Rim -Pitanja

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA ISPITNA PITANJA I ODGOVORI 1. PARCIJALA

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

2 WWW.BH-PRAVNICI.COM

1. IZVORI ZA RIMSKU PRAVNU POVIJEST

Izvori prava obuhvacaju:

izvore prava u materijalnom smislu (fontes iuris essendi)

izvore prava u formalnom smislu (fontes iuris cognoscendi)

Izvori prava u materijalnom smislu su akti kojima drţava stvara pravo.

U rimskom pravu to su:

1. obicajno pravo (consuetudo mores)

2. zakoni (leges)

3. magistratski edikti (magistratuum edicta)

4. djelatnost pravnika (responsa prudentium)

5. mišljene senata (senatus consulta)

6. carske konstitucije (constitutiones principum)

Izvori prava u formalnom smislu su pojave i oblici iz kojih se moţe saznati sadrţaj

nekog prava.

U rimskom pravu to su:

1. sacuvana djela uglednih rimskih pravnika (Justinijanove kodif ikacije, Gajeve institucije)

2. sacuvane javne i privatne isprave

3. djela nepravnih pisaca (književnika, ekonomista, historicara, govornika itd.)

4. epigrafski natpisi (natpisi na hramovima, nadgrobnim spomenicima, javnim graðevinama)

5. zapisi sa papirusa

WWW.BH-PRAVNICI.COM


1. KLASICNA PERIODIZACIJA RIMSKE PRAVNE POVIJESTI

Prvo razdoblje predstavlja razdoblje stvaranja države. Taj period je poznat pod

imenom doba "kraljevstva." Traje od pojave Rimljana (754. god. pr. n. e) do

svrgavanja kraljeva (509. god. pr. n. e).

Drugo razdoblje je doba republike. Dijeli se na period rane i period kasne republike.

Period rane republike traje od 509. god. pr. n. e do 201.god. pr. n. e, a period kasne

republike od 201. god pr. n. e do 27. god. n. e. U periodu republike Rim je dosegnuo

svoj vrhunac.

Trece razdoblje je period principata. Traje od stupanja Oktavijana Augusta na vlast

(27. god. n. e) do Dioklecijana (284. god. n. e). Preživjeli robovlasnicki odnosi u

ovom periodu izazivaju politicku i privrednu krizu koja ce eskalirati u cetvrtom

razdoblju.

Cetvrto razdoblje je period dominata. U ovom periodu car postaje dominus, odnosno

neograniceni vladar. Rezultira popašcu Zapadnog Rimskog Carstva (476. god.), a

traje od 284. god. do smrt i cara Justinijana (565. god.) zbog važnosti njegove

kodifikacije za dalju sudbinu razvoja rimskog prava.

Sa stajališta razvoja prava može se zakljuciti da se period "kraljevstva" i rane

republike podudara sa civilnim pravom, period kasne republike sa pretorskim

(honorarnim pravom), period principata sa klasicnom jurisprudencijom i period

dominata s postklasicnim (carskim) pravom.

2. ZAKONIK XII PLOCA - "LEX DUODECIM TABULARUM"

U prvim fazama razvoja cilivnog prava bila je karakteristicna cvrsta povezanost vjerskih

pravila oznacenih terminom FAS sa pravnim pravilima terminom IUS.

Stvaranjem IUS i FAS, primjenom i tumacenjem prava u ovom periodu bavili su se

sveštenici - pontifici, pa se pravo nazivalo pontifikalno pravo. Vremenom ce se pravom

poceti baviti i svjetovna lica - laici i to uglavnom iz redova patricijskog društvenog sloja.

Sadržaj pravnih propisa tada nije bio dostupan široj javnosti što je imalo za posljedicu

vršenje znacajnih zloupotreba u primjeni prava.

Zbog toga su plebejci kao primarni cilj svojih politickih borbi imali u objavljivanju prava. Taj

cilj je postignut donošenjem Zakonika XII ploca - "Lex duodecim tabularum." Pod jakim

pritiskom plebejaca u narodnim skupštinama formirana je komisija od deset patricija koji su

nazvani decenvisi legibus scribundus /desetorica koji pišu zakone.

Ova komisija je posjetila Grcku kako bi se upoznala sa tamo vec izvršenim slicnim

zakonskim reformama, poznatim pod nazivom Solonovi zakoni. Nakon toga, kad su se

WWW.BH-PRAVNICI.COM


vratili, desetorica su sacinili prvi tekst deset ploca zakonika da bi kasnije nakon što se

vidjelo da je ostalo mnogo neriješenih pitanja bile donesene još dvije ploce zakona. Zakonik

XII ploca predstavlja prvu jedinstvenu kodif ikaciju tada važeceg prava u Rimskoj državi.

Zakonik je regulirao sljedeci odnos: prve tri ploce su bile posvecene rimskom sudskom

postupku, tako da je:

1. ploca regulirala pitanje poziva na sud (in ius vocatio),

2. ploca je regulirala pitanje voðenja sudske rasprave,

3. je posvecena nacinu izvršenja sudske presude (manus iniectio),

4. obiteljsko pravo,

5. tutorstvo i nasljedno pravo,

6. vlasništvo i pravni poslovi,

7. susjedovni i meðašni odnošaji,

8. delikti (uglavnom privatni),

9. javni delikti i pravni postupak (ius publicum),

10. ius sacrum

11. i 12. ploca nadopuna ostalim plocama

Cinjenica da su upravo prve tri ploce bile posvecene sudskom postupku, objašnjava se

zahtjevima plebejaca, da se ova pitanja što detaljnije reguliraju kako bi se što više ogranicio

prostor mogucih zloupotreba, a na štetu plebejaca.

Tekst zakona je objavljen na bronzanim plocama koje su bile izložene na rimskom trgu

Forum Romanum.

390. godine nakon upada Gala u Rim, te ploce su bile uništene.

Nakon toga postavlja se pitanje kako je uopce sacuvan tekst Zakonika.

O tome mnogo možemo saznati iz zapisa Cicerona koji tvrdi da je Zakonik imao veliki

autoritet nad rimskim društvom, te da su ga ðaci u školama ucili napamet. Tako je usmena

tradicija predstavljala nacin prenošenja tog sadržaja. Sa pojavom prvih pisanih djela rimskih

pravnika ta tradicija je fragmentarno zapisana u tim djelima, a na osnovu pismene

ostavštine humanisti su uspjeli izvršiti veoma uspješne rekonstrukcije teksta zakona. Zakon

u sebi sadrži odreðene nazadne principe, poput taliona u kažnjavanju ("oko za oko, zub za

zub"), zatim vrlo mali broj odredbi se tice obveznog prava, što se objašnjava niskim

stupnjem privrednog razvoja tog perioda. Na pitanje do kada je zakon bio na snazi, može se

reci da je formalnopravno ovaj zakon važio tokom cjelokupne pravne rimske historije, sve

do donošenja Justinijanove kodif ikacije. S druge strane, rješenja tog zakona su od st rane

društvene prakse napuštena, jer nisu pružala odgovore na pitanja koja je postavljala

novonastala praksa 451 god. pr. n. e.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


4. IUS HONORARIUM - PRETORSKO PRAVO

Sporovi cija rješenja nisu bila pružena civilnim pravom, nadomjestio je novi pravosudni

magistrat - PRETOR. Rimljani su imali dva pretora: gradski pretor (praetor urbanus) - koji je

bio nadležan za sporove izmeðu rimskih graðana i peregrinski pretor (praetor peregrinus) -

koji je bio nadležan za sporove izmeðu rimskih graðana i peregrina i peregr ina meðusobno.

Prilikom stupanja na dužnost, pretori su bili dužni obznaniti program svoga rada u formi tzv.

petorskog edikta (edictum). U tom programu oni su oznacavali odnose kojim ce pružati

pravnu zaštitu, kao i pravna sredstva te zaštite (putem tužbi - actio i prigovora na tužbu -

exteptio kao i drugih pravnih sredstava).

Taj pretorski edikt (edictum) je u pocetku saopcavan u usmenoj formi, a kasnije i u

pismenoj (album). Pretori su imali potpunu slobodu djelovanja, tako da edikt jednog pretora

nije obvezivao njegovog sljedbenika, meðutim s vremenom ce odreðena rješenja,

prihvacena u praksi biti preuzeta i prenešena iz jednog u drugi edikt, tako da nastaje jedan

prenosni dio edikta - edictum translatitium.

Kriterij kojim se pretor rukovodio bilo je nacelo pravicnosti - aequitas. Sve se više uvažava

dobra vjera - bona fides, koja u pravnim poslovima postaje pravni pojam.

Pretor nije bio zakonodavac. Nije smio ukinuti stare, niti donositi nove zakone. Njegova

funkcija je bila tumacenje prava. Pretor nije neposredno odlucivao u sporovima. Donošenje

presude je prepušteno sucu. Pretor je utvrðivao postoje li pretpostavke za voðenje spora, te

bi odobrio tužbu - actionem dare ili je uskratio - actionem denegare.

5. KLASICNA RIMSKA JURISPRUDENCIJA

U razdoblju principata pravnicka djelatnost doživljava veliki procvat. To je razdoblje kada su

živjeli najpoznatiji rimski pravnici. Glavna je pažnja pravnika posvecena izgradnji privatnog,

imovinskog prava, u centru s ustanovom privatnog vlasništva.

Rimski pravnici su bili prakticari. Njihova responsa se odnosi na rješavnje pojedinih

prakticnih slucajeva (casus), pa je njihova djelatnost pretežno kazuisticka. Djelatnost

rimskih pravnika - responsa prudentium je bila izražena kroz tri djelatnosti:

1. RESPONDERE - davanje mišljenja ucenih pravnika na konkretna pravna pitanja

2. CAVERE - sastavljanje tužbi i žalbi - kantelalna jurisprudencija

3. AGERE - djelatnosti pravnika nižeg nivoa

Pocevši od Augusta, princepsi su najuglednijim i njima odanim pravnicima dodjeljivali

posebnu ovlast za davanje strucnih mišljenja tzv. ius publicae respondendi ex auctoritate

principis, pa je sudac i pravno bio obvezan takvim mišljenjem, zbog careva autoriteta.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Sudija je mogao presuditi pozivajuci se na mišljenje nekog pravnika. Problem je nastao

kada su se sudovi zasitili mišljenjima raznih pravnika. Nakon donošenja Zakona o citiranju -

Lex citationis, uvažavala su se citirana mišljenja samo pet pravnika:

1. Ulpinijan

2. Paul

3. Gaj

4. Papinijan

5. Modestin

Ako su podijeljena mišljenja pravnik Papinijan je imao prednost.

Pocetkom principata spominju se i dvije pravne škole: Prokulovci i Sabinovci. Osnivac

Prokulovske škole je bio Anstitius Labeo, škola je dobila ime po njegovom sljedbeniku -

Prokulu, a najistaknutiji pravnici su bili: Proculus, Nerva, Pegasus i Celsus. Osnivacem

Sabinovske škole, smatra se Ateius Capito, ali je škola dobila ime po njegovom sljedbeniku -

Masuriju Sabinu. Najznacajniji predstavnici su bili: Masurije Sabinus, Kasije Longinus i

Salvius Iulianus. Pisana djela rimskih pravnika se prema sadržaju mogu svrstati u nekoliko

kategorija:

RESPONSA QUESTIONES ili EPISTOLAE DISPUTATIONES - djela koja su sadržavala

mišljenja i odgovore o konkretnim slucajevima;

LIBRI AD EDICTUM - komentari pretorskom ediktu i civilnom pravu;

DIGESTA - prema odreðenom redoslijedu obrada civilnog i pretorskog prava;

INSTITUTIONES, REGULAE i DEFINITIONES - pisani sistematskim, a ne kazuistickim

nacinom, obraðuju civilno i honorarno pravo itd...

6. JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA - CORPUS IURIS CIVILIS

Justinijan je bio posljednji car Rimskog Carstva koji je vec na pocetku vladavine odlucio

kodificirati cjelokupno rimsko pravo: IUS i LEGES.

Za kodif ikatorski posao je formirana komisija od istaknutih pravnika i profesora sa

Tribonijanom na celu.

529. godine stupa na snagu CODEX IUSTINIANUS - zbirka carskih konstitucija izdatih

prije Justinijana i prilagoðenih novim potrebama. Taj kodeks nije sacuvan.

533. godine proglašene su DIGESTA ili PANDACTAE - veliki zbornik pravnickog prava -

IUS. Od 50 knjiga sve osim 30. 31. i 32. se dijele na titule, koje se sastoje od fragmenata,

uzetih iz djela rimskih pravnika. Veci fragmenti su dalje podijeljeni na uvod - principum i

paragrafe. Digeste imaju posebnu vrijednost jer su Justinijanovi kompilatori u naslovu

WWW.BH-PRAVNICI.COM


svakog fragmenta oznacili ime pravnika i naziv djela uzetog teksta. Najveci broj tekstova je

uzet od pravnika koji su sacinjavali "senat mrtvih" (Ulpijan, Paul, Papinijan, Scevola, Julijan,

Gaj itd.)

Najveci dio Digesta se odnosi na privatno pravo, pa su one važan izvor za recipirano

(pandektno) pravo.

INSTITUTIONES - predstavljaju prirucnik rimskog prava sa zakonskom snagom. Napisane

su po uzoru na Gajeve Institucije sa podijelom na 4 knjige, koje se dijele na titule i

paragrafe. Tu je obraðeno statusno, obiteljsko, stvarno, obvezno i nasljedno pravo, kao i

pitanja graðanskog i kaznenog postupka. Nakon objavljivanja Kodeksa Justinianusa,

Justinijan je donio 50 novih konstitucija koje su 534. godine objavljene pod imenom CODEX

REPETITAE PRAELECTIONIS.

Nakon kodifikacije Justinijan je objavio i NOVELLAE koje se odnose na sva podrucja

privatnog života. One su sacuvane u privatnim zbirkama.

7. RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA

Rimsko pravo tokom 15. i 16. st. pocelo se ponovo upotrebljavati kao pozitivno pravo u

mnogim državama srednje i zapadne Evrope. Ova pojava se naziva recepcijom rimskog

prava, a takvo rimsko pravo se naziva OPĆE PRAVO.

Nakon povratka sa školovanja na sveucilištima u sj. Italiji pravnici su u svojim gradovima

sve više primjenjivali rješenja koja nud i Justinijanova kodif ikacija. U Njemackoj, na temelju

naredbe vladara, pocelo se primjenjivati rimsko pravo. Recipirano rimsko pravo je

dopunjavano u svakoj zemlji obicajnim pravom i prilagoðavano potrebama.

Pravnici koji su proucavali rimsko pravo nazivaju se kameralisti ili pandektisti, a pravo koje

je stvoreno pandektnim pravom. Savremena upotreba Pandekata je PANDEKTISTIKA.

Veliki znacaj za izucavanje imaju pravne škole koje su nastale pod uticajem humaniz ma i

renesanse. Tu spada Francuska historijska škola (škola elegantne jurisprudencije), koja je

insistirala na originalnim tekstovima i cistim izvorima, odbacujuci tumacenja glosatora i

postglosatora (objavili autenticno izdanje Justinijanove kodifikacije pod imenom CORPUS

IURIS CIVILIS).

Postojala je i škola prirodnog prava u Nizozemskoj, pod cijim su utjecajem nastali zakonici u

Bavarskoj, Pruskoj, Austriji, Francuskoj i Njemackoj, a kao reakcija na ovu školu nastala je i

njemacka historijska škola.

