ODABRANA DJELA ALEXANDRA DUMASAROBIN HOODNaslov originalaALEXANDRE DUMASROBIN HOOD LE PROSCRITALEXANDRE DUMAS

Preveo BOGOLJUB RAJKOVIĆ

zalazak sunca jednog martovskog dana 1162. godine, za vladavine Henrika II Plantageneta, dva konjanika, koji su izgledali umorni kao i njihovi konji, prolazila su stazama Šervudske šume u grofoviji Nottingham (Notingem).Vrijeme je bilo hladno, još je puhao zimski vjetar, a magla se spuštala nad šumom. Uskoro je bljedoliko sunce zašlo na čitavom horizontu, a sve jači vjetar nagoviještao je burnu noć.— Ritsone — reče odjednom jedan od jahača pripijajući uz sebe svoj ogrtač — vjetar postaje sve jači. Zar vam se ne čini da će nas nevrijeme iznenaditi prije nego što budemo mogli stići? Jeste li bar sigurni da smo na pravom putu?— Na najboljem smo putu, milorde! — odgovori drugi. — Ako me pamćenje ne vara, najviše za jedan sat stići ćemo do kuće čuvara šume.I oboje bez riječi nastaviše put sve dok onaj koji je bio oslovljen s »milorde« ponovo ne zapita glasom u kojem se osjećalo nestrpljenje:— Koliko još nedostaje?— Desetak minuta, milorde!— Nadajmo se ... Ali, recite mi da li u vašeg šurjaka, toga Gilberta, možemo imati povjerenja?— Potpuno, milorde, Gilbert Head (Žilber Hid) je čovjek sa sela, ali odan i pošten. On ne zna što je to laž, vjeruje svima i ni u koga ne sumnja. On će s ushićenjem punim poštovanja saslušati vašu priču koju ćete mu ispričati i nijednog trenutka neće posumnjati u to da li je ona baš potpuno istinita... Pogledajte, milorde! Vidite li ono svjetlo među drve-ćem? To je ta kuća! Sjećam se vrlo dobro ... Koliko putasam još u mladosti poslije duga dana provedena u lovu dolazio ovamo po ovakvu vremenu!Ritson, pomalo uzbuđen, zašuti zamišljeno sjećajući se prošlosti. Ali plemić prekine njegovo razmišljanje i zapita:— Da li dijete još spava?— Da, milorde, spava čvrstim snom! ... No, kunem vam se, milorde, da ne shvaćam zašto se toliko brinete zbog tog derana, koji je po onom što ja znam jedna opasnost za vašu budućnost. Zašto ga se ne oslobodite zauvijek?... Vi znate da sam potpuno vaš. Recite samo jednu riječ i jedan stisak ruke bit će dovoljan da se uspavani mališan nikada više ne probudi.— Prestani! — zapovjedi odjednom drugi jahač. — Ne želim da ovo nevino dijete umre mojom voljom. Čak i ako se moram pribojavati da jednog dana budem otkriven, više volim da živim u tome strahu nego s grižnjom savjesti da sam počinio zločin. No, siguran sam da tajna rođenja ovoga djeteta neće biti otkrivena, osim u slučaju da me ti izdaš! . . . Siguran sam da to nećeš učiniti, Ritsone... A što se njega tiče, odgojen od seljaka, ne znajući ništa o svome porijeklu, on neće patiti zbog svoga skromnog života, neće tugovati za imenom i bogatstvom za koje nikada neće doznati, i možda će, tko zna, moći da živi sretno.— Radite kako hoćete, milorde — reče Ritson ravnodušno. — To sam rekao zato što mi se čini da život ovoga djeteta ne zaslužuje nedaće jednoga puta od Huntingdona (Hantin-gdon) do Nottinghama.

Konačno dva jahača sjahaše pred vratima jedne skromne kućice šćućurene u jednom ogranku velike šume.— Ej, Gilbert, Gilbert Head! — povika Ritson snažnim i veselim glasom. — Otvori, sto mu muka! Zar ne čuješ da pada kiša? Otvaraj! Jedan tvoj rođak traži gostoprimstvo.Iz unutrašnjosti najprije dopre rezanje psa, a onda glas nekoga čovjeka zapita:— Tko lupa?— Prijatelj ... Tvoj šurjak, Roland Ritson ... Hajde, otvaraj, Gilberte, ja sam .. . Ne plaši se!— Jesi li baš ti Roland Ritson iz Mansfelda?— Ja sam, glavom i bradom Roland, Margueritin brat.8Vrata se napokon otvoriše, i dva putnika uđu. Gilbert je odmah prepoznao svoga šurjaka i stisnuo mu ruku, a onda seljubazno obrati strancu:— Dobro došli, gospodine, i oprostite mi ako sam za trenutak zaboravio na pravila gostoprimstva ne otvarajući vam odmah vrata da vam pružim stolicu kraj moga ognjišta. Kuća je usamljena, kao što vidite, a po šumi se uvijek skita poneki razbojnik. Ma koliko se osjećao snažan i hrabar, ne nalazim da je uzaludna i stanovita opreznost. Oprostite još jedanput, gospodine, i smatrajte moje skromno prebivalište svojim. Pri-đite vatri i osušite se ... A ja odoh da sklonim vaše konje ... Lincoln! — pozva on otvarajući vrata — uvedi u staju konje ove gospode i daj im dosta sijena i zobi.Na otvorenim vratima pojavio se jedan seljak kao i svi čuvari šume. Bio je postariji, ali snažan. Ušao je u predsoblje i ne gledajući na dva stranca. Onda se približi jedna prijatna, još mlada žena, koju Ritson pozdravi ljubeći je u čelo.— Marguerito, sestro draga! — uzviknu Ritson gledajući je ushićeno. — Nimalo se nisi promijenila. Izgledaš još mlađa i lijepa si kao onda kad ti je naš Gilbert udvarao.— Razlog je jednostavan — odgovori Marguerita gledajući nježno u muža. — Ja sam sretna ...— Možeš reći da smo oboje sretni — upade Gilbert. — Tvoja dobra ćud ne dozvoljava nikada da među nama bude prepirke niti ma kakvih razmimoilaženja... No, mislimo i na naše goste. Hajdete, gospodo, skidajte te ogrtače pune vode. A ti, Marguerito, stavi drva na vatru, a na stol najbolje đako-nije i čistu posteljinu na krevete ...Dok je čuvareva žena požurila da posluša muža, Ritson, oslobađajući se ogrtača, otkri da u naručju drži, umotano u pokrivač od plavog lana, jedno lijepo dijete koje je moglo imati petnaestak mjeseci i svojim je ružičastim i bucmastim licem pokazivalo savršeno zdravlje.Ritson mu oslobodi veze na kapici i, donijevši ga bliže svjetlu, dade znak sestri koja žurno priđe.— Evo — reče joj — jednog poklona koji sam tebi donio. Tako nećeš moći reći da sam došao praznih ruku da te vidim poslije osam godina izbivanja... Pogledaj, zar poklon nije lijep?9— Sveta Bogorodice! To je dijete?! — uzviknu žena. — Rolande, da to nije možda tvoje dijete?... Gilbert, dođi da vidiš zlatnoga anđelčića!— Dijete? Roland s djetetom? — reče Gilbert neveselo gledajući oštro na šurjaka. A onda mu se obrati ozbiljnim glasom:— Šta je to, Ritsone? Zar si od vojnika postao odgojitelj djece? Zbog čega juriš dalekim putovima po kiši s djetetom u naručju? Sto to treba da znači? Zašto si došao do mene? Odakle ti ovo dijete? Hajde, govori i reci mi istinu... Imam pravo da to doznam...— Svakako da ovaj dječačić nije moj, dragi šurjače! — odgovori Ritson. — Eto, tu je gospodin koji će ti dati objašnjenja koja želiš. A ti, sestro, za to vrijeme budi dobra i oslobodi me ovoga bremena koje mi leži u naručju već dosta vremena.Marguerita uze dijete, odnese ga u svoju sobu i stavi na svoj krevet, a onda ga poljubi i dobro pokri da ne bi ozeblo, pa se vrati u zajedničku sobu.Pri kraju večere plemić koji je bio u Ritsonovu društvu odluči da progovori.— Po savjetu ovoga dobrog Ritsona, da vam predložim nešto u vezi s tim mališanom. No, prije svega, osjećam dužnost da vam dam neke podatke o tom jadnom siročetu kome sam, voljom sudbine, ostao jedini zaštitnik. Njegov otac bio je moj dobar prijatelj i moj pobratim po oružju za sve vrijeme naše mladosti koju smo cijelu proveli na bojnim poljima. Prvih dana vladavine našega slavnog vladara Henrika II proveli smo zajedno nekoliko godina u raznim krajevima Francuske : prvo u Normandiji, onda u Akvitaniji i u Poitouu (Poa-tu). Zatim nas je život razdvojio. Nekoliko godina kasnije našli smo se u VVelsu. Moj prijatelj se oženio u Francuskoj jednom djevojkom u koju je do ludila bio zaljubljen i doveo je u Englesku. Ali ovdje su njegovi roditelji, koji pripadaju kraljevskom plemstvu, puni staleških predrasuda, odbili da prihvate kao rođaku mladu nevjestu koja je potjecala iz skromne porodice i bila bogata samo svojom ljepotom i svojim vrlinama. Ovaj nemilosrdni postupak pogodio je srce jadnice, koja je umrla nekoliko dana pošto je na svijet donijela10

mališana koji se nalazi u vašoj sobi. Otac je povjerio dijete dadilji, i oboje otputovasmo u Francusku kamo su nas zvale naše vojničke dužnosti. Ima već deset mjeseci kako mi je moj prijatelj, smrtno ranjen u jednom okršaju, dao adresu dadilje i zatražio da se zakunem u ime našega čvrstoga prijateljstva da ću se starati o siročetu. Zakleo sam se i hoću da pod svaku cijenu održim zakletvu. Ali moja dužnost je vrlo teška. Ja još provodim život između bitaka i kasarne, a nemam ni porodice, ni prijatelja koji bi mogli da mi budu zamjena. Zbog toga sam bio u najvećoj neprilici, no onda mi pade na um da o mome slučaju govorim s ovim dobričinom Ritsonom. Bila je to zaista prava sreća. On je odmah pomislio na vas. Rekao mi je da poslije osam godina od vjenčanja još nemate tu sreću da imate dijete i da svakako nećete odbiti, razumljivo, uz časnu naknadu, da primite u svoju kućicu ovo dijete, siroče jednog valjanog plemića. Ako mi gospod podari da živim dugo, on će biti stup moje starosti, a ja ću mu ispričati historiju njegovog rođenja i njegovih roditelja i učinit ću ga čovjekom dostojnim svoga oca. Vi ga ipak možete odgojiti skromno do izvjesnog doba uzrasta kao da je vaš sin i možete biti sigurni da to nećete učiniti zabadava. Usvajate li moj prijedlog?Bilo je očevidno da plemić s nestrpljenjem očekuje odgovor. Gilbert je oklijevao gledajući u ženu. Ona je opet izgledala rastresena i kao da je jedino čekala da čuje iz obližnje sobe pravilno disanje uspavanog djeteta.Tada Ritson, koji je potajno ispitivao lica i opazio Gil-bertovo oklijevanje, osjećajući da je njegova sestra sasvim raspoložena, upade uvjerljivim glasom:— Osmijeh toga anđelčića bit će radost vašega ognjišta, a osim toga čut ćete i prijatan zvuk zlatnika koje će vam ovaj vrsni plemić isplaćivati svake godine u ovo doba. Ja te, Mar-guerito, već vidim kako nedjeljom vodiš za ruku lijepoga dječačića koji te zove majkom. Bit će svakako obučen kao nijedan mališan na selu i bit će tvoja radost i tvoj ponos.Marguerita nije odgovorila već pogleda na Gilberta hra-breći ga osmijehom. Onda se muž odluči:— Prihvaćam vaše prijedloge, gospodine, ali hoću da zadovoljim i Margueritu. Hajde, ženo, otvori mi svoju dušu. To što ti hoćeš, hoću i ja.11odgovori Marguerita.— Ovaj časni plemić ima pravo — On se ne može starati o djetetu.— Pa onda?— Onda? ... Bit ću mu ja majka. Ona se okrene plemiću:— Ako jednoga dana dođete da uzmete našeg usvojenog sina, dat ćemo vam ga ožalošćena srca, ali s uvjerenjem da će se kod vas osjećati bolje nego u sirotinjskoj kući jednog čuvara šume.— U redu — doda Gilbert. — Obaveza moje žene vrijedi i za mene. S moje strane kunem se da ću se starati o ovom djetetu i da ću mu biti otac. Eto, plemeniti gospodine, zaloga moje vjernosti. — I Gilbert, izvlačeći iza pojasa jednu rukavicu, stavi je na stol.— Vjernost za vjernost, rukavica za rukavicu — reče sa svoje strane plemić stavljajući također na stol jednu rukavicu. — Ali ne smijemo zaboraviti novac za izdržavanje koji sam obećao. Evo, moji dobri prijatelji, svake godine u ovo doba dobit ćete od mene utvrđenu svotu. — I izvlačeći ispod prsluka jednu kožnu kesu, pruži je čuvaru šume. Ali Gilbert plemenito odgovori:— Zadržite svoje zlato, gospodine. Niti Marguerita prodaje svoje srce, niti ja svoj kruh.Plemić pokuša biti uporan, Ritson ga je u tome podržavao, ali se lugar pokazao kao nesalomljiv. Napokon, na zadovoljstvo svih, Marguerita predloži da svake godine novac za izdržavanje bude položen na sigurno mjesto i tako skupljen bude predan siročetu kad poraste.Tako svi, zadovoljni postignutim sporazumom, odoše na počinak.Sutradan u zoru Gilbert je bio već na nogama i stajao je promatrajući s divljenjem konje dvojice stranaca koje je Lincoln veoma brižljivo timario.— Krasne životinje! — reče Gilbert gotovo s osjećajem zavisti. — Tko bi rekao da su prešle tako dug put? To su prekrasni konji i tko zna koliko su stajali?... Ej, Lincolne, ne zaboravi u drugoj staji naše jadne konje koji su nam, ma koliko slabiji, ipak potrebni.12Gilbert uđe u staju gdje su se nalazile njegove rage, ali je nađe praznu.— Lincolne! — povika on izlazeći. — Gdje su naši konji? Jesi li ih već odveo na pašnjak?— Ne, gospodaru, još nisam otvarao staju.— Ćudno! — prošapta čuvar šume, a onda odjuri do Ritsonove sobe.Tamo nije našao nikoga.— Čudno! Čudno! — uzviknu Gilbert ponovo, a onda u sebi pomisli: »Otišao je možda da probudi plemića.« Ali je i plemićeva soba bila prazna.U tom trenutku izađe iz svoje sobe Marguerita s djetetom u naručju.— Znaš li šta je novo? — reče joj suprug. — Nestali su naši konji.— Nestali? Kako?

— Tvoj brat i plemić iščezli su na našim konjima, a ostavili su nam svoje.— Zašto bi to učinili?!— To ti odgonetni ako si pametna, a ja nimalo ne shvaćam.— Možda nisu htjeli da vidimo kojim putem su otišli?— Ili možda da sakriju neko žalosno djelo?— Mislim da su uzeli naše konje jer su odmorni, u zamjenu za svoje koji su bili umorni.— Ne! Jer su i njihovi bili u odličnom stanju, a vrijede mnogo više od naših... Sada, kad bolje razmislim, čini mi se da je plemić htio da nam zauzvrat na naše gostoprimstvo ostavi dva konja umjesto naših jadnih raga.— Baš tako... Bio je siguran da bi ti odbio njegovu ponudu, pa je pomislio da je bolje da otputuje prije no što ti ustaneš.— Ako je tako kao što mislimo, moramo biti zahvalni tom čestitom plemiću. Žao mi je samo što je tvoj brat otišao bez pozdrava... Ali kad pomislim da nam zaštitnik maloga nije rekao ni ime ni mjesto stanovanja... Ako se mali razboli, koga ćemo morati da obavijestimo? A kako je ime malom? ... No, treba se pomiriti sa stvarima kakve jesu... Moramo mu dati neko ime, ženo moja!13* i— Više bih voljela da ga izabereš ti. Muško je... Dakle, to pripada tebi.— Dobro, nazvat ćemo ga imenom moga pokojnoga brata koga sam, kako znaš, jako volio... Neka se, dakle, zove Robin...— Robin! Robin! — ponovi razdragano dobra Marguerita ljubeći mališana koji joj se osmjehivao kao da mu je ona majka.Nepoznati dječak dobio je dakle ime Robin Head, ali kasnije, ne zna se zašto, prezime Head postalo je Hood (Hud) i s imenom Robin Hood mali stranac postat će kasnije slavan.

II

rošlo je petnaest godina od događaja koji smo opisali. Malo siroče raslo je i živjelo još u kući čuvara šume, uvjereno da je pravi sin Gilberta i Marguerite.Jednog lijepog junskog jutra jedan čovjek srednjih godina, obučen kao imućan zemljoradnik, jašući na nemirnom atu, išao je putem koji je vodio iz Šervudske šume prema gradu Mansfeldu.Nebo je bilo bez tračka oblaka, a sunce koje se rađalo već je osvjetljavalo prostranu samoću. U šumi se budila priroda i posljednje noćne magle gubile su se u daljini.Lice putnika odražavalo je ljepotu dana; disao je punim plućima i jakim i prodornim glasom pjevao u vjetar refren jedne stare saske pjesme.U jednom trenutku jedna strijela mu prođe zviždeći tik kraj samoga uha i zabode se u stablo jednoga hrasta.Čovjek, više iznenađen nego zaplašen, skoči s konja i sakri se iza jednoga drveta, nategne luk i spremi se za obranu. Samo, ma koliko se obazirao na sve strane, nije mogao ništa spaziti.Nije znao što da misli o ovom iznenadnom napadu. Svi izgnani iz grofovije poznavali su ga i znali da osim što nije bogat nikada nije uskratio komad kruha i čašu piva nikome tko bi zakucao na njegova vrata.Znao je da nema neprijatelja. Čija bi mogla biti ta ne-, vidljiva ruka koja ga je htjela smrtno pogoditi?Upravo smrtno, jer mu je strijela okrznula sljepoočnicu tako da je zalepršala kosu.Bez ikakva rezultata očekivao je više od četvrt sata novi napad, koji bi otkrio njegova protivnika.— Hajde — reče napokon — strpljenjem ništa ne posti-goh... Da pokušamo lukavstvom?15I ocjenjujući po pravcu strijele mjesto na kojem se mogao nalaziti neprijatelj, odapne prema tome mjestu jednu svoju strijelu koja se zabode u drvo. Ali nitko nije odgovorio na njegov izazov. Onda odapne i drugu, ali ova je bila zaustavljena u letu jednom drugom strijelom, odapetom s nevidljivog luka, koja je pogodi gotovo pod pravim kutom i obori je okrećući je k zemlji. Udarac je bio tako brz i neočekivan i pokazivao je tako sigurnu ruku i oko da zbunjeni čovjek, zaboravljajući na opasnost, iskoči iz svog skloništa i uzviknu trčeći prema grmu da otkrije tajanstvenog strijelca.— Kakav pogodak! Kakav krasan pogodak! Odgovori mu veseo smijeh, a nedaleko od njega jedansrebrnast i prijatan glas zapjeva napola veselu napola strasnu pjesmu.— Pa to je Robin što pjeva! Nevaljali Robin! ... — reče čovjek. — Hodi ovamo, dječače! Kako? Ti si se usudio da nišaniš strijelom na svoga oca? Svetoga mu Dunstana, kakav si ti nevaljao sin! Uzeo na

nišan moju sijedu glavu? A, tu si, nevaljalče! Eto te tamo, pjevaš pjesmu koju sam sastavio za brata Robina kad je jadnik bio vjeren s May (Mej).— Kako je, moj dobri oče? Da vas možda moja strijela nije ranila pogodivši vas malo po uhu? — odgovori iza jednoga grma glas mladića koji opet poče da pjeva.Šumska jeka još je ponavljala graciozne refrene, kad jedan mladić, koji je izgledao kao da ima dvadeset godina, dok je zapravo imao samo šesnaest, izađe iz šume i zaustavi se pred starim seljakom.Mladić se smijao i iz poštovanja držao u ruci svoju kapu. Obilje lako zatalasane crne kose uokviravalo je široko i bijelo čelo. Između dugih trepavica sjajile su se dvije tamnoplave zjenice. Izraz Robinova lica pokazivao je, usprkos prostodu-Šnoj mladosti, hrabrost i energiju. Imao je crvene usnice, pravilan nos i vrlo bijele zube. Sunce mu je potamnilo kožu, ali se prirodna bjelina pojavljivala na vratu i sljepoočnicama.Nosio je zelenu kapu s čapljinim perom, bluzu od zelena sukna, pripijenu uz tijelo, obuću od srneće kože, visoke čarape po saskom uzoru, koje su bile vezane povrh gležnjeva jakim steznicima od kože, jednu naramenicu s kopčama od sjajnog čelika, jedan tobolac pun strijela, za pojasom rog i lovački16nož, a u ruci luk. Ovako originalna oprema još je više uvećavala mladićevu ljepotu.— A da si mi probo lubanju umjesto što si očešao uho? — zapita starac s izvještačenom oštrinom.— Oprosti mi, oče. Zaista nisam imao namjeru da vam učinim zla.— Vjerujem to, dakako, ali se moglo dogoditi! Bio je dovoljan skok moga konja, drhtaj tvoje ruke, greška oka... I tvoja šala postala bi smrtonosna i bilo bi svršeno sa starim Gilbertom Headom.— Ali ruka nije zadrhtala, a moje je oko uvijek sigurno! Zaklinjem vas, zaboravite moju grešku. Napravio sam je iz ponosa!— Iz ponosa?— Da. Jučer ste mi rekli da još nisam takav strijelac da očešem uho srni da bih je poplašio ne ranivši je, a ja... ja sam htio da vam pokažem da je obrnuto ...— Lijep dokaz! No, dosta o tome, opraštam ti. Samo da ti više ne padne na pamet da me smatraš za srnu.— Ne bojte se, oče! — povika mladić osjećajno. — Ma koliko da sam nestaško, nikada neću zaboraviti poštovanje koje vam dugujem i ne bih htio da vam skinem ni vlas s glave za cijelu Servudsku šumu.Starac stisnu ruku koju mu je Robin pružio i reče:— Neka bog blagoslovi tvoje prekrasno srce!A onda, s naivnim ponosom, do tada prigušivanim, doda:— Kad pomislim da je ovo moj učenik! Ja sam ga podučavao da odapinje strijelu. Ako tako nastavi, postat će prvi strijelac Engleske.— Neka ni jedna moja strijela ne pogodi cilja ako ikada zaboravim vašu ljubav, oče moj.— Sinko moj, ti znaš da sam ja tvoj otac samo po srcu.— Ne govorite mi o tome. Prava koja vam je priroda uskratila zaslužili ste očinskom brigom za ovih petnaest godina.— Bolje da o tome ne govorimo — reče Gilbert nastavljajući put pješice, vodeći konja za uzde. — Neki mi predosjećaj kaže da nam prijete skore nesreće.— Odakle vam te misli, oče?!2 Robin Hood17— Ti si, hvala bogu, odrastao i snažan, ali budućnost koja ti se sprema nije ona koju sam ja predvidio kad sam te gledao kao dijete na koljenima moje Marguerite.— Zar je to važno? Ja imam samo jednu želju, a to je da budućnost nalikuje na prošlost i sadašnjost.— Ostarjet ćemo, a tajnu tvoga rođenja nećemo otkriti.— Zar nikada više niste vidjeli onog hrabrog vojnika koji me je predao vama ili nepoznatoga plemića koji ga je pratio?— Plemić je one noći iščeznuo bez traga, a drugi, moj šurjak Ritson, nije se više vraćao niti je poslao neku vijest o sebi.— Možda je poginuo u ratu?— Možda? Godinu dana nakon što si se ti našao među nama primio sam od jednoga nepoznatoga vjesnika kesu novaca s priloženim pismom koje mi je pročitao moj ispovjednik: »Prije dvadeset mjeseci stavio sam pod tvoju zaštitu siroče mojih najmilijih prijatelja, a obavezan sam da ti isplatim godišnju rentu. Napuštam Englesku i ne znam kad ću se vratiti. Sve sam predvidio. Po isteku svake godine ti ćeš se javiti šerifu Nottinghama i bit će ti sve isplaćeno. Odgoji dijete kao da je tvoje. Kad se budem vratio, doći ću da ga uzmem.« Nije bilo ni potpisa ni datuma, a glasonoša nije htio ništa da kaže. Što se tiče šerifa, svaki put kad sam ga pitao, odgovorio je da ne zna ni ime ni mjesto boravka

toga plemića. Ako te tvoj zaštitnik sada bude tražio, Marguerite i ja ćemo se utješiti misleći jedino da si dobio bogatstvo i počasti koje te čekaju i umrijet ćemo zadovoljni.— Živjet ćete vi još dugo! — uzviknu Robin.— Bog to zna!?— Svešišnji će vam to podariti,— Neka bude njegova volja, ali u svakom slučaju ti ćeš biti naš jedini nasljednik: kuća, zemlja i tvoja hranarina skupljana za petnaest godina osigurat će te od siromaštva. Tvoji staratelji pokušali su koliko su mogli da ti nadoknade nesreću koja te je pogodila od rođenja ...Mladić osjeti da mu se oči pune suzama, ali ovlada svojim uzbuđenjem da ne bi još više uzbudio starca. Okrenu glavu, obrisa oči i povika gotovo veselim glasom:18— Ne govorite nikada više o tim tužnim trenucima, oče. Do đavola, ako i ne znam svoje pravo ime, plemićko ili ple-bejsko, ne zaboravljam ono što hoću da budem, a to je: najbolji strijelac koji je ikad odapinjao strijele na šervudske srndaće.— To već i jesi, Robine! — doda ponosno Gilbert. — A zar ja nisam tvoj učitelj?Gilbert ponovo uskoči u sedlo.— Treba da se vratim u Mansfeld, a ti možeš za to vrijeme vježbati, tvoja vještina brzo će dostići nekadašnju Gilbertovu. Do viđenja!Robin se neko vrijeme zabavljao skidanjem listova s vrha najvišeg drveća pogocima strijela, a onda, zamoren igrom, opruzi se po travi na jednom proplanku razmišljajući o proteklom razgovoru.Dok je tako sanjario, jednoga trenutka bio je pogođen su-varkom s malo lišća, a onda začu šum granja. Podiže glavu i spazi poplašenog srndaća, istjeranog iz cestara, koji je pretrčavao proplanak i iščezao u šumi.Prvi Robinov pokret bio je da nategne luk i ustrijeli životinju, ali, dok je još nišanio, slučajno opazi na maloj udaljenosti nekog čovjeka šćućurenog iza uzvišice koja je nadvisivala put. Tako skriven mogao je neopaženo vidjeti sve one koji su prolazili putom. Čekao je sa strijelom na tetivi i okom na nišanu.Sudeći po odijelu, izgledao je kao i svi čestiti šumari koji love divljač. Ali da je taj bio zaista lovac, onda ne bi oklijevao ni trenutka da goni pobjeglu životinju.Robin odmah pomisli na zločin i, namjeravajući da ga u tome spriječi, sakri se iza nekoliko bukvi budno pazeći na nepoznatog koji je, još uvijek nepomičan, bio leđima okrenut, prema njemu i nalazio se između njega i puta.Odjednom ga opazi kako je odapeo strijelu prema stazi i kako se napola podiže kao da se htio baciti u pravcu svoga nišana, a onda se psujući zaustavi i poče ponovo nišaniti.Druga strijela bila je popraćena bujicom psovki, dok se Robin pitao šta bi moglo d^feude cilj^ čovjeka koji je već spremao i treću strijelu. ""19

Upravo je htio napustiti svoje sklonište kad je, odmaknuvši slučajno nekoliko grana, spazio na zavoju puta jednog plemića i jednu mladu damu koji su izgledali vrlo uznemireni i u neizvjesnosti da li da okrenu ili da se upuste u opasnost.Jednoga trenutka žena kriknu od užasa. Jedna strijela se zabola u jabuku njenog sedla.Više nije bilo nikakve sumnje. Čovjek u zasjedi bio je podli ubojica. Zgražajući se, Robin izabra jednu od najoštrijih strijela, nategne luk i nanišani. Lijeva ruka ubojice ostade zakovana za drvo luka koji je ponovo ugrožavao konjanika i njegovu pratilicu.Crveneći od bijesa i bolova, ovaj se okrenu i pokuša otkriti odakle je došao taj neočekivani napad, ali je naš strijelac ostao sakriven iza bukvi.Robin ga je lako mogao ubiti, ali se zadovoljio time đa ga zaplaši, pošto ga je prethodno dobro kaznio i uputio mu još jednu strijelu koja mu odnese kapu s glave.Užasnut, bandit skoči držeći ranjenu ruku drugom, okrenu se oko sebe, pogleda uokolo zaplašenim očima i pobježe spotičući se i vičući:— Đavo! Pravi đavo!Robin pozdravi njegov bijeg gromkim smijehom i odapne posljednju strijelu, koja je trebala pospješiti njegovu trku i onemogućiti mu za duže vrijeme da bezbolno sjedi.Kad je opasnost prošla, Robin izađe iz svoga skloništa i nemarno se nasloni na stablo obližnjeg hrasta pored šumske staze spremajući se da tako zaželi dobrodošlicu putnicima. No, tek što su ga spazili, prolazeći u kasu, dama kriknu, a konjanik pojuri prema njemu s isukanim mačem u ruci.

— Ehej, gospodine viteže! — povika Robin. — Obuzdajte svoj bijes. Strijele koje su odapeli na vas nisu bile moje.— Evo, ti bijednice! — ponovi razjareni vitez.— Ja nisam ubojica, već vaš spasitelj.— A gdje je onda ubojica? Govori ili ti siječem glavu!— Slušajte me i doznat ćete — odgovori hladnokrvno Robin. — A što se tiče moje glave, na to nemojte ni misliti. Dozvolite mi da vam stavim do znanja da bi ova strijela uperena na vas dostigla vaše srce prije nego što vaš mač dotaknemoju kožu. Zbog toga ga uklonite i poslušajte me. Reći ću vam istinu...— Slušam vas! — odgovori vitez gotovo zadivljen hladno-krvnošću mladića.Robin u nekoliko riječi ispriča šta se dogodilo. No vitez je još uvijek sumnjičavo držao uzdignut mač.— Pogledajte me dobro! Zar ja nalikujem na razbojnika? — nastavi Robin.— Zaista ne, priznajem ti, mladiću moj! Ne nalikuješ mi na ubojicu — odgovori stranac pošto ga je pažljivo odmjerio. — Reci mi tko si ti i molim te da nas odvedeš do mjesta gdje bi naši konji mogli da se odmore.— Sa zadovoljstvom... Hajdete sa mnom!— No, prije svega evo ti ove kese...— Sačuvajte svoje zlato, gospodine viteže. Ne znam šta bih. s njime. Zovem se Robin Hood i stanujem sa svojim ocem i majkom na dvije milje odavde, na rubu šume. Dođite i u našoj kući naići ćete na srdačno gostoprimstvo.Djevojka, koja se do tada držala po strani, priđe naprijed i Robin spazi dva sjajna crna oka pod svilenom kapicom koja joj je štitila glavu od jutarnje svježine. Očaran, gutao je očima tu prekrasnu ljepotu, klanjajući se učtivo.— Možemo li se pouzdati u riječ ovoga mladića? — zapita dama svoga viteza.Robin ponosno podigne glavu i, ne dajući vremena vitezu da odgovori, izjavi:— Kad meni ne biste vjerovali, onda na ovoj zemlji ne bi više bilo povjerenja.Dvoje stranaca se nasmijaše i odagnaše svaku sumnju.

III

početku se mala grupa kretala šutke. Vitez i dama razmišljali su još o prohujaloj opasnosti, dok se u glavi mladoga strijelca rojio čitav svijet novih misli. Po prvi put on se divio ljepoti jedne žene.Shvatio je da ove skromno obučene osobe, koje su putovale bez pratnje, pripadaju plemstvu, a on se osjećao ravan njima u Šervudskoj šumi, ako ne i jači kad su bile u pitanju razbojničke zasjede.Svjestan toga da ima melodičan glas, zaželio je da ovim putnicima dokaže svoj talent i zapjeva jednu veselu baladu. Ali baš kad je htio Zapjevati, glas mu zanijemi od izuzetnog uzbuđenja. Usne se drhteći sklopiše. Pokuša još jednom, ali je morao ponovo prekinuti. Zaboravio je svoju pjesmu misleći na crne oči lijepe neznanke.Naposljetku je shvatio razlog svoga nemira i razmišljajući o tome nađe svoj mir.— Strpljenja! Vidjet ću je brzo bez kapuljače! — pomisli u sebi.Vitez se raspitivao kod Robina o ovdašnjim običajima i navikama, ali mu je mladić odgovarao hladno, zauzet mislima o svojoj prvoj ljubavi koja je bila na pomolu.— I nisi se plašio razbojnikove osvete u slučaju da si ga promašio? — zapita ga stranac.— Ne, gospodine, jer je to nemoguće.— Nemoguće?— Svakako! Nadam se da ne smatrate kao dokaz moje streljačke sposobnosti lekciju koju sam dao onoj bitangi?— Zašto da ne?— Jer je to beznačajno i ništa vam ne pokazuje.— Kakav bi mi bolji dokaz mogao dati?— Vidjet ćete ako se ukaže prilika.22Nekoliko minuta proteče u šutnji dok ne stigoše na rub jednog proplanka koji je poprijeko sjekla jedna staza. Baš toga trenutka uzletjela je neka ptica, a jedno lane, zaplašeno lupom konjskih kopita, pretrčavalo je otvoreno zemljište.

— Pazite! — povika Robin držeći jednu strijelu u zubima, dok je drugu namještao na luk. — Šta više volite: pernatu ili krznatu divljač? Birajte!...Ali prije nego što je vitez imao vremena da odgovori, lane pade smrtno ranjeno, a odmah zatim i ptičurina je padala na proplanak.— Budući da ih niste mogli odabrati dok su još bili živi, izabrat ćete ih večeras kad budu ispečeni!— Sjajno! — povika mladi vitez.— Prekrasno! — prošaputa mlada dama. Robin nastavi:— Sada treba da idete samo ravno... Iza toga drveća otkrit ćete kuću mog oca. Idem naprijed da vas najavim svojoj majci i da pošaljem našega starog slugu da pokupi divljač.Čim je to rekao, Robin nestade u trku.— To je valjan dječak, zar ne, Marianna? — dobaci konjanik svojoj suputnici. — I lijep je momak! Izgleda mi najljepši strijelac Engleske kojeg sam ikada vidio!-— Još je jako mlad — odgovori mlada dama.— Možda još više nego što pokazuje. No, život na čistom zraku razvija tijelo i održava zdravlje. Tako nije u našim zagušljivim gradovima — uzdahnu mladi vitez.— Vjerujem, dragi gospodine Allane Clare (Alen Kler), da se vaši uzdasi više tiču lijepe vlasnice Šervudske šume, kćerke baruna od Nottinghama, nego ovoga drveća.— Pa, u pravu si, draga sestro! Više bih volio živjeti ovdje u jednoj kolibi, zajedno s Christabelom nego sam na prijestolju.— Brate, tvoja misao je lijepa, ali pomalo poetična. Zar si siguran da bi Christabel zamijenila otmjeni život za onaj o kojem govoriš? Dragi Allane, ne gaji nadu! Plašim se da ti barun nikada neće dati ruku svoje kćerke ...— Ako me Christabel zaista voli, bit će joj sa mnom svugdje dobro. Zar predviđaš da će me barun odbiti? Ako bih23htio, bila bi dovoljna samo jedna riječ i ponosni bi Fitz Alwine (Fic Aluin) odmah prihvatio moj zahtjev, pred opasnošću da bude prognan a svoj notingemski zamak vidi razoren.— Tiho, eto kuće! — reče Marianna. — Mladićeva majka nas čeka na ulazu. Izgleda mi simpatično.— Kao i onaj dječak? — odgovori Allan smješkajući se.— Nije baš dječak — reče tiho djevojka, a iznenadno rumenilo ozari joj lice.Kad je sišla s konja i kad je zabačena kapuljača otkrila njeno lice, Robin je bio tako uzbuđen njenom ljepotom da je uzviknuo:— Bio sam siguran da onako lijepe oči mogu da krase samo jedno lijepo lice.Marguerita se, iznenađena strašću svoga sina, okrene prema njemu da ga ukori.Allan se poče smijati, a Mariannu i Robina obli rumenilo. Da bi sakrila svoj nemir, mlada dama zagrli Robinovu majku, kojoj nije izmaklo iz vida da na licu djevojke nije bilo ni traga ljutnje, već samo osmijeh naklonosti.Sat kasnije vratio se kući i Gilbert Head noseći na konju jednoga ranjenika kojeg je našao na putu. Pažljivo ga je skinuo na zemlju i uveo u kuću, pozivajući Margueritu, koja je bila zauzeta oko gostiju.— Ovom jadniku treba tvoja njega. Netko se neslano našalio s njime zakivajući mu ruku za luk strijelom dok je nišanio jelena. Požuri, vrlo je slab zbog gubitka krvi. A ti! Budi hrabar i ne daj se! Ozdravit ćeš! ...Ranjenik je držao pognuto glavu kao da je htio sakriti svoje lice od gostiju.Tog trenutka vratio se i Robin i približio se ranjeniku. Tek što ga je pogledao, dade znak glavom Gilbertu i udalji se.— Oče — reče mu tiho — nastojte sakriti od naših gostiju prisustvo ovoga ranjenika. Objasnit ću vam kasnije zašto.— Kakav bi drugi osjećaj mogao izazvati kod njih osim milosrđa?— Saznat ćete večeras, a zasad poslušajte moj savjet,24— Doznat ću večeras? — ponovi nezadovoljno Gilbert. — Hoću da znam odmah.— Pričekajte, molim vas! Reći ću vam kad budemo sami. Starac se vrati ranjeniku. Trenutak kasnije ovaj uzviknuod bola. Gilbert požuri za Robinom.— Jedna od tvojih šala? Zar ti nisam zabranio da vježbaš svoju sposobnost na bićima kao što si i ti sam...— Vidjet ćete da...— Pogledaj, vrh strijele te otkriva... Nosi naš znak.— Pa dobro, ja sam bio — odgovori hladno Robin.— To je užasno, nedopustivo!

— Pričekajte sa svojim sudom — dobaci mladić. A onda ispriča ocu sve pojedinosti onoga što se dogodilo. Kad je završio, starac mu srdačno stisnu ruku, a onda, uznemiren, nastavi:— Potrebno je pažljivo promatrati okolinu kuće. Rana toga bandita brzo će ozdraviti. Da mi se zahvali za moju njegu, u stanju je da se vrati sa svojom družinom i da nas dobro udesi. No, čini mi se — doda Gilbert — da mi njegovo lice nije nepoznato ...Razgovor se prekine čim su se Allan i Marianna približili zahvalivši domaćinu na srdačnoj dobrodošlici.Te je večeri Gilbertova kuća bila puna živosti zbog prisutnih gostiju. Gilbert je stalno pazio na ranjenika, a njegova žena je spremala večeru. Stari sluga Lincoln brinuo se za konje i pažljivo stražario pred kućom. Jedino je Robin bio dokon, ali je zato njegovo srce burno kucalo. Lik mlade Marianne izazivao je u njemu nijemo divljenje.Dok je on bez riječi stajao u jednom uglu dvorane, Allan je hvalio Gilbertu vještinu njegova sina. A starac, uvijek u nadi da će naći nekoga koji bi ga doveo na trag prave Robinove porodice, nije skrivao istinu.Tako je Allan doznao da Robin nije pravi Gilbertov sin i, pretpostavljajući da je nepoznati zaštitnik siročeta došao iz Huntingdona, jer je šerif iz toga mjesta plaćao godišnje izdržavanje, reče:— Mi smo iz Huntingdona, ali nikada nismo čuli da se govori išta što bi nam moglo poslužiti da naiđemo na trag.251Kad se budemo vratili, brižljivo ćemo se raspitati i pokušat ćemo naći Robinovu porodicu. Moja sestra i ja dugujemo mu život. Nebo tako želi da mu izrazimo našu zahvalnost.Malo-pomalo Allanova pažnja i prijateljske Mariannine riječi vratile su Robinu njegovu uobičajenu veselost, tako da je u kući zavladala još veća srdačnost i veselje.— Idući u Nottingham kroz šumu, mi smo zalutali... Mislim da sutra nastavimo put — reče Allan. — Dragi Robine, hoćete li nam pokazati put? Moja sestra će ostati ovdje s vašom majkom, a uveče ćemo se vratiti. Je li put jako dug?— Oko dvanaest milja — odgovori Gilbert. — Dobar konj prijeđe ga za manje od dva sata. Ja inače moram do šerifa i otpratit ću vas donde.— Utoliko bolje, bit će nas troje! — povika Robin.— Ne, ne! — prekine ga Marguerita i šapnu mužu na uho:— Što ti pada na pamet? Da ostaviš dvije žene same s tim banditom?— Same? — nasmije se Gilbert. — Zar Lincolna računaš u ništa? A naš pas Lance, koji bi vas obranio od svakog tko bi vas ugrozio?No Gilbert je morao popustiti pred molećivim pogledom žene. I tako je bilo dogovoreno da u zoru Allan i Robin krenu na put.Kad je pala noć, zatvoreni su svi ulazi i svi sjedoše za stol odajući počast lanetu što ga je Robin ustrijelio a Marguerita vješto pripremila i prijateljski razgovarala s Mariannom, dok je Allan s velikim interesom slušao priče o šumarskom životu. Jednoga trenutka poduži zvižduk, koji je dopirao iz sobe gdje se nalazio ranjenik, privuče pažnju svih prisutnih. Svi baciše poglede prema stubištu koje je vodilo na prvi kat. Odmah potom isti takav zvižduk odgovori iz šume. Oko stola poskakaše... Napolju zalaja uznemireni pas, a onda ponovo zavlada potpuna tišina.— Ovdje se nešto čudnovato događa! — primijeti stari Gilbert. — Ne bih se čudio ako su vani u šumi ljudi koji baš nemaju puno obzira i zavlače prste u tuđe džepove.— Imate li doista razloga da se plašite lopova? — zapita Allan.26— Ponekad.— Mislio sam da imaju više pameti i da napadaju samo bogate.— Bogatih nema mnogo pa su prisiljeni da se zadovolje i kruhom kad nemaju pogače. Ne stide se oni pokrasti ni siromaha... Često sam im davao da jedu i da se zagriju, pa ipak su više puta pokušavali da uđu ovamo silom.Marianna zadrhta od straha čuvši to i nesvjesno se pri-makne Robinu, a onda baci pogled na brata i reče:— Vidiš da ni život u šumi nije bez neprijatnosti i opasnosti !Robin nije shvatio da djevojka cilja na bratovu želju da živi na selu. Pridajući to sebi, on oduševljeno povika:— Tu je meni sve: zadovoljstvo i čast! A kad i provedem neki dan po okolnim selima, vraćam se svojoj šumi s beskrajnom radošću. Više bih volio umrijeti nego da me netko kazni da živim zatvoren u zidinama nekoga grada.Htio je nastaviti, kadli se začu lupa na vratima. Psi se ustremiše na vrata lajući. Gilbert, Robin i Allan potrčaše prema ulazu, a Marianna pobježe u Margueritino naručje.

— Ehej! — povika stari. — Tko to lupa na moja vrata? Odgovori mu jedan još jači udarac. Gilbert ponovi pitanje,ali bijesni lavež pasa onemogućavao je svaki razgovor. Tek poslije nekog vremena vani se čuo jak prodoran glas koji je nadvisio galamu:— Otvarajte, ako boga znate!— Tko ste vi?— Dva fratra. Iz reda svetoga Benedikta.— Odakle ste i kamo idete?— Dolazimo iz naše opatije u Laitonu a idemo za Mans-feld.— Šta hoćete?— Zalutali smo u šumi i umiremo od gladi.— Tvoj glas ne izgleda da pripada nekom samrtniku. Kako mogu znati da govoriš istinu?— Sto mu đavola! Otvori vrata i pogledaj nas! — odgovori isti glas, koji je nestrpljivost učinila manje poniznim.27Gilbert je oklijevao savjetujući se s drugima. Ali tada se čuo i drugi glas, bojažljivi starački glas koji je preklinjao:— Otvori u ime božje ljubavi! Zaklinjem vam se na moći svetoga Benedikta, našeg starog zaštitnika, da moj brat govori istinu.— Nas je četvoro... A tu su i psi! — povika Gilbert da su ga mogli čuti i vani. — Ja otvaram! A vi, Robin i Lincoln, zadržite pse... Puštajte ih ako se radi o varalicama!

IV

ek što su se vrata otvorila, na pragu se pojavi jedan •čovjek. Bio je mlad, snažan, divovskog stasa, a nosio je crnu fratarsku mantiju s kapuljačom i širokim rukavima. Običan konopac služio mu je kao pojas, a niz pas mu je visilo čislo. Desnom rukom se oslanjao na poveći čvorast štap od drenovače.Za njim je išao isto tako obučeni starčić.Poslije uobičajenog pozdrava, domaćini posjedaše za stol s pridošlicama, a radost i povjerenje ponovo zavladaše. No, domaćini nikako nisu zaboravili ona dva zvižduka, ali o tome nisu govorili da ne zaplaše goste.— Stol ti je bogato postavljen — reče mladi fratar Gil-bertu gutajući poveći komad pečene srnetine. — Oprosti što nisam pričekao da me pozoveš za tvoj stol na večeru. To je zbog toga što mi se moj tek, oštar kao oštrica britve, usprotivio.— Neka sveta Bogorodica izlije svoju milost i tvojoj kući dodijeli sreću i mir! — uzviknu stari fratar lomeći komad kruha, dok je drugi jeo i pio kao neka soldačina.— Oprostite mi, dobri oci — reče Gilbert — što sam vas prisilio da čekate, ali opreznost...— U pravu ste. Opreznost nije nikada suvišna — reče mladi fratar uzimajući predah između dva zalogaja. — Banda nevaljalaca kruži okolinom. I mi smo malo prije bili napadnuti od dvojice takvih bijednika, koji su, usprkos svim našim prosvjedima, tvrdoglavo vjerovali da u našim torbama imamo komad onog zlog metala koji zovu srebro. Svetoga mi Benedikta, odmah su razumjeli kad sam stao da im drenovačom sviram po leđima pravu pjevaniju udaraca. Onda im dug zvižduk, na koji su odgovorili, dade znak za povlačenje.Prisutni oko stola se nijemo pogledaše. Jedino je fratar ostao miran i nastavio da vedro udovoljava svom apetitu.29— Hvala providnosti božjoj — nastavi on poslije kraće stanke. — Bez laveža vaših pasa, koje je uznemirio taj zvižduk, mi ne bismo mogli ni da pronađemo vašu kuću. A kad sam vidio da kiša počinje padati, pomislio sam: Evo vode da nam ugasi žeđ baš onako kako nam nalažu i naša pravila.Rekavši to, on napuni čašu i isprazni je u jednom gutljaju.— Dobar pas — doda on zatim naginjući se da pomiluje staroga Lancea.

Ali Lance se odjednom podiže, režeći onjuši zrak i ustremi se na ulaz. Ponovo onjuši i okrenu se gospodaru kao da ga moli da mu otvori.— Robine! — reče tiho Gilbert. — Daj mi moj štap, a ti uzmi svoj.— I ja sam ovdje! — upadne fratar sasvim tihim glasom.— Mišice su mi gvozdene, pesnice od čelika, a povrh svega moja drenovača! Sve vam to stoji na usluzi.— Hvala — reče mu Gilbert.— Budite strpljivi, djeco moja! — umiješa se stari fratar.— Ne napadajte prvi.— Poslušat ćemo vaš savjet. Prije svega...Gilberta prekine uzvik Marguerite koja je nazrela na vrhu stepenica ranjenika za koga su svi mislili da je na umoru u svome krevetu, i nijema od straha pružala ruku prema priviđenju. Svi pogledaše gore, ali više nije bilo nikoga.— Šta ti je, Marguerite? Ne plaši se tako! Jadnik se nije ni maknuo. Isuviše je slab. To ti se samo pričinilo...Stari je samo tako govorio, skrivajući svoje mišljenje, da ne zastraši žene. No, odmah je dobacio jedan značajan pogled Robinu, koji se, da ga nitko ne primijeti, nečujno kao mačka uspeo stepenicama.Vrata sobe bila su poluzatvorena i Robin spazi ranjenika kako nagnut kroz prozor sasvim tiho razgovara s nekim napolju. Puzeći podom, Robin se dovuče do samih banditovih nogu i napregnu uho.— Djevojka i plemić su ovdje — govorio je ranjenik.— Zar je moguće? — zapita netko izvana.— Da. Jutros sam se baš spremao da ih udesim, kad ih je đavo uzeo pod zaštitu. Jedna strijela, koja je došla ni sam ne znam odakle, ranila me u ruku i ja sam pobjegao.30— Grom i pakao!— Slučaj je htio da su pobjegli u kuću baš ovog valjanog čovjeka koji me je našao ranjenog.— Utoliko bolje, tako nam svakako neće umaći.— Koliko vas je?— Ovdje ih ima četvoro.— Najteže je ući. Vrata su dobro zatvorena, a imaju i pse.— Bolje je što su zatvorena. Tako bar ljepotica i njen brat neće moći da nestanu u gužvi. Pomoći ću vam da uđete kroz prozor. Desna mi je ruka zdrava, vezat ću plahte da vam posluže za penjanje. Spremite se!— Zaista! — povika odjednom Robin i zgrabivši razbojnika za noge izbaci ga napolje.Ovaj uzaludno pokuša da pruži otpor, izgubi ravnotežu i pade glavom prema zemlji u posudu punu vode koja je bila pod prozorom. Njegovi ortaci, preplašeni iznenadnim padom, razbježaše se po šumi, a Robin siđe i ispriča što se dogodilo. Svi su se u prvi čas nasmijali, ali se Gilbert odmah zatim uvjerio da će se razbojnici vratiti i ponovo se spremi za obranu. Otac Eldred, stari fratar, predloži da se izmoli jedna molitva i svi kleknuše.Molitva još nije bila završena, kad se iz one posude začuše novi isprekidani jauci. Robinova žrtva je dozivala svoje ortake, a ovi, osramoćeni što su pobjegli, vraćali su se natrag da pomognu ranjeniku da izađe iz vode i da naprave novi plan za napad.— Žive ili mrtve — uzviknu razbojnički poglavica — moramo uhvatiti Allana Clarea i njegovu sestru. To je naređenje baruna Fitza Alwinea, i više bih volio da me đavo odnese nego da mu se vratim praznih ruku. Naprijed, momci, pratite me! Ruke na mač i ne štedite nikoga tko vam se odupre. Prvo ćemo pokušati lijepim.Pošto je tako očitao svojoj subraći, pokuca drškom mača na vrata i povika:— U ime baruna od Nottinghama, našeg velikog i moćnog gospodara, naređujem ti da otvoriš i predaš nam viteza i damu koji se kriju u tvojoj kući.Gilbert ništa ne odgovori.— Hoćeš li otvoriti, prokleti odmetnice?31— Neću! Ne otvaram nikome!— E, to ćemo vidjeti!I nastavi da udara po vratima koja bi svakako popustila da nije bilo poprečne željezne šipke postavljene s unutrašnje strane.Gilbert je htio da dobije na vremenu. Dok su razbojnici pokušavali da slome vrata, on je svakome odredio mjesto, pregledao oružje, preporučio opreznost i hladnokrvnost. Žene je sklonio na prvi kat, a Robina je poslao na jedan prozor da promatra neprijatelja.— Neću se zadovoljiti samo time da ih promatram — reče samom sebi Robin penjući se s lukom u ruci.

— Ja vam stojim na raspolaganju da otvorim vrata — reče mladi fratar.— Slažem se. A ti, Lincoln — doda Gilbert okrećući se sluzi, snažnom starcu naoružanom ogromnom toljagom — ti ćeš stati s druge strane ulaza...Dok su se vršile ove pripreme, razbojnici su, videći da vrata ne popuštaju, promijenili taktiku. Kuća je bila u opasnosti. Na sreću, Robin je bio budan i otrči na vrh stepenica da obavijesti Gilberta.— Oče, oni nagomilavaju granje pred ulazom i hoće da ga zapale. Ima ih sedam, ne računajući onog ranjenog!— Post im njihov! — povika Gilbert. — Požurimo! Oče, otvarajte vrata! A svi vi da ste oprezni!Fratar, stojeći sa strane, pruži ruku, podigne prečagu i izvuče katanac. Hrpa granja upadne u prostoriju.— Hura! — povika razbojnički vođa jurnuvši unutra. Ali drugo i nije dospio da kaže ... Lance ga ščepa za gušu,a fratrov i Lincolnov štap padoše mu na tjeme. Odmah se skljokao na zemlju gdje ostade nepomičan.Čovjek koji je naišao za njim doživio je istu sudbinu. To se dogodilo i trećem, ali četvorica ostalih, koje psi nisu zaustavili ne puštajući svoj plijen, uđoše, i razvi se propisan boj. Izbjegavajući krvoproliće, Gilbert i Allan su se zadovoljavali odbijanjem udaraca kopljem.Robin, pomahnitao da pokaže svoju vještinu, otevši jednu sjekiru s kopljem, pridruži se fratru i sluzi. Videći ga, jedan snažan odmetnik poletje na njega, ali Robin izbjegne koplje32i punim pogotkom u prsa obori razbojnika koji se stropošta pored zida.— Sjajno, Robine! — povika Lincoln.— Grom i pakao! — povika ranjeni razbojnik koji je pljuvao krv i u jednom trenutku se podiže i pojuri na dječaka vitlajući kopljem. Malo je trebalo pa da Robin bude pogođen, ali Lincoln, koji ga nije gubio iz vida, raspali napadača po glavi, a ovaj pade i više se ne podiže.— To je četvrti! — povika starac smijući se.Na megdanu su ostala samo još trojica. Činilo se da i oni više žele da pobjegnu nego da nastave boj. Ali mladi fratar, zasukanih rukava, otkrivene glave, s mantijom podignutom iznad koljena, nastavi da im miluje leđa ogromnom svojom drenovačom.Dok je on sam nastavio s borbom, Gilbert je uz pomoć Robina i Allana vezivao svladane razbojnike. Dvojica su molila za milost, a treći je već bio izdahnuo. I njihov vođa je bio na samrti, ali je još uvijek uzalud pokušavao da ukloni Lancea koji je jurišao na njega.U pomoć mu je neočekivano pritrčao čovjek koga je Robin bacio s prozora. Došao je k sebi od buke i borbe, ušao je u kuću i upravo je htio probosti psa, kadli ga Robin spazi i obo-rivši ga na leđa istrže mu bodež i stavi mu koljeno na prsa, dok ga je Gilbert vezivao. U isto vrijeme razbojnički vođa je izdisao. Ostala trojica namjeravali su da umaknu, ali je Lincoln već bio zatvorio vrata iza njihovih leđa.— Milost! — povika jedan od njih iznemogao od fratrovih udaraca.— Nema nikakve milosti! Zar niste htjeli ovakvo milovanje? Pa evo vam ga onda! — I toljaga neumorno nastavi.— Milost! — povikaše odjednom sva trojica.— Prije svega, dolje s kopljima! Razbojnici odbaciše koplja.— A sada na koljena! Nesretnici kleknuše.— Nikada bolje! A sada da osušim svoju batinu.I tako vesela fratrina završi s bujicom batina po leđima savladanih. Poslije toga prekriži ruke i, oslanjajući se laktom3 Robin Hood33desne ruke na svoje oružje, u herkulskom stavu, pobjedonosno reče:— Sada je red na domaćinu da odluči o vašoj sudbini.Prema običaju toga vremena, Gilbert je bio gospodar života ovih bitangi i mogao im je oduzeti život. No, on se grozio prolijevanja krvi ako to nije bilo učinjeno u samoobrani. Zbog toga je odlučio, pošto su došli k sebi, da petoro od šest ranjenih budu svezani u red kao kažnjenici na brodovima i da ih Lincoln odvede u najgušći dio šume daleko od kuće i ostavi ih da tamo razmišljaju.Razbojnik koga je Robin ranio nije bio uključen u ovaj konvoj.— Gilberte, stavi me na krevet... Moram ti nešto reći — reče ovaj kad je starac htio da ga veže.— Da te stavim na krevet? Radije bih te objesio o neko drvo.— Poslušaj me, za milost božju!— Moraš ići s drugima!— Saslušaj me, ako želiš svome sinu ... — umirući ponovi ovaj presahlim glasom.— Mome sinu?Gilbert pođe k ulazu da pozove Robina i Allana da mu pomognu prenijeti ranjenika. No ovaj, misleći da ga starac ostavlja, učini posljednji napor i uzviknu:— Pogledaj me! Zar me više ne poznaješ?

— Znam da si razbojnik i izdajica!— Pogledaj me dobro. Ja sam Ritson. Roland Ritson, brat tvoje žene.

osli je te burne večeri došla je tiha i mirna noć. Svi su spavali, samo je Gilbert bdio.Sjedio je kraj Ritsonova kreveta očekujući da bolesnik otvori oči da bi mogao s njim govoriti. Ali časovi su prolazili, a ovaj nije davao znakove života.Tek u zoru se Ritson trže, uzviknu nerazumljive riječi u bunilu, grčevito dohvati Gilbertovu ruku i dovuče je do svojih usana pa reče:— Opraštaš li mi?— Najprije govori pa ću ti oprostiti!— Onda umirem zadovoljan.Ritson je upravo htio početi da se ispovijeda, kad se iz prizemlja začuše veseli glasovi.— Spavate li, oče? — zapita Robin sa dna stepeništa.— Vrijeme je da putujemo u Nottingham ako hoćemo da se vratimo večeras — doda Allan Clare.— Ako hoćete, ja ću vas otpratiti do Notingemskog dvorca, gdje imam obaviti neke privatne poslove — povika mlađi fratar.— Hajdete, oče. Siđite jer vas hoćemo pozdraviti. Gilbert je sišao teška srca jer se bojao da će samrtniksvakoga časa izdahnuti. Brzo se rastade od Robina, Allana i fratra, a Marianni i Margueriti reče da ih otprate jedan komad puta. Lincoln je morao nekim poslom do Mansfelda, dok je stari fratar iskoristio priliku da posjeti obližnje selo.Kad je ostao sam, Gilbert se vrati do Ritsonova uzglavlja.— Sada smo sami, govori.— Neću ti pričati o svim nedaćama koje sam počinio ... Bilo bi suviše dugo. A i čemu bi služilo? Tebe zanima samo ono što ću ti reći o Robinu...— Hajde, reci mi šta znaš?35— Kao što se sjećaš — započe Ritson — napustio sam Mansfeld prije dvadeset i tri godine da bih stupio u službu Philipa Fitzootha (Ficut), baruna od Beasanta (Bisant). Philip je bio mlađi brat grofa od Huntingdona koji je umro prije nego što sam ja ušao u tu kuću, ostavljajući svoje imanje i svoju grofovsku titulu najstarijem sinu Robertu.— Taj Robert nije imao sreće. Žena mu je umrla vrlo mlada, a on svu svoju ljubav koju je gajio prema njoj usmjeri na sina kojeg mu je ona ostavila. To dijete bilo je slabašno i bolešljivo, a održalo se u životu samo zahvaljujući velikoj njezi. Ali je i Robert uskoro umro ostavljajući bratu Philipu brigu da se stara o jedinom izdanku njihove porodice. Ali Philip, zaboravljajući što je obećao bratu, slijep od ambicija i pohlepe, imao je samo jednu misao: oteti djetetu sve nasljeđe. Nije se usudio da se utekne nasilju, već pomisli da iskoristi slabo zdravlje maloga Roberta, koji je nosio isto ime kao i njegov otac, jer su mu liječnici predvidjeli brzi kraj ako bude provodio težak i naporan život. Da mu u tome pomo-gnem, Philip me uze u svoju službu i kad ga je kralj poslao u Francusku da zapovijeda jednim dijelom vojske, ostavio me je sa svojim nećakom da izvršim njegovu zamisao.— Ali je Robert rastući ojačao i postao momčić koji se nije lako zamarao, tako da je postao otporniji i od mene samoga. Uzalud sam naprezao svoj mozak kako da skršim životnu snagu momka što sam ga odgojio, kad se u njemu odjednom, vjeruj mi, odigra velika promjena: malo-pomalo poče da gubi svoju veselost, prestade da spava, postade šutljiv i poče izbjegavati moje društvo.— Odlučio sam se da ga uhodim i jednoga dana sam ga vidio zajedno s jednom djevojkom od sedamnaest ili osamnaest godina. Moj mladi gospodar bio se zaljubio!— Kasnije, u želji da mu pomognem, Robert mi povjeri svoju tajnu. No, ja sam s njom odmah upoznao baruna Beasanta. Djevojka se zvala Laura i pripadala je skromnoj plemićkoj porodici čiji je položaj bio niži od Robertova plemstva.— Barun mi je naredio da pod svaku cijenu spriječim taj brak. Ali dok sam ja razmišljao kako da to učinim, Robert mi reče da je, htijući se uvjeriti da li ga djevojka zaista voli, sakrio svoje porijeklo pred Laurom, koja je mislila da je on36običan čuvar šume. Tom prilikom mi je rekao da će se vjenčanje obaviti u najvećoj tajnosti za nekoliko dana.

— Tako se i dogodilo. Dvoje mladenaca povuklo se u jednu kućicu u Loockevu (Lukej), kamo sam ih ja otpratio. Ostavljajući dvorac, Robert je rekao da ide provesti nekoliko mjeseci k stricu u Normandiju.— Prošla je godina potpune sreće za dvoje mladih, za koje vrijeme, i pored ponovljenih i oštrih naredbi baruna, nisam mogao i nisam se usudio da ma što učinim protiv njih.— Rodio se i sin, ali je on majku stajao života...— A taj sin? — upadne uznemireno Gilbert. — Tko je on?— Pa to je dječak kojeg sam ti povjerio prije petnaest godina.— To znači da je Robin grof od Huntingdona.— Da, Robin je...I Ritson ušuti, zamoren.— Nastavi, Rolande, nastavi!Ritson prikupi svu svoju snagu i nastavi:— Robert nije mogao podnijeti bol i teško oboli, a baš u to vrijeme barun mi najavi svoj skori dolazak. Groficu Lauru sam sahranio u obližnjem samostanu, a na spomeniku nisam označio njeno porijeklo. Dijete sam povjerio jednoj dadilji.— Kad se barun vratio, prebacio je Roberta u zamak, rekavši svojima da je obolio za vrijeme putovanja. No, stanje zdravlja bolesnika svakodnevno se pogoršavalo. Prije no što je umro, pozvao je baruna i zakleo ga na evanđelje da preuzme brigu za odgoj siročeta. Stric se zakleo, ali leš nesretnika još nije bio ni sahranjen, a barun mi naredi da nikome ne govorim ni o vjenčanju njegova nećaka ni o rođenju njegova sina.— Obećao sam da ću šutjeti, i zajedno smo ti donijeli dijete.— A gdje je sad nasljednik?— Utopio se u brodolomu na obali Francuske.— A tko ga je naslijedio?— William Fitzooth, opat od Ramsava.— Opat?— Da, opat koji me je uzeo k sebi u službu i prije nekoliko dana nepravedno me otjerao. Zakleo sam se da ću mu se osvetiti...37— Ali tko su rođaci Robinovi po majci?— Grofica Laura, kći sira Guya Ganrvvella (Gaj Gemvel).— Onoga staroga Guya, oca šest šervudskih lovaca? Njegovom pomoći neće mi biti teško da iz zamka Huntingdon izbacim opata od Ramsava ma koliko da je moćan.— Brate moj, hoću li umrijeti osvećen? — prošaputa Rit-son umirućim glasom.— Bit ćeš, ako mi život potraje...— Hvala ti! Tako sam bar oprao neke svoje grijehe. Izrekavši ovo, Ritson zamoren zašuti i sklopi oči. Ali ihodmah ponovo otvori, pokuša da se podigne na jednu ruku i uzbuđenim glasom nastavi:— Gilberte, zaboravio sam jednu stvar ... Vrlo je ozbiljna.— Samo kaži! — reče Gilbert podupirući mu glavu.— Taj vitez i ta dama što su bili ovdje ...— Šta je bilo sa njima?— Htio sam ih ubiti... Jučer... Barun Fitz Alwine me je platio za to... Ne znam šta barun ima protiv njih, ali ih ti obavijesti da dobro paze ako se približe Notingemskom zamku.— Da ih obavijestim? Kako!? Sada je suviše kasno. Bože moj, što će se dogoditi sir Allanu? ... I Robin je otišao s njim ...Gilbert pusti glavu samrtnika da padne na uzglavlje i hitrim koracima poče šetati po sobi.Kad se ponovo približio Ritsonovu krevetu, spazi da je ovaj izdahnuo.Dok se ovo odigravalo u kući čuvara šume, tri naša putnika su prolazila Šervudskom šumom uz veseli razgovor i pjesmu. Jednoga trenutka Robin reče:— Sir Allane, sunce se bliži zenitu, a moj želudac se više ne sjeća jutarnjeg doručka. U torbi imam hrane, ako nemate ništa protiv, možemo se okrijepiti i nešto pojesti pored potoka koji protječe nedaleko odavde.— Nemam ništa protiv — odgovori Allan. — U zamak možemo još uvijek doći prije zalaska sunca.38— Hajdemo do potoka! — povika fratar. — Do Notting-hama nam treba još tri milje, a dobar ručak i sat odmora neće nas spriječiti da stignemo prije zalaska sunca.Tri suputnika, sjedeći u travi, dobro se ugostiše zahvaljujući Margueriti. Jedna poveća boca staroga vina išla je od jednoga do drugoga, i njihova je razdraganost sve više postajala bučna. Robin je pjevao

punim grlom, Allan je hvalio ljepotu svoje vjerenice, a fratar je bez okolišenja pričao o sebi, izjavljujući da se nekada zvao Gilles (Džails) i da je iz dobre zemljoradničke porodice.— Prisili su mi nadimak Tuck (Tak) zbog moje vještine u baratanju toljagom — reče on. — Dobar sam s dobrima, zao sa zlima; ruku uvijek pružam prijatelju, a batinu neprijateljima, pijem s onima koji piju, čitam oremus uglas s bogomoljcima, a znam i vesele pričice za one koji ne vole popovske propovijedi. Eto, takav vam je fratar Tuck! A sada je, sir Allane, na vama red da nam kažete nešto o sebi!— Vrlo rado, ako mi dozvolite da govorim — odgovoriAllan.Toga trenutka Robin je držao još neispražnjenu bocu, afratar Tuck pruži prema njoj ruku.— Trenutak samo! Dat ću ti je ako ne prekidaš sir Allana! — uzviknu mladić.— Samo je daj, šutjet ću!— To ćemo vidjeti kad vitez završi!— Žedan sam!— A ti pij vodu iz potoka!Fratar napravi grimasu s potcjenjivanjem i opruzi se po travi kao da je htio spavati i nikoga ne slušati.— Porijekla sam saskog — započe Allan. — Otac mi je bio lični prijatelj Thomasa Becketa, ministra Henrika II, ali upravo to prijateljstvo je i bilo uzrok njegove nesreće, jer je poslije ministrove smrti bio prognan.I Robin se ugleda na fratra, jer ga je prošlost Allanove porodice vrlo malo zanimala. Ali čim je mladi plemić počeo govoriti o Marianni, njegove nezainteresiranosti odmah nestade. Slušao ga je tako napeto da nije ni primijetio da se fratar Tuck podigao i iz ruku mu uzeo bocu. Svaki put kad bi Allan prestao govoriti o sestri, Robin je pronalazio neki način39da ga opet navede na razgovor o njoj. Ipak, morao je pustiti viteza da naširoko priča o vrlinama svoje vjerenice, plemenite Christabele, kćerke baruna od Nottinghama. A onda, pod utjecajem dobroga vina, mladi vitez postade razgovorljiv i poče govoriti o svojoj mržnji prema barunu.— Dok su milosti dvora padale kao kiša na moju porodicu, barun je odobravao moju ljubav i nazivao me svojim sinom. Ali, tek što nam je sreća okrenula leđa, odmah je zatvorio vrata svoje kuće i zakleo se da Christabel nikada neće biti moja žena. A ja sam se sa svoje strane zakleo da ću slomiti njegovu volju i otada se borim bez predaha. Mislim da sam sada na putu da uspijem. Večeras će morati da mi da ruku svoje kćeri. Otkrio sam jednu tajnu koja bi, da se objelodani, za njega bila propast i smrt. Idem da mu kažem: barune od Nottinghama, predlažem ti sporazum: nudim ti mir i spokoj u zamjenu za tvoju kćer.I tako je Allan htio da još o tome priča, kad primijeti da sunce polako počinje silaziti prema horizontu, pa povika:— Kasno je, hajdemo.— Hajdemo! — povikaše i Robin i Tuck dižući se.U grad stigoše za manje od jednog sata i počeše da se penju uz brdo na čijem se vrhu dizao plemićki zamak.— Za mene će biti vrata dvorca otvorena čim budem zatražio da govorim s barunom — reče Allan. — Ali kako ćete vi ući?— Ne brini se za to! — uzviknu fratar. — U zamku je jedna djevojka čiji sam ja ispovjednik i dušobrižnik. Kad hoće, ona odlučuje hoće li se pokretni most podići ili neće, a ja mogu u zamak i danju i noću... Ali, evo, stigosmo. Pažljivo!I fratar povika gromkim glasom:— Heberte Lindsav (Lindzej), neka blagoslov moga poštovanog zaštitnika svetoga Benedikta siđe na tebe i sve tvoje ... Ej, čuvaru vrata Notingemskog zamka, čuješ li me? Pusti nas da uđemo... Ja pratim dva prijatelja: jedan od njih mora da govori s tvojim gospodarom o vrlo važnim poslovima, a drugi želi odmor. A ja ću, ako dozvoljavaš, tvojoj kćeri održati duhovne propovijedi koje traži njena duša.— Jeste li to vi, brate Tuck? — začu se iznutra srdačan glas. — Dobro došli!40Most se odmah spusti i putnici uđoše u zamak.— Barun se već povukao u svoju sobu — reče Hebert sir Allanu koji je htio da ga odmah odvedu do njega. — Ako je to što želite da kažete milordu nešto što se može odgoditi, savjetujem vam da pričekate do sutra.— Da nije bolestan? — zapita fratar.— Ima kostobolju i trpi kao proklet; ako ga ostavimo samoga, viče za pomoć... Ako mu se netko približi, ugrožava mu život... Otkad je u Palestini dobio udarac sabljom po glavi, milord je izgubio svaku razboritost i čovječno ponašanje.

— Njegovo me divljanje ne plaši. Hoću odmah da govorim s njim — odgovori Allan.— Kako hoćete! Ej, Tristrame— povika čuvar pozivajući slugu koji je prolazio dvorištem. — Kako je njegovo gospodstvo?— Kao i obično. Istjerao je napolje liječnika udarcima noge jer mu je ostavio jedan nabor na povezu. A onda je zgrabio bodež i natjerao me da napravim novi povez prijeteći da će mi odsjeći nos ako budem učinio i najmanju grešku.— Preklinjem vas, viteže, pričekajte do sutra! — reče snuždeno Hebert.— Neću da čekam ni minute. Otpratite me!— Vi baš zahtijevate?— Zahtijevam!— Onda neka vam bog pomogne! — reče Lindsav krsteći se. — Tristrame, otprati plemića do milorda.Tristram, koji je bio sretan da se izvukao iz kandži divlje zvijeri, problijedi od straha i promrmlja:— Sigurno njegovo gospodstvo očekuje vašu posjetu?— Ne, prijatelju moj.— Hoćete li mi dozvoliti da ga prethodno obavijestim?— Ne, pratit ću vas; vodite me!— Ah, teško meni — povika jadnik.Tristram se udalji u pratnji Allana, a stari reče smijući se: — Jadni Tristram, penje se stepenicama kao da one vode na vješala... Eh, ja samo gubim vrijeme umjesto da obiđem stražare. Brate Tuck, naći ćete moju kćer u našoj sobi. Idite tamo; eto i mene za jedan sat.41Prešavši čitav labirint hodnika, galerija i stepeništa, po kojima bi se Robin hiljadu puta izgubio, fratar Tuck ga odvede do nekih vrata na koja zakuca.— Naprijed! — odgovori svježi djevojački glas. Uđoše. Čim je ugledala fratra, jedna lijepa djevojka odsedamnaest ili osamnaest godina potrča im, smiješeći se, u susret.— Eto pokajnice! — pomisli u sebi Robin. — Kako je to lijepa djevojčica!Kad je Maude (Mod) pružila ruku Robinu, fratar zatraži da joj Robin da jedan poljubac, a onda je i on poljubi.Dok je Maude spremala namirnice i osvježavajuće piće, Robinu pade u oči da fratar baš nema izgled dušobrižnika.— Oče, oče! ... — gunđao je Tuck. — Ja sam samo isku-šenik i nisam se još ni zavjetovao. A onda, malo prisnosti među rođacima nema u sebi ništa prijekorno.— 0, vi ste rođaci? Nisam to znao!— Svakako. Moj je djed bio sin nećaka jednoga rođaka Maudine prabake.— Zaista blisko srodstvo!Djevojka je pocrvenjela i kao da je molila Robina za samilost. Boce s vinom bile su ispražnjene uz zveket čaša i neobuzdani smijeh.Odjednom se vrata otvoriše i jedan predvodnik u pratnji šest vojnika pojavi se na pragu.Predvodnik učtivo pozdravi djevojku, a onda se stroga lica okrenu drugima:— Jeste li vi iz pratnje onoga stranca što je došao da posjeti našega gospodara?— Da — odgovori bezvoljno Robin.— Pa? — zapita fratar Tuck.— Otpratite me obojica do sobe Njegova gospodstva!— A šta ćemo tamo? — zapita opet Tuck.— Ne znam. To je naređenje ... Poslušajte.Robin i Tuck se podigoše. Prijeđoše jednu ogromnu galeriju i dvoranu s oružjem, a onda se predvodnik zaustavi pred jednim zatvorenim vratima i tri puta zakuca.— Naprijed! — uzviknu jedan glas.— Pođite za mnom! — reče predvodnik Robinu i Tucku.42— Naprijed! Zar me ne čujete, hulje, razbojnici, meso za vješala, naprijed! — ponovi iznutra barunov glas.Predvodnik otvori vrata.— A, eto te najzad! Gdje si bio sve to vrijeme? — zapita barun gledajući na predvodnika zvjerskim pogledom.— Ako je vašoj milosti po volji... ja ...— Lažeš! Kako se usuđuješ pravdati se kad si me ostavio da te čekam puna tri sata?!— Tri sata? Milord se vara! Nema ni pet minuta.— Bezobrazniče! Zar da mi ti proturječiš? — Zgrabite ga! — okrenu se barun vojnicima. — Razoružajte ga i bacite u samicu.

Vojnici se približiše predvodniku.— Šta to radite? Zar se usuđujete da dotaknete toga čovjeka prije nego što odgovori na moja pitanja?— A sada, zlikovce, kad sam ti dao dokaz o mojoj popustljivosti, zar ćeš još oklijevati da mi kažeš da su ova dva psa drugovi one hulje koja je došla da me vrijeđa?— Da, milorde.— A odakle to znaš, budalo?!— Priznali su mi.— Zar si se usudio da ih ispituješ bez moga odobrenja?— Milorde, to su mi oni rekli kad sam naredio da me doprate.— Rekli su mi! Rekli su mi! — ponovi barun. — Lijep razlog! Ti, dakle, vjeruješ ono što ti kaže prvi na koga naiđeš?— Milorde, mislio sam ...— Tišina, mangupe! Gubi se odavde! Predvodnik dade vojnicima znak da krenu.— Čekajte! Predvodnik ih zaustavi.— Ne, odlazite! — povika barun. Predvodnik opet dade znak za odlazak.— Kamo ćete, bijednici?!Predvodnik ponovo naredi da se zaustave.— Izađite, izađite, olovni vojnici!Konačno je mala četa mogla proći kroz vrata i udaljiti se navrat-nanos.43Robin je pratio ovaj prizor radoznalo promatrajući više začuđeno nego zaplašeno pomahnitalog gospodara Notting-hama.Bio je to čovjek pedesetih godina, srednjeg rasta, energičnih crta, dugih brkova, crvena lica i čudnog zvjerskog izraza. Na sebi je imao oklop na ljušture i jedan ogrtač s križarskim znakom.Tek što su ostali sami, on povika zlobnim glasom:— Dođi naprijed, šervudski vučiću! A i ti, fratre skit-nico... Recite mi kako ste se usudili uvući u moj zamak i kakav vas je razbojnički plan natjerao da napustite svoje jazbine. Govorite, inače ja znam odličan način za izvlačenje riječi iz grla nijemih.Robin baci na baruna potcjenjivački pogled i ne odgovori. I fratar je također šutio držeći grčevito svoju toljagu od dre-novače.— O, pa vi ne odgovarate! Dobro ste se udružili! Jedan sin razbojnika, a drugi prljavi prosjak.— Lažeš, barune! — odgovori mu mirno Robin.— Pazi ti, molim te, podlih robova!— Još jedanput ti kažem da lažeš! Ja nisam ničiji rob, i kad bi ovaj fratar pružio ruku prema tebi, to svakako ne bi uradio zbog milostinje.Tuck pomilova štap.— Ah, ti se usuđuješ izazivati me i vrijeđati? Budući da ima dosta duge uši, zakujte ga za uši na velika vrata zamka i udarite mu sto šiba.Robin, blijed, ali miran, iskoristi tišinu promatrajući uporno baruna i iz tobolca izvuče jednu strijelu. Barun se napravi da to nije primijetio, ali nastavi blažim tonom:— Mogao bih te baciti u samicu, ali tvoja mladost izaziva u meni sažaljenje. No, morat ćeš ipak da odgovoriš na moja pitanja.— Nisam u vašoj vlasti kao što to mislite i neću vam odgovoriti! — reče Robin.Barun je pobjesnio.— A, nisi u mojoj vlasti? Znači, ti ćeš šutjeti, vještičin sine! Čekaj ti samo! Udavit ću te svojim rukama.44Robin ostade na mjestu, zategne luk i stavi strijelu, kadli Tuck dobaci medenim glasom:— Nadam se, ipak, da to nećete napraviti!Fitz Alwine se okrenu prema njemu kao divlja zvijer:— Jezik za zube, đavolji fratre!— Nisam vašeg mišljenja, milorde — ponovi tiho fratar Tuck. — Štoviše, dozvolite mi da vam kažem s punim poštovanjem koje vam pripada da je vaš način ophođenja potpuno pomanjkanje lijepoga ponašanja. Možda ste taj osjećaj izgubili zbog napada kostobolje ili ste ga ostavili na dnu neke boce džina.Robin prasnu u smijeh. Barun, sav izvan sebe, dočepa jedan molitvenik i udari njime u glavu fratra, koji se zatetura, ali se brzo pribra i kako nije bio čovjek koji slične poklone prima a da se odmah ne zahvali, zgrabi svoju strašnu batinu i raspali žestoko po bolnim barunovim leđima. Ovaj zarika kao bik i pruži ruku da dohvati svoj mač. Ali mu Tuck nije dao vremena i počne udarati štapom plemenitog i moćnoga gospodara Nottinghama, koji, usprkos svojoj iznemoglosti, poče trčati po sobi pokušavajući da izbjegne udarce.

