Upload
shandor
View
272
Download
18
Embed Size (px)
DESCRIPTION
1. Uvod2. Prva faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku2.1. Prvi ilirski rat2.2. Drugi ilirski rat3. Druga faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku3.1. Ratovi s Delmatima3.2. Ilirik u Cezarovo doba3.3. Ilirik u Oktavijanovo doba4. Treća faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku4.1. Batonov ustanak4.2. Pacifikacija provincije i poĉetak romanizacije5. Ĉetvrta faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku6. Zakljuĉak 7. Popis literature
Citation preview
SVEUČILIŠTE U ZADRU
ODJEL ZA ARHEOLOGIJU
KOLONIZACIJA I ROMANIZACIJA ANTIČKOG ILIRIKA
S e m i n a r s k i r a d
R i m s k a v o j s k a u I l i r i k u
Aleksandar Bjelobrk
Zadar, 2012.
1. Uvod
2. Prva faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku
2.1. Prvi ilirski rat
2.2. Drugi ilirski rat
3. Druga faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku
3.1. Ratovi s Delmatima
3.2. Ilirik u Cezarovo doba
3.3. Ilirik u Oktavijanovo doba
4. Treća faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku
4.1. Batonov ustanak
4.2. Pacifikacija provincije i poĉetak romanizacije
5. Ĉetvrta faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku
6. Zakljuĉak
7. Popis literature
1. Uvod
Najstariji podatak u rimskoj historiografiji, u kojem se spominje istoĉna obala Jadrana,
odnosi se na 302. godinu prije nove ere. Tit Livije navodi da je te godine spartanski
vojskovoĊa Kleonim na ĉelu skupine brodova plovio sredinom Jadrana prema sjeveru, te je
opisao njegov strah od divljih gusarskih plemena s istoĉne obale Jadranskog mora,
prvenstveno Liburna i Histra.
U to su vrijeme i na tom istom podruĉju, Rimljani još uvijek bili neaktivni, iako se moglo
naslutiti da će se njihova ekspanzija eventualno usmjeriti i na taj dio obale. Sam proces
prodiranja na obalu je dugotrajan, a po modelu M. Zaninovića moţe se podijeliti na ĉetiri
razvojne faze.1 Prvu fazu ĉinile bi tako vojne operacije od 229. do 167. prije nove ere, kada
je Rim pokušavao sprijeĉiti ilirske zajednice pod vodstvom Ardijejaca u ometanju plovidbe
od Jonskog mora do srednjeg Jadrana, kao i ometanje plovidbe na sjevernom dijelu Jadrana. 2
Drugu fazu, koja traje od 158. do 33. godine prije nove ere, obiljeţavaju osvajanja novih
teritorija i pokoravanje razliĉitih plemena u dubljoj unutrašnjosti Ilirika. U ovoj fazi,
glavninu sile otpora predstavljaju Delmati, koji napadaju Daorse, tadašnje saveznike Rima.
Druga faza takoĊer ukljuĉuje i niz sukoba na obali Jadranskog mora u vrijeme graĊanskog
rata izmeĊu Julija Cezara i Pompeja, te Oktavijanova osvajanja. Treća faza traje od 6. do 90.
godine nove ere, a oznaĉena je boravkom legija u pokrajini za vrijeme velikog ilirskog
ustanka, te podizanjem vojnih logora na podruĉju Dalmacije. Treća faza je takoĊer i faza
pojaĉane romanizacije podruĉja Ilirika. Poslijednju ili ĉetvrtu fazu rimskog djelovanja na
podruĉju Ilirika karakterizira najviši stupanj romanizacije navedenog podruĉja, pri ĉemu se
javlja uĉestalija regrutacija domaćeg stanovništva za sluţbu u rimskim kohortama. Ova faza
traje od kraja prvog do kraja trećeg stoljeća nove ere.
1 M. ZANINOVIĆ, 1973
2 R. MATIJAŠIĆ, 2009, 19
2. Prva faza rimkskog vojnogdjelovanja u Iliriku
Prvu fazu ĉine razliĉite rimske intervencije na našoj obali i u njenom zaleĊu od 229. do
167. godine prije nove ere, u ĉemu bitnu ulogu igraju Iliri, Makedonci i Grci. Bitno je spomenuti
kako nema puno dokaza koji svjedoĉe o detaljima prisustva rimske vojske u ovoj fazi, osim
pisanih povijesnih izvora suvremenika ili sudionika ovih dogaĊaja. Naime, u trećem stoljeću
prije nove ere, Rim se sa podruĉja Apeninskog poluotoka širio prema padskoj nizini, te je
sljedeći logiĉni strateški korak bio kontroliranje plovidbe Jadranskim morem.
2.1. Prvi iliriski rat
Aktivnosti ilirske kraljice Teute tijekom 230. pr. Kr. ozbiljno su ugrozile trgovaĉke rute
preko Jonskog mora koje su koristili rimski saveznici iz Italije i sa Sicilije. Iliri su im i ranije
zadavali jake udarce, ali ne u tako velikom razmjeru. Štoviše, nekolicina ilirskih pljaĉkaških
pohoda završilo je ubijanjem ili zarobljavanjem italskih trgovaca.3 Da bi prikazao svoje
nezadovoljstvo, rimski je Senat poslao braću Lucija i Gneja Korunkanija da kod Teute, zajedno
sa isejskim izaslanikom Kleemporom, protestiraju zbog ovih napada na rimske saveznike. Nakon
što se Teuta oglušila na njihove zahtjeve, Rimska mornarica saĉinjena od 200 brodova, na ĉelu s
konzulom Gnejem Fulvijem, kretala se prema Ilirskom podruĉju. Drugi konzul, Postumije, bio je
na ĉelu kopnene vojske koja se transportnim brodovima prebacivala u Apoloniju. Povjesniĉar
Polibije tvrdi da je Postumije imao 20 000 pješaka i 2000 konjanika. 4 Fulvije se s ratnim
brodovima kretao prema Krfu (Korkyra), ali je na putu saznao da je otok već osvojen od strane
Teute, te da je upravu tamo preuzeo Demetrije Farski. Demetrije je nedugo nakon toga dogaĊaja
stupio u kontakt s Rimom, nudeći svoju lojalnost i potpunu kontrolu nad podruĉjem u zamjenu
za neke povlastice. Tada ih je Demetrije poveo prema Epidamnu, gdje se već ranije iskrcala
Postumijeva kopnena vojska, a koji su takoĊer jako skoro zauzeli. Putem prema unutrašnjosti
pokoravali su Ardijejce, ali su im se neka plemena, poput Partina i Atintana, svojevoljno predala.
