Ruska povijest u pozadini ruske misli-Povijesne (ne)prilike u Rusiji

1. RUSKA POVIJEST U POZADINI RUSKE MISLI

1.1. Povijesne (ne)prilike u RusijiPrvi povijesni ruski vladari bili su najvjerojatnije Varjazi (izmeu ostalog Rurik i Oleg Mudri) koji su prema predaji stigli u ruske zemlje prije 860. g. Dolazak Rurika u Veliki Novgorod godine 862. smatra se poetkom ruske povijestiIme Varjazi dolazi od staronordijske rijei var zavjet (druga teorija govori o staroengleskoj rijei Vrgenga, to bi oznaavalo stranca, onog koji trai sklonite). Tim se imenom oznaava skandinavske Vikinge (one koji su dolazili iz dananje vedske i Danske) koji su u 8. i 9. stoljeu djelovali na prostorima sadanje Rusije i Ukrajine formirajui tamo prve oblike drave koja e kasnije nositi ime Kijevska Rus'. Prvi Vikinzi poeli su dolaziti u te zemlje u prvoj polovici 8. stoljea plovei rijekama prema jugu.

Rurik je pod svojom vlau uspio okupiti dio Varjakih, istonoslavenskih i ugrofinskih plemena i tako poloio temelje ruskoj dravi, takozvanoj Novgorodskoj Rus'i. Rurik je zapoeo dinastiju Rurikovia koja je vladala Rusijom sve do 1598.

1.1.1. Moskovsko kneevstvo1326. godine Moskva postala glavni grad Vladimirskog kneevstva, a u isto vrijeme i sredinji grad pravoslavlja.

Nakon to je Dimitrije 1380. pobijedio Mongole u bitci na Kulikovom polju, pozicija Moskve znaajno je porasla. Taj se datum obino uzima kao poetak nezavisnosti Moskovske drave

1.1.2. Rusija carevaIvan IV. Grozni bio je okrunjen za moskovskoga cara 1547. Nastavio je s reformama svojih prethodnika, ali je takoer vodio uspjene ratne pohode na istoku drave.Nakon nekoliko godina vojnih sukoba u kojima je svaka strana nastojala postaviti na prijestolje svoga kandidata, Zemaljski sabor je svojom odlukom iz 1613. ustoliio dinastiju Romanovih, od kojih je prvi vladar bio Mihajlo I. Romanov. Tada se popravila gospodarska situacija u dravi, znaajno su se poeli razvijati kolstvo i kultura.

1.1. 3. Ruski imperijGodine 1721. car Petar I. prihvatio je naslov imperatora. No, naalost, politika svih njegovih nasljednika bila je jako nestabilna. To se promijenilo tek za vladavine Katarine II., koja je uvela radikalne promjene u unutarnjoj i vanjskoj politici. Njezin nasljednik Pavao I. nastavlja politiku ekspanzije te Rusiji pripaja Gruziju. Njegov sin Aleksandar I., preuzima vlast od oca i osigurava Rusiji dominantan poloaj u Europi.

1.2. Razvoj u drugoj polovini 19. stoljeaU vanjskoj politici Rusija je nastavila ekspanziju na istok (1860. osnovan je Vladivostok), na Srednjem istoku zauzima teritorije sve do granica s Perzijom i Afganistanom te nakon guenja otpora osvaja i Kavkaz.

Rat izmeu Francuske i Pruske prua Rusiji priliku da se oslobodi odluka Parikog traktata, koji joj je ograniavao slobodu kretanja na Crnome moru. irenje panslavistikih ideja usmjerava zanimanje Rusije prema Balkanu, to je rezultiralo novim ratom s Turskom2. FILOZOFSKA OBILJEJA RUSIJEIdentitet ruske kulture nosi peat antropocentrizma s posebnom osjetljivou za drutvena i povijesna pitanja doivljavana na eshatolokoj i mesijanskoj razini.

U ruskoj ideologiji eksponirano mjesto zauzima takoer ideja samoderavija, koja je bila shvaena kao konstitutivno naelo Rusije. Vlast nije cilj samoj sebi kako je to u sluaju apsolutizma ili autokratizma na zapadu samoderavije oznaava takvo ureenje drave u kojem car i narod ostaju u organskoj povezanosti.

Karakteristina obiljeja ruske religioznosti i duhovnosti bila su: radikalni maksimalizam, izuzetno izraeno usmjerenje na totalitet: sve ili nita, ali takoer i mistiki realizam koji priznaje realnost empirijske stvarnosti, ali uoava iznad nje hijerarhijski viu stvarnost.

Otkupljenje i obnova stvorenog svijeta bila je shvaana kao osloboenje od vlasti Sotone. Pashalno otajstvo imalo je kozmike dimenzije: Pasha je bila spasenje svijeta, preobraenje svega i obnova stvorenja, pobjeda nad paklom i smru, uskrsnue mrtvih i kraj idolopoklonstva.

Najdublja crkveno - idejna kriza koja je tu zemlju pogodila bio je raskol uslijed protivljenja reformama liturgije koje je htio provesti Nikon s ciljem ispravljanja obreda i liturgijskih knjiga ruske ortodoksije prema grkoj ortodoksiji.

Nastanak novovjekovne ruske misli dogaa se na prijelazu iz 18. u 19. st. te je povezan s reformama Petra I., to je, prije svega, znailo otvaranje prema zapadu.