Barun je nekoliko minuta zvao u pomoć i tek tada je predvodnik odškrinuo vrata i mirno zapitao je li potreban gospodaru. Tada barun potrča ulazu i, ne znajući više kako da sebi da oduška, poče pesnicama i nogama udarati bespomoćnog predvodnika.Naposljetku, zamoren, predahnu i naredi da se uhapse Robin i fratar. Predvodnik pojuri napolje vičući: »Na oružje!« A onda se vrati s desetak vojnika.Kad ih je vidio, fratar uze sa stola jedan križ od slonovače i postavi se pred Robinom vičući:— U ime svete Bogorodice, naređujem vam da me pustite da prođem. Neka svaka nesreća i isključenje iz crkve zadesi onoga tko se usudi da me u tome spriječi.Ove riječi, izgovorene gromkim glasom, učinile su nepokretnim te soldačine. I fratar izađe bez prepreke. Robin je išao iza njega, ali na jedan barunov znak vojnici se baciše na njega i, pošto su ga razoružali, odbiše ga od ulaza. Skrhan zamorom, barun se skljoka u jedan naslonjač.45— A sada ćemo se nas dvojica porazgovarati — reče on čim mu se vratila moć govora. — Ti si dopratio Allana Clarea? Možeš li mi reći razlog zbog čega je on došao k meni?— Tačno je da sam ga pratio, ali mi njegovi razlozi nisu poznati.— Lažeš.Robin se prezrivo osmjehnu.— Koliko vremena poznaješ Allana?— Dvadeset i četiri sata.— Lažeš, lažeš! Robin Ijutito odgovori:— Lažem? Vi ste zaista nemoguć čovjek, koji uvijek osporava istinu. Ako lažem, neću više ništa da govorim.— Hoćeš li da budeš bačen s kule u opkop zamka, kao što će to biti uskoro tvoj suradnik? Još jedno pitanje: zar vas nitko nije napao kad ste dolazili ovamo?Robin ne odgovori. Pobješnjeli barun skoči i isuka mač. Robin je mirno čekao. Toga trenutka otvoriše se vrata i pojaviše se dva čovjeka s uvijenim glavama u poderanoj odjeći, svoj blatnjavoj. Vidjevši Robina, uzviknuše od iznenađenja, a Robin prepozna u njima s čuđenjem dva noćna napadača.Kad su mu ispričali što se dogodilo, barun grubo povika:— Bacite tog bijednika u zatvor. Nećete ga pustiti dok ne prizna i na koljenima ne zatraži oproštenje. A dotle ni kruha ni vode! Neka umre od gladi!Odupirući se ljudima koji su ga vukli, Robin se zaustavi i smješkajući se reče:— Zbogom, barune! Budem li morao napustiti zatvor samo pod tim uvjetima, nećemo se više vidjeti. Još jednom, zbogom.— Grom i pakao! Kad ćete ga već jednom odvesti?— O, ne misli da ću ti dugo praviti društvo, svijetli barune ! Ako ti ne želiš da me vidiš, ja to želim još manje.Tek što se našao izvan barunove sobe, Robin poče da pjeva, a njegov svjež i srebrnast glas odjekivao je svodovima galerije zamka sve dok se vrata nisu za njim zatvorila.VI

atvorenik je dugo osluškivao nejasne zvukove koji ' su stizali izvana, i kad vojnički koraci više nisu remetili tišinu podzemnog hodnika, počne razmišljati o ozbiljnosti svoga položaja.Bijes i prijetnje svemoćnog plemića nisu ga zabrinjavali. Ali je razmišljao o nemiru i bolu Gilberta i Marguerite, koji su ga uzalud očekivali.Ove tužne misli izazvaše u njemu snažnu želju za slobodom. On poče šetati po ćeliji udarajući tlo nogom i odmjeravajući visinu prozorčića i otpornost željeznih vrata.Ćelija je bila mala i imala je tri otvora: vrata, prozorčić iznad vrata i, sučelice njemu, jedan veći prozor, deset stopa visoko od tla, na kojem su bile postavljene rešetke. Od namještaja tu se nalazio jedan stol, jedna klupa i hrpa slame.— Da vidimo što se događa tamo dolje — prošapta Robin i, stavljajući klupu na stol, uzvere se do samoga prozora. U jednom trenutku on se trgne. Hvatajući jednu od rešetki, osjeti da ona nije od željeza već od drveta.Radostan zbog toga otkrića, naš junak je smatrao korisnim da promotri kako stoje stvari na drugoj strani: podiže klupu pored vrata i uspne se do prozorčića. No, odmah se povukao natrag opazivši jednoga vojnika kako se približava vratima, očevidno zato da bi ga uhodio kroz rupu na vratima.Robin počne pjevati, a vojnik se udalji. Nešto kasnije čuo ga je kako se vraća. To njegovo dolaženje i odlaženje trajalo je dosta dugo, dok konačno duboka tišina nije zavladala u podzemnom hodniku.

Nepovjerljivi Robin ponovo se uspuza i spazi ne jednoga već dvojicu vojnika koji su prisluškivali na ulazu.Upravo je htio sići kad opazi lijepu Maude koja se približavala sa svjetiljkom u ruci i iznenađena vrisnu kad je vidjela Robinovu glavu pomoljenu iznad glava vojnika.47Robin se bešumno spusti na zemlju i pričeka. Čuo je djevojku koja je govorila s vojnicima i s hiljadu brbljarija izbjegavala da objasni svoje iznenađenje. Malo kasnije vrata se otvoriše, djevojka uđe unutra, odloži na stol jedan zamotuljak namirnica i zamoli da je ostave nasamo sa zatvorenikom.— Eto vas u lijepom sosu! — reče ona tek što su se vrata zatvorila. — Barun je izvan sebe i kaže da će prema vama postupiti kao prema nevjernicima iz Svete Zemlje.— Budite vi sa mnom u zatvoru — reče Robin — i neću težiti za slobodom.— Želite da se šalite?— U redu, da govorimo ozbiljno. Recite mi da li znate što se dogodilo sa sir Allanom Clareom, plemićem koji je došao sa mnom, i fratrom Tuckom.— Uh, on je u gorem zatvoru od ovoga. On se usudio da kaže barunu da je besramna hulja i da će se oženiti Christa-belom protiv njegove volje. Upravo u tom trenutku moja gospodarica i ja ušle smo u sobu. Videći je, sir Allan joj potrča u susret, zagrli je, a ona izgubi svijest, i ja sam je morala odnijeti u njenu sobu. Onda sam se, po njenom nalogu, raspitala o sudbini sir Allana i, kao što sam vam rekla, i on je zatvorenik. Fratar Tuck mi je govorio o vama i ja sam došla ...— Da mi pomognete pobjeći, zar ne? Hvala. Uskoro ću biti slobodan.— Slobodan? Ali kako mislite da ćete se izvući odavde?! Na vratima su dva stražara.— Volio bih da ih je hiljadu!— Da niste možda neki čarobnjak?— Ne, ali sam naučio da se penjem po drveću kao vjeverica i da preskačem jarkove kao srna.Mladić pokaza na prozor i reče na uho Maudi:— Rešetke nisu željezne.Maude je odmah shvatila i lice joj se ozari.— Sada moram znati gdje ću naći fratra Tucka?— U našim sobama — odgovori Maude — on čeka da miladv pošalje da ga pozovu ako joj on bude potreban da spasi sir Allana.— Kako mogu doći donde?48— Kad izađete odavde, idite na lijevo. Idite utvrđenjem dok ne nađete jedna otvorena vrata. Vrata će vas odvesti do stepenica, a stepenice do galerije. Idite galerijom do hodnika u dnu, i tu su naše odaje. Ne nađete li nikoga, to znači da je Tuck bio pozvan od miladv. Uđite unutra, a ako ustreba, sakrijte se u neki ormar.— Mnogo vam hvala, lijepa Maude, nikada neću zaboraviti vašu dobrotu — reče Robin i plaho zagrli djevojku.— Sjajno! — povika jedan tamničar otvarajući vrata iznenada. — Moja čestitanja, gospođice! Vi tako znate tješiti zatvorenike da mi ne bi bilo žao da budem zatvoren u sam kavez.Maude pocrvenje i ostade nijema i uzdrhtala. Ali kad se vojnik približio da je izvede, potpuno se smirila i, podižući ruku, raspali mu dva šamara, a onda pobježe, smijući se kao luda.Tamničar procijedi psovku i protrlja obraze. A onda baci pogled na Robina i izađe zatvarajući vrata treskom.Zatvorenik počne veselo jesti i pijuckati. Nešto kasnije jedan od glave do pete naoružan stražar zamijenio je tamničara. Robin mu raspjevanim glasom poželi laku noć i prijatne snove.Sat kasnije položaj mjeseca opomenuo je Robina da je vrijeme za bježanje. Ponovo se popeo do prozora posluživši se klupom pa bez velike muke iščupa jednu pregradu na rešetki. Onda se šćućuri na podboju prozora i nemirnim pogledom odmjeri razmak koji ga je dijelio od zemlje. Učini mu se suviše visoko da skače. Vezao je svoj opasač za čvrstu pregradu i upravo je htio da se spusti kad je na nekoliko koraka opazio jednoga vojnika, oslonjenog na svoje koplje, koji mu je bio okrenut leđima.— Moram biti oprezan! — pomisli u sebi i pričeka.Na sreću jedan oblak prekri mjesec, a terasa utonu u gust mrak. Robin skliznu dolje, ali nije imao sreće. Opasač je bio suviše kratak i mladić ostade da visi u zraku. Bio je u neizvjesnosti da li da skoči na zemlju, jer se plašio da šum ne privuče stražarevu pažnju. Ali, pomislivši da mu je sada nemoguće da se popne, jer pregrada ne bi mogla podnijeti teret uspinjanja, pomoli se u sebi i skoči.4 Robin Hood49Na zemlju je dospio bez ozljede, ali ostade nepomičan promatrajući stražara. Kad se uvjerio da ovaj nije ništa primijetio, udalji se kradom u pravcu kojim ga je uputila Maude.Kao što mu je djevojka rekla, našao je jedna otvorena vrata, uspeo se nekim stepenicama, prešao zasvođenom prostorijom i stigao do hodnika.

U trenutku neodlučnosti, utonuo u dubok mrak, naš je junak upravo lupkao nogom po podu i pipao rukama zid da ne bi pogriješio put, kad čuje jedan pospani glas koji zapita:— Tko ste vi? Što radite ovdje?Robin se nasloni leđima o zid i zadrža dah. Nepoznati, koji se i sam zaustavio, pretraživao je tamu vrhom svoga mača. Ne našavši nikoga, neznanac nastavi put procijedivši:— Sigurno su škripnula neka vrata.Misleći da će tako najlakše izaći iz tog labirinta, Robin ga je pratio na određenoj udaljenosti.Odjednom neznanac otvori vrata i nestade. Ta vrata vodila su u kapelu. Robin ubrza korak pa i on bešumno uđe i stade iza jednoga stupa. Na mjesečini koja je prodirala u crkvu spazi ženu, umotanu u veo, koja se molila pred jednim grobom. Neznanac, koji je na sebi imao fratarsku kabanicu, opazi ženu, prenu se i približi joj se raširenih ruku šapćući:— Christabelo!Djevojka skoči, jako pocrvenje, baci se u naručje neznancu i radosno prošaputa:— Allan, dragi moj Allan!

VII

je ispričao ženi historiju Rolanda Ritsona. — Pomolimo se bogu za toga nesretnika — reče Marguerita skrivajući suze da ne ražalosti muža.Kraj pokojnikova odra bdjeli su on i stari fratar, dok je Lincoln u šumi kopao grob, a onda se odlučiše da pričekaju povratak putnika prije sahrane.U međuvremenu, Marianni je dosadilo da se sama šetka pred ulazom u kuću i, ne obavještavajući Gilberta, udalji se u šumu.Pošto je dugo hodala, sjede pod jedno drvo, a Lance se šćućuri ispred nje promatrajući je svojim pametnim očima.Sumrak je već počeo padati, kad pas skoči i poče tužno zavijati. Djevojka se trgne iz zamišljenosti, pokaja se što se toliko udaljila od kuće i odluči da se brzo vrati. Sada Lance nije išao otraga, već pred njom, okrećući se svakoga trenutka da vidi ide li djevojka za njim.Odjednom se zaustavi, uspravi se na noge, istegne vrat, naćuli uši i zalaja dugo i bijesno.Marianna se zaustavi dršćući.— Možda hoće da najavi Allanov dolazak? — reče ona pažljivo osluškujući.Pas zašuti, i ona se poče osjećati smjelijom, kadli se iz obližnjeg grma začu šum ubrzanih koraka. Marianna se odmah dade u ludi bijeg, ali se uskoro morala zaustaviti čuvši hrapav i zapovjednički glas koji je vikao:— Pozovite psa!Lance, koji je zastao da zaštiti uzmicanje djevojke, skoči za vrat čovjeku koji ju je gonio.— Pozovite psa, neću vam učiniti nikakvo zlo.Na prvi Mariannin poziv Lance pusti nepoznatog i dotrča do nje ne gubeći iz vida neznanca.51Nepoznati je izgledao bijedno, imao je neurednu bradu i dugu kosu i bio je naoružan lukom i batinom.Uprkos svoje zaplašenosti, Marianna se pretvarala da je mirna.— Ne približavajte se — reče ona strogo.Razbojnik zastade jer se pas spremao da ponovo skoči na njega.— Šta hoćete od mene?— Da pođete sa mnom!— Kamo?— Nije važno kamo ... Pođite samo za mnom!— Neću da pođem s vama!— Onda ću morati da upotrijebim druga sredstva, ali vas upozoravam da vam se ona neće svidjeti.— A ja vam kažem da ćete zbog svoje drskosti biti surovo Tsažnjeni.Razbojnik prasnu u smijeh.— Zaista cijenim vašu hrabrost, ali ona ničemu neće poslužiti. Znam tko ste, znam da ste stigli tek jutros u kuću Gilberta Heada i da je vaš brat otišao u Nottingham. Ali znam i da sir Allan više neće izaći iz Notingemskog dvorca.

— Šta ste rekli? — povika Marianne preplašeno.— Rekao sam da je sir Allan barunov zarobljenik.— Za ime božje! — prošapta djevojka bolno.— Ne sažaljevam vašeg brata... Zašto je otišao da se taci u lavlje ralje? Utoliko gore po njega ... A i po vas! Barun se dokopao brata, a ja ću se dokopati sestre ... Pođite odmah za mnom, bez mnogo priče!I on napravi jedan korak prema Marianni, koja odskoči natrag vičući:— Drži ga, Lance!Hrabra životinja i nije čekala drugo nego da ščepa bandita za gušu. Ali ga ovaj, sviknut na slične borbe, zgrabi u letu i odbaci na dvadeset koraka od sebe. Ne strašeći se, pas se vrati i vještim skokom napade neznanca s boka. Njegovi se zubi zabiše tako snažno u razbojnikovo lice da mu je jedno uho bilo otkinuto i ostalo u ustima psa.Mlaz krvi obli ranjenika koji se naslonio na jedno drvo urlajući od bola. U međuvremenu pas poletje ponovo na njega,52ali taj treći napad bio je sudbonosan: neznanac, iako je bio iscrpljen zbog gubitka krvi, zada mu pljoštomice tako jak udarac batinom po lubanji da se jadna životinja otkotrljala do Marianninih nogu i ostala nepomična.— Sada je red na nama! — povika razbojnik. Prikupljajući svu svoju snagu, djevojka poče očajničkibježati gonjena od razbojnika. Nadala se da će on u tami izgubiti njen trag, ali se mjesec probijao s vremena na vrijeme i osvjetljavao njenu bijelu haljinu. Neznanac se sve više pri« bližavao.Konačno, ona se zaustavi iscrpljena i povika:— Allane! Robine! U pomoć! ... I pade onesviještena.Razbojnik se već nadvio da je ščepa, kad jedan gromor glasan glas povika:— Ej, bijednice, ostavi tu ženu!Bandit se pretvarao da ne čuje i dohvati Mariannu za ramena da bi je podigao.— O, ti se praviš gluh? — ponovi pridošlica, koji je bio gigantskog stasa i, po svemu sudeći, čuvar šume. — Evo ti onda!— Ova žena pripada meni! — reče odmetnik.— Nije istina! Ti si je gonio! ... Natrag ili ću te ude-siti! ...Bandit se povuče.— Bacaj strijele, luk i mač! Razbojnik baci oružje na zemlju.— A sada okreni leđa i gubi se, inače ću ti potprašiti pete strijelama.Svaki otpor bio je uzaludan, i razbojnik psujući pobježe. Čuvar šume se tada pozabavi onesviještenom djevojkom. Odnio ju je na obalu obližnjeg potoka i poprskao joj sljepoočnice svježom vodom. Marianna otvori oči i prošaputa:— Gdje sam?— U Šervudskoj šumi — odgovori srdačno šumar.Na taj nepoznati glas djevojku ponovo obuze užas i ona kriknu lomeći ruke:— Ne činite mi zla!53— Smirite se, gospođice. Bijednik koji vas je napao sada je daleko i za vas nema više nikakve opasnosti.Marianna je šutjela, još uvijek zaprepaštena i poplašena.— Hoćete li doći u moju kuću? Tamo ćete naći mog starog strica i moje rođake koji će dobro znati da vas brane ...— Molim vas otpratite me do kuće Gilberta Heada.— Vi poznajete Gilberta Heada? Jeste li vi njegova rođakinja? Ja vas tamo nisam nikada vidio.Tada Marianna ispriča sve što joj se od prvoga dana dogodilo, a mladi čuvar šume joj reče:— Nemoguće je da se večeras vratite do Gilbertove kuće. Suviše je daleko. Kuća moga strica je svega nekoliko koraka odavde. Tamo ćete biti sigurni, a ja ću otići da umirim vaše domaćine.Marianna se srdačno zahvali mladiću i prihvati njegov prijedlog. Dok su koračali, on primijeti da je ona suviše premorena i ponudi joj ruku. Ali djevojka, utonula u svoje misli, nije ga čula i nastavi koračati sama.— Zar nemate povjerenja u mene, gospođice? — zapita mladić. — Zašto nećete da se naslonite na moju ruku?— Ah, ne, imam puno povjerenja u vas! — odgovori Marianna uzimajući njegovu ruku. — Uvjerena sam da ste iskreni.— U pravu ste, Mali John (Džon) je nesposoban da nekoga prevari... Samo se naslonite na moju ruku ... Ona bi vas u slučaju potrebe mogla i ponijeti a da se ne zamori.— Mali John? — prošaputa djevojka gledajući gorostasnu pojavu svoga kavalira. — Mali John? ...

— Da, Mali John! Nazvali su me tako jer sam visok šest stopa, jer pesnicom mogu ubiti vola, zato što moje noge mogu da prijeđu bez odmora četrdeset milja, jer su moji rođaci, sinovi Guya Gamwella, svi niži od mene. Eto, zašto se ovaj koji ima čast da vam ponudi ruku zove Mali John. I razbojnik koji vas je progonio znao me je dobro i pazio se da vam ne učini zla kad sam se pojavio. No, dozvolite mi da dodam da je moje pravo ime John Bavlot (Bejlot), sinovac sir Guya, i i da sam od rođenja šumar, strijelac po volji, uvjetni čuvar šume, od prije mjesec dana imam dvadeset četiri godine.54

Razgovarajući i smijući se tako, Marianna i njen pratilac stigoše do Gamvvellove kuće, prostrane građevine postavljene na jednom prijatnom mjestu i okružene grupom bijelih kućica.Mali John je morao obuzdati nalet čopora pasa koji ga dočekaše lajanjem, a onda prođe kraj grupe slugu koji ga pozdraviše s poštovanjem i uđe s Mariannom u veliku dvoranu gdje se cijela porodica upravo spremala da sjedne za stol.— Striče! — povika mladić vodeći djevojku do sjedišta na kome se bio ustoličio sir Guy — molim vas za gostoprimstvo ove plemenite dame koju mi je božanska providnost dozvolila da spasim iz kandža bezočnog bandita.Marianna je bila primljena od cijele porodice Gamwell sa srdačnom pažnjom. Smjestili su je za stol i nahranili. Zatim je stara gospođa Gamwell odvede do jedne sobe gdje je smjesti na udoban krevet.Kad se Marianna povukla, Mali John ispriča sve pojedinosti o svojoj avanturi i završi izjavljujući da će odmah otići Gilbertu.— U redu! — povika William, najmlađi sin sir Guya — budući da je gospođica prijateljica Gilberta i moga druga Robina, ja ću te otpratiti.I Mali John i William digoše se od stola i uputiše se šumom.

55VIII

^-stavili smo Robina u maloj kapeli. Još uvijek se krio iza stupa i pitao se kako je Allan uspio da se oslobodi.— Nema sumnje da Maude namješta sve ovo barunu. Vjere mi, ako ona nastavi da tako otvara sva vrata na zamku, obećavam joj hiljadu poljubaca! — reče u sebi mladić.— Poslije dvije godine razdvojenosti, draga Christabel — govorio je Allan — zaboravio sam za svega jedan tren sve ono što sam propatio.— Jeste li zaista trpjeli? — zapita djevojka s lakom ne-vjericom.— Zar još možete sumnjati? Kad sam bio istjeran iz zamka, mislio sam da ću umrijeti od bola. Bog je bio milostiv i dozvolio mi je da se isplačem kao dijete, a to mi je dalo snage da živim.— Allane, nebo mi je svjedok da biste vi bili sretni kad bi to zavisilo od mene.— Znači da mogu očekivati sreću! — povika Allan. — Bog će učiniti ono što vi želite.— Allane, povjerenje koje imam u vas održava me u mojoj usamljenosti. Ja dugujem poslušnost volji svoga oca, ali postoji nešto na što me nikada neće prisiliti. On nas može razdvojiti, ali me ne može prisiliti da volim drugoga.Robin je slušao i uzdišući razmišljao:— Oh, kad bi i meni Marianna tako rekla?!— Draga Christabel — nastavi Allan — kako ste uspjeli da pronađete moju ćeliju? Tko mi je otvorio vrata i nabavio ovu odjeću? U mraku nisam mogao prepoznati svoga spasioca. Samo je tiho rekao: »Idite tamo u kapelu!«— U zamku postoji samo jedna osoba u koju se mogu pouzdati. To je Maude, moja sobarica. Njoj dugujem vaše oslobođenje. Čini se da je ona opila tamničara koji vas je

56čuvao. Nekim slučajem providnosti Maudin ispovjednik zatekao se u zamku i pristao je da se svuče i vama ustupi svoju odjeću. Još ga ne poznajem, ali bih željela da mu se za to zahvalim.— Da se taj fratar ne zove slučajno brat Tuck?— Da, prijatelju moj, vi ga poznajete?— Pomalo! — odgovori mladić smješkajući se.— Sigurna sam da je to neki dobar starac. Ali zašto se smijete?— Jer taj dobri starac nije tako star kao što mislite.— Zar je to važno? A zašto ništa ne govorite o mojoj prijateljici, vašoj sestri?— Marianna nas očekuje kod jednoga čestitog šervudskog seljaka. Do ovoga jutra vjerovao sam da će vaš otac pristati da mi da vašu ruku, ali kako me on ne samo odbija već ugrožava i moju slobodu, a možda i život, ne ostaje mi drugo nego da bježimo ...— Ah, ne, Allane! Nikada neću ostaviti svoga oca!— Christabelo, pođite sa mnom ili ću i ja ostati ovdje. Zbunjena djevojka poče plakati, s glavom među rukama,ponavljajući i pored svih Allanovih navaljivanja: »Ne, ne, ne, ne mogu! ...«U tom se vrata na kapeli otvoriše i pojavi se Maude sa svjetiljkom u ruci u pratnji Tucka, koji na sebi nije imao mantije.— Jao, jao! ... Draga gospodarice! — povika Maude uplakana. — Sve je propalo! Sve će nas pobiti! Jao, jao! ...— Šta to govoriš? — zapita preplašena Christabel.— Kažem da će nas sve pobiti! Barun neće nikoga po-štedjeti. A ja neću da umrem...— Šta znače te riječi i taj plač? — zapita strogo Allan. — Zar mi vi, Tuck, ne možete reći što se to događa?— Nemoguće je! — odgovori komičnim tonom fratar. — Ja znam samo ovo: sjedio sam ... Ne, klečao sam ...— Sjedio! — povika Maude.— Klečao! — uzviknu fratar.— Sjedio! — povika Maude.— Klečao sam, kažem vam ... Upravo sam se molio ...— Pili ste pivo, i to malo više...57— Draga moja Maude, čini se da vi danas zaboravljate na svoje lijepo ponašanje.— Dosta s moralnim propovijedima i raspravama! — prekine ih Allan zapovjedničkim glasom. — Recite nam zašto ste došli ovamo i koja nam opasnost prijeti.— Poznato vam je da sam dala tamničaru Egbertu da pije vina više nego što je mogao da podnese. On se uspavao. Dok je spavao, pozvao ga je milord, koji je htio vidjeti zatvorenika. Jadni tamničar, još pod djelovanjem vina, pojavio se kod baruna sa šakama na bokovima, i pošto ga je zapitao kako se usuđuje da ga uznemirava u snu, približio se Njegovom gospodstvu i rekao mu udarajući ga podrugljivo rukom po ramenu: »Reci mi ti, stara palestinska ruino, kako je sa zdravljem?« Vi znate, miladv, da Njegovo gospodstvo nije baš dobro raspoloženo. Poslije trenutka iznenađenja, ono je odjednom pomahnitalo i, zgrabivši s Egbertova pojasa ključeve, potražilo ključ od ćelije sir Allana. Ključa nije bilo. Onda je milord pozvao vojnike i otišao do ćelije izjavivši da će, nađe li tamo zatvorenika, objesiti Egberta.— Gospodine — zaključi Maude obraćajući se Allanu — trebalo bi odmah bježati, prije no što moj otac bude obaviješten i zatvori vrata.— Idite, dragi Alane! — povika Christabel.— Ali vi, što ću bez vas? — odgovori očajno Allan.— Ja ostajem ... da smirim ljutnju svoga oca.— Onda ostajem i ja!— Ne, ne, bježite! Ako me volite, bježite! ... Vidjet ćemo se opet!— Zakunite se na to!— Kunem se!— E, onda ću vas poslušati. Hajdemo, Tuck!— Možemo poći, ali nas je bilo troje kad smo došli! — primijeti fratar.— Tu sam — povika mladić izlazeći iz svoga skloništa. Uplašena Christabel lako kriknu, a Maude pozdravi Robinaosmijehom.Allan zapita:— A gdje ste vi bili?58

— Ispričat ću vam svoje doživljaje kad budemo daleko odavde. Priznat ću vam da su mi zidine Notingemskog zamka kao kamen u želucu.Na te riječi Maude pogleda mladića čudnim pogledom. Ali baš toga trenutka odjeknu bat koraka u hodniku koji je vodio u kapelu.— Eto baruna! — povika Maude. — Odlazite brzo! Allan dade Tucku njegovu odjeću, poljubi Christabeli rukui požuri prema vratima koja mu je pokazala Maude. Robin se galantno nakloni Christabeli i pođe za prijateljima.— Dok mi bježimo — reče Maude Christabeli — pravite se kao da se molite i odgovorite da ne znate ništa.Tek što su se vrata iza bjegunaca zatvorila, barun na čelu svojih vojnika upadne u kapelu.Za to vrijeme družina je brzo promicala uskim hodnikom slijedeći Maude, koja je nosila zapaljenu baklju. Robin primijeti da je ona ubrzala korak i da ga izbjegava.— Ljutite se na mene?— Da.— Šta sam učinio?— Ništa.— Šta sam onda rekao?— Ne pitajte me o tome, to vas neće zanimati.— To me žalosti.— Brzo ćete se utješiti. Zamalo pa vam zidine neće biti kao kamen u želucu ...— Ali, ako mi je dosta baruna i njegova zamka, to nipošto nije s vama i vašom dobrotom! ...— Zaista?— Budite u to sigurni. — Onda da sklopimo mir!I ona mu pruži ruke, koje Robin srdačno stisnu. Nešto kasnije stigli su do čuvareva mjesta i djevojka pozva starca.— Kako! ? — povika stari Lindsav, koji na sreću nije znao što se dogodilo. — Zar odlazite? Zaista, fra Tuck, računao sam da ću s vama popiti koju čašicu. Zar zaista morate ići?— Da, sine moj — odgovori Tuck.— Onda, do viđenja, i tebi i tvojim prijateljima.59Pokretni most se spusti i svi izjuriše napolje. Maude za-drža Robina:— Hoćete li se vratiti?— Vratit ću se. Za to vrijeme učinite mi ljubaznost i pronađite mi luk koji je ostao u barunovoj sobi. Predajte ga onome tko bude došao po njega.— Dođite vi sami!— U redu, doći ću sam. Zbogom, Maude!— Zbogom, Robine!— Drhtavica koja priguši djevojčin glas nije dozvolila da se čuje i pozdrav Robinovim prijateljima:— Zbogom, sir Allane, zbogom fra Tuck!

IX

ko deset uveče, Gilbert, koji je nestrpljivo očekivao da se vrate putnici, ostavi staroga fratra u sobi s mrtvim šurjakom i siđe da zapita Margueritu da li se možda gospođica Marianna uznemirila što se njen brat tako dugo nije vratio.— Mislim da se gospođica zatvorila u svoju sobu — odgovori Marguerita.Gilbert se popne gore, ali nađe praznu sobu. Odmah se vratio k svojoj ženi i reče:— Marguerito, već je deset, a gospođice nema kod kuće.— Sada sam se sjetila... Izašla je s Lanceom.— Oh, bože, da nije zalutala u šumi?... Možda se dogodila neka nesreća?... U ovo doba u šumi ima vukova i razbojnika.Rekavši to, Gilbert dohvati luk i batinu i izađe da potraži Mariannu. Pošto je prešao jedan dio puta, pomisli da je čuo neko prigušeno cviljenje koje je dolazilo s pobočne staze. Na-pregne sluh, a onda se bez oklijevanja uputi prema mjestu odakle je dolazilo cviljenje.Bila je duboka tama. Jednoga trenutka čuvar šume zape nogom za nepokretnu masu prostrtu na tlu. Sagne se i pipajući osjeti dlaku neke životinje koja, kao da se preporodila od tog milovanja, zaskviči u znak zahvalnosti.— Lance, jadni Lance! — uzviknu Gilbert.Pas se pokuša pridići, ali pade zacvilivši ponovo, dok je Gilbert razmišljao:— Svakako se dogodilo nešto strašno toj jadnoj djevojci: Lance je htio da je brani, ali se zlo proveo ... Hrabro! — prošaputa on blago milujući svoga vjernog psa. — Hajde, stari moj, reci mi gdje su te ranili? U trbuh? Ne, u trbuh nije! ... Da nije u leđa? ... Šapu? ... Ah, u glavu! Bitanga, htio je da ti razmrska glavu ... Ne, dragi moj, nećeš uginuti, budi siguran!61Da, izgubio si mnogo krvi, ali ti je imaš dosta ... Srce još lupa ... Ozdravit ćeš.Gilbert otrča u obližnju živicu i tamo nabra travu koje je ljekovitost dobro poznavao, izgnječi je među dva kamena i stavi na Lanceove rane.— Sada te moram ostaviti, jadnice, ali budi miran, vratit ću se da te ponesem. Postarat ću se da brzo ozdraviš ...I govoreći svome psu kao da govori s čovjekom, stari šumar uze u naručje životinju i stavi je u jedan žbun, a onda nastavi put u potrazi za Mariannom.— Svetoga mi Dunstana! — promrmlja ispitujući budnim okom žbunove i proplanke — ako na putu naiđem na toga ne-valjalca koji je ranio moga jadnoga Lancea, odsvirat ću mu lijepu pjesmu pljoštimicom mača.Gilbert se nađe na stazi kojom je išla Marianna i tako stigne do proplanka u blizini kojega je Mali John oslobodio djevojku.Jednoga trenutka on primijeti sjenku uvećanu mjesečinom koja je izgledala kao silueta nekog drveta. Ali stari Gilbert je bio suviše iskusan a da ne bi vidio da je to sjena nekog čovjeka.On se približi i rukom snažno ščepa za nogu čovjeka koji se bio objesio o jednu granu drveta.— Tko ste vi? — zapita ga oštrim glasom. Nepoznati se čovjek spusti na zemlju.— Tko si? — ponovi Gilbert.— Šta se to tebe tiče? — procijedi stranac kad je vidio da je Gilbert sam.— Svakako da me se tiče. Ja sam čuvar šume i u moju nadležnost spada čuvanje šume. A kako mi ličiš na pravoga razbojnika, imam i pravo da pretpostavim da si lovokradica. No, pustit ću te da slobodno odeš ako mi odgovoriš na neka pitanja iskreno, a ako odbiješ, predat ću te šerifu.— Pitaj šta želiš, a ja ću vidjeti treba li da ti odgovorim ili ne treba.— Jesi li u šumi sreo neku djevojku u bijeloj haljini? Bandit se trgne.— Jasno mi je — reče Gilbert — ti si je svakako vidio ... Ali, šta to vidim, ti si ranjen u glavu!? Oho, to je rana od psećih zuba ... Ah, bijednice, bitango! Ovamo, da bolje vidim! ..,62I Gilbert snažno ždere okrvavljeni zavoj. Neznanac, pomahnitao od bola, optuži samoga sebe rekavši:— Kako znaš da je bio pas kad tamo nikoga nije bilo?— A djevojka, šta si joj napravio? Govori!... Govori ili ću te ubiti.Dok je Gilbert očekivao odgovor s rukom na ručici mača, bandit iskoristi trenutak i zada mu žestok udarac po glavi lukom koji je čvrsto držao u ruci.Za trenutak opijen, Gilbert brzo dođe sebi, izvuče mač i obasu bujicom udaraca leđa i ruke bandita sve dok se ovaj nije opružio po zemlji kao mrtvac.— Ne znam što me zadržava da te dotučem, bijednice — povika šumar. — Kad nećeš da kažeš gdje je djevojka, ostavljam te ovdje, umri kao divlja životinja!Rekavši to, on se udalji u namjeri da nastavi svoje traganje za djevojkom. Sve više uznemiren, već je počeo gubiti svaku nadu, kad začu jedan glas koji je pjevuckao neke vedre balade koje je on sam spjevao još u mladosti. Nije mogao vidjeti pjevača, ali je osjetio da mu ide u susret istom stazom.

— To je glupavi William — progunđa neraspoloženo Gilbert pogođen u svojoj sujeti pjesnika. — Čuj samo kako sakati moju sirotu baladu! Ehej, mladi VVilliame, ti ne znaš ništa drugo osim da sahranjuješ stihove i muziku ... Šta do đavola radiš u ovaj čas u šumi?— Ehej! — povika mladić. — Tko ima hrabrosti da prekida pjesmu Williama Gamwella?— Onaj tko je već čuo tvoj glas i, na žalost, ne može da ga zaboravi.— Sjajno! To je dobar odgovor! — dobaci veselo drugi glas.— Istupi naprijed, neznance pun duha! — reče onda VVilliam izazovnim tonom. — Razmislit ću još da li da ti dam jednu lekciju lijepoga ponašanja!I mladić već poče da zamahuje štapom, kad ga njegov sudrug, Mali John, zaustavi u tome.— Jesi li poludio, rođače VVilliame? Zar ne poznaješ Gil-bertov glas?65— Gilbert?— Pa da.— Onda stvar stoji drukčije!VVilliam pojuri prema čuvaru šume vičući:— Imam lijepih vijesti za vas. Gospođica je na sigurnom mjestu, kod nas. Moje sestre se brinu za nju. Mali John ju je sreo u šumi i spasio iz ruku nekoga bandita... Jeste li sami, Gilbert? A gdje je Robin?— Jutros je otišao u Nottingham, a do prije jednog sata, kad sam izašao, još se nije vratio.— Gilberte, što ste tako blijedi? — zapita Mali John. — Sta vam je? Da se ne osjećate slabo?— Ne, imam samo nekih neprijatnosti. Umro mi je šurjak ... No, nećemo o tome govoriti. Neka bude po božjoj volji. Miss Marianna nije više u opasnosti, a to je ono što je važno. Zamislite do koje mjere sam bio uznemiren, pogotovu kad sam psa Lancea našao napola uginulog.— A tko je to učinio? Tko je takav zločinac? — zapita William. — Recite mi da mu ja namjestim leđa!— Budite mirni, osvetio sam već jadnog Lancea.— Ali i ja hoću da mu vratim milo za drago ... Bijednik, da bude takva hulja i da postupi sa psom na takav način... To mora da je običan razbojnik!— Ako se radi o istom čovjeku koji je napao mladu gospođicu, moramo ga odvesti u Nottingham i predati ga šerifu — reče Mali John.— Gdje ste ga ostavili, Gilbert?— Pođite sa mnom.Čuvar šume je lako pronašao mjesto gdje je ostavio razbojnika da leži na zemlji, ali njega više nije bilo.— Bilo da su ga pojeli vuci, bilo da je mrtav, na svaki način neka je mir njegovoj duši — reče Mali John.— Zbilja, ako vam ne čini teškoću — reče Gilbert — dođite do moje kuće, mogli biste mi pomoći u jednom dobrom djelu.— Kažite o čemu se radi.— U kući imam mrtvaca, moga šurjaka. Pomozite mi da ga sahranim.— Raspolažite s nama — odgovoriše mladići. MBilo je već blizu ponoći kad je mala pogrebna pratnja, koja je izašla iz Gilbertove kuće, pošla prema šumi. Stari fratar Eldred, Tuckov pratilac, čitao je pogrebne molitve, Mali John i Lincoln su nosili lijes, za kojim je išla Marguerita između Gilberta i Williama.Dok su Mali John i Lincoln kopali jamu u podnožju jednoga stabla, Gilbert i njegova žena su molili za jednu dušu koja je vapila za njihovim molitvama.Tek što su posljednji grumeni zemlje pali na mrtvaca, nešto dalje se začu žalosno cviljenje.— To me zove jadni Lance — reče Gilbert. — Ne, nisam te zaboravio, stari prijatelju! Ne sumnjaj u to. Prije nego što pođemo kući, doći ću i po tebe da ti pomognem.

5 Robin HoodX

ao što je Maude ispričala, barun se sa šest vojnika uputio u ćeliju Allana Clarea i našao je praznu.

— Ah, tako se moja naređenja dobro izvršavaju 1 — povika on. — Čemu onda tamničari i zatvori? Gdje je Egbert Lanner?Egbert, koga je jedan vojnik čvrsto držao da ne pobjegne, istupi naprijed više mrtav nego živ.— Dođi ovamo. Vidiš li ova vrata; ona su zatvorena. Vidiš li taj prozorčić? I on je zatvoren! A sada mi kaži kako je zarobljenik mogao da pobjegne?Egbert nije odgovarao, a barun odjednom povika:— Ah, kako ste glupi, bijednici! Kladim se da od vas nitko nije ni pomislio ... Brzo, neka netko od vas otrči do Lindsava i naredi mu da zatvori sva vrata.Jedan vojnik otrča, ali se izgubi u mračnim hodnicima zatvora i stropošta niz stepenice jednog podruma. Pad je bio smrtonosan, ali to nitko nije primijetio. Bjegunci su imali da zahvale samo ovoj nesreći za svoj izlazak iz zamka.— Milorde — reče jedan od vojnika — dok smo dolazili ovamo, učinilo mi se da sam vidio bljesak jedne baklje u dnu hodnika koji vodi u kapelu.— I čekao si do sada da mi to kažeš?! — povika barun. — Svi ste se zakleli da me otjerate u grob, ali ćete umrijeti prije mene ako se opet ne dokopam toga bijednika.Rekavši to, barun istrgne jednu baklju iz ruku najbližeg vojnika i pojuri u kapelu. Christabel je, stojeći pred grobom svoje majke, izgledala zaista zanijeta u duboko razmišljanje.— Kćeri moja, šta radiš ovdje?— Molim se!— Bez sumnje za onog bijednika koji zaslužuje konopac?— Molim se za vas pred grobom svoje majke.66— A gdje je sir Allan?— Ne znam.— Hoćeš da me prevariš ... On je ovdje.— Ja vas ne varam, oče moj, i nikada vas nisam ni varala. Barun se zagleda netremice u blijedo lice svoje kćeri. Ali,baš u tom trenutku vrati se jedan od vojnika i reče:— Nismo našli ni jednoga ni drugoga.— Šta to znači, ni jednoga ni drugoga? — zapita Fitz Alwme, koji tek tada posumnja da je i Robin pobjegao.— Da, milorde, oba zarobljenika su pobjegla. Izbezumljeni barun zgrabi snažno za rame vojnika:— Ni jednoga ni drugoga? Izjasni se bolje! — uzviknu promuklim glasom.Ali vojnik, dršćući od straha, ništa ne odgovori.— Prije svega, tko si ti?— S vašom dozvolom, vaše gospodstvo, zovem se Gaspard Steinkorf. Bio sam na straži kod kule ...— Ah, bijednice! Bio si na straži kraj ćelije mladoga šer-vudskod vuka? Pazi, ako mi kažeš da si mu dopustio da pobjegne, zakovat ću te za zid ... Odgovaraj!— Ali, vi mi, milorde, prijetite da ćete me ubiti ako priznam ! — odgovori jadnik.— To što sam rekao, održat ću!— Onda je bolje da šutim.Barun izvuče bodež, ali mu Christabel zadrža ruku i reče:— Oče moj, nemojte prljati krvlju ovaj grob!Barun udari nogom vojnika, uvuče bodež u korice pa se strogo obrati kćeri:— Vrati se odmah u svoje odaje, miladv... A vi ostali, penjite se na konje i pojurite mansfeldskim putem... Ta dva nevaljalca su se morali uputiti na tu stranu ... Morate ih stići! Jeste li razumjeli, morate! ?Vojnici poslušaše. Christabel se baš htjela udaljiti kad u kapelu uđe Maude, koja stavi prst na usta i prošaputa:— Spasili su se!Mlada djevojka sklopi ruke da se zahvali bogu i pođe k izlazu.67— Jedan trenutak! — povika barun koji je čuo Maudino šaputanje. — Vi, dođite ovamo da mi na nešto odgovorite... No? Plašite li se da vas ne pojedem? ...— Ne znam ... Ali, tako ste ljuti, milorde, vidim vas tako neraspoloženog — odgovori Maude pretvarajući se da je jako zaplašena.— Gospođice Lindsav! Poznati su mi vaši nestašluci i znam dobro da vas namršteno lice baš mnogo ne plaši... Odmah da ste mi rekli tko se to spasio! Nemojte slučajno da izbjegavate odgovor ... Dobro sam čuo vaše riječi, bezobraznice!— Ali ja nisam rekla, milorde, da se netko spasio — odgovori Maude naivnim izgledom.— Ah, niste to rekli, drski stvore! ... Onda ste rekli da su spašeni... Ne jedan, već dvojica!

Ali mlada sobarica odrečno odmahnu glavom.— Ma gledaj ti samo lažljivice kako je uporna u odricanju iako je uhvaćena na samom djelu!Maude je promatrala baruna pomalo zbunjenim pogledom, kao da nije razumjela njegove riječi.— Ti se praviš luckasta, ali mene nećeš učiniti takvim! Znam sigurno da si na svaki način pomogla bjekstvo dvojice zatvorenika, ali ti savjetujem da ne misliš da si dobila igru. Nisu daleko odmakli i moji će ih ljudi stići... Budi sigurna da ćeš ih za pola sata vidjeti vezane jednog uz drugog okrenutih leđa i bačenih u jarak s kule dvorca ...— Ali da biste ih vezali, morate ih najprije dovesti ovamo, milorde — odgovori Maude s očima koje su sijale od prepre-denosti.— No, prije nego što ih bacim u jarak, mi ćemo ih ispovjediti ... Pa ako budu rekli da ste im bili suučesnik u bjek-stvu, onda će doći i na vas red da malo zaplačete, moja graciozna bezobraznice.— Po vašoj želji, milorde... Zadovoljna sam da sam to doznala prije, kako bih imala vremena da se pripremim...I Maude napravi jedan dražestan poklon.— Drznice!— Miladv — reče sobarica obraćajući se potpuno mirno gospodarici koja je izgledala kao skamenjena od bola — pre-68pustite sve meni i povucite se u svoje odaje. Noć postaje sve hladnija.Ma koliko da je barun bio razdražljiva karaktera, on se osjetio zbunjen pred tom nepokolebljivošću i gotovo mirno zapita:— Reci mi, dakle, što si htjela reći s onim: »Spašeni, spašeni!«Maude shvati da će morati svakako nešto odgovoriti.— Evo, da vam objasnim, milorde! — reče ona. — Istina je da sam izgovorila te riječi, ali sam htjela da govorim o tom nesretnom Egbertu kome ste zaprijetili da ćete ga objesiti... Na sreću još ga niste objesili, neka bude bogu hvala!I Maude glasno zarida.— Ovo je već suviše! — povika barun. — Ti me doista držiš za nekog idiota! Hoćeš li zaista da zloupotrijebiš moje strpljenje? U redu, kad je tako, Egbert će biti obješen, a ako priznaš da ga voliš, bit ćeš obješena i ti!— Mnogo vam se zahvaljujem, milorde — odgovori sobarica smješkajući se. A onda napravi duboki poklon, okrenu se oko sebe i pođe da se priključi gospodarici koja je izlazila iz kapele.Barun ju je instinktivno pratio pogledom brundajući u sebi i proklinjući drskost i lisičje lukavstvo žene.Ovi lakrdijaški postupci sobarice pobudili su u njemu sve divlje nagone. A Maude, koja se osjećala kao progonjena zvijer, plašeći se zaista nekoga nasilja, potrča naprijed što je brže mogla s bakljom koju je nosila tako da se u jednom trenutku barun našao u potpunoj tami, što izazva kod njega bujicu pro-klinjanja na cio svijet.— Vičite, vičite samo! — govorila je u sebi sobarica udaljavajući se. Ali kako ona zaista nije bila loše duše, osjeti grižnju savjesti pri pomisli da je starac u mraku mogao naići na kakvu opasnost. No, toga istog trenutka učini joj se da je čula bolno zapomaganje.— U pomoć! U pomoć! — vikao je jedan prigušen glas.— Gdje ste, milorde?— Ovdje, nevaljalice, ovdje, obješenjače! — vikao je Fitz Ahvine, čiji glas kao da je dolazio iz podzemlja.69— Gospode bože, a kako ste se našli tamo dolje? — povika Maude spuštajući baklju s vrha stepeništa da bi nazrela baruna koji je ležao ispružen po stepenicama.Na njegovu sreću, on je naišao na jednu prepreku: tijelo jednoga vojnika koji se stropoštao kad je trčao da zatvori vrata na zamku. Vojnik je bio mrtav, dok je barun, koji je još bio zaštićen oklopnom košuljom, gotovo zabio noge u leš i nije zadobio nikakvu povredu.Čak je od toga bilo i koristi. Njegov bijes je istog časa splasnuo.— Maude — reče on digavši se poslije nekoliko pokušaja uz pomoć sobarice. — Vjerujte mi da će vas gospod kazniti zbog nepoštovanja jednoga starca.— Oprostite mi, milorde, mislila sam da otpratim miladv, uvjerena da će vas otpratiti neki vojnik s bakljom. Hvala sve-višnjem da ste ostali živi i zdravi... Naslonite se na moju ruku, milorde.— Maude — reče opet barun — ne zaboravite da me morate podsjetiti na jednu stvar: pijanac koji se uspavao na stepeništu kantine mora biti probuđen s pedeset batina ...— Budite sigurni, milorde, da to neću zaboraviti. Kamo hoćete ići, milorde?— K mojoj kćeri.— Jadna miladv — pomisli Maude. — Tek što se bude smjestio u naslonjač, ponovo će je uznemiravati.

Kad je barun ulazio, Christabel je upravo promatrala neki manji predmet koji je imala u ruci. Videći oca kako ulazi, ona se požuri da ga sakrije.— Šta to imaš u ruci? — zapita barun tek što je sjeo na jednu udobnu stolicu.— Eto ga, opet počinje! — prošapta Maude.— Šta si rekla?— Rekla sam, milorde, da mi se čini da jako patite. * Barun baci srdit pogled na sobaricu, a zatim upita:— Reci mi, dakle, kakva je to glupost?— Nije to nikakva glupost, oče moj.— Pa drugo ne može biti!— Onda se vidi da nismo istoga mišljenja.70— Činjenica je da jedna valjana djevojka uvijek misli jednako kao i njen otac. Ponavljam još jednom: kakva je to glupost?— Ali, ja vam se kunem ...— Miladv — reče barun glasom koji je, suprotno uobičajenom, bio miran, ali strog. — Ako je predmet koji namjeravaš sakriti beznačajan, nema nikakve teškoće da mi ga pokažeš. Podsjećam te da sam ja tvoj otac. Ali, ako je to amajlija, stvar koja bi te natjerala da pocrveniš, daj mi, ipak, da vidim. Ja ne samo da imam pravo u tom pogledu već mi je to i dužnost. Moram te spriječiti da ne ideš u provaliju ako si u opasnosti i da te odande izvučen ako si tamo već upala. Posljednji put, kćeri moja, tražim tu stvarcu što si sakrila za pojas----— Milorde, to je sitnica — odgovori djevojka sva dršćući i crveneći.— Sitnica? Od koga? ...Djevojka zakoluta očima i ne odgovori.— Ne zloupotrebljavaj moje strpljenje... Danas sam ga imao isuviše. Odgovori, je li to slika ...— Ne mogu vam reći.Christabelin glas postade plačljiv, no ipak nastavi staloženo :— Znam, oče moj, da imate pravo da me to pitate, ali ja neću da vam odgovaram, jer moja savjest nema za što da me prekori.— Koješta, tvoja savjest nema što da ti predbaci jer je u skladu s tvojim osjećajima. Jako lijepo i moralno!— Budite sigurni, oče, da nikada neću obeščastiti naše ime i uspomenu na svoju majku.— Sve to kao da hoće reći da sam ja stari nevaljalac...— Nisam to rekla, oče moj.— Ali to svakako misliš. Uostalom, nije ni važno, a ta slika, koju tako uporno hoćeš da mi zatajiš, znam da je portret onoga bijednika kojeg se usuđuješ voljeti i protiv moje volje. Nemam nikakvu želju da vidim njegovo lice... Ali, poslušaj me dobro ... Ti nikada nećeš poći za Allana Clarea... Ubio bih vas oboje svojom rukom prije no što bih pristao na taj brak. Ti se moraš udati za sir Tristrama od Goldsborougha (Goldsbru) ... Istina je, nije baš mlad, ali još uvijek je nekoliko godina mlađi71od mene, a ni ja još nisam star. Nije ni naročito lijep, i to je istina, ali otkad sreća zavisi od ljepote? Ja nisam bio lijep mladić, pa ipak, tvoja majka ne bi me bila zamijenila za najsjajnijeg lorda na dvoru Henrika II... Uostalom, ružnoća sir Tristrama je solidna garancija za jedan miran i bezbrižan život. Budi sigurna da ti neće biti nevjeran ... Osim toga, moram dodati da je beskrajno bogat i veoma utjecajan na dvoru. Jednom riječju, to je čovjek koji mi... zapravo, koji tebi u svakom pogledu odgovara. Još sutra ću mu poslati svoj pristanak ... Za četiri dana on će biti ovdje, i prije nego što se završi tjedan dana, ti ćeš postati velika dama.— Milorde, nikada se neću udati za toga čovjeka! — povika Christabel. — Nikada, nikada!Barun prasnu u ciničan smijeh i reče:— Ali ja i nisam tražio tvoj pristanak, draga milady. Tebi ostaje da slušaš!Christabel porumeni, obori oči i čvrsto stisnu ruke jednu o drugu kao netko tko se odlučio da donese neopozivu odluku.— Ostavljam te da razmišljaš, kćeri — reče barun. — Vjerujem da i sama vidiš da je potrebno malo razmisliti. Ipak, ne zaboravi da ja od tebe tražim potpunu i apsolutnu poslušnost.— Bože moj, imaj milosti prema meni! — prošapta djevojka.Barun izađe sliježući ramenima, a kad se vratio u svoju sobu, počeo ju je premjeravati dugim koracima razmišljajući.Prijetnje Allana Clarea zapravo mu se nisu činile takve da bi ih uzeo ozbiljno, ali nepokolebljiva volja njegove kćeri nagnala ga je da o tome više razmisli.— Možda ću učiniti bolje ako se prema njoj ponašam blaže — razmišljao je u sebi. — Volim je zaista i bilo bi mi žao ako bi povjerovala da je žrtva mojih namjera. Bilo bi mi drago da bude sretna, ali ipak

bih želio da se uda za moga staroga prijatelja Tristrama, starog ratnog druga. Dakle, treba se prema njoj ponašati ljepše.Ponovo izađe i uputi se kćeri. Kad se zaustavio pred Cri-stabelinom odajom, čuo je jedan bolan jecaj.— Jadno dijete! — pomisli Fitz Ahvine otvarajući polako vrata. Christabel je upravo pisala.72i

— Oho, moja kći nema drugih želja nego da piše (u to vrijeme samo su svećenici mislili na takve stvari). Ta budala AUan Clare stavio joj je u glavu da škraba po pergamentu.Barun se bešumno približi do Christabele.— Kome pišeš? — zapita on naglo.Christabel kriknu i pokuša sakriti list pod kojim se nalazio dragocjeni mali portret, ali je barun bio brži i dograbio ga. Zaboravljajući da njen otac ne zna ni čitati ni pisati, Christabel pokuša pobjeći, ali je barun zadrža grubo za ruku, a taj njegov gest imao je za posljedicu da se djevojka onesvijestila.— Žene! 2ene! — progunđa stari križar, polažući Christa-belu na postelju. Zatim otvori vrata i gromoglasno povika:— Maude!Sobarica odmah dotrča.— Stavite u krevet gospodaricu — reče barun i udalji se gunđajući.— Ja sam, miladv — govorila je Maude pokušavajući da privede svijesti svoju gospodaricu. — Ja sam sama kraj vas, ne bojte se.Christabel naposljetku otvori oči, pogleda oko sebe i videći da je sama sa svojom sobaricom, objesi joj se o vrat i reče:— Maude, izgubljena sam!— O čemu se radi, miladv? Recite mi...— Moj otac je uzeo pismo koje sam pisala Allanu.— Ali vaš otac ne zna čitati.— Dat će pismo svome ispovjedniku da mu ga pročita.— Treba vidjeti da li će mu dati vremena. Dajte mi odmah drugi list isti onakav kakav vam je oduzet.— Evo ti!— Budite mirni, miladv, i obrišite oči.Maude je stigla u barunovu sobu dok je ovaj nestrpljivo čekao ispovjednika da mu pročita Christabelino pismo.— Milorde — reče Maude — miladv me je poslala do vas da vam kažem da joj date list što ste ga uzeli s njenoga stola.Rekavši to, lukava djevojka pojuri bezobzirno prema ispovjedniku mačjim skokom.— Svetoga mi Dunstana, moja kći je zaista poludjela! Zar ti je zaista dala taj nalog?— Svakako, milorde... I evo, gotov je!73Maude munjevito dohvati pergament koji je fratar držao pod nosom da bi mogao odgonetnuti rukopis.— Drznice! — povika barun pojurivši prema Maude, koja se u jednom skoku nađe na vratima, a onda, kao da se zaustavila neodlučno, dozvoli da je barun stigne.— Daj mi taj list ili ću te objesiti! ...Maude obori glavu pretvarajući se da od straha drhti, dok joj je barun vadio iz džepa ne pravo već zamijenjeno pismo.— Ne znam šta me sprečava da ti opalim nekoliko šamara, prokleta bezobraznice! — reče barun s uzdignutom rukom, dok je drugom vraćao list fratru.— Ali ja nisam napravila ništa drugo osim što sam poslušala naređenje miladv.— Onda ćeš reći mojoj kćeri da će ona biti kažnjena umjesto tebe.Zadovoljna što je tako dobro uspjela u svojoj strategiji, Maude se vesela vrati gospodarici, dok je barun razgovarao s ispovjednikom:— Sada smo mirni, pročitajte mi napokon, oče, to što je moja gospođica kći napisala svom bijednom ljubavniku.Fratar poče kroz nos čitati jednu narodnu baladu o četiri godišnja doba.— Oče, šta mi to čitate? — prekine ga barun. — Kakve su to gluposti?— Ja sam čitao riječ po riječ ono što je napisano na ovome listu, sine moj...— Svakako, ali... ali mi se ipak čini da moja kći, dok je bila tako uzbuđena, nije mislila da piše slične gluposti.Fratar ponovo poče čitati:Jesen donosi magle i beskonačne kiše i u srcu budi tugu...

— Do đavola! — povika barun — čini mi se da su to stihovi ... Ima li ih još mnogo, oče?— Još malo:Bijeli snijeg pokriva šumei vepar se skriva u svome brlogu.74— Dosta! — zaurla barun. — Sve sam razumio. To je pjesma o godišnjim dobima ... Dosta, oče!Ali starac nastavi čitati:... Ljubavi moja, ljubavi moja, zar ne čuješ...— Ljubavi moja, ljubavi moja! — dobaci barun ljutitim glasom. — Ali kako je to moguće? Christabel je svakako pisala sasvim nešto drugo kad sam je našao. Očevidno su me ... Oče, htio bih da ostanem sam. Laku noć!— Gospod vas čuvao, milorde — reče fratar izlazeći. Ostavimo za trenutak baruna da priprema planove svojeosvete i vratimo se Christabeli i njenoj živahnoj sobarici Maude.Mlada lady je pisala Allanu da je spremna napustiti očevu kuću jer je neopoziva želja njenog oca da pođe za sir Tristrama učinila neophodnom ovu njenu odluku.— Kako da mu dostavimo ovo pismo, to je moja briga, miladv. Ne brinite se za to— reče Maude.Sat kasnije Maude je otišla da probudi jednoga mladića od nekih osamnaest godina, svoga brata po mlijeku.— Halberte, hoćeš li mi učiniti veliku uslugu za lady Christabel?— Vrlo rado.— Mogu li se pouzdati u tebe?— Kao u samoga boga — odgovori mladić ponosno. — A o čemu se radi?— Da odmah ustaneš i uzjašeš konja.— Ništa lakše.— Samo brzo. Čekam te kod pokretnog mosta.Poslije desetak minuta Halbert je pažljivo slušao sobari-čina uputstva.— Ovo pismo ćeš predati Gilbertu Headu da ga uruči sir Allanu Clareu, a Gilbertovu sinu predat ćeš ovaj luk i te strijele. Također ćeš reći Robinu Hoodu, Gilbertovom sinu, da mu se stavlja na znanje da se vrati u zamak kad bude mogao, jer ovdje postoji jedna osoba koja ga nestrpljivo očekuje.— Razumijem.— Gledaj da svakako izbjegneš barunove vojnike.75— Zašto?— Objasnit ću ti kad se budeš vratio! Ali, ako ih slučajno sretneš, izmisli neki razlog za svoju noćnu šetnju i pazi dobro da ne izbrbljaš pravi razlog.Halbert je bio već na konju kad djevojka doda:— Budeš li pak sreo tri osobe, od kojih je jedna fratar...— Brat Tuck?— Da. Onda se zaustavi. Njegova dva pratioca su Allan Clare i Robin Hood. Izruči poruku i vrati se odmah. Zbogom, Halberte... Budi siguran da će Grace May čuti od mene da si najhrabriji od svih mladića u Shristendonu.— Hura! Hura! za Maude! Hura za Grace! — povika mladić i podbode konja.tC ML r/»*-vV>*

XI

noći, mirnoj i vedroj, osvijetljenoj mjesečinom, tri bjegunca su brzo prelazila šumom. Robin je veselo pjevušio, Allan je bio snužden i zamišljen, a fratar je s gorčinom razmišljao o Maudinoj ravnodušnosti prema njemu i njenoj pažljivosti prema mladom čuvaru šume. Poslije dugoga hoda njih trojica upravo su prelazili jedno raskršće kad spaziše nekoga jahača kako juri u galopu. Robin sakri prijatelje iza drveta i naoružan Tuckovom batinom stade nasred puta.— Stoj! — povika Robin.— Stoj! — ponovi gromkim glasom fratar Tuck. Konjanik se zaustavi i povika:— Ako me oči ne varaju, preda mnom je otac Gilles (Žil)! Dobro vam veče, oče!— Dobro veče! A tko ste vi ? — zapita Tuck.— Kako? Zar se vaša prečasnost ne sjeća više Halberta, Maudinog brata po mlijeku, kćeri Lindsava, vratara Notingem-skog zamka?— Da, sada sam te prepoznao... Ali kako to da si sada u šumi?— Prije svega — reče dječak bacajući lukavi pogled na sir Allana — moram nekom Robinu Hoodu, da mu dam ...— Luk i strijele koje nosiš sa sobom — doda Robin.— Baš tako! A moram mu staviti i do znanja da se vrati u zamak kad bude mogao, gdje ga jedna osoba nestrpljivo očekuje.— A što je za mene rekla? — zapita fratar.— Ništa.— Nijednu riječ?— Nijednu.— Hvala.77Fratar Tuck dobaci ljutit pogled Robinu.— A onda moram — doda dječak — predati jednu cedulju nekom sir AUanu...Allan pojuri prema njemu s povikom:— Što si čekao da mi to kažeš?! Gdje je cedulja? Trenutak kasnije on je pod mjesečinom čitao:»Najdraži Allane,Kad si me preklinjao da napustim očevu kuću, ja sam odbila tvoje molbe jer nisam htjela da svome ocu nanesem bol.Sada mi on najavljuje da ću već krajem tjedna morati poći za drugog.Moje ga suze nisu dirnule. I tako, pošto on sam hoće da se od mene odvoji, Allane, ja više neću oklijevati i nudim ti svoju ruku. Maude će pripremiti moje bjekstvo. Naš glasnik će ti reći gdje ćeš me moći vidjeti.Tvoja Christabel«— Vraćam se u Nottingham — reče plahovito vitez.— Ne, sir Allane — dobaci Halbert. — Dođite sutra ujutro pred vrata zamka. Tamo ćete naći nekoga.Toga trenutka Robin dade znak da ušute.

— Pst! Čujem bat konjskih kopita. Dolaze iz pravca zamka. Vi, sir Allane, i vi oče Tuck, povucite se u šumu. A ti — doda obraćajući se Halbertu — idi im u susret i kaži da je barun naredio da se odmah vrate u zamak.— Razumijem — odgovori dječak i podbode konja.Ali već nešto dalje jedan red vojnika mu je prepriječio put.— Ima li tamo nekog živog — zapita vođa vojnika.— Ja sam, Halbert, štitonoša iz Nottinghama.— Šta tražite u ovo doba u šumi?— Tražim upravo vas. Barun me je poslao s naređenjem da se odmah vratite.— Je li barun rđavo raspoložen?— Ne može biti gore! Rekao je da ste suviše dugo ostali na zadatku.— Bili smo čak do Mansfelda i nismo stigli bjeguce. Na sreću, vraćajući se, dočepali smo se jednoga.— Zaista? A tko je taj?— Neki Robin Hood. Eno ga tamo, vezan je na konju.Robin promoli glavu iz skloništa i u zarobljeniku prepozna Williama Gamvvella, nazvanog Crveni William.— Ali to nije Robin Hood! — povika Halbert smijući se.— Tko vam je rekao da ja nisam Robin Hood — zapita zarobljenik. — Ja sam Robin Hood!— Onda mora da postoje dva strijelca u šervudskoj šumi istoga imena. Kapetane, gdje ste ga uhvatili?— Nešto dalje od kuće nekog Gilberta Heada.— Zar ne vidite da to nije Robin. On je bježao pješice i nemoguće je da je stigao tako daleko prije vaših konja.— Nije važno! — upade u riječ vođa. — Ja ga vodim u Nottingham... Naprijed!Ćeta se baš spremala da krene, kad Robin iskoči na put i povika:— Stojte, ja sam Robin Hood.Ali prije nego što se pokrenuo, šapnuo je AUanu na uho:— Ako hoćete doći do miladv, pustite me da učinim ono što je najbolje.— Ti si me izdao, Robine! — povika William ne razmišljajući mnogo.Vođa ščepa za vrat Robina i zapita Halberta:— Koji je pravi Robin?Na jedan značajan pogled Robina Hooda, Halbert odgovori:— Taj. Drugi je lažni Robin.Onda vođa naredi da Williama odvežu. Tek što je postao slobodan, William potrča da zagrli Robina koji mu šapnu nekoliko riječi na uho, a onda pobježe rekavši prijatelju:— Računaj na mene!Vojnici vezaše Robina Hooda za konja i nastavše put prema zamku.Evo kako je došlo do hvatanja Williama:Izlazeći iz Gilbertove kuće, ostavio je Malog Johna da se sam vrati u Gamvvell, a on se uputi prema Nottinghamu u nadi da će sresti Robina. Poslije sata hoda čuo je topot konja i, misleći da su to Robin i njegovi drugovi, zapjevao je uobičajenu Pjesmu.7879Onda je odjednom bio okružen redom vojnika koji su ga vezali vičući: »Pobjeda!« Shvatio je odmah da je njegov prijatelj u opasnosti i nije otkrio svoje pravo ime. Sve ostalo nam je poznato.Tek što su vojnici nestali, William spazi ispred sebe Allana Clarea i fratra.— Šta vam je Robin rekao? — zapita Allan.— Rekao mi je ovo: »Moji prijatelji se nalaze u blizini. To su jedan vitez i jedan fratar... Sutra ujutro na rubu šume kraj zamka... I ti i tvoja braća...« Zato vam, gospodine vi-teže, savjetujem da dođete u Gamwell, koji je odavde bliže nego Gilbertova kuća.— Ne, moram do svoje sestre koja se nalazi u Gilbertovoj kući.— Oprostite, sir, ali gospođica o kojoj govorite nalazi se sada u Gamwellu.— U Gamwellu? Pa to je nemoguće!— Oprostite, ali miladv je kod moga oca ... Usput ću vam ispričati kako je tamo dospjela.

XII

|arun je bio u svojoj sobi kad su uveli Robina u pratnji dvojice vojnika predvođenih vođom. Barun skoči na noge vičući:— Samo jedan? U redu, dođi ovamo, ovčarsko štene! Da li uvijek laješ tako snažno? Ponovit ću ti opet ono što sam ti jednom rekao: odgovarat ćeš na moja pitanja ili ću te ucmekati.— Samo me pitajte — reče hladnokrvno Robin.— Oho, ne odbijaš više da odgovaraš? To je u redu.— Pitajte me!— Kako si uspio pobjeći?— Izašao sam iz ćelije.— To i ja znam, ali tko ti je pomogao?— Ja sam.— A drugi?— Nitko!— Lažeš! Otvorili su ti vrata.— Nitko mi nije otvorio vrata.— Kako nitko?— Nitko mi nije otvorio vrata. Otkinuo sam pregradu na prozoru i skočio dolje. Tamo sam našao jedna otvorena vrata, a zatim jedan hodnik, stepenice, prolaze i napokon pokretni most.— A kako se drugi spasio?— Tko?— Ne pravi se lud! Sir Clare, tvoj suučesnik, tvoj prijatelj !— Moj prijatelj? Poznajem ga svega dva dana!— Nije istina. Reci kako se spasio?— Ne znam. Nismo bili zajedno! Sreli smo se slučajno!— Gdje?— Ne poznajem taj zamak i ne bih vam znao reći gdje se nalazi.6 Robin Hoođ81— Gdje je bio onaj nevaljalac kad te je starješina Lambic uhvatio?— Ne znam... Bili smo neko vrijeme zajedno, a ja sam se sam vraćao kući.— Dobro, pomozi mi da ga pronađem i obećavam ti slobodu.— Milorde, nisam naviknut da gubim vrijeme rješavajući tajne.— Onda ću te prisiliti da se navikneš na taj posao. Lambic, stavi štene pod ključ, a ako ti pobjegne, ni bog te neće spasiti od vješala.— Neće mi pobjeći — odgovori vojnički starješina i odvede zarobljenika.Poslije dužeg hodanja stigoše do jednog hodnika u dnu kojega su se nalazila mala vrata. Lambic uze baklju iz ruke jednoga vojnika, otvori vrata i uvede Robina.Mladić se obazre oko sebe. Tijesna ćelija nije imala prozora, a vrata su bila okovana. Dok je razmišljao o tome da je bijeg odavde nemoguć, on iza vojnika spazi nasmijano Halbertovo lice i osjeti se ohrabrenim.— Evo vam vaše sobe — reče vojnički starješina. — Smjestite se tu i ne mislite na gluposti! Svi moramo umrijeti.Dok je Lambic tako govorio, Robin ispod oka pogleda kroz vrata koja su ostala otvorena. Halbert je nestao. Vojnici, slomljeni od umora, naslonili su se na zid i nisu gledali na njega. Brz kao munja, Robin ščepa iz Lambicove ruke baklju, ugasi je o njegovo lice i pojuri hodnikom dajući se u očajnički bijeg.Usprkos strašnom bolu od opekotine, vojnički starješina pojuri za njim da ga zajedno s vojnicima goni, ali u potpuno mračnom hodniku nije ga uspio pronaći.Pošto je pretrčao jedan dio hodnika, Robin uspori korak. Jednoga trenutka nalet je na nekoga tko ga zapita tko je.— Ja sam Halberte — odgovori Robin prepoznavši glas.— Tko ja?— Robin Hood. Gone me ... Sakrij me, molim te!— Dođite sa mnom, dajte mi ruku ... Koračajte nečujno.82Tako stigoše do vrata kroz koja se probijala jedna zraka svjetla. Halbert zakuca, a jedan glas zapita:— Tko je?— Ja sam, Maude, tvoj brat...Vrata se odmah otvoriše, i pojavi se djevojka.— Kakve mi vijesti donosiš?— Bolje nego novosti! Pogledaj!

— Sveto nebo! On je! — povika Maude objesivši se Ro-binu oko vrata. Ali mladić, ožalošćen prijemom koji je otkrivao osjećaj koji on nije uzvraćao, ostade miran i zbunjen.— Spašen, spašen! — šaputala je Maude smješkajući se i plačući u isto vrijeme.— Smirite se, Maude — reče neposljetku Robin. — Mislite na svoju mladu gospodaricu. Sir Allan nije mogao odgovoriti na njeno pismo, ali ja znam njegove namjere i hoću božjom pomoću, a i vašom, da je izvedem iz zamka i odvedem do njenoga vjerenika.— Imate pravo — odgovori Maude brišući oči. — Idem do nje. Čekajte me ovdje, a ti, Halberte, dođi sa mnom.Robin ostade sam i poče razmišljati. Sada su mu djevojčini osjećaji bili jasni i bilo mu je jako žao. Bila mu je ljupka, graciozna, puna osjećajnosti i naklonosti, ali je za nju osjećao samo bratsku simpatiju.Lik Marianne neprestano mu je bio pred očima, i on oduševljeno uzdahnu:— Marianna! Marianna!Ali odmah zatim oduševljenje ustupi mjesto sumnji i tuzi.Plemenita gospođica sigurno nije mogla voljeti nepoznatog čuvara šume. Možda bi bilo bolje pokušati da je zaboravi i zamijeni s ljubavlju ponizne sobarice.Maude nije bila ništa manje lijepa od Christabele ili Marianne, a nije bila plemkinja, na nju nisu bacali oko visoki plemići, pa je i on mogao imati izgleda da zadobije srce kao i ostali udvarači...Utonuvši u takve misli koje su u njemu izazivale čas nježna čas naivna osjećanja, jedva je razabrao teške korake u hodniku, koji svakako nisu bili koraci Maude. Odmah je ugasio svjetlo.— Maude! — povika jedan glas. — Zašto si ugasila svjetlo?83Robin ništa ne odgovori već se zavuče između kreveta i zida. Ali kako posjetilac nije dobio odgovora, on postade nestrpljiv, otvori vrata i uđe.— Maude, zar mi nećeš odgovoriti? Uzalud se kriješ! Siguran sam da si tu jer sam vidio svjetlo koje je bilo upaljeno i odmah se ugasilo.I Robin osjeti da taj čovjek ide po sobi pipajući. Tada se on, da bi izbjegao da ga dotakne, zavuče pod krevet.Nepoznati je nastavio da ga traži: jednoga trenutka spo-taknu se o jednu stolicu i udari glavom u ormar.— Prokleti namještaj! — progunđa on. — Ali gdje bi mogla biti. .. Đavolja spodoba! Počinjem vjerovati da Gaspard Steinkorf ima pravo ... Rekao mi je: »Lindsav, pazi dobro na svoju kćer. Ona grli zatvorenike kao što ja pijem bokal piva .. .« Neodgojeni huncut! Natjerao sam ga da proguta svoje vlastite riječi jednim dobro odmjerenim udarcem . .. Ali, sveta Bogorodice, gdje je moja Maude? . . . Ah, ako je to istina, i ona mi nanosi sramotu, ja ću ... Ja ću ... Ne znam što da uradim... Ah, Lindsav, Lindsav, ti si niski obješenjak kao i Gaspard. Ti grdiš svoju Maude, tvoju dragu kćer, jer nemaš više mozga da se sjetiš da je Halbert otišao po liječnika, jer se miladv ne osjeća dobro. Znači, Maude je kod miladv ...Monolog Heberta Lindsava bio je prekinut koracima Maude koja je dolazila s rednom svjetiljkom. Videći oca, djevojka uzviknu od zaprepaštenja.— Oče, kako to da ste vi ovdje?— Došao sam da govorim s tobom.— Zar u ovaj čas? Tako sam umorna, oče, da ne mogu stajati na nogama. Pustite me da legnem na postelju, govorit ćemo sutra.— Imam ti reći svega nekoliko riječi.— Ne, ne, ne želim da čujem ništa večeras, potpuno sam oglušila. Zagrlite me i zaželite mi laku noć.— Hoću da ti postavim samo jedno pitanje. Odgovorit ćeš mi, i ja odmah idem.— Oh, kako imam tvrdoglavog i grubog oca! Zar ne shvaćate da sam oglušila i onijemjela? ... Laku noć, oče ...I Maude poljubi oca u čelo.Ali stari je Hebert bio sumorno uporan:84— Ne, moraš mi odgovoriti. . . Hoću da znam gdje si bila do sada i zašto još nisi u postelji?— A gdje bi htio da sam bila? Svakako da sam bila kod miladv koja se ne osjeća dobro.— Ako je tako, sve je u redu. A sada mi reci zašto ti sebi dozvoljavaš da grliš i ljubiš zatvorenike? Da nije taj zatvorenik tvoj brat možda? Mislim da sam ti dovoljno govorio da se takve stvari ne smiju činiti.— Grlim zatvorenike? ... Ja?... — povika Maude zgražajući se. — Tko ti je samo rekao te strašne riječi na moj račun?— Gaspard Steinkorf.— Gaspard Steinkorf! ? Ah, podli lažljivac! ... A nije ti svakako rekao da me je pokušao napastovati... Da sam mu se oduprla i da se tada zakleo da će mi se osvetiti.Lindsav pocrvenje od bijesa.

— Zar se to usudio? — zapita on promuklim glasom.— Sigurno da se usudio! .. . Sada ste razumjeli, oče moj, kakvu je osvetu izumio protiv mene ...Lindsav stisnu kćer na grudi i reče mirnim glasom koji je odisao pritajenom ojađenošću:— Ostaj mi dobro, a Gaspardu Steinkorfu želim da mu bog oprosti na drugom svijetu, jer će zbog ovoga imati posla sa mnom ...I poljubivši ponovo svoju kćer, stari vojnik se udalji. Jedan trenutak Maude je osluškivala očeve korake koji su se udaljavali kroz hodnik, a zatim tiho reče:— Robine, gdje ste? Izađite napolje!— Ovdje sam — odgovori Robin izvlačeći se ispod kreveta.— Da vas je moj otac pronašao, ja bih sada bila izgubljena.— Nije bilo opasnosti. .. Ali, recite mi, tko je taj Gaspard koji vas je optužio? Da li ga poznajem?— Onaj što nas je iznenadio dok sam ja bila kod vas u ćeliji.— Ah, sjećam se ... Je li istina da vas je progonio?— Da — odgovori Maude pocrvenjevši.— U redu, bit ćete osvećeni. Sjećam se njegova gadnog lica i prepoznat ću ga kad bude trebalo.85— Ne mislite o tom čovjeku. Bolje je ne osvrtati se na njegove riječi.. . Lady Christabel vas hoće vidjeti... A ja, Robine, ne mogu više živjeti u ovom strašnom zamku. Milady me voli, za nju nisam obična služavka. Moj otac je dobar i pošten čovjek, ali ne zna da me zaštiti. Svakoga mi dana baru-novi vojnici dosađuju svojim prijedlozima. Takav život ne mogu više podnositi. Ako lady Christabel napusti zamak, pre klinjem vas, Robine, povedite me sa sobom.Mladić nije mogao sakriti svoje iznenađenje.— Ne odbijajte me, preklinjem vas!I djevojka, grcajući u suzama, padne na koljena.— Podigni se — reče Robin jako uzbuđen. — U redu, pobjeći ćeš zajedno s milady i doći ćeš k mojem ocu, koji će te primiti kao svoju kćer.— Neka te bog blagoslovi! — uzviknu djevojka. — Bit ću tvoja robinja, tvoj vjerni sluga.— Ti ćeš biti moja sestra. A sada da vidim osmijeh koji će obrisati te ružne suze.Maude se osmjehnu.— Vrijeme odmiče — doda Robin. — Vodi me k lady Christabel.Djevojka je iščekivala Robina s nestrpljenjem.— Mogu li računati na vas?— Svakako, gospođice!— Ja sam spremna.— I ja, draga moja gospodarice — povika Maude.— I ti? — reče iznenađena Christabel.— Da. Zar ste mislili da ja mogu živjeti daleko od vas?— Odlazim i ja! — dobaci Halbert. — Milady će me uzeti u svoju službu. Robine, evo vašega luka i strijele koje sam uzeo kad su vas uhapsili.— Hvala, Halberte. A sada na put!Notingemski zamak je imao vezu s vanjskim svijetom putem raznih podzemnih hodnika koji su vodili od kapele. Halbert ih je izvrsno poznavao. No, trebalo je ući u kapelu, a barun je tu još od prošle noći bio postavio na stražu jednoga vojnika. Na sreću, vojnik je mislio da će biti bolje ako se postavi na stražu iza crkve i, izvalivši se preko jedne klupe, bio se uspavao.861\Četvoro bjegunaca uđoše u kapelu i nisu ga primijetili. Upravo su bili pred vratima podzemnog hodnika, kad Halbert natrapa na jedan grob i pade ...— Tko je živ? — povika vojnik, koji se probudio od šuma. Halbert, Robin i Christabel se sakriše iza stupova. JedinoMaude nije imala vremena. Vojnik zapali jednu baklju i povika:— Sto mu đavola, pa to je Maude, lijepa pokajnica brata Tucka. Znaš da si me poplašila i Mislio sam da je stari... Ali, starost hrče, a mladost bdi!Maude hladno odgovori:— Došla sam da se pomolim za milady koja je bolesna. Ostavite me na miru.— Kasnije ćeš se moliti! — dobaci vojnik i poče da se približava. — Ne budi nevaljala i daj mi jedan poljubac.— Nazad, bezobrazniče.— Dobro, ispričat ću tvome ocu da baš nisi tako stroga sa zatvorenicima. Bio sam na straži kad si grlila ono šumsko štene.— Divljače — povika djevojka.