Naposlijetku je osloboĊena i Issa, te je i ta zajednica došla pod izravnu zaštitu Rima. Sa
završetkom sezone ratovanja, 229. godine, Fulvije se vratio u Rim s velikim dijelom mornarice, a
3 J. J. WILKES, 1969
4 MATIJAŠIĆ, 2009, 89-90
Polibije se utaborio u Epidamnu, gdje je unovaĉio novu legiju.5 Njegova zadaća bila je
nedgledanje Ardijejaca, te zaštita zajednica koje su prisegle lojalnost Rimu.
2.2. Drugi ilirski rat
Sljedeće godine, 228. prije nove ere, Teuta je iz grada Risinuma u Bokokotorskom
zalijevu uputila izaslanike koji su u njezino ime zamolili bezuvjetni mir, a kao tribut je odluĉila
bez borbe prepustiti podruĉje Korkyre, Isse, Pharosa, Epidamn i ona Ardijejska podruĉja koja su
Rimljani izravno osvojili. Veliki dio osvojenog podruĉja Rimljani su dali pod upravu Demetriju
Farskom, koji je sluţio kao njihov glavni povjerenik za to podruĉje. Nakon što se ĉitava rimska
vojska povukla iz Ilirika pri završetku prvog Ilirskog rata, Demetrije je tadašnju priliku iskoristio
kako bi podruĉje koje su mu Rimljani ostavili pod upravu spojio sa ostacima Ardijejske drţave,
te tako povećao svoj utjecaj. TakoĊer je nastojao proširiti utjecaj na podruĉja koja su bila
iskljuĉivo pod rimskom zaštitom, ali se većina oglušila na takav pokušaj.
Tako je od 229. do 219. godine prije nove ere Demetrije polako uĉvršćivao svoj poloţaj
na istoĉnome Jadranu i unutrašnjosti, a najveći korak vjerojatno je pristupanje makedonskom
savezu 224. godine prije nove ere. Iskoristio je ratove Rima i Gala na sjeveru kako bi se posvetio
gusarenju na Jadranu i aktivnom ometanju plovidbe rimskog brodovlja, ĉime je jasno pokazao
svoje nepoštovanje prema dotadašnjim saveznicima. Sastavivši flotu od 90 brodova, isplovio je
na jug kako bi napao i osvojio grad Pilos, gdje je s nakon nekoliko pokušaja zarobio još 50
brodova. S tom je flotom nastavio pohod na Ciklade. U meĊuvremenu su Rimljani opremili flotu
pod Lucijem Emilijem Paulom te napali i osvojili slabo branjeni Dimale, jednog od glavnih
Demetrijevih uporišta. Odatle je rimska flota otplovila na sjever te zauzela Faros. Demetrije je
bio prisiljen pobjeći, a utoĉište mu je pruţio makedonski kralj Filip V.
5 MATIJAŠIĆ, 2009, 90
3. Druga faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku
3.1. Ratovi s Delmatima
Druga faza usko je vezana uz pojavu Delmata na prostoru izmeĊu rijeka Raše i Krke u 2.
stoljeću prije nove ere. IzmeĊu 158. i 157. godine prije nove ere, rimski senat je donio odluku da
se u Ilirik pošalje izaslanstvo koje bi istraţilo tamošnju trenutnu situaciju, s velikim naglaskom
na status Delmata. Povod same ekspedicije bile su prituţbe Isse zbog delmatskih pohoda na
njihove gradove, Epetium i Tragurium, ali i ĉinjenica da su u procesu svoga širenja asimilirali
neke kulturne grupe s podruĉja obale i otoka srednje Dalmacije. 6
Na ĉelu izaslanstva bio je Gaj Fanije Strabon. On je sljedeće godine, izmeĊu 157. i 156.
prije nove ere u Senatu izvijestio da su Delmati pokazali otvorenu nesnošljivost prema
Rimljanima i njihovu izaslanstvu: nisu ih htjeli primiti, ni ugostiti, a zamalo su im oteli i konje
na kojima su došli. 7 Senat je stoga bio primoran objaviti im rat. Još jedan od mogućih razloga za
rat, a koji je naveo Polibije, bio je taj da rimska vojska nije vojno djelovala preko 12 godina, te bi
pohod na Delmate bio odliĉna vjeţba za dizanje borbenog morala.8 No, ĉini se da je pravi razlog
ipak bio strah od dominacije Delmata na obali Jadrana, koja strateški postaje sve bitnija za
rimsku drţavu.
Sam rat poĉeo je 156. prije nove ere, a vodio ga je konzul Gaj Marcije Figul. Iskrcao je
vojsku u dolini Neretve, a potom krenuo prema Imotskom polju. Njegov primarni naum bio je
osvajanje središnjeg delmatskog podruĉja u Duvanjskom polju, ali su ga Delmati preduhitrili, te
su ga potukli na samom poĉetku kampanje. Figul je tada zbog velikih gubitaka bio prisiljen
povući se do Neretve. Idući napad zbio se poĉetkom zime iste godine, a taktika se svodila na
napadanje manjih delmatskih središta kako bi se središnji otpor u Delminiumu smanjio. 9 Nakon
što je par takvih malih operacija Figulu pošlo za rukom, odluĉio je napasti Delminium. Zbog
povišenog poloţaja na Lib Planini, gdje se Delminuim nalazio, rimske opsadne sprave nisu bile
od koristi. Figul se zato odluĉio za korištenje zapaljenih projektila koje je katapultom lansirao na
gradinu, te je tako i zapalio. No, rat tu nije završio, već je u proljeće 155. godine u Duvanjsko
polje došao novi konzul, Publije Kornelije Scipion, koji je zamijenio Figula, konaĉno osvojio
6 R. MATIJAŠIĆ, 2009, 113-114
7 R. MATIJAŠIĆ, 2009, 114
8 R. MATIJAŠIĆ, 2009, 114
9 M. ZANINOVIĆ, 1966, 27-29
Delminium, te kasnije u Rimu proslavio “triumf de Delmates”, tako uzimajući sve zasluge za
skonĉavanje prvog delmatskog rata.