Osnovna tri principa koja su omogucila recepciju:

1. privatno pravo vlasništva

2. ravnopravnost

3. testament

WWW.BH-PRAVNICI.COM


8. PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST - CAPUT I STATUS

Pravo osoba u rimskom pravu obuhvata dvije osnovne skupine pravnih pravila: statusno i

obiteljsko pravo.

Statusno pravo regulira pitanja pravne i djelatne sposobnosti subjekata prava kao

sudionika u javnom i privatnom životu Rima koji se odvija izvan kruga obitelji.

Obiteljsko pravo ureðuje pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske obitelji.

OSOBA - pojam koji oznacava sposobnost biti nositelj prava i obveza.

PERSONA - oznacava se "covjek" bez obzira da li se radi o slobodnoj osobi ili robu.

CAPUT - oznacava položaj pojedinca u pravu.

CAPACITAS - ukazivao samo na sposobnost stjecanja prava iz nasljedstva.

STATUS - položaj u društvu i obitelji.

Pravna sposobnost - CAPACITAS IURIDICA je svojstvo biti nositeljem prava i obveza.

SUBJEKT PRAVA - osoba koja ima pravnu sposobnost tj. fizicka osoba (persona

physica).

U rimsko doba je punu pravnu sposobnost imao samo pater familias (svojevlasna osoba -

personae sui iuris), koji je bio na celu rimske obitelji. Osobe koje su bile podložne

njegovoj vlasti nisu imale pravnu sposobnost (personae alieni iuris).

Pravna sposobnost je prestajala prirodnom i graðanskom smrcu - gubitak slobode i gubitak

rimskog prava graðanstva.

PRAVNE OSOBE (PERSONA IURIDICA, PERSONA MORALIS) ili UNIVERSITATES

predstavlja kolektiv, skup fizickih osoba i imovine s posebnom namjenom kojima pravni

poredak priznaje svojstvo subjekta prava.

DJELATNA SPOSOBNOST (CAPACITAS AGENDI) - sposobnost preduzimati pravne

poslove.

DELIKTNA SPOSOBNOST - sposobnost odgovaranja za svoje protupravne radnje.

Osoba ne mora imati i deliktnu i pravnu sposobnost.

Rimljani su poistovjecivali spolnu zrelost (pubertas) sa djelatnom sposobnošcu.

Djeca do 7. godina INFANTES su bila potpuno djelatno nesposobna.

Osobe od 7. do 12. godina (za djevojcice) i 14. godina (za djecake) MAIORES su imale

ogranicenu djelatnu sposobnost.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Osobe starije od 12/14 godina su smatrane punodobnim PUBERES i potpuno djelatno

sposobnim.

NASCITURUS pravilo: nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur.

zaceto a još neroðeno dijete, smatrat ce se roðenim u casu ostaviteljeve smrt i ukoliko se

radi o zaštiti njegovih interesa o nasljeðivanju.

COMMORIENTES: u slucaju smrti više osoba istodobno, koje su meðusobno zakonski

nasljednici, klasicno pravo je smatralo da su život izgubile istovremeno, dok se ne bi

drugacije dokazalo.

Pravni subjektivitet prestaje smrcu.

9. CAPITIS DEMINUTIO - PROMJENA STATUSA

Gubitak i neke oblike promjene statusa rimski pravnici nazivaju capitis deminutio. Najteži

oblik je CAPITIS DEMINUTIO MAXIMA. To je gubitak slobode, odnosno statusa libertatis,

ili graðanska smrt tj. potpuni gubitak pravne sposobnosti - gubitak svojstva rimskog

graðanina i gubitak pripadnosti rimskoj obitelji. Ovo je bila posljedica osude na najteže

kazne gdje bi osuðenik postajao robom države, a državi bi pripala njegova imovina. Slobodu

je mogao izgubiti i kada bi ga zarobio neprijatelj.

CAPITIS DEMINUTIO MEDIA - gubitak rimskog prava graðanstva. Nastupio bi kada se

rimski graðanin iselio u latinsku koloniju, te osudom na kaznu progonstva - interdictio, koja

je kasnije ublažena deportacijom - deportatio i relegacijom - relegatio kojima je odreðivano

prinudno mjesto boravišta.

CAPITIS DEMINUTIO MINIMA - gubitak ili promjena obiteljskog statusa. Nastupala bi

kao posljedica usvajanja - adoptio ili arrogatio, zakljucenjem manus braka i emancipacijom.

Dovodila je do gašenja kontraktnih obveza i nekih osobnih prava - osobnih služnosti.

Nakon podjele rimskog prava graðanstva svim slobodnim stanovnicima Carstva i

potiskivanjem agnatskog kognatskim srodstvom, capitis deminutio media, i minima, u

Justinijanovom pravu gube znacaj.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


10. STATUS LIBERTATIS

Gaj je smatrao da su svi ljudi ili slobodni ili robovi, dok su ostali rimski pravnici isticali da se

svi po prirodnom pravu raðaju slobodni, a da je ropstvo ustanova IUS GENTIUM-a da bi se

neko podvrgnuo tuðoj vlasti. Rob - SERVUS nije pravni subjekt, vec objekt prava ili stvar,

nema ni pravnu ni poslovnu sposobnost. Ako napravi delikt, ne obvezuje gospodara, jer

ovaj može platiti štetu, a ako ne želi na temelju noksalne odgovornosti mogao je predati

roba oštecenom. Ubojstvo ili povreda roba tretirana je kao i za životinje ili kao šteta na

nekoj stvari. Rob nema imovinska, niti obiteljska prava, znaci nema imovine, a spolna

zajednica roba i ropkinje nema znacaj braka, nego samo fakticnog zajednickog života -

CONTUBERNIUM.

Osnovni izvor ropstva su bili: roðenje od majke ropkinje, zarobljavanje u ratu, oduzimanje

slobode radi kazne. Ropstvo je prestajalo puštanjem na slobodu - MANUMISSIO. (pobliže

o tome u sljedecem pitanju)

Nekada su gospodari davali robovima i podcinjenim osobama dio imovine na samostalno

upravljanje i raspolaganje - PECULIUM. Da bi rob mogao upravljati peculiem, te sklapati

ugovore s gospodarom ili trecim osobama, nastaje naravna obveza. OBLIGATIO

NATURALIS je plativa, ali civilnopravno neutuživa obveza. Ipak u tacno odreðen im

slucajevima pretorsko pravo je dopuštalo vjerovniku tužbe protiv gospodara.

ACTIONES AEDICTCIAE QUALITATIS:

actio de peculio

actio tributoria

actio de in rem verso

(u ova tri slucaja pater familias je odgovarao do visine pekulija.)

Odgovornost imatelja vlasti je bila neogranicena na temelju:

actio quod iussu

actio institoria

actio exercitoria

WWW.BH-PRAVNICI.COM


11. MANUMISSIO - MANUMISIJE

MANUMISSIO - puštanje roba na slobodu. Imalo je sljedece oblike: MANUMISSIO

VINDICTA (oblik lagisakcionog postupka), MANUMISSIO CENSU (upisom u listu graðana)

i MANUMISSIO TESTAMENTA (na temelju oporuke). Pretorsko pravo je uvelo i manje

formalne oblike puštanja robova na slobodu: MANUMISSIO INTER AMICOS (usmenim

ocitavanjem pred svjedocima), MANUMISSIO PER EPISTOLAM (pismom) i

MANUMISSIO PER MENSAM (pozivanjem roba za gospodarev stol).

Robovi pušteni na slobodu nisu postajali rimski graðani, vec su dobivali pravo latiniteta.

Osloboðeni rob - LIBERTUS je ostajao u ovisnosti spram bivšeg gospodara - PATRONUS.

Postojao je i kršcanski crkveni oblik puštanja roba na slobodu - MANUMISSIO IN

ECCLESIA - tada je rob postajao rimskim graðaninom.

12. PATRONAT

Nakon oslobaðanja roba, on bi postajao LIBERTINUS, u odnosu na bivšeg gospodara

LIBERTUS. Libertini su bili zapostavljeni u javnom pravu, na podrucju privatnog prava su

imali mnogo obaveza ekonomskog znacaja prema bivšem gospodaru koji sada postaje

PATRONUS.

Libertinova zavisnost od njegova bivšeg gospodara (patrona) regulirana je patronatsim

pravom. Libertus je bio obvezan patronu na poslušnost i poštovanje i patron je imao pravo

da ga kazni u suprotnom. U staro doba cak i smrcu, a kasnije samo lakšim kaznama, a u

težim slucajevima mogao ga je vratiti ponovo u ropstvo.

Libertus nije mogao tužiti patrona krivicno.

Patronu je pripadalo tutorstvo nad osloboðenikovom imovinom, u slucaju da ovaj nije imao

potomaka.

Patron prema osloboðeniku nije imao pravnih obveza, osim po obicajima da mu pruža

zaštitu (pogotovo na sudu) i mogucnost uzdržavanja.

Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, ali su djeca od osloboðenika smatrana u

slobodi roðena.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


13. STANJA SLICNA ROPSTVU

U rimskom pravu postoji niz slucajeva gdje f izicka osoba ne gubi status libertatis, ne gubi

slobodu, ni graðansko pravo, ali se nalazi u položaju slicnom ropstvu.

OSOBE IN MANCIPIO - koje je njihov pater familias otuðio drugom starješini obitelji u

obliku mancipacije. To je pater familias mogao uraditi u svrhu dobivanja novca,

iznajmljivanja radne snage, ili ako nije htio preuzeti odgovornost za delikt.

Mancipirana osoba zadržava rimsko graðanstvo i slobodu ali je kupac može koristiti kao i

roba.

Za razliku od ropstva - MANCIPIUM je bilo samo privremeno stanje.

ADDICTUS - je dužnik starog prava kojeg je u osobnom ovršnom postupku magistrat

dodjelio vjerovniku. On ga je prije nego što ga ubije ili proda u ropstvo 60 dana morao

držati u dugovinskom zatvoru, kako bi otplatio dug ili našao jamca. Zadržavao je graðansko

pravo, pravnu sposobnost, kao i svoju imovinu.

NEXUS - obveznik koji je pod vlašcu vjerovnika, temeljem pravnog posla nazvanog NEXUM.

On se nalazio u slicnom položaju kao i addictus dok ne otplati svoj dug.

REDEMPTI AB HOSTIBUS - osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljeništva.

AUCTORATUS - gladijator, osoba koja pristaje na gladijatorske igre i posljedice istih. To je

bio poluropski odnos, a taj posao se smatrao necasnim.

KOLONAT - nastaje u carsko doba. To je nasljedna zavisnost zemljoradnika vezanih za

tuðu zemlju.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


14. STATUS CIVITATIS

Slobodni stanovnici Rima su mogli biti: rimski graðani - CIVES, Latini i peregrini. U

razdoblju republike Latinima je priznat civitet, a car Karakala je svim slobodnim

stanovnicima Carsta podijelio pravo graðanstva.

Rimskim graðaninom se postaje roðenjem od roditelja Rimljana, ili od oca Rimljane i majke

Latinke s IUS CONUBII, manumisijom po civilnom pravu, dodjeljivanjem graðanstva

pojedinacnom odlukom ili zakonom.

Gubi se: progonstvom, preseljenjem u provincije i dobivanjem prava graðanstva u drugom

gradu. Graðanin koji ima punu pravnu sposobnost - CIVIS OPTIMO IURE jedino je pater

familias. On je imao: rimsku obiteljsku vlas - PATRIA POTESTAS, aktivno biracko i pasivno

biracko pravo (IUS HONORUM), pravo stjecanja imovinskog prava civilnog prava, pravo

vlasništva, oporucnu sposobnost (da bude imenovan za nasljednika i napravi oporuku),

sposobnost sklapanja imovinskopravnih poslova, biti stranka u civilnom pravu, sklopiti

valjan brak - IUS CONUBII i tria nomena (pravo na vlastito ime, obiteljsko i nadimak).

Ova prava su uživali samo patriciji, nobili i honestioresi.

ŢENE NIKADA NISU BILE RAVNOPRAVNE S MUŠKARCIMA.

Gubitak ili smanjenje graðanskih prava bila je sankcija radi nedopuštenog i(li) necasnog

ponašanja.

15. STATUS FAMILIAE

STATUS FAMILIAE - položaj osobe u rimskoj obitelji. Graðani su se dijelili na svojevlasne

osobe - PERSONAE SUI IURIS i osobe pod ocinskom vlašcu - PERSONAE ALIENI IURIS.

Pater familias je bio jedina osoba SUI IURIS u rimskoj obitelji. Podcinjene osobe su mogle

sklapati brak, imati aktivno i pasivno biracko pravo, ali su bile onemogucene u sklapanju

pravnih poslova.

Podcinjene osobe nisu imale svoju imovinu i sve što bi stekle pripadalo je obiteljskoj

starješini. Pater familias je mogao, ali nije morao, placati njihove dugove, jer su oni imali

karakter naravnih obveza.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


16. OGRANICENJA PRAVNE I POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Osoba koja posjeduje sva tri statusa, može ipak iz nekih razloga biti ogranicena u pravnoj

sposobnosti.

Tu se isticu: klasna i socijalna pripadnost, vjera, spol i umanjenje casti.

U sferi klasne i socijalne pripadnosti u doba republike, najviše su trpili plebejci zbog svoje

nejednakosti s patricijima na polju javnog i privatnog prava. Nakon izjednacavanja patricija

i plebejaca, pojavljuje se novi stalež nobil iteta, odnosno senatora, ali su njihove ovlasti ipak

ubrzo bile ogranicene, zatim razlike izmeðu honestioresa i humilioresa u carsko doba imalo

je važnosti u javnom i krivicnom pravu.

Na vjerskom polju nakon dolaska kršcanstva, heretici, Židovi i pagani su bili diskriminirani.

Heretici nisu mogli praviti oporuku, ni naslijeðivati po oporuci, Židovi ne mogu sklapat brak

s kršcanima ni držati kršcanske robove, a pagani nisu smjeli vršiti svoje kultove.

Spolna diskriminacija se odnosila na žene u obitelji i položaju u društvu. Žena je iskljucena

iz javnih prava, a njena privatna pravna sposobnost je bila ogranicena. Žena ne može imati

patria potestas, ne može vršiti adopciju, niti biti tutorom, ali je doživotno pod tutorstvom.

Preko NOTA CENSORIA se moglo desiti umanjenje casti od cenzora. Oni su nekog mogli

obrisati s liste senatora ili vitezova, ili smjestiti u slabiji tribus.

Postojale su i pravno sposobne osobe koje nisu imale djelatnu sposobnost ili im je ona bila

ogranicena. Razlozi za to su bili slijedeci: dob, spol, zdravstveno stanje i rasipništvo. Ovdje

se samo misli na osobe SUI IURIS, jer osobe ALIENI IURIS nisu ni imale imovinsku

sposobnost.

17. PRAVNE (JURISTICKE) OSOBE

Pravna osoba - PERSONA IURIDICA, PERSONA MORALIS predstavlja društvenu

tvorevinu kojoj je pravni poredak priznao svojstvo subjekta prava.

S obzirom na stvaranje i djelovanje pravne osobe se dijele na:

UNIVERSITATES PERSONARUM - organizirani kolektiv fizickih osoba koji je

samostalni pravni subjekt razlicit od pojedinaca koji su clanovi korporacije. Rimljani

su državu, opcine i mnoga udruženja tretirali kao osobe pod nazivom

UNIVERSITATES.

UNIVERSITATES RERUM - zaklade i zavodi su imovinske mase namijenjene

odreðenoj svrsi kojima je pravni poredak priznao svojstva subjekta prava. Imovinom

zaklada upravljaju njihovi organi.

To su bile bolnice, sirotišta, staracki domovi...

