19
SVEUČILIŠTE U ZADRU ODJEL ZA ARHEOLOGIJU KOLONIZACIJA I ROMANIZACIJA ANTIČKOG ILIRIKA Seminarski rad Rimska vojska u Iliriku Aleksandar Bjelobrk Zadar, 2012.

Rimska Vojska u Iliriku

  • Upload
    shandor

  • View
    272

  • Download
    18

Embed Size (px)

DESCRIPTION

1. Uvod2. Prva faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku2.1. Prvi ilirski rat2.2. Drugi ilirski rat3. Druga faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku3.1. Ratovi s Delmatima3.2. Ilirik u Cezarovo doba3.3. Ilirik u Oktavijanovo doba4. Treća faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku4.1. Batonov ustanak4.2. Pacifikacija provincije i poĉetak romanizacije5. Ĉetvrta faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku6. Zakljuĉak 7. Popis literature

Citation preview

Page 1: Rimska Vojska u Iliriku

SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA ARHEOLOGIJU

KOLONIZACIJA I ROMANIZACIJA ANTIČKOG ILIRIKA

S e m i n a r s k i r a d

R i m s k a v o j s k a u I l i r i k u

Aleksandar Bjelobrk

Zadar, 2012.

Page 2: Rimska Vojska u Iliriku

1. Uvod

2. Prva faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

2.1. Prvi ilirski rat

2.2. Drugi ilirski rat

3. Druga faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

3.1. Ratovi s Delmatima

3.2. Ilirik u Cezarovo doba

3.3. Ilirik u Oktavijanovo doba

4. Treća faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

4.1. Batonov ustanak

4.2. Pacifikacija provincije i poĉetak romanizacije

5. Ĉetvrta faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

6. Zakljuĉak

7. Popis literature

Page 3: Rimska Vojska u Iliriku

1. Uvod

Najstariji podatak u rimskoj historiografiji, u kojem se spominje istoĉna obala Jadrana,

odnosi se na 302. godinu prije nove ere. Tit Livije navodi da je te godine spartanski

vojskovoĊa Kleonim na ĉelu skupine brodova plovio sredinom Jadrana prema sjeveru, te je

opisao njegov strah od divljih gusarskih plemena s istoĉne obale Jadranskog mora,

prvenstveno Liburna i Histra.

U to su vrijeme i na tom istom podruĉju, Rimljani još uvijek bili neaktivni, iako se moglo

naslutiti da će se njihova ekspanzija eventualno usmjeriti i na taj dio obale. Sam proces

prodiranja na obalu je dugotrajan, a po modelu M. Zaninovića moţe se podijeliti na ĉetiri

razvojne faze.1 Prvu fazu ĉinile bi tako vojne operacije od 229. do 167. prije nove ere, kada

je Rim pokušavao sprijeĉiti ilirske zajednice pod vodstvom Ardijejaca u ometanju plovidbe

od Jonskog mora do srednjeg Jadrana, kao i ometanje plovidbe na sjevernom dijelu Jadrana. 2

Drugu fazu, koja traje od 158. do 33. godine prije nove ere, obiljeţavaju osvajanja novih

teritorija i pokoravanje razliĉitih plemena u dubljoj unutrašnjosti Ilirika. U ovoj fazi,

glavninu sile otpora predstavljaju Delmati, koji napadaju Daorse, tadašnje saveznike Rima.

Druga faza takoĊer ukljuĉuje i niz sukoba na obali Jadranskog mora u vrijeme graĊanskog

rata izmeĊu Julija Cezara i Pompeja, te Oktavijanova osvajanja. Treća faza traje od 6. do 90.

godine nove ere, a oznaĉena je boravkom legija u pokrajini za vrijeme velikog ilirskog

ustanka, te podizanjem vojnih logora na podruĉju Dalmacije. Treća faza je takoĊer i faza

pojaĉane romanizacije podruĉja Ilirika. Poslijednju ili ĉetvrtu fazu rimskog djelovanja na

podruĉju Ilirika karakterizira najviši stupanj romanizacije navedenog podruĉja, pri ĉemu se

javlja uĉestalija regrutacija domaćeg stanovništva za sluţbu u rimskim kohortama. Ova faza

traje od kraja prvog do kraja trećeg stoljeća nove ere.

1 M. ZANINOVIĆ, 1973

2 R. MATIJAŠIĆ, 2009, 19

Page 4: Rimska Vojska u Iliriku

2. Prva faza rimkskog vojnogdjelovanja u Iliriku

Prvu fazu ĉine razliĉite rimske intervencije na našoj obali i u njenom zaleĊu od 229. do

167. godine prije nove ere, u ĉemu bitnu ulogu igraju Iliri, Makedonci i Grci. Bitno je spomenuti

kako nema puno dokaza koji svjedoĉe o detaljima prisustva rimske vojske u ovoj fazi, osim

pisanih povijesnih izvora suvremenika ili sudionika ovih dogaĊaja. Naime, u trećem stoljeću

prije nove ere, Rim se sa podruĉja Apeninskog poluotoka širio prema padskoj nizini, te je

sljedeći logiĉni strateški korak bio kontroliranje plovidbe Jadranskim morem.

2.1. Prvi iliriski rat

Aktivnosti ilirske kraljice Teute tijekom 230. pr. Kr. ozbiljno su ugrozile trgovaĉke rute

preko Jonskog mora koje su koristili rimski saveznici iz Italije i sa Sicilije. Iliri su im i ranije

zadavali jake udarce, ali ne u tako velikom razmjeru. Štoviše, nekolicina ilirskih pljaĉkaških

pohoda završilo je ubijanjem ili zarobljavanjem italskih trgovaca.3 Da bi prikazao svoje

nezadovoljstvo, rimski je Senat poslao braću Lucija i Gneja Korunkanija da kod Teute, zajedno

sa isejskim izaslanikom Kleemporom, protestiraju zbog ovih napada na rimske saveznike. Nakon

što se Teuta oglušila na njihove zahtjeve, Rimska mornarica saĉinjena od 200 brodova, na ĉelu s

konzulom Gnejem Fulvijem, kretala se prema Ilirskom podruĉju. Drugi konzul, Postumije, bio je

na ĉelu kopnene vojske koja se transportnim brodovima prebacivala u Apoloniju. Povjesniĉar

Polibije tvrdi da je Postumije imao 20 000 pješaka i 2000 konjanika. 4 Fulvije se s ratnim

brodovima kretao prema Krfu (Korkyra), ali je na putu saznao da je otok već osvojen od strane

Teute, te da je upravu tamo preuzeo Demetrije Farski. Demetrije je nedugo nakon toga dogaĊaja

stupio u kontakt s Rimom, nudeći svoju lojalnost i potpunu kontrolu nad podruĉjem u zamjenu

za neke povlastice. Tada ih je Demetrije poveo prema Epidamnu, gdje se već ranije iskrcala

Postumijeva kopnena vojska, a koji su takoĊer jako skoro zauzeli. Putem prema unutrašnjosti

pokoravali su Ardijejce, ali su im se neka plemena, poput Partina i Atintana, svojevoljno predala.