Oko 137. godine prije nove ere, Ardijejci i Plereji su napali rimski posjed u Iliriku, na što
su Rimljani, zbog ratovanja u Hispaniji, odgovorili samo slanjem izaslanstva, a na što su se i
jedni i drugi oglušili. Nakon što su nastavili sa napadima, Senat je kao pomoć 135. prije nove ere
odluĉio poslati Servija Fulvija Flaka. Flak je sa sobom vodio dvije legije, koje je ĉinilo 10 000
vojnika i 6000 konjanika. Ardijejci i Plereji nisu bili spremni za rat, pa su poslali svoje
izaslanstvo moleći oprost. Nakon što su odbili pristati na mirovne uvjete Senata, tj. platiti za
poĉinjenu štetu, Fulvije ih je napao i porazio. 10
Smatra se da već tada polako poĉinje formiranje
nove rimske provincije na prostoru Ilirika, ali je sam razvoj ometan djelovanjima naroda sa
rubnih podruĉja rimske uprave. 129. prije nove ere tako dolazi i do sukoba sa Japodima, a vodi
ga konzul Gaj Sempronije Tuditan. Stvarni razlozi za poĉetak sukoba, a i sama lokacija, nisu
posve sigurni, jer su jedini izvori iskljuĉivo pisana djela Apijana i Tita Livija11
119. godine dolazi
do još jednog sukoba s Delmatima, a ovaj put u glavnoj ulozi na rimskoj strani stoji Lucije
Cecilije Metel. Apijan navodi kako je Lucije Cecilije svojevoljno napao Delmate kako bi dobio
trijumf, ali se to smatra netoĉnom informacijom, jer je poznato da je za svaki vojni pohod
potrebna potpora Senata. 12
Nakon što se 118. godine proslavio pobjedom, dobio je nadimak
Delmaticus, što svjedoĉi o njegovom uspjehu.
3.2. Ilirik u Cezarovo doba
Sedamdesetih godina drugog stoljeća prije nove ere, pokrajina još uvijek nema pravog
namjesnika. U pisanim izvorima spominjao se Gaj Koskonije, koji je izmeĊu 78. i 76. godine
prije nove ere ratovao s Delmatima na podruĉju Salone, a kasnije i s Japodima. Kasnije, za
vrijeme graĊanskog rata izmeĊu Cezara i Pompeja, Ilirik nije bio u središtu glavnih zbivanja, ali
se na ovom prostoru dogodilo nekoliko epizoda izmeĊu Cezarovih i Pompejevih zapovjednika na
ĉelu manjih vojnih postrojbi, dok su neke starosjedilaĉke zajednice ili pojedine skupine rimskih
graĊana, organizirane u konvente, stali na jednu ili drugu stranu. 13
Iako je već oko 10 godina tu
10
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 117 11
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 117 12
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 119 13
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 129
bio prokonzul, Cezar je doţivio neuspjeh ratujući u Iliriku. Potporu je imao samo od nekih
rimskih zajednica s tog podruĉja, ali ne i od domaćeg stanovništva (vjerojatno zato što je tu
djelovao iskljuĉivo preko svojih namjesnika, a ne osobno). 49. prije nove ere, kao zapovjednika
Ilirika, Cezar je postavio Gaja Antonija. Na mjesto zapovjednika mornarice stavljen je Publije
Kornelije Dolabela. Njih su dvojica dobili zadatak da ĉuvaju pristup Italiji kopnom s jugoistoka,
a uporište im je bilo u Liburniji.
Gaj Antonije je bio na otoku Krku, dok su njegovi ĉasnici Gaj Salustije Krisp i Lucije
Minucije Bazil, svaki sa po jednom legijom bili u dubini Kvarnerskog zaljeva. Pompejeva
mornarica, na ĉelu sa Markom Oktavijem i Lucijem Skribonijem Libonom, bila je mnogo
nadmoćnija, te je ubrzo svladala Cezarovu. 15 kohorti, koje je Cezar tu imao, savladane su kod
otoĉića sv. Marka u tjesnacu izmeĊu Krka i kopna. Gaj Antonije se morao predati pompejevcima
jer bez brodova nije imao kamo. Salustije i Minucije takoĊer nisu imali više brodova s kojima bi
se mogli suprotstaviti Pompejevim ĉasnicima.14
Nakon ove pobjede, Pompej je, utaboren u Issi,
nastavio ugroţavati naseobine vjerne Cezaru, poput Salone. Nakon što su je pokušali osvojiti,
povukli su se u Dirahij, gdje je Pompej skupljao veliku vojsku koja bi napala Italiju.15
Cezarov
potez bio je pokušaj sprijeĉavanja prodora u Italiju, tako što će duţ Dinarida postaviti dvije legije
Kvinta Kornificija (koji dobiva titulu “quaestor pro praetore”), ali osim nešto manjih pomorskih
uspjeha ostvarenih uz pomoć brodova dobivenih od Jadertina iz Liburnije, Cezar ne biljeţi ništa
o njegovim operacijama. U proljeće sljedeće godine, Marko Oktavije se svojim brodovljem
vratio u ovaj prostor i poĉeo opsjedanje Kornificijeve baze u Epidauru. U meĊuvremenu se
Vatinije odazvao na Kornificijev poziv u pomoć, te je porazio pompejevsku flotu u uskom kanalu
kod otoka Tauride u blizini Dubrovnika, nakon ĉega se Oktavije povukao, te napustio Jadransko
more.
Marko Antonije je morskim putem uspio dovesti nove trupe Cezaru u Apoloniju, te se
bitka preselila s podruĉja juţnog Ilirika u Tesaliju, gdje je Pompej napokon svladan i odakle je
pobjegao u Egipat. Pompejevci su nakon toga ponovno pokušali ojaĉati svoj poloţaj u Iliriku, ali
je Cezar tamo poslao Aula Gabinija (bivšeg Pompejevog pristašu) sa 15 kohorti i 3000
konjanika, što je prvi poznati sluĉaj da je rimska vojska pokušala prijeći ovu tešku rutu. Nakon
što je ušao u teritorij Delmata, uhvaćen je u zasjedu i izgubio je 5 svojih kohorti zajedno s
14
J.J. WILKES, 1969 15
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 130
bojnim znakovima. No, uspio je doći do Salone sredinom zime 48.-47. prije nove ere. Bio je
prisiljen nastaviti kampanju protiv Delmata oko Salone, pretrpivši tako velike gubitke. Izgubio je
4 tribuna, 38 centuriona i preko 2000 pješaka.16
Kasnije je umro u Saloni od poslijedica bitke.