WWW.BH-PRAVNICI.COM


18. POJAM I POVIJESNI RAZVOJ RIMSKE OBITELJI

Obiteljsko pravo je skup pravnih normi koje reguliraju pravni položaj pojedinih osoba unut ar

rimske obitelji.

Obitelj - FAMILIA u rimskom pravu je skupina osoba koje su po prirodi (roðenjem) ili po

pravu (usvajanjem, MANUS brakom), podreðene vlasti obiteljskog starješine - pater

familias.

Nakon raspada gentilnog ureðenja smjenila su se tri oblika obitelji:

CONSORTIUM - cini više brace sa svojim užim obiteljima, ženama i potomstvom.

Na celu je jedan odrasli muškarac. Vlasništvo je zajednicko, a konzorcij se raspada

kada braca mogu opstati svaki za sebe. Diobom brace nastaju manje obiteljske

skupine patrijarhalne obitelji agnata.

AGNATSKU OBITELJ (FAMILIA) - cine roditelji s potomcima. Temelji ove obitelji

su agnatsko srodstvo i neogranicena i doživotna vlast obiteljskog starješine.

AGNATIO je pravna veza koja je spajala sve osobe podreðene istoj ocinskoj vlasti

(PATRIA POTESTAS). Raskidom agnatske veze sa svojom obitelji (emancipacijom

ili udajom u MANUS braku) gubilo se pravo prema obiteljskoj imovini. Smrcu

obiteljskog starješine nastajalo je nekoliko zasebnih obitelji koliko je vec bilo muških

potomaka. Oni su postajali osobe SUI IURIS i PATER FAMILIAS nove obitelji.

KOGNATSKA OBITELJ (FAMILIA) - nastaje uvažavanjem krvnog srodstva -

COGNATIO i to je zajednica krvnih srodnika, koje sada cine bracni par i njihovi

potomci.

19. SRODSTVO I STUPNJEVI SRODSTVA

U starom rimskom pravu, srodstvo se racunalo po cinjenici zajednickog života unutar

obitelji, a ne po krvi i podrijetlu. Srodnici su osobe koje su živjele i radile u istoj obitelji, a

osobe koje su živjele izvan obitelji, makar bile u bliskoj krvnoj vezi, nisu smatrane

srodnicima.

Blizina agnatskog srodstva u konzorciju je odreðivana po generacijama: najbliži srodnik -

AGNATUS PROXIMUS je brat; djeca sve brace sacinjavaju sljedecu generaciju i

meðusobno su najbliži srodnici, bez obzira što potjecu od raznih roditelja.

Raspadanjem konzorcija i osnivanjem agnatske obitelji pod vlašcu kucnog starješine,

agnatskim srodnicima se pocinju smatrati osobe koje su podcinjene vlasti istog pater

familiasa. Agnatsko srodstvo je prestajalo izlaskom iz ocinske vlasti. Zahvaljujuci djelatnosti

pretora na nasljeðivanje se poziva emancipirani sin, koji to pravo, zbog raskida agnatske

veze, ranije nije imao.

Krug kognatskih srodnika je puno širi od agnatskog jer je majka tu izvor srodstva jednako

kao i otac. Zato se tu krvni srodnici dijele na srodnike po ocevoj i po majcinoj lozi.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Krvnim srodstvom - COGNATIO se naziva veza izmeðu osoba koje potjecu jedna od druge,

ili imaju zajednickog pretka, a ne potjecu jedna od druge.

Krvni srodnici se dijele na:

- srodnike u ravnoj i

- srodnike u pobocnoj liniji

Srodnici u ravnoj liniji - LINEA RECTA su osobe koje potjecu jedna od druge, izravno, ili

neizravno. Linija je ushodna ako su u pitanju preci - ASCEDENTES, a nishodna ako se

promatraju potomci - DESCEDENTES, iste osobe.

Srodnici u pobocnoj liniji srodstva - LINEA TRANSVERSA su osobe koje potjecu od

zajednickog pretka, ali ne jedna od druge (pr. braca, sestre itd.)

Postklasicno i Justinijanovo pravo razlikuju krvne srodnike koji imaju:

- zajednicka oba roditelja - GERMANI,

- zajednickog oca - CONSANGUINEI,

- zajednicku majku - UTERINI

Polukrvni srodnici (polubraca i polusestre) su kognati drugog reda i na nasljedstvo se

pozivaju tek poslije punokrvne brace i sestara.

Znacajna podjela kognatskih srodnika je bila na:

- bracne - LEGITIMI

- izvanbracne - SPURII

Veza jednog bracnog druga sa srodnicima drugog bracnog druga se naziva TAZBINA

(AFFINITAS) i racuna se po blizini kognatskog srodstva.

Bliskost srodnickog odnosa izmeðu dvije osobe se izražava stupnjevima srodstva. Stupanj

srodstva kognatskih srodnika se racuna po broju poroda, po nacelu koliko poroda, toliko

stupnjeva srodstva (tot gradus, quot generationes).

(pr. majka, otac sa sinom, kcerkom - prvi stupanj srodstva ravne linije;

u pobocnoj liniji srodstva braca i sestre su u drugom...)

WWW.BH-PRAVNICI.COM


20. POJAM I PRETPOSTAVKE BRAKA

Rimski brak - MATRIMONIUM je pravnim propisima ureðena monogamijska zajednica

muškarca i žene. Za zakljucenje pravovaljanog rimskog braka, morali su biti ostvareni

sljedeci elementi: IUS CONUBII, AFFECTIO MARITALIS i PUBERTAS bracnih drugova,

kao i pravom predviðena forma.

Pravo da zakljuce valjan zakonski brak imale su samo osobe s IUS CONUBII tj. rimski

graðani i stari Latini.

AFFECTIO MARITALIS je bila volja živjeti kao muž i žena. Ta je volja morala biti trajna

kao i cinjenica zajednickog življenja.

U brak su mogle stupiti samo djelatno sposobne osobe: žene s navršenih 12 i muškarci s 14

godina. Brak je bio zabranjen izmeðu krvnih srodnika u ravnoj liniji srodstva.

21. SPONSALIA - ZARUKE

Zaruke odnosno SPONSALIA su bile uzajamno obecanje buduceg zakljucenja braka. U

starije vrijeme zaruke su sklapane u svecanom obliku zvanom SPONSIO, koje su

zakljucivali obiteljske starješine buducih supružnika. Kasnije su zaruke sklapane prostim

sporazumom iz kojeg je nastala obveza na naknadu štete od osobe koja je zaruke

bezrazložno prekinula.

U istocnom dijelu Carstva za slucaj bezrazložnog raskida postojalo je obeštecenje u vidu

kapare - ARRHA SPONSALICIA.

Osoba koja bi bez zakonskih razloga odbila stupiti u brak gubila je kaparu, a primljenu je

vracala u cetverostrukom iznosu, odnosno dvostrukom po Justinijanovom pravu.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


22. OBLICI SKLAPANJA, UCINAK I PRESTANAK BRAKA

Oblik sklapanja braka ovisio je o tome namjerava li se brakom zasnovati muževljeva vlast

(ili njegovog obiteljskog starješine) nad ženom - matrimonium cum manu, ili te namjere

nije bilo - matrimonium sine manu. Brak s manusom je zakljucivan u formama:

confaraetio (bio je svecani oblik sklapanja braka, dostupan samo patricijima); coëmptio

(prividna kupnja žene u formi mancipacije); usus (cinjenica zajednickog života) - žena

provede godinu dana u muževljevoj kuci, zasnuje se manus muža ili njegovog kucnog

starješine. Ako žena to nije željela trebala je izostati tri noci - usurpatio trinoctii i nakon

toga proces je ponovo zapocinjao.

Zakljucenje braka je izazivalo i odreðene posljedice i u osobnim i u imovinskim odnosima

bracnih drugova. U braku cum manu žena je raskidala agnatsku vezu sa svojom obitelji i

potpadala pod ocinsku vlast muža. Gubila je pravo na obiteljsku imovinu, ali je u novoj

obitelji dobivala isti položaj kao i ostala ženska djeca - agnatske kceri i omoguceno joj je

nasljedno pravo u muževljevoj obitelji. U manus braku, žena je bila imovinsko - pravno

nesposobna. Imovina koju je imala prije braka i sve što je stekla tokom braka pripadalo je

novom pater familiasu. Dok je bila pod njegovom vlašcu nije je mogao prodati u ropstvo, ali

je mogao ubiti u slucaju preljube i pijanstva.

Nakon principata se sve više upražnjava brak bez manusa - matrimonium sine manu. Tu

je bila dovoljna fakticna zajednica bracnih drugova i njihova želja - affectio maritalis i

zajednica se smatrala brakom. Brak bez manusa nije utjecao na pravnu i poslovnu

sposobnost žene. U ovom braku je vrijedilo nacelo razlucene imovine. Ako je bila sui iuris,

zadržavala je svoju imovinu, a ako je bila alieni iuris sticala je za svog imatelja vlasti.

Samostalno je upravljala tom imovinom. I nakon braka je zadržavala agnatsku vezu sa

ranijom obitelji. Ostajala je sui iuris ako je tako bilo u trenu zakljucenja braka. U slucaju

spora o porijeklu imovine, vrijedilo je da je muževljeva dok se drugacije ne dokaže.

Pravne posljedice braka bez manusa: uzajamno poštovanje, pomaganje i vjernost, žena je

dobivala društveni položaj muža i pravo na uzdržavanje. Morali su izbjegavati svaki akt koji

bi doveo u pitanje postojanje bracne zajednice, nisu se smjeli tužiti, svjedociti jedno protiv

drugog. Muž je upravljao mirazom, ali prema ostaloj imovini žene nije imao pravo. Ovaj

brak se razlikovao od konkubinata jer se smatralo da su bracni drugovi istog društvenog

položaja pošto žive zajedno. Brak je prestajao smrcu, uslijed capitis deminutio maxima i

media i razvodom - divortium. Ako je brak prestajao smrcu, žena je morala tugovati -

tempus lugendi 10 mjeseci. To je uvedeno kako bi se riješila dvojba moguceg ocinstva

djeteta u novom braku. Kasnije je to vrijeme produženo na 12 mjeseci i vrijedilo je i u

slucaju razvoda. Brak s manusom imali su pravo razvesti muž ili njegov pater familias.

Confaraetio je razrješavan s diffaraetio, coëmptio - remancipatio, a usus stvarnim

prekidanjem bracne zajednice.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


23. DOS - MIRAZ

Miraz (dos) je imovinski doprinos koji su žena, njezin pater familias ili srodnici davali mužu

radi lakšeg uzdržavanja obitelji. U pocetku je ovo bila moralna obaveza, a od perioda

Augusta je postala pravna obaveza žene, ako je bila sui iuris. Miraz koji je davao pater

familias zvao se dos profec ticia, a dos adventicia je bio miraz iz drugih izvora. Miraz se

mogao ugovoriti na razne nacine: dos aut datur, aut dicitur, aut promittitur. Obveza

davanja miraza je poticala iz promissio dotis:

- dotis dictio - jednostrano obecanje miraza, verbalni kontrakt.

- datio dotis - prenošenje miraznih dobara na muţa.

- pactum dotis - neformalnim ugovorom dato obecanje.

Dok je preovladavao brak s manusom (matrimonium cum manu), miraz je postajao

muževljevo vlasništvo, ali zbog cestih razvoda miraz je putem cautio rei uxoriae bio vracan.

Kasnije je muž mogao biti tužen s actio rei uxoriae.

U vrijeme Konstantina raširen je obicaj darovanja prije braka. Donatio ante nuptias,

contrados je bio dar koji je zarucnik ili njegov pater familias davao zarucnici ocekujuci da

ce namjeravani brak biti sklopljen. Ovaj je dar odgovarao vrijednosti miraza. Darovanom

imovinom je upravljao muž, njegovom smrcu bi pripala djeci, ali je žena imala pravo

uživanja.

U Justinijanovom pravu u korist žene je bila ustanovljena prešutna hipoteka na cjelokupnoj

muževljevoj imovini, radi osiguranja miraza, a ženi je pripadala i vlasnicka tužba rei

vindicatio za potrazivanje miraznih stvari.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


24. PATRIA POTESTAS - POJAM OCINSKE VLASTI

Ocinska vlast - patria potestas je doživotna i u najstarije vrijeme neogranicena vlast

kucnog starješine - pater familiasa nad osobama i obiteljskom imovinom.

Vremenom je došlo do diferenciranja te vlasti na vlast nad robovima - dominica potestas,

vlast nad slobodnima koje je pater familias ustupao drugima na odreðeno vrijeme -

mancipium, vlast nad ženom - manus, vlast nad djecom roðenom i usvojenom i nad daljim

potomcima - patria potestas.

Pater familias je imao sljedeca prava:

1. IUS VITAE AC NECIS - pater familias je odlucivao o životu i smrt i, bilo kroz kažnjavanje

ili ubijanje svoje djece. Ovo pravo je pater familias u Justinijanovom periodu izgubio.

2. IUS VENDENDI - pravo prodaje djece i podcinjenih osoba. Nakon trece prodaje gubio je

patriam potestatem.

3. IUS VINDICANDI - ocevo pravo da traži izrucenje svoje djece i podcinjenih osoba od

trecih koji su ih izdržavali.

Filii familias nisu mogli raspolagati imovinom, niti su mogli ugovorima obvezivati imatelja

vlasti. Njihove su obveze imale karakter naravnih obveza. Kada su osobe alieni iuris

ukljucene u ugovorne obveze pretor je uveo actiones aedicticae qualitatis, gdje je pater

familias u odreðenim slucajevima odgovoran za obveze kucne djece. Na temelju actio de

peculio imatelj vlasti je odgovarao za obveze iz poslovanja pekulijem. Imovina koju su

podcinjeni dobivali od oca na samostalno upravljanje i raspolaganje zvala se peculio

profecticium. Imovina koju bi stekli u vojnom pohodu i kojom su od principata mogli

oporucno raspolagati - peculium castrense. U postklasicnom pravu imovina stecena u

državnoj službi - peculium quasi castrense. Bona materna je bila imovina naslijeðena od

majke ili njenih predaka s karakterom pekulijarne imovine. Kasnije je ova imovina nazvana

zajednickim imenom - bona adventicia i vlasnik ove tri imovine moglo je biti kucno dijete.

Justinijanovo pravo je ocinsku vlast svelo na jako uske okvire, pa su osobe alieni iuris mogle

slobodno raspolagati svojom imovinom.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


25. NACINI NASTANKA I PRESTANKA PATRIAE POTESTAS

Pod patriam potestatem dolazi se roðenjem i pravnim poslovima nakon roðenja:

arogacijom, adopcijom i legitimacijom. Roðenjem pod patriam potestatem dolazi dijete

zaceto u zakonskom rimskom braku za vrijeme trajanja tog braka. Pater familias bi uz

odreðeni religijski ceremonijal prihvatao to dijete, a ako to ne bi ucinio dijete je bilo

odbaceno i osuðeno na smrt. Ogranicavanjem ocinske vlasti pater familias je izgubio ius

vitae ac necis. Za osobe koje nisu roðene u obitelji, voljom obiteljskog starješine su mogle

doci pod ocinsku vlast putem pravnih poslova, usvajanjem.

Arrogatio je vršena uz vrhovnog svecenika pontifex maximus pred kurijatskom

skupštinom. Arogirati se mogao samo odrasli muškarac sui iuris, koji bi pretrpio capitis

deminutio minima. Tada bi on zajedno s ostalim clanovima obitelji i obiteljskom imovinom

potpadao pod ocinsku vlast adroganta.

