2

Roger Zelazny & Robert Sheckley

DONESITE MIGLAVU

DRAŽESNOGPRINCA

Roger Zelazny and Robert Sheckley :BRING ME THE HEAD OF PRINCE CHARMINGA Bantam Book / December 1991

3

Jutrenje

1.

Azzie tek što se udobno smjestio, a mrcine su opet zabušavale. A baš je otkriopredivan kutak između lomače u središnjem dijelu Pakla i sivobijelih, ledenih čeličnihzidova.

Klimatizacijski sustav je održavao temperaturu zidova na apsolutnoj nuli dok jetemperatura u središnjem dijelu Pakla bila toliko visoka da se čak i cijepanje atoma moglonesmetano odvijati, a povremenim su se snažnim udarima vatre mogli topiti protoni.

No, takve ekstremne temperature nisu bile neophodne. Naprotiv, bile su ubitačne.Ljudi, pa čak i oni koji nakon umiranja završavaju u Paklu, posjeduju nizak stupanjtolerancije, naravno, gledano prema kozmičkoj ljestvici. Ljudima su sve temperature, više iliniže od onih podnošljivih, jednako stravične. Zašto ih mučiti na milijun stupnjeva celzijusakada se jednako loše osjećaju i na petsto. Takve su torture namijenjene zlodusima i

4

nadnaravnim bićima koja su u prošlosti njegovala grešnike. U usporedbi s ljudima,nadnaravna bića posjeduju daleko više osjetila, od kojih većina izaziva osjećaj nelagodnosti.

Ipak se mora priznati da su neka od njih izazivala i uživanje. No Pakao nije mjestopoznato po užicima.

Pakao ima više od jednog kruga, naravno. Milijuni na milijune ljudi su mrtvi. I jošse umire svaki dan. Većina će provesti barem neko vrijeme u Paklu. Očito, morali su da sedobro organiziraju kako da ih sve smjeste.

Krug u kojem je Azzie služio naziva se "Sjevernjačka utjeha 405". Taj je krug jedanod najstarijih, u upotrebi još od Babilona, vremena u kojem ljudi nisu poznavali grijeh. Reljefikrilatih lavova još se uvijek nalaze na njegovim zidovima, a u registru Pakla, "Sjevernjačkautjeha 405" je obilježena kao mjesto od povijesne važnosti. No Azzie nije mario za to. On sezapravo pošto-poto želio izvući odande.

Kao i svi drugi krugovi, "Sjevernjačka utjeha 405" je bila okružena čeličnimzidovima. Smetlište s rupom kroz koju je plamtila vatra nalazilo se u središnjem dijelu. Vatraje bljuvala užareni ugljen i lavu. Sjaj je bio nepodnošljiv. A jedino su pravi demoni, oni poputAzzija, smjeli nositi naočale.

Patnje su grešnih bile popraćene zaglušujućom glazbom. Impovi su u središtuzgusnutog, pljesnivog i smrdljivog nanosa u polukrugu sjedili na narančastim gajbama.Orkestar su sačinjavali muzičari koji su Zemlju napustili iznenada - za vrijeme nastupa. Onisu u Paklu bili prisiljeni izvoditi djela najomraženijih zemaljskih skladatelja. Ti su skladatelji,premda na Zemlji već odavno zaboravljeni, u Paklu dosegli vrhunac svoje popularnosti.Njihove su skladbe izvođene neprestano, pa čak i na radio postaji Kazum.

Impovi su marljivo radili. Neumorno su u svojim tavicama okretali grešne. Oni su,poput lešinara, obožavali marinirana ljudska tijela začinjena octom, mariniranim giricama imultivitaminskim crvljim kobasicama kao prilogom.

Azzie se trgnuo iz drijemeža ugledavši manje hrpe od samo 8-10 tijela naslaganihjedna na druga. Napustio je svoje utočište te preko trulih ljusaka od jaja, zgnječenih utroba ipilećih glavica došao do dijela na kojem je nesmetano mogao gaziti po tijelima.

"Kada sam rekao da želim da hrpe budu visoke," obratio se impovima, "ciljao samna mnogo više od ovih koje vi slažete."

"Sruše se ako su previsoke", odgovori vođa impova."Vi onda smislite na koji ćete način spriječiti obrušavanje. Želim da naslažete

najmanje dvadeset tijela u ili na hrpi!""Ali to je neizvedivo, gospodine."Azzie je u čudu gledao. Je li moguće da se jedan običan imp usudio suprotstaviti

jednom demonu?"Učinite što vam je naređeno. U suprotnom ćete im se morati pridružiti.""U redu", odgovori imp, te se obrati svojoj ekipi.Bio je to jedan posve običan dan u Paklu, toliko običan i nitko nije mogao niti u snu

predvidjeti dramatičan događaj koji je uslijedio. No tako to obično biva. Svi mi slijedimodosadnu životnu kolotečinu. Umorni i potišteni ne vidimo svjetlost koja bi nas podigla s dna ivinula u visine. Ništa se ne dešava, ništa što bi bar na tren osvježilo naše živote. I takoočajavamo, ne vjerujući da se snovi mogu ostvariti. Pogotovo u Paklu! Neki će reći da se nadabaš u Paklu realizira. Ta ona je i sama jedan vid torture. No ipak, možda su to samo priče kojesu izmislili crkvenjaci koji obožavaju piskarati o takvim stvarima.

Azzie je konačno bio zadovoljan radom impova. Preostalo mu je još dvjesto sati dokraja smjene, do zasluženog odmora. Radni je dan u Paklu dug. Baš se namjeravao vratiti usvoje slatko utočište kada mu je prišao glasnik.

"Jesi li ti demon-upravitelj ovog kruga?"Ispitivač sa ljubičastimim krilima po imenu Efreet pripadao je bagdadskoj školi čiji

su učenici zbog svojih veselo obojenih turbana kojima su osvojili Visoko vijeće Zlih sila,uglavnom radili u kurirskoj službi.

"Jas am Azzie Elbub, demon-upravitelj ovog kruga."

5

"Tebe onda tražim", reče Efreet i pruži mu azbestni smotuljak ispisan vatrenimslovima. Azzie navuče rukavice i pročita ga. Takve je dokumente izdavalo isključivo Visokovijeće Paklenog suda.

U poruci je pisalo: "Obavještavamo sve demone da je u Pakao doveden čovjek prijesvog vremena. Sile Svjetla su uložile žalbu u kojoj navode da je ovim postupkom osporenonjegovo pravo na pokajanje (rijetka pojava koja se javlja kod jednog u dvije tisuće slučajeva).Naša je dužnost da ga pronađemo, pročistimo i vratimo njegovoj supruzi i obitelji na Zemlju.Zadatak je demona da prilikom dolaska na Zemlju pomno prati fazu prilagodbe. Po izvršenjuzadatka, demon će ostati na Zemlji gdje će obavljati uobičajene demonske dužnosti. Spoštovanjem, Asmodeus, upravitelj Sjevernog sektora Pakla. P.S. Čovjek se odaziva na imeThomas Scrivener."

Azzie je oduševljeno zagrlio Efreeta koji se, neugodno iznenađen, povukao ipopravio svoj turban. "Polako, čovječe!"

"Tako sam sretan!" reče Azzie. "Konačno mi se pružila prilika da se izvučemodavde. Vraćam se na Zemlju!"

"Žalosno mjestašce!" prokomentira Efreet i doda: "No ukusi se razlikuju!"A Azzie, i ne čuvši zadnje, užurbano krenu u potragu za Thomasom.

* * *

Uljeza je otkrio u posljednjem redu 1002WW. Krugovi su Pakla poput amfiteatra štoolakšava kretanje i potragu. Naravno, zasniva se na grandioznom planu. No kao i uvijek, upraksi je sve drugačije. I sve to samo zbog impova koji nemarno bacaju tijela na gomile kojese obaišavaju, tako da je smještaj ljudi samo približno poznat.

"Da li je među vama Thomas Scrivener?" upitao je Azzie.Gomila grešnika iz 1002WW načas prekine ugodno Ćaskanje. Za njih Pakao nije

bilo mjesto za okajanje grijehova, već mjesto za druženje, upoznavanje, rasprave i Zabavu.Kao i u životu, obmanjivali su sami sebe i sve oko sebe.

"Scrivener, Scrivener", reče starac koji je zauzimao središnju poziciju. Okrenu glavuprema pazuhu i doda: "Da, tu je. Momci, da li netko od vas zna gdje se nalazi Scrivener?"

Kao i u igri pokvarenog telefona, pitanje se prenosilo gomilom. Muškarcipreokupirani sportom načas se okrenuše (Pakao je poznat po sportskim događanjima, jedini jeproblem što domaće ekipe uvijek gube - sve dok se ne okladite na protivnika.): "Scrivener,visoki, lipijeni luđak razrokog pogleda?"

"Ne znam kako izgleda", reče Azzie. "Nadao sam se da će se odazvati na svoje ime."Gomila je nešto mrmljala za sebe, kao što to rade ljudi, mrtvi ili živi, u situacijama

kad ne žele ništa poduzeti. Na sreću, jedna je od Azzijevih vrlina bio super-sluh kojim jemogao čuti i najtiši šapat koji je dolazio iz najudaljenijeg dijela gomile.

"Čujete li me? Ja sam! Scrivener! Jel' me netko čuo?"Azzie je naredio impovima da ga izvuku pažljivo kako bi ostao čitav. Svaki se, pa

čak i najsitniji dio tijela mogao specijalnom operacijom nadomjestiti, ali postupak je biotoliko bolan da je u 90% slučajeva ostavljao duboki ožiljak na psihi tretiranog. Azzie je znaoda Scrivenera mora netaknutog vratiti na Zemlju. U suprotnom bi Mračne sile bile izloženenepotrebnim peripetijama.

Scrivener se ubrzo izvukao iz gomile. Bio je to mali, toštunjavi čovječuljak."Ja sam Scrivener!" rekao je. "Napokon ste otkrili da sam greškom dovučen ovamo.

Govorio sam im da sam još uvijek živ, ali Okrutni Žetelac nije slušao. Samo se smješkaosvojim idiotskim osmjehom. Odvukao me bez objašnjenja. Razmišljao sam da uložim žalbu."

"Slušaj me!" reče Azzie. "Budi sretan da je pogreška otkrivena. Da si uložio žalbu,stavili bi te u izbu na čekanje. A to može potrajati kojih sto-dvjesto godina. Znaš li ti uopćekako ta izba izgleda?" Scrivener odmahnu glavom.

"Oni su toliko moćni da im čak ni zakon Pakla ne može ništa", reče Azzie.

6

Scrivenera se to dojmilo. "Pretpostavljam da se mogu smatrati sretnikom zato štoodlazim odavde. Hvala ti na savjetu. Jesi li ti možda odvjetnik?"

"Ne po struci", odgovori Azzie te nastavi, "ali svatko u sebi skriva jednog malogpravnika. Hajde, ideš doma."

"Čini mi se da me kod kuće očekuju neprilike", reče Scrivener."To je život!" reče Azzie. "Problemi, neprilike. Budi sretan da postoje. Kada se za

stalno preseliš u Pakao, nećeš brinuti ni o čemu. Što god da te zadesi, bit će zauvijek.""Sigurno se neću vratiti ovamo", reče Scrivener.Azziju je palo na pamet da predloži okladu, no zaključi kako možda baš i nije pravo

vrijeme za takve igrarije."Morat ćemo ti isprati sjećanje kako ne bi prepričavao svoje doživljaje ljudima na

Zemlji.""Slažem se," reče Scrivener, "ionako želim sve zaboraviti. Osim možda one

predivne plavuše iz Čistilišta ...""Zaboravi!" reče Azzie, uhvati Scrivenera za ruku i odvede ga do glavnog ulaza koji

je vodio u druge dijelove Pakla, i konačno, do svugdje drugdje, i obrnuto.

2.

Azzie i Scrivener su prošli kroz ulaz i uputili se spiralnom stazom koja vodi upredgrađe Čistilišta. Koračali su ruku pod ruku, demon i čovjek! Put je bio ugodan, kao što toobično biva u Paklu, premda pomalo jednoličan, što je i normalno, ako uzmemo u obzir daPakao nije mjesto za zabavu.

Nakon nekog vremena Scrivener progovori: "Koliko još?""Nisam siguran", odgovori Azzie. "Prvi put sam u ovom sektoru. Znaš, ja zapravo ne

bih smio biti ovdje.""Kao ni ja", doda Scrivener. "Koma u koju povremeno upadam nije dovoljan razlog

da me Okrutni Žetelac bezobzirno odvede. Nemaran je. A zašto ti ne bi smio biti ovdje?""Meni su suđene ljepše stvari", reče Azzie. "Imao sam dobre ocjene na koledžu. Bio

sam među tri najbolja u razredu."Naravno, zaboravio je napomenuti da su svi, osim njih trojice, bili pokošeni

epidemijom dobra koja se proširila s juga i snažno poremetila metafizičku situaciju. Azzie ipreostala dvojica su očigledno bili imuni na dobro. A onda je došao i poker.

"Pa zašto si onda ovdje?" upitao je Scrivener."Ja otplaćujem kockarski dug", Azzie je odgovorio. "Nisam bio u mogućnosti platiti

odjednom i zato sam ga sada prisiljen odraditi." Zatim je nevoljko dodao: "Obožavamkocku!"

"I ja", reče Scrivener glasom u kojem se moglo zamijetiti žaljenje.Nastavili su hodati. Nekoliko trenutaka kasnije Scrivener upita; "A što će biti sa

mnom?""Vratit ćemo te u tvoje tijelo.""Hoću li se promijeniti? Ljudi koji dožive izvantjelesno iskustvo često se ponašaju

jako čudno.""Ne brini. Ja ću biti uz tebe. Pomagat ću ti sve dok ne osjetiš da si onaj stari.""Znači nema razloga za brigu", zaključi Scrivener smireno.Nastavili su hodati.Nešto kasnije Scrivener upita: "Kad se probudim, neću znati da si ti u blizini, zar

ne?""Nemir je prisutan sve do smrti. Kada umreš, vjeruj mi, počet ćeš to cijeniti."Nastavili su hodati.Nakon nekog vremena Scrivener opet započne: "Znaš, ne sjećam se svog života na

Zemlji.""Ne brini, pamćenje će ti se vratiti."

7

"Čini mi se da sam bio oženjen.""Da.""Ali nisam siguran.""Ma svega ćeš se sjetiti čim se vratiš u tijelo.""A što ako ću patiti od amnezije?""Bit ćeš dobro, ne brini.""Možeš li se zakleti na svoju demonsku čast?""Naravno!" slaga Azzie. Na koledžu je pohađao tečaj zaklinjanja i uspješno ga

položio."Ti me ne bi slagao, zar ne?""Osloni se na mene i sve će biti u redu", reče Azzie upotrijebivši mantru kojom je i

najsumnjičavije mogao uvjeriti u koješta."Nadam se da ti je jasno zašto sam nervozan? Nije lako uskrsnuti.""Ne moraš se sramiti zbog toga", reče Azzie. "Stigli smo.""Hvala dragom Sotoni!" Azzie promrmlja u sebi. Dugi su ga razgovori s ljudima

zamarali. Stalno nešto ispituju. Očevi demoni su na Demonskom sveučilištu održavali tečaj oljudskom izvrdavanju, ali budući daje to bio izborni predmet, Azzie ga nije pohađao.Dijalektika laži mu se činila mnogo zanimljivijom.

Ispred sebe je mogao vidjeti grimizno-plave pruge hitne pomoći Sjevernog sektora.Kola iz kojih je izašao demon-liječnik zaustaviše se nekoliko metara ispred ove dvojice. Očisu demona-liječnika bile poput obeliska, a njuška svinjska. U mnogome se razlikovao odAzzija čije je lice bilo poput lisice, prekriveno crvenom dlakom, uši našiljene, a očinebeskoplave. Azzie je bio privlačan svima koje su demoni privlačili.

"Je li to momak kojeg tražimo?""Da. Ovo je Thomas Scrivener", reče Azzie."Prije nego što išta učinite," reče Scrivener, "želio bih znati ..."Demon-liječnik dodirnu točku na Scrivenerovom Čelu, a ovaj umukne."Sto si učinio?" upitao je Azzie."Isključio ga", odgovorio je demon-liječnik. "Sada ga možemo transportirati."Azzie se iskreno nadao da će sa Scrivenerom biti sve u redu. Poigravanje demona s

ljudskim glavama ne nosi ništa dobroga."Kako znaš gdje ga treba poslati?" upita Azzie.Demon-liječnik otkopča Scrivenerovu košulju i pokaza ime i adresu ljubičastom

tintom istetovirane na prsima."To je vražja oznaka za identifikaciju.""Hoćete li je odstraniti prije transportacije?" upitao je Azzie."Ne brini, ljudima je nevidljiva. To su specijalne oznake za internu upotrebu.""Ja ću odvojeno putovati. Daj da još jednom pogledam adresu ... OK, možeš

zakopčati. Do viđenja, Thomase!"

3.

I tako je Thomas Scrivener vraćen na Zemlju. Na sreću, demon-liječnik ga jedeportirao baš u pravom trenutku. Liječnik koji je otkupio njegovo tijelo upravo se spremaonapraviti obdukciju kako bi studentima objasnio krvotok u ljudi. Scrivener je otvorio oči baškada je liječnik prihvatio skalpel. "Dobro jutro, doktore Moreau!" reče Scrivener i onesvijestise.

Moreau ga je proglasio živim i od njegove supruge zahtijevao povrat novca.Ona mu je nevoljko platila. Njihov brak baš i nije bio najsretniji.Azzie se odlučio na vlastiti aranžman kako bi izbjegao putovanje u Vozilu živih čiji

je smrad bio pravo iskušenje čak i za nadnaravna bića. Na Zemlju je stigao samo nekolikotrenutaka nakon Scrivenerovog uskrsnuća. Ogrnuo je nevidljivi plašt kako ga nitko ne bividio.

8

Pratio je Scrivenera i njegove najmilije na putu do kuće. Dobri su i priprosti seljaninjegov povratak proglasili čudom. A Scrivenerova je žena po imenu Milaud neprestanozanovijetala. "Znala sam da se pretvara. Bijednik!"

Sa svojim plaštom Azzie je vrludao oko kuće u kojoj je morao ostati sve dok seScrivener ne uklopi. Kuća je bila poprilično velika. Nekoliko soba na svakom katu ineodoljivo privlačan pljesnivi podrum.

Odlučio se smjestiti u podrumu. Mjesto je bilo k'o stvoreno za demone. Sa sobom jeponio nekoliko smotuljaka za čitanje i vreću punu trulih mačjih glava za jelo. Veselio seugodnim trenucima u podrumu. Ali tek što se udobno smjestio, gnjavaža je počela.

Kao prvo, Scrivenerova žena, istrošena ženica ispucale kose, širokih ramena i velikestražnjice, spustila se u podrum po hranu. Zatim najstariji sin, Hans, suhonjavi klipan nalik naoca, u potrazi za medom, te sluškinja Lotte u potrazi za prošlogodišnjim krumpirima.

Azzie se u takvim okolnostima baš i nije mogao odmoriti. Ujutro je išao provjeritiSerivenera. Činilo se da se povratnik vrlo dobro prilagodio. Sjedio je pijuckajući čaj, prepiraose sa ženom i psovao djecu. "Još samo jedan dan i Scrivener će se potpuno prilagoditi, a ja ćubiti slobodan", zaključi Azzie.

Dva su kućna psa bila svjesna Azzijeve prisutnosti. Kada bi se našli u njegovojblizini, snuždili bi se. To se moglo i očekivati. Ali desilo se i nešto što Azzie nije mogaopredvidjeti.

Te se večeri povukao u svoje pljesnivo utočište okruženo smrdljivom repom.Svjetlost ga je trgnula iz sna. Netko je buljio u njega. Dijete. Nezamislivo! Pokuša ustati, alineuspješno. Netko gaje vezao.

Povuče se. Dijete. Djevojčica debeljuškasta lica i rezanaca umjesto kose. Sedam-osam godina stara. Pokuša se zlokobno nadviti nad nju, ali svijetleće ga uže, kojim ga jevezala za stup, zaustavi. Malena se djevojčica nasmija, a Azzie se naježi. Ništa ne možerazljutiti demona kao čedan mladenački osmjeh.

"Bog, mala djevojčice!" reče. "Možeš li me vidjeti?""Da", odgovori. "Izgledaš kao stara očerupana lisica."Azzie pogleda svoj nevidljivi plašt. Kao što je i mogao pretpostaviti, nevidljivosti

skoro da i nije bilo. Te budale u Nabavi! Možda ga je trebao provjeriti. Teško će se izvući izove nemile situacije.

"Ne sviđaš mi se!" reče dijete. "Ti si zao! Ostavit ću te vezanog i dovesti svećenika."Promatrala ga je optužujućim pogledom. Azzie je shvatio da će morati upotrijebiti

svoje lukavstvo kako bi se izvukao iz nepredviđenih neprilika."Reci mi, djevojčice," reče Azzie, "gdje si pronašla uže kojim si me vezala?""U jednoj od ostava u crkvi", odgovori. "Ležalo je na stolu zajedno s nekakvim

kostima."Ostaci svetaca! To znači daje uže dobar lovac na duše. Užad kojim su se sveci

opasavali su najbolji lovci na duše. Bit će se teško osloboditi."Slatka djevojčice, ja sam ovdje kako bih pripazio na tvog oca. Kao što znaš, on se

već neko vrijeme ne osjeća dobro i zato budi dobra pa me odveži, a ja ću ti za uzvrat dativrećicu bombona."

"Neću!" reče djevojčica nepokolebljivim glasom, svojstvenim malim djevojčicama,ali i onima nešto starijeg uzrasta.

"Prokletstvo!" viknu Azzie. Pokuša se osloboditi, ali svaki put kada bi nogomolabavio uže, ono bi se nanovo zaleglo.

"Hajde djevojčice, igra je igra, ali mislim daje sada vrijeme da me oslobodiš.""Ne zovi me djevojčicom!" reče. "Zovem se Brigitte i znam sve o tebi i tebi

sličnima. Svećenik nam je pričao. Ti si zlobna duša, zar ne?""Naprotiv," odgovori Azzie, "ja sam dobra duša ili ako ništa drugo, neutralna duša.

Ovdje sam kako bih pomogao tvome ocu u oporavku. Moram pripaziti na njega, a onda vasnapustiti kako bih mogao pomagati i drugima."

"Tako znači", reče Brigitte i doda, "izgledaš kao pravi demon.""Izgled često vara", reče Azzie, "oslobodi me! Moram pomoći tvome ocu.""A što ćeš mi dati?"

9

"Igračke," reče Azzie, "puno igračaka. Više nego što si ikada vidjela.""OK", odgovori djevojčica te doda, "ali trebam i novu odjeću.""Dat ću ti novu odjeću, samo me pusti."Brigitte se približi i svojim prljavim ručicama primi konop. "Ako te pustim, hoćeš li

se vratiti i igrati sa mnom kadgod ja to zaželim?""Ne, previše tražiš. Imam drugog posla. Ne mogu biti na raspolaganju maloj

seljančici.""Onda barem obećaj da ćeš mi ispuniti tri želje kadgod to zaželim."Azzie se dvoumio. Takvo ga obećanje može dovesti u neprilike. To je obveza.

Ljudske želje stvaraju demonima probleme. Ljudi su tako ekstravagantni!"Obvezujem se samo na jednu želju, ali ako je razborita.""Dobro", reče Brigitte. "Ali ne prerazborita.""U redu. Odveži me!"Brigitte to i učini. Azzie protrlja zglobove te iz torbe izvadi rezervne baterije za

punjenje plašta. Priključi ih i nestade."Ne zaboravi na obećanje!" viknu Brigitte.Azzie je znao da na to nije mogao zaboraviti. Obećanja data ljudima bilježe se u

Uredu za ravnotežu koji djeluje pod Anankom. Ako demon odluči izbrisati iz sjećanjaobećanje, sile Nužnosti ga na to podsjećaju jednostavnom i poprilično bolnom metodom.

A Scrivener se u potpunosti prilagodio. Jeo je zdjelu zobene kaše za doručak inaređivao svima oko sebe. Došlo je vrijeme da Azzie krene dalje.

4.

Azzie je konačno mogao slobodno tumarati zemaljskom kuglom. Mrzio je svojboravak u Paklu, jednostavnu i dosadnu rutinu, kao i sve ostalo. Spaljivanje grešnika brzodosadi. Ali bio je u službi Zla i zato, bez obzira na ispraznost, svoje je dužnosti ozbiljnoshvaćao.

Napustivši Scrivenerovo selo, odlučio je orijentirati se. Ovo mu područje nije bilopoznato. Zadnji je put bio na Zemlji za vrijeme Rimskog Carstva kada je čak imao častprisustvovati jednoj od Kaligulinih gozbi. Letio je iznad područja koje se naziva Galija ineprestano kontrolirao rad nevidljivog plašta. Plašt ga je djelomice zaštitio u trenutku kada jeletio kroz jato skvičećih labudova. U letu, Azzie je zamijetio šumu koja se protezalaunedogled. Sela su djelovala poput mrlja na velikom zelenom tepihu koji je prekrivao veći dioEurope. Otkrio je blatnjavu prugu koja se protezala šumom. Odluči ju pratiti. Nakon nekogvremena stigao je do popločene rimske ceste gdje se pridruži grupi jahača koji su se uputili ugrad. Kasnije je saznao da se to mjesto nazivalo Troyes i da je pripadalo kraljevstvu Franaka -divljaka koji su sa željeznim mačevima, nakon propasti Rima, osvojili Galiju i još ponešto.

Azzie je polagano i nisko prelijetao iznad grada promatrajući kućerke, palačelordova i posjede crkvenjaka. U predgrađu se održavao sajam. Letio je iznad šatora. Privučenrazdraganim glasovima odluči ga posjetiti.

Sletio je i prerušio se u jedan od standardnih likova: dobroćudnog, ćelavogčovječuljka s tikom na oku. Toga se nije uklapala u okolnosti, te se zato odlučio zajednostavniji haljetak i čizmice u kojima se u potpunosti stapao s masom.

Šetao je i gledao oko sebe. Još uvijek je bio pomalo izgubljen. Sajam se sastojao odnekoliko zidanih zdanja i polja prekrivenih šatorima. Svašta se prodavalo: oružje, hrana,odjeća, stoka, alat, začini ...

"Dobardan!"Azzie se okrenu i spazi babu. Sjedila je ispred malog crnog šatora iscrtanog

mističnim likovima. Bila je i tamnoputa, Arapkinja ili Ciganka."Zvali ste me?""Da, gospodine", reče ona grubim sjevernoafričkim naglaskom. "Uđite!"

10

Ljudsko bi biće u ovakvim situacijama bilo mnogo opreznije. Nikad se ne zna kakveopasnosti vrebaju u takvom šatoru. No, Azziju je taj šator, nakon dugo vremena, bio prvoblisko mijesto. Čitava plemena demona znaju obitavati u crnim šatorima i lutati gore-dolje poLimbu i zabačenim mestima, i Azzie, iako Canaanite po ocu, bio je u vezi sa nekim odlutajućih beduina-demona.

Šator je bio prekriven predivno iscrtanim tepisima. Petrolejke su visile na zidu, aizvezeni su jastuci bili po podu. Nasuprot ulaza nalazio se stolić s izloženim proizvodima. Izastolića nalazio se kip prekrasnog mladića s lovorovim vijencem na glavi. Azzie ga prepozna.

"Vidim da je i Hermes ovdje.""Ja sam njegova svećenica.""Mislio sam da se nalazimo u kršćanskom društvu u kojem je štovanje Starih

Bogova najstrože zabranjeno.""To je istina", reče starica. "Čini se kao da su Stari Bogovi izumrli, ali to nije istina.

Oni se vraćaju na Zemlju promijenjena oblika. Hermes se, na primjer, pretvorio u HermesaTrismegistusa, zaštitnika svih alkemičara. Nitko nije odobrio njegovo štovanje, ali nizabranio."

"Baš mi je drago zbog toga", reče Azzie. "Ali zašto si me pozvala?""Ti si demon, zar ne?" upita starica."Da. Kako si znala?""Na tvom je licu nešto opako," reče starica, "nešto zloslutno, nešto što te izdvaja iz

mase."Azzie je znao da Cigani svojim širokim osmjehom i proricanjem budućnosti

obmanjuju mušterije. No bez obzira, otvori vreću, izvadi zlatni filir i dade joj ga."Ovo ti je za tvoju lukavost. A sada mi reci što zapravo želiš od mene?""Moj gospodar želi porazgovarati s tobom.""Dobro", Azzie pristade. Već se odavno nije susreo sa Starim Bogovima. "Gdje je?"Starica kleknu ispred oltara i poče mrmljati nešto. U jednom se trenutku nad oltarom

pojavi roskasti sjaj. Kip oživi, siđe s pijedestala i sjedne pokraj Azzija. "Donesi nam nešto zapiće!" naredi starici.

Pošto je izašla, obrati se Azziju: "Nismo se odavno sreli!""Odavno", ponovi Azzie. "Dobro je vidjeti te opet. Bio sam na Zemlji u vrijeme

kada je kršćanstvo pobijedilo paganstvo. Dozvoli mi da ti izrazim svoju sućut!""Hvala!" reče Hermes. "Ali moram ti reći da mi u stvari nismo poraženi. Svi i dalje

djelujemo. Svi Bogovi! Prisutni smo u svim periodima, ponekad kao sveci, a ponekad kao idemoni."

"Drago mi je što to čujem.""Nikad se nemoj brinuti za nas! Rekao sam svojoj sluškinji Asji da te pozove zato

što mi je rekla da izgledaš pomalo izgubljeno. Mislio sam da ti mogu pomoći.""Baš lijepo od tebe. Možda bi mi mogao ispričati što ' sve dešavalo od vremena

Kaligule.""Pa ukratko, Rimljane su pokorila divljačka plemena i koja trenutačno vladaju

gotovo čitavom Europom. Nazivaju se Francima, Saksoncima, Vizigotima itd. Osnovali sudržavu koju nazivaju Svetim Rimskim Carstvom."

"Svetim?""Tako ga zovu. Nemam pojma zašto.""Ali kako je stvarno Rimsko Carstvo propalo?""Možeš saznati iz bilo kojeg povijesnog udžbenika", reče Hermes. "Vjeruj mi,

propalo je, a njegov je kraj označio svršetak starog vijeka. A mi smo upravo zašli u srednjivijek. Propustio si mračno doba. Baš smo se dobro zabavili, i srednji je vijek zanimljiv.

"Koja je godina?", upita Azzie."Tisućita.""Milenij!""Da.""Znači ubrzo će započeti natjecanje?"

11

"Aha. Vrijeme je za sile Dobra i Zla da se upuste u borbu i prevlast nad Svemirom.Vrijeme je da vidimo tko će odlučivati o sudbini ljudi sljedećih tisuću godina. Planiraš || u.nuli nešto u vezi s time?"

"Ja? Pa što ja mogu učiniti?""Možeš se prijaviti na natjecanje."Azzie odmahnu glavom. "Visoko vijeće Zlih sila je odabralo svog predstavnika.

Uvijek isto, netko od njihovih prijatelja ili rođaka. Nemam šanse.""Tako je to bilo prije", reče Hermes. "No, čuo sam da su pod pritiskom sila Dobra

uvedene značajne promjene u Paklu. Nepotizam! Koliko god prisutan, ne vodi do pobjede.Svi to polako shvaćaju. Koliko sam razumio, sada se odabir vrši prema zaslugama."

"Zaslugama? Prvi put čujem. Pa ipak, ja tu ne mogu ništa učiniti.""Ne smiješ se predati tako lako! Nemoj biti poput drugih mladih demona!" reče

Hermes oštro. "Mnogi su lijeni. Obožavaju lješkariti, drogirati se, pričati priče i opušteno, bezbriga, uživati u vječnosti. Ti nisi takav. Ti si pametan i pridržavaš se svojih čvrstih principa.Učini nešto, možda uspiješ."

"Ali ne znam što da učinim, a čak i kad bih znao nemam sredstava s kojima bih toučinio."

"Platio si starici!?""To je samo privid. Filir će nestati za dva dana. Pravi je novac neophodan za nastupe

na pravim natjecanjima.""Ja znam gdje ćeš ga naći", reče Hermes."Gdje i koliko zmajeva moram ubiti kako bih ga se domogao?""Niti jednog. Moraš samo pobijediti na turniru u pokeru pod pokroviteljstvom

Stvoritelja.""Poker?" Azzie se uzbudi. "Moja strast. Gdje se igra?""Za tri dana na groblju u Rimu. Ali moraš igrati bolje nego na prošlom turniru inače

će te vratiti u Pakao gdje ćeš ostati nekoliko stotina godina. Moraš riskirati.""Sto to znači?""To znači da se moraš poslužiti svim mogućim sredstvima da bi pobjedio.""Ali postoje čuvari koji nadgledaju igru.""To je istina, ali ne postoji niti jedan nebeski zakon kojim se zabranjuju talismani.""Ali oni su tako rijetki. Eh, kada bih barem imao jedan.""Ja ti mogu reći gdje ćeš ga naći, ali morat ćeš se izložiti opasnosti.""Kaži mi, Hermese!""Za mojih noćnih šetnji po Troyes i okolici, otkrio sam mjesto koje se nalazi na

kraju šume, prema zapadu, gdje rastu mali narančasti cvjetovi. Ovdašnji to ljudi ne znaju, alito je Speculum , koji raste samo na mjestima gdje se nalazi i felixita."

"Ovdje ima Felixite kamenja?""To moraš sam otkriti, ali meni se čini da ima", odgovori Hermes.

5.

Azzie zahvali Hermesu i ode. Pronašao je rijetki i neugledan cvijet baš na onommjestu koje je Hermes spominjao. Pomirisao ga je (miris narančastog Speculuma je predivan)te se sagnuo i prislonio uho na zemlju. Njegov je super-sluh otkrio nečiju prisutnost podzemljom, prisutnost nečega što se kretalo i udaralo, kretalio, udaralo ... To je, naravno, bioprepoznatljiv zvuk koji stvaraju patuljci dok svojom lopaticom i grabljicom kopaju tunele.Oni su svjesni da kopanje otkriva njihovu prisutnost, no ništa ne mogu promijeniti. Patuljakkopa da bi osjetio da je živ.

Azzie zakorači i propadne. To je još jedna od vrlina demona, i arapskih i europskih.Za njih je život u zemlji isto što i ljudima život na zemlji. Demonima je zemlja poput vodekojom plivaju premda im je koračanje tunelima draže.

12

U zemlji je bilo hladno. Nedostatak svjetla nije onemogućio Azzija da promotri sveoko sebe na mutan, nekako podzeman način. Mora se priznati da je dolje posve ugodno. Sveje puno krtica i rovaca i drugih bića koja su tamo pronašla dom.

Azzie je konačno došao do ogromne špilje. Fosforne su stijene svijetlile i omogućilemu da na drugom kraju špilje ugleda usamljenog patuljka sjevernoeuropske vrste, obučenog ukvalitetno crveno-zeleno odijelo napravljeno iz krtičje kože i malene konjičke čizme, smalenom kapicom od mišjeg krzna na glavi.

"Zdravo patuljče!" reče Azzie prilagođavajući svoje tijelo stjenovitom stropu kako bise zastrašujuće nadvio nad patuljkom.

"Zdravo demone!" odgovori patuljak glasom koji je odavao njegovo nezadovoljstvoizazvano demonovom prisutnošću. "Šetate?"

"Pa moglo bi se reći", odgovori Azzie. "A ti?""U prolazu sam, na putu u Antibes", reče patuljak."Zar stvarno?" upita Azzie."Da", odgovori patuljak."Pa zašto onda kopaš?""Ja? Kopam? Pa ne baš.""A što će ti onda grabljica?"Patuljak iznenađeno pogleda grabljicu koju je držao u ruci. "Samo sam malo

pospremao." Pokuša zgrabiti nekoliko kamenčića, ali uzalud. Grabljica baš i nije najpogodnijialat za takve radnje.

"Pospremaš zemlju?" upita Azzie. "Smatraš li me budalom? Tko si ti uopće?""Ja sam Rognir, član Rolfing društva patuljaka iz Upsale. Pospremanje zemlje se

nekima može činiti besmislenim, ali nama je patuljcima ono posve normalno. Mi želimosačuvati red."

"Iskreno rečeno, ovo što ti govoriš nema nikakvog smisla", reče Azzie."To je zato što sam nervozan", reče Rognir. "U normalnim sam situacijama jako

rječit.""Pa opusti se onda!" reče Azzie. "Ja ti neću ništa."Patuljak kimnu glavom, ali na njemu se još uvijek moglo vidjeti da nije vjerovao

Azziju. Nije mogao vjerovati demonima, što je posve razumljivo. Puno je zavisti u kraljevstvuduša ljudima stranom. Homer i Vergilije nisu živjelivjeli u vrijeme kada su se dešavale pravestvari.

Odnosi su između patuljaka i demona već dosta dugo napeti i to zbog teritorijalnihsporova. Demoni su uvijek tvrdili da je podzemlje njihovo bez obzira na njihovo postanje kaoizopćenih sinova Svjetla. Oni obožavaju mračne tunele, duboke špilje, jame, jazbine, prolaze išpilje, padine, predivno mistične i poetski sumorne. Patuljci pak sebe smatraju djecompodzemlja, spontano stvorenom u kaotičnim i vatrenim vrtlozima sfera iskonskog plama izato ga smatraju svojim. Oni su, dakako, romantičari. Pravo je porijeklo patuljaka jezanimljivo, ali ovo nije ni mjesto ni vrijeme za takve priče. Kreativnost je ono što valja:stvoriti priču i uporno se držati nje. Otud patuljcima sloboda da lutaju podzemljem kadgodzažele. Kako bilo, njihovo ponašanje se nije sviđalo demonima. Oni su željeli teritorij u svojesvrhe. Obožavaju se kretati tunelima i nadmeno pokazivati svoju superiornost dok im seostala bića sklanjaju s puta. Kao suprotnost njima, patuljci veselo koračaju, obično u velikimgrupama, uvijek spremni s lopaticama i grabljicama. Pjevajući. Najčešće ometaju svojimprisustvom sjednice demona (demoni obožavaju sastančiti i raspravljati o važnim pitanjima,premda njihove diskusije gotovo nikad ne primijećuju oni u čijim se rukama nalazi vlast).Demoni ne vole kada ih netko ometa, a patuljci se uvijek nađu u krivo vrijeme na krivommjestu i svojim bučnim prisustvom ometaju tok pametnih misli demona koji sjedi nabazaltnoj stijeni i kontemplira češkajući bradicu. Demoni ne vole patuljke. Mnogi su ratoviveć vođeni zbog njihovih razmirica.

"Vjerujem," reče Azzie, "da su naša plemena nedavno potpisala primirje. No bezobzira na to ja sam ovdje po zadatku koji te neće zanimati. To nešto nema veze s dragimkamenjem."

"Što zapravo tražiš?" upita Rognir.

13

"Felixite."U to su vrijeme amajlije i talismani još uvijek igrali vilo važnu ulogu. Bilo ih je

poprilično mnogo premda su ih patuljci sakrivali od zmajeva, ali neuspješno, budući da supronicljivi zmajevi znali da gdje su patuljci, tu mora da je i zlato. Patuljci i zmajevi su isto štoi slon i koturaljke, haringe i kiselo mlijeko, dobro i zlo, lijepo bježanje i pokajanje. Patuljci suvrijedno tražili Felixite kamenje koje donosi sreću. Ono se pojavljuje rijetko i u malimskupinama - u dubokim slojevima neptunskog bazalta - najstarije i najtvrđe vrste tih stijena.

Kamenje koje donosi sreću je bilo popularno u prošlosti kada je sve bilo ljepše,bolje, sretnije, iskrenije, dragocjenije, u zlatna vremena - prije dolaska ljudi na Zemlju. Nekivjeruju da su Stari Bogovi, koji su Zemljom vladali u davna vremena, odlagali Felixiteduboko pod zemljom. Felixite je također jedan od najrjeđih minerala koji postoje na Zemlji.Sasvim mala količina je prenosila svoju vedru karmu na vlasnika i zbog svoje prirodedonosila dobitak. Zbog njega su ljudi ginuli.

Jedno je sigurno! Ako želite pravi talisman, morate ga ukrasti (što je teško zato štopravi talisman ostaje vjeran svom gospodaru zbog čega je otporan na krađe) ili ga pronaći uutrobi Zemlje. Vjerojatno mislite da pravi prirodni Felixite više ne postoji budući da gapatuljci, između ostalog, traže i sakrivaju još od vremena kada se prvi čovjek pojavio, alivarate se, Felixite je toliko veseo da svojom karmom blagosilja i Zemlju koja ga baš zbogtoga povremeno ekstatično proizvodi, ali u vrlo malim količinama.

"Felixite!" Rognir se nasmija blagim, neuvjerljivim smijehom. "Zašto misliš da ćešga tu naći?"

"Mali miš mi je rekao", reče Azzie misleći na Hermesa koji je u prošlosti vladaoZemljom kao Bog miševa - prije pada bogova s Olimpa i njihove preobrazbe. Rognir to,naravno, nije shvatao.

"Ovdje nema Felixite", reče Rognir. "Rudnici su već odavno presušili.""Zašto si ti onda ovdje?""Ja? Krenuo sam prečacem", reče Rognir. "Ovo se mjesto nalazi blizu velike

prometnice London-Bagdad.""Ako je to što govoriš istina, neće ti smetati ako pogledam naokolo i provjerim što

sve tu obitava?" reče Azzie."Zašto bi mi smetalo? Nije moje.""Dobro rečeno!" reče Azzie i počne njuškati naokolo. Njegov je njuh ubrzo otkrio

mjestašce koje je možda, ne tako davno, možda samo na tren, moglo imati neke veze sFelixite.

Njušio je poput lisice, prateći miris po špilji ravno do torbe od kože lemura koja senalazila na Rognirovim stopalima.

"Nećeš zamjeriti ako pogledam što je unutra? "Rognir je itekako zamjerao, ali budući da je bio preslab, zaboravi na junaštvo, a

demonu prepusti da vlada."Samo izvoli!"Azzie isprazni torbu. Šutnuo je rubine koje je Rognir donio čak iz Burme, nije

obraćao pažnju na emeralde, bacio je južnoafričke dijamante i odlučio se za mali rozi kamencilindričnog oblika.

"Čini mi se da je ovo Felixite", reče Azzie. "Nećeš mi zamjeriti ako ga posudim naneko vrijeme?"

Rognir slegnu ramenima. Ionako nije mogao ništa učiniti."Može, ali obvezno mi ga vrati.""Ne brini", reče Azzie i okrenu se s namjerom da krene. Zatim još jednom pogleda

drago kamenje razbacano po podu i reče: "Slušaj me! Rognire, izgleda da si ti, za razliku oddrugih patuljaka, pametan. Kako bi bilo da se ti i ja pogodimo?"

"O čemu govoriš?""U skorijoj budućnosti namjeravam povući jedan poslovni potez. Ne mogu ti sve

reći sada, ali ima neke veze s nadolazećom proslavom Milenija. Potrebni su mi felixite iostalo tvoje drago kamenje kako bih mogao sprovesti ono što sam zamislio. Ako me Visokovijeće Zlih sila podrži, vratit ću ti desetorostruko."

14

"Ali planirao sam ih ponijeti doma i pridružiti ih svojoj kolekciji", reče Rognir,sagnu se i poče prikupljati razbacane kamenčiće.

"Pretpostavljam da kod kuće imaš vrlo veliku zbirku, zar ne?""Ne mogu se posramiti", reče Rognir samodopadno. "Pa zašto mi onda ne posudiš

ovo kamenje? Tvoja je zbirka već dovoljno velika.""To me ne sprečava da želim još više.""Naravno da ne. No ako ih odneseš doma, nećeš ništa zaraditi. Shvati to k'o

investiciju.""Investiciju? Kako čudna koncepcija! Nikad nisam tako nešto čuo.""U tome leži budućnost. Zašto ne bi investirao?""Stvarno, zašto ne? Ali kako da ja znam da ćeš ti održati riječ? Ako prihvatim tvoju

ponudu, moći ću se samo nadati da ćeš ispuniti ono što si obećao. Dok, s druge strane, ako teodbijem, zadržat ću svoje kamenje."

"Mogu ti ponuditi nešto puno bolje. Umjesto uobičajene financijske procedure, platitću ti unaprijed."

"Platiti mi? Pa još nisam investirao.""Znam da ti nije jasno. I zato ću ti, kako bi mi vjerovao, odmah isplatiti visinu

godišnje kamate koje ćeš zaraditi, ako investiraš u mene. ""A što ja trebam učiniti?""Pruži mi ruke.""Pa, dobro", reče Rognir koji, baš kao i drugi patuljci, nije mogao odoljeti zaradi."Izvoli", reče Azzie i među kamenjem koje je ležalo na zemlji probra dva omanja

dijamanta, jedan rubin i tri smaragda te ih dade Rogniru.Rognir ih prihvati gledajući ih sumnjičavo."Ali zar oni nisu moji?""Naravno. Oni su tvoja zarada. ""Ali oni su moji od početka. ""Tačno! Ali ti si mi ih posudio.""Jesam li? Ne sjećam se.""Sjeti se! Prihvatio si zaradu koju sam ti ponudio.""Naravno! Tko još danas odbija zaradu.""Uistinu, dobro si učinio. Ali tvoja se zarada zasniva na tome što si mi posudio i zato

ti dajem ovo kamenje. Dao sam ti samo nekoliko, ali još uvijek ti dugujem ove što sam ti daoi one druge koje sam zadržao. Za godinu ćeš ih sve dobiti natrag. A profit sam ti već isplatio."

"Nisam siguran da razumijem što govoriš", promrmlja Rognir."Vjeruj mi, pametno si uložio. Bila mije čast poslovati s tobom.""Pričekaj malo!"Azzie pokupi ostatak kamenja ne zaboravivši Felixite i nestade u gornji svijet.

Demoni dolaze i odlaze i zato njihov život podsjeća na kazalište.

6.

Azzie odavno nije bio u Rimu. Demonima je Rim bio posebno drag. Još od davninaprakticiraju turističke posjete - individualne i grupne sa ženama i djecom. Deinoni-vodiči ihvode kroz grad i detaljno pričaju o značaju ovog ili onog mjesta. A takvih je mjesta bilomnoštvo. Groblja su bila najprivlačnija. Zabavljali su ih natpisi na nadgrobnim pločama.Groblja su također sa svojim mahovinom prekrivenim spomenicima izazivala melankoliju. Uto je vrijeme, zbog stalnih izbora i izopćenja Papa, Rim bio jako zanimljiv. Ta su događanjaotvarala mogućnost demonima da se poigraju.

Također, bila je 1000. godina naše ere. Oton III je bio sveti rimski car, a njegovi suse njemački pobornici neprestano natjecali za vlast s talijanima koji su podržavali lokalnestranke. Rimska aristokracija nije ljubila Otona i zato su ga neprestano pokušavali svrgnuti svlasti. Ljudi noću nisu smjeli hodati ulicama. Opasnost je vrebala na sve strane, čak i po danu.

15

Bande otpadnika su vladale ulicama. Zlostavljali su muškarce i sluškinje koje bi im dopalešaka.

Azzie je doletio u sumrak. Sunce je zalazilo nad Sredozemljem. Svojim je zrakamaobasipalo zdanja i kupole crvenkastom svjetlošću. Terakota krovova je već prekrio večernjisjaj. Letio je poprilično nisko kako bi mogao dobro razgledati grad. Pogledao je Forum iKoloseum. Zatim je promijenio smjer leta i uputio se u dvor. Iza dvora je smješteno grobljeNarbozzi, mjesto na kojem su demoni oduvijek održavali godišnji turnir u pokeru. S malosreće i ove će se godine baš tu održati.

Groblje Narbozzi zauzimalo je nekoliko hektara zemlje na sjeverenoj strani dvora.Prekriveno je bilo mramornim sarkofazima, kamenim križevima i obiteljskim grobnicama.Azzie je šetao stazama groblja Narbozzi obraslim travom. Kako je sunce zalazilo, tako jeizgled groblja bivao jasniji. Bilo je ogromno. Azzie je strahovao da neće moći pronaćilokaciju na kojoj se održavao turnir. Pod ruhom je nosio svoj talisman, Rognirov Felixiteumotanan u komadić tkanine sa znakom kralja Salomona. Takođe, u torbi je bilo Rognirovodrago kamenje koje namjenio za ulog.

Požurio je čim je sumrak zamijenila noć. Polumjesec se pojavio na nebu, a Sirius jesvjetlio crvenkastom svjetlošću, što je uvijek dobar znak za Zle sile. Čula se pjesma zrikavacai kreket žaba iz obližnje močvare. Azzie poče sumnjati nalazi li se napravom groblju. Rim je uto vrijeme bio grad s najviše groblja od povijesne vrijednosti koja su budila znatiželjumnogih. Previše bi vremena trebalo kada bi ih krenuo sve provjeravati. A nije ni posjedovaopotpunu listu.

I samo što se počeo psovati zbog nepripremljenosti - trebao je kontaktirati OdborVijeća Nadnaravnih sila i pribaviti pravu lokaciju turnira - začu zvuk, definitivno neljudski.Pođe u pravcu mjesta s kojeg je buka dolazila. Krenuo je prema istočnoj strani groblja, stranikoja je u antici poznata kao strana "prokletih". Kako se približavao, sve je bolje mogao čutizakletve sudionika turnira. Grohotom se nasmija poput Newzejotha, najvećeg lorda međudemonima, čiji se smijeh urezivao u pamćenja onih koji su ga čuli. Žurno se uputi premamjestu s kojeg je buka dolazila.

Demoni su se smjestili između dva velika, mramorna sarkofaga - Romula i neštonovije grobnice Pompeja. Smjestili su se u jarak okružen drvećem. I premda su tamo bili teknekoliko sati, mjesto je izgledalo poput kaotičnih, razvratnih demonskih tuluma. Sa sobom sudonijeli mnoštvo sukrvice za osvježenje. Vatra je gorjela na nekoliko mjesta. Pekli su seprepoznatljivi dijelovi ljudskih tijela različitih boja i starosti.

Azziju ubrzo drugi demoni poželiše dobrodošlicu. "Svijetlo ili tamno meso?" upitašebludnici. No Azzie nije imao vremena za jelo, ma kako god ga fino pečeni ljudski dijelovimamili. "Gdje se igra?" upita.

"Tamo!" odgovori mu demonica nekrofilka. Bila je indijski demon, procijeni Azzieprema naušnici na nosu i stopalima koja su bila izvrnuta naopačke. Smiješila mu sezavodljivo. Bila je predivna, ali Azzie nije imao vremena za udvaranje, a ni želju zato što jekocka već ludovala njegovim venama. Uputi se prema krugu.

Demoni-pokeraši su sjedili u krugu osvijetljenom lomačom i lojanicamanapravljenim od bljutavih voštanih tvari. Bili su okruženi drugim demonima-promatračimakoji su pomno pratili igru i komentirali. Kad se Azzie približio, važna se igra odvijala. Uzdjeli su svjetlucale zlatne kovanice, nekoliko srebrnih dinara i ljudski trup koji je vrijediočitavo bogatstvo budući da se krv još uvijek cijedila iz njega. Učinjeno je nekoliko posljednjihoklada, a mali je demon tankih ruku i nogu i velikog nosa (Laponac, sudeći prema jelenu nanjegovoj vesti) pobijedio i pokupio uloge.

"Novi igrač!" netko viknu, a učesnici su skupiše i oslobodiše mjesto za Azzija.Azzie je sjeo i izvadio drago kamenje. Podijeliše mu karte. U početku je bio

oprezan. Već dugo vremena nije igrao. Ovaj je put, čak i s Felixite, odlučio biti oprezan, igratina sigurno, odustati kada nije siguran da će dobiti i istovremeno raditi sve ono što pravipokeraši čine bili oni ljudi ili demoni. Zamijenio je nekoliko dragih kamenova za ljudskedijelove i zaigrao. Igra se odvijala u mraku. Zelenkasto je svjetlo osvjetljavalo igrače, ademoni su se vređali, smijali se i psovali, dok su se bogatstva premeštala od jednog dodrugog.

16

Demoni-pokeraši su posve ugodno društvo, ako pobjeđuju. Igra uvijek započinje udobrom raspoloženju. Ulozi su čitave ljudske glave, pa i više. Sve je popraćeno šalama kojesu demonima urnebesno smiješne, a druga ih bića smatraju crnim humorom. "Je li netko zasendvič?" Upitu demon-konobar koji je posluživao, pružajući tacnu punu ljudskih dijelova.

Azzijev oprez ubrzo nestade. Poče riskirati povećavajući uloge sve više i više.Razmišljao je o balu Milenija i koliko je želio na njemu sudjelovati. Eh, kada bi barempobijedio! Mnogo je želio predstavljati sile Zla na najvećem natjecanju Milenija između silaDobra i Zla.

No nažalost, njegove su se zalihe sve više smanjivale. Znao je da je bez razmišljanjaprotratio veći dio. Osjećao se ludim, glupim, demonski nekontroliranim, ali ništa nije mogaoučiniti. Zarobljen igrom, skoro da i nije primijetio da samo veći demoni dobivaju. Zašto muFelixite nije pomagao? Zašto niti jedno veće dijeljenje nije dobio?

I onda mu je palo na pamet da vjerojatno svi demoni posjeduju talismane. Tezaključi da su imućniji demoni sebi priuštili bolje talismane koji svojim djelovanjem anulirajumoći njegovog Felixite. I opet su ga nadigrali. Pa to je nepravda!

,Noć je brzo prolazila. Azzie ugleda blijedu svjetlost koja pojavljivala na istoku.Uskoro će zora. Igra se bližila kraju, osim u slučaju da neko posjeduje ključ od privatnihgrobnica. Izgubio je gotovo sve što je imao.

Poče paničariti. Bijes gaje sve više obuzimao. Karte koje je dobio nisu obećavale -par aseva i tri srednje jake karte. Spremao se odustati kad ga obuze osjećaj. Ne bi se mogloreći puki osjećaj, uzbuđenje bi bilo mnogo bliže istini. Toplina koja je zračila iz njegovetorbe. Je li mu to Felixite pokušavao nešto reći? Da, mora da je to to. I bio je u pravu. Felixiteje čekao pravo dijeljenje i u potpunosti mu se predao.

Azzie je bio toliko siguran da odluči zaigrati. Povećavao je ulog sve više i više.Dobio je posljednje karte. Polagano otkrivajući nove karte otkri još dva asa. I tek

kada je htio zaustiti: "Dva para!", shvati daje dobio poker. Nitko drugi nije bio ni približnotoliko jak. Demoni počeše psovati i bacati karte. Ulog, najveći te noći, je pripao Azziju.

Dobio je gomilu zlatnika i dragog kamenja, razne dijelove ljudskih tijela, balčakslomljenog mača omotan ženskom vrpcom. Dobio je također par nogu, dobro očuvanih, ilijepu kolekciju zglobova, septuma i dvije koljenice koje je odmah zamijenio za zlato.

Azzie bi, poput pravog demona, nastavio kockati sve do zadnjeg novčića ili ljudskogekstrema, ali Sunce se polako probijalo što je značilo da je došlo vrijeme za razlaz. Zaradu jestavio u jutenu torbu koju je uvijek nosio sa sobom za posebne slučajeve. Nešto mu pade napamet. Ideja! Doduše još uvijek u povojima, ali to je barem značilo dobar početak.

17

Pohvale1.

Nakon pokera, Azzie se uputi prema sjeveru. Odlučio je posjetiti veliku skupštinudemona u Aachenu, Karlovoj staroj prestonici, jednu od ceremonija otvaranja natjecanjaMilenija. No snažni su ga vjetrovi spriječili. Čak ni njegova nevidljivost, kao ni njegovavitkost, nisu mogle umanjiti zračni pritisak. Do večeri je stigao tek do Ravene. Odlučipreskočiti Aachen i pronađe slatko groblje na kraju grada.

