HENRY RIDER HAGGARD

RUDNICI KRALJA SALAMUNA

IZDAVAKO KNJIARSKO PREDUZEE

m l a d o s t ZAGREB 1968

Prvo poglavlje

SUSRET SA SER HENRY CURTISOM

Neobino je to to se u svojim godinama posljednjeg sam roendana navrio pedeset i petu laam pera da piem pripovijest. Radoznao sam kakva li e biti ta pripovijest kad je svrim, ako je uope svrim. Kojeta sam radio u svom ivotu koji mi se ini odvie dugim, moda zbog toga to sam vrlo rano poeo da se sam skrbim za se. U godinama kad drugi djeaci polaze jo kolu ja sam kao trgovac u staroj koloniji zasluivao kruh. Od onda sam neprekidno trgovao, bavio se lovom, borio se ili traio rude. A ipak je tek osam mjeseci tome, otkako sam stekao neto novaca. Istina, povelika je to svota ni sam jo ne znam kolika je ali ne vjerujem da bih za nju htio jo jednom proivjeti ono to sam proivio posljednjih petnaest ili esnaest mjeseci. Ne, ne bih, sve kad bih i znao da u se na kraju vratiti iv i zdrav, zajedno s novcem. Ali, eto, ja sam bojaljive prirode, ne volim nasilja, a pustolovine mi ve dojadie. I sam sam radoznao to sam se odvaio da piem ovu knjigu; time se inae ne bavim. Nisam knjievnik, iako rado itam Ingoldsbyjeve legende. Dopustite mi, dakle, da pokuam iznijeti svoje razloge, bar da vidim da li ih uope imam.

Prvi razlog: Piem, jer su me ser Henry Curtis (Kertis) i kapetan John Good (Don Gud) zamolili da to uinim.

Drugi razlog: Jer leim ovdje u Durbanu, a lijeva me noga estoko boli. Od toga patim sve od onda, otkad me je zahvatio onaj prokleti lav.

Sad mi je bolest krenula na gore pa hramljem vie nego ikada. Mora da u lavljim zubima ima nekakav otrov, jer kako bi inae moglo biti da se zacijeljene rane uvijek iznova otvaraju i to, pazite, u isto doba godine kad sam ih zadobio? Teko je to ovjeku koji je, kao ja, ubio za svojega ivota ezdeset i pet lavova, a ezdeset i esti mu zgnjei nogu kao svenji duhana. To je neto to izlazi izvan uobiajenog poretka stvari, a ja sam, ne uzimajui u obzir sve ostale okolnosti, uredan ovjek, i ne volim takve nepravilnosti. To sam spomenuo tek onako uzgred.

Trei razlog: Jer elim da moj sin Harry koji tamo prijeko u Londonu ui u nekoj bolnici za lijenika dobije neto to e ga otprilike za tjedan dana zabaviti i sauvati ga od obijesti. Rad u bolnici mora da je kadto zamoran i dosadan jer ovjek mora da se zasiti i paranja leina, a kako ova pripovijest

nee biti dosadna, ma kakva inae bila, moda e ga malo osvjeiti za dan ili dva, dok je bude itao.

etvrti i posljednji razlog: jer kanim ispripovjediti najneobiniju pripovijest to je znam. Moda e se uiniti udnim to ja to kaem, pogotovu obzirom na to da u mojoj pripovijesti nema ni jedne ene osim Fulate. Ne, ekaj! Tu je i Gagul, ukoliko je ona uope ena a ne neman. Ali njoj je bilo najmanje stotinu godina, pa stoga nije bila za udaju, i ne mogu je brojiti meu ene. Na svaki nain mogu sigurno rei da u cijeloj pripovijesti nema nijedne suknje.

No bolje bi bilo da se latim posla. Teka je to zadaa i ja osjeam da su mi kola zaglibila do osovine. Ali sutjes, sutjes, kako vele Buri (siguran sam da ne znam kako to izgovaraju) polako, polako! Na kraju e snana sprega uvijek izvui kola, a sa slabim volovima nee nikamo stii.

A sad ponimo. Ja, Allan Quatermain (Alan Kvotermen), dentlmen iz Durbana u Natalu,

zaklinjem se i kaem tako sam poeo svoj iskaz pred vlastima o smrti jadnog Kive i Ventfegela. Ali nekako mi se ne ini da bi to bio dobar poetak za knjigu. A osim toga, jesam li ja uope dentlmen? to je zapravo dentlemen? Ja to ne znam pravo, a imao sam posla gotovo samo s niggerima ne, izbrisat u rije nigger jer je ne volim. Poznavao sam domoroce koji su dentlmeni, a to e potvrditi i ti, sine, prije nego to proita ovu pripovijest. Poznavao sam, meutim, i kojekakve bijelce, pune novaca, koji su tek nedavno doli ovamo a nisu bili dentlmeni.

Ja sam svakako dentlmen po roenju, premda cijeloga svog ivota nisam bio nita vie nego pokretni trgovac i lovac. Ne znam, jesam li do danas ostao dentlmen to mora sam prosuditi. Nebesa znaju da sam pokuao da budem. U svoje sam vrijeme poubijao mnotvo ljudi, ali nikada nisam ubijao od obijesti i nisam prljao ruke nedunom krvlju. Ubijao sam jedino u samoobrani. Priroda nam je dala ivot pa vjerujem da je smatrala da treba da ga branimo. Bar ja sam se uvijek toga drao pa se nadam da me to nee teretiti kad odbije moj sat. Da, ovaj je svijet okrutan i pokvaren, a ja sam, ovako bojaljiv ovjek, bio umijean u preveliki broj pokolja. Ne mogu rei jesu li oni uvijek bili opravdani, ali na svaki nain nisam nikada krao i svega sam jedanput prevario nekoga Kafra za stado stoke. Ali taj se ovjek podlo i prljavo ponio prema meni, a osim toga me je zbog toga neistog posla uvijek pekla savjest.

Dakle, prolo je nekih osamnaest mjeseci kako sam upoznao ser Henryja Curtisa. To je bilo ovako: Bio sam u lovu na slonove s onu stranu

Bamangwata, ali pratila me je zla kob. Na tom mi je putu polo sve naopako, a povrh svega jo sam i obolio od groznice. im sam se malo oporavio, spustih se dolje do Dijamantnih poljana, prodadoh ono malo slonove kosti, a isto tako i svoja kola i volove, raspustih svoje lovce i potanskom se koijom odvezoh u Capetown. Proveo sam tjedan dana ondje i ustanovio da mi u svratitu previe raunaju. Kako sam ve pogledao sve to se moglo pogledati, pa i botaniki vrt koji e, drim, biti od velike koristi za cijelu zemlju, te novu zgradu parlamenta koja po mom uvjerenju nee koristiti nikome, odluih da se vratim u Natal. Kanio sam otputovati brodom Dunkeld, usidrenom u doku gdje je ekao na brod Edinbourgh Castle koji je dolazio iz Engleske. Kupih voznu kartu i pooh na brod, a istog se popodneva prekrcae putnici s Edinbourgh Castla za Natal i mi digosmo sidro i otisnusmo se na more.

Meu putnicima koji su doli na brod, dva su ovjeka pobudila moju radoznalost. Jedan od njih, ovjek od tridesetak godina, imao je najira prsa i najdulje ruke to sam ih ikada vidio. Kosa mu je bila plava, brada jaka i isto tako plava, crte lica otro rezane, a krupne sive oi bile su mu duboko usaene u one upljine. Nikad nisam vidio ljepeg ovjeka od njega. Nekako me je podsjeao na stare Dance. To ne znai da ja mnogo znam o starim Dancima, iako se sjeam nekog suvremenog Danca koji me je prevario za deset funti. Ali sjeam se da sam jednom vidio sliku nekih njihovih ratnika pa drim da su oni neka vrst bijelih Zulua. Pili su iz velikih rogova, a duga im je kosa padala na lea. Promatrajui toga ovjeka koji je stajao uza stepenice koje su vodile do kabina, pomislih: kad bi imao malo duu kosu i kad bi na ta silna ramena navukao elinu koulju, a u ruke uzeo bojnu sjekiru i pehar od roga mogao bi posluiti kao model za tu sliku. Da uzgred spomenem, udno je to, i jasno pokazuje kako krv izbija na vidjelo: kasnije saznah da je ser Henry Curtis, kako se taj orija zvao, po podrijetlu Danac. Osim toga me je ivo podsjeao jo na nekoga, ali se u to vrijeme nisam mogao dosjetiti na koga.

Onaj drugi ovjek koji je stajao uz ser Henryja i razgovarao s njime, bio je nizak, punaan i crnomanjast, posve drugoga kova. Odmah naslutih da je pomorski oficir. Ne znam zato, ali vrlo je teko prevariti se u mornaru. U toku svoga ivota odlazio sam s nekolicinom njih u lov i oni su se uvijek pokazali kao najbolji, najhrabriji i najkrasniji momci koje sam ikad upoznao, premda u razgovoru nisu ba birali rijei.

Stranicu ili dvije prije upitao sam to je dentlmen? Sad u odgovoriti na to: to je mornariki oficir, openito uzevi, iako razumljivo i meu njima

ima po koja crna ovca. Mislim da to dolazi od irokog oceana i daha vjetrova koja im iste srca, otpuhuju im svu gorinu iz due i ine ih onakvim, kakvi ljudi treba da budu.

No, da se vratim na stvar: opet sam bio u pravu. Ustanovio sam da je taj ovjek zaista bio pomorski oficir, porunik, da mu je bila trideset i jedna godina i da je nakon sedamnaest godina bio otputen iz slube njezina velianstva uz prazan naslov kapetana, jer dalje nije mogao da napreduje. Eto, to mogu da oekuju ljudi koji slue kraljicu1: da budu izbaeni u hladan svijet i da moraju traiti nov kruh upravo u ono vrijeme kad su poeli da temeljito poznaju svoj posao i stigli u napon ivota. No, pretpostavljam da oni mnogo ne mare za to, ali ja, to se mene tie, volim da svoj kruh zaraujem kao lovac. Moda imam manje novaca, ali zato manje moram i podnositi.

Kako sam ustanovio po popisu putnika, taj se ovjek zvao Good kapetan John Good. Bio je pleat, srednje visine, taman, odebeo i zanimljive vanjtine. Bio je vrlo dotjeran i uvijek glatko izbrijan, a na desnom je oku stalno nosio stakalce. inilo se da mu je ono priraslo uz obraz jer nije imalo vrpce, a on ga nikad nije skidao osim da ga obrie. Isprva sam mislio da i spava s njime, ali kasnije ustanovih da sam pogrijeio. Kad bi odlazio u postelju, stavljao bi ga u dep hlaa, zajedno s lanim zubima, nanizanim u dva divna reda koji su me esto naveli na to da ih poelim, jer moji zubi nisu bili ba najbolji. Ali ja se istravam.

Tek to smo zaplovili na puinu spusti se no, donijevi vrlo runo vrijeme. S kopna zapue otar vjetar, a neka vrst guste kotske magle uskoro nas sve otjera s palube. Na Dunkeld bio je brod s plitkim dnom, pa je onako lagan poskakivao na valovima i silno se ljuljao. Neprekidno se inilo da e se izvrnuti, ali se ne izvrnu. Bilo je nemogue etati po palubi pa tako stadoh u blizini stroja, gdje je biio toplo, zabavljajui se promatranjem klatna koje je bilo privreno nasuprot meni i polako se ljuljalo naprijed i natrag, ve prema tome kako se ljuljao brod, pri svakom nagibu pokazujui kut, u kojem bi se brod nakrivio.

Ovo klatno nije u redu; nije pravilno optereeno, najedanput nekako zlovoljno ree neki glas kraj moga ramena. Okrenuvi se ugledah onog pomorskog oficira kojega sam primijetio kad su se putnici uspeli na brod.

Zaista? Zbog ega mislite da je tako? upitah ga.

1 Pisac misli englesku kraljicu Viktoriju, koja je vladala u drugoj polovici devetnaestog stoljea (op. prev.).

Zbog ega mislim? Uope ne mislim. Pogledajte samo nastavi on kad se laa iza nagiba ponovo uspravila da se laa zaista nagnula u onom kutu, u kojem to pokazuje ovo klatno, nikad se vie ne bi uspravila. To je sve. Ali to je posve slino tim ljudima iz trgovake mornarice; uvijek su tako prokleto nemarni.

Upravo u tom asu zazvoni zvono, zovui nas na veeru. To mi nije bilo nimalo krivo jer je zaista strano kad ovjek mora sluati oficira kraljevske mornarice kad se lati te teme. Poznajem samo jednu stvar koja je jo gora, a ta je, kad ovjek mora sluati kapetana trgovake mornarice gdje iskazuje svoje iskreno miljenje o oficirima kraljevske mornarice.

Kapetan Good i ja poosmo zajedno dolje na veeru i naosmo ser Henryja Curtisa gdje ve sjedi za stolom. On i kapetan Good sjedili su jedan do drugoga, a ja im sjedoh suelice. Kapetan i ja uskoro povedosmo razgovor o lovu i kojeem drugom. Stavljao mi je brojna pitanja, a ja mu odgovarah to god sam bolje mogao. Uskoro razgovor prijee na slonove.