Naposlijetku je osloboĊena i Issa, te je i ta zajednica došla pod izravnu zaštitu Rima. Sa

završetkom sezone ratovanja, 229. godine, Fulvije se vratio u Rim s velikim dijelom mornarice, a

3 J. J. WILKES, 1969

4 MATIJAŠIĆ, 2009, 89-90

Page 5: Rimska Vojska u Iliriku

Polibije se utaborio u Epidamnu, gdje je unovaĉio novu legiju.5 Njegova zadaća bila je

nedgledanje Ardijejaca, te zaštita zajednica koje su prisegle lojalnost Rimu.

2.2. Drugi ilirski rat

Sljedeće godine, 228. prije nove ere, Teuta je iz grada Risinuma u Bokokotorskom

zalijevu uputila izaslanike koji su u njezino ime zamolili bezuvjetni mir, a kao tribut je odluĉila

bez borbe prepustiti podruĉje Korkyre, Isse, Pharosa, Epidamn i ona Ardijejska podruĉja koja su

Rimljani izravno osvojili. Veliki dio osvojenog podruĉja Rimljani su dali pod upravu Demetriju

Farskom, koji je sluţio kao njihov glavni povjerenik za to podruĉje. Nakon što se ĉitava rimska

vojska povukla iz Ilirika pri završetku prvog Ilirskog rata, Demetrije je tadašnju priliku iskoristio

kako bi podruĉje koje su mu Rimljani ostavili pod upravu spojio sa ostacima Ardijejske drţave,

te tako povećao svoj utjecaj. TakoĊer je nastojao proširiti utjecaj na podruĉja koja su bila

iskljuĉivo pod rimskom zaštitom, ali se većina oglušila na takav pokušaj.

Tako je od 229. do 219. godine prije nove ere Demetrije polako uĉvršćivao svoj poloţaj

na istoĉnome Jadranu i unutrašnjosti, a najveći korak vjerojatno je pristupanje makedonskom

savezu 224. godine prije nove ere. Iskoristio je ratove Rima i Gala na sjeveru kako bi se posvetio

gusarenju na Jadranu i aktivnom ometanju plovidbe rimskog brodovlja, ĉime je jasno pokazao

svoje nepoštovanje prema dotadašnjim saveznicima. Sastavivši flotu od 90 brodova, isplovio je

na jug kako bi napao i osvojio grad Pilos, gdje je s nakon nekoliko pokušaja zarobio još 50

brodova. S tom je flotom nastavio pohod na Ciklade. U meĊuvremenu su Rimljani opremili flotu

pod Lucijem Emilijem Paulom te napali i osvojili slabo branjeni Dimale, jednog od glavnih

Demetrijevih uporišta. Odatle je rimska flota otplovila na sjever te zauzela Faros. Demetrije je

bio prisiljen pobjeći, a utoĉište mu je pruţio makedonski kralj Filip V.

5 MATIJAŠIĆ, 2009, 90

Page 6: Rimska Vojska u Iliriku

3. Druga faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

3.1. Ratovi s Delmatima

Druga faza usko je vezana uz pojavu Delmata na prostoru izmeĊu rijeka Raše i Krke u 2.

stoljeću prije nove ere. IzmeĊu 158. i 157. godine prije nove ere, rimski senat je donio odluku da

se u Ilirik pošalje izaslanstvo koje bi istraţilo tamošnju trenutnu situaciju, s velikim naglaskom

na status Delmata. Povod same ekspedicije bile su prituţbe Isse zbog delmatskih pohoda na

njihove gradove, Epetium i Tragurium, ali i ĉinjenica da su u procesu svoga širenja asimilirali

neke kulturne grupe s podruĉja obale i otoka srednje Dalmacije. 6

Na ĉelu izaslanstva bio je Gaj Fanije Strabon. On je sljedeće godine, izmeĊu 157. i 156.

prije nove ere u Senatu izvijestio da su Delmati pokazali otvorenu nesnošljivost prema

Rimljanima i njihovu izaslanstvu: nisu ih htjeli primiti, ni ugostiti, a zamalo su im oteli i konje

na kojima su došli. 7 Senat je stoga bio primoran objaviti im rat. Još jedan od mogućih razloga za

rat, a koji je naveo Polibije, bio je taj da rimska vojska nije vojno djelovala preko 12 godina, te bi

pohod na Delmate bio odliĉna vjeţba za dizanje borbenog morala.8 No, ĉini se da je pravi razlog

ipak bio strah od dominacije Delmata na obali Jadrana, koja strateški postaje sve bitnija za

rimsku drţavu.

Sam rat poĉeo je 156. prije nove ere, a vodio ga je konzul Gaj Marcije Figul. Iskrcao je

vojsku u dolini Neretve, a potom krenuo prema Imotskom polju. Njegov primarni naum bio je

osvajanje središnjeg delmatskog podruĉja u Duvanjskom polju, ali su ga Delmati preduhitrili, te

su ga potukli na samom poĉetku kampanje. Figul je tada zbog velikih gubitaka bio prisiljen

povući se do Neretve. Idući napad zbio se poĉetkom zime iste godine, a taktika se svodila na

napadanje manjih delmatskih središta kako bi se središnji otpor u Delminiumu smanjio. 9 Nakon

što je par takvih malih operacija Figulu pošlo za rukom, odluĉio je napasti Delminium. Zbog

povišenog poloţaja na Lib Planini, gdje se Delminuim nalazio, rimske opsadne sprave nisu bile

od koristi. Figul se zato odluĉio za korištenje zapaljenih projektila koje je katapultom lansirao na

gradinu, te je tako i zapalio. No, rat tu nije završio, već je u proljeće 155. godine u Duvanjsko

polje došao novi konzul, Publije Kornelije Scipion, koji je zamijenio Figula, konaĉno osvojio

6 R. MATIJAŠIĆ, 2009, 113-114

7 R. MATIJAŠIĆ, 2009, 114

8 R. MATIJAŠIĆ, 2009, 114

9 M. ZANINOVIĆ, 1966, 27-29

Page 7: Rimska Vojska u Iliriku

Delminium, te kasnije u Rimu proslavio “triumf de Delmates”, tako uzimajući sve zasluge za

skonĉavanje prvog delmatskog rata.