Bilo je ugodno, prekriveno drvećem, žirovima i vrbama koji su stvarali romantičniugođaj te čempresima (tako mediteranski). Obilovalo je oronulim grobnicama i mauzolejima.U daljini je mogao vidjeti obrise naherenih gradskih zidina.

Udobno se smjestio između dvije nadgrobne ploče. Sada mu je samo nedostajalavatrica. Pretražio je obližnju grobnicu i pronašao nekoliko suhih daščica. One i nekolikomrtvih mačkica koje su otrovali "savjesni" građani biće dovoljno da vatrica gori sve do jutra.

Kako je noć prolazila, Azzie je osjećao sve veću i veću glad. Prošlu se noć u Rimudobro najeo. Demoni inače ne osećaju toliku potrebu za hranom kao što je to slučaj s ljudima.

18

Ali obzirom da je čitav dan letio i da je vjetar bio snažan, normalno da je ogladnio. Ispraznioje torbu kako bi vidio što je još imao u zalihama.

Dvije karamelizirane glave šakala koje je pokupio na jučerašnjoj gozbi, slasnizalogaji, ali nedostatni. Pogleda čega je još tu bilo. Otkri par nogu koji je zaradio na pokera.

Izgledale su primamljivo, ali nije ih zapravo želio pojesti. Nešto mu je jučer, kada ihje dobio, palo na pamet, nešto lukavo, ali nije se mogao sjetiti što. Bio je uvjeren da ih možepametno iskoristiti i zato ih osloni na nadgrobnu ploču. Na temu nogu se mogla razviti pravafilozofska rasprava. Demoni su obožavali mjesta miljama udaljena od doma koja su u njimapoticala želju za konstruktivnim filozofskim raspravama. Talijanska se unutrašnjost činila k'ostvorena za takve monologe. Vjetar je zviždukao, a glasanje je šakala čitav ugođaj činilo jošprimjerenijim.

"O, noge!" reče Azzie. "O, zašto niste, tako lijepe, mišićave i snažne, baš onakvekakve ženska srdašca vole, zaštićene u ženskome skutu. O, noge, zamislite antički smijeh i štitod paroksizma ljubavi. Kada ste bile mlade, o, noge, penjale ste se na mnoge hrastove, trčaleste uz divlje potoke i preko zelenih polja vašeg djetinjstva. Skakale ste preko guštara i šikara.Niti jedna staza za vas nije bila preduga. Nikada niste bile umorne."

"Misliš?" Azzie ču glas koji je dolazio iz pozadine. Okrenu se i ugleda žalosnufiguru Hermesa Trismegistusa. Njegovo ga prisustvo nije iznenadilo. Hermes je, poput drugihStarih Bogova, pratio sudbine različitih demona ili duhova - sudbine onih koje nisu brinulapitanja dobra i zla.

"Drago mi je da se ponovo susrećemo Hermese!" reče Azzie. "Baš sam neštorazmišljao."

"Samo nastavi! Ne daj se smesti!" reče Hermes.Lebdio je u zraku kojih dva metra iznad Azzijeve glave. Zatim se spusti na zemlju i

sagnu kako bi proučio noge."Što misliš kome su pripadale ove noge?" upita Hermes.Azzie pogleda, nakratko razmisli i reče: "Nekom veseljaku, očigledno. Još uvijek su

omotane dražesnom crvenom vunenom vrpcom. Nekom kicošu?""Kicošu?""Najvjerojatnije. Pogledaj te graciozne listove. Pogledaj kako su lijepe, mišićave i

snažne. Pogledaj ta nježna gospodska uska stopala, lijepo oblikovane prste i uredno podrezanenokte. Pete su glatke. Zacijelo je živio lagodnim životom. Što misliš, što mu se desilo?"

"Ne znam", reče Hermes. "Ali možemo otkriti.""Znaš li nekakav trik?" upita Azzie. "Neku čaroliju nepoznatu običnim demonima?""Naravno", reče Hermes. "Nisam bez razloga zaštitnik alkemičara. Oni pokušavaju

običan metal pretvoriti u zlato, a ja mogu mrtvo tijelo ili dio njega pretvoriti u živo sjećanje.""Čini se da je to vrlo koristan trik", reče Azzie. "Možeš li mi ga pokazati?""Sa zadovoljstvom!" reče Hermes. "Pogledajmo što su uve noge radile i gdje su sve

bile u zadnjih nekoliko dana svog života."I kako to već biva, pojavi se dim i zvuk brončanog gonga. Dim nestade, a Azzie je

mogao vidjeti....Mladog prince koji brani očev dvorac. Zgodan mladić. Pravi ratnik. Koračao je na

čelu svoje vojske. Bio je to veličanstven prizor. Odvažna vojska. ljubičasto-žuti stijeg, koji sevijorio na ljetnom povjetarcu. A nasuprot njima još jedna vojska, i mladić se zaustavi, avojska za njim stade.

"Imamo ih!" reče princ. "Imamo ih u šaci ili kako bi to Laponci rekli, između stijenei sante leda."

Toliko je Azzie mogao vidjeti prije nego što vizija nesta."Vidiš li što ga je zadesilo?" upita Azzie.Hermes uzdahnu, zatvori oči i podignu glavu."Da", reče. "Nalazim se u središtu bitke. Tek da vidiš kakva je. Čujem zveket

mačeva. Svi su hrabri i veličanstveni. Ali što je sad ono?... Netko napušta bitku. Nije ranjen, aveć se predaje?! Hej, pa to je vlasnik naših nogu!"

"Licemjer", reče Azzie oštro premda nije mogao vidjeti što se zapravo dešava.

19

"Da, ali netko ga je zamijetio. Neki ga muškarac prati. Njegove su oči crvene odbijesa. Ogroman je. Čini se kao jedan od onih koje su Franci pokušavali pokoriti stotinamagodina. Jedan od onih luđaka sa sjevera."

"Ni ja baš ne volim demone sa sjevera", reče Azzie."Nordijski ratnik trči prema Princu. Svojom sabljom udara postrance. Bijesan je, ali i

vrlo vješt.""Teško je zadati takav udarac", reče Azzie."Dobro je udario. Princ se prepolovio na dva dijela. Njegov se trup valja po prašini,

ali njegove noge i dalje kukavički bježe. Bježe od smrti. Bez trupa su lagane. Ah polako gubesnagu. Ali koliko je snage potrebno slobodnim nogama da pobjegnu? Demoni ih žele za sebezato šio su prešle granice normalnog. Zakoračile su u svijet u kojem je sve moguće. Konačno- polako koračaju, ljuljaju se i beživotno padaju na zemlju."

"Ukratko, to su noge jedne obične kukavice", reče Azzie."Kukavice, ali božanske kukavice, koji čak i u smrti bježi od smrti. Toliko je bio

preplašen da je morao dva puta umrijeti."

2.

Hermes je ostavio Azzija na mjestu nakojem je nešto kasnije osnovan Zurich. Aovaj se prepustio mračnim mislima. Promatrao je noge. Ipak je dobro postupio kada je odlučiosačuvati ih. Bile su prevrijedne. Hermes mu je to još jednom objasnio na svoj uobičajenoizvrnut način.

Što da radi s njima? I opet je razmišljao o predstojećem natjecanju Milenija. Akoželi uspjeti, mora smisliti nešto vraški dobro ... Gledao je noge, premještao ih, razmještaoMorao je otkriti vezu!

Odjednom ustade. Pa naravno, noge! Sjetio se. Fantastična ideja. Ideja koja ćesigurno biti upisana u anale Zla. Dosjetio se što će učiniti. Dobio je demonsku inspiraciju.Odlučio je ne gubiti vrijeme, već se što hitnije povezati sa silama Zla. Koji je dan? Ubrzoizračuna. Bio je posljednji dan za prijavu za natjecanje. Morao je pohitati do Visokog vijećademona.

Udahnuo je duboko i napustio Zemlju. Uputio se u dio po imenu Limbo gdje jeVisoko vijeće zasjedalo.

U Limbu obični se demoni baš kao i obični ljudi ne mogu tako lako domoćiglavešina. Ako se ne nalazite visoko na hijerarhijskoj ljestvici, ako nemate rodbinskih veza napravim mjestima, ako niste nadareni sportaš, morat ćete poštovati propisanu proceduru. A tozna potrajati.

No Azzie nije imao vremena. Sljedećeg će jutra Visoko vijeće odabrati svogpredstavnika, odrediti pravila i plan igre.

"Ja jednostavno moram porazgovarati s članovima vijeća," reče Azzie demonu-čuvaru Ministarstva. Ministarstvo je sačinjavalo nekoliko zgrada od kojih su neke bilebarokna zdanja s kupolama oblika crvenog luka, a draga moderna, pravocrtna. Tu supropisivani zakoni demona, impova i zlih nadnaravnih bića. Mnogi su demoni tu radili kaočinovnici. Kao i drugdje, ti su poslovi zahtijevali beskrajno mnogo papirologije kojom seneuspješno pokušavalo kontrolirati ponašanje nadnaravnih bića. Vlada Zlih sila je brojnija odsvake druge vlade na Zemlji. Upošljavala je gotovo sve demone iz Pakla na ovakav ili onakavnačin. To se dešavalo zato što niti jedna viša sila nije uvela sankcije protiv njih. Postoji,zapravo, samo jedna priznata viša sila po imenu Ananke - Nužnost. Nije bilo poznato da lijeto jedina sila nadređena Dobra i Zlu ili se hijerarhijska ljestvica nastavljala. Ananke je najvišasila koju su demoni-filozofi spoznali. No imali su toliko poteškoća u uspostavljanju veze snjom zato što je bila tako mistična, neprepoznatljiva, bestjelesna i nekomunikativna da jezapravo bilo nemoguće sa sigurnošću ustvrditi bilo što u vezi s njom. Jedino što se znalo jestda ona postoji. Ananke je nadgledala i sudila na natjecanju između sila Dobra i Zla koje seodržavalo svakih tisuću godina. Njene su odluke bile misteriozne, Ananke je bila zakon, alizakon koji se samo nazirao - zakon koji je donosio odluke bez prethodnog objašnjenja.

20

* * *

Ali zašto je netko morao vladati demonima? U teoriji, demoni su bili autonomnabića koja su djelovala prema vlastitom nahođenju. Činili su zlo. No izgleda da su svainteligentna bića, obična ili nadnaravna, posjedovala određenu dozu perverzije koja ih jenagonila da djeluju protiv sebe i protiv svega u što su vjerovali. Baš zbog toga i demonima jepotrebna Vlada, Zakonodavni ured, koji je vjerovao da je propisivanje standarda gore odsamog čina zla. Bilo je teško povjerovati u takvu teoriju premda se činila razumnom.

Azzie baš i nije djelovao kao konformista u trenutku kada se progurao izmeđučuvara koji su ostali zapanjeni njegovim ne-demonskim postupkom. Demoni su najčešće predzakonom ponizni. Demoni-čuvari su na tren razmišljali o potjeri, ali budući da je mladidemon bio bijesan i agresivan što je moglo ukazivati na božansku inspiraciju, Sotonom naprimjer, koja je inače smatrana fundamentalizmom, na kraju odustaše.

Azzie je jurio hodnicima Ministarstva svjestan razloga zbog kojeg demoni-čuvarinisu krenuli za njim. Njihova je reakcija normalna. Ali jedino je on znao da nijefundamentalist i da Visoko vijeće neće biti baš oduševljeno kada otkrije što je učinio. Na trenpomisli da je pogriješio, i da se uvalio u velike neprilike s kojima se neće moći izboriti, nobudući da je već zaglibio, povratka nije bilo.

Išao je stepenicama. Zamalo je srušio urnu punu svježe nabranog korova. Na vrhuskrenu lijevo i opet lijevo gdje god je to bilo moguće. Susretao se s demonima-činovnicimakoji su bili zatrpani papirima. I na kraju je stigao do brončanih vrata. Znao je da se iza tihvrata odvija zasjedanje Visokog vijeća. Otvorio je vrata i ušao.

Upaoje usred sastanka. Prizor baš i nije bio najveseliji. I bestijalnim licima demona-glavonja očitavalo se zlovoljstvo. Lica su bila ozbiljna, a oči podlivene i natečene.

"Šta je ovo?" upita Belial oslanjajući se na svoju kozju nogu kako bi što bolje mogaovidjeti Azzija. Azzie se smrznu. Samo je buljio.

"Očito, zar ne?" reče Azazel, popravljajući krila i češkajući ramena. "To je običandemon koji se drznuo upasti na naš sastanak. Ne znam tko odgaja tu današnju omladinu. Umoje vrijeme nije bilo tako. U moje su vrijeme mladi demoni bili puni poštovanja premastarijima. A danas bande mladih odmetnika utjeruju strah svima - bande iz podzemlja, kako ihnazivaju, i briga ih za sve ostalo. Čak im ni to nije dovoljno, već upadaju u naše svetište iometaju nas u donošenju vrlo važnih odluka."

Belial, stari Azazelov rival, reče: "Časni kolega je toliko ograničen da upad jednogobičnog demona tretira kao atak opasne bande. Ja ne vidim nikakvu bandu. Samo jednogpomalo luckastog demona. Želim također reći da smatram da je sveto mjesto puno prikladnijinaziv od svetišta u ovom slučaju što bi časni kolega znao da je savladao osnove svogmaterinjeg jezika."

Azazel se namrštio. Plavi je dim sukljao iz njegovih ušiju, a korozivna mu jekiselina curila iz nosa i izjedala površinu željeznog stola. "Nitko se neće sa mnom šaliti, pačak ni umišljeni likovi koji nisu rođeni kao demoni i koji zbog svog sumnjivog porijekla nemogu razumjeti pravu prirodu Zla."

Drugi su članovi prosvjedovali. Demoni su obožavali raspravljati o pravoj prirodiZla i podobnosti. A Azzie se sabrao. Znao je da će pažnju demona-lordova uskoro moćiokrenuti prema sebi i zato žurno progovori u svoju obranu.

"Gospodo," reče, "žao mi je što sam uzrokovao ovaj spor. Nikada ne bih ni unajcrnjim mislima na ovakav način upao da nemam nešto jako važno za reći."

"Da", reče Belial. "Reci nam zašto si došao? Slobodan sam primijetiti da sa sobomne nosiš nikakve poklone. Što imaš reći u svoju obranu?"

"Istina, nisam donio poklone, ali bio sam u žurbi. Molim vas da mi oprostite! Aliimam nešto mnogo važnije."

Napravi pauzu. Demonski osjećaj za dramatičnost nagna ga da zastane.Demoni-lordovi su također znali ponešto o drami. Gledali su u njega optužujućim

pogledom. Nakon nekoliko trenutaka koji su se doimali kao vječnost, Belphegor, koji je

21

priželjkivao brzi kraj sastanka kako bi mogao odspavati malo, reče: "Pa dobro, proklet bio,stoje toliko važnije od poklona?"

Azzie muklim glasom reče: "Ja imam ideju koja je dragocjenija od najdragocjenijihstvari koje u Svemiru postoje."

3.

Azzijeve riječi privukoše pažnju demona-lordova. Uglavnom zato što još uvijek nisuimali ništa za predstojeće natjecanje između Svjetla i Mraka - drame koja će dovesti donatjecanja Milenija između sila Dobra i Zla na kojem će pokazati svoju superiornost i stećipravo da odlučuju o sudbinama ljudi sljedećih tisuću godina.

"Što ti je na umu? Reci nam!" uzviknu Belial.Azzie se sagnu i ispriča priču o Dražesnom Princu.Bajke igraju vrlo važnu ulogu u demonskom svijetu. Svi su demoni lordovi znali

priču o Dražesnom Princu, o mladosti koja je krenula spasiti Princezu začaranu u vječiti san.Taj se Dražesni Princ, vođen čistim srcem i dušom, suprotstavio svim opasnostima i nadjačaoih, probio se kroz trnovit zid do dvorca, popeo se na vrh staklene planine na kojoj se nalaziodvorac u kojem je Princeza spavala i poljubio ju kako bi oslobodio ljepoticu. Ona seprobudila. Bila je to ljubav na prvi pogled. Oženili su se i živjeli sretno.

Azzie je predložio sličnu priču nadopunjenu nekim likovima."Gospodo, dozvolite mi neograničen pristup Nabavi, a ja ću stvoriti Princa i

Princezu odnosno Dražesnog Princa i Uspavanu Ljepoticu i preokrenuti priču naglavačke. Iz-mijenit ću kraj. Pouka će priče do koje će njih dvoje doći samovoljno, uz moju malu pomoć,na veselje naših prijatelja i nesreću naših neprijatelja, biti jasna - Zlo uvijek pobjeđuje."

"Ideja i nije tako loša", reče Azazel. "Ali zašto misliš da će glumci, ako im dašslobodu, odglumiti onako kako ti želiš?"

"Pa to je bar jednostavno", odgovori Azzie. "Potreban mi je samo pravi izbordijelova ljudskih tijela i prava poduka kada ih sastavim."

"Pravi izbor? Što time misliš reći?" upita Phlegethon."Sada ću vam pokazati primjerak na kojem planiram sagraditi Dražesnog Princa."Azzie izvadi iz jutene torbe par nogu koji je dobio na pokeru. Demoni-lordovi se

nagnuše kako bi bolje vidjeli. Svojim pogledima stvoriše oblak tjelesne memorije i svatko jeza sebe mogao vidjeti priču o nogama i njihovom vlasniku.

"Vraški kukavički par nogu", reče Belial."Istina, lorde", reče Azzie. "Princ s ovakvim nogama nikada ne bi mogao pobijediti

velika iskušenja. One bi ga jednostavno odvukle natrag u sramotnu sigurnost.""Je li to sve?" upita Belial."Ne, nije, lorde", reče Azzie. "Molim vas da me ne prisiljavate da vam već sada

otkrijem kraj priče. Jedno od najvećih zadovoljstava leži u spontanoj kreativnosti. Zbog togajoš uvijek nisam odredio kraj."

Azzijev plan je možda bio nepotpun, ali stigao je baš u pravi tren. Osim toga ništabolje nije bilo predloženo. Skupina demona-lordova je kimala glavama odobravajući. "Dragekolege, mislim da bi ovo moglo poslužiti. A što vi i mislite?" upita Belial.

Drugi su, puni nepovjerenja, negodovali, no na kraju ipak prihvatiše plan."Odlučili smo se za tebe. Hajde, kreni i učini sve što si im obećao. Pobjedio si.

Hajde, nauči druge u naše ime užasu i zlu.""Hvala vam!" reče Azzie ganuto. "Ali postoji još jedan mali problem. Trebam

novaca. Odgovarajući dijelovi ljudskih tijela koje trebam baš i nisu jeftini. A trebam još inekoliko sitnica, kao što je dvorac, jedan za svaki glavni lik, i letnjikovac iz kojeg ću jadjelovati. Potrebne su mi sluge i još prilično drugih stvari."

Lordovi mu dadoše crnu kreditnu karticu s njegovim imenom vatrenim slovimaugraviranim. "Ova će ti kartica omogućiti neograničen pristup Nabavi. Možeš ih dozivati

22

onoliko koliko god želiš, ali isključivo na bolesno iskvarenim mjestima koja će ju prihvatiti.No takva mjesta u današnjem svijetu nije teško pronaći. Karticom također možeš uticati nameteorološke pojave. "

"Morate opremiti Princa i Princezu", reče Azazel. "Svu izvedbu organizacijepreuzimaš na sebe."

"Jedino tako želim sudjelovati", reče Azzie.

4.

Da je netko kojim slučajem iz visina promatrao glavni trg u selu Hagenbecku,zasigurno bi primijetio čovjeka koji je javnom kočijom stigao iz Troja. Taj je čovjek bio visoki poprilično privlačan. Bio je srednjih godina. Njegovo je lice bilo ljepuškasto i markantno ina prvi pogled je svatko mogao zaključiti da to nije tamo neki običan čovjek, več netko tkoigra važnu ulogu ... negdje. Na sebi je nosio kvalitetnu englesku odjeću, a njegove su cipelebile ukrašene brončanim kopčama. Sišao je u Hagenbecku i uputio se do prenoćišta gdje seraspitao o sobama. U trenutku kada se vlasnik, Herr Gluck, zapitao kakve su platežnemogućnosti pridošlice, Azzie izvadi novčanik pun španjolskih zlatnika.

"Baš mi je drago da ste odlučili odsjesti kod nas", reče Herr Gluck trudeći se da štojasnije iskaže svoje poštovanje. "Mogu vam ponuditi naš najbolji apartman. Obično je zauzet,ali danas su svi otišli na sajam u Champagne."

"Uzimam ga!" reče Azzie.Apartman je bio komforan. Glavna je soba imala veliki prozor. Postojala je čak i

velika kupaonica za održavanje higijene, ali to demonima i nije tako važno.Legao je na ogroman krevet prekriven pernatim pokrivačem i udobnim jastucima.

Činilo se daje njegova karijera uspješnog demona tek započela. Iznenadio ga je njegov brzinapredak od posluživača u "Sjevernjačkoj utjehi 405" do impresarijanove igre za proslavuMilenija. Neko je vrijeme ležao razmišljajući o svojoj sreći, ali ubrzo se trgnuo iz ugodnogsna i bacio na doradu plana.

Kao prvo, morao je pronaći slugu. Odlučio je posavjetovati se s vlasnikomprenoćišta.

"Pa naravno, sluga vam je neophodan", reče debeli vlasnik. "Začudio sam se kadasam ugledao osobu vašeg kova bez pratnje slugu i puno prtljage. No budući da ste imućni, nevjerujem da će to predstavljati problem."

"Tražim specifičnu vrstu sluge", reče Azzie. "Nekoga tko će biti spreman izvršavatinajrazličitija naređenja."

"Smijem li vas upitati kakva?" reče vlasnik.Azzie gaje prodorno promatrao. Bio je debeo, samodopadnog izgleda, a na

njegovom se licu nešto zlobno moglo vidjeti. Nije bio neznalica kada su u pitanju zlobnadjela. Bio je čovjek koji je sve oko sebe gazio. Čovjek kojega je zlo uveseljavalo. Čovjek kojije u zlu pronalazio uzbuđenje koje je nedostajalo njegovom jednostavnom životu.

"Gazda, djela koja sam spomenuo će se možda kositi sa zakonom", reče Azzie."Da, gospodine.""Pripremio sam listu osobina koje bi sluga trebao imati. Nadam se da ćete naći

mjesto na kojem ćete ju moći ovjesiti."Dade mu komad tkanine , a ovaj ju iskrenu kako bi mogao pročitati što na njoj piše.Pisalo je: "Traži se sluga navikao na užas, patnje i krv, pošten i pouzdan, spreman na

sve."Gazda pročita oglas nekoliko puta i reče: "Takvog ćete čovjeka zacijelo naći, ako ne

u Hagenbecku, a onda u okolini, u Augsburgu. Ali vjerujte mi da sam počašćen što ga moguzajedno s ovom listom nemila i nedraga izvjesiti. "

"Vidjet ćemo što će biti.""Učinite to!" reče Azzie. "I molim vas donesite mi vrč vašeg najboljeg vina za slučaj

da se čekanje otegne."

23

Gazda se nakloni i ode. Za nekoliko minuta pošalje sluškinju, jadnu ženicudeformiranog lica, s vrčem vina I svježe ispečenim kolačićima. Azzie ju nagradi srebrnimnovčićem za što je ona bila više nego zahvalna. Zatim sjede i započne s gozbom. Demonimazapravo nije bila potrebna hrana, ali kada se nalaze u ljudskom tijelu, osjećaju i ljudskenagone. Glad je bila jedan od njih. Dobro se najeo, nakon čega je naručio i pitu čiji se mirisširio prenoćištem.

Nije prošlo dugo prije nego što je prvi kandidat zakucao na vrata. Mladić, mršav k'ometla, duge, razbarušene, plave kose. Njegova je odjeća bila impresivna bez. obzira na brojnezakrpe. Dobro se držao. Nakloni se kada Azzie otvori vrata.

"Gospodine," reče stranac, "pročitao sam vaš oglas i pohitao javiti vam se. Zovem seAugustus Hye. Po zanimanju sam pjesnik."

"Stvarno?" reče Azzie zajedljivo. "Kako to da se jedan pjesnik javlja na ovakavoglas?"

"Pa gospodine, mi pjesnici moramo proživjeti najčudnije ljudske osjećaje. Užas,patnje i krv mi odgovaraju budući da predstavljaju interesantnu temu za moje pjesme ukojima ću pisati o taštini i neizbježnosti smrti."

Azzie nije bio zadovoljan s onim što je čuo. Pjesnik nekako i nije najprikladnijaosoba za ovakav zadatak. No svejedno ga odluči isprobati. "Poznaješ li lokalna groblja?"upita. "Naravno, gospodine. Groblja su omiljena mjesta pjesnika. Tu pronalaze inspiraciju zavelika srcedrapateljna djela."

"Pa onda, tvoj je prvi zadatak da navečer odjuriš tamo i doneseš mi primjerakljudske glave srednjih godina sa ili bez kose. To i nije od presudne važnosti. I ako možeš,donesi mi lijepe ženske prste."

"Ženske prste, gospodine? Mislite na takozvanu konfekciju?""Ne, naprotiv", reče Azzie. "Mislim na prave prste."Hye pogleda zbunjeno: "Ali takvi se predmeti teško nalaze.""Znam", reče Azzie. "Da je lako, otišao bih sam i našao ih. Hajde, kreni! Da vidimo

što ćeš učiniti."Hye, ne baš najsretniji, ode. Izgubio je nadu. Kao i svi pjesnici, navikao je samo

pričati o užasu, patnji i krvi. No ipak je odlučio pokušati zato što je lord Azzie, kako se Azzienazivao, očigledno bio jako imućan.

Sljedeći je kandidat bila stara gospođa. Bila je visoka i vitka i obučena u crno. Njenesu oči bile malene, a nos velik, usne blijede i tanke.

"Znam da tražite muškarca," reče, "ali nadala sam se da ćete biti popustljivi. Bit ćuvam jako dobra sluškinja. Uživat ćete u mojim uslugama."

Azzie se naježi. Starica je bila stvarno samouvjerena kada je vjerovala da će ju nekilord, pa čak i demon maskiran u lorda, uzeti za bilo što drugo osim za svlačenje čizama nakondugog jahanja. No bez obzira odluči i nju iskušati.

Ponovio je zadatak koji je Hyeu zadao. Stara se gospođa, po imenu Agatha, čuvšiupute, također doimala iznenađenom. Ona je bila jedna od onih koji su vjerovali da je pojavavažnija od samog čina zla. Godinama je živjela u Hagenbecku. Reputaciju je stekla svojompojavom i zlim djelima koje je počinila. Mislila je da će ovaj posao biti stvoren za nju budućida je bila jedna od onih koji nisu prezali ni pred čime, pa čak ni pred krvlju. No bez obzira napojavu, nije bila u stanju odrubiti glavu ni piletu. Reče da će učiniti sve što bude u njenojmoći i obeća da će se vratiti s plijenom do ponoći.

Tog dana više nitko nije dolazio. Azzie i dalje nije bio zadovoljan. Činilo se da ljudiu Hagenbecku baš i nisu zainteresirani za posao koji im je ponudio. Ali vidjet će. Sluga mu jestvarno bio potreban.

5.

To je podne Azzie otišao do Augsburga i ostatak dana proveo razgledavajući starecrkve. Demone zanimaju crkve koje se, bez obzira što u njima ne obitavaju sile Zla, lako

24

mogu preokrenuti u svetišta Zla. Navečer se vratio u prenoćište "K obješenom čovjeku" uHagenbecku gdje ga je gazda izvijestio da više nitko nije dolazio.

Uzeo je crnu kreditnu karticu i dobro je razgledao. Bila je predivna. Osjetio je porivda ju upotrijebi za zabavu, na primjer, plesačicu. Ali uspio je odoljeti želji. Pred njim su ležalemnogo bitnije stvari o kojima se morao pobrinuti. Kao prvo, trebao je pravog pravcatogljudskog slugu. A kad ga pronađe, započet će s ozbiljnim radom u kojem će uživati.

Odlučio je večerati u restoranu zajedno s trgovcima. Dobio je stol na dobrom mjestuzastorom odvojenom od gomile. Zastore je malkice razgrnuo kako bi mogao vidjeli što sedešava.

Ljudi su jeli i pili, a Azzie se pitao kako mogu biti tako opušteni. Jesu li znali da senajveće natjecanje Milenija približava? U drugim su dijelovima svijeta ljudi to znali i zatopoduzimali neophodne mjere predostrožnosti. Održavali su Plesove mrtvih na raznoraznimsvetištima. Mnogi su pak vjerovali da se približava propast svijeta. Neki su molili. Drugi supak vjerovali da ne mogu pobjeći od sudbine, te su se predavali piću, jelu i seksualnimužicima. Anđela smrti su mnogi ugledali na mjestima na kojima se to moglo i očekivati. On jenadgledao teritorij i birao one koje će sa sobom povesti. U crkvi je proglašena anatemapromiskuitetu. No sve je to bilo nevažno i bez većeg utjecaja. Ljudske su duše bile preplašenesaznavši da se približava godina kada će mrtvi ustati iz svojih grobova, kada će se pojavitiAntikrist i kada će doći do Apokalipse (ovo posljednje je zapravo velika bitka između Dobra iZla).

Azziju takve vulgarne predrasude nisu bile potrebne. Znao je da je kraj čovječanstvabio još daleko. Natjecanje će se održavati još mnogo puta kao što ih se već mnoštvo zbilo uprošlosti, premda ih čovječanstvo bilježi na drugačiji način.

Na kraju, Azzie osjeti umor i povuče se u apartman. Do ponoći je preostalo još kojihpola sata. Nije vjerovao da će se Hye ili Agatha vratiti. Činili su se isuviše slabi. Ipak im jeodlučio pružiti šansu.

Minute su polako prolazile. Selo je utihnulo. To je vrijeme Azzie najviše volio.Ponoć - vrijeme kada se lice svijeta mijenja. Sile Sumraka su već zaboravljene, a milost zoretako daleko. U satima između ponoći i zore, osjećalo je najveći unutarnji mir. Bilo je spremnoza eksperimentiranje. Osjećalo je nagon za grijehom, za prožimanjem najperverznijihmogućih perverzija koje je uvijek trebalo dorađivati. A to ih je jako uveseljavalo.

Ponoć je došla i prošla. Nitko nije zakucao na vrata. Azziju je bilo sve dosadnije.Mekani se krevet s paperjem činio iznimno udobnim. Došao je u iskušenje, a s obzirom dademoni nisu morali odoljevati iskušenjima, legao je i zatvorio oči. Ubrzo je zaspao tvrdimsnom. Smijao je. Usnioje tri sluškinje koje su došle k njemu I donjele mu ono štoje tražio.Dozivale su ga govoreći: "Hodi Azzie, pridruži se našoj zabavi!" A Azzie je, gledajući ihosjetio jaku želju da im se prepusti. Smiješile su mu se i namigivale zavodljivo. No postojaloje nešto u njima što mu je govorilo da nisu marile za Zlo, već da su se samo poigravale kakobi ga pridobile. Kako bilo, privukle su ga protiv njegove volje i regule kodeksa Zla koji je usebi neprestano ponavljao: "Dobro se može prerušiti u grijeh, a demoni ne smiju dozvoliti dabudu privučeni nečim što samo nalikuje na Zlo!" Ali ništa nije pomagalo. Osvojile su ga...

Nikada nije saznao štoje trebalo uslijediti. Netko je lupao po vratima i probudio ga.Sjeo je i neko se vrijeme pokušavao sabrati. Kako čudno! U snu se preplašio Dobra? U snu jepomislio da će ga Dobro zatrovati. Takav je strah bio uobičajen među demonima.

Netko je opet pokucao.Azzie se pogleda u slomljeno ogledalo, nakostriješi obrve, i začešlja svoju crvenu

kosu unatrag. Da, večeras je izgledao iznimno zastrašujuće. Bio je spreman za susret s novimkandidatom. "Uđi!" reče.

Vrata su se otvorila, a Azzie je, ugledavši gosta, ostao iznenađen. Osobu koja je ušlanije poznavao. Bio je to omanji muškarac s ogromnom grbom na leđima. Na sebi je nosio crniplašt u kojega je u potpunosti bio umotan. Glavu je sakrivala kapuljača. Njegovo je izduženo iispijeno lice bilo mrtvački bijelo. Azzie primijeti da se pri hodu oslanjao na štap.

"A tko ste vi da ste se usudili doći u ove kasne sate?" upita Azzie."Ja sam Frike", reče hromi grbavac. "Javljam se na vaš oglas. Tražite slugu

spremnog na sve. Ja sam ono što vam treba."

25

"Vidim, samouvjereni ste", reče Azzie. "Ali prije vas su se već dva kandidata javila.Zadao sam im jednostavan zadatak i sada očekujem njihov povratak."

"Ah, da. Čini mi se da sam ih imao čast vidjeti. Pjesnik i stara gospođa? Stajali su naulazu u groblje pokušavajući sakupiti snagu da učine ono što ste zatražili od njih."

"Nisu smjeli toliko odugovlačiti", reče Azzie. "Rok i povratak je već davno prošao.""Zašto, gospodaru?" upita Frike. "Na putu su zapali u neprilike, a ja sam došao

umjesto njih.""Kakva slučajnost?" reče Azzie."Moj gospodaru, donio sam ono što ste tražili", reče Frike. Iz plašta izvadi torbu

napravljenu od kravlje kože, otvori je i izvadi dva umotana paketa. Iz jednog izvadi osamprstiju i palac uredno odrezane - vjerojatno britvom. "Izvolite", reče Frike. "Ženski prsti."

"Ali tako su otečeni", primijeti Azzie grickajući jednog."Najbolji su koje sam našao", reče Frike. ""Zašto nisi donio svih deset? Jedan palac nedostaje.""Gospodar vjerojatno nije primijetio, budući da je gospodinu poput vas ispod časti

primijetiti tako nešto, ali želio bih mu ukazati na činjenicu da Agatha, stara dama koja sejavila na vaš oglas, nije imala jedan palac. Ne znam na koji način ga je izgubila, a bojim se dato više ne možemo saznati."

"To i nije toliko važno, ali tražio sam da mi donesu i glavu", reče Azzie."Ah da", reče Frike. "Zadatak koji ste zadali pjesniku. Pretpostavljam da ste i taj

zadatak smatrali jednostavnim, budući da je naše groblje puno uzoraka koji bi vamodgovaralo. Ali on je hodao oko groblja. Nakon nekog se vremena se odlučio kopati, no ubrzose predomislio i odložio lopatu. Meni se više nije dalo čekati i zato sam bio slobodnim,gospodaru, riješiti se napasnika i ujedno eliminirati konkurenciju."

Izrekavši to, otvori i drugi paket i pokaže Hyeovu glavu. "Vidim da si ju oštetio",reče Azzie, ali samo forme radi, budući da je u potpunosti bio zadovoljan radom svog sluge.

"Žao mi je, ali nisam imao vremena za pravi udarac", reče Frike. "Ali s obzirom daje u ovom kraju poznat kao loš pjesnik, usudio bih se reći da je dobro prošao."

"Frike, zadovoljan sam svime što si učinio i zato ću te uzeti za svog slugu. Mislimda bi ti trebao biti uzor svim smrtnicima. A budući da si toliko dobar, vjerujem da nećeš imatiproblema s izvršenjem zadataka koje ću ti zadati."

"Služit ću vam ponizno, gospodaru!" reče Frike. Azzie ode do kovčega koji je sasobom ponio i iz male kožne torbe izvadi četiri talira. Dade ih Frikeu koji se zahvalanopokloni.

"A sada na posao. Ponoć je već prošla. Došlo je vrijeme da Zlo nastupi. Jesi lispreman na sve?"

"Jesam.""A što očekuješ za nagradu?""Da mi dozvolite da vam služim i poslije smrti", reče Frike.Čuvši to, Azzie je bio siguran da je Frikeu bio poznat njegov pravi identitet. Bio je

sretan što je uspio pronaći tako inteligentnog slugu. Zamoli ga da spremi stvari. Odmah će sebaciti na posao.

6.

Prije svega, Azziju je bio potreban centar iz kojeg će djelovati. Prenoćište po imenu"K obješenom čovjeku" imalo je svojih dobrih strana, ali je prostor bio ograničen, a i ljudi subili isuviše znatiželjni. Azzie i Frike zajedno zaključiše da bi ne baš ugodan miris uzorakadijelova tijela koje sakupljaju mogao predstavljati problem. Azzie je poznavao nekolikočarolija kojima se ljudsko meso održavalo svježim, ali čak ni magija nije mogla raspršiti vonjsmrti i truleži - sastavni dio njegovog posla. Čak da i uspije pronaći čovjeka koji bi mudonosio led iz Alpa, ne bi uspio uništiti smrad. Sile Mraka su odabrale njegov plan, odobrilesu mu neograničene troškove, ali stalno bi dovoženje alpskog leda skrenulo pažnju na njega injegov zadatak.

26

Morao je dakle pronaći dom prikladan za alkemičarski laboratorij koji mu je bioneophodan. Morao je ostati negdje u srcu Europe gdje se sve trebalo i odvijati. Naposlijetkuse odluči za Augsburg u Alpama - mjesto koje se nalazilo u blizini Zuricha. Bilo je to maleno,slatko mjestašce smješteno na velikom raskrižju puteva. Ta mu je lokacija odgovarala zato štoje od trgovaca koji su prolazili njime mogao kupovati začine i ljekovito bilje potrebno za rad.Augsburg je također bio prikladno mjesto budući daje bio poznat po vješticama. Svi susumnjali u sve i nikakve neželjene optužbe neće biti podignute protiv njega.

Susreo se s gradonačelnikom s kojim je dogovorio najam Chateau des Artessmještenog u sjevernom dijelu grada. To je predivno staro zdanje sagrađeno na ostacimarimske vile u kojoj je nekoć obitavao rimski pretor. Budući da je podrum bio popriličnovelik, neće biti problema s odlaganjem dijelova ljudskih tijela. Osim toga, nalazilo se u bliziniZuricha i Basela tako da će nabavka materijala iz. velikih medicinskih instituta bitijednostavna.

Ali bilo je kasno proljeće i čak su i njegove čarolije bile ograničene. Morao je otkritinove načine. Još od davnina je poznato da su organske tvari u bačvama punim sukrvice mogledugo stajati. Sukrvica je univerzalno rješenje. Ukusno piće i magičan kada se koristi u drugesvrhe.

No nabava potrebne količine sukrvice je uvijek predstavljala problem. U Nabavi sugotovo cijele zalihe zadržavali za vlastitu upotrebu. I tek kada je zamolio HermesaTrismegistusa da mu pomogne, primio je adekvatnu količinu. Ali čak je i tada bio prisiljenzaprijetiti Frikeu najgorim torturama i užasnom smrću ako ga takne.

Grudi, bedra, koljenice i laktove su lako nabavili. Zalihe ramena i rebara su takođerbile dostatne. No Azzie je želio znati porijeklo svakog, i najmanjeg komadića mesa koji jekupovao, a ljudi s kojima je trgovao to uglavnom nisu znali. Dio po dio, dan za danom. Ljetose bližilo. Zelenilo je postajalo zelenije, cvijeće je polako cvalo, a Azzijeva se kolekcija lijepopovećavala. No dijelovi koje je prikupio su bili manje važni. Glave, lica i ruke su bili presudnii ne tako jednostavni za pronaći.

Mnogo još je dana prošlo, ljetne su oluje dolazile i prolazile, a cilj se još uvijek činiodalekim. Uspio je sastaviti jadni, klimavi primjerak čovjeka i ubrzo ga vratio u bačvu ssukrvicom. Mozak kreature je očito propao prije nego što je Azzie imao šansu sačuvati ga.Više nije bio siguran je li zalogaj koji je zagrizao bio prevelik za njega.

Ali ljetni su dani bili toliko vedri da se kraj godine činio miljama daleko. Pozvao jeradnike da izvrše neke prepravke na njegovoj vili. Zaposlio je muškarce iz obližnjeg sela kakobi posadili brzorastuće bilje. Na taj je način posve ugodno ubijao vrijeme.

Chateau des Artes je bio smješten na takvom mjestu da su se izleti u južnu Italiju,zapadnu Francusku, Češku i Mađarsku jednostavno nametali. I dok se lijepo zabavljaopreuređujući svoj novi dom, Frikea je na sivom konju i dvije natovarene životinje poslao nadalek put. Frike je nabavio mnoštvo korisnih i čudnovatih predmeta, ali činilo se da vrijemenije bilo k'o stvoreno za lov na glave. Glave ...

Rekao je gradonačelniku, Estelu Castelbrachtu, da se pridružio okružnimistraživanjima kako bi pronašao lijek za kugu, malaričnu groznicu i tercijarnu groznicu -bolesti koji su opustošile ove krajeve u vrijeme Rimskog Carstva. Objasnio mu je da su mu zaeksperimente neophodni uzorci ljudskog mesa kako bi mogao primijeniti metode koje jenaučio od alkemičara. Gradonačelnik, a kasnije i mještani, su mu povjerovali zbog njegovemarkantne pojave i zbog njegovog truda uloženog u uglavnom uspješno liječenje lokalnihbolesti.

Azzie je računao da će na taj način sagraditi oslonac nephodan za Dražesnog Princa.U Nabavu je poslao listu robe koju je potraživao, ali njihove su zalihe gotovo uvijek bileispražnjene. Najčešći su odgovori bili: "Ako još uvijek imamo " ili "Trenutačno nemamo, aliočekujemo novu isporuku." Najviše ga je uzrujao njihov odgovor na njegovu molbu za dvadvorca, jedan za Dražesnog Princa, drugi za Uspavanu Ljepoticu. Sile Nabave su muodgovorile preko sove-pismonoše da trenutačno ne raspolažu dvorcima. Azzie je ljutitopokušao objasniti važnost njegovog zadatka i izbor Visokog vijeća demona. "Da", rekli su,"vaši su zadaci od neprocjenjive važnosti, a mi možemo učiniti samo ono što je u našojmoći..."

27

Odlučio je osobno otići do Nabave, pregledati zalihe, pregledati i odvojiti sve što muje potrebno za Princa i Princezu. Da, vrijeme je da skoči do Limba, u tu bolesnu regiju gdjese produciraju nadnaravni doživljaji koji utječu na sudbinu čovječanstva. I naravno, pokušatće pronaći odgovarajuću glavu ...

7.

Azzie se teško odvojio od Augsburga. Znao je da se ne smije vezati za mjesto ukojem će kratko boraviti, za mjesto koje je posjetio po specijalnom zadatku. Pa ipak, toliko jetoga uložio u vilu i polja ... Nikada se nije u takvoj mjeri predao ničemu. Uživao je upromjenama koje su drugi izvodili prema njegovim željama. Počeo se osjećati nekako ... kaokod kuće.

Put u Limbo nije bio bezopasan. Ne može se prijeći iz jednog u drugo kraljevstvotek tako. Zakoni kraljevstva kao što je Zemlja nisu jednostavni za razumijevanje. Zamislitekako je tek teško spoznati neobične zakone koji vladaju među svjetovima.

Na sreću, sve je teklo po planu. Dobro se pripremio. Izgovorio je nekoliko riječi nagrčkom i par izreka na hebrejskom. Vatra je plamtila, a on se iznenada našao izmeđuogromnih, strašnih, tmurnih planina. Nebo je bilo bijelo i užareno, prošarano zelenkastimvrtlozima koji su podsjećali na duha iz Aladinove svjetiljke.

Ako uzmemo u obzir da je Limbo poprilično veliko kraljevstvo, neće vas začuditipoteškoće u pronalaženju traženog mjesta. No neka su važnija mjesta bila smještena narelativno malom prostoru. Ona su također zračila nekakvim magnetskim silama koje sujednostavno privlačile sebi posjetioce. Naravno, tu se nalazila i TAXI-služba "ROC" kojuAzzie odluči posjetiti. Mnoge su ptice već odavno izumrle na Zemlji, ali zbog svojih širokihleđa, bile su k'o stvorene za TAXI-službu.

Nabavu je sačinjavao dugi niz. skladišta smještenih na velikoj poljani. Za uslugetakve vrste ogroman je prostor bio neophodan. Ta je poljana bila toliko velika da je cijelapovršina Zemlje mogla lamo uskladištiti, sve kuhinje, ostave, sobe, štale…

Istina je da nitko nikada nije pokušao popuniti sva skladišta. Ono što su potraživalenevidljive sile bilo je ograničeno jedino ljudskom maštom. One se od davnina bore zaprosvjećenje ili totalno pokoravanje ljudske vrste. Nikad se ne zna kada će jednom demonuzatrebati rakijska strijela iz 55. godine prije naše ere ili nešto drugo jednako ezoterično. UNabavi su stvarali sve što je od njih zatraženo. Moramo reći da su tamo djelovali najboljidizajneri svijeta.

Nabava je sagrađena na obali rijeke Stiks - čudesno velike rijeke koja teče Zemljomi svim Rajevima i Paklovima; rijeka kojom je stari splavar Haron plovio između svjetova istoljeća. Nadnaravne su sile, kojima je s vremena na vrijeme služio, Zemlju smatralenajboljom igrom ikad osmišljenom, od koje se niti u jednom trenu nisu željeli odvajati, bezobzira na udaljenosti u prošlosti ili budućnosti.

Azzie je sišao s ROC-a. Žurno je hodao i povremeno se klizao. Došao je dodugačkih ulica ograđenih s obje strane skladištima. Svugdje je pisalo: "Nezaposlenima ulazzabranjen!" Naoružani su ih Salisi, neutralni duhovi kraljevstva Limbo, čuvali. Imali surasplinjače. To je oružje podsjećalo na strijele s nišanima i obaračima i otpuštalo je zrakerasplinjavajuće materije (neki bi rekli valove) koji su rasplinjavali ličnosti čak i najvećihdemona pretvarajući njihove mozgove u "tapioka puding" (izraz koji je bio popularan tegodine). Azzie ih je zaobišao u velikom luku. Limbo je odnedavno glasio kao opasno mjesto,ali više zbog njegovih čuvara nego zbog onih koje su čuvali. Nakon nekog vremena, stigao je do ulaza u skladište koje nisu nadgledali stražari.Iznad vrata se nalazio natpis: "Obratite se nama, ako vam je potrebna pomoć!" Bio je tozačuđujuće jednostavan natpis za jedno tako profinjeno mjesto, ali Azzie nije imao vremenaza gubljenje.

Unutra je naišao na dvadesetak demona različitih vrsta koji su čekali u redu za žalbe.Demon-činovnik s kariranom golt-kapicom, kao izrazom bunta protiv strogih pravila

28

odijevanja (demoni su smjeli putovati kroz prošlost ili budućnost, ali nisu smjeli sa sobomnositi suvenire), nezadovoljan, ljutit i prazan obavljao je svoj posao.

Azzie je izvadio svoju crnu kreditnu karticu i progurao se na početak reda. "Ovdjesam po specijalnom zadatku", reče činovniku. "Dobio sam odobrenje od Visokog vijećademona."

"Ma nemoj!" reče mladi demon ravnodušno. Azzie pokaza svoju crnu kreditnukarticu. "Govori li istinu?" upita činovnik karticu. "Da", odgovori kartica.

"Dobro", reče demon. "Što možemo učiniti za vas, Vaše Visočanstvo?"Azziju se nije svidjelo demonovo ponašanje, ali nije bilo ni vrijeme niti mjesto za

rasprave."Kao prvo, trebam dva dvorca", reče Azzie. "Znam da puno tražim, ali stvarno su mi

potrebni.""Dva dvorca, je li?" upita demon otvoreno pokazujući svoju mržnju. "Pretpostavljam

da cijeli plan ovisi o njima?""U pravu si.""Tada prihvati neminovan neuspjeh, prijatelju, zato što imamo samo jedan dvorac, a

čak ni on nije pravi; sastoji se iz pravih zidina i stražarnice, a sve je ostalo čarolija.""Pa to je smiješno", reče Azzie. "Mislio sam da vi u Nabavi raspolažete velikim

brojem dvoraca.""Tako je to bilo nekada. Nedavno je postrojenje izmijenjeno, zbog čega su nam

mogućnosti ograničene. Te su promjene stvorile mnoge probleme, ali istina je da se sada boljezabavljamo. Na kraju krajeva tako misle oni iz Uprave."

"Nisam čuo za to. O čemu to govoriš?" upita Azzie."Da znam, ne bih bio ovdje ugnjetavan od tipova kao što si ti kojima moram deset

puta ponoviti da imamo samo jedan dvorac.""Dobro. Uzet ću ono što mi nudite", reče Azzie.Činovnik je ispisao nešto na komadiću tkanine."Morate ga uzeti ovakvog kakav je. Nemamo ga vremena prepravljati.""A što nije u redu?""Rekao sam ti da ga drže čarolije. Ali one nisu dovoljno snažne i zato svako malo

nestaju dijelovi.""Koji dijelovi?" upita Azzie."To ovisi o vremenu", reče demon-činovnik. "Budući da djelove povezuju čarolije

za suho vrijeme, kišna razdoblja narušavaju njegovo prividno postojanje.""Postoje li upute koje ukazuju na vremenske prilike koje uzrokuju nestanak

pojedinih dijelova?""Naravno. Ali malo su zastarjele, niko se normalan ne bi oslonio na njih.""Svejedno, dajte mi ih", reče Azzie. Poštovao je svaku napisanu riječ."Gdje želiš da ti postavim dvorac?" upita demon-činovnik."Samo tren. To neće ići. Stvarno su mi potrebna dva dvorca. Imam dva različita lika.

Jedan od njih mora iz svog dvorca stići do voljene žene ili žene koju je umislio da voli. Doistasu mi potrebna dva dvorca."

"Odgovara li vam jedan dvorac i jedna vila?""Ne, to ne bi bilo u duhu igre.""Ništa, onda ćeš se morali zadovoljiti s jednim", reče demon. "Možeš ga premještati

s mjesta na mjesto. A izgled ćeš lako mijenjati. Osobito ako uzmeš u obzir sobe kojeneprestano nestaju."

"Čini se da nemam drugog izbora", reče Azzie. "Možda mogu moj Chateau desArtes upotrijebiti kao jedan. Koliko se vremena čeka na isporuku?"

"Hej, ako je za tebe, odmah ću se prihvatiti posla", reče demon-činovnik glasom kojije govorio da Azzie neće vidjeti dvorac prije nastupanja Ledenog doba u Paklu. Azzie osjeticinizam i odmah izvadi crnu kreditnu karticu.

"Učini što ti je rečeno! Nemoj se šaliti!""Dobro. Nemojte se odmah ljutiti. Gdje želite da vam dostavim dvorac?""Jesi li čuo za predio na Zemlji koji se naziva Transilvanija?"

29

"Ne brini. Pronaći ću ga", reče činovnik."A znaš li možda gdje bih mogao dobiti lijepu glavu? Ljudsku? Mušku?"Činovnik se samo nasmija.Azzie je napustio Nabavu i vratio se na Zemlju na kojoj je u međuvremenu protekao

gotovo čitav tjedan. Otišao je u Chateau des Artes. Frikea nije mogao nigdje naći što ga jeiznerviralo. Izišao je i uzjahao konja. Odlučio je odjahati do Augsburga i vidjeti je li Friketamo.

Uletio je u ured Estela Castelbrachta i odmah ga upitao u vezi Frikea. Nije osjetiopotrebu za uvijanjem.

"Vidio sam ga kako žuri cestom koja vodi do kuće Dr. Albertusa. Upao je unutra ičuo sam ga kako mrmlja nešto o nekakvoj glavi ..."

"Hvala!" reče Azzie i dade mu nešto novaca budući da je gradonačelnik informacijedavao samo onima koji su si to mogli priuštiti.

8.

Doktorova se kuća nalazila na kraju uličice koja je vodila do zidina grada. Visoka jekuća stajala sama. Donji je kat bio napravljen iz kamena, a gornji od drveta. Azzie se uspnestepenicama i pokuca velikim brončanim zvekirom.

"Tko je?" čuo se glas."Netko u potrazi za znanjem", reče Azzie.Vrata se otvoriše. Na ulazu je stajao postariji sijedi gospodin s lijepom rimskom

tunikom na sebi (ta je odjeća bila izvan modnih trendova već stotinama godina). Bio je visok ipogrbljen. Pri hodu se oslanjao na štap.

Stari gospodin reče: "Ti mora da si lord Azzie, zar ne?""Da, ja sam lord Azzie. Čuo sam da se moj sluga Frike nalazi kod tebe.""Ah, da, naravno, Frike!" reče stari gospodin. "Izvolite, uđite gospodine! Usput, ja

sam gospodar Albertus."Uveo ga je u mračnu unutrašnjost kroz zatrpani hodnik, zapuštenu pljesnivu kuhinju

i odveo do malenog, ali udobnog dnevnog boravka.Frike je stajao uz kamin koji se nalazio na drugom kraju sobe. Nasmiješio se kada je

Azzie ušao."Frike!" reče Azzie. "Mislio sam da si me napustio.""Ne, gospodaru", reče Frike. "Nikada to ne bih učinio, ali kada ste otišli, osjećao

sam se usamljeno i zato se uputio u selo nadajući se da ću tamo naći društvo s kojim ću moćiuživati u jakom crnom vinu po kojem je ovaj kraj poznat. Tamo sam susreo ovog gospodina,dr. Albertusa - mog starog majstora u davna vremena dok sam još uvijek šegrtovao uSalernu."

"Da", reče dr. Albertus žmirkajući očima. "Poznajem Frikea već dugi niz godina.Bio sam presretan kada sam čuo da je imao sreće dobiti posao kod vas. K sebi sam ga pozvaokako bih mu pomogao u zadatku koji ste mu zadali."

"O kojem zadatku vi to govorite i o kakvoj pomoći?""Pa čini se da vi, gospodine, tražite nekoliko prvoklasnih dijelova ljudskih tijela. A,

eto, ja baš u svom laboratoriju čuvam nekoliko iznimnih primjeraka.""Vi ste doktor?" upita Azzie.Albertus odmahnu svojom sjedom glavom. "Ja sam alkemičar, gospodine. U mom

su poslu ljudski dijelovi jako korisni. Molim vas, pođite za mnom!"Azzie je pratio starog gospodina, a Frike je hodao za njim. Prošli su hodnikom sve

do vrata obloženih rešetkama. Albertus otključa bravu ključem koji je nosio oko vrata.Krenuli su kamenim stepenicama prema lijepo uređenom alkemičarskom laboratorijusmještenom u podrumu. Tamo Albertus upali staru lampu. Azzie je mogao vidjeti stoloveprekrivene aparatima za destilaciju. Na jednom se nalazio prikaz čakri iz daleke Indije. Najednoj od polica, koje su se protezale jednom stranom sobe, nalazila su se mumificiranidijelovi ljudskih tijela.

30

"Krasno mjestašce!" primijeti Azzie. "Svaka čast doktore ! Ali ovi su primjercipoprilično stari. Možda nose povijesnu vrijednost, ali mene kao takvi ne zanimaju."

"To je višak", reče Albertus. "A sada pogledajte ovamo što sve čuvam."Ode do male bačve koja se nalazila na jednoj strani stola. Iz nje izvadi ljudsku glavu

prerezanu na vratu. Bila je to glava mladića. Blijeda, ali čisto zgodna, usprkos crvenih dupljiumjesto očiju.