Ah, gospodine, povie neki putnik koji je sjedio uza me, ba ste se namjerili na pravog ovjeka. Lovac Quatermain vam o slonovima moe rei vie od ikog drugog.

Ser Henry, koji je sjedio posve mirno i utke sluao nas razgovor, vidljivo se tre.

Oprostite, gospodine, ree, nagnuvi se preko stola. Govorio je tihim, dubokim glasom koji je, kako mi se inilo, posve odgovarao tim silnim pluima. Oprostite, gospodine, ne zovete li se vi Allan Quatermain?

Rekoh da je tako. Orija ne ree vie nita, ali kasnije uh kako je tiho promrmljao

srea. Veera se uskoro zavri. Kad smo izlazili iz blagovaonice, prie mi ser

Henry i upita me, ne bih li htio da doem u njegovu kajitu da ondje popuim lulu. Prihvatih, a on poe dalje prema palubnoj kabini. Bila je to veoma lijepa prostorija. Zapravo su bile dvije kabine, ali kad je ser Carnet ili neki drugi od onih velikih zvijeri putovao niz obalu na Dunkeldu, uklonili su pregradu i nisu je vie postavili. U kabini se nalazio divan, a pred njim malen stol. Ser Henry poalje posluitelja po bocu viskija, a nas trojica sjedosmo i pripalismo lule.

Gospodine Quatermainu, ree ser Henry Curtis poto je posluitelj donio viski i zapalio svjetiljku, vi ste, drim, pretprole godine u ovo vrijeme bili u predjelu nazvanom Bamangwato, u sjevernom Transvaalu.

Bio sam, odgovorih, prilino zauen to taj gospodin tako dobro zna kuda se ja kreem, to, uostalom, bar koliko je meni poznato, nije neka osobito vana stvar.

Ondje ste se bavili trgovinom, zar ne? umijea se kapetan Good na svoj ivahan nain.

Da. Odvezao sam onamo puna kola robe i izvan naselja postavio logor pa ostao ondje dok nisam sve rasprodao.

Ser Henry mi je sjedio suelice u stolici od trske s Madeire, a ruke je naslonio na stol. Sad odjednom podie pogled i otro upre svoje krupne sive oi u moje lice. Uini mi se da u njima razabirem neku udnu strepnju.

Niste li moda ondje sreli nekog ovjeka imenom Neville (Nevil)? Da, jesam. Ispregao je svoje volove kraj mene da se odmori dva

tjedna prije nego to se uputi u unutranjost. Prije nekoliko mjeseci primio sam pismo nekog odvjetnika kojim me pita znam li to se dogodilo s njim. Ja sam mu odgovorio sve to sam u ono vrijeme znao.

Da, potvrdi ser Henry, poslae mi vae pismo. U njemu ste naveli da je gospodin imenom Neville poetkom svibnja otputovao iz Bamangwata u kolima s jednim vozarom, jednim goniem volova i jednim kaferskim lovcem koji se zvao Jim (Dim). Spomenuli ste da je Neville rekao da se kani odvesti do Inyatija, posljednje trgovake stanice u zemlji Matabele, bude li to mogue, a onda e prodati kola i pjeice nastaviti put. Rekli ste takoer i to da je Neville prodao kola jer ste ih est mjeseci kasnije vidjeli u posjedu nekog portugalskog trgovca koji vam je ispripovjedio da ih je u Inyatiju kupio od nekog bijelca ije je ime zaboravio, a taj bijelac da je s jednim uroenikim slugom otiao u unutranjost u lov, bar kako je on to vjerovao.

Tako je. Nasta stanka. Gospodine Quatermainu, najednom e ser Henry, pretpostavljam da

ne znate ili ne moete pogoditi nita potanje o razlozima puta mojega o putu gospodina Nevilla prema sjeveru, ili prema onom cilju, kamo je ve poao?

Neto sam nauo, rekoh i zautjeh. To je bio predmet o kojemu ba ne bih volio raspravljati.

Ser Henry i kapetan Good pogledae jedan drugoga i kapetan Good kimnu glavom.

Gospodine Quatermainu, ree ser Henry, ispripovjedit u vam jednu pripovijesl i zatraiti va savjet, a moda i vau pomo. Posrednik koji mi je

predao vae pismo rekao mi je da se u svakom pogledu mogu osloniti na vas jer da ste vi u Natalu dobro poznat i da vas svi potuju, pogotovu zbog vae pouzdanosti.

Naklonih se i ispih gutljaj viskija s vodom da sakrijem smetenost jer sam skroman ovjek a ser Henry nastavi:

Gospodin Neville je moj brat. Oh, rekoh i trgoh se jer mi je sad bilo jasno na koga me je podsjetio

ser Henry kad sam ga ugledao. Njegov je brat bio mnogo nii i imao je tamnu bradu, ali kad sam razmislio o njemu, sjetih se da je imao jednako sive oi i isti otar pogled. I crte lica bile su im sline.

On je bio moj jedini brat, moj mlai brat, nastavi ser Henry. Sve do posljednjih pet godina nismo, drim, proveli ni mjesec dana jedan bez drugoga. Ali upravo prije pet godina zadesi nas nesrea, kakva se u svakoj obitelji zna dogoditi: estoko se posvadismo, a ja se u srdbi veoma nepravedno ponijeh prema svom bratu.

Ovdje kapetan Good odluno kimnu glavom kao da potvruje svoje misli. Upravo u tom asu brod se jako nagnu tako da se ogledalo, privreno pred nama na desnoj strani, na asak nae gotovo iznad naih glava. Kako sam sjedio s rukama u depovima i gledao uvis, vidjeh ga u ogledalu kako odluno kima glavom.

Kako po svoj prilici znate, nastavi ser Henry, kad ovjek umre bez oporuke, a ostavi samo zemlju, samo nekretnine, one sve pripadnu najstarijem sinu. Sluaj je htio da je na otac umro bez oporuke, upravo u ono vrijeme kad smo se posvadili. Odgaao je da je napravi sve dok nije bilo prekasno. Posljedica je bila da je moj brat, koji se nije spremio ni za jedno zvanje, ostao bez prebijene pare. Naravno, da bi moja dunost bila da se pobrinem za nj, ali naa je zavada u ono vrijeme bila tako otra da mu ja stidim se da to kaem (i on duboko uzdahnu) ne ponudih nita. Ne zbog toga to mu ne bih nita priutio, ve zato to sam ekao da on uini prvi korak. Ali on ga ne uini. ao mi je to vam time dosaujem, gospodine Quatermainu, ali moram da vam razjasnim cijelu stvar. Zar ne, Good?

Dakako, dakako, odvrati kapetan. Uvjeren sam da e gospodin Quatermain zadrati cijelu stvar za sebe.

Naravno, rekoh, jer sam se i sam ponosio svojom povjerljivou. Dakle, naslavi ser Henry, u ono je vrijeme imao moj brat na svom

raunu u banci nekoliko stotina funti. Ne rekavi mi ni rijei, on podie tu neznatnu svotu, uze ime Neville i otputuje u Junu Afriku, zanesen ludom

nadom da e se ondje obogatiti. Sve sam to uo kasnije. Prooe neke tri godine. O bratu ne uh ni rijei, premda sam mu nekoliko puta pisao. Nema sumnje da nije primio moja pisma. Ali to je vrijeme vie odmicalo, sve sam se vie zabrinjavao za nj. Ustanovio sam, gospodine Quatermainu, da krv nije voda.

To je istina, rekoh mislei na svog sina Harryja. Ustanovio sam i to, gospodine Quatermainu, da bih dao polovinu

svojeg imutka da saznam da li je moj brat George, jedini roak kojega imam, iv i zdrav i hou li ga opet vidjeti.

Ali niste nita saznali, Curtis, odree kapetan Good, gledajui orijaa u lice.

Da, gospodine Quatermainu, to je vrijeme vie odmicalo, stao sam sve vie nastojati da doznam, je li moj brat iv ili mrtav, a ako je iv, da ga dovedem natrag kui. Povedoh izvide, a vae je pismo bilo kazivalo da je George do pred kratko vrijeme bio jo iv. Ali ipak mi nije reklo sve. I tako, da ne duljim vie, odluih da sam krenem na put i da ga potraim. A gospodin Good je bio tako ljubazan da poe sa mnom.

Da, potvrdi kapetan, nemam drugoga posla, kako vidite. Moji su me lordovi iz admiraiiteta izbacili da gladujem uz pola plae. A sad biste nam, gospodine, moda mogli ispripovjediti to znate ili ste uli o ovjeku koji se nazivao Neville.

Drugo poglavlje

LEGENDA O RUDNICIMA KRALJA SALAMUNA

to ste, dakle, u Bamangwatu uli o putu moga brata? upita ser Henry kad sam prestao puniti lulu prije nego to odgovorim kapetanu Goodu.

uo sam ovo, odgovorih, i sve do danas nisam o tom nikome spomenuo ni rijei. uo sam da se otputio prema rudnicima kralja Salamuna.

Rudnicima kralja Salamuna! kliknue obojica u isti as. A gdje se nalaze?

Ne znam, odgovorih. Znam samo gdje se govori da se nalaze. Jednom sam vidio vrhunce planina koje ih omeuju, ali izmeu mene i njih prostiralo se stotinu i trideset milja pustinje, a nije mi poznato da je ikoji bijelac, osim jednoga, preao preko njih. No moda e biti najbolje da vam ispripovjedim legendu o rudnicima kralja Salamuna onako kako je znam. A vi morate zadati rije da bez mojega doputenja neete o tome rei ni slovca. Pristajete li na to? Imam razloga da to zahtijevam.

Ser Henry kimnu glavom, a kapetan Good ree: Dakako, dakako. Dobro, poeh, kao to moete zamisliti, lovci na slonove openito su

grubi ljudi koji se mnogo ne brinu za drugo osim za injenice to ih donosi ivot, i za dranje Kafara. Ali tu i tamo srest ete ovjeka koji nastoji da skupi uroenike predaje i pokuava saznali sitne ulomke povijesti te mrane zemlje. Upravo takav je bio prvi ovjek koji mi je ispripovjedio legendu o rudnicima kralja Salamuna. Zvao se Evans. Od onda je prolo ve tridesetak godina. U ono sam vrijeme prvi put bio u lovu na slonove u zemlji Mata-bele. Naredne ga je godine, siromaha, ubio neki ranjeni bivol, pa sad lei pokopan u blizini vodopada rijeke Zambezi. Jedne sam noi, sjeam se, pripovijedao Evansu o nekim divnim radovima to sam ih, lovei kudu i eland antilope naao u predjelu koji se sad zove Lydenburgova krajina, u Transvaalu. Vidim da su kasnije u potrazi za zlatom ponovo pronaeni takvi radovi, ali ja sam ve davno prije znao za njih. Ondje se nalazi iroka kolna cesta usjeena u stanac-kamen. Ona vodi do ulaza u rudnik ili do neke galerije. Unutar samog ulaza u galeriju nalaze se hrpe zlatonosna bjelutka, nagomilana ondje i pripravljena za mrvljenje. To

pokazuje da su radnici, ma kakvi oni bili, morali u urbi napustiti posao. Dvadesetak koraka dalje galerija je pregraena zidom, divnim djelom zidarskog umijea.

Gle! ree mi Evans, ali ja u vam ispripovjediti jo neobiniju stvar. I on mi poe pripovijedati kako je daleko u unutranjosti naao ruevine

nekoga grada za koji je drao da je biblijski Ofir. I drugi su ueni ljudi govorili isto, mnogo prije mojega siromanog Evansa. Sjeam se da sam napeto sluao o svim tim udesima jer sam u ono vrijeme bio jo mlad. Ta je pripovijest o staroj civilizaciji i o blagu to su ga ti stari Izraelci ili Feniani izvlaili iz zemlje, mnogo prije nego to je ona pala u najmranije barbarstvo podraivala moju matu. Evans me iznenada upita: Mladiu, jeste li ikada uli za Sulimanove planine gore na sjeverozapadu pokrajine Mashukulumwe? Odgovorih mu, da nikada nisam uo za njih. No. Gledajte, ree mi on, ondje je Salamun doista imao svoje rudnike, to jest, svoje rudnike dijamata.

Kako to znate? upitah ga. Znam. Jer to je Suliman nego iskrivljeno Salamun? A osim toga neka

mi je stara isanusi (arobnica) gore u pokrajini Manica pripovijedala o tome. Rekla mi je da je narod koji ivi s onu strane planina, ogranak plemena Zulu, da govori narjejem njihova jezika, ali da su to jo ljepi i pristaliji ljudi. Rekla mi je i to da meu njima ive mnogi veliki vrai koji su svoju umjetnost nauili od bijelaca u vrijeme kad je jo cio svijet bio mraan, i da oni uvaju tajnu o divnom rudniku blistava kamenja.

Ali ja sam se onda samo nasmijao toj pripovijesti, premda me je zanimala jer u ono vrijeme nisu bili jo pronaeni rudnici dijamanata. Jadni je Evans otiao i poginuo, a ja se punih dvadeset godina i ne sjetih toga a to je vrlo mnogo vremena, gospodo, jer lovac na slonove rijetko proivi dvadeset godina u svom zvanju doznao sam neke odreenije podatke o Sulimanovim planinama i o zemlji koja se nalazi iza njih.