Oko 137. godine prije nove ere, Ardijejci i Plereji su napali rimski posjed u Iliriku, na što

su Rimljani, zbog ratovanja u Hispaniji, odgovorili samo slanjem izaslanstva, a na što su se i

jedni i drugi oglušili. Nakon što su nastavili sa napadima, Senat je kao pomoć 135. prije nove ere

odluĉio poslati Servija Fulvija Flaka. Flak je sa sobom vodio dvije legije, koje je ĉinilo 10 000

vojnika i 6000 konjanika. Ardijejci i Plereji nisu bili spremni za rat, pa su poslali svoje

izaslanstvo moleći oprost. Nakon što su odbili pristati na mirovne uvjete Senata, tj. platiti za

poĉinjenu štetu, Fulvije ih je napao i porazio. 10

Smatra se da već tada polako poĉinje formiranje

nove rimske provincije na prostoru Ilirika, ali je sam razvoj ometan djelovanjima naroda sa

rubnih podruĉja rimske uprave. 129. prije nove ere tako dolazi i do sukoba sa Japodima, a vodi

ga konzul Gaj Sempronije Tuditan. Stvarni razlozi za poĉetak sukoba, a i sama lokacija, nisu

posve sigurni, jer su jedini izvori iskljuĉivo pisana djela Apijana i Tita Livija11

119. godine dolazi

do još jednog sukoba s Delmatima, a ovaj put u glavnoj ulozi na rimskoj strani stoji Lucije

Cecilije Metel. Apijan navodi kako je Lucije Cecilije svojevoljno napao Delmate kako bi dobio

trijumf, ali se to smatra netoĉnom informacijom, jer je poznato da je za svaki vojni pohod

potrebna potpora Senata. 12

Nakon što se 118. godine proslavio pobjedom, dobio je nadimak

Delmaticus, što svjedoĉi o njegovom uspjehu.

3.2. Ilirik u Cezarovo doba

Sedamdesetih godina drugog stoljeća prije nove ere, pokrajina još uvijek nema pravog

namjesnika. U pisanim izvorima spominjao se Gaj Koskonije, koji je izmeĊu 78. i 76. godine

prije nove ere ratovao s Delmatima na podruĉju Salone, a kasnije i s Japodima. Kasnije, za

vrijeme graĊanskog rata izmeĊu Cezara i Pompeja, Ilirik nije bio u središtu glavnih zbivanja, ali

se na ovom prostoru dogodilo nekoliko epizoda izmeĊu Cezarovih i Pompejevih zapovjednika na

ĉelu manjih vojnih postrojbi, dok su neke starosjedilaĉke zajednice ili pojedine skupine rimskih

graĊana, organizirane u konvente, stali na jednu ili drugu stranu. 13

Iako je već oko 10 godina tu

10

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 117 11

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 117 12

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 119 13

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 129

Page 8: Rimska Vojska u Iliriku

bio prokonzul, Cezar je doţivio neuspjeh ratujući u Iliriku. Potporu je imao samo od nekih

rimskih zajednica s tog podruĉja, ali ne i od domaćeg stanovništva (vjerojatno zato što je tu

djelovao iskljuĉivo preko svojih namjesnika, a ne osobno). 49. prije nove ere, kao zapovjednika

Ilirika, Cezar je postavio Gaja Antonija. Na mjesto zapovjednika mornarice stavljen je Publije

Kornelije Dolabela. Njih su dvojica dobili zadatak da ĉuvaju pristup Italiji kopnom s jugoistoka,

a uporište im je bilo u Liburniji.

Gaj Antonije je bio na otoku Krku, dok su njegovi ĉasnici Gaj Salustije Krisp i Lucije

Minucije Bazil, svaki sa po jednom legijom bili u dubini Kvarnerskog zaljeva. Pompejeva

mornarica, na ĉelu sa Markom Oktavijem i Lucijem Skribonijem Libonom, bila je mnogo

nadmoćnija, te je ubrzo svladala Cezarovu. 15 kohorti, koje je Cezar tu imao, savladane su kod

otoĉića sv. Marka u tjesnacu izmeĊu Krka i kopna. Gaj Antonije se morao predati pompejevcima

jer bez brodova nije imao kamo. Salustije i Minucije takoĊer nisu imali više brodova s kojima bi

se mogli suprotstaviti Pompejevim ĉasnicima.14

Nakon ove pobjede, Pompej je, utaboren u Issi,

nastavio ugroţavati naseobine vjerne Cezaru, poput Salone. Nakon što su je pokušali osvojiti,

povukli su se u Dirahij, gdje je Pompej skupljao veliku vojsku koja bi napala Italiju.15

Cezarov

potez bio je pokušaj sprijeĉavanja prodora u Italiju, tako što će duţ Dinarida postaviti dvije legije

Kvinta Kornificija (koji dobiva titulu “quaestor pro praetore”), ali osim nešto manjih pomorskih

uspjeha ostvarenih uz pomoć brodova dobivenih od Jadertina iz Liburnije, Cezar ne biljeţi ništa

o njegovim operacijama. U proljeće sljedeće godine, Marko Oktavije se svojim brodovljem

vratio u ovaj prostor i poĉeo opsjedanje Kornificijeve baze u Epidauru. U meĊuvremenu se

Vatinije odazvao na Kornificijev poziv u pomoć, te je porazio pompejevsku flotu u uskom kanalu

kod otoka Tauride u blizini Dubrovnika, nakon ĉega se Oktavije povukao, te napustio Jadransko

more.

Marko Antonije je morskim putem uspio dovesti nove trupe Cezaru u Apoloniju, te se

bitka preselila s podruĉja juţnog Ilirika u Tesaliju, gdje je Pompej napokon svladan i odakle je

pobjegao u Egipat. Pompejevci su nakon toga ponovno pokušali ojaĉati svoj poloţaj u Iliriku, ali

je Cezar tamo poslao Aula Gabinija (bivšeg Pompejevog pristašu) sa 15 kohorti i 3000

konjanika, što je prvi poznati sluĉaj da je rimska vojska pokušala prijeći ovu tešku rutu. Nakon

što je ušao u teritorij Delmata, uhvaćen je u zasjedu i izgubio je 5 svojih kohorti zajedno s

14

J.J. WILKES, 1969 15

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 130

Page 9: Rimska Vojska u Iliriku

bojnim znakovima. No, uspio je doći do Salone sredinom zime 48.-47. prije nove ere. Bio je

prisiljen nastaviti kampanju protiv Delmata oko Salone, pretrpivši tako velike gubitke. Izgubio je

4 tribuna, 38 centuriona i preko 2000 pješaka.16

Kasnije je umro u Saloni od poslijedica bitke.