"Sto se s njime desilo?" upita Azzie. "I gdje su mu oči?""Sudbina je odlučila da ostane bez njih.""Prije ili poslije smrti?""Prije, ali samo nekoliko trenutaka prije.""Pričajte mi!""Sa zadovoljstvom", reče Albertus. "Zvao se Phillipe. Živio je u obližnjem selu. Bio

je lijep, možda čak i prelijep, do svega je dolazio bez muke, a štoje više imao, bio jenezadovoljniji. Jednog je dana opazio Mirandu - predivnu kći bogataša. Bilo joj je samo 15godina, a bila je lijepa put najljepše vile. Nježna i putena je bila. Odlučila je čuvati svojunevinost i činiti dobro drugima. "

"Phillipeje ugledavši ju ostao očaran. Svi su ga smatrali kukavicom, ali bez obzira nasvoju reputaciju, odlučio ju je osvojiti. Jednog je dana preskočio zid koji je okruživao kućunjenoga oca. Odlučio je porazgovarati s njom. Miranda je imala osamljeno djetinjstvo. Bila jeodvojena od svih i nikada prije nije vidjela muškarca poput Phillipea. Svi su u kući bili većstari osim njena tri brata, ali oni su bili vojnici i borili su se u mnogim ratovima. "

"Phillipe ju je osvojio svojim slatkim riječima i pričama o borbama koje mu je životnosio. Miranda je bila meka i ganulo ju je kada je čula da je Phillipe jako bolestan, te dam u jepreostalo još samo nekoliko mjeseci života. Laž, mislio je on, koja se preokrenula uprokletstvo. Slagao ju je i ona mu je dozvolila da ju zagrli. Dodirnuli su se, i tako jedan jedodir vodio prema drugom ... "

"Takva se priča često može čuti. Da ne duljim više, on ju je zaveo, a ona je odlučilapobjeći s njime vjerujući njegovoj priči o vječitoj ljubavi. A kada su stigli u prvi veliki grad,Civalle u Provansi - Phillipe ju je ostavio otišao svojim putem."

"Ponižena je i ostavljena Miranda teško sama preživljavala u velikom gradu sve dokjednog dana nije postala model slikaru Chodlosu. Nekoliko je mjeseci živjela s njime kaonjegova ljubavnica i bili su sretni. Chodlos je bio krupan čovjek, poput medvjeda, ali ne tolikosnažan. Uvijek je bio dobro raspoložen, premda je puno pio. Naslikao je svoju poznatuMagdalenu, a Miranda mu je bila model. Mogao je postati doista slavan, ali umro je za manjeod godinu dana. Ubili su ga birtijaši u jednoj tuči."

"Mirandi je srce prepuklo od tuge. Voljela je slikara. Chodlosovi su vjerovniciodnijeli sav namještaj i slike, a Mirandu izbacili iz stana. Nije imala novaca i nikog tko bi jojpomogao. Na kraju je, kao jedini izlaz, utočište pronašla u bordelu. No niti to nije bio krajnjenoj nesreći. Jedne je večeri jedan luđak došao u bordel. Nitko ne zna što se između njihdešavalo, ali prije nego je itko mogao reagirati, stranac joj je iskopao oči i prerezao grkljan."

"Čuvši to, njena su braća, Ansel, Chor i Hald, došla u grad u potrazi za osvetom.Luđak je već bio mrtav. Neka gaje lutalica isjeckala na komadiće. Ali pronašli su Phillipea udruštvu nove ljubavnice u jednoj krčmi gdje su pijuckali i zabavljali se. Bacili su ga na stol irekli mu kako će umrijeti na način na koji je i Miranda umrla. Zatim su mu iskopali oči iprerezali grkljan. Eto, to je životna priča mladića kojem je ova glava pripadala."

"Pa, zapravo, ovo je baš lijepa glava", reče Azzie podigavši glavu i promatrajućioštećene očne duplje. "Sada je jedino što trebam odgovarajuća ženska glava. Ta Miranda?Luđak ju je ubio, zar ne? Znaš li što se desilo s njenim tijelom, dr. Albertus? Najviše mezanima glava."

"Doista ne znam." reče Albertus."Mnogo si mi pomogao!" reče Azzie. "Reci mi koliko cijeniš ovu glavu?

31

( Ne napuštajte Pakao bez nje )

Glavni1.

"Gospodaru! Pogledajte ovo!" Frike je donio već četvrtu glavu ovaj tjedan. Ova jebila otmena ženska s tamnim uvojcima. Izgledala je poprilično dobro, još samo kada bi senos, u kojeg su crvi već zagrizli mogao popraviti.

"Ne Frike! Niti ova nije dobra", Azzie pogleda i ode."Ali zašto,gospodaru, ona je savršena.""Postoji samo jedna savršena.""Koja je to gospodaru?""Frike, savršen par našem Dražesnom Princu je Miranda, djevojka koju je Phillipe

zaveo.""Ali ne znamo gdje se nalazi."

32

"Ne još", reče Azzie i ustade. "Ali pronaći ćemo ju.""Glava je vjerojatno već popljesnivila.""Nikad se ne zna. Ako nekim čudom njeno lice nije uništeno, ona će biti moja

Princeza u ovoj maloj predstavi koju spremam.""Moj gospodaru mi nemamo pojma o tome gdje bi se mogla nalaziti.""Počet ćemo s gradom Civalle - mjestom u kojem je umrla. Vjerojatno je tamo

sahranjena.""Gospodaru, samo ćemo izgubiti vrijeme! Natjecanje je sve bliže i bliže, a toliko je

još toga za učiniti.""Pripremi konje Frike! Ja sam stručnjak za te stvari. Želim Mirandinu glavu!""Imala je zanimljiv život, ali zašto želite baš tu bludnicu?""Zar ne vidiš, Frike? Ona će ukrasiti moj plan. Spojit ćemo ljubavnike nakon smrti.

Njihovo će pamćenje naravno izblijediti, ali ponešto ćemo i sačuvati. Nešto što će stvoritilijep završetak mojoj priči o Dražesnom Princu i Uspavanoj Ljepotici. Moramo pronaći njenuglavu. Nadam se da lice nije oštećeno. I hajde, pripremi konje!"

Frike spremi konje i njih dvojica se uputiše u Civalle - mjesto smješteno u južnojProvansi. Bližio se kraj lipnja tako daje put bio posve ugodan. Frike se nadao da će Azziesmisliti nekakav magičan prijevoz, no Azzie mu je objasnio da je udaljenost premalena zapripremanje i aktiviranje čari.

Stigli su u Civalle, ugodan južnjački grad u blizini Nice. Prema uputama dr.Albertusa, bez problema su pronašli bordel u kojem je Miranda ubijena. Azzie se raspitao kodglasne Big Mame i saznao da su braća odnijela ostatke djevojke u nepoznatom pravcu.Nagradio ju je zadobivenu informaciju i zatražio od nje neki Mirandin odjevni predmet. BigMama je pronašla haljinu i prodala ju za dva zlatna dinara. Azzie ju je uzeo, premda nije sasigurnošću mogao znati je li ga prevarila.

Kada su napustili bordel, Frike upita: "A što ćemo sada gospodaru?""Na vrijeme ćeš saznati", odgovori Azzie.Zatim napustiše grad i uputiše se prema šumi. Nakon nekog vremena odlučiše podići

logor. Večerali su hladnu mesnu pitu i kuhani poriluk. Poslije večere, prema Azzijevimuputama, Frike zapali vatru. Kada se vatra konačno rasplamsala, Azzie odmota škrinju u kojojje nosio svoj pribor za čarolije i izdvoji jednu malu bočicu. Iz nje odvoji kapljicu tamnetekućine i pusti je da padne u vatru.

Vatra se još više rasplamsala. Frike se iznenađeno povuče."Gledaj i uči!" reče Azzie. "Obrazuj se! Možda si imao prilike čuti za poznate

lovačke pse koji su pripadali Starim Bogovima? Otada je tehnika u mnogome napredovala."Kako se vatra gasila, tri velike ptice doletješe i smjestiše u Azzievoj blizini.Bila su

to tri gavrana s malim, zlokobnim očima."Nadam se da ste dobro", reče Azzie."Dobro smo lorde-demone", jedan od njih odgovori."Upoznajte mog slugu! Zove se Frike. Frike, ovo su Morrigani. Oni su nadnaravne

irske ptice i zovu se Babd, Macha i Nemain.""Drago mi je!" reče Frike još uvijek preplašen pticama koje su ga napadno

promatrale."Šta možemo učiniti za vas, Vaše Visočanstvo?" upita Nemain.Azzie im pokaza Mirandinu haljinu. "Pronađite ženu kojoj haljina pripada. Usput,

ona je mrtva", reče Azzie.Babd onjuši tkaninu. "To nam nisi morao reći.""Zaboravio sam kolike su vaše moći. Idite. Pronađite mi tu ženu. "Kada su gavranovi odletjeli, Azzie reče Frikeu:"Smjesti se udobno. Ovo može potrajati, ali sigurno će je pronaći. ""U to nisam ni sumnjao", odgovori Frike. Azzie i Frike su pojeli još malo mesne pite

i poriluka. Razgovarali su o vremenu i o mogućem planu sila Dobra s kojim bi nastupili nanatjecanju. Dan je polagano prolazio i mesingano nebo Provanse je bilo užareno. Pojeli su savporiluk.

33

Nakon nekog vremena vrati se Nemain. Kružio je neko vrijeme i zatim sletio naAzzijevu podlakticu. "Što si otkrio?" upita Azzie.

Nemain naheri glavu te reče: "Mislim da sam pronašao ono što ste tražili.""Gdje je?"I druga dva gavrana slete. Jedan na Azzijevu glavu, a drugi na Frikeovo rame.Macha, nastariji od trojice, reče: "Da. To je definitivno žena koju tražite. Miris je

identičan.""Pretpostavljam da je mrtva?" upita Azzie."Naravno da je mrtva", reče Macha. "Pa zato ju i želiš, zar ne? A i da nije, ubio bi

ju."Azzie nije smatrao neophodnim da objasni zakone koji su se protivili takvom činu.

"Gdje ću je naći?""Ako kreneš ovim putem, nekoliko milja dalje ćeš naići na grad. Ona je u drugoj

zgradi slijeva.""Hvala ti, opaka ptico!" reče Azzie.Macha odmahne glavom te se vine u visine. Preostala ga dvojica slijediše. U trenu

su nestali iz vidokruga.Azzie i Frike krenuše putem prema jugu. Bila je to stara rimska cesta koja je

povezivala cijelu južnu Europu. Vodila je u utvrđeni grad po imenu Carcasonne. Kad su stigli,Azzie posla Frikea da otkrije gdje se nalaze prenoćišta, a on se odlučio pobrinuti zaMirandinu glavu.

Došao je do kuće u koju su ga uputili gavranovi. Bila je najveća u ulici, mračna,neprijatna izgleda.

Pokuca na vrata. Nije bilo odgovora. Pokuša provaliti. Vrata nisu bila zaključana.Uđe u glavnu sobu.

Unutra je bilo mračno. Malo je svjetlosti dopiralo kroz pukotine na stropu. Mogao seosjetiti snažan vonj vina.

Niegov ga osjećaj za opasnost prekasno upozori. Propade kroz rupu i stropošta se usobu ispod. Kada je došao k sebi, shvatio je da se nalazi u boci.

2.

Nalazio se u staklenoj boci sa širokim vratom. Takva se boca nije često moglavidjeti. Bila je dovoljno velika da zarobi srednje velikog demona poput Azzija. Pad je učinioda na tren osjeti vrtoglavicu. Čuo je buku koja je dolazila odozgo, ali nije znao što se dešavasve dok nije pogledao gore. Tada shvati da je boca začepljena drvenim čepom. Brzo seoporavi od pada. Što je zapravo radio u boci?

Gledajući kroz zelenkaste stijenke, otkrio je da sobu osvetljava mnoštvo svijeća. Trisu grubijana sjedila za malim stolom i prepirala se.

Azzie poče lupati po staklu kako bi privukao pažnju.Okrenuli su se. Jedan od njih, onaj najodvratniji, priđe i obrati mu se. Budući da je

boca bila začepljena, ništa se unutra nije čulo. Azzie mu je ukazao na taj omanji propustpokazujući prstima uho i odmahujući glavom.

Kada grubijan shvati što mu je Azzie govorio, obrati se ostalima. I opet se počešeprepirati. Konačno su shvatili. Prvi se čovjek uspeo ljestvama, sjeo pokraj boce i otpustio čep.

"Možeš li sada čuti što li govorim?" upita. "Ali ako bilo šta pokušaš, vratit ćemočep, otići i ostaviti te zauvijek u boci."

Azzie se nije pomaknuo. Znao je da postoje velikee šanse da se oslobodi svojommudrošću prije nego što oni uspiju vratiti čep. Ali zanimalo ga je što su imali za reći.

"Došao si zbog vještice, zar ne?" upita."Bilo bi mi lakše kada biste mi rekli svoja imena", reče Azzie."Ovo je Ansel, tamo je Chor, a ja sam Hald. Mi smo braća, a mrtva je vještica naša

sestra Miranda."

34

"Zar stvarno?" upita Azzie. "Gdje je?""Čuvamo ju u blizini. Njeno smo tijelo sačuvali uz pomoć leda.""Koji smo nabavili po vrlo visokoj cijeni", reče brat Ansel. "Moramo povratiti sve

troškove. A to je tek početak.""Brzi ste", reče Azzie. "Zašto mislite da vaša sestra, koju nazivate vješticom, išta

vrijedi?""Doktor nam je rekao.""Koji doktor?" upita Azzie."Stari dr. Parvenu. On je također naš lokalni alkemičar. Nakon što je onaj luđak ubio

Mirandu, mi smo ju vratili. Kao prvo, odlučili smo se posavjetovati s dr. Parvenuom koji jepriznati stručnjak na tom području. Naravno, to smo učinili tek pošto smo ubili Phillipea."

"On nas je u sve uputio i rekao nam da zadržimo glavu.""Zašto?""Rekao je da će ljepota poput njene zacijelo dovesti demona u iskušenje."Azzie nije želio prosvijetliti ove momke. Nije im htio reći zašto mu je potrebna

Mirandina glava. Demoni još od malena uče kako savladati trik s bocom, a i njih trojica bašnisu djelovala suviše pametno.

"A taj luđak koji je ubio Mirandu? Tko je on?""Saznali smo samo da se zove Armand. Nitko ga od nas nije vidio. Ubili su ga prije

nego što smo stigli do bordela. Kad su ljudi čuli što je učinio Mirandi, bili su bijesni i prebiliga do smrti, a njegovo tijelo rastrgali u komadiće."

"A sada želite prodati sestrinu glavu?""Naravno! Bila je kurva. Je li važno što ćemo učiniti s njenom glavom?""Mogao bih vam ju platiti s nekoliko grumena zlata", reče Azzie. "Ali samo ako je

njeno lice ostalo nepromijenjeno.""Lice je u potpunosti očuvano", reče Ansel. "Izgleda dobro sada, baš onako kako je

izgledala dok je bila živa. Možda čak i bolje, ako volite mrtve žene.""Prije kupnje, moram ju vidjeti", reče Azzie."I hoćete, ali kroz bocu.""Pa naravno!" reče Azzie. "Izvadite ju!"Ansel reče svojoj braći da donesu Mirandinu glavu. Chor i Hald odšetaše do

stražnjeg dijela podruma. Ubrzo se vratiše s glavom. Prije nego su ju pokazali, Ansel ju obrisasvojim rukavom kako bi uklonio kristaliće leda.

Azzie se uvjeri u njenu ljepotu, čak i u smrti netaknutu. Duge tužne usne su bilelagano razdvojene. Pepeljasto plava kosa pokrivala njeno čelo. Kapljice su vode blistale nanjenim obrazima.

Azzie je znao da ga njegov instinkt niti ovaj put nije prevario. Ona je stvarno bilaono što je tražio.

"Dakle, što mislite?" upita Ansel."Kupujem " reče Azzie."A sada me oslobodite kako bi mogli porazgovarati o cijeni.""Kako bi bilo da nam prije toga obećaš ispuniti tri želje? " upita Ansel."Ne!" reče Azzie."Zar samo tako? Ne.""Da.""Nema protuusluga?""Sve dok me držite u boci, ne.""Ali ako te oslobodimo, nećemo ti više imati čime prijetiti.""Tako je", reče Azzie.Ansel i braća se povukoše i nešto potiho govoriše. Ansel se vrati."Rekli su mi da vam kažem da poznajemo čarolije koje će vam zagorčati život.""Zar stvarno?" upita Azzie."Da, stvarno.""Pa začarajte me onda!"Tri brata počeše nešto pjevati.

35

"Momci, oprostite", reče Azzie, "ali čini mi se da neke riječi krivo izgovarate.Umjesto fandrago morali bi ste reći fantago. Pogreška je naizgled neznatna, ali ipak je bitna.Pravilan je izgovor jedan od važnijih činioca čarobnih izreka."

"Hajde!" reče Ansel. "Obećajte nam barem da ćete nam ispuniti dvije želje.""Znam da mislite da demoni posjeduju svakojake moći," reče Azzie, "ali to ne znači

da ih moramo upotrijebiti.""A što ako vas ostavimo zatočenog u boci? Kako vam se čini ta mogućnost?"Azzie se nasmija. "Jeste li se ikada zapitali kako završavaju nerješivi sporovi između

zatočenih demona i ljudi? Stare priče uopće ne spominju takve situacije, zar ne? Prije ilikasnije oni će otkriti da me nema i krenuti u potragu. Kada otkriju da sam ovdje zatočen nemoram vam reći što bi vam se moglo dogoditi."

Ansel razmisli o tome i nije mu se svidjelo ono što je zaključio. "Ali zašto bi namnaudili? Prema zakonima magije, mi imamo pravo zatočiti demone. Uhvatili smo te vrlojednostavnom zamkom."

Azzie se smijao. Njegov je smijeh užasavao sve koji su ga mogli čuti. To jeuvježban smijeh upotrebljiv samo u posebnim prilikama.

"Što vi jadnici znate o zakonima magije ili o zakonima koji upravljaju nadnaravnimsilama? Bolje vam je da se držite ljudskih problema. Kada jednom uđete u nadnaravni svijet,nikada nećete moći predvidjeti što bi se moglo desiti."

Ansel se tresao od straha, a druga su dva brata bila premna na bijeg. "Dobri demone,mi vam ništa nažao nismo učinili. A dr. Parvenu je rekao da će sve biti jednostavno. Što želišod nas?"

"Da otvorite bocu!" reče Azzie.Ansel i braća otvoriše bocu. Azzie iziđe. Namjestio je svoju visinu tako da je bio

dvaput veći od najvećeg među braćom, Ansela."A sada, moja djeco," reče Azzie, "kao prvo, morate naučiti da nikada ne vjerujete

demonima bez obzira na njihove prijetnje. Zapamtite, uvijek će vas nadmudriti. I ja sam biobespomoćan, ali vi ste mi ipak povjerovali i otvorili bocu."

Tri se brata pogledaše.Nekoliko trenutaka kasnije Ansel reče: "Hoćeš reći da nam ništa nisi mogao? Hoćeš

reći da si bio potpuno nemoćan?""Da", reče Azzie."Bio si bespomoćan zatočenik?""Da.""Gadno si nas prevario", jedan od druge dvojice primijeti.Još jednom se pogledaše.Ansel pročisti grlo i reče: "Znaš, sudeći prema tvojoj veličini, veliki demone, nije mi

jasno kako si dospio u bocu. Primijetio bih, Vaše Veličanstvo, da sve i da želite ući u bocu,sada to ne biste uspjeli."

"Ali svejedno, želite da pokušam, zar ne?""Naprotiv", reče Ansel. "Ponizno smo vaši. Samo bih se želio uvjeriti da to možete

ponovili.""Ako pristanem," reče Azzie, "hoćete li biti fer i ostaviti bocu otvorenom?""Da, gospodine.""Možeš li se zakleti?""Na svoju dušu!" reče Ansel."A druga dvojica?""Mi se također kunemo", rekoše."OK", reče Azzie. "Pogledajte!" i ude u bocu manevrirajući svojim tijelom. Čim je

ušao, braća začepiše bocu.Azzie ih je promatrao. "OK. Dosta zezanja. Otvorite bocu!"Braća su se zadovoljno smijuljila. Chor i Hald podigoše jedan od kamena s kojim je

pod bio popločen. Iznutra se mogao čuti žubor vode.

36

"Obrati pažnju demone!" reče Ansel. "Gurnut ćemo tebe, bocu i sve ostalo u bunar,pokriti ga, nacrtati mrtvačku lubanju tako da će ljudi misliti daje voda otrovana. Tvoji teprijatelji neće moći pronaći."

"Prekršili ste datu riječ!" reče Azzie."Pa što onda! Ništa više ne možeš učiniti.""Jedino što mi je preostalo jest da vam ispričam jednu priču.""Hajde! Idemo odavde!" rekoše braća. Ali Ansel reče: "Ne, čujmo što će nam reći.

Malo ćemo se nasmijati i onda otići."Azzie reče: "Boce za zatočenje demona su u uporabi još od davnina. Prvi čovjek koji

ih se dosjetio - neki Kinez - sanjao je o tome kako će uhvatiti demona. Stari Asirci i Hetiti sučuvali svoje demone u glinenim vrčevima a neka afrička plemena u gusto ispletenimkošarama. Mi smo mnogo toga naučili. Poznata nam je potreba za lovom na demone, kao inačini koji se koriste u različitim mjestima. U Europi, demoni uvijek nose sa sobom ovo."

Podigao je ruku. Na prstenjaku se sjajio briljantni dijamant."A s njime radimo sljedeće." Zamahnu rukom. Vršak dijamanta prisloni na

zelenkaste stijenke. Nacrta krug i gurne staklo. Krug koji je rukom nacrtao ispadne.Ansel, čije se lice sledilo od straha reče: "Šefe, samo smo se malo šalili! Zar ne,

momci?""Da", rekoše druga dvojica sa smiješkom na licu koji im se otezao od uha do uha.

Znoj im je kapao s čela."Onda će vam se i ovo svidjeti", reče Azzie. Zamahnuo je prstima i promrmljao

nešto. Pojavi se svjetlost poput munje i dim. Kad se zrak pročistio, pojavi se demon snaočalama oblika roga. Sjedio je i pisao nešto perom po komadiću tkanine.

"Silenuse!" reče Azzie. "Zapiši ovu trojicu na moj račun i vodi ih. Sami su seprokleli."

Silenus kimnu glavom, zamahnu rukom i trojica braće nestadoše. Trenutak kasnije iSilenus ode za njima.

Kao što je Azzie kasnije pričao Frikeu, tu je trojicu, od kada radi, najjednostavnijenaveo da na sebe navuku prokletstvo. Nije ga koštalo ni kapljice znoja.

3.

"Tako je lijepo biti kod kuće, zar ne gospodaru?" reče Frike i otključa lokot s vratavile u Augsburgu.

"Da! U pravu si", reče Azzie. "Brrr." Trljao je šape zadovoljno. "Baš je hladno.Brže-bolje spremi uzorke i onda zapali vatru."

Demoni, zbog svoje neraskidive veze s lomačom u Paklu, obožavaju užarenaognjišta.

"Dobro, gospodaru. Gdje da ih stavim?""Pa u laboratorij, naravno."Frike pohita i otvori kola. Na njima su ležali brojni dijelovi ljudskih tijela umotani u

komade platna natopljene ichorom (sukrvicom). Prema Azzijevom proračunu, naravno, ako seproračun pokaže točnim, sakupili su dovoljno dijelova za dva ljudska tijela - jedno muško, adrugo žensko, odnosno za Dražesnog Princa i Začaranu Princezu.

Sljedeći su dan počeli sastavljati tijela. Frike se pokazao vještim u radu iglom ikoncem. Sašio je Dražesnog Princa baš kao što krojači šiju odijela. Šavovi su naravno bilividljivi, ali Azzie mu je rekao da se ne brine. Jednom, kada tijela ponovo ožive, nestat ćestigme njihova uskrsnuća.

Bile su to ugodne večeri. Azzie bi se smjestio u kutak laboratorija i čitao "Tajnekralja Salomona" - štivo koje je oduvijek želio pročitati, ali nikada nije pronašao vremena. Ulaboratoriju je atmosfera bila smirujuća. Širili su se mirisi patočnog ulja, kerozina, sumpora,amonijaka, i kao šlag na kraju, miris trulog i spaljenog mesa. Sjedio je tako čitajući,

37

povremeno pogledavajući Frikea čija je grba pod blagim svjetlom bacala zastrašujuću sjenu.Frike je sjedio vrijedno radeći čeličnom iglom.

Iglu je za njega iskovao Ruud - najmanji i najlukaviji patuljak srednje Europe.Konac je bio napravljen iz najfinije Taprobrane svile. Nit, tanka i prozirna, stvarala je dojamda su i njene ruke i ramena prijanjale jedno uz drugo usled nekih čudnovatih magnetskih silaili magije. Ali u ovom slučaju jedino je Frikeova igla bila čarobna, ravnajući malene rupe,oblikujući dio po dio - cijelo ljudsko tijelo od raznih dijelova koji su bili naslagani na lijevojstrani njegovog kreveta.

Frike je bio vješt i precizan, ali nije podnosio kada ga netko promatra dok radi. Višeputa je zašio ruke na mjesto gdje su dolazile noge i obratno što zbog prigušenog svjetla, a štozbog iskrivljenog smisla za humor. Ali kada je prišio trup Princeze i glavu Dražesnog Princa,Azzie je poludio. "Prestani s time već jednom!" rekao je Frikeu. "Ili ću te poslati u Pakao gdjećeš iz kamenja izrađivati šljunak sljedećih nekoliko stoljeća. To bi te sigurno naučilo pameti."

"Oprostite, gospodaru!" reče Frike i nastavi raditi ono što se od njega i očekivalo.Malo-pomalo tijela su poprimala željene oblike. Uz problem očiju koje su

nedostajale Princezinoj glavi, tu je bio i problem Princezinih nesparenih ruku. Veličina nijebila važna, već to što je jedna bila žuta a draga bijela, a tako nešto se, naravno, nije smjelodozvoliti. Azzie baci žutu i žurno se uputi u Schanchtsbur Doctoring centar. Tamo je, utrgovini specijaliziranoj za nekrofile, pronašao ruku džepara koja je savršeno odgovaralaPrincezi.

Ubrzo nakon povratka, primio je obavijest iz Nabave u kojoj su ga izvijestili da jedvorac spreman za isporuku u Transilvaniju kako je bilo dogovoreno. Azzie nije časa čekao,već se odmah uputio u mađarske nizine, leteći iznad Alpa.

Ispred njega se prostirala ravnica. Došao je do mjesta koje je odabrao za poprišteradnje njegove slatke predstave. Prepoznao ga je po drveću s ljubičastim cvjetovima -jedinom takve vrste u svijetu (izumrlo je prije nego što ga je moderna znanost uspjelaproglasiti vrijednim i ugroženim). Marioneth ga je tamo očekivao - mršav, boležljiv demon izNabave s naočalama i smotuljkom pričvršćenim brončanim zakovicama za komad drveta(preteča današnje oglasne ploče).

"Jesi li ti Azzie Elbub?" upita Marioneth."Naravno da jesam", reče Azzie. "Što bih inače radio ovdje?""Čudni su putevi ljudski. Imaš li kakav dokument sa sobom?"Azzie pokaza crnu kreditnu karticu na kojoj je njegovo ime bilo ugravirano."Nema slike", primijeti Marioneth. "Ali bit će dostatna. OK, gdje želiš da ga

postavimo?""Želim ga ovdje", reče"Na ovom ravnom dijelu?""Da. Ali prvo postavite staklenu planinu.""Molim?""Želim staklenu planinu. Začarani dvorac mora stajati na njoj.""Dakle želiš dvorac na vrhu staklene planine, zar ne?""Pa naravno, začarani su dvorci uvijek na staklenim planinama.""Obično, često, ali nikako uvijek. Mogu ti citirati nekoliko klasičnih priča.""Ovaj će dvorac stajati na staklenoj planini!" reče Azzie.Marioneth je skinuo naočale, očistio ih sivim krznom i vratio na nos. Otvori kovčeg

napravljen iz osunčane ljudske kože, s kopčama od požutjelih zuba. Preleti pogledom popapirima, konačno izabere jedan i pročita ga.

"Ovo je original tvoje narudžbe", reče. "Staklena se planina nigdje ne spominje."Azzie priđe i pogleda papir. "Ovdje piše da ćete me snabdjeti uobičajenim

pejzažima.""Uobičajeni pejzaži ne uključuju staklene planine. Zašto ne želiš da ga postavimo na

običnoj?""Jednostavno mora biti staklena", reče Azzie. "Koliko mi se čini staklenih planina

nigdje nema.""Pa zašto onda ne prihvatiš ugašeni vulkan?" reče Marioneth. "S mnogo opsidijana?"

38

"Ne mogu", reče Azzie. "Otkad je ljudi i priča, staklene su planine nezaobilazan diofolklora. Sigurno imaš neku u Nabavi."

Marioneth nabora usnice i sumnjičavo pogleda. "Možda imamo, a možda ne.Problem je u tome što nigdje ne spominje u narudžbi."

"Pa zar ju ne možemo nadopisati?""Ne. Prekasno je.""Mogli bi smo se nekako dogovoriti.""Na što me to pokušavaš navesti?" upita Marioneth."Doplatit ću. Primaš li karticu?"Marioneth slegnu ramenima. "Nije stvar u tome. Nabavka je ispunjena i potpisana."Azzie pogleda listić i prstom pokaže na neispunjeni deo papira. "Mogao bi ju

dopisati ovdje. Iznad potpisa, jednu staklenu planinu i jednu začaranu šumu.""Ako moj šef ikad za ovo sazna ...""Dobro ću ti platiti", reče Azzie. Iz unutrašnjeg je džepa ogrtača izvadio malenu

torbu. Unutra je čuvao dragocjenosti. Blago mu se uglavnom sastojalo od Rognirovog dragogkamenja. Izvadio ih je punu šaku i dao Marionethu.

"Dakle?" upita Marioneth."Za tebe", reče Azzie. "Ali samo ako dopišeš staklenu planinu."Marioneth je gledao drago kamenje. "Mogao bih nastradati zbog ovog."Azzie doda još nekoliko kamenčića."Bit će dovoljno", reče Marioneth uzevši kamenje. Sagnuo se nad narudžbeni listić i

naškrabao nešto. Zatim pogleda Azzija i reče: "Ali začarana je šuma nešto posve drugo.""Začarane šume ne bi trebale predstavljati problem", primijeti Azzie. "Nisu rijetke

poput staklenih planina. Lako se nalaze.""Ali kada je nekome hitno potrebna, dešava se suprotno", reče Marioneth i pogleda

vrećicu s dragim kamenjem. "Pretpostavljam da želiš i cestu u njoj?""Ništa posebno. Blatnjava je staza dovoljna.""A tko će ju nadgledati? Trebam kvalificirano osoblje za službu za nadgledavanje.""Znam, znam. Ni to nije navedeno u orginalnoj narudžbi", reče Azzie i odabra još

četiri kamena koje preda Marionethu. "Hoće li ovo biti dovoljno?""Za šumu i jednostavne pejzaže. Ali ti također želiš da šuma bude začarana, zar ne?""Pa to sam ti već rekao. Nema koristi, ako nije začarana.""Nemoj biti bezobrazan!" reče Marioneth. "Pa ta šuma meni ništa ne znači. Ja samo

pokušavam pojasniti tvoju narudžbu. Koje vrste čarolija želiš?""Uobičajene", reče Azzie. "Živo plameno drveće bi baš dobro došlo. Njega je barem

uvijek mnoštvo u zalihama.""Baviš li se ti možda hortikulturom?" upita Marioneth zajedljivo. "Činjenica je da u

ovo doba godine nema prokleto puno živog plamenog drveća na raspolaganju. Pretpostavljamda želiš i magično trnje?"

"Naravno.""Magično se trnje posebno plaća."Azzie izvadi još nekoliko kamenčića i dade ih Marionethu."Da vidimo", reče Marioneth. "Što bi to magično trnje trebalo činiti?""Uobičajena djela", reče Azzie. "Kada putnik u kojega je srce grešno ili koji ne

poznaje prave čarolije za izliječenje, prođe, ono će ga ubosti i začarati.""Mislio sam da tako nešto želiš. Moram ti reći da se i čarolije posebno naplaćuju.""Posebno? O čemu zaboga govoriš?""Ma imam ja i važnijeg posla od natezanja s tobom", reče Marioneth i raširi krila.Azzie mu dade još nekoliko kamenčića. Vrećica je bila prazna. Rognirovo je blago

nestalo iznenađujućom brzinom."Uspjeli smo se dogovoriti o osnovnim stvarima", reče Marioneth. "Ali sada

moramo još štogod raščistiti. Potrebne su još neke sitnice, ali i one se posebno naplaćuju.""Zaboravi na njih", reče Azzie. "Učini ono što smo se dogovorili. Ali brzo, molim

te! Imam još puno posla."

39

Marioneth dozove demone-radnike koji su odmah počeli graditi šumu. Radili subrzo i bili temeljiti. Pravi profesionalci! Neki su od njih bili mlađe dobi i očito je bilo da nisunavikli na težak rad. Ali nadglednici su im davali upute, tako da se sve odvijalo po planu.

Kada su sagradili šumu i pripremili čarolije za aktiviranje, predvodnik demona-radnika označi mjesta na koja je trebalo doći grmlje i cvijeće i naredi da radovi na dvorcupočnu. Djelatnici u Limbu su bacali blokove s užitkom, a demoni na Zemlji su psovalihvatajući ih i spajajući. Komad po komad i konstrukcija nazupčenih zidova i šiljastih tornjevaje bila tu. Dvorac nije nalikovao na prave dvorce, ali je definitivno podsjećao na one iz bajke.Do tada su već iskrsli neki problemi. Kada su rovovi oko dvorca došli na red, otkriveno je danedostaje alat za odvoženje zemlje. Kako bi se riješio problem okupljena je ekipa zmajeva.Podmitili su ih kolekcijom lijepih djevojaka. A oni su nakon slasnog obroka iskopali rovove 3metra široke i 7 metara duboke. Naravno, niti vode nije bilo i nitko nije znao čija je ona bilazaduženje. Azzie konačno riješi problem naručivši iz Nabave vremenske čarolije. Dozvana jekratka, ali obilata kiša. Kišnica se pokazala dostatnom. Na kraju Azzie doda još par labudovakao dekorativni element.

Uskoro je dvorac bio dovršen. Visok i reprezentativan. Niz kamenih tornjeva iraznoliko nadsvođeni oblici. Na vrhu se tornjeva na vjetru vijorilo nekoliko zastava. Nadvorcu je naravno još trebalo poraditi. Propuh je dolazio sa svih strana. Nitko nije razmišljaoo zatvaranju rupa i pukotina na zidovima i krovovima. Azzie naruči namještaj iz Nabave. Jošuvijek nije znao kako da riješi problem osvjetljenja. Naravno, odlučio se za čarobnu rasvjetubudući da se na svjetlu petrolejki ništa nije moglo vidjeti.

Na koncu konca, sve je bilo popravljeno i uređeno. Azzie se povukao nekolikometara od dvorca i zadivljeno ga promatrao. Bilo je to zdanje koje bi se zacijelo svidjeloludom kralju Ludwigu.

* * *

Azzie se vratio u vilu kako bi poradio na sitnim detaljima. Tijela su u bačvamaizgledala posve dobro. Svi šavovi su nestali. Ichor i čarolije su učinili svoje. Ali tijela jošuvijek nisu posjedovala dušu. To je bila zadnja stavka radova. Čudne su se stvari dešavale prioživljavanju, koje se vršilo postepeno, dio po dio tijela. Azzie ih je prvo izbalansirao i nakraju usavršio.

Tada Frike primijeti da su oba lika još uvijek slijepa."U pravu si", reče Azzie. "Taj sam dio posla čuvao za kraj."Sjedio je i razmišljao. Nakon nekog vremena sjeti se Ylith.

4.

Azzie je volio vještice. Smatrao ih je ugodnim društvom uvijek spremnim dademonima uljepšaju subotnje večeri. U to su vrijeme vještičji Sabbathi predstavljali najboljenoćne klubove.

"Frike! Donesi mi kredu! I svijeće!"Frike pohita do smočnice u kojoj su čuvali magične zalihe. Tamo, u kovčegu,

pronašao je sve što je Azzie tražio. Svijeće su bile debljine prosječnog ljudskog zgloba ivisoke gotovo kao Frike. Pod ruku je stavio njih pet, jednu za svaki kut peterokuta. Bile suteške, kao okamenjeno meso, i pomalo masne. Uzeo je još i krede i sve zajedno odnio uprednju sobu. Azzie je pomaknuo stol. Skinuo je ogrtač. Dugi su se mišići nazirali kroznjegovu košulju.

"Ne znam zašto čuvam sve ove stvari", reče Azzie premještajući raznorazne sitnice."Frike, dodaj mi kredu! Sam ću nacrtati likove."

Azzie se sagnu i kredom na kamenom podu nacrta peterokut. Crvena je svjetlost izkamina naglašavala njegov lisičji izgled. Frike je očekivao da će se njegove noge u trenutkupretvoriti u crvene noge lisice, ali unatoč uzbuđenju, Azzie je zadržao svoj ljudski oblik.

40

Crtao je figuru dosta dugo. Iskusni demoni uvijek svoje ljudske oblike na crtežimapredstavljaju idealnim vizijama.

Frike je promatrao Azzija kako ispisuje važne riječi na hebrejskom i zatim palisvijeće.

"Ylith!" reče Azzie. "Dođi k meni, Ylith!"Frike je mogao vidjeti da se nešto u središnjem dijelu pentagrama počelo dešavati.

Svijeće su se počele jače dimiti. Ubrzo se dim počeo širiti i poprimati boje. Oblačić se poputtrbušne plesačice uvijao i poskakivao gore-dolje. Par trenutaka kasnije dobio je čvrsti oblik.

"Ylith!" povika Azzie. Ali to nije bila ona. Biće u peterokutu je bila žena nimaloslična Ylith. Bila je niska, zbijene građe, s krivim nosom i vatreno crvenom kosom. Ta ženaprekrsti ruke i pogleda Azzija.

"Što želiš?" upita grubo. "Baš sam krenula na sastanak mog sestrinstva kada si medozvao. Da me nisi onako iznenadio, poništila bih tvoju izreku koju si ionako pogrešnoizgovorio."

"Ali ti nisi Ylith!" reče Azzie."Ja sam Mylith!" odgovori vještica."Iz Atene?""Kopenhagena.""Jako mije žao!" reče Azzie. "Želio sam dozvati Ylith iz Atene. Duh razmjene je

vjerojatno nešto pobrkao."Mylith je njuškala naokolo. Izbrisala je jedno od Azzijevih slova i dopisala drugo.

"Napisao si krivo slovo. A sada, ako me više ne trebaš ...?""Čast mi je vratiti te doma", reče Azzie."Ne treba. Sama ću", reče Mylith. "Tko zna gdje bi me ti bacio?"Izvede nekakav pokret rukama i nestade."Baš mi je neugodno!" reče Azzie."Pa zašto?" reče Frike. "Mene zadivljuje vaša sposobnost da stvorite sve što vam

padne na pamet. Moj gospodar, demon Throdeus, subotom nije ništa mogao izmađijati.""Što misliš, zašto?" upita Azzie"Bio je židovski rabin prije nego što je prešao u demone", reče Frike.Azzie još jednom izvede čaroliju. Ponovo se pojavi dim u središnjem dijelu

peterokuta. Ali ovaj put umjesto niske, crvenokose rugobe, u središtu je stajala visoka, lijepa,crnokosa vještica u svilenoj spavaćici.

"Ylith!" reče Azzie."Tko je to?" upita vještica sneno trljajući oči. "Azzie? Jesi li to stvarno ti? Gospode,

trebao si prvo poslati glasnika. Spavala sam.""Je li to tvoja spavaćica?" upita Azzie. Kroz spavaćicu je mogao nazrijeti njene

čvrste i lijepo oblikovane grudi, napravivši krug oko nje i njenu predivnu stražnjicu."Kratke su spavaćice najnoviji hit u Bizantu", reče Ylith. "Ne vjerujem da će ih u

Europi prihvatiti. Barem ne za sada." Istupila je iz peterokuta. "Drago mi je što te opet vidim!Ali, Azzie, potrebna mi je odjeća."

"Vidio sam te i s manje odjeće", reče Azzie."Znam, ali ovo nije ni vrijeme ni mjesto za to. Osim toga, tvoj sluga bulji u mene.

Azzie, stvarno mi je potrebna odjeća.""I imat ćeš ju!" reče Azzie. "Frike!""Da, gospodaru!""Uđi u peterokut!""Gospodaru, stvarno mislim da ...""Nemoj misliti, već učini što ti je rečeno!"Frike zanovijetajući odšeta do središta peterokuta."Šaljem te u Atenu. Sa sobom ponesi što je više moguće odjeće. Vratit ću te za

nekoliko minuta."Ylith doda:"U predsoblju se nalazi plava haljina s krznenim okovratnikom. To je ona

s malo kraćim rukavima. Molim te, donesi mi ju! A u malom ćeš ormara u kuhinji naći ...""Ylith!" reče Azzie. "Kasnije ćemo otići i uzeti sve što ti treba. Žuri mi se."

41

Podigavši ruku, Azzie ponovno izgovori čarobnu izreku. A Frike nestadezanovijetajući.

"A sada," reče Ylith, "sami smo. Azzie, zašto me ranije nisi pozvao? Prošla sustoljeća."

"Bio sam u Paklu. Izgubio sam osjećaj za vrijeme", objasni.Dopratio je Ylith do velikog kauča smještenog nasuprot kaminu. Donio je vrč vina i

tanjur s keksima, onim koje je voljela. Sjeli su na kauč, a Azzie je uz pomoć manjih čarobnihizreka stvorio muzičku pratnju. Sjedio je pored nje i gledao ju ravno u oči.

"Ylith!" reče. "Imam problem."" Kaži, Azzie!" reče Ylith.Što Azzie i učini zaboravivši na jadnog Frikea. Iskreno joj je sve objasnio. Nekoliko

sati kasnije, zora je svitala, a jadni se Frike vratio umoran i obučen u ženske haljine.

5.

Azzie povede Ylith do laboratorija u kojem su Dražesni Princ i Začarana Ljepoticaležali na mramornom kamenu. Bili su djelomično umotani u dva stolnjaka zato što je Azziezamijetio da su ljudska tijela ljepša lagano prekrivena, nego gola.

"Sladak su par, zar ne?" reče Azzie.Ylith uzdahnu. Njeno je lice ponekad izgledalo prelijepo, ponekad opako. Azzie

pokuša prilagoditi svoj osjećaj percepcije kako bi primijećivao samo onu ljepšu stranu, što jebilo teško, budući da se vještičje crte izmijenjuju na neočekivan način. Već dugo vremena nijebio siguran u ono što je osjećao prema Ylith. Ponekad mu se činilo da ju voli, ponekad da jumrzi. Ponekad se pokušavao suočiti s problemom u nadi da će pronaći rješenje, a ponekad biga jednostavno potiskivao mislima o ne toliko složenim problemima kao što su širenje ipromidžba zla. Ponekad – u stvari dosta često - nije znao što da radi. Volio ju je, ali nijeuvijek želio biti s njom. Ylith je također bila njegova najbolja prijateljica. Kada nije znaokako da se izvuče ili riješi neke prepreke u životu, obraćao joj se.

"Stvarno su slatki!" složi se Ylith. "Nedostatak očiju nešto narušava njihov izgled,ali toga si i sam svjestan."

"Zato sam ti ih i pokazao", reče Azzie. "Pretpostavljaš da ću s njima nastupiti nanatjecanju Milenija. Oni će, bez mog vođstva, odglumiti priču o Dražesnom Princu. Dozvolitću im da slobodno odlučuju, da se kao i sva inteligentna bića posluže svojom slobodnomvoljom koju vjeruju da posjeduju. Naravno, doći će do neočekivana preokreta. Sami će sebeosuditi na vječito prokletstvo. Potrebne su mi oči, ali ne bilo kakve, već posebne. Trebamzačarane oči. S njima ću priču upotpuniti sitnim pikantnim djetaljima, ako znaš o čemugovorim."

"U potpunosti te razumijem", reče Ylith "I sada trebaš moju pomoć. O Azzie, baš sipravo dijete! Otkud ti ideja da ću ti ja pomoći?"

Azzie nije razmišljao o tome. Počešao je glavu - jako - na to se naučio u Paklu - irazmišljao. Reče: "Mislio sam da ćeš učiniti to za mene zato što ćeš osjetiti da radim za pravustvar. Vjerujem da koliko i ja priželjkuješ pobjedu Zla, zar ne? Zamisli da Dobro preuzmevlast nad ljudskim sudbinama u sljedećih tisuću godina. Ostala bi bez posla."

"U pravu si", reče Ylith. "Ali još uvijek me nisi uspio nagovoriti. Zašto bih tipomogla? Ja imam svoj život. Bavim se važnim pitanjima. Organiziram predstojeći skupvještica. Ponekad podučavam ..."

Azzie duboko uzdahnu, kao i uvijek kada se sprema na veliku laž. Kako je disaotako se njegov genij budio i pomogao mu da smisli još jedan način kojim bi možda mogaonagovoriti Ylith.

"Ylith!" reče. "Stvar je jednostavna. Volim te.""Zar stvarno?" reče Ylith podrugljivo. "Baš dobro zvuči. Reci mi još nešto!""Oduvijek sam te volio", reče Azzie."I ponašao si se u skladu s time, zar ne?" upita Ylith zajedljivo.

42

"Mogu ti objasniti zašto te nikada nisam zvao", reče Azzie."Da. Da čujem!" reče Ylith."Postojala su dva razloga", reče Azzie, ali još uvijek ih nije bio osmislio. Spomenuo

je dva kako bi u slučaju da jedan ne upali, mogao pokušati s dragim."Pa dobro. Reci mi zašto!""Već sam ti rekao da sam bio u Paklu.""I nisi se udostojio poslati mi jednu jedinu razglednicu. Dosta mi je tih Paklenih

opravdanja. Smisli nešto bolje.""Ylith! Ti mi jednostavno moraš vjerovati! Postoje neke stvari o kojima muškarac ne

smije govoriti. Ali vjeruj mi kada ti kažem da mi se svašta dešavalo. Mogao bih ti svepotanko objasniti, ali trenutačno nemam vremena. Vjeruj mi, jedino što je važno u ovomtrenutku jest da te volim Vrijeme lošeg usuda je iza nas. Od sada možemo biti zajedno bašonako kako si ti i priželjkivala. Moram ti priznati da sam i ja sam potajno to želeo, premdasam drugačije govorio."

"Kojih usuda?" upita Ylith"Jesam li spomenuo usud?""Rekao si da je vrijeme lošeg usuda iza nas.""Jesi li sigurna da sam to rekao?""Naravno da sam sigurna.""Pa dobro, nisam to smio reći", kaza Azzie. "Jedan od uslova da prokletstvo nestane

jest da se nikad ne spominje. Nadam se da ga nisam opet aktivirao.""Kakvo prokletstvo?""Ne znam o čemu govoriš."Ylith je kiptila. Azzie je stvarno bio nemoguć demon. (od njih se očekuje da lažu, ali

čak i oni najgori ponekad iznenade svojom iskrenošću. Gotovo da je nemoguće savršeno sekontrolirati i nikada ne izlanuti istinu. Osim, naravno u slučaju Azzija. Ali on zapravo i nijebio lažljivac. Ne, on se samo pokušavao pokazati lošim. Nije si mogla pomoći. Osjećala jenešto prema njemu, još uvijek joj je bio drag. A da stvar bude gora, u Atheni trenutno nije bilasezona zabava.

"Obećaj da me više nikada nećeš ostaviti!" reče."Obećajem", reče Azzie, a onda budući da je osjetio da njegovo obećanje znači

predaju, doda: "Ne u normalnim okolnostima.""Što smatraš pod normalnim okolnostima?""Okolnosti koje nisu nenormalne.""Kao na primjer?""Pa kako da znam?""O Azzie!""Ylith, moraš me prihvatiti ovakvog kakav jesam", reče Azzie. "Stvarno mi je drago

što te ponovo vidim. Jesi li se možda sjetila nečega u vezi s očima?""Pa, zapravo i jesam. Imam nekoliko ideja.""Budi srce i donesi mi ih", reče Azzie. "Polako ostajem bez ichora. Svoje likove se

ne usudim uskrsnuti prije nego što pronađem odgovarajuće oči. To bi moglo značajno utjecati na njihov razvoj.""Ali morat ćeš pričekati neko vrijeme", reče Ylith. "U današnjem svijetu dva para

specijalnih očiju baš i nije tako lako pronaći.""Svi ćemo te čekati da nam se vratiš, moja jedina kraljice."Ylith se usiljeno nasmiješi, ali Azzie je znao da je u dubini duše bila sretna zbog

njegovih riječi. Azzie mahnu, a Ylith se zavrti, pretvori u tračak ljubičastog dima i zatim upotpunosti nestade.

43

6.

Bila je zadovoljna svojim životom u Ateni. Uživala je u dobrim zabavama, smnogobrojnim ljubavnicima i kućom na kojoj je neprestano radila. Vještice s vremenompostaju lijene i žive na svojoj staroj slavi. Grijehovi na koje natjeraju ljude, na kraju se okrenuprotiv njih i proganjaju ih. S vremenom njihovo znanje nestaje. Ylith već duže vrijeme nijeništa specijalno radila, sve dok ju Azzie nije odlučio pozvati.

I samu ju je iznenadio njen pristanak da nabavi oči za mladi par. Je li to stvarnoželjela? Je li stvarno toliko voljela Azzija? Ili je možda osjećala potrebu da ponovo nekomesluži, nečemu većem od razumnog života? Bez obzira na sve, osjećala je potrebu da s nekimpopriča i potraži savjet pre nego što krene u nabavku drugog para očiju.

A kada su nekom bili potrebni savjeti, Skander je bio pravi izbor i savjetovao boljeod svih ...

Zmajevi dugo žive, a najbolji medu njima žive dugo i povremeno mijenjaju svojaimena kako ljudi ne bi bili ljubomorni na njihovu pravu starost i zbog nje im zavidjeli. Nemadražeg plijena za viteza od starog zmaja. Godine su u zmaja poput vina. Što je starije, to jeukusnije.

Skander i drugi zmajevi su bili svjesni intenzivnih aktivnosti vitezova koji ih love izato su s godinama postajali sve oprezniji. Prošla su vremena kada su bezbrižno hodali okoločuvajući svoje blago i iživljavali se na svima koji bi se približili. U toj igri su i te kakoučestvovali, iako su se samo pobede junaka veličale. Brojne su bile pobjede zmajeva, ali bilisu malobrojni u odnosu na cjelokupnu najezdu vitezova. Junaci su ih uspješno lovili dok sezmajevi nisu opametili i preuzeli igru u svoje ruke.

Organizovana je velika konferencija na kojoj su se čula mnoga mišljenja. Kineski suzmajevi u bili najbrojniji. Ali toliko su ljubomorno čuvali svoju mudrost da su odlučili da nitijedan dragi zmaj ne sme da je sazna, te jedino što bi rekli, kada bi netko od njih tražio savjet,bile su stvari kao: "Željeli bismo vidjeti velikog čovjeka dok promiče"; "Vi ćete preći vodu ";"Superiorni su ljudi poput pijeska. " Kineski su filozofi, koji su uživali u takvim opskurnimtiradama, zapisivali njihove izjave i prodavali zapadnoj civilizaciji željnoj znanja.

Konačni zaključak konferencije je bio da se prilagode nastaloj situaciji, popuste usvojoj agresivnoj taktici koja im je donosila groznu reputaciju i da se drže podalje od središtazbivanja. Zmajevi su objeručke prihvatili odluku da se prestane s pljačkaškim pohodima ičuvanjem blaga te da se povuku i samo ponekad straše ljude. "Zašto si se tu ugnijezdio?Sjediš tu cijelo vrijeme i čuvaš blago", govorili su jedni drugima. "Idi u prirodu! Živi na dnurijeka i jezera." Mnogi su zmajevi mogli preživjeti pod vodom; to su bili takozvani morskizmajevi koji su se hranili morskim psima, kitovima ubojicama i mahimahijem. Kopneni suzmajevi bili prisiljeni usvojiti potpuno drugačiju strategiju. Oni su se izvještili u maskiranju.Maskirali su se u male planine ili šume. I nisu više bili opasni i zli. Povremeno bi, kako bizadovoljili svoje potrebe, zgrabili lovce koji bi slučajno zalutali na njihov teritorij. S vremenana vrijeme su se vraćali na stari način života i na kraju bivali uhvaćeni i ubijeni. Imena tihzmajeva su se navodila u Sali zmajeva-junaka, a ostalima je njihova žalosna sudbina služilakao podsjetnik na ono što bi im se moglo desiti ako zastrane.

Skander je bio jako star. Pa čak i prema zmajevskim mjerilima. Bio je mudar iklonio se nevolja. Živio je u centralnoj Aziji, negdje u blizini Samarkanda kamo se doselioprije nego što je sam grad bio ustanovljen. Mogli ste ga tražiti danima, ali ga ne biste uspjelipronaći, ako on to nije htio. A kada biste ga ipak uspjeli pronaći, bio je od velike pomoći.Pravi savjetnik! Bio je beskrajno pametan, ali i pomalo čudan - sklon čestim promjenamaraspoloženja.

Ylith je to dobro znala, ali je svejedno morala pokušati. Odabrala je nekoliko metliza let. One su bile najveće dostignuće vještica. Letjele su uz pomoć čarolija koje su smislilevještice u svom bizantskom sestrinstvu. Moć metli je bila promjenjiva - neke su godinamaradile savršeno, a onda bi pak, bez ikakvog objašnjenja, zakazale. Čarolije su ovisile ovremenskim prilikama i prirodnim silama, ali budući da ih nitko nije mogao razumjetiponekad ne bi djelovale.

44

***

Kako nije znala ništa o mjestima na kojima bi mogla sresti Skandera, zaključila je daje najpametnije vratiti se na mjesto njihovog prethodnog sastanka, odnosno na Zmajevustijenu. Zmajevi su bili toliko mudri da su znali da ih ljudi sigurno neće tražiti na mjestu kojese zove Zmajeva stijena

Mnogi su junacu jahali tim područjem noseći sa sobom svetle ubojite mačeve, skojima se ni u kom slučaju nisu mogli sukobiti sa zmajevima. No Skander nije padao uiskušenje čak ni pred ovim malim, bezopasnim junacima. Njegovo je skrovište moglo podnetinajveće i najopasnije lavine, a kamoli tek mačeve, pogotovo one koji nisu bili opremljeninajvećim Čarolijama. Ali i ljudi su bili lukavi, činilo bi se da ciljaju u ramena, a na kraju bistrelu poslali u oči. A zmajevi su, bez obzira na inteligenciju i vekovno iskustvo uvijeknasjedali na iste trikove. Zapravo, nikada nisu mogli u potpunosti shvatiti trik kojim se ljudikoriste da nišane u jednom pravcu, a na kraju ispadne nešto posve drugo. Takvo ponašanjenije u skladu s kodeksom zmajeva, a kosilo se i s ratničkom etikom.

Ylith se susrela sa Skanderom na Zmajevoj stijeni kada je došla u posjet svojimrođacima koji su se nedavno doselili u područje Scythia. Skander je u to vrijeme isprobavaoČaroliju za promjenu oblika koju je netom otkrio. Zmajevi uvijek rade na novim načinimaprerušavanja zato što su inteligentni, ali i zato što žele da budu u ljudskom društvu. I premdaljudi to ne znaju, oni su ne tako rijetko na trgovima širom svijeta gdje obožavaju raspravljati ovažnim pitanjima s tamošnjim filozofima. Često se osjećaju usamljenima zato što pripadnicisuprotnog spola nevoljko sklapaju poznanstva s njima. Nevoljkost nije uzrokovananedostatkom prilika ili požude, već i činjenicom da se zmajevi rijetko pare, a još rijeđe imajumlade. Među onima koji imaju potomstvo, uobičajeni su sporovi o tome koji će roditeljsnositi odgovornost za njihov odgoj. Moramo još reći da ne postoje stroga pravila o tome tkoih nosi i rađa. Zmajevi su već odavno nadjačali te primarne i tako niske nagone. Ta su serazumna bića sad borila oko tih odluka. Priča se da su mnogi zmajevi izgubili svoje živote bašu takvim prepirkama.