Boravio sam daleko gore iza pokrajine Manica, kraj naselja koje se zove Sitandov kraal. Bilo je to bijedno naselje jer ovjek ondje nije mogao dobiti nita za jelo, a u okolici gotovo nije bilo divljai. Dobio sam napadaj groznice i bio sam u vrlo jadnom stanju, kad jednoga dana stie onamo i neki Portugalac samo s jednim pratiocem, nekim mjeancem. Dobro poznajem one Portugalce iz Delagoe. Openito uzevi, nema gorih avola i objeenjaka od njih, i nema nikoga, tko bi toliko i svom snagom udarao po ljudskom mesu kao to oni tuku svoje robove. Ali taj je ovjek bio posve drukiji od onih bijednika koje sam obino susretao. Vie me je podsjeao

na one uglaene donove o kojima sam itao. Bio je visok i mrav, krupnih crnih oiju i uvijena prosijeda brka. Malo smo razgovarali jer je on slabo govorio engleski, a ja sam samo neto malo razumio portugalski. Rekao mi je da se zove Jose (oze) Silvestra i da ima posjed u blizini zaljeva Delagoa. A kad je slijedeeg dana doao sa svojim pratiocem, nekim mjeancem, ree mi Do vienja i skinu eir na starinski nain. Do vienja, gospodine, ree, sretnemo li se ikada, bit u najbogatiji ovjek na svijetu, pa u se sjetiti i vas. Malo se nasmijali bio sam odvie slab, a da bi se mogao glasno nasmijah i stadoh ga pratiti pogledom. Odlazio je prema zapadu u veliku pustinju. Pitao sam sam sebe, nije li moda lud, i to li misli da e ondje nai?

Proe tjedan dana, i ja se poeh oporavljati od groznice. Jedne sam veeri sjedio na zemlji pred svojim malim atorom to sam ga ponio sa sobom, gloui posljednji batak pileta kojeg sam kupio od nekog domoroca za komad tkanine vrijedan dvadeset pilia. Piljio sam u vrue crveno sunce koje je zapadalo u pustinju, kad najednom ugledah neki lik, naoko Evropljanina, jer je nosio kaput. Ugledah ga na rukama i koljenima, a onda se uspravi i stade posrtati nekoliko koraka, ali opet pade i nastavi puzati. Vidio sam da je netko u nevolji i poslao sam mu u pomo jednoga od svojih lovaca. On ga brzo dovede i, to mislite, tko je to bio?

Jose Silvestra, dakako, ree kapelan Good. Da, Jose Silvestra, ili bolje rei njegov kostur s malo koe. Lice mu je

bilo svijetlouto od groznice, krupne su mu i tamne oi upale jer mu je sve meso nestalo s lica. Nije ostalo nila do ute pergamentne koe, sijede kose i golih kostiju koje su strile ispod koe.

Vode! Zaboga, vode! zastenje on. Opazih da su mu usne ispucane, a jezik koji je isplazio, nateen i crn.

Dadoh mu vode s malo mlijeka, i on je ispi poudnim gutljajima, pola pinte ili vie a da nijedanput nije odahnuo. Onda ga ponovo uhvati groznica; on klonu i poe buncati o Sulimanovim planinama, o dijamantima i o pustinji. Uzeh ga sebi u ator i pomogoh mu koliko god sam mogao., ali sve je bilo prekasno. Vidio sam da mu se pribliuje kraj.

Oko jedanaest sati se malo smirio, a ja legoh da se odmorim i naspavam. U zoru se probudih i vidjeh u polumraku kako Silvestra onako neobian i mrav lik sjedi i gleda prema pustinji. Prva suneva zraka sinu uskoro iznad iroke ravnice pred nama; irila se sve dok nije tamo u daljini doprla do hrpta jedne od najviih planina Sulimanova gorja, udaljenog vie od stotinu milja.

Eno ga! poviknu ovjek na umoru portugalskim jezikom ispruivi svoju dugu mravu ruku. Ali ja neu nikada stii do njega, nikada! Nitko nee nikad stii do njega!

Najednom zasta; kao da je stvarao neku odluku. Prijatelju, progovori, okrenuvi se prema meni. Jeste li ovdje? Mrai mi se pred oima.

Jesam, rekoh, tu sam; lezite samo i odmorite se. Ah, odvrati on. uskoro u se odmoriti. Imam dosta vremena za to

cijelu vjenost. ujte, ja umirem! Bili ste mi dobri. Zato u vam dati ove papire. Moda ete stii onamo, ako vam uspije da ivi proete kroz pustinju koja je ubila mene i mojega siromanog slugu!

Zatim posegnu u koulju i izvue neto to mi se uini kao burska kesica za duhan od koe crne antilope. Bila je svezana malim konim remeniem to ga nazivamo rimpi. On ga pokua odrijeiti, ali mu to nije uspjelo. Prui mi vreicu i ree: Odrijeite je. Uinih to i izvukoh komadi prljava uta platna na kojemu je neto bilo napisano slovima rave boje. U platnu se nalazio komadi papira.

Onda on nastavi tihim glasom, jer je postajao sve slabiji: Na papiru je sve ono to je i na krpi. Godine sam utroio dok sam to

proitao. ujte; moj predak, politiki izbjeglica iz Lisabona i jedan od prvih Portugalaca koji su se iskrcali na ovim obalama, pisao je to umirui na onim planinama, preko kojih nikad nije prela noga bijelca, ni prije ni poslije. Zvao se Jose da Silvestra, a ivio je prije tri stotine godina. Njegov rob koji ga je ekao s ove strane planina naao ga je mrtva i donio pismo kui u Delagou. Pismo je ostalo u obitelji, ali se nitko nije trudio da ga proita dok to na kraju ne uinih ja. A ja sam, eto, zbog njega izgubio ivot. Netko drugi mogao bi ipak uspjeti i postati najbogatiji ovjek na svijetu najbogatiji ovjek na svijetu! Ali nemojte ga dati nikome; poite sami!

Zatim ponovo poe buncati, a za jedan je sat sve bilo svreno. Poivao u miru. Umro je vrlo spokojno, a ja ga zakopah duboko i navaljah mu krupno kamenje na prsa, pa ne vjerujem da su ga agljevi mogli iskopati. A zatim otputovah.

Dobro, a ta je s pismima? upita ser Henry, oito s mnogo zanimanja. Da, to je s onim pismima? to je bilo u njima? doda kapetan. Dobro, gospodo, kad ba elite, rei u vam. Nikada ih nisam nikome

pokazao osim svojoj dragoj eni koja je mrtva, a ona je smatrala da je sve to besmislica. Pokazao sam ih i nekom starom pijanom Portugalcu koji ih je preveo za me, a idueg je jutra sve zaboravio. Ona izvorna krpa je u mojoj

kui u Durbanu, ali engleski prijevod imam u svojoj biljenici, zajedno s prijevodom siromanoga don Hosea, a isto tako i faksimil geografske karte, ukoliko je smijemo nazvati geografskom kartom. Evo ih.

I ja izvadih iz biljenice sloeni papir, razvih ga i proitah: Ja, Jose da Silvestra, koji sad umirem od gladi u maloj spilji u kojoj

nema snijega, na sjevernoj strani bradavice, a na najjunijem dijelu onih dviju planina to sam ih nazvao Sabinim grudima, piem ovo godine 1590, komadiem zailjene kosti na komadu svoje odjee, a krv mi slui kao crnilo. Ako to nae moj rob kad doe ovamo, i ako to donese u Delagou, neka moj prijatelj (ime je neitljivo) obavijesti o tome kralja da uzmogne poslati vojsku, pa ako prijee iva kroz pustinju i preko planina i pobijedi hrabre Kukuance i njihovu avolsku vjetinu, u koju bi svrhu trebalo povesti sa sobom mnogo sveenika, postat e najbogatiji kralj poslije Salamuna. Svojim sam oima vidio nebrojene dijamante nagomilane u Salamunovoj riznici iza bijele smrti, ali zbog izdaje arobnice Gagul nisam mogao ponijeti nita; spasio sam samo goli ivot. Tko doe neka ide po karti, neka se uspne po snijegu lijeve Sabine dojke sve dok ne doe do bradavice, gdje na sjevernoj strani vodi velika cesta koju je sagradio Salamun. Odande su tri dana puta do kraljeve palae. Neka ubije Gagul. Molite se za moju duu. Zbogom.

Jose da Silvestra

Portugalski tekst glasi: Eu Jos da Silvestra que eston morrendo de

forme m pequena cova onde nao ha neve ao lado norte bico mais ao sul das daus montanhas que chamei seio de Sheba; escrevo isto no anno 1590; escrevo isto com um pedao d'osso n'um farrapo de minha roupa e com sangue meu per tinta; se o meo escravo der com isto quando venha ao levar para Lourenzo Marquez, que o meu amigo leve a cousa ao ce ahecicmento d'El Rei, para que possa mandar um exercito que, se desfiler pelo deserto e pelas montangas e mesmo sobrepujar os bravos Kukuanes a suas artes diabolicas, pelo se deviam frazer muitos padres Fara o Rei mais rico depois de Salamao. Com meus progris olhos ve os diamantes sem conto guardados nas camaras do thesourno de Salamao a traz da morte branca, mas pela traicao de Gagoa a feiticeira achadora, nada poderia levar e apenas a minha vida. Quem vier siga o mappa e trepe pela neve de Sheba peito esquerda at chegar ao bico, do lado norte do qual est a

grande estrada do Solomao por elle feita, donde ha tre dias de jornada at ao Palacio do Rie. Mat. Gagoal. Reze por minha alma. Adeos.

Jos da Silvestra

Kad sam dovrio itanje pisma i pokazao kopiju nacrta to ga je stari don Jose napisao na samrti svojom krvlju, nasta zapanjena utnja.

Da, kimnu kapetan Good, ja sam dvaput obiao svijet, pristajao sam u mnogim lukama, ali neka me objese ako sam ikad uo pripovijest kao to je ova, pa ni u knjizi s najveim bajkama.

udna je to pripovijest, gospodine Quatermainu, ree ser Henry. Nadam se da ne zbijate alu s nama. Znam da se smatra doputenim da se katkad na taj nain nasamare novi pridolice.

Ako tako mislite, ser Henry, rekoh veoma zbunjen i spremih papire u dep, jer ne volim da me smatraju takvim glupim klipanom koji dri da je duhovito bajati kojekakve lai, i koji se pred novajlijama neprestano razmee izvanrednim lovakim pustolovinama koje se nikada nisu dogodile, onda je s time stvar svrena. I ja ustadoh da odem.

Ser Henry mi stavi svoju krupnu ruku na rame. Sjednite, gospodine Quatermainu. Oprostite mi, molim. Vrlo dobro vidim da nas ne elite prevariti, ali ta je pripovijest tako neobino zvuala da sam jedva mogao povjerovati.

Kad stignemo u Durban, moi ete vidjeti izvorni nacrt i pismo, rekoh malo umiren jer, zaista kad sam malo promislio o stvari, nije mi se nita uinilo udnim to su posumnjali u moju iskrenost. Ali nisam vam jo nita rekao o vaem bratu. Poznajem vodia Jima koji ga je pratio. Podrijetlom je iz plemena Beuana, dobar je lovac, a za domoroca veoma bistar. Onoga jutra kad je gospodin Neville odlazio ugledah Jima gdje stoji kraj mojih kola i ree duhan na rudi.

Jime, upitah ga. na kakav ste to put poli? U lov na slonove? Ne, baas, odvrati mi on, poli smo u potragu za neim to je mnogo

vrednije od bjelokosti. to bi to moglo biti? upitah iz radoznalosti. Je li zlato? Nije, baas, neto jo vrednije od zlata. I on se naceri. Nisam ga vie nita upitao, jer nisam volio da sam ruim svoje

dostojanstvo pokazujui radoznalost, ali to mi je bilo zagonetno. Jim uskoro svri s rezanjem duhana.

Baas, pozove me. Ja se i ne osvrnuh na nj.

Baas, opet e on. No, mome, to je? upitah ga. Baas, mi smo poli u potragu za dijamantima. Dijamantima! Pa onda ste poli u krivom smjeru. Trebali biste krenuti

prema dijamantnim poljima. Baas, jesi li ikada uo za Sulimanove planine? Jesam. Jesi li ikad uo da ondje ima dijamanata? uo sam neku ludu priu, Jime. Nije to pria, baas. Poznavao sam enu koja je dola odanle i stigla u

Natal sa svojim djetetom. Ona mi je to ispripovjedila - sad je mrtva. Tvoj e gospodar nahraniti leinare, Jime, ako pokua da stigne u

Sulimanovu zemlju, a isto e se dogoditi s tobom, samo ako budu leinari mogli da jo togod otkljuaju s tvoje bezvrijedne stare leine, rekoh.

On se nasmije. Moda, baas. Svatko mora umrijeti. No ipak bih volio da vidim kakva je ta nova zemlja jer slonova ima ovdje sve manje.

Ah, mome, rekoh mu, poekaj samo dok te blijedi starac (smrt) ne zgrabi za tu guu, a onda emo uti kakvu e pjesmu zapjevati.