Cezar se vratio u Rim, te zapoĉeo s planiranjem rata protiv Geta i Parta. Delmati, koji su sve do

sada bili na Pompejevoj strani i grĉevito se borili protiv Cezara, poslali su izaslanstvo u Rim,

zabrinuti jer će njegova vojska u sljedećem pohodu ponovno koraĉati kroz delmatski teritorij.

Cezar kao prokonzula u Iliriku stavlja Publija Vatinija s 3 legije (koje je kasnije planirao koristiti

protiv Geta i Parta), a nakon Cezarove smrti gubi 5 kohorti u bitci s Delmatima. 17

3.3. Ilirik u Oktavijanovo doba

Što se Oktavijanovog prisustva u Iliriku tiĉe, najveća pozornost daje se sukobima s

Japodima, Segešćanima i Delmatima od 35. do 33. godine prije nove ere. Nakon obraĉuna sa

cisalpinskim Japodima, Oktavijan dolazi na teritorij transalpinskih Japoda na podruĉju Velike i

Male Kapele. Umjesto putovanja cestama, Oktavijan vojsku šalje strmim i uskim šumskim

putevima, izbjegavajući moguće zasjede. Japodi su u jednom trenutku napali Oktavijana, ali je

on ubrzo uzvratio napadom na njihovo središte Terpon. 18

Kasnije napreduje prema Japodskoj

glavnoj gradini, Metulu. 3000 japodskih vojnika lako je obranilo rimske napade sa zidina

gradine. Oktavijan je pokušao sagraditi opsadni bedem, ali su ga u tome ometali noćni napadi

Japoda. TakoĊer su koristili projektile i opsadna sredstva koja su prikupili u ranijim bitkama na

tom prostoru. 19

Branitelji su bili primorani podići jedan bedem unutar naselja, te pomaknuti

liniju obrane na njega, dok su napadaĉi podigli ĉetiri tornja u visini obrambenih bedema, s kojih

su se mostovima pokušavali prebaciti na bedeme, pa tako i u samo naselje. Bitka završava tako

što su Japodi u jednom trenutku shvatili da će eventualno biti poraţeni, te su, kako ne bi pali u

ruke Rimljana, spalili grad do temelja. 20

Sljedeći Oktavijanov korak bio je pokoravanje Segešćana koji su uporište imali na utoku

rijeke Kupe u Savu, na podruĉju današnjeg Siska. Prelazio je preko teritorija Panonaca (Paeones)

koji nisu suviše prijateljski reagirali na rimsku prisutnost, te su ponekad napadali manje rimske

jedinice, zbog ĉega im je Oktavijan zapalio polja, te nastavio dalje. Opsada Segeste trajala je

16

J.J. WILKES, 1969 17

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 136-137 18

M. ZANINOVIĆ, 1966, 29-32 19

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 150 20

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 151

Page 10: Rimska Vojska u Iliriku

mjesec dana, nakon ĉega je Oktavijan traţio da mu Segešćani predaju taoce, opskrbe ga hranom i

daju da u njihovom gradu postavi vojnu postavu. Ĉelnici Segeste su prihvatili ponuĊene uvjete,

ali su se graĊani pobunili, te je nastao novi sukob nakon kojega je Oktavijan oko grada dao

izgraditi drvenu palisadu i dugaĉak rov. Dvije poljske utvrde i rijeĉna mornarica još su jaĉe

pritisnule grad, te su se Segešćani teško odupirali. Nakon 30 dana opsade, grad je pao u ruke

Rima, ponajviše zbog dobre kombinacije rijeĉnih i kopnenih napada. Oktavijan u Segesti ostavlja

Fufija Gemina sa 25 kohorti (što odgovara jaĉini dvije i pol legije)21

.

Oktavijan 34. godine prije nove ere, u proljeće, kreće u pohod na Delmate koji su

“prednjaĉili u proturimskom pokretu”.22

Delmati i ostala Ilirska plemena okupljaju se pod

zapovjedništvom Versa i broje oko 12 000 boraca. Verso je bio utaboren na Promoni, te je

Oktavijan tamo i krenuo. Nakon što je Oktavijan izdao nareĊenje da se sve izvidnice u krugu

grada unište, Delmati bjeţe unutar zidina. U pomoć Versu tada kreće Testim. Kada je zapoĉeo

sukob izmeĊu Testima i Oktavijana van zidina Promone, Verso je poslao svoju vojsku vani, ali je

Oktavijan iskoristio priliku, te ih je potjerao nazad, šaljući i dio svoje vojske unutar grada,

zauzimajući ga na taj naĉin. Nakon što su uĉvrstili svoju vlast na ovom podruĉju, krenuli su

juţnije i osvojili gradinu Setoviju. Senat je Oktavijanu priredio trijumf u kolovozu 29. godine

prije nove ere, slaveći izmeĊu ostaloga njegove pobjede u Iliriku

Za ove operacije vjeruje se da su poĉetak sustavnog osvajanja Ilirika, a da su glavni

motivi bili zaštita sjeveroistoĉne granice Italije i osiguranje središnjeg poteza istoĉne jadranske

obale, izmeĊu Krke i Neretve, koji do Oktavijana nije bio posve pod rimskom vlašću. 23

Nakon

Oktavijanovih pobjeda, a moguće još i ranije za Cezarova ţivota, naseobine rimskih doseljenika

na obali Epidauruma, te u Naroni, Saloni, Iaderu, Poli dobijaju kolonijski rang. 24

21

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 153 22

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 154 23

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 157 24

M. ZANINOVIĆ, 1973,23

Page 11: Rimska Vojska u Iliriku

4. Treća faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

4.1. Batonov (dalmatinsko-panonski) ustanak

Do poĉetka prvog stoljeća nove ere, Ilirik je već donekle ureĊena provincija pod upravom

carskog namjesnika koji je odgovarao izravno caru, a raspolagao je s nekoliko legija i

odgovarajućim pomoćnim postrojbama. Posljednih godina prvog stoljeća prije nove ere carski

legat u Iliriku bio je Lucije Domicije Ahenobarb.25

Cijeli teritorij od Dunava do Jadranskog mora

nije bio još posve pod rimskim nadzorom, jer je intenzivniji proces romanizacije u unutrašnjosti

Dinarida mogao poĉeti tek u posljednjem desetljeću 1. stoljeća nove ere. No, imali su potpunu

kontrolu nad graniĉnim podruĉjem, prvenstveno Posavinu i Podunavlje, te ĉitavu obalu. Najveće

prijetnje bile su na Dunavu, gdje su se germanski Markomani preselili sa Majne na podruĉje

Dunava u današnjoj Slovaĉkoj. 26

TakoĊer, Daĉani iz Trakije su ĉesto znali prelaziti Dunav i

pljaĉkati rimska podruĉja.