Junaci su zbunjenost zmajeva preokretali u svoju korist. A ovima nikako nije bilojasno kako su ih junaci - snažni momci u čeličnim oklopima - uspješno ubijali kada se znaloda ljudi baš i nisu toliko inteligentni i da se pridržavaju nekakvih čudnih rituala. Ali istina jebila da su ljudi baš uz pomoć svojih jednostavnih stavova bili uspješne ubojice. Um čovjekaje jednostavan i samim time nerazumljiv kompleksnim i razumnim bićima kao što su to naprimjer zmajevi.

Ylith je odletjela u Samarkand i raspitivala se u gradu Yar Digi - naselju smještenomu neposrednoj blizini Zmajeve stijene. Yar Digij e bilo jedno poprilično jadno mjestopreplavljeno trgovinama suvenira punih opreme za zmajeve, ali bez mušterija. Kada je Ylithzapitala trgovca Ahmeda, vlasnika jedne trgovine, što je glavni uzrok slabe posjećenosti, ovajje rekao: "Kod nas dugo očekivani bum u prodaji zmajevske opreme nikako da se desi. A uEngleskoj, na primjer, u kojoj zmajevi nisu prisutni već duže vrijeme, popularne su turističketure 'Putevima zmajeva'. Moram vam reći da je popularnija prodaja na stotine nego našaprodaja jednog. Mi sa sigurnošću možemo reći da ovdje obitava zmaj, ali recite mi gdje je?Negdje u nekoj špilji? Čini se da ga nitko ne može pronaći osim u situacijama u kojim on samodluči primiti posjetioce. Jako je čudan!"

Ylith se uputila u pravcu koji joj je Ahmed pokazao, ali tek nakon što je platilaulaznicu, bilo joj je dozvoljeno kretanje stazom. Hodajući naokolo, skretala je nekoliko puta,prošla je pokraj malog stajališta na kojem su se prodavala osvježavajuća pića i prešla samuZmajevu stijenu. Nije pronašla ništa što je barem malkice nalikovalo na špilju.

Hodala je i kada je čula glasan, rezonantni smijeh, zastala je."Skander!" pozvala je. Ponovo je čula smijeh."To sam ja, Ylith."Odjednom, na udubljenju u stijenama, ugleda sjenu koja bi mogla značiti i nešto

više. Približivši se, otkrila je prolaz koji se nastavljao u unutrašnjosti. Uđe. Koliko se duboko

45

u stijeni nalazila, nije mogla sa sigurnošću znati. Ipak, nakon nekog vremena, mogla je čutizvuk svojih koraka, što ju je uvjerilo da se nalazila u unutrašnjosti planine.

"Skander!" povika. I dalje nije dobivala nikakav odgovor, ali postala je svijesna blage svjetlosti koja je

dopirala s desne strane. Nakon sledećeg zavoja, ušla je u dio u kojem se činilo kao da stijenjesvijetli iznad glave i s obje strane. Budući da su joj se oči već navikle na mrak i da je mogladosta dobro razaznati što se oko nje zbivalo, odluči ubrzati korak. Put se račvao na nekolikomjesta, a ona je na svakom odlučila pratiti trag svjetlosti.

Nakon nekog vremena, stigla je do prostorije u kojoj je tamna, krljuštima prekrivenaspodoba koju je tražila gledala u nju. Sva sreća da je imala dobre oči, u suprotnom bi ga vrlolako zaobišla. Zaustavila se ne osjećajući se baš najugodnije.

"Skander! To sam ja, Ylith", reče.On nagnu glavu i lijeno spusti trepavice."Da, stvarno. Pa to si ti", gledao ju je. "Koliko je vremena prošlo od našeg zadnjeg

susreta?""Jako puno. Što radiš?""Sanjam o renesansi.""Što je to renesansa?""Oprosti, ali počeo sam miješati stoljeća", odgovori. "Renesansa će tek nastupiti.

Nikada točno ne mogu odrediti što je sad, što je prošlost, a što budućnost.""Skander," reče Ylith, "trebam tvoju pomoć.""To sam i pomislio kada sam te ugledao", reče stari zmaj. "Što bi te drugo moglo

navesti da posjetiš ovo udaljeno mjestašce? Reci mi, što želiš, draga? Stara je vatra još uvijekjako vruća. Želiš li da spalim nekog?"

"Trebam oči", reče Ylith. Zatim objasni Azzijev problem. Ispriča mu sve oDražesnom Princu i Uspavanoj Ljepotici.

"Oči?" promrmljao je Skander, a njegovo crvenkasto-smeđe skrovište odjednompostade bijelo. Svojim je riječima podsjetila starog zmaja na jedno proročanstvo.

"Što radiš ovdje?""Želim postati slavan", reče Skander. "Ovdašnji ljudi mi rade reklamu. Obećao sam

sam sebi da će moje ime označavati ovo mjesto na karti. Još uvijek nisam uspio u svojojnakani, ali još neko vrijeme i ..."

"Reci mi Skander, gdje mogu naći par dobrih očiju?" upita Ylith."Očiju?" ponovi Skander. "Ne vidim u čemu je problem. Njih barem možeš posvuda

naći. Zašto si dolazila čak ovamo?""Znala sam da ćeš mi ti moći reći gdje se nalaze najbolje. Svi zmajevi to znaju.""Naravno", reče Skander. "Ali ako nemaš ništa protiv, ne bih želeo dalje raspravljati

o očima.""Ne želite pričati o očima?""Pun sam predrasuda. Žao mi je.""Hoćete li mi reći zašto?""U redu kada već toliko navaljuješ", reče Skander. "U davna vremena bio sam u

Kini. Tamo sam primjetio da slikari, kada slikaju zmajeve, oči naslikaju na kraju. Kada sam ihupitao zašto, rekli su mi da slikaju sliku na specifičan način. Jedino tako su mogli osiguravatitu posebnu životnu komponentu. Mudrac mi je rekao da su kod nas zmajeva oči fokus ukojem održavaju život. One također posljednje odlaze. Posjetio sam mudrog zborca - starogtaoističkog sveštenika i uvjerio se u istinitost onoga što je rekao. On mi je prorekao da ćevještica koja u mom prisustvu bude tražila oči, izazvati totalni preokret Yina i Yanga. "

"Što to znači?""Pupoljak ruže ..." odgovori i zatvori oči.Čekala je na nastavak, ali uzalud. Nakon nekog vremena pročisti grlo i reče: "I,

Skander, što ćemo učiniti?"Odgovora i dalje nije bilo."Pa ti si zaspao!"Muk

46

Konačno mu se odluči približiti i staviti ruke ispred nosnica. Disanje nije moglaosjetiti. Približivši se, stavi ruku na prsa. Kucanje srca se nije čulo.

"O, dragi Bože, što ću sada?" reče. Ali već se nečega dosjetila.Kada je završila, podraškala je zmajev nos. Znala je da je to u životu obožavao.

"Jadni stari zmaj!" mislila je. Tako star i mudar, a završio je kao gomila mesa koje sepostepeno hladi u utrobi planine.

Znala je da se bližila noć i kako nije najpametnije da hoda sama naokolo ponepoznatoj zemlji. Lokalni su demoni vjerojatno bili već vani i ako im padne na pamet,počinit će nekakvo zlo. Europski se i azijski demoni nisu baš voljeli. O njihovim borbamapišu anali. A sigurno je da ih očekuju još mnogi ratovi.

Oči je umotala u maleni svileni rupčić i stavila u kovčeg napravljen iz ružina drveta.Sa sobom ga je uvijek nosila kako bi mogla prenositi osjetljive i dragocjene predmete. Zatimse okrenula i napustila pećinu.

Ylith je stajala obasjana zrakama zalazećeg sunca koje je polagano pronalaziloutočište iza ledenih vrhova najviših planina svijeta. Rastresla je svoju predivnu crnu kosu,uzjahala metlu i uputila se prema zapadu. Ostavila je zemlju zmajeva iza sebe.

7.

U Augsburg je stigla prije nego je pala noć. Povoljni vjetar koji joj je puhao u leđaučinio ju je bržom od Sunca. Prišla je glavnom ulazu u Azzijevu vilu i pokucala snažnobrončanim zvonom. "Azzie! Vratila sam se. Imam ih." Unutra se ništa nije moglo čuti.Premda je bilo ljetno predvečerje, bilo je dosta svježe. Ylith je osjetila da nešto nije u redu.Nije se osjećala ugodno. Njena ju je vještičja intuicija upozorila da se pripazi. Dodirnula jezaštitni amulet koji je nosila oko vrata. Pokuca još jednom.

Vrata se konačno otvoriše. Frike je stajao na pragu. Na njegovom se licu moglaočitovati tuga i zabrinutost.

"Frike! Što se desilo?""Gospodarice, sve je krenulo pogrešnim tokom.""Gdje je Azzie?""To i jeste najveći problem. On nije ovdje.""Nije ovdje? Pa gdje bi mogao biti?""Ne znam, ali ja nisam ništa loše učinio", reče Frike."Reci mi što se desilo?""Prije nekoliko sati," reče Frike, "gospodar se spremio kako bi oprao glavu

Uspavane Ljepotice, budući da joj je kosa bila zamršena i prijava. Kada je završio, ja sam jetrebao osušiti. Sjećam se da je podne tek prošlo, sunce je bilo puno i visoko kada sam izašaovan po drva…"

"Ma pusti to, pređi na stvar!" reče Ylith. "Što se desilo?""Vratio sam se s drvima, a gospodar je pjevušio veselu pjesmicu dok je podrezivao

Princezine nokte. Znate i sami koliko on pazi na detalje. Odjednom pogleda oko sebe iprestade pjevati. I ja sam se osvrnuo, ali ništa nisam čuo. Lord Azzie je ponovno pogledaooko sebe, i kad se njegov pogled zaustavio na meni, kunem se da je na tom mjestu stajaoposve drugi demon. Crvenilo je blještalo iz njegove kose i problijedio je. Rekao sam: "Jeste ličuli nešto, gospodaru? ", a on je odgovorio: "Nekakvo zavijanje. Frike, to ne sluti na dobro.Brzo, donesi mi Knjigu magičnih izreka! " Rekavši to kleknu na koljena. Ja sam pohitao baškako mi je bilo i naređeno. Nije imao snage otvoriti knjigu – to je jedna od onih velikih knjigaoptočenih broncom. Možete ju vidjeti. Nalazi se tik do vaših stopala. I još mi je rekao: "Frikepomogni mi da pronađem pravu stranicu. Nekakav čudnovati trik slabi moje demonskesposobnosti. " Pomogao sam mu, a on je rekao: "Brže Frike! Požuri prije nego mi srceprestane kucati." A ja sam sve hitrije okretao stranice, potpuno sam, budući da je gospodarevaruka beživotno visila. Jedino su njegove oči radile, ali ne na pronicljiv način samo njemusvojstven. Gledao je stranice i rekao: "Dobro. Tu stani. Da vidimo ... " I to je bio kraj ..."

47

"Kraj? Što misliš time reći?" upita Ylith."To je sve što je uspio reći.""To sam shvatila. Ali što se desilo?""Nestao je, gospodarice.""Nestao?""Pred mojim očima je nestao. Bio sam sav izvan sebe. Nisam znao što da učinim.

Nije mi ostavio nikakve upute. Neko sam vrijeme u panici sjedio i onda odlučio da je najboljeda pričekam na vaš povratak."

"Opiši mi kako je nestao", reče Ylith."Kako kako?" upita Frike."Pa je li nestao u dimu u kojem se postepeno gubio ili se radilo o munjevitom

nestanku popraćenom možda sablasnim gromom? Ili se možda prvo smanjio?""Ne znam gospodarice. Zatvorio sam oči.""Zatvorio si oči? Pa ti si, Frike, prava budala.""Da gospodarice, ali ipak sam malo virio.""I što si vidio?""Vidio sam gospodara koji se prvo istanjio i postrance otklizio.""Na koju stranu?""Desnu, gospodarice.""Je li klizio nesmetano ili se kretao gore-dolje?""Kretao se gore-dole.""To je jako važno Frike. Je li prije nestanka promijenio boju?""Pogodili ste gospodarice. Promijenio je boju trenutak prije odlaska u ništavilo.""Koju je boju poprimio?""Plavu, gospodarice.""I mislila sam da je bilo tako", reče Ylith. "A sada pogledajmo što kaže Knjiga

magičnih izreka."Frike podignu knjigu na stol kako bi Ylith mogla lakše čitati. Još uvijek je bila

okrenuta na stranicu koju je Azzie čitao neposredno prije nestanka. Ylith se sagnu i na brzinudešifrira hijeroglife.

"Što je to?" upita Frike."To je opća izreka za poništavanje čarolija", odgovori mu Ylith. "Koriste ju demoni

kada ih netko ili nešto pokušava začarati. Zove se Velika Protuizreka.""Je li zakasnio?""Očigledno.""Začaran!" reče Frike. "Ali gospodar je čarobnjak.""Naravno da jest", reče Ylith. "I to veoma dobar. Ali svi koji se bave prizivanjem,

Frike, i sami su podložni prizivanju duhova. To je jedan od najvažnijih zakona u nevidljivomsvetu. "

"Čuo sam za to", reče Frike. "Ali ko bi mogao začarati takvog čarobnjaka kao što jegospodar? "

"Postoji više mogućnosti. Ali s obzirom na ono što si mi ispričao, najvjerojatnije jenekakav smrtnik - vještica, alkemičar ili pak neki drugi demon koji ga ne voli, uspiočarolijama odvesti Azzija bez prethodnog pristanka."

"Ali kad ćemo ga ponovo vidjeti?" upita Frike."Nemam pojma", reče Ylith. "Ovisi o tome tko ga je začarao, koja je izreka

upotrijebljena i o onome što će tamo u međuvremenu doživjeti.""Ali hoće li se gospodar vratiti uskoro?"Ylith slegnu ramenima. "Mogao bi se odmah vratiti, a možda ga neće biti danima,

mjesecima, možda čak i godinama. Možda zauvijek. Teško je točno reći bilo što.""Spreman sam žrtvovati svoje sjećanje samo da se vrati", reče Frike. Neko je

vrijeme obuzet tugom sjedio i plakao. Odjednom se nečeg dosjeti. Misao je krenula izsjenovitih, sakrivenih dijelova njegove glave i uzviknula: "Oh ne."

"Što je bilo?""Tijela!"

48

"Što s njima?""Brzo propadaju gospodarice. Ovo smo jutro upotrijebili posljednje zalihe leda, a i

ichora je ostalo još vrlo malo. Ja sam gospodaru napomenuo da bi trebao dobaviti nove zalihečim se probudio, ali on mije rekao: "Ne brini Frike! Pozvat ću Nabavu i tražiti nove količineichora čim se naspavam."

"Naspava? Ali rekao si da se upravo probudio.""Obožavao je drijemati nakon dobrog noćnog spavanjca, gospodarice."Otišla je do laboratorija u kojem su ležala tijela u kutijama oblikovanim poput

mrtvačkih kovčega koja su čekala na svoje uskrsnuće. Alpski led se otopio, a na dnu kovčegase nalazilo još sasvim malo ichora.

"Tvoj je gospodar baš nemaran", reče Ylith."Opirao se čarolijama gospodarice.""U to ne sumnjam, ali riješimo prvo ono važnije. Tijela moramo staviti u frižider.""Molim, gospodarice?""Moramo otkriti način kako bi smo smanjili njihovu tjelesnu temperaturu.""Možete li stvoriti led?""Ja ne", reče Ylith. "Vještice nisu toliko moćne. Demoni sve mogu. Ali nama su

odveli našeg demona. Moram priznati da se nalazimo u nezavidnoj situaciji", otišla je dokauča i sjela. "Prestani se već jednom meškoljiti i dozvoli mi da razmislim!"

Vratila se kovčezima, sagnula i dodirnula tijela. Bila su još uvijek dosta hladna, aliYlith zaključi da je temperatura ipak bila viša od one dozvoljene. Još sat-dva i Azzijevi ćeUzorci s kojima je trebao osvojiti nagradu, biti truli i prepušteni muhama zujarama. A tadaviše neće biti važno hoće li se Azzie vratiti ili ne. Natjecanju će biti kraj.

"Pokušat ću učiniti nešto s tijelima Frike", reče Ylith. "Stupit ću u kontakt s nekimljudima. Ne smiješ me gledati dok odlazim. To su ženske čari, zabranjene muškom oku."

"Ako me budete trebali, bit ću u svojoj sobi", reče Frike povukavši se, a Ylith sebaci na posao.

8.

Ylith odabra svježe napunjenu metlu, provjeri jesu li zaštitni ventili na svom mjestui kroz prozor se vinu u visine, u plava kraljevstva najviših dijelova atmosfere. Na odlasku jepromrmljala čarobnu izreku za zaštitu budući da ju baš i nije veselilo ono što je trebalouslijediti. Ali bez obzira na sve, odlučila je potražiti savjet od Harpija. Možda su joj onemogle reći kako da sačuva tijela.

Harpije i vještice su bile u čisto dobrim odnosima koji bi se čak mogliokarakterizirati kao prijateljski. One su bile ženski demoni koji su se nakon propasti klasičnemitologije priključile silama Mraka. Ne samo da su činile zlo, već su svojim prisustvomuznemiravale sve okolo u selu Njihov je zadah bio ubitačan, a maniri za stolom odvratni.Ylith je odlučila zanemariti njihovu kvarnost i obratiti im se za savjet budući da su bileinteligentne i dosjetljive. Postojala su još mnoga ženska demonska božanstva, no jedino suHarpije i njihove sestre Sirene mogle u potpunosti razumijeti Ylithin problem i relativno jojbrzo pomoći.

Letjela je odlučno. Ubrzo je stigla do prolaza što je spajao kraljevstvo ljudi ikraljevstvo neljudi odnosno nadljudi.

Prošavši kroz njega, našla se u zemlji oblaka prošaranoj velikim brdima i planinama.Bilo je tamo i rijeka i hramova izgrađenih iz oblaka. Letjela je i polagano zaranjala ukraljevstvo. Mogla je vidjeti manticore i Himeru, a u malenoj je dolini Behemoth hrkao isvojom je velikom kandžom pokušavao dohvatiti. Bez problema je izbjegla monstruma inastavila s putovanjem. Došla je do predjela nadsvođenog plavim oblacima ispod kojih su seprostirali plavo-zlatni pejzaži. Slika je podsjećala na snove. Spuštajući se, prvo je ugledalamalene figure prekrasnih žena koje su sjedile na obalama uspavane rijeke i onda slap koji senalazio tik do njih.

49

Tada je odlučila promijeniti smjer i uputiti se u područje u kojem su obitavaleHarpije i Sirene. Usporila je i zaustavila se na lijevoj obali rijeke Stiks - ogromne rijeke kojaje spajala najdalju prošlost s najudaljenijom budućnošću. Svaku je obalu prekrivalo čudnovatodrveće koje je još uvijek čekalo na svoje rođenje na Zemlji. Pod njime su djevojke veselopjevušile. Bilo je osam Sirena i nekoliko Harpija. Sirene su bile poznate po tome što susvojom pjesmom očaravale mornare, a Harpije su bile nešto naprednije od njih. Da, bile supredivne i zlatokose. Imale su čvrsto oblikovane grudi, a svojim su manirima za stolomdovodile čak i hijene u neugodnu situaciju. Njihov je zadatak bio da muče klasični tipprokletih duša otimajući im hranu iz usta i prskajući ih vrelim fekalijama.

Premda se Ylith zaštitila, bila je i dalje više nego uplašena zato što su se ovademonska bića često prepuštala svojim neobičnim perverzijama i čudnim mislima. Bile suhirovite.

Ali na njenom se licu nije mogao primijetiti strah koji je osjećala."Sestre, donosim vam pozdrav iz svijeta ljudi", reče.Jedna joj Harpija priđe. Bila je to pepeljasta plavuša s usnama poput najljepša ružina

pupoljka i pomalo krupnije građe. Teško je bilo za povjerovati da joj je prišla Poldarge -najoholija od svih demonica u Chthonian ženskim božanstvima.

"Šta je nas briga za svijet ljudi?" reče Poldarge. "Obale ove predivne rijeke su našdom. Ovdje spjevamo ode najvećim pobjedama koje su se desile u prošlosti. Ponekad sedočepamo pokojeg muškarca odbjeglog s Haronovog čamca. Otimamo ih vodenimbožanstvima i poigravamo se njima sve dok ne polude, a kada polude, pojedemo ih. Svakoj odnas pripadne jednak dio."

"Mislila sam da će vas promjena razveseliti", reče Ylith. "Kako god da je lijepa ovaobala, barem ponekad morate osjetiti potrebu da posjetite kraljevstvo ljudi. Tamo se tolikotoga može učiniti. Zemlja je nepresušan izvor zabave."

"Što je nas briga za ljude?" odgovori Poldarge. "Ali nije važno. Reci nam zašto sidošla?"

Ylith im ispriča sve o natjecanju Milenija i o Azziju i o Velikom vijeću Zlih sila i opredstavi u kojoj će sudjelovati dva uskrsnula lika koji će postati najvažnijim dijelommodificirane bajke. Sama pomisao na vladavinu Zlih sila u sljedećih tisuću godina ih uzbudi.

"Drago mi je da vam se plan svidio", reče Ylith. "Ali iskrsnuo je jedan problem.Azzie je nestao. Netko ga je svojim čarolijama oteo."

"Sestro", reče Poldarge, "ti znaš da smo mi nemoćne kada su takve stvari u pitanju.Zabranjeno nam je miješanje u ljudske i demonske probleme osim u specifičnim uvjetima kojinisu zadovoljeni u tvojoj priči."

"Ne tražim od vas da pronađete Azzija", reče Ylith. "Ja ću to sama učiniti, ali trebatće mi vremena. Problem je u tome što će do tada glavni glumci koji će igrati DražesnogPrinca i Uspavanu Ljepoticu beživotno ležati u kovčezima. A budući da su zalihe leda iichora gotovo potpuno potrošene, a Azzie nije stigao naručiti nove količine u Nabavi, njihovasu tijela izložena propadanju na toplini zemaljskog proljeća. Ako nešto ne smislimo, Azzijevće plan propasti."

"Oh, kako je to tužno!" reče Poldarge. "Ali zašto mi? Reci nam! Mi nemamo zaliheleda uza se."

"Znam da nemate", reče Ylith. "Ali vi ste bića zraka. Navikle ste otimatibespomoćna zemaljska bića i voditi ih u njihovo prokletstvo."

"Istina. Ali kakve to ima veze s tvojim Dražesnim Princom i UspavanomLjepoticom?"

"Mislila sam", reče Ylith, "da ćete mi moći pomoći sačuvati njihova tijela. Potrebnaim je hladnoća, ali ona je prisutna samo u najvišim predjelima atmosfere."

Harpije su se nakratko posavjetovale među sobom. Tada Poldarge reče: "Pa dobrosestro, mi ćemo se pobrinuti za njihova tijela. Gdje si rekla da se nalaze?"

"U vili demona u selu Augsburg. Naći ćete ju ako ...""Ne brini!" reče Poldrage. "Harpije mogu pronaći svako, pa i najsitnije mjesto na

Zemlji. Sestre, krenite za mnom!"

50

Poldarge raširi svoja tamna krila i poleti visoko u atmosferu. Dvije Harpije krenušeza njom.

Ylith ih je promatrala kako odlaze. Harpije su općenito bile poznate po tome što imsve brzo dojadi. Zbog toga Ylith nije bila sigurna hoće li obavili svoju dužnost i nakon nekogse vremena vratiti na rijeku. No neke su od njih pripadale grupi "Ponosnih Harpija". Nadala seda joj se posrećilo i da su ove tri bile baš takve.

Ubrzo zatim i Ylith poleti. Pretpostavljala je gdje bi se to Azzie mogao nalaziti.

9.

Kad su Harpije krenule po tijela, nitko se nije sjetio o tome izvijestiti Frikea. Tekkada su upale kroz prozor, Frike je saznao za novi plan. Sjedio je na niskom stolcu uAzzijevom laboratoriju i čekao Ylith. Odjednom začu buku i osjeti odvratan smrad.

Zbog leta, Harpije su uvukle noge, a ravnotežu su održavale brončanim krilima,lijepim grudima i glavom. Glasale su se bučnim glasovima kojima su pozdravile Frikea ispoticale su se o sve što se nalazilo u prostoriji.

Frike se sakrio ispod stola. Harpije su zauzele sobu. Stvarale su buku i kričale su.Ugledavši kovčege, oteturaše se prema njima. "Ruke k sebi! Vi jedne najobičnije bednice!"povika Frike. Krenuo je k njima s nekoliko plamenih jezičaka. A one se okrenuše i napadošega čeličnim krajevima krila i kandži. Polako ga izguraše iz sobe. Frike se još jednom osokoli ilukom i strijelom krenu natrag, ali prije nego ih je uspio dohvatiti, Harpije su zgrabile Princa iPrincezu i teturajući poletjele u visine. Frike je na kraju otkrio gdje se nalazilo pravo oružje ijoš jednom krenu za njima, ali Harpije su bile već daleko. Letjele su nebom prolazeći krozprolaz koji je spajao stvarni svijet i svijet mašte. Jadnik više ništa nije mogao učiniti osimzaprijetiti rukom i sjesti. Nadao se da ga Azzie neće gnjaviti pitanjima i tražiti objašnjenje.Stvarno mu nije bilo jasno što se desilo.

Ali kada već spominjemo gospodara, mogli bismo se zapitati gdje je nestao lordAzzie?

10.

Azzie je vrijedno radio u svom laboratoriju kada je osjetio da ga neko čarolijomdoziva. To se obično osjeti negdje duboko u trbuhu. Svim je demonima poznat taj fenomen.Osjećaj nije neugodan, ali u sebi nosi prizvuk nečeg što bi se trebalo desiti. Takvi doživljajidobro dođu onima koji besposleno sjede, ali ljudi su demone uglavnom dozivali kada su oviradili na nečem jako važnom.

"Prokletstvo!" reče. Ništa nije išlo po planu. Nije mogao otkriti koliko još dvoracmože stajati prazan. Tko zna koliko će još potrajati čarolije? A uz to mora i Princa i Princezuoživjeti prije nego im se tijela raspadnu.

A on je letio nekontrolirano zrakom. Nije bio u stanju izgovoriti magičnuprotuizreku za oslobađanje. Čak i da ju je znao nije bilo sigurno bi li djelovala. Općeniteizreke najčešće zakažu u presudnim trenucima.

Azzieje prolazio kroz prijelaznu fazu. Kada se oporavio, glava ga je boljela. Pokušaoje ustati, ali činilo se kao da mu je tlo bježalo pod nogama. Svaki put kada bi se pokušaouspraviti, pao je. Osjećao je i laganu mučninu.

Ležao je u pentagramu. Postoji li bolji način da vas netko začara?Već je slično doživio. Svaki demon naravno teži ka što aktivnije provedenom

vremenu među ljudima i zato se mora navići na povremene čarolije. Ljudski se rod obožavapoigravati s demonima baš kao i demoni s ljudima. Oduvijek su žene i muškarci dozivalidemone. Postoje mnoge priče proizašle iz naroda o sličnim situacijama. One govore opobjedama i pogreškama ljudi koji su krenuli tim putem. Ono što se nikada ne spominje jesu

51

načini na koje se takve stvari izvode. Ljudi u stvari ne znaju da je dozivanje duša jedan posvejednostavan postupak. Kraljevi su poznati po tome. Mnogi su držali demone kao sluge. Alinije baš uvijek bilo tako. Mnogi su demoni imali kraljeve za sluge.

"Vidiš oče, rekla sam ti da će doći."Bio je to glas Brigitte. Glas koji je izražavao pobjedu. Stajala je ispred i iznad njega,

djevojčica prljavog lica koja nije zaboravila na obećanje koje je iznudila od Azzija."Čini se da si uspjela", reče otac svojim dubokim glasom. Bio je to Thomas

Scrivener. Izgledalo je kao da se u potpunosti oporavio. Naravno, ničeg se nije sjećao. Nijeznao da je greškom proveo neko vrijeme u Paklu te da je tamo susreo Azzija. Kada ljudi znajupreviše, postaju opasni.

"O, pa to si ti!" reče Azzie prisjetivši se djevojčice koja ga je uhvatila uz pomoć"Lovca na duše" još u vrijeme kada je nadgledao oporavak njenog oca. "Što želiš?"

"Da ispuniš obećanje", reče Brigitte.Da, istina je, Azzie joj je obećao ispuniti jednu želju. Koliko god je pokušavao

zaboraviti na tu malu obvezu, tu je svijet magije koji svako obećanje dano ljudima od stranedemona bilježi kao fizički uvoz i prisiljava obvezanu stranu, na vrlo neugodan način, da svemora odraditi. "Pa," reče Azzie, "otvorite jednu stranu pentagrama! Dozvolite mi da izađemkako bismo mogli razgovarati:"

Brigitte se nagnu kako bi učinila ono što joj je Azzie rekao, ali otac ju uhvati ipovuče natrag. "Ne smiješ ga pustiti van! Izgubit ćeš moć nad njime."

Azzie slegnu ramenima. Vrijedilo je pokušati. "Gospodaru Scrivenere", reče, "recitesvojoj djevojčici da bude razumna. Hajde da riješimo naš mali problem, a onda ću ja moćivratiti se važnim poslovima."

"Ne slušaj što govori!" reče Scrivener kćeri. "Demoni su bogati. Možeš tražtitištogod želiš od njega. Baš sve!"

"Mislim da vam ipak moram pojasniti par detalja", reče Azzie. "To je samoopćeprihvaćeno mišljenje među ljudima. Vjerujte mi nema nikakve veze s istinom. Demonimogu ispunjavati želje prema individualnim moćima. Jedino vam demoni-glavešine - demonikoji vrše važne funkcije, mogu dati veliko bogatstvo. A ja, ja sam samo jedan običan demonkoji živi na državnoj plaći."

"Želim novu lutku", reče Brigitte ocu. Azzie se nagnu prema naprijed. To zapravo inije bila želja budući da nije bila upućena direktno njemu. Ali kada bi samo ponovila ...

"Lutku, Brigitte? Je li?" upita. "Mogu ti dati najljepšu lutku na svijetu. Čula si zaKraljicu Sjevera, zar ne? Ona ima malu kuću lutaka s malim figurama koje obavljaju razneposlove. Mišić ljubimac trčkara naokolo i još štošta. Ne sjećam se točno svega. Želiš li da ti judam?"

"Čekaj!" povika Scrivener još uvijek pridržavajući Brigitte. "On nas pokušavaprevariti, kćeri. Ovaj demon može čuda činiti. Može te učiniti bogatom. Može te pretvoriti uPrincezu ..."

"Čekajte malo!" reče Azzie. "Moram vam reći da to baš i nije tako.""Poželi nešto veliko!" reče Scrivener. "Ili još bolje, dozvoli meni da poželim nešto, a

ja ću zaželjeti toliko toga da ćemo i ti i ja postati bogati. Tada ćeš moći kupiti sve lutke ovogsvijeta. Tada ćeš moći kupiti sve o čemu si uvijek sanjala."

"Hoću li i tada morati pospremati i prati suđe?" upita Brigitte."Ne. Imat ćemo sluge", reče Scrivener."A hoću li morati musti krave, hraniti piliće i obavljati druge poslove na farmi?""Naravno da ne", reče Scrivener."Ne vjeruj mu Brigitte!" upozori ju Azzie. "Ja ću ti reći što bi bilo najbolje. Poželi

nešto lijepo i dozvoli mi da te iznenadim. Što misliš o tome?""O čemu govoriš?" upita Scrivener. "Moraš bar poželjeti veliki posjed!""Nemoj ga slušati!" reče Azzie. "On ti uvijek prijeti, zar ne? A sjećam se dana kada

je bio presretan zbog pomoći koju sam mu pružio.""Što to govoriš?" upita Scrivener. "Nikada te prije nisam vidio.""To ti misliš", reče Azzie. "Brigitte, koje boje želiš na svojoj kući lutaka?""Ma kada smo se to ti i ja sreli?" upita Scrivener.

52

"Ono što stvarno želim, " reče Brigitte, "je...""Čekaj!" viknu Scrivener. "Ako poželiš nešto bez veze, srušit ću tvoje skrovište,

mlada damo.""Prestani vikati na mene!" reče Brigitte."Ja ću se pobrinuti za to", reče Azzie i načini nekoliko pokreta ručnim prstima.Thomas Scrivener otvori usta kako bi rekao nešto, ali glasa se nije moglo čuti.

Naprezao je jezik, pomicao ga, njegovi su se obrazi napuhavali i ispuhavali, ali ništa se niječulo.

"Što si učinio?" upita Brigitte."Ispunio sam tvoju želju", odgovori Azzie. "Nikada više neće vikati na tebe. Na tebe

ili na bilo koga.""To nije pravedno", reče Brigitte. "Govorila sam svom tati, a ne tebi. Još uvijek mi

duguješ jednu želju.""Ma hajde Brigitte!" reče Azzie. "Poželi već jednom nešto. Nemam ja vremena za

gubljenje."Thomas Scrivener još jednom pokuša nešto reći. Njegovo je lice bilo ružičasto, a

njegove su oči iskočile poput tvrdo kuhanih jaja. Bio je to gnjusan prizor. Brigitte se počelasmijati, ali ubrzo ju nešto prekine. Nešto se pojavilo u zraku.

Nešto što je polagano poprimalo kruti oblik.Bila je to Ylith. Došla je niotkuda. Izgledala je zapušteno. Dim je još uvijek izlazio

iz jednog kraja njene metle."Azzie!" viknu. "Dobro da si mi ispričao sve o ovom malom problemu s

djevojčicom i željom. Još je bolje šio sam se svega sjetila. Je li sve u redu?""Pa zar ne vidiš?" upita Azzie. "Još uvijek pokušavam natjerati ovo dijete da poželi

nešto kako bih mogao održati obećanje i otići odavde. Ali se ona i njen otac neprestanoprepiru oko pitanja što poželjeti."

Thomas Scrivener se molećivo pokuša obratiti Ylith."Sto si mu učinio, Azzie?" upita Ylith."Pa," reče, "Brigitte je rekla da želi da ušuti, a ja sam ga ušutkao.""O Azzie, prestani se igrati! Mala djevojčice što želiš bili kada odrasteš?"Brigitte razmisli. "Kad sam bila mala, željela sam biti princeza.""Ne znam može li ti Azzie tu pomoći", reče Ylith."Ali to više ne želim", reče Brigitte. "Sada želim biti vještica.""A zašto to želiš?""Zato što si i ti vještica", odgovori Brigitte. "Želim biti poput tebe! Želim jahati

metlu i čarati ljude!"Ylith se nasmija. "Azzie, što misliš o tome?""Jedna vještica više. Hoće li to išta promijeniti?" upita Azzie. "Je li to tvoja želja,

dijete? Želiš li biti vještica?""Da", reče Brigitte odlučno.Azzie se okrenu Ylith. "A što ti misliš?""Pa, s vremena na vrijeme uzimam učenike. Brigitte je još uvijek premlada, ali za

nekoliko godina ...""Molim vas!" reče Brigitte."Dobro", reče Ylith."OK", reče Azzie. "Tvoja je želja moja zapovijed. A sad mi dozvoli da odem.""Ali prvo vrati dobar glas mome ocu!"Azzie učini ono što se od njega tražilo. Thomas Scrivener se odmah uputi prema

Brigitte kako bi ju udario, ali njegovu je ruku zadržala neka nevidljiva sila."Što si učinila?" Brigitte upita Ylith."To ti je magija", reče Ylith, a onda se okrenu Scriveneru. "Budi dobar prema svojoj

maloj djevojčici. Za par će godina raditi pite od vas, a do tada ćete se morati suočavati i samnom."

53

Terce1.

Pošto je Brigitte oslobodila Azzija, Ylith je užetom povezala dvije metle i s Azzijemiza sebe odletjela u Augsburg. Uživala je u letu s mladim, zgodnim demonom iza sebe.Žmarci su ju proželi u trenutku kada joj je Azzie rukama, kojima se držao za njena ramena,slučajno dirnuo grudi. Kako je lijepo bilo letjeti sa svojim voljenim visoko iznad oblaka! Natren su svi grijehovi i sve grešne misli nestale, kao i pitanja Dobra i Zla, dok su takoposkakivali na nebeskom plavetnilu i prolazili kroz ružičaste oblake najljepših oblika koji suse pred njihovim očima mijenjali i stapali jedni u druge. Azzie je također uživao, ali žurio jekući. Morali su preuzeti dva mlada tijela od Harpija.

U vili, Ylith se pružila prilika da opere kosu, napravi punđu i učvrsti ju ukosnicama.Tek tada je bila spremna za put.

Uzela je novu metlu i na njoj odletjela u visine. Letjela je strelovito. Vješto jeupravljala metlom. Zemlja je postajala sve manja i manja. Stigla je do veličanstvenih nebeskihkrnljevstava. A gore je tražila i tražila, ali Harpije nije mogla pronaći. Kružila je oko planeteZemlje vanjskim slojevima atmosfere, ali njih nigdje nije bilo. A onda ugleda trapavogpelikana koji ju je upitao: "Tražiš li Harpije s dva smrznuta tijela? Rekle su mi da im jedosadilo čuvati ih i zato su ih ostavile na sigurnom i vratile se svojim sestricama."

54

"Jesu li ti još nešto rekle?" upita Ylith manevrirajući metlom kako bi smanjila brzinui mogla pratiti usporenog pelikana.

"Spominjale su samo nekakvu mah-jong igru", reče pelikan."Jesu li ti možda rekle gdje se nalazi to sigurno mjesto?""Ne", reče pelikan. "Htio sam ih upitati, ali već su bile odletjele. A ja ih nisam

nikako mogao stići. Znaš i sama kakve se brzine postižu uz pomoć modernih mjedenih krila.""U kojem su smjeru odletjele?" upita Ylith."Prema sjeveru", reče pelikan pokazujući pravac svojim krilima."Istinski sjever ili magnetski?""Istinski", reče pelikan."Onda mislim da znam gdje su", reče Ylith.Okrenula se prema sjeveru i nagazila na gas. Znala je da će na jakom vjetru njene

oči nateći i narušiti joj izgled. Na brzinu je preletila zemlju Franaka. Zatim je prošla obaleprošarane fjordovima gdje su Sjevernjaci još uvijek štovali Stare Bogove i borili se batinama,sjekirama i drugim zemljoradničkim alatkama. Prošla je i Laponiju gdje su Laponci osjetilinjeno prisustvo dok su putovali na svojim sanjkama koje su vukli jeleni, i koji su odlučilipraviti se kao da ju ne vide budući daje to najbolje rješenje kada su u pitanju dvosmislenifenomeni. Konačno je stigla na Sjeverni pol, ali onaj pravi, koji je egzistirao na zamišljenojtočki između istinskog i apsolutnog sjevera. Bila je to točka nepristupačna običnimsmrtnicima. Prošavši kroz veo realnosti u kojem je ona bila smještena, ugledala je ispod sebeselo Djeda Božićnjaka.

Sagrađeno je na čvrstom komadu leda koji poput kapice stoji na vrhu. Kuće su bilelijepe. Djelomično su bile izgrađene iz drveta, i obložene hrastovinom. Na pdnoj se stranimogla vidjeti radionica gnomova Djeda Božićnjaka koji su izrađivali poklone za svakojakesmrtnike. Te su radionice svugdje jako poznate. Ono koje manje poznato jest da se tu u jednojmalenoj prostoriji čuvaju Dobro i Zlo koje se odašilje na Zemlju.

Svaki je poklon u sebi sadržavao nešto Dobra i ponešto Zla. Nije se znalo o komeovisi kojem će se smrtniku posrećiti, a kojem ne. Ali Ylith se činilo, dok je tako šetalaradionicom i promatrala male gnomove koji su vrijedno radili čekićima i odvijačima, da sesve dešava posve slučajno. U središtu radnog stola nalazio se lijevak u koji su upadali malikomadi Dobra i Zla od kojih je svaki podsjećao na buket cvijeća. Patuljak bi, bez prethodneprovjere, sadržaj pakirao u božićne poklone.

Ylith je zapitala gnomove jesu li nedavno bile u posjeti dvije Harpije s dva smrznutatijela. Uznemireni su gnomovi odmahivali glavama. Izrada i punjenje poklona je veoma važnadjelatnost i zato je svatko tko bi pokušao s ljudima razgovarati, narušavao ritam rada. Jedanod njih joj glavom pokaže stražnji dio radionice. Ylith se uputi u tom smijrru i na kraju dugesobe ugleda vrata na kojima je bio natpis: "URED DJEDA BOŽIĆNJAKA". Prišla je vratima,pokucala i ušla.

Djed Božićnjak je bio ogroman debeli čovjek s blagim izrazom na licu. Ali izgledčesto vara. Bio je namršten, a njegovo je lice bilo ispijeno i umorno dok je govorio u školjke.

"Dobar dan! Je li to Nabava? Želio bih porazgovarati s nekim."Odgovor je stigao kroz glavu pavijana, prepariranu i obješenu na zid."Da, ovo je Nabava. S kime razgovaram?""Božićnjak ovdje. Djed Božićnjak.""Da, gospodine Božićnjak, imate li ovlaštenje za razgovor s nama u Nabavi?""Čini se da niste čuli za mene", reče Djed Božićnjak. "Ja sam onaj koji raznosi

poklone prema novom kalendaru svakog 25. prosinca.""Ah, taj Djed Božićnjak. A kada ćete početi donositi poklone nama demonima?""Zauzet sam poklonima za ljude",reče Djed. "I u vezi s time imam jedan problem ...""Samo minutu", reče glas. "Spojit ću vas s činovnikom koji pomaže u rješavanju

problema."Djed Božićnjak uzdahnu. Opet je na čekanju. Tada spazi Ylith koja je baš u tom

trenutku ušla u sobu.Trepnuo je tri puta iza svojih malenih kockastih naočala."O dragi Bože! Pa ti nisi patuljak, zar ne?"

55

"Ne", reče Yltih. "A nisam ni jelen. Ali mogu vam pomoći u ovoj vašoj slatkojigrici. Dojahala sam ovamo na metli."

"Onda ti mora da si vještica.""Pogodili ste.""Hoćeš li me začarati?" upita Djed Božićnjak molećivo. Ugledavši čarobnu opremu

koja je visila na unutrašnjem dijelu Ylithinog plašta koji je vijorio na vjetru, počeo je sliniti."Znate, ne bih imao ništa protiv kada biste me začarali. Nikome nikada ne pada napamet dazačara Djeda Božićnjaka. Kao da meni nije ponekad potrebna zabava. Tko meni donosipoklone? Jeste li ikada o tome razmišljali? Uvijek daj. Samo daj. Cijelo vrijeme poklanjaj. Ašto ja dobivam nakon svega?"

"Zadovoljstvo. Vi svojim djelima grijete srca.""Ma njima je stalo samo do poklona, a ne do mene.""Vi ste samim time što poklanjate dio poklona", reče Ylith.Djed Božićnjak nato utihne i načas razmisli. "Stvarno mislite tako?""Pa je li bilo što drugo moguće?""Pa dobro onda. Mogu li vas upitati što radite ovdje? Tu su samo jeleni, gnomovi i,

naravno, ja.""Došla sam", reče Ylith, "preuzeti pakete koje su ovdje ostavili za mene.""Pakete? Kakve pakete?""Jedan ženski I jedan muški. Oboje su ljudi. Smrznuti su. Harpije su ih donijele

ovdje.""Ah te odvratne Harpije", uzviknu Djed Božićnjak. Ostavile su iza sebe miljama dug

žuti trag na snijegu.""A što je sa smrznutim ljudima?""Oni se nalaze odostraga u spremištu.""Ništa, onda ću ih pokupiti", reče Ylith. "Oh da, još nešto. Na Zemlji se nalazi

malena djevojčica po imenu Brigitte Scrivener.""Maleno, prljavo dijete, do zla Boga nepristojno?" Djed Božićnjak je uvijek pamtio

djecu."Da, to je ona. Želim da joj ove godine poklonite kuću za lutke punu figurica koje se

kreću i raznobojnih tapeta.""Znači mora da je bila jako dobra, zar ne?""Bože, nema veze s time", reče Ylith. "Jedan joj je demon obećao ispuniti želju.

Kuća je dio duga.""A zašto onda nije došao demon i sam me zamolio?""Imao je važnijeg posla. Ta znate kakvi su demoni."Djed Božićnjak kimnu glavom. "OK. Dobit će poklon. Želite li da se pobrinem da

ove godine dobije i malo više Dobra?"Ylith pažljivo razmisli. "Ne, dajte joj samo ono što je obično uključeno. Moramo

riskirati. Neka dobije onoliko sreće koliko joj je suđeno.""Mudro rečeno!" reče Djed Božićnjak. "Ali prije nego me napustiš, dozvoli mi da i

tebi poklonim nešto.""O čemu to govorite?""Ovome", reče Djed Božićnjak i otkine komadić tkanine s donjeg dijela njegove

halje."Hvala lijepo, ali ne treba", reče Ylith. "Trenutačno je poklon ono što mi najmanje

treba. Sačuvajte ga za neku drugu sretnicu.""Ali nitko me nikada ne posjećuje ovdje", potuži se Djed Božićnjak. "Samo patuljci i

jeleni.""Baš šteta!" reče Ylith i odšeće do skladišta. Iznijela je tijela Dražesnog Princa i

Uspavane Ljepotice. Bili su duboko smrznuti i teški poput samog grijeha. Morala se poslužitispecijalnim moćima vještica kako bi ih podigla.

"Preporučite me nekoj od vaših prijateljica vještica", viknu Djed Božićnjak. "Reciteim da ću im pokloniti nešto lijepo."

56

"Reći ću im", reče Ylith. "Vještice obožavaju poklone." A zatim se podignu u visinenoseći Dražesnog Princa i Uspavanu Ljepoticu prema Azzijevoj vili u Augsburgu. Hitala jekako bi što prije stigla.

2.

Azzie je nervozno koračao po vrtu kad mu je Frike prišao i rekao: "Gospodaru, činimi se da dolazi." Prstom je pokazivao na istočni dio neba.

U trenutku kad je Azzie pogledao u tom smjeru, Ylith se pojavila s četiri metle i dvasmrznuta tijela užadima pričvršćenim za njih.

"Pazi kako ih stavljaš na zemlju", reče Azzie u trenutku kad se ona spremala sletjeti."Nikad ne govori vještici kako da upravlja metlom!" reče Ylith elegantno spustivši

teret tik ispred ulaznih vrata u laboratorij."Konačno!" reče Azzie žurno krenuvši prema tijelima kako bi provjerio u kakvom su

stanju. "Dugo ti je trebalo da se vratiš, zar ne?""I to mi je zahvalnost", reče Ylith. "Sljedeći ćeš put ti otići u potragu za svojim

tijelima, a ja ću te čekati pa ćemo vidjeti koliko će ti trebati vremena da ih pronađeš. A i samćeš u potragu za očima."

Azzie u trenutku smekša. "Oprosti, ali moram žurno započeti s pripremama ili ovodvoje neće nikada biti ipremno za natjecanje. Nabavio sam još ichora. Predlažem daDražesnog za sada ostavimo u vili, a Uspavanu ćemo Ljepoticu odnijeti u dvorac i tamo juoživjeti."

"Kako želiš", reče Ylith."Sve teče po planu", reče Azzie u trenutku kada su Dražesnog zbrinuli. "Nadam se

da je sve u redu s dvorcem. Krenimo odmah!"Tako i učiniše. Ylith je nosila Uspavanu Ljepoticu, još uvijek duboko smrznutu, a

Azzie ju je uz pomoć svojih letačkih sposobnosti pratio noseći Frikea. Sa sobom je ponio ivreću punu zaliha i čarobnih potrepština.

"Hoćeš li već jednom zapaliti tu vatru?" upita Azzie Frikea nešto kasnije kada sustigli u dvorac. Nalazili su se na gornjoj etaži na kojoj je soba za Ljepoticu već prije bilaspremljena. Kao prvo, morali su ju oživjeti.

"Imaš li oči?" upita Azzie."Da. Evo ti ih", reče Ylith. "Dobila sam ih od Chodlosa - slikara koji je naslikao

Magdalenu.""A za Dražesnog Princa?""Oči zmaja Skandera.""Jako dobro", reče Azzie. "Pitam se zašto je u ovoj sobi još uvijek ovako hladno."Frike je pokušavao zapaliti vatru u kaminu u spavaćoj sobi već više od sat vremena,

ali mjesto je još uvijek bilo ledeno. Činilo se kao da kameni zidovi upijaju toplinu. Ovakvimse tempom Uspavana Ljepotica nikad neće otopiti. Kroz led su mogli nazrijeti crte njenogprekrasnog lica. U takvim je okolnostima izgledalo pomalo izobličeno. Šavovi koji su ostalinakon Frikeovog rada nisu se mogli vidjeti. Noge plesačice je zašio na srednjem dijelu bedarašto je djelovalo poput podvezica. Frike je stvarno bio jako vješt.

Ali zašto se led ovako polagano topio? Je li ga netko začarao? Azzie je kandžomzagrebao površinu leda i otkrio da pomaka gotovo da i nije bilo.

Vatra još uvijek nije bila dovoljno jaka. Azzie je prije nekog vremena dozvao čari zaugrijavanje sobe, no činilo se da još uvijek nisu djelovale. Još jednom ih je dozvao koristećicrnu kreditnu karticu kako bi osigurao dostavu. U trenutku se ču tiha eksplozija i nova čarolijaza ugrijavanje doleti u sobu. Bila je lijepo umotana u neprovidnu koru od jajeta.

"Konačno!" reče Azzie i slomi školjku. Čarolija je tiho curila kroz rupicu i za časpovisila sobnu temperature za desetak stupnjeva.

"Sada možemo početi s oživljavanjem." reče Azzie kada se uvjerio da se led počeotopiti. "Frike brzo! Ichora!"

Sluga došepa do mrtve Princeze i prosu ichor po njenom licu."Sada specijalna izreka za oživljavanje", reče Azzie i izrecitira ju.

57

Tijelo, koje su sastavili iz različitih ljudskih dijelova, koja su vrijedno skupljali, jošje uvijek ležalo beživotno, blijedo poput smrti. Zatim primijetiše blagi trzaj na njenom obrazu.Njene se prekrasne usne razdvojiše. Jezikom je polizala ichor oko usta. Tada se i njen maleninos raširi, tijelo se uzmeškolji i ponovo opusti.

"Brzo!" poviče Azzie. "Stavite joj oči!"Oči su jednostavno pripasali. U tom je trenutku još je jedna izreka bila potrebna.

Izreka za vid. Izreka koja se teško pronalazi, ali ovaj put su je začudo iz Nabave brzodostavili. Azzie je pjevušio nešto Princezi, a oči su joj se polagano otvarale. Njene su oči,poput safira, još jednom progledale. Pogledala je oko sebe i sasvim tiho prostenjala.

"Tko ste vi?" upita. Njen je glas bio snažan i otresit. Izgledala je zlovoljna što seAzziju nije nimalo dopadalo. No na sreću on nije bio taj koji ju mora zavoljeti. To je biozadatak Dražesnog Princa.

Princeza, tek uskrsnula, nije se ničega sjećala. Došao je trenutak kada su joj moralisve objasniti.

"Tko ste vi?" uzviknu još jednom."Ja sam tvoj ujak Azzie", reče Azzie. "Zar me se ne sjećaš?""Ah. Da. Naravno", reče Uspavana Ljepotica premda se ničega nije sjećala. Smrt joj

je izbrisala sve - ono lijepo kao i ono ružno."Sto se zbiva, ujače Azzie? Gdje je mama?"Štogod takvo se moglo i očekivati. Sva živuća bića polaze od pretpostavke da imaju

mamu. Nigdje, niti u najdubljoj svijesti ne postoji misao koja bi im ukazivala da ih je moždanetko sašio iz komada.

"Mama i tata ili je možda primjerenije reći Njihova Veličanstva su začarani", rečeAzzie.

"Jesi li to rekao Njihova Veličanstva?""Da, drago moje dijete. A ti si naravno Princeza. Uspavana Princeza koja želi

osloboditi svoje roditelje.""Što? Oh, da", reče Princeza. "Dakle ja sam Princeza.""Možeš ih spasiti", reče Azzie. "Ali tek onda kada se i ti oslobodiš svoje čarolije.""Zar sam i ja začarana?""Na žalost da, drago moje dijete.""Pa oslobodi me onda!""Bojim se da ja to ne mogu učiniti", reče Azzie. "Ja nisam prava osoba za takav

zadatak.""Hm. A što mi je?""Ti si uspavana. Kojih dvadeset sati dnevno provodiš spavajući ili drijemajući. Zovu

te Uspavanom Ljepoticom. I samo te jedan čovjek može spasiti. Njegovo je ime DražesniPrinc."

"Dražesni Princ? Tko je to?""Nisi ga nikada prije srela. Dražesni Princ je dobričina. Zgodan je. Dolazi iz dobre

obitelji i tek je nedavno saznao o tvojoj nesreći. Trenutačno se suočava s velikim opasnostimakako bi došao do tebe i svojim te poljupcem probudio."

Princeza je neko vrijeme bila tiha. Razmišljala je. "Baš dobro zvuči. Jeste li sigurnida ja ovo ne sanjam?"

"Vjeruj mi moja mala djevojčice, ovo nema nikakve veze sa snom premda je svakoiskustvo koje proživljavamo u snu ili na javi, u životu kao i u smrti, možda samo san. Aliostavimo metafiziku. Ovo je stvarnost, a ti si začarana. Zato te zovu Uspavana Ljepotica.Jasno ti je da u ovom trenutku ne spavaš, ali to je zato što moraš porazgovarati sa mnom i čutinekoliko savjeta koje ti moram dati."

"A možda čarolija ne djeluje?""Bojim se da djeluje", reče Azzie i neprimjetno izvadi prašak za spavanje iz svoje

torbice i uz pomoć igle ga aktivira.Princeza zijevnu. "U pravu si. Tako sam umorna. Ali ništa nisam jela.""Spremit ćemo ti nešto dok budeš spavala", reče Azzie.

58

Princeza sklopi oči i ubrzo zaspa tvrdim snom. A Azzie ju, praćen budnim okomYlith, odnese u spavaću sobu.

***

U danima koji su uslijedili svima je postalo jasno da sa Princezom neće sve ići bašlako. Bila je neposlušna. Nije slušala Azzija, kao ni YIith koja je svojim umiljatim iočaravajućim glasom uspjela doprijeti do djevojke, a da se pritom nije morala predstaviti kaoujna ili na primjer majka.

Princeza je uistinu bila lijepa. Imala je divne maslinasto smeđe noge plesačice, nakoje se nastavljao trup i bijela bedra, te glava sa bujnom plavom kosom. Zbog tamnih nogučinilo se kao da je nosila svilene čarape. Što nikako nije štetilo njezinoj lepoti.

Ali te su noge predstavljale problem. Činilo se kao da su zadržale svoju karmu.Princezu je držala manija plesa. Azzie je bio prisiljen isprobati nekoliko čarolija kako bi juobuzdao.

Ali čak i u snu Princeza je hodala. Njene su je duge noge uvijek vodile u salu zaplesanje gdje bi plesala flamengo na muziku koju je samo ona mogla čuti. Poseban je oprezbio neophodan kada su bila u pitanju njena noćna putovanja.

"Ylith!" reče. "Hoćeš li ostati tu i pripaziti na nju? Čini mi se da još uvijek nijestabilna. Mogla bi pasti i ozlijediti se. Ali moram priznati da ima duha i da će zasigurnoučiniti ono što očekujem od nje."

"Možda", reče Ylith. "Ah da, nisam ti rekla da sam zamolila Djeda Božićnjaka daBrigitti pokloni kuću lutaka za Božić."