Polovinom 19. stoljea ruskim filozofskim ambijentom dominirali su utjecaji njemakog idealizma, uglavnom Schellinga i Hegela. U ezdesetim godinama istog stoljea zamijenili su ih materijalisti (Bchner, Vogt) i pozitivisti (Comte, Mill, Spencer). Posebno je popularna postala Comteova teorija o trima fazama umnog razvoja ovjeanstva, prema kojoj bi teologija i metafizika trebale biti nadomjetene empirijskim znanostima. Pisarjevov4 nihilizam, koji je ograniio autonomiju ljepote i umjetnosti, postao je svjetonazorom veine intelektualaca, zajedno s anarhizmom, narodnictvom, a kasnije i marksizmom

Prijelaz izmeu 19. i 20. stoljea rusko srebrno doba donio je sa sobom religijsko - filozofski i kulturalni preporod. Njegov je jedinstveni pretea bio aadajev. U to doba vani su bili takoer utjecaji neokantizma: Schopenhauerova, Hartmanova i Nietzscheova. Vaan pokuaj odmicanja od narodnictva tradicionalne pozicije ruskih intelektualaca, koja je u svoj konanici vodila prema nihilizmu poduzeli su kasnije autori famoznog asopisa Putokazi (): Bulgakov, Berdjajev, Frank, Rozanov, estov, Florenski.

2.1. Poeci ruske filozofije2.1.1. Filozofsko naslijee Crkvenih Otaca

Naslov filozofa u drevnoj je Rusiji dobivala osoba koja se isticala s obzirom na svoju kulturu. Bez sumnje takav je naslov dobio Vladimir I. Veliki, kijevski knez iz dinastije Rurikovia . Jo je znaajnija injenica da djelo Ivana Damaanskog iz 10. stoljea, sadri takozvana Filozofska poglavlja, tj. filozofske komentare tog teolokog djelaruski je narod kranstvo primio 988. godine, no prvu predodbu o tome to je filozofija, taj je narod stekao tek kada su djela otaca Crkve bila prevedena na starocrkvenoslavenski jezik. pomou relativno skromne literature neki su predstavnici klera u Rus'i pokuavali nastaviti i produbiti filozofske i teoloke radove, nastale u okvirima bizantske kulture. U njih se ubrajaju mitropolit Petar Mogila (17. stoljee) i episkop Teofan Prokopovi u poecima 18. stoljea. Tu bi trebalo spomenuti Ukrajinca Grigorija Savia Skovorodu, roenog 1722. Mnogi ga smatraju prvim pravim ruskim filozofom. Svojim je ivotom zastupao svjetonazor koji je po njegovu miljenju trebao biti iznad odreene religije, iako je sam crpio nadahnua uglavnom iz Biblije i crkvenih otaca. zastupao je antropoloki dualizam: u ovjeku se nalaze dva principa: materijalni (tijelo) i duhovni (dua), zbog ega je i doao u sukob za vrijeme profesorskog rada na Harkovskoj akademiji.

2.1.2. ProsvjetiteljstvoProces formiranja prosvjetiteljske misli u Rusiji protee se na nekoliko desetljea. Njegovu genezu nalazimo u reformama Petra Velikoga. Meu njegovim bliskim suradnicima Teofan Prokopovi,crkveni djelatnik, pitomac, a kasnije i rektor Kijevske akademije, te Vasilij Tatiev, povjesniar i gospodarski djelatnik. Cilj reforme Petra Velikoga bila je to bra i uinkovitija modernizacija drave u vojnom, administrativnom i tehnolokom pogledu.Nakon smrti Petra Velikog zanimanje za zapadnu kulturu jako je oslabilo i tek je za vrijeme carice Elizabete (vladala je 1741. 1762.) kultura ponovno procvala: slikarstvo, arhitektura, a to je jo vanije, prijevodi zapadnih filozof. Godine 1755. osnovano je Moskovsko sveuilite i to najvie zalaganjem Mihajla Lomonosova. Prvi je dokazao zakon o ouvanju materije, tvrdei da je koliina materije prije kemijske reakcije i poslije ista. prvi otkrio da je taj planet okruen atmosferom kao i Zemlja.2.1.3. Katarina II. i filozofija prosvjetiteljstvaZa vrijeme njene vladavine ruski je intelektualni ivot pao pod nadmoni francuski utjecaj. To je pozitivno djelovalo na ope zanimanje za filozofiju u Rusiji. U Rusiji se pojavila profesionalna prosvjetiteljska filozofija potpuno neovisna o religiji.

Tu treba spomenuti Jakova Kozjelskog koji zagovara autonomnost filozofije spram svih oblika teologije. Smatrao je filozofiju znanou koja istrauje principe naravnih, logikih i moralnih istina.

S obzirom na prve fascinacije ruske slobodne misli prosvjetiteljstvom elimo spomenuti dva imena: Dimitrij Anikov (1733. 1788.) i Sjemjon Desnickij (1740. 1789.).

Anikov, prvi ruski prosvjetitelj, kao filozof, logiar i matematiar bio je profesor Moskovskog sveuilita. Dao je svoj doprinos ruskoj antropologiji traktatom o vezi izmeu ljudske due i tijela u kojem je najprije predstavio tri mogue koncepcije: materijalistiku, idealistiku i dualistiku da bi se nakon svojih razmiljanja priklonio onoj idealistikoj.