Pola sata kasnije vidjeh kako se Nevilleova kola udaljuju. Najednom Jim dotri natrag. Zbogom, baas, ree mi. Ne bih htio da odem a da se ne oprostim s tobom, jer e ti po svoj prilici imati pravo i mi se vie nikada neemo vratiti.

Je li tvoj gospodar zaista krenuo prema Sulimanovim planinama, Jime, ili si mi ti to samo slagao?

Nisam, ree on, zaista je krenuo onamo. Rekao mi je da mora da se na neki nain obogati ili da to mora bar pokuati; pa tako moe da pokua i s dijamantima.

Oh, rekoh mu, priekaj jo asak, Jime, dat u ti pismo za tvojega gospodara, ali mora mi obeati da mu ga nee predati prije nego to stignete do Inyatija. To je naselje bilo udaljeno stotinjak milja.

Hou, odvrati on. I tako uzeh komadi papira i napisah na njemu: Neka se onaj tko doe... uspne po snijegu lijeve Sabine grudi sve dok

ne stigne do bradavice, gdje se na sjevernoj strani nalazi velika Salamunova cesta.

uj, Jime, rekoh mu, kad svom gospodaru preda ovaj papir, reci mu da e biti dobro da se tano dri ovoga savjeta. Ne smije mu ga predati

sada, jer ne elim da se vrati i da mi stavlja pitanja na koja mu ne bih htio odgovoriti. A sad se gubi, lijenino, jer su kola gotovo ve nestala s vidika.

Jim uze pismo i ode; to je sve to znam o vaem bratu, ser Henry. Ali veoma se bojim ...

Gospodine Quatermainu, prekinu me ser Henry, poao sam u potragu za svojim bratom. Poi u njegovim tragom sve do Sulimanovih planina, a bude li potrebno i preko njih, sve dok ga ne naem ili ne doznam da je mrtav. Hoete li poi sa mnom?

Ja sam, kao to sam, mislim, ve rekao, oprezan, zapravo bojaljiv ovjek pa ustuknuh pred tom zamisli. Uinilo mi se da bi polazak na takvo putovanje bilo isto to i put u sigurnu smrt. Ostavivi sve ostalo po strani, upravo sad se nisam smio izloiti smrti jer sam morao da potpomaem sina.

Ne, hvala vam, ser Henry. Mislim da je bolje da ne poem, rekoh. Odvie sam star za takve divlje pustolovine. Svrili bismo kao moj siromani prijatelj Silvestra. Imam sina koji zavisi o meni pa ne mogu svoj ivot izlagali opasnosti.

I ser Henry i kapelan Good bili su, ini se, veoma razoarani. Gospodine Quatermainu, ree ser Henry, ja sam imuan ovjek.

Odluio sam da tu stvar izvedem do kraja. Kao nagradu za svoj rad moete zatraiti bilo kakvu razboritu svotu i ja u vam je isplatiti prije odlaska. Ja u osim toga, prije nego to krenemo, urediti da va sin bude dostojno opskrbljen za sluaj da se nama ili vama dogodi kakva nesrea. Iz toga ete razabrati koliko potrebnom smatram vau prisutnost. A ako sreom stignemo onamo i naemo dijamante, podijelit ete ih s Goodom na jednake dijelove. Meni ne trebaju. Vjerojatnost da do toga doemo vrlo je malena, razumije se, no isto vrijedi i za bjelokost do koje bismo doli. Moete mirno da mi stavite svoje uvjete, gospodine Quatermainu. Razumije se da u snositi i sve trokove.

Ser Henry, rekoh, to je najvelikodunija ponuda to sam je ikada primio. Siromaan lovac i trgovac ne moe lako da je odbije; ali i zadaa je najtea od sviju to sam ih dosad izveo. Odgovorit u vam prije nego to stignemo u Durban.

Vrlo dobro, odvrati ser Henry. Ja im onda zaeljeh laku no i pooh spavati; cijelu sam no sanjao o siromanom davno umrlom Silvestru i o dijamantima.

Tree poglavlje

UMBOPA STUPA U NAU SLUBU

Za putovanje od Capa do Durbana potrebno je etiri do pet dana, ve

prema brzini broda i prema vremenu. Kadto, kad se teko vri iskrcavanje kod East Londona, gdje onda jo nisu izgradili onu divnu luku o kojoj toliko pripovijedaju i u koju su uloili toliko novaca, putnici su se zadravali i po dvadeset i etiri sata prije nego to su mogli isploviti teretni amci i primiti robu s broda.

Ali ovom prilikom nismo morali nita ekati jer nije bilo velikih valova, a teglenice isplovie odmah vukui za sobom duge nizove runih brodia plitka dna u koje onda uz gromki tropot istovarie teret. Roba se bacala da je sve treskalo, bez obzira na to kakva je bila. Svejedno da li je u sanducima bio kineski porculan ili svila, svi su oni dijelili istu sudbinu. Vidio sam neki sanduk s etiri tuceta boca ampanjca kako se smrskao u komade i kako je ampanjac pitao i pjenuio se na dnu prljava amca za prijevoz tereta. Bila je to velika teta, a Kafri u amcu su oito isto tako mislili, jer naoe nekoliko cijelih boca, odbie im grla i ispie ih. Ali nisu uzeli u obzir nadimanje to ga to pie prouzrokuje, a kad ono poe djelovali stadoe se valjati na dnu amca viui da je dobro pie bilo tagati, uarano. Stadoh im govoriti s broda i rekoh im da je to najjai lijek bijelih ljudi i da e brzo umrijeti. Oni silno zaplaeni odveslae na obalu. Ne vjerujem da e ikada vie dirnuti ampanjac.

Sve smo se to vrijeme pribliavali Natalu, a ja sam razmiljao o ponudi ser Henryja. Jedan ili dva dana nismo o tome uope govorili, iako sam im ispripovjedio nekoliko istinitih lovakih zgodica. Nema potrebe da se lae o lovu, jer ovjek koji se obrtimice bavi lovom doznaje veoma mnogo zanimljivih stvari to su se zaista dogodile. To spominjem samo onako usput.

Na kraju se neke divne veeri u sijenju, koji je na najvrui mjesec, povezosmo uz obalu Natala nadajui se da emo o zalasku sunca stii do Durbanskog rta. To je krasna obala sve od East Londona, s crvenim pjeanim humcima i irokim pojasima svjeeg zelenila, tu i tamo proarana kaferskim selima i obrubljena trakom bijelih valova koji se visoko pjene, udarajui o peine.

Ba pred samim Durbanom predio je osobito raznolik. Ondje se vide duboki klanci to su ih kie u toku stoljea urezale, a na dnu klanca blistaju rijeke; ovdje su i tamnozelene ume koje rastu onako kako ih je priroda zasadila i raznobojno zelenilo kukuruznih polja i eerne trske, dok tu i tamo proviruje poneka bijela kuica, smjekajui se mirnom moru, upotpunjujui cio prizor i dajui mu biljeg neeg domaeg i prisnog. Po mom miljenju, ma kako bio divan neki prizor, ipak je potrebna prisutnost ovjeka da ga upotpuni. No moda je to zbog toga to sam toliko ivio u divljini, pa zato znam to vrijedi civilizacija, iako je sigurno da ona razgoni divlja.

Ali mi smo se malo prevarili u raunu i sunce je ve posve zapalo prije nego to bacismo sidro na rtu i ne zausmo top koji je objavljivao dobrim graanima da je stigla pota iz Engleske. Bilo je ve previe kasno a da bismo pomislili da se jo iste noi iskrcamo, pa pogledasmo kako su iskrcali potu i amac za spasavanje i siosmo dolje da ugodno veeramo.

Kad se opet vratismo na palubu, bio je mjesec ve izaao i tako je jasno obasjavao i more i kopno da malo to nije zasjenio svjetlucanje svjetionika. S obale su dopirali slatki mirisi mirodija, a u prozorima kua na obali rijeke Berea sjalo je stotinu svjetlosti. S nekog velikog broda usidrena nedaleko od nas ula se pjesma mornara koji su dizali sidro da budu spremni za polazak im ojaa vjetar. No je bila u svakom pogledu savrena, takva no, kakva se moe vidjeti samo u Junoj Africi. Sve je ovijala platem mira kao to je mjesec sve ovijao platem srebrnoga sjaja. ak kao da je i onaj veliki buldog, vlasnitvo nekog putnika sportaa, podlegao tom blagom uplivu; odrekao se nastojanja da se priblii prednjem dijelu broda gdje se u krleci nalazio neki pavijan pa je sretno hrkao na vratima kabine, nesumnjivo sanjajui o tom da je zadavio pavijana. Bio je sretan u snu.

Nas trojica to jest, ser Henry Curtis, kapetan Good i ja izaosmo i sjedosmo uz kormilo. Neko smo vrijeme mirovali.

No uskoro se javi ser Henry: No, gospodine Quatermainu, jeste li razmislili o mom prijedlogu?

Da, ponovi poput jeke kapetan Good, to mislite o tome, gospodine Quatermainu? Nadam se da ete nas poastiti svojim drutvom do Salamunovih rudnika, ili ma kamo drugamo kuda je otiao gospodin koga ste poznavali pod imenom Neville.

Ustadoh i istresoh lulu prije nego to odgovorih. Nisam se jo bio odluio i trebao mi je jo koji trenutak da stvorim odluku. Stvorih je prije nego to je zapaljena eravica pala u more. Upravo je ta posljednja

sekunda donijela odluku. Tako se esto deava kad o nekoj stvari dugo razmiljate.

Da, gospodo, rekoh ponovo sjedajui, poi u, pa ako mi dopustite, rei u vam i zato i pod kojim uvjetima. Najprije da vam kaem uvjete koje postavljam:

Prvo, vi ele snositi sve trokove, a sva slonova kost ili druge vrijednosti do kojih bismo doli ima se podijeliti izmeu kapetana Gooda i mene.

Drugo, prije nego to poemo, platit ete mi za moje usluge pet stotina funti sterlinga, a ja se obvezujem da u vam vjerno sluili dok vi ne odluite da odustanete od svoje namjere, ili dok ne uspijemo, ili dok vas ne zadesi kakva teka nesrea.

Tree, da prije nego to krenemo ispostavite pismenu obavezu da ete u sluaju moje smrti ili mog onesposobljenja mojem sinu Harryju, koji u Londonu u Guyevoj bolnici studira medicinu, u toku pet godina isplaivati svotu od dvije stotine funti sterlinga godinje, za koje e vrijeme vjerojatno moi nauiti toliko da se uzmogne sam skrbiti za se. Mislim da je to sve, a rekao bih da je prilino toga.

Nije, odvrati ser Henry, ja sve to rado prihvaam. Odluio sam da izvedem taj pothvat, pa bih platio i vie za vau pomo, pogotovu s obzirom na vae osobito poznavanje prilika.

Onda je teta to nisam vie traio, ali to rekoh, rekoh. A sad kad sam rekao svoje uvjete, iznijet u vam i svoje razloge zbog kojih sam izmijenio miljenje i odluio da poem. Prije svega, gospodo, ja sam vas ovih posljednjih nekoliko dana obojicu promatrao pa ako to ne budete smatrali drskou, htio bih vam kazali da mi se obojica sviate i da vjerujem da bismo mogli biti dobri drugovi. Dopustite da vam kaem da to mnogo vrijedi kad se ovjek sprema na tako dugaak put kao to je ovaj.

A to se tie samog putovanja, otvoreno vam kaem, ser Henry i kapetane Good da ne drim vjerojatnim da emo se ivi vratiti, to jest ako pokuamo prijei preko Sulimanovih planina. Kakva je bila sudbina starog Silvestra prije tri stotine godina? Kakvu je bila sudbina njegova potomka prije dvadeset godina? A kakav je udes zadesio vaeg brata? Otvoreno vam kaem, gospodo, da e i nas zadesiti ista sudbina kao i njih.

Zastadoh da vidim kako e djelovati moje rijei. inilo se da se kapetan Good malo nelagodno osjea, ali lice ser Henryja nije se promijenilo.

Moramo pokuati sreu, ree on. Moda ete se uditi, nastavih, zato ja, iako tako mislim, a osim

toga sam, kako vam ve rekoh, bojaljive prirode, ipak polazim na takvo

putovanje. Zato imam dva razloga. U prvom redu, ja sam fatalista i vjerujem da je moj ivot unaprijed odmjeren i da e mi kraj doi bez obzira na to, kuda poem. Ako mi je sueno da odem na Sulimanove planine i da tamo poginem, onda u morati otii onamo i poginuti ondje. Moja e me sudbina svakako zadesiti, pa ne treba da sebi zbog toga razbijam glavu. Drugo: ja sam siromah. Gotovo etrdeset godina sam odlazio u lov i bavio se trgovinom, ali nikad nisam zasluio vie no ono to mi je trebalo da preivim. No, gospodo, ne znam da li vam je poznato da prosjean ivot lovca na slonove, raunajui od asa kad se poeo baviti tim poslom, traje etiri do pet godina. Kako vidite, ja sam proivio nekih sedam pokoljenja ljudi moga zvanja pa mogu da povjerujem da mi kraj nikako nije vie daleko. Ovako, kad bi mi se neto dogodilo prigodom mog redovitog rada, i kad bi onda bili plaeni moji dugovi, ne bi preostalo nita za potporu mom sinu Harryju dok ne uzmogne sam sebe uzdravati. Ovako e biti osiguran za pet godina. Eto, to je cijela stvar u nekoliko rijei.