Cezar se vratio u Rim, te zapoĉeo s planiranjem rata protiv Geta i Parta. Delmati, koji su sve do
sada bili na Pompejevoj strani i grĉevito se borili protiv Cezara, poslali su izaslanstvo u Rim,
zabrinuti jer će njegova vojska u sljedećem pohodu ponovno koraĉati kroz delmatski teritorij.
Cezar kao prokonzula u Iliriku stavlja Publija Vatinija s 3 legije (koje je kasnije planirao koristiti
protiv Geta i Parta), a nakon Cezarove smrti gubi 5 kohorti u bitci s Delmatima. 17
3.3. Ilirik u Oktavijanovo doba
Što se Oktavijanovog prisustva u Iliriku tiĉe, najveća pozornost daje se sukobima s
Japodima, Segešćanima i Delmatima od 35. do 33. godine prije nove ere. Nakon obraĉuna sa
cisalpinskim Japodima, Oktavijan dolazi na teritorij transalpinskih Japoda na podruĉju Velike i
Male Kapele. Umjesto putovanja cestama, Oktavijan vojsku šalje strmim i uskim šumskim
putevima, izbjegavajući moguće zasjede. Japodi su u jednom trenutku napali Oktavijana, ali je
on ubrzo uzvratio napadom na njihovo središte Terpon. 18
Kasnije napreduje prema Japodskoj
glavnoj gradini, Metulu. 3000 japodskih vojnika lako je obranilo rimske napade sa zidina
gradine. Oktavijan je pokušao sagraditi opsadni bedem, ali su ga u tome ometali noćni napadi
Japoda. TakoĊer su koristili projektile i opsadna sredstva koja su prikupili u ranijim bitkama na
tom prostoru. 19
Branitelji su bili primorani podići jedan bedem unutar naselja, te pomaknuti
liniju obrane na njega, dok su napadaĉi podigli ĉetiri tornja u visini obrambenih bedema, s kojih
su se mostovima pokušavali prebaciti na bedeme, pa tako i u samo naselje. Bitka završava tako
što su Japodi u jednom trenutku shvatili da će eventualno biti poraţeni, te su, kako ne bi pali u
ruke Rimljana, spalili grad do temelja. 20
Sljedeći Oktavijanov korak bio je pokoravanje Segešćana koji su uporište imali na utoku
rijeke Kupe u Savu, na podruĉju današnjeg Siska. Prelazio je preko teritorija Panonaca (Paeones)
koji nisu suviše prijateljski reagirali na rimsku prisutnost, te su ponekad napadali manje rimske
jedinice, zbog ĉega im je Oktavijan zapalio polja, te nastavio dalje. Opsada Segeste trajala je
16
J.J. WILKES, 1969 17
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 136-137 18
M. ZANINOVIĆ, 1966, 29-32 19
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 150 20
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 151
mjesec dana, nakon ĉega je Oktavijan traţio da mu Segešćani predaju taoce, opskrbe ga hranom i
daju da u njihovom gradu postavi vojnu postavu. Ĉelnici Segeste su prihvatili ponuĊene uvjete,
ali su se graĊani pobunili, te je nastao novi sukob nakon kojega je Oktavijan oko grada dao
izgraditi drvenu palisadu i dugaĉak rov. Dvije poljske utvrde i rijeĉna mornarica još su jaĉe
pritisnule grad, te su se Segešćani teško odupirali. Nakon 30 dana opsade, grad je pao u ruke
Rima, ponajviše zbog dobre kombinacije rijeĉnih i kopnenih napada. Oktavijan u Segesti ostavlja
Fufija Gemina sa 25 kohorti (što odgovara jaĉini dvije i pol legije)21
.
Oktavijan 34. godine prije nove ere, u proljeće, kreće u pohod na Delmate koji su
“prednjaĉili u proturimskom pokretu”.22
Delmati i ostala Ilirska plemena okupljaju se pod
zapovjedništvom Versa i broje oko 12 000 boraca. Verso je bio utaboren na Promoni, te je
Oktavijan tamo i krenuo. Nakon što je Oktavijan izdao nareĊenje da se sve izvidnice u krugu
grada unište, Delmati bjeţe unutar zidina. U pomoć Versu tada kreće Testim. Kada je zapoĉeo
sukob izmeĊu Testima i Oktavijana van zidina Promone, Verso je poslao svoju vojsku vani, ali je
Oktavijan iskoristio priliku, te ih je potjerao nazad, šaljući i dio svoje vojske unutar grada,
zauzimajući ga na taj naĉin. Nakon što su uĉvrstili svoju vlast na ovom podruĉju, krenuli su
juţnije i osvojili gradinu Setoviju. Senat je Oktavijanu priredio trijumf u kolovozu 29. godine
prije nove ere, slaveći izmeĊu ostaloga njegove pobjede u Iliriku
Za ove operacije vjeruje se da su poĉetak sustavnog osvajanja Ilirika, a da su glavni
motivi bili zaštita sjeveroistoĉne granice Italije i osiguranje središnjeg poteza istoĉne jadranske
obale, izmeĊu Krke i Neretve, koji do Oktavijana nije bio posve pod rimskom vlašću. 23
Nakon
Oktavijanovih pobjeda, a moguće još i ranije za Cezarova ţivota, naseobine rimskih doseljenika
na obali Epidauruma, te u Naroni, Saloni, Iaderu, Poli dobijaju kolonijski rang. 24
21
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 153 22
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 154 23
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 157 24
M. ZANINOVIĆ, 1973,23
4. Treća faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku
4.1. Batonov (dalmatinsko-panonski) ustanak
Do poĉetka prvog stoljeća nove ere, Ilirik je već donekle ureĊena provincija pod upravom
carskog namjesnika koji je odgovarao izravno caru, a raspolagao je s nekoliko legija i
odgovarajućim pomoćnim postrojbama. Posljednih godina prvog stoljeća prije nove ere carski
legat u Iliriku bio je Lucije Domicije Ahenobarb.25
Cijeli teritorij od Dunava do Jadranskog mora
nije bio još posve pod rimskim nadzorom, jer je intenzivniji proces romanizacije u unutrašnjosti
Dinarida mogao poĉeti tek u posljednjem desetljeću 1. stoljeća nove ere. No, imali su potpunu
kontrolu nad graniĉnim podruĉjem, prvenstveno Posavinu i Podunavlje, te ĉitavu obalu. Najveće
prijetnje bile su na Dunavu, gdje su se germanski Markomani preselili sa Majne na podruĉje
Dunava u današnjoj Slovaĉkoj. 26
TakoĊer, Daĉani iz Trakije su ĉesto znali prelaziti Dunav i
pljaĉkati rimska podruĉja.