Sjemjon Desnickij, prvi ruski teoretiar prava. Kritizirajui tradicionalnu koncepciju zakona prirode, Desnickij dokazuje da bi se, umjesto da se raspravlja o izmiljenim fazama kroz koje toboe prolazi ovjeanstvo, trebalo pozabaviti podrijetlom i povijesnim razvojem vlasnitva, posjedovanja i nasljea

2.2. Aleksander Radiev vrhunac prosvjetiteljstva

Ostajui u okviru ruske prosvjetiteljske misli, najradikalniji i najkonzekventniji mislilac bio je Aleksander Radiev. Studirao je pravo u Leipzigu. Nakon povratka u Rusiju nema hrabrosti objavljivati svoja djela i tek je 1789. u asopisu Bjesjedujuij gradjanin anonimno objavio odlian traktat Razgovor o tome to je sin domovine. Godinu dana nakon toga izlazi Putovanje iz Petrograda u Moskvu.Carica Katarina je, nakon to je proitala knjigu, Radieva proglasila veim buntovnikom od samoga Pugaova zbog ega je Radiev odmah bio uhien i osuen na smrt. Carica ga je pomilovala i poslala na desetogodinju robiju u Sibir, gdje se neko vrijeme bavio ekonomskim i prirodoslovnim pitanjima (geologija).Nakon smrti Katarine II., car Pavao I. amnestira Radieva, koji poinje raditi u Legislativnom povjerenstvu. Meutim, svi njegovi prijedlozi smatraju se preradikalnima i bivaju sustavno odbacivani. Godine 1802. Radiev je poinio samoubojstvo.

2.2.1. Radievlje idejeU svojim razmiljanjima o poloaju ovjeka u drutvu Radiev je polazio od teze da se u temelju drutva nalazi drutveni ugovor, ijom snagom se svaki pojedinac utke odrie dijela uroene slobode radi vlastite sigurnosti i opeg dobra. iz Radievljeve koncepcije proizlazi zakljuak, da ako su ljudi bili ti koji su voeni razumom i vlastitom koriu osnovali drutvo, onda ti isti ljudi imaju pravo ustati protiv svake forme drutvenog ivota kojoj se ne moe dokazati racionalnost i korisnost. narod je za Radieva samo pravni pojam poistovjeen s drutvom, dok je drutvo za njega neodvojivo od dravne organizacije. ak je i pojam domovine za Radieva pravni pojam, koji oznaava skup ljudi povezanih vezom zajednikih prava i graanskih dunosti. smatra da je pravna drava temeljni uvjet pravednog funkcioniranja drutva: stanje u kojem drutvene zakone potuju svi graani ukljuujui i vladara. U sluaju konflikta izmeu graanskog i naravnog zakona, Radiev prednost daje naravnome zakonu. Za Radieva je idealno politiko ureenje bila republika. Kao idealan je primjer za Rusiju navodio trgovake republike stare Rusije: Novogrodsku i Pskovsku, u kojima je knez imao vrlo ogranienu vlast dok je narod sakupljen na vijeanju jedini vladar. Svoja je uvjerenja o filozofiji povijesti Radiev izrazio u poznatom aforizmu: Ovo je zakon prirode: iz tiranije raa se sloboda, iz slobode ropstvo. Radiev je bio originalan i u prijedlozima rjeavanja gorueg drutvenog pitanja u Rusiji, a to je pitanje kmetstva. U knjizi Putovanje iz Petrograda u Moskvu spominju se dva mogua rjeenja: put reformi zakona koji vodi prema realnoj slobodi seljaka i njihovoj ravnopravnosti pred zakonom. Radieva se moe klasificirati kao prvoga plemikog revolucionara u Rusiji. No budui da je njegov prekid s vlastitom klasom bio toliko radikalan, moda bi bolje bilo govoriti o njemu kao o prvom ruskom revolucionaru intelektualcu

2.2.2. ovjek, njegova smrtnost i besmrtnostZasebno mjesto u stvaralatvu Radieva zauzima traktat O ovjeku, njegovoj smrtnosti i besmrtnosti, prije svega zato to to djelo predstavlja najviu razinu na koju se popela misao ruskog prosvjetiteljstva i to na striktno filozofskom podruju. Zakljuak tog traktata jest da je ljudska dua besmrtna, ali budui da je pozvana na stalno usavravanje, ono e kao proces trajati i nakon smrti tijela.Vjera u besmrtnost ljudske due inila mu se neminovnim temeljem morala (s ime e se kasnije sloiti i Dostojevski) i zato ju je toliko zduno zastupao, premda je bio svjestan da je do kraja teoretski ne moe dokazati.