Adoptio je posinjenje osobe alieni iuris, koja iz prijašnje patriae potestas prelazi pod

ocinsku vlast novog pater familiasa. Osoba alie ni iuris nije imala vlastite imovine, pa

adopcija nije imala imovinskog ucinka. Adoptirani je najprije putem prividne prodaje

(trostruke prividne mancipacije ako se radilo o muškoj osobi i jednostruke za ženske

osobe), oslobaðan ranije ocinske vlasti, a onda je pred magistratom u formi in iure cessio

zasnivana nova ocinska vlast.

Legitimatio je pozakonjenje vanbracne djece iz konkubinata. Uvedeno je u postklasicnom

razdoblju za vladavine Konstantina. Vršilo se na tri nacina: naknadnim sklapanjem braka

izvanbracnih roditelja, stupanjem izvanbracnog u službu kurijala i carevim reskriptom.

Ocinska vlast je prestajala zbog prirodne ili graðanske smrti imatelja vlasti ili podcinjenoga,

emancipacije i zbog položaja u državnoj službi koji bi postigla osoba alieni iuris.

Emancipatio je poseban, dragovoljan nacin prestanka ocinske vlasti u obliku pravnog

posla.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


26. TUTELA - TUTORSTVO

Nedorasli (impuberes) i žene koje su bile sui iuris (ni pod patriam potestam ni u manusu)

nalazile su se pod tutorstvom - tutelom.

Razlikujemo tutelu impuberum i tutelu mulierum.

Tutela impuberum (tutorstvo nad nedoraslim) je pripadala najbližim agnatima, ako

njih nije bilo, gentilima. To je bilo zakonsko tutorstvo (tutela legitima). Tutor je bio

zakonski nasljednik šticenika (pupillus), njegova obveza je bila upravljanje

šticenikovom imovinom. Tutora je mogao odrediti pater familias u oporuci (tutela

testamentaria) ili ga je mogao odrediti magistrat (tutela dativa). Tutorova

odgovornost je na pocetku bila neogranicena, ali je vec Zakonik XII ploca omogucio

tužbu protiv tutora koju je mogao podici svako osim pupilla, da se tutor ukloni. Kada

pupil postane dorastao (puberes) tutorstvo je prestajalo.

Tutela mulierum - žena sui iuris, starija od 12 godina je stajala pod tutorstvom

koje je ogranicavalo njezinu poslovnu sposobnost. Bez tutorova odobrenja žena nije

mogla zakljuciti brak s manusom, otuðiti res mancipi, voditi sporove, primiti

nasljedstvo, osloboditi robove, svecano oprostiti dug i dati miraz.

27. CURA - SKRBNIŠTVO

Razlikujemo 4 vrste skrbništva:

1. CURA PRODIGI - starateljstvo nad rasipnicima (prodigus), odnosno osobom koja je

pretjerano rasipala imovinu.

2. CURA FURIOSI - starateljstvo nad duševno oboljelim osobama. Duševno bolesne osobe

(furiosi) su bile djelatno nesposobne samo u vrijeme rastrojenosti. Poslovi koje bi te osobe

poduzele u svjetlim trenucima - lucida intervalla su bili valjani.

3. CURA DEBILIUM PERSONARUM - skrbništvo nad osobama s tjelesnim nedostacima

(slijepi, gluhonijemi, paralizirani).

4. CURA MINORUM - skrbništvo nad minorom. Kurator upravlja njegovom imovinom.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


28. POJAM I PODJELA STVARI

Pod pojmom stvari - res se podrazumjeva sve ono što može biti predmet pravnog prometa i

pripadati necijoj imovini. Dijele se na:

RES IN COMMERCIO - predmet privatnog prava.

RES EXTRA COMMERCIUM - predmet javnog prava.

Res in commercio - su stvari koje mogu biti predmetom pravnih poslova, pa time i

privatnog vlasništva.

Res extra commercium - su stvari koje zbog svojih pravnih ili fizickih svojstava ne

mogu biti predmetom privatnog vlasništva i pravnih poslova.

RES EXTRA COMMERCIUM DIVINI IURIS - stvari izuzete iz pravnog prometa

"božanskim zakonima." To su:

RES SACRAE - hramovi, oltari, odjeca svecenika

RES RELIGIOSAE - posvecene kultu pokojnika, grobovi

RES SANCTAE - svete stvari: gradski zidovi i vrata itd...

RES EXTRA COMMERCIUM HUMANI IURIS - stvari izuzete iz pravnog prometa "ljudskim

zakonima." To su:

RES COMMUNES - zajednicke svim ljudima: voda, zrak, more, obala

RES PUBLICAE - pripadaju državi; namjenjene opcoj upotrebi: putevi, rijeke

RES UNIVERSITATIS - stvari gradskih opcina: javna kupatila, pozorišta, stadioni

RES IN PATRIMONIO - stvari koje se nalaze u imovini neke osobe.

RES EXTRA PATRIMONIUM - stvari koje u odreðenom momentu nisu ukljucene u neciju

umovinu:

RES DERELICTAE - stvari koje je vlasnik napustio s namjerom da se odrekne prava

vlasništva

RES NULLIUS - stvari koje još nisu bile ni u cijem vlasništvu: životinje, plodov i...

RES MANCIPI - posebna skupina stvari. To su sredstva za proizvodnju (italska zemljišta,

zgrade, stoka, robovi). Pravo vlasništva nad ovim stvarima se moglo prenijeti putem

mancipatio ili in iure cessio (vrlo formalan proces).

RES NEC MANCIPI - tu su spadale sve ostale stvari i mogle su se prenositi neformalnom

predajom - traditio.

RES CORPORALES - tjelesne stvari; one koje se mogu dodirnuti.

RES INCORPORALES - netjelesne stvari; one koje se ne mogu dodirnuti.

RES MOBILES - pokretne stvari; koje mogu mjenjati položaj u prostoru, a da se pri tome

ne uništi njihova bit.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


RES IMMOBILES - nepokretne stvari; ne mogu se premjestiti bez da se ne uništi njihova

bit, ili ne promjeni dotadašnja struktura.

RES FUNGIBILES - zamjenjive stvari; one koje se u prometu odreðuju vaganjem i

mjerenjem; odreðena kolicina tih stvari se može zamjeniti istom kolicinom tih stvari.

Nazivaju se još i genericne stvari - GENUS, jer su najcešce odreðene prema vrsti (vino, ulje,

novac).

RES NON FUNGIBILES - nezamjenjive stvari; pojavljuju se u prometu kao strogo

odreðena pojedinost; nazivaju se još i SPECIES jer su to stvari koje imaju svoju

individualnost.

RES CONSUMPTIBILES - potrošne stvari; one stvari koje se uništavaju prvom redovitom

upotrebom.

RES NON CONSUMPTIBILES - nepotrošne stvari; ne troše se prvom normalnom

upotrebom.

RES DIVISIBILES - djeljive stvari; mogu se rastaviti na više dijelova, tako da im se ne

uništi prvobitna bit.

RES NON DIVISIBILES - nedjeljive stvari; one stvari cija bi se bit uništila diobom.

- Jednostavne (proste) - stvari koje predstavljaju posebnu prirodnu cjelinu.

- Sastavljene (sloţene) - stvari koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu

s posebnom namjenom.

- Skupina stvari (universitates rerum) - zbroj fizicki samostalnih i meðusobno

koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajednickom funkcijom i u prometu se pojavljuju pod

zajednicim imenom.

- Pripadak (pertinencija) - samostalna pokretna sporedna stvar koja olakšava upotrebu

glavne stvari i ispunjenje njenog ekonomskog cilja.

- Plodonosna stvar (res fructifera) - stvar koja je po prirodi ili pravnim propisima

sposobna stvarati nove ekonomske vrijednosti.

- Plod - FRUCTUS je nova ekonomska vrijednost nastala iz plodonosne stvari.

Razlikujemo:

FRUCTUS NATURALES - prirodni plodovi; nastali iz plodonosne stvari djelovanjem

prirodnih zakona.

FRUCTUS CIVILES - prihodi koji se dobiju od neke stvari posredstvom pravnih poslova

(najamnina, kamata...).

FRUCTUS PENDENTES - plodovi koji još nisu odvojeni od plodonosne stvari. Za njih vrijedi

pravilo, fructus pendentes pars fundi videntur (neodvojeni se plodovi smatraju sastavnim

dijelom zemlje).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


FRUCTUS SEPARATI - odvojeni plodovi. Tek odvajanjem (separacijom) od glavne stvari

plodovi postaju samostalne stvari i samostalni objekti prava.

FRUCTUS PERCEPTI - plodovi koje je ubrala ovlaštena osoba.

FRUCTUS PERCIPIENDI - plodovi koji su trebali biti prikupljeni, ali je držatelj stvari uslijed

svoje nemarnosti to propustio uciniti.

FRUCTUS EXTANTES - odvojeni, ali još nepotrošeni plodovi.

FRUCTUS CONSUMPTI - ubrani i potrošeni plodovi.

29. POJAM I VRSTE POSJEDA

Posjed - possessio je fakticna vlast na tjelesnoj stvari - corpus, s voljom stvar držati za

sebe - animus possidendi. Elementi posjeda u rimskom pravu su CORPUS i ANIMUS

POSSIDENDI.

Vlasnik je osoba koja je na pravom propisani nacin zasnovala pravnu vlast na stvari, dok je

posjednik svaka osoba koja ima fakticnu vlast na stvari, tj. mogucnost njezina korištenja,

bez obzira na nacin na koji je došla do stvari.

Vlasništvo je najvažnije stvarno pravo, a posjed samo fakticno stanje koje postoji neovisno

o bilo kakvom pravu. Najcešce je vlasnik ujedno i posjednik stvari jer se stvar u pravilu

nalazi u njegovoj fakticnoj vlasti, mada postoje situacije u kojima vlasnik izgubi fakticnu

vlast na stvari bilo svojom voljom, bilo protiv svoje volje, ali ipak vlasništvo je ostajalo

neokrnjeno, jer kao stvarno pravo prati stvar ma u cije ruke ona došla.

Fakticna ili materijalna vlast na stvari (corpus), predstavlja mogucnost da se stvar koristi i

upotrebljava. Animus je akt volje koji se ogleda u odreðenom vanjskom ponašanju.

Detentio je fakticna vlast bez volje imati stvar za sebe. Detentori su osobe koje drže stvar

na temelju nekog obveznog odnosa, odnosno na temelju odobrenog stvarnog prava na tuðoj

stvari. Oni ne drže stvar u svoje ime, nego u ime osobe koja im je dala stvar i kojoj ce je

vratiti. Ta druga osoba, koja je detentoru ustupila fakticnu vlast na stvari i dalje je

posjednik, uživa posjedovnu zaštitu jer ima animus, a c orpus vrši posredstvom detentora.

Vrste posjeda:

POSSESSIO AD INTERDICTA (juristicki, interdiktni posjed) je posjed koji sadrži oba

konstitutivna elementa, corpus i animus, zbog cega je zašticen pretorskim interdiktima.

POSSESSIO CIVILIS; POSSESSIO EX IUSTA CAUSA; POSSESSIO AD USUCAPIONEM

je juristicki posjed koji se temelji na nekom pravnom razlogu i koji na temelju predaje stvari

- traditio, ili putem dosjelosti - usucapio dovodi do zasnivanja prava vlasništva.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


POSSESSIO VITIOSA - POSSESSIO NON VITIOSA (s obzirom na nacin stjecanja

posjeda). Posjed koji je stecen silom - vi; kraðom - clam; zloupotrebom povjerenja -

praecario, je viciozni posjed. Ako nije stecen na ove nacine radi se o nevicioznom posjedu.

POSSESSIO BONAE FIDEI - POSSESSIO MALAE FIDEI. Prvi je pošten posjed -

posjednik u momentu zasnivanja posjeda nije znao i nije mogao znati da razlog - causa

stjecanja sadrži mane zbog kojih ne može postati vlasnikom stvari. Rijec je o oprostivoj

bludnji. Drugi je nepošten posjed - u momentu stjecanja posjeda, posjednik je znao ili je

mogao znati za nedostatke koji ce mu onemoguciti da postane vlasnikom stvari.

QUASI POSSESSIO (posjed prava) - postoji kada neko fakticno vrši sadržaj nekog prava

(corpus) s voljom da postupa kao da se radi o njegovom pravu (animus).

30. STICANJE I GUBITAK POSJEDA

Za sticanje posjeda po rimskom pravu su bila nužna oba konstitutivna elementa, corpus i

animus.

Originarno se posjed sticao neovisno o volji dosadašnjeg posjednika.

Ako se radilo o sticanju posjeda na nekretninama, trebalo je na ocit nacin pokazati da je

stecena fakticna vlast, npr. ograðivanjem. Za sticanje posjeda pokretnih stvari originarnim

putem se takoðer tražilo vidljivo materijalno zahvacanje stvari.

Derivativno, posjed se stice sporazumom s ranijim posjedn ikom koji predaje stvar novom

posjedniku.

Za derivativno sticanje posjeda nekretnina vrijedili su strogi zahtjevi za zasnivanje fakticne

vlasti. Za sticanje posjeda pokretnih stvari derivativnim putem je bio dovoljan bilo koji akt

kojim bi se nedvojbeno pokazalo da je izvršen prenos posjeda.

Klasicno pravo je poznavalo dva nacina prenosa posjeda stvari vec samim sporazumom

stranaka. To su:

Traditio brevi manu - postoji u slucaju kada se stranke dogovore da ce dosadašnji

detentor stvar ubuduce držati kao pos jednik.

Constitutum possessorium - suprotan slucaj od navedenog; dosadašnji posjednik ce na

temelju sporazuma stranaka ubuduce držati stvar samo kao detentor.

Kao fakticno stanje posjed je prestajao gubitkom konstitutivnih elemenata - corpore i animo

(kada posjednik napusti stvar), ili samo corpore (kada posjednik mimo svoje volje izgubi

fakticnu vlast na stvari).

Gubitkom fakticne vlasti mimo svoje volje, posjednik stjece pravo zahtjevati posjedovnu

zaštitu i sve dok ima to pravo smatra se posjednikom iako je izgubio corpus.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


31. ZAŠTITA POSJEDA

Sredstva za zaštitu posjeda se nazivaju interdikti - interdicta.

To su kratki i uvjetni nalozi koje je izdavao pretor na zahtjev zainteresiranih osoba bez

prethodnog ispitivanja, kojima je odreðenoj osobi nareðivano da nešto uradi ili ne.

Postoje dvije vrste interdikta:

INTERDICTA RETINENDAE POSSESSIONIS - služili za zaštitu posjeda od smetanja.

Klasicno pravo je poznavalo dva ovakva interdikta:

INTERDICTUM UTI POSSIDETIS - zaštita posjeda na nekretninama; štitilo se

zadnje fakticno posjedovno stanje kada ono nije bilo postignuto na viciozan nacin.

INTERDICTUM UTRUBI - služio zaštiti posjeda pokretnih stvari od uznemiravanja;

izdavao se u korist onog posjednika koji je u posljednjoj godini dana, racunajuci od

dana izdavanja interdikta, duže posjedovao stvar, uz pretpostavku da to nije bio

viciozan posjed.

INTERDICTA RECUPERANDAE POSSESSIONIS - služili za ponovnu uspostavu

izgubljenog posjeda na nekretninama.

INTERDICTUM UNDE VI - koristili posjednici koji su iz posjeda nekretnine izbaceni

silom.

INTERDICTUM DE VI PRIVATA - koristio posjednik koji je lišen posjeda putem

obicne sile.

INTERDICTUM DE VI ARMATA - ako je izbacivanje iz posjeda izvršila skupina

naoružanih ljudi.