"Ti misliš na sve. Baš ti hvala.""Ovo ti govorim u slučaju da si zaboravio na svoje obećanje.""Pa kako bih mogao zaboraviti", reče Azzie. "Stvarno sam ti zahvalan. Pripazi na

nju, molim te!""Sve ovo činim samo zbog tebe Azzie", reče Ylith raznježena."A ja ti još jednom zahvaljujem na svemu", reče Azzie službenim glasom. "A sada

moram oživjeti i pripremiti Dražesnog. Vidimo se kasnije!"Ylith je kimnula glavom i promatrala svog ljubavnika koji je nestajao u svjetlu

vatrometa. Zašto je dozvolila sebi da se zaljubi u jednog demona? A ako je to baš morao bitidemon, zašto je izabrala Azzija? Odgovora nije bilo. Sudbina se ponekad čudno poigrava.

3.

"Nadam se da s njime nećemo imati problema", reče Azzie. "Jesi li pripremiozmajeve oči, Frike?"

"Jesam, gospodaru", odgovori Frike i otvori kožnu torbu u kojoj su se nalazilezmajeve oči uronjene u mješavinu ichora, slane vode i octa. Obrisao je ruke o svoj triko iizvadio ih. Higijena je u to vrijeme igrala jako važnu ulogu.

"Krasno, zar ne?" reče Azzie stavivši ih u očne duplje Dražesnog Princa i sipajućiichor na krajevima.

Tako je i bilo. Oči su bile lijepe. Sjajne. Boje sivkastog topaza."Moram priznati da sam pomalo zabrinut", reče Frike. "Mislim da će zmajeve oči

otkriti smicalicu.""Pa takve su oči potrebne junaku.""Nadam se da neće prozrijeti ovu podvalu?" upita Frike pokazujući na vilu, Azzija i

sebe."Ne brini, moj dragi Frike." reče Azzie. "U ovakvim okolnostima zmajeve oči ne

mogu otkriti prijevaru. One imaju sposobnost otkrivanja laži i opsjena kod drugih, a ne u sebi.Sigurno je da ga neće biti jednostavno voditi, ali naš Dražesni Princ neće biti dovoljno mudarda bi mogao otkriti što ga je snašlo."

"Pogledajte!" viknu Frike. "Pa on se miče!"Azzie je bio spreman odigrati još jednom svoju ulogu Ujaka. "Dragi mladiću!"

govorio je nježno istovremeno milujući njegovu zlatnu kosu.

59

"Gdje sam?" upita Dražesni."Bolje bi bilo da se zapitaš tko si?" reče Azzie. "A onda ćeš htjeti znati tko sam ja. A

gdje se nalaziš dolazi kao treće od vitalnih pitanja. ""Pa dobro onda ... tko sam ja?""Ti si Princ čije pravo ime ne znam, ali svi te zovu Dražesnim Princom.""Dražesni Princ", ponovi mladić i sjedne. "Pretpostavljam da onda mojim venama

teče plava krv. Jesam li u pravu?""Da, mislim da je to točno", odgovori Azzie. "Ti si Dražesni Princ, a ja sam tvoj

ujak Azzie."Dražesni Princ taj odgovor prihvati bez razmišljanja."Zdravo, ujače Azzie! Ne mogu te se sjetiti, ali ako ti tako kažeš, nemam ništa

protiv. A sada pošto sam saznao tko sam i tko si ti, reci mi gdje se nalazimo?""Naravno", reče Azzie. "Nalazimo se u Augsburgu.""Krasno", reče Dražesni neuvjerljivo. "Čini mi se da sam oduvijek želio posjetiti

Augsburg.""Zelja ti je uslišena", reče Azzie, a u sebi se smijao liku koji je stvorio. "Imat ćeš ga

prilike razgledati za vrijeme obuke i na kraju kad ćeš ga napustiti kako bi obavio zadatak kojisam ti namijenio."

"Zadatak? Moj zadatak, ujače?""Da, mladiću. Nekoć, prije nesreće, bio si poznati ratnik. Ali nesreća ti je izbrisala

pamćenje.""Sto se desilo ujače?""Borio si se protiv neprijatelja. Ubio si mnoge. Vješt si sa sabljom, ali jedna se hulja

došuljala s leda i udarila te po glavi.""Pa to je nepravda!'"Ljudi znaju biti nepravedni", reče Azzie. "A ti si isuviše dobar da bi to znao. Ali

nije važno. Tvoje čisto srce i uzvišen duh pobjeđuje svugdje.""Znači nije sve tako crno", primijeti Dražesni. "Želim da ljudi imaju dobro mišljenje

o meni.""Tako će i biti, moj dragi dječače. Ali tek kada učiniš velika i dobra djela koja ti je

sudba namijenila.""A što to moram učiniti?""Savladati sve prepreke na koje ćeš naići na putu do Uspavane Princeze.""Koga? O čemu to govoriš?""Govorim o zadatku koji će te učiniti poznatim širom svijeta i donijeti ti sreću

nezamislivu običnom čovjeku.""A ha. Ne zvuči loše! Hajde ujače, reci mi nešto o Uspavanoj Ljepotici koju si

spomenuo.""Ljepotica koja drijema, a ne Uspavana Ljepotica. Ali i to je jednako teško stanje.

Dječače, zapisano je da ju jedino tvoj poljubac može probuditi. A kad se probudi i ugledatebe, zaljubit će se. A i ti ćeš se zaljubiti u nju. Tada ćete zajedno spoznati blaženstvonepoznato običnim smrtnicima."

"Bit će zabavno, zar ne?" upita Princ. "Ne misliš li i ti tako?""Zabava nije pravi izraz za užitke koje ćeš doživjeti.""Fantastično!" reče Princ uzbuđeno. Zatim ustade i pokuša napraviti nekoliko koraka

po sobi. "Hajde, krenimo! Ja ću ju poljubiti, a onda ćemo se zajedno zabavljati.""Ali nije sve baš tako lako", reče Azzie."Zašto?""Nije lako doći do Princeze. Moraš se suočiti s mnogim opasnostima.""Kakve opasnosti? Opasne?""Bojim se da je tako", reče Azzie. "Ali ne brini, pobjedit ćeš sve što ti se nađe na

putu kada prođeš obuku koju smo Frike i ja za tebe organizirali.""Učinilo mi se da si rekao da sam već spreman.""Da, ali još malo obuke neće biti na odmet.""Iskreno rečeno cijela priča zvuči jako opasno", prizna Princ.

60

"I mora biti takva", reče Azzie. "Tako je uvijek u takvim situacijama. Ali to nijevažno. Ne brini, bit ćeš u redu. Frike i ja ćemo ti objasniti sve što ti je potrebno i onda ćeškrenuti."

"Ali oružje je samo po sebi opasno. Drugi te ljudi mogu ubiti njime. Toliko znam.""Kako i ne bi sa svojim kukavičkim srcem", pomisli Azzie, a naglas reče: "Imat ćeš

specijalno oružje kojem se nitko neće moći suprotstaviti. I čarolije. I čarobne mačeve.""Mačeve?" upita začuđeno Dražesni. Na njegovom se licu očitovalo gađenje.

"Sjećam se mačeva. Stravični, zašiljeni predmeti kojima se ljudi služe kako bi na drugimljudima ostavili gadne ožiljke."

"Ali nikada ne smiješ zanemarivati razloge zbog kojih to čine." reče Azzie. "Morašmisliti na Princezu. Sudjelovat ćeš u teškim bitkama, ali, vjeruj mi, pobjedit ćeš."

"Ja to ne mogu učiniti", reče Dražesni. "Žao mi je, ali nisam ja za takve zadatke.""A zašto ne?" upita Azzie."Zato što imam savjest.""K vragu, što to govoriš? Pa tek si se rodio. Zapravo, probudio si se iz sna koji su

uzrokovale rane koje si zadobio. Kako tako odjednom možeš biti tako savjestan?""Zato što sve znam", odgovori Dražesni. "Znam da kad bih se našao u situaciji u

kojoj je nasilje neizbježno, onesvijestio bih se."Azzie pogleda Frikea koji je buljio u jednu točku na zidu. Njegov se stav mogao

jednostavno protumačiti. Znao je da se Frike u sebi smijulji situaciji u kojoj se našao nakonšto je prošao sito i rešeto kako bi sastavio Princa. Zaštoje zadržao njegovo kukavičko srce?

"Mislim da je došlo vrijeme da razjasnimo neke sitnice", Azzie. "Proći ćeš obuku.Zatim ćeš uzeti čarobni mač koji će te dovesti do pobjede, a onda ćeš se upustiti upustolovinu."

"A što ako se ozlijedim?""Dražesni Prinče," reče Azzie oštro, "najbolje bi bilo da savladaš strahu sebi. Vjeruj

mi, tek kada dobiješ čarobni mač, znat ćeš što sve možeš učiniti s njime. U suprotnom ću temorati kazniti. A budući da imam prijatelje među demonima, ono što bi te moglo zadesiti jegore od svega zamislivog. Idi u svoju sobu i operi se! Vrijeme je za jelo."

"A što ćemo jesti?" upita Dražesni. "Neki francuski specijalitet. Nadam se prelivennekakvim ukusnim umakom."

"Teletinu i krumpire", reče Azzie. "Mi ovdje izgrađujemo ratnika, a ne plesačicu.""Dobro ujače", reče Dražesni i ode. Azzie je prijekorno pogledao Frikea i zabranio

mu da bilo što kaže. Sluga također ode. Azzie je pronašao stolicu i sjeo ispred kamina. Moraoje smisliti još nešto. Bio je siguran da će Dražesni, čim se nađe u opasnosti, okrenuti i pobjećiglavom bez obzira. A takav bi preokret izložio Azzija ruglu. U sva tri svijeta. Tako nešto nijebilo prihvatljivo.

4.

Sljedećeg je jutra započela obuka. Počeli su s mačevanjem. Za mladića kojegaočekuju velike bitke, vještina s mačem je više nego korisna. Ako se pravilno koristi, mačubija baš sve. Dražesni je pokazao značajanu prirodnu nadarenost. Njegova su desna ruka itrup pripadali poznatom lokalnom mačevaocu što se moglo vrlo dobro uočiti u trenucima kadaje ovaj napadao i branio se. Napredovao je oslanjajući se na desno stopalo, a kod povlačenjaje vješto mahao mačem. Čak se niti Azzie nije mogao pohvaliti takvom vještinom. Nekolikoje puta bio snažno potisnut lukavim potezima mladog Princa.

Ali nije bio u stanju zadržati prednost. Azzie, koji je na sebi nosio lepršavu tuniku isamo blažu čaroliju za mačevanje za gornji dio tijela, uvježbavao je s Dražesnim osnovnepokrete.

"Hajde, možeš ti to!" rekao je Azzie uspuhano dok su skakutali po travnjaku."Ali ne želim vas povrijediti ujače." reče Dražesni."Vjeruj mi, ne možeš mi ništa. Hajde već jednom, napadni me!"Dražesni pokuša, ali prirođeni nedostatak hrabrosti ga spriječi. Kadgod bi mu se

približio i doveo se u situaciju u kojoj bi bez problema mogao zadati pobjednički udarac,ustuknuo bi, a mali bi demon uzmaknuo.

61

Još gore, kad bi ga Azzie žustro napao, ovaj bi se prepao i pobjegao.Frike je gledao i zabrinuto kimao glavom. Tko bi rekao da će jedan tako mali dio

ljudskog tijela, kao stoje srce, biti tako superioran.Azzie je pokušavao s raznoraznim čarolijama nadajući se da će time uspjeti ohrabriti

Princa, ali nešto se u njemu snažno opiralo.U trenucima odmora, Dražesni bi se povukao u sjenicu i tamo se zabavljao sa

svojom kolekcijom lutaka. Bez obzira na svoj macho izgled, igrao se lutkicama, oblačio ih isvlačio i organizirao čajanke. Azzie je neko vrijeme i razmišljao da mu ih otme nadajući se dabi ga ovaj zbog takve geste napao, ali Frike mu je savjetovao suprotno.

I morao se složiti s time. Situacija je nalagala hitno i neizbježno djelovanje. Ali prijepromjena, morali su mu nabaviti čarobni mač.

U Nabavi su stalno obećavali, ali nikako nisu uspijevali pronaći ništa što biodgovaralo. Imali su na pretek mačeva koji uglavnom donose sreću, ali niti jedan nijeposjedovao prave čari. Nisu posjedovali moć kojom bi mogli zmaju prerezati grkljan ili zadatismrtni udarac u srce. Svi su pravi mačevi bili u upotrebi. Drugi su se junaci njima koristili. AAzzijev zadatak nije bio jedini koji se u to vrijeme odvijao. Stalno im je pokušavao objasnitiprirodu njegove predstave i razlog iz kojeg ju organizira te da o njemu ovisi hoće li sile Mrakaodlučivati o ljudskim sudbinama u sljedećih tisuću godina. Ali demoni-činovnici sunezainteresirano odgovarali: "Naravno. Svi nam to govore. Vjerujte nam, neprestano toslušamo."

"Ali ja vam govorim istinu."A činovnici bi se i na to nasmijali i rekli: "Da, da, kao i svi drugi."Azzie je odlučio obuku Dražesnog Princa prepustiti Frikeu kojeg se ovaj, kako se

činilo, manje bojao. A on je otišao do Uspavane Ljepotice kako bi provjerio što se zbiva spripremama u začaranom dvorcu.

Došao je do ruba začarane šume. Neko je vrijeme razmišljao o Nabavi i o tome kakosu mu dostavili gotovo sve što je tražio.

Stajao je na rubu i virio u šumu. Bila je zelena i gusta baš kao i sve druge šume.Zašao je u nju. Kako se kretao, tako je drveće osjećalo njegovu prisutnost i svojim gagranama pokušavalo prigrabiti. Ali Azzie ih je bez većih problema izbjegavao. Šuma nikakonije bila savršena. Nedostajala su neobična bića iz bajki i neobične životinje. Grane su sesporo micale tako da ih je čak i kukavica poput Dražesnog Princa mogla jednostavno izbjeći."Prokletstvo!" pomislio je. "Zašto me u Nabavi ne shvaćaju ozbiljno."

Ljutito je odletio u Augsburg kako bi provjerio je li Frike imalo uznapredovao. Svogje slugu sreo na stepenicama. Jeo je jabuku.

"Sto se desilo?" upita Azzie. "Zašto ne vježbaš s njime?"Frike je nemoćno slegnuo ramenima. "Rekao je da mu je svega dosta i zakleo se da

nikada nikog neće ubiti. Možete li vjerovati, postao je vegetarijanac. Odlučio se zarediti.""E pa sad mi je svega dosta", viknu Azzie bijesno."Slažem se, gospodaru", odobri Frike."Potreban mije savjet stručnjaka", reče Azzie. "Frike, spremi moje čarobne praškove

i amulet ekspeditivnosti. Vrijeme je za čarolije."

5.

Upočetku se Azziju učinilo da čarolija ne djeluje zato jer nije bilo Hermesa. Pokušaoje ponovo s velikim svijećama napravljenim od voska iscijeđenog iz mrtvog čovjeka koje ječuvao za posebne prilike poput ove. Ovaj je put znao da će čarolija uspjeti. Svu svoju snagu imoć usredotočio je u nju i osjetio kako putuje kroz eter prolazeći kroz pukotine izmeđusvjetova. Nekoliko trenutaka kasnije čuo je glas. "Dobro, dobro. Budan sam." A nešto kasnijestvori se Hermes pred njime. Još uvijek je češljao svoju dugu smeđu kosu. Nije baš bionajsretniji.

"Moj dragi Azzie, morao bi znati da me ne smiješ dozivati ovakvim čarima. Imam jasvoj privatni život. To bi također morao znati. Nije u redu da nas demoni poput tebe dozivajusnažnim mješavinama čarolija."

62

"Oprosti!" reče Azzie pokajnički. "Ali bio si uvijek dobar prema meni ... Ne bih tezvao da nije iskrsnuo nerješiv problem."

"Pa dobro. Da čujemo!" reče Hermes. "Pretpostavljam da nemaš uza se čašu ichora.""Naravno da imam", reče Azzie i nasu magičnu tekućinu u kriglu istesanu iz komada

ametista. Dok je objašnjavao svoj problem, Hermes je polagano pijuckao."Da vidimo ..." reče Hermes. "Da, sjećam se nekih starih spisa na tu temu. Ono što

se dešava s tvojim Dražesnim Princom je poznato kao 'Junak koji odbija učiniti junačkodjelo'."

"Nisam znao da junaci to čine", prizna Azzie."Oh, pa da. I to dosta često. Znaš li išta o obiteljskom stablu tvog junaka?""Nema on obitelj", odgovori Azzie. "Stvorio sam ga ja.""Znam to," reče Hermes, "ali prisjeti se onoga što smo otkrili u vezi s njegovim

nogama. Svaki dio tijela ima svoje sjećanje, posebice srce.""Ima kukavičko srce", prizna Azzie. "A ostatak ne znam.""Provjerit ću, ako želiš." reče Hermes i nestade u velikom plamenu, a ne u oblačku

dima kao što to demoni obično čine. Azzija je zadivio njegov odlazak. Stvarno je želio tonaučiti.

Ubrzo se Hermes vrati. "Moje su se sumnje potvrdile. Tvoj je Princ s kukavičkimsrcem srednji od trojice sinova."

"Pa što onda? Što to znači?""Prema starom zakonu, srednji je sin obično najmanje cijenjen. Najstariji nasljeđuje

kraljevstvo. Najmlađi odlazi u pustolovinu i izbori sebi kraljevstvo, a srednji se sinbesposleno šetkara po dvorcu. Priroda uspostavlja ravnotežu na sebi svojstven način."

"Munja mi Paklenih!" viknu Azzie. "Zaglavio sam sa srednjim sinom koji imakukavičko srce. Što da radim?"

"Budući da još nije do kraja oblikovan, postoji nada da mu još uvijek možešpromijeniti um. Možda ga možeš uvjeriti daje najmlađi sin. Tada će zasigurno biti spremnijiza zadatak."

"Hoće li tada postati hrabar?""Bojim se da neće", odgovori Hermes. "Ali pomoći ćeš mu pogotovo ako mu budeš

pričao priče o njegovim odvažnim precima. No kukavičluk je njegova osobina koju ne možešpromijeniti vanjskim utjecajem."

"Što mi onda predlažeš?" upita Azzie."Jedini lijek za kukavičluk", reče Hermes, "je biljka poznata kao Gustia

sempervirens.""Gdje raste?" upita Azzie. "I je li stvarno djelotvorna?""Djelotvorna je, bez sumnje. Gustia ili nervna biljka čovjeka čini brzopletim i

slijepim. Daje se u malim dozama jer u suprotnom hrabrost prerasta u glupavost i junak umireprije nego se upusti u pustolovinu."

"Teško mi je zamisliti glupavog Dražesnog.""Daj mu malu dozu gustije, otprilike veličine nokta, i iznenadit će te rezultati. Ali

upamti, najbolje bi bilo da ju miješaš s još nečim kao što je hladnica - biljka za pažljivoproračunavanje."

"Upamtit ću to", reče Azzie. A sada mi još reci gdje da nađem gustiju?""To već predstavlja problem", prizna Hermes. "U Zlatno doba mogla se naći svugdje

zato što ju nitko nije jeo. To te ne smije začuditi budući da hrabrost nije u to vrijemepredstavljala jedan od užitaka. Zatim je došlo brončano doba u kojem su se ljudi počeli boritijedni protiv drugih. Uslijedilo je Željezno doba - vrijeme kada su se ljudi borili jedni protivdrugih i protiv još koječega. I oda su svi počeli konzumirati gustiju. Ali ljudska je rasa gotovoizumrla u mnogobrojnim ratovima u kojima u se borili hrabri protiv hrabrih. S Novim jedobom i gustija izumrla. I sada se može naći samo na jednom mijestu."

"Reci mi gdje ?" molećivo upita Azzie."Na policama u Nabavi", odgovori Hermes. "Na policama u stražnjem dijelu

skladišta nalaze se ostaci suhih biljaka u tinkturama ichora. Na taj ih se način pokušavasačuvati."

63

"Ali već sam se raspitivao u Nabavi za nešto slično. Rekli su mi da nikada nisu čuliza tako nešto."

"Tako nešto nalikuje na njih", reče Hermes. "Moraš smisliti neki način da je sedomogneš. Žao mi je, Azzie, ali ničeg se više ne mogu sjetiti."

Novi problem! U Nabavi su sve manje i manje bili spremni na suradnju. Azziju sečinilo kao da su ga otpisali i da su se prepustili drijemežu u očekivanju nečeg zanimljivog.Znao je da se nalazi u neprilici. Razgovarao je s Princom. Pričao mu je o junačkim djelimanjegovih predaka pokušavajući ga nagovoriti da se ugleda na njih. Ali Princ nije biozainteresiran. Čak i kad je donio portret Princeze koji su naslikali demoni i na kojem seočitovala ljepota mlade djevojke, princ je i dalje bio nezainteresiran. Stalno je govorio osvojim planovima. Želio je otvoriti trgovinu u kojoj bi rodavao haljine koje bi sam dizajnirao.Naravno, ti su se planovi trebali ostvariti u skorijoj budućnosti, kada još malo poodraste.

6.

Bila je rana večer. Kolovoz je bio u svom punom sjaju. Sunce je cijeli dan grijalovilu u Augsburgu. Azzie je sjedio u velikoj hrastovoj stolici i čitao letak Ministarstvaunutarnjih poslova koji je s vremena na vrijeme izlazio. Bio je to najobičniji propagandnimaterijal koji je govorio o aktivnostima sila Zla za sveopće dobro i o suštini Zla. Kalendarrođendana beba koje su zamijenile prave bebe se nalazio u dodatku. Ljudske su bebe bileotimane kako bi ih se podvrglo premodeliranju.

Slane su u astečka plemena koja su obitavala u Novom svijetu i na taj se načinpovećavala njihova populacija. Asteci su poznati po brojnim krvnim žrtvama i nedostatnomnatalitetu. Njihove su žrtve izazivale divljenje svih i u njihovu su se čast održavale svečanostipaljenja kuća i Paklene totalne rasprodaje. Nudile su se uglavnom obične informacije. Azzieje čitao premda nije bio jako zainteresiran. Ali nadao se, budući da je znao da se ponekad utakvim lecima može naići na neke zanimljive i poučne vijesti.

Osjećao je sve veći umor i konačno zaspao. Zadrijemao je ispred kamina. Ubrzo sezačulo snažno kucanje. Tako je lupalo da je Azzie iznenađen skočio sa stolice. Dražesni jePrinc kopirao grčki uzorak stolnjaka. Skočio je prema vratima. Jedino je Frike ostaoravnodušan. Ali svi su znali da je zapravo toliko strašljiv da se u trenutku u bezazlenimsituacijama pretvarao u preplašenog zeca koji je strepio pred sokolom koji se spremao nanapad svojim oštrim kandžama.

"Malo je kasno za goste", primijeti Azzie."Da, gospodaru. Usudio bih se reći da je netko vrlo bezobrazan", doda Frike."Čovječe, saberi se!" reče mu Azzie. "Vjerojatno je samo riječ o putniku namjerniku

koji se u ovo kasno doba izgubio. Idi i stavi vodu, a ja ću pogledati tko je na vratima."Azzie ode do vrata i skinu reze izrađene od materijala dva puta čvršćeg od

vulkanskog čelika.Na vratima je stajala visoka osoba sva odjevena u bijelo. Nosio je priprostu kacigu s

dva krila pričvršćena na vrhu, i bijeli oklop sa zašivenim bijelim ogrtačem. Bio je lijep, ali nanezanimljiv način. Imao je pravilne crte lica i ogromne plave oči.

"Zdravo!" obrati se. "Mislim da sam stigao na pravu adresu. Je li ovo dom AzzijaElbuba?"

"Jest", odgovori Azzie. "Ali ma što prodavao, moram ti odmah reći da me nezanima. Kako si se usudio tako bahato upasti u ovo vrijeme - vrijeme kada svi odmaraju."

"Oprostite mi što smetam, ali naređeno mi je da vam se javim odmah.""Naređeno?""Upravna Komisija Vijeća sila Svjetla za natjecanje Milenija.""Ti si dakle glasnik sila Svjetla?""Da, a ovo su moje isprave", izvadi smotuljak povezan ljubičastom vrpcom i

predade ga Azziju. Azzie ga odmota i pročita. Teškim gotičkim tiskom kojim se Vijećekoristilo, pisalo je da nosilac, Babriel, anđeo drugog reda sila Svjetla, ima pravo otići gdjegod ga srce odvede i iskusiti sve što ga zanima. To se posebice odnosilo na demona AzzijaElbuba kojem je dodijeljen kao promatrač.

64

Azzie ga pogleda. "Kojim pravom su se sile Svjetla usudile poslati te ovamo? Moj jeplan plan sila Mraka i nitko se drugi nema pravo uplitati."

"Moram vam reći da moja namjera nije bila ometati vaš odmor. Dozvolite mi davam objasnim zašto sam došao."

Azzie je bio toliko iznenađen posjetom predstavnika sila Svjetla da se nije stigaopobuniti kada je visoki, zlatnokosi anđeo ušao u vilu i počeo razgledavati unutrašnjost.

"Baš lijepa kuća! Simboli na zidu su naročito zanimljivi", reče Babriel pokazujući nadesni odnosno zapadni zid na kojem se nalazio niz portreta demona isklesanih u crnomoniksu. Prikazivali su najrazličitije aspekte demona od majmuna, sokola, trešća do vukova.

"Neznalico! To nisu simboli", reče Azzie. "To su portreti mojih predaka.""Tko je ovo?" upita Babriel pokazujući na vučju glavu."To je moj ujak Zanzibar. Emigrirao je na Grenland za vrijeme vladavine Erika

Crvenog i postao čest motiv na slikama i nakitu.""Tvoja je obitelj puna pustolova", zaključi anđeo na čijem se licu očitovalo

oduševljenje. "Ne mogu, a da se ne zadivim vrlinama i moćima demona. Naravno tu moramnapomenuti da ono što oni čine nije uvijek dobro, ali ipak je za divljenje. Ah da, ja samBabriel."

I Frike se konačno oglasi. "Ti tvrdiš da si anđeo, ali ja ne vidim krila?"Babriel otkopča svoj oklop, a pod njime se mogao vidjeti par skupljenih krila. U

trenutku se raširiše i pokazaše u najboljem mogućem svjetlu."Što želiš?" upita ga Azzie. "Znaš, trenutačno sam preokupiran važnim poslovima i

nemam vremena za druženje.""Pa već sam ti rekao da su me sile Svjetla poslale. Vijeće je zaključilo da je tvoj

nastup na natjecanju Milenija od iznimne važnosti. A budući da ono kod svih nas igraznačajnu ulogu, smatrali su neophodnim odabrati promatrača čija će uloga biti da te nadgledai spriječi ako ti slučajno padne na pamet da se poslužiš nedozvoljenim sredstvima. Ne smiješovo shvatiti kao optužbu! Ideja se učinila svima kao mudar potez."

"Samo mi je još to trebalo. Pa zar nemam već dovoljno problema?" reče Azzie."Ono što mi je nedostajalo je anđeo koji će me u stopu pratiti."

"Ja ću vas promatrati iz prikrajka. Obećajem da vam se niti jednom neću naći naputu. Tamo gdje sam dosada boravio, o Zlu se može mnogo toga načuti, ali nikada se nisamimao prilike s njime susresti izbliza."

"Čini mi se da je tamo odakle dolaziš jako dosadno", primijeti Azzie."Ne mogu vam proturječiti u tome, ali Dobro nas okružuje i zato se ne žalimo. No

moram vam reći da me mogućnost da vidim pravog demona na djelu jako uzbuđuje.""Dakle, sviđaju ti se zle čini, je li?" upita Azzie zajedljivo."Ma ne! Ne bih to baš tako rekao. Više me zanima. A možda vam mogu biti od

nekakve pomoći?""Meni? Šališ se.""Znam da vam sve ovo možda djeluje neobično, ali Dobro zbog svoje prirode uvijek

pomaže, pa čak i Zlu, kad se pruži prilika. Istinsko Dobro ne poznaje predrasude.""Sviđa mi se to što govoriš", reče Azzie. "Ali nadam se da nisi tamo neki misionar

koji će me pokušati prosvijetliti i usmjeriti na pravi put. Vjeruj mi nema potrebe za tim.Razumiješ li što ti govorim?"

"Ne brini, neću vam stvarati probleme", reče Babriel. "I još vam moram reći da su sečak i vaši složili s mojim dolaskom."

"Tvoj smotuljak djeluje službeno", reče Azzie. "OK. Nemam ništa protiv. Promatrajme i uči koliko god želiš, ali nemoj da ti padne na pamet ukrasti mi neke od čarolija."

"Prije bih stavio svoju desnu ruku u vatru", odgovori Babriel."Vjerujem ti!" reče Azzie. "Baš si budalast. Ali nije važno", doda na kraju kako bi

umirio Babriela na kojem se vidjelo da ga je ovo posljednje povrijedilo. "Oprosti, ali ja samjako često zajedljiv. U ostavi ćeš naći hranu. S druge strane, kada malo bolje razmislim,vjerojatno ti se ne bi svidjela. Frike, skoči u selo i donesi piletinu za našeg gosta!"

"Bilo bi mi zadovoljstvo podijeliti s vama ono što je na stolu", reče Babriel.

65

"Ne bi, vjeruj mi", razuvjeri ga Azzie. "Nego reci mi što se dešava s Dobrom ovihdana?"

"Pa, pripreme za natjecanje dobro napreduju", odgovori Babriel. "Temelji susagrađeni. Oltar, glavnina crkve, zbor, gotovo sve je na svome mjestu."

"Pripreme za natjecanje?" upita Azzie začuđeno. "O čemu to govoriš?""O nastupu sila Dobra na natjecanju Milenija.""Zar gradite?""Da. Osmislili smo fantastičan plan i uposlili cijelo selo. Svi smo se udružili u

ostvarenju tog zahtjevnog projekta. Bit će to savršeno zdanje koje će ljudima vratiti iskonskevrijednosti kao što su istina, ljepota, dobrota, ljubav prema bližnjem svom ..."

"I kako ste to zdanje nazvali?""Nazivamo ju Gotičkom katedralom.""A-ha. A imate li i vi promatrača iz naših redova?""Da. Bestial je s nama."Azzie uzdahnu i reče."Nije rođen za život na gradilištu i za težak fizički rad. Čini mi se da mu više

odgovara kancelarijski posao. No ipak ... vjerujem da se trudi. Nego reci mi jesi li zadovoljanonim što pripremate?"

"Naravno da jesam. Kako ne bih bio?" reče Babriel. "Dobro je činiti dobro. Ali znatekako se kaže: Dobro je dobro, ali uvijek može biti i bolje."

"Tako je i sa Zlom", doda Azzie. "Pođi sa mnom u radnu sobu. Počastit ćemo sečašom ichora."

"Već sam čuo za to", reče Babriel. "Ali nisam ga imao prilike kušati. ""Svidjet će ti se", uvjeri ga Azzie. "Djeluje opuštajuće. I sam znaš kakav je život."Babriel nije shvatio posljednju rečenicu, ali to vas ne smije začuditi budući da

vjerojatno znate i sami da Dobro nikada ne može razumjeti Zlo.Obojica se uputiše u radnu sobu."Znaš što, ako želiš ostati, ostani. Pretpostavljam da bi htio odsjesti u vili?""Moram priznati da bi mi odavde bilo lakše obavljati svoju dužnost", prizna Babriel.

"Ako želite, platit ću vam.""Što ti misliš o meni?" upita Azzie uvrijeđeno premda mu je isto na pamet palo. "Ti

si moj gost, a tamo odakle ja dolazim, gosti se smatraju svetinjom.""I u mojem je kraju tako", potvrdi Babriel."Koga briga!" odbrusi mu Azzie. "Bića Svjetla smatraju goste svetinjom. Nije to

ništa čudno. Ali za bića Mraka to je veliko djelo.""Baš sam to htio reći.""Nemoj mi se ulizivati!" reče Azzie. "K'o da vas ja ne znam. Moram ti reći da

prezirem sve ono što vi predstavljate.""Pa tako mora biti", reče Babriel sa smiješkom na usnama."Znači li to da i ti mene prezireš?""Ne. Naprotiv. Mislio sam reći da s vaše strane to mora biti tako. Onakav si kakvim

te je priroda stvorila. A ja tu moram dodati da mi je čast biti u društvu jednog demona.""Laskanje te neće nikud dovesti", odgovori Azzie oštro, ali na svoje veliko

iznenađenje primijeti da mu se Babriel zapravo svidio."Frike! Odvedi ga u malu sobu na tavanu!"A Frike šutke uze petrolejku i oslanjajući se na štap povede Babriela do konačišta.Stepenice su vodile visoko u potkrovlje. Prešli su lijepo uređene sobe i hodnike na

donjim katovima. Kako su se penjali, tako su stepenice postajale sve uže. Tu i tamo jenedostajala pokoja daska. Frike je sigurno šepao, a Babriel ga je, visok i postojan, pratio.Njegov je ogrtač svjetlucao na svjetlu petrolejke. Pognuo se kako bi izbjegao niske stropove.

Konačno stigoše do odmorišta koje se nalazilo gotovo na samom vrhu vile. Frikeotvori vrata i uđe prvi u sobu. Babriel je mogao vidjeti sobu s niskom stropom u kojoj se nijemogao uspraviti. Na zidu se nalazio maleni prozor u jednom kutu, iskrivljen kako bi seprilagodio kosom krovu. Tu su također bili i željezna kolijevka i drveni noćni ormarić. Soba

66

je bila tek nešto veća od kolijevke. Pod je prekrivao debeli sloj prašine, a miris je podsjećaona miris ustajalih mačaka i oronulih moljaca.

"Krasno!" primijeti Babriel s oduševljenjem."Možda malkice premaleno", doda Frike. "Ako zamoliš gospodara, možda ti dozvoli

da se useliš ujedan od apartmana na trećem katu.""Nema potrebe", odgovori Babriel. "Zadovoljan sam s ovime."Tada netko zakuca na vrata."Tko je tamo?" upita Frike."Najefikasnija Služba za dostavu. Donijeli smo prtljagu anđela Babriela.""Hvala vam!" zahvali se Babriel i otvori vrata. Na pragu je stajao čovjek srednje

visine. Na glavi je nosio prepoznatljivu kapicu dostavljača. Pružio je komad papira i olovku, aBabriel se potpisa.

"To je moja prtljaga", reče Babriel. "Gdje bih ju mogao odložiti?"Frike se osvrnu oko sebe. "Na krevet. Ali u tom slučaju nećeš imati na čemu

spavati.""Već ću se nekako snaći", reče Babriel i uvuče kofer u sobu. Kofer je bio ogroman i

jedino je na krevet mogao stati budući da su ova dvojica zauzimala ostatak sobe.Babriel još jednom pogleda oko sebe i reče. "Misliš li da bih ga mogao ugurati u

kut?"Frike pogleda mjesto koje mu je Babriel pokazivao. "Tu ne stane ni tijelo mrtvog

miša, a kamoli kofer poput tvoga.""Ipak, pokušajmo!" reče Babriel odlučno. Spustio je kofer s kreveta i odgurao ga u

kut. I premda je krevet bio udaljen samo nekoliko centimetara od zida, kofer je nesmetanoprolazio. A zid se, umjesti da ga spriječi, postepeno isturao prema van, a preostali se dio sobeprilagođavao novonastalim promjenama kako bi zadržao osnovne mjere. Strop se također jošviše istegao u visinu. A Frike ubrzo zaključi da soba i nije tako malena kakvom se u početkudoimala.

"Kako si to učinio?" upita Babriela."Uz pomoć jednog trika koji sam naučio na svojim čestim putovanjima."Uz to što se povećala, soba je odjednom postala svijetlija i razdraganija. Zaštoje

došlo do svih tih promjena, Frike baš i nije poimao. Gledao je u čudu sve oko sebe. A utrenutku kad je čuo neobičan zvuk nečega malenog što je šljapkalo po podu, njegovomčuđenju nije bilo kraja.

Nekoliko trenutaka kasnije primijetio je da je pod, koji je do maloprije bio prekrivenprašinom i mišjim izmetima, zablistao punim sjajem. Uspaniči se i reče: "Reći ću gospodaruda ste se udobno smjestili", i ode.

Nešto kasnije Azzie ode do Babriela. Pogledavši sobu otkri dvostruko veći prostorod onog koji je očekivao. Bila je lijepo osvijetljena, lijepo namještena. Svugdje se širio mirismirišljavih štapića, a na jednoj su se strani nalazila malena vrata koja su vodila u kupaonicuobloženu krasnim pločicama. Znao je da je isto mjesto prije izgledalo posve drugačije.

U sobi se nalazio i ormar. Vrata su bila odškrinuta, a unutra su se mogle vidjetiuredno naslagane Babrielove odore. Bilo je tu različitih krojeva, veličina i boja. Neke su bileokićene medaljama, a druge su pak bile ukrašene raznoraznim modnim detaljima. Babriel jenosio jednu od njih. Bila je srebrnobijela sa zašiljenom kapom. Azziju se činila pomalosmiješnom.

"Drago mi je da si se udobno smjestio", reče."Bio sam slobodan neke sitnice izmijeniti. Ali, obećajem da ću na odlasku sve vratiti

na svoje mjesto.""Nema potrebe", reče Azzie. "Da sam znao da želiš tako nešto, smjestio bih te u neki

od mojih apartmana.Što je ovo?"Pokazao je na sedefast predmet pravokutnog oblika s pozlatom koji je visio na

Babrielovom struku."To je moj telefon", odgovori. "S njime održavam stalnu vezu s Glavnim stožerom."Azzie dobro promotri nepoznatu spravu. "Mi još uvijek nismo uveli ništa slično.""Vidjet ćete, čim ih dobijete, postat ćete ovisni o njima", reče Babriel.

67

7.

Stiglo je i bablje ljeto. Azzie se sve više navikavao na Babriela. Njegova je sobapostajala sve većom i Azzie ga je morao upozoriti zbog sve većeg tereta koji se nalazio navrhu vile. Obuka Dražesnog Princa je i dalje trajala. Mladić je, činilo se, postepeno gradiosamopouzdanje. Azzie mu je davao mješavine ljekovitog bilja i nekih egzotičnih supstancikao što su prašak dobiven iz roga nosoroga, izmeti Vila - vjesnica smrti i destiliranogljudskog znoja. Dražesni se već suprotstavljao Frikeu drvenim mačem. Premda moramo rećida Frike i nije predstavljao pravog protivnika budući da je njegova desna ruka bila gotovosuha. No ipak, moramo priznati da je Dražesni polagano napredovao.

To su bili mirni dani u vili u Augsburgu. Azziju je nedostajala još samo Ylith. Alimorao ju je ostaviti u začaranom dvorcu sa Začaranom Princezom čije buntovništvo nikakonisu uspijevali ugušiti.

Jedne večeri dok je Azzie čitao knjigu ispred kamina, pušio lulu i grickao dimljenavučja srca u terijaki sosu, začula se grozna buka koja je dolazila odozgo. Babriel, koji jeskoncentrirano proučavao jedan od svojih priručnika "Kako postati Dobar", zaprepastio sečuvši korake na krovu. Nedugo zatim se moglo čuti grebanje i kletve. Nešto se kretalo premadimnjaku. Čulo se stenjanje i roktanje.

Na sreću bila je sredina rujna i vatra u kaminu nije gorjela. Odjednom se pojavi DjedBožićnjak. Crveno mu je ruho bilo pohabano, kapa visila na jednu stranu, a garavo licemrgodno.

"Zašto?" bijesno upita Djed. "Zašto ste zatvorili cijevi? Gotovo da je nemoguće ućiunutra. Tko zna kad ste posljednji put očistili dimnjak?"

"Oprostite, Djede," reče Azzie, "ali nismo vas očekivali. Rujan je. Uostalom, nikadavas i ne očekujemo budući da ne običavate posjećivati demone."

"Što ja mogu kad nam kalendar nalaže da prvo darujemo ljude. A njih je, kao štovjerojatno i sam znaš, sve više i više."

"Ma sve je u redu", uvjeri ga Azzie. "Mi demoni smo usvojili specijalan načinuzimanja i davanja. Ali pustimo sad to. Recite mi otkud vi ovdje? Ako je riječ o običnojposjeti, zašto se niste poslužili vratima?"

"Ovdje sam poslovno", reče Djed Božićnjak. "Primio sam hitnu narudžbu od mlade,zgodne vještice. Dala mi je ovu adresu. Njeno je ime Ylith. Da li je ovdje?"

"Nažalost nije. Ona se trenutačno nalazi u drugoj kući", odgovori Azzie. "No moguli vam ja ikako pomoći?"

"Hoćeš li preuzeti ovaj poklon u njeno ime?" Djed izvadi velik i šaren paket iz svojetorbe. "Sa zadovoljstvom."

"Molim te predaj joj ga", reče Djed. "To je poklon za djevojčicu po imenu Brigitte.Ylith joj je obećala."

"Ne brinite, sigurno će ga dobiti.""Hvala ti!" reče Djed Božićnjak. "Ylith sam već rekao da se čovjek ponekad osjeća

usamljeno na Sjevernom polu. Obećala mi je da će poslati k meni svoje družice kako bih immogao pokloniti nešto i zabaviti ih."

"O vješticama kruže razne priče. Vjerujte mi, neće vam se dopasti.""Misliš?" upita Djed. "Kad si okružen dosadnim patuljcima, svaka je promjena

dobra. Ali vrijeme je došlo da vas napustim."Azzie otvori vrata Djedu Božićnjaku. Promatrao je spretnog i okretnog starčića.

Tako velik, a uspio se spustiti kroz dimnjak. Čuli su se samo još ubrzani koraci. I onda je sveutihnulo.

Azzie se vrati u kuću i otvori poklon. Minijaturna vila i farma! Sve je bilo punomalih lutaka u obliku ljudi i životinja. Namještaj je bio potpun. Mali prozori, ogledala,stolovi, stolice ...

"Još samo nedostaje mala, minijaturna giljotina", primijeti Azzie. "Negdje sam imaojednu ..."

68

Sext1.

Udanima koji su uslijedili Dražesni je sve bolje baratao mačem. Ali njegova sevještina očitovala jedino u trenucima kad je sve teklo po planu. Sve novo ga je plašilo.Ometalo je njegovu koncentraciju, ali to nas ne može iznenaditi. Kada bi čuo cvrkut ptica ilitresak vrata, okrenuo bi se. Neravnine na zemlji su poljuljavale njegovu ravnotežu. Svaki jenovi korak djelovao kao da će uslijediti predaja. Kad bi zapuhao i najblaži vjetrić, zatvorio bioči.

No Azzija je najviše zabrinjavao njegov kukavičluk. Znao je daje to glavni uzroknjegovoj nezgrapnosti.

Babriel je dugo vremena tiho promatrao sve što se događalo. Nije govorio, ali bi sesvaki put, kad bi se Dražesni povukao ili ukočio u trenucima kad bi se Frike latio mača,naježio.

"Što nije u redu s njime?" konačno upita Azzija."Njegovo kukavičko srce. Umjesto da ga ispunjava mudrošću, ono ga čini

kukavicom.""Ali ako je toliko bojažljiv, kako će izvršiti zadatak koji ste mu namijenili?""Sumnjam da će uopće prihvatiti avanturu", odgovori Azzie. "Isprobao sam sve

moguće načine kako bih ga motivirao, ali bezuspješno. Čini se da sam i prije početka osuđenna propast."

"Oh, dragi Azzie!" reče Babriel pun razumijevanja."Da, ti me žališ, a može mi se još svašta desiti.""Ali natjecanje? Sto će se desiti s predstavom koju pripremate?""Ovo je kraj, konac, završetak ..."

69

"Kakva nepravda!" reče Babriel. "Ali mislim da se ne smijete tako lako predati.Trebali bi još nešto pokušati."

"Trebam biljku gustiju. Ali u Nabavi je ne mogu pronaći.""Kako to? Gomila besposličara! Vidjet ću što moji momci mogu učiniti za vas."Azzie je netremice buljio u njega. "Zar ćeš mi ti nabaviti gustiju?""Ako nemate ništa protiv?""Ali ti si pripadnik protivničkog klana?"'To je moj problem", odgovori. "Dobar ste domaćin i zato vam moram pomoći. Osim

toga, želim da se natjecanje održi."Babriel ustade. Sjedili su u niskoj sjenici zbog čega se morao pognuti. Iz džepa je

izvadio plastičnu kreditnu karticu. Bila je poput Azzijeve, ali bijela. Na jednoj se straninalazila konstelacija koja se približavala poziciji koju će sile Dobra zauzeti nakon natjecanjaMilenija. Babriel je pokušao pronaći mjesto koje bi ju prihvatilo, ali bez uspjeha.

"Hajdemo prošetati!" reče Babriel. "Možda vani pronađemo neko prikladno mjesto...Vidi, vidi ... lovorovo drvo. Ona su po svojoj prirodi dobra." Pronašao je udubljenje u stablui ubacio karticu.

"A što bi se sada trebalo desiti?" upita Azzie."Pričekajte malo! Znate, ovo je jedno neuobičajeno mjesto za transmisiju anđela.""Kako napreduje Gotička katedrala?" upita Azzie."Zidovi su mnogo viši", odgovori Babriel.U trenu se ču tihi prasak, zatim zvonjava zvona i fanfare. Pojavi se činovnik iz

Nabave. Bila je to mlada plavuša u jednostavnoj bijeloj haljini. Azziju nije promakla njenaljepota. Znao je da bi se zajedno dobro zabavili. Počeo je pjevušiti melodiju. "Večer kad jegriješnik sreo anđela ..." Približavao joj se polako.

A ona ga lupi po glavi knjigom koju je sa sobom nosila. "Baš si bezobrazan!" reklaje blagim glasom s dostatnom dozom odlučnosti. I onda se obrati Babrielu. "Kako ti mogupomoći?"

Azzie zausti kako bi joj objasnio što mu treba, ali Babriel ga spriječi. "Draga moja,potrebna mu je biljka gustija koja običnim smrtnicima daje hrabrost."

"Znala sam da će molba biti za smrtnika", reče ona. "Vidjela sam odmah da si tihrabar."

"Hvala ti!" reče Babriel raznježeno. "Hvala i tebi dragi Bože!""Hvala joj!" reče ona."Što?" upita Azzie iznenađeno. "Uvijek sam mislio da je ...""Najvišem se Principu Dobra obraćamo i u muškom i u ženskom rodu.""Ponekad ga čak nazivamo i onim", reče ona. "Nije nam važno da li je on ili ona.

Ovako pokazujemo da spolnost ne igra nikakvu ulogu.""A što vam se čini?" upita Azzie."To uopće nije važno", reče plavuša. "Najviše je Dobro iznad tako običnih pitanja

poput spolnosti.""Moram vam reći da nas nisu tako učili", reče Azzie. "Naši stručnjaci tvrde da je

spolnost najjači mogući pokazatelj Zla, posebice ako u sebi utjelovljuje Dobro.""Uzmimo na primjer mene i tebe draga..." reče Azzie dubokim, hrapavim muškim

glasom. Oko njega se širio miris mošusa.Ona ga mrko pogleda, rastrese svoju dugu plavu kosu i obrati se Babrielu: "Zar ga

ne možeš obuzdati? Zar ne vidiš kako besramno razgovara sa mnom?""Ma daj!" reče Babriel. "Pa to je samo Azzie. On je demon, zar ne znaš? Nikada nije

upoznao ništa bolje. Demonima je također potrebno prosvjetljenje i spas.""Hvala dragom Bogu!" reče ona."Da. Hvala mu!" doda Babriel."Hej, možemo li konačno prestati s glupostima i preći na stvar? Vas se dvoje možete

sastati nasamo i ćaskati.""Kako je grub? Pun je mržnje", reče ona, pocrveni i okrene se na drugu stranu.

"Idem vidjeti imamo li gustije u Nabavi. Tu me pričekajte!"I izgubi se na očaravajući način.

70

"Vaši su činovnici u Nabavi privlačniji od naših", primijeti Azzie."To je zato što su sva bića pod vlašću sila Dobra ravnopravna. Ako želite, dok

čekamo, objasnit ću vam osnove naše filozofije.""Nema potrebe", odupre se Azzie. "Radije ću malo odspavati.""Vama je tako lako spavati.""Zlo je uvijek u pripravi", reče Azzie. "Osim u trenucima kada mu je svega dosta."Zatvorio je oči. Ubrzo se moglo čuti ravnomjerno disanje koje je ukazalo na

činjenicu daje spavao snom pravednika.U osami, Babriel je izgovorio dugu molitvu za spasenje i osnaženje svih bića pa čak

i demona. Kad je bio pri kraju, vrati se ona."Pronašla sam gustiju", reče i pokaže plošku u kojoj su se crvena, žuta i plava boja

prelijevale."Izvrsno!" uzviknu Babriel. "Hvala ti! Tako si dobra i uslužna ...""Hajde, krenimo sada!" reče Azzie. "Hvala ti, komadu! I ako se ikada predomisliš

..."A ona bijesna u trenu nestade.Azzie ode do kuhinje kako bi Frikeu dao nove upute. Gustiju će Dražesnom

umiješati u juhu od poriluka. Bio je zahvalan Babrielu za pomoć, ali istovremeno je sumnjaou njegove motive. Zašto mu je anđeo odlučio pomoći? Njegova dobrota nije bila dostatnoobjašnjenje. Jesu li anđeli sposobni prevariti? Što li Babriel namjerava?

2.

Te je večeri Azzie dao Dražesnome gustiju i zamijetio značajan napredak. Tijekomsljedećih nekoliko dana Dražesni je bio sve ratoborniji i agresivniji. Više ga nisu zanimalelutkice. Ponukan razvojem događaja, Azzie je odlučio da je vrijeme da ponovo porazgovarajuo zadatku.

"Već neko vrijeme želim porazgovarati s tobom. Razmišljaš li ti o svojojbudućnosti?" reče Azzie jednog mirnog popodneva.

"Da, ujače.""Sjećaš li se Princeze osuđene na vječito drijemanje?" upita Azzie. "Mislim da je

došlo vrijeme da se uputiš prema njoj.""Neću se buniti ako mi dozvoliš da ostanem ovdje", reče Dražesni."Zaboravi! Pred tobom je velika avantura", reče Azzie."Tvoja je ideja sjajna, ali nije stvorena za mene. Reci mi ujače, zašto bih ja zapravo

morao proći kroz sve to na putu do nje, poljubiti ju i sve ostalo?"Azzie već iznerviran ponovi: "Mladiću, zapisano je da će jedino poljubac njenog

voljenog probuditi Princezu iz sna.""Molit ću se da tako i bude", reče Dražesni."I bit će! Ti, Dražesni Princ, odabran si da budeš njen dragi i kasnije suprug.""Jesi li siguran da sam to baš ja? Kako znaš da se ne radi o nekom drugom?""Zato što tako piše.""Gdje?""Nije važno gdje", reče Azzie. "Vjeruj mi da govorim istinu. Tako je zapisano i tako

će biti! Mladiću, ti bi zapravo trebao biti sretan. Začarana je Princeza najljepša djevojka nasvijetu, a s njom ćeš dobiti miraz. Zadatak je težak, ali znam da ćeš uspjeti."

"Koliko težak?""Moraš proći kroz začaranu šumu", odgovori Azzie. "U njoj te očekuju mnoge

opasnosti, a na kraj ćeš se morati popeti na staklenu planinu.""Meni sve zvuči jako opasno", reče Dražesni. "Staklena planina kažeš? To bih

možda i mogao učiniti premda ne mogu ništa reći sa sigurnošću.""Ja ću se pobrinuti da ti se ništa ne desi", utješi ga Azzie. "Ujak ti ne može željeti

zlo, zar ne?""Neću ti ni pružiti priliku", odgovori Dražesni. "Ne idem nikuda!"

71

"Preklinjem te, pogledaj barem njenu sliku!" reče Azzie i pokaza mu portret. "Štomisliš?"

"Dobro izgleda", odgovori Dražesni ravnodušno."Lijepa je, zar ne?" upita Azzie."Na pomalo dosadan način.""Pogledaj samo te oči!""Astigmatične su, bez sumnje.""A usne?""Obične", odgovori Dražesni."Kako obične. Božanstvene su.""Možda malo premalene.""Ma hajde, priznaj daje prekrasna!""OK. Kako ti kažeš", složi se Princ. "Ali ja sam još uvijek mlad. Nisam spreman za

ženidbu. Pa nisam još ni sa kime izlazio."I ništa se tu nije moglo učiniti. Azzie nije očekivao takvu reakciju. Ali ta on je samo

jedan običan demon, pohotan po prirodi. Ni na kraju pameti mu nije bilo da bi Princ mogaoostati ravnodušan ugledavši Princezinu sliku. Brinulo gaje sve to.

Ako Princ ne osjeća ništa drugo prema Princezi doli obične naklonosti, onda sevjerojatno neće htjeti suprotstaviti paklenim mukama kako bi stigao do nje i poljubio ju. Sovakvim ponašanjem ne bi ga začudilo da joj pošalje poruku u kojoj bi je izvjestio kako jedošlo vrijeme da se probudi.

No ipak, odlučio je još jednom pokušati. Nabrojio je Princezine vrline, ali Princ je idalje bio nezainteresiran. Povrijedila ga je takva reakcija budući da je Princeza ipak bilanjegova kreacija. Ali ni tu nije mogao ništa učiniti, zato jer je i Princa stvorio i osjećao seodgovornim za njegovo ponašanje.

Slijed događaja ga je iznenadio. Bio je siguran da će se Princ, u trenutku kada ugledaPrincezu, ludo zaljubiti. Uspio je sagraditi hrabrost i samopouzdanje kod Princa, alinedostajala mu je još romantična crta.

"Prokletstvo!" reče. "Najprokletije prokletstvo! Još jedan promašaj."I moramo priznati da se našao u prokleto teškoj situaciji.

3.

Navečer je Princa uspavao magičnim činima nakon čega se uputio u laboratorij. IFrike se nalazio tamo. Pjevušio je i pripremao ljekovito bilje.

"Makni mi to smeće ispred očiju!" naredi mu Azzie. "Moram se pozabavitiozbiljnim čarolijama. Donesi mi jedan decilitar krvi šišmiša, nekoliko bradavica demona ipola butelje crnog kukurijeka."

"Ali potrošili smo zalihe crnog kukurijeka", reče Frike. "I hoće li žablje bradaviceposlužiti ili nešto slično?"

"Čini mi se da sam ti već rekao da se pobrineš da zalihe uvijek budu pune.""Oprostite, gospodaru, ali jedan sam ih dan odlučio probati i nisam ih mogao prestati

jesti."Azzieje je kiptio."Znaš, to bilje može poremetiti razvoj čovjeka. A i ruke će ti odlakaviti. Ništa,

donesi mi onda korijen helio-gabulusa! To će valjda biti zadovoljavajuća zamjena."Frike donese korijen i prema Azzijevim uputama složi pentagram na kamenom

podu. Upali crne svijeće, a Azzie poče recitirati nekakve izreke. Riječi koje je izgovaraosadržavale su u sebi mnoštvo praskavih glasova što je bila jedna od glavnih odlika starihjezika kojima su se služile sile Zla. Odjednom se pojavi maleni sivo-ljubičasti dim upentagramu. Počeo se širiti i bivati sve veći i veći i deblji i na kraju poprimi lik HermesaTrismegistusa.

"Dobar dan!" reče Azzie."Bog!" odgovori Hermes. "Što sad ne valja?"

72

Azzie mu još jednom ispriča priču o Dražesnom Princu, a ovaj reče: "Nisi mu smiopokazati Princezinu sliku. Pretpostavio si da se u stvarnom životu sve dešava baš kao i ubajkama i da će se Dražesni u trenutku kada ugleda finu princezinu sliku zaljubiti."