2.3. Rusija za vrijeme Aleksandra I. polarizacija ideja: zapad anti-zapad

Vladavina Aleksandra I. (1801. 1825.) oznaava na odreeni nain razdoblje dovretka zapadnjakih reformi zapoetih jo u vrijeme Petra Velikog. Godine 1815. Aleksandar I. doivio je vrhunac svoje popularnosti u cijeloj Europi, kada je sa svojom vojskom slavodobitniki uao u Pariz pobijedivi Napoleona. Deklaraciju Svete alijanse napisao je sam Aleksandar I. pa su je potpisali vladari Austrije i Pruske. Deklaracija je poinjala reenicom u kojoj potpisnici prihvaaju kranska naela ne samo u privatnom, nego i u javnom ivotu. Takoer, u Deklaraciji je bilo izjavljeno da postoji samo jedan kranski narod, kome je Krist glava. Na kraju teksta potpisnici su izrazili spremnost da prime u Savez svaku dravu koja bi eljela suraivati u tome istome duhu. Reakcije na Svetu alijansu bile su u Europi razliite. Englezi su odmah odbili potpisivanje. Englezi su odmah odbili potpisivanje a Vatikanu je tekst bio neprihvatljiv, jer je sugerirao postojanje neke nadreligije.

2.3.1. Liberalne i prosvjetiteljske koncepcijeOrganizacija koja je za vrijeme cara Aleksandra I. okupljala prosvjetitelje bilo je Slobodno udruenje ljubitelja knjievnosti, znanosti i umjetnosti. Njegovi su predstavnici bili Ivan Pnin i Vasilij Popugajev. Pnin smatra da pojam naravnog ovjeka nema smisla budui da je ovjek od samih poetaka bio drutvena ivotinja duboko utemeljena u povijesti. Takoer je odbacivao tobonju ideju jednakosti: smatra da je ona zapravo nejednakost, koja stvara uzajamnu ovisnost te podjelu uloga meu ljudima, okuplja pojedince u ureeno drutvo i omoguava njegov razvoj. Popugajevljeve koncepcije vrlo su sline iako manje dosljedne u izraavanju.

Jedan od znaajnijih i utjecajnih filozofa toga doba bio je i Nikolaj Speranski. Speranski je bio liberal kranske orijentacije. Njegovo je kranstvo, poput Tolstojevog, bilo anticrkveno. Smatrao je da su institucionalizirani oblici kranstva stvorili posve krivu viziju o njemu, budui da je svaka vanjska forma crkve kontaminirana ljudskom slabou, fanatizmom i pohlepom za ovozemaljskim dobrima. U svim svojim nastojanjima pokuavao je ostvariti odreeni drutveni ideal liberalne drave u slubi kranskoga morala.

3. FILOZOFSKA MISAO PRVE POLOVICE 19. STOLJEA3.1. Nikolaj Karamazin (1766. - 1826.) pisac, povjesniar i mislilac. Kao jedan od najbolje obrazovanih ljudi svoje epohe, izloen napastima masonske mistike, europski putnik, sugovornik Kanta, Herdera i drugih istaknutih mislilaca, Karamzin je vidio izlaz iz oajnog stanja u usredotoenosti na samoga sebe. Kao zagovornik sentimentalizma Karamzin se suprotstavljao kultu razuma i racionalizmu te odbacivao podvrgavanje pojedinca obvezama prema drutvu.

3.2. Aleksandar Pukin (1799. - 1837.)

Pukinovi filozofski aforizmi dodiruju se etike i estetike. Neka od njegovih djela ubrajaju se u tako zvano filozofsko pjesnitvo kao takozvane male tragedije: krti vitez, Mozart i Salieri, Kameniti gost, Pir za vrijeme kuge, te poema Bronani konjanik u kojem se postavlja pitanje sree pojedinca naspram opeg drutvenog dobra, te konano povijesna drama Boris Godunov. Pukin je bio izuzetan reformator ruskog knjievnog jezika.

3.3. Fjodor Tjutev (1803. - 1873.)

Za vrijeme svojih putovanja Europom susretao se sa Schellingom, idolom mnogih ruskih intelektualaca dvadesetih i tridesetih godina 19. st., s kojim je dijelio romantinu percepciju svijeta. u sreditu Tjutevljevih pjesama se najee nalazio ovjeji ja, u smislu njegovih doivljaja, sentimenata i emocija.

3.4. Drutvo ljubomudraGodine 1823. u Moskvi je osnovano tajno filozofsko Drutvo ljubomudra u kojem su se okupili najnadareniji apsolventi Moskovske univerze, entuzijasti filozofije Schellinga. Vladimir Odojevski (1803. - 1869.) je postao predsjednikom drutva, a njegovim je tajnikom bio Dmitrij Vjenjevitinov (1805. - 1827.), dok su lanovi drutva bili Nikolaj M. Roalin te dvojca buduih slavenofila: Ivan Kirejevski i Aleksandar Koelov, povjesniar drutva.Vjenjevitinov, talentirani pjesnik, kritiar i filozof koji je umro u svojoj 23. godini ivota, bio je dua drutva. Smatrao je da je filozofija najuzvienija forma pjesnitva, koja sve znanosti svodi na jedno naelo jer je spoznaja same spoznaje.

Svim lanovima drutva je imponirao Schelling i njegova tenja prema filozofskoj estetici u kojoj je umjetnost drugi kozmos, a utemeljenje ljepote ne nalazi se u prirodi, ve u ljudskome duhu no najvei je utjecaj Schelling ostavio svakako na Odojevskog, koji je posebno znaenje pripisivao estetskoj interpretaciji svijeta.