S druge strane, u podruĉju sjeverne Bosne, pleme Dezidijata s Batonom na ĉelu pobunilo

se protiv rimske drţave zbog prevelikih poreza, ali i prisilnog novaĉenja domaćeg stanovništva u

svrhu pohoda na Markomane. U meĊuvremenu su ilirski namjesnici vodili krvave bitke sa

plemenima koja su se nalazila izmeĊu Dunava i Elbe, prvenstveno Keruscima, Brukterima,

Senoncima i Cimbrima. Sve se to desilo prije 6. godine nove ere, kada je Tiberije napokon

odluĉio povesti konaĉni rat protiv Markomana. Vijest o pobuni, duboko unutar provincije, ubrzo

je stigla do legija koje su bile na granicama carstva, ali i do ostalih ilirskih plemena koja su se

udruţila s Dezidijatima. MeĊu prvima koji su se prikljuĉili bili su Breuci iz Posavine, na ĉijem je

ĉelu bio Pin i njegov vojskovoĊa, takoĊer imena Baton. Naime, sve je poĉelo kada je Baton

Dezidijatski napao nekolicinu rimskih vojnika a nakon toga i neke graĊane, trgovce i vojne

veterane (vexilliari). 27

Breuci su kasnije napali Sirmij, vaţno rimsko uporište na granici s

Mezijom. Legat Aulo Cecina Sever ih je sa svojim legijama potjerao do Drave, te i porazio. Dio

pobunjenika krenuo je prema Italiji, drugi dio prema Makedoniji, dok je treći dio ostao na svom

matiĉnom podruĉju. Tiberije je odmah na poĉetku rata u Sisciju iz Karnutuma (Beĉ) poslao

Marka Valerija Mesalina s dijelovima XX. legije, kako bi sprijeĉio prodor prema Italiji. Baton

25

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 167 26

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 167 27

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 167-168

Page 12: Rimska Vojska u Iliriku

Dezidijatski se nakon kraćeg zadrţavanja na jugu Ilirika, te neuspješne opsade Salone pomiĉe na

sjever prema Sisciji. Tamo se na otvorenom polju odvija sukob izmeĊu Mesalinove legije i

ustanika, pri ĉemu su ustanici bili neznatno jaĉi. Ali, zasjeda koju je Mesalin priredio bila je

fatalni udarac ustanicima, te je tako sprijeĉen prodor prema Italiji. XX. legija je tada dobila

pridjevak “Valeria Victrix”.28

Delmati u priobalnim podruĉjima, iako su dosad bili neaktivni, poĉinju pljaĉkati sve do

Makedonije, pritom napadajući rimska uporišta, no sve su te operacije ubrzo stale zbog

intervencije traĉke konjice pod zapovjedništvom Roemetalka i Raskuporisa. Iz Italije u Sisciju

krajem 6. godine stiţe unovaĉeni kontigent pod zapovjedništvom Valeja Paterkula, gdje ih već

ĉeka Tiberije sa svojim legijama. Tiberije je u meĊuvremenu sklopio mirovni sporazum sa

Marobodom od Markomana. 29

Poĉetkom 7. godine, u Sisciju dolazi i Germanik (sin Druza

Starijeg) sa kontigentom novih postrojbi, a oko Sirmija ulaze legije s istoka (iz Galatije i

Pamfilije), te 5 legija iz Mezije sa pomoćnim jedinicama i traĉkim konjaništvom pod

zapovjedništvom Aula Cecine Severa i Marka Plaucija Silvana. Utaborili su se izmeĊu Vukovara

i Vinkovaca, na podruĉju Volkajskih moĉvara. Na njihovo veliko iznenaĊenje, udruţeni Batoni

su ih napali dok su bili utaboreni, ali su eventualno poraţeni, iako su Rimljani pretrpjeli velike

gubitke. 30

Kasnije dolazi do grupiranja rimskih legija. Jedan dio nalazio se istoĉno od Siscije, a

Tiberiju je August povjerio mjesto glavnog zapovjednika. Germanik mu je bio pomoćnik, te su

njih dvojica skupa bili zaduţeni za kontrolu zapadnog Ilirika. Istoĉni dio Ilirika branili su Cecina

Sever i Plaucije Silvan, kojima je glavno središte bio Sirmium. U Iliriku je bilo ukupno deset

legija, sedamdeset auksilijarnih kohorti, ĉetrnaest konjiĉkih ala, deset tisuća veterana, te traĉka

konjica. 31

Pretpostavlja se da je u tom trenutku u Iliriku bilo 100 000 rimskih vojnika, te isto

toliko ustanika. Na susretu zapovjednika 7. godine u Sisciji dogovoren je daljni razmještaj legija.

Plaucije Silvan poslan je u Sirmij, Cecina Sever u Meziju, Tiberije i Germanik u Rim, a za

zapovjednika Siscije postavljen je Manije Enije. Breuĉki Baton je uhvaćen ili se svojevoljno

predao32

, te su njegovi vojnici prešli pod zapovjedništvo dezidijatskog Batona, koji se tada zbog

28

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 169-170 29

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 170 30

M. ZANINOVIĆ, 1966, 30-32 31

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 171 32

(Dion tvrdi da je predao Pina Rimljanima, te je dobio pravo vladanja nad Breucima, a Velej tvrdi kako se predao,

dok je Pin ubijen)

Page 13: Rimska Vojska u Iliriku

poraza u Panoniji seli u Dalmaciju, ponekad pljaĉkajući Panoniju iz sjeverne Bosne. U tom

trenutku, Breuci su bili kompletno poraţeni, iako su neka panonska plemena još uvijek pruţala

otpor. U Iliriku je zapovjednikom rimske vojske imenovan Marko Emilije Lepid, a pred kraj zime

tamo se vratio i Tiberije, koji je bio vrhovni zapovjednik.