"Štoje tu čudno?""Bajke su bajke, a stvarnost je nešto posve drugo.""Ali ovo jest bajka.""Moram ti reći da to baš i nije tako", reče Hermes, " tek kada ju narod ispriča i

počne prenositi s koljena na koljeno, ona će poprimiti takav atribut. Ali za sada tvojapredstava nema nikakve veze s bajkom. Ne možeš očekivati da će se mladić, kada ugledasliku djevojke, zaljubiti. Ne, nikako! Kao prvo moraš prodrijeti u ljudsku psihu."

"Psihu? Je li to nekakva čarolija?"Hermes kimnu glavom. "Postoji nešto što mi Stari Bogovi nazivamo znanost.

Psihologija je jedna od znanosti. Ona proučava ljudsko ponašanje. Na Zemlji još ništa sličnone postoji i zato su svi tako labilni. Nitko još uvijek ne može objasniti zašto u određenomtrenutku radi određene stvari. Vidiš, za to je potrebna psihologija."

"Pa reci mi onda što mogu učiniti.""Moraš izbrisati Začaranu Princezu iz sjećanja Dražesnog Princa. Malena količina

vode za ispiranje će biti dostatna. Ali moraš ju pažljivo dozirati. Upotrijebi samo onolikokoliko ti je potrebno da izbrišeš sjećanje na vaš posljednji razgovor."

"I onda?""Onda ću ti reći što da radiš."Hermes je ubrzo nabavio vodu za ispiranje. Donio ju je u maloj kristalnoj ploški. A

Azzie ju dade Dražesnome.Te su večeri objedovali u blagovaonici. Frike ih je služio. Rasipao je juhu kao i

obično. Hrome sluge i nisu baš najprikladnije za posluživanje jela. Pojeli su ukusne pečeneodreske, tartar i neke druge umake. A nakon večere Azzie usput reče: "Prinče, odlazim izgrada na neko vrijeme."

"Kuda ćeš, ujače?""Imam važnog posla.""Kakvog posla, ujače?""To te se ne tiče. Frike! Donesi mi ključeve!"Šepavi se Frike ubrzo vrati sa svežnjem ključeva obješenih na željezni prsten."A sada, molim te da obratiš pažnju! Dragi moj nećače, ostavljam ti ključeve našeg

imanja. Ovaj veliki otvara glavna vrata. Mali otvara stražnja, a ovaj štalu. Ovo je ključ odpodruma. Tamo čuvam vino, pivo i konzerviranu teletinu. Ovaj s oštrim zupcima je ključ kojiotvara moj kovčeg s čarolijama. Ako želiš, možeš se njima poigrati. Nisu opasne."

"Razumijem", reče Dražesni i uze ključeve. Ali pažnju mu privuče srebrni ključić."A čemu služi ovaj ključ?""Ah, da, umalo da zaboravim", reče Azzie. "Taj? Zar sam ga ostavio na privjesku?""Jesi, ujače", potvrdi Dražesni."Njega ne smiješ koristiti.""Ali što otvara?""Otvara vratašca koja se nalaze na kraju moje sobe u kojoj se nalazi brončani

kovčeg. Ali zabranjujem ti da otvaraš i jedno i drugo.""Zašto?""Nemam vremena za objašnjavanje.""Ali ja imam vremena", pobuni se Dražesni."Naravno. Ti ionako besposličariš po cijele dane, zar ne? A mene očekuju važni

poslovi i moram odmah krenuh Ali prije odlaska, moram te zamoliti da me poslušaš i da sekloniš i sobe i kovčega, inače bi se moglo desiti nešto jako ružno."

"Dobro ujače! Kako ti kažeš!""Zakuni se!"Dražesni podigne desnu ruku i pozdravi Azzija izviđačkim pozdravom Vitezova

Poletaraca Novoosnovane organizacije za obuku vitezova. "Kunem se!""Takvog te volim! A sada je vrijeme da krenem. Zbogom mladiću!"

73

Dražesni ga otprati do štale. Azzie uzjaha predivnog konja i krene."Belshazzare polako!" reče Azzie i okrenu se još jednom prema Princu. "Zbogom

mladiću! Vidimo se za nekoliko dana."Dražesni Princ i Frike su stajali ispred štale i mahali sve dok ovaj nije nestao s

vidika. Nešto kasnije Dražesni se obrati Frikeu: "Dosadno mi je!""Jesi li za još jednu partiju remija?" upita Frike spremno miješajući karte."Ne, ne mogu se više kartati.""A što ćemo onda raditi? Igrati tenis, bacati kolut? Gurati se?""Dosta mije svih tih bezveznih igara!" reče otresito. "Zar se ne možeš ničeg boljeg

sjetiti?""Lov?" upita Frike. "Pecanje? Igranje zmajem?""Ne, ne, ne i ne!" reče Dražesni i zatim pogleda gore. I naravno, ubrzo se dosjeti

nečega. "Znam!""Pa recite mi onda, mladi gospodaru! Sto čekate?""Hajdemo zaviriti u sobicu i kovčeg ujaka Azzija!"Frike se teškom mukom suzdržao da ne prasne u smijeh. "Ali ne smijemo to učiniti.""Zašto ne?""Pa zato što bi to gospodara jako razljutilo.""Ali on to ne mora znati." Frikea zbuni posljednja izjava mladog Princa."Predlažeš li ti to meni da mu ništa ne kažemo?""Pogodio si!""Ali uvijek sve govorim gospodaru.""Ovaj puta bi mogao prešutiti.""Ali zašto?""Igre radi.""A-ha. Dakle sve je to samo igra." Činilo se kao da Frike razmišlja. "Pa možda

bismo i mogli to učiniti. Jesi li siguran da je to samo igra?""Zar mi ne vjeruješ na riječ?""Dobro onda", reče Frike."Krenimo!" uzviknu uzbuđeno Dražesni Princ.Azzie je zavezao konja u obližnjoj šumi, a sam se vratio do vile hodajući ili bi

možda bilo prikladnije reći leteći. Lebdio je ispred visokog prozora svoje sobe i zadovoljno sesmiješio. Čini se da znanost po imenu psihologija ipak nije samo tamo neka glupavaizmišljotina.

4.

Ylith je upravo pokrivala Začaranu Princezu koja je zadrijemala usred razgovora kadse začulo kucanje. Znala je da to ne može biti Azzie budući da on nikada ne kuca. Nije imalapojma tko se to mogao odlučiti na posjet začaranom dvorcu na vrhu staklene planine.

Ostavila je djevojku koja je drijemala u kožnoj fotelji i žurno se uputila dopredsoblja. Dok se približavala vratima nepoznati je posjetilac ponovo zakucao. "Tko je?"

"Je li ovo dvorac u kojem spava Začarana Ljepotica?""Jest", odgovori Ylith. "Vi dakako ne možete biti Dražesni Princ. Još nije vrijeme za

njegov dolazak. Osim toga imate drugačije oči. Oprostite na ovome! Ja stvarno nemam ništaprotiv plavih očiju."

"Znam", reče on. "Ja sam Babriel. Sile Svjetla su me poslale k Azziju Elbubu kaopromatrača. Neko sam vrijeme proveo u Augsburgu i onda se odlučio posjetiti vas i provjeritikako pripreme protječu. Je li sve u redu?"

"Da, naravno. Zašto pitate?" upita Ylith. "Želite li ući?""Sa zadovoljstvom. Hvala na pozivu!""Ja pomažem Azziju", reče Ylith. "Zovem se Ylith. Čast mi je upoznati se s vama."Pružila mu je ruku, a on ju bez razmišljanja primakne usnama."Oh!" izusti ugodno iznenađena. "Izvolite! Ovuda! Pokazat ću vam našu malu

Princezu! Ona naravno drijema."

74

Babriel krenu za njom. Primijeti da još uvijek drži Ylithinu ruku i odmah ju pusti."Bio bih vam zahvalan! Ali samo ako ne smetam."

"Ma ne, nikako! Samo izvolite!"Ylith se okrenu i uvede ga u predsoblje."Lijepo uređeno", primijeti Babriel."Hvala!""Jeste li vi i Azzie već dugo zajedno?""Da. Poznajemo se već jako dugo, ali moram vam priznati da nismo par. Barem ne

trenutačno. Surađujemo na ovom projektu.""Priča je jako zanimljiva.""Valjda. Azzie je sve sam smislio. Ja mu u ime dugogodišnjeg prijateljstva

pomažem.""Tako znači. Bratstvo Zla i sve to ..." reče Babriel. "I sestrinstva naravno", brzo se

ispravi."Pa moglo bi se i tako reći", odgovori Ylith. "Ovuda!" i odvede ga do dnevne sobe.

"To je ona. Začarana Princeza. Lijepa je, zar ne?""Predivna."Ylith je pocrvenjela kad je otkrila daje Babriel cijelo vrijeme nju promatrao. A njega

odjednom uhvati kašalj."Mogu li vas nečim ponuditi? Čašom ichora, na primjer?""Sa zadovoljstvom prihvaćam vašu ponudu.""Izvolite. Sjednite. Slobodno se raskomotite", reče Ylith i pohita do kuhinje. Ubrzo

se vrati."Izvolite. Pravit ću vam društvo ako nemate ništa protiv.""Ne. Samo izvolite."On je polagano pijuckao, a ona je sjedila tik do njega. "Nadam se daje s pripremama

na vašoj strani sve u redu?" upita Babriel."Ovdje sve teče po planu, ali čula sam da Azzie ima problema.""Vi mora ste mu predstavljate pravi oslonac?""Ne bih znala reći", odgovori Ylith. "U zadnje vrijeme nije pričljiv.""Ne razumijem.""Kad smo se zadnji put susreli, bio je jako hladan. Možda ima više problema nego

što ja mislim ili...""Što?""Možda je to način na koji želi sa mnom komunicirati."Nastavili su pijuckati ichor ne govoreći ništa. A onda upita Babriel: "Je li Zlo uvijek

pakosno? Pretpostavljam da jest. Ali da li se na jednako ružan način odnosi i prema svojimprijateljima i saveznicima?"

Ylith se posramljeno okrene na drugu stranu."Nije uvijek bio takav prema meni.""A-ha.""Pretpostavljam da je kod vas sve drugačije. Vi se vjerojatno na puno ljepši način

odnosite prema bližnjima?""Da.""To onda znači da ste i vi.... vaša prava priroda.""Pretpostavljam da jesam. Ali ja želim vjerovati da mi to činimo zbog vlastitog

izbora. Takvo nas ponašanje usrećuje.""Hmm", reče Ylith očarano i okrenu se prema Začaranoj Princezi. "Pogledajte ju!

Jadnica ni ne sluti da je samo dio jedne najobičnije igre.""Ali u suprotnom je ne bi bilo.""Možda je to bolje nego kada vas netko iskorištava.""Zanimljiv teološki pristup.""Teološki? Vraga! Oprostite, ali ljudi nisu stvari kojima se može manipulirati na

tako bezosjećajan način."

75

"Ne. Njihova je najveća vrlina sloboda odlučivanja. Dakle, bez obzira na okolnosti,ona je još uvijek ona. A to je najzanimljivije u cijeloj priči."

"Sloboda odlučivanja? Čak i kada je izbor sužen?""I to je jedan zanimljiv teološki stav. U pravu ste. Priznajem da možda takva stanja i

nisu baš najugodnija. Pa ipak, možemo li mi nešto promijeniti? Jedino što još mogu reći da jeona pravi izbor za vašu malu predstavu."

"Slažem se s vama, ali ne mogu ju prestati žaliti.""Pa i ja suosjećam s njome. Takva smo mi bića Svjetla.""Je li to sve? Oprostite, ali je li to sve što možete učiniti? Ako je tako, onda vam

moram reći da to baš i ne pomaže.""Ali što da vam kažem osim da nam u ovoj situaciji nije dozvoljeno da vršimo svoju

dužnost. No ipak, možda bih mogao učiniti nešto za njeno dobro.""Ali ako to učinite, neće li to biti varanje?""Pa i ne. Molitva je pomoć, ali ne direktna. Nadam se da razumijete ono što želim

reći. Ona indirektno djeluje na osobu kojoj je upućena i prisiljavaju da se sama potrudi. Nemogu to nazvati varanjem premda bih možda i morao ..." reče Babriel i otpije još jedan gutljajichora.

"Jeste li vi oduvijek ovakvi?""Kakvi?""Dobri.""Mislim da da.""Kakvo osvježenje! Moram priznati da mi je jako drago što ste nam se pridružili kao

promatrač.""A jeste li vi oduvijek vještica?""Ne. Prije mnogo godina sam zaključila da bi to mogao biti mudar poslovni potez.""Ugodan?""Većim dijelom. Nego, recite mi, što sile Svjetla pripremaju za predstojeće

natjecanje?""Gradimo nešto što smo nazvali Gotičkom katedralom - novi koncept u božanskoj i

dobrostivoj arhitekturi.""Po čemu se ona razlikuje od već postojećeg? Želite li još malo ichora?""Hvala!"Kad se vratila, Babriel je počeo pričati priču o Gotičkoj katedrali i njenim

značajkama. A Ylith se s oduševljenjem smiješila.

5.

Princeza je nervozno koračala ispred Ylith."Dosta mije spavanja!" reče i nastavi hodati. "Nikad nisam budna. Izgleda kao da se

ne mogu naspavati. Želim se baviti još nečime, a ne samo čekati nekakvog Princa da me dođespasiti. Želim otići odavde! Potreban mi je razgovor."

"Ali možeš sa mnom razgovarati", reče Ylith."Ylith, ti znaš da si mi draga. Bez tebe bih poludjela ovdje. Ali želim razgovarati i s

drugima. Na primjer s nekakvim muškarcem.""Eh, kada bih ti barem mogla pomoći", reče Ylith. "Ali znaš i sama da ti je druženje

s drugima zabranjeno. Moraš spavati sve dok ne dođe Dražesni Princ.""Znam, znam", reče Princeza, a njen se oči napuniše suzama. "Ali ovdje je jako

dosadno. Ništa ne radim. Samo spavam. Cijelo, cjelcato vrijeme provodim spavajući, još dabarem spavam tvrdim snom. Ne, ja samo drijemam. Molim te, Ylith, pomogni mi nekako!"

Ylith je razmatrala. Bila je ljuta na Azzija. Kako mu je mogla ponovo povjerovati?Ali nije mogla protiv sebe.

Sljedećeg je dana netko opet zakucao na njihova vrata. I to baš u jednom od rijetkihtrenutaka dok je Princeza bila budna. Žurno je krenula otvoriti vrata.

Na vratima je stajala velika žaba obučena u odijelo sluge. Na zelenoj glavi je nosiladugu kovrčavu periku, pomalo naherenu.

76

"Dobar dan!" reče Princeza smireno. Navikla je na neobične posjetioce. Nakonrazgovora s Azzijem, koji je uvijek nenajavljeno dolazio i odlazio i s Ylith, koja je sate i sateprovodila ispred čarobnog ogledala gledajući ljude koji su živjeli u selu podno planine kao ineke udaljene točke (podzemne regije i niža astralna kraljevstva), ništa ju više nije mogloiznenaditi. "Jesi li ti Dražesni Princ čiji je zadatak da me probudi?"

"Bože! Ne", odgovori žaba. "Ja sam samo glasonoša.""Ali u biti ispod ove žablje maske skriva se predivan mladić, zar ne?""Bojim se da nije tako", odgovori on. "Mene su samo začarali i čarolijama podarili

ljudski glas i visinu.""A kako izgledaš kada nisi začaran?""Malen sam i krekećem.""A zašto si onda došao?""Došao sam vam predati pozivnicu."Izvadi kutijicu i iz nje izvadi pismo.

POZIVAMO VAS NA PROSLAVUBAL POD MASKAMA

U ČAST PEPELJUGE I NJENOG PRINCAMUZIKA: ORLANDO I FURIOZI

GIORDANO BRUNO I HERMETIČKA TRADICIJASPARTAK I NJEGOVI ROBOVI

PARADANAGRADE NA ULAZU

IZBOR NAJRAZLIČITIJIH JELA I PIĆA

"Oh, baš lijepo. Hvala ti!" zahvali se Princeza. "Ali zašto je Pepeljuga odlučilapozvati i mene? Pa ja ju uopće ne poznajem."

"Načula je da si usamljena. I ona je proživjela nešto slično i zato razumije kako seosjećaš."

"Baš bih htjela doći. Ali nemam haljinu za bal.""Siguran sam da ćeš nešto pronaći.""A prijevoz? ... Kako ću doći do tamo?""Kontaktiraj organizatore bala. Oni posjeduju čarolije. Sigurno će nešto smisliti.

Možda bi ti mogli dostaviti kočiju stvorenu iz bundeva?""A-ha. Ali onda ću haljinu umazati sokom iz bundeva.""Ne brini. To se ne može desiti. Unutrašnjost je preuređena. Najfinijim svilama je

tapacirana.""Hvala ti! Baš ti hvala!" reče Princeza i odjuri do Ylith s pozivnicom."Vjeruj mi dijete, Azzie je začarao sve oko nas", reče Ylith. "Trebali bi smo nešto

svemoguće da nas izbavi odavde. A to nam jedino sile Mraka mogu dostaviti.""Ali što da onda učinim?""Ništa. Drago moje dijete, smiri se", tješila ju je Ylith. "Osim možda kada bi se

mogla domoći Azzijeve kreditne kartice? Vjerujem da bismo tada mogli nešto učiniti. Nadajse da će ju sljedeći put kada dođe u posjetu nehotice ispustiti i da ćeš ju ti odmah dohvatiti."

"Ali što ako ju ne ispusti?""Onda bi možda mogla nešto učiniti svojim rukama", reče Ylith."Naročito lijevom."Princeza pogleda u ruke. Lijeva je (ruka džepara) bila nešto manja od desne i

djelovala je lukavije."Što je s mojom lijevom rukom? Primijećujem da je neznatno manja i

pretpostavljam da je stoga krhkija. Reci mi, što je tako posebno kod nje?""Ta ti ruka može pomoći da ostvariš ono što toliko želiš.""I kada bih se dočepala kartice?""Znaš što ćeš onda?" reče Ylith. "S karticom ćeš nabaviti haljinu i kočije. U tom bih

ti slučaju dozvolila da odeš na bal ali pod uvjetom da se vratiš na vrijeme.""Ali zašto mi sve ovo govoriš?"

77

Ylith pogleda na drugu stranu."Zato što sam ljuta i zato što mi te je žao", odgovori. "Prvo mi daje snagu, a drugo

predstavlja slabost. Osim toga, mislim da je vrijeme da naučiš štogod o balovima i slobodiodlučivanja."

Milovala je Princezinu ruku kojom joj je ona uspjela uzeti briljantni prsten."Da. To je to", nastavi Ylith. "Proklet bio Azzie!" i nasmija se. "Ovo je molitva za

tvoj uspjeh."

6.

Sljedeći puta kada je Azzie navratio, Začarana je Princeza bila dobro raspoložena.Prepričavala je svoje snove koji su ujedno bili i najzanimljiviji dio njenog života. Pokazala jeAzziju neke od plesnih koraka kojih se sjećala još iz prošlog života. Djelovala je izazovno.Njena su stopala lebdjela iznad tla. Točku je završila piruetom i na kraju se srušila Azziju unaručje. "Dozvoli mi, ujače, da te zagrlim. Toliko si toga učinio za mene i ne znam kako da tise odužim."

Azzie osjeti njene male zaobljene grudi kako se naslanjaju na njegova prsa i nije mubilo ni na kraj pameti što je mlada princeza u tom trenutku radila.

Tek kada su ostale same u sobi Ylith ju zapita: "Imaš li ju?"Začarana se Princeza nasmija pobjedonosno pokazujući plijen. "Moja je!""Lukavo!" prokomentira Ylith. "A sada ti je još samo preostalo da ju upotrijebiš za

ono o čemu smo razgovarale.""Da", potvrdi Princeza pokušavajući prestati zijevati. "Ali kako ćemo obuzdati ovu

dosadnu drijemajuću čaroliju?""Popij vrč ichora", odgovori Ylith. "Ne brini, i ja sam tu. Začarat ću te tako da ćeš

spavati tri do četiri puta duže nego obično što će ti omogućiti da se održiš duže budnom."Začarana se Princeza ozari."Požuri!" reče.

7.

Kočija u obliku bundeve i s kotačićima od rotkvica polagano je klizila prema dvorcuu kojem se održavao bal. Žabac-sluga istrči van i otvori vrata Princezi. Na sebi je imalapredivnu haljinu napravljenu od rozog tila i prošaranu hijacintom. Michael De Perugia ju je zanju posebno kreirao.

Sluge u odorama su joj poželjele dobrodošlicu i uvele ju u blještavu dvoranu.Orkestar se nalazio najednom kraju. Začarana je Princeza bila presretna. Nikada u svomekratkom životu ništa takvoga nije vidjela. Činilo se kao daje postala dijelom bajke.

"Ti mora da si Začarana Princeza", našoj se mladoj Princezi obratila prekrasnamlada djevojka otprilike istih godina.

"Jesi li ti Pepeljuga?" upita Začarana Princeza."Kako si me prepoznala? Nosim li na licu nekakav trag? Možda na nosu?""Ma ne ... pretpostavila sam da bi to mogla biti ti ... primila sam tvoju pozivnicu ..."

reče Začarana Princeza zbunjeno. A Pepeljuga se blago nasmije i svojim ju smiješkom umiri."Smatrala sam da bi to baš bila lijepa gesta. Drago mi je da si odlučila prihvatiti moj

poziv. Čula sam da su te začarali i da neprestano spavaš.""Ne bi se moglo reći da neprestano spavam. Drijemanje je riječ koja u pravom

smislu označava moju nesreću. Ali tko ti je rekao?""U bajkama vijesti brzo putuju", reče Pepeljuga. "Ako ti se pridrijema, slobodno mi

reci. Na gornjem smo katu pripremili odaje za počinak. Osim toga, nabavili smo nekastimulativna sredstva. Ako tvoja čarolija reagira na njih, mogli bismo na neko vrijeme riješititvoj problem."

"Nema potrebe", uvjeri ju Princeza. "Uspjela sam je se privremeno osloboditi.""Drago mi je što to čujem, a još draže što si ovdje. Ovo je prvi ovakav događaj ove

sezone. Imamo čast ugostiti mnoge neženje, uglavnom iz dobrostojećih obitelji, ali i nekoliko

78

mladih poduzetnika. Pođi sa mnom! Počastit ćemo se čašom pjenušca i predstavit ću te nekimgostima."

Pepeljuga pruži čašu šampanjca Začaranoj Princezi, primi ju pod ruku i povede krozsalu preplavljenu prekrasno odjevenim ljudima. Princezi se od svega zavrtilo u glavi. Glasnaju je muzika pozivala na ples. A jedan joj je zgodan muškarac u zlatnom večernjem odijelu i sgrimiznim turbanom na glavi prišao i zamolio ju za ples.

Čovjek s turbanom predstavi joj se kao Ahmed Ali. Bio je prvoklasan plesač.Poznavao je sve nove korake. A Začarana je Princeza brzo učila. Ubrzo je plesala plesove kaošto su "Patkin hod", "Šepajući lakat", "Hop", "Delirična pseća noga" i "Tercijarna vrućica".Sve plesove koji su bile hit te godine u vrlo kratkom je vremenu savladala. Začarana jePrinceza naprosto zablistala, a tu ne smijemo zanemariti ni Ahmeda Alija koji ju je u svemupratio. Drugi su se plesači povukli sa strane kako bi im oslobodili prostor. Orkestar je počeoguditi prepoznatljive note "Labuđeg jezera", a mladi se par u trenu prilagodio. Sve jepodsjećalo na pravu baletsku izvedbu. Gudala su gudila, čelične su gitare zavijale, trube sutrubile, mladi se par sve brže okretao i izvodio razne akrobacije, a gosti su sve jače pljeskali.Na kraju - pravi finale! Ahmed Ali je mladu Princezu plešući izveo na terasu.

S terase se pružao pogled na jezero. Mjesec tek stoje zasjao na nebu. Srebrnim jeresama okitio mladi par. Začarana se Princeza hladila kineskom lepezom koju je dobila uNabavi. Okrenula se prema Ahmedu Aliju i službeno rekla. "Fantastično! Priznajem da nikadanisam imala prilike plesati s tako dobrim plesačem",

"Ne bih to mogao izvesti da nije bilo vas", reče Ahmed galantno. Njegovo okruglolice bilo je ukrašeno nosom poput pravog sokola, nježno rozim usnama iza kojih su sesakrivali biserno bijeli zubi. Rekao je Začaranoj Princezi da je Princ i da dolazi s velikogturskog dvora. Rekao joj je da se njegovi posjedi prostiru od Turkestana do morem prelivenihjužnih obala Azije. Opisao joj je bogatstvo velike turske palače u kojoj je bilo toliko soba daih ni najvještiji matematičari nisu mogli izbrojati. Opisao joj je dvor, vrtove koji su gaokruživali, izvore mineralne vode i veliku knjižnicu u kojoj su čuvani spisi iz cijelog svijeta.Govorio joj je o kuhinjama u kojima su spravljane najneobičnije delikatese za mnoštvomladih, lijepih, sretnih i nadarenih ljudi koji su imali čast živjeti tamo. Rekao joj je da ćenjena ljepota i krhkost ukrasiti svo blještavilo i raskoš njegova doma. Priznao joj je da je,unatoč kratkom poznanstvu, opčaran njome i zamolio ju da pođe s njime do njegove palače.Govorio je i o prekrasnim poklonima kojima će ju obasipati i još štošta od čega se Princezizavrtjelo u glavi.

"Želim s tobom poći na kraj svijeta", reče Začarana Princeza, "ali obećala sam ujnida ću se vratiti doma čim bal završi."

"Nema problema", rekao je Ahmed Ali i pucnuo prstima. Iz zraka je dolazionekakav neobičan zvuk. Odjednom se ispred Princeze stvori leteći sag.

"A ovo je moj leteći sag", reče Ahmed Ali. "To je najčešće prijevozno sredstvo tamoodakle dolazim. Ako ga dobro isprogramiramo odvest će nas do velikog turskog dvora ivratiti ovamo prije kraja večeri."

"Zvuči zanimljivo!" reče Začarana Princeza. "Ali ipak ... mislim da ne bih smjela."Ahmed Ali se nasmije neodoljivim osmjehom i stade na sag. Zatim se okrenu prema

Princezi i pruži joj ruku."Pođi sa mnom, predivna Princezo!" reče. "Lud sam za tobom. Obećajem ti da ćemo

se dobro provesti. Bit ću dobar prema tebi i vratit ću te na vrijeme tvojoj cijenjenoj ujni."Začarana Princeza je znala da ne smije prihvatiti ponudu, ali neočekivana sloboda

odlučivanja, privremena razrješenost drijemajuće čarolije, blještavilo bala, misteriozan ineodoljivo privlačan Ahmed Ali, čaša pjenušca na koji nije navikla i miris "Mater delirium"biljke koja je rasla ispod terase su učinili svoje. Prepustila se trenutku, prihvatila Ahmedovuruku i stala na sag.

79

8.

Pepeljuga se uputila prema primamljivom švedskom stolu kako bi uzela još jednučašu šampanjca i pokoji kolačić kad joj je prišao sluga, naklonio se i rekao: "Stigao jenepozvani gost koji inzistira na razgovoru s vama."

"Muškarac?""Čini mi se da je demon premda je prerušen u čovjeka.""Demon?" začudi se Pepeljuga. "Ne sjećam se da se na listi uzvanika spominje

nekakav demon.""Pa rekao sam vam već da je došao ovamo nepozvan", reče sluga."Što želi?""Ne znam", reče sluga češkajući rukom svoje zašiljene hrkove. "Kaže da obvezno

mora s vama porazgovarati."Još bi njih dvoje tamo stajali i raspredali o neočekivanom posjetiocu da Azzie u tom

trenutku nije ušetao s dva stražara koja su visjela na njegovom fraku.Azzie podignu i spusti ramena i otarasi ih se."Jeste li vi Pepeljuga?""Jesam.""A ovo je bal koji ste organizirali?""Da. I ako ste došli kako biste pokvarili zabavu, znajte da i ja imam svoje demone

koji će se na moj poziv odmah javiti.""Mislim da ste na vašu zabavu pozvali i moju nećakinju, Začaranu Princezu."Pepeljuga pogleda oko sebe. Nekoliko je gostiju gledalo zainteresirano u njih, a

sluga je i dalje češkao svoje smiješne brčiće pokušavajući preuzeti stvar u svoje ruke."Pođite za mnom!" reče Pepeljuga. "Povucimo se u stranu kako bismo mogli u miru

razgovarati. A vaše metle, molim vas, odložite u kut.""Mislim da bi ih radije ponio sa sobom. Nego, dosta praznih naklapanja! Recite mi

gdje je Princeza?""A jeste li vi stvarno njen ujak? Ako jeste, moram vam reći daju niste smjeli tako

dugo ostaviti u začaranom dvorcu. Mislila sam da će joj promjena goditi i da se ništa lošegane može desiti ako nam se pridruži."

"Ali gdje se ona sada nalazi?" upita Azzie otresito.Pepeljuga još jednom pogleda oko sebe, ali Princezu nije vidjela. Pozvala je drugog

slugu koji je, za razliku od onog sa smiješnim zašiljenim brčićima, imao kozju bradicu, inaredi mu da odmah pronađe Princezu.

Sluga se ubrzo vrati. "Rekli su mi daje otišla negdje s Ahmedom Alijem,gospodinom s grimiznim turbanom."

Azzie se okrenu prema slugi. "Kamo su otišli?""Nekamo, letećim sagom."Azzie počeše bradu i upita: "U kojem su se smjeru uputili?""Prema istoku, gospodine.""Znate li tko je taj gospodin?" upita Pepeljugu."On je plemić s velikog turskog dvora, kralj Turkestana.""Je li to sve što znate?""Zašto me to pitate? Zar vi znate nešto više?""Je li vam rekao gdje se taj dvorac nalazi?""Ne.""Znate, on vam je glavni svodnik u velikom turskom dvoru.""Kako znate?""Posao mi je da znam takve zanimljive informacije", reče Azzie."Svodnik? Ne mislite valjda ...""Bojim se da da", odgovori Azzie. "Začarana Princeza trenutačno prelazi mnoge

međunarodne granice kako bi bila prodana u bijelo roblje."

80

"Stvarno nisam znala", reče Pepeljuga. "Što se desilo s mojim velikim vezirom?Skini ime Ahmeda Alija s liste gostiju. Dvaput ga prekriži! Dragi demone, vjerujte mi, nemogu riječima izraziti svoje žaljenje."

Ali govorila je sama sa sobom budući daje Azzie već skočio na tlo terase. Aktiviraoje mehanizam na metli i odjurio na istok.

***

Leteći su sagovi hitra prijevozna sredstva. To nas ne smije čuditi ako znamo da suopremljeni najsuvremenijim i najjačim istočnjačkim čarolijama. Hitra jesu, ali imaju i svojihmana. Nestabilna su i aerodinamički nisu bas najbolje riješena. Prednji se dio saga u letusavija i kvari zračni štit koji usporava let. Ali unatoč svemu, Ahmed Ali se dobro zabavljao. AZačarana se Princeza u međuvremenu otrijeznila i počela razmišljati o situaciji ii koju se samadovela. Primamljiv poziv mladoga princa joj se više nije činio toliko privlačnim. Gledala jeAhmeda koji je vješto upravljao sagom i zaključila da njegovo lice nosi u sebi crtu oholosti.Uočila je i njegove opasne, uvijene, zašiljene brkove. Palo joj je na pamet da je moždanepromišljeno prihvatila njegov poziv. I onda je počela razmišljati o Dražesnom Princu -njenom spasiocu. Možda je baš u tom trenutku stigao do dvorca. Što ako se, stigavši tamo ividjevši da Princeze nema, okrenuo i pošao u potragu za nekom novom ljubavi? Hoće li onabili osuđena na drijemanje do kraja života? Postoji li spas za mlade Začarane Princeze kojenjihovi Dražesni Prinčevi nikada ne pronađu? I na kraju, što će se desiti s njom? Je li Ahmedstvarno princ s velikog turskog dvora?

" Ahmede!" reče Začarana Princeza. "Meni se ne ide dalje.""Stvarno?" upita Ahmed ravnodušno. "Želim se vratiti na Pepeljugin bal.""Ali uskoro ćemo stići do velike turske palače", reče Ahmed."Baš me briga! Želim da okreneš sag i vratiš me na bal!"Ahmed se okrenu prema njoj. Njegovo se lice izmijenilo. Bilo je puno mržnje,

pakosti i zlobe. "Mala Princezo, prihvatila si moj poziv i više nema povratka.""Ali, zašto to činiš?" upita Princeza. "Jednog će dana istina izaći na vidjelo.""To mi je posao", odgovori. "A moj će me gospodar, Veliki Aga, dobro nagraditi

kada mu poklonim još jednu ženu za njegov harem. Imaš li još kakvih pitanja?""Ne idem ja u nikakav harem! Prije ću umrijeti!" reče Princeza i povuče se na kraj

saga. Pogledala je dolje i vidjela grčke otoke koji su djelovali poput kvržica u pjenušavommoru. Vidjevši to zaključi da možda i nije sve tako crno da bi počinila nešto tako drastičnokao što je samoubojstvo.

Vratila se na središnji dio saga i počela oplakivati prelijepog mladog Princa kojeg,kako se činilo, nikada neće upoznati. Zabacila je glavu unatrag kako bi počešljala svoju dugucrnu kosu i iza sebe na nebu ugledala crnu mrlju koja se velikom brzinom približavala. Mrljaje postajala sve veća, a nada je u njenom srcu rasla. Okrenula se na drugu stranu kako AhmedAli ne bi primijetio da se nešto iza njih zbiva.

Azzie je sumanuto jurio na metli. Ugledao je leteći sag ispred sebe. Stisnuo je gas.Njegove su oči suzile na jakom vjetru. Ubrzo ih je sustigao. Približio im se sa stražnje strane ionda se popeo iznad njih i vršak metle uperio prema Ahmedu.

Ahmed Ali je otkrio da se nešto događa tek kada je začuo prasak koji je označio danetko probija zvučni zid. Okrenuo se i ugledao demona s licem poput lisice koji je jahao nadvije užarene metle i pokušavao sletjeti na sag. Naglo je zaokrenuo sag istovremenopridržavajući Začaranu Princezu. Jurili su prema moru. Princeza je, uvjerena da će poginuti,počela vikati. Ali Ahmed Ali je ispravio sag neposredno iznad sjajne površine mora.Manevrirao je kako bi se doveo u položaj u kojem bi mogao upotrijebiti čarobne munje igromove. Već je prije tražio najnovije super-munje, ali Veliki Aga, rastrošnik kada su upitanju žene, bio je isuviše škrt kada su u pitanje došli njegovi podanici i modernizacijanaoružanja na sagovima.

Prije nego što je Ahmed Ali došao u poziciju u kojoj je mogao upotrijebiti svojeoružje, Azzie je ispalio nekoliko kratkih, bolnih i smrtonosnih munja. Ahmed je manevrirao.

81

Vijugao je, ali munje su bile sve bliže i bliže. Dodirivale su sag i remetile njegovu putanju.Izgubio je kontrolu nad upravljačem. Sag se tresao, a Ahmed se čvrsto držao za krajeve.Princeza je, oslobodivši se Ahmedovog stiska, polagano klizila prema kraju i napokon ispala.

Padala je. Bila je toliko uplašena da se ukočila. Nije mogli ni vikati. Morska jepovršina bila sve bliže i bliže. A u sredini je ugledala oštri otočić koji je izranjao iz vode.

Ovaj je put bila sigurna u svoju smrt. Ali ... u posljednjem trenutku, u trenutku ukojem je već mogla osjetiti oštre bodlje granitnog otoka, Azzie je proletio ispod nje i uhvatioju. Vukao ju je na metlu kao što bi vukao i vreću mesa pod najezdom gladnih lavova. AZačarana je Princeza postala svjesna gravitacije dok je Azzie pokušavao zaobići planinu.Padali su takvom brzinom da se smrt u okrutnim čeljustima mora činila neizbježnom. Ali utrenutku kada su se njihovim glavama već motala predivna sjećanja na protekli život, Azzie jeuspio zaokrenti i i vinuti ih u visine. Izbjegli su sigurnu smrt.

"Oh, ujače Azzie!" uzdahnu Princeza. "Tako mi je drago što te vidim. Jako sam sebojala."

"Bila si neposlušna i zato ti se to desilo", reče Azzie. "Da natjecanje nije tolikoblizu, dozvolio bih Ahmedu Aliju da te odvede u dvor Velikog Age, a sebi bih napravio novuPrincezu. Moja mlada dama mora biti strpljiva."

"Ujače Azzie, obećajem da više nikada neću bježati. Drijemat ću u svom dvorcu ičekati Dražesnog Princa."

"Sva sreća da se sve dobro svršilo. A drago mi je da si iz svega uspjela izvući ipouku. Moraš me slušati!" reče Azzie i usmjeri metle prema začaranom dvorcu.

9.

Azzie je osposobio kreditnu karticu, Princezu vratio u začarani dvorac, a sam otišaou Pariz - najljepši grad na svijetu. Odlučio je na nekoliko dana otići iz Augsburga kako biDražesni Princ mogao u miru bdjeti nad Princezinom slikom. Psihološka je teorija za sadadjelovala. Konačno ga je uspio zainteresirati za nju, a ako sve bude išlo po planu, uskoro će sei zaljubiti u nju. Zabranjeno je voće uvijek najslađe.

Ima li bolje zabave od razvratnog života u sotonskim barovima po kojima je Parizveć tada bio poznat?

Bar koji je odabrao nalazio se negdje u pariškom podzemlju. Zvao se Heliogabulusbar. Silazeći brojnim stepenicama stigao je do špilje ukrašene mrtvačkim glavama ikosturima. Baklje na zidu stvarale su mračnu atmosferu. Stolovi su bili izrađeni od sarkofagakoje je neki poduzetni privatnik donio čak iz Egipta. Najjednostavniji su kovčezi služili kaostolice. Pića su posluživali konobari obučeni u svećeničke odore i halje opatica. Njihova su setijela također koristila u orgijama kojima su sve takve večeri kulminirale. "Seks i smrt" bio jeto jedan od prvih tematskih barova u Evropi.

"Što želite popiti?" najviši i najmasivniji među konobarima upita."Dajte mi neko skupo uvozno pivo", reče Azzie. "Što možete ponuditi za jelo?""Tacos", odgovori konobar."Što je to?""Jedno od jela koje su Francuzi donijeli iz Novog svijeta."Azzie naruči i tacos, zobene čipsiće nadjevene camembert sirom i umakom od

rajčice. Ispirao ih je pintom tamnog negaziranog engleskog piva i odmah se oraspoložio.Dok je tako sjedio i uživao u ukusnom iću i još ukusnijem piću, osjećao je da ga

netko promatra. U udaljenom se uglu nalazio stol na kojem niti svijeća nije gorjela. U tami jezamjećivao kretnje. Činilo mu se kao da ga baš od tamo netko nadgleda.

Zaključio je daje možda sve to samo umislio. Naručio je još jednu porciju tacosa iprešao na vino. Nakon nekog vremena osjetio je da su pivo i vino učinili svoje. A kako jevečer prolazila, tako se napio. Ali ne kao svinja, već kao demon. A demonsko je pijanstvojače od svih drugih. Zapjevao je jednu od pjesama koju su na zabavama običavali pjevušitidemoni iz Canaana. Riječi su bile sljedeće:

82

Oh, ne osjećam bolNi imena nemamZabave radiČesto mi se to dešavaKad sam pijan, ne osjećam bol…

Pjesma se nastavljala, ali Azzie se nije mogao sjetiti preostalih riječi kao ni ničegdrugog. Večer je poodmakla. Učinilo mu se da cijelu vječnost sjedi u baru. Osvrnuo se okosebe i otkrio da su već gotovo svi otišli. Što li su mu stavili u vino? Osjećao je mučninu. Bioje mrtav pijan. Osjećao se tako loše da nije bio siguran hoće li biti u stanju stati na noge. No,ipak, uspio je. "Tko se to poigrava sa mnom?" promrmlja.

"Bog, Azzie!" čuo se glas.Azziju se učinio poznatim. Pokušao se okrenuti, ali nešto mu doleti u glavu tik do

lijevog uha, najosjetljivije točke u demona. U normalnim se stanjima uspijevao brzo oporavitiod udarca, ali pod utjecajem alkohola i još ko zna čega, nije bio otporan. Prokletstvo! Ponovoje zapao u neprilike. To je ujedno bilo i zadnje što je uspio pomisliti prije nego je pao unesvijest.

10.

Nešto kasnije Azzie se osvijestio. Bio je mamuran i ne baš dobro raspoložen.Osjećao je posljedice prethodne noći i alkohola kojeg je u sebe ulio. Mamurluk je biomonumentalan u svojoj snazi i obimu. Pokušao se kotrljati kako bi umanjio glavobolju, aliotkrio je da se baš i nije mogao pomicati. Činilo se kao da su mu ruke vezane. I noge. I nije seprevario. Bio je svezan za veliku stolicu.

Trepnuo je nekoliko puta probe radi i onda u potpunosti otvorio oči. Gledao je okosebe. Nalazio se u nekakvoj podzemnoj špilji. Stijene su svijetlile fosforescentnim sjajem.

"Halo!" viknuo je. "Ima li koga?" "O, pa da! Kako da ne! Ja sam ovdje!" čuo se glas.Azzie se svom snagom napeo i nakon nekog vremena ugledao nekakvu spodobu. Bio je maleni bradat. Odmah ga je prepoznao. Njegove su crte lica bile lako uočljive premda prekrivenebradom.

"Rognir!" progovori sa sigurnošću. Bio je to patuljak kojega je nagovorio da mu dasvoj felixite i ostalo drago kamenje.

" Dobar dan, Azzie!" reče Rognir glasom punim mržnje. "Vidim, ne osjećaš se bašnajbolje."

"Pa i ne", reče Azzie. "Ali nije važno, moći koje posjedujem omogućit će mi brzoporavak. Čini mi se da sam nečim privezan za ovu stolicu. Odveži me i daj mi čašu vode i bitću u redu."

"Želiš da te oslobodim?" upita Rognir zajedljivo. Njegov je osmjeh bio zloban baškao u patuljaka. Drugi se pridružiše. Počeše nešto nerazumljivo govoriti.

"S kim to razgovaraš?" upita Azzie. Njegove su se oči već navikle na podzemnusvjetlost i stoga je mogao razaznati još neke likove uz Rognira. I oni su bili maleni. Patuljci.Stajali su u krugu i promatrali ga svojim sjajnim okicama.

"Ovo su patuljci, moja braća. Pripadnici mog plemena", reče Rognir. "Znam da bibilo lijepo od mene kada bih te upoznao s njima, ali zašto? Ovdje nećeš još dugo ostati i nećešimati priliku za čašicu razgovora."

"Ali čemu sve ovo?" upita Azzie premda je bio svjestan jedinog mogućeg razloga zaovaj susret.

"Dužan si mi! Eto zato", reče Rognir."To znam. Ali mi reci, li ovo najprimjereniji način da raščistimo dugovanje?""Tvoj nas sluga nije želio pustiti u vilu kada smo prvi puta došli razgovarati s

tobom.""Taj Frike!" reče Azzie ljutilo. "Uvijek se zaštitnički postavlja.""Možda je to što govoriš istina, ali ja svejedno želim svoj novac i tu sam kako bih ga

uzeo. Sada! Ovog trena!"

83

Azzie slegnu ramenima. "Vjerujem da si pretražio moje džepove. Vidio si da nemamništa kod sebe. Samo sitniš i nekoliko čarolija."

"Nemaš više!" reče Rognir. "Pobrinuli smo se za to.""Pa što još onda želiš?""Isplatu! Želim obećanu zaradu, ali i blago koje si mi uzeo."Azzie se blago nasmiješi. "Dragi prijatelju! Mislim da nema potrebe za ovim. Ja sam

upravo došao u Pariz kako bih te potražio i rekao ti da si mudro investirao i da te očekujevelika zarada."

"Ma nemoj!" reče Rognire, glasom koji je mogao značiti svašta, ali najvjerojatnije jeukazivao na nepovjerenje.

"Ma daj! Rognire, stvarno nema potrebe za ovim. Oslobodi me pa ćemo kaogospoda porazgovarati."

"Ti nisi gospodin", reče Rognir. "Ti si demon.""A ti si patuljak", doda Azzie. "Ali vrlo dobro razumiješ što sam htio reći.""Želim svoj novac!""Čini se da si zaboravio da si prihvatio ulaganje na godinu dana", reče Azzie, "a

toliko vremena nije prošlo. No moram ti reći da se dobro držimo. Kad prođe dogovorenovrijeme, dobit ćeš svoj kapital natrag."

"Puno sam razmišljao o tome i zaključio da ne vjerujem u investiranje. Mislim daulaganje kapitala kako bi ga netko drugi trošio i nije baš napametnija ideja. Takav rad škodiradničkoj klasi odnosno nama patuljcima, njezinim pripadnicima. Znaš, dragi kamen u čarapije isto što i dva ili tri na nekoj burzi koja svaki čas može propasti."

"Dogovor je dogovor!" reče Azzie. "A ti si pristao investirati kod mene na godinudana."

"Žao mi je što ti moram ovo reći, ali više mi takav dogovor ne odgovara. Želimsvoju lovu natrag!"

"Sve dok me ovako vezanog držite, ne mogu ništa učiniti", reče Azzie."Ali ako te oslobodim, poslužit ćeš se svojim moćima ili nekom od čarolija, a to

znači kraj nama i mom blagu."Azzie je tako nešto i planirao, a kako bi odvratio Rognirovu pažnju, reče: "Zašto

govoriš nama? Što svi ovi patuljci rade ovdje?""Oni mi pomažu", odgovori Rognir. "Mene bi možda i mogao nagovoriti, ali njih

nikako."Jedan od patuljaka priđe. Bio je nizak čak i za patuljka. Imao je bijelu bradu

požutjelu oko usta od duhana za žvakanje."Ja sam Elgar!" reče. "Uspio si prevariti ovog jadnog i priprostog patuljka, ali s

nama nećeš moći tako. Odmah nam vrati naš novac ili ...""Rekao sam vam", reče Azzie, "da ne mogu ništa učiniti vezanih ruku. Ne mogu čak

ni nos ispuhati.""A zašto bi ti, molim te lijepo, ispuhavao nos", upita Elgar. "Ne vidim, da si

šmrkav.""Bila je to samo jedna stilska figura kojom sam pokušao izraziti svoju nemoć", reče

Azzie. "Ono što sam zapravo mislio reći...""Znamo mi vrlo dobro što si htio reći", prekinu ga Elgar. "Slatkorječivost te neće

nikamo dovesti. Odlučili smo što ćemo s tobom ako ne budeš mogao platiti.""Ali ja mogu vratiti dug, samo ne ovako svezan", smijao se samouvjereno.

"Odvežite me i sagledat ću neke od mogućnosti. Odmah ću se vratiti. Zaklet ću se na sve štosmatrate neophodnim."

"Ne ideš ti nikuda!" reče Elgar. "Ako ti pružimo samo mali prst, dohvatiti ćeš nassvojim prokletim čarima. Ne! Brojat ćemo do tri i tako ti pružiti šansu da stvoriš sve štoRogniru duguješ. Jedan, dva, tri. Ne vidim nikakav novac. To je onda to!"

"Kako to misliš?" upita Azzie. "Što je što?""Ti si za to i to je to!""Za što?"Elgar se obrati drugima: "OK dečki, krenimo! Odvedimo ga na Kolo rada"

84

Azzie nikada nije čuo za tako nešto. Ali činilo se kao da će ubrzo imati prilike otkritipravu prirodu onoga čime u mu prijetili. Malene vrijedne ruke, njih mnoštvo, podigoše stolicus Azzijem i odnesoše ju duboko u špilju.

11.

Patuljci su pjevušeći koračali sve dublje i dublje u utrobu Zemlje. Vješto su gazilitunelima preskačući pieće noge, grbe deva, zaobilazili slijepe tunele i provalije i preskakaliledene potoke. Bilo je toliko mračno da su Azzija zaboljele oči. Hodali su dalje i pjevušilineke pjesme na nerazumljivom jeziku. Na kraju su stigli do velikog otvora koji je vodioprema golemoj podzemnoj čistini.

"Gdje smo?" upita Azzie. Malena se bića oglušiše na njegovo pitanje. Držali su gačvrsto svojim ručicama, odvezali sa stolice i privezali za nešto drugo. Azzie na osnovu onogašto je napipao zaključi da se radi o metalnoj konstrukciji djelomično izrađenoj iz drveta.Zakorači i nešto se pod njegovim nogama pomaknu. Nešto kasnije je zaključio da je čvrstosvezan za unutarnji dio kotača vodenog kola. Njegova su stopala bila slobodna, a rukesvezane za ručke koje su se nalazile sa strane.

"Dakle," reče Rognir, "ovo je kolo. Dok koračaš, ono se okreće. Povezano je sazupčanicima koji pokreću mehanizme u jednoj od gornjih prostorija."

"Zanimljivo!" reče Azzie. "I što sad?""Od tebe se očekuje da koračaš i pokrećeš kolo svojim radom Na taj ćeš nam način

olakšati rad i s vremenom otplatiti dug. Za to ti je potrebno samo nekoliko stotina godina.""Ne dolazi u obzir", odbije Azzie."Kako želiš!" reče Rognir. "Dečki, otvorite branu!"Odjednom su se mogli čuti svakojaki zvukovi koji su dolazili iz gornjih dijelova

podzemlja. Nekoliko trenutaka kasnije nešto je počelo padati po Azziju. Bile su to fekalije. Uzpomoć svog supernjuha Azzie ubrzo otkri da se nije radilo o običnim ljudskim izmetima ilionim demona. Dugo je radio s njima tako da je bez problema mogao utvrditi da smrad ovogizmeta ne potječe ni od čega njemu poznatog. Smrad je bio toliko snažan da su receptori unjegovim nosnicama pokušali počiniti hara-kiri.

"Što je to?" upita očajno."Staro, fermentirano zmajevo govno", reče mu Rognir. "Nalazimo se u blizini

zmajevog gnijezda. Probušili smo ga u donjem dijelu kako bismo ti pružili pravu inspiracijuza rad."

Azzijeva se stopala počeše sama od sebe kretati i kolo s njima. Samo nekolikotrenutaka kasnije kiša fermentiranih zmajevih izmeta prestade padati.

"To ti je princip na kojem ovo kolo radi", reče Rognir. "U trenutku kad prestanešhodati počet će kiša govana i trajat će sve dok se ponovo ne pokreneš."

"A što je s odmorom?" upita Azzie."Mi ćemo odlučiti kad ćeš se odmarati", reče Elgar, a ostali se patuljci grohotom

nasmijaše."Ali poslušajte me! Molim vas! Preda mnom su važni zadaci. Vi me jednostavno

morate osloboditi i dozvoliti mi da obavim nužne pripreme. A onda ću vam vratiti dug ...""Naravno da hoćeš," reče Rognir, "ali svojim radom. Vidimo se kasnije, demone."I patuljci odoše, a Azzie je ostao sam i okretao kolo. Bio je očajan.

12.

Azzie je i dalje kročio. Bio je bijesan na sebe zato što nije Frikeu rekao kamo ide.Otišao je ne ostavivši nikakve upute svojem slugi, i sad, kad mu se jako žurilo, budući dajeveć kasnio s pripremama s Dražesnim Princom, zarobljen je u špilji podno Pariza i osuđen nai.ul na nekakvom kolu kako bi vratio dug gomili glupavih patuljaka.

"Dobar dan!" čuo se glas. "Jesi li ti demon?""Tkoje to?"

85

"Pogledaj prema svom desnom stopalu i saznat ćeš." Azzie pogleda prema stopalu iugleda crva tridesetak Centimetara dugog.

"Ti si crv?""Da. Ja sam crv. A ti si demon?""Pogodio si. Ako mi pomogncš, zauzvrat ću ti dati nešto što nećeš moći odbiti.""A što to?" upita crv."Ako mi pomogneš u bijegu, učinit ću te kraljem svih crva.""Ali mi crvi nemamo kralja. Imamo samo općinske Vođe i Visoko vijeće.""Onda ću te učiniti glavnim u vijeću.""Ali ako želim da moj izbor bude u skladu sa zakonima, moram prvo postati

općinski voda.""Pa dobro, bit ćeš općinski voda. Kako se zoveš?""Elton Crvljegnijezdo. Ali prijatelji me zovu Tom.""OK, Tome, kakvom ti se čini moja ponuda? Hoćeš li mi pomoći?""Možda. Ovdje je već neko vrijeme jako dosadno. Možda bih, kada bih ti odlučio

pomoći, uspio razbiti monotoniju? A možda i ne.""I što si odlučio?""Ne znam. Nemoj me požurivati. Mi crvi nešto sporije razmišljamo.""Oprosti. Razmišljaj koliko god je potrebno ... Onda, jesi li odlučio?""Ne. Nisam ni počeo razmišljati o tome."Azzie se kontrolirao. Nije smio otkriti svoje nestrpljenje. "Pa dobro, razmišljaj, a

onda mi javi što si smislio."Crv nije odgovarao."Slažeš li se s mojim prijedlogom?" upita Azzie."Kojim prijedlogom?""Pa da mi, kad razmisliš, javiš ono što si odlučio.""Čini mi se da je to u redu", reče crv. "Ali ne smiješ se previše nadati."I tako je Azzie čekao i okretao kolo. Čuo je crva koji se polagano kretao prostorijom

čas na površini, a čas pod zemljom ili stijenom. Vrijeme je prolazilo. Azzie nije točno mogaoznati koliko je vremena proteklo, ali činilo mu se kao cijela vječnost. Prsa su ga počela svrbitišto gaje jako iznerviralo. U trenucima kad su ruke svezane za kolo ili bilo što drugo, svrabsvakoga može dovesti do ludila. Otkrio je da, ako dovoljno jako savije rep, njegovim vrškommože dodirnuti svoja prsa. Ali oprez je pri takvoj radnji bio neophodan. Njegov je rep biojako zašiljen.

Osjetio je olakšanje. Ali čitavu je situaciju otežavalo nešto što je prepriječilo putjednom pravom, poštenskom češanju. Rep je još malo izvio i premostio prepreku. Obuhvatioje to nešto repom i izvukao na svjetlo kako bi mogao vidjeti o čemu se zapravo radi. Predmetje bio oko pet centimetara dug i metalan.

"Ja još uvijek razmišljam", reče crv."Tako mi je drago zbog tebe", reče Azzie cinično. Zatim je spustio glavu i uhvatio je

uže na kojem je novootkriveni predmet visio. Spustio ga je i dodirnuo vršcima prstiju.Izvukao je i kandže kako bi što bolje mogao pipati. Predmet se doimao poput ključa. Da, bioje to ključ. U trenu se svega prisjetio. Rezervni ključ od dvorca je držao oko vrata. Vjerovaoje da je to jedno od najsigurnijih mjesta bez obzira na to što je često mijenjao odjeću. Bio je toposve običan ključ s malenim crvenim dragim kamenom u kojem se nalazila jedna slabijačarolija na koju je u potpunosti zaboravio.

Obratio se čaroliji: "Kako se zoveš i što radiš?"Tihi glasić iz crvenog kamena odgovori: "Ja sam Dirigan. Ja otvaram brave.""Baš dobro!" reče Azzie. "Kako bi bilo da me oslobodiš ovih okova?""Dozvoli da ih prvo pogledam", reče Dirigan.Azzie približi ključ svojim okovanim rukama. Svjetlo je iz kamena lagano pulsiralo i

osvjetljavalo okove."Čini mi se da bi se tu nešto dalo učiniti." Kamenje odjednom počeo jako sjajiti i

zatim se ugasio. Okovi otpadoše.Azzijeve su ruke bile slobodne. "A sada mi reci kako da izađem odavde."