U prosincu 1825. godine drutvo je prestalo sa svojom djelatnou zbog straha pred moguim represijama od strane cara nakon Dekabristikog ustanka

4. ZAPADNJATVO I SLAVENOFILSTVO4.1. Pjotr aadajev

aadajevljeva pisma su s filozofskog aspekta bogata i duboko utemeljena u tradicionalnoj filozofiji i suvremenom kontekstu europske misli. Neki od motiva koje u njima susreemo imaju neoplatonsko obiljeje, koje nalazimo u europskoj i ruskoj religijskoj misli, a takoer i u masonskoj teozofiji. Takva inspiracija kod aadajeva potjee od samoga Schellinga.

Suprotno od filozofa prosvjetiteljstva, aadajev je tvrdio da naravna tenja ovjeka nije usmjerena prema slobodi, ve prema podreenosti. Bitak naime ima hijerarhijsku strukturu, a prirodan red stvari utemeljen je na ovisnosti. Cijela ljudska aktivnost je usmjerena prema vani od vie, nadindividualne sile, a ljudski razum je utoliko jai ukoliko je posluan, podreen i ponizan. Pojedinac bez drutva je nita, a cijela njegova spoznaja je drutvenog podrijetla.Moralna autonomija pojedinca je za aadajeva predstavljala apsurd: moralni zakon, kao i istina, nije u nama, kako je predmnijevao Kant, ve izvan nas. aadajev je sve to utemeljio na metafizikoj koncepciji hijerarhije bia. Vrhunac ove hijerarhije je Bog, a njegova emanacija je kolektivna svijest, duh svijeta koji se uva i prenosi predajom. Ispod nje nalazi se individualna, empirika svijest, a najniu razinu predstavlja predovjeja narav. Posebno je zanimljivo aadajevljevo poimanje drutvene sfere. Spoznaja je po njegovom miljenju forma kolektivne svijesti i nastaje u interakciji mnogih ljudi, tako da bez drutva ljudi nikada ne bi napustili ivotinjsku razinu. To drutveno podruje ima odluujue znaenje za religijski ivot ovjeka: samo zahvaljujui njoj, ovjek moe upoznati Boga i istinu. aadajev je glavno zlo reformacije vidio u podcjenjivanju autoriteta Crkve i u individualistikoj jednakosti. aadajev nije pridavao nikakvo znaenje slobodnoj inicijativi pojedinaca. Djelovanje ljudi bilo je podlono vioj, nadindividualnoj sili, kojoj su mase poslune, dok su istaknuti pojedinci zapravo orue u rukama te sile. Prava veliina i sloboda ovjeka sastoji se u svjesnom ostvarivanju Bojeg plana, na poistovjeivanju svoje volje sa viom voljom koja djeluje u povijesti. Filozofsko pismo je bilo izazov slubenoj ideologiji prema kojoj Zapad trune, a Rusija cvate. Ne udi onda reakcija: nakon objavljivanja Pisma u asopisu Telegraf, na osobni zahtjev cara aadajev je slubeno proglaen luakom i podvrgnut prisilnom lijenikom i policijskom nadzoru Nekoliko godina nakon objavljivanja Pisma, aadajev je objavio novo pod naslovom Apologija luaka, gdje se oituje odreena evolucija njegovih ideja: nakon revolucije 1830. na Europu je gledao s manjim optimizmom, priznajui da se izolacija Rusije nije dogodila njezinom krivicom,Providencijalizam - Smjer filozofije povijesti, koja priznaje da je Boja Providnost ta koja upravlja sudbinama ljudi i svijeta. Prema tom miljenju, koje potjee od historiozofije sv. Augustina, povijesna se zbivanja u potpunosti mogu smjestiti u okvire Bojih planova koji vode prema konanom cilju, a to je povratak u stanje prije ovjekova pada u grijeh.4.2. Okcidentalizam

Okcidentalizam ili zapadnjatvo pojavilo se u Rusiji jo i prije Petra I. i ve je tada nailo na otru nacionalistiku reakciju: protojerej Avvakum (1621. - 1682.) odluno je prosvjedovao protiv pisanja ikona prema njemakim uzorima. Okcidentalizam nije bio jednolian: mogao je biti usmjeren na Poljsku, Njemaku, Nizozemsku, Francusku ili Englesku. U razvoju ruske filozofske misli tridesetih godina 19. st. dogodio se prijelaz od utjecaja francuskog prosvjetiteljstva prema njemakom romanticizmu i filozofiji Schellinga, a zatim i Hegela.

4.2.1. Nikola StankjeviZa vrijeme svojih studija na Moskovskom sveuilitu bio je pod utjecajem Schellinga, no samostalno je zapoeo istraivati filozofiju Kanta, Fichtea a zatim i Hegela. Polazna toka za Stankjevia je bila ista problematika koja je fascinirala ljubomudre: problematika romantine filozofije prirode, napose filozofije Schellinga. Bit bitka Stankjevi je opisivao kao stvarateljstvo, a njegovu ivotnu snagu pronalazio je u ljubavi. Prvotna briga mladog filozofa Stankjevia je bila u oslobaanju od subjektivnog estetizma, oslobaanje due od onoga to je pojedinano i potraga za onim univerzalnim. Unato tuberkulozi, koja je brzo napredovala, njegova intelektualna aktivnost do kraja ivota je bila impresionantna i u mnogoemu preduhitrila razvojne putove cijele ruske filozofske ljevice. Put koji je otvorio nastavili su Bakunjin, Bjelinski, Hercen i Ogariov.