S druge strane, u podruĉju sjeverne Bosne, pleme Dezidijata s Batonom na ĉelu pobunilo
se protiv rimske drţave zbog prevelikih poreza, ali i prisilnog novaĉenja domaćeg stanovništva u
svrhu pohoda na Markomane. U meĊuvremenu su ilirski namjesnici vodili krvave bitke sa
plemenima koja su se nalazila izmeĊu Dunava i Elbe, prvenstveno Keruscima, Brukterima,
Senoncima i Cimbrima. Sve se to desilo prije 6. godine nove ere, kada je Tiberije napokon
odluĉio povesti konaĉni rat protiv Markomana. Vijest o pobuni, duboko unutar provincije, ubrzo
je stigla do legija koje su bile na granicama carstva, ali i do ostalih ilirskih plemena koja su se
udruţila s Dezidijatima. MeĊu prvima koji su se prikljuĉili bili su Breuci iz Posavine, na ĉijem je
ĉelu bio Pin i njegov vojskovoĊa, takoĊer imena Baton. Naime, sve je poĉelo kada je Baton
Dezidijatski napao nekolicinu rimskih vojnika a nakon toga i neke graĊane, trgovce i vojne
veterane (vexilliari). 27
Breuci su kasnije napali Sirmij, vaţno rimsko uporište na granici s
Mezijom. Legat Aulo Cecina Sever ih je sa svojim legijama potjerao do Drave, te i porazio. Dio
pobunjenika krenuo je prema Italiji, drugi dio prema Makedoniji, dok je treći dio ostao na svom
matiĉnom podruĉju. Tiberije je odmah na poĉetku rata u Sisciju iz Karnutuma (Beĉ) poslao
Marka Valerija Mesalina s dijelovima XX. legije, kako bi sprijeĉio prodor prema Italiji. Baton
25
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 167 26
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 167 27
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 167-168
Dezidijatski se nakon kraćeg zadrţavanja na jugu Ilirika, te neuspješne opsade Salone pomiĉe na
sjever prema Sisciji. Tamo se na otvorenom polju odvija sukob izmeĊu Mesalinove legije i
ustanika, pri ĉemu su ustanici bili neznatno jaĉi. Ali, zasjeda koju je Mesalin priredio bila je
fatalni udarac ustanicima, te je tako sprijeĉen prodor prema Italiji. XX. legija je tada dobila
pridjevak “Valeria Victrix”.28
Delmati u priobalnim podruĉjima, iako su dosad bili neaktivni, poĉinju pljaĉkati sve do
Makedonije, pritom napadajući rimska uporišta, no sve su te operacije ubrzo stale zbog
intervencije traĉke konjice pod zapovjedništvom Roemetalka i Raskuporisa. Iz Italije u Sisciju
krajem 6. godine stiţe unovaĉeni kontigent pod zapovjedništvom Valeja Paterkula, gdje ih već
ĉeka Tiberije sa svojim legijama. Tiberije je u meĊuvremenu sklopio mirovni sporazum sa
Marobodom od Markomana. 29
Poĉetkom 7. godine, u Sisciju dolazi i Germanik (sin Druza
Starijeg) sa kontigentom novih postrojbi, a oko Sirmija ulaze legije s istoka (iz Galatije i
Pamfilije), te 5 legija iz Mezije sa pomoćnim jedinicama i traĉkim konjaništvom pod
zapovjedništvom Aula Cecine Severa i Marka Plaucija Silvana. Utaborili su se izmeĊu Vukovara
i Vinkovaca, na podruĉju Volkajskih moĉvara. Na njihovo veliko iznenaĊenje, udruţeni Batoni
su ih napali dok su bili utaboreni, ali su eventualno poraţeni, iako su Rimljani pretrpjeli velike
gubitke. 30
Kasnije dolazi do grupiranja rimskih legija. Jedan dio nalazio se istoĉno od Siscije, a
Tiberiju je August povjerio mjesto glavnog zapovjednika. Germanik mu je bio pomoćnik, te su
njih dvojica skupa bili zaduţeni za kontrolu zapadnog Ilirika. Istoĉni dio Ilirika branili su Cecina
Sever i Plaucije Silvan, kojima je glavno središte bio Sirmium. U Iliriku je bilo ukupno deset
legija, sedamdeset auksilijarnih kohorti, ĉetrnaest konjiĉkih ala, deset tisuća veterana, te traĉka
konjica. 31
Pretpostavlja se da je u tom trenutku u Iliriku bilo 100 000 rimskih vojnika, te isto
toliko ustanika. Na susretu zapovjednika 7. godine u Sisciji dogovoren je daljni razmještaj legija.
Plaucije Silvan poslan je u Sirmij, Cecina Sever u Meziju, Tiberije i Germanik u Rim, a za
zapovjednika Siscije postavljen je Manije Enije. Breuĉki Baton je uhvaćen ili se svojevoljno
predao32
, te su njegovi vojnici prešli pod zapovjedništvo dezidijatskog Batona, koji se tada zbog
28
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 169-170 29
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 170 30
M. ZANINOVIĆ, 1966, 30-32 31
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 171 32
(Dion tvrdi da je predao Pina Rimljanima, te je dobio pravo vladanja nad Breucima, a Velej tvrdi kako se predao,
dok je Pin ubijen)
poraza u Panoniji seli u Dalmaciju, ponekad pljaĉkajući Panoniju iz sjeverne Bosne. U tom
trenutku, Breuci su bili kompletno poraţeni, iako su neka panonska plemena još uvijek pruţala
otpor. U Iliriku je zapovjednikom rimske vojske imenovan Marko Emilije Lepid, a pred kraj zime
tamo se vratio i Tiberije, koji je bio vrhovni zapovjednik.