U Justinijanovom pravu oba navedena interdikta (glavna) su spojena u jedan -

INTERDICTUM UNDER VI. Justinijanovo pravo je zabranilo svaku upotrebu sile u

posjedovnim odnosima uz prijetnju gubitkom prava vlasništva, povratom otete stvari i

novcanom kaznom u visini njezine vrijednosti.

INTERDICTUM DE PRECARIO - restitutorni interdikt koji je stajao na raspolaganju osobi

kojoj prekarist nije htio vratiti stvar koju je dobio na besplatnu upotrebu do opoziva.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


32. POJAM I VRSTE STVARNIH PRAVA

Stvarno pravo, zajedno s obveznim i nasljednim pravom, spada u skupinu pravnih pravila

kojima se ureðuju imovinski odnosi meðu ljudima - ius qoud ad res partinet - imovinsko

pravo. Za zaštitu stvarnih prava su predviðene actiones in rem, a za zaštitu obveznih

prava actiones in personam. Osnovne karakteristike stvarnih prava su:

ucinak inter vivos

stvarnopravnost

apsolutnost

obveza na pasivnost

trajnost

vezanost za stvar

ogranicenost broja

* Stvarna i obvezna prava služe za ureðivanje imovinskih odnosa za vrijeme života

subjekata prava, imaju ucinak inter vivos.

* Stvarnopravni odnos je odnos izmeðu ljudi povodom stvari. Objekt stvarnopravnog

odnosa je stvar, iz cega proistice stvarnopravnost kao bitna karakteristika stvarnog prava.

* Osnovni smisao djelovanja tužbe in rem je u tome što titular stvarnog prava može podici

tužbu protiv bilo koje osobe koja ga neovlašteno onemoguci ili ogranici u vršenju

stvarnopravnih ovlasti. Stvarna prava su zato apsolutna, jer djeluju prema svakome - erga

omnes.

* Stvarna prava stvaraju obvezu na pasivnost kod svih drugih osoba nareðujuci im da ne

poduzimaju nikakve radnje kojima bi omeli ovlaštenika stvarnog prava.

* Stvarno pravo je u pravilu trajno jer promatra subjekte kao uživatelje prava.

* Stvarno pravo je vezano za stvar i prati stvar bez obzira kod koga se ona nalazi.

* Broj stvarnih prava je u svakom pravnom sistemu ogranicen. U rimskom pravu je bilo pet

stvarnih prava:

vlasništvo

sluţnosti

emfiteuza

superficies

zaloţno pravo

Vlasništvo je najvažniji institut ne samo stvarnog prava nego i cijelog pravnog sistema.

Posebnu skupinu stvarnih prava cine stvarna prava na tuðim stvarima ( iura in re aliena).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


33. POJAM I VRSTE PRAVA VLASNIŠTVA

Vlasništvo (dominium, proprietas) je potpuna i iskljuciva pravna vlast na tjelesnoj stvari

(plena in re potestas). Tipicne ovlasti u sadržaju prava vlasništva su:

posjedovanje

upotreba

korištenje

raspolaganje

Tri osnovna elementa vlasništva su:

1. USUS (UTI) - pravo sticanja naravnih i graðanskih plodova i stvari.

2. FRUCTUS ( FRUI) - pravo raspolaganja sa stvari u pravnim poslovima.

3. ABUSUS (ABUTI) - pravo da stvar može napustiti (titular), uništiti, prodati, darovati,

ostaviti oporukom...

Vlasništvo je po svojoj naravi trajno pravo. Moglo se prenijeti na drugoga pravnim

poslovima inter vivos i mortis causa. U nekim se slucajevima moglo ugasiti ne prelazeci na

novog titulara: propašcu stvari, proglašenjem stvari za res extra commercium i

derelikcijom. Vlasništvo je prestajalo ako je titular izgubio svojstvo subjekta prava, do cega

je dovodila smrt i capitis deminutio (u Justinijanovom pravu capitis deminutio maxima i

media).

Razvitkom robne proizvodnje i uvoðenjem klasicnog ropstva razvija se klasicno

robovlasnicko privatno vlasništvo koje je bilo osnova na kojoj je nastalo rimsko klasicno

pravo. Klasicno pravo je poznavalo 4 oblika vlasništva:

1. KVIRITSKO VLASNIŠTVO - jedini tip vlasništva koje je priznavalo ius civile. Mogli su ga

stjecati samo rimski graðani na nacine predviðene civilnim pravom. Predmetom ovog

vlasništva su bile samo pokretne stvari i italska zemljišta.

2. PRETORSKO (BONITARNO) VLASNIŠTVO - uveli i štitili pretori kako bi u drugoj

polovini razdoblja republike olakšali pravni promet na res mancipi. Formalnosti koje

predviða civilno pravo otežavale su njihov promet. cesto bi stranke, oslanjajuci se na

poznanstvo, savjesnost i poštenje prenosile res mancipi putem predaje (traditio), a ne

formalistickim nacinima (mancipatio, in iure cessio). Takav prenos po civilnom pravu nije

proizvodio nikakav ucinak (prodavatelj i dalje ostaje kviritski vlasnik, kupac stice samo

pošteni posjed). Stjecatelj ni na koji nacin nije bio zašticen protiv moguce prevare. Zato

pretor uvodi prigovor prodane i predane stvari (exceptio rei venditae ac traditae), kojim

pruža kupcu zaštitu od kviritskog vlasnika, a protiv trecih osoba, koje bi stjecatelju oduzele

posjed stvari, postojala je Publicijanska tužba (actio Publiciana) kojom je mogao tražiti

posjed stvari natrag.

3. PROVINCIJSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo nad zemljištem u provincijama. Smatrano je

državnim vlasništvom, na kojem su pojedinci mogli samo steci posjed i plodouživanje, a po

uzoru na rimsko vlasništvo zašticeni su s actio in rem.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


4. PEREGRINSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo slobodnih stanovnika provincija na zemlji,

koju bi im Rimljani nakon osvajanja ostavili, i na ostalim dijelovima imovine. Vlasnicke

odnose na ovoj imovini su regulisali ius gentium i lokalni obicaji provincije.

Justinijan je izbrisao sve razlike i stvorio jedinstveni oblik vlasništva za cijelu državu, za koji

je predviðena neformalna tradicija kao redoviti nacin prenošenja i vlasnicka tužba rei

vindicatio kao sredstvo zaštite.

34. SUVLASNIŠTVO - CONDOMINIUM

Suvlasništvo (condominium, comproprietas) je vlasništvo više osoba na istoj fizickoj

nepodjeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) odreðeni.

Suvlasništvo može nastati pravnim poslovima inter vivos (ugovorom), ili mortis causa

(oporukom); odlukom državnog organa; zakonom.

Alikvotni dio je samostalna stvar u pravnom prometu, može biti predmet u pravnim

poslovima.

Svaki suvlasnik može samostalno raspolagati svojim alikvotnim dijelom ali ne može sklapati

pravne poslove koji se ne odnose na stvar kao cjelinu, bez saglasnosti svih suvlasnika.

Za raskid suvlasnicke zajednice, postoje sljedece tuţbe:

ACTIO FAMILIAE ERCISCUNDAE - ako je suvlasništvo nastalo nasljedstvom;

ACTIO FINIUM REGUNDORUM - za ureðenje meða izmeðu susjednih zemljišta;

ACTIO COMMUNI DIVIDUNDO - ako je nastalo na drugi nacin.

35. OGRANICENJA PRAVA VLASNIŠTVA

Vlasništvo može biti podložno ogranicenjima, kako s obzirom na druge vlasnike, tako i u

javnom interesu.

Ogranicenja vlasništva s obzirom na druge vlasnike se uglavnom vrše u interesu susjeda i

pogaðaju vlasnike zemljišta.

SUSJEDOVNO PRAVO: ovlasti, dužnosti i zabrane u izvršavanju prava vlasništva na

nekretninama koje meðusobno granice, ili se nalaze u blizini.

Od posebne je važnosti uvoðenje zabrane štetnih imisija. Imisije (imissio) su utjecaji koje

plinovite, krute ili tekuce stvari što dolaze s jedne nekretnine imaju na korištenje susjednih

nekretnina.

Postojalo je i ogranicenje vlasništva u javnom interesu, uglavnom na temelju graðevno -

redarstvenih propisa, te u svrhu održavanja javnih cesta i vodovoda.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Rimsko pravo je poznavalo i ustanovu oduzimanja vlasništva, tj. eksproprijaciju.

Eksproprijacija (publicatio bonorum) je prisilno oduzimanje vlasništva koje vrši država

zbog opcih potreba.

Pored navedenih ogranicenja vlasništva, vrijedilo je nacelo da se nijedan vlasnik ne smije

služiti svojim pravom iskljucivo zato da bi štetio drugome.

Aemulatio (šikana, šikaniranje) je korištenje vlastitim pravom tako da se drugome

nanosi šteta i prave smetnje, bez ikakve koristi za titulara.

36. OKUPACIJA - OCCUPATIO

Okupacija je stjecanje vlasništva na stvari koja ne pripada nikome, uzimanjem stvari u

posjed s voljom uciniti je svojom (res nullius cedit occupanti).

Okupacija je najstariji originarni nacin stjecanja vlasništva. Bila je moguca:

na stvarima koje nisu imale vlasnika (res nullius), kao što su divlje životinje (pravo

lova)...

otok nastao u moru (insula in mari nata);

res derelictae - stvari koje vlasnici odbace s namjerom da se odreknu od prava

vlasništva;

occupatio bellica - okupacija na stvarima neprijatelja ili same neprijatelje.

37. NALAZ BLAGA - THESAURUS

Blago (thesaurus) predstavljaju pokretne stvari vece vrijednosti, ciji vlasnik nije više

poznat.

Rješenja:

blago pronaðeno na svom zemljištu u cjelini pripada vlasniku zemljišta;

blago pronaðeno na tuðem zemljištu djelilo se na jednake dijelove izmeðu nalaznika i

vlasnika.

38. PRIRAŠTAJ - ACCESSIO

Priraštaj (accessio) je stjecanje vlasništva spajanjem stvari razlicitih vlasnika u novu

cjelinu pri cemu sporedna stvar, sjedinjena s glavnom, prestaje biti samostalnim

predmetom vlasništva.

Vlasnik novonastale cjeline je vlasnik glavne stvari, a koja je glavna stvar i koja sporedna

odlucivalo se od slucaja do slucaja. Glavnom stvari je najcešce smatran dio koji je održavao

bit cjelokupne nove stvari.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Slucajevi akcesije obuhvataju sjedinjenje pokretnih stvari s pokretnim, pokretnih s

nepokretnim i spajanje izmeðu dijelova jedne nepokretne stvari i dijelova druge nepokretne

stvari.

1. Priraštaj pokretnih stvari postoji kada se jednoj stvari, kao osnovnoj, doda druga, tako

da obje stvari pripadnu vlasniku važnije od njih (primjer: tuðom bojom obojiti vlastitu

tkaninu).

2. Spajanje pokretnih stvari s nepokretnim javlja se u sljedecim slucajevima:

satio - sijanje na tuðem zemljištu;

implantatio - saðenje na tuðem zemljištu;

inaedificatio - graðenje na tuðem zemljištu, ili graðenje tuðim materijalom na

vlastitom zemljištu.

Za navedene slucajeve vrijedi pravilo superf icies solo cedit, odnosno, da sve što je posijano,

posaðeno i sagraðano na tuðem zemljištu, ili izgraðeno tuðim materijalom na svom

zemljištu pripada vlasniku zemljišta jer se zemljište smatra glavnom stvari.

3. Priraštaj dijelova jedne nepokretne stvari s dijelovima druge nepokretne stvari, postoji u

sljedecim slucajevima:

alluvio - kada rijeka naslaže nanos uz obalu i time uveca zemljišta uz obalu;

avulsio - kada rijeka odnese komad zemljišta zajedno s drvecem, pa ono pusti

korijenje u zemljište na koje je donijeta;

alveus derelictus - kada rijeka napusti svoje korito;

insula in flumine nata - kada se pojavi otok u rijeci; vlasnici priobalnih zemljišta

dijele korito, odnosno otok, po liniji povucenoj sredinom rijeke.

39. PRERADA STVARI - SPECIFICATIO

Prerada stvari (specificatio) - poseban slucaj akcesije. Kod prerade stvari dolazi do

sjedinjavanja tuðeg materijala i rada samog preraðivaca.

Na pitanje treba li nova stvar pripasti vlasniku materijala ili preraðivacu, Sabinovci su

odgovarali da treba pripasti vlasniku materijala, ali je vremenom prevladalo mišljenje

Prokulovaca koji su davali prednost radu. Preraðivac je uvijek bio dužan nadoknaditi

vlasniku vrijednost materijala.

Rješenje Justinijanovog prava glasi:

Ako nova stvar moţe biti vracena u prvobitno stanje, pripada vlasniku materijala,

a ako to nije moguce, pripada preraðivacu, ako je bio bona fide.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


40. COMMIXTIO, CONFUSIO, FRUCTUS

Mješanje pokretnih tvrdih stvari (žita - COMMIXTIO) ili tekucine (vina - CONFUSIO) je

poseban slucaj originarnog stjecanja vlasništva.

Mješanjem ne nastaje nova stvar, nego dolazi do suvlasništva, ako je do mješanja došlo

voljom vlasnika, ili ako je do mješanja došlo bez njihove volje. Svaki od vlasnika zadržava

svoje pravo vlasništva na pomješanom dijelu.

Ako je razdvajanje bilo moguce, stajala im je na raspolaganju tužba za izlucenje - actio

ad exhibendum i vlasnicka tuţba - rei vindicatio, a ako razdvajanje nije bilo moguce,

svaki je vlasnik mogao zahtjevati samo odgovarajuci dio stvari.

Stjecanje plodova

Odvajanjem od plodonosne stvari plodovi postaju samostalne stvari i predmet samostalnog

prava vlasništva.

Ako se plodonosna stvar nalazila u posjedu vlasnika, vlasnik ce vec odvajanjem/separacijom

steci pravo vlasništva na plodovima.

Ako je vlasnik odreðenim pravnim poslovima prenio pravo ubiranja plodova na druge osobe

(dugorocni, kratkorocni ugovori o zakupu zemljišta, ugovor o antihrezi ili na temelju

plodouživanja), ili ako je bez svog pristanka bio lišen posjeda stvari i nije bio u mogucnosti

koristiti se plodovima.

Ukoliko je zemljište bilo dato u dugorocni zakup sa stvarnopravnim ucinkom, vektigalist,

odnosno emfiteuta su stjecali vlasništvo na plodovima vec separacijom ili odvajanjem od

plodonosne stvari i pri tome su imali prednost pred vlasnikom.

Slicno vrijedi i za poštenog posjednika (possessor bonae fidei) koji je sticao vlasništvo na

plodovima u momentu separacije kao nagradu za obradu i brigu o zemljištu.

Nepošteni posjednik (possessor malae fidei) nije imao pravo sticati plodove i vlasniku je

odgovarao ne samo za ubrane ( fructus percepti) i potrošene (fructus consumpti), vec i

za one koje je propustio ubrati (fructus percipiendi).

Kratkorocni zakupnici zemljišta, plodouživatelji i ovlaštenici na temelju ugovora o antihrezi

su sticali vlasništvo na plodovima tek percepcijom (uzimanjem plodova u svoju fakticnu

vlast).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


41. DOSJELOST - USUCAPIO

Dosjelost (usucapio) je originarni nacin sticanja vlasništva, posjedovanjem odreðene

stvari kroz odreðeno vrijeme uz pravno priznati naslov i dobru vjeru.