86

Crv podigne svoju trapavu glavu i reče: "Ja još uvijek razmišljam.""Nisam se tebi obratio", reče Azzie."A-ha. Nije važno, još uvijek nisam ništa odlučio.""Pa zar ti uopće imaš nešto čime bi mogao misliti?" upita Azzie zajedljivo. Ovako

slobodan, osjećao se snažno. Bio je spreman za akciju. Udaljio se od kola. Neka zmajevogovno sada pada koliko god želi! Bio je slobodan!

"A sada", reče, "nađimo pravi put."Kamen je počeo jako svijetliti bacajući svjetlost na zidove špilje. Azzie je hodao sve

do raskrižja puteva. Mogao se odlučiti između pet različitih smjerova. "Kojim putem dakrenem?"

"Otkud ja to znam?" upita kamen. "Ta ja sam samo jedna manja, priprosta čarolija.Osim toga, već si me iskoristio." Svjetlost nestade.

Azzie je otprije znao za podzemna raskrižja koja su gradili patuljci. Bila su jakoopasna. Često su se ispod tunela nalazile jame - zamke za neprijatelje. Bile su ružne, jezovite ipune svega i svačega od čega bi se svatko normalan naježio. Najgore u svemu je bilo to što jeAzzie, poput drugih demona, bio besmrtan. Mogao bi biti zatočen u jednoj od takvih jamastotinama godina, možda čak i zauvijek, živ, ali na smrt bi se dosađivao. Čuo je dosta priča odemonima koje su žive ukopale raznorazne neprilike. Neki se još uvijek nalaze u jednoj odjazbina u koju su na nesreću upali još kao mali.

Zakoračio je kad začu crva: "To nije pravi put."Azzie se brzo vrati natrag. "A u kojem bih smjeru trebao krenuti?""Ali ja još uvijek nisam odlučio želim li ti pomoći ili ne.""Onda bi ti bolje bilo da što prije to učiniš", reče Azzie prijetećim glasom. "Moja

ponuda ne vrijedi zauvijek.""Pa dobro onda", složi se crv. "Mislim da ću ti ipak pomoći. Kreni krajnjim desnim

tunelom."Azzie ga posluša. Čim je zakoračio, osjeti kako propada. Padao je brzo i jedino što

mu je preostalo bilo je vikanje. "Ali rekao si daje ovaj tunel siguran.""Lagao sam!" viknu crv. "Ha-Ha!"A Azzie je i dalje padao.No sve u svemu bio je to vrlo kratak let. Možda samo nekoliko metara dug. Na

njegovoj su se desnoj strani nalazila flourescentna vrata iznad kojih je stajao natpis "IZLAZ".Kleo je i otvorio ih.

13.

U Augsburgu, Frike je nervozno hodao gore-dolje po travnjaku ispred kuće,pucketao prstima i gledao u nebo nadajući se da će zamijetiti znak koji bi označio povratakvoljenog gospodara. Tada ugleda mrlju koja ubrzo preraste u Azzija.

"Gospodaru! Konačno ste se vratili.""Došao sam što sam brže mogao", reče Azzie. "Zadržala me gomila glupavih

patuljaka, zmajeva govna, Kolo rada i crv-šizofreničar. Nadam se da si se i ti dobro provodio ida si netremice nadgledao Dražesnog Princa."

Na Frikeovom se licu pojavi izraz velike boli. "Čuvao sam ga najbolje što sammogao. Zmajevo govno?"

"Zmajevo govno. Je li prekršio moju zapovijed i otišao do zaključane sobe nagornjem katu?"

"Jest, gospodaru.""A kad se našao u njoj, je li pronašao maleni kovčeg u gornjoj ladici ormara?""Odmah se tamo uputio, gospodaru", reče Frike."Otvorio ga je i pronašao minijaturu Uspavane Ljepo tice, zar ne?""Upravo tako.""Zašto mi onda ti ne bi na svoj uvrnut način opisao što se dalje dešavalo?""Dakle, gospodaru," reče Frike, "Princ je pogledao Princezino lice, zatim je

pogledao na drugu stranu i onda ponovo u nju. U lijevoj je ruci držao minijaturu, a desnom jedodirivao svoje usne. Razmišljao je. Pročistio je grlo i onda dva puta promrmljao A-ha! A-ha!

87

Baš kao i pravi čovjek koji osjeća potrebu da nešto izgovori, ali ne zna zapravo što bi rekao.Pažljivo je vratio minijaturu, okrenuo se i napravio nekoliko koraka. Tada se ponovo okrenuo,vratio do kovčega i izvadio minijaturu. Zatim ju je ponovo odložio, pogledao na drugu stranui rukom, ovaj put lijevom, istezao gornju usnicu."

"Sve si mi lijepo i u detalje ispričao Frike", reče Azzie. "Ali, bi li mogao prijeći nastvar i reći mi samo ono najvažnije?"

"Naravno, gospodaru. Nakon što je nekoliko puta pogledao mladu damu ili bi moždabilo primjerenije reći nakon što je nekoliko puta zagledao portret mlade djevojke, okrenuo seprema meni i rekao: Frike, ova je djevojka prekrasna? "

"Baš to je rekao, je li?""To su njegove riječi, gospodaru. Nisam znao što bih mu na to odgovorio i zato sam

se samo oglasio dubokim bestijalnim glasom iz dubine svog grla pretpostavivši da će mladigospodin moju reakciju objasniti na način na koji mu bude odgovaralo. Jesam li dobro učinio,gospodara?"

"Pametno, Frike. A što se onda desilo?""Sat-dvaje hodao naokolo, onda se okrenuo prema meni i rekao: "Zašto ju je ujak

Azzie krio od mene?""A-ha!" odvrati Azzie."Oprostite, gospodaru?""Nastavi dalje, Frike! Ovo je bila jedna neprimjerena upadica. Što si mu

odgovorio?""Rekao sam da to samo vi znate i još jednom proizveo isti bestijalni glas.""Izvrsno si to učinio Frike! I što se zatim desilo?""Nastavio je još neko vrijeme buljiti u sliku, trljao je usnice i izvodio još neke

kretnje koje neću sada nabrajati jer nisu toliko važne i na kraju rekao: Frike! Ona mora bitimoja."

"Znao sam da će moj plan upaliti", reče Azzie zadovoljno. "I što je još rekao?""Ništa više tog dana", odgovori Frike. "Drugog je dana postao jako nestrpljiv. Htio

je znati gdje ste vi. Budući da je poslušan mladi Princ, želio je dobiti vaše odobrenje prijenego krene u potragu."

"Pravi je!" reče Azzie. "A gdje se sad nalazi?""Otišao je!" odgovori Frike. "Ubrzo je odlučio da vas više ne može čekati.""Ali kamo je otišao?""Pa u potragu za Uspavanom Ljepoticom. Gdje drugo. Onamo kamo ste i željeli da

ode, zar ne? Čekao je pet dana i onda više nije mogao čekati. Obuzela ga je si rasna žudnja zaljepoticom s minijature. Zar niste tako osmislili svoj plan?"

"Jesam, ali prije upuštanja u pustolovinu, morao sam mu dati neke upute i opremitiga specijalnom opremom za lov. Štoje ponio sa sobom?"

"Uzeo je teški oklop i odabrao nekoliko mačeva koji su visjeli na zidu. Ponio je inešto novaca koji ste ostavili u vitrini i rekao mi da vam kažem da je otišao i da će se vratiti sPrincezom. Nadao se da se nećete na njega ljutiti."

"Prokletstvo!" viknu Azzie i zakorači. Kako je zakoračio tako je propao u zemlju svedo struka i najedvite se jade izvukao. Babriel je izašao iz kuće ugledavši Azzieja. Slušao jenjihov razgovori zapitao: "Što se desilo? Postupio je baš onako kako ste očekivali."

"Da, ali morao me je pričekati", reče Azzie. "Njegov sam zadatak učinio opasnim iteškim. Jedino tako će privući pažnju Moćnih sila. Suočit će se s opasnom magijom isuvišesloženom za obična čovjeka. A sa sobom nije ponio ništa od opreme koju sam sakupio zanjega i koja bi ga štitila od onoga što će ga zateći na tom putu."

"I što sad?" upita Babriel."Moram mu nekako dostaviti sve što mu je neophodno", reče Azzie. "I to odmah!

Sad! Je li vam otkrio gdje će započeti s potragom?""Niti riječi, gospodine.""A u kojem se smjeru otputio?""Ovim putem", reče Frike pokazujući smjer. Azzie pogleda. "Sjever", promrmlja.

"Otišao je na sjever. Loš znak. Frike, moramo ga brže bolje pronaći!"

88

MAČ KOJI UGLAVNOM DONOSI SREĆU

Nikoji1.

Dražesni Princ je bio sve bliže i bliže velikoj zelenoj šumi. Polako je iza sebeostavljao poznata brda i doline i ulazio u nepoznatu zemlju koja se prostirala pred njime.Jahao je prema sjeveru i razmišljao o mačevima. Znao je vrlo dobro da Mač koji uglavnomdonosi sreću nije pouzdan kao Istinski začarani mač, ali da je bolji od klasičnog mača. Uruci je držao svoj Mač koji uglavnom donosi sreću i promatrao ga. Bilo je to simpatičnooružje s uvijenom drškom ukrašenom resicama. Bio je to zapravo jedan od najljepših mačevakoje je u svom životu vidio. Znatno manji od velikih, širokih mačeva koji su u to vrijeme biliu modi. Ravan. Na sreću, nimalo nalik na turske sablje. Oštar s obje strane i poput iglezašiljen na vrhu. Te su karakteristike bile dovoljne da ponese naziv specijalnog mača, akouzmemo u obzir da su gotovo svi mačevi u to vrijeme bili oštri samo sjedne strane i nikadzašiljeni.

Mač koji uglavnom donosi sreću je doista bio lijepo oružje, ali imao je i svojihnedostataka. Postoji općeniti naziv Začarani mač, a takvih je mačeva mnoštvo. Azzie, kako bišto prije nabavio magično oružje za svog štićenika, nije pogledao u kantu iz koje ga jeizvukao. Vjerojatno je pomislio da su svi začarani mačevi jednaki. Nije znao da se riječzačaran odnosi na mnogobrojnu grupu mačeva od kojih je svaki začaran na ovaj ili onaj način.

Nisu svi začarani mačevi jednako djelotvorni. Postoje (a tu je možda primjerenijereći postojali su) takozvani Neslomljivi mačevi i oni koji nikada nisu gubili kontrolu nadsobom. Mačevi koji nepogriješivo ubijaju svoje neprijatelje su rijetki premda je to jedna od

89

kvaliteta za kojom svaka osoba koja kuje mačeve teži. Na Mačeve koji sve pokoravajunailazimo s vremena na vrijeme. Tu moramo naglasiti da ti silni mačevi gotovo uvijeknadžive svoje gospodare koji, budući da ih nitko ne može savladati u dvobojima, običnobivaju otrovani rukom supruge, najboljeg prijatelja ili ljubavnice najboljeg prijatelja. Ljudi,čak i sa savršenim i super-moćnim mačevima, ne odlaze živi s ovog svijeta.

Dražesni je Princ jahao kroz šumu. Naravno, bila je to začarana šuma. Magično sedrveće zlokobno nadvijalo nad njime. Posvuda su trčkarala neka neobična i zla bića.Nalikovala je na šume iz antičkih vremena koje su u sebi sakrivale horde monstruma.

Stigao je do čistine - svijetle, malene livade sa svih strana okružene užasom i jezom.Nasuprot njega, na kraju čistine, nalazio se šator sašiven iz zelenih i narančastih komadatkanine. Veliki je crni konj bio svezan za obližnje drvo. Lijep i stasit. Pravi konj za jednogratnika.

Dražesni se uputi prema šatoru. Gomila oružja ležala je ispred njega. Teško, crnooružje, lijepo izrađeno, djelomice ukrašeno biserima. Osoba kojoj je pripadalo mora daje bilaimućna i bez sumnje moćna. Na stupu ispred šatora visio je rog. Dražesni gaje približioustima i snažno zapuhao. U šatoru se čulo komešanje. Pojavio se čovjek, velik, crne kose imrgodan. Za sobom je vukao slabašnu djevojku.

"Tko to puše u moj rog?" upita vitez obučen u istrošeno prugasto rublje."Gospodine, ja sam Dražesni Princ", reče Dražesni. " K renuo sam u potragu za

Uspavanom Ljepoticom kako bih ju probudio.""Ha!""Zašto ste rekli Ha?" upita Dražesni zbunjeno."Zato što sam prisiljen ispustiti zlokoban krik nakon što saznam sve o tvom

malenom i beznačajnom zadatku.""Pretpostavljam da je vaša misija mnogo važnija?""Naravno da jest", odgovori vitez sa samopouzdanjem. "Ja sam, mladiću, Parsifal i

tražim Zlatni gral.""Rekli ste Gral, je li?" upita Dražesni. "Jeste li sigurni da ćete ga u ovim krajevima

naći?""Da. Ovo je začarana šuma. U njoj se može pronaći sve i svašta, pa tako i Zlatni

gral.""A što je sa ženom?""Molim?""Sa ženom koju vučete za kosu?"Parsifal pogleda u nju i reče: "Ništa. Ona mi baš ništa ne znači.""Ali što to radite s njom?""Moram li ti nacrtati?""Naravno da ne. Mislio sam ...""Znam ja dobro što si ti mislio", reče Parsifal. "Ona je ovdje kako bih se mogao

zabavljati dok ne pronađem Gral.""A ha", izusti Princ. "Nego recite mi, treba li vam ovaj konj?""Moj konj?""Mislio sam da nije zgorega upitati, a ako vam ne treba, meni bi dobro došao.

Snažniji je i veći od mog.""Ovo je najčudnije pitanje koje sam u posljednje vrijeme čuo", reče Parsifal. "Ovo

dijete koje je umislilo da je vitez, a sa čijih se usana još uvijek nije osušilo majčino mlijeko,dolazi u moj logor i pita me treba li mi moj konj. Ne, naravno da mi ne treba, mladiću. Možešga uzeti ako želiš."

"Hvala!" reče Dražesni i sjaha sa svog konja. "Baš lijepa gesta.""Ali prije toga", prozbori Parsifal, "morat ćeš se boriti sa mnom i zaraditi ga.""Bojao sam da ćete nešto tako postaviti kao uvjet.""Naravno. Primijetio sam da sa sobom nosiš Mač koji uglavnom donosi sreću.""Pronicljivi ste", primijeti Princ, izvuče mač i pokaže ga. "Divan je, zar ne?""Prekrasan", složi se Parsifal. "Ali nije začaran poput mojeg." Zatim izvadi i pokaže

svoje oružje Princu.

90

"Izgleda da nije", složi se Dražesni. "Moj mač ne posjeduje tako snažne moći.""I tu si u pravu", reče Parsifal. "Mačevi koji uglavnom donose sreću nisu loši, ali

kada ih suprotstaviš Istinski začaranim mačevima ne smiješ od njih previše očekivati.""Ne mogu, a da se ne složim s vama. Je li borba stvarno neizbježna?""Bojim se da jest", reče Parsifal i napadne ga.Dražesni Princ odskoči i zamahne svojim Mačem koji uglavnom donosi sreću. Čuo

se snažan zveket od udaraca dviju oštrica. Zveket je bivao sve glasniji sve do trenutka kada semač Dražesnog Princa slomio.

"Pobijedio sam", viknu Parsifal i zamahnu Istinski začaranim mačem kako bi zadaosmrtni udarac. "Gawg!"

Dražesni je Princ bio uvjeren da su mu sekunde odbrojane i zato se usredotočio nanajljepše trenutke svog, ne tako dugog života.

Ali život Dražesnog Princa na Zemlji još uvijek nije bio završen. Budući da jenjegov Mač koji uglavnom donosi sreću bio jedan od kvalitetnijih te vrste, desilo se da je, utrenutku kada se slomio, jedan komadić metala poletio u zrak, zabio se u Parsifalov vrat iprerezao ga tako da se mogao vidjeti komadić svježeg mesa.

I zato je Parsifal izgovorio samo "Gawg!" i poput potresa se stropoštao na zemlju."Žao mi je, ali sam si to tražio", reče Dražesni, okrene se i odluči krenuti

pretpostavljajući da će ga netko nakon nekog vremena pronaći i priuštiti mu pristojan pogreb."Ponesi mač sa sobom!" reče netko."Tko je to rekao?" upita Dražesni."Ja", objasni Parsifalov mač. "Povedi i konja.""Tko si ti?""Zovu me Excalibur", odgovori mač."Što još kažu za tebe?""Pročitaj runske natpise ugravirane na meni."Dražesni primi mač u ruke i pogleda sjajnu oštricu. Nešto je bilo ugravirano, ali nije

razumio niti riječi. S poštovanjem je pogledao mač. "Zašto si mi se obratio?""Nisam smio", odgovori mač, "ali nisam mogao dopustiti da odeš i ostaviš me ovdje.

Ostao bih bez posla. A ja obožavam svoje zanimanje. Vjeruj mi, bit ću ti od koristi. Ako tiitko ikada bude stvarao neprilike, morat će prvo porazgovarati sa mnom."

Kad se Dražesni okrenuo prema konju, čuo je glas djevojke koja je ustala sa zemlje."Pričekajte, gospodine! Preklinjem vas! Tako vam vaše viteške časti, pomognite mi!"

Usprkos tome što se nije mogao sjetiti nikakve viteške zakletve, Dražesni ju zapita:"Kako da ti pomognem?"

"Ja sam Valkyrie", objasni. "A ovaj me je čovjek savladao na bojnom polju.Pretvarao se da je mrtav kako bi me privukao sebi. Mogu se vratiti u Walhallu, ali prije togamoram pronaći odgovarajući trofej i Dugin most. Možete li mi pomoći pronaći rog?"

"Pa to i nije tako teško", reče Princ. "Pogotovo ako se radi o rogu u koji samzapuhao kad sam stigao do šatora. Je li to možda onaj koji visi na stupu?"

"Da, to je taj", reče. Priđe stupu, približi ga usnama i puhnu u njega na jezovit način.U tom se trenutku sruši kraj duge na Zemlju."Hvala vam, gospodine!" reče i poče prikupljati Parsifalovo oružje."Zar ne želite tijelo mrtvog viteza?" upita Dražesni. "Mislio sam da ih dame

sakupljaju?""Nema koristi od viteza koji ne živi u skladu s mitom", reče. "Ali dobro se oružje ne

nalazi tako lako." Kuckala je svojim oštrim noktima o prsni štit, odnijela je oružje do duge iposlala mu poljubac. "Drago mi je što sam vas imala čast upoznati!" doda i nestade usvjetlosti munje.

***

Dražesni je Princ odjahao na svom novom konju. Svoj Istinski začaran mačExcalibur objesio je na rame, a starog je konja vodio za uzicu. S novim se mačem jako dobro

91

osjećao. Nešto kasnije čuo je nekakav žamor. Glas je dolazio iza njegovog desnog uha. Ubrzoje shvatio da to Excalibur razgovara sam sa sobom.

"Što je?" upita Dražesni."Ništa strašnoga. Samo malo hrđe.""Hrđe?" upita Dražesni, izvuče mač iz korica i pogleda oštricu. "Ništa ne vidim.""Osjećam kako me osvaja", reče mač. "Moraš me premazati.""Ali nemam ulja.""Poslužit će i malo krvi ili nešto ichora.""Ni to nemam.""Onda zaboravi da sam išta rekao, mladi gospodine, i pusti me da sanjarim o dobrim

starim vremenima."Dražesnom se Princu ta izjava učini pomalo neobičnom, ali odluči ništa ne reći i

nastavi dalje jahati.Nakon nekog se vremena moglo čuti ravnomjerno hrkanje na što je Princ zaključio

da mač spava. Nije imao pojma da postoje začarani mačevi koji govore i hrču. I opet ga jeodlučio ignorirati te nastavi jahati u tišini.

Jahao je tako sve dok nije naišao na čovjeka u redovničkoj halji. Fratar ga jepozdravio, nakon čega je svatko krenuo svojim putem. Na to Excalibur prozbori: "Jesi liprimjetio na njegovom licu koliko je pokvaren i lukav?"

"Ništa ja nisam primijetio.""Planirao te ubiti", reče mač. "Kakav hezobrazluk! I kakva pakost!""Ništa takvoga nisam vidio", reče Dražesni. ""Da li to mene nazivaš lažovom?""Nikako", odgovori Princ oprezno, budući da je oprez neophodan kada čovjek

razgovara s mačem, a posebice onim začaranim i prekrivenim snažnim magijskim izrekama."Nadam se da ćemo ponovo na njega naići", reče mač i tiho se i zlobno nasmije.Nešto kasnije toga dana naiđoše i na grupu trgovaca. Bili su posve pristojni, ali čim

su otišli, mač mu je rekao da su oni zapravo lopovi koji su ga planirali oguliti do gole kože.Namjeravali su ga prebiti i ukrasti mu i Excalibura. Dražesni se nije mogao složiti s time, alimač ga nije želio slušati. Na koncu se izvukao iz korica i rekao: "Odmah ću se vratiti!" inestao je u šumi. Vratio se sat vremena kasnije teturajući i sav umrljan krvlju.

Psovao je i pjevao poput pravog pijanca i počeo optuživati Dražesnog za zavjeru.Optužio ga je da će ga dati rastaliti čim naiđu na talionicu. Svima je bilo jasno da je mač imaoproblema.

A te večeri, kad je mač prilegao, kako bi se naspavao, Dražesni je Princ pobjegaoglavom bez obzira.

2.

Slobodan, bez Excalibura, Dražesni je Princ nastavio potragu za začaranim dvorcemu kojem je spavala Uspavana Ljepotica. Oprezno se kretao šumom. Ogromno ga je drvećeokruživalo sa svih strana, a biljke penjačice i ljigave kreature zauzimale su sav slobodanprostor. Krajolik, zelenkast i vlažan, podsjećao je na podmorje. Neobični su zvukovi dopiralisa svih strana.

Dražesni je Princ hodao. Na nesreću, Parsifalov je konj zajedno s njegovim konjempobjegao od Excalibura.

U međuvremenu, Azzie je u Augsburgu uznemireno koračao oko vile pokušavajućisakupiti sve što je smatrao potrebnim za Dražesnog Princa.

"Brže, Frike! Spremi bocu s magičnom masti za ozdravljenje rana!""Onu za liječenje rana zadanih oštrim oružjem ili onih zadanih udarcem motkom po

glavi?""Najbolje bi bilo da spakiraš obje. Ne možemo znati u što se sve mogao uvaliti.""Gospođica Ylith se vratila, gospodaru!" reče Frike."A da? Mislio sam da čuva Uspavanu Ljepoticu ... Još zavoja!"

92

"Da, to je definitivno ona, gospodaru. Za vrijeme vašeg odsustva osjećala je potrebuda u vaše ime redovito obavještava promatrača Dobra o događanjima."

"Promatrač? Misliš na Babriela? Naravno! Baš je dobra. A gdje je sada?""U predsoblju. Vjerujem da uz šalicu toploga čaja razgovara s Babrielom o tijeku

priprema... Izvolite zavoje!""Mislim da bi najbolje bilo da im se pridružim i pozdravim ih prije odlaska. Hvala ti,

Frike!"Ylith i Babriel su potkradali poglede kroz visoke vinske čaše i udvarali se jedno

drugom kroz izmaglicu stvorenu zagorjelim pogačama. Činilo se kao da su uživali jedno udrugom. To se moglo zaključiti prema načinu na koji se Ylith naginjala prema Babrielu usvakom mogućem trenutku. A što se liče Babriela, činilo se kao da ga Ylith božanski inspirirai kao da ga je preplavila požuda.

Azzie uđe u sobu smiješeći se, ili bolje rečeno, cereći se. Svojim je dolaskomnatjerao Ylith da poskoči.

"Dragi Azzie, mislila sam da si još uvijek na putu", reče, hitro mu se približi i zagrliga. "Pa sam odlučila iskoristiti priliku."

"Priliku za što?" upita Azzie."Pa da vidim što se dešava ovdje", odgovori. "Kako napreduje projekt?""Ovo su presudni trenuci", reče Azzie i oslobodi se njenog zagrljaja. "Moje je

prisustvo neophodno. Mislim da bi se trebala vratiti u dvorac kako bi mogla nadgledati razvojtamošnjih događaja. Bog, Bab! Kako je Dobro ovih dana?"

"Pa ... baš smo se nedavno dosjetili još jednog detalja kojim ćemo ukrasiti našnastup. Zovemo ga obojeno staklo. Bilo bi mi drago kada bi ga vidjeli!"

"Oprosti, ali u velikoj sam žurbi. Kažeš obojeno staklo?""Da. Predivno je i nadasve poučno.""Fuj! Zvuči odvratno. Oprosti, ali stvarno ne mogu više razgovarati. Popij još nešto.

Dobro će ti doći. Frike! Imamo li sve?""Gospodaru, ovo je posljednja sitnica", reče Frike i utrča u sobu s parom visokih

jahačkih čizama. Bile su to posve obične kožne čizme s malenim dugmetima na petama."Pa to su moje čizme Sedam morskih milja!" uzvikne Azzie oduševljeno. "Frike, ti

si genij!"Azzie ih obuče, dohvati vreću čarolija, dodatne mačeve i još štošta. Zatim dodirnu

pete dva puta i aktivira čizme."Idem!" reče.Zakorači i samo jednim korakom dođe do vrata te poleti.Babriel i Ylith priđoše prozoru kako bi mu mahnuli. Osim toga, nikada nisu imali

prilike vidjeti čizme Sedam morskih milja na djelu. Ove Azzijeve nisu bile nove, ali su dobroradile. A Azzie se polako, ali sigurno udaljavao od vile u Augsburgu.

Vinuo se u visine vođen čizmama Sedam morskih milja. Ispod sebe je mogao vidjetibeskrajno veliku šumu koja se prostirala na sve strane. S vremena na vrijeme nailazio je namalena naselja koja su razbijala monotoniju zelenila. Dosta je dugo letio i nije bio u stanju sasigurnošću utvrditi gdje se nalazi. I zato odluči sletjeti. Ali čizme su odbijale promijenitismjer. Takva je neposlušnost ujedno bila i najveća mana čizama Sedam morskih milja. One sunaime sve shvaćale doslovno. Vodile su svoje vlasnike točno sedam milja u jednom smjeru.Ni manje ni više. Azzie se sagnuo i obratio im se.

"Želim upravo ovdje sići!" Ali čizme ga nisu čule ili ga možda nisu željele čuti.Vodile su ga ravno, ne mijenjajući smjer, iznad šume i nekoliko rijeka na kraju sletjevši narubu jednog sela.

Iznenađeni su seljani iz Vudena, u istočnoj Wallachiji, oduševljeno promatralidemona koji je vješto slijetao posred sajmišta.

"Začarana šuma?" upita Azzie. "Gdje se nalazi začarana šuma?""Koja začarana šuma?" upitaše seljani."Ona u kojoj je dvorac Uspavane Ljepotice.""Ako krenete smjerom iz kojeg ste došli naći ćete ju otprilike na dvije milje

odavde", rekoše seljani rukama pokazujući smjer iz kojeg je Azzie upravo stigao.

93

Azzie je izdao naredbu čizmama, a one su ga i opet povele na put dug sedammorskih milja.

Azzie se u letu usredotočio na krivulju koja bi bila duga sedam milja i dovela ga dozačarane šume.

Lukav, pametan i snalažljiv, ubrzo je pronašao pravi put i ugledao čarobnu planinu.Jedino što mu je preostalo jest da otkrije gdje se nalazi Dražesni.

3.

Dražesni je Princ cijeli dan hodao šumom. Tlo je bilo ravno i ukrašeno s nekolikosjajnih potočića. Povremeno bi naišao na neku voćku s koje bi ubrao svoj ručak. Sunce sepolagano kretalo svojom uobičajenom putanjom i obasjavalo lišće i grmlje iz različitih kuteva.Nešto kasnije naišao je na čistinu gdje se odlučio odmoriti.

Probudio se u sumrak. Šuma je postala siva baš kao što to biva na kraju dana.Zamijetio je da je nešto prošlo u njegovoj blizini. Nespretno se osovio na noge i sakrio ugrmlje. Želio je izvaditi mač, ali ubrzo se sjetio daje napustio Excalibura. Izvadio je nož ivirio iza malinovog grma.

Ugledao je malog, ispijenog ponija koji se približavao čistini."Dobar dan, mladiću!" reče poni zaustavivši se na čistini i pogledavajući prema

grmu.Dražesnog nije iznenadio poni koji govori. Ta nalazio se u začaranoj šumi."Dobar dan!" reče on."Kamo si se uputio?" upita poni."Tražim začarani dvorac koji se nalazi tu negdje u blizini", odgovori Dražesni. "Moj

je zadatak spasiti Uspavanu Ljepoticu od njene drijemajuće čarolije."'Ta je Uspavana Ljepotica jako popularna", primijeti poni. "Nisi jedini koji luta

ovom šumom u nadi da će ju pronaći.""A gdje se nalaze drugi?""Svi su nastradali", odgovori poni. "Nekolicina ih se još uvijek bori, ali ne mogu

pobjeći od svoje sudbine.""Baš mi ih je žao. Ali, pretpostavljam da je tako moralo biti", reče Dražesni. "Ne bi

bilo u redu da ju krivi mladić probudi.""A ti si onaj pravi?" upita poni."Da.""Kako se zoveš?""Dražesni.""Dražesni Princ?""Da.""Čini se da si ti ipak onaj pravi. Naredili su mi da te pronađem.""Tko ti je naredio?""To ti ne mogu reći. Kada bih ti to otkrio, netko bi me mogao nazvati trač-babom.

Ali ne brini, sve ćeš saznati kad za to dođe vrijeme. Naravno, samo ako toliko dugo poživiš.""Naravno da hoću", odgovori Princ. "Na kraju krajeva, ja sam onaj pravi.""Uzjaši me!" reče poni. "Usput ćemo razgovarati."

4.

Dražesni je Princ jahao na poniju sve do jedne čistine na kojoj su bili postavljenišatori. Naokolo su šetali vitezovi u blještavim oklopima, jeli meso s roštilja i udvaralidamama s visokim šeširima na glavama, umotanim u lepršave velove. One su raznosile vino,medovinu i druga pića. Majušni je orkestar svirao laganu ljetnu muziku.

"Čini mi se da se ovi dobro zabavljaju", reče Dražesni."Nije sve uvijek onako kako izgleda", mudro odgovori poni.

94

"Zašto ne?""Nije važno zašto. Važno je da ti govorim istinu. Vjeruj mi!"Dražesni je bio svjestan starih, mudrih izreka koje je čuvao negdje duboko u glavi.

Jedna mu je govorila da posluša savjet malih, ispijenih ponija koji se iznenada pojave uzačaranoj šumi. A znao je i da ljudi ne bi smjeli uvijek poslušati mudre savjete zato što bi utom slučaju svi promišljeno reagirali, a život bi tada bio dosadan.

"Ali ja sam gladan", reče Dražesni. "Osim toga, možda ovi vitezovi znaju put dozačaranog dvorca."

"Dobro, dobro. Ali nemoj mi poslije reći da te nisam upozorio", reče poni.Dražesni udari ponija u rebra, a ovaj poslušno krenu dalje."Hi-ho!" reče Dražesni dojahavši među vitezove."Hi-ho i tebi!" odgovoriše oni. Dražesni im se priđe još bliže. "Jesi li ti vitez?"

upitaše ga oni jednoglasno."Naravno da jesam.""A gdje ti je mač?""To je duga priča", odgovori Dražesni."Hajde, ispričaj nam što se desilo, hoćeš li?""Sreo sam mač koji se zvao Excalibur", reče Princ. "Mislio sam da je on pravo

oružje za mene, ali čim smo se zajedno uputili u potragu, počeo je govoriti nekakvebesmislice. Ne možete zamisliti što mi je govorio. Postajao je sve čudniji. Na kraju sam bioprisiljen pobjeći kako bih izbjegao sigurnu smrt."

"Dakle, to je ta tvoja duga priča?'' upita jedan vitez zajedljivo."Nije to samo priča. To vam je živa istina."Vitez napravi grimasu. Druga dvojica izađoše iz jednog šatora noseći nebesko-plavi

satenski jastuk na kojem se nalazio mač. Bio je hrđav, a njegove su resice bile zamršene. Bezobzira na oronulost, Dražesni je odmah prepoznao Excalibura.

"Je li to tvoj mač?" upita vitez."Da, ali nije izgledao ovako loše kad sam ga posljednji put vidio", reče Dražesni.Excalibur prozbori drhtavim glasom: "Hvala vam, momci! Mislim da dalje mogu i

sam."Mač ustade s jastuka i zamalo se sruši. Oprezno se uspravi i stade na svoj vršak.

Blještavi je dragi kamen s ručke mača netremice promatrao Dražesnog."Da. To je on", reče. "On me je napustio usred žestoke bitke."Vitezovi se okrenuše prema Dražesnom. "Mač tvrdi da si ga napustio usred bitke. Je

li to istina?""Uopće nije bilo tako", reče Princ. "Mač laže!"Mač na tren izgubi ravnotežu, ali ubrzo se sredio. "Prijatelji moji! Moji dragi

vitezovi!" reče. "Mislite li vi da ja lažem kad kažem da me je bez razloga ostavio na brdu iprepustio na milost i nemilost hrđi?"

Dražesni je svoj kažiprst naslonio na sljepoočnicu objašnjavajući na taj način da jesve što mač govori besmisleno te da je sam Excalibur lud.

Ali vitezove nije uspio uvjeriti. Jedan se od njih glasno obrati drugima: "Moždazvuči pomalo čudno, ali nikako besmisleno ili ludo."

Još jedan vitez, visok, bradat s orlovskim očima i tankim usnicama poput usanaglasnogovornika izvadi komadić tkanine i dijamantsku iglu. "Ime?"

"Dražesni.""Prezime?""Princ.""Zanimanje?""Princ.""Čime se trenutačno baviš?""Ovdje sam po zadatku.""Kakvom zadatku?""Mitskom.""Priroda zadatka!"

95

"Probuditi Drijemajuću Princezu.""Kako?""Poljupcem."Završivši s ispitivanjem, vitezovi se povukoše kako bi u miru raspravili što da dalje

poduzmu, a ruke i noge Dražesnog Princa zavezali su svilenim užetom i bacili ga u jarak.Činilo se kao da nisu pripadali jednom običnom redu vitezova. Njihova su ga pitanja

iznenadila. Njihove bezizražajne crte lica mogao je djelomično vidjeti kroz drvene kacige.Čuo je što govore.

"Što ćemo s njime?""Pojesti ga.""Pa da, ali na koji ćemo ga način spremiti?""Dinstat ćemo ga.""Ali prošli smo tjedan pojeli jednog dinstanog viteza.""Pa dobro onda, pojest ćemo prvo ponija.""A kako ćemo njega spraviti?""Ispeći ćemo ga i premazati raznim ukusnim začinima. Je li tko naišao na bilo kakvo

ukusno bilje?" Čuvši to, Dražesni zaključi:

A) Vitezovi nisu onakvi kakvima ih je zamišljao.B) To uopće nisu bili vitezovi, već demoni prerušeni u viteze.

Na kraju su se složili da će ga dinstati. Ali vatru nisu nikako mogli zapaliti. Neštoprije je kišilo i suho se drveće nije moglo nigdje naći.

Ali na kraju jedan od vitezova pronađe bebu daždevnjaka. S njime se riješio vlage sdrveća. Udarao ga je snažno u nos svaki put kada bi ovaj pokušao pobjeći. Ubrzo su zapalilivatru, a dva su druga viteza počela pripravljati umak. Još dvojica su preuzeli na sebe pripremumarinade, a ostali su pjevali.

Dražesni je bio svjestan opasnosti u kojoj se našao.

5.

Azzie je odlučio dići ruke od svojih čizama Sedam morskih milja i oslonio se nasvoje demonske letačke sposobnosti. Letio je iznad začarane šume i u daljini primijetio dimvatre. Odmah se uputio u tom pravcu. Kružio je poput lešinara. Ugledao je Dražesnogsvezanog poput ulovljene race koja čeka na vlastitu smrt u ogromnom kotlu, a poni se većkuhao. Oni su ga dinstali, a on je zapomagao.

"Ne smijete mi to učiniti!" vikao je. "Još uvijek nisam izvršio zadatak. DražesniPrinc nije prošao predviđenu obuku."

A vitezovi-demoni su i dalje pjevali.Azzie sleti u obližnje grmlje. Baš je smišljao plan za oslobađanje Dražesnog, kad se

pojavi Babriel u predivnom bijelom oklopu s raširenim bijelim krilima."Jesi li došao kako bi mi pričao o katedrali?" upita Azzie zajedljivo.Babriel ga na to oštro pogleda. "Nadam se da ne namjeravaš uplesti svoje čarolijice

u sve ovo?""Naravno da da", reče Azzie. "Zar si pomislio da ću ostaviti svog heroja na milost i

nemilost grupi demona?""Nisam se želio uplitati, ali moja je dužnost da te nadgledam. Vidim da je Princ u

nevolji, ali ti znaš kakva su pravila. Ne smiješ mu pomoći. Barem ne direktno. Ne smiješ seizravno uplitati i svojim djelovanjem promijeniti tok radnje."

"Ali sa sobom sam samo ponio nekoliko sitnica koje su mu potrebne", reče Azzie."Nož. Nevidljivi plašt."

"Pokaži mi ih!" reče Babriel. "Hram! Nož je čini se u redu, ali za plašt ne mogu ništareći."

"Zato što je nevidljiv", reče Azzie. "Ali možeš ga opipati, zar ne?"

96

Babriel ga cijelog ispipa."I on je, čini se, u redu.""A i da nije", reče Azzie, "tko bi to mogao primijetiti?""Ja!" reče Babriel otresito. "I ja bih to obznanio."

***

Dražesni je Princ ležao svezan u jarku i osjećao se poprilično glupo. Zašto nijeposlušao mudri savjet starog ponija? Da je postupio drugačije, tko zna što bi još naučio. Zaštomu nije vjerovao? Ako ne vjerujete starom poniju koji govori, kome ćete onda vjerovati? Nomorao je priznati da je miris bio primamljiv.

Tada ču nešto. Učinilo mu se kao da netko malo glasnije šapuće: "Hej ti tamo!""Tko je to?" upita."Tvoj ujak Azzie.""Drago mije da si tu ujače Azzie! Možeš li me izvući odavde?""Pa i ne baš. Ne direktno. Ali sa sobom sam ponio nekoliko stvarčica koje bi ti

mogle poslužiti.""Sto si mi donio?""Začarani nož. Njime ćeš prerezati uže.""I?""Nevidljivi plašt. Uz pomoć njega ćeš se izvući iz neprilike u koju si se sam uvalio.""Hvala ti, ujače! Ja bih za tebe isto učinio.""U to sumnjam", reče Azzie, zatim pažljivo nacilja i baci mu nož koji se zabio tik do

drveta za koji je Dražesni bio vezan."Imam ga!" uskliknu Dražesni."Dobar si ti dečko! A sada ti evo i nevidljivi plašt. Obvezno pročitaj upute. Ali pazi,

ne smiješ ih nikako izgubiti! Sretno! Vidimo se kasnije!"Dražesni je mogao čuti nešto meko štoje palo na zemlju tik do njega. Zaključi da je

to plašt. Prerezao je uže nožem i potražio ga, ali bez uspjeha. To vas ne smije začuditi budućidaje plašt bio nevidljiv, a nevidljive plašteve nije baš lako naći, posebice za tako mračnihnoći.

6.

Demoni-vitezovi se vratiše. Pjevali su:

Dobro je loše, a kruh je bruhUlij puding od graška u njegovu glavuA njegovu utrobu nadjeni persimonimaSve dok ne počne ličiti na Jacka Fitzsimmonsa

Nitko nikada nije uspio objasniti značenje ovih stihova. Potjecali su još iz vremenaza kojih je opskurnost ljudima predstavljala najugodniji vid života.

Demoni-vitezovi su se izvalili po logoru, mrmljali nešto, istezali se i još neštogovorili. U nekoliko su navrata kvalitetno podrignuli, češali se i na kraju utihnuli.

Dražesni se ponovo usredotoči na plašt. Još uvijek ga nije vidio. Odjednom ugledakukicu - mali kockasti komad tkanine s flourescentnim natpisom. Pisalo je: "NI PO KOJUCIJENU NE SKIDAJ OZNAKU! PROČITAJ UPUTE NA DRUGOJ STRANI!" ŠtoDražesni i pokuša učiniti, ali ništa nije vidio.

Zatim je obukao plašt onako kako je mogao i znao i uputi se između uspavanih tijelademona-vitezova.

Spotaknuo se o jednu izbočinu i okrznuo jedno od tijela."Halo tamo!" drhtava se ruka ispruži i dohvati ga. "Momci, znate li što sam ulovio?""Anguse! Zašto ti je ruka tako savijena?" zapitaše ostali."Zato što sam njome uhvatio nevidljivog špijuna."

97

"Ali ja nisam špijun", reče Dražesni."Ali si nevidljiv. To mi ne možeš poreći, zar ne?"Dražesni se ipak uspio osloboditi i stade bježati. A vitezovi krenuše za njim.Iza sebe je mogao čuti viku na koju su odgovarali vikom koja je dolazila ispred

njega. Dražesnom se u početku učinilo daje to samo jeka, ali budući da su glasovi postajalisve glasniji i bliži, zaključi da su to vitezovi. Demoni-vitezovi su se nalazili ispred kao i izanjega. Shvatio je da će morati smisliti nekakvu lukavost kako bi savladao živi zid.

Stao je kako bi popravio nevidljivi plašt. Njegova je ruka, kad ju je stavio pod plašt,nestala, što ga je oduševilo. Gledao je kroz plašt i kroz svoju ruku i jasno je vidio zemlju kojase nalazila pod njime.

Brzo se umotao što je bolje mogao i nastavio trčati. Krenuo je širokom zelenomledinom. Jahači su su ga pratili do ruba ledine obasjane mjesečinom. Jedan od njih pokazarukom i reče: "Tamo! Tamo gdje je trava razdvojena. Mora da je tuda prošao." I grupa goničaubrzo krene u tom pravcu.

Dražesni se sklonio u šumu. U njoj je otkrio jednu ne baš duboku špilju i u nju sesmjestio. Odlučio je otporiti podstavu plašta. Kao što je i pretpostavio, taj je materijal, premdapoprilično tanak, posjedovao iste osobine. Iz dva je komada izradio masku kojom je prekriocijelo tijelo, pa čak i glavu.

Ali s tragovima se koje je ostavljao iza sebe nije ništa moglo učiniti. Svaki je korakbio vidljiv na lišću, savijenim ili napuklim granama i travi. No budući da se niti jedan jedinidio njegovog tijela nije mogao vidjeti, pa čak ni njegova glava, mogućnost da ga otkrijugotovo da i nije postojala.

Hitao je premda je znao da iza sebe ostavlja vidljiv trag. Palo mu je na pamet dauspori i da se kreće pažljivije i istovremeno zaobilazi goniče koji su navirali sa svih strana.Tako bi se na primjer ponašao Princ iz bajke, pomislio je, ali on mu nije bio nimalo sličan.Trčao je. Njegove su noge sigurno kročile. Bježale su od opasnosti. Ali viteški su konji bilibrži. Približavali su mu se sa svih strana. Usporili bi samo kako bi utvrdili točan smjernjegovog kretanja. Okružili su ga. Njihova su čelična koplja bila uperena u njega.

Pred njim se nalazio mogući put spasenja, ali sumnjao je da im je mogao izmaći.Ispred njega se prostirala vapnenačka stijena na kojoj zasigurno ne bi ostavio traga. No ipaknije vjerovao u uspjeh. Jedan od vitezova je naciljao koplje i odlučio gađati.

Dražesnom se smrt još jednom učinila neizbježnom. Ali i ovaj put stigao je spas upravi čas. Nije znao da li je došao sam od sebe ili je Azzie umiješao svoje prste. Do tog jetrenutka sve bilo mirno. Ni daška vjetra. Kad odjednom zapuha vjetar, ali ne bilo kakav, većprava oluja. Nosio je kapljice smrznute vode i tuču.

Sa svih se strana podiglo lišće. U takvim je okolnostima bilo nemoguće otkritinjegove kretnje.

Vođa ga vitezova promaši za otprilike pola metra, a drugi mu se čak nisu uspjeli nitiprimaći. Razdvojiše se kako bi ga zadržali opkoljenog, ali Dražesni se jednostavno provukaoizmeđu njih i potrčao preko vapnenačke stijene. U trenutku kada je stao, vjetar je zamro, kao iglasanje gonilaca. Uspio im je pobjeći.

7.

Dražesni je Princ trčao sve dok su ga noge nosile. U trenutku kad ga je umorsavladao, a pluća zaboljela, srušio se i zaspao.

Kad se probudio, otkrio je da se nalazi na suncem obasjanoj livadi. Na jednom senjenom kraju planina protezala u nebo - ogromna, poput planine iz mašte. Sačinjavalo ju jeraznobojno staklo. Ispred nje, blokirajući prolaz, nalazila se gusta šuma od, kako se činilo,metalnog drveća. Dražesni se približio i u čudu promatrao. Grane drveća su bile bodljikavecijevi starih peći. Nije bilo visoko. Najviše nije imalo preko dva metra. Kad mu se približio,počelo je puštati zapaljivi žućkasti plin koji su palili upaljači smješteni pod zemljom.

Dražesni Princ najvjerojatnije ne bi znao o čemu se radi da se jednog dana uAugsburgu nije dočepao komadića papira kojeg je Azzie proučavao i bez razmišljanja ostavio

98

na radnom stolu. Znatiželjni gaje Princ, naravno, pogledao. Bila je to potvrda izdana od strane"Plinare svih duhovnih regija" o primitku sume za plin kojim se palilo živo plameno drveće.

Otkriće da je ujak Azzie plaćao gorivo za plameno drveće s ovakvom namjenomjako ga je povrijedilo. Osjećao se poput lika izrezanog iz komada kartona pričvršćenogkoncima za komad drveta. To ga je saznanje uplašilo, ali desilo se baš u trenutku kad jeosjetio užasan poriv da u što kraćem vremenu prohoda kroz šumu i zato je odlučio o svemurazmisliti nešto kasnije.

Ako su se predmeti mogli uključiti, onda mora da je postojao i način da ih seisključi. Tražio je naokolo gotovo cijeli sat i na kraju otkrio ventil sakriven u jarku. Okrenuvšiga, drveće se ugasilo. Kako čudno! Kako li je tako nešto uopće palo nekome na pamet?Nadmudrio ih je.

I konačno je stigao do Staklenog Sela, posljednjeg logora u kojem se mogaoopskrbiti ićem, pićem i suvenirima. Mjesto se nalazilo u podnožju impozantne Stakleneplanine na kojoj se, prema priči, nalazio Začarani dvorac u kojem je drijemala ZačaranaPrinceza.

Proizvodnju su u selu diktirale potrebe onih koji su se željeli popeti na Staklenuplaninu. Dolazili su tamo istraživači i penjači po staklenim planinama iz cijelog svijeta.Staklena je planina bila jednostavno neodoljiva.

Dražesni je prošetao glavnom ulicom koju su krasile male trgovine. Većina ih sespecijalizirala za prodaju opreme za penjanje na staklene planine. Ali staklo je jedan odnajskliskijih materijala. Mještani su govorili da su se osobine stakla mijenjale s vremenom. Agore su se mogle naći svakojake vrste stakla: brzo staklo, krivudavo staklo, lukavo staklo ivlažno staklo, visoko planinsko smrtonosno staklo i nisko nizinsko ležeće staklo. Svaka jevrsta, a govorilo se da je Staklena planina bila izgrađena od svih gore navedenih vrsta pa idrugih, imala svojih mana, a u trgovinama su se mogli kupiti priručnici za svaku. Nazivali suse jednostavno "Kako savladati lukavo staklo" ili "Kako izbjeći smrt na visokom planinskomsmrtonosnom staklu", itd.

Premda su neki vjerovali da je Staklena planina jedina takve vrste u svijetu,jedinstvena i neponovljiva, postojali su i neki intelektualci koji su tvrdili da je penjanje postaklenim planinama stari običaj ljudi (karakterističan jedino za tu vrstu), zabilježen nekolikoputa u povijesti i da se stoga moralo upražnjavati na različitim mjestima u različita vremena.Ti su teoretičari također tvrdili da je Staklena planina arhetip ljudskog iskustva što sumaterijalno potkrijepili primjerima koji su išli daleko u prošlost, sve do početka prošlosti tedaleko u budućnost do vremenski najudaljenije sekunde budućnosti.

Knjižare su u Staklenom Selu bile pune raznoraznih pustolovnih i znanstvenihknjiga koje su govorile o ekspedicijama. Bilo je tu povijesnih pregleda penjačkih pothvata,vodiča kroz Staklenu planinu i intervjua sa znamenitim penjačima i teoretičarima. Nekoliko setrgovina u selu specijaliziralo za prodaju željeznih kuka svih oblika i kvalitete uključujući ione ukrašene dijamantskim zakovicama.

Mišljenja o tome treba li se na Staklenu planinu penjati na konju ili ne bila supodijeljena. Istina je da konj ima više problema prilikom penjanja od čovjeka. Kretanjekonjskih nogu nije prilagođeno tako nečemu. Oni su plemenite životinje, idealne za prerije inizine, hitri u šumama i gotovo jednako vješti u gustim džunglama, ali im penjanje nastaklene planine jednostavno nije ležalo. I zbog toga su koze kao sredstvo transporta bile općeprihvaćene.

Tradicionalistima je to bilo neprihvatljivo. Svi su oni očekivali da će se DražesniPrinc poslužiti konjem. Generacije crtača, od kojih su mnogi tvrdili da su nadahnuti i vođenivišim silama, prikazivale su Dražesne Prinčeve na konjima. Međutim, činjenica je, koju sunaprednija i učenija društva neprestano naglašavala, da bi, čak i kad bi se konj uspio uspeti naStaklenu planinu, takav put ostavio teške i neizlječive ožiljke na njegovom tijelu kao i naduši. No ipak, nikome se koze nisu činile kao prikladno rješenje.

I Dražesni je bio takav. "Pa vi mora da se šalite!" rekao je saznavši za koze,"Nikad!"

"U tom slučaju", odgovorili su mu, "morat ćete sa sobom ponijeti željezne kuke isami se penjati."

99

"Zar ja da sa sobom ponesem željezne kuke?" Pokazao se da je bio pun ne tolikoneuobičajenih predrasuda kad su u pitanju ti korisni metalni predmeti.

"Njih vam svi penjači sa sobom nose.""Ne! Hvala vam! Meni one ne trebaju.""Ali ako ih ne ponesete, nikada nećete stići na vrh. Ova vam je planina staklena, zar

ne znate? I jako je skliska."Dražesni je, baš kao i većina mladića u to vrijeme, bio pun predrasuda kad su u

pitanju koze i željezne kuke. Negodujući, na kraju se ipak odlučio za ono što mu se činilomanjim zlom.

"Pa dobro onda, osedlajte mi kozu!"

***

Ali nisu sve koze rođene za penjanje po Staklenim planinama. Ovdje moramo dodatida one nisu dovoljne za osvajanje Princeze. Koze je samo jednostavnije natjerati u trk uzplaninu. Ali kad na kraju pustolovine savladate sve uspone, probudite Princezu, osvojite njenosrce i poželite da vas naslikaju, svatko će vam reći daje konj prikladniji izbor za jednu takoveličanstvenu sliku, te da je sve moguće organizirati, ali naravno, uz malu nadoplatu.

Tako je i bilo. Dražesni je Princ jurio na svojoj kozi sve do ulaza u dvorac čije su seutvrde protezale visoko u nebo. Našao se ispred stepenica. Bio je siguran da se nalazi napravom mjestu u trenutku kad je ugledao natpis na komadu kartona obješen na željezni stup.Pisalo je:

DOŠLI STE U ZAČARANI DVORAC. USPAVANA SE LJEPOTICA NALAZINA VRHU OVIH STEPENICA, U PRVOJ SOBI S DESNA. ČESTITAMO !

Dražesni se Princ od uzbuđenja tresao. Naposljetku je preskočio visoke zidine,preplivao mrzlu vodu i onda, mokar, otišao do galerije. Zatim je prošao prolazima kroztornjeve i na kraju stigao do soba u kojima su sluge hrkali. A onda se uputio vijugavimstepenicama sve do posljednjeg odmorišta.

Otvorio je vrata i ušao. U sredini se nalazio veliki krevet natkriven baldahinom. Nanjemu je ležala, njene su oči bile zatvorene, najljepša žena koju je vidio u svom ne takodugom životu. Bila je to djevojka s minijature u koju se luđački zaljubio. Ali uživo je bila jošljepša.

8.

Njena bi ljepota ozarila svako lice. Ali zmajeve su oči Dražesnog Princa primijetilejoš nešto. Prozrijele su Azzijevu priču i zamku koju je cijelo vrijeme spremao. Zmajeve su očiotkrile da je lice Dražesnog bilo zapravo lice zavodnika Začarane Princeze. Što li će učinitikad ga ugleda? Zmajeve su oči predosjetile tragediju koja je trebala uslijediti. Ali Dražesninije obraćao pažnju na upozorenje koje su mu slale, već se nagnuo nad nju.

Azzie je svoju spletku i sav svoj trud usredotočio na taj trenutak.Poljubac! Fatalni poljubac!Smjestio je maleni na vrhu zatrovan nož na noćni ormarić koji se nalazio na dohvat

Princezine ruke. Začarana će Princeza, kad se probudi i ugleda svog spasioca - čovjeka koji juje zaveo i onda ostavio - dohvatiti nož.

Azzie se iza zastora obratio publici."Dame i gospodo, bića Svjetla i Mraka, dragi demoni i moji rivali anđeli! Ovo je

trenutak kulminacije poznate priče o Dražesnom Princu i Začaranoj Princezi. Pogledajte!Poljubac buđenja i zaključak!"

Za sve je vrijeme Dražesni Princ svojim zmajevim očima otkrivao Azzijev plan.Napokon je progovorio.

100

"A-ha!" rekao je na početku svog monologa. "Tek mi je sada jasno da nisam ništaviše od gomile dijelova koji su pripadali ko zna kome. A moj mi je ujak Azzie, jedannajobičniji demon, dodijelio glavu zavodnika kako bi me mogao žrtvovati kada probudimPrincezu. Ako je to istina, ne preostaje mi ništa drugo, već da se prepustim sudbini. Alipremda sam nitko i ništa, sastavljen iz svega i svačega i oživljen uz pomoć čarolije, u mojimgrudima kuca pravo srce i jedino što još mogu reći jest: Princezo, tvoj sam! Učini sa mnomšto god ti je volja!"

Princeza osjeti dodir muških usana. Njene se oči otvoriše, ali u prvom trenutku nijemogla vidjeti ništa budući da se mladić koji ju je ljubio nalazio preblizu. I odmah je pomislila:"Kakvo blaženstvo! Kako je lijepo biti budan!"

A onda ugleda njegovo lice. To lice! Oh, Bože! Prepoznala ga je odmah. Bilo je tolice čovjeka koji ju je zaveo, pa ostavio. Njene se oči, neugodno iznenađene, raširiše. Jednu jeruku stavila na prsa. On! Da! To je on! A drugom je rukom tražila nešto iza sebe i na noćnomormariću otkrila nož.