U proljeće 9. godine, sve legije koje su bile prisutne u Iliriku, poĉele su se spuštati na jug

kako bi zadale finalni udarac Dezidijatima, koji su se nalazili u srcu Dinarida. Germanije je već u

poĉetku osvojio par bitnih uporišta na podruĉju srednje Bosne (Splon, Retin i Seretij)33

, tako da

je Baton imao jako malo saveznika koji bi mu mogli priskoĉiti u pomoć. Tiberije je vojsku

podijelio na tri dijela: jedan dio Lepidu, drugi Silvanu, a s Germanikom je pratio Batona, koji se

na kraju utvrdio u Andertiumu (Muć), gdje je imao ogromne zalihe, a i stratešku prednost terena.

Rimske postrojbe bile su nezadovoljne Tiberijevim odugovlaĉenjem napada, za koji i nije bio

sposoban zbog izgleda terena, te su poĉeli sa glasnim prosvjedima. Batonova vojska se uplašila

misleći kako je izraz nezadovoljstva usmjeren ka njima, te je poslao izaslanike ţeleći se predati.

Tiberije taj znak slabosti iskorištava i poĉinje s napadom, koji završava potpunom predajom

utvrde. U bitci su od velike pomoći bile auksilijarne jedinice, koje je Tiberije slao kako bi

pritisak na ustanike bio konstantan. 34

Ovo je svakako predstavljalo veliki udarac za tada mlado rimsko carstvo, te jedan od

najteţih ratova za Rim. Još su poneka podruĉja ostala pod upravom ustanika, ali su do kraja 9.

godine svi otpori otklonjeni, zahvaljujući Gaju Vibiju Postumu, koji je kasnije dobio titulu

namjesnika Dalmacije.

4.2. Pacifikacija provincije i početak romanizacije

Nakon Batonovog ustanka, Rim je dobio potpunu kontrolu Ilirika, te je istinska

romanizacija podruĉja mogla zapoĉeti. Legijski tabori, ali i tabori pomoćnih postrojbi, bili su

središta romanizacije jer su imali svoje podruĉje, polja, pašnjake (prata legionis) i druge oblike

interakcije s okolicom. 35

Oko vojnih tabora domaće i doseljeno stanovništvo oblikovalo je

civilna naselja koja su vojsku opsluţivala uslugama i robom. Upravo su ta civilna naselja

(canabae legionis) bila centralna pokretaĉka sila provoĊenja romanizacije jer su širili rimski

naĉin ţivota, obiĉaje i kultove meĊu lokalnim stanovništvom. Nakon odlaska vojnih postrojbi, ta

33

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 173 34

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 175 35

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 189

Page 14: Rimska Vojska u Iliriku

bi mjesta dobivala status municipija. Isprva je Dalmacija bila u rukama cara, što je i bila praksa

za provincije koje nisu bile posve sigurne. Sluţbeni naziv namjesnika provicnije bio je legatus

Augusti pro praetore provinciae Dalmatiae. Istodobno je bio zapovjednik dvaju legija i

pomoćnih postrojbi. Moć namjesnika proizlazila je prvenstveno iz veliĉine i jaĉine vojske koju

imaju pod svojom upravom.

U prvoj polovici prvog stoljeća, poĉinju se novaĉiti kohorte u juţnoj, a kasnije i na

podruĉju sjeverne Panonije (coh. Pannoniourm, coh. Varcianorum).36

Nakon Augustove smrti

14. godine, tri legije u podruĉju sjeverne Panonije su se pobunile. To su bile legio VIII Augusta,

legio IV Hispana i legio XV Apollinaris, koje su svoju vjernost polagali Augustu. Zahtijevali su

smanjenje vojnog roka s 25 godina na 16, veće povlastice u podjeli plijena i plaću od jednog

denara na dan. Pobunjenici su pokušali ubiti namjesnika Junija Bleza, nakon ĉega je on

kontaktirao novog cara - Tiberija, koji mu je poslao dvije pretorijanske kohorte saĉinjenu od

elitnih trupa, kojima su se prikljuĉili još neki pouzdani vojnici. Te kohorte ĉinilo je oko 700

pješaka i po 200 konjanika, konjaniĉke postrojbe iz drugih pretorijanskih kohorti i elitne

germanske postrojbe koje je August ustrojio kao svoju osobnu straţu. 37

Legije su poĉetkom

listopada te godine poĉele napuštati zajedniĉki tabor prekidajući pobunu. Prvo je otišla Osma

legija, zatim Petnaesta, a Deveta je bila najupornija, iako je kasnije i ona odustala.

Sjedišta legija u Panoniji u Tiberijevo vrijeme bili su Sirmij(Srijemska Mitrovica) i

Siscija (Sisak). Podruĉje Dunava bilo je organizirano tako da desnu obalu, na kojoj se nalaze

neka germanska plemena, nadrziru pomoćne i legijske kohorte, koje su rasporeĊene tako da paze

na više takvih zajednica odjednom. Nalazi vojnih diploma u Podunavlju i Posavini potvrĊuju te

tvrdnje.

U Dalmaciji su ostale dvije legije. Jedanaesta (XI) u Burnumu, na cesti izmeĊu Kistanja i

Knina, te Sedma (VII) u Tiluriju kod Trilja. Te dvije toĉke bile su dovoljno blizu Saloni,

najvaţnijem rimskom središtu na istoĉnom Jadranu i vjerojatno sjedištu namjesnika. TakoĊer su

organizirani i manji vojni logori za dijelove legije i za pomoćne postrojbe: Bigeste kod

Ljubuškog i Andetrium kod Gornjeg Muća. Zajedno sa legijskim logorima Burnumom i

36

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 182 37

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 183

Page 15: Rimska Vojska u Iliriku

Tilurijem, ĉinili su tzv. “delmatski limes”. Pretpostavlja se da su ove fortifikacije graĊene na

starijim delmatskim temeljima.

U Burnumu je prije XI. legije boravila legio XX. Valeria Victrix, koja je 20. prije nove ere

došla iz Hispanije, a Burnum je napustila nakon panonsko-dalmatinskog ustanka, oko 10. godine.