Gospodine Quatermain, ree ser Henry koji me je cijelo vrijeme vrlo pomno sluao, razlozi to su vas naveli da sudjelujete u pothvatu, za koji drite da se moe samo nesretno svriti, slue vam samo na ast. Samo vrijeme i dogaaji moi e pokazati, imate li pravo ili ne. Ali imali vi pravo ili ne imali, mogu vam odmah kazati da u u toj stvari poi do kraja, pa ma kakav on bio. Sve ako i odlazimo onamo da izgubimo glave, mogu rei samo to da se nadam da emo i mi prije toga moi da ispucamo po koji metak. Zar ne, Good?

Da, potvrdi kapetan. Sva trojica smo navikli na to da gledamo opasnosti u oi, i mnogo smo ve puta stavili ivot na kocku, pa ne bi bilo dobro da se sad vratimo.

A ja bih predloio, rekoh, da sad odemo dolje u salon i da malo razmotrimo cio poloaj, onako za sreu, znate. I zaista ga razmotrismo kroz dno aa.

Sutradan se iskrcasmo i ja povedoh ser Henryja i kapetana Gooda u

malu kolibicu to sam je imao na rijeci Berea i nazivao je svojim domom, imala je samo tri sobe i kuhinju, a bila je sagraena od zelenih opeka i pokrivena krovom od pocinana lima. Ali uz nju je lijep vrt s najljepim lokvot drveem to sam ga ikada vidio, te s nekoliko mango stabala u koja polaem veliku nadu. Dao mi ih je upravitelj botanikog vrta. Za vrt mi se brine neki moj stari lovac po imenu Jack ije je bedro tako temeljito slomila

neka bivolica u pokrajini Sikukuni da nikad vie nee poi u lov. No, jer potjee od plemena Griqua, moe da eprka po vrtu. ovjeka od plemena Zulu nikada ne moete navesti na to da se zanima za vrtlarstvo; to je mirotvorna vjetina, a takve im vjetine ne prijaju.

Ser Henry i Good su spavali u malom atoru to ga podigoe u mom naraninom gaju u dnu vrta (jer u kui nije bilo za njih mjesta), a obzirom na miris naranina cvijea i pogled na zelene i zlatne plodove jer u Durbanu moete da sve troje istodobno vidite na jednom drvetu usuujem se rei da je to bilo veoma ugodno mjesto, pogotovu jer ovdje ima veoma malo moskita, osim kad padne neobino jaka kia.

A sad, da nastavimo jer ako to ne uinim, zamorit e ova moja pripovijest prije nego to stignemo do Sulimanovih planina. Kad sam se, eto odluio da poem, poeh i da pripremam sve to je potrebno. Najprije sam od ser Henryja dobio ispravu kojom je moj sin bio osiguran za sluaj da me zadesi kakva nesrea. Imali smo potekoa da to pravno provedemo jer je ser Henry bio ovdje stranac, a nekretnine koje je valjalo opteretiti, nalazile su se s one strane oceana, ali na kraju svladasmo i to, uz pomo nekog odvjetnika koji uze za taj posao dvadeset funti, to mi se uinilo vrlo mnogo. Zatim i ja dobih svoj ek na pet stotina funti.

Zadovoljivi tako svoju priroenu opreznost, kupih na raun ser Henryja kola i spregu volova. Bili su zaista lijepi. Kola su bila dugaka dvadeset i dvije stope; imala su eljezne osovine i bila veoma jaka, vrlo laka, sagraena od zdrava drveta. Nisu bila posve nova, jer su ve prola put do Dijamantnih polja i natrag, ali su po mom miljenju bila toliko bolja jer je svatko mogao da vidi da je drvo posve zrelo. Ako u kolima ima ma to da popusti, ili ako u njima ima zelena drveta, to e se pokazali na prvom putovanju. Bila su, kako mi kaemo, polunatkrivena, to jest, natkriveno im je bilo samo posljednjih dvanaest stopa, a prednji je dio bio otvoren tako da smo u nj mogli smjestiti razne potreptine koje smo morali povesti sa sobom. U stranjem se dijelu nalazila postelja od zategnute jake koe u kojoj su mogla spavati dva ovjeka, zatim spremite za puke i mnoge sitne udobnosti. Za njih sam platio stotinu dvadeset i pet funti, pa mislim da je to jeftino.

Zatim sam kupio zapregu od dvadeset prekaljenih zulukih volova na koje sam bacio oko jo prije godinu, dvije dana. Obino se u kola upree po esnaest volova, ali ja sam za svaki sluaj uzeo jo etiri. Ti su zuluki volovi maleni i laki, jedva pola toliko veliki kao afriki voiovi koji se obino upotrebljavaju za prijevoz lereta. Ali oni ostaju na ivotu ondje gdje bi

afriki skapali od gladi, a s lakim tovarom mogu da na dan prevale pet milja vie, jer su brzi i tako lako im ne obole noge. A to je jo vanije, ti su volovi bili zaista prekaljeni jer su preli cijelu Junu Afriku, i postali, da se slikovito izrazim, neprobojni, prema crvenoj bolesti, koja tako esto unitava cijele sprege kad naiu na stranu im veldt, travom obraslu preriju. Osim toga su svi bili cijepljeni protiv plune bolesti, strana oblika upale plua koja se silno razmahala u tim krajevima. To se cijepljenje obavlja tako da se volovima zaree rep na jednom mjestu i u zarez privee komadi zaraenih plua uginule ivotinje. Vol se od toga razboli, dobiva tu bolest u blagom obliku. Od nje mu otpadne rep, otprilike stopu od korijena, ali vol postaje imun od daljnjih napadaja te bolesti. ini se okrutno oduzimati ivotinji rep, pogotovu u zemlji, u kojoj ima toliko muha, ali bolje je rtvovati rep i sauvati vola, nego izgubiti i vola i rep jer rep bez vola ne vrijedi ba mnogo, osim da ovjek njime brie prainu. No ipak se ini smijenim voziti se iza dvadeset batrljica na mjestima gdje bi imali da budu repovi.

ini se da se priroda naalila i da je stranje ukrase istokrvnih buldoga privrstila na tijela volova.

Zatim doe na red pitanje ivenih namirnica i lijekova to je iziskivalo osobito mnogo panje jer je trebalo izbjegavali da se kola pretovare, a ipak ponijeti sve to je bilo potrebno. Na sreu se pokazalo da se Good pomalo razumio i u medicinu jer je u mladosti polazio neki lijeniki i ranarniki teaj pa je prilino toga i zapamtio. Dakako, nije stekao nikakav naslov, ali se u te stvari razumio bolje nego mnogi od onih koji nose onaj dr pred svojim imenom, kao to smo kasnije ustanovili. Sa sobom je nosio sjajan lijeniki putni koveg s lijekovima, priborom i instrumentima. Jo dok smo boravili u Durbanu, odrezao je nekom Kafru palac na nozi i to tako vjeto da je bilo milina gledati. Ali posve se zabezeknuo kad je Kafar koji je mirno sjedio i promatrao operaciju, zatraio od njega da mu priije nov palac, rekavi da bi mu za silu pomogao i bijeli palac.

Kad su sva ta pitanja rijeena na nae zadovoljstvo, preostalo nam je jo da promislimo o dvije vane stvari, naime o oruju i posluzi. to se tie oruja, mislim da e biti najbolje da prepiem popis svega to smo na kraju odluili da ponesemo od onoga to je ser Henry donio iz Evrope i onoga to sam ja imao. Prepisujem ga iz svoje depne biljenice u koju sam svojedobno sve upisao.

Tri teke puke prelamae za slonove, kalibra dvostruki osam, od kojih je svaka teila otprilike petnaest funti, a nabijaju se s nekih jedanaest

grama crnog baruta. Dvije su od njih potjecale od neke glasovite londonske tvrtke i bile su sjajan rad. Ne znam tko je izradio moju koja nije bila tako dotjerana. Sluio sam se njome na mnogim putovanjima i ustrijelio brojne slonove pa se uvijek pokazala kao izvrsno i vrlo pouzdano oruje.

Tri dvocijevke kalibra 500 ekspres, udeene za naboje od est grama, sjajno oruje, prikladno za divlja srednje veliine, kao to su elen antilope i crne antilope, kao i za ljude, osobito na otvorenom predjelu i s poluupljim zrnom.

Jedna vocijevka kalibar 12, sustava kiper s obim cijevima suenima na grlu. Ta nam je puka kasnije veoma dobro posluila za strijeljanje divljai za jelo.

Tri vinester opetue (ne karabinke). Tri Coltova revolvera za pojedinanu paljbu za teu vrst metaka. To je bilo sve nae oruje, a italac e nesumnjivo opaziti da su puke

svake vrste bile iste proizvodnje i jednakog kalibra, tako da je ista municija sluila za sve tri puke, to je bilo veoma vano.

Ne ispriavam se to sam ovako nadugo izloio sve pojedinosti jer svaki iskusan lovac zna kako je za uspjeh svake ekspedicije od presudnog znaenja pravilno odabrano oruje i municija.

A sad neto o ljudima koji su imali poi s nama. Nakon dugog dogovora odluismo da sa sobom povedemo samo pet ljudi i to: vozara, vodia i tri sluge.

Vozara i vodia naoh bez mnogo muke. Bila su to dva ovjeka iz plemena Zulu, po imenu Goza i Tom. Ali sa slugama je stvar bila tea. Bilo je potrebno da budu posve pouzdani i hrabri ljudi jer u pothvatima kao to je bio na moe se dogoditi da nai ivoti ovise o njihovu dranju. Napokon naoh dvojicu, nekog Hotentota po imenu Ventfegel (vjetrovita ptica) i nekog Zulua po imenu Kiva koji je imao tu prednost da je izvrsno govorio engleski. Ventfegela sam od prije poznavao; bio je jedan od najsavrenijih spoorera, tragaa za divljai koje sam ikada vidio a ilav i gibak kao iba. inilo se da se uope ne moe umoriti. Ali imao je pogreku vrlo estu kod ljudi njegova plemena: pio je. im mu je na dohvatu boca s grogom, ne moe vie imati povjerenja u nj. Ali kad smo izali izvan dosega rakijanica, njegova nam mala slabost nije vie mnogo smetala.

Osiguravi tako ta dva ovjeka, uzalud sam se osvrtao za treim koji bi odgovarao mojoj svrsi. Zato odluismo da emo krenuti bez njega, pouzdavajui se u to da e nas posluiti srea i da emo putem, u

unutranjosti, nai prikladna ovjeka. Ali ba uveer uoi dana to smo ga odredili za polazak, javi mi Zulu Kiva da me neki ovjek eka i da eli govoriti sa mnom. I tako, im svrismo s veerom, jer smo upravo u to vrijeme sjedili za stolom, rekoh Kivi da ga dovede. Uskoro ue u sobu neki vrlo visok, lijep ovjek od tridesetak godina. Za ovjeka od plemena Zulu imao je odvie svijetlu kou. Umjesto pozdrava podigne svoj tap s jabukom i une u kut sobe, pa osta utei. Neko se vrijeme nisam ni osvrnuo na nj jer ovjek mnogo grijei ako to uini. Povedete li odmah razgovor s njime, Zulu e pomisliti da niste ugledan ovjek ili da ste nepromiljen. No ipak opazih da je on keskla, ovjek s prstenom, to jest da nosi oko glave crni prsten, napravljen od neke vrste gume i ulaten mau pa uvijen u kosu. Takav prsten ljudi plemena Zulu meu obino na glavu kad dostignu odreenu dob ili polue kakvo dostojanstvo. Ujedno mi se njegovo lice uini poznatim.

No, rekoh napokon, kako se zove? Umbopa, odgovori on tihim i dubokim glasom. Ve sam te negdje vidio. 'Iako je. Inkusi (poglavica) vidio je moje lice kod mjesta Mala Ruka

dan uoi bitke. Sad se i ja sjetih. Ja sam bio jedan od vodia lorda Chelmsforda u onom

nesretnom ratu protiv Zulua, pa me je posluila srea da dan prije bitke odem iz logora pratei neka kola. ekajui da upregnu volove upustih se u razgovor s tim ovjekom koji je bio nii zapovjednik nekog uroenikog pomonog odreda. On mi ree da sumnja u sigurnost naeg logora. Ja mu onda odvratih da dri jezik za zubima i da te stvari prepusti pametnijim glavama. Ali kasnije se sjetih njegovih rijei.

Sjeam se, rekoh, a to sad eli? Eto to elim, Makumazane (to je ime, to mi ga nadjenue

domoroci, a znai ovjeka koji bdije usred noi, ili, da se izrazim jednostavno, dri oi otvorene), ujem da odlazi na veliko putovanje daleko na sjever s bijelim poglavicama koji su doli preko vode. Je li to istina?

Istina je. ujem da idete ak do rijeke Lukanga, mjesec dana puta iza pokrajine

Manica. Je li tako, Makumazane? Zato me pita kamo idemo? to se to tebe tie? sumnjiavo ga

upitah jer smo cilj moga puta uvali u najstrooj tajni,

Eto, zato, o bijeli ljudi: jer ako zaista putujete tako daleko, onda bih i ja poao s vama.