Azzie je netremice promatrao. Znao je da će ga dohvatiti. A publika, dodušenevidljiva, nagnut će se u tom dramatičnom trenutku naprijed, kako bi što bolje vidjela.Članovi će Komisije za dodjelu nagrada vidjeti Princezinu ruku kako prima nož i zabada ga uPrinčeva prsa duboko, sve do srca. Dražesni će Princ pasti na pod, a Azzie će istupiti. "MalaPrincezo!" reći će (bio je to govor koji je dugo vremena pripremao), "ubila si jedinogmuškarca s kojim si mogla otkriti istinsku ljubav! Ubila si svog spasitelja!" I onda, vjerovaoje Azzie, Princeza bi dohvatila nož i okončala svoj život i na taj se način osudila na vječnu bolu najdubljim slojevima Pakla. To bi baš bio zgodan kraj! Čak je razmišljao da Dražesnogodrži nešto duže na životu i omogući mu da vidi Princezin kraj. Tako bi ga možda natjerao daizgovori velike kletve i sebe osudi na vječito prokletstvo. Svima onima koji uživaju u naglim ineočekivanim preokretima, ovakav će se kraj svidjeti.

Bio je toliko siguran u ishod drame da joj se na kraju cinično obratio: "Raj ubijatvoje blaženstvo s ljubavlju!"

I ljudi su još dugo raspravljali, kao što to ljudi obično čine, o razlozima iz kojihpriča nije tekla tokom kojim se očekivalo. Azzie je čistom logikom zaključio da će Princezamorati uzeti nož i probosti svoju ljubav, ali život je nepredvidljiv. Uvijek nas iznenadi.

Azzie također nije uzeo u obzir oči Začarane Princeze. Premda nisu bile u stanjuotkriti pravu istinu, poput zmajevih očiju Dražesnog Princa, njene su oči mogle proniknuti uzlo. Njene su umjetničke oči otkrile varku.

Odluku je donijela iz čisto estetskih razloga (toliko krvi), a nešto kasnije i njen jerazum prihvatio istu.

"O čemu to govoriš?" upita Princeza."Nisi ga trebala ubiti", reče Azzie. "Mlada damo, osudila si samu sebe na vječite

patnje u Paklu!"Princeza se grohotom nasmija."Smiješ li se ti to meni? Pokazat ću ti ja ..."Još netko joj se pridruži u smijehu. Bio je to Dražesni koji je stajao tik do nje.

Zagrlio ju je oko struka. Dražesni! Živ! Nož dakle nije bio upotrebljen na način na koji se toočekivalo, a Azzie se posramljen i zbunjen povuče.

Preživjeli su! Ne zna se kako, ali ljubav je još jednom pobijedila. Ugledavši to dvojemladih ljubavnika, publika anđela i demona je ostala dirnuta. Ne postoji nitko tko u tomtrenutku nije suzu pustio.

"To se nije smjelo desiti!" vikao je Azzie. "Nisam to planirao!"Ali to je bilo ono što je stvorio. Simpatičnu priču o ljubavi koja će dirnuti svakoga i

koja je osigurala Dobru, a ne Zlu, da vlada sudbinama ljudi sljedećih tisuću godina.

101

HERMESOVA SOVA

Večernje1.

Ylithini su tanki prstići pokucali na vrata koja su vodila u Azzijev alkemičarskilaboratorij. "Azzie! Znam da si tu."

Odgovora nije bilo. Babriel je stajao pokraj nje. "Mislim da bi smo trebali ponovopokušati." Ylith se složi.

"Azzie! Znam da si tu! Pusti me unutra! Babriel i ja smo tu. Znamo da si jakorazočaran, ali mi smo tvoji prijatelji i želimo u ovim trenucima biti uz tebe."

Unutra se čulo struganje. Čelični čavao koji je služio umjesto lanca na vratima bio jepomaknut. Drvena su se vrata alkemičarskog laboratorija blago odškrinuta. Kroz njih proviriFrikeova nosata glava.

"Je li tvoj gospodar ovdje?" upita Ylith."Jesi, gospodarice. Unutra je, ali ne želim ga sada ometati, Nije baš najbolje

raspoložen. Ne bi me začudilo da nekome učini nekakvo zlo,""Gluposti", reče Babriel. "Dozvoli mi da s njime porazgovaram." Gurnuo je vrata i

na silu ušao.Azzie je sjedio na malom stolcu u kutu laboratorija. Sjedio je u svom ljubičastom

plaštu i s narančastim povezom preko jednog oka. Izgledao je užasno. Njegove su oči bilecrvene. Prazne butelje vina i ichora bile su posvuda na podu. Druge pak, one pune, ležale suna policama na dohvat ruke.

"Hajde Azzie!" reče Babriel. "Smislio si strašnu predstavu za natjecanje. Zapamti,nije važno hoćeš li pobijediti ili izgubiti, važno je kako igraš."

"Nemaš ti pojma!" reče Azzie. "Jedino je pobjeda važna. Sama igra nikome nijebitna."

Babriel slegnu ramenima. "Hm ... druga pravila, druge božanske zapovijedi. Alisvejedno mislim da bi trebao prestati piti. Dozvoli mi da ti pomognem!"

Pružio mu je ruke. Azzie ih jednom rukom primi, a drugom si pomogne ustati."Na kraju krajeva," reče Babriel, "kome je važno tko će pobjediti?"Azzie je u čudu gledao u njega. "Jesam li ja to dobro čuo?""Naravno! Kao bića Svjetla i Mraka, moramo razmišljati dugoročno. Svi smo mi u

službi životu i smrti i drugim nadnaravnim bićima.""Nisam smio izgubiti!" reče Azzie. "Ali to se desilo samo zato što sile Mraka nisu

željele surađivati. Odbijale su mi pružiti pomoć. Ti si mi Babriele, premda pripadnik

102

suparničkog tabora, pomogao više od svih onih koji bili na mojoj strani. To ti je ujedno inajveći problem sa zlom. Ne želi surađivati, pa čak ni samo sa sobom."

"Ne smiješ se kažnjavati", reče Babriel. "Hajde dođi s nama! Idemo na svečanostdodjele nagrada. Dođi! Idemo se malo zabaviti!"

"Da, naravno", promrmlja Azzie. "Prokleta dodjela nagrada! Dobro, doći ću, alimalo kasnije. Vi krenite, a ja ću vam se pridružiti. Imam još nekoliko sitnica za obaviti. Negoreci mi kako napreduje Gotička katedrala?"

"Upravo završavamo toranj i zvono", odgovori Babriel.A prije samog odlaska Babriel reče Ylith: "Stvarno bi smo trebali učiniti nešto za

Dražesnog i za predivnu ulogu koju je odigrao.""Dobra ideja!" reče Ylith.Azzie se slatko nasmiješi.A kad su otišli, upita Frikea: "Jesi li ikada čuo tako nešto?""Za što gospodaru?""Za nešto kao što su ovo dvoje mladih, mojih prijatelja. Jesi li čuo što su govorili na

izlasku? Kakva glupost! Možeš li to zamisliti? Žele nagraditi Dražesnog za dobro obavljenposao."

"Da, gospodaru!" reče Frike. "Baš smiješno! Ha-Ha!""I ja tako mislim", doda Azzie. "Mislim da bismo i mi nešto trebali učiniti s

Dražesnim Princom zbog uloge koju je odigrao. Na primjer mogli bismo mu oduzeti život.Ali ja ga ne mogu ubili. Ja sam mu poklonio život. Ne direktno. Postoje tu pravila, glupapravila, ali bez obzira na njihov besmisao, ona demonima zabranjuju da ubiju čovjeka bezrazloga."

"To nam ne ide u prilog, gospodaru", primijeti Frike."I ne znaš koliko si u pravu", reče Azzie. "Ali vjerujem da postoje i drugi načini.""I gospodaru, što ćemo onda učiniti?" upita Frike."Frike!" obrati mu se Azzie, "Želiš li barem na neko vrijeme bili veliki ratnik

osvetnik?""Zvuči primamljivo", odgovori Frike. "Što moram učiniti, gospodaru?""Imamo mnoštvo ljudskih dijelova", reče Azzie. "A ja sam majstor kad su u pitanju

ljudske skulpture. Dođi sa mnom! ... Legni u mramornu oplatu!""Gospodaru! Mislim da to i nije baš najbolje rješenje. Oprostite, ali predomislio sam

se.""Tišina!" ušutka ga Azzie. "Da mi se nisi usudio suprotstaviti. I upamti da tvoju

ličnost mogu zamijeniti jednakom lakoćom, baš kao što to mogu učiniti i s tvojim licem.""Dobro gospodaru! Vaša je želja moja zapovijed!" reče Frike i legnu na stol. Azzie

pronađe skalpel i naoštri ga na svojoj peti."Hoće li boljeti?" upita Frike."Naravno da hoće", odgovori Azzie. "Anestetici još uvijek nisu otkriveni.""Što ste to rekli? Što to još uvijek nije otkriveno? Ana - što?""Ma nije važno. Lezi, opusti se i zagrizi jako usnicu! Počinjem rezati."

2.

Dražesni se Princ naginjao kroz jedan od visokih prozora u Začaranom dvorcu. Bioje baš dobro raspoložen. Nekako usporen, ali pun unutarnjeg zadovoljstva. Ljubav takodjeluje na zaljubljene. Barem neko vrijeme. A Dražesni je bio jako zaljubljen.

Pa ipak, uznemiravali su ga komadi Začaranog dvorca koji su nestajali.Pogledao je još jednom prema štalama. Pola ih je nestalo. Dovoljno je da na tren

pogleda na drugu stranu i nešto će nestati. Osjećao je da hitno moraju napustiti to mjesto.Dvorac očigledno ne može još dugo potrajati sudeći prema trećerazrednim čarolijama odkojih je sastavljen.

"Dragi! Siđi dolje! Naši te gosti žele vidjeti."Princeza je stajala na dnu stepenica i vikala prema gornjem katu gdje je Dražesni

Princ navodno namještao svoju tuniku. Volio je biti elegantan i lijepo obučen. Bio je svjestan

103

da njegovoj dragoj ova zabava znači mnogo i da je na nju pozvala Pepeljugu i mnoge drugedrage prijatelje iz bajki. Dražesnom se ta ideja, da pozovu k sebi sve njihove imaginarneprijatelje, likove iz bajki, nije činila baš najpametnijom, ali izgledalo kao da sve teče unajboljem redu.

Zanimao ga je način na koji Začarani dvorac funkcionira. Dok je stajao tako ipromatrao okolinu, ugledao je dijelove ceste koja je vodila do zida. Odjednom dio zidanestade.

"Dražesni!" čulo se još jednom. "Gdje si? Zašto ne silaziš već jednom?"U njenom je glasu zamijetio određenu dozu drskosti... Palo mu je na pamet da

možda ne poznaje najbolje svoju draganu. Mislio je da blaženstvo i sreća koji se spominju upričama, dolaze sami od sebe, ali činilo se da će se ipak morati malo oznojiti. Pa dobro ...

Posljednji se put pogledao u ogledalo i krenuo niz stepenice. Ispod njega se mogaočuti Orkestar u crnom koji je u sali za ples svirao nešto višeglasno. Gosti su naokolo stajali,pijuckali pjenušac i grickali canape sendviče.

Vidio je Princezu koja je ruku pod ruku stajala s Pepeljugom. Naime, njih su dvije umeđuvremenu postale najbolje prijateljice. Zabava u čast Princezinog buđenja je zapravo bilaPepeljugina ideja. Ali još jedan razlog za zabavu je bilo i proglašenje zaruka Princa iPrinceze.

Dražesni je Princ među gostima prepoznao dvojicu popularnih Iraca. Bili su toCuchulain i Fin McCool. Pogledavši još malo oko sebe, ugledao je heroje iz Francuske,Njemačke i s Orijenta - Rolanda, Siegfrieda, Aladina.

A gosti su, vidjevši da im se zvijezda večeri pridružila, srdačno zapljeskali. Klicalisu: "Bravo! Bravo!" i otpjevali refren pjesme "For He's a Jolly Good Fellow".

"Ovo je definitivno vrhunac mog života. Za ovo se stvarno vrijedilo boriti", pomisliDražesni. Zaboravio je na dijelove dvorca koji su nestajali i na otkriće da Princeza i nije bašonakva kakvom ju je zamišljao i prepustio se vrhuncu svoje slave.

Ali njegovu sreću ubrzo prekinušc glasni udarci po vratima. Dvorac se zatresao. Svisu gosti utihnuli i napeto iščekivali što će se desiti.

Dražesnom se Princu cijela situacija nije svidjela. Takvo kucanje ne sluti na Dobro.Ono obično ne najavljuje svoj dolazak na tako bahat način.

"Tko je?" upita."Netko kome je potrebna pomoć", čuo se nerazumljiv glas.Dražesni ga je u prvom trenutku odlučio odbiti, ali onda zaključi da se na dan kad

slavi svoju pobjedu, mora suočiti sa svime što mu se nađe na putu. Junaci iz bajki, koji se nakraju žene sa Začaranim Princezama, ne smiju odbiti otvoriti vrata Začaranog dvorca bezobzira na loš predosjećaj.

"Nemam vremena činiti velike usluge. Možda tek za jednu malu reče i otvori vrata.Pridošlica mu se učinila poznatom. Ali gdje li je vidio tog visokog, mrkog ratnika smjedenom kacigom na glavi?

"Tko si ti?" upita Dražesni.Ratnik skide kacigu, a Dražesni pod njom otkri bradato lice prošarano crtama

luđaka. Bio je to Frike."Frike!" reče Dražesni iznenađeno. "Pa to si ti! Ali nešto je na tebi drugačije ... Da

vidim ... sjetio sam se ... pamtim te kao sitnog grbavca, ali kao što mogu primijetiti prerastaosi u visokog, snažnog ratnika."

"Laskanje te neće nikuda dovesti!" reče Frike zlobno se smiješeći."Čemu moram zahvaliti za ovaj nenadani posjet?""Šalje me Azzie", odgovori Frike."Nadam se da je s njime sve u redu.""On je dobro. Poslao me je da mu donesem nešto što ću do vile nositi u ovom."Frike otvori kožnu torbu iz koje se širio jak miris."Ocat?" upita Dražesni."Pogodio si!" odgovori Frike."Ali zašto sa sobom nosiš kožnu torbu punu octa?""Uz pomoć octa sačuvat ću ono što moj gospodar žarko želi."

104

Dražesnom se i nije baš svidio tijek razgovora. "A što ćeš to staviti u ocat Frike?""Tvoju glavu! Po nju sam došao.""Moju glavu?" upita Princ zbunjeno. "Ali što će ona ujaku Azziju?""Ljut je na tebe, mladiću. Ljut je zato što te Princeza nije ubila. Zbog vas je izgubio

na natjecanju sila Svjetla i Mraka koje se održava na kraju svakog Milenija. Zaključio je da silukav i nepouzdan i zato sada želi tvoju glavu."

"Ali to nije bila moja greška, Frike! A čak i da je, zašto bi mi ujak Azzie zamjeriošto sam uspio preživjeti?"

"Ne mogu ne reći da je ovo što govoriš istina", reče Frike. "Ali što možemo? On jedemon. On je zao, jako zao. Želi tvoju glavu, a ja sam ovdje kako bih udovoljio njegovomprohtjevu. Žao mi je što ti sve ovo govorim na dan tvojih zaruka, ali vjeruj mi, nemamizbora. Oprosti se s Princezom. Nadam se da si se ipak u ovom kratkom vremenu uspionauživati u njenim blagodatima. A ako nisi, više nećeš imati prilike."

"Vidim da to misliš ozbiljno", reče Dražesni."A ja vidim da si ti shvatio svu ozbiljnost situacije u kojoj se nalaziš. Žao mi je, ali i

ona je dio bajke. Jesi li spreman?""Čekaj!""Ne, ne mogu više čekati.""Ali ja nemam mača.""Nemaš mač?" upita Frike i vrati svoj mač u korice. "Ali ti moraš uvijek uza se imati

mač. Gdje je?""Moram ga odnekud nabavili.""Ali ti si heroj?""Ma daj me ostavi na miru! Danas se zaručujem.""Ništa me ne zanima! Dajem ti pet minuta vremena, a onda si gotov.""Ali Frike, pa ti si mi bio poput oca. Kako mi možeš tako nešto učiniti?""Ja sam ti dio tradicije", reče Frike. "Hromi sluga pomalo simpatičan, ali u službi

Zla. Ne smiješ ovo uzeti osobno, ali borba mačevima je neizbježna.""Onda dobro, ako već moramo", prihvati Dražesni. "Pričekaj ovdje! Vratit ću se

odmah s mačem.""Čekam te!" reče Frike i uputi se prema buffetu kako bi okusio nešto od blagdanske

hrane.Dražesnog Princa nije bilo već više od pola sata i stoga ga Začarana Princeza odluči

potražiti. Pronašla gaje u ostacima konjušnice. Baš je osedlao najbržu kozu koju su imali."A što ti to, molim te lijepo, radiš?" upita Princeza."Ne znam kako da ti ovo kažem", reče Princ, "ali čini mi se da moram pobjeći

odavde.""Kukavico!" reče Princeza."Kučko!" reče Dražesni."Ali tek smo započeli zajednički život?""Kakvu će mi utjehu to predstavljati kad budem premrtav da bih u njemu mogao

uživati?""Ali možda ga možeš pobijediti?""Ne vjerujem", odgovori Princ. "Moram priznati da me ovo što činim ne usrećuje.

Možda bih se mogao posavjetovati s nekim višim bićem?"Odjednom se pojavi munja i začu se glas. "Mislio sam da me nećeš pozvati." Bio je

to Hermes Trismegistus.3.

Nikada niti jedan polubog nije izgledao bolje. Njegov je tamni plašt bio omotan okopredivnog masivnog tijela. Kosa mu je bila uredno začešljana. Svaka je dlaka bila na svommjestu. Njegove su oči, pomalo egzotične, zračile mudrošću, a sandale upotpunjavaleprofinjen izgled.

"O Hermese!" reče. "Ono što Azzie želi učiniti stvarno nije u redu. Poslao je Frikeada mu donese moju glavu i sve to samo zato što se njegov plan nije ostvario."

105

"Pa to je nepravda!" potvrdi Hermes. "Ali je li ti itko ikada rekao da demoni nisutakvi?"

"Ima li on pravo prema božanskim zakonima poslati slugu da mu donese mojuglavu?"

"Da vidimo", reče Hermes. Zatim izvadi smotuljak iz plašta i baci ga u zrak.Smotuljak se odmota. Hermes puknu prstima na što se pojavi mala, točkasta sova.

"Pronađi mi odlomak koji govori o dozvoljenom djelovanju demonovihpomoćnika!" reče Hermes sovi.

"Vaša je želja za mene zapovijed!" reče sova i odleprša u zrak. Letjela je tik dobeskrajno dugog smotuljka ikonačno se zaustavi na jednom dijelu. Kljunom dohvati zakrpu idonese ju Hermesu.

Pročitavši tekst, Hermes se okrene pun razumijevanja i suosjećanja premaDražesnom.

"To sam i mislio. Budući da te je stvorio, demon preko sluge može učiniti što godmu padne na pamet. Mislio sam reći sastavio, ali to ionako nije važno."

"Ali zašto mu to daje pravo da odlučuje o mom životu ili smrti?""Tako je to u igri, ali ni ti nisi bespomoćan.""Što ja tu mogu učiniti?""Ubiti Frikea!""Misliš li da ja to mogu? Pa on je ogroman.""Da, ali ti si u ovoj priči junak. S dobrim mačem ...""Neko sam vrijeme proveo s Excaliburom, ali smo se razišli. Pokušao me ubiti.""Moraš ga vratiti! Potreban je Istinski začarani mač ako želiš pobijediti nadnaravnu

snagu demonovog pomoćnika.""Mislim dati moram priznati da se jako bojim", prizna Dražesni."Zato što je tvoje srce, srce kukavice. Ali ne brini, svi se mi bojimo.""Svi?""Oni koji su previše hrabri, gube živote brzo i nitko ih ne pamti. Ne smiješ se sramiti

straha! On ti je poput vodenih kozica. Svatko ga osjet i barem jednomu životu. Nemojobraćati pažnju i nestat će. Idi dalje! Možda ti moja usporedba baš i nije jasna, ali tvoj zadatakjest. Hajde, kreni Dražesni Prinče! Kreni u potragu za mačem! I reci svom srcu da prestanestrahovati, uništi Frikea i osvoji Princezino srce zauvijek. Usput, ona je jako lijepa."

"Da", složi se Princ. "Ali bojim se da je stalno mrzovoljna.""One najljepše su uvijek takve", reče Hermes. "Hajdemo sad u potragu za mačem!"

4.

Dražesni i Hermes nisu imali puno vremena za potragu. Otišli su ravno do Ureda zaizgubljene mačeve na planetu Oaqsis IV u kojem se nalazio katalog sa svim mačevima ikadiskovanim. Hermes je ušao u trag Excaliburu i u društvu Dražesnog pratio ga sve do Zemlje.

Na Zemlji su se ubrzo našli u taverni. Hermes je Dražesnog uputio u kuhinju. Ukuhinji su pronašli prekrasan mač koji je upotrebljavao nekakav mrgud za čišćenje rotkvica imrkve, sjeckanje kupusa, guljenje cikle i za sve ostale domaćinske poslove. Usprkos svemumač je odmah prepoznao Dražesnog.

"Gospodaru, tu sam!" rekao je presretan. "Vaš stari mač!""Što se s tobom desilo?" upitao je Dražesni. "Zar ti stvarno ništa drugo nije preostalo

do povrća?""Nisam imao izbora", odgovori Excalibur. "Nisam znao za što će me upotrebljavati.

Primite me natrag, gospodaru, i pokazat ću vam kako se služi.""Hajde!" pozove ga Dražesni.Mač je skočio u njegovu ruku. Propalice su u taverni bili spremni za svađu, ali

dovoljan je bio samo jedan pogled na sjajnu oštricu Excalibura da se smire. I tako je Dražesniprihvatio mač i uz pomoć Hermesovih čarolija vratio se do Začaranog dvorca.

Ugledavši ga, Frike je odložio pogačicu premazanu nasjeckanom pilećom jetromkoju je sisao već neko vrijeme. Obrisao je rukavom usta i upitao: "Jesi li spreman?"

106

"Jesam.""Počnimo!"I dva se mača sukobiše.

5.

Excaliburova se oštrica pod težinom Frikeovog udarca povila poput vrbe i ondasnažno uzvratila udarac. Frike na tren izgubi ravnotežu i onda još jednom snažno zamahnumačem. Preuzeo je inicijativu. Excalibur je vješto odolijevao naletima Frikeovog mača, agosti su se okupili na malenom balkonu i bez riječi promatrali i povremeno uzdisali.

A onda se Frike samozadovoljno nasmija. Naime, on je znao za Excaliburovufatalnu manu. Excalibur je bio ludi demonski mač i na odgovarajući se znak javljao gospodaruiz Pakla. Frike je pričekao još neko vrijeme i u trenutku kad su se dva mača žestoko sudarila,rekao je: "O moćni Excalibure, dođi svom gospodaru!"

"Nema šanse!" odgovori Excalibur i odsiječe Frikeovu desnu ruku."Naređujem ti!" viknuo je Frike. Bio je toliko bijesan da nije osjećao bol izazvanu

gubitkom jednog uda, već je mahnito mahao mačem kojeg je držao u svojoj preostaloj ruci."Ali nisi mi se obratio na rimskom", reče Excalibur i snagom divljaka zamahne i

odreže i lijevu ruku."Zaboravi na formalnosti!" skvičao je bijesno i napadao nogama koje su također

kiplile od bijesa. "U ime svih zlih bića naređujem ti da pređeš na moju stranu bez prigovora!""Dobro onda", reče Excalibur. "Ako to želiš, na meni je da ti udovoljim." I onda,

oslobodivši se snažnog stiska Dražesnog Princa, napravi dva grandiozna salta i uperivšioštricu prema Frikeu, probije oklop i najdublje dubine Frikeovog trupa.

"Gotov sam!" prozbori Frike.Dražesni se okrenu prema Princezi. Odlučio je jednom zauvijek riješiti ono što ga je

mučilo."Poljubi me još jednom!" reče. "I onda me ubij ako želiš. Ako je to stvarno ono što

želiš, moram ti reći da nema ljepše smrti od one izazvane rukom voljene osobe. Ali znaj da jesudbina htjela drugo, odsad bismo uživali u blaženstvu kakvo ovaj svijet ne pamti."

"Poljubit ću te jednom i onda još jednom. Ljubit ću te sve dok ne izbiješ te glupostiiz glave", reče Princeza. "Ne govori o smrti. Ona je iza nas. Prepustimo se našoj sreći!"

I tako je bilo.6.

Moondrench je bio mladi duh kojemu su čari seksa bile potpuno nepoznate. Premdasu mu se obraćali u muškom rodu, on je zapravo bio srednjeg. Agrippa je bio nešto stariji duh,već pomalo umoran od života. Privlačili su ga mladi duhovi puni života. Njegove namjerenisu uopće bile čiste kada je pozvao Moondrencha na svečanu dodjelu nagrada Milenija.Obožavao je mladenačku naivnost. U društvu mladih se osjećao superiorno.

Stigli su do sjevernog ulaza u Limbo nekoliko trenutaka prije početka svečanosti izajedno krenuli stepenicama načinjenim od oblaka.

Po oblacima se nije lako penjati. Čak ni demonima."Dosta mije hodanja!" prigovori Moondrench. "Zašto ne bismo malo letjeli?""Nije dozvoljeno", odgovori Agrippa."Ali mi uvijek letimo. Zar si zaboravio da si me ti tome naučio?""Molim te da to ovdje ne spominješ. Ovdje smo se večeras okupili u čast pretka naše

žrtve, u čast starog Adama.""Adam-padam", reče Moondrench. "Ja se samo ne želim oznojiti.""Prestani već jednom zanovijetati!" naredi mu Agrippa.Ispred njih se protezala ravnica u oblacima. Širila se poput beskrajne metafore. Na

njoj su se nalazili korintski stupovi koji su čitavu atmosferu činili nekako antičkom.Stigli su do ulaza. Demon s perikom i bež svilenim čarapama je provjerio pozivnicu.

Podigao ju je prema izvoru svjetlosti kako bi se uvjerio da ima vodeni žig. Dodjela nagradaMilenija je bio važan događaj u životu nadnaravnih biča. Stoga su mnoga pokušavalaprošvercati se unutra ili ući uz pomoć krivotvorenih akreditiva. Na sreću, Agrippa je

107

poznavao mnoge demone-lordove u Visokom vijeću demona. Često je za njih organiziraozabave i književne večeri, a oni su mu zauzvrat davali pozivnice za važna događanja.

Agrippa, nekoliko stoljeća star, bio je žilav i imao je bore poput rotvajlera.Sluga se uvjerio u ispravnost njegove pozivnice i propustio ih unutra.U svečanoj su sali došli do stola koji se unedogled protezao na sve strane. Agrippino

i Moondrenchovo se mjesto nalazilo u sredini. Pronašli su kartice sa svojim imenima slatkozabodene u grejpove i sjeli. Pozdravili su sve koji su sjedili oko njih. Moondrench je jošuvijek bio zbunjen. "Mogu li nešto pojesti?" upitao je ugledavši konobare s tacnama punimhrane.

"Da, ali pripazi na svoje manire. Nemoj se usvinjiti."Moondrench je zarežao na njega i dohvatio batak purice. Sve je isprao kriglom

meskalnog ichora. Pravi se meskalni ichor mogao prepoznati prema embriju zmaja na dnučaše. Cuclao gaje i gledao oko sebe. Zagledao se u visoku plavooku spodobu koja je sjedilanasuprot njemu. "Vruće prokletstvo!" reče. "To je za mene seksipil."

Od davnina je poznato da demoni žude za anđelima, koji su bili polaskani time.Dodjela nagrada Milenija je bila rijetka prilika u kojoj su se pripadnici neprijateljskih klanovamogli nesmetano družili i udvarati jedni drugima.

Konobari su jurili tamo-amo s punim i praznim tacama. Mnogi su nosili etno maske- jako popularne u nebeskim krugovima, koje su odgovarale hrani koju su posluživali.Konobari Talijani su posluživali mini-pizze, vijetnamski rolade od jaja i Pho juhe, a arapskisu duhovi nosili srebrne pladnjeve s kebabima.

Hrana je bila ukusna, ali Moondrencha je naravno više zanimalo piće. "Dodajte miichora!" obratio se visokom mršavom duhu koji je sjedio u blizini. Agrippa se također dobroosjećao. Moondrench je neko vrijeme razmišljao da se pridruži odvojenoj grupici vragova kojisu ispijali ichor iz cipela. Na drugom je kraju stola sjedio debeli demon obučen u klauna.Pustio je dvadeset četiri crne ptice koje su lepetale iznad glava gostiju.

"Da li se dobro zabavljaš?" Agrippa upita Moondrencha."Nije loše", odgovori Moondrench. "Ali tko ono maše?""Asmodeus", odgovori Agrippa. "On je zadužen za ovaj dio sale.""A tamnoputa dama iza njega?""Hecate - Kraljica Noći. Ako pogledaju u tvom smjeru, nasmiješi se i nazdravi im.

Oni imaju veliku moć.""Ne moraš mi govoriti kako da se ponašam. Što to Asmodeus radi? Izgleda kao da

nešto čita. Nisam znao da demoni-lordovi znaju čitati.""Jako smiješno", reče Agrippa, "Ako te čuje, pokazat će ti kakav on ima smisao za

humor." Zatim je nakratko utihnuo usredotočujući se na Asmodeusa. "Izgleda kao da čitagovor koji je pripremio."

"Kakav govor?" upita Moondrench. "Nisi mi spominjao nikakve govore.""Mislio sam da si upoznat s procedurom.""Pretpostavljao sam da će ovo biti jedan veliki tulum.""Nešto više od toga", reče Agrippa, "Večeras će proglasiti pobjednike natjecanja

Milenija. Večeras ćemo saznati tko će upravljati sudbinama ljudi sljedećih tisuću godina.""A to je jako važno. Mislim na ljudske sudbine.""Nama ne", odgovori Agrippa. "Ali njima znači mnogo."Bezimeni se Užas došeta u društvu manekenke."Jesi li čuo što se desilo s nastupom Dobra?" upita ona. Bezimeni Užas odmahnu

glavom. "Cijela se prokleta stvar srušila. Predivan prizor. Svo ono obojeno staklo i ostalo.""Što se desilo?""Nešto nije valjalo s potpornim stupovima i letenjem. Ne znam točno. Ne razumijem

se u statiku. A ni Dobro, čini se. Ha-ha!""Želim još nešto popiti", reče Moondrench. "Obećao si mi lud provod.""Evo ga, konobar s ichorom", reče Agrippa. "Ali nemoj se blesirati.""Pit ću koliko me je volja", odbrusi Moondrench i dohvati kriglu ichora. "A to znači

mnogo. Ispijanje velikih količina ichora ne može biti blesavo."

108

U stražnjem je dijelu sale došlo do nekakve zbrke. Demon s licem poput lisicesmjelo je kročio sudarajući se s konobarima i rušeći stolove. Žamor se širio.

"Kakva drskost!""Nije li to ...?""Je li to ...?""Izgleda kao Azzie.""Nije li on nastupio na natjecanju?""Baš me zanima što se desilo.""Hej, Azzie! Jesi li dobro?""Čuo sam da si ovaj put ozbiljno zabrljao.""Mislio sam da si još uvijek u Paklu.""Bijesan je.""Pripazi malo!""Da. K vragu!"Moondrench je postao nesnosan. Nije se više sviđao Aggripeu. A proslava je

dosegla vrhunac. Hrana je neprestano stizala na srebrnim tacnama. Konobari su letjeli salom ucrnim večernjim odijelima. Služila su se mnoga neobična jela, kao na primjer pečena himera.Na nekim su bili ispisani simboli, a neka su i govorila. "Dobro veče!" obratile su se mrkvice."Probajte nas. Jako smo ukusne."

Buka je bila nesnosna. Ako ste željeli porazgovarati s duhovima koji su sjedilinekoliko stolaca dalje, morali ste se služiti telefonima napravljenim od školjki koji su biliugrađeni u stolice.

Maleni je ekran podsjećao sve prisutne na uspjehe iz prošlosti. Kako su pristizalinovi uzvanici, lako su spikeri najavljivali njihova imena i zasluge.

Azzie je i dalje smiono kročio.A Asmodeus je ustao. Bio je debeo, a njegova je bijela koža poprimila zelenkasti

odsjaj. Donja mu je usnica bila toliko puna da se na njoj mogla nesmetano poslužiti kava. Nasebi je imao zeleni sako, a u trenutku kad se okrenuo, njegov je svinjski rep izašao na vidjelo.

"Dobro veče, dragi prijatelji!" obratio se masi. "Svima vam je poznat razlog iz kojegsmo se večeras u ovako velikom broju okupili."

"Kako bi se napili", viknuo je vrag iz udaljenog kuta."Između ostalog", reče Asmodeus. "Ali večeras ćemo se napiti s razlogom. Večeras

slavimo kraj Milenija. Večeras ćemo također proglasiti pobjednika najvećeg natjecanjaMilenija. Znam da ste nestrpljivi, ali zamolit ću vas da pričekate još koji trenutak i dozvolitemi da vam predstavim neke duhove koji su svojim prisustvom uveličali ovu svečanost."

Azzie je i dalje smjelo kročio prema središnjem dijelu sale.A Asmodeus je počeo prozivati neka imena. Razni su demoni ustajali i klanjali se.

Publika je bila u ekstazi. I Crvenu je Smrt Asmodeus predstavio. Ustala je. Bila je visoka icijela umotana u krvavocrveni plašt, a preko ramena je nosila kosu.

"A tko je ono?" upita Moondrench. "Onaj visoki plavi anđeo i sitna tamnoputavještica?"

"Anđeo se zove Babriel", odgovori Agrippa. "A vještica je Ylith. Ona je Azzijevadobra prijateljica, a Azzie je jedan od zanimljivijih i aktivnijih demona. Mislim daje upravoprošao pored nas."

"Čuo sam već za njega", reče Moondrench. "On je spremao nešto specijalno zaovogodišnje natjecanje, zar ne?"

"Tako se priča. Eno ga! Izgleda kao da namjerava nešto. Baš me zanima što."Azzie se popeo na stol. Njihao se. Pušio se i iskrio također.Činilo se kao da pokušava nešlo reći, ali bez uspjeha. Konačno, dohvatio je kriglu

ichora s tacne i popio naiskap."Budale! Svinje! Kopilad!" vikao je. "Vi ste jedna najobičnija bezosjećajna bića.

Obraćam se svojoj nazovi braći, bićima Mraka! Ja sam bio vaš junak i izdao sam vas. Ali nezato što sam to htio, već zato što ste vi bili ravnodušni. Mogli smo pobijediti. Moj je plan biofantastičan!"

Nakašljao se. Netko mu je dodao još jednu kriglu. Pijuckao je. Sve je utihnulo.

109

"Ali nitko nije želio surađivati sa mnom", nastavi. "Nimalo! Budale u Nabavi su seponašale kao da ja sve ovo činim za sebe, a ne za sve nas. Zašto? Prokletstvo! Više mi jepomogao onaj Babriel, glupavi promatrač sila Svjetla od svih vas. I vi sebe nazivate bićimaZla! I došli ste ovamo i slavite. Čekate na proglašenje. Dragi prijatelji, moram vam reći da seZlo promijenilo. Izgubilo je čari. Sile Zla su izgubile pravo da vladaju ljudskim sudbinamasljedećih tisuću godina."

Osvrnuo se oko sebe. Svi su ga netremice promatrali. Napravio je još nekolikokoraka, zanjihao se i nastavio.

"I zato k vragu sa svima vama! Odlazim! Povlačim se kako bih se odmorio od svihvas. Ali nemojte misliti da je ovo kraj. Naprotiv! Imam ja još nekoliko aseva u rukavu. Strpitese malo i vidjet ćele što će se desiti!"

Izvadio je čaroliju za putovanje, iskoristio duplu dozu i gromovito nestao. Okupljenisu se demoni i anđeli zbunjeno gledali. "Što li sve to znači?"

I ubrzo su otkrili.I prije nego su se uspjeli pomaknuti, zadesio ih je tornado iz druge realnosti. Puhao

je snažno i uništavao sve pred sobom. Uslijedila je vodena bujica i odnosila pažljivo ispisanegovore starijih demona. Zatim su nastupile horde žaba. Milijuni žaba! Iz zidova je počelasukljati krv. U svom se tom užasu čuo potmuli smijeh demona Azzija koji je sijao užas istravu po sali.

Sve u svemu bio je to desert koji će se dugo pamtiti.

7.

Brigitte se igrala sa svojom kućom lutaka. Čula je da netko dolazi i okrenula se saspremnim pitanjem. Ali ugledavši visoku, crvenokosu spodobu s opakim osmjehom na licu,izgubi se.

"Zdravo Azzie! Kako si?" reče nekoliko trenutaka kasnije."Dobro sam, Brigitte", odgovori Azzie. "I ti mi izgledaš dobro. Mislim da čujem

grebanje pera po papiru. Da li to Thomas Scrivener vrijedno bilježi svoja sjećanja na događajekoji su ga nedavno zadesili?"

"Da", odgovori Brigitte. "Ali žali se da ne zna što se desilo na kraju.""Kraj bi ga mogao iznenaditi", reče Azzie. "Zapravo, mislim da bi nas kraj mogao

sve iznenaditi. He-he-he!""Baš se zlobno smiješ", reče Brigitte. "A zašto si došao?""Donio sam ti poklon.""Daj da ga vidim!""Evo ti!" reče Azzie i pruži joj malenu kartonsku kutiju.Brigitte ju otvori i izvadi minijaturnu giljotinu. "Baš lijepo!" reče. "Prekrasna je!

Njome ću bez poteškoća odrubljivati glave svojim lutkama.""Da", reče Azzie, "ali to ne bi smjela činiti, budući da ih voliš i da neće više lijepo

izgledati.""Imaš pravo", složi se Brigitte. "Ali što ću onda s ovom giljotinom?" Zatim pogleda

oko sebe. "A možda bih mogla odrubiti glave svojim novim štencima?""Ne, Brigitte", reče Azzie. "Ja sam zao, ali nikad nisam okrutan prema životinjama.

A za one koji jesu, postoji mjesto u Paklu. Vidiš, malena, ove igračke moraš čuvati.""Ali bit će mi dosadno ako im neću smijeti odrubiti glave?" reče žalosno Brigitte.Azzie je bio zadovoljan s razvojem situacije. Sve je teklo prema planu."Prestani zanovijetati!" reče joj. "Donijet ću ti nešto specijalno.""A što?""Nešto čije ćeš glave smijeti odrubiti.""O, ujače Azzie!" reče i potrči prema njema. Zagrli ga svom snagom. "A kad ću to

dobiti?""Uskoro, dijete moje.Uskoro! Budi dobra i igraj se, a ujak Azzie će se začas vratiti."

110

BEZIMENI UŽAS

Compline1.

Dražesni Princ i Princeza su se uselili u mali dvorac koji im je preporučilaPepeljuga. Ruže su rasle posvuda. Dražesni je jedan dio vrta odvojio za svoje slatko ljekovitobilje. Dobri su duhovi pjevali i plesali na njihovom ognjištu. A seksi su duhovi preplavilinjihovu sobu. "Dražesni! Možeš li doći na tren?" zvala je Princeza. Dražesni je provirio krozbiljke.

"Gdje si ljubavi?""U spavaćoj sobi.""Stižem."Visoko u sjeverozapadnom kutu sobe gdje ju je strastveno ljubio i milovao, otvorilo

se oko i promatralo ih. I kad su legli na veliki krevet po kojem su se milovali požudni duhoviDobra, oko ih je i dalje promatralo. A kad joj je otkopčao bluzu i svukao ju, oko je trepnulo.

2.

A u Augsburgu, Azzie je uključio svoje super-oko, jedan od posljednjih predmetakoji je dobio u Nabavi.

Odjednom se čula nekakva buka. Pogledao je kroz prozor i ugledao Bezimeni Užas.Na kandži mu je visila praćka, a preko jednog je oka nosio povez.

"Zdravo, Azzie!" reče."Zdravo, Bezimeni Užasu!" odgovori Azzie. "Imaš nekoliko sekundi da mi objasniš

što radiš ovdje prije nego izbacim tvoju smrdljivu guzicu van."

111

Oči Bezimenog su se sjajile, a usta su poprimila oblik nečega što bi se možda moglonazvati smiješkom.

"Lorde Azzie, govorite baš onako kako sam priželjkivao. Jako sam te želioupoznati."

"O čemu to govoriš?""Ja sam tvoj najveći obožavatelj", reče Bezimeni Užas. "Nadam se da ću jednog

dana puno učiniti za ovaj svijet. Još uvijek sam samo demon-šegrt i obavljam posaoBezimenog Užasa, ali jednog će dana i tome doći kraj i ja ću dobiti status pravog demona. Itada ću, nadam se, biti sličan tebi."

"Ti mora da se šališ!" reče Azzie nepovjerljivo, ali bio je polaskan. "Poput mene?Propalice i gubitnika?"

"Vidim da nisi upoznat s najnovijim događajima", reče Bezimeni Užas."Sile Zla su ti odlučile dodijeliti nagradu za specijalne zasluge." I dade Azziju malu

kutiju. Ovaj ju otvori i izvadi malu figuru stiliziranog demona odvratne narančaste boje sazelenim očima.

"Kakvo je to smeće?" upita Azzie."To je specijalna nagrada za najbolje zlodjelo Milenija.""Ali za što?"Bezimeni Užas izvadi smotuljak i počne čitati. "Ovo je nagrada za grandiozan

nastup na proslavi Milenija koju je Azzie Elbub uveličao raznolikim mrskim bićima iprirodnim katastrofama. Demon Azzie je demonstrirao, bez obzira na poraz na natjecanjuMilenija na kojem je glavna nagrada upravljanje ljudskim sudbinama čitavih tisuću godina,prave vrline i oholost koje rastu u voćnjacima Zla."

Azzie je prihvatio nagradu i okretao ju. Naravno, nije se mogla usporediti snagradom koju su sile Dobra osvojile bez obzira na fijasko s katedralom. Maleni će kip bašdobro pasati na kaminu.

"Hvala ti, mladi demone!" reče. "Znam da je to samo utješna nagrada, ali dobro jedošla. Rekao si da mi se diviš?"

"Upravo tako", odgovori Bezimeni Užas i onda izgovori još nekoliko riječi hvalekoje bi svako drugo biće dovele u neugodnu situaciju, ali Azzie je vrlo dobro znao kolikovrijedi.

"Hvala ti, Bezimeni Užasu! Prihvaćam ovu nagradu i prenesi Vijeću mojezadovoljstvo izazvano ovom gestom. A sad idi i čini zlo!"

"Nadao sam se da ćeš mi tako nešto reći", reče Bezimeni Užas i ode.

3.

Bio je polaskan nagradom, ali to nije bio kraj. Nešto kasnije u vilu u Augsburgustigao je novi posjetilac. "Tko bi to mogao biti?" zapita se Azzie. Vrijedno je spremao novuzavjeru i svaki mu je posjet smetao.

Posjetilac je stigao putem zraka Sunca i trebalo mu je neko vrijeme da poprimi krutioblik. Azzie je strpljivo čekao i na kraju ugledao Babriela.

"Azzie, zdravo!" reče."Zdravo i sve ostalo što se kaže", reče Azzie. "Pretpostavljam da želiš ući?""Ne, nikako. Znaš da se ne volim nametati.""Znam i baš zato me još više nerviraš.""Pravi si šaljivčina", primijeti Babriel. "Ali dozvoli mi da ti kažem što radim ovdje.""Kako želiš!" reče Azzie. "Meni je svejedno.""Sile Svjetla su mi naložile da", reče Babriel i izvadi smotuljak, odmota ga i poče

čitati. "Imam te čast izvijestiti da su sile Svjetla odlučile nagraditi tebe, Azzija Elbuba,demona, specijalnom nagradom za dobra djela koja si učinio i na taj način pomogao silamaSvjetla da osvoje glavnu nagradu najvećeg natjecanja Milenija, upravljanje ljudskimsudbinama sljedećih tisuću godina."

Izrekavši to, izvadi iz oklopa maleni kip anđela žute boje s nebesko plavim očima imalenim krilima.

112

"Pa", poče Azzie govoriti, "baš lijepo! Stvarno sam vam zahvalan."Bio je polaskan bez obzira na sve. Pokušao je smisliti nešto odvratno što bi mu

rekao, ali nije uspijevao.Dobio je nagradu i od sila Svjetla i od sila Mraka. Zacijelo je jedino biće na cijelom

svijetu koje je imalo čast primiti priznanje i jednih i drugih.

***

Babriel je otišao, a Azzie je stavio oba kipa na stol i promatrao ih. Bili su lijepi.Osjećao je zadovoljstvo, premda se snažno opirao takvom osjećaju. Istovremeno je osjećao ibijes kad bi se sjetio glavne nagrade, ali nije smio jadikovati.

Osjećao je i potrebu za odmorom. Želio je boraviti u svojoj vili, kuhati i preuređivatiinterijer. A onda će smanjiti svoje neprijatelje i dati ih Brigitti. Ali njegove su mislineprestano putovale k Ylith. U zadnje joj vrijeme nije poklanjao dovoljno pažnje. Bio jeokupiran nastupom, ali i tome je došao kraj. Razmišljao je. Možda bi mu dobro došao godišnjiodmor. Prisjetio se mjesta u Indiji u kojem su djelovale generacije plaćenih ubojica koji subrojili preko tisuću žrtava godišnje. Na nekoj planini sjeverno od rijeke Ganges, sagradili suspecijalno odmaralište. Vjerovao je da bi ga bez problema pronašao. Želio je s Ylith otićitamo. Prisjetio se raznih vidova zabave i sveg ostalog što se nudilo: kuglanje s ljudskimglavama, spuštanje po vratovima žirafa, ping-pong s očima. Da, bio je siguran kako je došlovrijeme da povede Ylith nekamo.

4.

Baš je u tom trenutku zvonce zazvonilo. Poštar. Isporučio je veliku kožnu vreću. Uvreći se nešto migoljilo i glasalo glasom očajnika. "Tko je to?" upita Azzie.

"To sam ja, gospodaru, Frike. Bilo bi mi jako drago kada biste me nanovo sastavili.""Nema problema", reče Azzie. "Ali prije toga moram nešto važno obaviti. Jesi li

vidio Ylith?""Odavde ništa ne mogu vidjeti, ali čini mi se da ju čujem", odgovori Frike.Nečija se pjesma mogla čuti."Baš u pravi čas!" reče Azzie. "I ja ju čujem."Potrčao je stepenicama. Da, bila je to Ylith. Pjevala je staru vještičju pjesmu još iz

vremena kada su tek postavljeni temelji piramida."Ylith? Jesi li to ti?""Tu sam", reče Ylith.Odjurio je je do prazne sobe. Ylith je pakirala svoje stvari u mali kovčeg. Bila je

dobro raspoložena, ali nešto se promijenilo. Njena put? Da, postala je svijetla. A i njene suoči, nekoć crne i neodoljivo vražje, postale plave.

"Ylith? Što se desilo? Jesi li bolesna? Znam neke čarolije koje će ti pomoći.""Sa mnom je sve u redu", odgovori YIith. "I jako sam sretna.""Ali zašto si sretna?""Ne znam kako bih ti rekla ...""Onda bolje nemoj", reče Azzie, "takav početak ne sluti na dobro. Dosta mije loših

vijesti.""Što to imaš?""Nagrade. Jedna od sila Mraka, a druga od sila Svjetla. Ipak su zaključili da

zaslužujem priznanje.""Baš divno, Azzie.""Da", složi se. "Ali Ylith, razmišljao sam nešto u zadnje vrijeme i zaključio da se

nisam baš najbolje ponio prema tebi. Ali ti vrlo dobro znaš kako se predajem zadacima, aimao sam i puno posla. Zanemario sam te, priznajem. I zato bih želio da sa mnom pođeš ujedan prekrasan hotel u Indiji. Što kažeš?"

276

113

"Azzie", reče Ylith raznježeno, "da samo znaš koliko sam dugo priželjkivala takveriječi."

"Pa evo, čula si ih. Baš dobro da se pakiraš. Možemo odmah krenuti.""Dragi, žao mije što ti ovo moram reći, ali moje srce pripada drugome.""Što?" izusti Azzie i sjedne pa ustane i onda opet sjedne. "Pretpostavljam da bi i on

mogao poći s nama", reče. "Zlu je u prirodi da sve dijeli čak i onda kada to ne želi.""Bojim se da je to nemoguće", odgovori Ylith. "Babriel to nikada ne bi prihvatio.""Babriel!""Da. Volim ga. Pitao me da li bi željela s njime poći u pređivno malo mjeslašce

okruženo zelenim livadama, ovcama i proljetnim cvijećem.""Fuj!" reče Azzie. "Što ti je, Ylith? Bića Zla ne vole janjad, već samo slasne

odreske.""Azzie, nisi se uopće promijenio", reče Ylith i blago se nasmije. "Ti ne razumiješ.

Promijenila sam se. Odlučila sam biti dobra.""Ne! Nisi! Moramo te pod hitno izliječiti.""Nije tako kako ti se čini", reče. "Volim Babriela. Odlazim s njim i želim biti osoba

koju će on moći voljeti i poštovati."Azzie se na tren zamisli. "Jesi li sigurna da to želiš?""Apsolutno! Pogledaj!"Okrenula se i pokazala malena bijela krila. Bila su mala, ali s vremenom će izrasti.

Postala je biće Svjetla. "Fuj!" reče Azzie. "Zažalit ćeš zbog ovoga!" Ostavio je vrata otvorenai otišao.

5.

Dražesni Princ i Princeza! Njihova sreća! Azzie se usprkos svemu oduševio. Vratiose čarobnom ogledalu. Stajao je ispred njega i dudao bocu ichora. "Pokaži mi ih!" naredio je.

"Koga?" upita ogledalo."Dobro ti znaš koga.""Samo trenutak da uspostavim vezu."Azzie je čekao. Iza njega u kožnoj su se torbi nalazili razni dijelovi Frikea. Azzie je

ignorirao njegov vapaj. Bio je demonski bijesan. Ogledalo se zamutilo i onda ponovopročistilo.

Pojavili su se Princ i Princeza. Bili su prekrasni u svojoj svilenoj odjeći. Pravianđeli!

Azzie je čuo što govore. Tepali su jedno drugom."Jeti ti moja beba?" upita Princeza."Tvoj sam zauvijek", odgovori Dražesni. "Možda nije baš pravi trenutak da ti ovo

kažem, ali znam da će buduće generacije govoriti svašta o nama. Ali što nas je briga zacinične komentare? Mladi smo, zaljubljeni i još dugo, dugo se ništa neće promijeniti."

"Baš si to lijepo rekao", reče Princeza."Sretni ste, je li?" reče Azzie mrzovoljno. "E pa vidjet ćemo. Kad bih barem znao

što da učinim.""Gospodaru! Ja znam", govorio je Frike iz vreće."Što je to?" upita Azzie."Ja sam, Frike. Gospodaru, odvojite malo vremena, sastavite me i sve ću vam reći.""Ali neka bude pametno", reče Azzie. "Bolje od brzine kojom željezo pada."Otvorio je torbu i izvadio dijelove Frikea. Za čas ih je složio. S rukama je doduše

malo pogriješio, ali bio je pijan. No, sve u svemu, dobro je obavio posao."Hvala vam, gospodaru!" reče Frike."Pričaj!""Gospodaru, još uvijek se možete osvetiti mladom, zaljubljenom paru. Kreditna

kartica bez ograničenja! Još uvijek je kod vas.""Mudro Frike! Sad ću bez problema uništiti njihovu sreću."

114

Izvadio je karticu iz prsluka i gurnuo ju u najbliže mračno mjesto. Nekolikotrenutaka kasnije pojavi se činovnik iz Nabave.

"Što želiš?""Potrebna mi je specijalna želja", odgovori Azzie smiješeći se pakosno. "K vragu s

pravilima!""Kakvu želju?""Za početak katastrofu. Želim da se dvorac Dražesnog Princa i Princeze sruši. Zatim

želim specijalan Pakao u koji ću ih smjestiti i gdje će naučiti da nije najpametnije govoriti ovlastitoj sreći pred demonima."

"Kakvu katastrofu?" upita činovnik s olovkom i narudžbenim formularom u ruci."Potres.""Jedan potres stiže.""A sada mi pokaži katalog specijalnih Paklova."Činovnik izvadi katalog. Odjednom se čula zvonjava zvona. Činovnik pogleda gore.

Azzie ih je također čuo. I u susjednom se selu isto dešavalo."Što je sad to? Danas nije nedjelja, zar ne?"Frike otrča do prozora. "Ne, gospodaru, danas počinje proslava Milenija. Svi su ljudi

izišli na ulice. Pjevaju i plešu. Kakav spektakl!""K vragu i s time!" reče Azzie. "Što čekaš? Želim potres!"A činovnik se nasmije i zatvori katalog. "Žao mi je, ali tvoja je narudžba otkazana.""Što to govoriš? Napravit ću iz tebe raznolike ukrase ako ne učiniš ono što sam ti

naredio!""Nećeš!" odgovori činovnik. "Podne je. Natjecanje Milenija je završilo. Velike sile

Mraka su otkazale tvoju karticu.""Ne! Ne mogu mi to učiniti! Nisam još gotov."Podigao je karticu i mahnito mahao njome. Činovnik iz Nabave se zadovoljno

smiješio. Puknuo je prstima i kartica se otopila u Azzijevim rukama.Azzie je vikao. Zakoračio je i pod se pod njime otvorio. Propadao je duboko,

duboko, duboko u mračni i hladan tunel po kojem će neko vrijeme lutati. Frike se približiorubu rupe i zavirio. Vidio je bijesnog Azzija koji je još uvijek padao. A vani, od sela do sela,diljem zemlje zvonila su zvona Milenija.

115

BILJEŠKA O PISCIMA

Roger Zelazny rođen je 1937. godine. Diplomirao je na Columbia University 1962.godine, kada i objavljuje prvu priču pod naslovom Passion Play. Bio je jedan od glavnihpredstavnika američkog novog vala, zajedno s Delanyjem, Dischom i Ursulom Le Guin.Nekoje vrijeme pisao pod imenom Harrison Denmark.

Nagradu HUGO dobio je šest puta: 1966., 1968., 1976.. 19X2., 1986. i 1987., aNEBULA tri puta: 1965. u dvije kategorije (za kratki roman i priču) i 1975.

Važnija djela su mu: This Immortal, The Dream Master, Lord of Light, Isle of theDead, Creatures of Light and Darkness, Damnation Alley, Jack of Shadows, Roadmarks,Eyeof Cat i fantasy serijal AMBER koji se sastoji od deset romana.

Roger Zelazny umro je 1995. godine.

Američki pisac Robert Shgckley rođen je u New Yorku 1928. godine. Diplomiraoje 1951. godine, a od 1952. se profesionalno bavi pisanjem. Nakon godina lutanja po svijetunastanio se u Engleskoj.

Jedan je od najosobenijih majstora SF priče koje najčešće objavljuje u časopisuGALAXY.

Prvih deset godina je najplodnije razdoblje njegovog stvaralaštva, kada nastajuantologijska djela koja mu donose veliki ugled medu čitaocima i kritičarima. Iako će kasnijeobjavljivati i romane, SF-priča definitivno ostaje njegovo najjače sredstvo izražavanja.

Glavna osobina njegovog pisanja je osobeni humoristični pomak, koji se kreće urasponu od ironije, preko satire, do parodije. Tema čovjekova traganja za vlastitim identitetomjedna je od ključnih u Sheckleyjevu opusu i ona će se gotovo stalno povlačiti kroz njegovcjelokupni rad.

Počevši od sedamdesetih, Sheckley piše manje, ali nipošto nekvalitetnije. Godine1973. napokon dobiva odavno zasluženo priznanje, nagradu JUPITER za najbolju kratkupriču A Suppliant in Space.

Poznatija su mu djela: Mindskamp (1966.), Journey Beyond Tomorrow (1960.),Dimension of Miracles (1968.), Crompton Divided (1978.), Is That What People Do, Options(1978.) i The Selected Stories ofR. Sheckley (\9S4.)