4.2.2. Visarjon BjelinskiNjegova se filozofija odraavala u njegovim lancima, iji je utjecaj bio ogroman i bez presedana u povijesti knjievnosti 19. st. Nije uspio zavriti studij na Moskovskom

sveuilitu, s kojega je bio udaljen zbog drame protudravnog karaktera Dimitri Kalinin. Visoki osjeaj vlastitog dostojanstva, koji nije imao u sebi nita aristokratsko, nije mu dozvolio da je izda potajno, ve ju je sam podastro sveuilinom uredu za cenzuru. Njegov svjetonazor u mladosti obiljeava spoj filozofskog romanticizma i vjere u svemo prosvjete. Mrnja prema drutvenoj nepravdi potaknula ga je da u filozofiji trai opravdanje za prosvjed i borbu. Godine 1836. uinilo mu se da ga moe pronai u voluntaristikoj filozofiji Fichtea. Godine 1837. naao je rjeenje u poznatoj tezi Hegela: Ono to je realno je i razumno, a ono to je razumno je realno. Pobuna pojedinaca protiv razuma povijesti je samo djelomino u pravu, dakle, iluzorno i subjektivno prema tome je i neracionalno. Na taj nain pokorio se pred razumom povijesti i proglasio pomirenje sa stvarnou. Bjelinski je usprkos svemu odluio prihvatiti i zadovoljiti se stavom ovjeka koji prestaje pametovati i vrsto stoji nogama na zemlji. Naalost, takav stav nije mu oekivano: reintegraciju sa stvarnou ve je poveao u njemu osjeaj otuenosti. Hrabrilo ga je pozitivno prihvaanje njegovih lanaka u javnosti. I tako je bitnom znaajkom njegovog svjetonazora postala povijesna dijalektika: koncepcija napretka kao povijesnog zakona, koji se ostvaruje preko stalne kritike ustaljenih i anakroninih oblika drutvenog ivota. Bjelinski je uvijek naglaavao potrebu obrane pojedinca (ivog, realnog ovjeka) od tiranije opeg (Apsolutne Ideje, Razuma, Duha). U tom se smislu htio nadahnjivati na Feuerbachovskom antropolokom materijalizmu koji je vrednovao individualnu, tjelesnu i osjetilnu ljudsku egzistenciju.

4.2.3. Aleksandar HercenAleksandar Hercen (1812.-1870.) i njegov najblii prijatelj Nikolaj Ogarjov ve su od ranog djetinjstva odluili nastaviti revolucionarnu tradiciju dekabrista i posvetiti cijeli svoj ivot borbi za te uzviene ideale. Zbog toga su ve za vrijeme studija na Moskovskom sveuilitu osnovali studentski kruok koji ih je trebao pripremiti za ostvarenje te misije. Tajna policija ula im je u trag i 1834. Hercen je osuen na pet godina izgnanstva na kojem se susree sa vrlo surovom stvarnou. Nakon povratka 1840. pribliava se kruoku Stankjevia, meutim, okiran je idejom pomirenja sa stvarnou koju su tada zastupali Bakunjin i Bjelinski, potkrjepljujui je autoritetom Hegela posljednjom rijei Znanosti. Zakljuio je da su interpretacije ove dvojice krive i primijetio u hegelizmu elemente koje koji bi se mogli pretvoriti u apsolutizaciju povijesti, kult povijesnog Razuma kao nadljudske, neosobne i okrutne sile. Zbog toga Hercen je pokuao tako reinterpretirati hegelizam u filozofiju koja bi spasila samostalno djelovanje i autonomiju osobe.

S obzirom na filozofiju povijesti, Hercen je razlikovao tri epohe koje odgovaraju trima momentima razvoja duha:

a)epoha prirodne neposrednosti, u kojoj pojedinci ive u svijetu partikularnih stvari i ne znaju se iz toga svijeta izdii prema onom opem; njihova je egzistencija individualna, no nesvjesna, osuena na milost i nemilost slijepih sila;

b)epohu misli (znanosti) negacija prethodne faze, individualnost se uzdie prema opemu i odrie se samoga sebe da postane posuda neosobne istine;

c)epohu djela apstraktna neosobnost znanosti u svoje je vrijeme zanijekana svjesnim inom koja nadvladava svoju neposrednost i ostvaruje se djelujui tako da u povijest unosi racionalnost i slobodu. Osobnost nije prema tome sredstvo, ve cilj razvoja.

Glavno Hercenovo filozofsko djelo, Pisma o istraivanju prirode (1845.), bavi se problematikom teorije spoznaje: empirizma i idealizma. Meutim, zakljuci koje Hercen povlai iz epistemologije proiruju se na njegovu cjelokupnu filozofiju. Empirizam (materijalizam) polazi od onog pojedinanog, organska sinteza mu je nedostupna, drutvo je za njega apstraktni skup pojedinaca, a osobnost zbroj mehanikih procesa i materijalnih estica. Idealizam pak polazi od onog to je ope, od ideje, od

nadindividualnog Razuma i prijetnja je dohvaanju individualnog ljudskog bia. U svojim djelima Hercen je nastojao spojiti i dokazati uzajamno nadopunjavanje empirije (F. Bacon) i idealizma (Descartes).