U nainu govora toga ovjeka bilo je neke dostojanstvenosti, a osobito u tome to je upotrijebio rijei o bijeli ljudi, umjesto o inkusi. To me zaudi.

Ti se malo zaboravlja, rekoh mu. Govori neoprezno. Tako se ne govori. Kako se zove i gdje ti je kraal? Reci nam da znam s kim imamo posla.

Zovem se Umbopa. Ja sam od plemena Zulu, a opet i nisam od njega. Dom moga plemena nalazi se daleko na sjeveru. Ostao je ondje, kad su se Zulu ratnici spustili ovamo dolje, pred nekih tisuu godina, davno prije nego to je aka vladao u zemlji zulukoj. Nemam kraala. Mnogo sam se godina skitao naokolo. Kao malo dijete sam doao sa sjevera u zemlju plemena Zulu. Bio sam Cetywayov vojnik u pukovniji Nhomabakosi. Pobjegao sam iz zuluke zemlje i doao u Natal da vidim kako ive bijelci. Onda sam se borio u ratu protiv Cetywaya. Od onda sam radio u Natalu. A sad mi je toga dosta i htio bih opet poi na sjever. Ovdje mi nije mjesto. Ne traim novaca, hrabar sam ovjek i zasluit u svoje mjesto i hranu. Rekao sam to sam imao rei.

Upravo sam se zaudio tom ovjeku i njegovu nainu govora. Po njegovu sam dranju razabrao da uglavnom govori istinu, ali je bio nekako drukiji od ostalih Zulua, a osim toga nisam imao nekako povjerenja u njegovu ponudu da poe bez plae. Tako u neprilici prevedoh njegove rijei ser Henryju i Goodu i upitah to misle o tome.

Ser Henry me umoli da mu reknem neka ustane. Umbopa me poslua i istodobno spusti dugaku vojniku kabanicu to ju je nosio, pa osta posve gol osim malo pregae oko bokova i ogrlice od lavljih pandi. Bio je zaista velianstven ovjek; nikad ne vidjeh ljepeg domoroca. Stojei tako uspravno, bio je visok est stopa i tri palca (gotovo dva metra) razmjerno irok i veoma lijepo razvijen. I u tom mu se svjetlu koa inila jedva neto tamnija od smee boje, osim gdjekoje crne brazgotine od rane, zadane asagajem, domorodakim kopljem. Ser Henry mu pristupi blie i zagleda mu se u lijepo i ponosno lice.

Lijep par, zar ne? upita Good. Podjednako su visoki. Sviate mi se, gospodine Umbopa; uzet u vas za slugu, ree ser

Henry engleski.

Umbopa ga je oito razumio, jer odgovori zulukim jezikom Dobro je. A onda odmjeri pogledom visoki bijelev stas i njegova iroka prsa, pa doda: Mi smo pravi mukarci, ti i ja!

etvrto poglavlje

LOV NA SLONOVE Ne kanim potanko pripovijedati sve dogaaje to ih doivjesmo na

dugom putovanju do Silandova kraala u blizini sliva rijeke Lucanga i Kalukve, putovanju dugom vie od tisua milja od Durbana. Posljednje tri stotine milja morali smo prevaliti pjeice, i to zbog brojnih smrtonosnih ce-ce muha iji je ugriz koban za sve ivotinje.

Otputovali smo iz Durbana koncem sijenja, a tek drugoga tjedna u svibnju utaborismo se u blizini Sitandova kraala. Putem smo doivjeli brojne i razliite pustolovine, ali to su sve bili dogaaji kakve doivi svaki afriki putnik i zato ih neu zabiljeiti osim jednoga, da ova pripovijest ne bi poslala odvie zamorna i dosadna.

Kod mjesta lnyati, najistaknutije trgovake postaje u zemlji Matabele, kojom vlada neki Lobengula (veliki nitkov), rastadosmo se uz veliko aljenje s naim udobnim kolima. Od divne sprege od dvadeset volova koje sam kupio u Natalu oslalo nam je samo dvanaest. Jedan je poginuo od ugriza kobre, tri od iznemoglosti i pomanjkanja vode, jedan je nekamo odlutao, a tri su uginula od neke otrovne biljke koju zovu tulip. Jo pet ih je oboljelo, ali smo uspjeli da ih izlijeimo dajui im aj od lia iste biljke. Da li se taj aj na vrijeme, on je vrlo uspjean protuotrov.

Kola i volove ostavismo pod neposrednim nadzorom Goze i Toma, naega vozara i vodia. Obojica su bili povjerljivi momci, a zamolismo i nekog estitog kotskog misionara koji je ivio u tom divljem mjestu da malo pripazi na njih Zatim pjeice krenusmo na nae divlje pulovanje. Pratili su nas Umbopa, Kiva, Ventfegel i estorica nosaa koje unajmismo na licu mjesta. Sjeam se da smo na odlasku svi bili malo utljivi i da se svaki od nas pitao hoe li jo ikada ugledati naa kola. Ja sam se tome nikako nisam nadao.

Neko smo vrijeme hodali utke, sve dok Umbopa koji je iao na elu, odjednom ne zapjeva neku zuluku pjesmu o nekolicini hrabrih ljudi kojima je dojadio pitom ivot pa su poli u veliku divljinu da nau neto novo ili da umru, a onda hej, uj i vidi! zaavi duboko u divljinu, ustanovie da to uope nije neka divljina, ve divan kraj, pun mladih ena i uhranjene stoke, divljai za lov i neprijatelja za ubijanje.

Svi se nasmijasmo i uzesmo to kao dobar znak. Taj Umbopa je bio veseljak, a ujedno i nekako dostojanstven, ukoliko ga ne bi obuzeo napadaj mranog neraspoloenja pa nas je upravo divno umio raspoloiti. Svi smo ga vrlo zavoljeli.

A sad da se vratim na onu jednu pustolovinu koju pripovijedam sebi za veselje jer silno volim lovake pripovijesti.

Oko petnaest dana hoda od Inyatija stigosmo u neki zaista krasan predio, dobro navodnjen i obrastao umom. Klanci u bregovima bili su obrateni gustom ikarom idoro grmlja, kako ga zovu domoroci, a na nekim mjestima i trnjem wacht-een-beeche (poekaj malo), a bilo je i mnogo divnog machabell drvea, punog svjeih utih plodova s izvanredno krupnim koticama. Ovo drvo je najmilija hrana slonova pa se nismo morali mnogo ogledavati da ustanovimo jesu li te velike ivotinje u blizini jer ne samo da je sve bilo puno njihovih tragova, ve je na mnogim mjestima bilo i slomljeno drvee ili je bilo iupano zajedno s korijenjem. Pri traenju hrane slon nanosi veliku tetu.

Neke veeri, nakon dugog dnevnog hoda stigosmo na neko neobino lijepo mjesto. Na podnoju brijega, obrasla ikarom, nalazilo se suho rijeno korito, u kojem je ipak bilo nekoliko mlaka bistre vode. Tlo oko njih bilo je sve izgaeno od ivotinjskih papaka. Nasuprot tom brijegu pruala se ravnica slina perivoju, sa skupinama bagremova ije su kronje bile na vrhu splotene. Bagremovi su tu i tamo bili ispremijeani s machabell drveem sjajna konata lia, a posvuda naokolo prualo se prostrano more nijeme besputne ikare.

Izbivi na to suho rijeno korito, odjednom poplaismo stado visokih irafa, i one pobjegoe u trku ili bolje rei otplovie svojim neobinim korakom zabacivi repove na lea, dok su im papci tutnjeli kao kastanjete. Bile su nekih tri stotine metara od nas, stvarno izvan dosega hica, ali Good koji je iao prvi i imao u ruci brzometku s punim nabojima nije mogao da odoli, ve podignu puku i opali na posljednju ivotinju, neku mladu enku. udnim sluajem tane je pogodi ravno u stranji dio vrata i smrska joj hrptenjau, a irafa se prekobaci kao zec. Nikada nisam vidio neto tako neobino.

Prokletstvo! povie Good na alost moram rei, da je u uzbuenju upotrebljavao otre izraze to ih je sigurno sabrao u toku svoje mornarike slube Prokletstvo! Ubio sam je!

Ou, Bugvan! povikae Kafri. Ou! Ou!

Gooda su nazvali Bugvan, stakleno oko zbog njegova stakalca na oku.

Ou, Bugvan! ponovismo ser Henry i ja i od toga je dana Good uivao glas vanrednog strijelca, bar meu Kafrima. Stvarno je bio lo strijelac, ali kad god bi promaio, gledalo bi mu se kroz prste zbog one irafe.

Poslasmo nekoliko ljudi da odreu najbolje komade irafina mesa, a mi se latismo posla da nekih stotinu metara daleko od mlake sagradimo erm. U tu svrhu valja nasjei mnogo trnovita granja i naslagati ga u obliku okrugle ograde. Zatim se ograeni prostor izravna, pa se od suhe tambouki trave, ako je ima, priredi u sreditu erma leaj i zapali vatra ili vie vatara.

Kad smo svrili erm izaao je mjesec, a i naa je veera od peena iradina mesa i prene modine iz njezinih kostiju bila gotova. Kako nam je samo prijala ta modina iz kostiju, premda su se dale teko razbiti! Ne poznajem vee delikatese od irafine modine, osim, moda, slonova srca, a do njega smo doli sutradan.

Pojedosmo nau jednostavnu veeru, prekidajui je katkad da zahvalimo Goodu za njegov divan hitac, sve po punoj mjeseini, a onda poesmo puiti i pripovijedati. Mora da smo tako, uei uz vatru, pruali neobinu sliku. Ja sam sa svojom kratkom prosijedom kosom koja mi je strila ravno uvis bio prava protivnost ser Henryju s njegovim plavim uvojcima koji su ve bili dosta narasli, pogotovu to sam ja vitak, nizak i tamnoput, te ne teim ni sedamdeset kilograma, a ser Henry visok, pleat i plav i tei preko stotinu kilograma. Ali uzevi u obzir sve okolnosti, moda je najzanimljiviji od nas trojice ipak bio kapetan John Good. Sjedio je sad na nekom konom kovegu i izgledao upravo kao da je doao s nekog udobnog lova u civiliziranom kraju. Bio je savreno ist, uredan i dobro obuen. Imao je na sebi lovako odijelo od smeeg kotskog sukna, jednaki eir i pristale dokoljenice. Bio je, kao obino, glatko obrijan i inilo se da su mu umjetni zubi i stakalce na oku u savrenom redu. Sve u svemu bio je najuredniji ovjek kojega sam ikada vidio u divljini. Imao je ak i ogrlicu, jer je nekoliko ogrlica ponio sa sobom, sve izraene od kauuka.

Znate, tako su lagane, naivno mi odgovori kad sam se i ja zaudio zato ih nosi sobom. A ja volim da uvijek izgledam kao dentlmen.

Tako smo nas trojica sjedili po divnoj mjeseini, razgovarali i promatrali Kafre koji su nekoliko metara od nas sisali svoju opojnu dacchu iz lula iji je pisak bio izraen od roga elen antilope, sve dok se jedan za drugim ne zavie u pokrivae i ne pooe na spavanje u blizini vatre. To jest, to

uinie svi osim Umbope koji je sjedio malo postrance. Opazio sam da se on mnogo ne drui s ostalim domorocima. Bradu je naslonio na ruku i oito neto razmiljao.

Uskoro se duboko iz ikare iza nas zau glasno vuf, vuf! To je lav, rekoh i svi stadosmo prislukivati. Tek to smo to uinili,

kad od mlake, udaljene nekih stotinu koraka, dopre vritavo trubljenje slona.

Unkungunklovo! Unkungunklovo! Slon! Slon! apnue Kafri, a nekoliko asaka kasnije ugledasmo povorku nejasnih sjena kako se polako kree od vode prema ikari.

Good skoi na noge, sav uaren od lovake strasti. Moda je i mislio da je isto tako lako ubiti slona kao to mu se inilo da je lako ustrijeliti irafu. Ali ja ga uhvatih za ruku i pritisnuh ga dolje.

Nema smisla, rekoh mu, pustite ih na miru! ini se da se nalazimo u pravom raju divljai. Predlaem da dan ili dva

ostanemo ovdje i pokuamo sreu, malo zatim ree ser Henry. Upravo se zaudih jer je ser Henry uvijek bio za to da se to vie

urimo, pogotovu otkako smo u Inyatiju doznali da je prije dvije godine neki Englez po imenu Neville ondje prodao svoja kola i otiao u unutranjost. Pretpostavljam, meutim, da je sad u njem prevladala lovaka strast.

Good upravo poskoi na taj prijedlog jer je silno eznuo za tim da poe u lov na slonove. Da kaem istinu, i ja sam eznuo za tim jer mi savjest nekako nije doputala da pustim takvo stado da umakne, a da ni jednom ne opalim na nj.

U redu, dragi moji, rekoh. I ja mislim da nam je potrebno da se malo odmorimo. A sad poimo na spavanje jer se moramo dii u svanue pa emo ih moda zatei na jutarnjoj pai prije nego to pou dalje.