Vrijeme je jako bitan elemenat za dosjelost. Uzukapija je služila pretvaranju fakticnog u

pravno stanje, odnosno pretvaranjem posjeda u pravo vlasništvo.

Uzukapija je u svom razvoju prošla kroz dvije faze:

uzukapija po civilnom pravu

uzukapija po klasicnom pravu

Pravni režim uzukapije po civilnom pravu je bio dosta liberalno postavljen i ona je tada

poslužila legaliziranju posjeda pripadnika vladajucih slojeva nad novoosvojenim teritorijama.

Zakon je za uzukapiju odreðivao samo rokove posjedovanja i to za pokretne stvari godinu

dana, a za nepokretne dvije godine. Još je bilo odreðeno da su od uzukapije bile izuzete

ukradene stvari - res furtivae i silom oduzete stvari - res vi possessae. Kada je završen

proces legaliziranja posjeda vladajucih slojeva, pravni režim uzukapije po klasicnom pravu

je znatno pooštren, tako se utvrðuje citav niz pretpostavki koje su morale biti ispunjene

(pet pretpostavki):

1. RES HABILIS - predmet dosjelosti su mogle biti stvari sposobne za privatno vlasništvo,

ukoliko se nije radilo o stvarima na kojima je uzukapija bila zabranjena. Dosjelost nije bila

moguca na stvarima koje su bile van pravnog prometa - res extra commercium, na

ukradenim stvarima - res furtivae, silom otetim stvarima - res vi possessae, na res mancipi

koje je žena otuðila bez tutorova odobrenja, zatim na stvarima pupila i minora...

2. TITULUS (IUSTA CAUSA) - posjed je morao biti zasnovan na valjanoj pravnoj osnovi, a

to je najcešce pravni posao ciji je cilj prenos vlasništva.

3. BONA FIDES - posjednik mora biti u uvjerenju da je stekao vlasništvo, tj. mora se

nalaziti u oprostivoj bludnji o valjanosti pravne osnove sticanja stvari. Bona fides - dobra

vjera, poštenje; u pravnom prometu predstavlja uvjerenje posjednika o ispravnosti i

zakonitosti njegovog posjedovanja. Bona f ides se uvije k pretpostavljala i bila je oboriva

pravna pretpostavka - PRAESUMPTIO IURIS, protiv koje je bilo dozvoljeno isticanje

suprotnih dokaza. Bona f ides je morala postojati u casu uzimanja stvari u posjed. Ukoliko bi

posjednik naknadno saznao o nekim manjkavostima njegovog posjeda, to nece utjecati na

daljnji tok uzukapije, jer je vrijedio princip mala fides superveniens non nocet (kasnije

pridošla zla vjera/nesavjesnost ne škodi).

4. USUS POSSESSIO - uzukapijens je morao imati fakticnu vlast na stvari i volju zadržati

je za sebe (CORPUS ET ANIMUS REM) sve vrijeme trajanja roka potrebnog za dosjelost.

Ukoliko bi došlo do prekida posjeda i njegovog ponovnog uspostavljanja, rok uzukapije bi

pocinjao nanovo teci. Pokretanje vlasnicke tužbe - rei vindicatio, nije dovodio do prekida

dosjelosti; to je mogla uciniti samo presuda.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


5. TEMPUS - vrijeme posjedovanja, odnosno odreðeni rok za dosjelost. Taj rok je ostao isti

i u klasicnom pravu, kao i u civilnom - za pokretne stvari jedna godina, a za nepokretne

dvije godine.

42. LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO ID LONGISSIMI TEMPORIS

PRAESCRIPTIO - DOSJELOST PO JUSTINIJANOVOM PRAVU

Uzukapija je kao pravni posao civilnog prava bila pristupacna samo rimskim graðanima, a u

pogledu nepokretnosti mogla se primjenjivati samo na italska zemljišta, zato je pravni

poredak za provincijska zemljišta uveo institute LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO i

LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO.

Longi temporis praescriptio - LTP

Do Justinijana, kviritsko vlasništvo se moglo sticati samo na italskim zemljištima;

uzukapijom se nisu mogli služiti peregrini. U pocetku je LTP imala samo ucinak prigovora

protiv vlasnikove tužbe. Kasnije je postala sredstvo i za pokretne stvari, ali je tu vrijedila

samo za peregrine. Takav prigovor mogao se uspješno suprotstaviti od strane provincijalnog

posjednika protiv provincijskog vlasnika sa zahtjevom za povrat stvari i to nakon 10 godina

(ako su boravili u istoj pokrajini/opcini/provinciji), tj. nakon 20 godina (ako ne borave u

navedenim podrucjima).

Longissimi temporis praescriptio - LSTP

Od vremena Konstantina, onaj koji je posjedovao stvar vec 40 godina, mogao je odbiti

vlasnikovu tužbu, bez obzira na TITULUS i BONA FIDES. Tu se radi o zastari vlasnicke

tužbe, a ne o sticanju vlasništva. Kasnije se vremenski rok pomjera na 30 godina i time se

štiti dugorocni posjednik bez obzira na koji je nacin došao do posjeda stvari. On time ne

postaje vlasnik i ne može tražiti stvar stvarnopravnom tužbom od dosadašnjeg vlasnika ili

od treceg ako izgubi posjed. On samo odbija tužbu, ukoliko je prošao navedeni rok, a on

stvar još uvijek posjeduje.

Dosjelost po Justinijanu

REDOVNA DOSJELOST - usucapio i LTP su je cinile. Usucapio postaje dosjelost na

pokretnim stvarima koja traje 3 godine, a LTP je dosjelost na nepokretnim stvarima koja

traje 10 godina (ako su boravili u istoj pokrajini/opcini/provinciji) i 20 (ako ne borave u

navedenim podrucjima). Vrijede i dalje iste pretpostavke (5 pretpostavki obraðenih u

uzukapiji).

IZVANREDNA DOSJELOST - cini je LSTP. Posjednik koji je posjedovao stvar 30 godina

stice ne samo pravo da odbije vlasnikovu tužbu, nego i zaista STIcE vlasništvo. S actio in

rem može tražiti povrat povrat stvari, ako bi izgubio njen posjed. Potrebne pretpostavke su

bile protek roka od 30 godina i bona fides.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


43. MANCIPATIO

Mancipacija je najvažniji derivativni nacin sticanja vlasništva po propisima civilnog prava.

Mancipacija je svecani formalisticki pravni cin kojim se prenosilo kviritsko vlasništvo na res

mancipi.

U aktu mancipacije morali su sudjelovati mancipant - otuðivatelj, mancipatar - stjecatelj,

osoba koja je držala vagu na kojoj su vagani komadi bakra ili bakarne šipke i petorica

svjedoka, rimskih graðana. Na mjestu gdje se vršila mancipacija morao je biti i predmet na

kojem se htjelo prenijeti pravo vlasništva ili njegov simbol. Mancipatar je, držeci rukom

predmet, morao izgovoriti svecanu formulu kojom je tvrdio da je stvar postala njegova -

nuncupatio i predao bi komad bakra mancipantu kao simbolicnu cijenu. Otuðivatelj -

mancipant bi šutnjom priznao kupcevu tvrdnju.

Kada je uveden kovani novac odreðene vrijednosti, nije više bilo potrebno vagati bakrene

šipke. Mancipacija je od tada postala simbolicni akt - imaginaria venditio, za koji je civilno

pravo odobravalo prenos kviritskog vlasništva.

Nakon što je postala apstraktan pravni cin, mancipacijom se prenosilo vlasništvo bilo kojeg

naslova (kupoprodaje, miraza, zajma, darovanja); za zasnivanje osobnopravne vlasti

(muževljeve vlasti nad ženom - coemptio, zasnivanje ocinske vlasti - adoptio i oslobaðanje

od ocinske vlasti - emancipatio; za oslobaðanje od obveze - solutio per aes et libram;

za oporucivanje - testamentum per aes et libram.

Mancipant je morao jamc iti mancipataru za evikciju. Ako bi treca osoba podigla vlasnicku

tužbu tvrdeci da je mancipirana stvar njezino vlasništvo, mancipatar je imao pravo pozvati

mancipanta da se upusti u spor sa navodnim kviritskim vlasnikom. Ukoliko bi to mancipant

odbio, ili ako bi spor izgubio, mancipatar je mogao podici actio auctoritatis na temelju koje

bi dobio dvostruku vrijednost evinciranog predmeta.

Ako je bilo mancipirano zemljište, pa se kasnije pokazalo da je zemljište manje velicine

nego što je mancipant tvrdio, mancipatar je mogao uz actio de modo agri dobiti dvostruku

vrijednost nedostajuce površine.

U Justinijanovom pravu manc ipacija je bila formalno ukinuta i zamjenjena tradicijom.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


44. IN IURE CESSIO

In iure cessio je derivativni nacin sticanja vlasništva po civilnom pravu koji se sastojao u

prividnoj parnici (lis imaginaria) radi priznanja vlasništva.

Odvijala se uz sudjelovanje pretora, dotadašnjeg vlasnika (in iure cedens) i stjecatelja

(vincidans). Stjecatelj bi izgovorio svecanu formulu prisvajanja - vindicatio, kojom je

tužitelj u postupku legisakcije in rem otvorio postupak. Ako dotadašnji vlasnik ne bi

izgovorio formulu protutvrdnje (contravindicatio), pretor bi dosudio stvar stjecatelju

(addictio). Tako bi f iktivna parnica završila.

Zbog svoje apstraktnosti, in iure cessio se koristila u razlicite svrhe:

za prijenos vlasništva na res mancipi i res nec mancipi

za osnivanje, prijenos i ukidanje prava

za osnivanje i ukidanje sluţnosti

za ustupanje nasljedstva

za oslobadanje robova (manumissio vindicta).

In iure cessio je fiktivna parnica o vlasništvu, tako da otudivatelj nije odgovarao za evikciju.

Na osnovu in iure cessio nisu nastajale actio auctoritatis i actio de modo agri.

45. TRADITIO - PREDAJA STVARI

Traditio (predaja stvari) je neformalan, kauzalan i derivativan nacin sticanja vlasništva

po ius gentiumu, koji se vrši predajom posjeda stvari.

Tradicijom se prenosilo kviritsko vlasništvo na res mancipi i pretorsko (bonitarno)

vlasništvo na res mancipi. Kada je u Justinijanovom pravu ukinuta razlika izmedu res

mancipi i res nec mancipi, tradicija je postala jedini derivativni nacin sticanja

jedinstvenog vlasništva.

Da bi putem tradicije došlo do sticanja vlasništva, moraju se ispuniti odredeni

uvjeti:

1. sposobni subjekti tradicije

2. volja subjekata da se izvrši prenos (zasnivanje prava vlasništva)

3. pravna osnova tradicije (iusta causa traditionis) i

4. predaja stvari

Kod svake tradicije moraju postajati dva subjekta: otudivatelj stvari (tradens) i stjecatelj

(accipiens). Tradens mora biti vlasnik stvari da bi mogao prenijeti vlasništvo na stjecatelja.

Za tradiciju, kao i za druge derivativne nacine sticanja vlasništva, vrijedi pravilo da niko na

drugog ne može prenijeti više prava nego što i sam ima. Tradiciju su mogli upražnjavati svi

slobodni stanovnici rimske države kojima je ius gentium priznavalo imovinsku sposobnost.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Subjekti tradicije su morali ocitovati volju da žele otuditi stvar, tj. steci vlasništvo na njoj.

Kod otudivatelja je morala postojati volja da prenese vlasništvo na stvari (animus dominii

transferendi), a kod stjecatelja volja da primi stvar u vlasništvo (animus dominii

adquirendi).

Da bi tradicija bila valjana, volja subjekata je morala biti zasnovana na pravnom razlogu

(iusta causa traditionis), a to je mogao biti svaki pravni a kt koji je bio usmjeren na sticanje

vlasništva.

Na kraju bio je potreban i sam akt predaje stvari.

46. REI VINDICATIO

U vršenju svojih ovlasti, vlasnik može biti ometan na dva nacina:

oduzimanjem posjeda stvari (kada ce podici vlasnicku - petitornu tužbu i preko nje

zatražiti natrag posjed stvari - rei vindicatio)

uzurpiranjem nekih prava na korištenje stvari (koja zapravo uopce ne postoje, kao

npr. prava služnosti i u tom slucaju vlasniku na raspolaganju stoji actio negatoria).

REI VINDICATIO

Rei vindicatio je tužba kojom vlasnik, koji nije bio u posjedu stvari, tuži posjednika svoje

stvari i traži priznanje vlasništva kao i vracanje posjeda.

U reivindikacionoj parnici tužitelj je vlasnik koji je izgubio posjed stvari, dok je tuženik

posjednik koji vlasniku porice njegovo pravo na stvar. Cilj parnice je utvrditi ko je od njih

vlasnik.

U legisakcionom postupku obje stranke su morale utvrditi svoje pravo vlasništva da bi došlo

do parnice. Stranka koja bi izgubila spor, gubila bi i okladu (sacramentum), a obavezu

vracanja stvari imali su jamci koje je tuženi posjednik imenovao na pocetku parnice.

U formularnom postupku presuda je glasila na novcanu protuvrijednost stvari

(condemnatio pecuniaria), koja je ustanovljena na temelju procjene tužitelja, ucinjene

pod prisegom. Formula je sadržavala tzv. arbitrarnu klauzulu, kojom je tuženi pozivan da

vrati stvar. Tako je na posredan nacin tužitelj mogao doci do stvari.

U ekstraordinarnom postupku presuda je glasila na vracanje stvari i izvršavali su je državni

organi prinudnim oduzimanjem stvari i predajom tužitelju.

U vlasnickoj parnici tuţitelj mora dokazati:

1. svoje vlasništvo;

2. tuţenikovu fakticnu vlast na stvari;

3. identitet stvari;

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Tužitelj dokazuje svoje pravo vlasništva dokazivanjem postojanja pravnih cinjenica i

pretpostavki potrebnih za sticanje prava vlasništva. Ako tvrdi da je vlasništvo stekao

originarnim putem, tada mora dokazati postojanje cinjenica potrebnih za takav nacin

sticanja stvari (recimo ako tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošcu, mora dokazati

postojanje pet pretpostavki za dosjelost).

U slucaju da se tužitelj poziva na neki od derivativnih nacina sticanja vlasništva, mora

dokazati:

naslov sticanja - titulus

nacin sticanja - modus

vlasništvo prethodnika - što je i najteže dokazati, posebice ako je ono steceno

derivativnim putem (vlasništvo se tada dokazuje sve dok se ne pronade prethodni

vlasnik koji je vlasništvo stekao originarnim putem).

U formularnom i ekstraordinarnom postupku tuženik ne mora ništa dokazivati jer je teret

dokazivanja na tužitelju. U skladu sa pravilom in pari causa melior est condicio possidentis

(ako se dvojica pozivaju na istu osnovu, bolje prolazi onaj kod kojeg se stvar nalazi), u

korist posjednika djeluje pretpostavka da je vlasnik, dok se suprotno ne dokaže. Ako tužitelj

ne uspije dokazati svoje pravo vlasništva, stvar ce ostati kod tuženog posjednika.

Slucaj pasivne legitimacije: ako bi detentori i pošteni posjednici imenovali osobu u cije su

ime držali stvar/od koje su je stekli, te bi osobe onda ima le pasivnu legitimaciju, iako u

datom momentu nisu bile u posjedu spornog predmeta, a detentori i pošteni posjednici bi

izbjegli položaj tuženika.

Predmetom reivindikacije mogli su biti svi predmeti na kojima se može zasnovati kviritsko

vlasništvo. Kako je identitet generickih stvari teško dokazati, reivindikacijom se mogao

tražiti samo povrat individualno odredenih stvari.