U proljeće 9. godine, sve legije koje su bile prisutne u Iliriku, poĉele su se spuštati na jug
kako bi zadale finalni udarac Dezidijatima, koji su se nalazili u srcu Dinarida. Germanije je već u
poĉetku osvojio par bitnih uporišta na podruĉju srednje Bosne (Splon, Retin i Seretij)33
, tako da
je Baton imao jako malo saveznika koji bi mu mogli priskoĉiti u pomoć. Tiberije je vojsku
podijelio na tri dijela: jedan dio Lepidu, drugi Silvanu, a s Germanikom je pratio Batona, koji se
na kraju utvrdio u Andertiumu (Muć), gdje je imao ogromne zalihe, a i stratešku prednost terena.
Rimske postrojbe bile su nezadovoljne Tiberijevim odugovlaĉenjem napada, za koji i nije bio
sposoban zbog izgleda terena, te su poĉeli sa glasnim prosvjedima. Batonova vojska se uplašila
misleći kako je izraz nezadovoljstva usmjeren ka njima, te je poslao izaslanike ţeleći se predati.
Tiberije taj znak slabosti iskorištava i poĉinje s napadom, koji završava potpunom predajom
utvrde. U bitci su od velike pomoći bile auksilijarne jedinice, koje je Tiberije slao kako bi
pritisak na ustanike bio konstantan. 34
Ovo je svakako predstavljalo veliki udarac za tada mlado rimsko carstvo, te jedan od
najteţih ratova za Rim. Još su poneka podruĉja ostala pod upravom ustanika, ali su do kraja 9.
godine svi otpori otklonjeni, zahvaljujući Gaju Vibiju Postumu, koji je kasnije dobio titulu
namjesnika Dalmacije.
4.2. Pacifikacija provincije i početak romanizacije
Nakon Batonovog ustanka, Rim je dobio potpunu kontrolu Ilirika, te je istinska
romanizacija podruĉja mogla zapoĉeti. Legijski tabori, ali i tabori pomoćnih postrojbi, bili su
središta romanizacije jer su imali svoje podruĉje, polja, pašnjake (prata legionis) i druge oblike
interakcije s okolicom. 35
Oko vojnih tabora domaće i doseljeno stanovništvo oblikovalo je
civilna naselja koja su vojsku opsluţivala uslugama i robom. Upravo su ta civilna naselja
(canabae legionis) bila centralna pokretaĉka sila provoĊenja romanizacije jer su širili rimski
naĉin ţivota, obiĉaje i kultove meĊu lokalnim stanovništvom. Nakon odlaska vojnih postrojbi, ta
33
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 173 34
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 175 35
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 189
bi mjesta dobivala status municipija. Isprva je Dalmacija bila u rukama cara, što je i bila praksa
za provincije koje nisu bile posve sigurne. Sluţbeni naziv namjesnika provicnije bio je legatus
Augusti pro praetore provinciae Dalmatiae. Istodobno je bio zapovjednik dvaju legija i
pomoćnih postrojbi. Moć namjesnika proizlazila je prvenstveno iz veliĉine i jaĉine vojske koju
imaju pod svojom upravom.
U prvoj polovici prvog stoljeća, poĉinju se novaĉiti kohorte u juţnoj, a kasnije i na
podruĉju sjeverne Panonije (coh. Pannoniourm, coh. Varcianorum).36
Nakon Augustove smrti
14. godine, tri legije u podruĉju sjeverne Panonije su se pobunile. To su bile legio VIII Augusta,
legio IV Hispana i legio XV Apollinaris, koje su svoju vjernost polagali Augustu. Zahtijevali su
smanjenje vojnog roka s 25 godina na 16, veće povlastice u podjeli plijena i plaću od jednog
denara na dan. Pobunjenici su pokušali ubiti namjesnika Junija Bleza, nakon ĉega je on
kontaktirao novog cara - Tiberija, koji mu je poslao dvije pretorijanske kohorte saĉinjenu od
elitnih trupa, kojima su se prikljuĉili još neki pouzdani vojnici. Te kohorte ĉinilo je oko 700
pješaka i po 200 konjanika, konjaniĉke postrojbe iz drugih pretorijanskih kohorti i elitne
germanske postrojbe koje je August ustrojio kao svoju osobnu straţu. 37
Legije su poĉetkom
listopada te godine poĉele napuštati zajedniĉki tabor prekidajući pobunu. Prvo je otišla Osma
legija, zatim Petnaesta, a Deveta je bila najupornija, iako je kasnije i ona odustala.
Sjedišta legija u Panoniji u Tiberijevo vrijeme bili su Sirmij(Srijemska Mitrovica) i
Siscija (Sisak). Podruĉje Dunava bilo je organizirano tako da desnu obalu, na kojoj se nalaze
neka germanska plemena, nadrziru pomoćne i legijske kohorte, koje su rasporeĊene tako da paze
na više takvih zajednica odjednom. Nalazi vojnih diploma u Podunavlju i Posavini potvrĊuju te
tvrdnje.
U Dalmaciji su ostale dvije legije. Jedanaesta (XI) u Burnumu, na cesti izmeĊu Kistanja i
Knina, te Sedma (VII) u Tiluriju kod Trilja. Te dvije toĉke bile su dovoljno blizu Saloni,
najvaţnijem rimskom središtu na istoĉnom Jadranu i vjerojatno sjedištu namjesnika. TakoĊer su
organizirani i manji vojni logori za dijelove legije i za pomoćne postrojbe: Bigeste kod
Ljubuškog i Andetrium kod Gornjeg Muća. Zajedno sa legijskim logorima Burnumom i
36
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 182 37
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 183
Tilurijem, ĉinili su tzv. “delmatski limes”. Pretpostavlja se da su ove fortifikacije graĊene na
starijim delmatskim temeljima.
U Burnumu je prije XI. legije boravila legio XX. Valeria Victrix, koja je 20. prije nove ere
došla iz Hispanije, a Burnum je napustila nakon panonsko-dalmatinskog ustanka, oko 10. godine.