— Grom i pakao — uzviknu vojnik privlačeći je k sebi. — Tvoj bezobrazluk bit će kažnjen.Djevojka se nije usuđivala vikati, jer se plašila da će uzbuniti vojnike s obližnjih stražarskih mjesta. Ogledala se oko sebe izgubljena pogleda, kad jedna strijela, odapeta nepogrešivom Robinovom rukom, pogodi u čelo neotesanog vojnika, i on se opruzi mrtav na tle.Put kroz podzemni hodnik trajao je više od jednog sata. Kad su izašli napolje, Robin reče:— Sada je red da vas ja vodim. U šumi smo. Ničega se ne plašite ... Ujutro ćemo se priključiti sir Allanu.Malo kasnije Robin je povjerio Maude Halbertu da je otprati k njegovu ocu, a on, želeći da otprati Christabel do Allana, krenu mansfeldskim putem. No, prije nego što je krenuo naprijed, uspuza se na jedno drvo da bi ispitao pravac kretanja.Sa svog promatračkog mjesta primijetio je u daljini jednoga konjanika koji je jahao u galopu i odmah je prepoznao barunove boje, pa se brzo spusti na zemlju.87— Milady, sakrijte se u taj jarak i ne mičite se.— Da li nam prijeti neka opasnost? — zapita Christabel videći kako Robin stavlja strijelu na luk.— Dolazi nam jedan konjanik, ne znam je li prijatelj ili neprijatelj. Sakrijte se odmah, zaboga!Christabel posluša. Konjanik se približi i ubrzo projuri kao munja pored njih... Ali, još brža je bila strijela koja ga je prestigla i očešala bedro konja i zabila se između njegova kuka i sedla prodrijevši do pera u njegovu utrobu.I konjanik i konj skotrljaše se u prašinu.— A sada, miladv, bježimo! — povika Robin. Christabel, više mrtva nego živa, prošaputa:— Ubila ga je, ubila ...— Ne, nije ga ubila!— Užasno je kriknuo!— To je samo uzvik iznenađenja. Taj konjanik je nas tražio. Bili bismo izgubljeni da nisam izbacio iz stroja njegovog konja. Hajdemo!Umirena, Christabel pođe za njim, ali trenutak kasnije ponovo zapita:— Kažete da taj konjanik nije ranjen?— Ni u snu! On je mogao da ode od Mansfelda do Nottinghama i da se vrati prije nego što mi napustimo ovaj put. Trebalo ga je zaustaviti. Ubio sam samo njegovog konja, a on je kao i mi živ i zdrav. Ali prije nego što se on snađe, mi ćemo biti daleko. Hrabro, miladv! Allan Clare nije daleko.

XIII

m§ ojnički starješina Lambic s napola oprženim licem S33 i gotovo oslijepljen bakljom koju je Robin ugasio o njegovo lice, uputio se sasvim obratnim putem od onoga kojim je pošao Robin i stiže do stepeništa, na čijem vrhu mu se učini da čuje mnogo užurbanih koraka.— Bravo! — pomisli on — uhvatili su nevaljalca i sada ga vode pred milorda. Moram i ja da budem tamo, inače će oni drugi prigrabiti svu zaslugu za njegovo hvatanje.I valjani starješina dotrča u predsoblje barunovih odaja. Ali, budući da je bio prilično oprezan, prije nego što se pokazao, htio je vidjeti kako je barun primio zatvorenika i one koji su ga uhvatili. Zato stavi oko na bravu, ali nije vidio ništa. Onda prisloni uho i ču ovaj razgovor:— Iz ovoga pisma vidim da sir Tristram ne može doći u Nottingham.— Tako je, milorde, sir Tristram mora na dvor.— Ovaj događaj je malo neprijatan.— Rekao je da u Londonu čeka na vas.— To je još gore! A nije rekao kojega dana da se sretnemo?— Ne, milorde ... Zamolio vas je samo da krenete na putšto je moguće prije.— Dobro, otputovat ću još danas. Dajte naređenje da se spreme konji. Šest naoružanih ljudi će me pratiti.— Razumijem, milorde!

Lambic se začudio da zatvorenik nije kod baruna. Onda pomisli da su ga vojnici ponovo odveli u zatvor i otrča da se u to uvjeri. Ali tamo je našao otvorena vrata, a unutra nije bilo nikoga. Tada promrmlja za sebe:— Do đavola, mislim da mi se dobro ne piše. Šta da se radi?89I, zaista, ne znajući što da radi, on se instinktivno uputi i stigne do barunovih vrata, još uvijek u nadi da će tamo vojnici dovesti đavoljeg Robina. Ponovo stavi uho na bravu, ali je unutra sve bilo tiho i mirno. Tada poče ovako razmišljati :— Ako je barun usnuo, to znači da nije ljut, a ako nije ljut, onda ne zna za Robinovo bjekstvo, a ako ne zna za to, neće me kazniti. Tako bih mogao da se pred njim pojavim i obavijestim ga o zadatku koji mi je dao lično kao da je obavljen u najboljem redu. Tako ću na svaki način dobiti na vremenu koje mi je potrebno da doznam šta je bilo s tim đavoljim dječakom. Uđimo, dakle... Ali, ako spava? Kako se približiti ogladnjelom tigru i pomilovati ga po krznu? Nisam lud da ga budim! ... Ali, ako ne spava? Tada je to pravi trenutak da se uđe, jer očevidno još ne zna što se desilo. Pokucajmo! ...I Lambic poče lagano grepsti noktima komad tkanine na vratima. Nikakva odgovora!— Znači da spava... Ne, kako sam budalast! Možda je vani kod svoje kćeri. Kad spava, on hrče kao orgulje, i ja bih ga čuo.I Lambic, ustupajući pred tko zna kolikom radoznalošću, okrenu polako zasunak i bešumno otvori vrata izduživši vrat kroz otvor i zagledavši se u unutrašnjost.— Oslobodi bože!Ovim uzvikom zaprepaštenja, koji mu zamre na usnama, Lambic ostade kao skamenjen u položaju u kome se nalazio dok je barun, nijem i zaprepašten zbog te smjelosti, strijeljao očima.Nesretni predvodnik, kako vidimo, kao da je bio progonjen sudbinom. Desilo mu se da je uznemirio baruna baš u trenutku kad je ovaj klečao pred ispovjednikom i molio opro-štenje prije nego što krene na put za London.— Bijedni idiote! Besramni nevaljalče! Bezbožna uhodo ispovijedi! Izaslanice sotone! Prodani izdajnice, što radiš ovdje? — poče barun vikati podigavši se i izlivajući svoj bijes. — Znaš li ti tko je ovdje gospodar? Da ja možda nisam rob? Želio bih ti staviti konopac oko vrata, ropski gade! Neću90uzjahati na konja da otputujem prije nego što se ti popneš na vješala ...— Smirite se! — obuzdavao ga je stari fratar. — Pomislite da je bog neizmjerno milostiv.— Nevaljalci ovakve vrste ne služe bogu! — nastavi barun zaslijepljen ljutnjom. — Dođi ovamo, nitkove! Dolazi ovamo i klekni na moje mjesto da se ispovjediš prije nego što umreš.Lambic se nije micao s praga. Pa, iako u sebi nije imao ni trunka prisebnosti duha, ipak se nadao da će iskoristiti trenutak barunova predaha i pokušati da se opravda.Ovaj, međutim, kao i obično, bio je pun nepovezanih ideja i sam mu dade priliku.— Što si htio od mene? — zapita jednog trenutka. — Govori, hajde, govori!— Eto, milorde — odgovori predvodnik nesigurnim glasom. — Kucao sam više puta na vaša vrata. Kako mi nitko nije odgovarao, mislio sam da nema nikoga, pa sam pomislio ...— Sigurno si mislio da iskoristiš moje odsustvo i da mepokradeš.— Oh, milorde ...— Da, ušao si da me pokradeš.— Milorde, ja sam vojnik — odgovori predvodnik mirno. Sramna optužba probudila je u njemu hrabrost: nije seviše bojao ni zatvora, batina ni vješala.— O, kakvo plemenito zgražanje!? — reče barun sarkastičnim glasom.— Da, milorde, ja sam vojnik i pripadam vama koji nikada niste imali vojnike lopove.— Ja mogu, pa i hoću, ako mi se to dopada, da nazivam svoje vojnike lopovima. Ne zanimaju me ni vaše vrline ni vaše mane. I najzad, gospodine Lambic, ja imam suviše pameti da bih povjerovao da ste došli da me počastite svojom posjetom upravo u trenutku kad ste mislili da sam odsutan samo zato da me uvjerite da ste pošten čovjek. Da završimo! Lopov ili pošten čovjek, želim da znam zašto si ovdje? A prije svega da mi kažeš što je sa šervudskim vučićem?Jadni Lambic osjeti ponovo u dnu srca strah, Barunovo pitanje je upravo pokazalo da on ništa nije znao o Robinovu91bjekstvu, i Lambic se plašio da će barunov bijes opet prasnuti ako mu saopći razlog zbog čega je njegovo lice opaljeno. Zbog toga je stajao nepokretan pred Fitzom Alwineom, zbunjena pogleda, otvorenih usta i opuštenih ruku.Tada se barun bolje zagleda u njegovo lice.— Sotonin sine, odakle dolaziš tako nagrđen na ovaj svijet? Tvoje je lice tako sprženo i pokazuje da si se vratio iz posjete đavolu!

— To je učinila jedna baklja, milorde.— Baklja?— Da, milorde, oprostite mi, možda vi ne znate što je to baklja ...— Ali, što ti tu meni pričaš? Govori brzo o kakvoj se baklji radi?— Robinovoj baklji!— Ponovo Robin! — povika barun ljutito i potrča da uzme mač.— Eto me na drugom svijetu! — pomisli Lambic, koji se polako povlačio prema pragu spreman da pobjegne na prvi napad.— Ponovo Robin?! Gdje se nalazi taj đavolji Robin? — povika barun vitlajući mačem. — Gdje je? Dovedite ga ovamo da vas zajedno nabodem.Lambic je bio više vani nego unutra, ali nije ispuštao vrata iz ruku kako bi ih svakoga časa mogao zatvoriti u slučaju da ga vrh velikog mača neposredno ugrozi.— Sine moj! — reče fratar — Filistejci su bili pred pogubljenjem mačem, ali su se molili bogu i mačevi su se vratili u korice ...Barun baci mač na stol i ponovo pojuri na Lambica.— Pitam te još jednom što se zapravo dogodilo kad si došao ovamo — zapita on zgrabivši Lambica za ogrtač dugoga kaputa i dovlačeći ga do sredine sobe. — U isto vrijeme želim znati cijelu spletku o Robinu, o toj baklji i o tvome paklenom licu. Odgovaraj jasno i glasno. U protivnom, ima nešto što božja volja neće vratiti u korice ...Barun pokaza prstom na dug i debeo štap s ručicom od zlata u uglu sobe na koji se on naslanjao kad se šetao.92— Milorde — poče predvodnik pokušavajući da izbjegne neposredan odgovor. — Došao sam da vas upitam što namjeravate raditi s tim đavoljim Robinom.— Želim da ostane u zatvoru gdje je pritvoren.— Budite dobri pa mi kažite gdje se nalazi zatvor, da bih ja mogao postaviti stražu.— Zar ti ne znaš gdje je zatvor? Pa ti si ga tamo sproveoprije jednoga sata!— Onda je bilo tako, ali sada, nema ga više, milorde! Dao sam naređenje vojnicima da ga doprate do vas i mislio sam da ste odabrali neki drugi zatvor... Dok su ga vodili, on mije žabo baklju u lice.— Ovo je suviše! I suviše velika lakrdija! — zaurla barun, dok je Lambic umovao da li mu ostaje još vremena da pobjegne prije nego što izbije bura.Ali batina mu je već bila na leđima i udarci bi zaista pljuštali kao nevrijeme, jer je križar bio daleko od invalida, da Lambic izbezumljen, ne znajući više što da radi, nije poletio prema njemu, istrgao mu batinu iz ruke i ščepao ga čvrsto za ruku, postavio ga na njegovo sjedište i pobjegao koliko su ga noge nosile.Stari barun, kome je uzbuđenje dalo tu pokretljivost, poče ga goniti, ali bez izgleda da će ga stići, kad dva vojnika, na njegove povike »Uhvatite ga, uhvatite ga!« prepriječiše put predvodniku.— Natrag! — povika ovaj pokušavajući da prođe.Ali barun je potrčao da zatvori izlazna vrata. Svaki otpor bio je, dakle, nemoguć i nesretni Lambic je očekivao da budekažnjen.No, vjerojatno zbog jedne od onih neobičnih pojava koje su se javljale tako često u tom nepostojanom duhu, to odrir canje poslušnosti pretpostavljenom kao da je smirilo baru-novu jarost, i on mu jednog trenutka mirno reče:— Moli za oproštenje, gospodine Lambic ... Moli za opro-štenje!— Milorde, evo vam istine o tome što se dogodilo. Ova dva vojnika su mi svjedoci da govorim istinu...— To su dva nevaljalca kao i ti!93— Milorde, nisam toliko kriv koliko mislite. Upravo sam zatvarao vrata zatvora, kad je Robin ...Nema mnogo koristi da pratimo ispovijed predvodnika ... Dovoljno je da je barun urlao, prijetio, galamio, da bi završio slijedećim riječima:— U redu, ali ako je Robin pobjegao, nećete pobjeći vi ostali... Ako ste njemu dali slobodu, vama ostaje smrt!Toga trenutka netko snažno zakuca na vrata.— Naprijed! — povika barun. Ušao je neki vojnik i odmah rekao:— Molim vas za oproštenje, milorde, dogodila se strašna stvar i smatrao sam da je moja dužnost da odmah dođem i saopćim novost.

— Govori!— Trebalo je da smijenim stražu pred kapelom...— A, tu smo! — reče barun za sebe.— Na vratima nisam našao stražara. Zvao sam, ali nisam dobio odgovora. Onda sam se vratio u stražarnicu da pozovem predvodnika, ali u stražarnici nije bilo nikoga. Konačno, tražeći tamo i amo, našao sam u kantini nekoliko ljudi s kojima sam otišao do kraja kapele. Tu smo našli stražara opružena na zemlji, utonula u vlastitu krv, s glavom probijenom jednom strijelom.— A tko je taj mrtvi? — zapita barun.— Gaspard Steinkorf.— Znaš li tko je ubojica?— Našao sam strijelu, evo je ovdje... Ne pripada nama, ali mislim da sam slične vidio u tobolcu jednoga štitonoše.— Kojega štitonoše?— Halberta Lindsava. Samo je luk koji je taj dječak imao u rukama pripadao Robinu Hoodu.— Odlazite brzo, uhvatite Halberta i dovedite ga ovamo k meni — naredi barun.— Vidio sam Halberta prije jednog sata kad je zajedno s našom Maude išao prema odajama lady Christabel.— Zapalite baklju i pratite me svi! — povika barun.I on odmah potrča do sobe svoje kćeri. Pošto je više puta kucao, on otvori vrata i uđe. Naišao je samo na mir i tamu.94— Otišla je! Pobjegla je! ... — povika barun očajnički i poče je dozivati glasom koji je razdirao srca: Christabelo, Christabelo!Nitko mu nije odgovarao.Jednoga trenutka osjetio se ohrabren nadom da će stići bjegunce.— Slušajte! — povika on gromovito vojnicima koji su već bili dotrčali. — Podijelite se u dvije grupe: jedna će pogledati zamak od vrha do dna, a druga uzjahati konje i potražiti po Šervudskoj šumi... Odlazite!Dok su vojnici izlazili, on je doviknuo za njima:— Pošaljite mi Heberta Lindsava. Nešto kasnije pojavi se stari vratar.— Milorde, naredili ste da me pozovu — reče stari mirnim glasom.Barun ga umjesto odgovora ščepa za vrat kao krvožedna zvijer, drmajući ga bijesno i ponavljajući:— Zlikovce! Nevjernice! Gdje je moja kći? Odgovaraj ako ne želiš da te udavim!— Vaša kći, milorde? Ali ja ne znam ništa o miladv! — odgovori stari Hebert više iznenađen nego zaplašen.— Varalico!Čuvar zamka se otrgne nervoznim pokretom iz barunovih ruku i hladnokrvno odgovori:— Hoćete li mi, milorde, objasniti vaša pitanja, pa ću vidjeti ako vam imam što reći... Ali ne zaboravite da sam, iako siromah, ipak pošten i odan čovjek koji nije ništa učinio zbog čega bi morao da crveni. Ako bi me ubili, mogao bih odmah umrijeti bez ispovijedi jer nemam što da predbacim samom sebi... Znam da ste vi moj gospodar i pretpostavljeni... Pitajte, pa ću vam odgovoriti na sva vaša pitanja, ne zbog straha već iz dužnosti i poštovanja koje vam ukazujem.— Tko je izašao iz zamka za posljednja dva sata?— Ne znam, milorde. Od prije dva sata u službi na vratima je moj pomoćnik Walden.— Zaista?— Kao što sam rekao.— A tko je izašao dok si još ti bio na straži?95— Moj sinovac Halbert. Rekao mi je: »Miladv je bolesna, moram potražiti liječnika.«— Eto, eto zavjere! — povika barun. — To je bila laž! Christabel nije bila bolesna. Tvoj sinovac je izašao zato da pripremi njeno bjekstvo.— Zar je miladv pobjegla, milorde?— Da, nezahvalna kći napustila je svoga ostarjelog oca, a Maude je otišla s njom.— Maude? Nemoguće je, milorde. Ona je bila u svojoj sobi. Idem da vidim.Toga trenutka predvodnik Lambic, koji je htio pokazati svu svoju revnost, uletje kao munja.— Milorde, konjanici su spremni. Tražio sam Halberta po cijelom zamku... Nije izašao na velika vrata! Na to mi se zakleo Walden. Nitko nije spustio pokretni most za posljednja dva sata.— To ne znači ništa. Gaspard nije tek tako ubijen, Lambic — primijeti barun.— Milorde!— Trebalo je da ti večeras učiniš nešto u kući nekoga šumara po imenu Gilberta Heada, nešto dalje od Mansfelda?

— Da, milorde.— Onda je sve u redu. To je upravo kuća toga đavoljeg sina Robina Hooda. U toj kući je sigurno našla utočište lady Christabel da bi dočekala onog izopćenog .. . No, to nije važno ... Slušaj, Lambic, uzjaši brzo sa svojim ljudima na konje i u galopu odjuri do te proklete kuće, pohvataj sve bjegunce i ne zaboravi da se ne smiješ pojaviti preda mnom a da ognjeni ne uništiš to zmijsko gnijezdo.— Razumijem, milorde. I Lambic odjuri u trku.Stari čuvar Hebert, koji se vratio iz neuspjele šetnje do odaje svoje kćeri, stajao je uspravno u jednom uglu, oborene glave i skrštenih ruku. Fitza Ahvinea u jednom trenutku to tronu, približi mu se i stavi mu ruku na rame.— Stari moj Heberte — reče on — ni bol ni ljutnja nisu učinili da sam zaboravio da smo zajedno živjeli tolike godine, da si mi bio uvijek vjeran i da si mi dva puta spasio život... Hrabro, stari moj ratni pobratime, zaboravi na trenutke mojih96naglih i nepravednih postupaka, pa ako tvoje očinsko srce pati kao i moje, pomozi mi da potražimo i nađemo izgubljene ovce, pošto si se i ti uvjerio da je Maude otišla s Christabelom.— Soba je prazna — odgovori čuvar dok su mu dvije suze brazdale lice...— Reci mi, Heberte, da li zamak pored ostalih ima i neki podzemni prolaz koji vodi ravno u unutrašnjost Šervudske šume?Barun je znao da je takav prolaz morao postojati, ali u tom spletu podzemnih hodnika on se ne bi snašao i pretpostavljao je da su Hebert i Maude vještiji od njega.— Da, milorde, ja dobro poznajem sva raskršća hodnika — odgovori Hebert.— A i Maude ih je isto tako znala?— Ne, milorde, bar mi se tako čini.— Osim tebe, zar ih nitko više nije znao?— Još tri osobe su znale što i ja: Walden, Gaspard Stein-korf i Halbert, moj sinovac.— Eto! — povika barun Ijuteći se ponovo. — Tvoj sinovac, dakle. On je bio taj koji ih je izveo napolje__Ehej!Donesite baklje ovamo... Idemo pregledati podzemne hodnike !U pratnji nekoliko vojnika s bakljama prošli su kroz kapelu ne obraćajući pažnju na leš Steinkorfa i uđoše u podzemni hodnik.Jedva da su napravili nekoliko koraka, kad su čuli kako pod svodom odjekuju nečije riječi.— Ovdje su, uhvatimo ih! — povika barun.— Milorde — primijeti Hebert — ti glasovi ne dolaze iz pravca izlaza.Nešto kasnije, zaista, iz jednoga bočnog hodnika izađošedva vojnika.— Odakle dolazite, nevaljalci? — povika barun.— Gonili smo Robina Hooda pa smo zalutali...— Potrčimo, Heberte, ionako smo već izgubili dosta vremena — reče tada Fitz Ahvine.Na izlazu su našli otvorena vrata.7 Robin Hood97— Tako sam i mislio! — reče barun snuždeno, ali se brzo pribra i povika:__ Vojnici, pretražite cijelu šumu! Sto dukata onome tkodovede u zamak lady Christabel i razbojnike koji su je oteli!I pomamni starac potrči u svoju sobu, navuče oklopnu košulju, opasa mač i pojuri jašući na čelu svojih ljudi putem koji je vodio prema Mansfeldu.

XIV

ešto dalje od kuće Gilberta Heada Halbert i Maude sreli su sir Allana koji je u pratnji brata Tucka i sinova sir Gamwella zakazao sastanak Robinu.— Bravo, Robine! Njemu dugujem sve, moju suprugu i život moje sestre.Maude je uspjela da Halbert ode sam umiriti Robinova oca.— Mojoj gospodarici bit će potrebne moje usluge. Allan to prihvati i cijela družina krenu.Fratar Tuck nije gubio vrijeme da se približi djevojci. Osmjehnu se, uputi joj ljubazne riječi: ali ih ona prihvati tako hladno da se on povuče u stranu i nastavi da ide bez riječi.Nekoliko koraka od njega bio je još netko tko se zanimao za Maude. Crveni William, pošto je očistio prašinu s rukava i kaputa, namjestio sokolovu perjanicu koja mu je ukrašavala kapu i glatku gustu frizuru, ohrabri se i približi.— Gospođice, vi poznajete Robina Hooda?— Da, gospodine — odgovori Maude.— A da li vam se jako sviđa?Na ovo nerazborito pitanje djevojka pocrveni i ništa ne odgovori.— Ja jako volim Robina — nastavi William — pa kad vam se to ne bi sviđalo, bilo bi mi veoma krivo.— Budite spokojni, gospodine. Mogu vam reći da je Robin sjajan i simpatičan mladić. Da li ga odavno poznajete?— Prijatelji smo od djetinjstva — odgovori William svečano -— i dao bih svoju desnu ruku za njegovu naklonost. S njim se ne plašim ničega na svijetu.— Koliko topline u vašim riječima!— Kao što je istina da se zovem William od Gamvvella, ja govorim istinu, samo istinu.99— Maude, mislite li da je barun primijetio Christabelino bjekstvo — zapita Allan.— Da, viteže, jer je danas trebalo da otputuje zajedno s miladv za London.— Tišina! — reče Mali John, koji je išao naprijed kao izviđač. — Sakrijte se, čujem konjski bat.Odmah zatim pojavi se jedan jahač koga je njegov konj nosio preko žbunja, živica i jarkova nevjerojatnom brzinom. Taj konjanik bio je praćen od četvorice ljudi na stanovitom odstojanju i bez šešira, s izrazom strave na licu. Kad je prolazio sasvim blizu, Mali John spazi jednu strijelu koja je bila zabodena u bedro konja.— Neka nas bog zaštiti! — prošaputa Maude. — To je glavom barun!— Ako se ne varam, ta je strijela bačena iz Roblnova luka. Robin je u opasnosti! Požurimo se!Treba reći koju riječ da bismo objasnili neugodan položaj baruna Fitza Alwinea.Kad je primijetio bjekstvo zarobljenika i svoje kćeri, poslao je odmah najboljeg glasonošu (onog koga je Robin bio oborio s konja) da pretraži put između Mansfelda i Notting-hania, naredio je predvodniku Lambicu da ode zapaliti za kaznu kuću Gilberta Heada, a zatim i on sam sjede na konja i uputi se s četiri čovjeka kroz šumu.Slučaj je htio da su ga Robin i Christabel sreli dok je slao svoje vojnike da pretražuju obližnje žbunove. Dvoje mladih imali su dovoljno vremena da se sakriju, ali se Robinu učini da će za kratko vrijeme biti

otkriveni. Odmah izvuče jednu strijelu i nategne luk. Christabel ga je preklinjala da poštedi njenoga oca. Robin se nasmije i umiri je jednim pokretom.I tako, dok je barun u svojoj glavi smišljao osvetu, bio je prekinut u svome razmišljanju jednim skokom konja koji se, pogođen Robinovom strijelom posred bedra, prope, ritne i nagne u bijeg.Četiri vojnika pojuriše za barunom, a Rcbin i Christabel su mogli mirno nastaviti svoj put.Barunova avantura se završila veoma neobično. Vojnici su ga izgubili iz vida i tko zna kamo bi ga dovela ta luda100trka da se konj, prolazeći ispod jednoga hrasta, nije spotakao.Barun nije gubio hladnokrvnost, pustio je uzde i zakačio se za jednu granu na drvetu. Nadao se da će istovremeno moći zadržati konja stiskajući ga koljenima, ali u tome nije uspio. Tako je ostao obješen na rukama, dok je životinja, olakšana, nastavila da trči.Malo naviknut na fizičke vježbe, barun je mudro odmjeravao udaljenost koja ga je dijelila od tla, kad u polutami sutona, tačno pod svojim nogama, spazi neku crnu masu koja se propinjala i dva plamsava oka.— To je vuk! — uzviknu užasnuti barun i pokuša se privući "na granu, ali u tome nije uspio.Malo-pomalo ruke mu se ukočiše, on osjeti da mu nedostaje snage i, preporučujući svoju dušu bogu, otpusti se i pade.Ali na divno čudo, barunovo tijelo pogodi svom svojom težinom i težinom oklopa leđa zvijeri i skrha je ...Kad su Robin i Christabel stigli na mjesto sastanka, sjeli su ispod jednoga hrasta očekujući prijatelje.Sunce je već bilo odskočilo, a Allan se nije pojavljivao. Robin je sakrivao svoj nemir, ali nije znao šta da misli o tom zakašnjenju. Odjednom jedan prodoran glas odjeknu u daljini.— Možda je to poziv naših prijatelja? — zapita djevojka.— Na žalost ne! VVilliam i Mali John, koji su pratili sir Allana, poznaju ovu šumu i ne bi nesmotreno vikali.Glas se približavao. Jedan konjanik s bojama Fitza Al-winea projuri brzo nasipom.— Udaljimo se, miladv — reče Robin. — Suviše smo blizu zamka. Ostavit ću ovdje zabodenu jednu strijelu i naši prijatelji će razumjeti da se krijemo negdje u okolini.Christabel pristade, ali tek što su prešli nekoliko koraka, kad spaziše tijelo nekoga čovjeka, opruženog i bez života, pod jednim drvetom.— Smiluj se bože! — povika Christabel. — Moj otac.Robin pojuri prema starcu i odmah pod njim spazi mrtvoga vuka.101— Miladv, miladv, barun je dobio samo jednu ogrebotinu! Milady, podignite se! Bože moj, i ona se onesvijestila. Što da radim? Starac se počinje micati... Miladv, miladv!Vraćajući se svijesti, barun se prvo sjetio vuka i, ne otvarajući oči, povika:— Vuk, vuk! Propao sam! Bože moj, imajte sažaljenja prema meni! Pater noster...Malo-pomalo poče se smirivati i, još uvijek zatvorenih očiju, poče da se diže. Robin, klečeći na koljenima iza njega, nasloni se na leđa i zadrža ga na mjestu.— Svetoga mi Benedikta, na leđima osjećam ogroman teret! — prošaputa barun. — Gospode, bože moj, dozvoli mi da se vratim u zamak i podići ću ti hram ...Ponovo pokuša da se podigne, ali ga je Robin još držao. Onda poče snažno vrištati, a Robin, koji se plašio povratka vojnika, naredi mu odlučno:— Šutite!Na te riječi barun otvori oči i ostade zaprepašten viđeći Robina Hooda, a onda povika:— Napokon te imam, mlado štene!— Tišina! — ponovi Robin. — Dosta s vašim prijetnjama! Ja sam taj koji vas ima u rukama.Jednim naglim pokretom barun se oslobodi, ali je Robin već bio odskočio nekoliko koraka natrag i zapeo jednu strijelu.— Samo još jedan korak, milorde, i vi ste mrtvi!— Ah, ti bi bio tako bezobrazan da ustrijeliš golorukog čovjeka! ?— Milorde — nastavi Robin osmjehujući se. — Povucite se i stanite iza toga drveta... Nemojte da vam proviruje ni vrh nosa, inače će strijela poletjeti...Barun pomoli vrh ruke da ga ščepa, ali se odmah pokaja jer mu strijela pogodi prst.— Ubojico, bijednice! — zaurla barun.— Tišina, barune, inače nišanim u glavu!Barun ostade nepokretan iza drveta ne usuđujući se više da se pomoli, dok je Robin tovario na leđa Christabel, koja je bila još u nesvijesti, i nestade u šipražju.Istoga trenutka četiri konjanika stigoše upravo sučelice drvetu koje je njihovom gospodaru služilo kao sklonište.

— Ovamo k meni, nevaljalci! — povika barun prepo-znavši svoje vojnike. — Bacite se na bandita koji je htio da me ubije i koji je odveo moju kćer.Vojnici nisu razumjeli ništa u tom naređenju, jer nisu nikoga vidjeli.— Tamo, tamo! — povika barun sakrivši se iza konjanika. — Zar ne vidite da bježi?Robin, međutim, nije mogao, trčeći, dugo podnijeti tu težinu i jedva ga je sto metara dijelilo od njegovih neprijatelja.Vojnici pojuriše prema njemu, ali se Robin okrenu, spusti Chistabel u travu, klekne na zemlju i povika nišaneći na baruna.— Stanite! Ako učinite samo još jedan korak, vaš gospodar je mrtav.Robin nije ni završio kad se barun stvori ponovo iza drveta odakle je vikao koliko ga je grlo nosilo:— Uhvatite ga! On me je ranio! Ubijte ga! ...Prkosni stav mladića zaustavljao je vojnike. Jedan od njih ipak siđe s konja i pođe prema njemu.— Lijepo kukuričeš, pjetliću, ali ne važi... Sada ćete vidjeti kako je krotak i poslušan.Robin, s jednom strijelom među zubima a drugom nategnutom, dobaci:— Teško vama ako se približite!Vojnik poče da se smije i nastavi da mu se približava.— Još jednom ti kažem da staneš! Vojnik nije vodio računa o toj opomeni.— Onda umri! — povika Robin.I vojnik pade sa strijelom u grudima.— Navalite, psi! — vikao je Fitz Alwine. — Samo jedna ogrebotina vas je poplašila.— On to naziva jednom ogrebotinom — šaputao je jedan vojnik.— Milorde — povika jedan drugi vojnik. — Evo pojačanja ! Lambic se vraća...I zaista, Lambic i njegova pratnja dolazili su u galopu.102103Predvodnik je bio tako veseo i osjećao je hitnu potrebu da ispriča barunu uspjeh svoga pothvata da nije primijetio Robina te povika:— Nismo našli bjegunce, ali smo zauzvrat zapalili kuću.— Dobro je! — povika barun — ali pogledaj malo to štene kome se ovi malodušnici ne usuđuju da stave brnjicu.— Oho! — povika Lambic prepoznavši čovjeka s bakljom. — Ja ću te sada pripitomiti! Znaš li da se vraćam iz tvog brloga? Nadao sam se da ćemo se naći... Mogao si da vidiš prekrasno plamsanje i veseli ples tvoje majke posred vatre ... Ali utješi se ... Kako tebe nisam tamo našao, htio sam da pri-štedim suvišne patnje starici i žabo sam joj jednu strijelu u ...Lambic nije završio rečenicu ... Pustio je samo promukao krik i pao s konja. Jedna strijela mu je presjekla grkljan.Svjedoci ove osvete ostadoše kao ukopani u zemlju. Robin iskoristi njihovu zabunu, uze ponovo na leđa Christabelu i nestane u šumi.— Potrčite, potrčite! — vikao je barun. — Ako ga pustite da pobjegne, svi ćete biti obješeni.Vojnici poskakaše na konje i pojuriše za Robinom, koji je, pognut pod teretom, svakim korakom gubio prednost. Pošto se opet osvijestila, djevojka se poče oporavljati i jako vikati, a to je dobro došlo vojnicima da im pokaže put. .— Eto, dakle, ako baš moram da umrem, umrijet ću braneći sebe!On izabra jedno sklonište za Allanovu vjerenicu, pošto ju je zakleo da ostane nepokretna i da šuti, dok je u mislima vidio užasan prizor svoga doma i Gilberta i Margueritu kako izdišu u plamenu.U međuvremenu vojnici su se približavali, ali veoma oprezno, slušajući barunova naređenja. On je zabranio da upotrijebe luk, plašeći se da bi ranili njegovu kćerku.— Ako budu toliko oštroumni da me opkole, propao sam! — pomisli Robin.— Robine, gdje je moj otac? — prošaputa djevojka.104— Nekoliko koraka odavde — odgovori hladno Robin — i zna gdje se nalazimo, ali njegovi se vojnici još ne usuđuju napasti jer se plaše mojih strijela. Poslušajte me, milady, ako ostanemo ovdje, uhvatit će nas. Jedini nam je spas u bjekstvu, ali prije svega je potrebno da budemo hladnokrvni... Budite hrabri!— Nemam više snage da budem hrabra — reče djevojka plačući. — Spasite se i ne mislite više na mene! Kažite mome Allanu da ću uskoro umrijeti. Zbogom!— Ne, milady! — odgovori Robin. — Ja ne odlazim! Dao sam sir Allanu obećanje i održat ću ga ako me u tome smrt ne spriječi. Ne gubite prisustvo duha. Možda je Allan već vidio strijelu i dolazi k nama...Tog trenutka u daljini odjeknu urlik vuka. Robin naglo skoči i prinoseći ruke ustima ponovi isti urlik.— Milady, naši nam dolaze u pomoć ... Taj urlik je znak. Vidite da nas bog ne napušta. Sada ću im poručiti da požure.

I Robin poče oponašati krik čaplje koju goni orao. Sličan krik mu odgovori s male udaljenosti.— To je William! — povika Robin. — Hrabro, milady! Sakrijte se u šiprag... Treba da izbjegnete strijele koje budu zalutale.Christabel posluša Robina i, da bi skrenula pažnju vojnika, izađe iz svog skloništa i postavi se iza jednog drveta. Odmah zatim doleti jedna strijela i zabode se pored R.obina. Naš junak je dočeka s osmijehom i odmah svojom obori nesretnog strijelca.Barun je huškao svoje ljude da napadnu, ali uto prava kiša strijela najavi dolazak Malog Johna, Allana i ostalih.Tek što je vidio svoje drugove, Robin pojuri prema Chri-stabeli. Našao ju je kako sva drhti iza jednog grma, uhvati je za ruku i povede prema prijateljima. Čim ju je vidio, Allan joj potrča u susret i, nesposoban da progovori ijednu riječ, stisnu je nježno u zagrljaj. I Christabel je bila toliko uzbuđena da nije ništa uspjela reći, već je samo prislonila glavu na Allanove grudi jecajući od sreće.— A što je s mojom majkom i Gilbertom? — zapita Robin djevojku.105Maude mu odgovori da nije otišla s Halbertom do Gil-bertove kuće.— Mali Johne, znaš li nešto o mojima?— Ja sam ih ostavio noćas i sve je bilo dobro. Ali zašto si tako uznemiren?— Jedan barunov predvodnik mi je rekao da je zapalio kuću moga oca i ubio moju majku ...— Šta si mu odgovorio? — povika Mali John.— Nisam mu ništa odgovorio, ubio sam ga! Ali ništa ne znam.. .Htio bih vidjeti — doda Robin s očima punim suza.Održaše kratko savjetovanje. Bilo je odlučeno da se Allan i Christabel odmah sklone kod Gamvvellovih i da ih otprate sinovi sir Gamwella i Mali John, a Robin, Maude i fratar Tuck morali su otrčati do Gilbertove kuće. No, Christabel je zahtijevala da je njena sobarica prati, pa je Maude morala poslušati na veliku Williamovu radost.Prije nego što su se rastali, Allan je htio zagrliti Robina, a Robin s poštovanjem poljubi Christabelinu ruku, pa se obje grupe udaljiše u raznim pravcima.Allan i Christabel uzjahaše na najboljeg konja i pođoše prvi. U sreći da su se poslije toliko muka opet našli zajedno, nisu ni primijetili da su se malo-pomalo udaljili od svoje družine koja ih je izgubila iz vida.U jednom trenutku Christabel uzviknu:— Slušaj, Allane, neki konji su pred nama...Na putu se lijepo razabirao bat konjskih kopita u galopu. Allan primijeti da su sami i htjede okrenuti konja, ali se njegov konj poplaši i pojuri u trku naprijed. Toga trenutka jedna četa konjanika, koja je nosila barunove boje, prepriječi im put.Allan je odmah shvatio da bi svaki pokušaj da se vrati natrag bio uzaludan, pa zabode mamuze konju u bedra i pojuri pognute glave, uspjevši da probije neprijateljske redove.— Nišanite u konja! — povika vođa. — Teško onome tko rani miladv!Kiša strijela pade oko Allana, ali konj nije smanjivao trk.— Pobjeći će nam! — zaurla vođa. — Nišanite u sapi! Trenutak kasnije vojnici su opkolili dvoje bjegunaca kojeje njihov konj u samrtničkom padu bacio na zemlju.106— Predajte se, viteže! — povika vođa vojnika.Allan ne odgovori i izvuče mač. Ali neravna borba nije dugo trajala. Mladić je bio nekoliko puta pogođen i oboren na zemlju, a Christabel odvedena.Gamwellovi sinovi su nešto dalje čuli buku borbe, ali kad su pritrčali, našli su samo jedno tijelo koje je izgledalo bez života. U njemu su prepoznali jadnoga Allana, a onda opaziše da još diše. Tada od nekoliko grana napraviše nosiljku i odne-soše ga sa sobom.Robin je u međuvremenu kao lud jurio očevom domu. Kad je stigao nedaleko od kuće, uvjerio se s užasom u istinitost Lambicovih riječi. Oblak dima još se uzdizao iznad drveća, a rezale miris paljevine ispunjavao je zrak.Mladić pusti očajnički krik. Nekoliko koraka od njega klečao je na koljenima jadni Gilbert, a njegove ruke grčevito su stiskale ohladnjele ruke Marguerite, opružene na zemlji pred njim.— Oče, oče! — povika Robin.Jedan promukli uzvik izmače sa Gilbertovih usana i ovaj se odmah podiže i pade jecajući u zagrljaj mladiću. Ali snaga starog šumara ubrzo uguši jadikovanja i suze.— Robine — reče on mirnim glasom — ti si zakonski nasljednik grofova od Huntingdona ... Nemoj mi reći da nisi, to je istina... Ti ćeš, dakle, jednoga dana biti moćan, a ja ću ti biti odan do smrti. Ali pogledaj, pogledaj, ubio ju je jedan bijednik, nju, koja te je voljela kao da si zaista bio njen sin!— Da, kao prava majka! — prošapta Robin kleknuvši pored Margueritinog tijela.

— Pogledaj što su učinili od tvoje majke! Pogledaj što su napravili od tvoje kuće! Grofe od Huntingdona, hoćeš li osvetiti svoju majku?— Ja sam je već osvetio!I podigavši se, mladić gordo doda:— Grof Huntingdon otjerat će baruna od Nottinghama, a kuća plemenitog lorda bit će kao i ova plamenom opustošena.Dan kasnije Margueritino tijelo prebacili su Lincoln i Mali John do kuće sir Gamvvellovih, a zatim pokopali na njihovom porodičnom groblju.107Nekoliko dana poslije pogreba, AUan Clare, čije rane na sreću nisu bile teške kao što je to izgledalo u prvim trenucima, mogao je svojim prijateljima ispričati na koji način je Chri-stabel bila oteta.Halbert, koga su poslali u zamak da prikupi novosti, vratio se rekavši da je Fitz Alwine otputovao za London sa svojom kćerkom i da je iz Londona morao otputovati u Normandiju.Da bi utješio Allana koji je očajavao, Robin mu je savjetovao da čim prizdravi krene barunovim tragom. Mladić s oduševljenjem prihvati ovaj prijedlog, a Marianna pristade da pričeka njegov povratak u gostoljubivoj kući Gamwellovih.Prije no što je započeo zakonski postupak u korist Robina, Gilbert je pitao sir Gamvvella, koji mu stavi do znanja da Laura, Robinova majka, nije bila njegova kćerka, već kći jednog njegovog pokojnog brata. No ipak je izjavio da je spreman da svim svojim snagama pomogne pravedne zahtjeve grofa od Huntingdona.Zahtjevi Robina Hooda bili su podnijeti sudu. Ali cijeli proces se odužio zbog nedostatka zakonskih dokaza i svemoći veoma bogatog opata Ramsava, koji je uspio ušutkati šerifa kome je sir Beasant povjerio Robinovo izdržavanje. Naposljetku, molba je odbijena. Onda Robin, ne mogavši da dođe u posjed dobara svojih predaka silom oružja, naumi da se obrati pravdi Henrika II, i poslavši svoju poslanicu, očekivao je odgovor.Tako je prošlo šest godina, a Robin i Gilbert još su bili gosti sir Gamwella. Poslije smrti svoje supruge, Gilbert je bio samo sjenka samoga sebe, pa ni nježna pažnja usvojenog sina nije mogla razvedriti njegovo lice.Mariannu su svi voljeli i činilo se da je sretna. Nedostajao joj je samo brat, koji u svojim rijetkim pismima nikada nije govorio ni o Christabeli ni o svom skorom povratku.A Maude, koja je prije pet godina izgubila oca, ostala je kod Gamwellovih i činilo se da ne primjećuje pažnju i uzdahe mladog Williama.Sto se tiče Tucka, shvativši potpunu ravnodušnost djevojke prema sebi, zakleo se da više nikada neće voljeti i poslije jednog obilnog ručka udaljio se gnjevno iz kuće Gaimvellovih.108XV

ii*, edne lijepe tople junske večeri Gilbert Head je pripre-&p mao jedan noćni pohod. Taj pohod, usmjeren protiv čete vojnika baruna Fitza Ahvinea, trebalo je da bude glavni dio one osvete na koju se stari Gilbert zakleo, utoliko više što su kružili glasovi da ti vojnici, koji su se vraćali iz Svete zemlje, prate baruna na povratku u zamak.Robin i Mali John zakleli su se Gilbertu da će mu pomoći u njegovoj osveti i, vjerni svojoj zakletvi, staviše mu se na raspolaganje. Zatim se i čitava četa hrabrih ljudi, koje je naoružao Mali John, stavila pod komandu starog čuvara šume.Nekoliko minuta pred polazak Robin se pope do Marian-nine sobe da se oprosti. Otvorivši napola vrata predsoblja, Robin opazi Mariannu naslonjenu na prozor, duboko utonulu u razmišljanje. Te su je misli tako uzbuđivale da ih je završila glasno.U neizvjesnosti i uznemiren, Robin stade na pragu sa šeširom u ruci.— Sveta Marijo, majko božja — šaputala je Marianna. — Pomozi mi, zaštiti me, daj mi snage da podnesem ovaj život! Allane, brate moj, zašto si me napustio? Zašto nisi ovdje da mi pomogneš sada kad sam usamljena i kad moje srce ne pripada više samo meni?Na te riječi Robina spopade tuga i on, napravivši jedan korak naprijed, zapita:— Marianna, dozvoljavate li da govorim s vama? Djevojka, iznenađena, pusti laki krik, a zatim blagoodgovori:— Vrlo rado, gospodine.— Gospođice — nastavi Robin oborenih očiju i drhtavim glasom — učinio sam neoprostivu grešku. Bio sam ovdje nekoliko trenutaka i čuo sam sve vaše riječi.

109Marianna pocrvenje a zatim se osmjehnu.— Gospođice — nastavi Robin ohrabren — vi ste bez roditelja, daleko od svog brata i gotovo sama na ovome svijetu. I ja sam siroče, pa kao i vi mogu da oplakujem svoju usamljenost. Ali vjerujem u budućnost i u boga. Hrabro! Vratit će se Allan. Očekujući ga, hoćete li mi ukazati blagonaklonost da vam zamijenim brata?— Vi ste, Robine, dobri — odgovori djevojka uzbuđeno.— Imajte, dakle, povjerenja u mene. I ne zaboravite da, nudeći vam svoje usluge, nudim i svoje srce za čitav svoj život, Marianno. Ja sam vas volio od prvog dana kad smo se sreli.Uzvik iznenađenja i radosti ote se s njenih usana.— Ako sam vam ovo priznao — nastavi Robin — to je zato što su mi danas vaše riječi parale srce. Ne pitam vas za ime onoga koga volite ... Kad budete ocijenili da sam dostojan da zamijenim vašega brata, kazat ćete mi njegovo ime i ja ću se prikloniti vašem izboru, ponosan da sam vaš prijatelj i čovjek u koga imate povjerenja.Marianna ispruži prema mladiću ruke koje su podrhtavale.— Robine, ne znam šta da vam kažem... Ne znam kako da vam izrazim svoju sreću... Ne mislite ništa loše o meni ako vam odgovorim s toliko iskrenosti. Moje srce ne pripada više meni jer ... jer je vaše ...Robin s uzvikom klekne pred djevojku, ljubeći joj vatreno ruke, pa se oboje, s očima punim suza, zakleše na ljubav do kraja života.Gotovo u istom trenutku William se približi Maudi koja se šetala vrtom Gamvvellovih.— Maude, imam nešto da vam kažem.— Recite! — odgovori djevojka uz graciozan osmijeh.— Došao sam da vam kažem zbogom ...— Zbogom? Šta to znači? Da možda ne putujete na neki opasan pohod?William je oklijevao, pocrvenio, a onda odgovorio:— Da ... To jest, ne... Ne mogu ništa reći... Izlazim s Malim Johnom, Robinom i drugima. Prije nego što odem, htio sam vas pozdraviti, jer mi možda više nikada neće biti ukazana sreća od... Što ja to govorim? Gluposti! Došao sam da vas vidim jer mi je potpuno nemoguće da napustim kuću110a da vam ne stisnem ruku. Maude, govorim istinu, budite sigurni.— Vjerujem vam, Williame — odgovori djevojka osmjehujući se.— A zašto je to tako? Jer vas volim, Maude, više od svega na svijetu... Nećete me odbiti? Pokušajte da i vi malo volite mene. Ja ću biti strpljiv, čekat ću ... S vremenom, vidjet ćete, zavoljet ćete i vi mene ...— Williame! — odgovori Maude ozbiljnim glasom. — Ja vjerujem u vašu iskrenost i zato vam moram otvoreno odgovoriti. Prije nego što sam vas upoznala, prije nego što sam napustila Nottingham, poklonila sam srce čovjeku koji me nikada nije volio i koji me nikada neće ni voljeti.William poskoči, a oči mu se napuniše suzama.— Shvatit ćete — nastavi djevojka — da se ja i ne nadam da ću zadobiti naklonost toga čovjeka i da ne bih mogla imati takvo srce da ostanem ravnodušna na vaše riječi. Ja vam se zahvaljujem, Williame, i obećavam osjećaje koji će znati cijeniti vaše i da se poklope s njima.— Ne, ne bih želio da vi žrtvujete svoju sreću iz sažaljenja prema meni — odgovori mladić. — Oprostite što sam vas volio i što vas još volim, ali kunem vam se da vam o tome nikada više neću govoriti.Maude je upravo htjela odgovoriti, kad jedan snažan i nestrpljiv glas pozva Williama koji snažno stisnu djevojčine ruke i pobježe.— Otišao je — prošapta djevojka žalosno. — Nisam imala vremena ni da mu objasnim da moje srce više ne plače za prošlošću.Jedna četa mladih i snažnih seljaka, naoružanih lukovima, mačevima i kopljima, pratila je u tišini Gilberta Heada, Malog Johna i sinove sir Gamwella.Jednog trenutka Gilbert, koji je zamišljen išao na čelu, reče:— Čudnovato da Robin prvi put u svom životu dozvoljava da ga netko čeka.111— Nema ni Williama — odgovori Mali John. — No, siguran sam da neće zakasniti.— Evo ih! Ovdje su! — povika jedan od pratilaca. I zaista, dva mladića dolazila su trčeći.— Zakasnio si, Robine — primijeti Gilbert. — Zar si zaboravio na ugovoreno vrijeme?— Ne, oče — odgovori mladić. — Molim vas kao i sve ostale da mi oproste zbog zakašnjenja.Gilbert se tada obrati Malom Johnu:— Da li svi ovi naši hrabri pratioci znaju koji je cilj našešetnje?— Da, i svi su mi se zakleli da će ostati kraj mene dokraja.

— Dobro je. Plan je ovaj: Fitz Ahvine i njegovi vojnici proći će svakako preko Mansfelda da bi što prije stigli do Nottinghama, a onda će se uputiti cestom koja presijeca šumu i stići će do jednog raskršća oko kojega ćemo mi postaviti zasjedu. Tu nema što da se pogriješi. Ostalo znaš, Mali Johne?— Znam sve.I Mali John se obrati drugovima:— Prijatelji, radi se o tome da treba naše saske zube zabiti u bedra i ravno u srce normanskih vukova. Jeste li spremni da pobijedite ili da umrete?— Jesmo! — odgovoriše svi u jedan glas.— Onda naprijed!— Hura! — povika William, koji je koračao pored Ro-bina.— Hura, hura! — povikaše svi.I mala kolona krenu nečujno naprijed.— Williame — reče u jednom trenutku Robin, koji je vidio da mu je prijatelj žalostan — kaži mi šta ti je! Šta te je spopalo? Misliš li možda na opasnost našeg pohoda?— Tvoje je pitanje čudno, Robine! To je pitanje jednom psu koji se plaši da goni jelena, jednom sokolu da li se plaši da napadne ševu, a meni se postavlja pitanje da li zazirem od opasnosti.— Svojim pitanjem htio sam samo da te odvratim od mračnih misli koje te, kako vidim, obuzimaju. Ti zbog nečega112patiš, prijatelju, a ništa mi ne govoriš ... Zar zaista više nismobraća?— Ne, ne patim, Robine. Uvijek sam isti, onakav kakavsam bio i jučer i kakav ću biti i sutra. Kao i obično, vidjet ćeš me među prvima na najopasnijem mjestu.— Ne sumnjam u tvoju hrabrost, prijatelju moj, ali sumnjam da postoji nešto što te čini tužnim. Govori, ispovjedi se preda mnom. Ako ništa drugo, možda ću moći svojom pažljivošću da ti ublažim bol.— Robine, moja tuga nije takva da bih je dugo ili uvijek morao kriti od drugih. Tužan sam jer sam bio budala. Da sam znao dobro misliti, možda me ono što se dogodilo ne bi iznenadilo ni ožalostilo. Ipak, oprosti mi što oklijevam da govorim, osjećam u sebi nešto što me sprečava da budem jasniji. Možda je to ponos, možda malodušnost, ne znam ...— Pa dobro, prijatelju, sačuvaj svoju tajnu. Shvaćam teret patnje i molim te da mi ne uzmeš za zlo moja indiskretnapitanja.Nastade kratki tajac, a zatim William grunu u plač.— Robine, prijatelju moj — reče mladić — ja sam zaista nezahvalan. Istina, ja mnogo patim, ali želim ti otvoriti čitavo svoje izranjavano srce. I pravo je da ti budeš onaj kome ću povjeriti svoju prvu veliku bol, baš ti koji si bio svjedok svih mojih sretnih doživljaja. Naše prijateljstvo više vrijedi od svake krvne veze, pa neka budem obješen ako te ne volim kaorođenog brata.— Zaista, Williame, mi smo kao braća... Kad se samo sjetim lijepih dana našeg djetinjstva! Vjeruješ li ti da se ta savršena sreća može ikada vratiti?— Tebi hoće, Robine... A što se tiče mene, ja više ne vjerujem ni u šta, niti išta više želim ... Osjećam da mi je srce obamrlo ... Ti znaš, Robine, da sam ja neizmjerno volio Maude Lindsav ... Eto, prijatelju, sada znam ...Robin osjeti kako mu kroz srce prođe bolna sumnja.— Reci, Williame, šta to znaš? — reče on uzbuđeno.— Kad si došao u vrt da me pozoveš, upravo sam govorio s Maude. Govorio sam joj o onome što joj ponavljam svaki dan već toliko vremena: da je moj san, moja najtoplija nada8 Robin Hoodda od nje učinim još jednu kćer mojoj majci, jednu sestru mojim sestrama ... Baš sam je pitao da li bi me jednoga dana mogla voljeti...— Pa?— Pa, znaš li što je Maude odgovorila? Da je još prije nego što je došla u zamak Gamwell poklonila srce nekom drugom... Razumiješ li? Tada sam osjetio kako su se u jednom trenutku slomile sve moje nade, osjetio sam tada kako mi u grudima zamire srce ... Eto, Robine, zašto me sada vidiš tako žalosnog.— A da li je Maude izgovorila ime toga čovjeka? — zapita Robin neodlučno.— Ne, ali mi je rekla nešto drugo: da je taj čovjek uopće ne voli! Zamisli, Robine! Na svijetu postoji čovjek koji ima neizmjernu sreću da ga Maude voli, a on je ne voli... Bijednik ! ...William na trenutak zašuti a onda doda:

— Sirota Maude ponudila mi je svoju ruku iz plemenitih pobuda, ali ja sam to odbio. Odbio sam, jer su mi to nalagali, s jedne strane razum a s druge čast i poštenje... A sada, dragi Robine, brate moj, možeš se oprostiti s vedrim Wil-liamom koji je umro za svagda.— No, no, hrabri moj Williame! Ako ti je srce povrijeđeno, treba ga liječiti, iscijeliti od rana, a ja ću biti tvoj liječnik. Reći ću ti samo da ja bolje poznajem Maude od tebe. Ona će te jednoga dana zavoljeti, a možda te već i voli. Loše si protumačio njenu iskrenu izjavu: njena iskrenost i tvoja osjetljivost nalagali su joj da ti stavi do znanja zašto dosada nije prihvatila tvoju ljubav... Vjeruj mi, prijatelju, Maude je jedna plemenita i čestita djevojka. Osim što je lijepa, potpuno je dostojna da je ti voliš.— U to sam i ja potpuno siguran.— Onda ne smiješ pogrešno protumačiti Maudine riječi i ne smiješ vjerovati da će njeno nezadovoljstvo što nije bila voljena trajati vječno ... Ti nisi shvatio... Maude te već jako voli, siguran sam u to ... Slušaj, potpuno sam siguran da neće potrajati dugo i ona će te zavoljeti, ako to već i nije.— Robine, vjeruješ li ti u to zaista? — zapita William gotovo utješen ovim riječima punim nade.114__ Svakako da vjerujem. Siguran sam da te Maude većvoli i da njena ponuda nije bila pomirenost sa sudbinom ili samoodricanje već istinski odraz njenog već slobodnog srca.— Dobro, brate Robine, želim da ti povjerujem i zahvaljujem ti. Sutra ću ponoviti svoju ponudu.— Vidjet ćeš da će biti prihvaćena... Hajdemo, požurimo. Drugovi su nam se već suviše udaljili.— Imaš pravo, ne bih htio da nas naš vođa i drugi put prekori.Kad je mala četa pod Gilbertovim vodstvom stigla na mjesto gdje je bila ugovorena zasjeda, starac rasporedi svoje ljude, naredi potpunu tišinu, pa se postavi iza jednog stabla, na nekoliko koraka od Malog Johna.Jednog trenutka, usred neodređenog šumorenja drveća, ču se jedva primjetan šum u kome svi odmah prepoznaše konjski kas.— Čini mi se da razabirem kratak i brz korak konja s ove strane.— U pravu ste ... Ili nam se približava neprijatelj ili neki mirni prolaznik — odgovori Mali John.— Ipak, budimo na oprezu!Ličnost koja je tako izazvala pažnju naših prijatelja približavala se pjevajući veselo neku baladu, možda vlastitu kompoziciju.— Prokletstvo! — povika u jednom trenutku pjevač obraćajući se svojoj bedeviji koja je počela rzati. — Neodgojena životinjo, kako se usuđuješ miješati svoj glas s mojim! Ali pošto si žensko, to objašnjava tvoj tvrdoglavi i drski karakter. Radiš uvijek ono što ne bi smjela a ne ono što bi bilo po-trebno. Ako ja želim da idem jednom stranom puta, ti uvijek poletiš na drugu stranu. Baš kao sve žene: prkosno, nepostojano, tvrdoglavo, koketno...— Kako to govoriš o ženama! — povika u jednom trenutku Mali John iskočivši iz svog skrovišta i stežući gvozdenom rukom uzde konja.— Prije nego što ti odgovorim — dobaci nepoznati —■ htio bih znati tko si ti da se usuđuješ zaustavljati mirnog putnika i obraćati se nekome koga ne poznaješ i koji je od tebe toliko uzvišeniji?115— Tvoje brbljanje me ne plaši, a ako želiš mogu ti predstaviti jednog mladića koji će te tvojim vlastitim štapom natjerati da moliš za milost.— Natjerati me da tražim milost? — povika bijesno nepoznati. — Daj ovamo tog tvog prijatelja ako se usuđuje...Rekavši to, on skoči s konja.Istog trenutka Gilbert tiho reče Robinu:— Hajde, Robine, daj lekciju ovom bezobrazniku, ali samo brzo.Robin zakroči naprijed, ali tek što je spazio lice stranca, on stisne ruku Malom Johnu i tiho mu reče:— Je li moguće da nisi prepoznao ovoga čovjeka? Zar se više ne sjećaš brata Gillesa, veselog Tucka?— O, pazi, zaista!— Tiho, pravi se da ništa ne znaš! Jedan dbovoj štapovima s našim starim prijateljem neće mi biti neprijatan. Nadam se da me nije prepoznao!Videći nježan i elegantan Robinov izgled, valjani Tuck poče da se smije.— Ehej, mladiću, jesi li baš siguran da tvoja glavica, koja podsjeća na neku gospođicu, može podnijeti udarce koje namjeravam oboriti po tvojoj slabotinji.— Iako nemam glavurdu kao vi, gospodine, ipak imam glavu koja je dovoljno čvrsta da primi vaše udarce... Samo ne znam da li ću ih i primiti... U to gotovo sumnjam!— Ah, tako! Dobro, onda na posao, brbljava svrako! Sada je na nama red!I fratar, da bi zbunio protivnika, započe sa strahovitim zamahivanjem, pretvarajući se da cilja u noge... Ali Robin nije mnogo vjerovao ovom pretvaranju i zaustavi protivnikov štap koji mu je padao na glavu.

A onda, razbivši protivnikovu obranu, pokri fratrova leđa i glavu kišom udaraca, brzih i čestih, tako da je Tuck zbunjen i dobro izmlaćen, bio prisiljen zatražiti predah.— Priznajem — reče on — da nisam bio u pravu da se s vama šalim, gospodine, i da izvanredno rukujete štapom. Ali ne samo to, nego još vidim da od vašeg tako elastičnog tijela protivnički udarci odskaču ne pričinj avaj ući mu nikakvo zlo.116

__ Možda — odgovori Robin veselim glasom — odskačukad ih primam, ali je činjenica da me vaš štap nije ni dotakao.— Oho, mladiću, ovo je isuviše naduto. Priznajte da sam vas dohvatio bar nekoliko puta.— Ako govorite o mojoj nadutosti, zaboravljate ipak, brate Gilles, ili ako hoćete, brate Tuck, da je moj prvi ponos da ne lažem.— Zar me vi poznajete? A tko ste vi, molim vas?— Pogledajte me dobro pa ćete se sjetiti.— Eh, svetoga mi Benedikta, osnivača i zaštitnika moga reda, pa to je strijelac Robin Hood!— Glavom ja!— Zadovoljan sam što vas ponovo vidim — reče Tuck stiskajući mladića u svoj zagrljaj.— I ja! — odgovori Robin. — Naročito danas kad će nam *vaša pomoć biti veoma korisna.— Moja pomoć?— Objasnit ću vam u nekoliko riječi. Vojnici baruna Fitza Ahvinea zapalili su kuću moga oca. Moja majka je bila ubijena za vrijeme požara, a Gilbert hoće da je osveti. Mi ovdje čekamo na baruna koji se vraća u Nottingham. Naša je namjera da zatim iznenada uđemo u zamak. Ako osjećate želju da raspalite neki dobar udarac, evo vam prilike!— Tako nešto nikada ne odbijam! Ali mi se čini da nas je odviše malo a da bismo se mogli nadati pobjedi.— Moj otac i četa snažnih mladića u zasjedi su u neposrednoj blizini.— Onda je pobjeda naša! — povika fratar oduševljeno.— Oče — zapita Mali John — kojim ste putem došli do šume?— Onim od Mansfelda do Nottinghama — odgovori brat Tuck. — Ali još vam nisam ni stisnuo ruku, Mali Johne!Mladić srdačno odgovori na fratrovu ljubaznost, a onda nastavi:— Da niste možda sreli neku četu vojnika?— Bila je jedna, na povratku iz Svete zemlje, koja je od-sjela u krčmi u Mansfeldu. Mislim da pripada barunu Fitzu117Alwineu. No, naoko, to su bili ljudi iscrpljeni od duga puta i tegoba.— Da, ti vojnici prate baruna, a mi se pripremamo da ih dočekamo. Moramo se na svaki način sakriti u šipražje ili iza stabala i čekati. Učinite i vi to isto.— Vrlo rado, ali gdje da ostavim ovu kobilu?— Prepustite to meni!I Robin zaveza životinju za jedno stablo na maloj udaljenosti od puta.Iščekivanje se veoma oteglo. Tek kasno u noć začulo se rzanje jednog konja na koje je Tuckova bedevija odmah odgovorila.— Da li si je dobro vezao? — upita fratar.— Ne brinite — odgovori Robin. — Tiho!Nekoliko minuta kasnije jedna četa konjanika križara pojavi se na cesti. Istovremeno Tuckova kobila prođe u galopu pored svog gospodara jureći prema vojnicima. Fratar napravi pokret kao da će za njom.— Jeste li poludjeli? — prošaputa Mali John zadržavajući ga. — Ako vas vide, ubit će vas!— Ali oni će se dokopati moje Mary. Pustite me! Hoću svoga konja!— Onda idi da ga uhvatiš, glupi razmetljivče! — povika Mali John.— Slušaj ti, poslije bitke dobro ću te izlemati! — dobaci Tuck crven od bijesa.— Ili ćeš biti izbatinan... — odgovori Mali John. Tuck istrča na put i spazi svoju bedeviju kako poigravapred vojnicima izbjegavajući one koji su htjeli da je zaustave. Jedan vojnik je baš pristizao da je ubode kopljem, ali mu je Tuck taj udarac vratio s kamatama i srušio ga s konja jednim udarcem štapa.— Ovamo, Mary! — povika Tuck.Konj naćuli uši i kaskajući priđe svome gosi.— Razbojnice! Ti mi ubijaš ljude! — povika predvodnik vojnika.— Poštuj predstavnika crkve! — odgovori Tuck udarajući snažno po glavi konja na kome je jahao predvodnik.118

Konj se prope, a konjanik se zanjiha i uhvati za stremen.— Ma tko da si, ja ću te kazniti — povika tada konjanik i zavitla na Tucka koplje kome je fratar jedva uspio izbjeći.Razjareni Tuck napravi izvrstan skok i sjajnim udarcem razbije konjaniku glavu.Vidjevši to, vojnici se baciše na njega.— U pomoć! Dolazi ovamo, Hoode! — zaurla Tuck oslanjajući leđa na jedno stablo.Jedan uzvik mu odgovori iz šume:— Hura, hura za Hooda!I Gilbertovi ljudi baciše se na vojnike, a ovi se prikupiše i pripremiše za napad, ali ih oblak strijela zaustavi, a šest vojnika pade smrtno pogođeno.— Na zemlju! — povika jedan vojnik koji je na vlastitu inicijativu preuzeo komandu.Gilbertovi ljudi napadoše žestoko i započe divlji boj prsa u prsa u kome je brojčana nadmoćnost vojnika odnijela prevagu.William je trčao kao jelen s jedne na drugu stranu i tukao se pomamno. Njegova hrabrost privukla je pažnju nekolicine vojnika koji se, smatrajući ga za vođu, baciše na njega i usprkos njegovu otporu oboriše ga na zemlju. Robin to spazi i potrči mu u pomoć. Gotovo ga je već oslobodio od njegovih napadača i vraćao se s njim prema ostalim drugovima koji su se, prikupljeni od Malog Johna, spremali da se povuku, kad očajnički povika:— Oče moj!I napuštajući Williama koga su ponovo opkolili i zarobili, pojuri u pomoć Gilbertu. No, bilo je suviše kasno. Starac je pao, čela razmrskana jednim udarcem batine. Robin dotuče ubojicu i plačući klekne pored tijela svoga oca.Bitka ponovo planu, a Mali John je iskoristi da bi odnioleš.Iznenada odjeknu jedan povik:— U šumu!Drugovi se raspršiše kao jato ptica, a vojnici pojuriše zanjima vičući:— Navalite na pse! Smrt psima!119— Psi ne dozvoljavaju da ih pobiju a da i sami nekoga ne ubiju — reče Robin, koji je mirno stajao iza jednog stabla obarajući svakim odapinjanjem luka po jednog vojnika.Ratnici iz Svete zemlje odmah su opazili da bi dalje gonjenje bilo suviše opasno i da će biti bolje ako se zadovolje postignutim.Na saskoj strani, osim Gilberta, palo je još šest ljudi, a nije bilo ni Williama.Robin se zaustavi.— Neću da napustim Williama. Prijatelji, vratite se svojim kućama i ne mislite o meni. Idem da vidim što je s njim. Bio ranjen, mrtav ili zarobljen, moram ga pronaći.— Idem i ja s tobom — doda Mali John.Ostali drugovi odoše, a dva prijatelja se vratiše istim putem.Na mjestu gdje se odigrala bitka više nije bilo ni traga od borbe. Mrtvi, živi i ranjeni, svi su iščezli.U jednom trenutku približi se konj fratra Tucka dvojici mladića, ali ne prepoznavši u njima svoga gazdu, zarza i udalji se.— Mary fratra Tucka se oslobodila — primijeti Mali John. — Neće proći mnogo vremena i nju će jahati prvi skitnica koji prolazeći naiđe na nju.— Da je pokušamo uhvatiti? — predloži Robin. — Tako ćemo možda moći da stignemo vojnike.— I da sebe dovedemo u smrtnu opasnost — doda Mali John s osjećajem iskustva. — To bi bila uzaludna nepromi-šljenost, vjeruj mi. Ne ostaje nam ništa bolje nego da se vratimo u Gamwell. Imat ćemo vremena da razmislimo i ocijenimo situaciju.— Imaš pravo — odgovori Robin. — Vratimo se. Utoliko prije što imam obaviti jednu bolnu dužnost.Dva dana kasnije, ispraćen od svojih prijatelja, Gilbert je bio pokopan pokraj svoje žene.Kad je grob bio zatrpan, Robin ostade sam da plače nad njim.120U zalazak sunca dvije bijele sjenke pojaviše se pored njega. Robin podiže glavu i spazi pored sebe Mariannu iMaude.— Nada, budućnost i moja naklonost vam ostaju — reče Marianna uzbuđeno. — Ako bog i daje bol, on daje i snage da se ona podnese.__ Prekrit ću mu grob cvijećem — reče Maude. — Čestoćemo ga spominjati.— Hvala, Marianna! Hvala vam, Maude! — odgovori Robin i brzo se udalji.

XVI

utradan ujutro Robin i Mali John uđoše u jednu krčmu u Nottinghamu da ručaju. Dvorana je bila prepunavojnika, a naša dva prijatelja su, dok su jeli, budno slušalisvaki razgovor.— Ne zna se još — govorio je jedan od vojnika — s kakvim su neprijateljem imali posla. Njegovo gospodstvo misli da se radi o prognanicima. Na sreću po njega, on je pošao u zamak nekoliko sati kasnije.— Godfrev, da li križari ostaju ovdje duže — zapita krčmar.— Ne, putuju već sutra za London, kamo će odvesti i zarobljenike.Robin i Mali John izmijeniše poglede.— William je u zamku — prošaputa Robin.— Spreman sam na sve! — odgovori Mali John. Dva mladića platiše račun i podigoše se.Dok su prilazili vratima, jedan vojnik, koga je krčmar oslovio sa Godfrev, reče Malom Johnu:— Svetoga mi Pavla, ako tvoja majka može da te poljubi u lice a da ti ne klekneš, zaslužila bi visok čin u odredu križara!— Smeta ti moj stas? — zapita Mali John.— Ni najmanje, samo sam iznenađen, jer sam dosad mislio da sam najkrupniji čovjek u grofoviji.— Radujem se što sam te razuvjerio.— Kladim se u jednu kriglu piva — nastavi Godfrev obraćajući se skupu — da je ovaj, usprkos njegovu izgledu, nesposoban da me dotakne štapom.— Prihvaćam okladu! — povika jedan od prisutnih.— Sjajno! — uzviknu Godfrev.— Ti me i ne pitaš — povika Mali John — da li ja prihvaćam okladu.122— Ne možeš odbiti to zadovoljstvo nekome tko ti ga je i ne znajući priredio — odgovori onaj koji je prihvatio okladu.— Pa dobro, prihvaćam. Dopustite mi samo da kažem dvije riječi svome drugu.— Da to ne bude izgovor da se izvučeš? — dobaci Godfrev, a svi prasnuše u smijeh.Mali John, uvrijeđen tim riječima, pođe odmah prema vojniku.— Ja sam Sas, a ne Norman. Savjetujem ti da odmah po-zoveš krčmara, platiš ceh i postaraš se za zavoje. Brzo će ti biti potrebni.Onda priđe Robinu i šapne mu:— Prisiljen sam da ovom održim lekciju. Brzo ću završiti. A ti potraži Halberta, ali budi oprezan. Ako bi te neki sluga iz zamka prepoznao, sve bi bilo izgubljeno. Naći ćemo se kraj pokretnog mosta.Robin se teška srca udalji jer je želio prisustvovati borbi. Mali John se približi svome protivniku.— Na raspolaganju sam ti!— I ja tebi!I oboje, u pratnji bučne gomile promatrača, izađoše iz dvorane i dođoše na ledinu.Pošto su se neko vrijeme ispitivali, stisnuše jedan drugome ruku i borba otpoče.Nije trajalo dugo. I pored snažnog otpora, Godfrev je izgubio ravnotežu, a Mali John ga s nevjerojatnom snagom izdigne iznad glave i baci na dvadesetak koraka od sebe.Vojnik se jedva podigne, sav očajan zbog pretrpljenog neuspjeha, dok se u gomili prolomi jedno »hura«.— Dobio sam prvi dio oklade, a sada sam spreman da započnem i drugi dio — reče Mali John.Štapovi su bili odmjereni i borba započe. Godfrev je ponovo bio pobijeđen.— Bez ljutnje — reče Mali John pružajući mu ruku. Vojnik je odbi gunđajući.

— Hajde, prijatelju — dobaci Mali John — ne budi nezadovoljan. Ja lično izjavljujem da si ti najsnažniji atleta koji se samo može poželjeti za protivnika. Stegni tu ruku koja ti je pružena s puno iskrenosti.123Te riječi kao da su umirile Normana.— Evo ti moje ruke, prijatelju. A sada mi učini zadovoljstvo i reci mi svoje ime.— U ovom trenutku ne mogu, ali reći ću ti ga kasnije.— Pričekat ću, ali znaj da nisam Norman već Sas.— To samo udvostručuje naklonost koju u meni pobuđuješ. A sada, do viđenja. Moram te ostaviti.— Tako brzo? To nikada neću dopustiti.— Molim te! Moram stići svoga druga.Ali odluka Malog Johna da ode izazva među gledaocima pravo uzbuđenje. Dvadesetak glasova povikaše da će ga otpratiti.Ova nezgodna popularnost dovela je Malog Johna u neprijatnu situaciju.— Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu? — zapita on God-freya.— Svim srcem.— E, onda mi pomozi da se oslobodim ovih.— Vrlo rado — odgovori Godfrev. A onda, razmišljajući jedan trenutak, doda:— Ima samo jedan način.— Koji je to način?— Otprati me do zamka. Kad budemo unutra, odvest ću te do ulaza u grad.— Zar nema drugog načina? — zapita Mali John bez imalo oduševljenja.— Ne vidim ga. Ti i ne znaš koliko su ovo tvrdoglavi ljudi.— Dobro, prihvaćam. Ali hajdemo što prije.Godfrev objavi skupu da će otpratiti novoga prijatelja do zamka i, pošto moraju da govore o nekim važnim stvarima, mole ih da ih nitko ne prati. Sve je to bilo rečeno tako odlučnim glasom da se nitko nije usudio ne poslušati i svi se zadovoljiše da pozdrave odlazak Maloga Johna jednim snažnim »hura«.Pošto je napustio Maloga Johna, Robin se polako uputia prema zamku zaustavivši se nedaleko od pokretnog mosta.Odjednom je osjetio kako mu je netko stavio ruku na rame. Okrenu se i spazi Halberta, koji ga zapita:124I— Jeste li vi, Robine? Kako je Maude?,— Dobro je. Baš sam vas tražio, Halberte!■— Ja sam namjeravao sastati se s vama. Znao sam, bolje rečeno naslućivao sam da ste stigli u Nottingham. A znate kako? Prisustvovao sam borbi između Maloga Johna i God-freya koga zovu »jaki«. Htio sam zapitati Maloga Johna za vas, ali nisam mu se mogao približiti. Onda sam se vratio u dvorac.— Vi svakako znate što se noćas dogodilo u Šervudskoj •šumi?— Znam. Barun je izvan sebe od bijesa.— Utoliko gore po njega! Među zarobljenicima je jedan mladić, Crveni VVilliam, koga hoću spasiti pod svaku cijenu.— VVilliam?! — povika Halbert. — Kako je moguće da je on bio zajedno s banditima koji su napali na križare?— Dragi Halberte — nastavi Robin — sukob se nije dogodio s banditima, već s hrabrim momcima koji su namjeravali napasti Fitza Alvvinea i njegove vojnike.— Zar ste i vi bili u tom nesretnom napadu? — povika Halbert.— Svakako da je bio nesretan — ponovi žalosno Robin. — Moj otac Gilbert ostao je mrtav.— Mrtav dobri Gilbert? — povika Halbert uzbuđeno. Ušutjevši na trenutak, Robin nastavi:— William je pao u ruke barunovim vojnicima. Moramo ga spasiti.— Računajte na mene, Robine. Hajdemo u zamak. Meni je lako da vas uvedem. Onda ćemo vidjeti.Dok su se dva mladića kretala prema pokretnom mostu, Robin, na svoje veliko iznenađenje, spazi kako Mali John i Godfrev ulaze. Mali John opazi Robina i dade mu znak da ga pričeka vani.— On mi daje znak da ga čekam, ali korisnije je da se obojica nađemo unutra — reče Robin, a Halbert se suglasi.U međuvremenu Mali John je prijateljski razgovarao s Godfrevem. Šumaru je bilo lako da razgovor navede na noćašnje događaje i natjera ovoga da priča o zarobljenicima.— Među njima je i neki mladić s kosom crvenom kao oganj. Lijep dječak! — govorio je Godfrev.125— Jadni dječak! Da nije ranjen? — zapita Mali John.— Dobro mu je. Samo je loše volje!— Vaše su ćelije na kulama? Čudnovato! — dobaci Mali

John.— Ništa tu nije čudno. Mnogi engleski zamkovi imaju ihbaš tamo.— A gdje su postavljene?— Prema potrebi. Ćelija crvenokosog mladića je tamo gore, blizu onog bedema. Vidite li ga?— Da... Kad čovjek samo pomisli — nastavi bezazleno Mali John — da je jedan zdrav i snažan mladić zatvoren tamo unutra! Tko zna koliko ga stražara čuva!— Nema stražara. Vrata su zatvorena samo s vanjske strane. Kad bi zatvorenik slučajno imao u zamku nekog prijatelja, mogao bi lako izaći. Morao bi samo izbjegavati centralne kule, koje su pune stražara.— Ja mu, s moje strane, ne bih savjetovao da pokuša — reče Mali John. — Čak i kad bi mogao izaći iz ćelije, kako bi izišao iz same tvrđave?— • Svakako da je za jednog stranca to nemoguće. Ali ja, na primjer, kad bih htio pobjeći, išao bih istočnim bedemom do jedne nenastanjene odaje koje prozori gledaju na opkope. Kraj samog prozora nalazi se jedan stari drveni podupirač koji olakšava spuštanje, a kad bih jednom bio napolju ...Mali John se nasmije.— Ali budući da vi niste zatvorenik___— Imate pravo. A sada, prijatelju — dobaci Godfrev — dozvolite mi da vas načas ostavim. Imam obaviti neki posao, pričekajte me u ovoj sobi. Ako vas netko nešto zapita, dovoljno je da kažete da ste moj prijatelj.— Zahvaljujem vam.— Uskoro ćeš mi još više zahvaljivati, sasko pseto — prošaputa Godfrev izlazeći. — Ubrzo će ti Godfrev pokazati da on ne dopušta da ga bilo tko nekažnjeno tuče. Ti si ovamo došao da spašavaš svoje prijatelje, u to nema nikakve sumnje. Ali sada si i sam u klopci. Kladim se da ću te uskoro naći na istočnim bedemima.Ostavši sam, Mali John poče razmišljati.126.__ Ne vjerujem mnogo tome Godfrevu. Imam dojam dasam upao u klopku. Treba odmah izaći odavde i potražiti mogućnost da se spasi William.On ostavi sobu i, prepuštajući se sudbini, zađe u široku galeriju. Pošto je neko vrijeme išao hodnicima i pustim galerijama, našao se sučelice nekih vrata. On ih otvori i spazi jednog starca kako nagnut nad kasom brižljivo odlaže u nju vrećice pune zlatnog novca. Utonuo u svoj posao, starac nije odmah ni primijetio došljaka.Mali John se, međutim, i sam zbunjen pitao što da radi,, kad starac podižući glavu spazi pred sobom divovsku pojavu posjetioca. Zastrašenog izraza, koji mu iskrivi lice, on dršćući zapita:— Tko ste vi?— Ja sam Godfrevev prijatelj. Išao sam prema zapadnim bedemima pa sam zalutao.— Vi ste prijatelj Godfreva? — zapita starac. — Pa lijepo, moj mladiću, hoćete li da zamijenite svoje seljačko odijelo vojničkom uniformom? Ja sam barun Fitz Alwine.— Ah, vi ste barun?! — povika Mali John.— Da, a za vas će biti prava sreća što ste me sreli ako-prihvatite moj prijedlog.— Prije nego što bih vam odgovorio, dozvolite mi da vam postavim nekoliko pitanja — reče Mali John zatvarajući dvaput vrata za sobom.— Što to radite? — povika zastrašeno barun.— Osiguravam se od indiskretnih upada — odgovori mladić savršeno mirno.Bljesak ljutnje ispuni barunov pogled.— Vidite li ovo? — nastavi Mali John stavljajući starcu pod nos jak opasač od jelenje kože. — Slušajte me pažljivo, ja imam da vas nešto zamolim, a ako mi to odbijete, bez milosti ću vas objesiti o okvir toga namještaja.— Šta želite? — zapita barun slatkim glasom gušeći u sebi bijes.— Hoću slobodu ...Tog trenutka odjeknuše koraci u hodniku i jedan udarac zatrese ulazna vrata. Mali John izvuče iza opasača jedan bodež i ščepavši baruna prošapta mu:127— Ako izustite samo jednu riječ koja bi me otkrila, umrijet ćete!Barun posluša.— Tko je tamo?— Milorde, ja sam, Godfrev.— Što želiš?— Imam u rukama glavešinu razbojnika koji su noćasnapali vaše vojnike.