Presudom nije odlucivano samo o spornom predmetu, nego i o svim potraživanjima (causa

rei), koja su se mogla odnositi na:

1. povrat i nadoknadu plodova (ako je rijec o plodonosnoj stvari);

2. nadoknadu štete (ako je stvar bila potrošena, oštecena ili uništena);

3. nadoknadu troškova koje je posjednik imao na stvari;

Ako je predmet spora bila plodonosna stvar, trebalo je riješiti pitanje naknade plodova kojih

je vlasnik bio lišen jer je stvar bila kod posjednika. Pošteni posjednik odgovara za plodove

koji još uvijek postoje (fructus extantes) u casu litiskontestacije, a nakon litiskontestacije

obavezan je nadoknaditi vrijednost svih plodova koje je ubrao (fructus percepti) ili

propustio ubrati (fructus percipiendi). Nepošteni posjednik mora nadoknaditi vrijednost

svih ubranih plodova (fructus percepti), kao i onih koje je propustio ubrati (fructus

percipiendi) i onih koje je potrošio (fructus consumpti) i to za sve vrijeme trajanja

posjeda, prije i poslije litiskontestacije, a nakon litiskontestacije odgovara i za plodove koje

bi mogao poluciti (imati?) samo vlasnik - tužitelj.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Nadoknada štete do koje je moglo doci na spornom predmetu je rješavana u ovisnosti o

cinjenici je li stvar bila kod poštenog ili kod nepoštenog posjednika. Pošteni posjednik je

morao odgovarati za štetu koju bi stvar pretrpila tek nakon litiskontestacije. Nepošteni

posjednik je morao odgovarati za propast i oštecenje stvari za sve vrijeme trajanja posjeda,

a nakon litiskontestacije je odgovarao i za slucajnu propast stvari.

Posjednik je mogao istaknuti protuzahtjeve za nadoknadu troškova i izdataka koje je imao

na stvari. Posjednik je mogao napraviti troškove:

koji su bili nužni za održavanje stvari (impensae necessariae);

koji su bili korisni i kojima je objektivno povecana vrijednost stvari ( impensae

utiles);

radi uljepšavanja stvari i u luksuzne svrhe (impensae voluptuariae);

Pitanje nadoknade troškova je takoder ovisilo o tome da li se radi o poštenom ili

nepoštenom posjedniku. Pošteni posjednik je mogao zahtjevati nadoknadu nužnih i korisnih

troškova i imao je pravo zadržati stvar (ius retentionis) sve dok mu ih vlasnik ne

nadoknadi. Nepošteni posjednik je dobio u Justinijanovom pravu pravo na nadoknadu

nužnih troškova i pravo da ono što je uložio kao impensae utiles može odnijeti ( ius

tollendi) ako se time nece nanijeti šteta samoj stvari. Vlasnik je s druge strane obojici i

poštenom i nepoštenom posjedniku morao samo priznati ius tollendi.

47. ACTIO PUBLICIANA

Actio Publiciana je služila za zaštitu bonitarnog vlasništva, a od razdoblja Justinijanovog

prava upotrebljavana je za zaštitu poštenih posjednika, nositelja prava osobnih služnosti i

ovlaštenika iz dugorocnih ugovora o zakupu zemljišta.

Uvedena je krajem razdoblja republ ike kako bi se omogucila pravna zaštita bonitarnom

vlasniku u slucaju da izgubi posjed stvari. Ona spada u f ikticijske tužbe (actio fikticia), jer

je pretor u njezinoj formuli nalagao sucu da sudi kao da je rok dosjelosti vec protekao.

Stjecatelj, koji je na osnovu toga, imao položaj uzukapijenta, bi postao kviritskim

vlasnikom. Zahvaljujuci ovoj f ikciji bonitarni vlasnik je mogao zahtjevati stvar od bilo koje

osobe, ukljucujuci i kviritskog vlasnika ako je ovaj njegovu stvar prodao.

Actio Publiciana se koristila i za zaštitu posjednika koji je stvar stekao u dobroj vjeri i na

temelju valjanog pravnog naslova od nevlasnika.

Kada bi pošteni posjednik izgubio posjed stvari, mogao ju je zahtjevati natrag od svakog

treceg slabijeg posjednika, ali ne i od kviritskog vlasnika. U slucaju spora izmedu dva

poštena posjednika koji su stvar stekli od istog otudivatelja, vrijedilo je nacelo prior

tempore, potior iure (jaci je onaj kojem je stvar bila prije predana), ali ako su stvar stekli od

razlicitih otudivatelja, jacim je smatran onaj koji je stvar posjedovao u vrijeme podizanja

tužbe.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


48. ACTIO NEGATORIA

Actio negatoria je služila za zaštitu kviritskog vlasništva, a podizana je u slucajevima kada

kviritski vlasnik nije bio lišen posjeda stvari, niti mu je osporavano njegovo pravo

vlasništva, vec kada je neka osoba tvrdila da ima neko stvarno pravo na stvari (primjer,

pravo služnosti ili založno pravo).

Cilj tužbe je utvrdivanje da tuženikovo pravo ne postoji i da se ostvari prestanak

uznemiravanja.

Tužitelj je morao dokazati cinjenicu uznemiravanja i svoje pravo vlasništva, što mu je puno

lakše nego u reivindikacionoj parnici jer je kod negatorne tužbe tužitelj i vlasnik i posjednik.

S druge strane, tuženik je morao dokazati da mu pripada pravo koje zahtjeva. Ako ne bi

uspio dokazati postojanje prava koje je tvrdio da ima, ili koje je vec vršio (primjer, zapoceo

gradnju kuce na tudem zemljištu), osudivan je na temelju negatorne tužbe na

uspostavljanje prijašnjeg stanja (restitutio), na nadoknadu izgubljenih koristi (commoda)

i pocinjene štete, kao i na polaganje kaucije da više nece ometati vlasnika (cautio de

amplius non turbando).

49. ZEMLJIŠNE SLUŢNOSTI (SERVITUTES PRAEDIORUM)

Zemljišne služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari koja omogućuju vlasniku i to

svakodobnom vlasniku tzv.gospodujućeg zemljišta (praedium dominans) određena

ovlaštenja nad susjednim služnim zemljištem (praedium serviens).

Za egzistenciju zemljišnih služnosti neophodno je postojanje 2 susjedna zemljišta.

Shvatanje kriterija susjednosti je historijski posmatrano poprimalo sve liberalnije forme.

Pored toga, da bi došlo do upostavljanja služnosti, neophodno je postojanje tzv.objektivne

kauze, objektivnog kriterija koji se ogleda u tome da služnost mora biti korisna

gospodujućem zemljištu, da služnost omogućava određeni privredni način korištenja

gospodujućeg zemljišta. Bez te objektivne kauze, koja inače mora biti trajnog karaktera, ne

bi bilo moguće ekonomski iskorištavati gospodujuće zemljište. Prema tome, egzistencija

služnosti ne zavisi od volje vlasnika zemljišta, već od činjenice postojanja ove objektivne

kauze.

Služnost prati zemljište bez obzira u čije vlasništvo to zemljište dođe. Promjena vlasnika bilo

gospodujućeg ili služnog zemljišta neće uticati na egzistenciju služnosti. Inače su služnosti

kao stvarna prava na tuđoj stvari, tj.kao jedan vid imovinskih prava bile nasljedne.

Zemljišne služnosti su nedjeljiva prava. Ne mogu se ni sticati ni gubiti po dijelovima.

Zemljišne sluţnosti su podijeljene u 2 osnovne kategorije:

1) Seoske ili poljske služnosti – servitutes praediorum rusticorum

2) Gradske služnosti – servitutes praediorum urbanorum

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Najstariji tipovi poljskih zemljišnih služnosti su služnosti puta (iura itinerum) i dovođenja

vode. Služnosti puta su:

- iter – pravo prolaženja preko tuđeg zemljišta pješke, na konju ili u nosiljci;

- actus – pravo goniti (agere) stoku i vući kola;

- via – šire pravo prolaženja, pa i natovarenim teretnim kolima. U tu svrhu je prema

Zakoniku XII ploča morao postojati put od najmanje 8 stopa širine u pravoj liniji, a 16

stopa na zavojima;

Služnost vode (aquaeductus) predstavlja ovlaštenje da preko tuđeg zemljišta odvodimo

vodu za navodnjavanje.

Aquae haustus – služnost koja daje ovlaštenje uzimanj vode iz tuđeg izvora ili iz tuđeg

vodotoka.

Servitus pecoris ad aquam ad pulsus predstavlja služnost koja omogućava napajanje

stoke na tuđem izvoru.

Servitus pecoris pascendi – služnost ispaše stoke na tuđem zemljištu.

Kao najkasnije seoske služnosti su se pojavile služnosti pribavljanja građevinskog materijala

sa tuđeg zemljišta, npr.kopanje kamena, pijeska, krede, sječa drvene građe itd.

Gradske sluţnosti su se javile kasnije sa izgradnjom urbanih naselja. Tu spadaju:

Servitus tigni imitendi – služnost ugraditi gredu u tuđi zid prilikom izgradnje zgrade.

Servitus oneris ferendi – predstavlja pravo osloniti zgradu na tuđi zid. U ovom slučaju

vlasnik služnog dobra bioje obvezan na facere, jer je bio dužan zid održavati u ispravnom

stanju.

Servitus proitiendi – predstavlja pravo izgradnje terase u tuđem zračnom prostoru.

Servitus atius non tolendi – predstavlja služnost slobodnog pristupa svjetla, zraka,

pogleda. Ovlaštenik ima pravo vlasniku susjedne zgrade braniti građenje preko određene

visine, ili mu braniti da gospodujućem zemljištu zatvori svjetlo i izgled.

50. OSOBNE SLUŢNOSTI (SERVITUTES PERSONARUM)

Servitutes personarum su uvrštene u opći pojam služnosti tek u Justinijanovom pravu.

Njihova egzistencija nije vezana za nekretnine, ne traži se postojanje gospodujuće stvari.

Osobne služnosti su vezane za osobu ovlaštenika. One su osobna (lična) prava i ne mogu se

odvajati od osobe ovlaštenika. Ova prava su nenasljediva i vremenski su ograničena prava.

U općem smislu prestaju smrću njihovog ovlaštenika.

Do pojave osobnih služnosti najčešće dolazi iz potrebe osiguranja egzistencije pojedinih

osoba. Osobne služnosti u većem obimu ograničavaju vlasnika služne stvari nego zemljišne

WWW.BH-PRAVNICI.COM


služnosti. Osobne služnosti su djeljiva prava; mogu se sticati i gubiti u dijelovima. Rimsko

pravo je poznavalo slijedeće osobne služnosti: usus fructus, usus, habitatio i operae

servorum vel animalium

Usus fructus (plodouživanje) je osobna služnost koja ovlašteniku daje pravo korištenja i

crpljenja plodova tuđe stvari bez ovlaštenja da uzusfruktuar može mijenjati ekonomsku

namjenu stvari - Usus fructus est ius alienis rebus utendi fruendi salva rerum

substantio.

Do formiranja usus fructus-a najčešće dolazi iz potrebe da ostavitelj davanjem neke

konkretne stvari u plodouživanje obezbijedi sredstva za egzistenciju određenim osobama

koje iz različitih razloga ne mogu biti nasljednici. Usus fructus se najčešće određivao putem

legata. Uzusfruktuar je detentor stvari, a ne posjednik. Uobičavalo se da prilikom

konstituiranja služnosti uzusfruktuar daje jedno obećanje, tzv.cautio ususfructuaria, da

će stvar koristiti na pažljiv i razuman način (boni viri arbitratu) i da će stvar nakon

proteka određenog vremena vratiti vlasniku.

Uzusfruktuar nije mogao na treće lice prenijeti svoje pravo plodouživanja, jer je to strogo

osobno pravo koje je vezano za njegovu ličnost. Međutim, on je mogao na treće lice

prenijeti tzv.izvršenje prava, odnosno mogućnost da treće lice faktički obavlja radnje koje

predstavljaju sadržaj uzusfruktuarovih ovlaštenja, dok sāmo pravo i dalje ostaje vezano za

osobu uzusfruktuara. Smrću uzusfruktuara gasi se i samo pravo, te samim t im i mogućnost

trećeg lica da nastavi sa obavljanjem radnji izvršenja tog prava.

Uzusfruktuar je vlasništvo na plodovima plodonosne stvari sticao putem percepcije,

tj.putem ubiranja ploda. Uzusfruktuar je snosio troškove tzv.redovnih izdataka za stvar kao

što su plaćanje poreza, sitnije opravke stvari, dok je troškove većih popravaka i većih

investicija snosio vlasnik stvari.

Usus fructus kao stvarno pravo na tuđoj stvari prestaje smrću ovlaštenika. Justinijanovo

pravo je dozvoljavalo izuzetak dopuštanja nasljeđivanja ovog prava, ali samo od strane

nasljednika iz prvog nasljednog reda. Ovo pravo je također prestajalo protekom utvrđenog

roka, a kao i svako stvarno pravo prestajalo je propašću stvari.

Usus je osobna služnost užeg sadržaja od plodouživanja, a predstavljena je u pravu

ekonomskog iskorištavanja određene stvari bez prava ub iranja plodova. Uzuar, ovlaštenik

ove služnosti, na treće lice nije mogao prenositi čak ni izvršenje svog prava, a nije bio

dužan plaćati troškove opravke stvari niti poreze za tu stvar. Vremenom se sadržaj usus -a

postepeno proširivao. Uočava se tendencija pokušaja njegovog izjednačavanja sa usus

fructus-om. Tako će kasnije biti dozvoljeno da i uzuar može ubirati plodove sa plodonosne

stvari, ali samo u obimu zadovoljavanja svojih osobnih potreba. Ukoliko se kao predmet

usus-a pojavljuje kuća, onda bi se dozvoljavalo korištenje te kuće i ostalim članovima

najužeg domaćinstva. Dozvoljava se izdavanje dijela kuće, ali pod uslovom da uzuar mora

ostati stanovati u kući. Usus je strogo osobno pravo, više vezano za osobu nego usus

fructus, pa kao takvo pravo nije bilo dozvoljeno da bude predmetom nasljeđivanja.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Habitatio je tek u Justinijanovom pravu uvršteno u sistem osobnih služnosti kao poseban

institut. To je pravo stanovanja u tuđoj kući. Po Justinijanovom pravu bio je dozvoljen

prenos izvršenja prava na treća lica, ali uz dogovorenu naknadu. Za razliku od ostalih

osobnih služnosti, ovo pravo nije prestajalo sa capitis deminutio niti nevršenjem non usu.

Operae servorum vel animalium je pravo korištenja radne snage tuđih robova ili

životinja. Pravna priroda ovog instituta je bila dugo vremena sporna, a Justinijanovo pravo

ga je počelo tretirati kao posebno pravo.

Služnosti su kao stvarna prava na tuđoj stvari uživale posebnu pravnu zaštitu, putem

petitorne tužbe actio confesoria koju ovlaštenik služnosti podiže protiv vlasnika stvari za

slučaj da mu ovaj onemogućava realiziranje njegovih pravnih ovlaštenja. Ova tužba je

antipod vlasničkoj tužbi actio negatoria. U nekim pravnim izvorima actio confesoria se

označava još kao vindicatio servitutis.