Hercenova misao je, dakle, dosta jasna: sinteza materijalizma (empirizma) i objektivnog idealizma; materijalizam bi trebao ouvati osobnost od tiranije logike, od onog opeg, od zahtjeva idealizma da mu se jedinka apsolutno podvrgne, dok je idealizam trebao braniti osobnost od dezintegracije i pruiti racionalnu strukturu svijetu koji je okruuje te sprijeiti situaciju u kojoj e postojati atomi, pojave, skup injenica, a nee biti reda, skladne cjeline, kozmosa.

Hercen je ipak vjerovao u smisao povijesti, poput Saint - Simona i Hegela. Kritizirao je Hegelov panlogizam, bunio se protiv kapitulacije pred povjesnom nunou, a ipak, nije osporavao ideju razumnog napretka. Istiui da pojedinci i narodi nisu samo orue u rukama Weltgeista, nije nijekao opi smisao povijesti. Vjerovao je u budunost koja je trebala rijeiti bolne kontradikcije u povijesti.

4.3. Slavenofili

Naziv slavenofilstvo u poetku je bio neto kao pogrdni nadimak koji je opisivao uski, plemenski partikularizam, koji je pripadao ideologiji koja se pod tim istim imenom skrivala. Etimoloki, kako je opepoznato, rije slavenofili oznaava ljubav prema Slavenima. . U literaturi kod zapadnih i junih Slavena taj se termin koristi za oznaavanje iroko shvaene opeslavenske solidarnosti, ideologije koja se istie posebnom ljubavlju prema specifino slavenskim vrijednostima, to zapravo ne mora biti povezano sa suprotstavljanjem istih zapadnoj civilizaciji. Meutim u Rusiji rije slavenofilstvo je bila od poetka sinonim protuzapadnjatva u smislu generikog pojma koji je obuhvaao sve protivnike razvojnog puta Rusije na zapadni nain. Slavenofilstvo u najuem znaenju i povijesnoj lokalizaciji oznaava grupu mislilaca ije su se ideje iskristalizirale krajem tridesetih godina 19. stoljea i odraavale duboko promiljeno filozofsko i povijesno odbacivanje ruskog okcidentalizma.

Najistaknutiji ideolozi slavenofilstva su bili Ivan Krejevski (1806. - 1856.), Aleksej Homjakov (1804. - 1860.), Konstantin Aksakov (1817. - 1860.) i Jurij Samarin (1819. - 1876.).

4.3.1. Ivan Kirjevski (1806. - 1856.) potjee iz plemike obitelji. Izgubio je oca kad je imao osam godina i njegov pooim Aleksej Jelagin, koji je cijenio radove Kanta i Schellinga, usadio mu je zanimanje za njemaku filozofiju. Zapoinje raditi u arhivu ministarstva vanjskih poslova gdje stupa u Drutvo ljubomudra. Godine 1830. putuje u

Njemaku, gdje slua predavanja Hegela i Schellinga, koje je osobno poznavao. Nakon povratka zapoinje pisanje kritikih knjievnih osvrta za novine, a 1832. zapoinje izdavati asopis Europljanin, gdje objavljuje lanak XIX. stoljee. Cenzura je nakon treeg broja zatvorila asopis, praktiki bez razloga. Kirejevski dobiva i zabranu predavanja na Moskovskom fakultetu.

Svoje teze s obzirom na odnos izmeu Rusije i Europe u okvirima iroko shvaene filozofije povijesti sastavlja 1839. godine u rukopisu pod naslovom Odgovor Homjakovu'' Kako tvrdi, europska je civilizacija nastala od tri sastavnice: kranstva, mladih barbarskih naroda koji su sruili Rimsko Carstvo i nasljedstva antike kulture, napose one rimske. Za razliku od Europe, Rusija nije primila rimski, racionalistiki element. U mladosti je tu injenicu smatrao fatalnom, a ona je sada glavni adut Rusije u preuzimanju vodee uloge na Europskoj drutvenoj i filozofskoj sceni.

Racionalizam koji je glavni faktor dezintegracije drutva rastae i jedinstvo ljudske osobe njezin integritet. Ta je misao bila glavna crta po kojoj su slavenofili napose Kirejevski razvijali svoju filozofiju ovjeka i teoriju spoznaje. . Glavni je zadatak slavenofila bio otvoriti put nadilaenja unutarnje podijeljenosti ovjeka pomou ideala integralne osobnosti i integralne filozofije uope.

Osobnost neoneiena racionalizmom je cjelovita struktura i ima svoje sredite koje upravlja suradnjom pojedinih duhovnih moi i osigurava unutarnje jedinstvo i integritet due. Samo vjera moe osigurati integritet osobe. Slavenofili su bili uvjereni da su samo pravoslavni Rusi ouvali tu sposobnost unutarnje integracije, jer se u potrazi za istinom ne slue razumom ve integralnim razumom, koji oznaava usklaeno jedinstvo svih duhovnih moi ovjeka.