— Zaista?— Da, milorde. Ako vaše gospodstvo želi da me primi...— Sada sam zauzet. Vrati se za pola sata.— Za pola sata bit će suviše kasno — progunđa Godfrev.— Poslušaj, sada sam jako zauzet... Odlazi!Kad su se vojnikovi koraci udaljili, Mali John zadjenu bodež za opasač i reče:— E, a sada da vam kažem što želim. U okršaju od prošle noći uhvaćeno je šest zarobljenika. Želim da ih pustite naslobodu.— Prihvatio bih draga srca, ali...— Ali, vi nećete ... Slušajte me, barune! Nemam mnogo vremena da bih ga uzaludno gubio. Ako mi ne učinite odmah što od vas tražim, neću biti odgovoran za vaš život...— U redu, izdat ću naređenje da ih puste na slobodu.— Onda ćete me vi lično otpratiti do njihovih ćelija. Još jednom vam kažem, ako i jednom riječju ili kretnjom pokušate da me dovedete u neku klopku, zabost ću vam bodež usredsrca.Barun je bio u užasnom položaju. Sloboda koju je zahtijevao Mali John nije više bila ostvarljiva, jer su zarobljenici već zorom bili otpremljeni u London.Bilo je to doba kad je Henrik II, našavši se s vojskom desetkovanom od normandijskih ratova, naredio svojim plemićima najveći napor u pogledu regrutiranja. Zato je Fitz Alwine i požurio da mu pošalje svoje zarobljenike i iz istog razloga predložio je i Malom Johnu da stupi u vojsku.Primoran da se pokori, barun se odlučio da pred mladićem sakrije pravu istinu i da ga odvuče u jedan dio zamka gdje bi mu lako mogla priteći pomoć. On reče:— Spreman sam da vas odvedem.128

__ Pazite dobro — dobaci mu Mali John. — O, zbilja,samo još nešto ...— Recite.— Gdje se nalazi vaša kći?— Moja kći? — uzviknu začuđeno barun.— Da, vaša kći.— U Normandiji.— U kojem dijelu Normandije?— U Rouenu.— A šta je bilo s Allanom Clareom?Barun stisne zube i osine Malog Johna divljim pogledom. Ali mladić ponovi polako svoje pitanje:— Šta je bilo s Allanom Clareom?— Ne znam.— Lažete. Gdje je Allan?— Znam samo da je stupio u službu francuskog kralja.— Svojom voljom?— Da, da bi ispunio uvjete jednog ugovora koji smo među sobom sklopili.— Kakvog ugovora?— On je sebi zadao riječ da će zadobiti svoju sreću i ja sam mu obećao da ću mu dati ruku svoje kćeri ako sedam godina bude ostao daleko od nje i ne bude pokušavao da je vidi.— A kad je počela ta obaveza?— Prije tri godine.— U redu! A sada da se pozabavimo našim zarobljenicima!Barun zatvori kasu i reče blagonaklono mladiću:— Dođite, prijatelju.Mali John je pratio baruna dugačkom galerijom, ali s nepovjerenjem. Jednog trenutka starac se istrgne iz ruku Malog Johna i poče juriti vičući. Mali John pojuri za njim i baš kad je htio da ga ščepa, barun otvori jedna vrata s takvom žestinom da se obje vratnice otvoriše a on sam pade u naručje jednom čovjeku koji mu je išao u susret.— U pomoć! Navalite na ubojicu! Spasite me! — vikao je Fitz Ahvine.9 Robin Hood129— Natrag — zagrmi Mali John odbijajući barunova zaštitnika.— Baš lijepo, Mali Johne, bijes vas dovodi dotle da ne prepoznajete ni prijatelje! — odgovori jedan poznati glas.

— Ti si, Robine? Hvala bogu! Ovo je prilika kojoj se ovaj izdajnik neće baš veseliti.— Tko je taj nesretnik koga ste gonili s tolikom žestinom?— Barun Fitz Ahvine — prošaputa Halbert Robinu na uho, dok je ovaj pokušavao da se sakrije iza njega.— Barun! — povika Robin. — Baš se radujem što sam ga sreo. On će morati da mi kaže...— Uštedite sebi napor da ga ispitujete — dobaci Mali John — doznao sam gdje je Allan Clare i sve ostalo o našim zarobljenim prijateljima pa će me morati odvesti do njih...— Uzalud, dragi Johne! Jadni dječaci su već bili na putu kad smo mi bili stigli u krčmu.— Je li moguće?— Baš tako. Halbert je to doznao i tražili smo te da ti to javimo.Čuvši da se izgovara Halbertovo ime, barun je podigao glavu i dobacio bijesan pogled mladiću, koji to primijeti.— Robine, Njegovo gospodstvo me je pogledalo na način koji ne obećava ništa dobro.— U redu, dragi Halberte, pošto je vaš boravak u zamku postao nemoguć, dođite s nama — odgovori Robin.— Ja mislim — dobaci Mali John hladnokrvno — da bi prije nego što odemo bilo razborito poslati baruna do njegova rođaka sotone.Starac podskoči i pruži ruke preklinjući.— Ne, Johne. Oprostit ćemo mu u ime onog anđeoskog stvorenja koje ga naziva ocem.— Ali mi nećemo odmaći ni stotinu koraka odavde, a on će nam natovariti na leđa svoje vojnike.— Onda ga vežimo za jednu stolicu i stavimo mu u usta neki zapušač.Pošto su to učinili, tri mladića pođoše brzo prema pokretnom mostu, gdje ih čuvar, koji je poznavao Halberta, mirno propusti da prođu.130XVII

arun, koji je došao k sebi od užasnog straha, izda naređenje nekolicini svojih vojnika da se raspitaju po cijelom Nottinghamu ne bi li otkrili tko je bio i gdje bi se mogao pronaći onaj koji ga je napao u njegovu zamku. Uvreda je za njega bila užasna, i on je htio da takva bude i osveta.Ali u međuvremenu Godfrev ga obavijesti da je i Halbert pobjegao i ta je vijest dovela do vrhunca barunov bijes.— Bijedni razmetljivče! — povika on u lice Godfrevu. — Ako ti se još jednom dogodi da pustiš da pobjegne onaj koga bi morao zadržati pod svaku cijenu, zaklinjem ti se da ću te bez milosti objesiti.Godfrev, razumije se, nije mirovao, i poslije bezbrojnih raspitivanja, istraživanja i razgovora s gostima i krčmarima, saznao je na kraju da je sir Gamwell imao jednog nećaka čiji opis potpuno odgovara opisu mladića koji ga je onako dobro izbatinao. Ne samo to, već je saznao i to da je ovaj živio u stričevoj kući, kao i da je neki mladić, čije su sposobnosti bile nadaleko čuvene u cijelom kraju, po imenu Robin Hood, također uživao gostoprimstvo u istoj kući.Zadovoljan uspjehom svojih traganja, Godfrev pojuri da obavijesti baruna o novostima koje je prikupio.Fitz Alwine pažljivo sasluša riječi potčinjenog i konačno shvati kako su stvari zaista stajale. Onda se sjeti da je i Maude, sobarica njegove kćeri, također našla utočište u kući Gamwel-lovih, i donese zaključak da je ova kuća pravo gnijezdo njegovih smrtnih neprijatelja.Odlučio se tada da kralju podnese prijavu protiv Robina Hooda i njegovih drugova. Našao je upravo pogodan trenutak za takav korak, jer se kralj Henrik II poslije tolikih ratova upravo posvetio unutrašnjoj politici kraljevine, zahtijevajući da bude poštovana svojina, naročito ona nad zemljoposjedom,131pa je pažljivo slušao razne priče o krađama, pljačkama i razaranjima koje su s vremena na vrijeme dolazile do njega preko njegovih izaslanika. Krivci su odmah bili hapšeni i stavljani u tamnicu. Ali kako je kralj smatrao za korisno i svrsishodno, on ih je iz zatvora prebacivao u redove vojske kao vojnike i podoficire, ili je od njih stvarao mornare na ratnim brodovima.Barun, koji je dobro poznavao pravo stanje stvari, zatraži i dobi prijem kod kralja pa mu izloži svoju žalbu, pretjerujući sa svoje strane u nepravdama koje je pripisivao Robinu Hoodu i njegovim drugovima. Suveren je bio iznenađen kad je čuo za to ime. Odmah je zatražio podrobnije podatke i doznao da se radi upravo o onom Robinu Hoodu koji je pokušao da povrati prava i dobra grofova od Huntingdona, pretendirajući da bude jedini njihov nasljednik.

Znamo već da je molba Robina Hooda bila odbijena i da je sve nasljeđe ostalo u posjedu njegova protivnika opata Ramsava. Sada je kralj pomislio da je taj Robin Hood svakako počeo s represalijama kao nezadovoljni odmetnik, pa ga osudi na progonstvo. A što se tiče sir Guya Gamwella, koji je bio njegov zaštitnik, njega osudi na lišenje svih njegovih dobara i da bude otjeran sa svoga zemljišta.Sir Guy je bio pravovremeno obaviješten o toj užasnoj odluci. Jedan njegov stari prijatelj iz Londona nije propustio da ga o tome obavijesti. Može se zamisliti kakvo je zgražanje preplavilo taj mirni dom. Seljaci, koji su bili obaviješteni o nesreći što je zadesila njihova gospodara, odmah su se okupili u blizini zamka i izjavili svoju spremnost da ga brane i da će radije umrijeti boreći se nego da trpe tu nepravičnu zloupotrebu. Istina, sir Guy je posjedovao i jedno prostrano dobro u grofoviji York, a Robin Hood, koji je za to znao, u suglasnosti s Malim Johnom, zamoli starca da se s cijelom svojom porodicom prebaci u sigurno utočište. Ali barun odgovori:— U posljednjim danima koji mi još ostaju da preživim to nije važno. Ja sam kao stari hrast naše šume koji prepušta vjetru jedan po jedan list. Svakako da će biti bolje da moji sinovi odmah napuste ovu kuću koja je osuđena na propast, ali ja nemam ni snage ni hrabrosti da napustim krov pod ko-132jim sam rođen, pod kojim su živjeli moji dragi preci. Ne govorimo više o odlasku, jer više volim da za grob imam ognjište svojih predaka. Kao što bi to i oni učinili, ja moram braniti svoj dom protiv tuđinaca i osvajača i učiniti sve što mogu da ostanem na miru tamo gdje sam se rodio. Molim vas, povedite moju ženu i moje kćeri... A što se tiče muškaraca, ja znam da oni neće napustiti svoga oca već da će i oni sami braniti svoj dom od uništenja.Ni molbe ni preklinjanja nisu uspjeli odvratiti sir Guya, pa su Mali John i Robin morali odustati od svake nade da će pokrenuti Gamvvella. Sada više nije bilo vremena za oklijevanje; trebalo je brzo izdati naređenje za odlazak žena. Čim padne noć, jedna grupa odanih seljaka morala je otpratiti majku i kćeri, Mariannu, Maude i služinčad. Kad je sve bilo spremno za polazak, ljudi i žene skupili su se u velikoj dvorani. No Robin, primijetivši da nema Marianne, potrča do njenih odaja. Ali u prolazu on začu da ga netko zove. Bila je to Maude, koja mu, sva uplakana, reče:— Robine, treba da govorim s vama prije nego što pođemo ... Tko zna, možda se više nećemo vidjeti.— Molim vas, draga Maude, odbacite te tužne misli. Siguran sam da ćemo uskoro opet svi biti zajedno.— Željela bih da tako bude, Robine, ali znam da ova opasnost prelazi naše snage i da je obrana koju pokušavate obična ludost... Ali sada ne možemo ništa drugo nego da otputujemo, Robine, pa bih htjela da izrazim svu svoju zahvalnost za dobrotu koju ste uvijek pokazivali prema meni.— Molim vas, Maude, o nekoj dobroti ne treba nikada da bude riječi među nama ... Ne zaboravite da sam još prije šest godina rekao da ću vas voljeti kao brat...— Zar se još sjećate toga, Robine?—• Da, Maude, smatrajte me i dalje za svog brata koji svim svojim srcem želi da vas vidi sretnu.— Vjerujem vam, Robine, ja imam puno povjerenje u vas ... pa sam vam htjela reći...I djevojka brižnu u plač.— Šta vam je, zaboga, Maude? Zašto ste tako očajni? Hajde, recite mi, bez straha ...133Maude pokuša da se nasmiješi kroz suze i odgovori:__ Mnogo patim, Robine. Stalno mislim na jednu osobukoja je uvijek bila tako dobra sa mnom, iako ja to moždanisam zaslužila...— Vi mislite na Williama? — reče Robin.Maude pocrvenje.— Sjajno! — povika Robin. — Oh, draga moja Maude! Neka vas bog blagoslovi, vi volite toga dragog mladića koji mi je još više od prijatelja, gotovo brat. Ah, šta bih sve dao da je sada ovdje pred vama Williarn! Kako bi bio sretan taj jadnik da iz vaših usta čuje da ga volite.Poslije te svoje ispovijesti, Maude zapita zašto se William ne da vidjeti. Mladić, pomalo zbunjen, reče joj da je William morao hitno otputovati jednim važnim poslom od općeg interesa, ali da će se svakako vratiti na vrijeme.I tako, smirena tom utješnom laži, djevojka siđe niz stepenice u zajedničku prostoriju, a Robin se uputi ravno u Marianninu sobu.— Draga prijateljice — reče on uzimajući je za ruke — ja sam pred odlaskom, možda čak i na duže vrijeme, ali prije nego što otputujem, htio bih da iskreno s tobom porazgo-varam.— Samo reci, Robine, slušam te!— Tebi je poznato da te volim svim srcem.— Odavno to znam, Robine, a to mi pokazuješ svakim danom sve više.— Marianna, imaš li povjerenja u mene? Vjeruješ li da je moja ljubav čista i iskrena?— Svakako, Robine... Ali zašto me to sada pitaš? Robin se osmjehnu žalosno.

— Robine, ti me plašiš... šta se dogodilo? Reci mi, molim te.— Ne plaši se, Marianno, nemam nikakvih loših vijesti za tebe! — odgovori Robin blago. — Ja te volim, a ljubav je sebična... Čeka nas jedno prilično teško iskušenje koje me prisiljava da zadrhtim... Marianno, mi se moramo rastati, a ne bih ti znao reći koliko će dugo trajati ta odvojenost... možda će to biti veoma dugo!134— Prijatelju, moramo imati povjerenja u boga.— Da... Ali vidim da je sve krenulo naopako, a duša mi je postala obeshrabrena... Zar ne vidiš sudbinu ovih mojih dragih prijatelja? Samo što su me prihvatili u zagrljaj, eto ih kako srljaju u propast. Istjerani su iz vlastitog doma, a imanje im je oduzeto ... Da, mi ćemo braniti taj dom, ali bez neke nade da ćemo ga spasiti... Moja je sudbina sve samo ne vesela, a kad samo pomislim na tebe... Ja sam na osnovu kraljevskog dekreta samo prognanik. Svakome je dozvoljeno da me lovi i objesi o prvo drvo na koje naiđe na putu... Ili da me preda šerifu koji će mi pripremiti najviša vješala... Na moju glavu raspisana je nagrada! Razmisli o tome, Marianno! Ja, Robin Hood, grof od Huntingdona, danas sam obično ništavilo i vrijedim manje od posljednjeg skitnice ... Ti si mi poklonila svoje srce i zaklela mi se na vjernost...— Da, Robine, čitavo moje srce i puno moje povjerenje i vjernost.— Pa ipak, morat ću iz svog srca izagnati tvoju zakletvu i zaboraviti na tvoja obećanja. Marianno, to je moja dužnost, iako vrlo tužna, da ti vratim riječ koju si mi zadala i obećanje koje si mi učinila...— Oh, Robine! — usprotivi se djevojka.— Da, Marianno, pokazao bih se nedostojan tvoje ljubavi i tebe ako bih u uvjetima koje su mi nametnuli imao nekih pretenzija i nade da te učinim svojom. Od ovog trenutka ti si slobodna i raspolaži svojom rukom ... Samo, ipak pomisli koji put blagonaklono i na ovog jadnog izgnanika.— Robine, ti imaš loše mišljenje o meni. Zar ti se čini moguće da bih se ja, voleći te kao što te volim i toliko voljena od tebe, pokazala nedostojna tvoje ljubavi? Zar ti se čini moguće da ovaj događaj može uništiti moje osjećaje?Posljednje riječi Marianna izgovori kroz suze.— Marianno, Marianno! — povika Robin očajno. — Shvati me dobro! Ja te toliko volim da ne mogu ni pomisliti na to aa moraš podnositi zajedno sa mnom moju žalosnu sudbinu. Zar zaista vjeruješ da mi prijedlog da se raziđemo ne para srce? Kunem ti se da je moje očajanje i poniženje da u svijetu135ostanem s obeščašćenim imenom, izložen potcjenjivanjima sviju, toliko da bih, kad ne bi bilo tvoje ljubavi koja me još hrabri, bez oklijevanja žabo sebi bodež u srce... Ali ja osjećam što mi je dužnost i želim da je dokraja ispunim... Ti, koja si uvijek živjela u dobru i izobilju, ti ne možeš biti sudrug jednom odmetniku. Više volim da te zauvijek izgubim nego da te gledam nesretnu pokraj sebe!— Ne, Robine, ja o tome ne mislim tako! Ja se već smatram tvojom suprugom pred bogom i želim da tvoja sudbina bude i moja... A sada, da ne zaboravimo ono što je za nas najvažnije. Očekujem od tebe da mi uvijek, kad ti to bude moguće, pošalješ vijesti o sebi i da ponekad, a da to ne bude opasno po tebe, dođeš do mene, znajući da će me to učiniti sretnom. A nadam se da će se i moj brat vratiti, pa će možda njemu uspjeti da izradi opozivanje nepravednog dekreta koji te je osudio.— Draga Marianno — reče Robin s tužnim osmijehom. — Svako sanjarenje je uzaludno. Kralj nikada neće učiniti ništa u moju korist. A ja ću sa svoje strane nastaviti putem koji sam sam sebi utro ne zastajući na njemu nijednog trenutka.— Ako ikada budeš čula nepravedne optužbe protiv mene, primi ih gordo, jer će sve one biti samo ogovaranje, i budi sigurna da nikada neću učiniti ništa što bi bilo nedostojno tvog poštovanja i tvoje ljubavi.— Šta namjeravaš učiniti, Robine?— Za sada me to nemoj pitati, ali budi sigurna da su moje namjere časne. Ako, međutim, stanovite činjenice ne budu odgovarale ovome, kunem ti se da neću oklijevati da ih priznam i izmijenim njihov put.— Znam dobro da si iskren i velikodušan čovjek! Imam u tebe povjerenja i molit ću Gospoda da ti pomogne.— Hvala ti, ljubavi moja! A sada zbogom!I Robin stegne u naručje svoju Mariannu koja je tiho plakala s glavom na grudima dragana.Jedan glas odozdo, koji je dozivao djevojke, razdvoji ih iz posljednjeg zagrljaja.136Sišli su, držeći se za ruke, i Marianna se odmah popne na konja koji je već bio spremljen za nju. Lady Gamwell i njene kćeri bile su već u sedlu, a ženska posluga sa svojom djecom i nekoliko starih slugu upotpunjavali su ovu grupu.Nakon posljednjih pozdrava grupa krenu kroz šumu pod zaštitom čete hrabrih ljudi.

XVIII

iše od tjedan dana Gamwell se spremao za obranu.Sir Guy se nije zanosio mišlju da će se moći pobjedonosno oduprijeti napadu redovite vojske, ali je, kako je i sam izjavljivao, njegov saski ponos namjeravao, ne želeći da se lako preda, pokazati do koje ga je mjere opasno ugroziti.Robin je oko sela podigao dva reda barikada u visini čovječjeg stasa, tako da su branioci mogli ostati u zaklonu i nišaniti lukom s najvećom preciznošću. On je zaista bio duša obrane, ostavljajući namjerno zapovjedništvo nad ljudstvom Malom Johnu, jer je dobro znao kakav utjecaj ima ovaj div na sve seljake iz sela. I mirni stanovnici Gamwella, koje je u prvom trenutku obuzeo strašan strah pri pomisli da se moraju boriti protiv kraljevih trupa, sada su već pokazivali svoje oduševljenje pravih Sasa, pripremajući se da se sukobe s omrznutim Normanima.Pošto su tako bile završene sve pripreme za obranu, nad Gamwellom se spusti nijema tišina iščekivanja. Još nije bilo nikakvih vijesti o dolasku vojske u selo, a to se baš nije sviđalo Robinu i Malom Johnu, jer su se plašili da se oduševljenje i borbeni duh ne smanje u tom iscrpljujućem iščekivanju. Naposljetku, jedne večeri, dva seljaka, koji su bili otišli u Man-sfeld da nešto kupe, obavijestiše ih da je jedan odred od oko 300 konjanika stigao u Nottingham i tu zanoćio u namjeri da krene prema Gamwellu u osvit dana.Vijest je ponovo probudila ratnički duh i žestinu branilaca. Iako ih je brojčano bilo mnogo manje, ipak su imali prednost u samom obrambenom položaju kao i zbog svog samopouzdanja: nisu se borili iz poslušnosti ili zbog plaće, već da brane svoja ognjišta, svoje žene i svoju djecu.138U zoru su svi saslušali obred koji je odslužio fratar Gilles, a onda Mali John, koji je zajedno sa svojim ljudima pročitao posljednju molitvu, dade znak da želi govoriti, pa započe:»Sasi, braćo moja! Prije no što zauzmemo svoje borbeno mjesto, imam nešto da vam poručim. No, vi znate da nisam čovjek od knjige i da je sva moja vještina skupljena u luku, batini i maču. Ako se, dakle, budem izražavao kako umijem, oprostite mi i na to se ne obazirite... Sasi, braćo moja, dok vam govorim, neprijatelj je na putu i približava se. Vi ćete zauzeti svoje mjesto iza barikada i odande ćete moći nanositi neprijatelju najveće gubitke. Budite oprezni! Ne izlazite iz skloništa ako za to nije izdana zapovijed ili ako ne nalaže prijeka potreba. Dođe li do borbe prsa u prsa, neka vaši postupci budu smireni, tačni, dobro proračunati. Pomamnost nanosi više štete onom koga uhvati nego onome tko je trpi. Ne gubite nikada hladnokrvnost, ne dopustite da vas svlada nagon nasilja, ne jurite bezglavo.— Neka vam je uvijek pred očima pomisao da nijedan udar ne smije biti uzaludan i da je svaki oboreni protivnik korak k pobjedi. Udarajte bez srdžbe, metodično, kao da udarate stoku za klanje ... Svaki nepromišljeni pokret može vas stajati života, a život jednog Sasa uvijek je dragocjen. Pokažite neprijatelju da život jednog normanskog psa ne vrijedi ni pedalj vašeg zemljišta. Još jednom vam ponavljam: budite smireni, čvrsti i neustrašivi. Samo tako će normanski kralj vidjeti desetkovanu i osramoćenu svoju vojsku... Hura za Gamwell...! Hura za Sasc!Ljudi ponoviše poklik snažnim glasom čvrsto stežući rukom oružje i pogledavajući sjajnim očima prema vidiku ne bi li spazili neprijatelja.Robin zauze mjesto Maloga Johna i reče:— Prijatelji, sjetite se da se borimo za svoja domaća ognjišta! Sjetite se da se radi o zaštiti doma u kome su živjeli naši stari, naše žene, naša djeca! I nikada ne zaboravljajte da su Normani naši smrtni neprijatelji, da su nemilosrdni i bez-dušni, da progone slabe i da im je u životu jedino veselje ubijati, paliti i uništavati. Borimo se hrabro, prijatelji, sa svim139oduševljenjem svojih srdaca, do posljednjeg trenutka, dok naša ruka može držati oružje ... Do posljednjeg daha!— Tako je — začu se oduševljeni poklik — do posljednjeg daha!Tri sata nakon izlaska sunca, jedan od izviđača postavljenih u šumi dotrča i javi da se približavaju čete na konjima.Vijest je primljena s povikom olakšanja i svi pojuriše da zauzmu svoja mjesta iza barikada, spremajući lukove i promatrajući kroz pukotine hoće li se pojaviti neprijatelj.Odred vojnika, koji je bio sastavljen od oko tri stotine konjanika, napredovao je polako.

Zaustavivši se pod brežuljkom, odred je, poslije kraćeg savjetovanja vođa, bio podijeljen na četiri odjeljenja. Prvo pojuri u galopu uz brežuljak, drugo je pratilo prvo, ali su konjanici sjahali s konja i išli pješice. Treće odjeljenje obiđe brežuljak s lijeve, a četvrto s desne strane.Manevar je očekivan i protiv njega je bila postavljena obrana iza drveća tako da su Normani, kad su se približili, bili dočekani kišom strelica koje poranjavaše mnoge ljude, okitiše konje kao perjem i izazvaše veliku zabunu.Na isti način bili su dočekani i oni koji su se penjali s boka. Onda, videći da je nemoguće napredovati na konjima, vođe odlučiše da svi konjanici sjašu. Vojnici skočiše na zemlju i pođoše odlučno uzbrdo s tri strane, dok je u podnožju jedan odred u rezervi čekao na ishod prvog juriša na barikade.Normani dosegoše barikadu u trku i, ne gubeći vrijeme u odgovaranju na udarce Sasa koji su bili u zaklonu, počeše se penjati. A seljaci, ne želeći da se suprotstave otporom koji bi bio uzaludan i krvav, povukoše se do druge barikade.Kapetan kraljevskih trupa uvidje da bi se ovako stvari otegle unedogled s neizvjesnim ishodom. Zato potraži ima li netko tko bi mogao poslužiti kao vodič. Uskoro se javi jedan koji izjavi da odlično poznaje selo Gamwell u kome je čak imao i jednog rođaka.— Jesi li ti Sas, lopužo? — upita kapetan oštro.140.— Ne, ja sam Norman!— Poznaješ li put kojim bi mogao povesti moje ljude da iznenadimo ove nesretnike?— Da. Znam za jednu stazu koja vodi ravno u Gamwell.— Zaista mi je kralj Henrik II mogao dati lakši nalog nego ovaj da istjeram to sasko pseto iz njegove štenare. Mogu li se pouzdati u tebe, brbljavče?— Da, kapetane ... Postupite li onako kako vam ja budem rekao, vidjet ćete da nisam lagao.— Povući ću te za uši u znak zahvalnosti — odgovori kapetan prijeteći.Vođa naredi jednom odjeljenju svoga odreda da pođe za vodičem, dok on sam napadne s čela želeći privući pažnju Sasa.Ali onaj vodičev rođak, koji je bio među braniocima Gamvvella, spazi izdaleka malog zavjerenika i javi to Malom Johnu.Mladi vođa odmah shvati da se tu krije neka opasnost i sjeti se odakle bi ona mogla doći. Odmah pozva jednog rođaka i posla ga s tridesetak ljudi da nadzire ugroženi puteljak. Onda se približi Robinu Hoodu, pa mu reče:— Robine, bi li mogao uputiti strijelu na veću daljinu i tačno pogoditi cilj?— Mislim da mogu — odgovori skromno Robin.— To znači da si siguran! Vidiš li onog čovjeka tamo dolje pored onog vojnika? Vidiš, ima kacigu drukčiju od ostalih? To je izdajnik i siguran sam da je komandantu dao podatke o onom šumskom prolazu. Odapni odmah strijelu prije nego ih dovede donde!— Vrlo rado!Robin nategne luk i svega jedan trenutak kasnije čovjek' zatetura, krikne i padne na zemlju ne podigavši se više.Posljedica ovog pogotka bila je da se zapovjednik, izgubivši vodiča u koga se uzdao, odlučio da poduzme napad i na drugu barikadu.Sasi su se hrabro branili, ali su bili brojčano slabiji i nisu mogli spriječiti da barikada bude zauzeta, pa su u redu izvršili povlačenje prema zamku.141Kad su Normani zauzeli barikade, nastavili su s lakoćom da zauzimaju teren sela i malo-pomalo kod branilaca se pojavi osjećaj poraza. Već su pomišljali da bježe, ali se tada razliježe glas Malog Johna:— Sramota, Sasi! Tko ima srca i ljubavi prema domovini neka me slijedi! Naprijed! ...Ovaj poklik obodri pokolebane duhove i branioci se okrenuše protiv neprijatelja pošavši za svojim vođom.Mali John odmah pojuri prema čovjeku divovskog stasa koji je snažno udarao na sve strane rastjerujući branioce.A ovaj, vidjevši Malog Johna koji je trčao prema njemu zavitla sjekirom i urlajući potrča mu u susret.— Konačno sam te našao! — povika taj gorostas koji ne bješe nitko drugi do Godfrev. — Došao je trenutak da ti se osvetim za zlo koje si mi nanio!Mali John se prezrivo osmjehnu i, dok je Godfrev izmahi-vao sjekirom u namjeri da mu raskoli glavu, Mali John mu jednim mačjim skokom izbi sjekiru iz ruke i odbaci je daleko.— Bezobrazni nitkove! — uzviknu mladi Sas. — Po drugi put zaslužuješ da te ubijem kao psa. No, ostat ću i ovaj put velikodušan: brani se!I dva diva povadiše mačeve i započe veličanstveni boj koji obje čete prisili da obustave bitku kako bi mu se divile. Neko vrijeme borba je bila neizvjesna, jer je Godfrev uložio svu svoju vještinu i snagu da

bi se obranio od strahovitog protivnika, ali Mali John naposljetku iskoristi priliku i tako užasno udari protivnika mačem po ramenu da ga raskolio gotovo do pojasa, kao neko oboreno stablo.Mali John stavi nogu na tijelo oborenog suparnika i podigne svoj strašni mač da bi uzviknuo poklik pobjede. No, glas mu zastade u grlu, jer, kad je pogledao oko sebe, spazi da njegovi neće moći dugo da se odupiru u borbi na otvorenom polju. Tada dunu u rog dajući naređenje za povlačenje u zamak. Pred vratima zamka vodila se očajnička borba, ali Sasi na kraju uspješe, iako uz krajnje napore, da odbijajući nalete neprijatelj svi uđu unutra i da se zatvore.Normani su se vraćali nekoliko puta napadajući na vrata i pokušavajući da prodru bar kroz jedna, ali su ih branioci142s prozora obasipali ogromnim kamenjem i kišom strelica. Tada normanski kapetan, zastrašen pokoljem svojih ljudi, naredi da se obustavi borba i da se povuku prema selu.U sumrak je svjetlost plamena obavijestila Sase o novom pothvatu neprijatelja. Ne mogavši da zauzmu zamak, palili su selo, napušteno od njegovih stanovnika.— Pogledaj! — reče uzdišući Mali John Robinu. — Pogledaj kako se nitkovi zabavlajju paljenjem tih bijednih koliba. Tako će zapaliti i našu kuću ...— Jesi li siguran u to, Mali Johne? Zar zaista misliš da baš ništa ne možemo učiniti da to spriječimo?— Učinit ćemo sve što je moguće no, na žalost, to će biti i kraj.Seljaci su izbezumljenih očiju i sa srdžbom u srcu gledali taj tužni prizor. Htjeli su da odmah izađu i da se osvete za to besmisleno divljaštvo, ali je Mali John uspio da ih umiri objašnjavajući im da je s prozora zamka lakše uništiti njihovog neprijatelja koji se spremao da se vrati.— Evo ih! — povika Robin.Normani su zaista dolazili noseći baklje, ugarke i zapaljene grane.— Svaki na svoje mjesto! — povika Mali John. — I niša-nite mirno! Ciljajte ravno u metu! Nijedna strijela ne smije da ode u prazno!Normani, stigavši na mali razmak od vrata, baciše zapaljene baklje u nadi da će izazvati požar. Ali jedan dio branilaca izli s prozora pravu bujicu vode koja ugasi baklje, a drugi su dotle nastavili da odapinju svoje smrtonosne strelice.U jednom trenutku razliježe se radostan urlik među vojnicima. Desetina njih, predvođeni kapetanom, vukli su ratnog ovna kojim su htjeli probiti vrata.— Brzo! — povika Mali John Robinu. — Daj jednu stri* jelu kapetanu prije no što izda naređenje da ovan bude spreman. Ako u tome ne uspiješ, propali smo!— Jako ga je teško pogoditi! — primijeti Robin. — Sav je u gvožđu.No, iako je tako govorio, nepogrešivi strijelac uze nor-manskog kapetana na nišan i trenutak kasnije ovaj, pogođen između obrva, pade na zemlju i ostade na njoj.143.Zabuna je bila velika. Ostavivši ratnu mašinu, vojnici se okupiše oko umirućeg kapetana u nedoumici šta da počnu.— Sasi! — uzviknu Mali John. — Brzo odapnite što više vaših strijela i neka svaki nišani u svoju metu.Ovaj novi udar potpuno je obeshrabrio napadače, koji udariše u bijeg. Ali tog trenutka, kao što se to često dešava u najtežim slučajevima, jedan običan vojnik, zaustavljajući drugove svojom hladnom odlučnošću, predloži da se pokuša jedno sigurnije sredstvo koje će branioce prinuditi da iziđu iz zamka.Sučelice zadnjoj fasadi zamka, sasvim blizu same zgrade, nalazio se jedan gust šumarak starih borova, veoma visokih, koji su nadvisivali krov. Normani zapališe vrhove i sačekaše da vatra učini svoje. Malome Johnu nije izbjegao iz vida ovaj đavolji pokušaj.— Ah! — dobaci on Robinu s uzvikom ozlojeđenosti. — Eto, našli su sredstvo da nas natjeraju da napustimo kuću! Zapaljeno granje past će na krov i za koji trenutak bit ćemo obavijeni plamenom.Tako se zaista i dogodilo. U jednom trenutku začuo se snažan prasak i crvena svjetlost, popraćena potmulim praska-njem, poče osvajati kuću.Ne gubeći glavu, Mali John okupi sve branioce u velikoj dvorani u prizemlju i obrazova tri odjeljenja. On se s Robi-nom stavi na čelo prvoga, drugo povjeri Tucku, a posljednje starom Lincolnu, čiju je hladnokrvnost i odlučnost dobro poznavao. Svako odjeljenje moralo je izaći na druga vrata.No kad su zamolili sir Gamwella da se priključi jednom od odjeljenja, on, koji je ravnodušno promatrao ove pripreme, reče:— Ja ostajem! Hoću da umrem u svojoj kući.Nisu pomagala nikakva uvjeravanja i molbe, nije vrijedilo ni podsjećanje na ženu i kćeri koje su ga očekivale. Tvrdoglavi starac je uporno odbijao.U jednom trenutku Robin povika:— Pazite na krov! Tek što nije pao!

Tada, bez ikakvog oklijevanja, Mali John otvori vrata i gurnu svog strica napolje iz dvorane i zamka i, vitlajući svojim strašnim mačem, jurnu na neprijatelja vičući:144__ Pobjeda ili smrt! Smrt Normanima!Žestok napad, strašna pojava Malog Johna, Robinova nezadrživa žestna i možda više od svega pojava fratra naoružanog ogromnom batinom, sve to natjera Normane na povlačenje. Oni se hitro dohvatiše svojih konja, skočiše u sedla i ne-stadoše u noći. Ali od tri stotine, koliko je stiglo toga jutra, jedva da se vratilo, sedamdesetak koji su tjerali pred sobom mnogo konja s praznim sedlima.Sasi pokupiše mrtve i ranjene i staviše ih na nosila napravljena na brzu ruku. Zatim se okupiše oko vođe ne znajući što da čine dalje. Tada Mali John, u kome je u međuvremenu već sazrio novi plan, reče:— Braćo Sasi! Danas ste pokazali da ste dostojni toga imena. Pobijedili smo normanske vukove, ali ih nismo mogli spriječiti da nam zapale domove i da od nas naprave lutalice. I ne samo to: mi sada ne možemo ni pomisliti na obnovu koliba jer normanski kralj neće propustiti da pošalje i druge, brojnije čete da bi nas uništio do posljednjeg. Mi imamo samo jedno utočište: šumu. Tamo ćemo moći da pozovemo na dvoboj sve Normane iz cijeloga svijeta ako dođu da nas pronađu.— U šumu! Idemo u šumu! — povika mnogo zbunjenih glasova.— Da, idemo u šumu! Tamo ćemo živjeti zajedno, raditi jedan za drugoga i braniti se od sviju. Ali da bi naš dogovor mogao potrajati, da nered i nesloga ne bi izbili među nama, svi se moramo podvrći jednoj volji i slušati jednog starješinu.— Sigurno — dobaci netko. — A naš vođa bit ćete vi, Mali Johne.— Živio Mali John! — dreknuše svi uglas. — Živio naš kapetan!— Prijatelji — odgovori mladić tražeći ponovo tišinu — zahvaljujem vam, ali nije na meni da vam zapovijedam. Možda kroz bitke i mogu da vas vodim, ali u miru se ne bih osjećao sposobnim da upravljam vašim svakidašnjim životom. Ako hoćete, predstavit ću vam čovjeka dostojnog da se stavi na čelo sviju nas.— Tko je? Gdje je?— Evo ga — odgovori Mali John stavljajući ruku na Ro-binovo rame. — Vi ga poznajete kao Robina Hooda, poznajete10 Robin Hoođ145ga kao pravog Sasa, ali ne znate da je Robiti Hood zapravo grof od Huntingdona, potomak Waltehofa, koga su Normani lišili njegovih dobara i njegovog imena i koga je normanski kralj stavio izvan zakona. Želite li za vođu unuka sir Guya Gamvvella, plemenitoga Robina Hooda?— Hoćemo, hoćemo! — povikaše svi.Tada Robin, srca koje je udaralo od radosti i sjajnih očiju, otkri lice i reče uzbuđenim glasom:— Prijatelji, prihvaćam da budem vaS vođa i zahvaljujem svim srcem što ste me izabrali. Budite sigurni da ću se posta-rati da zaslužim vaše poštovanje i vašu odanost. Mlad sam, ali sam mnogo pretrpio i bol je učinila da sam sazrio. Imat ćete u meni brata, druga i prijatelja, ali, u slučaju potrebe, i neumoljivog vođu. Šumu poznajem bolje nego itko drugi i možda samo ja znam jedno sigurno sklonište koje će vam omogućiti prilično udoban život. Ali ne zaboravite da tajna našeg skrovišta ne smije biti nikada nikom otkrivena. A sada, spremite se za polazak.Pripreme su bile brzo završene, jer Normani, iako su malo što našli u selu, nisu ostavili ništa.Tri sata kasnije, Robin i Mali John, pošto su u pratnji svojih drugova prešli jedan dio šume, uđoše u ogromno podzemlje koje se nalazilo u njenoj sredini. Ovo podzemlje očevidno nije bila prirodna pećina već su ga vjerojatno izgradili saski izbjeglice u doba Vilima Osvajača.— Čudnovato! — reče Mali John promatrajući to prostrano sklonište. — A ja sam mislio da dobro poznajem našu Šer-vudsku šumu, i tek sada vidim da nisam znao za ono što je u njoj najbolje.Nekoliko dana kasnije, kad su se Sasi dobro smjestili u svome skloništu, dva čovjeka, vraćajući se iz kupovine iz Men-sfelda, obavijestiše Robina da se pet stotina normanskih konjanika, ne našavši bolju osvetu, zabavljalo rušenejm zidova zamka u Gamwellu.DRUGI DIOXIX

rošlo je pet godina. Družina Robina Hooda živjela je mirno u Šervudskoj šumi jer se Normani nisu željeli izlagati pogibelji.U prvo vrijeme izgnanici su se prehranjivali lovom, ali kako taj izvor hrane nije bio dovoljan, Robin Hood je stavio svoje straže na sve putove koji su prolazili kroz Šervudsku šumu i naplaćivao od putnika redovitu dažbinu.

Ti poslovi obavljani su s potpunom uljudnošću i pažnjom.— Gospodine — govorili su Robinovi ljudi zaustavljajući putnika — naš vođa baš čeka vaše gospodstvo da mu bude gost za stolom.Stranac bi, odveden do Robina, ručao s njim i na kraju ručka saopćili bi mu visinu troškova. Svota je, razumije se, bila određena prema mogućnostima putnika. Ako ovaj nije imao novca kod sebe, bio je zadržan i s njim se lijepo postupalo sve dok njegovi rođaci nisu platili otkup.Dva do tri puta čete vojnika bile su slane protiv prognanika, ali su uvijek bile sramno potučene. Robinova družina stekla je glas da je nepobjediva.Naš prijatelj Tuck se osjećao tako zadovoljan u tom veselom društvu da nije ni jednog trenutka pomišljao da se odvoji. I svi su bili tako dobre volje, čak i kad su zaustavljali putnike, da ih je narod prozvao »veseli šumski drugovi«.Za to vrijeme je stari sir Guy živio mirno u Barnsdaleu (Bernsdejlu) s Maude i Mariannom. O VVilliamu nije bilo vijesti, kao ni o Allanu i Christabeli.Robin je često posjećivao Mariannu i čekalo se samo na AUana pa da se proslavi svadba.Među gostima koji su bili prijateljski primani u Barnsdaleu bio je i neki mladi Norman, vlasnik obližnjeg zamka i povratnik iz Palestine. Zvao se Hubert od Boissvja.149Zaljubljen u Mariannu, on je uspio, skrivajući svoje osjećaje i pokazujući se uvijek iskren, odan i ljubazan, da svlada duboku antipatiju sir Guya prema Normanima. I Marianna ga je rado primala ne znajući pravi razlog njegove upornosti.Hubert je čuo da se govori o djevojčinu vjereniku, ali i pored sveg ispitivanja nije uspio da otkrije pravo ime svog suparnika. Istina je pak da mu on nije bio ni sjenka. Bio je suviše ponosan da bi se obuzdao, siguran da će pobijediti.Jednoga dana, kad je neka svečanost u obližnjem selu odvukla porodicu Gamwell i svu poslugu, Marianna koja je očekivala Robina, bila je ostala sama kod kuće.Naslonjena na prozor s koga se vidio put koji je vodio u zamak, ona je naprezala sluh ne bi li čula sviranje roga koji bi joj nagovijestio mladićev dolazak.Jedan lagani šum natjerao ju je da se okrene. Pred njom je stajao Hubert. Marianna uzviknu od straha.— Čemu toliki strah? — zapita Hubert.— Oprostite mi, gospodine — prošapće Marianna. — Nisam vas čula kad ste ušli... Mislila sam da sam sama...— Gospođice — nastavi Hubert — htio bih da razgovaram s vama ... Poklonite mi radi toga koji trenutak.Marianna, kojoj se bio vratio mir, odgovori hladno:— Gospodine, vaša posjeta u ovom trenutku utoliko mi je neprijatnija što nije očekivana.— Nepotrebno je da mi govorite — upadne mladić — jer se meni tako rijetko pruža prilika da vas vidim samu da neću otići prije nego što vam budem rekao da vas volim.— Dosta, gospodine ... Više vas ne slušam! — prekine ga djevojka.— Ali ja vas volim ...— Oh, kad bi ovdje bio sir Guy, vi se ne biste usudili da tako govorite.— Očito! — uzvrati drsko mladić. — Hoćete li mi odgovoriti na moje osjećaje?— Ne, nikada! — dobaci Marianna.— Zar nećete da budete moja žena? Ako to prihvatite, bit ćete jedna od najvećih dama u grofoviji. Dozvolite mi da se bar nadam ...— Moram vam ponoviti: ne! Moje srce pripada drugom.150I— Marianno, razmislite dobro! Ja vam obećavam raskošan život!— Gospodine — reče Marianna s prezrivim osmijehom — vaše riječi ne zaslužuju odgovor... Hoćete li izaći?— Vi me, dakle, odbijate? — zapita Hubert promijenjenim glasom.— Jest, gospodne!— Pripazite se! Zakleo sam se da ćete biti moja žena! Vi ćete poći sa mnom! I rekavši to, Hubert pođe jedan korak prema djevojci koja odskoči natrag vičući:— U pomoć! U pomoć!Hubert se prezrivo nasmije i ščepa je za ruke. Ali toga trenutka vani se začu sviranje roga. Jednim trzajem Marianna se otrgne i potrči prema prozoru vičući:— U pomoć, Robine, u pomoć!Izvana se nekoliko puta ponovi djevojčino ime, a iz hodnika dopre buka borbe. Hubert u prvi mah ostade zbunjen, a onda potrči prema vratima i zatvori ih ključem pa, zgrabivši djevojku za ruke, pokuša da je odvuče prema prozoru.

No, žestoki udarac ramenom probi vrata i Robin se pojavi na pragu. Bez riječi se baci na plemića, ščepa ga za grlo, baci ga Marianni pred noge i kleknu mu na grudi.— Da si blagosloven, Robine! Spasio si me! — povika djevojka.— Bog mi je pokazd put! — odgovori Robin. — A vi, drski nevaljalče, gubite se! Isuviše poštujem ovu djevojku koju ste uvrijedili a da bih vas kaznio pred njom.Oborene glave i mrmljajući psovke, Hubert izađe iz zamka.— Tko je taj čovjek? — zapita Robin.Marianna, još uvijek iznenađena, objasni Robinu kako je gospodin od Boissvja uspio da zadobije barunove simpatije.— A gdje stanuje? — zapita Robin stisnuvši zube.— Nedaleko odavde — odgovori Marianna i pokaza mu s prozora zamak koji se nalazio u blizini.— Hvala, Marianna. No, ne govorimo više o tome. Donosim vam dobre vijesti... Pogodite!— Dragi Robine! — povika djevojka. — Jeste li dobili pomilovanje?— Na žalost, ne. Ne govorim o sebi.151— Onda o mome bratu, zar ne?— Nadam se da će brzo doći. Doznao sam da je barun jučer stigao u Nottingham s lady Christabelom i da je Allan, koji je dobio visoki čin u vojsci kralja Francuske, zatražio dopust.— Kakva sreća! —■ povika Marianna. — Vi ste moj dobri anđeo. Kako će vas samo Allan voljeti kad mu budem rekla što ste sve učinili za mene.— Reći ćete mu da sam vam bio odani brat.— Brat? Ah, više nego brat! — prošaputa djevojka.— Obožavana moja — reče Robin stiskajući je u svoj zagrljaj — kažite mu da vas toliko volim i da čitav moj život pripada vama.Dan kasnije Robin je skupio svoje ljude i odveo ih do Barnsdalea sakrivši ih u šumici ispred zamka Boissv. Pošto je opisao sramno Hubertovo držanje, on reče:— Znam da gospodin od Boissvja ove noći sprema užasnu osvetu. On će sa svojim vazalima napasti kuću sir Guya... ali čini se da nije računao na nas.Poslije zalaska sunca, kad je Hubert na čelu svojih ljudi izašao izvan granica svoga posjeda, odjeknu iznenadni ratni poklič, ljudi iskočiše iz šume i nemilosrdno ga napadoše.Hubert je pokušao da organizira obranu, ali mu Robin Hood, koji ga je tražio na sve strane, potrča u susret i žestoko ga napadne. Borba između dva gorda protivnika bila je duga i nemilosrdna. Ali Robin, kome je ozlojeđenost dala stostruku snagu, završi borbu zabivši svoj mač u protivnikove grudi...Kad su vazali vidjeli da im je gospodar pao, zatražiše milost, i Robin ih pusti. Ali njegovi ljudi upadoše u zamak Boissy i zapališe ga.Tako je Marianna bila osvećena.

XX

zoru jednog lijepog augustovskog dana, Robin je vesela srca išao pjevajući jednom stazom Šervud-ske šume. U jednom trenutku začu veoma jak glas koji ipak kao da baš nije bio sasvim u skladu sa zakonima muzike, a koji je neprestano ponavljao jednu ljubavnu baladu koju je Robin komponirao prije mnogo godina.— Do đavola! — progunđa on osluškujući nepoznati glas. — Ovo mi se čini veoma čudno. Stihove ove balade napisao sam još kao dječak i nisam ih nikome pokazivao.Misleći o tome, Robin se sakri iza jednog stabla pričekavši da putnik prođe. I, zaista, ovaj uskoro naiđe zaustavljajući se i zagledajući u šikaru:— Ah! — uzviknu neznanac nazirući kroz lišće prekrasno krdo srna — eno tamo mojih starih poznanica; htio bih da vidim da li još uvijek dobro nišanim i da li mi je ruka još sigurna. Svetoga mi Dunstana! baš mi se prohtjelo da odapnem strijelu na tu lijepu divljač što se kreće tako polako.I rekavši to, stranac uze strijelu iz tobolca, stavi je na luk, nanišani i smrtno pogodi srnu.— Bravo! — povika jedan veseo glas. — Savršen pogodak! Začuđeni stranac naglo se okrenu:— Zaista, gospodine? — dobaci on promatrajući Robina od glave do pete.— Svakako, pogodak je zaista lijep, a " ---1--, koji nije vičan lovu na srne.

— A otkud znate da nisam vičan ov(— To se vidi po tome kako držite lufcvam bilo lakše oboriti nekog čovjeka u bo u— Dobar odgovor! — povika stranac £ n ?ap! li mogao saznati ime onoga koji ima tako c e oštaT pogled uoči razliku u nišanjenju jednog v U stranca155— Nije važno moje ime, ali vam mogu reći svoje zanimanje : ja sam lovočuvar i ne sviđa mi se što su moje srne izložene strijelama ljudi koji gađaju samo zato da bi pokazali svoju vještinu.— Baš me briga što se vama sviđa ili ne sviđa, dragi moj lovočuvaru — odbrusi neznanac odlučno. — Čak mogu dodati i to da sumnjam da ćete me spriječiti u odapinjanju strijela tamo gdje se meni bude svidjelo... Hoću da ubijam srne, jelene i sve što zaželim.— To neće biti teško, osim u slučaju da vas ja u tome spriječim. Ja sam skroman strijelac — odgovori Robin. — No, hoću vam nešto predložiti. Vođa sam jedne družine odlučnih, razboritih i naročito smjelih ljudi, ukoliko se to odnosi na njihovo zanimanje. Vi mi izgledate hrabar mladić, pa ako ste još i pošten, miran i nemate nekih skrivenih namjera, bit ću veoma zadovoljan da vas uvrstim među svoje junake. Kad budete u našoj družini, moći ćete loviti sve što hoćete. Ali, odbijete li moj prijedlog, bit ću prisiljen da vam naredim da izađete iz šume.— Veoma neučtivo govorite, gospodine. A sada je red na vama da me saslušate: ili odmah idite, ili odmjeravajte svoje riječi. To je moj savjet, mladiću, koji će vas izbaviti od žestokog batinanja.— Ti hoćeš da me batinaš? — povika Robin potcjenjivački.— Da, ja, upravo ja!— Mladiću, ljutnja mi se ne dopada, a ne želim ni da te dovedem u ozbiljnu opasnost. Ipak, pazi: prvo ću ti dati dobru lekciju, a onda ću uzeti mjeru za tvoj vrat i oprobati jačinu grane na nekom od ovih stabala.Nepoznati prasnu u smijeh.— To bi zaista bila lijepa stvar kad bi me ti izbatinao a onda još i objesio. Šteta što je to nemoguće. No, hajde na posao ! Ja sam spreman!— Ehej, ti moraš znati — dobaci Robin — da se ja ne udostojavam da svakog brbljavca na koga naiđem sam batinam. Moji ljudi su za te sitnice. Sada ću ih pozvati, a ti se spo-?:umi s njima.Robin prinese rog ustima, no stranac, koji je u međuvre-Uro stavio strijelu u luk, snažno povika:— Stoj ili ću odapeti!Robin ispusti rog, ščepa svoj luk i pojuri prema strancu vičući:— Budalo! Zar ne shvaćaš da se hoćeš boriti protiv jačeg od sebe? Vidiš li da te mogu ubiti prije no što me dotakneš ... Hajde, budi razuman! Mi se zapravo i ne poznajemo i nema nikakva ozbiljnijeg razloga da se ponašamo kao neprijatelji. Luk je ubitačno oružje, zato vrati strijelu u tobolac, a ako baš želiš da se batinamo, idi po štap.— Potraži i ti štap! — dobaci neznanac. — A onaj koji bude tako hitar da pogodi protivnika u glavu, neće biti samo pobjednik već će moći i raspolagati protivnikovim životom.— Slažem se! — odgovori Robin. — Ali promisli dobro0 tome što si predložio: budem li te natjerao da vikneš »dosta«, hoću li onda imati pravo da te uvrstim u svoju družinu?— Slažem se!— Vrlo dobro! .. A sada, neka pobjeda pripadne onome koji je jači!— Neka pripadne jačem!I dvoboj započe ... Izmijeniše mnoge udarce, no stranac nije nijednom uspio da dotakne Robina. Naposljetku, zadihan1 ozlojeđen, on baci štap na zemlju i reče:— Dosta, nisam raspoložen da nastavim!— Priznaješ li da si pobijeđen?— Ne, ali priznajem da si bolji od mene jer si veoma vičan štapu, a to ti daje veliku prednost. No, svakako, borba nije neriješena! A znaš li se ti mačevati? ...— Da.— A da li bi htio nastaviti borbu tim oružjem?— Svakako.I oni povadiše mačeve.Obojica, majstori u mačevanju, čitavih četvrt sata nisu uspjeli da jedan drugoga pogode.— Stani! — povika odjednom Robin.— Da se nisi umorio? — zapita neznanac pobjednički?

— Da — odgovori Robin bez oklijevanja. — A osim toga, borba mačem nije mi odviše simpatična. Više volim štap! Njegovi udarci nanose manje zla i zanimljiviji su. Mač je oštar i okrutan ... Samo — dobaci on gledajući netremice u stranca155kome je kapa skrivala jedan dio lica — zamor nije bio razlog što sam zatražio predah. Što te više gledam, sve mi više padaju na pamet uspomene iz prve mladosti i čini mi se kao da poznajem tvoje krupne tamnomodre oči. Tvoj me glas podsjeća na jednog prijatelja koji je nestao ... Osjećam neku sklonost prema tebi... Zato mi reci svoje ime, pa ako si ti onaj koga sam toliko volio i koga još i danas s nestrpljenjem očekujem, budi nam po sto puta dobro došao!— Tvoje riječi zrače dobrotom koja me je ganula — odgovori neznanac — ali, ipak, na moju veliku žalost ne mogu odgovoriti na tvoje pitanje. Moje ime mora ostati tajna, jer mi opreznost nalaže da ga dobro krijem.— Vjeruj mi — odgovori Robin — mene se ne moraš plašiti. I ja sam jedan od onih koje vlast naziva odmetnicima. A osim toga, ne bih bio ni sposoban da iznevjerim povjerenje koje mi se ukaže niti cijenim onoga koji otkriva tuđu tajnu, makar to bilo i nehotično. Hoćeš li mi sada reći svoje ime?Stranac ga je neodlučno promatrao.— Možeš imati povjerenja, prijatelj sam ti — doda žarko Robin.— Dobro, neka bude. Zovem se William Gamwell. Robin povika iz sveg glasa:— William! William? ... Crveni William?— Da.— A ja, znaš li tko sam ja? ... Robin Hood!— Robin! — uzviknu William bacajući se u naručje prijatelju. — Eh, kakva radost, bože moj!I oba se mladića nježno izgrliše, a onda, gledajući uzbuđeno i začuđeno, William reče:— A ja se usudio da ti zaprijetim?!— A ja te nisam prepoznao!— A ja htio da te ubijem!— A ja da te izbatinam!— Ne mislimo više o tome! Reci mi novosti o ... Maude! •— Maude je dobro.— A... da li je...— Ona je još uvijek lijepa djevojka koja te voli, Williame, i to samo tebe. Osvojio si njeno srce, i ona će ti pokloniti svoju ruku. Kad bi samo znao koliko je oplakivala tvoje odsustvo.156Mora da si mnogo prepatio, jadni moj Williame. No, još uvijek će biti vremena za sreću ako još voliš Maude kao nekada.— Ako je volim? Zar možeš posumnjati u to? Dakako da je volim i neka je blagoslovena što me nije-zaboravila. Stalno sam mislio na nju... Njen blagi lik, usađen duboko u moje srce, davao mi je snagu i hrabrost i u bitkama i u tamnici u koju su me bili bacili. Maude je uvijek bila moja jedina misao, moj san, moja nada u budućnost. Misleći na nju, smogao sam snage da podnesem sva surova iskušenja i najbolnije patnje. Bio sam siguran da ću je opet vidjeti, da ću postati njen suprug i s njom provesti posljednje dane svoga života.— Tvoje nade su na putu da se ostvare — reče Robin.— Da, sada i ja imam više nade. A da ti pokažem koliko sam mislio na nju, ispričat ću ti san koji sam usnio u Normandiji a koga se još dobro sjećam iako je otada prošlo dosta vremena. Bio sam na dnu tamnice, sav u lancima... Vidio sam Maude na nekoliko koraka od sebe, blijedu kao smrt i svu u krvi. Jadna djevojka vukla me je preklinjući za ruke, a njene okrvavljene usne šaputale su bolne riječi kojih smisao nisam uspio razumjeti. Vidio sam samo da je mnogo propatila i da je od mene tražila pomoć. Kao što sam ti rekao, bio sam okovan. Nemoćan, kotrljao sam se po zemlji, grizao sam konopce kojim su mi omotali ruke i činio nadljudske napore da dođem do nje. I, odjednom, okovi počeše polako da klize i postepeno potpuno spadoše. Tada sam skočio na noge i potrčao prema njoj. Stiskao sam je na prsa obasipajući poljupcima njene blijede obraze, i krv, malo-pomalo, poče strujiti u njoj, a njenim usnama se vrati boja. Ona otvori oči i obuhvati me jednim pogledom tako punim nježnosti da sam osjetio kako mi je čitava duša usplamtjela. Srce mi je udaralo u grudima, a ja sam nijemo jecao. Patio sam i bio sretan u istom trenutku. Uto sam se i probudio, pa skočih s kreveta čvrsto odlučivši da se vratim u svoju Englesku. Htio sam vidjeti Maude, za koju sam bio uvjeren da je nesretna i da joj je potrebna moja pomoć. Odmah sam otišao svome kapetanu koji je nekada bio nadzornik na imanju moga oca i, siguran u njegovu pomoć, rekoh mu bez okolišenja da se želim vratiti u Englesku.— On me odbi s potcjenjivanjem, ali to me nije obeshrabrilo. Uhvatila me bila nezadrživa želja da ponovo vidim157Maude, i zato sam još jednom preklinjao tog čovjeka, kome sam nekada mogao naređivati da usliši moju molbu... Hoću sada da ti sve kažem, Robine — dodade William zacrvenjevši se. — Siguran sam da ćeš se složiti sa mnom ... I tako je došlo do toga da sam klekao pred njega, ali on me podsmjehujući

se udari nogom... Skočio sam bijesno, istrgao mač i bez razmišljanja ubio toga čovjeka. Od tog trenutka me neprestano progone: nisam baš sasvim siguran da mi se zameo trag iako se nadam da je tako. Sada razumiješ, dragi Robine, zašto ti nisam htio, ne prepoznavši te, kazati svoje ime. A sada mi još reci je li Maude još u Gamwellu?— Još uvijek__No, zar ti nisi čuo što se dogodilo?— Ništa ne znam! Što se dogodilo? Ti me plašiš!— Umiri se ... Vrijeme je učinilo da prepustimo zaboravu jedan veoma bolan događaj... Zamak Gamwell je razrušen ...— Razrušen? — uzviknu William zaprepašteno. — Bože sveti!— A što se dogodilo s mojom majkom, ocem i mojim jadnim sestrama?— Sve je dobro! Smiri se... Tvoja porodica sada živi u Barnsdaleu. Ispričat ću ti pojedinosti o tom bolnom događaju. Ali za danas će biti dosta, tek toliko da znaš da je to okrutno razaranje djelo Normana... No, to ih je stajalo veoma skupo: poslali smo na drugi svijet dvije trećine vojnika kralja Henrika...— Kralja? — uzviknu William. — Ali, Robine, zar mi nisi rekao da si ti starješina čuvara šume? Zar nisi na kraljevoj plaći ?— Ma ne! — dobaci Robin u smijehu. — No, Normani mi ipak plaćaju čuvarinu, ali samo oni koji su jako bogati... Od siromašnih ništa ne uzimam. Drugim riječima, Williame, ja sam gospodar Šervudske šume, branim svoja prava i svoje privilegije protiv svakoga tko se usudi da u nju dirne.— Ne razumijem te, Robine.— Sada ću ti to objasniti na mnogo jednostavniji način ... Robin prinese rog ustima i tri puta prodorno zatrubi. Jošse nije ni izgubio odjek trube, a William već spazi kako iz ši-pražja i grmlja sa svih strana izlaze ljudi obučeni u otmjena158Iodijela čija je zelena boja isticala ratobornost njihove pojave. Naoružani strijelama, kratkim mačevima i štitovima, oni su se stiskali oko svoga vođe u obruč, a Robin se smješkao zaprepaštenju svog rođaka zbog poštovanja koje su ovi ljudi ukazivali njemu, Robinu Hoodu.Onda on stavi ruku Williamu na rame i reče veselo:— Momci, evo čovjeka koji me je u dvoboju natjerao da zatražim milost!— Zar on? — povikaše svi radoznalo promatrajući stranca.— Da, on me je pobijedio, a ja sam ponosan na njegovu pobjedu i radujem se što ima sigurnu ruku i plemenito srce.Ali Mali John koji, čini se, nije prihvatio Robinovo oduševljenje strancem, istupi naprijed i reče:— Strance, ako si ti natjerao hrabroga Robina Hooda da zatraži milost, znači da raspolažeš ogromnom snagom, ali nigdje nije rečeno da se možeš hvaliti kako si isprebijao vođu veselih šumskih drugova a da tome ne dodaš da si dobio i malo batina od njegovog zamjenika. Ja skromno baratam batinom: hoćeš li da oprobaš sa mnom svoju snagu? Ako uspiješ da me natjeraš da zatražim prekid borbe, proglasit ću te najboljim borcem u zemlji!— Dragi moj Mali Johne — reče Robin — kladim se o to-bolac pun strijela za luk od tisovine da će ovaj mladić ponovo pobijediti.— Primam ponudu, vođo! — odgovori Mali John. — I ako me stranac bude pobijedio, onda je zaista najbolji borac batinom u čitavoj Engleskoj.Začuvši Robina kako tog visokog tamnoputog mladića, koji je stajao pred njim, naziva Mali John, William osjeti veliko uzbuđenje, ali se ipak uzdrža. Natukao je do očiju svoju kapu i pritajenim osmijehom odgovorio na Robinovo namigivanje. Zatim pozdravi protivnika i podižući štap poče da iščekuje napad.Ali trenutak zatim više nije mogao da se suzdrži i poviče:— Mali John, zar zaista želiš da se boriš s Crvenim VVil-liamom, tvojim plemenitim Williamom, kako si ga obično nazivao?— Gospode bože! — povika Mali John spustivši štap na zemlju — taj glas ... te oči...159I on napravi nekoliko nesigurnih koraka i nasloni se na Robinovo rame.— Da, taj glas je baš moj, rođače Johne — povika William bacajući uvis svoju kapu. — Evo, pogledaj me! — i njegove duge crvene vlasi rasuše mu se po ramenima. Onda se Mali John ustremi prema njemu i, grleći ga i šapućući mu, reče uzbuđenim glasom:— Dobro nam došao, dragi Williame! Neka si dobro došao u zemlju tvojih očeva! Tvoj dolazak donosi nam radost i veselje. Sutra će stanovnici Barnsdalea imati svečanost, sutra će moći da zagrle onoga za koga su vjerovali da je zauvijek izgubljen. Neka Svevišnji blagoslovi čas u kome si se vratio među nas, dragi Williame! Tako sam ... tako sam sretan ... što te opet vidim... Ali, ako i vidiš koju suzu

na mom licu, nemoj misliti da imam meko srce... Ne, ja ne plačem, ja sam samo zadovoljan, jako sam zadovoljan ...Ali jadni Mali John zapravo nije ni mogao nastaviti sa svojom dobrodošlicom: dok su njegove ruke snažno grlile rođaka, on je tiho plakao. Vidjevši da je i William jako uzbuđen, Robin Hood ih ostavi nasamo.Kad su se obojica malo smirili, Mali John ispriča ukratko rođaku o strašnoj nesreći koja je primorala njegovu porodicu da napusti zamak Gamwell.Zatim su Williama odveli da posjeti sklonište Robinove družine u šumi i naposljetku, na njegov zahtjev, bio je primljen u sastav vesele družine s istim činom kao i Mali John, to jest kao Robinov zamjenik.Slijedećeg jutra William najavi svoju želju da ode u Barn-sdale, a Robin i Mali John se ponudiše da ga otprate. Sto se tiče Williamove braće, oni su već prije dva dana otišli tamo kako bi sve pripremili za proslavu rođendana sir Guya. Iznenadni Williamov povratak trebalo je da upotpuni ovu svečanost.Pošto je izdao potrebna naređenja svojoj družini, Robin i dva rođaka krenuše mansfeldskim putem, gdje je trebalo da svakako pronađu tri konja.Put je prošao u veselju, Robin je svojim lijepim glasom pjevao najtoplije balade, dok je VVilliam poskakivao od radosti ponavljajući refrene. Čak se i Mali John usudio da pusti po koji160manje-više piskav zvuk, što je do srca nasmijalo Williama, a Robin je imao razloga da se nasmije obojici. Namjernik koji bi tuda prolazio mogao bi, videći tri prijatelja u takvu raspoloženju, pomisliti kako se vraćaju s nekog bogatog prijema, jer je opijenost srca često slična pijanstvu od vina.Kad su prošli Mansfeld, njihovo bučno veselje bilo je za trenutak prekinuto: tri čovjeka u neobičnoj odjeći iskočiše iz šipražja i prepriječiše im put.Robin i njegova dva suputnika se zaustaviše. Zatim Robin pažljivo promotri strance i odlučno zapita:— Tko ste vi? Što radite ovdje?— Upravo sam ja vama htio postaviti to pitanje! — odgovori jedan od trojice, čovjek neobično snažan četvrtastih ramena, naoružan mačem i štapom. Činilo se da se sprema na otpor u slučaju napada.— Zaista? — reče Robin. — Onda sam jako zadovoljan što sam vam uštedio taj napor jer, ako ste imali smjelosti da mi postavite tako drsko pitanje, vrlo je vjerojatno da bih vam odgovorio tako da biste zauvijek požalili zbog svoje smjelosti.— Jako ste uobraženi, moj mladiću — dobaci stranac podrugljivo.— Ipak sam manje nabusit nego što bih bio da sam vam dozvolio da nam i dalje postavljate pitanja. Da biste se znali ravnati, morate znati da sam ja taj koji postavlja pitanja, a ne onaj koji bi trebao da daje odgovore. Zato vas posljednji put pitam: tko ste i što radite ovdje? Pravo rečeno, kad čovjek vidi kako ste samouvjereni, mogo bi povjerovati da je Šervudska šuma vaše vlasništvo.— Pobogu, mladiću, ala imaš dobar jezik! Samo mi obećaj da me nećeš izbatinati ako ti sada uputim isto pitanje koje si i ti postavio meni. Nema šta, vrlo si ohol! Ipak, morat ću ti održati lekciju iz učtivosti i odgovorit ću na tvoje pitanje, a onda ću ti pokazati kako kažnjavam klipane i bezobraznike.— Baš dobro! — uzviknu Robin veselo. — Reci mi svoje ime i zanimanje, a kasnije me možeš i izbatinati.— Ja sam čuvar ovog dijela šume i moja je dužnost da nadgledam sve od Mansfelda do one velike raskrsnice, sedam milja odavde. A ova dva čovjeka su moji pomoćnici. Dužnost koja mi je povjerena od samoga kralja vrlo mi je draga, a na-li Robin Hood161ročito kad je u pitanju zaštita srna od razbojnika kao što ste vi. Da li smo se sada razumjeli?— Bez sumnje. No, ako ste vi čuvari šume, šta smo onda ja i moji drugovi? Mislio sam do ovoga trenutka da smo mi jedini koji imamo pravo na taj naziv. Istina, ja ne uživam kraljevu blagonaklonost, već sam to isključivo po svojoj volji, dovoljno čvrstoj, jer polazi od prava jačega.— Ti, čini se, namjeravaš postati gospodar Šervudske šume? — povika neznanac potcjenjivački. — Vi se, mladiću, šalite! Ti si izgleda najobičniji mangup i ništa više!— Dragi prijatelju, čini mi se da ti nisi čuvar šume i da si samovoljno prisvojio ovo zvanje, jer ja poznajem čovjeka kome ono pripada.— Oho! — povika šumar smijući se. — A da li bi mi znao reći njegovo ime?— Svakako, on se zove John Cokle... Debeli mlinar iz Mansfelda.— Tako je! A ja sam njegov sin Much.— Ti si Much? Ne vjerujem ti!— On govori istinu! — upade mu u riječ Mali John. — Poznajem ga iz viđenja. Govorili su mi o njemu kao o majstoru u borbi štapovima.— Nisu te slagali, mladiću — odgovori Much. — Pa kako me ti poznaješ, i ja bih o tebi mogao nešto da kažem, jer imaš stas i izgled koji se ne zaboravlja lako.

— Da li znaš i moje ime? — zapita Mali john.— Da. Johne!— A ja sam Robin Hood, šumaru Much!— Pretpostavljao sam to i čudim se da si dozvolio da na tebe naiđem, jer je raspisana veoma velika nagrada za onoga tko te se dočepa. A ja sam po prirodi vrlo ambiciozan, a i ta visoka nagrada baš bi mi dobro došla! Danas sam imao sreću da naiđem na tebe i budi siguran da te neću pustiti.— I pravo je tako, gospodine nadstojniče vješala — odgovori Robin s omalovažavanjem. — No, sada nam riječi više nisu potrebne. Stavimo ruke na mačeve! ...— Stoj! — uzviknu Mali John. — Much je vičniji borbi štapovima nego maču ... Predlažem da se borimo trojica protiv162trojice. Ja uzimam Mucha, a ti i William uzmite ostalu dvojicu, i borba će biti podjednaka.— Prihvaćam — odgovori Much. — Nikada se neće moći govoriti da je Much, sin mansfeldskog mlinara, ustuknuo pred Robinom Hoodom i njegovim drugovima.— Dobro si rekao! — povika Robin. — Hajde, Mali Johne, uzimaj Mucha, a ja ću ovoga snažnoga momka ... Jesi li zadovoljan što ćeš se boriti sa mnom? — zapita Robin onoga koga je slučaj doveo pred njega.— Vrlo sam zadovoljan, slavni prognanice.— Onda Uzimajmo štapove i neka nebo dodijeli pobjedu onome tko je više zaslužuje.— Tako je! — uzviknu Mali John.Poslije obavljenih priprema, Mali John povika snažno:— Počnimo!— Počnimo! — ponoviše Robin i William.Jedna stara balada, koja je sačuvala uspomenu na ovaj dvoboj opisuje ga od riječi do riječi:Tukli su se osam sati, od jutra do podneva, tukli su se bez odmora i predaha. Robin, Will i Mali John tukli su se hrabro, i nisu dali protivniku priliku da ih rane.— Slušaj, Mali Johne! — povika Much sav zadihan i ne mogavši više da se bori. — Odavno mi je bila poznata tvoja snaga i želio sam da se sretnem s tobom. Sada je mojoj želji udovoljeno: ti si me pobijedio, a tvoja pobjeda je za mene pouka o skromnosti koja će mi ostati za budućnost. Mislio sam da sam veliki megdandžija, a ti si mi pokazao da sam tek početnik.— Ne slažem se s tobom, Much! Ti si izvrstan borac — odgovori Mali John stežući ruku koja mu je bila pružena. — Ti zaslužuješ da te nazovu junakom.— Hvala ti na tvom sudu — odgovori Much — ali ja zaista mislim da si više učtiv nego iskren. Zar misliš da je moj ponos zbog ovog neuspjeha povrijeđen? Ne! Nije mi neugodno što sam pobijeđen od čovjeka tvoje vrijednosti.— Dobro si rekao, hrabri Muche! — povika veselo Robin. ■— Pokazuješ da posjeduješ zavidno bogatstvo: i dobro srce i sasku dušu! Samo dobar čovjek može iskreno i bez pro-163svjeda prihvatiti neuspjeh koji pogađa njegovo samoljublje. Daj mi ruku, Much, i zaboravi sve što sam ti rekao prije no što si priznao svoju zabludu. Odgovorio sam ti onako jer te nisam poznavao. Evo, nudimo ti čašu rajnskog vina. Popit ćemo je u čast našeg sretnog susreta i našeg budućeg prijateljstva.— Evo ti ruke, Robine, pružam ti je iskreno! Mnogi su te hvalili preda mnom. Znam i da si prognani plemić koji velikodušno štiti sirotinju. Štaviše, govore i druge stvari, priča se da si voljen i od onih koji bi trebalo da te mrze, od Normana, tvojih neprijatelja. O tebi govore s poštovanjem i nisam ni od koga čuo da kudi tvoje ponašanje. Uzeli su ti dobra koja su ti pripadala i natjerali te da se odmetneš, ali svi pošteni ljudi te vole jer je nesreća ušla u tvoju kuću.— Hvala ti, prijatelju, za te lijepe riječi. Nikada ih neću zaboraviti. Zamolio bih te da nam učiniš zadovoljstvo i da nas otpratiš do Mansfelda.— Stojim ti na raspolaganju, Robine!— I ja — odgovori Robinov protivnik.— I ja sam tu! — dobaci Williamov partner.Tako, razgovarajući i smijući se, pođoše pod ruku prema gradu.— Dragi Much — da li su tvoji prijatelji pouzdani? — zapita Robin dok su ulazili u Mansfeld.— Zašto to pitaš?— Jer je, kao što i sam možeš pretpostaviti, njihova šutnja potrebna radi moje sigurnosti. Ovamo dolazim tajno, pa ako moje prisustvo u jednoj mansfeldskoj krčmi bude otkriveno jednom nepromišljenom riječi, kuća krčmara bila bi odmah opkoljena i ja bih morao da bježim ili da se borim. A, zapravo, nije mi potrebno ni jedno ni drugo, jer moram ići i drugdje, a ne bih htio da zakasnim.— Odgovaram za šutnju svojih drugova i mislim da s te strane možeš biti siguran — odgovori Much. — Samo mislim, dragi Robine, da je tvoj strah neopravdan. Ne moraš se plašiti radoznalosti

mansfeldskih građana, koji te vole. Oni bi potrčali da te vide, ali samo zato da bi svojim očima ugledali slavnoga Robina Hooda, junaka balada koje pjevaju sve djevojke u zemlji.164— Junaka? — začudi se skromni Robin. — Hoćeš da kažeš bijednog prognanika? Ne moraš se plašiti ako me tako na-zoveš. Pogrda ovog mog naziva ne pada na mene, već na glavu onoga koji je izrekao jednu tako okrutnu i nepravednu osudu.— Prijatelju moj, ma kakvim imenom da te nazivam, vjeruj mi, to je uvijek ime koje se voli i poštuje.Robin Hood stegne ruku vršnome čuvaru šume.Stigli su neprimijećeni do jedne krčme i veselo posjedaše za stol. Krčmar im donese pola tuceta boca dugačkih grlića, punih dobrog rajnskog vina, koje je bilo carska poslastica, ali i lijek za tugu.Razgovor među mladićima postade tako srdačan i bučan da je Much osjećao želju da se to nikada ne svrši. Na kraju zamoli Robina da ga primi u svoju družinu zajedno s njegovim prijateljima koji su bili oduševljeni slobodnim životom pod ogromnim drvećem šume.Sva trojica se obavezaše da će slijediti Robina Hooda i slušati ga srcem i mačem. Robin prihvati, a Much, koji je htio odmah poći s njima, zatraži od svoga novoga vođe dozvolu da ode i da se pozdravi sa svojima. Trebalo je da Mali John počeka njegov povratak, da odvede tri nova druga u šumsko sklonište, a onda da pohita bernsdejskim putem kako bi stigao Williama i Robina.Nekoliko trenutaka prije nego što su drugovi htjeli da napuste krčmu, dva čovjeka uđoše u dvoranu. Jedan baci brz pogled prema Robinu Hoodu, a zatim pogleda Malog Johna i Williama. Dok je ovaj posljednji zatražio od stranca objašnjenje zašto ga tako gleda, nepoznati isprazni vrč vina i izađe sa svojim pratiocem. A William, radostan što će još prije noći vidjeti Maude, nije ni pomislio na to da obavijesti ostale o ovoj stvari. Uzjaha na konja i uputi se s Robinom prema Barnsdaleu.U zajedničkoj dvorani okupila se cijela porodica. Robin je bio primljen raširenih ruku, a barun sa svoje strane srdačno ponudi gostoprimstvo strancu koji ga je pratio.U jednom trenutku Robin, pošto je odgovorio na mnoga pitanja koja su mu neprekidno postavljali, reče sir Guyu:— Striče, imam za vas novosti kojima ćete se obradovati.— Već je tvoja posjeta velika radost za moju staru dušu.165— Robin je uvijek bio glasnik neba — uzviknu Barbara, jedna od kćeri sir Guya, tresući plavim uvojcima.— Slijedeći put — odgovori Robin veselo — bit ću vjesnik ljubavi. Dovest ću ti muža!— Prihvaćam s velikim zadovoljstvom — dobaci djevojka smijući se.— I dobro ćeš učiniti, rođako, jer će taj svakako biti dostojan da ga dobro primiš. Neću ti ga opisivati: zadovoljit ću se samo ovim riječima: čim ga tvoje lijepe oči budu vidjele, odmah ćeš reći svojoj sestri: »Evo onoga koji je dostojan Barbare Gamvvell.«— Jesi li sasvim siguran, Robine?— Potpuno sam siguran, lijepa moja rođako.— Ali prije no što se odlučim, bit će potrebno da ga upoznam.— Svakako. Za koji dan dovest ću ti plemenitog kavalira.— Ali ako tvoj štićenik nije mlad, lijep i inteligentan, ja ga neću, ne zaboravi to, Robine!— On je baš takav kakvog ti želiš.— U redu. A sad nam saopći radosnu vijest koju si obećao.— Upravo sam htio svima reći da sam čuo kako se govori o čovjeku koga svi vole.— O Williamu? — zapita Barbara.— Da, rođako.— Ovaj mladić je vidio Williama prije nekoliko dana.— Da li je moj sin dobro? — zapita sir Guy drhtavim glasom.— Je li sretan? — doda lady Gamwell sklapajući ruke.— A gdje je? — zapita VVinifred, Barbarina sestra.— Zašto ne dolazi? — upita Barbara s očima punim suza.Jadni William nije mogao izgovoriti nijednu riječ. A Barbara, vidjevši da on ne odgovara, nastavi da ga pažljivo promatra. I u jednom trenutku uzviknu, pojurivši prema neznancu, zagrli ga i jecajući prošapće:— To je VVilliam! To je VVilliam! Prepoznala sam ga! Mili naš VVilliam, kako smo sretni što si tu!Otac i mati plakali su kao djeca, a braća su izgledala oša-mućena od sreće. Oni su ga obasuli riječima dobrodošlice, a166zatim ga podigli na snažne mišice i tako ga stegli da je izgledalo kao da ga žele ugušiti.Robin iskoristi ove prve izlive radosti da nezapaženo izađe i ode do Maude. Djevojčino zdravlje bilo je ozbiljno poljuljano i bilo je veoma opasno obavijestiti je tako iznenada o VVillia-movu povratku.