Dokaz o njenom boravku je nadgrobna ploĉa Tita Fulvija iz Salone, nepoznatog veterana iz
Jadera i centuriona Salvija Frebrana Bakula iz Burnuma. XX legija je tu bila samo ljeti, dok je
kasnije s dolaskom jedanaeste uspostavljen stalni legijski tabor. Burnum se nalazi na visoravni
iznad oštrog zavoja rijeke Krke koja teĉe kanjonom ispod tabora. Razlog smještanja tabora baš
na tome mjestu, bio je taj što se rijeka tu moţe prijeći, te odliĉna strateška veza izmeĊu centara
Salone i Iadera. Da bi vojska iz Burnuma uspješno osiguravala prometnice, izdvojena su legijska
i auksilijarna odjeljenja i postavljena na udaljene toĉke.38
Prije nekoliko godina, u Burnumu je
otkriven omanji amfiteatar, koji je podignut za vrijeme cara Klaudija (o ĉemu svjedoĉi
stratigrafija terena).39
U prilog tome ide i povijesni podatak koji govori o tome da je tadašnji
namjesnik provincije Dalmacije Lucije Aruncije Skribonijan, nakon Kaliguline smrti, htio uz
pomoć VII. i XI. legije zasjesti na carski tron, te po nekim izvorima, pokušati obnoviti
Republiku. Zbog lošeg znamenja postrojbe su odustale od urote, pa je njihovu privrţenost car
nagradio dajući im poĉasni naziv Claudia Pia Fidelis, te izgradnjom amfiteatra. Taj dogaĊaj zbio
se 42. godine. Krajem prvog stoljeća (oko 86. godine), Burnum napušta Legio III Flavia Felix,
koja je tu bila od 70. godine. 40
Dalmacija tada postaje provincia inermis41
, tj. nenaoruţana
provincija u kojoj nema aktivnih legija, već podruĉje Burnuma osiguravaju isturene jedinice
legija koje se nalaze u susjednim provincijama ili na podruĉju granice, o ĉemu svjedoĉi natpis sa
imenom Legio I Adiutrix (“prva pomoćna legija”).42
Epigrafiĉka evidencija ukazuje da u
Burnumu tijekom 1. st. borave barem ĉetiri pomoćne postrojbe: Ala I Hispanorum, cohors II
Cyrrhestarum sagittaria, cohors III Alpinorum i cohors I Montanorum civium Romanorum.43
Od
ostalih kohorti u Dalmaciji tu su još i: cohors I Bracaraugustanorum, cohors I Campana, cohors
38
CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006, 23-24 39
CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006, 7-10 40
CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006, 16 41
M. ZANINOVIĆ, 1973, 24 42
CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006, 43
I Lucensium i cohors VIII Volountariorum Kasnije, poĉetkom drugog stoljeća, tu kratko borave i
legionari Pete makedonske legije (Legio. V Macedonica).
Tilurij se nalazi na podruĉju sela Gardun, u okolici Trilja. Rimska vojska je odabrala
Gardun za smještaj tabora zbog odliĉnog poloţaja na rijeci Cetini. Gardun je, zbog svog
poloţaja, mjesto s višestoljetnom praksom nastanjivanja, te se osim antiĉkih, na lokalitetu mogu
naći i predmeti iz prapovijesti, te srednjeg vijeka.44
Prije no što je Deveta legija došla u Tilurij, tu
se nalazila Legio IX Hispana, ista ona legija koju nalazimo u panonskim pobunama nakon smrti
Augusta.
Dokaza da je tabor u Bigesti (kod Ljubuškog) bio logorski nema. TakoĊer je slabo
poznato koje su legije i kada bile utaborene na tom mjestu. Ali, poznato je da je tijekom prvog
stoljeća tamo boravila Cohors III Alpinorum, koja je najvjerojatnije došla iz Burnuma 70.
godine.
5. Četvrta faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku
Potkraj prvog stoljeća rimski su se politiĉki i vojni ciljevi usmjerili sa podruĉja Dalmacije
na Panoniju. Napokon je došlo do stabilizacije prilika u obalnom dijelu i dinarskom zaleĊu, ali se
duţ Dunava javljaju nove nestabilnosti. Flavijevska dinastija, koja je vladala od 69. do 96.
godine, imala je tendenciju svoje vanjskopolitiĉke probleme rješavati vojnim sukobima. Tako je
Dominicijan za vrijeme svoje vladavine ratovao sa Markomanima, Kvadima, Sarmatima i
Daĉanima, dok njegov nasljednik Nerva u svojoj trogodišnjoj vladavini po tom pitanju nije
mnogo poduzimao. Ali je zato Trajan u razdoblju od 98. do 116. godine sklopio savez sa
Sarmatima, te kasnije zaratio s Daĉanima 101. godine. 45
IzmeĊu 101. i 102. godine, te izmeĊu 105. i 106. godine, vodila su se dva daĉka rata.46
Na
jednoj strani bili su Rimljani, sa sarmatskim Jazigima, a na drugoj strani Daĉani, koji su takoĊer
imali sarmatske saveznike, ali Roksolane. Hrvatsko Podunavlje tu igra kljuĉnu ulogu kao
obrambeni dio lijevog krila rimskog napredovanja. U vrijeme trajanja daĉkih ratova, Trajan je
raspolagao sa desetak legija, od kojih su neke stigle i iz Germanije. Ĉetvrta legija neko je vrijeme
44
M.SANADER, 1998, 243-245 45
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 222 46
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 222
boravila u Singidunu (Beograd), ali se kasnije s ostalim legijama uputila prema Daciji. U
razdoblju od 103. do 106., Trajan je napravio podjelu Panonije na dva dijela: Pannonia Superior
i Pannonia Inferior. Na taj ja naĉin dunavski limes podijeljen na dva skoro jednaka dijela, od
kojih je svaki pripadao jednoj od ovih provincija, te je stoga bilo lakše i podjednako rasporediti
legije po svim provincijama.47
Tijekom nekoliko godina nakon daĉkoga rata, dio legija i
pomoćnih postrojbi iz Dacije je postupno premješten u druge provincije.
Za vrijeme Hadrijana su postavljeni pomoćni tabori duţ Dunava: Batin, Dalj
(Teutoburgium), Sotin (Cornacum), Banoštor (Bononia), Slankamen (Acumincum), Surduk
(Ritium), Novi Banovci (Burgenae).48
Većina tih utvrda su isprva imali samo zemljane nasipe i
drvene palisade, ali su kasnije s vremenom dobile i kamene zidine. Osim tabora, u okolici su
izgraĊivane promatraĉnice, kako bi cijela obala Dunava bila pod stalnom kontrolom.
117. godine, nakon kraćeg stabilnog perioda, sarmatska plemena Jacigi i Roksolani se
bune protiv Rimljana zbog nezadovoljstva oko podjele Dacije (nisu dobili ništa), a
najvjerojatnije su iskoristili trenutak promjene vlasti, nakon Trajanove smrti. Rimska vojska ih je
porazila, iako ne s lakoćom kako su to isprva oĉekivali.