Dokaz o njenom boravku je nadgrobna ploĉa Tita Fulvija iz Salone, nepoznatog veterana iz

Jadera i centuriona Salvija Frebrana Bakula iz Burnuma. XX legija je tu bila samo ljeti, dok je

kasnije s dolaskom jedanaeste uspostavljen stalni legijski tabor. Burnum se nalazi na visoravni

iznad oštrog zavoja rijeke Krke koja teĉe kanjonom ispod tabora. Razlog smještanja tabora baš

na tome mjestu, bio je taj što se rijeka tu moţe prijeći, te odliĉna strateška veza izmeĊu centara

Salone i Iadera. Da bi vojska iz Burnuma uspješno osiguravala prometnice, izdvojena su legijska

i auksilijarna odjeljenja i postavljena na udaljene toĉke.38

Prije nekoliko godina, u Burnumu je

otkriven omanji amfiteatar, koji je podignut za vrijeme cara Klaudija (o ĉemu svjedoĉi

stratigrafija terena).39

U prilog tome ide i povijesni podatak koji govori o tome da je tadašnji

namjesnik provincije Dalmacije Lucije Aruncije Skribonijan, nakon Kaliguline smrti, htio uz

pomoć VII. i XI. legije zasjesti na carski tron, te po nekim izvorima, pokušati obnoviti

Republiku. Zbog lošeg znamenja postrojbe su odustale od urote, pa je njihovu privrţenost car

nagradio dajući im poĉasni naziv Claudia Pia Fidelis, te izgradnjom amfiteatra. Taj dogaĊaj zbio

se 42. godine. Krajem prvog stoljeća (oko 86. godine), Burnum napušta Legio III Flavia Felix,

koja je tu bila od 70. godine. 40

Dalmacija tada postaje provincia inermis41

, tj. nenaoruţana

provincija u kojoj nema aktivnih legija, već podruĉje Burnuma osiguravaju isturene jedinice

legija koje se nalaze u susjednim provincijama ili na podruĉju granice, o ĉemu svjedoĉi natpis sa

imenom Legio I Adiutrix (“prva pomoćna legija”).42

Epigrafiĉka evidencija ukazuje da u

Burnumu tijekom 1. st. borave barem ĉetiri pomoćne postrojbe: Ala I Hispanorum, cohors II

Cyrrhestarum sagittaria, cohors III Alpinorum i cohors I Montanorum civium Romanorum.43

Od

ostalih kohorti u Dalmaciji tu su još i: cohors I Bracaraugustanorum, cohors I Campana, cohors

38

CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006, 23-24 39

CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006, 7-10 40

CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006, 16 41

M. ZANINOVIĆ, 1973, 24 42

CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006, 43

Page 16: Rimska Vojska u Iliriku

I Lucensium i cohors VIII Volountariorum Kasnije, poĉetkom drugog stoljeća, tu kratko borave i

legionari Pete makedonske legije (Legio. V Macedonica).

Tilurij se nalazi na podruĉju sela Gardun, u okolici Trilja. Rimska vojska je odabrala

Gardun za smještaj tabora zbog odliĉnog poloţaja na rijeci Cetini. Gardun je, zbog svog

poloţaja, mjesto s višestoljetnom praksom nastanjivanja, te se osim antiĉkih, na lokalitetu mogu

naći i predmeti iz prapovijesti, te srednjeg vijeka.44

Prije no što je Deveta legija došla u Tilurij, tu

se nalazila Legio IX Hispana, ista ona legija koju nalazimo u panonskim pobunama nakon smrti

Augusta.

Dokaza da je tabor u Bigesti (kod Ljubuškog) bio logorski nema. TakoĊer je slabo

poznato koje su legije i kada bile utaborene na tom mjestu. Ali, poznato je da je tijekom prvog

stoljeća tamo boravila Cohors III Alpinorum, koja je najvjerojatnije došla iz Burnuma 70.

godine.

5. Četvrta faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

Potkraj prvog stoljeća rimski su se politiĉki i vojni ciljevi usmjerili sa podruĉja Dalmacije

na Panoniju. Napokon je došlo do stabilizacije prilika u obalnom dijelu i dinarskom zaleĊu, ali se

duţ Dunava javljaju nove nestabilnosti. Flavijevska dinastija, koja je vladala od 69. do 96.

godine, imala je tendenciju svoje vanjskopolitiĉke probleme rješavati vojnim sukobima. Tako je

Dominicijan za vrijeme svoje vladavine ratovao sa Markomanima, Kvadima, Sarmatima i

Daĉanima, dok njegov nasljednik Nerva u svojoj trogodišnjoj vladavini po tom pitanju nije

mnogo poduzimao. Ali je zato Trajan u razdoblju od 98. do 116. godine sklopio savez sa

Sarmatima, te kasnije zaratio s Daĉanima 101. godine. 45

IzmeĊu 101. i 102. godine, te izmeĊu 105. i 106. godine, vodila su se dva daĉka rata.46

Na

jednoj strani bili su Rimljani, sa sarmatskim Jazigima, a na drugoj strani Daĉani, koji su takoĊer

imali sarmatske saveznike, ali Roksolane. Hrvatsko Podunavlje tu igra kljuĉnu ulogu kao

obrambeni dio lijevog krila rimskog napredovanja. U vrijeme trajanja daĉkih ratova, Trajan je

raspolagao sa desetak legija, od kojih su neke stigle i iz Germanije. Ĉetvrta legija neko je vrijeme

44

M.SANADER, 1998, 243-245 45

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 222 46

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 222

Page 17: Rimska Vojska u Iliriku

boravila u Singidunu (Beograd), ali se kasnije s ostalim legijama uputila prema Daciji. U

razdoblju od 103. do 106., Trajan je napravio podjelu Panonije na dva dijela: Pannonia Superior

i Pannonia Inferior. Na taj ja naĉin dunavski limes podijeljen na dva skoro jednaka dijela, od

kojih je svaki pripadao jednoj od ovih provincija, te je stoga bilo lakše i podjednako rasporediti

legije po svim provincijama.47

Tijekom nekoliko godina nakon daĉkoga rata, dio legija i

pomoćnih postrojbi iz Dacije je postupno premješten u druge provincije.

Za vrijeme Hadrijana su postavljeni pomoćni tabori duţ Dunava: Batin, Dalj

(Teutoburgium), Sotin (Cornacum), Banoštor (Bononia), Slankamen (Acumincum), Surduk

(Ritium), Novi Banovci (Burgenae).48

Većina tih utvrda su isprva imali samo zemljane nasipe i

drvene palisade, ali su kasnije s vremenom dobile i kamene zidine. Osim tabora, u okolici su

izgraĊivane promatraĉnice, kako bi cijela obala Dunava bila pod stalnom kontrolom.