Dok je Robin prolazio kroz susjedne odaje razmišljajući kako da djevojci saopći novost, susreo je Mariannu.— Šta se to događa u zamku, Robine? — zapita djevojka grleći vjerenika. — Čula sam radosne povike.— Draga Marianno, vratio se onaj koga smo svi nestrpljivo iščekivali.— Vratio? — upita Marianna drhtavim glasom. — Da nije možda moj brat? ...— Na žalost, draga Marianno, nije on — odgovori Robin stiskajući ruke svoje vjerenice. — Ali, nadajmo se da ga nećemo još dugo čekati. Nego, sjećaš li se Crvenog Williama?— Dakako. A gdje je on?— Tamo, u majčinu zagrljaju. Izašao sam iz dvorane u času kad su se njegova braća naguravala oko njega koji će ga prvi zagrliti. Pošao sam da obavijestim Maude.— Ona je u svojoj sobi. Hoćeš li da je pozovem dolje?— Ne, otići ću do nje jer treba to jadno stvorenje pripremiti na susret s Williamom. To je težak zadatak koji sam sebi natovario na leđa — doda Robin smijući se — jer mnogo bolje poznam labirinte Šervudske šume nego sve tajne ženskog srca.— Ne izigravaj skromnost, gospodine Robine — odgovori veselo Marianna. — Ti znaš bolje nego itko drugi što treba poduzeti da se prodre u žensko srce.— Čini mi se, Marianno, da su se moje rođakinje, Maude i ti, dogovorile kako da me učine oholim, jer me upravo obasipate naj laskavij im komplimentima.— Nema nikakve sumnje, sir Robine — reče Marianna zaprijetivši mladiću prstom — VVinifred i Barbara su isuviše ljubazne s tobom. Ah! I ti rado gledaš svoje rođakinje. U redu, drago mi je što sam to saznala, pa ću i ja pokušati da svojim očima djelujem na srce lijepog VVilliama Crvenog.— Slažem se, draga Marianno, ali te upozoravam da ćeš imati posla s vrlo opasnom suparnicom. Maude je dobrano za-167ljubljena; ona će se boriti za svoju sreću, a jadnom će Wil-liamu biti vrlo teško jer će se naći između dvije dražesne djevojke.— Ako je William isto tako neosjetljiv kao i ti, Robine, ne bojim se da će mu biti imalo neugodno.-— Oh! Oh! — reče Robin smijući se — ti misliš, Ma-rianno, da se ja ne mogu zacrvenjeti?— Mislim da se više ne možeš, a to je nešto sasvim drugo. Sjećam se još kako je jednom rumenilo oblilo tvoje obraze.— A kada se zbio taj sjećanja vrijedan događaj?— Prvog dana našeg susreta u Šervudskoj šumi!— Hoćeš li mi, Marianno, dopustiti da ti objasnim zašto sam se onda zacrvenio.— Bojim se da neću, Robine, jer ti u očima vidim da mi se rugaš, a na usnama ti se ocrtava zloban smiješak.— Ti se bojiš odgovora, a ipak ga nestrpljivo očekuješ.— Ni najmanje.— To gore onda, jer sam mislio da će ti biti drago ako ti otkrijem tajnu svoje prve... i posljednje zgode kad sam pocrvenio ...— Uvijek mi je drago slušati te kad govoriš o sebi, Robine — reče Marianna sa smiješkom.— Onog dana kad sam imao sreću da te vodim u kuću svog oca gorio sam od želje da vidim tvoje lice umotano u nabore kapuljače, od kojega se vidjela samo sjajna bistrina tvojih očiju. Govorio sam, sve onako hodajući uz tebe, sam sebi: »Ako je lice ove djevojke tako lijepo kao njezine oči, poklonit ću joj svoje srce.«— Kako, Robine, u šesnaestoj godini ti si već mislio na to da bi te mogla voljeti neka žena!— Bože moj, razumije se! Onog trenutka kad sam kovao planove kako ću ti posvetiti sav svoj život, tvoje božansko lice pojavi se iz tamnog vela koji ga je dotad skrivao i zasja u svem svojem sjaju. Moj pogled ostao je kao prikovan na njemu, a lagano rumenilo obli ti obraze. Nešto u meni poviče: »Ta će djevojka biti moja žena.« Krv mi navre na obraze i ja osjetih da ću se u tebe zaljubiti. Od tog dana — nastavi Robin nakon trenutka uzbuđene šutnje — ta nada, koja je pala s neba kao168obećanje sretne budućnosti, postala mi je tješiteljica i pomoćnica u mom životu.Vesela buka dopre iz salona sve do sobe gdje je dvoje mladih ljudi, držeći se za ruke, tiho i nježno razgovaralo.— Brzo, dragi Robine — reče Marianna pružajući svoje lijepo čelo mladiću na poljubac — idi u Maudine odaje, a ja ću pozdraviti Williama i reći mu da si kod njegove drage vjerenice.Robin ode brzo u Maudinu sobu. Maude je bila u sobi.— Čuvši veseli žamor, bila sam posve sigurna da si to ti došao, dragi Robine — reče Maude ponudivši mladića da sjedne. — Oprosti što nisam sišla u salon, ali osjećam se nelagodno i nespretno u veselom društvu.

— A zašto, Maude?— Jer sam ja uvijek ona za koju nemate nikada dobre vijesti.— I na tebe će doći red, draga moja Maude.— Nemam više hrabrosti da se nadam, Robine, i osjećam smrtnu tugu. Volim te od sveg srca, sretna sam kad te vidim, a ipak, nikada ti ne pružam dokaza tih osjećaja, nikada ti ne pokazujem koliko mi je ugodno tvoje prisustvo, već što više, katkada te, dragi Robine, čak i izbjegavam.— Izbjegavaš! — poviče mladić iznenađeno.— Da, Robine, jer kad čujem kako sir Guyu pripovijedaš o njegovim sinovima, kako Winifredi prenosiš pozdrave od Malog Johna, kako Barbari donosiš poruke od njezine braće, govorim sama sebi: »Ja sam uvijek zaboravljena. Jedino za jadnu Maude nema Robin nikada ništa.«— Nikada ništa, Maude!— Oh, ne mislim sada na one dražesne darove što mi ih donosiš. Uvijek si vrlo darežljiv prema svojoj sestri Maude u želji da joj tako nadoknadiš gubitak što nemaš za nju nikakvih vijesti. Tvoje divno srce uvijek pokušava da me nečim utješi, ali, na žalost, mene je nemoguće utješiti.— Ti si, Maude, mala nezahvalnica — reče Robin podrugljivo. — Kako možeš, gospojice, tvrditi i žaliti se da nikada ni od koga nisi primila dokaze prijateljstva i naklonosti. Zar ti ja svaki put kad dođem ne donosim vijesti iz Nottinghama! Tko je taj koji uz životnu opasnost tako često posjećuje tvoga169brata Halberta? Tko je taj koji se hrabro izlaže mučeničkoj vatri tvojih lijepih očiju uz veliku opasnost po svoje srce? Samo zato da ti, draga Maude, ugodim, ja se izlažem opasnosti sastajući se s prekrasnom Grace, podnosim dodir njene divne ruke, ljubim njeno krasno čelo. A za koga ja to, pitam te, izlažem opasnosti mir svoga srca? Za tebe, Maude, i ni za koga drugoga.Maude se poče smijati.— Mora da sam doista već po svojoj prirodi malo nezahvalna — reče ona — jer zadovoljstvo, kad te slušam kako mi pripovijedaš o Halbertu i njegovoj ženi, ne može nikako utažiti glad moga srca.— Vrlo dobro, gospojice! Onda ti neću reći da sam vidio Halberta prošlog tjedna i da mi je rekao neka te poljubim u oba obraza. Neću ti reći ni to da te Grace voli svim svojim srcem i da njena mala kćerka Maude, dobri mali anđeo, pozdravlja svoju kumu.— Tisuću puta hvala, dragi Robine, za taj tvoj način da mi ništa ne kažeš. Vrlo sam zadovoljna što na ovaj način ostajem neobaviještena o onome što se zbiva u Nottinghamu. No, reci mi da li si što govorio Marianni o pažnji kojom susrećeš dražesnu Halbertovu ženu?— Eto, na primjer, jednog zlobnog pitanja, miss Maude. U redu, da ti dokažem kako mi je savjest u tom pogledu mirna, reći ću ti da sam povjerio Marianni jedan mali dio mog divljenja za čari lijepe Grace. Međutim, kako su njezine oči moja slabost, dobro sam pazio da o tako osjetljivoj temi ne govorim previše.— A tako! Ti varaš Mariannu! Sada si zavrijedio da odmah odem do nje i da joj saopćim koliko je velik tvoj grijeh.— Otići ćemo do nje zajedno, i to ovog trena, a ja ću pružiti ruku da se na nju osloniš, no prije nego odemo do Marianne, htio bih s tobom porazgovoriti.— Što mi imaš reći, Robine?— Nešto lijepo što će te, siguran sam, vrlo obradovati.— Znači, imaš vijesti od... od... — i djevojka ispitiva-lački pogleda Robina s izrazom lica u kojem je bilo i sumnje, i nade, i radosti.— Od koga, Maude?170,— Ah, ti mi se rugaš — reče žalosno jadna djevojka.— Ne, draga moja prijateljice, doista ti moram reći nešto vrlo ugodno.— Onda mi reci, i to brzo.— Što ti misliš o suprugu? — upita Robin.— O suprugu! To je čudno pitanje.— To nije nipošto čudno pitanje, ako bi taj suprug bio ...— Will! Will! Ti si nešto čuo o Williamu? Za boga, Robine, ne poigravaj se s mojim srcem. Pogledaj, tako mi snažno udara da me to gotovo boli. Govori, Robine, slušam te. Da li je dragi Will dobro?— Sasvim sigurno, jer te namjerava, što je moguće prije, uzeti za ženu.— Jesi li ga vidio? Gdje je? Kada će se vratiti?— Vidio sam ga, doći će uskoro.— O sveta bogorodice, hvala ti! — poviče Maude sklopljenih ruku i očiju punih suza upravljenih prema nebu. — Kako ću biti sretna kad ga budem ugledala — nastavi djevojka — ali... — htjede nastaviti Maude, no pogled joj zape na vratima gdje je na pragu stajao mladić.

Maude krikne od radosti, baci se Williamu u zagrljaj i onesvijesti se.— Jadna djevojka! — prošapta mladić drhtavim glasom — uzbuđenje je bilo odviše jako i odviše neočekivano. Onesvijestila se. Robine, pomozi mi malo, slab sam kao dijete, ne mogu stajati na vlastitim nogama.Robin nježno uzme Maude iz Williamovih ruku i odnese je na počivaljku. William je sakrio glavu u ruke i plakao. Maude dođe k sebi. Prva misao bila joj je Will, prvi njen pogled potražio je mladića. On klekne plačući i nježnim glasom stane šaputati ime svoje voljene djevojke.— Maude ... moja Maude!— VVilliame ... dragi Williame!— Moram nešto reći Marianni — reče Robin. — Ostavljam vas same i pokušajte da ne zaboravite sasvim i na ostale koji vas vole.Maude mu pruži ruku, dok ga je William gledao sa zahvalnošću u očima.171— Eto, konačno sam se vratio! — reče William. — Jesi li se obradovala kad si me ugledala?— Kako možeš tako šta i da me pitaš? Ja sam beskrajno sretna!— Da li bi htjela da se više nikada ne razdvajamo?— A ti?— Samo od tebe zavisi da li ću ostati ovdje.— Šta hoćeš time da kažeš?— Sjećaš li se našeg posljednjeg razgovora?— Da, sjećam ga se.— Kad sam te ostavio, prvih dana, srce mi je htjelo put nuti, bio sam očajan. Robin je primijetio moju tugu, a ja sam mu, na njegovo navaljivanje, rekao pravi razlog svoje tuge. Tako sam doznao ime onoga koga si voljela.— Ne govorimo više o tome — reče Maude. — Prošlost je prošlost.— Da, draga. A sadašnjost pripada nama, zar ne?— Ali radi tvog mira potrebno je da saznaš ...— Znam sve, draga moja, što sam htio saznati. Robin mi je rekao sve što se između vas dogodilo.Djevojka pocrvenje.— Da nisi tako naglo otišao — reče ona prislanjajući lice uz VVilliamovo rame — ti bi shvatio da su se moji osjećaji izmijenili. Robin je za mene samo brat, i ja danas mogu s pravom da se zapitam je li moje srce zaista ikada zakucalo za nekim drugim čovjekom?— Onda znači da me ipak malo voliš? — upita William uzbuđeno.— Malo? Mnogo, mili!— Maude, ti ne znaš koliko sam sretan! Stalno sam se nadao i govorio samom sebi: »Ipak će doći dan kad ću postati voljen ...« Vjenčat ćemo se, zar ne? Kaži mi da pristaješ! Reci mi: hoću da se udam za Williama!— Hoću da se udam za VVilliama — tiho ponovi djevojka.— Daj mi ruku.William sagne glavu i poljubi ruku svojoj vjerenici.— Kada će biti svatovi, Maude?— Ne znam, dragi... Za koji dan.— Hoćeš da se sutra vjenčamo?172__ Sutra? Nemoguće!— Zašto?— Bilo bi suviše brzo!— Sreća nikada ne dolazi isuviše brzo, draga moja, a kad bismo se mogli odmah vjenčati, ja bih bio najsretniji. Ali kad ti hoćeš da počekamo, ja pristajem. Vjenčat ćemo se sutra.— Sutra!?— Da, i to iz dva razloga: prvo, što ćemo tako još svečanije proslaviti i rođendan moga oca, to jest, njegovih sedamdeset i šest godina, a drugo, što moja majka namjerava da tako proslavi moj povratak. A ta dvostruka svečanost bit će potpunija ako budu uslišane naše želje.— Ali, dragi Williame, tvoja porodica možda još nije spremna da me prihvati, a tvoj otac bi mogao reći...— Moj otac — prekide je William — moj otac će reći da si pravi anđeo, da te mnogo voli i da te već odavna smatra svojom kćeri.— Tako si uvjerljiv, dragi, da ne mogu učiniti drugo nego da se pokorim tvojoj volji.— Divno, sada sam zadovoljan. Dođi, hajdemo da najavimo svima naše vjenčanje.William uze Maude za ruke i odvede je u dvoranu gdje je cijela porodica bila na okupu.Lady Gamwell i njen muž blagosloviše Maude, a Willia-mova braća i sestre toplo je zagrliše.

Slijedećeg jutra, već od rane zore, dvorište zamka bilo je puno pivskih buradi i okićeno lišćem. U dvorani su bili postavljeni veliki buketi cvijeća. Gosti su dolazili u sve većem broju, samo su nedostajali pjevači i svirači.Ugovoreni čas vjenčanja se bližio. Maude je, obučena s mnogo ukusa, čekala u dvorani na VVilliama, ali se ovaj nije dao vidjeti. Sir Guy posla ljude da potraže njegovog sina, ali ga ovi nisu mogli nigdje pronaći.Tada Robin Hood i Williamova braća pojahaše konje i ra-ziđoše se da pretraže okolinu, ali niti su naišli na bilo kakav trag niti su išta saznali od ljudi.William je nestao.U ponoć se cijela porodica, plačući, okupila oko Maude koja je izgubila svaku nadu.173XXI

arun Fitz Alvvine bijaše doveo lijepu i gracioznu kćer Christabelu u svoj zamak.Dan prije nestanka jadnog VVilliama, u jednoj dvorani zamka sjedili su sučelice jedan prema drugom barun i jedan postariji čovjek u odjeći izvezenoj zlatom. Ako bi se bogatstvo moglo mjeriti ružnošću, onda bismo mirno mogli reći da je barunov gost bio nečuveno bogat.Dvije osobe, lica kao smežurani pergament, slična licima dvaju majmuna, govorile su poluglasno i bilo je jasno da pokušavaju riješiti neko važno pitanje.— Suviše ste strogi prema meni, barune — reče gost za-tresavši glavom.— Zaista nisam — odgovori Alwine. — Ne činim ništa drugo osim što osiguravam sreću svoje kćeri, pa ne želim da u mojim riječima pronađete kakav drugi smisao, dragi sir Tristrame.— Znam da ste uzoran otac i da je sreća lady Christabel vaša jedina misao. A koliko miraza dajete toj dragoj djevojci?— Mislim da sam vam to već rekao: pedeset hiljada zlatnih dukata na dan vjenčanja, a ostalo kasnije.— Dobro bi bilo kad bismo utvrdili tačan datum, barune — progunđa starac.— Onda da kažemo za pet godina.— Suviše dug rok! A onda, i miraz je suviše skroman.— Sir Tristrame — reče barun suho — vi stavljate na teško iskušenje moje strpljenje. Molim vas da ne zaboravite da je moja kći mlada i lijepa.— Hajde, hajde, ne ljutite se, barune. Moje namjere su najbolje, a ja mogu da stavim pored vaših pedeset hiljada zlatnika još jedan milijun, a možda i dva.— Znam da ste bogati — reče barun — i upravo zbog toga i želim da Christabelin položaj bude jednak položaju jedne174princeze. Vi to znate i uprkos tome odbijate da mi povjerite novac koji sam tražio.__. Ne razumijem, dragi barune — nastavi uporno sir Tri-stram — kakva je razlika u sreći lady Christabel ako bih joj sa svoje strane ostavio kao rentu jedan ili dva milijuna ili kad bih vam stavio na raspolaganje svoj kapital.— Dozvolite mi da vam stavim do znanja, dragi prijatelju, da, kad između supružnika postoji velika razlika u godinama, do razmimoilaženja između njih dolazi veoma lako. Moglo bi se dogoditi da vi nećete moći podnijeti hirove mlade i lijepe supruge i da vam onda sine da uzmete ono što ste već dali. U tom slučaju, ako bih imao u rukama polovinu vašeg bogatstva, moja se kći ne bi morala ničega bojati. Vi biste se mogli prepirati s njom dokle god hoćete, ali ja bih bio spokojan.— Ali, barune, vi se šalite! Ja nježno volim vašu lijepu kćerkicu i učinit ću sve što mogu da bude sretna. Tražim od vas njenu ruku već dvanaest godina, pa zar onda možete pomisliti da ne bih mogao zadovoljiti njene hirove? Neka ih ima koliko hoće, ona će biti toliko bogata da će ih moći sve zado-voljiti.— Završimo s tim, sir Tristrame: ako odbijate to što tražim, ja povlačim riječ.— Eh, kako ste nagli! — progunđa starac. — Neka bude, dajem vam pedeset hiljada zlatnika.— Sir Tristrame, ništa od toga neće biti, znam da ste veoma bogati i vašu ponudu smatram smiješnom. Šta biste htjeli da radim s vaših dvije stotine hiljada zlatnika?— Zar sam rekao dvije stotine hiljada? ... Htio sam reći: Pet stotina hiljada.— Dragi prijatelju, trebalo bi samo da mi date milijun i, ako hoćete, Christabel će već sutra biti vaša.— Milijun?! To je nemoguć zahtjev, barune. Pri punoj svijesti ne osjećam se sposobnim da vam povjerim polovinu svoje imovine.U tom trenutku netko je pokucao na vrata.— Naprijed! — povika barun.

— Milorde — reče jedan od posluge — stigao je kraljev glasnik s hitnim vijestima i čeka da ga vaše gospodstvo primi.175— Neka uđe — odgovori barun. — Dakle, posljednje što vam mogu reći, sir Tristrame, to je da, nikada nećete dobiti Christabel ako ne prihvatite moj prijedlog prije nego što ovamo uđe kraljev glasnik.— Ali, slušajte me, barune, slušajte me ...— Ništa neću da čujem; moja kći vrijedi svakako milijun, utoliko prije što vi kažete da je volite... A ja vam je neću dati... Postoji jedan mladić, plemenit kao i sam kralj, bogat, čak i vrlo bogat, mladić lijepe vanjštine, koji čeka samo moje odobrenje da stavi svoje ime i svoja dobra pred noge moje kćeri. Ako vi budete oklijevali samo još jednu minutu, sutra će moja lijepa kći, obožavana lady Christabel, postati supruga vašeg rivala.— Ali, barune, vi ste nepopravljivi!— Čujem da se glasnik približava. Odgovorite mi: da ili ne?— Da, da! — progunđa starac.— Sir Tristrame, dragi moj prijatelju, pomislite na svoju veliku sreću! Moja kći je prava riznica ljepote i nježnosti.— Da, istina je, ona je veoma lijepa! — potvrdi zaljubljeni starac.— I svakako vrijedi milijun zlatnika — završi barun podsmješljivo.I tako je barun Fitz Ahvine prodao svoju kćer Christabel siru Tristramu Goldsboroughu.Čim je izašao pred baruna, glasnik mu javi da je jedan vojnik, koji je ubio svoga kapetana, bio gonjen do Notting-hamshirea. Kralj je dao nalog barunu Fitzu Ahvineu da uhapsi bjegunca i da ga odmah, bez ikakve milosti, objesi.Pošto je otpustio glasnika, barun stegne ruku budućem zetu izvinjavajući se što ga mora napustiti, jer je kraljeva naredba vrlo hitne prirode i mora se izvršiti bez ikakva odugovlačenja.Tako je progonjeni vojnik dan kasnije bio uhvaćen i zatvoren u jedan bastion Notingemskog zamka.Robin Hood je nastavio da traži Williama ne znajući da su ga uhvatili barunovi ljudi. Naposljetku, sav očajan, pošto su sva traganja bila uzaludna, Robin se vrati u šumu nadajući176se da će dobiti kakvu vijest od svojih ljudi koji su, stražareći na svim putovima, mogli nešto otkriti.Na jednu milju od Mansfelda sreo je Mucha, mlinareva sina, koji je jahao u galopu i, vidjevši vođu, uzviknuo od sreće i zaustavio konja.— Zadovoljan sam što sam naišao na tebe! — povika on. — Idem za Barnsdale: imam vijesti o mladiću koji je bio s vama kad sam vas bio sreo.— Vidjeli ste ga? Pa mi ga već tri dana tražimo!— Vidio sam ga!— Kada?— Jučer uveče!— Gdje?— U Mansfeldu, u kući moga oca. Bio je opkoljen od nekoliko vojnika, a ruke su mu bile vezane na leđa. Vojnici su pili, pa sam tako uspio reći zarobljeniku da ću odmah odjuriti u Barnsdale da vas obavijestim o nesreći koja mu se dogodila. To sam mu svečano obećao, a on mi se zahvalio pogledom. Zapitao sam jednog vojnika kamo vode zatvorenika, a on mi odgovori da će, po nalogu baruna Fitza Alwinea, mladić biti odveden u Notingemski zamak.— Mnogo vam zahvaljujem, dragi Much. Hajdemo u naš štab i tamo ćemo izdati potrebna naređenja.U štabu su našli Maloga Johna. Pošto mu je saopćio novosti koje je dobio od Mucha, Robin mu reče da skupi ljude koji su bili raštrkani po šumi i da ih odvede u blizinu Notingemskog zamka. Tu, u sjenci drveća, trebalo je da pričekaju njegova naređenja i da budu pripravni na sve. Zatim Robin i Much uzjahaše na konje i odjuriše u galopu prema Notting-hamu.— Prijatelju — reče Robin kad su stigli do ruba šume — ja ne mogu ući u Nottingham. Moje bi prisustvo odmah bilo zapaženo, a Williamovi neprijatelji postali bi oprezniji. Idite sami u grad i potražite Halberta Lindsava. Ako nije kod kuće, njegova supruga će vam reći gdje ga možete naći. Dopratite ga ovamo do mene. Jeste* lfrazumjeli?— Sasvim.— Idite, dakle, a ja ću vas čekati nadgledajući okolinu.

12 Robin Hoođ177Kad je ostao sam, Robin sakri konja u šumi i ispruži se u sjenci jednog hrasta razmišljajući o načinu kako bi mogao spasiti jadnog Williama. U jednom trenutku on spazi kako se na putu pojavio jedan konjanik, bogato odjeven.— Oho! — reče Robin u sebi. — Ako je ovaj elegantni konjanik od normanske sorte, zaista sam odabrao dobro mjesto da se nadišem svježeg poljskog zraka. Imat ću zadovoljstvo da nadoknadim troškove za strijele koje ćemo utrošiti sutra pri Williamovu spašavanju. Odjeća mu je bogata, a izgled ponosan. Baš lijep susret! ... Naprijed, samo naprijed, lijepi gospodičiću! Kad se budemo upoznali, osjetit ćete se mnogo lakši.I razmišljajući tako, Robin ustade i pođe u susret putniku koji se zaustavi.— Dobro došli, gospodine viteže — reče Robin pozdravljajući. — Već je tako kasno, pa sam vas zamijenio s vjesnikom sunca. Vaše nasmijano lice ozaruje put, pa ako još malo ostanete u šumi, cvijeće će pomisliti da je vrijeme da ponovo otvori latice.Stranac poče da se smije.— Da ne pripadate možda družini Robina Hooda? — zapita on.— Oh, gospodine, vi sudite po izgledu i samo zato što me vidite obučenog kao čuvara šume mislite da pripadam družini Robina Hooda. Ali vi griješite. Svi stanovnici šume nisu članovi njegove družine.— To je moguće — reče stranac nestrpljivo — no tako mi se učinilo. Ali sada vidim da sam pogriješio.Putnikov odgovor zagolica Robinovu radoznalost.— Gospodine — reče on — u vašem liku je toliko iskrenosti da i pored sve svoje nesnošljivosti prema Normanima ...— Ja i nisam Norman — uzviknu putnik — i mogao bih sada da kažem kao i vi, da cijenite po vanjštini: moje odijelo vas je dovelo u zabludu, a možda i moj način govora. Ja sam Sas, iako ne mogu poreći da u mojim žilama teče i koja kap normanske krvi.— Sas je za mene isto što i brat, gospodine — odgovori Robin Hood — i bio bih zadovoljan da vam mogu iskazati svoju naklonost. Da, pripadam družini Robina Hooda. Kao što178svakako znate, mi imamo poseban način na koji prepoznajemo Sase od Normana.— Poznajem taj način i znam da je on uljudan a istovremeno i unosan — odgovori stranac smijući se. — Čuo sam o tome mnoge priče, a idem u Šervudsku šumu zato da bih se upoznao s vašim vođama.— A kad bih vam ja, gospodine, rekao da se nalazite pred samim Robinom Hoodom?— Ja bih vam, sa svoje strane, stisnuo ruku — odgovori stranac poprativši svoje riječi pokretom — i rekao bih vam: prijatelju Robine, zar si zaboravio Marianninog brata?— Allan Clare! Vi ste Allan Clare? — povika Robin izvan sebe od radosti.— Da, ja sam Allan Clare, a svaki vaš pokret ostao mi je tako duboko urezan u pamćenju da sam vas odmah prepoznao.— Veoma mi je milo što vas opet vidim, dragi moj Allane! — reče Robin stisnuvši mu ruku. — Marianna je vrlo daleko od toga da očekuje vaš povratak.— Jadna moja sestra! — reče Allan nježno. — Da li je dobro? Da li je sretna?— Dobro je ... I jedini njen bol je to što ste vi bili daleko.— Ovaj put se vraćam zauvijek. Robine, da li znate da sam u službi kralja Francuske?— Da, znao sam to. Jedan barunov čovjek, a i sam barun u trenutku kad mu je strah bio iščupao iz usta istinu, rekli su nam zbog čega ste služili na francuskom dvoru.— Jedna povoljna okolnost pružila mi je priliku da učinim veliku uslugu kralju Ljudevitu, i on se udostojio da me zapita imam li neku želju koju bi mi on mogao ispuniti. Tada sam ja, ohrabren kraljevom dobrotom, ispričao sve tužne događaje u mom životu i rekao mu da su sva moja dobra bila konfiscirana, pa ga zamolih da mi dozvoli da se vratim u Englesku. Kralj je dao svoj pristanak i popratno pismo za kralja Engleske. Ne gubeći vrijeme, otputovao sam u London. Na molbu francuskog kralja, Henrik II vratio mi je sva moja dobra, a državna blagajna morala je da mi isplati u zlatu rentu na moje posjede od trenutka konfiskacije do danas. Tako sam mogao skupiti jednu lijepu svotu i ponuditi je barunu Fitzu Ahvineu u zamjenu za Christabelinu ruku.179— Znao sam za postojanje toga ugovora — reče Robin. — Sedam godina dobrovoljnog izgnanstva već je isteklo, zar ne?— Da, sutra je posljednji dan.— Dobro je, onda morate požuriti da odete barunu. Jedan čas zakašnjenja mogao bi za vas biti opasan. Dobro poznajem baruna: on vas ne voli i, ako bi mogao da ne održi riječ koju vam je dao, on ne bi oklijevao da to učini.

— Ako bi pokušao da izigra sporazum odbijajući da mi dade Christabelinu ruku, kunem vam se, Robine, da bi se zbog toga gorko pokajao. Imam načina da ga prisilim da održi obećanje, pa ako ni to ne uspije, opsjedao bih Notingemski zamak, ali se nikada ne bih odrekao Christabeline ruke.— Ako vam bude potrebna pomoć, Allane, raspolažite potpuno sa mnom. Mogu vam dati dvije stotine mladića koji s podjednakom vještinom znaju da upotrijebe luk, mač i koplje. Recite samo jednu riječ, i svi ćemo biti s vama.— Mnogo vam hvala, dragi Robine, to sam i očekivao od dragog prijatelja.— Htio bih da vas upitani kako ste doznali da se nalazim u Šervudskoj šumi.— Kad sam u Londonu sredio svoje stvari — odgovori vitez — došao sam u Nottingham jer sam doznao da se barun vratio sa Christabelom. Onda sam, miran, otišao do Gam-wella, i možete zamisliti moje iznenađenje i moju bol kad sam se našao pred ruševinama sir Guveve kuće. U Mansfeldu sam doznao sve što se dogodilo. Rekli su mi da se porodica Gam-well sklonila u Yorkshire, kao i to gdje mogu vas pronaći. Recite mi sve o Marianni... Kako je? Da li se mnogo izmijenila?— Da, Allane, mnogo se izmijenila.— Jadna djevojka! Robin poče da se smije.— Izmijenila se, ali ne onako kao što vi mislite: svako proljeće čini je ljepšom ...— Je li našla supruga?— Još ne.— Nije se ni vjerila?— Na to pitanje moći će vam odgovoriti Marianna — reče Robin razborito. A zatim brzo doda: — Kako je danas to-180pio! ... Čekam jednog od mojih ljudi, ali mi se čini da se previše zadržao ... zbilja, da li se sjećate Crvenog VVilliama?— Onog lijepog dječaka s plavim očima?— Da... bio je zarobljen od baruna i poslan u London gdje su ga uvrstili u jedan odred koji je uskoro prešao u Normandiju. Poslije mnogo godina VVilliama je uhvatila neodoljiva čežnja da ponovo vidi svoje i od svog kapetana je zatražio odsustvo koje mu je ovaj na vrlo grub način uskratio. Činjenica je da je VVilliam dozvolio da ga zavede trenutni gnjev i da ga je zbog toga ubio. Tada mu je uspjelo da se vrati u Englesku svojoj porodici u Barnsdale. Dan kasnije, dok je cijela kuća bila u svečanom raspoloženju pripremajući se da proslave Wi-lliamovu svadbu...— VVilliam se ženi? A s kim?— S Maude Lindsav.— Kako, kako? Zar Maude nije bila zaljubljena u vas?— Maude je prema meni gajila samo djevojačku simpatiju koja se kasnije pretvorila u sestrinsko prijateljstvo.— Zaista? — primijeti u šali vitez.— Tako mi časti! — potvrdi Robin. — A sada, evo šta se dogodilo. Sat pred vjenčanje VVilliam je nestao, i tek danas sam doznao da je uhapšen od barunovih ljudi. Odmah sam skupio svoje ljude i odlučio da učinim sve što je moguće da ga oslobodim.— Ne, Robine, budite razumni... Pričekajte da ja odem do baruna. Možda ću uspjeti da isposlujem slobodu za VVilliama.— Ali s tim starim prevrtljivcem moglo bi se dogoditi to da čitavog života žalim za izgubljenim vremenom.— Možda imate pravo, možda je opasno poslušati moj savjet. Idem odmah u zamak i, ako barun ne usliša moju molbu, ponudit ću nagradu vojnicima, a ako ni to ne postigne cilj, odmah ću vam javiti da biste mogli stupiti u akciju.— Vrlo dobro, viteže! Evo, moj čovjek se vraća s Halber-tom, Maudinim bratom po mlijeku. Nadam se da ćemo nešto doznati.No kad su Halberta zapitali za novosti, on im odgovori:— Ne mogu vam mnogo reći. Znam samo to da je jedan zatvorenik bio doveden u zamak, a Much mi je rekao da je to181jadni William. Ako ga namjeravate spašavati, treba brzo raditi jer je u zamak već pozvan jedan putujući redovnik da ispovjedi zatvorenika.— Sveta Bogorodice, smiluj nam se! — povika Robin drhtavim glasom. — Moj jadni William je u opasnosti! Moramo ga spasiti pod svaku cijenu! Nemate nikakvih drugih novosti, Halberte?— To je sve što znam o Williamu. Međutim, doznao sam i to da će se lady Christabel vjenčati krajem tjedna.— Lady Christabel se vjenčava? — povika AUan.

— Da, gospodine — reče Halbert pogledavši ga začuđeno. — Udat će se za najbogatijeg Normana u Engleskoj.— Pa to je nemoguće! — uzviknu AUan.— Istina je. U zamku se već vrše velike pripreme za svadbu.— Svadbu? — ponovi vitez sav izvan sebe. — A kako se zove taj bijednik koji namjerava oženiti Christabelu?— Sir Tristram od Goldsborougha.— Christabel se nikada neće udati za tog mrskog starca. Kći baruna Fitza Alwinea je moja vjerenica i dok mi preostaje i jedan dah života, nitko drugi osim mene neće imati nikakva prava na njeno srce.— Vaša vjerenica? Ali, tko ste vi, gospodine?— Vitez Allan Clare — reče Robin.— Brat lady Marianne?— Da, dragi Halberte — reče Allan.— Živjeli! — povika Halbert bacajući kapu uvis. — Ovo se zove sretan povratak. Dobro došli, gospodine! Vaše prisustvo pretvorit će u osmijeh suze lady Christabel. Ako namjeravate spriječiti tu svadbu, onda ne smijete gubiti ni časa.— Idem odmah k barunu — reče Allan. — Ako misli da me obmanjuje, onda se jako vara.— Rekao sam vam već da možete računati na mene — reče Robin.— Silom i lukavstvom otet ćemo lady Christabel. Hajdemo svi četvoro u zamak. Vi ćete ući sami, a mi ćemo čekati napolju.Četiri mladića brzo stigoše do barunova zamka. Dok se vitez približavao, zaškripaše lanci, pokretni most se spusti. Jedan starac, u odjeći hodočasnika, izađe na vratnice.182— Evo ispovjednika koga je barun pozvao za jadnog Williama — reče Halbert. — Zaustavimo ga, Robine, možda će nam on moći nešto reći.— Neka vas zaštiti sveta Bogorodica, oče! — reče Robin. — Dolazite li izdaleka?— Dolazim iz Svete zemlje gdje sam išao u hodočašće da bih se oslobodio grijeha svoje mladosti i došao sam ovamo da umrem pod nebom koje sam ugledao kad sam se rodio.— Neka vam bog dade još mnogo godina života, oče!— Sine moj, još mi je malo potrebno pa da napunim devedeset, a izgleda mi da je život proletio kao san.— Molit ću se za vas svetoj Bogorodici da vašim posljednjim trenucima podari spokoj, oče.— Neka bude tako, sine! Vidim da imaš dobru i milostivu dušu. Neka te nebo blagoslovi! A kako si vjernik i dobra srca, uputi jednu misao i onima koji pate i nalaze se pred smrću.— Šta hoćete time da kažete, oče? Ne razumijem vas — reče Robin.— Jedna duša tek što se nije popela na nebo napuštajući tijelo koje je staro tek trideset godina. Čovjek tvojih godina tek što nije završio okrutnom smrću. Moli se za njega!— A da li se taj čovjek ispovjedio, oče?— Da. Za koji sat umrijet će nasilnom smrću.— A gdje se nalazi taj nesretnik?— U jednoj tamnoj ćeliji ovoga zamka.— Sam?— Da, sine, sam je...— A kada je određeno da taj nesretnik umre?— Sutra, čim izađe sunce.— Jeste li sigurni, oče, da izvršenje kazne neće biti prije zore?— Jesam ... Zar ti to ne izgleda isuviše brzo? Tvoje riječi kao da mi govore da ti priželjkuješ smrt tvoga brata?— Ne, oče, ja sam spreman da dam svoj život da bih ga spasio. Poznajem toga jadnika, poznajem ga i volim ga. Znate li na koju je kaznu osuđen?183— Tamničar mi je rekao da će nesretnik biti doveden do vješala i da će kaznu izvršiti na gradskom trgu notingemski krvnik.— Oče, hoćete li mi učiniti jednu uslugu? — zapita Robin uhvativši ga za ruku.— Sta si htio, sinko?— Da se vratite u zamak i zamolite baruna da vam dozvoli da otpratite zatvorenika do podnožja vješala.— Već sam dobio to odobrenje, sinko. Sutra ujutro bit ću pored vašeg prijatelja.— Da ste blagosloveni po sto puta, oče! Želio bih saopćiti posljednju riječ osuđeniku i vama dati jednu poruku za njega. Sutra ujutru bit ću ovdje, iza ove grupe stabala. Prije nego što budete otišli u zamak, svratite da čujete od mene ono što treba da kažete mome jadnom prijatelju.

— Neću propustiti da dođem — reče redovnik.— Hvala vam, oče, do viđenja do sutra!— Neka mir gospodnji bude s tobom!Robin poljubi ruku starome redovniku koji se zatim udalji moleći se.— Da, vidjet ćemo hoće li sutra biti William obješen — ponovi Robin.— Vaši ljudi ne bi smjeli biti suviše daleko od trga — reče Allan.— Bit će oni tamo nadohvat glasa.— Kako ćete učiniti da ih vojnici ne vide?— Ne brinite se za to. Moji veseli drugovi znaju vrlo dobro kako da postanu nevidljivi čak i na glavnom putu.— Vidim da ste potpuno sigurni i da ćete uspjeti. Dragi Robine, i ja bih bio sretan kad bih imao vašu vjeru.— Viteže, dozvolite da oslobodim Williama, da ga odve-dem u Barnsdale i bacim u zagrljaj njegove vjerenice. A onda ćemo se pobrinuti za lady Christabel. Jer, kako ste čuli, svadba treba da se obavi tek za nekoliko dana. Imamo, dakle, vremena da se spremimo za borbu s barunom.— Idem u zamak — reče Allan — i pokušat ću otkriti tajnu ove komedije. Ako je barunu tek tako palo na pamet da raskine ugovor koji mu čast nalaže za svetinju, onda ću i ja imati prava da zaboravim na svaku obavezu poštovanja i da184po svom nahođenju izaberem način kako će lady Christabel, milom ili silom, postati moja žena.— Imate pravo, prijatelju, idite odmah u zamak. Barun ne očekuje vašu posjetu i vjerojatno će ga vaš iznenadni dolazak ostaviti bez obrane. Govorite mu odlučno i stavite mu do znanja da namjeravate upotrijebiti silu ako vam mirnim putem ne da lady Christabel. U međuvremenu, ja ću pripremiti pohod za sutra ujutro. Ako vam budem potreban, pošaljite jednog glasnika na mjesto gdje smo se sreli. Bilo u koje doba dana ili noći, tamo će stalno stražariti jedan od mojih drugova, i vi mu recite da vas dovede k meni... No, zaista, zar se ne plašite da, ako jednom uđete u zamak, nećete više lako izaći iz njega?— Barun neće upotrijebiti silu prema čovjeku kao što sam ja — odgovori Allan. — Jedino, možda, ako bi bio izložen suviše velikoj opasnosti. A ako se odlučio da da Christabel onom mrskom starcu, željet će da me se što prije oslobodi i neće me zadržavati u zamku. Do viđenja, dragi Robine, doći ću svakako da vas potražim prije večeri.— Čekat ću vas.Dok se Allan približavao vratima zamka, Robin, Halbert i Much uđoše u grad.Vitez, koji je ušao bez teškoća, našao se pred užasnim vlasnikom zamka. Avet, izašla iz groba, izazvala bi u barunu manji užas od onoga koji je osjetio kad je ugledao Allana'.Barun baci bijesan pogled na štitonošu, koji umače što je brže mogao.— Nisam očekivao da ću vas ponovo vidjeti — reče on gutajući viteza bijesnim pogledom.— Moguće je, milorde, da je tako, ali činjenica je da sam ovdje.— Vidim to vrlo dobro. Na moju sreću niste održali riječ. Ugovoreni dan istekao je jučer.— U velikoj ste zabludi, milorde, ja sam tačan. Došao sam na vrijeme na sastanak koji ste mi zakazali.— Ne mogu u to da vjerujem.— Veoma mi je žao što vidim da me stavljate u položaj da vam protivurječim. Mi smo preuzeli formalne obaveze jedan prema drugome, i ja sam u pravu da od vas tražim ispunjenje datog obećanja.185— A da li su s vaše strane ispunjeni svi uvjeti ugovora?— Svi. Bilo ih je tri: da ponovo uđem u posjed svojih dobara, da posjedujem sto hiljada zlatnika i da se vratim u roku od sedam godina i zatražim ruku lady Christabel.— Zar zaista posjedujete sto hiljada zlatnika? — zapita barun.— Da, milorde. Kralj mi je vratio moja dobra... I ne samo to, već mi je isplatio i rentu računajući od dana konfiskacije. Bogat sam i zahtijevam da mi sutra date lady Christabel.— Sutra? — povika barun. — A ako je sutra ne biste ovdje našli, da li bi ugovor bio raskinut?— Da, sutra... Slušajte me dobro, milorde. Savjetujem vam da se okanite paklenih namjera o kojima razmišljate ovoga trenutka. Pravda je potpuno na mojoj strani i nalazim se ovdje pred vama tačno u dogovoreno vrijeme da bih vam to dokazao. Prema tome, ništa mi na svijetu ne može uskratiti onu koju volim. Ako namjeravate pribjeći lukavstvu, uvjeravam vas da ću primijeniti grubu odmazdu. Poznat mi je jedan događaj koji se odnosi na vas lično, i ako me natjerate na to, ja ću ga saopćiti onome kome to bude potrebno.— O čemu se radi? — zapita uznemireno barun.— Za sada smatram nekorisnim svako objašnjavanje. Dovoljno je da vam kažem da raspolažem pismenim podatkom o nekim bijednim Englezima koji su ponudili da svoju domovinu stave pod tuđinski jaram.Barun problijedi.

— Održite obećanje koje ste mi dali, milorde, a ja ću zaboraviti da ste bili izdajica našega kralja.— Vi teže, vi vrijeđate jednog starca — reče barun pretvarajući se da se zgražava.— Govorim istinu i ništa drugo. Ako ne održite svoje obećanje, dostavit ću kralju dokaz vašeg patriotizma.— Imate sreću, Allane Clareu — reče barun uzdržanim tonom — da mi je nebo podarilo miran i strpljiv karakter ... Da sam, naprotiv, razdražljiv i nagao, platili biste skupo svoju smjelost, jer bih naredio da vas bace u opkope zamka.— To bi bila ludost s vaše strane, milorde, jer vas to ne bi spasilo od kraljeve osvete.186— Ali, viteže, zašto prijetite prije nego što ste doznali da li ja zaista namjeravam da vas odbijem?— Zato što znam sigurno da ste lady Christabel obećali jednom starom majmunu koji se zove sir Tristram od Golds-borougha.— Jeste li uvjereni da je tako? Tko je taj ishlapjeli brblji-vac koji vam je napričao te laži?— Nije važno tko mi je to rekao. Činjenica je da cijeli grad Nottingham vrši pripreme za tu neobičnu svadbu.— Ali ja ne mogu biti odgovoran za glupe laži koje kruže o meni.— To znači da nije istina da ste sir Tristramu obećali ruku svoje kćeri?— Dozvolite mi da ne odgovorim na ovo pitanje. Do sutra ću biti slobodan da razmislim i odlučim onako kako mi se bude činilo najpametnije. Dođite sutra i dobit ćete odgovor. Zbogom, viteže, molim vas da me ostavite samog.— Do viđenja, barune, i ne zaboravite da jedan plemić ima samo jednu riječ.— Dobro, dobro — progunđa starac okrećući mu leđa. Allan izađe uznemirenog srca. Stari barun je svakako smišljao neku majstorsku podvalu.Tek što je Allan izašao, barun naglo povuče za gajtan jednog zvona.— Pošaljite mi Crnoga Pierrea — reče on sluzi. Poslije nekoliko minuta pojavi se vojnik po koga je barunposlao.— Pierre — reče barun — imaš li dva-tri hrabra i pametna mladića koji su sposobni da bez puno riječi izvrše primljeno naređenje?— Da, milorde.— U redu. Jedan elegantan vitez u crvenoj odjeći upravo, izlazi iz zamka. Prati ga s ostalom dvojicom i učinite tako da mi više ne dosađuje... Jesi li razumio?— Potpuno sam razumio, milorde — odgovori Crni Pierre uz podrugljiv osmijeh, uhvativši rukom držak jednog dugačkog bodeža.—Bit ćeš bogato nagrađen, Pierre. Idi i učini to u najvećoj tajnosti i s najvećom razboritošću. Ako leptir odleti u187šumu, pusti ga neka uđe u cestar, tu ćeš biti slobodniji. Kad ga pošalješ na drugi svijet, sahrani ga pod jednim starim hrastom i pokrij zemlju lišćem i vriježom kupina da se leš ne može odmah pronaći.— Vaše naređenje bit će u potpunosti izvršeno, milorde, a kad me budete ponovo vidjeli, on će već spavati pod travom.— Očekujem te!Crni Pierre izađe iz zamka s dvojicom pratilaca i krenu tragom viteza.Allan, duboko zamišljen i s tugom u srcu, kretao se polako prema šumi. A razbojnici, vidjevši ga da ulazi pod krošnje stabala, ubrzaše korak i sakriše se iza jednog žbuna, spremni da se bace na mladića u podesnom trenutku.Allan je u međuvremenu tražio pogledom po okolini Robi-novog čovjeka koji je trebalo da ga pričeka, razmišljajući o najpogodnijem načinu da iščupa Christabelu iz očevih šaka.Bat koraka trže ga iz razmišljanja. On podiže glavu i spazi tri ubojice koji su dolazili k njemu s mačem u ruci. On se odmah nasloni na jedno stablo, isuka mač i upita zapovjedničkim tonom:— Bijednici, šta hoćete?— Tvoj život — povika Crni Pierre poletjevši prema njemu.— Natrag, nevaljalče! — viknu Allan pogodivši napadača u lice. — Natrag svi! — nastavi on izbivši Crnom Pierreu mač iz ruke.Lud od bijesa i razoružan, Pierre dohvati jednu granu i ponovo poletje prema AUanu udarivši ga po glavi tolikom snagom da vitez ispusti oružje i pade u nesvijest.— Lov je završen — uzviknu veselo Pierre pomažući jednom od prijatelja koji je ležao na zemlji. — Idite u zamak i ostavite me samoga. Ja ću razmisliti kako da ga dokusurim i da iskopam raku. Daj mi lopatu.— Evo je — odgovori jedan od Pierreovih ljudi i doda: — Pierre, osjećam se napola mrtav ? ne mogu hodati.

— Odlazi ili ću te ubiti.Kad je ostao sam, Pierre se baci na posao. Već je bio gotovo završio s kopanjem rake kad osjeti preko leđa strahoviti udar batine od koga se prostre po zemlji.188Čim se malo povratio od bola, Pierre podiže pogled i nađe se pred licem jednog snažnog mladića koji je nosio mantiju redovnika benediktinskog reda.— A, tako, lopove s prljavom njuškom — povika redovnik gromovito — ti se usuđuješ udarati po glavi jednoga plemića, a da bi sakrio svoje zlodjelo, namjeravao si da pokopaš žrtvu? Odgovaraj na moja pitanja, nevaljalče! Tko si ti?— Moj će mač odgovoriti umjesto mene — dobaci Pierre skočivši na noge. — Poslat ću te na drugi svijet, pa ćeš moći da pitaš sotonu za ime koje te interesira.— Nema potrebe da umrem da bih to saznao, brbljavče. Čitam ti na licu rodbinsku vezu s paklom. A sada ti savjetujem da ostaviš na miru mač, ako nećeš da te moj štap zauvijek umiri. Gubi se!— Neću prije nego što ti pokažem kako ga upotrebljavam— reče Pierre zadavši udarac koji redovnika rani u ruku.Redovnik ispusti krik i poletje kao munja na Crnog Pierrea udarajući ga pomamno batinom sve dok bijednik ne ispusti mač, dok mu se oči ne zamutiše i potpuno ne izgubi snagu da se brani.Kad ga je redovnik prestao mlatiti, Crni Pierre je bio mrtav.— Huljo! — procijedi redovnik iscrpen od umora i bola.— Zar si mislio da su moji prsti napravljeni zato da ih neki normanski pas odsiječe? Dao sam mu dobru lekciju. Žao mi je samo što neće iz nje izvući nikakvu pouku jer je mrtav. Utoliko gore! To je njegova greška a ne moja. Zašto je ubio ovog jadnog mladića? Ah, bože moj — poviče redovnik koji je u međuvremenu opipao vitezovo tijelo — još je živ! Stavit ću ga na leđa i odnijeti u skrovište. Jadni mladić i nije baš težak.I redovnik se uputi sigurnim i brzim korakom prema boravištu Robinove družine.U međuvremenu William je, zatvoren u jednoj ćeliji, s užasom očekivao trenutak izvršenja kazne. Jadnik je na svaki šum pažljivo naprezao sluh nadajući se još uvijek da će čuti daleki odjek roga Robina Hooda.189Naveče se ispovjedio. U zoru se grčevito molio i spremao da pođe s barunovim stražarima koji su ga morali odvesti u cik zore.Zaista, u određeni čas vojnici stigoše, staviše Williama u sredinu i pođoše prema gradu. Tek što su ušli u Nottingham, opkoliše ih građani koji su od rane zore čekali da prođe tužna povorka.Osuđenik se još uvijek nadao. Jedan potajni glas govorio mu je da Robin Hood nije daleko.Ali kad je stigao na podnožje vješala, jadnik je problijedio. Nije očekivao da će na ovako sramotan način umrijeti.— Želio bih da govorim s barunom Fitzom Alwineom — reče on odjednom.Barun je bio obavezan da u svojstvu šerifa prisustvuje izvršenju smrtne kazne.— Šta želite od mene? — upita barun.— Milorde, nema li nade za pomilovanje?— Ne! — odgovori hladno barun.— Onda bih vas molio za jednu milost koju mi nijedno plemenito srce ne bi moglo uskratiti — doda William mirno.— Kakva je to milost?— Milorde, ja pripadam jednoj plemenitoj saskoj porodici čije je ime simbol časti i nijedan njen član nikada nije bio prezren od svojih sugrađana. Ja sam plemić i vojnik i želim da umrem smrću jednog vojnika.— Bit ćete obješeni! — odgovori grubo barun.— Milorde, izlagao sam svoj život na bojištima i ne zaslužujem da budem obješen kao lopov.— Zaista? — dobaci podrugljivo barun. — A na koji biste način željeli da okajete izvršeni zločin?— Dajte mi mač i naredite svojim vojnicima da me dotuku kopljima. Hoću da umrem kao što umire pošten čovjek: slobodnih ruku i očiju uprtih u nebo.— Zar mislite da sam takva budala da bih izvrgao opasnosti život nekog od svojih ljudi zato da zadovoljim vaš hir? Nema ništa od toga? Bit ćete obješeni.— Preklinjem vas, milorde, imajte samilosti prema meni... Ne tražim ništa drugo, samo jedan mač ... Neću se njim190čak ni braniti... Vaši ljudi će moći slobodno da me isijeku na komade ...— Bijednice! — povika barun. — Ti koji si ubio jednoga Normana moliš sada za milost drugoga Normana! Ti si poludio ! Umrijet ćeš na vješalima! ... Nadam se da ćeš uskoro imati društvo razbojnika koji ugrožava ove krajeve, kao i hulja koje ga slijede.

— Da je taj čovjek, o kome vi govorite s toliko potcjenji-vanja, u mojoj blizini, ja bih se smijao vašoj razmetljivosti... No, ne zaboravite nikada, barune Fitze Ahvine, da će me Robin Hood osvetiti!— Neka samo dođe s cijelom svojom bandom! Dat ću da se podignu dvije stotine vješala! Krvnice! Vrši svoju dužnost!Krvnik stavi ruke Williamu na ramena. Jadnik se očajnički osvrtao na sve strane, ali videći oko sebe samo masu koja je šutjela i pažljivo promatrala što se događa, prepusti se sudbini.— Pričekajte! — povika u jednom trenutku drhtavim glasom stari hodočasnik. — Pričekajte! Moram dati nesretniku posljednji blagoslov.— Već ste izvršili sve svoje dužnosti — povika barun nestrpljivo. — Nećemo zbog toga odgađati izvršenje smrtne kazne.— Bezbožniče — povika hodočasnik. — Zar bi htio da ovog mladića lišiš brige svete vjere?— Obavite brzo svoje dužnosti! — reče barun nestrpljivo. — Sve me te dugačke litanije zamaraju!— Vojnici, malo se udaljite! — reče starac. — Posljednju ispovijest samrtnika ne može da čuje uho običnog čovjeka.Na jedan barunov znak vojnici se odmakoše, a William i hodočasnik nađoše se sami na podnožju vješala. Cak se i krvnik malo udaljio.— Ne miči se, Williame — reče hodočasnik nagnuvši se prema mladiću. — Ja sam Robin... Sada ću ti presjeći veze kojima si sapet... Pojurit ćemo među vojnike, a oni će od iznenađenja izgubiti glavu.— Da si blagosloven, dragi Robine! — prošapta William jedva svladavajući radost.191— Sagni glavu! Pretvaraj se da mi govoriš ... Dobro je! Evo, konopci su presječeni, a sada dohvati mač ispod moje mantije... Jesi li ga našao?— Da — prošapta VVilliam.— Odlično! A sada nasloni leđa na moja i pokažimo barunu da si još daleko od toga da budeš obješen.Jednim pokretom, bržim od munje, Robin zbaci s leđa mantiju hodočasnika i pred zaprepaštenim očima prisutnih pojavi se dobro poznato odijelo.— Milorde! — povika Robin mirnim i prodornim glasom— William Gamwell je član moje družine. Uzeli ste mi ga, a ja sam došao da ga odvedem! U zamjenu za njega ostavljam vam leš one hulje kojoj ste naredili da ubije viteza Allana Clarea.— Pet stotina dukata onome tko uhvati ovoga razbojnika!— zaurla barun. — Pet stotina dukata hrabrom vojniku koji mu sveže ruke na leđa!Robin baci prijeteći pogled po masi koja ostade nepokretna od divljenja.— Ne savjetujem nikome da izlaže svoj život — povika Robin. — Svugdje oko mene nalaze se moji drugovi.Rekavši to, on dunu u rog, a u istom trenutku jedna četa strijelaca izađe iz šume s napetim lukovima.— Na oružje! — povika barun. — Na oružje! Vjerni Normani, hrabro, uništite ove bandite!Ali oblak strijela pade kao kiša po vojnicima. Barun, i pored sve svoje vike, pojuri obuzet užasom k svome konju i poletje prema zamku vičući iz svega glasa. Građani, i sami zaplašeni, pojuriše za gospodarom, a i sami vojnici, zahvaćeni općom panikom, nisu mnogo oklijevali da slijede barunov primjer.— Robin i šuma! — vikali su za to vrijeme veseli drugovi goneći neprijatelje.Građani, vojnici i Robinova družina kao bujica preplaviše cijeli grad. Barun je prvi ušao u zamak, praćen od svih, osim Robinovih drugova koji, pošto su ispratili baruna posprdnim uzvicima, okrenuše leđa pozdravljeni od ostalog stanovništva koje još nije došlo k sebi od izvanrednog događaja.192XXII

ad je barun Fitz Alwine bio siguran da Robin ne namjerava podsjesti zamak, predao se mislima i planovima koji su bili jedan od drugog neostvarljiviji, zatvorio se u svoju sobu i počeo razmišljati o strašnoj smjelosti Robina Hooda, koji je usred bijela dana, samo s mačem u ruci, znao da drži na odstojanju brojno jaku četu. Razmišljao je o sramnom bijegu vojnika i proklinjao je njihov kukavičluk zaboravljajući da je baš on bio taj koji im je dao primjer.U jednom trenutku, sav izvan sebe, pojuri u dvorište gdje su njegovi ljudi raspravljali o događaju optužujući svoga gospodara za poraz. Barun je doletio kao bomba, naredio da se svi skupe u krug i održao im dugačak govor o njihovom sramnom kukavičluku, dodajući da nikada nije čuo tako nešto. Barunov bijes natjerao je vojnike da obore glave, jer su i sami povjerovali da su bili kukavice kad su se uplašili jednog čovjeka.

Kad je barun završio svoj pompozni govor, jedan od ljudi predloži da progone napadače do njihovog šumskog skrovišta. Prijedlog je bio popraćen uzvicima odobravanja, i svi su preklinjali svoga gospodara da im se stavi na čelo. Ali on, osjećajući se vrlo malo raspoložen da prihvati ovaj prijedlog učinjen u nezgodno vrijeme, odgovori da je veoma zadovoljan njihovom spremnošću, ali da trenutačno više voli ostati kod kuće.— Čestiti i hrabri ljudi — doda on — treba poslušati razum, a razum nam savjetuje da pričekamo povoljnu priliku da bismo se dokopali toga razbojnika. Za sada treba biti strpljiv.Rekavši to i plašeći se da njegovi ljudi ne budu suviše uporni u svom zahtjevu, barun se povuče misleći na ono što je za njega bilo daleko važnije. Imao je mnogo povjerenja u sposobnost i umješnost Crnoga Pierrea, pa je bio uvjeren da13 Robin Hood193je Allan Clare mrtav. Istina, Robin Hood je rekao da je Crni Pierre ubijen, ali je barunu bilo malo stalo do toga što je njegov najamnik životom platio zadatak koji mu je on povjerio.Oslobodivši se Allana Clarea, nije više bilo nikakve prepreke za vjenčanje Christabele i sir Tristrama, koji je bio tako blizu groba da je mlada supruga već mogla spremati crni udovički veo. Lijepa kakva je bila, mlada, slobodna i nečuveno bogata, lady Christabel je mogla poslije toga sklopiti brak koji bi je bio dostojan. — Ali kakav brak? — pitao se barun u svojoj nezajažljivoj želji da svojoj kćeri nađe supruga koji bi odgovarao svim njegovim nadama. Ponosni starac, koji je sanjao o sjaju engleskog dvora, dospio je čak do pomisli na sina Henrika II.U to vrijeme stalnih i žestokih borbi između raznih stranaka koje su vladale engleskim kraljevstvom, novac je bio od presudne važnosti. I zaista, nije bilo nemoguće da lady Christabel sa svojim bogatstvom postane princeza. Barun je već vidio sebe kao bliskog rođaka na dvoru i već je mislio o tome u koje bi vladajuće kuće ubacio unuke i praunuke. Ali u jednom trenutku sjeti se ponovo Robinovih riječi. Tko zna, možda Allan Clare zaista nije mrtav?— Moram se odmah u to uvjeriti — povika on i pozva jednoga slugu. — Da li je Crni Pierre kod kuće?— Ne, milorde, izašao je jučer u pratnji dvojice ljudi koji su se vratili bez njega. Jedan od njih je teže ranjen, a drugi napola mrtav.— Pošaljite mi onoga koji se još drži na nogama.— Odmah, milorde.Malo kasnije pojavi se jedan čovjek. Imao je povijenu glavu, a lijeva ruka mu je visila u marami.— Šta je bilo s Crnim Pierreom? — zapita barun.— Ne znam, milorde. Ostavio sam ga u šumi dok je kopao raku da sahrani tijelo mladoga plemića koga smo ubili.Na ovu vijest barun osjeti kako mu krv navire u lice. Pokušao je govoriti, ali mu to nije uspijevalo. Okrenu glavu i dade znak čovjeku da ode. A ovaj, koji ništa više nije ni tražio, udalji se polako odupirući se o zid.—■ Mrtav je! — prošaputa barun s izrazom koji je istovremeno pokazivao i radost i nemir. — Mrtav je, dakle!194Ostavimo baruna da se bori sa svojom savješću i pođimo da pronađemo čovjeka koga je on odredio za supruga svojoj kćeri.Sir Tristram je stalno bio u zamku gdje je trebalo da pričeka kraj tjedna. Barun je htio da se svadba obavi tu, ali je sir Tristram izričito zahtijevao da se obred izvrši u samostanu Linton, pola milje od Nottinghama.— Dobri moj prijatelju — reče barun odlučno kad je sir Tristram došao k njemu — nemojte sebi umišljati da se moja kći osjeća jako sretnom što će pripasti vama i da ide pred oltar s velikim oduševljenjem. Ne bih vam znao reći razlog zašto, ali imam predosjećaj da bi se u samostanu Lintonu zaista moglo dogoditi nešto što ne bi bilo prijatno ni vama ni meni.— Pratit će me moji ljudi — odgovori sir Tristram — ima ih dosta i hrabri su.— Kako hoćete... Samo, ako se dogodi neka nesreća, nećete imati nikakva prava da se žalite.— Budite mirni, barune. Preuzimam svu odgovornost na sebe! Osim ako nije grijeh da čovjek sam izabere gdje će se vjenčati.— Nadam se da niste zaboravili da mi dan prije vjenčanja morate predati milijun zlatnih dukata.— Novac je u mojoj sobi, barune, zatvoren u jednoj kasi — odgovori sir Tristram s dubokim uzdahom. — Naredit ću da se donese u vašu sobu na dan vjenčanja.— Budite oprezni!— Ne brinite, čuvam ga dobro.Dva starca se rastadoše. Jedan je otišao da pravi društvo lady Christabel a drugi se ponovo zadubio u svoja sanjarenja o veličini.

U dvorcu Barnsdaleu vladala je velika žalost. Sir Guy, njegova supruga i Williamove sestre provodili su sate tješeći jedno drugo a noću su oplakivali nestalog sina.195Dan poslije oslobođenja mladića, svi su se okupili u dvorani razmišljajući o Williamovu čudnom nestanku, kad odjednom na vratima odjeknu lovački rog.— To je Robin! — povika Marianna pritrčavši prozoru.— Sigurno nam nosi dobre vijesti! — doda Barbara. — Hajde, Maude, moraš vjerovati! Sigurna sam da se William vraća!— Oh, kad bi to bilo istina! — odgovori Maude plačući.— Istina je! Zaista je istina! — povika Barbara. — Wi-lliam dolazi s Robinom i s nekim nepoznatim mladićem.Maude i Marianna potrčaše prema vratima. Marianna odmah prepozna brata koji se već potpuno oporavio i dobro se osjećao. Djevojke padoše u zagrljaj mladićima.Maude je, jecajući, stalno ponavljala:— Williame, dragi moj Williame!A Marianna, objesivši se bratu oko vrata, nije bila sposobna da izgovori nijednu riječ.Nećemo opisivati radost cijele porodice kad je vidjela kako se, kao nekim čudom, vraća onaj koga su već oplakivali kao mrtvog.Pjesma i smijeh odagnaše uspomenu na suze. Sir Guy je blagosiljao Williama i njegovog spasioca, dok je lady Marianna stiskala na srce Maude.— Dragi Robine — reče Allan — sada kad smo mirni i na sigurnom mjestu, htio bih ti zahvaliti na svemu što si učinio za moju sestru.— Oh, brate — reče Marianna — kad bi ti znao kako je on bio dobar, kako je bio velikodušan, vi biste ga voljeli kao ... kao ...— Kao što ga ti voliš, je li tako? — reče Allan smiješeći se.— Da, kao što ga ja volim — odgovori Marianna, lica ozarenog od ponosa, ali i s drhtajem u glasu. — Ponosna sam što ti mogu priznati svoje osjećaje prema tom velikodušnom čovjeku koji je patio kad sam ja patila. Brate, Robin me voli, a ja sam mu obećala svoju ruku. Čekali smo na tebe da bismo zatražili od boga da blagoslovi našu vezu.— Ti me tjeraš da pocrvenim zbog svog egoizma, sestro — reče Allan — i to me obavezuje da dvostruko cijenim Ro-196binovo ponašanje. Tvoj prirodni zaštitnik bio je daleko, a ti si, dobra i draga sestro, čekala na njegov povratak da bi bila sretna. Oprosti mi! I hvala ti, dragi Robine. Nijedna riječ ne bi bila dovoljna da izrazi moju beskrajnu zahvalnost... Ti voliš Mariannu i Marianna tebe... Dobro, ja ti dajem suglasnost za njenu ruku i ponosan sam i sretan što mogu da te nazovem bratom.Vitez uze sestrinu ruku i stavi je u ruku mladića koji, ne mogavši više da se suzdrži, privuče Mariannu na grudi i snažno je zagrli.William je, sumanut od sreće, također grlio Maude.— Hoćeš li, Robine, da se vjenčamo još danas? — povika on veselo. — Odnosno, da se vjenčamo sutra, jer odgađati ono što se može odmah učiniti, to donosi nesreću. Ili... sada mi pade na pamet... Zar se ne bismo mogli vjenčati još danas? Šta ti kažeš o tome, Maude?Djevojka se poče smijati.— Kakva žurba! — povika vitez. — Nadam se da ću ubrzo moći da povedem pred oltar lady Christabel i tako bismo mogli da istoga dana proslavimo trostruko vjenčanje. Ako vam nije žao, Williame, pričekajte još jedan tjedan, pa ćemo biti svi istovremeno sretni.— Još tjedan dana? — povika William. — Ali to je nemoguće !— Hajde, VVilliame — povika Robin. — Jedan tjedan brzo će proći.— Znači, svi ste protiv mene — reče William obeshrabreno — pa čak i Maude, koja bi morala da mi pomogne, ostala je nijema. U redu, čekat ću i ja. Dođi, Maude, idemo u vrt.Činjenica je da je lady Christabel sedam dana kasnije bila sama u svojoj sobi, zavaljena u naslonjaču.Obukli su joj haljinu od bijelog satena, a fini veo pokrivao ju je cijelu. Lice joj je bilo blijedo, usne bezbojne i stegnute, a krupne oči netremice su upirale izgubljeni pogled u vrata. S vremena na vrijeme poneka vrela suza skotrljala bi joj se niz obraz kao jedini znak života u slomljenom tijelu.Prolazili su časovi bolnog iščekivanja. Djevojka je mislila da ovo neće preživjeti. Užasavala se pri pomisli da se približava čas žrtvovanja.197— Zaboravio me je! — povika ona u jednom trenutku sklapajući ruke bjelje od svoje haljine. — Zaboravio je ženu za koju je govorio da je voli i koja ga voli više od svega na svijetu. Zaboravio je na svoje obećanje i oženio se nekom drugom. Bože moj, bože moj, imaj samilosti prema meni! Nedostaje mi snage, srce mi se kida ... Koliko sam samo propatila! Zbog njega sam podnosila grubijanske

poglede i oštre riječi onoga koga sam prisiljena da poštujem. Zbog njega sam bez hroptanja podnijela samostansku samoću. Vjerovala sam u njega, a on me je obmanuo! ...Jecaj joj nadu grudi, a iz očiju joj navriješe suze. Lako kucanje na vratima prekine je u njenom bolnom razmišljanju.— Naprijed! — reče ona slabim glasom.Vrata se otvoriše, a u njima se pojavi smežurani lik sir Tristrama.— Gospođice — reče starac-vjerenik s osmijehom punim đavolske ironije — vrijeme polaska se bliži. Dozvolite mi da vam ponudim ruku. Pratnja nas čeka... Gospođice, mi ćemo biti najsretniji bračni par ...— Milorde — jedva izusti Christabel — tako sam slaba da nemam snage da iziđem.— Šta kažete, ljubavi moja? Ne razumijem ... Ako ste već spremni... Ako nas već čekaju ... Hajdete, budite dobri i pružite mi vašu lijepu ručicu.— Sir Tristrame — reče odjednom Christabel ustajući, plamenih očiju i drhtavih usana — poslušajte me, preklinjem vas!...— A šta to, miladv? Ne razumijem vas.— Poštedite me truda objašnjavanja — doda Christabel plačući i dalje — a ja ću vas, milorde, blagosiljati i molit ću se bogu za vas.— Jako ste uzbuđeni, lijepa moja golubice — reče sir Tristram slatkorječivo. — Smirite se, ljubavi moja, a večeras ili sutra, kad god budete to željeli, možete mi se ispovjediti. Sada nemamo vremena. Kad budemo vjenčani, onda ću vas slušati od jutra do večeri.— Za milost božju, milorde, saslušajte me odmah! Moj otac vas vara, a i vi sebe obmanjujete, ali ja neću da vam198pružam varljive nade. Milorde, ja vas ne volim, ne mogu vas voljeti, jer moje srce pripada jednom mladiću koji je bio moj drug iz djetinjstva... I ja mislim samo na njega, volim samo njega, milorde, a moja duša je vječno vezana uz njegovu.— Oh, zaboravit ćete tog mladića brzo kad postanete moja supruga.— Ne, milorde, nikada ga neću zaboraviti. Uspomena na njega usađena je duboko u mome srcu.— Da, znam to, u vašim se godinama vjeruje u vječnu ljubav, ali vrijeme kasnije čini svoje i sve odagna... Hajde, dođite, govorit ćemo sutra, a ja ću vam pomoći da između prošlosti i sadašnjosti nađete vjeru u budućnost.— Ah, milorde, vi nemate milosti!— Volim vas, Christabel!— Bože moj, smiluj mi se! — uzdahnu nesretnica.— On će zaista imati milosti — reče starac uzimajući Christabelinu ruku — i podarit će vam sreću i zaborav.S prijetvornim poštovanjem i nježnošću, pa čak i sami-lošću, sir Tristram poljubi hladnu ruku koju je držao u svojoj.— Budite sigurni da ćete biti sretni, gospođice. Christabel se bolno osmjehnu misleći: »Svakako ću umrijeti.«U samostanu Lintonu bile su izvršene velike pripreme. Skupocjeni tepisi ukrašavali su kapelu, a obilje cvijeća širilo je svoj miris po crkvi. Biskup iz Herforta, koji je trebalo da obavi svečanost, čekao je okružen fratrima na vratima crkve dolazak svadbene povorke. Tog trenutka pred biskupom se pojavi i jedan mladić koji je nosio malu harfu.— Velečasni — reče neznanac klanjajući se s puno poštovanja — vi ćete održati misu s pjevanjem u čast mladenaca, zar ne?— Da, tako je — odgovori biskup. — Ali zašto me to pitate?— Velečasni, ja sam najbolji harfist u Engleskoj i Francuskoj i na najraskošnijim svečanostima slušaju moju umjetnost. Čuo sam da se govori o svadbi sira Tristrama i kćeri baruna Fitza Alwinea, pa sam došao da ponudim svoje usluge Njihovom gospodstvu.199— Ako toliko vrijediš koliko se hvališ, dobro došao — reče biskup.— Hvala, velečasni.— Veoma volim muziku na harfi — nastavi biskup — i bilo bi mi jako drago ako bi htio da odsviraš nešto prije nego što stigne svadbena povorka.— Velečasni — odgovori stranac ponosno se uvijajući u svoj dugi ogrtač — kad bih bio skitnica što muči instrument kao oni koje obično slušate, uslišio bih vašu želju. No, ja obično sviram samo na velikim svečanostima.— Ti si nezahvalnik — primijeti biskup ljutito. — Naređujem ti da odmah nešto odsviraš!

— A ja vam kažem da neću do taci nijednu strunu prije nego što stigne svadbena povorka — dobaci stranac bez oklijevanja. — No, tada ćete, velečasni, čuti muziku koja će vas opčiniti, budite u to sigurni.— U redu, brzo ćemo moći da ocijenimo tvoju vrijednost — reče biskup. — Evo mladenaca!Stranac se povuče, a biskup krenu u susret povorci. Prije nego što je ušla u crkvu, lady Christabel, koja se jedva držala na nogama, obrati se ocu:— Oče moj — reče ona tiho — smilujte mi se. Ova svadba bit će moja smrt.Ali jedan barunov oštar pogled bio je dovoljan da jadnica ušuti. I pored toga, ona se obrati sir Tristramu dodirujući nemirnom rukom mišicu starca:— Milorde, nemojte biti bezosjećajni! Ne zaboravite da o vama ovisi moj život. Imajte sažaljenja prema meni.— O tome ćemo govoriti kasnije — odvrati sir Tristram dajući znak biskupu da uđu u crkvu.Barun je, uzevši je za ruku, upravo vodio svoju kćer pred oltar, kad jedan snažan glas zagrmi:— Stojte!Barun uzviknu, sir Tristram , se osloni na vrata teturajući, dok je stranac uzeo za ruku lady Christabel. Jedini koji nije izgubio glavu bio je biskup.— Zlonamjerni bijednice! — reče on prepoznavši harfista. — Kako se usuđuješ staviti svoju prljavu šapu na ruku ove plemenite dame?200— Proviđenje me šalje njoj u pomoć — odgovori stranac Barun se ohrabri i poleti na harfista.— Tko ste vi? — zapita on oholo. — Zašto ste došli da remetite ovu svetu svečanost?— Nesretnice! — povika neznanac. — Vi nazivate svetom svečanošću prisilnu vezu nejake djevojke s jednim starcem! Milady — doda on klanjajući se s poštovanjem pred Christa-belom — vi ste došli u kuću gospodnju da dobijete ime jednog poštenog čovjeka, i tako neka bude... Budite hrabri! Božja dobrota bdi nad vašom vjernošću i vašom nevinošću.I harfist razveza gajtan koji je vezivao njegovu dugu odjeću i prinese ustima lovački rog.— Robin Hood! — povika barun.— Robin Hood! Allanov prijatelj ... — prošaputa Christabel.— Da, Robin Hood i njegova družina — odgovori neznanac pokazujući gusti stroj koji se bez mnogo buke uvukao usred svadbene povorke.U istom trenutku jedan bogato obučeni vitez klekne pred lady Christabel.— Allan! Dragi moj Allan! — povika djevojka sklapajući ruke. — Neka vas bog blagoslovi! Niste me zaboravili!— Monsinjore — reče Robin približavajući se biskupu otkrivene glave i s držanjem punim poštovanja — vi ste upravo htjeli da protiv svakog ljudskog i društvenog zakona sjedinite dva bića koja nisu bila određena od boga da žive pod istim krovom. Vidite li ovu djevojku? Vidite li supruga koji je htio* da joj se nametne koristeći škrtost njenoga oca? Ali, lady Christabel je već nekoliko godina vjerena s mladim vitezom Allanom Clareom, bogatim i plemenitim kao i ona. On je voli,, ona ga voli, a mi ponizno molimo da posvetite ovu zakonitu • vezu.— Ja se svim silama opirem tom braku — povika barun pokušavajući da se oslobodi čvrstog zagrljaja Maloga Johna kome je bilo povjereno da se pobrine za njega.— Da šutiš, ti čovječe bez srca! — reče Robin Hood. — Zar se usuđuješ da na pragu crkve podižeš glas, ti koji si htio-prekršiti dato obećanje?20!— Nisam ja dao nikakvo obećanje! — reče grubo Fitz Ahvine.— Monsinjore — nastavi Robin — hoćete li vjenčati ovo dvoje mladih?— Ne mogu bez očeva pristanka — odgovori biskup.— A ja tu suglasnost nikada neću dati!— Monsinjore — nastavi uporno Robin ne obazirući se na barunove prosvjede — očekujem da mi kažete svoju posljednju riječ.— Ne mogu da odgovorim na vaš zahtjev. Obavijesti koje nalaže crkva nisu objavljene, a propis zahtijeva...— Pokorit ćemo se zakonu — reče Robin. — Prijatelju Mali Johne, objavite obavještenja o mladencima.Mali John posluša najavljujući tri puta vjenčanje Allana Clarea i lady Christabele Fitz Alwine. No, biskup je opet odbio.— Vaša je odluka, dakle, konačna, monsinjore? — upita Robin.— Da.— Vrlo dobro. Ali ja "sam predvidio i taj slučaj i poveo sam jednog svećenika koji ima pravo kao i vi da izvrši obred vjenčanja. Oče — nastavi Robin Hood obrativši se starom redovniku koga nitko nije primjećivao — budite dobri i uđite u kapelu. Mladenci će vam ...

Stari fratar bio je onaj isti hodočasnik koji je Robinu ustupio kabanicu da bi spasio Williama. On polako pođe naprijed i reče:— Evo me s vama, djeco, molim se za one koji trpe i tražim od boga da oprosti grešnicima.Svečanost poče. U međuvremenu biskup se povukao. Sir Tristram je s vremena na vrijeme muklo jaukao, dok je Fitz Ahvine gunđao prigušeno poneku prijetnju.— Tko daje nevjestu suprugu? — zapita hodočasnik pružajući ruke nad glavom Christabele koja je klečala pred njim.— Hoćete li vi da odgovorite, milorde? — upita Robin.— Budite milostivi, oče moj — preklinjala je Christabel.— Ne, i sto puta ne! — povika barun. Onda se ponovo umiješa Robin.— Pošto otac ove plemenite djevojke odbija da održi svoje obećanje, ja uzimam njegovo pravo. Ja, Robin Hood, dajem i202udjeljujem kao suprugu vitezu Allanu Clareu lady Christabel Fitz Ahvine.Svečanost je bila upotpunjena. Tek što su Allan i Christabel postali muž i žena, u crkvi se pojavi porodica Gamvvell.Robin Hood pođe u susret Marianni i odvede je pred oltar, a to isto učini i William s Maude.Prolazeći tik pored Robina koji je klečao kraj Marianne, William prošaputa:— Napokon je došao dan sreće! Pogledaj, Robine, kako Maude blista od ljepote.— Tiho, Williame, i moli se Svevišnjem da ti usliši molitvu.— Da, molit ću se čitavom dušom — odgovori William beskrajno sretan.— Hulje! — rikao je za to vrijeme barun prateći i protiv svoje volje gorostasnog Malog Johna koji ga je pažljivo gurao k izlazu iz kapele.Trenutak kasnije kapela je bila pusta.Fitz Alwine i sir Tristram, čiji su se konji razbjegli, krenuše pod ruku prema zamku u duševnom stanju koje je nemoguće opisati.— Fitze Alvvine — reče sir Tristram — mislim da je jasno da ćete mi sada morati vratiti milijun zlatnih dukata koje sam vam povjerio.— O, to nikako, dragi sir Tristrame, ja nisam kriv za ono što se dogodilo. Štaviše, moram vam reći da se nesreća ne bi ni dogodila da ste poslušali moj savjet. Da ste pristali da se vjenčate u notingemskoj kapeli, vaša sreća bila bi osigurana. Ali vi ste pretpostavili raskoš sreći a dan večeri, i eto vam lijepog ishoda. Taj bijednik je odveo moju kćer. Sada i ja imam pravo na naknadu za taj gubitak koji ste mi nanijeli i zadržavam vaš novac.Za to vrijeme sluge dvojice plemića, prateći ih na odstojanju, ismijavali su ih među sobom zbog tog neobičnog događaja.U isto vrijeme prava svadbena povorka, u pratnji vesele družine, išla je brzo šumom koja kao da se pripremila da primi tri sretna bračna para. Drveće osvježeno rosom širilo je gusto zeleno lišće nad novim gostima. Dugačke lisnate grane,203načičkane cvijećem, pružale su se od jednog do drugog stoljetnog hrasta, između dežmekastih brijestova i vitkih topola. Na jednom prostranom raskršću bila je pripremljena gozba, a u neposrednoj blizini priređena je i velika plesna dvorana, ukratko, sve je bilo organizirano da se uzvanici mogu razveseliti i osjećati ugodno.Velik broj djevojaka iz Nottinghama odjevenih u bjelinu, došao je da uveliča svojim prisustvom ovu dragu svečanost što je priređuju Robin Hood i njegovi prijatelji. Iskrena srdačnost i nepomućena radost obuzimala je srca svih prisutnih.Maude i VVilliam, držeći se za ruke, sretni i radosni šetali su sami alejom koja se nalazila pokraj plesne dvorane, kad najednom ugledaju fratra Tucka.— No, hrabri Tuck, veseli Gilesu, moj gorostasni brate — poviče VVilliam smiješeći se — prolaziš li ovuda s dobrom namjerom da s nama prošetaš? Dobro došao, Gilesu, dragi moj prijatelju, i učini mi tu uslugu da zajedno sa mnom promatraš riznicu moje duše, moju dragu ženu, moje najveće dobro. Pogledaj ovog anđela, Gilesu, i reci mi postoji li pod kapom nebeskom dražesnije stvorenje od moje ljupke Maude? No čini mi se, dragi Tuck — nastavi mladić ozbiljno promatrajući zabrinuto fratrovo lice — čini mi se da si žalostan. Što ti je? Ded reci nam uzrok svoje tuge, a mi ćemo nastojati da te utješimo. Maude, ljubavi moja, budimo ljubazni s njime. Pođi s nama, Gilesu, slušat ćemo najprije što te muči, a onda ću ti pripovijedati o svojoj dragoj ženi, pa će se tvoje staro srce pomladiti u toj duhovnoj vezi s mojom mladošću i srećom.— Nemam ti što povjeriti, VVilliame — reče fratar nekako isprekidano — sretan sam što te vidim na vrhuncu tvoje sreće.— Usprkos tome, prijatelju, mogao sam s iskrenom tugom u srcu primijetiti tvoj neveseli izraz lica. Ded reci mi što ti je?