Posljednje poznato novaĉenje kohorti u podruĉju Dalmacije, bilo je u vrijeme provala
Kvada i Markomana od 166. do 180. Rat se vodio na podruĉuju Dunava, tj sjeverne granice
Carstva, a u Dalmaciji su bile formirane dvije kohorte: cohors I militaria Delmatarum i cohors II
militaria Delmatarum. Ove jedinice bile su sastavljene iskljuĉivo od domaćeg stanovništva,
vjerojatno Delmata i Dardanaca, što se da zakljuĉiti po nazivima skupina. U Saloni podiţu i
uĉvršćuju gradske zidine, pripremajući je tako za eventualni napad. Na obnavljanju zidina
sudjeluju i dijelovi Druge i Treće legije (koje je unovaĉio osobno Marko Aurelije), o ĉemu
svjedoĉe graĊevinski natpisi.49
Povijest kretanja pomoćnih postrojbi rimske vojske u Dalmaciji
se moţe donekle rekonstruirati zahvaljujući spomenicima sa imenima vojnika, veterana i
ĉasnika, te opisa odreĊenih zadaća upravnog karaktera koje su izvršavane u provinciji. U prva tri
stoljeća, kroz Dalmaciju je prošlo više od dvadeset pomoćnih kohorti, ali ih je jako malo bilo
duţe vrijeme stacionirano u njoj. Glavne baze bile su vojni tabori u Bigesti, Kadinoj Glavici,
Andeteriju, Saloni, Tiluriju i Burnumu.50
Pomoćnih i privremenih tabora bilo je i u Promoni
47
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 223 48
M. ILKIĆ, 2009, 143-150 49
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 236 50
R. MATIJAŠIĆ, 2009, 236
(Tepljuh kod Drniša), Magnumu (Balijina glavica kod Muća), Raetiniumu (Retinij kod Bihaća),
itd. Cohors I Campana voluntariorum civium Romanorum (prva kohorta kampanjskih
dobrovoljaca sastavljena od slobodnih graĊana volontera) boravila je tijekom prvog stolja u
Bigesti, a poslije je premještena u Bononiu. Cohors III Alpinorum equitata (treća konjiĉka
kohorta Alpinaca) je do 185. godine boravila u Bigesti, Burnumu i Andeteriju, a onda je
prebaĉena u Donju Panoniju. Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum je bila u
Andeterijumu u vrijeme cara Augusta, kasnije je u drugom stoljeću premještena u Tilurij, a u
trećem stoljeću u Bigeste(jedan njen dio bio i u Epidauru).51
Cohors I Belgarum equitata ili prva
belgijska konjiĉka kohorta je krajem prvog stoljeća došla iz Germanije u Dalmaciju, te je do
trećeg stoljeća boravila u Saloni i Bigesti, a neki njeni dijelovi u Tiluriju i Burnumu.
Treće stoljeće nove ere predstavlja miran period, te takoĊer period relativnog cvata
pokrajine. Rimski utjecaji stigli su i u najzabaĉenije krajeve. Polja, šume, rudnici i druga
prirodna bogatstva obraĊuju se i iskorištavaju u okviru pravnog i gospodarskog sistema, kojega
je utemeljila i osigurala rimska vojna organizacija, bez koje tog sistema ne bi ni bilo. 52
6. Zaključak
Rimska vojska je u Iliriku, u više navrata, boravila u periodu duţem od 600 godina.
Isprva su ciljevi Rima bili više defenzivne prirode, imajući na umu prvenstveno osiguravanje
podruĉja istoĉno od njihove drţave kako ne bi došlo do ugroţavanja stabilnosti unutar samog
Rima. S vremenom se njihove ambicije mjenjaju, te defenzivna priroda prerasta u osvajaĉku.
Neutaţiva glad vladara za moći, te zahtjevi koje mlada drţava ima, uĉinili su to da Rim, u
kombinaciji sa vrhunskim vojno-strateškim vještinama koje njihovi zapovjednici i legionari
posjeduju, postane najdominantnija sila svijeta svog doba. No, Ilirik nije spadao u jednu od
lakših ratnih kampanja koje su vodili, ponajviše zbog, iako slabije opremljenog, ali ratobornog
domaćeg stanovništva koje ni pod koju cijenu nije htjelo stati pod rimsku ĉizmu. Podruĉje
Panonije imalo je više prednosti u smislu poljoprivredne iskoristivosti prostora, dok je Dalmacija
51
I. MATIJEVIĆ, 2009, 45-46 52
M. ZANINOVIĆ, 1973, 24
u svoj svojoj surovosti isprva bila bitna jedino zbog poloţaja na Jadranskom moru i blizine
italskom kopnu. Nakon duge i mukotrpne konsolidacije pokrajine, javljaju se novi problemi i
izazovi za Rimljane. Tu prvenstveno spadaju prijetnje naroda izvan njihovih granica, koje
pljaĉkaju novo-osnovane rimske centre po pokrajini, ali i sukobi koje su izazvali svojom
osvajaĉkom prirodom. U kasnijem periodu, kada dolazi do potpune romanizacije podruĉja,
pokrajina se polako izdiţe, te postaje stabilnija, a vojska se povlaĉi u graniĉne krajeve.
7. Popis literature:
R. MATIJAŠIĆ, 2009 - Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara
Dioklecijana, 2009
M. ZANINOVIĆ, 1973 - Marin Zaninović, Rimska vojska u razvitku antike na našoj obali,
Materijali, XII, 1976
M. ZANINOVIĆ, 1966 – Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati
M. ILKIĆ, 2009 – Mato Ilkić, Rimska vojna diploma iz Sotina (Cornacum), 2009
M. SANADER, 1998 – Mirjana Sanader, Tilurij – rimski vojni logor, 1998
I. MATIJEVIĆ, 2009 - Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum i neki njezini pripadnici u
službi namjesnika provincije Dalmacije, 2009
CAMBI, GLAVIĈIĆ, MARŠIĆ, MILETIĆ, ZANINOVIĆ, 2006 – Nenad Cambi, Miroslav
Glaviĉić, Draţen Maršić, Ţeljko Miletić, Marin Zaninović – Rimska vojska u Burnumu, 2006
J.J. WILKES, 1969 – John J. Wilkes, Dalmatia, 1969