Oni pristadoe i mi se poesmo spremati na spavanje. Good svue odijelo, protrese ga, stavi stakalce i lane zube u dep hlaa pa sve lijepo sloi i pokri krajem nepromoive ponjave da odijelo zatiti od rose. Ser Henry i ja se zadovoljismo grubljim pripremama. Vrlo se brzo savinusmo u klupko pod naim pokrivaima utonuvi u san bez snova koji nagrauje putnike.

Gu, gu, gu! to je to? Odjednom se s vode zau zvuk nekog silnog natezanja, a u iduem

trenu dopre nam do uiju strana rika. Nije bilo sumnje ija je to rika. Samo se lav moe javljati takvim glasovima. Svi skoismo na noge i

zagledasmo se prema vodi. Ondje ugledasmo neku isprepletenu masu ute i crne boje koja je posrtala i vukla se prema nama. Zgrabismo puke i brzo navukosmo burske opanke, to jest cipele od neuinjene koe, pa potrasmo iz erma onamo. Meutim je ona pojava pala i pokretala se po zemlji, a kad stigosmo onamo, nije se vie trzala ve je mirno leala na tlu.

Eto to je bilo: na travi je leao mujak crne antilope, najljepe od svih afrikih antilopa, mrtav, a nataknut na njegove silne krive rogove leao je velianstven crnogrivi lav, takoer mrtav. Jasno je bilo to se dogodilo. Crna je antilopa dola do mlake da se napije, dok je lav nesumnjivo onaj isti kojega smo uli leao ondje u zasjedi. Dok je antilopa pila, lav je skoio na nju, ali antilopa ga je doekala na svoje otre krive rogove i probola ga. Ve i ranije sam jednom vidio takav dogaaj. Lav se nije mogao osloboditi, razderao je i pregrizao antilopinu iju, a ona je, luda od straha i boli, jurila dalje sve dok nije pala mrtva.

Kad smo dovoljno pregledali uginule ivotinje, pozvasmo Kafre pa nam je uspjelo da zajednikim snagama uvuemo obje ivotinje u erm. Zatim opet legosmo i spavasmo do zore.

U cik zore smo ve bili na nogama pripremajui se za lov. Sa sobom ponesosmo sve tri teke puke s dovoljno metaka i nae velike uture za vodu pune slabog hladnog aja to sam ga uvijek smatrao najboljim piem za lov. Nakon jednostavnog doruka krenusmo na put. Pratili su nas Umbopa, Kiva i Ventfegel. Ostale Kafre ostavismo naloivi im da svuku kou s lava i s crne antilope, te da antilopu izreu na komade.

Bez ikakvih potekoa naosmo irok trag slonova. Ventfegel ga ispita i izjavi da ga je ugazilo dvadeset do trideset slonova, veinom odrasli mujaci. Ali stado je u toku noi otilo malo dalje pa je ve bilo devet sati i veoma vrue prije nego to smo po slomljenom drveu, izgaenom liu i kori, te po izmetinama koje su se jo puile mogli zakljuiti da vie ne moemo biti daleko od njih.

Uskoro ugledasmo stado. Brojalo je, kako je Ventfegel rekao, dvadeset do trideset ivotinja. Stajale su u nekoj udolini. Slonovi su svrili doruak i sad su mahali velikim uima. Bio je to sjajan prizor.

Od nas su bili udaljeni nekih dvije stotine koraka. Uhvatih aku suhe trave i bacih je uvis da vidim odakle pue vjetar. Jer ako nas slonovi nanjue, nestat e prije nego to uspijemo opaliti puku. Ustanovivi da vjetar, ukoliko ga uope ima, pue od slonova prema nama, kradomice se stadosmo uljati onamo i zahvaljujui zaklonu privukosmo se na samih etrdesetak metara od velikih ivotinja. Ravno pred nama, okrenuvi se

postrance, stajala su tri silna mujaka, a jedan je od njih imao goleme kljove. apnuh drugovima da u pucati na srednjeg slona, ser Henry naniani na lijevoga, a Good na onog mujaka s velikim kljovama.

Sad! apnuh. Bum! Bum! Bum! zagrmjee tri teke puke, a slon ser Henryja pade

na koljena i ja ve pomislih da e umrijeti, ali narednog trenutka se podignu i jurnu ba pokraj mene. Kad je prolazio kraj mene opalih mu drugo tane u rebra i to ga posve obori. Naglo stavih u puku dva nova naboja i pritrah slonu. Tane kroz mozak dokraji muke nesretne ivotinje. Zatim se okrenuh da vidim kako je Good proao s onim velikim mujakom. Dokrajujui muke svom slonu uo sam kako onaj drugi slon vriti od bijesa i boli. Stigavi do kapelana, vidjeh da je silno uzbuen. inilo se da se slon, pogoen tanetom, okrenuo i potrao ravno prema svom napadau koji je jedva uspio da mu se skloni s puta, a onda da je slijepo protrao kraj njega, ravno prema naem logoru. Za to je vrijeme stado odjurilo suprotnim pravcem krei ikaru u divljem uzbuenju.

Neko smo vrijeme raspravljali, bismo li poli za ranjenim slonom ili za stadom i konano se odluismo da poemo za stadom. Krenusmo, dakle, mislei da nikada vie neemo vidjeti one velike kljove. esto sam poelio da ih i nismo vie ugledali. Za stadom smo ili lako, jer je ostavljalo za sobom trag kao kolni put, ruei u svom divljem bijegu grmlje kao da je trava.

Ali sad je bilo mnogo tee doi do slonova. Puna smo se dva sata muili po arkom suncu dok ih ne pronaosmo. Svi su stajali u hrpi, osim jednog mujaka. Po njihovom sam nemirnom dranju i po nainu, na koji su uzdizali rila da onjue zrak mogao vidjeti da su na oprezu pred novom nesreom. Onaj osamljeni mujak stajao je nekih pedeset metara s ove strane stada, oito drei strau, a od nas udaljen ezdesetak koraka. Bojei se da bi nas mogao ugledati ili nanjuiti i da e cijelo stado ponovo potjerati dalje, ako mu se pokuamo pribliiti, pogotovu jer je krajina bila posve otvorena, svi nanianismo na toga mujaka i opalismo im sam proaptao zapovijed. Sva tri zrna pogodie i slon pade mrtav. Stado opet jurnu u bijeg, ali na nesreu za nj nalazila se nekih stotinu metara dalje nullah, suha vododerina s odsjeenim obalama.

Slonovi jurnue u nju, a kad mi stigosmo na rub, naosmo ih gdje se u divljoj zbrci bore da se uspnu na drugu obalu. Zrak je odjekivao od njihove vriske i trubljenja. Gurali su jedan drugoga u stranu u sebinom strahu, upravo kao i ljudi. Iskoristismo tu priliku i stadosmo pucati to god smo

bre mogli punili puke. Tako poubijasmo jo pet jadnih ivotinja, pa bismo nesumnjivo pobili cijelo stado da se slonovi nisu odjednom odrekli pokuaja da se uspnu na obalu i sjurili niz nullah. Bili smo odvie umorni da poemo za njima, a moda smo bili i siti ubijanja jer je osam slonova bio bogat plijen za jedan dan.

I tako se malo odmorismo, a domoroci izrezae srca dvaju slonova za veeru. Zatim krenusmo kui, veoma zadovoljni sami sobom. Bili smo odluili da sutradan poaljemo nosae da povade kljove.

Tek to proosmo kraj mjesta na kojem je Good ranio onog starog mujaka, naiosmo na cijelo stado elen antilopa, no ne pucasmo na njih jer smo ve imali dovoljno mesa. Antilope prokasae kraj nas, ali se nakon nekih stotinu metara zaustavie iza malog bokora grmlja i okrenue se da nas pogledaju. Kako je Good elio da ih to bolje promotri, jer jo nikada nije iz blizine vidio elen antilopu, on prui puku Umbopi i poe prema onom grmlju, a Kiva za njim. Sjedosmo da ga poekamo i nije nam bilo krivo to se moemo malo odmoriti.

Sunce je upravo zapadalo u svom najcrvenijem sjaju, a ser Henry i ja smo se divili tom ljupkom prizoru, kad najednom zausmo vritanje slona i na pozadini crvene suneve kugle ugledasmo njegov golem lik s uzdignutom surlom. Naredni trenutak ugledasmo jo neto, naime Gooda i Kivu kako jure natrag prema nama, dok se ranjeni slon jer to je bio onaj isti slon na kojega je pucao Good - natisnuo za njima. U prvi se as ne usudismo pucati premda bi na tu udaljenost ionako bilo male koristi od pucanja bojei se da ne pogodimo kojega od njih, a u iduem se trenutku dogodi neto strano Good pade kao rtva svoje ljubavi prema civiliziranom odijelu. Da je pristao da se odrekne svojih dugakih hlaa i dokoljenica i da lovi u flanelskoj koulji i burskim opancima, sve bi bilo u redu, ali ovako su ga hlae spreavale u oajnikom bijegu. Kad nam se pribliio na samih ezdeset metara, posklizne mu cipela, uglaana od trave i on pade licem o zemlju ravno pred golemim slonom.

Nama od uasa zasta dah jer smo znali da mora umrijeti, i potrasmo iz sve snage k njemu. U tri sekunde je sve bilo gotovo, ali ne onako kako smo oekivali. Videi da mu je gospodar pao, na Zulu Kiva, taj hrabri momak, okrenu se i baci asagaj slonu ravno u glavu. Otrica koplja pogodi slona u rilo.

Vritei od bola, ivotinja zgrabi siromanog momka, tresnu ga o zemlju, jednom ga golemom nogom pritisnu usred tijela, gornji mu dio tijela ovi rilom i rastrga ga u dva dijela.

Jurnusmo dalje ludi od prepasti i stadosmo pucati, a slon ubrzo pade na ostatke bijednoga Kive.

Good usta i poe kriti ruke nad hrabrim ovjekom koji je rtvovao svoj ivot da ga spasi. A i ja sam, premda sam star i otupio, ipak osjetih kako me neto gui u grlu. Umbopa je stajao kraj nas promatrajui orijakog mrtvog slona i iznakaene ostatke jadnoga Kive.

Eto, mrtav je, ree. Ali umro je kao ovjek!

Peto poglavlje

NAE PUTOVANJE KROZ PUSTINJU Ubili smo devet slonova, pa nam je trebalo dva dana da im izreemo

kljove i odnesemo ih u logor. Ondje ih zakopasmo u pijesak pod nekim visokim drvetom koje se kao jasno vidljiv znak razabiralo na milje daleko. Bila je to prekrasna hrpa bjelokosti. Nikada nisam vidio ljepe, i svaka je kljova teila prosjeno etrdeset do pedeset funti. Kljove onoga velikog mujaka koji je ubio jadnog Kivu teile su, obje zajedno, nekih stotinu i sedamdeset funti, bar koliko smo mi mogli ocijeniti.

Kivine ostatke sahranismo u neki medvjei brlog zajedno s njegovim asagajem da se njime brani na putu u bolji svijet.

Treega dana krenusmo opet na put, nadajui se da emo se jednom moi vratiti da podignemo zakopanu bjelokost. Napokon, nakon dugog i zamornog putovanja i nakon mnogih pustolovina koje zbog pomanjkanja prostora ne mogu opisali, stigosmo do Sitandova kraala, kraj rijeke Lukanga, do prave ishodine take nae ekspedicije. Vrlo se dobro sjeam naeg dolaska na to mjesto. S desne se strane prualo ratrkano domorodako naselje s nekoliko kamenih obora za stoku i s neto obraene zemlje dolje uz rijeku na kojoj su uroenici uzgajali ono malo ita. S druge strane rijeke pruala se prostrana valovita ravnica, takozvani veldt, pokrivena visokom travom. Na njoj su lutala krda sitnije divljai. S lijeve se strane prostirala pustinja. inilo se da je to mjesto krajnja taka plodnoga zemljita, pa bi bilo teko rei, zbog kakvih je prirodnih uzroka dolo do tako nagle promjene u vrsti tla. Ali bilo je tako.

Ba podno naega tabora tekla je rjeica, a na suprotnoj se obali uzdizao kameni obronak. Bio je to isti onaj obronak na kojem sam prije dvadeset godina ugledao siromanoga Silvestra kako gmie vraajui se sa svog pokuaja da stigne do Salamunovih rudnika. S one strane obronka zapoinjala je suha pustinja, obrasla nekom vrstom karoo iblja.

Bilo je ve vee kad podigosmo logor. Velika je uarena suneva kugla tonula u pustinju i bacala sjajne zrake raznobojna svjetla preko itava njezina golema prostranstva. Ostavih Gooda da nadzire ureivanje naega malog logora i povedoh ser Henryja sa sobom. Uspesmo se na vrh suprotnog obronka i zagledasmo se u pustinju. Zrak je bio veoma bistar.

Daleko, vrlo daleko mogao sam razabrati nejasne plaviaste obrise orijakoga Sulimanova gorja, tu i tamo okrunjena snijegom.

Eno, rekoh, eno bedema oko Salamunovih rudnika, ali tko zna hoemo li se ikada uspeti preko njega?

Moj bi brat morao biti ondje. A ako jeste ondje, ja u ve nekako doi do njega, ree ser Henry. Glas mu je bio pun mirna samopouzdanja to je, uostalom, bila njegova odlika.