— Ništa — odgovori fratar — ništa, osim što mi glavom prolazi jedna misao, neka luda vatra koja pali moj jadan mozak, ludi đavo koji para moje srce. Eto, Williame, ne znam bih li ti zaista to morao reći: već nekoliko godina sam živio u nadi da će ta mala vještica što se tako nježno drži uz tebe biti meni zraka sunca, radost mog života, moj najdraži i najmiliji dragulj.204— Kako, jadni moj Tuck, ti si do te mjere volio moju dragu Maude?— Da, Williame.— Ako se ne varam, ti si je poznavao prije nego Robin?— Da, prije nego Robin.— I ti si je volio?— Na žalost, da — uzdahnu fratar.— Tu se ne može ništa promijeniti — nastavi William nježno i poljubi u ruku svoju ženu. — Robin se zaljubio u nju na prvi pogled, a ja sam je obožavao od trenutka kad sam je prvi put ugledao, a sada, Maude, sada si moja.Nakon ovog spontanog oduševljenja William ušuti, fratar obori pogled, a Maude, rumena čela, upravi svome suprugu smiješak pun nježnih osjećaja.— Ipak se nadam, dragi Tuck — nastavi VVilliam nježnim glasom — da moja sreća nije za tebe patnja. Ako sam ja danas sretan, platio sam to pravo da mogu Maude nazvati svojom ljubljenom suprugom čitavim nizom bola i patnji. Ti ne znaš za očaj neuzvraćene ljubavi, ti ne znaš za progonstvo, ti nisi venuo daleko od one koju voliš, ti nisi gubio životnu snagu, svoj mir i svoje zdravlje.Nabrojivši tako sve svoje patnje, VVilliam baci pogled na crveno fratrovo lice i prasne u luđački smijeh.Fratar Tuck je imao preko sto kilograma, a njegovo rascvjetano lice podsjećalo je na puni mjesec.I Maude, koja je shvatila zašto se VVilliam počeo tako smijati, spopadne smijeh, a i Tuck prasne u naivni smijeh.— Sasvim se dobro osjećam — reče Tuck simpatično i dobroćudno — no, to ništa ne smeta da... konačno, ja se snalazim. Zaboga, dragi moji prijatelji — nastavi on uhvativši za ruke dvoje mladih ljudi svojim velikim šakama — ta ja vam od srca želim jednome i drugome mnogo sreće. Ali ipak, slatka Maude, tvoje prekrasne oči dugo su mi kljuvale mozak. Na kraju krajeva, na to ne treba više misliti. Ja sam iz toga izvukao mudru moralnu pouku, potražio utjehu za svoju tešku bol i našao sam je.— Našao si je? — uskliknu jednoglasno VVilliam i Maude.— Da — odgovori Tuck smiješeći se.205— Djevojku crnih očiju? — upita koketno Maude — djevojku koja zna cijeniti tvoje odlike, oče Gilesu?Fratar se stane smijati.— Da, doista — odgovori on — moja je utjeha dama sjajnih očiju i crvenih usana. Pitate me, draga Maude, znade li cijeniti moje odlike? Na to je pitanje teško odgovoriti. Moja draga tješiteljica vrlo je nestašna, i nisam ja jedini kome ona uzvraća poljubac.— I ti je ljubiš? — reče William glasom u kome je bilo i sažaljenja i prijekora.— Da, ljubim je — odgovori fratar — a ona, kako vam upravo rekoh, vrlo širokogrudno dijeli svoje naklonosti.— Pa to je nedostojna žena! — reče Maude pocrvenjevši.— Kako je to moguće, Tuck — nastavi William — da se pošten čovjek, čestit čovjek kao što si ti, može spustiti na tako niske grane? Što se mene tiče, kad bi se radilo o tome da volim takvu ženu, ja bih radije...— Pst! Pst! — prekine ga fratar Tuck — budi pametan, Williame!— Pametan! Pametan?— Jer ti ne pristoji govoriti ružne stvari o osobi koju si tako često ljubio.— Ti si ljubio tu ženu! — poviče Maude glasom punim prijekora.— Maude! Maude! To je najobičnija laž — odvrati Wil-liam.— To nije laž — reče mirno fratar — ti si je grlio, i to ne jednom, već deset, dvadeset puta.— Oh, Williame, VVilliame!— Ne slušaj ga, Maude, on ne govori istinu. Hajde, Tuck, reci istinu. Zar sam ja zaista grlio tu ženu koju ti voliš?— Da, i ja ti to mogu dokazati.— Čuješ li to, VVilliame — reče Maude gotovo kroz plač.— Čujem, ali ne razumijem — odgovori mladić. — Gilesu, tako ti našeg prijateljstva, zaklinjem te, suoči me s tom ženom, pa ćemo vidjeti hoće li ona imati drskosti da potvrdi tvoju neslanu tvrdnju.— Upravo to i hoću, Williame, i kladim se s tobom, ne samo da ćeš biti prisiljen priznati svoju naklonost prema njoj

206već da ćeš joj još jednom pokazati kako je voliš, pa ćeš jezagrliti.— To ja neću — reče Maude obujmivši Williama rukama oko vrata. — Neću da on govori s tom ženom.— On će govoriti s njom i zagrliti je — odvrati fratar s neobičnom upornošću.— To je nemoguće — dobaci Maude.— Pokaži mi svoju dragu, oče Gilesu. Gdje je?— Što te briga, Williame — reče Maude. — Nije moguće da je želiš vidjeti; a onda... a onda, Williame, mislim da dotična osoba ne bi bila baš zgodno poznanstvo za tvoju ženu.— Imaš pravo, draga moja ženice — reče William polju-bivši Maude u čelo. — Ona nije dostojna ni da te pogleda. Dragi moj Tuck — nastavi William obrativši se fratru — ti bi mi učinio veliku uslugu kad bi prestao s tom šalom koja je tako neugodna mojoj ženi. Nemam ni želje ni volje da vidim ženu koju ti voliš, pa prema tome ne govorimo više o tome.— Potrebno je ipak, VVilliame, da je vidiš i da se suočiš s njom, jer radi se o tome govorim li istinu ili ne.— Ne, ne, ni u kom slučaju ne! — reče Maude. — Wil-liamu nije stalo do tog susreta, a meni bi to bilo odviše mučno.— Ja ću vam je pokazati — nastavi tvrdoglavi Giles — i evo je! — Rekavši to, Tuck izvuče ispod mantije srebrnu bocu i, dignuvši je u visinu VVilliamovih očiju, reče mu: — Pogledaj moju divnu bocu, moju dragu tješiteljicu, i usudi se reći još jedanput da je nisi nikada ljubio.Dvoje mladih ljudi stanu se veselo smijati.— Priznajem svoj grijeh, dobri moj Tuck! — usklikne VVilliam i uzme bocu. — Molim svoju dragu ženicu za dozvolu da ovu staru prijateljicu prijateljski poljubim u njene crveneusne.— Dopuštam ti, VVilliame! Pij u sreću i zdravlje šaljiv-džije-fratra.VVilliam gucne malo crvene tekućine i vrati bocu Tucku, a ovaj je u svom oduševljenju iskapi do dna.Nakon toga se naša tri prijatelja, primivši se ispod ruku, malo prošeću, a onda ih zovne Robin, i oni se vrate k ostalim gostima.207Robin je Mucha predstavio Barbari rekavši joj da je taj lijepi mladić onaj davno najavljeni suprug, no Barbara, nestašno zatresavši uvojcima svoje plave kose, reče da se još Xie bi htjela udati.Što se tiče Malog Johna, koji po svojoj prirodi nije bio veseljak, toga dana je obasipao Ijubaznošću svoju rođaku Winifredu. Nije bilo teško pretpostaviti da su dvoje mladih imali da povjere nešto jedno drugom jer su stalno govorili {tiho, uvijek plesali zajedno i izgledalo je da ne vide ništa od ,onoga što se događa oko njih.Christabel je bila presretna i prekrasna, iako još uzbuđena zbog neočekivanog načina na koji se odvojila od oca. Bila je toliko slaba od pretrpljenih patnji da je više voljela sjediti pored Allana na jednoj uzvišici ukrašenoj sagovima i cvijećem. Izgledala je kao kraljica svečanosti.Nježno priljubljena uz ruku svoga muža, Marianna mu je šaputala:— Doći ću da živim s tobom, Robine. Kad budeš dobio kraljevo oproštenje, živjet ćemo sami i spokojni.— Ljubavi moja, bit će bolje da ti boraviš u Bernsdaleu.— Ne, Robine, moje srce bi otišlo s tobom, a bez njega ne mogu živjeti.— Dobro, ljubavi moja — odgovori uzbuđeno mladić. — Neka bude kako ti hoćeš! Ponosan sam na tebe i učinit ću sve što je u mojoj moći da budeš zadovoljna svojim novim životom.

sXXIII

arianna je ostala pri svom prijedlogu i, usprkos ' ponovljenom blagom otporu Robinovu, otišla je da živi s njim u Šervudskoj šumi. Allan Claire, koji je, kao što smo već rekli, imao jednu krasnu kuću u

Mansfeldskoj dolini, nije uspio nagovoriti sestru da živi s njim i Christabelom. Marianna je čvrsto odlučila da ne napušta svoga muža.Odmah poslije svadbe vitez je ponudio kralju Henriku II svoja dobra u Huntingdonshireu za dvije trećine njihove vrijednosti pod uvjetom da potvrdi javnom poveljom njegov brak s lady Christabel Fitz Alwine. Henrik II, koji je pohlepno koristio svaku priliku koja mu se pružala da bi kruni pripojio naj-bogatije engleske posjede, prihvati prijedlog i potvrdi svadbu dvoje mladih. Allan Claire je obavio posao razumno i hitro, a kralj se sa svoje strane pokazao tako zadovoljan da je, kad su barun Fitz Ahvine i biskup od Hereforta stigli na dvor, sve već bilo okončano i neopozivo.Nije potrebno naglasiti koliko su prelat i normanski plemić pokušavali da kod kralja izazovu srdžbu na Robina Hooda. Kako su oni uporno navaljivali, Henrik II je smatrao da je korisno u nečemu i popustiti pa je dao biskupu pravo ne samo da uhapsi prognanika već i da ga osudi na smrtnu kaznu.I tako, dok su dva Normana kovali zavjeru protiv njega, Robin je bezbrižno i sretno živio u hladu Šervudske šume, a s njim su bili i Crveni William i njegova Maude.Zna se da je Robin bio pažljiv prema lijepom spolu, nešto po svojim prirodnim sklonostima a nešto i zbog poštovanja prema ženi koja je nosila njegovo ime. Robinove osjećaje dijelili su i članovi njegove družine. Zbog toga su djevojke iz okolice mogle bez ikakva straha prolaziti šumskim stazama. Ako je netko od njih izveo koju od ovih gracioznih prolaznica, pozvao bi je ljubazno na ručak. Zatim, kad je ručak bio završen, otpratio bi je kroz šumu. Nikada nije zabilježen slučaj da se14 Robin Hood209neka od djevojaka požalila na ponašanje svojih pratilaca. Ugla-đenost Robinovih drugova bila je toliko poznata da su se mnoge djevojke, laka koraka a i laka srca, zabavljale po dolinama u sjenkama Šervudske šume.Na dan vjenčanja, plešući s članovima vesele družine, mnoge djevojke nisu propustile da pomisle na to kako je sigurno veoma zabavno živjeti tako uzbudljivim životom. Razumije se da su veseli drugovi iskoristili priliku, a lijepe djevojke iz Nottinghama primijetile su da su i riječi i pogledi Robinovih sljedbenika bili neodoljivo izražajni.Ovo otkriće dalo je rezultate koje je moralo dati. Opat Tuck našao se u čudu od posla, zauzet od jutra do večeri bla-gosiljanjem sve novih i novih parova. Razumljivo je da je redovnik gorio od radoznalosti da dozna ne predstavljaju li ovi brakovi neku vrst veoma izuzetne prirode. Ali čini se da njegova radoznalost nije bila zadovoljena.Novo naselje u šumi proživljavalo je, dakle, sretne dane. Podzemna spilja koju smo već upoznali bila je podijeljena na odaje i male stanove koji su služili samo kao spavaće sobe. Proplanci su bili dnevna soba i blagovaonica. Jedino bi se zimi sklanjali kako su najbolje znali u podzemna skloništa.Lako je pretpostaviti kakvu je promjenu na bolje značio za ove ljude i žene radostan i spokojan život u šumi. Gotovo svi saskog porijekla, svi među sobom vezani kao članovi jedne porodice, svi su više ili manje nekada trpjeli zvjerska tlačenja osvajača.Družina Robina Hooda nametnula je dažbinu samo dvama društvenim slojevima: normanskim plemićima i predstavnicima crkve. Prvima zato što su Sasima oduzeli sve, i očevinu i plemićke titule, a drugima jer su na račun potlačenog naroda nagomilavali ogromna bogatstva.Robin je udario teške namete Normanima, ali su se ti nameti ipak ubirali bez prolijevanja krvi. Njegova naređenja bila su dosljedno poštovana jer se znalo da bi neposlušnost bila kažnjena smrću. Oštrinu ove discipline družina je rado prihvatila jer su ljudi poznavali pravedni i viteški karakter svoga vođe. S vremena na vrijeme poduzimani su kazneni pohodi pomoću kojih je trebalo prisiliti družinu da napusti svoje sklonište. No, vlasti su zatim same, umorne od borbe koja ni-210kada ni do čega nije dovela, prestale s gonjenjem. A popustljivost koju je pokazivao Henrik II dovela je Normane do uvjerenja da je bolje bez mnogo protesta podnositi susjedstvo svojih protivnika. Marianna je ustanovila da je život u šumi ljepši nego što se nadala. Govorila je, smijući se, da se osjeća rođenom za to da bude kraljica ovog veselog plemena. Ljubav i pažnja, kojim je bio okružen Robin, laskali su njenim osjećajima prema suprugu i bila je ponosna što se mogla osloniti na njegovu čvrstu ruku. Lijepa Šervudska šuma pružala joj je neopisiva zadovoljstva. Čas je s Robinom prolazila kroz slikovite doline, čas se zabavljala učenjem igara koje su se tada igrale. Muž joj je poklonio nekoliko sokola, i ona je naučila da ih vješto i sigurno pušta.Ali njena najomiljenija zabava bila je strijeljanje lukom. Robin ju je s neumornim strpljenjem upućivao u sve tajne vještine strijeljanja, a Marianna je pažljivo slušala njegove pouke. Nikada ni jedan učenik nije bio poslušniji od nje. A istina je i to da je uskoro rukovala lukom s mnogo umješnosti, dok je za Robina i njegove drugove bilo zadovoljstvo da promatraju Mariannu u zelenoj bluzi s lukom u ruci.Upoznavši sve tajne vještine u kojoj je Robin bio nenadmašiv, Marianna je svojom nevjerojatnom spretnošću izazivala divljenje i poštovanje stanovnika šume, pa su čak i građani Mensfelda i Nottinghama dolazili u grupama da se dive njenom znanju.

Tako je prošla godina radosti, sreće i zabava. Allan je postao otac lijepe djevojčice, Robin i William dobili su lijepe sinčiće, a trostruki radosni dogođaj bio je proslavljen plesovima i razonodama svih vrsta.Jednoga jutra, pod drvetom pod kojim su se vođe uobi-čavali sastajati radi dogovora, našli su se na okupu Robin, Wil-liam i Mali John. Uto se začu daleki topot.— Johne — reče živo Robin — ovo je konjski kas. Idi i pogledaj tko dolazi.Mali John i VVilliam nastadoše u cestaru ravnajući se prema zvuku topota i tako se prikriše da su mogli promatrati putnika a da sami ne budu otkriveni.211— Za ime božje, pa to je neki ubogi đavo koji jako žalosno izgleda — reče William osmjehujući se sažaljivo. — Kladim se da mu njegovo bogatstvo ne zadaje mnogo briga.— Ipak — odgovori Mali John — možda se on tako obukao da ga ne bismo prepoznali. Hajde da vidimo da li je lukaviji od nas.Iako je bio obučen kao vitez, putnik je zaista izazivao sažaljenje. Njegova odjeća vijorila se na vjetru, kukuljica mu je padala na ramena, a glava obješena kao da je utonuo u duboko razmišljanje ili veliku bol. No, duboki glas Maloga Johna trže ga iznenada iz razmišljanja.— Dobar dan, strance — reče naš prijatelj prilazeći mu.— Dobro došli u našu šumu. Očekivali smo vas s nestrpljenjem.— Očekivali ste me? — ponovi neznanac promatrajući netremice vedro lice Maloga Johna svojim melankoličnim pogledom.— Da, gospodine — reče William — naš vođa traži vas na sve strane i već je prošlo tri sata kako očekuje da sjednete za njegov stol.— Koliko ja znam, nitko me ne očekuje — odgovori uglađeno stranac. — Siguran sam da ste pogriješili i da ja nisam uzvanik koga očekuje vaš vođa.— Oprostite mi, gospodine — ali radi se baš o vama! Vođa je doznao da ćete danas proći Servudskom šumom.— Nemoguće! Nemoguće! — ponavljao je stranac.— Može da bude i nemoguće, ako tako hoćete, ali je istina — odgovori William.— A kako se zove onaj koji želi da se pokaže tako ljubazan prema jednom siromašnom putniku?— Robin Hood — odgovori Mali John jedva skrivajući osmijeh.— Robin Hood, čuveni odmetnik? — zapita iznenađeno stranac.— On lično.— Čuo sam još odavno priče o njemu — nastavi putnik — a plemenito držanje koje su mu pridavali izazivalo je kod mene uvijek mnogo simpatija. Veoma sam zadovoljan što mi se pružila prilika da ga upoznam jer znam da ima dobro i odano212srce. Prihvaćam s radošću njegov ljubazan poziv iako ne znam otkud je mogao doznati da ću proći Servudskom šumom.— To će vam Robin lično saopćiti — odgovori Mali John.— Onda neka bude po vašoj želji! Pokažite mi put, i ja idem s vama.Mali John dohvati uzde putnikova konja i povede ga stazom koja je vodila do raskršća gdje ih je čekao Robin. William je bio u zaštitnici. Mali John je bio siguran da se putnik pretvara da je siromašan i tužan samo da bi mirno mogao proći šumom. William je naprotiv mislio da je putnik sigurno neki ubogi đavo od koga se neće moći iščupati nikakvo drugo zadovoljstvo osim da se vidi kako pohlepno jede odličan ručak.Kad su došli pred Robina, ovaj pozdravi pridošlicu i pažljivo ga promotri, dok je stranac namještao kako je najbolje znao svoju jadnu odjeću. Ovaj gest učinjen otmjenim pokretima izazva kod Robina isto uzbuđenje kao i kod Malog Johna, i on je bio uvjeren da se putnik pretvara da je jadan i odrpan kako ga ne bi udarili po džepu.No, usprkos tome, Robin je primio neznanca s mnogo srdačnosti i pozvao ga da sjedne naredivši jednom iz družine da se poštara za konja.Ručak dostojan kraljevske trpeze bio je poslužen na travi. Kao i uvijek, Robin je bio na visini svoga ugleda velikodušnog domaćina.Priznavši da bol izoštrava tek, mora se reći da je stranac bio sigurno veoma nesretan, jer se bacio na hranu s takvom pohlepom kao da dvadeset i četiri sata nije ni vidio hranu, a zalogaje je gurao nadolje dugim gutljajima vina.Kad su završili s jelom, Robin i gost se opružiše pod jednim stablom da bi mirno porazgovarali.Robin je primijetio da se vitez izražava o ličnostima i stvarima na način potpuno stran običnim ljudima.Robin, kao što znamo, nije volio pretvaranje. Zato je pribjegao lukavstvu. No, i pored najboljeg dojma koji je na njega ostavio stranac, Robin je, uvjeren da ovaj krije svoje pravo lice, odlučio da skupo naplati današnji ručak.

Razgovor se vodio o nezahvalnosti. Stranac reče:— Duboko prezirem ovaj porok i mogu izjaviti da se u čitavom svom životu nikada nisam o to ogriješio. Dozvolite213mi da vam se srdačno zahvalim na prijemu koji ste mi učinili i ako vas sretne okolnosti budu dovele u okolinu opatije Sainte-Marie, ne zaboravite da ćete u zamku Plaine naći iskreno i odano gostoprimstvo kao što je i vaše.— Gospodine viteže — odgovori Robin — ličnosti koje ja ugostim u šumi nikada neće biti izložene dosadi moje posjete. Onima kojima je potreban dobar ručak ja sa zadovoljstvom dajem mjesto za svojim stolom. Međutim, nisam odviše velikodušan prema putnicima koji mogu da plate moje gostoprimstvo. Vjerujem da bih pogodio ponos čovjeka kome se sreća osmjehne da besplatno jede i pije. Zato nalazim da je bolje za njega, a i za mene, da mu kažem: »Moja šuma je krčma, ja sam krčmar, a moji veseli drugovi krčmari pomoćnici. Radi se, dakle, o jednoj velikoj krčmi i platite odgovarajuću cijenu za ono što ste dobili.«— Evo zgodnog načina da se ocijeni situacija i mudrost sistema za naplaćivanje dažbine. Čuo sam da hvale ljubazan način na koji oslobađate putnike svega što im nije neophodno potrebno. Ali nikada nisam dobio jasnije objašnjenje od ovoga.— U redu, gospodine viteže, sada ću to objašnjenje još upotpuniti...Rekavši to, Robin dohvati svoj lovački rog i dune u njega. Odmah se pojaviše Mali John i William.— Viteže, gostoprimstvu je danas kraj — reče Robin. — Budite ljubazni i platite mi račun. Evo, ovdje su moji blagajnici spremni da prime dažbinu.— Kako vidim da šumu smatrate pravom krčmom, sigurno je i račun u razmjeru s njenim prostranstvom? — reče mirno vitez.— Upravo je tako!— A da li primjenjujete istu tarifu za vitezove, barune, vojvode i perove.— Potpuno istu, a mislim da je to i pravedno. Pretpostavljam da ne pomišljate na to da bi jedan siromašan seljak k;ao što sam ja nudio besplatno gostoprimstvo nekom vitezu, grofu, vojvodi ili princu. Pored ostalog, to bi bilo protivno svakom pravilu etike.— U pravu ste, moj poštovani gostioničaru — reče stranac osmjehujući se. — No, mislim da ćete dobiti vrlo žalosno214mišljenje o svom gostu kad doznate da on ne posjeduje ništa do deset groša.— Dozvolite mi da posumnjam u to, gospodine viteže — reče Robin Hood.— Dragi gostioničaru, pozivam vaše blagajnike da me pretresu kako bi se u to uvjerili.Mali John požuri da udovolji ovome zahtjevu, a onda reče:— Vitez govori istinu. Zaista ima samo deset groša.— Dodajte tome — primijeti stranac — da ova svota trenutačno predstavlja čitavu moju imovinu.— Vi ste, znači, ili progutali na brzinu svoje nasljedstvo, ili je ono zaista kukavno? — upita Robin smijući se.— Moja očevina je, istina, bila poveća, ali nisam je ja rasuo.— Čudno! Kako ste onda toliko siromašni?— Da bih vam to objasnio, morao bih vam ispričati jednu veoma žalosnu priču.— Slušam vas sa zadovoljstvom, gospodine viteže, i ako vam mogu biti od koristi, raspolažite sa mnom.— Poznato mi je, plemeniti Robine, da štitite potlačene i da oni uvijek mogu računati na vašu naklonost i pomoć.— Ostavite se hvala, gospodine — prekine ga Robin. —-Pozabavimo se radije onim što se vas tiče.— Zovem se Richard — nastavi stranac — a moja porodica potječe od kralja Ethelreda.— Onda ste vi Sas?— Da, i sva moja nesreća je posljedica plemenitosti moga porijekla.— Dozvolite mi onda da vam stisnem bratsku ruku — reče Robin. — Sasi su svi, bogati ili siromašni, dobro došli u ovu šumu.Vitez srdačno prihvati pruženu ruku, a onda nastavi:— Obično me zovu sir Richard od Painea, jer se moj dvorac nalazi usred jedne prostrane ravnice, dvije milje od opatije Sainte-Marie. Oženio sam se jako mlad djevojkom koju sam volio još od djetinjstva, a nebo je blagoslovilo našu vezu da-rujući nam sina. Nikada otac i mati nisu voljeli svoje dijete kao što smo mi voljeli maloga Herberta. Živjeli smo u slozi i prijateljstvu sa svima. Jednoga dana došao je k meni jedan215redovnik-laik s kojim smo bili jako dobri i zatražio da porazgovara sa mnom nasamo.

»Sir Richarde«, reče mi on, »ja sam pred zaređenjem i napuštam zauvijek ovaj svijet, ali s njim napuštam također i jednu sirotu djevojčicu bez igdje ikoga. U ime boga molim vas imajte samilosti prema njoj.«»Brate moj«, odgovorio sam mu, »hvala vam na povjerenju koje ste mi ukazali. Ta djevojčica postat će moja kći.«Redovnik, uzbuđen do suza onim što je nazvao mojom velikodušnošću, toplo mi zahvali i ode da dovede dijete.Ona je imala dvanaest godina, krhko i vitko tijelo i nježne pokrete. Dugi plavi uvojci prekrivali su joj ramena. Ulazeći, ljupko me pogleda i pozdravi i upre u mene dva melankolična oka. Uzeh je za ruke i poljubih u čelo.»Sir Richarde«, reče mi redovnik, »budite sigurni da ova djevojčica zaslužuje vašu zaštitu.«»Priznajem da nikada u svom životu nisam vidio ljepše stvorenje«, odgovorih uzbuđeno.»Lilas jako nalikuje na svoju majku«, reče brat-laik, »i kad je gledam, osjećam kako mi se srce cijepa od boli. Ona me otima od neba i vraća divnom stvorenju koje počiva pod zemljom. Nikada nećete požaliti što ste usvojili moju kćer, sir Richarde! Lilas je dobra i ima blagu narav.«»Bit ću joj otac, odani otac«, odgovorih uzbuđeno.Jadna djevojčica je slušala promatrajući nas žalosno, a onda je rekla:»Oče moj, vi dakle hoćete ...«»Hoću tvoju sreću, kćeri moja...«, odgovori redovnik. »Mi se moramo rastati«.Ne usuđujem se opisati bolni prizor koji je slijedio. Jadna mala je plakala i nije htjela da se odvoji od oca. Naposljetku sam uspio da je povedem sa sobom, ali je mala Lilas prvih dana bila veoma tužna i zamišljena. Zatim su vrijeme i društvo moga Herberta, čini se, smirili njenu bol.Tako su dvoje mladih rasli zajedno, pa nije čudno što sam, kad je Lilas imala šesnaest a Herbert dvadeset godina, primijetio da se oni vole.»Ova dva mlada srca«, rekoh svojoj supruzi, »ne znaju šta je to bol. Zaštitimo ih i učinimo sve što možemo da ga ni-216kada ne osjete«. Herbert i Lilas su se obožavali. Nije bilo važno što je ona kći siromašnog seljaka. Uostalom, taj seljak je bio sveti čovjek. Mi smo njegovu kćer odgajali kao damu i znali smo da će ona biti Herbertu izvrsna supruga.Moja žena je bez mnogo riječi pristala, i istog dana smo ih vjerili. Bližilo se vrijeme svadbe. A jednoga dana neki norman-ski plemić, koji je imao malo imanje u Lancashireu, dođe da posjeti opatiju Sainte-Marie. Ovaj vitez, videći moj posjed, oduševio se njime i izgarao od želje da ga dobije. Znajući da sam staratelj jedne umiljate djevojke prispjele za udaju i misleći da neću propustiti da svojoj Lilas dam znatan miraz, dođe da me posjeti pod izgovorom da želi vidjeti zamak i malo-po-malo postade naš prijatelj. Lilas je bila veoma lijepa i Norman se zaljubi. Jednoga dana mi je to saopćio, ali sam mu odgovorio da je ona vjerena za moga sina. No, ipak sam izjavio da njoj ostavljam slobodu da raspolaže svojom rukom.Onda je Norman razgovarao s Lilas, ali ga je ona veoma ljubazno odbila. Razočarani vitez ode zaklevši se da će se osvetiti.Mi smo se smijali njegovim prijetnjama, ali, događaji koji su uslijedili nisu nam dali za pravo. Dva dana kasnije sin jednoga moga sluge dotrča i reče mi da je na četiri milje od zamka sreo stranca koga sam ugostio i da je ovaj jurio na konju držeći čvrsto u naručju moje jadno posvojče. Ova vijest nas je bacila u očaj. Herbert ne oklijevajući uzjaha konja i u galopu odjuri za Normanom. Stigao ga je i poslije strašne borbe ubio.Kad se saznalo za smrt normanskog plemića, poslana je četa vojnika u potragu za mojim sinom. No, ja sam ga sakrio na sigurno mjesto, a istovremeno poslao kralju molbu za pomilovanje u kojoj sam iznio sramno držanje Normana. Kralj; je pomilovao Herberta, ali uz uvjet da platim ogromnu svotu kao odštetu.Zadovoljan što sam postigao pomilovanje, bez oklijevanja sam ispraznio kasu, zatim zatražio pomoć od svojih slugu i naposljetku prodao skupocjeno posuđe, obiteljski nakit i pokućstvo. Međutim, nedostajalo mi je još četiri stotine zlatnih šku-da. Tada mi opat opatije Sainte-Marie ponudi svotu koja mi je bila potrebna, a ja sam, kao protuuslugu, dozvolio da stavi hipoteku na moju zemlju. Ukoliko ne bih vratio pozajmicu do217kraja godine, sva moja dobra postat će njegovo vlasništvo. Eto, u kakvoj sam ja situaciji, dragi domaćine. Dan isplate duga se približava, a ja imam samo ovih deset groša.— Zar zaista vjerujete da opat iz Sainte-Marie neće htjeti da vam produži rok otplate? — upita Robin.— Siguran sam da neće. Ni sata. On i ne traži drugo ... Ako mu svota ne bude isplaćena tačno do isteka roka, neće oklijevati da me opljačka. Oh, kako sam nesretan! Moja žena i djeca neće više imati ni komad kruha ni sklonište. Bio bih hrabriji kad bi se radilo samo o meni, ali da gledam kako pate oni

koje volim, to je iznad mojih snaga. Tražio sam pomoć od svih koji su se u dobra vremena nazivali prijateljima, ali svi su me odbili. Više nemam nikoga, Robine, sam sam ...I rekavši to, vitez pokri drhtavim rukama lice da bi sakrio jecanje.— Sir Richarde — reče Robin Hood — vaša priča je tužna, ^li nikada ne treba izgubiti vjeru u dobrotu.— Oh, samo kad bih uspio da dobijem produženje roka, možda bih mogao da se oslobodim duga — uzdahnu vitez. — No, na nesreću, ne mogu pružiti nikakvu garanciju osim svoje odanosti nebu.— Prihvaćam to jamstvo — reče Robin — i u ime neba pozajmljujem vam četiri stotine zlatnih škuda koje su vam tako potrebne.Vitez uzvikne iznenađeno:— Robine Hoode! Vi... ah, da ste hiljadu puta blagoslovljeni! Zaklinjem vam se iskrenošću jednog zahvalnog srca da ću vam vratiti taj novac.— Johne! — dobaci Robin. — Vi ste šumski blagajnik i znate gdje se nalazi naše blago. Idite i uzmite četiri stotine zlatnih škuda. A vi, Williame, učinite mi zadovoljstvo i potražite u mom sanduku jedno odijelo dostojno našega gosta.— Robine, vaša dobrota je neizmjerna — uzviknu vitez.— Čekajte — prekine ga Robin osmjehujući se. — Mi ćemo napraviti jedan ugovor, a ja vam dugujem izuzetno poštovanje. Williame, dodaj odijelu i malo lijepog materijala za rublje stavi novu konjsku opremu na sivog konja biskupa iz Hereforda koji nam je povjeren na čuvanje ... A dodaj ovim218skromnim poklonima i sve ostale stvari za koje tvoja bujna mašta smatra da su neophodne i korisne jednom vitezu. Dva mladića odoše da izvrše naređenje.— Rođače — reče usput Mali John — tvoje ruke su spretnije od mojih. Ti odbroj novac, a ja odoh da izmjerim tkaninu ... I izmjerit ću je lukom.— Dobro je, mjera će svakako biti velikodušna — reče William osmjehujući se.— Oh, svakako!Mali John dohvati jednom rukom luk, a drugom razvi tkaninu i poče da se pretvara kao da mjeri, što Williama natjera da prasne u smijeh.— Samo naprijed, Mali Johne! Tako će tkanine brzo nestati !— Šuti, brbljavče! Robin bi na mom mjestu bio još gori!— Onda ću i ja dodati neku škudu onima koje su već odbrojene.— Stavi svoju šaku, rođače! Uzet ćemo druge od Normana... i gotova stvar!Robin, koji je prisustvovao ovom prizoru i vidio kako Mali John i William mjere i odbrojavaju, poče se smijati.— Evo, viteže — reče William stavljajući pred njega zlato. — Svaki omot ima sto škuda.— Ali tu ima šest omota, prijatelju!— Ne... Samo ih je četiri — odgovori Robin. — Uostalom, zar je to važno? Sakrijte sve to u bisage i govorimo o nečem drugom.— A kada moram da otplatim ovaj dug? — zapita vitez.— Od danas za jednu godinu, ako vam taj rok odgovara i ako ja još budem među živima — odgovori Robin.— Odgovara mi.— Sastat ćemo se pod ovim drvetom.— Robine, ja ću biti tačan — doda vitez stežući mladiću ruku — ali prije nego što se rastanemo, želio bih da kažem da je sve ono dobro što sam čuo o vama neznatno prema onome što sam sam doživio. Vi ste mi spasili više nego život. Spasili ste moju porodicu.— Gospodine — odgovori Robin — vi ste Sas, a to je dovoljno da vam budem prijatelj. I ne samo to, srodni ste mi i po219svojoj sudbini, jer ste nesretni. Ja sam onaj koga ljudi nazivaju prognanikom, razbojnikom, odmetnikom ... Pa neka bude tako! Ali ako i uzimam novac bogatima, siromašnima nisam uzeo nikada ništa. Mrzim nasilje, pokušavam da ne prolijevam krv, volim svoju domovinu, a Normani su mi mrski, jer su svi odreda tirani. Ne treba da mi zahvaljujete, jer niste imali ništa, a ja sam vam pomogao, jer iznad svega cijenim pravdu.— Plemenit je i velikodušan vaš čin, Robine. Vi, koji ste za mene stranac, učinili ste mnogo više od onih koji su se nazivali mojim prijateljima. Neka vas bog blagoslovi! Vratili ste mom srcu radost, i bit ću vam uvijek zahvalan moleći se neumorno nebu da mi podari priliku da i ja jednoga dana pokažem svoju zahvalnost. Zbogom, Robine, moj veliki prijatelju. Za godinu dana bit ću ovdje i platit ću svoj dug.— Do viđenja, viteže — odgovori Robin stežući snažno ruku svom gostu. — Ako se dogodi nešto da mi budete potrebni, poslat ću da vas pozovu.

— Ostajte mi sretno i znajte da je moja najveća želja da vam dokažem svoju privrženost.Sir Richard stegne ruku i Williamu i Malom Johnu i skoči na sivoga konja herefordskog biskupa, dok je njegova raga, natovarena Robinovim poklonima, slijedila gospodara.Robin isprati gosta pogledom do okuke puta, a onda reče dvojici drugova:— Danas smo jednoga čovjeka učinili sretnim. Naš dan se završio dobro.

XXIV

arianna i Maude bile su u gostima u zamku Barns-'daleu više od mjesec dana. Vratile su se u šumu tek pošto su se potpuno oporavile, jer ne smijemo zaboraviti da su obje žene postale majke.No, Robin nije mogao dugo izdržati a da ne vidi obožavanu drugaricu svoga života. Jednoga jutra povede sa sobom dio družine i krene u Barnsdejlsku šumu.William, koji ga je, razumije se, pratio, izjavio je odmah da je podzemno sklonište, pripremljeno u žurbi i na brzu ruku u blizini zamka, mnogo bolje od skloništa u Šervudskoj šumi, jer, iako je u njemu mnogo štošta nedostajalo, sama blizina zamka bila je za to velika nadoknada.I Robin i William bili su veoma zadovoljni što su promijenili boravište. I njihova dva prijatelja, Mali John i Much, dijelili su ovo zadovoljstvo. Poslije izvjesnog vremena Robin je opazio da se dva prijatelja često udaljavaju bez ikakvih objašnjenja, pa je htio doznati pravi razlog tome. Pratio ih je i doznao da se njegovoj rođaci Winifredi veoma dopada šetnja pa je predložio Malome Johnu da joj pokaže najljepša mjesta u Barnsdejlskoj šumi. Much je u međuvremenu pratio Barbaru koja je pokazivala iste sklonosti za prirodne ljepote kao i njena sestra.I tako su ta dva para često odlazila u šetnju po sjenovitim i skrivenim mjestima i, kao slučajno, uvijek su se nalazili pred vratima zamka da bi se zajedno vratili čim bi se na nebu pojavile prve zvijezde.Ove dnevne šetnje objasnile su Robinu sve.Jedne večeri, kad je nakon zagušljivog dana svježi vjetrić prostrujao šumom, Marianna i Maude, pod ruku s Robinom i Williamom, izađoše iz zamka da se prošetaju. Pratili su ih Winifred i Mah' John, a iza njih su koračali Barbara i Much.221— Ovdje se ne može disati — reče Marianna izlažući svoje blijedo lice vjetru. — U odajama mi je nedostajalo zraka i za-željela sam se života u šumi.— Zar je zaista tako lijepo živjeti tamo? — upita Barbara.— Da, šuma je puna sunca, zelenila i cvijeća — odgovori Marianna.— Jučer mi je Much rekao — nastavi Barbara — da je Šervudska šuma ljepša od ove. To znači da je ona u sebi sjedinila sve ljepote, jer su već i ovi predjeli krasni.— Poznato mi je — reče Robin smijući se — da ste ti i Winifred postale veliki obožavaoci prirodnih ljepota... Zašto si pocrvenjela, Barbaro? A ti, Winifred, zašto obaraš oči? Pogledajte Maloga Johna i Mucha! Oni ne crvene i ne obaraju oči! Oni znaju da biste se mogle izgubiti, pa vas zato prate ... Priznajte, dakle ...— Da, priznajem da volim Barbaru — reče Much — i za-klinjem se da ću je uvijek voljeti.— A ti, Mali Johne, zar ti zaista nemaš što da priznaš?— Da, i ja volim jednu lijepu djevojku, volim je kao što ti voliš Mariannu, kao što William voli Maude... Zar ne, Winifred?— Živjeli! — ote se Williamu i on baci kapu uvis. — Sestre, zagrlite svoje vjerenike!Poslije toga se veselo društvo vrati u zamak da obavijesti baruna o svemu, i on dade svoj pristanak za dvostruku svadbu.Slijedećeg jutra, dok su Robin, Mali John i William stajali usred šume sa stotinjak članova vesele družine, stiže jedan dječak koji je po svemu sudeći dolazio izdaleka.— Plemeniti gospodine — reče on Robinu — donosim vam jednu divnu novost.— Sjajno, Georges, reci mi o čemu se radi?— Herefordski biskup treba danas da prođe Barnsdejl-skom šumom sa dvadesetak svojih slugu.

— Bravo, Georges! To je zaista sjajna novost. Da slučajno ne znaš u koji će nam sat monsinjor učiniti čast da prođe šumom?— Oko dva sata, gospodine.— Vrlo dobro, a kako si doznao da će monsinjor baš ovuda proći?222— To sam doznao od jednog našeg čovjeka koji je u Shef-fieldu (Šefild) čuo da se monsinjor herefordski biskup sprema da posjeti opatiju Saintc-Marie.— Ti si valjan momak, Georges, i mnogo ti hvala... Prijatelji — doda Robin — držite se dobro naređenja koje sam vam dao. Sjetite se da se moramo smijati... VVilliame, uzmi sa sobom dvadesetak ljudi i kontroliraj put u okolini Barns-dalea. Ti, Mali Johne, s drugih dvadeset ljudi nadziri put na sjeveru šume. Much će se sa svojom četom postaviti na glavnom putu. Ne smijemo nikako pustiti monsinjora da nam, umakne. Prema njemu ćemo se ponašati otmjeno, ali će morati da plati. A ti, Georges, odstrijeli jednog lijepog jelena i neku krupnu srnu pa ih zgotovi tako da čine čast našoj trpezi.Tri Robinova zamjenika odoše svaki sa svojom četom. Ljudima koji su ostali s njim Robin naredi da se preobuku u pastire, pošto su oni u svojim zavežljajima imali sve vrsti odijela, a onda i on sam nabaci na leđa veoma skromnu kabanicu. Zatim su zabili u zemlju nekoliko kolaca na koje natakoše jelena i srne, a jaka vatra podjarivana suhim granama uskoro poče da mijenja boju pečenicama.Kao što je Georges rekao, oko dva sata herefordski biskup-i njegova pratnja pojaviše se u dnu puta nasred kojega je stajao Robin sa svojim pastirima.— Evo ih — reče Robin smijući se. — Prijatelji, ne zaboravite da dobro prelijete pečenica.Biskup je putovao brzo i uskoro stiže do mjesta gdje su stajali pastiri. Vidjevši dva ogromna ražnja koji su se okretali iznad žara, prelat žestoko uzviknu od bijesa a onda upita:— Šta ovo znači? Šta je ovo?!Robin podiže pogled prema biskupovu licu, napravi naj-glupaviji mogući izraz i ništa ne odgovori.— Ne razumiješ, nitkove? — ponovi biskup. — Pitao sam; te kome je namijenjen taj veličanstveni ručak?— Kome? — ponovi Robin još uvijek blesavog izgleda.— Da, kome, kome? Divljač iz ove šume pripada kralju,, a vi, hulje, imate drskosti i usuđujete se da je ubijate. Ti! Odgovaraj na moje pitanje! Za koga je namijenjen ovaj ručak?— Za nas, monsinjore! — odgovori Robin smješkajući se.221— Za tebe, budalo? Za tebe? Ne misliš me valjda uvjeravati da je to spremljeno za tvoj želudac?— Ali ja vam govorim istinu, monsinjore! Kad pečenica bude gotova, mi ćemo ovako gladni i da je pojedemo.— A tko ste vi?— Obični pastiri, a naš je posao da pazimo na stada. No, danas smo htjeli da se malo odmorimo i priredimo sebi neko zadovoljstvo.— Neko zadovoljstvo, a? A recite mi tko vam je dao dozvolu da ubijate kraljevu divljač?— Nitko.— Nitko, bijednice? A ti misliš da ćeš moći mirno da jedeš plod jedne tako podle krađe?— Svakako, monsinjore. No, ako i vi želite da učestvujete vl jelu, učinit čete nam čast.— Tvoja ponuda je drskost, bijedni pastiru! Zar ti ne znaš da se lovokradice kažnjavaju smrću? Ali neću više da trošim riječi! Spremite se svi da pođete sa mnom u zatvor odakle će vas odvesti na vješala.— Na vješala? — povika Robin očajničkim glasom.— Da, huljo, na vješala!— Ali ja nemam želju da budem obješen — reče Robin jecajući.— I ja to mislim. Ali to nije važno ... Važno je to da ti i tvoji drugovi zaslužujete da budete obješeni... To je sigurno! Hajdemo, budale, polazite za mnom! Ne mislim da gubim vrijeme s vama!— Oprostite, monsinjore, imajte samilosti prema nama! Pogriješili smo iz neznanja. Budite plemeniti, jer smo zaslužili milost, a ne kaznu.— Zaslužili milost? Lopovi koji jedu tako izvrsno pečenje! Hranite se kraljevom divljači! Divno! Krasno! Zajedno ćemo pred Njegovo veličanstvo i vidjet ćemo da li će vam ono udijeliti oproštenje koje vam ja uskraćujem.— Monsinjore — nastavi uporno plačnim glasom Robin — mi imamo žene i djecu. Budite milosrdni! Što će biti od tih jadnih stvorenja?224— Što se mene tiču vaše žene i djeca?' — odgovori grubo biskup. — Vežite ove bijednike, a ako hoće da pobjegnu, ubijte ih bez milosti!— Monsinjore — reče tada Robin — dozvolit ću sebi da vam dam jedan dobar savjet. Povucite odmah to nepravedno naređenje u kome nema ni trunka kršćanske samilosti. Vjerujte mi, bit će bolje za vas ako prihvatite ponudu da ručate s nama.

— Zabranjujem ti da mi se obratiš i jednom riječi više!— povika biskup uzbuđeno. — Vojnici, svladajte ove razbojnike !— Nazad! — povika Robin gromovitim glasom. — Kunem vam se da će vas to skupo stajati!—■ Naprijed, budite nemilosrdni prema ovim nitkovima— povika biskup izbezumljeno.Biskupova tjelesna garda jurnu na družinu i gotovo da je počela teći krv, kad Robin dunu u rog i odmah se pojaviše tri grupe koje su se nečujno približile.Biskupova pratnja bila je začas razoružana.— Monsinjore — reče Robin biskupu koji je bio zanijemio od užasa — vi ste se pokazali nemilosrdni, pa ćemo isto tako nemilosrdni biti i mi. Šta da radimo s ovim čovjekom koji nam je obećavao vješala? — zapita Robin svoje drugove.— Odjeća kojii nosi savjetuje mi da s njim budem blag— reče Mali John mirno. — Ne bi trebalo da mu nanesemo bol.— To je ponašanje poštenog čovjeka — reče biskup.— Zaista vam se tako čini, monsinjore? — zapita Mali John još uvijek spokojno. — A sada ću vam Jkonačno reći svoje pravo mišljenje. Umjesto da vam mučimo i tijelo i dušu, umjesto da vas polako pečemo na vatri, predlažem da vam jednostavno odsiječemo glavu!— Da mi odsiječete glavu? — ponovi biskup zapanjeno.— Da — odgovori Robin. — Monsinjore, spremite se da umrete!— Budite milostivi prema meni! — preklinjao je biskup ispruženih ruku. — Ostavite mi bar koji čas, ne želim umrijeti bez ispovijedi.15 Kobin Hood225— Čini mi se da je vaša oholost ustupila mjesto krotkosti, monsinjore? — dobaci mu sarkastično Robin. — No, ta me krotkost ne uzbuđuje. Vi ste sebe osudili na smrt vlastitim riječima i zato spremite svoju dušu da stane pred boga. Mali Johne — doda Robin namignuvši prijatelju — ti ćeš se posta-rati da ništa ne izostane od svečanog ceremonijala. Monsinjore, hoćete li me otpratiti do suda pravde?Biskup, koji se gotovo nije mogao micati od straha, pođe teturajući za Robinom Hoodom.Kad su stigli pod drvo gdje su se održavali sastanci, Robin pozva zarobljenika da sjedne na travu i naredi jednom od svojih ljudi da donese vode.— Monsinjore — reče on obraćajući se biskupu — želite li da osvježite lice i ruke?Iako je bio veoma začuđen ovim neočekivanim prijedlogom, biskup odgovori potvrdno. Kad je pranje bilo završeno, Robin reče:— Hoćete li mi učiniti čast da ručate sa mnom? Priznajem da neću moći dobro suditi prazna želuca.— Ako to zahtijevate, ručat ću s vama — odgovori biskup spreman na sve.— Ne, monsinjore, ja to ne zahtijevam, ja vas samo molim.— Onda ću vam reći da se pokoravam vašoj molbi.— U redu. Hajdemo za stol.Rekavši to, Robin povede gosta u svečanu salu. Bila je to jedna lijepa livada sva u cvijeću, a usred nje bio je pripremljen stol prepun hrane koji je djelovao veoma privlačno. Biskup je bio veoma gladan i imao je odličan tek koji postade još jači od divnog mirisa pečene divljači.— Evo — reče on sjedajući — to je divljač koja je izvrsno pečena.— Garantiram vam da je ukus izvanredan — dobaci Robin.Rekavši to, Robin posluži gosta komadom koji je sara odabrao. Na pola ručka biskup je, čini se, zaboravio na sve svoje brige. A kad su poslužili voće, on je u Robinu vidio samo jednog simpatičnog druga za stolom.226— Moj najdraži prijatelju — govorio je on — vi imate izvrsno vino koje mi zagrijava srce. Bio sam rastužen i nemiran, a sada se osjećam potpuno spokojan.— Veoma mi je drago što vas čujem da tako govorite. Obično moji gosti hvale način na koji su ugošćeni. Ali koliko rado prihvaćaju ono što im se nudi, toliko teško plaćaju račun za troškove.— Ako, ako — mrmljao je biskup koji nije razumio što je Robin Hood htio da kaže. — Molim vas još malo vina. Čini mi se kao da u svoje žile sipam vatru ... Ali, znate, gospodine domaćine ... Vaš život je zaista prekrasan ...— Zato nas, monsinjore, i nazivaju veselom šumskom družinom.— Kako je to lijepa stvar ... Gospodine ... ne znam vaše ime, no dozvolite mi da se sada s vama oprostim... Moram nastaviti put...— Sve je u redu, monsinjore. Sada ne preostaje više ništa osim da platite troškove i da se spremite da popijete za oproštaj.— Da platim troškove? — progunđa biskup. — Zar sam ja u nekoj krčmi? Mislio sam da sam u šumi!— Ne, monsinjore, vi ste u krčmi! Ja sam krčmar, a ovi ljudi koje vidite uokolo, to je posluga.

— Kako, kako, to je sve vaša posluga? Ima ih blizu dvije stotine!— Da, monsinjore, ne računajući one koji su odsutni. Shvatit ćete da, kad moram hraniti toliko ljudi, moram svojim gostima naplatiti malo krupnije troškove.Biskup uzdahnu.— Dajte mi račun i ne pretjerujte.— Postupit ćemo prema vama kao prema krupnom plemiću, baš kao prema velikom gospodinu — odgovori Robin veselo. — Mali Johne, napravi monsinjoru račun.Biskup pogleda na Maloga Johna i poče se smijati.— Ah, ljepotane! — reče on. — Tepaju vam kao patuljku, a vi ste pravi div. Hajde, dajte mi račun, gospodine administratore !— Nema potrebe. Dovoljno je da mi kažete gdje držite novac, sam ću naplatiti!227— Kakve drskosti! — povika biskup.— O, monsinjore, htio sam samo da vas poštedim napora da ih brojite.— Napora da ih brojim? Zar mislite da sam pijan? Idite i uzmite vreću koja se nalazi na konju i donesite mi je. Dat ću vam jedan dukat.Mali John ode da uzme putničku torbu i nađe u njoj vrećicu od kože i isprazni je. U vrećici je bilo tri stotine dukata.— Robine — povika on veselo — monsinjor zaslužuje pažnju jer nam je poklonio tri stotine dukata.Biskup, koji je držao poluzatvorene oči, čuo je što je rekao Mali John, ali nije ništa razumio, i kad je Robin htio da mu zahvali na njegovoj velikodušnosti, on progunđa:— Krećemo odmah za opatiju Sainte-Marie.— Zar već mislite na odlazak? — zapita Mali John.— Dovedite mu konja! — naredi Robin.Jedan od Robinovih ljudi odmah je doveo grlo, lijepo i s ukrasom od cvijeća na glavi.Biskup, koji je bio napola uspavan, postavljen je na sedlo i vezan da ne bi pao. Praćen od svojih ljudi, koji su se razveselili od dobrog mesa i izvrsnog vina, krenuo je prema opatiji Sainte-Marie. Jedan dio vesele družine otpratio ih je do vrata opatije.Nije potrebno reći da su se Robinovi ljudi, Čim je zazvonilo zvono na ulazu u samostan, udaljili najvećom brzinom. Nećemo opisati ni čuđenje ni zgražanje fratara kad se biskup pojavio pred njima zažarena lica, posrćući i s neurednom odjećom.Dan kasnije, kad je alkohol u njemu ispario, činilo se da će biskup poludjeti od bijesa, poniženja i sramote. Proveo je mnoge časove u molitvi tražeći od boga da mu oprosti njegove grijehe i da ga zaštiti od Robina Hooda.Starješina opatije Sainte-Marie naoružao je pedesetak ljudi i stavio ih na raspolaganje svome gostu. A biskup, čija je duša uvijek bila puna ljutnje, uputio se na začelju male čete u šumu nadajući se da će pronaći slavnoga odmetnika.Toga dana Robin je baš išao stazom koja je vodila na glavni put, kad njegovu pažnju privuče kas velikog broja konja.228Krenuo je prema pridošlicama i našao se licem u lice s biskupom.— Robin Hood! — povika ovaj prepoznavši ga. — To je glavom Robin Hood ... Izdajnice, predaj se!Robinu nije bilo ni na kraj pameti da posluša ovu preporuku. Bio je opkoljen sa svih strana bez mogućnosti da se brani ili pozove svoje ljude, ali on krajnjom hrabrošću projuri između dvojice konjanika koji su mu bili prepriječili put i brzinom jelena otrča prema maloj kući, udaljenoj nekih četvrt milje. Vojnici se dadoše u gonjenje, ali da bi prošli na konjima, morali su napraviti duži put i nije im uspjelo da ga stignu/Robin je našao otvorena vrata, ušao unutra i zabarikadirao ulaz i prozore ne obraćajući pažnju na povike jedne starice koja je sjedila pod lukom vratnice. Kad se utvrdio, on reče:— Ne vičite, dobra ženo! Ja nisam lopov već nesretnik kome možete učiniti veliku uslugu.— Kakvu uslugu? A kako se vi zovete? — zapita starica koja se uprkos Robinovim lijepim riječima nije osjećala veoma sigurna.— Ja sam prognanik, herefordski biskup me goni i hoće da me ubije ... Ja sam Robin Hood.— Kako? Vi ste Robin Hood? — uzvikne žena pružajući ruke. — Vi ste plemeniti i velikodušni Robin? Neka je hvaljen gospod koji je dozvolio jednoj starici kao što sam ja da plati svoj dug zahvalnosti velikodušnom prognaniku. Pogledaj me mladiću i pokušaj, misleći na svoja dobročinstva, da se sjetiš mene ... Ima dvije godine kako si ti došao ovamo. To nije bilo slučajno, kako bi rekla neka nezahvalna žena, već svakako dar proviđenja. Našao si me samu, jadnu i bolesnu. Prije kratkog vremena bila sam izgubila muža i nije mi ostalo ništa drago osim da umrem. Tvoje blago i tvoje utješne riječi vratile su, mi hrabrost, snagu i zdravlje. Dan kasnije, jedan čovjek, koga si ti poslao, donio mi je odjeću, hranu i novac. Pitala sam ga za ime moga dobročinitelja, a on mi je rekao da se zove Robin

Hood. Od toga dana, sine moj, tvoje ime je u svim mojim molitvama. Moja kuća je i tvoja i traži što god hoćeš!— Hvala, majko! — odgovori Robin stežući srdačno seljanki ruku. — Potrebna mi je samo vaša pomoć, ali ne zato što me je strah, već da bih izbjegao prolijevanje krvi. Biskupa229prati pedesetak ljudi i shvatit ćete da je borba između mene i njih nemoguća jer sam sam.— Ali ako neprijatelji otkriju tvoje sklonište, doći će da te ubiju — reče starica.— Onda je potrebno tražiti način da me ne otkriju.— A kako?— Hoćete li da promijenite svoju odjeću s mojom?— Da promijenim odjeću? — zapita starica. — Plašim se, sine, da ti to lukavstvo neće uspjeti. Kako ćeš moći staricu mojih godina preobraziti u mladog i lijepog viteza?— Već ću vas nekako prerušiti! — odgovori Robin. — Moramo nekako prevariti vojnike koji, uostalom, nadam se, ne poznaju baš najbolje moje lice. Pravite se da ste pijani, a biskup će biti veoma zadovoljan što me je uhvatio, pa će obratiti pažnju samo na odjeću.Prerušavanje je bilo brzo izvršeno. Robin je navukao staričinu sivu haljinu i kapuljaču, a onda joj on pomože da navuče njegove čarape, male čizme i da ogrne njegovu tuniku. Poslije toga Robin je brižljivo sakrio pod kapu seljankinu sijedu kosu i stavio joj oružje za pojas.Kad su biskup i vojnici stigli do kućice, prerušavanje je bilo gotovo.Kucali su više puta na vrata, a onda jedan vojnik predloži monsinjoru da ih razbiju.Biskup prihvati prijedlog, a konjanik okrenu konje i pojuri u galopu k vratima. No, konj se prope i izbaci konjanika povrh vratnica.Sve ovo, dok je vojnik prolazio brzo kao strijela, završilo se kako neočekivanim tako i neprijatnim posljedicama. Biskup, koji se bio približio da vidi kako vrata padaju i da bude prvi koji će staviti ruku na Robina ako ovaj bude pokušao da bježi, dobi snažan udarac po licu mamuzama od vojnika koji je letio kroz zrak.Bol je dovela biskupa u stanje takvog očaja da je, ne razmišljajući o okrutnosti svoga djela, podigao štap koji je nosio kao znak dostojanstva svoje časti i njime tako udario vojnika da je ovaj ostao na mjestu mrtav. Poslije tog hrabrog pothvata vrata na kućici se otvoriše.230— Zbijte redove! — povika biskup zapovjednički. — Zbijte redove!Vojnici opkoliše vrata, a biskup sjaha i, stavljajući nogu na zemlju, spotače se o tijelo vojnika te udari glavom o stepenište.Zabuna stvorena ovim drugim incidentom izvrsno je poslužila Robinovoj zamisli. Biskup, ošamućen od udarca, jedva da je i pogledao nepomičnoga čovjeka u najtamnijem uglu sobe.— Uhvatite tu hulju! — povika on pokazujući vojnicima na seljanku. Sputajte ga i vežite za konja! Ne Zaboravite da mi svojim glavama jamčite za njega! Ako ga pustite da pobjegne, bit ćete obješeni bez milosti!Vojnici se baciše na osobu koju je biskup pokazao i umotaše joj lice velikom maramom da bi je spriječili da viče.Za to vrijeme Robin je, u staričinoj odjeći, drhtavim glasom molio biskupa za milost prema uhvaćenom. No, monsi-njor ga odbi sumorno i izađe iz kućice zadovoljan što vidi protivnika sputanog na leđima konja, vezanih ruku i nogu.I tako, veoma neraspoložen i gotovo obnevidio od rane na licu, monsinjor uzjaše na konja i naredi svojim ljudima da ga slijede do stabla gdje su održavani sastanci vesele družine. Htio je da objesi Robina Hooda o najvišu granu.Tek što je grupa konjanika ušla u šumu, Robin izađe iz kućice i potrča prema istom drvetu. Upravo je prolazio pored jednog proplanka kad u daljini opazi Maloga Johna, Williama i Mucha.— Pogledajte tamo u sredini proplanka — reče Mali John drugoj dvojici — tamo trči neka žena! Zar vam se ne čini kao vještica? Tako mi svete gospe, kad bih pomislio da ima neke rđave namjere, odapeo bih joj jednu strijelu.— Što se mene tiče — reče Much, koji je nastavio da promatra neobičnu priliku — ta mi se žena čini neobično krupna i previše stasita, a i ne hoda kao žena. Preskače prepreke vi neobičnim skokovima! Počinje da me plaši! Williame, da stavim na probu njenu natprirodnu moć?— Ne treba olako postupati, Much! — odgovori William. — To jadno biće nosi odjeću koju moramo da poštujemo, a i sami znate da sam ja nesposoban da učinim bilo kakvo zlo nekoj ženi. Tko vam kaže da je ta žena baš vještica? Ne treba231suditi po izgledu, jer se često događa da se pod velikim listom krije dobar plod. Poštedimo je i mislimo na Robinova naređenja. On nam je zabranio svako ispoljavanje neprijateljstva prema ženama.Mali John se u međuvremenu pretvarao kako nateže luk i nišani na izmišljenu vješticu.

— Stoj! — viknu jedan prodoran glas koji kod trojice mladića izazva čuđenje. — Ja sam Robin Hood! — I Robin strgne kapuljaču. — Zar sam tako uvjerljivo izgledao? — zapita on kad je stigao do drugova.— Strašno si ružan, Robine — reče William.— A zbog čega si se tako prerušio? — upita Much. Robin ukratko ispriča svoj doživljaj.— A sada — zaključi on — spremimo se za protunapad. Much, ti ćeš mi učiniti zadovoljstvo da otrčiš do skloništa i doneseš mi jedno odijelo. A ti, Williame, i ti, Mali Johne, okupite oko stabla sve drugove koji se nalaze u šumi. Brzo, momci. Obećavam vam u zamjenu mnogo lijepih stvari za sve muke koje nam je priredio herefordski biskup.Mali John i William pojuriše u dva suprotna pravca, a Much ode da donese odjeću koju je Robin tražio.Sat kasnije, obučen u lijepu odjeću strijelca, Robin je stajao pod stablom za sastanke.Mali John je vodio oko šezdeset ljudi, a William ih je skupio oko četrdeset. Robin je jedne sakrio, a drugi su stajali iza drveća.Kad se biskup pojavio sa svojom pratnjom, začu se lovački rog i iza reda stabala izađe više od stotinu dobro naoružanih ljudi koji su se spremali da otpočnu MtVu.Biskup osjeti žmarce po kičmi, baci oko jebe užasnut pogled i spazi jednoga čovjeka u crvenoj tunici koji je izdavao naređenja i upravljao svim pokretima svojih drugova.— Tko je taj čovjek? — zapita on jednog vojnika koji se nalazio u blizini.— Koji? A, onaj! To je Robin Hood!— Robin Hood? A tko si ti, nesretnice? — zapita biskup vezanog zarobljenika.— Ja sam jadna žena, sirota starica, monsinjore! 232— Da si prokleta, odvratna vještice — povika biskup koji je bio na vrhuncu očajanja — da, da si prokleta! ... Naprijed momci, ne plašite se ničega! Brzo na proplanak, napravite mačevima prodor kroz redove ovih dronjaka! Naprijed, moji hrabri vojnici, naprijed!»Moji hrabri« su međutim bili uvjereni da je lako dati naređenje za napad na veselu družinu, ali da je to mnogo teže izvršiti.Zbog toga su oni ostali nepomični na svojim mjestima.A vesela družina na jedan Robinov mig stavi strijele i poče da nišani. Biskup i vojnici polegoše po sedlima što su više mogli.— Bacite oružje! — povika Robin. — Oslobodite odmah zarobljenika.Vojnici poslušaše.— Majko — reče Robin prateći seljanku do kraja proplanka — idi kući, a sutra ću ti poslati nešto u naknadu za tvoju pomoć. Idi, danas nemam vremena da ti se zahvalim, ali budi sigurna da neću zaboraviti ono što si učinila za mene.Žena poljubi Robina u ruku i ode u pratnji jednog od njegovih ljudi.— Milost, gospodine! Milost! — vikao je za to vrijeme biskup lamatajući rukama.Robin mu se približi.— Želim vam dobrodošlicu, monsinjore — reče on umiljato. — Zahvaljujem se na posjeti! Primjećujem da vam se moje gostoprimstvo dopalo pa niste mogli odoljeti želji da me ponovo posjetite.Biskup mu dobaci očajnički pogled i duboko uzdahnu.— Kako se čini, kako se čini, monsinjore, vas je spopala tuga? Šta vam je? Zar vam nije prijatno što me opet vidite?— Kad bih vam rekao da sam zadovoljan — odvrati biskup — lagao bih, jer bilo bi nevjerojatno da mi godi položaj u kome se nalazim. Ako mi ponovo date slobodu, ja vam obećavam da više nikada neću pokušati da vam pričinim zlo. Pustite me da odem zajedno s mojim ljudima, pa vaša duša neće morati da odgovara pred bogom za smrtni grijeh jer, kao što znate, bio bi smrtni grijeh oduzeti život jednom velikodostojniku svete crkve.233— Monsinjore, poznato vam je da ja ne podnosim nasilje i ubojstvo — odgovori Robin. — Moji postupci to pokazuju iz dana u dan. Nikada nikoga ne napadam, zadovoljavam se obranom vlastitog života i života hrabrih drugova koji su mi odani. Ako bi moje srce pothranjivalo i trunke mržnje ili bar neraspoloženja prema vama, monsinjore, onda bih zaslužio muke koje ste mi namijenili. Ali ja vas ne mrzim i nemam običaj da se osvećujem za zlo koje je pokušano ali nije moglo biti i učinjeno. Raspoložem sam, dakle, da vam ponovo dam slobodu, ali uz jedan uvjet.— Recite, gospodine — odgovori ljubazno biskup.— Vi ćete mi obećati da ćete poštovati slobodu mojih ljudi i moju lično. Zaklet ćete se da ubuduće ni jednog trenutka i ni u jednom slučaju nećete ukazati pomoć onome tko bi želio da me se dokopa.— Nisam li vam to već spontano obećao izjavljujući da vam više neću učiniti nikakvo zlo? — zapita biskup blago.

— Monsinjore, jedno obično obećanje ne vezuje čvrsto savjest koja se malo čega plaši. Želim da mi se zakunete!— Zaklinjem se svetim Pavlom da ću vas ostaviti da živite kako vi to hoćete.— Odlično! Sada ste slobodni, monsinjore!— Hvala, Robine! Budite dobri i naredite da se okupe moji vojnici. Rasuli su se posvuda i vjerujem da se već bratime s vašim drugovima.— Bit ćete uslišani, monsinjore. Za nekoliko minuta vojnici će biti u sedlima. Ali u očekivanju krasne večere, ne biste li se malo okrijepili?— Ništa, zaista ništa ne želim — užurba se biskup koga je ovaj opasni prijedlog užasnuo.— Ali vi ste gladni, monsinjore, i jedan komadić pečenja ...— Ni jedan komadić! Ni jedan komadić, dragi domaćine!— Onda bar pehar dobroga vina?— Ne, ne, i hiljadu puta ne!— Vi, dakle, monsinjore, nećete ni da jedete ni da pijete sa mnom?— Nisam ni gladan ni žedan, već želim odmah da odem, to je sve. Preklinjem vas da me više ne zadržavate.234— Neka bude kako želite. Mali Johne, njegovo gospodstvo hoće da plati.— Da plati? — ponovi biskup sumornim glasom. — Šta hoćete time da kažete? Ja nisam ni jeo ni pio!— Ah, to nije ni rečeno — odgovori mirno Mali John. — Čim ste ušli u krčmu, morate snositi troškove. A onda, i vaši ljudi su gladni i žele nešto da pojedu, a i vaši konji su ogladnjeli i ožednjeli. Nije ni bitno da li vi želite da jedete!— U redu, uzimajte što god hoćete — reče biskup nestrpljivo — samo me pustite da odem.— Da li je vrećica još uvijek na svome mjestu? — upita Mali John.— Eno je tamo — odgovori biskup pokazujući kožnu vrećicu obješenu o unkaš njegova sedla.— Čini mi se da je ovoga puta teža, monsinjore.— I ja mislim — odgovori biskup naprežući svu snagu da ostane miran. — Sada u njoj umjesto tri stotine ima pet stotina zlatnika.— To nas veoma raduje, monsinjore — primijeti Mali John.— To blago — progunđa biskup — trebalo bi da podijelimo, dobri prijatelji? Nećete me valjda oguliti do kože i ukrasti mi tako veliku svotu ...— Pokrasti vas? — ponovi Mali John s prezirom. — Šta vi to govorite? Vi, dakle, ne shvaćate razliku između krađe i oduzimanja onoga što vam ne pripada? Vi ste to zlato uzeli od onih kojima je potrebno, a mi namjeravamo da im ga vratimo. Kao što vidite, monsinjore, ne radi se ni o kakvoj krađi.— To je naš način poslovanja — doda Robin smijući se.— To mi nazivamo našom filozofijom.— Veoma mi je sumnjivo da li je vaša filozofija zakonita— odbrusi biskup. — Ali kako ne mogu da se branim, moram podnositi sve što se vama sviđa... Uzmite, dakle, moju kesu.— Htio bih da vam uputim još jedno pitanje, monsinjore— reče Mali John.— Koje? — zapita biskup uznemireno.— Ovoga trenutka naš se dušobrižnik nalazi u Barnsda-leu, pa kako već duže vremena nismo koristili njegove svete usluge, molimo vas da odslužite za nas jednu misu.235— Prije bih umro nego što bih vam održao misu! — povika biskup bijesno.— Ipak, to je s vaše strane i neka vrst obaveze, monsi-njore — dobaci Robin. — Već nekoliko nedjelja nismo imali sreće da čujemo misu. Ne želimo izgubiti priliku koja nam se ukazala. Budite, dakle, dobri i pripremite se da udovoljite našoj molbi.— To bi bio smrtni grijeh, tao bi bio zločin! Ako bih pristao, počinio bih pravo svetogrđe i ruka gospodnja ne bi oklijevala da me kazni — reče biskup sav crven od bijesa.— Monsinjore — reče Robin ozbiljno — tvrdim vam da nikada, čak ni u vašoj kategoriji, niste imali pažljivije i oda-branije slušaoce od prognanika, odmetnika iz Šervudske šume.— Mogu li zaista pokloniti puno povjerenje ovim riječima?— Zaista možete, monsinjore, i u to ćete se odmah uTjeriti.— Neka bude, vjerovat ću vam ... Otpratite me do kapele. U pratnji biskupa Robin se uputi prema jednom usjekunedaleko od drveta za sastanke u kome je, u jednom udublje-nju, bio podignut oltar od zemlje, ukrašen mahovinom i cvijećem. Sve što je bilo potrebno za vjerski obred bilo je ukusno raspoređeno i biskup se začudio ljepoti tog improviziranog oltara.

Bio je to zaista uzbudljiv prizor vidjeti dvije stotine ljudi na koljenima, otkrivene glave i ozbiljna izgleda, koji su bili predani molitvi.Kad se misa završila, družina zahvali biskupu koji je ostao potpuno uvjeren u istinsko raspoloženje novih vjernika, pa je Robinu postavio niz pitanja o tome kako živi u šumi.Dok je Robin odgovarao veoma učtivo na prelatova pitanja, njegovi drugovi ponudiše vojnike da posjedaju pored dobro opremljenog stola, a Much se brinuo da ništa ne nedostaje.Pozvan od Robina za trpezu, biskup je sa zavišću promatrao uzvanike i polako nestade u njemu i posljednjeg traga neraspoloženja.— Čini mi se da vaši ljudi veoma dobro koriste vrijeme — reče Robin pokazujući biskupu najhalapljiviju grupu vojnika.— Vidim da jedu s velikim tekom.236— Svakako da su gladni, monsinjore. Već je dva sata poslije podne ... A ja bih i vama predložio da se prihvatite jela.— Hvala, dragi domaćine — odgovori biskup naprežući se da ne posluša glas svoga teka. — Neću zaista ništa, apsolutno ništa, iako sam i sam malo ogladnio.— Oh, monsinjore — primijeti Robin sumorno — nikada ne treba ići protiv prirodnih potreba. Hajdete, zauzmite mjesto i bit ćete besprijekorno usluženi.— Zar baš uvijek moram da poslušam? — reče biskup prenemažući se neuvjerljivo.— Monsinjore — reče Robin lukavo — ako ovaj divni obrok divljači i vina koje se nalazi u ovim posudama nije po vašem ukusu, onda se uzdržite, jer je mnogo štetnije prisiljavati želudac da uzima ono što mu ne prija nego uskratiti mti hranu za neko vrijeme.— Oh, ne, zaista neću prisiljavati svoj želudac — izjavi biskup smijući se. — Obično imam dobar tek, a kako sam vee duže vrijeme gladan, vjerujem da ću se odazvati vašem ljubaznom pozivu.— Onda izvolite, monsinjore, i u vaše zdravlje.Biskup je jeo veoma mnogo, a vino koje rnu je Robin točio bilo je također dobro, pa je njegovo gospodstvo na kraju ručka bilo gotovo pijano. Predveče se monsinjor vratio u opatiju Sainte-Marie u takvom stanju da su se fratri danima zgražavali.