51. EMFITEUZA

Emfiteuza je stvarno pravo na tuđoj stvari predstavljeno u nasljedivom i otuđivom zakupu

poljoprivrednog zemljišta, koji ima stvarnopravni karakter. Ovo pravo je imalo dugoročan

kontroverzan razvoj, da bi tek u postklasičnom pravu bilo svrstano kao posebno pravo u

skupinu stvarnih prava na tuđoj stvari. Razvojni put ovog prava je bio različit u zapadnom i

istočnom dijelu rimskog carstva. U zapadnom dijelu rimskog carstva ovo pravo je nosilo

naziv ager vectigalis ili ius perpetuum.

Društvena uslovljenost pojave ovog prava ogleda se u činjenici da su ogromna zemljišna

prostranstva usljed nedostatka priliva nove robovske radne snage ostala neobrađena. Zbog

toga se u proces materijalne proizvodnje počinju uvoditi kategorije slobodnog stanovništva.

Prvobitno država, a kasnije i općine daju neobrađena ili slabo obrađena poljoprivredna

zemljišta u dugoročni zakup, obično na rok od 100 godina ili in perpetuum (zauvijek).

Zakupnikova obaveza je bila obrada zemljšta i uredno plaćanje godišnje zakupnine –

vectigal. Pod pretpostavkom urednog plaćanja zakupnine, ovo pravo prelazi lo je i na

nasljednike, a emfiteuta je uživao djelotvornu pravnu zaštitu putem tužbe actio in rem

vectigalis.

U istočnom dijelu rimskog carstva ovo pravo je nosilo naziv emfiteuza, od grčke riječi

emfiteuzis – usaditi, zasaditi. Osnovni cilj uspostave ovog prava je bio kultivisanje

napuštenih i neobrađenih poljoprivrednih zemljišta. Pošto je ovo zahtijevalo znatna

finansijska sredstva, uobičajeno je bilo da se pri zaključenju ugovora o zakupu dogovori

klauzula o oslobađanju plaćanja zakupnine za prve godine trajanja zakupa u vrijednosti

izvršenih investicijskih zahvata na zemljištu. Vremenom je postepeno došlo do sjedinjavanja

pravnih rješenja za ovo pravo u istočnom i zapadnom dijelu carstva, tako da je npr.car

Zenon svojom konstitucijom odredio da se ovdje radi o posebnom i samostalnom ugovoru

contractus emphyteuticarius.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


U Justinijanovom pravu emfiteuza se definiše kao posebno, otuđivo i nasljedivo stvarno

pravo na tuđoj stvari. Emfiteuta je uživao zaštitu putem stvarnopravnih tužbi actio in rei

vectigalis, actio confessoria, actio negatoria kao actiones uties.

Emfiteuta plodove stiče činom separacije. Dužan je plaćati poreske obveze za zemljište koje

je uzeo u zakup. Mogao je svoje pravo prodati, tu prodaju je morao naglasiti vlasniku

zemljišta koji je u roku od 2 mjeseca mogao ostvariti pravo prvootkupa ius protimiseus.

Ako bi vlasnik dao saglasnost na prodaju, imao je pravo na 2% od postignute kupoprodajne

cijene, tzv.laudemnium.

Ovo pravo je najčešće prestajalo neplaćanjem zakupnine, tzv.canon, uzastopno 3 godine,

propašću stvari, odreknućem, te confusio. Emfiteuza predstavlja tipičan primjer prava koje

se približava feudalnom pojmu vlasništva.

52. SUPERFITIES

Superfities je stvarno pravo na tuđoj stvari čiji sadržaj se sastoji u ovlaštenju korištenja

zgrade izgrađene na tuđem zemljištu. Kao stvarno pravo na tuđoj stvari bilo je nasljedivo i

otuđivo pravo. Ovo je specifična rimska pravna ustanova, koju ne susrećemo u drugim

pravnim sistemima. Predstavlja pokušaj stvaranja kompromisa između pravnog dejstva

principa superficies solo cedit (po kome je vlasnik zemljišta istovremeno vlasnik svega

onoga što se nalazi u zemljištu, na zemljištu i u zračnom prostoru iznad njega) i potrebe

omogućavanja dugoročnog iskorištavanja zgrade podignute na tuđem zemljištu.

Sa razvojem tržišnih oblika privređivanja došlo je i do ubrzanog razvoja gradskih naselja.

Formalno pravno je vlasnik gradskih urbanih prostora bila rimska država. Ona je prva

počela dodjeljivati gradske zemljišne parcele za izgradnju poslovnih prostora nosiocima

novostvorenih privrednih djelatnosti. U izvorima se spominju tzv.tamberne agentarie kao

poslovni prostori izgrađeni od strane banaka. Kasnije ovu praksu slijede različite korporacije

i pojedinci.

U određivanju pravne prirode ovog prava rimski pravnici su bili dosta podijeljeni. Neki su

smatrali da se ovdje radi o ugovoru o zakupu, dok su drugi smatrali da je to ugovor o

kupoprodaji, ali ne same zgrade već prava njenog korištenja. Sve dileme razriješilo je

Justinijanovo pravo određujući da se ovdje radi o ugovoru o dugoročnom zakupu, obično na

99 godina, koji ima stvarnopravne učinke. Superficiar je bio dužan uredno plaćati godišnju

zakupninu (solarium), a pod pretpostavkom urednog plaćanja zakupnine uživao je pravnu

zaštitu koja je bila komplementarna pravnoj zaštiti samog vlasnika putem actiones in rem

utiles. Superficiar bi gubio svoje pravo ukoliko ne bi 2 godine uzastopno platio godišnju

zakupninu. Interesantno je da njegovo pravo ne prestaje propašću zgrade, pošto on uvijek

ima mogućnost da ponovi izgradnju.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


53. ZALOŢNO PRAVO

Založno pravo kao stvarno pravo na tuđoj stvari ima funkciju realnog osiguranja

vjerovnikovog potraživanja1. Založno pravo ograničava vlasničko ovlaštenje neograničenog

raspolaganja sa stvari (abusus ili abut i), dok ostala stvarna prava na tuđoj stvari ne

ograničavaju abusus. Založno pravo u poređenju sa drugim stvarnim pravima na tuđoj

stvari ima svoje specifične karakteristike. To su akcesornost, tj.vezanost založnog prava

za obvezni odnos. Založno pravo ne može egzistirati bez prethodnog zasnivanja obveznog

odnosa. Sudbina založnog prava je u svemu određena sudbinom obveznog odnosa. Pošto su

obvezna prava vremenita, tako su i založna prava vremenski ograničena, za razliku od

drugih stvarnih prava koja su u principu trajna prava. Založno pravo kao posebna vrsta

stvarnih prava na tuđoj stvari se pojavilo tek sa razvojem robnonovčanih odnosa.

Historijski posmatrano, u rimskom pravu su postojali slijedeći oblici založnog prava:

fiducia, pignus i hypotheca.

Fiducia je najstariji oblik založnog prava kod kojeg založni dužnik prenosi vlasništvo

založene stvari na založnog vjerovnika, uz istovremeno sklapanje sporazuma, tzv.pactus

fiduciae, po kojem se založni vjerovnik obvezuje da će vratiti vlasništvo založene stvari

založnom dužniku kada mu ovaj uredno isplati dug. Preuzeta obveza založnog vjerovnika da

će vratiti vlasništvo založene stvari bila je moralne prirode. Njeno ispunjenje zavisilo je od

dobre vjere i poštenja založnog vjerovnika. Založni dužnik nije imao pravno sredstvo kojim

bi ga mogao na to procesualno pravno prinuditi. U početku je fiducia predstavljala prećutan

dogovor između vjerovnika i dužnika, tzv.lex commissoria, da će predata stvar moći

poslužiti kao zamjena za neispunjenu obvezu od strane dužnika.

Fiducia je bila veoma nepovoljna za založnog dužnika. Da bi se njegov položaj uvažio, u III,

odnosno II vijeku p.n.e. pravni poredak mu je stavio na raspolaganje tužbu actio fiduciae

sa kojom je od založnog vjerovnika tražio naknadu prouzrokovane štete u slučaju da je

založni vjerovnik založenu stvar otuđio trećem licu i time došao u nemogućnost ispunjenja

preuzete obveze na povrat založene stvari. Ova tužba je za sobom povlačila infa miu.

Fiducia se javljala u 2 oblika: fiducia cum amicum i fiducia cum creditore.

Fiducia cum amicum javlja se uz lukrativne, besplatne pravne poslove među prijateljima

(npr.posudba).

Fiducija cum creditore javlja se uz naplatne pravne poslove.

Fiducia se obično dodavala uz akt mancipacije. Da bi se odstranile negativne strane fiducia-

e i olakšao položaj založnog dužnika, kasnije će biti uveden novi oblik založnog prava,

pignus (ručni zalog).

Pignus je oblik založnog prava kod kojeg založni dužnik na založnog vjerovnika prenosi

posjed založene stvari. Založni vjerovnik postaje detentor ili izvedeni posjednik na

založenoj stvari i predstavljaće prvi pozitivni izuzetak time što će mu biti pružena

WWW.BH-PRAVNICI.COM


interdiktna posjedovna zaštita. Predaji posjeda založene stvari prethodi usmeni dogovor

stranaka contractus pigneraticius.

54. HIPOTEKA (HYPOTHECA)

Hipoteka je ugovorni zalog bez posjeda zaloţene stvari. Duţnik i vjerovnik

zaključuju sporazum da će određena stvar imati funkciju zaloga, s tim da ta stvar i

dalje ostaje i u posjedu i u vlasništvu zaloţnog duţnika.

Hipoteka se historijski pojavila kod ugovora o najmu poljoprivrednog zemljišta, a

poljoprivredni inventar koji služi za obradu tog zemljišta ima funkciju zaloga. Eventualna

predaja tog inventara založnom vjerovniku onemogućila bi realizaciju samog ugovora o

najmu.

Kao osnovno, postavlja se pitanje kako se vrši realizacija prava iz hipoteke. Založni

vjerovnik prvo mora doći do posjeda založene stvari. U tu svrhu prvobitno je koristio

interdikt interdictum Salvianum. Ovaj interdikt je imao dejstvo samo prema založnom

dužniku, dok njime vjerovnik nije mogao potraživati založenu stvar od trećih lica. Zbog toga

se uvodi novo pravno sredstvo, stvarno pravna tužba actio in rem pod nazivom actio

Serviana, sa kojom založni vjerovnik može potraživati založenu stvar i od trećih lica. Tek sa

uvođenjem ove tužbe koja je imala stvarnopravno dejstvo, hipoteka će zadobiti svojstva

stvarnog prava na tuđoj stvari.

Pored ugovora kao najčešćeg načina osnivanja hipoteke, ovaj oblik založnog prava može

nastati putem pravnih poslova mortis causa, najčešće legatom, sudskom odlukom

(tzv.pignus iudiciale), odlukom pretora (tzv.pignus pretorium), kao i zakonom

(tzv.pignus legale ili pignus tacitum).

Zakonske ili legalne hipoteke nastaju time što zakon određuje da će neke stvari u

određenim situacijama imati funkciju založnog prava. Tako je npr. zakonom određeno da

žena ima legalnu hipoteku na cjelokupnu imovinu muža u pogledu osiguranja realizacije

njenih zahtjeva na povrat miraza. Država ima zakonsko založno pravo na cjelokupnu

imovinu poreskih obveznika u cilju naplate poreza. Najmodavac stana ima zakonsku

hipoteku nad stvarima unesenim u stan od strane najmoprimca u pogledu osiguranja

naplate najamnine. Zajmodavac koji je dao novčana sredstva za popravak nekog

građevinskog objekta ima zakonsko založno pravo nad tim objektom u pogledu osiguranja

vraćanja duga. Nedorasli i minori imaju zakonsku hipoteku nad cjelokupnom imovinom

njihovog tutora-skrbnika u pogledu osiguranja eventualnih protuzahtjeva nastalih iz odnosa

starateljstva. Zakonska (legalna) hipoteka ima prednost u realizaciji nad ugovornom

hipotekom.

Kada je založni vjerovnik dobio posjed založene stvari, on je time ostvario prvi element

svojih ovlaštenja ius possidendi. Car Gordijan III je 327.godine n.e. svojom konstitucijom

omogućio primjenu instituta tzv.retencije, gdje je založni vjerovnik mogao zadržavati

založenu stvar kao sredstvo pritiska na založnog dužnika da mu ispuni i neke druge

WWW.BH-PRAVNICI.COM


dužničke radnje koje prvobitno n isu bile osigurane hipotekom. To je tzv.pignus

gordianum.

Založni vjerovnik nije smio upotrebljavati založenu stvar. Ukoliko bi to pak učinio, izvršio bi

tzv.furtum usus ili “krađu upotrebe stvari”. On također nije bio ovlašten da crpi plodove sa

plodonosne stvari, s tim što je bilo dozvoljeno ugovoriti da uzimanje plodova može imati

funkciju zamjene za ugovorene kamate. Kada je stekao posjed, založni vjerovnik bi

pristupao realiziranju svog drugog ovlaštenja, ius distrahendi. Pristupao bi prodaji

založene stvari. Založni vjerovnik ne može zadržati za sebe založenu stvar jer hipoteka nije

način sticanja prava vlasništva, već on mora izvršiti prodaju založene stvari, kako b i iz

kupoprodajne cijene namirio svoje potraživanje. Eventualno ostvareni višak cijene,

(tzv.hipeloma) bio je dužan vratiti založnom dužniku.

Založni dužnik je mogao istu stvar zalagati kod više založnih povjerilaca u svrhu osiguranja

različitih potraživanja. U tom slučaju problem nastaje kada se istovremeno više založnih

povjerilaca žele namiriti iz iste stvari. Rješenje je nađeno u uspostavljanju principa prior

tempore quotior iure ili “raniji u vremenu, jači u pravu”. Po ovom principu prvenstvo u

namirenju će imati onaj založni vjerovnik kome je stvar ranije založena. Istovremeno se

uvodi mogućnost da kasniji založni vjerovnik može doći na mjesto svog prethodnika u

redoslijedu namirenja, ukoliko mu isplati njegovo potraživanje. To je tzv. ius offerendi.

Inače, princip prior tempore quotior iure, iako je izvorno nastao za založno pravo, kasnije će

dobiti univerzalno značenje u svim granama prava. Rimsko postklasično pravo je dosta

učinilo na uvođenju principa publiciteta založnog prava time što je prednost u odnosu na

ostale oblike založnog prava davalo založnim pravima ustanovljenim putem javne isprave

(tzv.pignus publikum) ili založnim pravima putem privatne isprave potpisane od strane 3

svjedoka.

55. POSTANAK I PRESTANAK ZALOŢNOG PRAVA

Založno pravo po pravilu nastaje neformalnim ugovorom. Zbog akcesornosti založnog

prava moralo je postojati potraživanje koje treba osigurati zalogom. Pored toga, založno

pravo moglo je nastati i sudskim rješenjem u svhu izvršenja u ekstraordinarnom postupku

ili magistratskom odlukom kod uvođenja u posjed tuđe imovine radi osiguranja (ali bez

prava prodaje). To je tzv.pignus praetorium. U carsko doba razvijaju se i zakonska

založna prava, tzv.zakonske ili legalne hipoteke (pignus tacitum ili legale).

Založno pravo prestaje:

a) Prestankom potraživanja.

b) Propašću založene stvari, konfuzijom (založni vjerovnik postaje vlasnikom založene

stvari) i odricanjem.

c) Ukoliko treći stekne založenu stvar bona fide (ne znajući za založno pravo) i na osnovu

valjanog titulus-a, prestaje založno pravo prema njemu za 10, odnosno 20 godina (longi

temporis praescriptio). Za 30, odnosno 40 godina, treći bonae fidei possessor os tvaruje

isti učinak i bez titulus-a (longissimi temporis praescriptio).

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Documents

Rim -Pitanja