Nadam se da je tako, odgovorih i okrenuh se da se vratim u logor, kad opazih da nismo sami. Iza nas je stajao visoki Zulu i ozbiljno gledao prema dalekim planinama.

Vidjevi da ga promatram, javi se Zulu, upravivi rijei ser Henryju kome se bio pridruio.

Je li to zemlja, u koju si nakanio poi, lnkubu? (uroenika rije, koja oznauje, drim, slona, a Kafri je nadjenuli ser Henryju) ree Umbopa pokazujui svojim irokim asagajem prema planinama.

Otro ga upitah zato svoga gospodara oslovljuje na tako prisan nain. Dobro je da domoroci davaju bijelcima imena u svom jeziku i da se tim imenima slue u razgovoru meu sobom, ali nije pristojno da ih u lice oslovljuju tim uroenikim nazivima. Ali Umbopa se nasmjehnu mirnim smijekom koji me je razljutio

Kako moe znali nisam li ja ravan ignosiju, kome sluim? ree on. Nema sumnje, on je kraljevskoga roda; to mu se vidi i po stasu i po oima; ali moda sam i ja takvoga roda. Konano, jednako sam visok kao i on. Budi moj jezik, o Makumazane, i reci moje rijei inkusu lnkubu, mom gospodaru, jer bih htio da govorim s njim i s tobom.

Ljutio sam se na toga ovjeka jer nisam bio navikao da mi domoroci tako govore, ali njegove me se rijei ipak nekako dojmie, a osim toga sam bio radoznao to mi eli rei. Tako stadoh prevoditi, istodobno izrazivi svoje miljenje da je on drzak momak i da se silno razmee.

Da, Umbopa, odgovori ser Henry, htio bih da otputujem onamo. Pustinja je iroka i u njoj nema vode, a planine su visoke i pokrivene

snijegom. Nitko ne moe rei to se nalazi iza njih, iza mjesta na kome zalazi sunce. Kako e stii onamo, lnkubu, i emu si nakanio poi onamo?

Ja opet prevedoh. Recite mu, odvrati ser Henry, da odlazim onamo zbog toga jer

vjerujem da je jedan ovjek moje krvi, moj brat, otiao onamo. Idem da ga potraim.

Tako je, lnkubu. Neki ovjek kojega sam sreo na putu ispripovjedio mi je da je neki bijelac prije dvije godine otiao u pustinju prema onim planinama samo s jednim slugom, nekim lovcem. Nikad se nisu vratili.

Kako zna, da je to moj brat? upita ser Henry. To ne znam. Ali kad sam zapitao onoga ovjeka kakav je bio onaj

bijelac, ree mi on da je imao oi kao to su tvoje i crnu bradu. Rekao mi je i to da se lovac koji je poao s njime zvao Jim, da je bio lovac od plemena Beuana i da je nosio odijelo.

O tome nema sumnje, rekoh, ja sam dobro poznavao Jima. Ser Henry kimnu glavom. Bio sam uvjeren u to, ree. Kad bi se

George na neto odluio, on bi to svakako i izveo. Takav je bio jo u djetinjstvu. Ako je nakanio da prijee Sulimanove planine, on ih je i preao, osim ako ga nije zadesila kakva nesrea. Morat emo ga, dakle, potraiti na drugoj strani planina.

Umbopa je razumio engleski, iako se rijetko sluio tim jezikom. Dalek je to put, Inkubu, upadne on, a ja prevedoh njegove rijei. Jest, dalek je to put, potvrdi ser Henry. Ali na ovoj zemlji nema puta

kojega ovjek ne bi mogao prevaliti, ako se vrsto odlui na to. Niega nema, Umbopa, to ovjek ne bi mogao svladati: nema planina na koje se ne bi mogao uspeti, nema pustinje koju ne bi mogao prijei osim jedne planine i jedne pustinje, za koju ti jo nisi uo - ako ga vodi ljubav i ako stavlja ivot na kocku ne marei za nj, ako je jednako pripravan da ga sauva ili da ga izgubi, kako ve odredi usud.

Prevedoh. Velike su to rijei, oe moj, odvrati Zulu (ja sam ga neprekidno zvao

Zulu, iako nije bio ba pravi Zulu), velike i silne rijei to ih mogu izgovoriti usta ovjekova. Pravo ima, moj oe Inkubu. uj! to je ivot? To je perce, sjeme trave, to ga vjetar vije na sve strane, koje se ponekad umnoi i pri tom ugine, a kadto opet odleti u visine. Ali ako je sjeme dobro i teko, ono moe neko vrijeme ustrajati na putu kojim je krenulo. Dobro je da ovjek pokua i da poe svojim putem i da se bori. Svatko mora umrijeti. U najgorem sluaju umrijet e samo neto ranije. Poi u s tobom preko pustinje i preko planina, oe moj, osim ako putom sluajno ne padnem na zemlju i ne dignem se vie.

On na asak zautje, u onda nastavi u jednom od onih izljeva neobine govornike vjetine u kojima Zulu pokadto uivaju. Premda su takvi govori uglavnom pusta ponavljanja, oni po mom miljenju ipak pokazuju da njihov narod ima neku pjesniku nadarenost i neku intelektualnu snagu.

to je ivot? Recite mi to, bijeli ljudi, vi, koji ste mudri, koji poznajete sve tajne svijeta i svijet zvijezda, i onaj svijet koji lei iznad zvijezda i oko njih; vi, koji munjevito aljete rijei izdaleka bez glasa; recite mi, bijeli ljudi, tajnu naega ivota kamo on odlazi i odakle dolazi!

Ne moete odgovoriti; ne znate. ujte, ja u vam odgovoriti! Doli smo iz tame i u tamu emo otii. Poput ptice u noi koju je zahvatila oluja, pojavljujemo se iz Niega; na trenutak se naa krila pokazuju u svjetlu vatre, i opet smo nestali u Nita! ivot nije nita. ivot je sve. On je ruka kojom odaleujemo od nas smrt; on je ar koji sja po noi, a ujutro je crn; on je bijeli dah volova po zimi; on je mala sjenka to lepra preko trave i nestaje im sunce zae.

Ti si udnovat ovjek, ree ser Henry kad je Umbopa zavrio. Umbopa se nasmije. ini mi se da smo slini, Inkubu. Moda i ja traim brata s one strane

planina. Ja ga sumnjiavo pogledah. to misli time rei? upitah ga. to zna

o tim planinama? Malo, vrlo malo. Ondje se nalazi neobina zemlja, zemlja arobnosti i

ljepote, zemlja hrabrih ljudi, drvea, rijeka i bijelih planina, zemlja iroke, velike ceste. uo sam za nju. No emu govoriti o tome? Smrkava se. Oni koji poive da vide, vidjet e.

Opet ga sumnjiavo pogledah. Taj je ovjek znao i previe. Ne treba da me se bojite, Makumazane, ree on razumjevi moj

pogled. Ne kopam jamu pod vama. Ne spletkarim. A ako prijeemo preko onih planina za suncem, rei u vam to znam. No na planinama sjedi smrt. Budite mudri i vratite se. Vratite se i lovite slonove. Rekao sam.

Ne rekavi vie ni rijei, on podignu koplje u znak pozdrava i vrati se u logor. Uskoro ga naosmo ondje kako isti puku, kao i svaki drugi Kafar.

udnovat je to ovjek, ree ser Henry. Da, potvrdih, i previe udnovat. Njegovo mi se vladanje ne svia.

On kojeta zna, a nee da nam rekne. Mislim, meutim, da nema smisla da se prepiremo s njime. Krenuli smo na neobian put, pa neki tajanstveni Zulu nee mnogo ni splesti ni razmrsiti cijelu stvar.

Sutradan se spremismo za odlazak. Dakako da u pustinju nismo mogli ponijeli svoje teke puke za slonove i ostalu prtljagu. Zato otpustismo nosae i dogovorismo se s nekim starim domorocem koji je stanovao u blizini da pripazi na stvari dok se ne vratimo. Srce me je boljelo to tako divno oruje ostavljam na milost i nemilost ovakvom starom lupeu,

ovakvom divljaku, ije su oi gramzljivo zasjale kad ih je ugledao. Ali ipak sam poduzeo neke mjere opreza.

U prvom sam redu napunio puke i rekao mu da e opaliti im ih dotakne. On to odmah pokua s mojom tekom pukom kalibra osam. Puka opali a tane probi rupu kroz jednoga od njegovih volova kojega su upravo tjerali u kraal, a da i ne spomenem da ga je puka udarila po glavi i oborila ga na zemlju. On usta silno zbunjen, pogotovu to je izgubio vola, no bio je jo toliko drzak da zatrai od mene da ga platim. Vjerujem da ga vie nita nee navesti na to da se opet dodirne puke.

Spremi te ive avole gore pod strehu, ree, da ne budu na putu, inae e nas sve poubijati.

Onda mu rekoh da u, ako na povratku ustanovim da je nestala ma i jedna od naih stvari, arolijama ubiti i njega i sve njegove. Ako mi budemo pomrli, a on pokua da neto ukrade, da u doi kao sablast i da u ga progoniti, da u bjesnoom zaraziti njegovu stoku i da u skiseliti mlijeko u njegovim kravama sve dok mu ne omrzne ivot; da u navesti avole u pukama da izau iz njih i da se na nemili nain porazgovore s njime. Probudio sam u njem dobru predodbu o stranom sudu koji ga eka ne bude li poten. On mi se onda zakune da e se brinuti za njih kao da su duh njegova oca. Bio je to neki vrlo praznovjerni stari Kafar, a uz to veliki lupe.

Poto smo se tako pobrinuli za nau suvinu prtljagu, rasporedismo ono to smo nas petorica ser Henry, Good, ja, Umbopa i Hotentot Ventfegel imali da ponesemo na put. Bilo je to dosta malo, no mada smo uinili sve to je bilo mogue, ipak nismo mogli teret smanjiti ispod etrdeset funti teine po ovjeku. Taj se teret sastojao od:

tri dvocijevke s dvije stotine metaka, dvije vinesterove opetue (za Umbopu i Ventfegela) s dvije stotine

metaka, tri Coltova revolvera sa ezdeset metaka, pet Cochraneovih posuda za vodu, svaka po etiri pinte, pet pokrivaa, dvadeset i pet funti biltonga (na suncu suenoga mesa divljai), deset funti birana staklenog biserja u erdanima za poklone, neto lijekova, ukljuivi i uncu kinina, te jedan ili dva mala kirurka

instrumenta, nae noeve i neke sitnice kao to su kompasi, igice, depno cjedilo,

duhan, lopatica, boca rakije i odijela koja su bila na nama.

To je bila sva naa oprema, veoma skromna za takav pothvat, ali se nismo usuivali ponijeti vie. Naa je oprema ionako bila teak teret za ovjeka koji treba da prijee kroz uarenu pustinju jer je ondje svaka suvina unca dvostruko tea. No koliko god smo pokuavali, nismo nali naina da smanjimo teret. U njemu su se nalazile samo neophodno potrebne stvari.

Jedva sam, obeavi da u svakome pokloniti dobar lovaki no, uspio nagovoriti tri bijedna domoroca iz sela da nas otprate do prvoga odmaralita, dvadeset milja daleko i da svaki ponese po jednu mjeinu s galonom vode. Nakanio sam da tom vodom ponovo napunim nae boce poslije prvoga nonog hoda. Odluili smo, naime, da krenemo po nonom hladu. Tim sam uroenicima rekao da smo poli u lov na nojeve kojih je u pustinji bilo veoma mnogo. Oni stadoe klepetati i slegnue ramenima govorei da smo ludi i da emo poginuti od ei. Moram rei da se to inilo veoma vjerojatnim. No silno su eljeli da dobiju noeve koji su ondje predstavljali gotovo nepoznato blago, pa pristadoe da pou, poto su, vjerojatno, doli do zakljuka da ih se nita ne tie to emo mi kasnije propasti.

* * *

itav smo slijedei dan poivali i spavali, a o zalazu sunca pojedosmo dobru veeru od svjeeg goveeg mesa i napismo se aja kao da se, kako je dobacio Good, kanimo napojiti za mnogo dana. Zatim posvravasmo posljednje pripreme i legosmo da poekamo dok ne izae mjesec. Konano oko devet sati mjesec izae u svoj svojoj ljepoti, preli srebrnim svjetlom svu onu divlju krajinu i zavi sablasnim sjajem golemu valovitu pustinju pred nama, jednako velianstvenu, nepoznatu i mirnu, kao to je bilo i zvjezdano nebo nad nama.

Ustadosmo. Za nekoliko smo asaka bili spremni. No jo smo trenutak oklijevali, jer je ljudska narav sklona da malo zastane prije nego zakorakne nepovratnim korakom. Nas tri bijelca stajali smo jedan uz drugoga. Umbopa je stajao nekoliko koraka pred nama, s kopljem u ruci i pukom preko ramena. Netremice je gledao u pustinju. Ona tri unajmljena domoroca s mjeinama vode skupili su se zajedno s Ventfegelom u malu hrpicu iza nas.

Gospodo, uskoro se javi ser Henry svojim dubokim glasom, poli smo na najneobinije putovanje na koje ljudi uope mogu poi. Veliko je pitanje moemo li uspjeti. Ali mi smo t