XXV

olio bih znati kako se danas osjeća herefordski biskup — obrati se William Malome Johnu i Muchu koji su ga pratili u Barnsdale.— Sigurno mu je glava malo otežala — odgovori Much — iako je monsinjor očigledno navikao na upotrebu i djelovanje vina.— To si dobro primijetio — odgovori Mali John. — Herefordski biskup ima izuzetan dar da pije preko mjere.— Robin se prema njemu ponašao veoma lijepo — primijeti Much. — Uostalom, on se na isti način ponaša prema svim crkvenim velikodostojnicima koji, kao i herefordski biskup, zloupotrebljavaju duhovnu i svjetovnu vlast da bi ogulili saski narod. Robin se, štaviše, ne zadovoljava samo time da dočeka ove ugledne putnike već im ponekad ide i u susret.— Šta hoćeš time da kažeš? — zapita William.— Evo vam priče ako želite da je čujete:Robin je doznao jednoga jutra da će dva fratra, koji su u svoju opatiju nosili poveću svotu novca, morati da prođu jednim dijelom Servudske šume. Da vam i ne kažem koliko je ova vijest obradovala Robina. Naša blagajna bila je veoma oskudna, i taj novac došao je baš u pravi čas. Krenuvši sam, Robin navuče na sebe dugačku odjeću hodočasnika i postavi se u zasjedu na puteljku kojim su fratri

morali proći. Kad su se sluge neba pojavili, Robin spazi da su oni visokog stasa i dobri jahači. Pođe im u susret, pozdravi ih pristojnim poklonim i, uspravljajući se, čvrsto uhvati za uzde konje koji su se kretali bok uz bok i žalostivim glasom reče:»Neka vas nebo blagoslovi, sveta moja braćo! Dozvolite da izrazim svoju radost zbog ovog susreta. Za mene je to prava sreća i ponizno se zahvaljujem gospodu.«»Šta hoćeš da kažeš tim riječima?« zapita ga jedan od dvojice fratara.238»Oče, vi ste predstavnik Svevišnjeg na zemlji, njegove dobrote i samilosti. Meni je potrebna pomoć, ja sam nesretnik koji je gladan ... Braćo, umirem od gladi. Udijelite mi komad hljeba ...«»Ali mi ne nosimo sa sobom hranu«, odgovori fratar. »Vidite, dakle, da je vaš zahtjev neuslišiv i dozvolite nam da mirno nastavimo put.«Ali Robin, držeći stalno konje za uzde, nije dozvoljavao fratrima da se udalje.»Braćo«, reče on još bolnijim i tišim glasom, »budite milostivi prema mom položaju! Lutam ovom šumom od jučer izjutra, a nisam pojeo nijedan zalogaj niti popio ijedne kapi. Braćo, preklinjem vas, udijelite mi malu milostinju.«»Gubi se, smiješni brbljavče, pusti uzde naših konja i ostavi nas na miru da ne gubimo vrijeme s budalom kao što si ti.«»Tako je«, ponovi i drugi fratar, »nećemo da gubimo naše dragocjeno vrijeme.«»Budite milosrdni, braćo, i udijelite mi bar neki mar-jaš...«»Nemamo nijednog marjaša za tebe. Napali su nas razbojnici i sve su nam odnijeli.«»Lažete!« povika Robin.»Šta, bijedna skitnico, usuđuješ se da nas optužuješ za laž?« povika jedan fratar.»Da, jer vas prije svega nije napao nikakav razbojnik, budući da u Šervudskoj šumi nema razbojnika. A nije ni istina da ste bez novca. Mrzim laž i želim doznati istinu. Mislim da ćete i sami razumjeti da je to sasvim prirodno.«Zaprijetivši im tako svojim odgovorom, Robin popusti uzde i pruži ruku prema vrećici koja je visila o unkašu prvog fratra. Ovaj, zaplašen, obode konja i jurnu u galopu, praćen od svoga druga. Ali Robin potrča kao jelen i, kao što znamo, stiže oba putnika i zbaci ih s konja.»Dobri moj prosjače, poštedi nas«, reče jedan od fratara. »Budi milostiv prema svojoj jadnoj subraći. Nemamo ni novaca ni hrane. Ne možeš od nas očekivati da ti odmah pomognemo.«»Da, da, ne možemo ti odmah pomoći...« ponovi kao odjek drugi fratar i problijedi od straha.239»U redu, oci«, reče tada Robin, »htio bih povjerovati u vaše riječi... Zato ću vas naučiti na koji način da dođete do dosta novaca. Kleknimo sva trojica i pomolimo se Bogorodici da nam pomogne. Ona me nikad nije napustila i siguran sam da će uslišati moje molitve. Upravo sam se molio kad ste se vi pojavili na putu, i, uvjeren da ste vi poslani s neba da mi pomognete, obratio sam se vama sa svojom molbom. Čak me ni vaše odbijanje nije obeshrabrilo. Ako vas i ne šalje božan-sko proviđenje, ipak ste sveti ljudi. Pomolimo se, dakle, zajedno i naši sjedinjeni glasovi dospjet će valjda do skutova Svevišnjega.«Dva fratra nisu htjeli da kleknu, pa je Robin Hood morao da ih na to natjera, zaprijetivši im da će ih pretresti.— Kako? — povika William. — Zar su sva trojica kleknuli da bi zamolili nebesa da im pošalje novac?— Da. I molili su, kako je to zahtijevao Robin, glasno i jasno.— To je morao biti smiješan prizor!— Zaista, veoma smiješan! Robin je imao snage da ostane ozbiljan, slušajući sa savršenim dostojanstvom molitvu fratara koji su šaputali: »Sveta Bogorodice, pošalji nam novac da se spasimo opasnosti!« Nije potrebno reći da novac nije dolazio, ali je u jednom trenutku Robin, koji se više nije mogao suzdržati, prasnuo u smijeh. Fratri su, ohrabreni ovom promjenom, htjeli ustati, ali im Robin pokaza štap i upita:»Jeste li dobili novac?«»Ne!«»Onda još molite!«I fratri su morali da podnesu još jedan sat mučenja, da lome rukama, očajavaju, čupaju kosu i plaču. Bili su smrtno umorni od ovog ponižavanja, ali su i dalje nastavljali da govore kako nemaju nijednog marjaša.»Bogorodica me nikada nije napuštala«, tješio ih je Robin. »Još nemam dokaza njene dobrote, ali vjerujem da to neću morati dugo čekati. A sada, draga braćo, da pogledamo malo koliko vam je novaca poslalo nebo.«»Ništa!« povika debeli fratar.»Ni jednog marjaša? Kad bih vam rekao da su mi džepovi prazni, da li biste bili sigurni u to?«240

»Ne«, odgovori jedan od fratara.»Ali svakako biste se uvjerili u to kad biste pretresli moje džepove. Zato, da bih se uvjerio, i ja ću pretresti vaše.«»Ne možemo dopustiti da nas izvrgnete takvoj uvredi«, povikaše oba fratra.»Ama ne, ne radi se ni o kakvoj uvredi, dragi oci! Želim samo da vam pokažem kako je nebo uslišalo moje molitve udijelivši mi pomoć preko vaših svetih bića.«»Ali mi zaista nemamo ništa!«»Ako je tako, što vam smeta da se i ja u to uvjerim? Ma kolika bila svota koju ste primili s nebesa, dijelit ćemo je na dva dijela: jedan meni, a drugi vama. Zavucite, dakle, ruke u džepove i recite mi koliko imate.«Fratri mehanički poslušaše, ali izvukoše prazne ruke.»Vidim ja, braćo moja«, reče Robin, »da vam se baš dopada da vas i ja pretresem. U redu, neka bude!«Fratri se odupriješe, ali Robin, koji je bio naoružan strašnom batinom, zaprijeti da će ih svečano izlemati, i oni se konačno pomiriše sa sudbinom.Poslije brižljivog pretraživanja, Robin izvuče ukupno pet stotina zlatnika.Debeli fratar upita s očajanjem:»Zar nećete ovu svotu podijeliti s nama?«»A zar vi zaista mislite da vam je ona pala s neba?« reče Robin promatrajući oba fratra tako mrko da su odmah ušu-tjeli. »Vi ste lagali, tvrdili ste da nemate ni marjaša, uskratili ste milostinju jadniku koji vam je rekao da je gladan. Zar vi mislite da je takvo ponašanje dostojno jedne kršćanske duše? Ipak vam opraštam i svakome od vas dat ću po pedeset zlatnika. Odlazite, i ako usput sretnete siromaha, sjetite se da vam je Robin Hood velikodušno omogućio da mu ukažete pomoć.«Na spomen imena Robina Hooda fratri zadrhtaše i pogledaše iznenađeno našega vođu. Ali ih Robin, ne obazirući se na njihovu smetenost, pozdravi i nestade u šikari. Tek što su ga izgubili iz vida, dva fratra se popeše na konje i kao pomamni pobjegoše glavom bez obzira.— Mora da se dobro prerušio. Uostalom, i vi ste ga vidjeli kako se prerušio u staricu, rugajući se herefordskom biskupu, a ja bih vam mogao pričati o stotini njegovih prerušavanja kad16 Robin Hood241ga nitko nije prepoznao. A tvrdim da je najljepša šala bila ona kad se poigrao s notingemskim šerifom.— Da — reče Much — bila je to divna šala koja je izazvala mnogo galame.— Ispričajte, ispričajte — zamoli William — jer nikada nisam o tome slušao.— Kako, zar ne znaš ništa o Robinovoj pustolovini kad se presvukao kao mesar? E, onda slušaj:Bit će tome četiri godine kako je u Notingemskoj grofoviji vladala velika oskudica u stoci, a mesari su tako podigli cijene da je meso postalo hrana samo za najbogatije. Tada se Robin Hood odlučio da pomogne sirotinji, i jednog sajamskog dana, doznavši da kroz šumu treba da prođe neki trgovac koji je išao u Nottingham da proda stoku, postavi se na put kojim je ovaj morao da prođe.Kad je trgovac stigao na jednom krasnom ždrijepcu tjerajući pred sobom ogromno stado, Robin otkupi sva grla, ždri-jepca, mesarovu odjeću i njegovu šutnju, a da bi bio još sigurniji, on toga čovjeka povjeri nama na čuvanje dok se on ne vrati iz Nottinghama.Ali, namjeravajući da proda meso po veoma niskoj cijeni, pomislio je da će mu trebati šerifova zaštita, jer bi inače ostali mesari mogli da ga spriječe u njegovoj namjeri.Šerif je bio vlasnik velike gostionice u koju su svraćali trgovci kad su dolazili u grad. Robin dovede svoju stoku na trg, izabere najdeblje i najkrupnije grlo i odvede ga k šerifu.»Gospodine šerife«, reče Robin, »ja ne poznajem običaje u mjestu, ne znam druge prodavače i plašim se da bih mogao imati neprilika s njima. Zato bih vam bio veoma zahvalan ako biste mi ukazali vašu zaštitu. Mogu li vam ponuditi ovo goveče?«Šerif svečano izjavi da će odmah objesiti svakoga tko bi se usudio da mu čini neprilika i izjavi da je Robin najplemenitiji i najljubazniji mesar koji je ikada prodavao meso na ovoj tržnici.Robin se odmah vrati na trg, i kad je započela prodaja, on dade meso po cijeni koja je bila daleko niža od ostalih. Vijest se munjevito pronijela kroz grad i svi siromasi pojuriše da iskoriste ovu priliku.242U jednom trenutku ostali trgovci odlučiše da se sprijatelje s ovim tako neobičnim konkurentom. Jedan od njih mu se približi i reče:»Dobri moj kolega, vaš način prodaje, bez uvrede, nanosi ogromnu štetu našoj trgovini. No, videći da su vaše namjere zaista dobre, mi dolazimo da vam odamo priznanje za ovaj velikodušan osjećaj prema siromašnima. Moji drugovi, koji se kao i ja dive plemenitosti vašega srca, željeli bi da prihvatite naš poziv i da ručate s nama.«»Prihvaćam«, odgovori veselo Robin, »a gdje ćemo ručati?«»U šerif ovoj krčmi!«

»Hajdemo!«— Jeste li i vi bili tamo? — upita William iznenađen bogatstvom detalja.— Razumije se! Zar vam se čini da sam ja mogao pustiti Robina da se izloži opasnosti da ga prepoznaju? No, on mi je bio zabranio da idem s njim, i kad me je vidio, strašno se naljutio i naredio mi da se sakrijem u gomilu naroda. Razumije se, poslušao sam ga, ali kad je Robin, u pratnji mesara, ušao u krčmu, ja sam ga slijedio i sjeo za stol u blizini naru-čivši ručak na svoj račun.Robin je bio zadovoljan. Kad je ručak bio završen, on ponudi svima da piju, pa sam i ja dobio svoj dio. Kad je veselje bilo na vrhuncu, Robin, videći da ulazi šerif, pozva ovoga da sjedne s njima. Šerif prihvati poziv i pošto je čestitao Robinu na načinu na koji rasipa svoje bogatstvo, zapita ga ima li da proda još koje grlo.»Ostalo mi je još oko hiljadu grla«, odgovori Robin, »i mogu ih ustupiti sve zajedno za pet stotina zlatnika.«Robinu tada iznenada sine ideja i pogledavši me, nagne se smješkajući se šerifu nad uho i prošaputa mu:»Ne želim da svi znaju moje poslove. Hoćete li doći sa mnom?«»Vrlo rado! Idem da naredim da se osedlaju konji.«U tom trenutku Robin me pozove da odem prije njega i okupim drugove kako bi bili spremni čim začuju zvuk njegovaroga.Nešto kasnije su Robin i šerif izašli na konjima iz grada.243Kad se nađoše u šumi, šerif primijeti s izvjesnom stre-pnjom da je mjesto opasno.»Tu bismo se mogli sresti s Robinom Hoodom«, reče on zabrinuto. »On ne bi oklijevao da nas opljačka. Ne zaboravite da imam uza se tri stotine zlatnika.«Robin odgovori smijući se:»Da, postoji vjerojatnost hiljadu prema jedan da se nalazimo tačno pred Robinom Hoodom.«Na te riječi šerif problijedi i zapita uznemireno:»A gdje se nalaze vaša polja? Da sam prije znao da su ona na tako opasnom mjestu, ne bih dolazio s vama.«»Gospodine šerife«, odgovori Robin, »sve to što vidite uokolo pripada meni.«Šerif ga pogleda unezvjereno i reče:»Volio bih da doznam ime tako bogatog zemljoposjednika.«»Prirodno je da to želite, i ja ću vas odmah zadovoljiti«, reče Robin još uvijek se smješkajući.On zatrubi u lovački rog, pa kad me opazi, doda:»Plemeniti i moćni notingemski šerif pokazao je želju da vidi moja stada i da ruča sa mnom. Poslužite najbolja jela jer je on čovjek koji velikodušno plaća sve.«»Plaća ?...« povika šerif više mrtav nego živ.»Gospodine, moj stol je uvijek spremljen za siromašne, ali bogati gosti moraju da plate. Ja sam Robin Hood.«»Trebalo je da to predvidim!« progunđa šerif.»Ručak će vas stajati ravno tri stotine zlatnika, ali čete za to moći jesti koliko god hoćete.«Šerif je međutim jeo vrlo malo, ali je u naknadu za to pio veoma mnogo. Možda je od straha bio žedan. Onda je isplatio tri stotine škuda u zlatu, popeo se na konja i u galopu odjurio. Eto, tako se završila Robinova pustolovina na notin-gemskom trgu.— Ne znam da li bih ja mogao da se tako dobro prerušim — reče William. — A ti, Mali Johne, jesi li ikada probao?— Da, probao sam jedanput, da bih poslušao Robinovo naređenje. Jednog lijepog jutra Robin zaželi da posjeti Hal-berta Lindsava i njegovu dražesnu ženicu. Presvukao se u nor-manskog plemića i, pošto je obavio svoju posjetu, otišao je u244šerifovu krčmu. Tamo je potrošio prilično novaca i razgovarao sa šerifom koji je bio veoma ljubazan s tim bogatim vitezom, a onda, nešto prije nego što će napustiti krčmu, povuče šerifa u stranu i reče mu smijući se:»Zahvaljujem vam se, dragi domaćine, za ljubazan prijem koji ste učinili Robinu Hoodu.«Kad je šerif došao k sebi od iznenađenja, Robin je već bio veoma daleko.— U redu — dobaci William — ali ti nam još nisi rekao zašto si se i kako prerušio.— Imaš pravo, ali činjenica je, kad počnem govoriti o Robinu, da zaboravim na sve ostalo. Jednom sam se i ja, dakle, presvukao u prosjaka jer je Robin htio da provjeri moje sposobnosti.Bio je umro neki bogati normanski plemić koji je imao svoje posjede u okolici Nottinghama, i ja sam odlučio da se priključim prosjacima koji su namjeravali pratiti tužnu povorku. Na glavi sam nosio staru kapuljaču ukrašenu školjkama, u ruci ogromnu batinu, na sebi sam imao hodočasničku odjeću, a nosio

sam i vreću s namirnicama i jednu košaru za skupljanje milostinje. Mogu vam reći samo to da je prerušavanje bilo tako savršeno da su neki članovi vesele družine pokušavali da mi udijele nešto milostinje. Bio sam već milju daleko od našeg skloništa kad sam sreo nekoliko drugih prosjaka koji su se kao i ja uputili ka zamku umrlog. Jedan od njih bio je potpuno slijep, drugi je hramao, a svi su bili obučeni u prljave rite.Rekao sam za sebe, promotrivši ih ispod oka, da bi mi oni mogli poslužiti kao model i da će biti dobro ako im se približim jer ću naučiti nešto od njihova načina ponašanja.»Dobar dan, braćo moja«, rekoh ljubazno, »veoma mi je milo što sam naišao na vas.«Prosjaci me pogledaše od glave do pete, a jedan reče:»Evo mladića koji me podsjeća na toranj Lintonske opatije.«Pravio sam se da nisam čuo i zapitah:»Kakva je to gomila ljudi tamo u dnu puta? Vidim kako sa svih strana izviru sveta dronjava subraća... A zašto zvona zvone za pogreb?«»Umro je jedan normanski plemić.«245»Da ne idete i vi na njegov pogreb?«»Dakako, idemo da dobijemo naš dio od onoga što će se razdijeliti prosjacima koji prate umrlog. Ako želite, možete doći s nama.«»Razumije se da idem i ne namjeravam da se zahvaljujem za dozvolu«, odgovorih ironično.»0, prljava metlo!« povika najkrupniji među prosjacima. »Kad je tako, ne želimo trpjeti tvoje prljavo društvo. Odlazi i ponesi sa sobom ovo ...«Rekavši to, hulja me udari po glavi. Od te grubosti izgubih prisustvo duha, bacih se na toga nitkova i toliko sam ga izbatinao da je morao tražiti milost.»A sada je red na vama, prokletnici!« povikah mašući batinom.Mogu vam garantirati da je tu bilo mnogo smiješnog, prijatelji moji, jer su svi razrogačili oči i uplašeno pratili moje pokrete, a onda su počeli da bježe prema šumi. Ali ja sam ih hvatao jednog po jednog i sve sam ih izbatinao na mrtvo ime. Jednim udarcem probio sam vreću iz koje se prosu nekoliko zlatnika, a hulja kojoj su dukati pripadali padne na koljena nadajući se da će tako sačuvati svoje malo blago.»Oho«, povikah, »sada stvari počinju da mijenjaju svoj izgled, bestidni odrpanci, bolje rečeno lopovi! Odmah da ste mi predali do posljednje pare sve što imate, inače ću vas sve pretvoriti u kašu.«Bijednici zatražiše milost, a kako mi se i ruka već zamorila, velikodušno sam im ostavio nešto u džepu, a onda nastavio put kroz šumu.Našao sam Robina Hooda kako vježba s lukom, okružen veselom družinom.»Gle, Mali John!«, povika on vidjevši me da dolazim, »Zar si se već vratio? Da ti nije ponestalo hrabrosti da izigravaš prosjaka do kraja?«»Ne, dragi Robine, učinio sam sve što je trebalo, i pohod je urodio dobrim plodom. Imam kod sebe šest stotina zlatnika!«»Što kažeš? Šest stotina zlatnika? Da nisi možda olakšao nekog crkvenog glavešinu?«246»Ne, ovu svotu sam sakupio od članova prosjačkog plemena.«— Robin se uozbilji.»Izjasni se, Mali Johne«, reče on sumornim glasom, »jer ne bih htio da povjerujem da si opljačkao neke siromahe.«Ispričao sam mu svoj doživljaj objasnivši mu da prosjaci koji su bili tako snabdjeveni zlatom nisu mogli biti ništa drugo nego prevejani lopovi.Robin je bio istog mišljenja kao i ja i uz osmijeh je prihvatio moje objašnjenje.— Bio je to dobar dan! — reče Much smijući se. — Šest stotina zlatnika!— Iste večeri — nastavi Mali John — Robin je siromasima u okolini podijelio polovinu plijena.— Sjajno, Mali Johne! — povika William.— Bolje da si rekao: »Sjajno, Robine!« jer je za mene to bilo samo izvršavanje vođinog naređenja.— Evo nas već u Barnsdaleu — primijeti Much. — Stigli smo a da nismo ni primijetili koliko je put bio dugačak.

XXVI

ralj Henrik II podijelio je zemlje i posjede mnogih starosjedilaca Normanima koji su ga vjerno služili.Neki od njih, da bi stigli na svoj novi posjed, bili su prinuđeni da prolaze Šervudskom šumom i da svaki put plate poveću otkupninu veseloj družini. Zato oni odluče da protestiraju i svoje žalbe poslaše sucima grada Nottinghama. No, ove prijave bile su tako pretjerane da se sve završilo na tome da na njih nisu dobili nikakav odgovor. I šerifi i druge ličnosti razborito su šutjeli.Velik broj članova družine Robina Hooda imao je svoje rođake u Nottinghamu i razumljivo je da su ovi uložili sav svoj utjecaj na predstavnike građanske vlasti i vojske kako bi spriječili poduzimanje ozbiljnih mjera protiv stanovnika šume. Oni su sasvim opravdano mislili da takve mjere ne bi dovele ni do čega drugog osim to toga da nekog od svojih bliskih vide obješenog na gradskom trgu.No, trebalo je ipak pokazati malo volje za čuvanje zakona, pa je udvostručena ucjena koja je već bila raspisana za Robi-novu glavu. Svatko je mogao tražiti da dobije nalog za hvatanje i hapšenje slavnog prognanika. Mnogi snažniji i hrabriji vjerovali su da mogu okušati sreću, ali je ishod svega toga bio sasvim neočekivan, jer su završili time što su tražili i dobili dozvolu da postanu članovi Robinove družine.Jednog jutra Robin i William su šetali šumom, kad opa-ziše Mucha kako dolazi sav zadihan i usplahiren.— Šta se to događa, Much? — zapita Robin uznemireno. — Zar su te progonili?— Ne plaši se, Robine — odgovori Much brišući znoj s lica — imao sam samo običan dvoboj štapovima s Mirnim Arthurom. Prokletnik! Taj dječak ima u rukama snagu jednoga diva.248— Istina je, dragi Much, boriti se protiv Arthura je strašno ako on stvar shvati ozbiljno. Ti si, dakle, bio prisiljen da tražiš milost?— Morao sam je tražiti da bih sačuvao svoju kožu. On se sada bori s Malim Johnom. No, čini mi se da će ovoga puta Arthur dobiti svoje, jer kad Mali John počne tući svom snagom, ne vjerujem da postoji itko tko bi to mogao podnijeti.— Arthur je strašan protivnik — primijeti Robin. — Jednoga dana čak je i mene pobijedio.— Tebe? — povika William.— Da, dragi Williame, taj mladić se služi batinom kaa gvozdenom polugom i bio sam upravo u takvoj situaciji da to dobro osjetim.Šetao sam šumom kad spazih Arthura naslonjenog na jednu batinu. Promatrao je krdo jelena koje je prolazilo nekih sto koraka dalje. Čitav njegov izgled, a naročito ona dječačka naivnost koja izbija iz njegova bucmastog lica, navede me na želju da se pozabavim na njegov račun. Priđoh mu neprimjetno-s leđa i udarih ga snažno po ramenu. On zadrhta, okrenu se i poče me narogušeno promatrati.»Tko si ti?« zapitah ga. »I kako ti s_ebi dozvoljavaš da se skitaš šumom? Strašno mi nalikuješ na lopova koji hoće da ukrade jelena. Učini mi zadovoljstvo i čisti se odmah odavde. Ja sam čuvar ovog dijela šume i ne volim kad se ovuda šetaju ljudi tvoga soja.«»U redu«, odgovori mi on sasvim mirno, »ako ti se to sviđa i ako to možeš, pokušaj da me udaljiš odavde.«»Nema potrebe da mnogo tražim način kako ću te natjerati da poštuješ zakon i moju volju, lijepi mladiću«, odgovorih mu. »Imam dvije snažne ruke, mač, luk i mnogo strijela...«»Dragi moj čuvaru«, odgovori Arthur promotrivši me od glave do pete, »ako te opalim po prstima svojim štapom, nećeš se više moći služiti ni mačem ni lukom.«»Govori skromnije, dječače moj«, rekoh mu tada, »ako ne želiš da dobiješ kišu udaraca. Što ti misliš o sebi, mladiću? Da si neka izuzetna vrijednost? Ako ti se sviđa da se boriš,, evo me, stojim ti na raspolaganju.«Arthur zauze borački stav.249*Ja mu odmah zadadoh prvi udarac i opazih krv kako se u kapljicama skuplja na njegovu čelu i teče mu preko lica, On se iznenađeno povuče unazad, a ja ponovo spustih štap. No Arthur se, videći ovaj pokret koji mu se bez sumnje učinio kao predznak pobjede, upusti u dvoboj štapovima takvom snagom i sposobnošću kakve nikada nisam vidio. Zadavao je udarce koje sam jedva uspijevao da odbijam. Skočivši unazad da bih izbjegao užasan udarac, za trenutak sam zaboravio na opreznost, on to iskoristi i udari me po glavi najstrašnijim udarcem koji sam ikada primio.— Pao sam kao da me pogodila strijela, ali sam se brzo podigao i borba ponovo započe. Arthur je zadavao svoje udarce užasnom snagom, i moram priznati da sam naprezao sve snage kako bih se obranio. Tako smo se borili gotovo četiri sata, a šuma je odjekivala od naše vike. Na kraju, shvativši da bi za mene bilo potpuno beskorisno da nastavim takvu neravnopravnu borbu, odbacih svoj štap.

»Dosta mi je!« rekoh. »Završimo s borbom! Ne možemo sada ovdje zadavati udarce do sutra... Dajem ti slobodu da prolaziš šumom jer si hrabar i valjan momak.«»O, hvala na tolikoj ljubaznosti!« odgovori on potcjenji-vački. »Ja sam stekao pravo da činim ono što mi se najviše sviđa, a zahvalnost za to ne dugujem tebi već svome štapu.«»Dobro govoriš, ali u šumi ima i mnogo drugih koji bi ti mogli zadati mnogo neprilika. Možeš mi vjerovati! Gradski život više ti odgovara od onoga koji bi ovdje provodio.«»Ipak«, odgovori Arthur, »više bih volio živjeti ovdje.«Ovakav odgovor moga čestitog protivnika natjera me na razmišljanje. Promatrajući njegov snažan stas i iskreni i vjerni izraz njegova lica, pomislih da bi bila prava sreća kad bismo u našim redovima imali toga mladića.»Znači da ti se ne dopada život u gradu?« zapitah ga.»Ne, umoran sam već od toga što neprestano slušam kako mi govore: 'Pasji sine, robe, slugo!1 odgovori on. »Jutros me je moj gospodar nazvao još uvredljivijim imenom, a zatim, nezadovoljan što me ne muči dovoljno svojim pogrdama, htjede još i da me tuče. No, ja nisam čekao da on svoju prijetnju i ostvari, nego sam mu raspalio nekoliko dobro odmjerenih250■Iudaraca po leđima tako da je izgubio svijest, a onda sam pobjegao.«»Čime se baviš?« zapitah ga.»Ja sam kožar i živim već nekoliko godina u okolini Not-tinghama.«»Pa dobro, hrabri moj prijatelju, ako želiš da ostaneš ovdje, možeš. Ja sam Robin Hood.«»Robin Hood, vi?«»Dajem ti časnu riječ da jesam«, ponovih i stegoh ruku jadnom mladiću, koji ostade otvorenih usta.»Toliko sam zadovoljan što sam vas našao da to jednostavno ne mogu vjerovati«, reče on s iskrenom radošću, »Ako hoćete da me primite u svoju družinu, ne biste imali odanijeg i vjernijeg čovjeka od Mirnog Arthura, notingemskog kožara.«»Sviđa mi se tvoja iskrenost«, rekoh mu, »i rado te primam u svoju družinu. Naši zakoni su veoma jednostavni, ali se moraju poštovati. Oblačit ćemo te, hraniti i dobro ćemo postupati s tobom.«»Priznajem vam da mi srce igra što se nalazim pred vama... Moram vam reći da je Mali John moj rođak. Njegov otac i moj otac su braća ...«Ja zasvirah u rog, i Mali John se odmah pojavi. Videći nas obojicu okrvavljene, on uplašeno uzviknu:»Robine, šta se dogodilo?«»Dobio sam batina na pravdi boga«, odgovorili mirno, »a krivac je ovaj.«»Ah, tako! Dobro, sada ću mu ja vratiti s kamatima sve udarce koje ti je zadao«, planu Mali John. »Dođi ovamo mladiću!«»Mali Johne«, rekoh, »ovaj mladić je tvoj rođak Arthur i stegni mu ruku ...«»Arthur iz Nottinghama, zvani Mirni?« upita Mali John.,»Glavom ja«, odgovori Arthur. »Nismo se vidjeli od djetinjstva, ali te, rođače, ipak prepoznajem.«»Što se mene tiče«, reče Mali John sa svojom uobičajenom iskrenošću, »priznat ću ti da te se više dobro ne sjećam.«No, dva mladića se zagrliše i ostatak dana prođe u veselju.— Poslije toga se više niste tukli štapovima s Arthurom? — zapita William.251— Zaista, ta prilika nam se više nikada nije pružila. Uostalom, vjerujem da bi me on ponovo pobijedio, a to bi bio treći poraz u mom životu.— Kako treći?— Zato jer je i Gaspardu to uspjelo. Dobio sam dobru lekciju.— Zaista? Kada?— Vi znate da ja imam običaj stavljati na kušnju hrabrost i snagu svakog čovjeka prije nego što mu poklonim svoje povjerenje i uvrstim ga u družinu. Ne želim nevaljalce i prazno-glavce za drugove.Jednoga jutra sreo sam Gasparda na notingemskom putu. Poznato vam je da on ima četvrtasta leđa i da je veoma snažan pa je prema tome nepotrebno da vam govorim o njemu. Išao je sigurnim korakom i zviždukao neku veselu pjesmicu. Ja sam mu išao u susret.»Dobar dan, prijatelju. Vidim da dolazite izdaleka. Rekli su mi da okolinom kruže rđave vijesti. Da li je to istina?«»O kakvim vijestima govorite?« zapita on. »Ja dolazim iz Bamburga gdje radim kao kotlar i bavim se samo svojim poslom.«»Vijest o kojoj vam govorim morala bi vas interesirati. Čini se da je deset kotlara koji idu od mjesta do mjesta zatvoreno jer su se napili.«»To me ne zanima«, odgovori on. »Neka zatvore sve one koji piju, a vas prvog, jer mi baš izgledate kao čovjek koji ne odbija dobru čašicu.«

»O, zaista ne, nikada nisam bio neprijatelj dobroga vina, a ne vjerujem da je ikada postojao na svijetu netko tko ga nije cijenio. No, što vas dovodi u ove krajeve?«»Tražim jednog odmetnika koji se zove Robin Hood. Raspisana je nagrada od sto zlatnih škuda onome tko svlada i uhvati tog razbojnika, pa bih htio da ih zaradim.«»A na koji način mislite uhvatiti Robina Hooda?« zapitah ga veoma iznenađen mirnim i sumornim glasom kojim mi je povjerio svoju neobičnu namjeru.»Imam nalog za njegovo hapšenje potpisan od samoga kralja«, odgovori on.»Da li je nalog u redu?«252»Potpuno. On me ovlašćuje da ga uhapsim i garantira mi nagradu.«»Vi mi govorite o ovom pothvatu kao o nečemu što je najlakše na svijetu.«»Za mene to neće biti baš jako teško«, odgovori on. »Ja imam čelične mišice, hrabrost koja ni od čega ne strepi i mnogo strpljenja. Neće mi biti teško da iznenadim nevaljalca.«»Ali ako naiđete na njega, hoćete li ga prepoznati?«»Ne, nisam ga nikada vidio. Ali kad bih ga poznavao, zadao bih mu propisan udarac. A da li ga vi poznajete?«»Da. Nekoliko puta sam sreo Robina Hooda i možda bih vam mogao pomoći.«»Sjajno, mladiću!« povika on. »Ako mi zaista pomognete, poklonit ću vam dio nagrade.«»Pokazat ću vam jednu stazu na kojoj ćete ga lako sresti. .Samo bih prethodno volio da vidim nalog o hapšenju, jer ako je valjan, mora biti uredno napisan.«Kotlar postade malo nepovjerljiv i reče:»To je papir koji neću nikome dati. Ja sam uvjeren da je u redu i ta sigurnost mi je dovoljna. Utoliko gore po vas ako u to sumnjate. Kraljev nalog pokazat ću samo Robinu Hoodu kad ga budem imao u svojoj vlasti vezanih ruku i nogu.«»Možda ste zaista u pravu«, odgovorih mu nezainteresirano. »Uostalom, čitava me ta stvar ne zanima. Idem u Noting-ham iz radoznalosti jer sam čuo da će jutros tamo biti i Robin Hood. Ako hoćete, dođite sa mnom, pokazat ću vam tog čuvenog odmetnika.«»Važi«, odgovori živo kotlar. »Ali ako primijetim neku prijevaru s vaše strane kad budemo stigli, osjetit ćete moj štap.«Ja slegnuh ramenima, a on poče da se smije. »Hajde, nećete požaliti ako mi budete od koristi«, reče on. »Budite sigurni da neću biti nezahvalan.«U Nottinghamu smo se zaustavili pred Patovom krčmom i Gaspard zatraži od krčmara jedno pivo posebne vrste. Hodao je od ranog jutra, umirao je od žeđi, i piva začas nestade. Poslije piva htio je i vina, a poslije vina drugo pivo, i tako na smjenu čitav sat, poslije čega je kotlar ispraznio ni sam ne znam koliko bokala, dok sam se ja, naviknut da pijem umje-253reno, zadovoljavao po kojom čašom. Ne treba da vam kažem da je čestiti kotlar bio uskoro pijan. Počeo je govoriti o hvatanju Robina Hooda, hvaleći se da će, pošto uhvati vođu, pohvatati i čitavu družinu i odvesti ih sve u London. Kralj bi njegovu hrabrost nagradio s prilično novaca i visokim položajem u državnoj upravi i hrabri kotlar bi okrunio svoj podvig vjenčanjem s nekom princezom. Ali baš u tom trenutku pade on s klupe na kojoj je sjedio, otkotrlja se pod stol i zaspi dubokim snom. Tada mu uzeh vreću u kojoj je, zajedno s novcem, bio i nalog za hapšenje. Platio sam krčmaru i rekao mu: »Kad se ovaj bude probudio, zahtijevajte da vam plati vino i pivo, a ako vas bude pitao tko sam ja i gdje može da me nađe, odgovorite mu da dođe u šumu da me potraži i da je moje ime Robin Hood.«Krčmar, valjan čovjek i moj prijatelj, grohotom se nasmije.»Idite spokojno, gospodine Robine«, odgovori mi on. »Postupit ću tačno po naređenjima koja ste mi dali, a ako kotlar bude htio da vas vidi kad ga prođe mamurluk, reći ću mu da vas potraži.«Poslije nekoliko sati dubokog sna, Gaspard se probudi i odmah primijeti da sam nestao, a sa mnom i njegova vreća. »Krčmaru«, povika on gromovitim glasom, »mene su pokrali, uništili su me. Gdje je onaj nevaljalac?« »0 kom nevaljalcu govorite?« zapita krčmar. »0 mom suputniku! On me je pokrao.« »To mi se baš mnogo ne sviđa«, reče krčmar pretvarajući se da je nezadovoljan. »Ne sviđa mi se jer treba platiti račun ...«»Platiti račun?« ponovi Gaspard žalosnim glasom. »Ali ja nemam nijednog marjaša. Bitanga me je potpuno opljačkala. I ne samo to ... U vreći sam imao i jedan nalog za hapšenje koji je potpisao sam kralj. S njim sam mogao da se dokopam Robina Hooda i tako ostvarim svoju sreću. Taj nevaljalac, koji mi je obećao da će mi pomoći i pokazati mi vođu odmetnika, pokazao se kao pravi bijednik koji je zloupotrijebio moje povjerenje i pokrao mi i novac i nalog.«»Kako!« reče tada krčmar. »Vi ste se povjerili baš njemu, čovjeku koga ste htjeli da uhvatite?«254Kotlar iskolači oči od zaprepaštenja.»Ne razumijem ... Što ste htjeli reći?«

»Htio sam reći da ste izgubili možda jedinstvenu priliku da se dočepate Robina Hooda.«»Kakvu priliku?«»Eh, baš ste glupi! Pa Robin Hood je bio ovdje s vama sve do maločas. Zajedno ste ušli, zajedno ste pili i ja sam mislio da ste jedan od njegove bande.«»Ja pio zajedno s Robinom Hoodom?« povika zaprepašteno kotlar.»Da, da, i hiljadu puta da!«»E, pa to je isuviše!« reče jadnik srušivši se ponovo na klupu, ali se odjednom podiže kao pomaman. »Neće se nikada pričati da se netko nekažnjeno našalio s kotlarom Gaspardom. Ah, nitkove, nitkove ... Čekaj ti samo, naći ću ja tebe!«»2elio bih da mi prvo platite račun«, nastavi uporno krčmar.»A koliko to iznosi?« upita Gaspard narogušeno.»Deset šilinga«, odgovori krčmar koji se izvrsno zabavljao promatrajući zaprepaštenje ovog nesretnika.»Nemam nijednog marjaša!« odgovori Gaspard prevrćući po džepovima. »Mogu vam kao jamstvo ostaviti ovaj alat koji vrijedi mnogo više od deset šilinga. A da li mi možete reći gdje se mogu sresti s Robinom Hoodom?«»Ove večeri ne znam, ali sutra ćete svakako naći odmetnika kako lovi kraljeve srne.«»Odlično! Sutra će razbojnik biti uhvaćen«, izjavi kotlar glasom koji natjera krčmara na razmišljanje. Ovaj mi je poslije priznao da se u tom trenutku jako uplašio za mene.Slijedećeg jutra otišao sam u lov, ali ne na srne, već na kotlara, i nisam se morao mnogo truditi da ga pronađem. Čim me je spazio, zaurlao je od bijesa i pojurio prema meni mašući jednom ogromnom toljagom.»Tko je taj nevaljalac«, povikah ja, »koji ima smjelosti da mi tako divljački dolazi u susret?«»Ja nisam nikakav nevaljalac«, odgovori kotlar, »već čovjek koji se odlučio da te potraži.«Govoreći tako, dolazio mi je u susret. Izvukao sam mač.255»Stojte!« rekoh mu. »Ne moramo se boriti nejednakim oružjem. Potreban mi je samo jedan štap.«Gaspard pričeka mirno da nađem sebi jednu hrastovu granu, a onda započe borba. Držao je batinu s dvije ruke i obasipao me udarcima snagom drvosječe koji sjekirom siječe stablo. Uskoro mišice počeše slabiti i ja zatražih od njega da prestane. Činilo mi se da u takvoj borbi nemam što da dobijem.»Objesit ću te o prvo stablo na koje naiđem«, povika on ;bijesno odbacujući štap.Ja odskočih unazad i zasvirah u rog. Sto mu muka, taj valjani mladić htio je zaista da me pošalje na drugi svijet. Pritrča Mali John s još nekolicinom drugih, dok sam ja sjedio pod jednim drvetom, na izmaku snaga, i šutke pokazivao na Gasparda.»Šta se dogodilo?« upita Mali John.»Dragi moj«, odgovorih, »eno tamo nekoga tko me je strašno izbatinao. Preporučam ti ga jer je čovjek dostojan pažnje. Prijatelju«, dodao sam obraćajući se Gaspardu, »ako se želite uvrstiti u moju družinu, bit ćete dobrodošli.«Kotlar prihvati i, kao što znate, otada je postao naš.— Što se tiče mene, više volim luk i strijele od svih štapova — izjavi William. — Bolje da odem na drugi svijet pogođen samo jednim udarcem nego da umirem postepeno. Rana od strijele se sto puta lakše podnosi nego udarac batine ...— Dragi Williame — odgovori Robin — ipak štap pruža više koristi od luka. Prije svega, nema nikakvih neprijatnosti od tobolca, a ako se ne želi smrt neprijatelju, onda je također dobar štap povoljniji.I ćaskajući tako, tri druga krenuše notingemskim putem na kome u jednom trenutku spaziše uplakanu djevojku. Robin joj odmah pođe u susret:— Zašto plačeš, djevojko? — upita je nježno. Djevojka poče jecati još jače.— Htjela bih da vidim Robina Hooda. Ako imate sažaljenja prema meni, odvedite me k njemu.— Ja sam Robin Hood — odgovori mladić veoma blago. — Što se dogodilo? Da nisu moji ljudi možda bili nepažljivi prema tebi? Da tvojoj kući možda ne prijeti neka opasnost?256Ili, možda, dolaziš da tražiš od mene pomoć? Govori brzo, i ja ću učiniti sve što mogu.— Gospodine, pogodila nas je velika nesreća. Tri moja brata, koji pripadaju vašoj družini, uhvaćeni su od notingem-skog baruna.— Reci mi imena tvoje braće.— Adalbert, Edelbert i Edroin — odgovori djevojka jecajući.Robin bolno uzvikne:— Ah, dragi drugovi! To su tako valjani i hrabri momci! Ali... kako su dospjeli u barunove ruke?— Htjeli su da oslobode jednoga mladića koji je branio svoju majku koju su napali neki vojnici. Upravo u ovom trenutku podižu se kraj gradskih vrata vješala za moja tri brata.

— Obrisi suze, lijepa moja djevojko — reče Robin. — Tvoja braća nisu ni u kakvoj opasnosti. Nema čovjeka u Šervudskoj šumi koji nije spreman da žrtvuje vlastiti život kako bi spasio ta tri hrabra momka. Vrati se kući i utješi svoga oca i majku! Možeš im reći da će Robin Hood otići u Notting-ham da oslobodi tvoju braću.— Neka vas nebo blagoslovi, gospodine! — uzviknu djevojka osmjehujući se. — Toliko sam slušala o vašoj spremnosti da pomognete nesretnima i da zaštitite progonjene da vam potpuno vjerujem. Ali učinite to brzo, gospodine, učinite to brzo! Moja braća su već osuđena.— Imaj povjerenja u mene, djevojko! Stići ćemo na vrijeme. Vrati se u Nottingham i nemoj nikome reći da si me srela.Djevojka poljubi Robina u ruku.— Uvijek ću se moliti za vašu sreću, gospodine — reče ona uzbuđenim glasom.— Neka te štiti bog, djevojko! Do viđenja.Djevojka otrča putem prema gradu i nestane pod krošnjama drveća.— Živio! — povika William. — Napokon ćemo imati nešto da radimo i moći ću malo da se zabavim. Robine, ja sam spreman.— Reći ćeš Malome Johnu da skupi sve ljude koje bude mogao naći i da ih prikrije u notingemskoj šumi. Zatim, čim17 Robin Hood257bud 3te čuli zvuk moga roga, pojurite u trku do mene s mačem u ruci ili nategnutim strijelama.— Što namjeravaš učiniti?— Idem do grada da vidim postoji li neki način da se odgodi izvršenje kazne. Molim vas ne zaboravite da treba postupati s velikom razboritošću, jer ako barun posumnja da bilo šta znam, objesit će naše drugove u unutrašnjosti zamka. On se, kao što vam je poznato, mnogo hvalio da će, ako ikada budemo pali u njegove ruke, ukrasiti našim tijelima gradska vješala. Ja ću otrčati u Nottingham, a vi brzo okupite sve drugove i izvršite tačno moja naređenja.Robin se udalji brzim koracima. Usput je sreo jednog prosjaka, hodočasnika.— Oče, ima li kakvih novosti u gradu? — upita ga on.— Ne baš radosnih, mladiću. Tri druga Robina Hooda bit će uskoro obješeni po naređenju Fitza Ahvinea.Robinu pade na um jedna ideja.— Oče — reče on — htio bih da prisustvujem izvršenju smrtne kazne nad tom trojicom razbojnika a da ne budem prepoznat kao čuvar šume, jer bi njegovi drugovi mogli da mi učine nešto nažao. Hoćete li da promijenite vašu odjeću s mojom?— Ali vi se šalite, mladiću!— Ne, oče, ja vas zaista molim da mi date svoj ogrtač i da obučete moje odijelo. Ako prihvatite moj prijedlog, dat ću vam četrdeset šilinga.Hodočasnik pogleda radoznalo čovjeka koji mu se obratio s tako neobičnom molbom.— Vaš ogrtač — doda Robin — poslužit će mi da izvršim jedno dobro djelo ... Uzmite...I on mu pruži nekoliko zlatnika.Starac pogleda zlatnike očima punim pohlepe.— Mladići često imaju neobične ideje — reče on. — No, poslije svega, ne vidim kako bih vam mogao odbiti ono što tražite od mene. A da li moram uzeti i vaše oružje?— Ne, oče, oružje ću ja zadržati za sebe. Kad je presvlačenje završeno, Robin reče:— Oče, udaljite se na ovu stranu i naročito pazite da me ne pratite. Vi na sebi imate moju odjeću, a u vreći moj novac.258Tako bogat i obučen gledajte da idete što je moguće dalje od Nottinghama. To je za vaše zdravlje.— Zahvaljujem vam na savjetu, prijatelju moj. A ako je vaš pothvat zaista pravedan i pošten, onda imajte blagoslov jednoga starca.Robin učtivo pozdravi starog hodočasnika i brzo otrča prema gradu.Kad je stigao u Nottingham, jedna grupa naoružanih ljudi baš je izlazila iz zamka i uputila se prema gradu gdje su bila podignuta troja vješala.U jednom trenutku gomilom se pronese nepredviđena vijest. Krvnik je bio bolestan i nije mogao obaviti svoju dužnost. Barun odmah izda naređenje da se potraži jedan čovjek koji bi bio voljan da zamijeni krvnika uz veliku nagradu.Robin na čelu pratnje pođe ravno prema barunu Fitzu Alvvineu.— Plemeniti barune — reče on kroz nos — koliko ćete mi dati ako preuzmem taj posao na sebe?Barun ga pogleda pažljivo, ustuknuvši jedan korak, promotri ga od glave do pete i reče:— Čini mi se da bi se ti mogao zadovoljiti nekim odijelom. Ako me oslobodiš ove neprilike, dat ću ti šest novih odijela dodavši tome i krvnikovu nagradu, tj. trideset marjaša.

— A koliko ćete mi dati, plemeniti barune, ako objesim i vas — upita Robin približavajući se barunu?— Udalji se, odrpanče, i ponovi to što si rekao! Jesi li razumio?— Vi ste mi ponudili šest novih odijela i trideset marjaša da objesim, ove jadne mladiće, a ja sam vas pitao što ćete dodati uz nagradu ako objesim vas i desetak normanskih pasa?— Nesretni brbljavče, što treba da znače ove riječi? — povika barun iznenađen tom smjelošću. — Znaš li ti s kim govoriš? Banditu, još jedna riječ, i ti ćeš biti četvrti koji će se ljuljati na ovim vješalima.— Ali vi ste sami rekli, gospodine — reče Robin — da sam obučen veoma bijedno, kao svaki siromah!— Da, to sam primijetio — odgovori barun praveći jedan neugodan gest.259— U redu, ostavimo tu bijedu ispod koje se krije veliko srce i osjetljiva duša. Znajte da sam ja vrlo osjetljiv i da se ne slažem s ponižavanjem i nepravdama koje vi možete učiniti, plemeniti gospodine. Vi se ne zadovoljavate time što prihvaćate moje usluge, već istovremeno i ismijavate moju bijedu.— Dosta s tim, brbljavčeiprosjače! — Zar se ti usuđuješ da uspoređuješ sebe i mene? Do đavola, ti si zaista lud.— Ne, ja sam samo siromah čovjek i veoma nesretan.— Oh, dosta! Nisam došao ovamo da slušam brbljanje jednog odrpanca kao što si ti — dobaci nestrpljivo barun. — Ako prihvaćaš moju ponudu, onda izvrši kaznu, a ako je ne prihvaćaš, onda se gubi.— Zaista, ja još ne znam tačno kakva bi bila moja dužnost — reče Robin, koji je pokušavao da dobije na vremenu kako bi svojim ljudima omogućio da stignu do ruba šume. — Zahvaljujem se svetoj Bogorodici što mi nije dozvolila da ikada postanem krvnik. Neka je prokleto zanimanje i bijednik koji ga vrši!— O, tako dakle, bestidniče, ti hoćeš da se sa mnom po- • igravaš? — povika barun sav izvan sebe zbog Robinova ponašanja. — Završimo s tim! Ako se odmah ne posvetiš svom poslu, naredit ću da te izbatinaju.— Kakve biste koristi imali od toga, gospodine šerife? — upita Robin. — Biste li uspjeli da na taj način pronađete nekog drugog tko bi bio raspoložen da izvrši vaš nalog? Vidite, vi ste istakli jedan oglas koji su saslušali svi, a samo sam ja došao da vam se ponudim da zamijenim krvnika.— Dobro, sada mi je jasno kuda smjeraš, nevaljalče! — povika bijesno barun. — Hoćeš da ti se poveća obećana nagrada da bi poslao ova tri nevaljalca slična tebi na drugi svijet.Robin sleže ramenima.— Dobro, objesi ih, kako ti se sviđa — reče barun malo blažim glasom. — Hajde, kreni na posao. Udvostručavam nagradu, ali ako ne budeš dobro izvršio svoj zadatak, proglasit ću te za najnesposobnijeg krvnika u zemlji.— Ako se radi samo o tome da se ubiju ovi nesretnici — odgovori Robin — ja bih se zadovoljio vašom ponudom. Ali odbijam da pod svaku cijenu uprljam ruke dotičući se vješala.— Šta hoćeš da kažeš?260

— Jedan trenutak, gospodine. Idem da pozovem nekolicinu prijatelja koji će vas na jedan moj mig osloboditi ovih razbojnika.Rekavši to, Robin zasvira u rog jednu veselu ariju, i istog trenutka ščepa za ruku preplašenog baruna.— Gospodine, vaš život sada zavisi samo od jednog mog pokreta. Ako se imalo maknete, zabit ću vam nož u srce. Zabranite, dakle, vašim ljudima da se približe — doda Robin zamahnuvši jednim strašnim lovačkim nožem nad glavom staroga baruna.— Vojnici — povika barun drhtavim glasom — ostanite tamo gdje ste. Ne mičite se.Sunčevi zraci bljeskali su se na oštrici noža, i taj odsjaj pokri lice staroga baruna koji poče da kuka:— Ali što hoćeš ti od mene, dragi hodočasnice?— Hoću život ove trojice ljudi koje ti želiš da objesiš — odgovori Robin.— Ali ja ne mogu da ti udijelim tu milost jer su oni ubili jelene koji su kraljevo vlasništvo, a lovokradice moraju biti kažnjeni smrću. Cijeli grad Nottingham i čitava okolina upoznati su s njihovom krivicom i presudom koju sam već izrekao, pa ako bih popustio pred tvojim molbama, kralj bi me ukorio zbog moje slabosti.Tog trenutka masa poče da se komeša i začu se zvižduk strijela.Robin odmah shvati da su njegovi drugovi stigli i uzvikne pobjedonosno.— Ah, ti si Robin Hood — uzviknu barun očajnički.— Da, milorde, ja sam glavom Robin Hood.Pozdravljajući prijateljski stanovništvo, članovi vesele družine pristizali su sa svih strana. Osuđenici su bili brzo oslobođeni, a barun shvati da je jedini način da se odavde izvuče živ i zdrav taj da se nagodi s Robinom Hoodom.

— Otpratite daleko osuđenike — reče mu on — jer bi se vojnici mogli oduprijeti...— Shvaćam da ste ovako učtivo postupali iz straha — primijeti Robin smiješeći se... — No, morali biste znati da se ja ne plašim vaših vojnika, jer su moji ljudi i brojniji i hrabriji.261I pozdravivši s osmijehom baruna, Robin mu okrenu leđa i naredi svojim drugovima da pođu prema šumi, dok je barun, koji je bio oličenje razjarenosti, okupljao svoje vojnike i uzja-havši na konja brzo se udaljio.Stanovnici Nottinghama, koji ubijanje divljači zapravo nisu ni smatrali za zločin, pozdraviše družinu radosnim uzvicima, a onda se čak i viđeniji građani, podsmjehujući se baru-novu bjekstvu, obratiše Robinu s izrazima simpatije, dok su mu rođaci osuđenika grlili koljena. A iskrena zahvalnost ovih jadnika uzbudi srce Robina Hooda daleko više nego što bi to uspjeli i najljepši govori.

XXVII

rošlo je godinu dana otkako je Robin svojim velikodušnim poklonom pomogao Richardu Plaineu, a već nekoliko tjedana družina je ponovo bila na logorovanju u Barnsdejlskoj šumi.U zoru onog dana kad se vitez morao vratiti, Robin se spremao da ga lijepo primi. No, vrijeme je prolazilo, a dužnik se nije pojavljivao.— Mislim da neće doći — reče VVilliam nestrpljivo gledajući niz put dok je sjedio pod drvetom s Robinom i Malim Johnom.— Ako ne dođe, nezahvalnost sir Richarda bit će dobra lekcija za nas. To će nas naučiti da ne povjerujemo lako obećanjima drugih... Samo, moram vam priznati, ako on ne održi zadanu riječ, ja više ne znam postoje li uopće dobri ljudi.— Što se mene tiče — reče Mali John — ja mislim da će vitez doći. Sunce još nije zašlo iza šume, a ja sam uvjeren da će sir Richard biti ovdje za manje od jednog sata.— Neka te bog čuje, dragi Mali Johne! — reče Robin. — Ostat ću ovdje da ga pričekam sve dok ne zablistaju prve zvijezde. Ako ne dođe, izgubit ću jednog prijatelja. U međuvremenu uzmite svoje oružje, pozovite Mucha i pođite sva trojica putem koji vodi prema opatiji Sainte-Marie. Tko zna, možda ćete sresti nekog bogatog Normana ili izgladnjelog siromaha. Volio bih da vidim neko nepoznato lice. Hajde, potražite neki događaj i dovedite mi bilo kakvog uzvanika za moj stol...— Ovo je, u svakom slučaju — primijeti VVilliam smješkajući se — neobičan način da se utješiš zbog toga što sir Richard nije ovdje. Dobro, učinit ćemo sve što možemo da te zadovoljimo.Dva druga pozvaše Mucha, i sva trojica udaljiše se u pravcu opatije.— Danas je Robin vrlo neraspoložen — reče VVilliam.263— Zašto? — zapita Much začuđeno.— Jer se boji da se prevario u sir Richardu — odgovori Mali John. — Nije mu stalo do novca, ali mu je žao što je pomogao jednom nezahvalniku.— Čujem bat konjskih kopita — reče William u jedan mah. — Tišina!— Idem u susret nepoznatom! — povika Much i udalji se u trku.— Ako je naš vitez, onda nas zovi!— Nije vitez — doviknu Much vračajući se. — To su dva benediktinska fratra s desetak ljudi.— Oho, dva benediktinca s pratnjom! — primijeti Mali John. — Mora da su dobro snabdjeveni zlatnicima... u to ne sumnjam. Trebalo bi da ih pozovemo na banket k Robinu... Svakako moraju doći s nama. Robin se dosađuje, i to će za njega biti ugodna zabava. Pripremite lukove i budite spremni.Tako naši putnici, obišavši okuku puta koji je krivudao između dva reda drveća, opaziše tri mladića neprijateljskog držanja.Iznenađeni ovim nenadanim ali i opasnim susretom, dva fratra zaustaviše konje i pokušaše da se sakriju iza svojih slugu.— Ne mičite se, oci! — povika Mali John zapovjednički. — Ako to netko učini, bit će mrtav!Fratri problijedješe, ali, shvativši da su na meti trojice napadača, poslušaše.

— Braćo — reče jedan od njih smješkajući se — što hoćete od siromašnog sluge crkve?— Želim samo da pružite korak jer vas moj šef čeka već tri sata i ručak će se ohladiti.Dvojica fratara izmijeniše uznemirene poglede.— Molio bih vas da se jasnije izrazite — reče jedan od njih.— Ponavljam vam, a čini mi se da sam bio dovoljno jasan: moj šef vas je ljubazno očekivao sve do sada i još vas čeka.— A tko je vaš šef, prijatelju moj?— Robin Hood — odgovori mirno Mali John.Drhtaj prođe kao mlaz ledene vode leđima ljudi koji su pratili dvojicu fratara, i oni pogledaše oko sebe uplašeno.264Robin Hood? — ponovi jedan od fratara blijedeći. — Znam ... poznato mi je da je to jedan od profesionalnih razbojnika i da je za njim raspisana ucjena.— Robin Hood nije razbojnik — odgovori Mali John oštro i prezrivo — i ne savjetujem nikome da ponovi tu drsku optužbu protiv mog plemenitog šefa. No, zaista nemam vremena da s vama raspravljam o tako delikatnoj stvari. Robin vas poziva na objed. Dakle, pođite za mnom! Vaše sluge, ako žele da spasu život, mogu nastaviti put.Sluge nisu čekale da im se to ponovi dva puta. Okrenuše glave i podbodoše konje u žurbi koja je jasno pokazivala da njihov razum nije nerazborit.Dva fratra htjedoše slijediti primjer svojih slugu, ali Mali John ščepa uzde njihovih konja i natjera ih da se zaustave. Iza fratara bila su dva konjušara, dva dječaka koji su vodili jednu mulu i koji se, hrabriji i manje razboriti, nisu udaljili sa svojih mjesta.— Držite oko na onoj dvojici dječaka — reče Mali John Williamu. — Dat ću im dozvolu da prate svoje gospodare.Robin Hood, koji je ostao sjedeći pod drvcem, podiže se kad spazi Maloga Johna i ostale, pođe im u susret i pozdravi dvojicu fratara s poštovanjem.— Veoma cijenjeni moji oci — reče on — mislim da ste veoma gladni poslije tako dugog puta. Hoćete li ostati da objedujete sa mnom?Dva benediktinca pogledaše uznemirenih očiju vesele drugove koji su pritrčali na zvuk lovačkog roga, ali im Robin reče uvjerljivo:— Ne plašite se, nitko vam neće učiniti zla. Posjedajmo za stol i jedimo s tekom.Dva fratra poslušaše, ali nije bilo teško opaziti da ih Robinove dobronamjerne riječi nisu baš suviše uvjerile.— Gdje se nalazi vaša opatija i kako se zove?— Mi pripadamo opatiji Sainte-Marie.— Dobro nam došli, ja sam počašćen što vas mogu ugostiti.Kad je ručak bio pri kraju, Robin nastavi razgovor:— Možda će vam se činiti čudnovato, dragi moji oci, što vas čovjek koga vi ne poznajete očekuje na ručku, ali ja ću265vam objasniti tajnu tog poziva. Prije godinu dana, na ovaj isti dan, posudio sam stanovitu svotu novaca jednom prijatelju predstojnika opatije Sainte-Marie, a kao garanciju prihvatio sam ime Bogorodice našega gospodina Isusa Krista. Ja imam tako nepokolebljivo povjerenje u svetu Bogorodicu da sam se uvijek osjećao siguran da će mi se po isteku roka vratiti posuđeni novac. Poslao sam, dakle, ovu trojicu svojih drugova u susret bilo kojem putniku, i oni su vas sreli i dopratili do mene. Vi pripadate jednom samostanu, i ja sam potpuno uvjeren da shvaćam delikatnu misiju koja vam je bila povjerena od providnosti i dobrote velikodušne svete Majke božje, koja je vaša zaštitnica. Svakako da ste došli da mi vratite novac koji sam posudio jednom siromahu ... zato, dobro nam došli! Kese koje su vezane na toj muli sigurno sadrže svotu koju potražujem.Stariji fratar problijedi i progunđa:— Uza se imamo veoma malo novaca, gospodine. Tek nekih dvadesetak zlatnika.— Šta ste rekli? Samo dvadesetak zlatnika? — ponovi Robin netremice promatrajući fratre čeličnim pogledom.— Da, gospodine — ponovi fratar crveneći.— Dobro, oče — reče Robin prijateljski — ako govorite istinu, neću vam uzeti ni jednog zlatnika od vaše male imovine. Sto više, dat ću vam od svoga onoliko koliko vam bude potrebno. Ali, ako ste mi slagali... Mali Johne, pretresi te kese! Ako ne nađeš više od dvadeset zlatnika, ostavi ih i ne diraj. Ali, ako je svota dvostruka ili veća, uzimaj sve!I Mali John se požuri da posluša Robinovo naređenje. Fratar problijedi i jedna suza skotrlja mu se niz obraz. On prekrsti ruke jednim grčevitim pokretom i nijemo uzdahnu.

— Ah! — povika Robin, kome nije izmakao ovaj fratrov gest. — Vaši zlatnici mora da su u velikom društvu. Pa dobro, Mali Johne, da li je naš gost baš tako siromašan kao što je rekao?— Ne znam je li bogat ili siromašan — odgovori Mali John uobičajenim sarkastičnim tonom — no, siguran sam u jednu stvar, a to je da sam u maloj kesi našao osam stotina zlatnika.266— Ostavite mi taj novac, molim vas, gospodine — reče fratar. — On ne pripada meni. Ja odgovaram za njega svojim pretpostavlj enima.— Kome nosite ovih osam stotina zlatnika? — zapita Robin.— Glavnom nadzorniku opatije od moga priora.— Kako se čini, nadzornici zloupotrebljavaju velikodušnost vašega gvardijana, brate moj, i vrlo je rđava stvar što plaćate tako skupo poneku dobru riječ. No, ovoga puta nadzornik neće dobiti ništa. Reći ćete mu da je Robin Hood, budući da mu je bio potreban novac, uzeo ono što je pripadalo njemu.— Našao sam i drugu kesu — povika Mali John. — Da je otvorim?— Ne — odgovori Robin — zadovoljit ću se s osam stotina zlatnika. — Oče, vi slobodno možete nastaviti put. Prema vama sam se ponio učtivo i nadam se da ćete otići zadovoljni.— Ne mogu nazvati ljubaznošću jedno prisiljavanje i jednu krađu — odgovori fratar mrzovoljno. — Šta ću reći svome prioru?— Pozdravit ćete ga mnogo s moje strane — odgovori Robin. — Časni prior me vrlo dobro zna i bit će veoma zadovoljan mojim pozdravima.Dva se fratra popeše na konje i s ljutnjom u srcu u galopu pođoše putem koji je vodio prema opatiji.— Sveta Bogorodice, budi blagoslovljena! — povika Mali John. — Ona nam je vratila novac koji smo posudili sir Ri-chardu, pa ako je ovaj i zaboravio na svoju riječ, možemo biti mirni jer ništa zapravo nismo izgubili.— Ja nisam zadovoljan — reče Robin. — Ne mogu se pomiriti tako lako s time što sam morao izgubiti povjerenje u zadanu riječ jednoga Sasa. Više bih volio da je sir Richard ovdje, siromašan i bez ijednog marjaša u ruci, nego što sam u neizvjesnosti da li sam imao posla s nezahvalnim čovjekom bez časti.— Vođo — povika u jednom trenutku neki veseli glas. — Vidim na glavnom putu jednog viteza koji dolazi praćen stotinom ljudi naoružanih do zuba. Da se pripremimo i prepriječimo im put?— Da li su to Normani — zapita živo Robin.267— Oh, vi znate da su rijetki Sasi koji sebi mogu dozvoliti tako brojnu pratnju.— Onda — povika Robin — naprijed, vesela družino! Uzimajte lukove i trčite u zaklone! Spremite strijele, ali ne odapinjite ih dok ne čujete naređenje za napad.Robinovi ljudi iščeznuše, a raskršće opet ostade pusto.— Zar nećeš i ti doći? — upita Mali John.— Ne, pričekat ću strance i doznati s kim imamo posla.— Onda se ne mičem ni ja — reče Mali John.— Ni ja! — povika VVilliam, koji je također sjedio kraj Robina.Konjanici su se približavali brzo i kad su dospjeli nadohvat strijela, onaj koji je izgledao kao njihov vođa, pojuri u galopu u susret Robinu.— Pa to je sir Richard! — povika Mali John istovremeno gromovitim i veselim glasom.— Sveta Bogorodice, zahvaljujem ti! — povika Robin skočivši na noge. — Nijedan Sas nikada nije iznevjerio riječ koju je zadao.Sir Richard sjaha s konja, potrči prema Robinu i stegne ga na grudi.— Neka vas bog čuva, Robine Hoode! — reče on dok je bratski grlio mladića. — Neka vam bog da slavu i zdravlje sve do starosti i smrti.— Dobro nam došli, viteže! — odgovori Robin uzbuđeno. — Toliko sam zadovoljan što vidim da ste održali zadanu riječ.— Došao bih ovamo i praznih ruku, Robine, bar da imam zadovoljstvo da vam stisnem ruku, ali imam sreću da vam mogu vratiti novac koji ste mi posudili s tako velikodušnom dobrotom.— Vi ste, dakle, ponovo u posjedu svojih dobara?— Da, a to samo vama dugujem.— I ova cijela pratnja pripada vama?— Da, sve su to hrabri i odani drugovi, a ja bih vam bio veoma zahvalan, dragi Robine, ako biste htjeli narediti svojim momcima da ih ugoste i omoguće im da se odmore. Prevalili su toliki put!268— Oh — reče Robin — vidjet će oni kako mi znamo postupati s prijateljima. — I, pošto je pozvao svoje drugove, izda nekoliko naređenja. Za svega jednu minutu ledina postade namješten stol, prekriven namirnicama, vinom i pivom.Robin, sir Richard, Mali John i Much sjedoše za bogati ručak i kad su utažili prvu glad, vitez poče pričati što mu se sve dogodilo poslije njegova susreta s Robinom.

— Ne bih vam znao reći, dragi prijatelju, s koliko radosti i s koliko zahvalnosti u srcu otputovah iz ove šume upravo prije godinu dana. Srce mi je lupalo u grudima, nisam gubio ni trenutka da se vratim svojoj ženi i djeci i stigao sam u zamak za manje vremena nego što će trajati moja priča.»Spašeni su!« povikah stežući ih na grudi.Moja žena brižnu u plač.»A tko je velikodušni prijatelj koji vam je pritekao u pomoć?« zapita moj sin Herbert.»Uzalud sam obijao sva vrata svojih prijatelja«, odgovorih mu, »uzalud sam tražio pomoć od svih onih koji su govorili da su mi prijatelji i nisam naišao na razumijevanje osim kod jednoga čovjeka, koji mi je bio potpuno nepoznat. Taj moj dobročinitelj je neki plemeniti odmetnik, zaštitnik sirotinje, utješitelj nesretnih, osvetnik potlačenih ... Robin Hood!«Tada me Herbert zamoli da mu dozvolim da vas posjeti. No, ja sam mu objasnio da vi ne želite čuti ni riječi o svojim dobrim djelima.— Ostavimo to — prekine ga Robin — ne govorimo više o tom događaju, dragi prijatelju. Recite mi radije kako ste riješili slučaj s priorom opatije Sainte-Marie.— Strpljenja, dragi domaćine! Imajte strpljenja! — reče sir Richard blago se osmjehujući. — Budite mirni, ne namjeravam vam praviti komplimente, jer dobro poznajem vašu skromnost. Htio bih vam samo reći i to da je moja dobra Lilas priključila svoje molitve Herbertovim i da sam morao upotrijebiti sav svoj očinski autoritet da spriječim i jedno i drugo da ne dotrče do vas. No, morao sam obećati u vaše ime da će biti radosni da vas vide u našem zamku.— Dobro ste učinili, sir Richarde, obećavam da ću za nekoliko dana biti vaš gost.269— Zahvaljujem vam, Robine. Obavijestit ću dvoje mladih o vašem obećanju i znam da će ih to učiniti sretnima. A sada da nastavimo s pričom ...Dan kasnije najavio sam se prioru opatije Sainte-Marie.Kasnije, dok sam išao prema samostanu, doznao sam da je prior, skupivši na sastanak u blagovaonici svoje redovnike, govorio o meni: »Danas je tačno godina dana kako sam jednom vitezu, čiji su posjedi u blizini samostanskih posjeda, posudio četiri stotine zlatnika za koje se on obavezao da će ih vratiti zajedno s kamatima po isteku jedne godine. U slučaju da to ne učini, mi ćemo postati vlasnici svih njegovih dobara. Upravo danas ističe taj rok.«»Gospodine priore«, reče mu jedan od njegovih suradnika, »vi ste suviše nemilosrdni. Dužnik ima bar pravo na jedno produženje od dvadeset i četiri sata. Kao član svete crkve morali biste pokušati da budete milostivi nad nesrećom koja pritišće jednoga nesretnika.«»Vaše savjete zadržite za one koji ih traže!« odgovori prior ljutito. »Učinit ću ono što mi se čini da je najpovoljnije, ne slušajući vaša mišljenja. Idem odmah do suca da od njega zatražim pravo da mogu zadržati za sebe zamak sir Richarda!«I prior zaista ode k sucu koji na njegovo traženje odgovori:»Ako u toku današnjeg dana sir Richard ne dođe, vi se možete smatrati gospodarom cjelokupne njegove imovine.«Ova nepravedna presuda bila je već donijeta kad sam se pojavio na vratima samostana.Bio sam obučen kao prosjak da bih stavio na kušnju velikodušnost svoga vjerovnika. Vratar mi dođe u susret. On nije zaboravio pažnju i poklone koje sam mu u dobra vremena činio, pa me obavijesti o dogovoru između priora i njegovih redovnika. Nisam se iznenadio. Znao sam dobro da je prior bio bezdušan.Kad sam bio primljen u dvoranu, cijelo okupljeno bratstvo upravo je donosilo posljednju odluku da me obavijesti o oduzimanju mojih dobara. Skup je bio neprijatno iznenađen što me vidi, kao da se radilo o nekoj aveti koja dolazi s drugoga svijeta da bi im oduzela ono što su već smatrali dobivenim plijenom.Pozdravio sam ih sve i vrlo ponizno rekoh prioru:270»Kao što vidite, održao sam svoje obećanje i evo me ovdje!«»A novac?« zapita užurbano sveti čovjek.»Na žalost, nemam nijednog marjaša.«Na te riječi na priorovim usnama pojavi se osmijeh radosti.»Ali ako nemaš novaca da platiš svoj dug, zašto si onda dolazio ovamo?«»Došao sam da vas zamolim da mi odobrite produženje roka za nekoliko dana.«»To je nemoguće! Dogovor je jasan. Morat ćeš platiti još danas. Ako ne možeš, tvoja dobra pripast će meni. Tako je odlučio sudac. Zar ne, milorde?«»Istina je«, odgovori sudac. »Sir Richarde«, doda on obraćajući mi se potcjenjivačkim pogledom, »zemlja vaših očeva pripast će časnom gvardijanu.«Ja sam se pretvarao da mi je jako žao, preklinjao sam opata da bude milostiv prema meni, da ima samilosti prema mojoj jadnoj ženi i mojoj djeci, i da mi da još tri dana na raspolaganje. No, prior

ostade gluh na moje molbe i reče mi zapovjednički da izađem. Tada ja, ozlojeđen ovim nedostojnim načinom ponašanja, podigoh ponosno glavu i došavši do pročelja stola stavih vreću punu novca na stol.»Evo, ovdje su četiri stotine zlatnika koje ste mi posudili. Moja dobra neće promijeniti gospodara.«Ne možete zamisliti — zaključi vitez smješkajući se — zabunu, bijes i razočaranje toga gvardijana. Okretao je glavu lijevo i desno, otvarao je i zatvarao oči, gunđao nerazumljive riječi i izgledao je kao da je poludio. Pošto sam uživao neko vrijeme u tom prijatnom prizoru, ja se udaljih. Usput sam sreo svoju ženu i djecu.»Budite zadovoljni, dragi moji«, rekoh grleći ih, »i uvijek se molite za Robina Hooda jer, da nije bilo njega, danas bih morao prosjačiti. A sada prionimo uz posao da bismo pokazali velikodušnom R.obinu da nismo zaboravili uslugu koju nam je učinio.«Dan kasnije dali smo se na posao i moje zemlje, neumorno obrađivane, doniješe odličan urod. Evo vam ovdje pet stotina zlatnika, dragi Robine, a pored toga poklanjam vam i sve ljude271iz moje pratnje koji su svi dobro naoružani. Svaki od njih ima po jednog konja opremljenog za ratne pohode... Primite ih sve kao svoje sluge, a oni će vam biti vjerni do smrti.— Učinio bih veliku nepravdu, viteže — odgovori Robin uzbuđenim glasom — kad bih prihvatio tako dragocjeni poklon. Ja čak neću ni da primim novac koji ste mi donijeli. Maločas sam ručao s ekonomom opatije Sainte-Marie koji mi je za ručak platio osam stotina zlatnika. Ja po pravilu nikada neću da primam novac dvaput u istom danu. Ja sam uzeo zlato od fratra umjesto od vas. Znam da su prihodi s vaših dobara znatno umanjeni zbog državne blagajne i da ona zahtijeva da se njima dobro upravlja. Pomislite na svoju djecu, a što se mene tiče, ja sam dovoljno bogat. Radije mi recite što bih mogao drugo učiniti za vas i za vaše.— Vaše ponašanje tako je plemenito i velikodušno — odgovori sir Richard — da bih se osjećao neugodno ako bih još bio uporan.U zalazak sunca sir Richard i njegova pratnja vratili su se u zamak.

XXVIII

oznav^ ^a Je R°bm s jednim dijelom svojih ljudi otišao u Yorkshire (Jorkšir), barun Fitz Ahvine pomisli da je to dobar trenutak da uz pomoć jakog odreda vojnika oslobodi Šervudsku šumu od odmetnika, koji, po njegovu mišljenju, bez svoga vođe ne bi bili dovoljno sposobni da se obrane. Zajedno s tom ekspedicijom Fitz Ahvine se nadao da će, kontrolirajući okolinu šume, zarobiti i Robina Hooda kad se ovaj bude vraćao.Ali barunovi vojnici, kaoj;to se zna, nisu bili baš heroji, a on, koji je to vrlo dobro znao, dovede iz Londona jednu četu silnika i povede ih osobno protiv odmetnika.No, veseli drugovi, koji su uvijek imali doušnike u Notting-hamu, bili su obaviješteni o svemu prije, nego što je barun utvrdio dan pohoda i imali su dovoljno vremena da se spreme za obranu.Barunovi ljudi, podstaknuti obećanjem visoke nagrade, krenuli su hrabro u boj. No, tek što su bili ušli u šumu, posta-doše meta jedne tako ubitačne kiše strijela da ih je polovina ostala na zemlji. I ne samo to. Iza prvoga hica uslijedio je odmah drugi, a svaka strijela pogađala je u cilj dok su nišan-džije ostali nevidljivi.Pošto su tako u redove neprijatelja unijeli strah i zabunu, veseli drugovi pojuriše iz svoga zaklona uz veliku graju obarajući na zemlju sve one koji su htjeli da se odupru.Tada barunovi ljudi, obuzeti pravom panikom, pobjegoše u neredu povlačeći se u zamak.Što se tiče veselih drugova, oni nisu imali čak ni jednog ranjenog u tom sretnom boju, a u zalazak sunca, odmorni, svježi i spremni na svaki novi napad, prikupiše leševe vojnika i na nosilima napravljenim od granja odnesoše ih pred ulaz u zamak.18 Robin Hoođ273Bijesan i očajan, barun je proveo noć veoma tužno optužujući svoje ljude za nevaljalstvo i nesposobnost, govoreći samom sebi da je napušten od svoga svetog zaštitnika, i napokon zaključi da je

čitav taj loš ishod njegovog pothvata, iako je on dobar zapovjednik, samo posljedica nediscipline njegovih pot-činjenih, a on njihova žrtva.Dan kasnije njega je posjetio jedan od njegovih norman-skih prijatelja koji je došao u pratnji pedesetak ljudi. Barun mu ispriča o neuspjeloj akciji dodajući da je glavni razlog njegovih uzastopnih poraza to što banda Robina Hooda ostaje uvijek nevidljiva.— Dragi Fitze Ahvine — odgovori sir Guy Gisbone (Džiz-bon) spokojnim glasom — kad bi Robin Hood bio glavom sam đavo, a meni pala na pamet želja da ga ščepam za rogove, ja bih ga svakako uhvatio.— Između riječi i djela, prijatelju, ima isuviše razmaka — odgovori barun iskreno. — Lako je reći, ali ako bih ja nešto htio, ja bih to i učinio. Sumnjam da ćete se dokopati Robina Hooda.— Ako bi mi njegovo hvatanje činilo zadovoljstvo — odgovori Norman ravnodušno — ne bi mi trebalo podstreka. Toliko sam jak da mogu savladati lava, a vaš je Robin Hood na kraju krajeva ipak samo čovjek: čovjek sposoban, hrabar, priznajem, ali ne i neka nadzemaljska ličnost.— Mislite vi o njemu šta hoćete — odgovori barun — ali ja vam kažem da u cijeloj Engleskoj nema čovjeka, vojnika, seljaka ili plemića koji bi bio sposoban da povije glavu tog junačkog odmetnika. On se nikada ne plaši i ismijava sve i svakoga.Sir Guy se nasmije prezrivo:— Ne želim dovoditi u sumnju vrijednost vašeg odmetnika, ali priznajte, dragi barune, da se Robin Hood do sada borio samo protiv aveti.— Kako, kako! — povika barun pogođen u svome samoljublju vojskovođe.— Da, aveti, ponavljam, dragi moj stari prijatelju. Vaši vojnici nisu satkani od mišića i kostiju, već od blata i mlijeka. Bježe pred strijelama odmetnika i zadrhte pri samom spomenu imena Robina Hooda. Ah, kad bih ja bio na vašem mjestu! ...274— Što biste vi učinili? — zapita barun zadrhtavši od radoznalosti.— Objesio bih Robina Hooda bez oklijevanja.— Meni ne nedostaje ni želje ni dobre volje — odgovori promuklo barun.— A, tako! To se vidi... ali činjenica je da je vaš protivnik imao sreće da se nikada ne nađe oči u oči sa mnom.— O, vi biste mu probili tijelo kopljem, zar ne? — reče barun smijući se. — Prijatelju, priznat ću vam da me vaša hvalisanja vrlo zabavljaju. No, savjetujem vam da se ne prevarite. Mogu vam reći samo to da biste zadrhtali od glave do pete kad bih ovoga trenutka rekao: »Evo Robina Hooda!«Norman poskoči, ali ponovo sjedne i odgovori ponosno:— Morate znati da se ja ne plašim ni ljudi ni đavola, nikoga na svijetu. A budući da smo započeli naš razgovor baš govoreći o Robinu Hoodu, učinit ćete mi veliko zadovoljstvo ako mi omogućite da se sretnem s tim vašim odmetnikom, koji je za vas nevidljiv samo zato što ga niste znali pobijediti. Ja sam siguran da ću ga oboriti na zemlju, odsjeći mu uši i objesiti ga za noge ni manje ni više nego kao jednu srnu. Gdje mogu naći toga hvalisavca?— Doznao sam iz pouzdanih izvora da se on ovoga trenutka nalazi na putu s malo svojih ljudi. Prema tome, budemo li postupali razborito, moći ćemo lako opkoliti njegovo gnijezdo i uhvatiti ga. A njegove drugove prepustimo pravednoj odmazdi naših vojnika. Moji su ljudi mnogo pretrpjeli u Šer-vudskoj šumi i bili bi veoma zadovoljni takvom odmazdom.— Prihvaćam vašu ponudu — odgovori Norman — i siguran sam da ću vam pokazati da Robin Hood nije ni demon ni neka nevidljiva ličnost.Barun je dobro prikrio svoju radost. Sat kasnije on i sir Guy s nekih stotinu ljudi krenuše prečacem koji je trebalo da ih odvede u Barnsdejlsku šumu. Između njih dvojice bilo je dogovoreno da barun dovede odred do utvrđenog mjesta, a sir Guy da krene u potragu za Robinom Hoodom, da se s njime bori i pošalje ga na drugi svijet. Kad borba bude završena, Norman će objaviti pobjedu svirajući u lovački rog.Dok je čitava ekspedicija prilazila u tišini granicama šume, Robin Hood je spokojno opružen ispod stabla za sastanke spa-275vao dubokim snom. Mali John je bdio nad njim razmišljajući o svojoj dragoj Winifredi.U jednom trenutku Robin se probudi trgnuvši se.— Šta ti je? — zapita Mali John.— Ništa — odgovori Robin. — Sanjao sam i, veoma mi je neprijatno što to moram reći, u snu sam se jako uplašio. Učinilo mi se kao da me netko napao i vidio sam smrt kako mi pruža ruke. Ali neka ptica koja je doletjela ne znam odakle reče mi svojim cvrkutom: »Budi hrabar, šaljem ti pomoć«. Probudio sam se, a nisam vidio ni opasnost ni pticu. Vidi se da su sni varljivi.

— Ne slažem se s tobom — reče Mali John podozrivo. — Bar jedan dio tvoga sna mora da je istinit. Već duže vrijeme jedna ševa pjeva punim glasom na grani koja visi nad tvojom glavom i odletjela je baš kad si se ti probudio. Da to nije neki predznak?— Moramo, dakle, biti oprezni, prijatelju Mali Johne? — zapita Robin smješkajući se. — U našim godinama to bi bilo smiješno. Treba ostaviti takve ideje dječacima i gospođicama, jer oni za njima upravo imaju potrebe ... a mi, s našim pustolovnim životom, nama bi se malo praznovjerja moglo oprostiti. Tko zna da li je ševa možda htjela reći: »Budite na oprezu!«I pokrenut jednim nagonom koji je zapravo bio jači od njega samoga, Robin zasvira u rog pozivajući veselu družinu da se pojavi iz šume.Robin ih posla putem prema Yorku, jer je samo s te strane mogao očekivati napad. William i druga dvojica uputiše se mansfeldskim putem, a Robin se povuče u cestar šume.U jednom trenutku pojavi se u jednoj dolini čovjek obučen kao skitnica, s ogrtačem od konjske kože kakve su u to vrijeme nosili oni koji su se bavili odgajanjem konja. Čovjek je bio naoružan bodežom.— Oho — povika Robin — zbog čega je ovdje taj mangup? Moram ga zapitati, pa ako mi se njegov odgovor ne bude sviđao, vidjet ćemo kakve je boje njegova krv.— Budi oprezan — reče Mali John — čini mi se da je to pseto naoružano do zuba. Idem ja do njega da ga zapitam tko je.276— Ne, Mali Johne — usprotivi se Robin — priznajem ti da se osjećam pomalo slab za tu vrst ljudi. Već duže vrijeme nisam se borio, i ako tako nastavim u pomanjkanju protivnika bit ću prisiljen da se borim s tobom da bih održao kondiciju. Idi do Williama i dođite k meni samo ako čujete zvuk moga roga.Na trideset koraka od mjesta gdje je ostavio Robina, Mali John se začas nađe pred Williamom i dvojicom njegovih drugova koji su se branili od dvanaest vojnika. Mali John potrča u pomoć drugovima, a u istom trenutku u dnu puta pojavi se druga četa vojnika, kojoj je na čelu na raskošno ukrašenom konju jahao s kopljem u ruci notingemski barun.Mali John namjesti jednu strijelu u luk i nanišani na baruna. Ali brzina njegovih pokreta dovede do toga da se luk prelomi kao staklo.— Williame — povika tada on — potrči da zoveš Robina, požuri da pozoveš pojačanje.William nestade među drvećem.Mali John se hrabro branio, ali je neprijatelja bilo suviše. Naposljetku su ga uhvatili, svezali mu ruke i noge, dok mu se barun obratio s pobjedničkim osmijehom:— Ah, napokon si u mojim rukama, neotesanče. Platit ćeš mi skupo svoje drskosti prije no što te pošaljem na drugi svijet.— Ne slavite pobjedu suviše brzo! — odgovori Mali John ugrizavši se za usne. — Vidjet ćemo kako ćete proći s Robinom Hoodom.— Robin Hood! — reče barun smijući se. — Sada može i on da preporuči svoju dušu, jer je kucnuo njegov posljednji čas. Dao sam nalog da mu odsijeku glavu i da ga ostave u šumi za ručak vukovima.Barun je svakoga trenutka očekivao da čuje rog sir Guya koji je trebalo da mu javi njegovu pobjedu. Čitaoci će svakako razumjeti da ona skitnica koja se srela s Robinom nije bio nitko drugi do barunov prijatelj.I dok je barun čekao, vratimo se Robinu koga smo ostavili dok se približavao čovjeku s izgledom skitnice.— Dobar dan, gospodine — reče on — što tražite ovdje?277— Upravo tražim jednoga čovjeka s kojim bih želio da se malo porazgovaram.— Radi li se o vašem prijatelju?— Ne, radi se o jednom razbojniku, odmetniku koga hoću da objesim.— O — uzviknu Robin smijući se. — Da li ću biti neučtiv ako vas zapitam za njegovo ime?— Zove se Robin Hood. A dao bih dvanaest dukata onome tko bi me odveo do njega.— Oho, gospodine, ja bih vas mogao odvesti do Robina Hooda a da ne potrošite ni jednog marjaša. Budite samo ljubazni i recite mi svoje ime.— Zovem se sir Guy Gisbone i presvukao sam se da ne izazovem sumnju kod razbojnika i da se ne pripremi na vrijeme za obranu. Kunem vam se svečano da ću ga ubiti ako gasretnem.— Znači da vam je Robin Hood učinio mnogo zla?— Meni? Ne! Poznajem ga samo po imenu i od prije nekoliko sati. A što se njega tiče, vjerujem da on ne zna ni da postojim na svijetu.— A zašto onda hoćete da ga ubijete?— Tako! A i zato što je ona budala Fitz Ahvine podstakao moje samoljublje... A tko ste vi?— Ja? Ja sam grof od Huntingdona, vlasnik šume, onaj koga vi upravo tražite, Robin Hood.

