć pojedinac mogao dobiti jasne i jednoznačne uporišne vrijednosne koordinate za razumijevanje kompleksnosti situacije.

Samoočuvanje stavova

1. Povlačenje / osoba sa jakim stavom često se fizički povlači pred mogućnošću suočavanja sa suprotnim dokazima /

2. Selektivnost opažanja / neko zaista može prosto da ne opaža podatke koji su suprotni njegovom stavu /

3. Reinpretiranje podataka /i novi se podaci i dokazi tumače na način koji odgovara postojećem stavu /

4. Samopojačavanje / navedeni procesi samoočuvanja ne služe samo očuvanju naših početnih stavova, već i njihovom pojačavanju /

52

Page 53: Rider - Opsta Sociologija

II VRIJEDNOSTI

Pod vrijednostia, uobičajeno, podrazumijevamo vjerovanja šta je poželno ili "dobro" (npr. sloboda govora) i šta je nepoželjno ili "rdjavo" (npr. nepoštenje). Vrijednosti odražavaju kulturu društva i one su uveliko zajedničke pripadnicima te kulture. Ako pojedinac prihvati neku vrijednost kao svoju, ona postaje njegov cilj. Odnosno, pod vrijednošću se prije svega podrazumijeva preferencija (poželjnost) nekog objekta, situacije ili ponašanja, ili, koncepti ispravnog i neispravnog, dobrog i lošeg, poželjnog i nepoželjnog.

Cilj = Objekti i aktivnosti u odnosu na one objekte i aktivnosti koji ispunjavaju ili zadovoljavaju odgovarajuću potrebu; krajnji rezultat, neposredan ili udaljen, kome pojedinac stremi. Ciljevi mogu biti bilo "objekti prilaženja", bilo "objekti izbjegavanja". Prvi su združeni s pozitivnim, drugi s negativnim potrebama.

Vrijednosti se shvataju kao viši nivo stava. U tom smislu one bi bile svojevrstan, opšti pogled na život i svijet (meta stav - Allport);

Vrijednosti po nekim autorima (Maslow) predstavljaju izraz potreba, pa se tako mogu razlikovati: više vrijednosti (npr. potreba za razvojem, samoakulturacijom i sl.) i niže vrijednosti koje su izraz nekog nedostatka (npr. fiziološke potrebe);

Neki autori pod vrijednostima podrazumijevaju osnovne (temeljna) područja interesa, pa tako, pojedini autori (Allport, Vernon i dr.), razlikuju šest temeljnih vrijednosti, i to: teorijske, ekonomske, estetske, socijalne, političke i religijske;

Budući da su vrijednosti karakteristika određenog društva, a pojedinci su socijalizovani ili prilagođeni društvu, ljudi se međusobno ne razlikuju po tome posjeduju li neke vrijednosti, već prije svega po tome kako su te vrijednosti organizovane u vrijednosni sistem, odnosno svojevrsnu hijerarhiju s obzirom na percipiranu važnost.

Vrijednosti, kao temeljni referentni okvir, omogućuje pojedincu da opravda, objasni i racionalizije sve ono što radi, odnosno da interpretira u pojmovima poželjnih oblika ponašanja i egzistencije, koji su lično i društveno vrijedni da se za njih pojedinac zalaže. Prema tome vrijednosti su svojevrsni internalizovani koncepti poželjnog s obzirom na globalna društvena opredjeljenja.

Vrijednosti imaju značajniju i dinamičniju ulogu od stavova i ličnom saznajno-afektivnom sistemu. One ne samo da razlikuju određene kulture i subkulture, socijalne pripadnosti i religijska vjerovanja, već na individualnom nivou omogućuju analizu promjena nastalih kao rezultat sazrijevanja, obrazovanja i sl.

53

Page 54: Rider - Opsta Sociologija

Vrijednosti imaju značajniju i dinamičniju ulogu od stavova i ličnom saznajno-afektivnom sistemu. One ne samo da razlikuju određene kulture i subkulture, socijalne pripadnosti i religijska vjerovanja, već na individualnom nivou omogućuju analizu promjena nastalih kao rezultat sazrijevanja, obrazovanja i sl. Ovako tumačenja vrijednosti razlikuje tzv. (1) instrumentalne i (2) terminalne vrijednosti.

(1) Instrumentalne vrijednosti = poželjnost određenih oblika ponašanja, odnosno načina kako nešto postići, i

(2) Terminalne vrijednosti = poželjnost određenih ciljeva.

Osnovne terminalne i instrumentalne vrijednosti(Rokeach, 1971.)

Terminalne Instrumentalne

Aktivan životJednakost

Ljepota i umjetnostMudrost

Nacionalna sigurnostOsjećaj dostignućaSamopoštovanje

SlobodaDruštveno priznanje

Svijet bez sukobaUdoban život

Unutrašnja harmonijaUspješan životZadovoljstvoZrela ljubav

Život poslije smrti

AltruizamAmbicioznostBezbrižnost

HrabrostIntelektualnost

IskrenostKreativnostNezavisnost

NježnostOdgovornost

Otvorenost za novoPouzdanostPraštanje

PristojnostRacionalnost

SamodisciplinaUrednost

Napomena: Navedene vrijednosti sa date abecednim redosljedom i svaki je niz zaseban.

54