117. godine, nakon kraćeg stabilnog perioda, sarmatska plemena Jacigi i Roksolani se

bune protiv Rimljana zbog nezadovoljstva oko podjele Dacije (nisu dobili ništa), a

najvjerojatnije su iskoristili trenutak promjene vlasti, nakon Trajanove smrti. Rimska vojska ih je

porazila, iako ne s lakoćom kako su to isprva oĉekivali.

Posljednje poznato novaĉenje kohorti u podruĉju Dalmacije, bilo je u vrijeme provala

Kvada i Markomana od 166. do 180. Rat se vodio na podruĉuju Dunava, tj sjeverne granice

Carstva, a u Dalmaciji su bile formirane dvije kohorte: cohors I militaria Delmatarum i cohors II

militaria Delmatarum. Ove jedinice bile su sastavljene iskljuĉivo od domaćeg stanovništva,

vjerojatno Delmata i Dardanaca, što se da zakljuĉiti po nazivima skupina. U Saloni podiţu i

uĉvršćuju gradske zidine, pripremajući je tako za eventualni napad. Na obnavljanju zidina

sudjeluju i dijelovi Druge i Treće legije (koje je unovaĉio osobno Marko Aurelije), o ĉemu

svjedoĉe graĊevinski natpisi.49

Povijest kretanja pomoćnih postrojbi rimske vojske u Dalmaciji

se moţe donekle rekonstruirati zahvaljujući spomenicima sa imenima vojnika, veterana i

ĉasnika, te opisa odreĊenih zadaća upravnog karaktera koje su izvršavane u provinciji. U prva tri

stoljeća, kroz Dalmaciju je prošlo više od dvadeset pomoćnih kohorti, ali ih je jako malo bilo

duţe vrijeme stacionirano u njoj. Glavne baze bile su vojni tabori u Bigesti, Kadinoj Glavici,

Andeteriju, Saloni, Tiluriju i Burnumu.50

Pomoćnih i privremenih tabora bilo je i u Promoni

47

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 223 48

M. ILKIĆ, 2009, 143-150 49

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 236 50

R. MATIJAŠIĆ, 2009, 236

Page 18: Rimska Vojska u Iliriku

(Tepljuh kod Drniša), Magnumu (Balijina glavica kod Muća), Raetiniumu (Retinij kod Bihaća),

itd. Cohors I Campana voluntariorum civium Romanorum (prva kohorta kampanjskih

dobrovoljaca sastavljena od slobodnih graĊana volontera) boravila je tijekom prvog stolja u

Bigesti, a poslije je premještena u Bononiu. Cohors III Alpinorum equitata (treća konjiĉka

kohorta Alpinaca) je do 185. godine boravila u Bigesti, Burnumu i Andeteriju, a onda je

prebaĉena u Donju Panoniju. Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum je bila u

Andeterijumu u vrijeme cara Augusta, kasnije je u drugom stoljeću premještena u Tilurij, a u

trećem stoljeću u Bigeste(jedan njen dio bio i u Epidauru).51

Cohors I Belgarum equitata ili prva

belgijska konjiĉka kohorta je krajem prvog stoljeća došla iz Germanije u Dalmaciju, te je do

trećeg stoljeća boravila u Saloni i Bigesti, a neki njeni dijelovi u Tiluriju i Burnumu.

Treće stoljeće nove ere predstavlja miran period, te takoĊer period relativnog cvata

pokrajine. Rimski utjecaji stigli su i u najzabaĉenije krajeve. Polja, šume, rudnici i druga

prirodna bogatstva obraĊuju se i iskorištavaju u okviru pravnog i gospodarskog sistema, kojega

je utemeljila i osigurala rimska vojna organizacija, bez koje tog sistema ne bi ni bilo. 52

6. Zaključak

Rimska vojska je u Iliriku, u više navrata, boravila u periodu duţem od 600 godina.

Isprva su ciljevi Rima bili više defenzivne prirode, imajući na umu prvenstveno osiguravanje

podruĉja istoĉno od njihove drţave kako ne bi došlo do ugroţavanja stabilnosti unutar samog

Rima. S vremenom se njihove ambicije mjenjaju, te defenzivna priroda prerasta u osvajaĉku.

Neutaţiva glad vladara za moći, te zahtjevi koje mlada drţava ima, uĉinili su to da Rim, u

kombinaciji sa vrhunskim vojno-strateškim vještinama koje njihovi zapovjednici i legionari

posjeduju, postane najdominantnija sila svijeta svog doba. No, Ilirik nije spadao u jednu od

lakših ratnih kampanja koje su vodili, ponajviše zbog, iako slabije opremljenog, ali ratobornog

domaćeg stanovništva koje ni pod koju cijenu nije htjelo stati pod rimsku ĉizmu. Podruĉje

Panonije imalo je više prednosti u smislu poljoprivredne iskoristivosti prostora, dok je Dalmacija

51

I. MATIJEVIĆ, 2009, 45-46 52

M. ZANINOVIĆ, 1973, 24

Page 19: Rimska Vojska u Iliriku

u svoj svojoj surovosti isprva bila bitna jedino zbog poloţaja na Jadranskom moru i blizine

italskom kopnu. Nakon duge i mukotrpne konsolidacije pokrajine, javljaju se novi problemi i

izazovi za Rimljane. Tu prvenstveno spadaju prijetnje naroda izvan njihovih granica, koje

pljaĉkaju novo-osnovane rimske centre po pokrajini, ali i sukobi koje su izazvali svojom

osvajaĉkom prirodom. U kasnijem periodu, kada dolazi do potpune romanizacije podruĉja,

pokrajina se polako izdiţe, te postaje stabilnija, a vojska se povlaĉi u graniĉne krajeve.

7. Popis literature:

R. MATIJAŠIĆ, 2009 - Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara

Dioklecijana, 2009

M. ZANINOVIĆ, 1973 - Marin Zaninović, Rimska vojska u razvitku antike na našoj obali,

Materijali, XII, 1976

M. ZANINOVIĆ, 1966 – Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati

M. ILKIĆ, 2009 – Mato Ilkić, Rimska vojna diploma iz Sotina (Cornacum), 2009

M. SANADER, 1998 – Mirjana Sanader, Tilurij – rimski vojni logor, 1998

I. MATIJEVIĆ, 2009 - Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum i neki njezini pripadnici u

službi namjesnika provincije Dalmacije, 2009

CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006 – Nenad Cambi, Miroslav

Glaviĉić, Draţen Maršić, Ţeljko Miletić, Marin Zaninović – Rimska vojska u Burnumu, 2006

J.J. WILKES, 1969 – John J. Wilkes, Dalmatia, 1969