Norman odskoči i izvuče mač viknuvši:— Spremi se da umreš! Guy Gisbone ima samo jednu riječ. Zakleo sam se da ću te ubiti, i ubit ću te! Za koju minutu moj lovački rog najavit će Fitzu Ahvineu i mojim vojnicima, koji nisu daleko odavde, da je vođa razbojnika samo leš bez glave.— Onda budi spreman! — reče hladno Robin. — Ti si se, dakle, zakleo da ćeš me ubiti? No, kako se ja nadam da će pobjeda biti moja, postupit ću prema tebi kako zaslužuješ.Norman je bio hrabar borac, a Robin nije mogao ni naprijed ni natrag, jer je teren na kome je stajao bio pokriven velikim korijenjem koje je sprečavalo svaki korak. Međutim, u jednom trenutku, da bi izbjegao udarac protivnika, Robin278napravi skok u stranu, ali posrnu i spotače se o jedan korijen i pade.— Sveta Bogorodice, pomozi mi! — prošaputa on, dok se njegov protivnik bacio prema njemu.Robin je imao toliko vremena da se podigne na noge i jednim majstorskim udarcem razoruža protivnika i pogodi ga u grudi. Sir Guy pade i više se ne podiže. Bio je mrtav.Robin skine odjeću s Normana, obuče njegovo odijelo, prebaci preko leđa kabanicu od konjske kože, prinese rog ustima i zasvira poznatu veselu melodiju.Odgovori mu jedno pobjedonosno hura, a on potrča prema onom dijelu šume odakle su dolazili glasovi.Mali John u jednom trenutku spazi u dnu staze kako prema njemu dolazi skitnica koga je ostavio s Robinom i zaurla od ljutnje.— Ah, pseto! Bijednice! — povika on očajnički. — Ubio si, dakle, Robina Hooda! Ubio si, dakle, najčestitijeg Sasa u čitavoj Engleskoj ... Ali stići će te osveta... U grofoviji Not-tingham ima hiljadu ljudi koji su spremni da kazne njegova ubojicu.— Zadrži za sebe svoje molitve, huljo — povika barun — i ne dosađuj mi! Tvoj šef je mrtav, a ti ćeš za njim. Bravo sir Guy!I Fitz Ahvine se okrene prema Robinu Hoodu, koji mu se približavao brzim korakom.— Jesi li ubio čovjeka za koga su govorili u narodu da je nepobjediv? Ubio si, dakle, Robina Hooda? Možeš zahtijevati od mene što hoćeš, hrabri viteže. Spreman sam da zadovoljim svaku tvoju želju!Robin iz krvožednog pogleda koji je prema njemu upravio Mali John shvati da je njegovo maskiranje veoma dobro uspjelo.— Ne zaslužujem tolike hvale — odgovori on oponašajući dobro vitezov glas. — Ubio sam ga u poštenoj borbi jer me je napao, a budući da ste mi obećali, dragi barune, nagradu za pobjedu, tražim od vas dozvolu da se tučem s razbojnikom koga ste uhvatili. Vidim njegov mračni pogled, a to mi nije prijatno. Više volim da ga pošaljem na onaj svijet u društvu s njegovim vođom.279

— Kako hoćete! — odgovori Fitz Alwine trljajući veselo ruke. — Ubijte ga samo, njegov život pripada vama.Ali Robinov glas nije prevario Maloga Johna koji osjeti kako mu srce kuca i duboko uzdahnu od velikog zadovoljstva, Robin se približi Malom Johnu u pratnji baruna.— Milorde! — reče Robin smijući se — ostavite me samo na trenutak s ovim nitkovom. Uvjeren sam da će on prije no što će umrijeti sramotnom smrću odlučiti da mi povjeri tajna skloništa gdje su okupljeni svi njegovi drugovi iz razbojničke družine. Udaljite se, dakle, i vi i vaši ljudi! Inače ću biti prisiljen da prema radoznalima postupim na isti način kao što sam postupio i prema čovjeku čiju vam glavu donosim!I rekavši to, Robin baci glavu svoga protivnika Fitzu Alwineu.Barun zaurla od užasa, a bezoblična glava sir Guya otkotrlja se po zemlji.Vojnici, obuzeti strahom, pobjegoše što su brže mogli.Robin, ostavši sam s Malim Johnon, brzo presiječe konopce koji su ga vezivali i stavi mu u ruke luk i strijele sir Guva, a onda zasvira u rog.Tek što se zvuk pronio šumom, začu se užurbani žamor i gotovo u istom trenutku pojaviše se među drvećem William i jedna grupa veselih drugova s mačevima u rukama.Ova iznenadna pojava Robinovih ljudi učini se barunu kao san. Gledao je, a ništa nije vidio, slušao, a ništa nije čuo. Tijelo i duša bili su mu oduzeti od užasa.Zatim učini jedan korak prema čovjeku koga je zamijenio s normanskim vitezom i nađe se licem u lice s Robinom, koji je, oslobodivši se u međuvremenu od konjske kože i mašući mačem, držao po strani nekolicinu vojnika koji nisu bili ništa manje zbunjeni od svoga gospodara.Barun se, nesposoban da izgovori ijednu riječ, okrenu iznenada stiskajući zube od jarosti, skoči na konja i bez ikakva naređenja svojim vojnicima udalji se u galopu praćen od ostalih.

— Đavo te uzeo brzo u svoje kandže! — povika za njim Mali John, — Ali tvoje nevaljalstvo neće te spasiti. Moje strijele dosežu jako daleko.280— Ne, ne odapinji! — reče Robin zaustavljajući ruku Maloga Johna. — Po prirodnim zakonima taj čovjek ima malo vremena da živi. Zašto žuriti s njegovom smrću zbog nekoliko dana? Ostavimo ga njegovoj savjesti!— Slušaj, Robine, nikako ne mogu dozvoliti da stara hulja pobjegne. Dopusti bar da mu dam jednu lekciju. No časnu riječ, neću ga ubiti.— Nišani, dakle, ali brzo! Zar ne vidiš da nestaje!Mali John nanišani i odapne, i po skoku koji je barun učinio u sedlu bilo mu je jasno da ga je pogodio tako da barun prilično dugo neće moći uzjahati na konja niti udobno sjediti na stolici.

XXIX

injenica je da je Robin Hood za baruna Fitza Alwi-nea bio prava napast. Ovaj nije imao druge misli osim želje kako da se osveti za sva poniženja kojima je uvijek bio izložen. Vratio se u svoj zamak zaklinjući se da će istrijebiti odmetnike. Ali, videći da ne može pobijediti Robina silom, odluči da pribjegne lukavstvu.Pošto je dugo razmišljao, učini mu se da je pronašao način da dovuče Robina u grad. Odmah je poslao da pozovu jednoga bogatog notingemskog trgovca, slabog i neodlučnog čovjeka, i reče mu da u svojoj kući okupi najviđenije građane iz mjesta da bi ugovorili jedno takmičenje u nišanjenju lukom za sve strijelce iz Yorkshirea.Bio je raspisan konkurs pod barunovim pokriviteljstvoin i utvrđeno da će se takmičenje održati na poljima između Mansfeldske doline i Barnsdejlske šume.Robin se odmah odluči da učestvuje u takmičenju, ali kad je doznao da će se ono održati pod pokroviteljstvom Fitza AI-winea, shvatio je odmah da je ovaj smislio neku prljavu klopku.— Drugovi! — reče on tada svojim pomoćnicima — VVilli-am, Mali John, Much i još petorica drugih učestvovat će sa mnom u takmičenju. Svi drugi naći će se u gomili, spremni za svaki slučaj da se bore uz nas ako dođe do bitke.Na dan takmičenja ogromna masa pohrlila je iz svih okolnih sela. Barun, koji je bio glavni sudac i koji je dijelio nagrade, zauze mjesto na počasnoj tribini i dade znak da takmičenje počne. On se nadao da će Robin, čiju je pustolovnu prirodu dobro poznavao, doći ovamo bez pratnje, pa je izdao naređenje da se uhapse sve sumnjive osobe.Takmičenje su započela tri mladića iz Nottinghama koji nisu uspjeli da pogode središte mete. Za njima su došla trojica iz Yorkshirea i postigli isti rezultat.282Tada istupi Crveni William, koji pogodi metu s velikom lakoćom. Za njim nastupi Mali John, koji pogodi strijelom rupu koju je ostavila strijela njegova rođaka, a Robin odapne strijelu koja pogodi i prepolovi na dva dijela strijelu Maloga Johna i zaustavi se u cilju.Masa, oduševljena ovim uspjehom, poče da viče:

»Živio Nottingham!«Poslije toga uslijedile su zabavne igre u kojima opet Robin, Mali John i još nekoliko njihovih drugova pobijediše •ostale takmičare.Tada poče kružiti glas da je onaj skitnica u crvenoj bluzi, koji je tako sjajno nišanio strijelom, nitko drugi nego glavom Robin Hood. A oni koji su došli iz provincije, ljuti zbog pretrpljenog neuspjeha, počeše protestirati govoreći da takmičenje nije bilo pravilno, jer su svi znali da se nitko ne može mjeriti s Robinom Hoodom. Raspravljanje se postepeno pretvori u pravu galamu. U međuvremenu, dok su se ostali članovi vesele družine neprimjetno okupljali, Robina odvedoše pred baruna da bi primio nagradu.Masa je vikala:»Živio Nottingham! Dajte da vidimo pobjednika!«Barun, kome je zbog njegovih godina jako oslabio vid, nije prepoznao Robina Hooda, ali mu se ovaj, primivši nagradu, obrati u smijehu:— Hvala, barune! Vraćam se u svoju šumu.— Stražari! Vojnici! — povika odmah Fitz Alwine. — To je Robin Hood! Uhvatite ga!Ali Robin zasvira u rog i njegovi ljudi začas dotrčaše, a on se baci među njih naređujući im da budu spremni da odap-nu strijele.Grupa veselih drugova poče se povlačiti, ali barunovi vojnici bili su nadmoćniji i napadajući izazvaše u njihovim redovima zabunu. Tada ovi počeše da bježe i gonjenje započe.Strijele su letjele i s jedne i s druge strane, ali vojnici, iako su stalno progonili odmetnike, nisu mogli da ih stignu.U jednom trenutku Mali John se zaustavi i reče:— Robine, ja sam ranjen... ne mogu dalje hodati.— Jesi li ranjen? Gdje? — zapita Robin.283— Teško sam ranjen u koljeno, ne mogu se više držati na nogama.Rekavši to, jadnik pade ničice.— Bože moj! — povika Robin naginjući se nad svog prijatelja. — Mali Johne, prijatelju moj, brate moj, budi hrabar, pokušaj da se digneš, nasloni se na mene! Ja nisam umoran, mogu ti pomoći... Pomisli samo da ćemo za koji trenutak biti na sigurnom mjestu.— Ne, Robine, nema nikakve koristi — odgovori Mali John prigušenim glasom. — Noga mi je kao mrtva, i ne bih mogao učiniti ni jedan pokret... Ti se nemoj zaustavljati, ostavi me ovdje.— Da te ostavim ovdje! — povika Robin. — To bi bilo rđavo djelo za koje nisam sposoban.— Nije to rđavo djelo, Robine, već dužnost. Ti si odgovoran za sve živote koji su ti se predali zauvijek. Ostavi me, dakle, ovdje. Ali, ako me voliš, nemoj dozvoliti tom besramnom barunu da me nađe živa. Radije mi probodi srce svojim lovačkim nožem da bih mogao umrijeti kao što sam uvijek živio, kao pošten i hrabar Sas. Nemoj se oglušiti o moju molbu, Robine, ubij me! Tako ćeš mi uštedjeti mnoge patnje, a naročito bol da ponovo vidim našeg najvećeg neprijatelja ... oni su tako krvoločni! Ah, ti divlji i bijedni Normani!— Poslušaj me, Mali Johne! — odgovori Robin brišući suzu — ne možeš tražiti od mene nemoguće stvari. Ti znaš dobro da te neću ostaviti da umreš daleko od mene. Znaš da sam spreman da žrtvujem svoj život i život svih drugova da bih spasio tvoj život. Znaj da, ako te i budem napustio, onda ću to učiniti tada kad prolijem i posljednju kap svoje krvi da bih te obranio. Budem li pao, Mali Johne, bit ću uz tebe. I onda ćemo na drugi svijet otići zajedno, kao što smo do sada zajedno živjeli ovdje na zemlji.— Borit ćemo se i umrijeti blizu tebe, a ako nam nebo uskrati svoju pomoć — reče William grleći svoga rođaka — ti ćeš vidjeti da na zemlji ima još hrabrih prijatelja. Drugovi — doda on okrećući se odmetnicima koji su se bili zaustavili — eto vašega prijatelja, vašega vjernog druga smrtno ranjenog. Mislite li vi da ga treba ostaviti osveti divljaka koji nas gone?284— Ne, ne, hiljadu puta ne! — odgovoriše u jedan glas veseli drugovi. — Zbijmo se oko njega i umrimo svi braneći ga.— Sa mnom! — povika Much približavajući se. — Čini se da je beskorisno izlagati svoju kožu. Spreman sam da uzmem Maloga Johna na svoja leđa i da ga nosim dok me noge služe.— A ako i ti budeš pao, Much — reče William — ja ću te zamijeniti. A poslije mene netko drugi, zar ne drugovi?— Da, da — povikaše uglas veseli drugovi.I tako, uz pomoć Robina, Much stavi na leđa ranjenika i bjegunci nastaviše put.Predah koji je bio učinjen dao je vremena vojnicima da se približe, ali veseli drugovi odapeše kišu strelica i dadoše se ponovo u bjekstvo. Na jednoj raskrsnici putova koja se u daljini gubila oni spaziše među drvećem tornjeve nekog zamka.— Kome pripada ovaj posjed? — zapita Robin. — Ima li nekoga među vama tko poznaje vlasnika?— Ja, kapetane — reče čovjek koji je prije kratkoga vremena pristupio družini.

— A znaš li ti da li možemo biti dobro primljeni od toga plemića?— Mogu vam jamčiti za dobrotu sir Richarda Plainea — odgovori čovjek. — To je valjan Sas.— Sir Richard Plaine! — povika Robin. — Onda smo spašeni. Naprijed, naprijed, drugovi! William, ti idi naprijed i javi čuvaru pokretnog mosta da Robin Hood i jedan dio njegovih drugova, progonjeni od normanskih vojnika, mole sir Richarda da mogu ući u zamak.William odjuri kao strijela. Malo kasnije jedna bijela zastava bila je istaknuta na zidu opkopa. Jedan vitez izađe i u pratnji Williama pojuri u galopu prema Robinu. Kad je stigao pred njega, skoči na zemlju i stisnu mu ruke.— Gospodine — reče on — ja sam Herbert, sin sir Ri-' charda. Moj otac vam poručuje da ste dobro došli u naš dom i da će za njega biti velika sreća ako mu pružite priliku da vam iskaže svoju zahvalnost. I ja vam pripadam dušom i tijelom. Raspolažite sa mnom po vašoj želji.— Zahvaljujem vam svim srcem, mladi moj prijatelju — odgovori Robin grleći Herberta. — Vaša ponuda je utjeha za mene i osjećam se ponosan što vas mogu uvrstiti u redove svo-285jih pomoćnika. Ali sada moroma misliti na opasnost koja nam. prijeti. Pogledajte, vojnici već počinju da preplavljuju put. Ako se ne požurimo ući, stići će nas.— Pokretni most je spušten — reče Herbert. — Požurimo se i za nekoliko minuta nećete se više ničega plašiti.Barun i njegovi ljudi stigli su upravo na vrijeme da prisustvuju prolazu posljednjih ljudi preko pokretnog mosta, koji se odmah zatim podigne.Fitz Alwine, koji nije mogao više podnijeti nov poraz, odluči da zatraži od sir Richarda u ime kralja da mu izruči ljude koji su se svakako koristeći njegovo povjerenje stavili pod njegovu zaštitu.Na zahtjev Fitza Ahvinea vitez se pojavi na kuli.— Sir Richarde Plaine — povika barun, kome je bilo javljeno ime vlasnika — poznajete li vi ljude koje ste primili u svoju kuću?— Poznajem, milorde — odgovori hrabro vitez.— Kako? Vi znate da je taj bijednik, šef bande, jedan odmetnik, neprijatelj kralja, a pružate mu utočište? Znate li vi da vas takav stav može dovesti do optužbe za izdaju?— Znam samo to da su zamak i zemlje koje ga okružuju isključivo moje vlasništvo i da sam ja gospodar te mogu raditi ono što mi se sviđa i primati svakoga koga hoću. Eto, to je moj odgovor, gospodine. Pozivam vas, dakle, da se odmah udaljite ako želite da izbjegnete boj u kojem ne vjerujem da biste ostali živi. Pod svojom komandom imam stotinu ljudi snabdjevenih oružjem i najoštrijim strijelama u čitavom kraju.Zbogom milorde.Odgovorivši tako pola ozbiljno a pola u šali, vitez se povuče.A barun, koji je dobro znao da se ne može odviše pouzdati u svoje vojnike, krenu notingemskim putem s otrovom mržnje u srcu.Dan kasnije otputovao je u London, zatražio prijem kod kralja i iznio mu svoje žalbe završavajući ovim riječima:— Vitez od Plainea uskratio je da mi izruči vođu odmetnika izvjavljujući da se u svojoj kući osjeća gospodarom, da čini ono što mu se najviše sviđa i da ne priznaje ničiju vlast.286— U redu — reče kralj — taj pobunjeni vitez bit će kažnjen. Lično ću doći u Nottingham, a za to vrijeme vas ovlašćujem da uhvatite Robina Hooda i viteza od Plainea. Ostala ćemo zatim vidjeti.Barun je vrlo dobro znao da nije moguće opsjedati sir Richarda u njegovu zamku i on, kao obično, pribježe lukavstvu zauzevši busije u okolini. Dan kasnije sir Richard, njegov sin i nekoliko slugu upadoše u zasjedu i budu zarobljeni i odvedeni u Nottingham.Žena sir Richarda, obaviještena od jednoga sluge koji je uspio da pobjegne, naredi da je otprate do Robina, koji se poslije ozdravljenja Maloga Johna bijaše vratio sa svojima u Barnsdale.Robin umiri plemenitu ženu, objasni joj da se za donošenje osude sir Richarda treba održati javno suđenje i doda da će odmah otići sa svojim ljudima u Nottingham. A zatim posavjetova damu da se vrati u svoj zamak.Robin okupi odmah vesele drugove i pojuri tragom baruna. U trenutku kad je ulazio u grad, dozna da se barun još nije vratio. Oni se onda postaviše po okolini, i kad se barun pojavio s vojnicima, Robin i njegovi hrabri momci navališe na njih obasuvši ih iznenada kišom strelica. Bitka je bila oštra, ali su svi zarobljenici bili oslobođeni.Herbert uze luk i plahovito jurnu na barunovu pratnju. Jedan Robinov strijelac ga spazi i pomisli da je mladić u položaju da bude savladan i ubi baruna jednom strijelom, obori ga s konja, odsiječe mu glavu i nabivši je na vrh mača povika glasno:— Normani, evo glave vašega zapovjednika! ... Besmisleno je da se još borite, bacite oružje!Jedna strijela obori hrabroga odmetnika na zemlju, ali su se Normani na kraju morali predati.

— Bog neka ti oprosti tvoje grijehe — odgovori Robin kad je tijelo Fitza Ahvinea bilo stavljeno povrh jedne nosiljke da bi ga odnijeli u zamak. A onda doda: — Sir Richarde, spasio sam te od smrti, ali te ne mogu spasiti i od propasti. Tvoja dobra bit će zaplijenjena.287Međutim, nekoliko dana poslije ovoga, jedan prijatelj sir Richarda pošalje mu iz Londona poruku da je kralj, ljut zbog smrti barunove, poslao jednu četu vojnika s naređenjem da objese njega i njegova sina i da zauzmu zamak.Tada vitez, pomognut od svojih vjernih slugu, isprazni zamak, pošalje u Barnsdale sve svoje dragocjenosti i ode sa svojima da se priključi Robinu Hoodu.

XXX

akon ovih događaja slijedile su tri godine mira.Družina Robina Hooda se iz dana u dan sve više povećavala, a slava njenog neustrašivog vođe proširila se po čitavoj Engleskoj.Kralja Henrika II naslijedio je nakon njegove smrti sin Richard (kasnije nazvan Rikard Lavljeg srca). Nakon što je Richard spiskao krunsku riznicu, krene u križarski rat, a upravljanje kraljevstvom povjeri svom mlađem bratu Ivanu, čovjeku nemoralnu i pohlepnu, ali i nesposobnu da uspješno obavlja tako visoku i odgovornu dužnost kao što je upravljanje kraljevstvom.Bijeda u narodu, koja je bila već tako velika za vladavine Henrika II, postala je sada još veća: glad i neimaština bile su svakodnevna pojava, i Robin Hood je upravo neiscrpnom ple-menitošću ublažavao teške patnje naroda u grofovijama Nottin-gham i Derbvs. On je postao idol svih siromaha i bijednika. Davao je siromasima, ali je zato oduzimao bogatima, i tako su Normani, crkveni velikodostojnici i crkveni redovi pridonosili, na svoju veliku žalost, obol plemenitom djelu velikodušnog odmetnika.Marianna je još uvijek stanovala u šumi, i bračni drugovi voljeli su se i pazili s istom onom nježnošću kao i prve dane svog braka.Vrijeme nije nimalo umanjilo Williamovu ljubav prema njegovoj šarmantnoj ženi i u očima vjernog Sasa Maude je sačuvala svoju ljepotu nepomućenu kao dijamant.Mali John i Much bili su još uvijek sretni što su tako dobro odabrali, jedan ljupku VVinifred, a drugi nestašnu Barbaru. Što se tiče VVilliamove braće, oni nisu imali nikakva razloga da se pokaju što su se tako nenadano oženili. Bili su sretni i gledali su na život kroz ružičastu prizmu.19 Robin Hood289Prije no što ćemo se zauvijek oprostiti od dvoje ljudi koji su igrali važnu ulogu u našem romanu, posjetit ćemo ih u dvorcu Val, u Mansfeldskoj dolini.Allan Clare i lady Christabel živjeli su sretni jedan uz drugoga. Njihov stan, sagrađen dobrim dijelom pod vitezovim nadzorom, bio je upravo čudo od udobnosti i ukusa. Pojas starih stabala priječio je pogled radoznalih očiju iz vrtova i predstavljao je neprobojnu barijeru oko ovog poetičnog doma.Dvoje djece ljupkih obraza, živo cvijeće u toj oazi ljubavi, davalo je svojim nemirom živost ovom mirnom i prostranom domu. Njihov smijeh i glasno čavrljanje odjekivalo je naokolo po dvorcu, a njihove nožice ostavljale su tragove posvuda po alejama posipanima šljunkom. Allan i Christabel ostali su mladi u srcu, u duhu i u licu, i za njih su tjedni prolazili brzo kao dani, a dani kao sati.Christabel nije vidjela svog oca od dana vjenčanja s Alla-nom Clareom u samostanu Linton, jer je ljutiti starac tvrdoglavo odbijao svaki pokušaj pomirenja koji bi došao od kćerke ili od zeta. Barunova smrt duboko je potresla Christabelu, no « koliko bi teža bila njezina bol da je bila izgubila pravog oca.Allan je bio i odviše sretan da bi stavio na kocku svoj mir. Mogućnost da u borbi s premoćnim protivnikom izgubi svoju sreću odvraćala ga je od toga da bilo što poduzme oko bogatog nasljedstva. Nije mu bilo žao tog bogatstva.

Napadi Robina Hooda na Normane i crkvene dostojanstvenike postali su tako brojni i tako sudbonosni za imutak bogataša da su skrenuli na sebe pažnju čuvara pečata kraljevine Engleske, kancelara Longchampa, biskupa od Elyja.Biskup odluči dokrajčiti Robinovu veselu družinu i pripremi ozbiljnu ekspediciju. Pet stotina ljudi na čelu s prin-com Ivanom došlo je u Notingemski zamak i tu se nakon nekoliko dana odmora rasporediše u namjeri da se dočepaju Robina Hooda. Robin je bio na vrijeme obaviješten o namjerama ove čete ljudi. On se samo nasmije i stane se spremati kako da osujeti svaki njihov pokušaj a da ne izloži živote svojih ljudi u neizvjesnoj bici.290Družina se sakrije, a dvanaestorici naredi da se presvuku, svaki na svoj način, i pošalje ih u zamak. Tamo su se ponudili za vodiče trupama po nepoznatim dijelovima šume.Ove su ponude vođe primili s oduševljenjem, jer je šuma bila ogromna, pa bi se moglo dogoditi da se koja četa, bez pouzdanog vodiča, izgubi. Međutim, vodiči iz Robinove družine vodili su kancelarove čete tako da su vojnici upadali čas u klance stisnute liticama čas u močvarno tlo gdje su gazili vodu do koljena, a onda bi se opet našli na uzvisinama. To ih je dovodilo u očaj; psovali su velikog kancelara Engleske, Robina Hooda, njegovu nevidljivu družinu i na kraju svoj vojnički poziv.Predveče bi se vojnici našli sedam do osam milja od No-tingemskog zamka. Iste se večeri trebalo vratiti u zamak ili provesti noć pod vedrim nebom. Vratili bi se ipak radije u grad, iscrpeni od umora, gladni i žedni, a da nisu opazili ništa što bi im moglo ukazati na veselu Robinovu družinu.Petnaestak dana ponavljale su se ove zamorne šetnje, no bez ikakva rezultata. Princ Ivan osjeti nostalgiju za ugodnim životom u Londonu i odustane od pothvata. Na čelu svojih ljudi krene put Londona.Dvije godine nakon ove ekspedicije Rikard Lavljeg Srca vrati se u Englesku, a princ Ivan, bojeći se s punim pravom bratove prisutnosti i blizine, potraži utočište pred kraljevim bijesom u Notingemskom zamku.Rikard Lavljeg Srca, kad je doznao za skandalozno ponašanje regenta za vrijeme njegovog odsustva, ne ostane ni puna tri dana u Londonu, već s jednom vjernom četom krene odlučno za princom Ivanom u Nottingham.Rikard opsjedne tvrđavu koja se nakon tri dana borbe preda, a princu Ivanu uspije pobjeći.Rikard se sa svojim vojnicima borio kao i svi ostali, ali je ipak primijetio da mu je od velike pomoći bila jedna četa snažnih ljudi i da je upravo zahvaljujući njoj pobijedio.Nakon bitke, kad se smjestio u tvrđavu, Rikard se interesirao za tu četu spretnih strijelaca koja mu je priskočila u pomoć, ali mu nitko nije znao ništa reći, pa je bio prisiljen da se obrati notingemskom šerifu.291Taj je šerif bio onaj isti čovjek kojega je Robin Hood bio namamio u šumu i naplatio od njega tri stotine zlatnika. Šerif to nije zaboravio i zato je kralju odgovorio da ti strijelci ne bijahu nitko drugi već ljudi strašnog Robina Hooda.— Taj Robin Hood — doda ogorčeno gostioničar — prepredeni je lopov. On hrani svoju bandu na račun putnika, on pljačka pošteni svijet, ubija kraljevu divljač i počinja svakodnevno sva moguća zlodjela.Halbert Lindsav, Maudin brat po mlijeku, koji je imao tu sreću da je sačuvao svoju službu čuvara zamka, našao se slučajno za vrijeme tog razgovora pokraj kralja. Osjećajući zahvalnost prema Robinu, on je, pošten kakav je bio, zaboravio na svoj niski društveni položaj, te istupi pred kralja i reče prodornim glasom:— Sire, Robin Hood je pošteni Sas, nesretni prognanik. Ako oduzima bogatašima višak njihova imutka, on time ublažava bijedu siromašnih u grofovijama Nottingham i tbrk. Ljudi u ovim grofovijama izgovaraju njegovo ime s poštovanjem i zahvalnošću.— Poznajete li vi lično tog hrabrog strijelca? — upita kralj Halberta.To je pitanje Halberta osvijestilo. On pocrvenje i odgovori zbunjeno:— Vidio sam Robina Hooda, ali je tome već dosta davno, i Vašem Veličanstvu prenosim ono što o Robinu govore siromasi koje je spasio da ne umru od gladi.— Hajde, hajde, hrabri moj momče — reče kralj kroz smijeh — digni glavu i ne odriči se svog prijatelja. Za boga miloga! Ako je Robinovo ponašanje takvo kako nam ti pričaš, to je onda čovjek čije je prijateljstvo dragocjeno. Priznajem da bih rado vidio tog prognanika, a kako mi je i učinio uslugu, on se ne bi mogao potužiti da je Rikard, kralj Engleske, bio nezahvalan, pa čak ni prema nekome tko je izvan zakona. Sutra ujutro otići ću u Servudsku šumu.Kralj je održao riječ. Sutradan, u pratnji nekoliko vitezova i vojnika, pod vodstvom šerifa, kojemu se ova šetnja nije osobito svidjela, krene u šumu obilazeći putovima, stazama, pro-292plaiicima i čistinama, no potraga je bila bez ikakva rezultata, Robinu Hoodu ni traga ni glasa.

Nezadovoljan zbog tog neuspjeha, Rikard pozove čovjeka koji je obavljao službu čuvara šume u Šervudskoj šumi i upita ga kako bi mogao susresti šefa ovih prognanika.— Vaše Veličanstvo može pretraživati šumu punu godinu dana — odgovori čovjek — a da neće vidjeti ni sjenke prognanika ako bude ušlo u šumu s velikom pratnjom vojnika. Robin Hood izbjegava borbu koliko je to moguće, ali ne zbog straha, jer on dobro poznaje šumu i tu se nema čega bojati, čak ni napada petsto ili šesto naoružanih vojnika, već zbog čednosti i razboritosti. Ako Vaše Veličanstvo želi vidjeti Robina Hooda, neka se obuče u fratra, a to neka učini i nekoliko vitezova, a ja ću vas voditi. Kunem vam se svetim Dunstanom da u tom slučaju nikome ne prijeti nikakva opasnost. Robin Hood zaustavlja crkvene dostojanstvenike, pogosti ih, opljačka ih, ali ne zlostavlja nikoga.— Bogami, šumaru, tvoje riječi zlata vrijede — reče kralj smijući se — i ja ću poslušati tvoj pametni savjet. Fratarska mantija neće mi baš naročito pristajati, ali nije važno! Neka mi se pribavi fratarska odjeća!Nestrpljivi vladar uskoro obuče odjeću priora, a četvorica viteza, koje je odabrao iz svoje pratnje, obukoše mantije običnih redovnika. Nakon podrobnih šumarevih uputa, osedlaju još tri konja kao da nose kakav vrijedan teret. Na tri milje od zamka, šumar pristupi kralju i reče:— Veličanstvo, gledajte na kraj čistine i tamo ćete vidjeti Robina Hooda, Malog Johna i Crvenog Williama, tri šefa bande.— Dobro — reče veselo kralj i podbode konja kao da želi uteći. Robin Hood skoči na put, zgrabi konja za uzdu i na mjestu ga zaustavi.— Oprostite, molim vas, gospodine priore — reče on. — Hoćete li malo stati i primiti izraze moje dobrodošlice i— Odvratni grešniče — poviče Rikard nastojeći oponašati način govora crkvenih ljudi — tko si ti da se usuđuješ zaustavljati svetog čovjeka koji ima obaviti jednu važnu misiju?— Ja sam stanovnik ove šume — odgovori Robin Hood — i moji drugovi, baš kao i ja, živimo od lova i darežljivosti pobožnih članova svete Crkve.293— Ti si, tako mi duše, drski bezobraznik — odgovori kralj prikrivši smiješak — kad se usuđuješ skresati mi u brk da jedeš moje ... kraljeve jelene i pljačkaš članove klera. Tako mi svetog Dunstana, zaslužan si barem zbog svoje iskrenosti.— Iskrenost je jedino utočište ljudi koji ništa ne posjeduju — odvrati Robin Hood — ali oni koji posjeduju rente, posjede, zlato i srebro mogu i bez toga, jer i onako ne znaju što bi počeli s bogatstvom. Mislim, poštovani priore — nastavi Robin s čudnim prizvukom u glasu — da i vi pripadate tim sretnicima o kojima govorim. Zbog toga sam slobodan zamoliti vas da pomognete i olakšate bijedu i nevolju ljudi koji su naši prijatelji i naši štićenici. Vi često zaboravljate, moja draga braćo, da oko vaših bogatih domova ima kućica u kojima nema ni kruha, dok vi posjedujete više zlata nego mašte da ga upotrijebite.— Ti možda govoriš istinu, čovječe — odgovori kralj, koji je gotovo zaboravio da je obučen kao fratar — tvoja iskrenost i izraz tvoga lica koje odiše čestitošću sviđaju mi se. Ti izgledaš čestitije no što u stvari jesi, ali ipak, zbog tvog plemenitog izgleda i ljubavi za kršćansko milosrđe, poklonit ću ti sav novac što ga imam sa sobom, četrdeset zlatnika. Žao mi je što nemam više, ali i ti znaš da već nekoliko dana boravi u Notting-hamu kralj, i on mi je gotovo posve ispraznio džepove. Ovaj je novac tvoj, jer mi je drago tvoje lice i junački izgled tvojih snažnih drugova.Rekavši to, kralj pruži Robinu malu kožnu kesu u kojoj je bilo četrdeset zlatnika.— Vi ste feniks među crkvenim ljudima, gospodine priore — reče Robin smijući se — i da se nisam zakleo da ću tražiti novac od svih članova svete Crkve, ne bih primio vašu plemenitu žrtvu. Međutim, nećete moći reći da je vaš prolaz kroz Šervudsku šumu bio naročito mučan; vaša pratnja i vaši konji moći će potpuno slobodno proći, a osim toga dopustite mi da uzmem samo dvadeset zlatnika.— Postupaš časno — odvrati Rikard koji se pretvarao da ga je Robinova uljudnost dirnula — i ja ću s veseljem o tebi govoriti kralju. Njegovo Veličanstvo te malo poznaje jer mi je reklo da te pozdravim ako budem imao sreću da te sret-294\ nem. Mislim da se kralj Rikard, koji voli čestitost, ma gdje se ona našla, ne bi ljutio kad bi punim glasom mogao zahvaliti hrabrom Robinu koji mu je pomogao da uđe u tvrđavu Not-tingham i da ga pita zašto je odmah nakon bitke sa svojim drugovima nestao.— Kad bi mi se jednom pružila zgoda da se nađem pred Njegovim Veličanstvom, ja bih mu bez ustezanja odgovorio na ovo drugo pitanje. Veoma volim kralja Rikarda jer je on Englez dušom i tijelom, premda je krvno vezan uz normansku porodicu. Mi smo svi ovdje, svećenici i laici, vjerni službenici Njegova Premilostivog Veličanstva i, ako pristajete, gospodine priore, popijmo pehar vina u zdravlje kralja Rikarda. Šervud-ska šuma može biti vrlo gostoljubiva kad primi u hladovinu svojih starih stabala saska srca i plemenite fratre.

— Rado prihvaćam tvoj ljubezni poziv, Robine Hoode — odvrati kralj — i spreman sam poći s tobom kamo god želiš.— Hvala na tom povjerenju, dobri duhovniče — reče Robin, prihvati za uzdu Rikardova konja i povede ga prema stazi kojom će otići do mjesta gdje će pod drvetom popiti zdravicu.Mali John, Crveni VVilliam i četvorica prerušenih vitezova iz Rikardove pratnje pošli su za njima. Grupa se uputila brzim korakom po stazi, kad jelen, prestrašen bukom, u brzom trku prijeđe put, no još je brži bio Robin; on napne strijelu i jelen padne smrtno pogođen u but.— Dobar pogodak! Izvrstan pogodak! — poviče veselo kralj.— Taj pogodak nije ništa neobično, gospodine priore — reče Robin pogledavši malo iznenađeno Rikarda. — Svi moji ljudi bez iznimke mogu na taj način ubiti jelena, pa čak ni moja supruga ne bi bila oduševljena ovim pogotkom, jer i ona izvrsno rukuje lukom i strelicom.— Tvoja supruga? — ponovi kralj upitno. — Ti imaš suprugu? Ta nije moguće! Zaista bi me neobično veselilo kad bih imao čast upoznati ženu koja dijeli s tobom sve zlo i dobro ovog načina života koji krije u sebi tolike opasnosti.— Moja žena nije jedini član ženskog spola, gospodine priore — odvrati Robin — koja više cijeni vjernost i ljubav u divljini od nevjernosti i luksuza u bogatim zamkovima.. 295— Ja ću ti predstaviti svoju suprugu, gospodine priore — poviče Crveni William — a ako ne priznaš da je njezina ljepota dostojna kraljevskog prijestolja, dopustit ćeš mi da ti kažem da si slijep ili da nemaš ukusa.— Tako mi svetog Dunstana — reče Rikard — narod vas s punim pravom naziva veselom družinom. Ovdje vam ništa ne nedostaje; imate lijepe žene, kraljevsku divljač, svježinu, zelenilo i potpunu slobodu.— Mi zaista i jesmo sretni, gospodine — odgovori Robin smijući se.Povorka je ubrzo stigla na ledinu gdje ih je već čekala pripremljena gozba, raskošno priređena, a meso, začinjeno mirisnim začinima, još je više pobudilo ionako veliki tek Ri-karda Lavljeg Srca.— Tako mi savjesti moje majke! — poviče on (spomenimo usput da je gospođa Eleonora imala tako malo savjesti da je upravo bilo smiješno pozivati se na nju) — pa to je prava kraljevska gozba!Kralj sjedne i počne gotovo pohlepno jesti. Na kraju gozbe reče Rikard svom domaćinu:— Ti si u meni pobudio želju da upoznam lijepe žene koje stanuju u ovom prostranom domu. Predstavi mi ih jer sam radoznao jesu li dostojne, kako mi je rekao tvoj drug crvene kose, da ukrase dvor engleskog kralja.Robin pošalje Williama da dovede lijepe šumske nimfe, a ljudima reče da se pripreme za igre koje će izvesti poslije gozbe,— Moji će ljudi pokušati da vas malo zabave, gospodine priore — reče Robin ponovo uzevši mjesto kraj kralja — i vi ćete vidjeti da naše zabave i naš malo neobičan način života nemaju u sebi ni trunke zla. Kad budete govorili s dobrim kraljem Rikardom, recite mu, za tu vas uslugu molim, da vesela družina iz Šervudske šume nije nikakvo strašilo kojega bi se morali bojati pošteni Sasi, a da nisu ni zli, premda žive teškim životom, koji je pun mnogih opasnosti i nevolja.— Budi miran, sinko, Njegovo Veličanstvo bit će obaviješteno o svemu što se ovdje zbiva baš kao da je bilo na mom mjestu na ovoj gozbi.296— Vi ste, gospodine, najljubazniji fratar što sam ga sreo u svom životu i drago mi je što vas mogu smatrati tako bliskim kao da ste mi rođeni brat. A sada budite tako dobri i obratite malo pažnje mojim strijelcima. Njihovoj spretnosti nema premca, a da bi vas zabavili, oni će, nadam se, izvesti prava čudesa.Robinovi ljudi počeli su gađati iz luka takvom sigurnošću ruke i oka da im je kralj čestitao iskreno i ugodno iznenađen.Gađanje je trajalo oko pola sata, a onda se pojavi Crveni William dovodeći Mariannu i Maude koje su imale na sebi zelenu odjeću amazonki, a jedna i druga su nosile u rukama luk i tobolac sa strijelama.Iza ovog trija dolazile su Barbara, VVinifred, bijela Lilas i lijepe žene mladih Gamwella.Kralj razrogači oči od čuđenja. Bez riječi je promatrao divna lica ovih žena koje su od njegova pogleda sve pocrve-njele.— Gospodine priore — reče Robin uhvativši za ruku Mariannu — predstavljam vam kraljicu moga srca, svoju voljenu ženu.— Možeš slobodno dodati: kraljicu mojih veselih drugova, hrabri Robine — usklikne kralj — i možeš biti ponosan što si osvojio srce tako dražesnog bića. Draga gospođo — nastavi kralj — dopustite mi da u vama pozdravim vladaricu velike Šervudske šume i da vam iskažem počasti vašeg vjernog podanika.Rekavši to, kralj klekne na zemlju, prihvati bijelu Ma-rianninu ruku i poljubi je s puno poštovanja.

— Vi mi vrlo laskate, gospodine priore — reče Marianne čedno — ali nemojte zaboraviti, molim vas, da se posvećenom čovjeku ne dolikuje da se toliko klanja pred jednom ženom. Jedino bogu smijete iskazivati toliko poštovanja i poniznosti.— Eto ti moralne prodike od žene običnog šumara — promrmlja kralj vraćajući se na svoje mjesto.— Gospodine priore, predstavljam vam svoju ženu — poviče William i povede Maude za Rikardom.Kralj pogleda Maude i reče nasmiješivši se:— Ova je lijepa žena sigurno dama koja bi mogla krasiti i kraljevski dvor?297— Oh da, gospodine — reče William.— U redu, prijatelju — odgovori Rikard — slažem se s tobom i ako mi dopuštaš, poljubio bih lijepe obraze one koju ti voliš.VVilliam se nasmiješi, a kralj, koji je taj smiješak shvatio kao dozvolu, galantno zagrli mladu ženu.— Dopustite da vam nešto šapnem u uho, gospodine priore — reče VVilliam približivši se kralju koji mu s vidljivom radošću pruži uho. — Vi imate ukusa — nastavi VVilliam — i vi se nikada ne morate ničega bojati u Šervudskoj šumi. Odsada vam dozvoljavam da dođete ovamo kad god zaželite i obećavam vam da ćete biti uvijek srdačno primljeni.— Hvala ti na ljubaznosti, mladi čovječe — reče veselo kralj. — Ah, što to još vidim? — poviče Rikard opazivši pred sobom Williamove sestre, koje su došle s Lilas da mu se predstave. — Bogami, momci, vaše su drijade prave vile. — Kralj uhvati za ruku Lilas. — Sveta Bogorodice! — promrmlja on — nikada nisam vjerovao da bi mogla postojati žena koja bi bila tako lijepa kao moja Berengere, ali sam sada prisiljen priznati da ovo dijete ni u čemu ne zaostaje za njom po ljepoti i čednosti. Draga moja — reče kralj stisnuvši malu ruku koju je držao u svojima — ti si izabrala vrlo težak život koji je lišen svih radosti djetinjstva. Ne bojiš li se, jadno moje dijete, da će olujni vjetrovi ove šume uništiti tvoj život kao što uništavaju mladi cvijet?— Oče — odgovori skromno Lilas — vjetar okušava svoju snagu na zaklonu, a štedi one najslabije. Ja sam ovdje sretna. Osoba koju volim stanuje ovdje u šumi i kraj nje ne znam za bol.— Imaš pravo što ne tajiš svoju ljubav ako je čovjek koga voliš dostojan tvoje ljubavi — odgovori Rikard.— On bi bio dostojan i veće ljubavi od one koju gajim prema njemu, oče — odgovori Lilas — no ja ga volim toliko koliko najviše mogu.Rekavši to, mlada žena pocrvenje, a velike plave Rikardove oči gledale su je tako žarko da je ona, prestrašena, nježno izvukla svoju ruku iz kraljevih i otišla do Marianne.298— Priznajem, Robine — reče kralj —- da se u čitavoj Evropi nijedan kraljevski dvor ne može pohvaliti da je okupio toliko mladih i lijepih žena kao ti oko sebe. Vidio sam mnogo različitih žena, ali nigdje nisam našao tu mirnu i ljupku ljepotu saskih žena. Neka budem proklet ako jedno jedino ovo svježe lice što ga gledam ne vrijedi više nego stotinu djevojaka s Istoka ili bilo koje druge rase.— Drago mi je slušati te riječi, gospodine priore — reče Robin. — To je za mene još jedan dokaz više da u vašim žilama teče engleska krv. Ja o tome ne mogu suditi jer sam vrlo malo putovao. Osim Derbvshirea i Yorkshirea ne poznam ništa, no ipak sam sklon složiti se s vama i reći da su saske žene najljepše na svijetu.— Dakako da su najljepše — poviče odlučno VVilliam. — Prošao sam gotovo čitavu kraljevinu Francusku i mogu reći da nisam naišao ni na jednu ženu koja bi se mogla usporediti s Maude. Maude je ideal engleske ljepote. Eto, to je moje mišljenje.— Vi ste bili u vojsci? — upita kralj pažljivo promotrivši mladića.— Jest, gospodine — odgovori VVilliam — bio sam u službi kralja Henrika u Akvitaniji, u Poitouu, Marfleuru, Evreuxu, Beauvaisu, Rouenu i u mnogim drugim mjestima.— A tako — reče kralj i odvrati pogled od VVilliama, bojeći se da ga ovaj ne prepozna. — Robine Hoode — nastavi on — vaši su se ljudi opet rasporedili da nastave s igrama. Veselilo bi me ako bih i opet mogao promatrati njihova natjecanja.— Bit će kako želite, gospodine. Pokazat ću vam sada kako mi gađamo. Much, postavi na prutove vijence od ruža.— A sada, momci — poviče Robin — gađajte prutove; tko pogriješi, dat će mi jednu dobru strelicu a primit će od mene pljusku. Pazite dobro, jer, bogami, neću imati milosti prema nespretnjakovićima. Razumije se, i ja gađam s vama, a budem li nespretan, dobit ću istu nagradu.Mnogi su Robinovi momci promašili cilj i primili poštenu pljusku. Robin smrska prut na komade, a onda postave drugi. VVilliam i Mali John promaše i prime uz opći smijeh dogovorenu nagradu za svoju nespretnost.299Robin je bio posljednji i, želeći prioru pokazati da između njega i njegovih drugova nema nikakve razlike, namjerno promaši.— Oho -— poviče netko začuđeno — i ti si, vođo, promašio cilj.

— To je, bogami, istina, pa prema tome zaslužujem i kaznu. Tko će mi od vas pomilovati obraze? Ti, Mali Johne, ti si najjači.— Ni za što na svijetu — odgovori John. — To je neugodan zadatak koji moja desnica neće nikada izvršiti.— U redu. Williame, obraćam se tebi.— Hvala, Robine. Otkazujem ti u ovome poslušnost.— I ja također — poviče Much.— I ja — reče jedan od drugova.— I mi također — odvrate jednoglasno ostali.— To je djetinjasto ponašanje — reče Robin strogim glasom. — Ja sam bez ustručavanja kaznio one koji su pogriješili, pa biste i vi morali jednako tako postupati sa mnom. Budući da se nitko od mojih ljudi ne usuđuje dignuti ruku na mene, red je na vama, gospodine priore, da riješite ovaj problem. Evo najbolje moje strelice i molim vas, gospodine, da me isto tako velikodušno nagradite kao što sam ja nagradio svoje drugove.— Ne usuđujem se to uzeti na sebe, dragi Robine — odgovori kralj — jer imam pretešku ruku i udaram malo prejako.— Nisam ni suviše osjetljiv ni nježan, gospodine priore. Samo vi postupite kako vam odgovara.— Želiš li to svakako? — upita kralj pokazavši svoju mi-šičavu ruku. U redu! Bit ćeš poslužen kad već tako želiš.Udarac je došao tako brzo da je Robin pao na zemlju na-uznak, ali je isto tako brzo i ustao.— Priznajem pred bogom i pred ljudima — reče on crvena obraza, ali sa smiješkom na usnama — da ste vi najsnažniji fratar Engleske. U vašoj ruci ima suviše snage za mirnog čovjeka koji rukama obavlja samo svoje svećeničke dužnosti i kladim se o svoju glavu (a ona je procijenjena na četiri sto-300tine zlatnih dukata) da ste vi spretniji u rukovanju lukom i batinom nego križem.— I to je moguće — odgovori kralj kroz smijeh. — Dodaj slobodno: i u rukovanju mačem, kopljem i štitom.— Vaš način govora i vaše vladanje podsjećaju više na čovjeka koji je navikao na vojnički život pun opasnosti nego na pobožnog službenika svete Crkve — odvrati Robin promatrajući pažljivo kralja. — Rado bih znao tko ste vi, jer mi prolaze glavom vrlo čudne misli.— Otjeraj te misli, Robine Hoode, i ne nastoj otkriti jesam li zaista onaj za koga se izdajem ili nisam — odgovori živahno kralj.Vitez Richard od Plainea, kojeg od jutra nije bilo ovdje, pojavi se tog trenutka i pristupi Robinu. Opazivši kralja, vitez zadrhta, jer on ga je vrlo dobro poznavao. On pogleda Robina i opazi da mladić nije imao pojma tko se krije iza te fratarske mantije.— Poznaješ li tog čovjeka u mantiji priora? — upita tiho sir Richard.— Ne — odvrati Robin — ali mi se već nekoliko minuta čini da ta smeđa kosa i velike plave oči ne mogu biti ničije na svijetu nego ...— Rikarda Lavljeg Srca, kralja Engleske! — uzvikne nehotice vitez.— Ah! Ah! — uzdahnu lažni fratar približivši se ovoj dvojici.Robin Hood i sir Richard padnu na koljena.— Sada sam istom prepoznao veličanstveno lice svo<i vladara — reče vođa družine. — Neka Svevišnji štiti Vaše Veličanstvo ! — Dobrodušni smiješak ocrta se na kraljevim ustima. — Sire — nastavi Robin i dalje klečeći — sada Vaše Veličanstvo zna tko smo i što smo: prognanici koje su nepravedno i okrutno istjerali iz očinskih domova. Siromašni i nezaštićeni, mi smo potražili utočište u osami ove šume; živjeli smo od lova i milostinje koju smo iznuđivali, to je istina, ali ne silom, već vrlo uljudno. Davali su nam milom i silom, ali mi smo uzimali samo onda kad smo bili sigurni da onaj koji neće pomoći u nevolji nosi u svojoj prtljazi kneževski imutak. Molim Vaše Veličanstvo oproštenje za sebe i za svoje drugove.301— Ustani, Robine Hoode — odgovori dobrostivo kralj — i objasni zašto si mi sa svojim drugovima pritekao u pomoć kod osvajanja Notingemskog zamka.— Sire — odgovori Robin, koji je sada, poslušavši kraljev nalog, ustao, ali je ostao pred kraljem naklonjen — vi ste idol svih Engleza. Vaša su vam djela pribavila slavu najpoštenijeg čovjeka, čovjeka hrabrog i odvažnog, koji pobjeđuje svoje neprijatelje, ali velikodušno štiti nevoljne. Princ Ivan je zaslužio vašu nemilost, i kad sam doznao da se pod zidinama Notingemskog zamka nalazi moj kralj, ja sam se potajno stavio pod njegovo zapovjedništvo. Vaše je Veličanstvo zauzelo zamak koji je služio kao utočište princu koji vam je otkazao poslušnost, i time je moja dužnost bila izvršena. Ja sam se povukao jer mi je osjećaj da sam lojalno služio svom kralju bio dovoljna nagrada za moj trud.— Srdačno ti zahvaljujem za tvoju iskrenost, Robine Hoode — odgovori Rikard — a tvoja odanost i poštovanje vrlo me raduju. Ti govoriš i radiš kao pošten čovjek. Zadovoljan sam s tobom i

rado podjeljujem punu milost i oproštenje veseloj družini iz Šervudske šume. Ti si bio u posjedu velike moći, i to moći da činiš zlo, ali ti se tom opasnom moći nisi poslužio. Ti si pomagao bijednima, kojih u grofoviji Notting-ham ima mnogo. Ti si ubirao porez samo od bogatih Normana, i to samo zato da pomogneš svojoj braći. Opraštam ti tvoje pogreške koje su bile samo prirodna posljedica tvog izuzetnog položaja. No budući da si povrijedio zakon o šumama, budući da si se ogriješio o crkvene i svjetovne velikodostojnike ubi-rući od njih namet, potrebno je da ovo oproštenje bude i pismeno potvrđeno kako bi odsada mogao živjeti u miru da te nitko ne progoni niti ti bilo što predbacuje. Sutra ću u prisustvu mojih vitezova javno objaviti poništenje odluke o tvom progonstvu. Vraćam tebi i tvojim drugovima sva prava i sve povlastice slobodna čovjeka. Rekoh i kunem se bogom svemogućim da ću održati zadanu riječ.— Živio Rikard Lavljeg Srca! — povikaše vitezovi.— Neka vas vječno štiti sveta Bogorodica! — reče Robin uzbuđena glasa, klekne na zemlju i ponizno poljubi ruku plemenitom kralju.302Nakon tog čina zahvalnosti Robin ustane i zatrubi u rog, a njegovi ljudi, koji su svaki na svojoj strani bili zabavljeni nekim poslom ili zabavom, napustiše sve i stanu se skupljati oko svog četovođe.— Hrabri mojj drugovi — reče Robin — kleknite svi i otkrijte glave: pred vama se nalazi naš legitimni vladar, voljeni kralj drage nam Engleske, Rikard Lavljeg Srca. Odajte počast našem plemenitom gospodaru i vladaru! — Robinovi drugovi poslušaše naredbu svog gospodara, i dok su svi bili na koljenima ponizno se klanjajući kralju, Robin im saopći da ih je Rikard Lavljeg Srca pomilovao. — A sada — nastavi mladić — neka ova stara šuma odjekne jednim snažnim i radosnim poklikom: živio! Osvanuo nam je dan pun radosti i nade. Vi ste, drugovi moji, slobodni milošću našeg plemenitog vladara!Veselim drugovima nije trebalo dva puta reći da daju oduška svom neizmjernom veselju. Gromoglasni hura prolomi se iz njihovih grla i ne bi bilo čudno da se čuo i dvije milje daleko.Kad se ta bučna radost malo stišala, Rikard Engleski uzme riječ i pozove Robina da ga otprati sa svojim ljudima u No-tingemski zamak.— Sire — odgovori Robin — želja Vašeg Veličanstva ispunjava mi srce neizrecivom radošću. Dušom i tijelom pripadam svom vladaru i ako mi hoćete dopustiti, izabrao bih sto četrdeset najboljih strijelaca između mojih ljudi i dao vam ih kao vjerne i ponizne sluge Vašeg Milostivog Veličanstva.Kralj je bio iznenađen i polaskan tim poniznim držanjem prognanika. On srdačno zahvali Robinu Hoodu i naredi mu da otpusti svoje ljude i pošalje ih da nastave prekinute junačke igre, a sam uzme čašu sa stola, napuni je do vrha, iskapi na-dušak i reče s nekom prijaznom i neobičnom radošću u glasu:— A sada, prijatelju Robine, reci mi, molim te, tko je onaj div tamo: naime, teško bi mi bilo nekim drugim imenom nazvati tog ogromnog mladića koga je nebo obdarilo tako simpatičnim izgledom. Ja sam dosad mislio da se odlikujem neobičnim stasom, a sada vidim, kad bih stao uz ovog diva, da bih izgledao kao pilence. Kakvi snažni udovi! Kakva snaga! Taj je čovjek prekrasno građen.303— On ima isto tako prekrasnu narav, Sire — odgovori Robin. — Njegova je snaga upravo čudesna: on bi sam mogao zaustaviti marš naoružane čete, a dirne ga kao kakvo dijete naivna i nježna dječja priča. Čovjek koji je svratio na sebe pozornost Vašeg Veličanstva je moj brat, moj drug, moj naj-bolji prijatelj. On ima zlatno srce, a vjeran je kao oštrica mog nepobjedivog mača. Tako spretno rukuje štapom da ga još nitko nije pobijedio. Osim toga, on je nenadmašivi strijelac kojemu nema premca u čitavoj zemlji.— To su pohvale koje rado čujem, Robine — odvrati kralj — jer je taj čovjek doista dostojan da bude tvoj prijatelj. Htio bih malo razgovarati s tim čovjekom. Kako je ime tom mladiću?— John Navlor, Sire, ali mi ga zovemo Mali John s obzirom na njegov stas.— Zaboga — reče kralj kroz smijeh — četa takvih Malih Johna pošteno bi utjerala strah u kosti nevjernicima. Hej, lijepo šumsko drvo, Mali Johne, mladiću moj, dođi k meni! Hoću te izbliza pogledati.Mali John pristupi kralju otkrivene glave i mirno počeka što će mu kralj narediti.Rikard uputi mladiću nekoliko pitanja o snazi njegovih mišica, pokuša se s njim rvati, ali je bio pobijeđen od svog divovskog protivnika. Nakon toga se kralj pridruži igrama i vježbama veselih Robinovih drugova tako neusiljeno kao da je i on njihov drug i na kraju izjavi da već dugo vremena nije proveo tako ugodan dan.Te je noći kralj Engleske spavao pod zaštitom prognanika u Šervudskoj šumi, a sutradan, nakon što mu je priređen upravo kraljevski doručak, spremi se na povratak u Notting-ham.— Hrabri moj Robine — reče kralj — možeš li mi dati odjeću kakvu nose i tvoji ljudi?— Mogu, Sire.

— U redu! Pokloni onda meni i mojim vitezovima takva odijela. Bit će to onda veseli povratak u Nottingham. Moji podanici u gradu i šerif, koji uvijek nastoji ugoditi pretpostavljenome, bit će u priličnoj zabuni.IKralj i ljudi iz njegove pratnje obuku odijela koja im je Robin donio, a onda Rikard galantno poljubi Mariannu i namijeni taj poljubac i svim ostalim ženama. Nakon toga, okružen Robinom Hoodom, Crvenim Williamom, Muchom i u pratnji sto četrdeset strijelaca, krene na put prema Notingemskom zamku.Na gradskim vratima Rikard izda naređenje svojoj sviti da se oglasi pobjedničkim poklikom.Ovaj pobjednički poklik privukao je građane da izađu iz svojih domova. Vidjevši da je u grad ušla Robinova družina naoružana do zuba, pomislili su da je kralj ubijen a Robin da je ušao u grad da istrijebi sve stanovnike. Prestrašeni ljudi brzo se povuku u svoje domove. Drugi su opet zazvonili na uzbunu, pozvali gradske trupe i poslali po šerifa, no njega nekim čudnim čudom nije bilo nigdje, kao da je propao u zemlju.Kraljeve trupe bile bi navalile na prognanike da ih nisu suzdržavali njihovi zapovjednici koji nisu htjeli započeti bitku a da ne znaju pravi uzrok zašto se bore i protiv koga.— Evo naših ratnika — reče Rikard promatrajući podo-zrivo plašljive branitelje grada. — Čini mi se da su stanovnici i vojnici izgubili glavu, šerifa nema, a zapovjednici se boje. Bogami, ove kukavice zavređuju da ih primjerno kaznim. — Tek što je kralj završio svoju misao, koja nije baš bila laskava po građane Nottinghama, kadli iz zamka izađu lične kraljeve čete na čelu s kapetanom, u pravilnom bojnom redu i s uperenim kopljima.— Za boga miloga, moji se ljudi ne šale! — poviče kralj i prinese ustima rog koji mu je dao Robin. Dva puta zatrubi znak koji je unaprijed bio dogovoren s kapetanom njegove garde, a ovaj, prepoznavši znak, naredi da se spuste koplja i pričeka ponizno da mu se kralj približi. Vijest o povratku kralja Rikarda u pratnji vođa izagnanika isto se tako brzo proširila gradom kao i vijest da su u grad ušli naoružani Robinovi ljudi. Građani opet izađu iz svojih skrovišta, ali sa smiješkom na usnama. Ubrzo im je postalo jasno da je Robin Hood pomilovan od kralja, pa su nagrnuli oko vesele Robinove družine, prijateljski im čestitali, stiskali im ruke i hvalili se tko je koga štitio i zagovarao a tko je kome prijatelj. Iz mase se pro-30420 Robin Hood305lome radosni poklici i čestitanja, svi su neprestano ponavljali: živio plemeniti Robin Hood! Živio lijepi prognanik! Živio pošteni i hrabri Robin Hood! Nastala je takva zaglušna buka da je Rikard, umoran od toga, prišao Robinu i rekao:— Tako mi moje krune i žezla, to izgleda kao da si ti ovdje kralj, dragi moj Robine Hoode!— Ah! Sire —■ odgovori mladić nasmiješivši se nekako s gorčinom u srcu — nemojte pridavati nikakve važnosti i nikakvog značenja ovim izrazima prividnog prijateljstva. To je samo posljedica milosti koju je Vaše Veličanstvo udijelilo prognaniku. Samo jedna riječ kralja Rikarda može ove odu-ševljene poklike pretvoriti u mržnju, i ovi će isti ljudi, bez razmišljanja i bez grižnje savjesti, prijeći od hvaljenja na suđenje, od divljenja na mržnju.— Istinu govoriš, dragi moj Robine — reče kralj kroz smijeh. — Hulje su posvuda iste, i ja sam već spoznao da kod građana Nottinghama nema iskrenosti. Kad sam se pojavio ovdje da kaznim princa Ivana, oni su me dočekali vrlo rezervirani. Za njih vrijedi pravo jačega, a ne znaju da sam uz tvoju pomoć osvojio zamak i istjerao iz njega svog brata. Sada nam pokazuju lijepo lice i nastoje nas zabliještiti svojim pretjeranim laskanjem. Tako je to u životu. Pustimo ih na miru, a mislimo na sebe. Obećao sam ti, dragi Robine, dostojnu nagradu za uslugu koju si mi učinio. Reci što želiš. Kralj Rikard ima samo jednu riječ i on je uvijek drži.— Sire — odgovori Robin — Vaše Milostivo Veličanstvo me neizrecivo usrećuje kad mi još jednom nudi svoju plemenitu milost. Ja je prihvaćam za sebe, za svoje ljude i za jednog viteza koji je pao u nemilost kralja Henrika i bio prisiljen potražiti zaštitu i utočište u Šervudskoj šumi. Taj vitez je, Sire, pošten čovjek, plemenit otac obitelji, hrabar Sas, a ako bi Vaše Veličanstvo htjelo čuti čitavu povijest Richarda Go-wera od Plainea, siguran sam da bi uslišalo molbu koju sam mu se usudio podastrijeti.— Dali smo ti kraljevsku riječ da ćemo te uslišati što god budeš zatražio, prijatelju Robine — odgovori prijateljski Rikard. — Govori slobodno i reci nam bez ustručavanja kako je taj vitez dospio u nemilost mog oca. — Robin posluša kraljev306nalog i, što je bilo moguće kraće, ispriča slučaj viteza od Plainea.— Za boga! — usklikne Rikard — pa taj je čestiti vitez tako okrutno i nepravedno nastradao, a ti si učinio plemenito djelo što si mu priskočio u pomoć! Ali to ne znači, dragi Robine, da i u ovom slučaju

možeš nadmašiti kralja Engleske u velikodušnosti i plemenitosti. Tvog prijatelja želim ja uzeti u zaštitu. Poruči mu da dođe ovamo.Robin pozove viteza, a ovaj priđe, uzbuđen, kralju.— Sir Richard od Piainea — reče milostivo kralj — tvoj vrijedni prijatelj Robin Hood me je obavijestio o svim nevoljama i nedaćama koje si pretrpio. Sretan sam što mogu popravljajući nepravdu pružiti Robinu dokaz svog divljenja i poštovanja prema njegovim djelima. Vraćam ti sve tvoje posjede i godinu dana te oslobađam svih poreza i davanja. Osim toga, poništavam dekret kojim si prognan kako bi i uspomena na nj bila izbrisana u sjećanju tvojih sugrađana. Vrati se u svoj zamak. Naredit ću da ti se dostavi povelja o pomilovanju. A ti, Robine, zatraži još nešto od onoga koji misli da ti ni onda kad je ispunio sve tvoje želje nije isplatio svoj dug zahvalnosti.— Sire — reče vitez kleknuvši pred kralja — kako da vam izrazim zahvalnost koja ispunja moje srce?— Tako da mi kažeš da si sretan — odgovori veselo kralj — i da mi obećaš da nećeš više vrijeđati dostojanstvenike svete Crkve.Sir Richard poljubi s puno poštovanja kraljevu ruku i diskretno se udalji u jednu od grupa koje su stajale podalje od kralja.— No, hrabri moj strijelce — nastavi kralj obrativši se Robinu Hoodu — što još želiš od mene?— Za sada ništa više, Sire. Kasnije, ako mi to bude dopustilo Vaše Veličanstvo, izrazit ću svoju posljednju želju.— Ona će ti biti ispunjena. A sada, vratimo se u zamak. Mi smo u Šervudskoj šumi bili obilno pogošćeni, pa se nadam da će i Notingemski zamak smoći sredstava da priredi kraljevsku gozbu. Tvoji ljudi izvrsno priređuju divljač, a svjež zrak i umor sigurno su povećali naš tek, jer smo jeli kao pomamni.307— Vaše Veličanstvo imalo je pravo da jede po miloj volji — reče Robin smijući se — jer je divljač bila vaše vlasništvo.— Moje ili prvog lovca koji dođe — odvrati kralj. — Iako ima ljudi koji vjeruju da je divljač u Šervudskoj šumi moje ekskluzivno vlasništvo, ipak postoji plemić koga ti dobro poznaješ, Robine, i tristo drugova koji čine njegovu veselu družinu, koji su se malo interesirali za prerogative krune.Tako se u razgovoru Rikard uputio prema zamku, a oduševljene ovacije stanovništva pratile su na tom putu kralja i slavnog prognanika sve do ulaznih vrata u zamak.Kralj je tog istog dana izvršio zadano obećanje. Potpisao je povelju kojom je poništio akt o progonstvu Robina Hooda i vratio sva prava, sve naslove i sve časti porodici Huntingdon.Sutradan je Robin okupio svoje ljude u jednom dvorištu zamka i obavijestio ih o tome. Ta vijest ispunila je srca njegovih drugova iskrenom radošću. Oni su bili neobično privrženi Ro-binu i jednoglasno su odbili slobodu koju im je htio vratiti Robin. Zaključeno je na tom sastanku da više neće uzimati novac od Normana i crkvenih dostojanstvenika, već da će ih uzdržavati njihov gospodar Robin Hood, koji je postao bogati grof od Huntingdona.— Momci — reče Robin — budući da želite živjeti uz mene i ići sa mnom u London, ako me pozove naš dragi vladar, za-kunite mi se da nikome nećete odati tajnu gdje se nalazi naše podzemno sklonište. Sačuvajmo to dragocjeno utočište za slučaj kakvih novih nevolja.Svi su se na to glasno zakleli, a onda im Robin naredi da se odmah počnu spremati na put.30. marta 1194, dan uoči svog odlaska u London, Rikard sazove vijeće u Notingemskom zamku i među mnogim drugim stvarima o kojima se tu raspravljalo bilo je i uspostavljanje prava Robina Hooda na grofoviju Huntingdon. Kralj je neopozivo zatražio da se Robinu vrate imanja koja je prisvojio opat Ramsav. Rikardovi savjetnici preuzeli su na sebe dužnost da na potpuno Robinovo zadovoljstvo izrade pravne povelje kojima će se ispraviti nepravda zbog koje je naš prognanik toliko prepatio.308XXXI

obin se nije mogao odlučiti da napusti svoje sklonište i tako poslije kraljeva odlaska ostade još u šumi. Bila je to prava sreća za njega.Pošto se okrunio, Rikard Lavljeg Srca ponovo ode na Kontinent da se bori protiv Filipa Augusta, kralja Francuske, a opat Ramsav iskoristi sav svoj utjecaj i svoju visoku podršku da bi onemogućio kraljev dekret u korist Robina Hooda, trudeći se da spriječi njegovo izvršenje. Opat je bio opasan protivnik, i Robin odluči da sačeka povratak kralja.Tako su protekle još četiri godine, kad jednoga dana stiže vijest o smrti kralja Rikarda, koja baci u žalost sva poštena srca. Na prijesto se pope Ivan, zvani Bez Zemlje, koji je bio sve drugo samo ne dobronamjeran, i ponovo započe period bitki i ubojstava.

U to vrijeme dogodi se da je opat Ramsav morao proći Šervudskom šumom da bi mogao prijeći iz jednoga kraja u drugi. Robin ga zarobi s cijelom njegovom pratnjom i dade mu slobodu tek onda kad je bila položena velika otkupnina. Opat se tada obrati kralju, a ovaj, pošto su mu bili potrebni plemeniti prijatelji i visoki prelati, nije propustio da pošalje stotinu svojih ljudi s nalogom da istrijebe čitavu družinu.Robin, koji je o tome bio obaviješten, pripremi se da se odupre napadu i prije svega posla strijelca obučenog kao seljaka da presretne trupe i ponudi se da ih dovede do mjesta gdje se skrivao vođa odmetnika.Kapetan William Gray prihvati vodiča koji mu se ponudio i poslije nekoliko sati hoda nađe se na proplanku okruženom brijestovima, hrastovima i bukvama, iza kojih su bili skriveni članovi vesele družine.Tu nastade strašna gužva i ,sarao velikodušnost Robinova omogući Williamu Grayu da se povuče u Nottingham s onim što je ostalo od njegovih ljudi.309Ali za vrijeme boja Marianna, koja je hrabro pomagala mužu i njegovim drugovima, pade pogođena jednom strijelom. Namjestili su je na travu, a Robin klekne pored nje.— Marianna, ljubavi moja! — jecao je Robin gotovo lud od bola.— Robine — prošaputa ranjenica stavljajući glavu na njegovo rame. Ja sam sretna što te nisam napustila, a naša ljubav je tako velika da će nas bog svakako sjediniti na drugom svijetu.— Marianna, ljubavi, ne želim da ti umreš! Sveta Bogorodice, pomozi mi!— Robine — nastavi žena sve slabijim glasom — htjela bih da budem pokopana pod drvetom pod kojim se održavaju sastanci i molim te da na mom grobu uvijek bude cvijeća... zbogom...Robin uhvati jednim poljupcem posljednji njen uzdah i sačeka nepokretan, nadajući se da će se ona ponovo podići. Zatim se strese i prošaputa:— Majko božja, sreća je zauvijek uništena!Robin, blijed i bolestan nije mogao više da nađe mira u šumi. Kašalj mu je razdirao grudi, a groznica ga je polako uništavala. Naposljetku ga Mali John uspije uvjeriti da se udalji s tog mjesta da bi ublažio bol koji ga je stalno nagrizao.Robin se presvuče kao seljak i otputuje.U Searboroughu (Šerburu) dobio je gostoprimstvo kod jedne dobre starice koja mu ispriča sve o svojim malim nedaćama. Posjedovala je samo jednu ribarsku barku, ali ju je vrlo malo koristila jer nije imala dovoljno ljudi. Tada Robin, koji i nije želio drugo nego da nađe neki način kako bi mu brže proteklo vrijeme, ponudi svoje usluge za skromnu nagradu. Dan kasnije on se ukrca s drugim ribarima i otplovi na pučinu. Robin ništa nije znao o plovidbi i tri ribara su se zabavljala smijući se iza njegovih leđa.— Svakom svoje zanimanje — mislio je u sebi Robin. — Da smo slučajno u Šervudskoj šumi, mislim da se ne biste smijali.310Dok se barka, već puna ribe, približavala kopnu, pojavi se jedan francuski brod koji im je išao u susret.— Mi smo izgubljeni! — povikaše ribari. — Francuska je u ratu s nama i oni će nas zarobiti.— U redu, branimo se! — povika Robin.— Da se branimo? Ali nas smo samo trojica — odgovori najstariji od ribara.— Samo trojica? — A zar na mene ne računate?— Ti, moram ti istinu reći, ne vrijediš ni koliko kruh koji jedeš. Kad bi pao u vodu, ne bi bila velika šteta osim što bi bila jedna budala manje na ovome svijetu.Robin se uzdrža na ove riječi.— U redu — odgovori on — učinit ću što mogu, vežite me za jarbol i ostavite mi slobodne ruke da mogu upotrijebiti svoj luk.Kad se francuski brod približio, Robin ubi jednog za drugim dvojicu mornara, a zatim trećom strijelom obori i kr-mara.Kad je posada francuskog broda bila svedena na tri čovjeka, jer je Robin ubio desetoricu, Francuzi zatražiše milost, i engleski ribari zarobiše brod u kome su našli poveću svotu novca.Robin je htio da plijen bude podijeljen na dva dijela: jedan sirotoj udovici, vlasnici barke, a drugi na njih četvoricu.Robin je upotrijebio svoj dio da napravi skromnu i dobru kućicu za ribare koji ga blagosiljaše.Jednoga dana on osjeti neodoljivu želju da se vrati u svoju staru šumu i otputova. Još i danas mali zaljev, gdje je u skromnoj kolibi stanovao slavni prognanik, zove se Zaljev Robina Hooda.Robin je bio primljen od svoje družine s uzvicima radosti i izrazom takve odanosti da on duboko uzbuđen obeća da ih više nikada neće napuštati.Malo poslije proglašenja povelje »Magne Carte«, kralj Ivan Bez Zemlje objavi rat kralju Škotske, i kuda je njegova vojska prošla, ostale su ruševine i smrt.

Kad je Robin doznao da se kralj približava Nottinghamu, okupi svoje drugove i pripremi jedan gerilski plan koji je bio311vrlo brižljivo sastavljen. Tako je on uspio uništiti mnogo vojnika koji su pali u njegove ruke.Mnogi Sasi okupiše se u Robinovoj družini, a kraljevi vojnici bili su zauvijek poraženi.Poslije toga umro je kralj Ivan, a njega naslijedi njegov sin Henrik Mlađi, čiji je staratelj bio grof od Pembrokea, veoma omiljen u narodu i koji je održao dugo vremena mir u kraljevstvu.Robin Hood je već imao pedeset i pet godina i u tome mirovanju koje je došlo poslije tolikih pothvata postajao je sve melankoličniji i šutljiviji. Mnoge sate provodio je na koljenima kraj cvjetnoga groba svoje Marianne, a ni Mali John nije uspijevao da ga otrgne od te obamrlosti.U blizini Šervudske šume uzdizao se jedan samostan u kome su znali čitav život i čuda Robina Hooda.Jednoga dana dogodilo se da je Robin Hood otišao u samostan da pita ima li nekoga tko bi mogao da mu pusti krv. Opatica se ponudi da ona sama izvrši tu malu operaciju i povede Robina u jednu ćeliju. I obavi je s jednim kirurškim nožem. Zatim, povezavši Robinovu ruku, izađe iz ćelije zaključavši vrata s opakim osmijehom na usnama.Opatica je bila rođakinja sir Guya Gisbonea, prijatelja baruna Fitza Alwinea, koji se borio s Robinom i izgubio glavu. Brat sir Guya, koji nije imao smjelosti da se sukobi s Robinom, već duže vremena pokušavao je da nagovori opaticu da ga namami u klopku i osveti smrt sir Guya. I ona je, kad ju je sudbina dovela pred Robina, odlučila da mu presiječe arteriju. Poslije jednoga sata ona ponovo otvori ćeliju nadajući se da će sigurno naći Robina uspavanog, skine povoj s rane i pusti da krv slobodno teče.Kad se Robin probudio, bio je toliko slab da se nije mogao podići i spazi krevet sav prekriven krvlju. Odmah je shvatio kakva mu velika opasnost prijeti te siđe s kreveta i ote-tura do vrata. Vrata su bila zatvorena! S nadčovječanskim naporom i nesavladivom voljom on priđe prozoru, otvori ga, dohvati lovački rog i prinese ga usnama, pustivši iz njega jedva čujan zvuk.312Mali John, koji je noć proveo pokraj zida samostana, odmah shvati da Robinu prijeti neka velika opasnost i potrča put šume da potraži vesele drugove.— Izdaja! — povika on. — Robin nas zove, Robin je u opasnosti! Požurimo u samostan.Vratarka samostana nije htjela da otvori, ali Mali John bez mnogo ljubaznosti provali vrata i vođen jednim slabim zvukom roga stiže do ćelije gdje je Robin bio zatvoren.Jednim udarom širokih ramena on razbi vrata u komade i nađe se pred užasnim prizorom ugledavši Robina sveg ogrezlog u krvi.— Mali Johne — izusti Robin slabim glasom — ženu koja me je ubila svakako je vodio neki jači osjećaj nego što je religija...— Ubit ću je — prasnu Mali John plaho — i uništit ću ovaj samostan koji nije božja kuća već prokleto gnijezdo.— Ne, Mali Johne, brate moj, ne smiješ činiti zla jednoj ženi. Daj mi luk s jednom zataknutom strijelom i odvedi me do prozora. Želim da umrem tamo gdje će pasti moja posljednja strijela.Pridržavan od Maloga Johna, Robin je uspio da nategne luk i odapne strijelu koja pade daleko, parajući vrhove drveća.— Zbogom, dragi luku, moj veliki prijatelju, zbogom nepogrešive strijele! — prošaputa Robin. — A sada, Mali Johne, ti znaš gdje želim umrijeti.Mali John ga uze u naručje, s njim siđe u dvorište samostana, i u pratnji svojih nijemih i uplakanih drugova prenese svoga velikog vođu i prijatelja na mjesto gdje je pala strijela, pažljivo ga položivši na travu.— Pozovi drugove — reče Robin. — Hoću da umrem među njima.Mali John zasvira tri puta u rog. To je bio znak neposredne opasnosti.Pritrčaše svi, a VVilliam, videći Robina u takvu stanju, prigušeno kriknu:— Sveta Bogorodice, šta se dogodilo?— Williame, moram umrijeti, moja me je sveta zaštitnica napustila ... Ne plačite, drugovi... Umirem bez patnji... Siguran sam da nećemo biti vječno odvojeni, naći ćemo se u bo-313ljem svijetu. Stari moji drugovi, braćo moja, hrabri moji Sasi, zbogom! Mali Johne, daj mi ruku ... ah, ne vidim je ... Ti znaš da želim biti sahranjen kraj moje Marianne ... Idem do nje ... zbogom svima.Robinova duša već je letjela k nebu.— Na koljena, drugovi — reče Mali John krsteći se. — Velidokušni i plemeniti Robin Hood je mrtav.Odmetnici podijeliše među sobom bratski sve što je pripadalo družini i rasuše se po okolnim selima svatko za svoj račun. Nisu imali više hrabrosti da ostanu u staroj šumi.Mali John je lutao kao progonjena duša neprestano dozivajući onoga koji više nije mogao da mu odgovori. I naposljetku, neutješen i umoran, ode da zatraži utočište kod VVillia-ma, koji je stanovao u Barnsdaleu.

William ga primi raširenih ruku i pokuša da ga utješi. Ali jednoga dana našli su ga mrtva pod jednim hrastom.Sahranili su ga na groblju Matersage, a njegov grob postoji još i danas i privlači radoznalost posjetilaca neobičnom dužinom kamene ploče koja ga pokriva.Jedna legenda priča da je neki arheolog otvorio grob ovoga diva i odnio kosti kao anatomski kuriozitet, ali tek što su ljudski ostaci jadnoga Malog Johna prispjeli u njegovu kuću, nju snađe niz nesreća. Čak je i grobar, koji je pomagao u tom oskvrnuću groba, bio pogođen sličnom nesrećom.Tada oba čovjeka shvatiše da su, povrijedivši grob, uvrijedili nebo i ponovo sahraniše kosti starog člana vesele družine u svetu zemlju.