Tim dvama tipovima osobnosti: integralnom i autonomnom odgovaraju dva sebi suprotna tipa spoznaje: iva, integralna spoznaja, koja je funkcija cijele osobe te racionalistika spoznaja odvojena od vjere i morala, koja je u isto vrijeme posljedica i uzrok unutarnje dezintegracije. Razum je isto formalna spoznajna mo. Racionalnoj su spoznaji dostupni samo apstraktni pojmovi i odnosi ono to je supstancijalno mu je nedostupno, jer supstancije moe spoznati samo takva spoznajna mo koja je sama supstancija, dakle duhovna osobnost shvaena kao cjelina.Glavna greka protestantizma, a zatim filozofije Descartesa je bila ignoriranje duhovne hijerarhije i tenja za pronalaenjem temelja istine u onom dijelu ljudskog uma koja je dostupna svakome ovjeku () neovisno o njegovoj unutarnjoj vrijednosti. Ujediniti sve spoznajne moi u jedno () unutarnja integralnost uma neophodna za shvaanje integralne istine ne pripada ba svima.

Ta elitnost spoznaje - ideja karakteristina za konzervativnu misao - na prvi pogled je u koliziji sa, za slavenofile toliko karakteristinom, drutvenou i tezom da sve to je bitno u ljudskoj dui raste u njoj drutveno. U biti, ovdje nema kontradikcije, ukoliko

duhovna hijerarhija ne korespondira s hijerarhijom individualnih sposobnosti niti s aktualno postojeom duhovnom hijerarhijom. Na njenom vrhu su zapravo ljudi s najveom vjerom i oni koji su najue povezani sa zajednicom nacionalnom i kranskom

domovina kranske filozofije koja bi mogla donijeti spasonosni preokret u drutvenom ivotu i u opoj filozofiji je iskljuivo pravoslavna Rusija. Kirejevski, kojeg su slavenofili smatrali zaslunim za novu formulaciju naela te nove filozofije, zapravo nije otkrio nita novo nego je na suvremeni filozofski jezik preveo nauk stare patristike na kojoj se temelji pravoslavna duhovnost.To bi znailo da je slavenofilska ideja bila od uvijek prisutna u ruskoj duhovnosti. U tom kontekstu je naglaavanje hezihazma bilo argument u korist bitne razlike izmeu ruskog i zapadnog mentaliteta.No to do kraja i nije istina. Postoji jednostavniji nain objanjenja ontologizma Kirejevskog, a s njime i cijelog slavenofilstva. Njegova filozofija je bila ruska varijanta Schellingovog programa pozitivne filozofije. Ona je pruila okvir, prolog za stvaranje programske pravoslavne filozofije. Zbog toga se geneza ideja Kirejevskog nalazi u kontekstu njemu suvremene europske filozofije, napose njemake. U toj perspektivi slavenofilska filozofija spada u dio krize apsolutnog idealizma radikalne reakcije na Hegelovu apsolutnu vlast razuma. Originalnost se pak ruske slavenofilske misli sastoji u vjetom povezivanju filozofskog ontologizma sa historiozofijskim i ekleziolokim koncepcijama.

4.3.2. Aleksej HomjakovAleksej Homjakov (1804. - 1860.) je bio svestran ovjek: filozof, teolog, sociolog, ekonomist, pjesnik, umjetnik, izumitelj (izumio je parnu dizalicu koju je patentirao u Londonu i puku velikog dometa) i napokon lijenik. Njegov duhovni ivot bio je mnogo dublji i stabilniji nego duhovna traganja Kirejevskog. Od samih poetaka konzekventno je iao putem, koji ga je doveo do slavenofilstva. Veliajui Rusiju i pravoslavlje, bio je uvjeren da je Crkva samo jedna, ona pravoslavna. Homjakov je bio svjestan da je realnost ruske Crkve udaljena od ideala koji je zastupao te je zato govorio da njegova ekleziologija predstavlja idealnu bit, a ne empirijsku stvarnost pravoslavlja: svaku zajednicu treba suditi prema naelima na kojima je utemeljena, a ne na temelju ostvarivanja istih naela od grenih i slabih pojedinaca.

S obzirom na filozofske stavove, Homjakov je, slino Kirejevskom, tvrdio da svaki racionalizam zajedno sa dijalektikim racionalizmom njemakog idealizma ima protuontoloki karakter, budui da odvaja predmet spoznaje od stvarnosti onoga to je spoznavano: umjesto ive spoznaje dobivamo sustav apstraktnih pojmova, svijet biva reduciran na ideju i na loginu strukturu te na njihove uzajamne relacije. Sposobnost istinite spoznaje ne pripada svim pojedincima u jednakoj mjeri. Ova se teza temeljila na koncepciji sabornosti15 koju je Homjakov razvio za potrebe teorije spoznaje. Temelj spoznaje Homjakov je vidio u volji i vjeri, a snaga je volje i vjere ovisila o drutvenoj vezi, koja je pojedinca spajala sa zajednicom.

Sveti Sinod je tek nakon njegove smrti dao imprimatur na tiskanje njegovih djela uz uvjet da e spisi biti popraeni prethodnom biljekom da sadre neprecizne i neodreene izraze kao posljedicu nedostatka teoloke naobrazbe autora. Na poetku 20. stoljea pojavljuje se u Rusiji grupa religioznih mislilaca koji su pravoslavlje promatrali upravo oima Homjakova. Njegov utjecaj odnosio se vie na intelektualce negoli na hijerarhiju, koja ga je uvijek nevoljko gledala. Opisivanje pravoslavlja u kategorijama sabornosti, nedostatak racionalistiko - skolastikih tradicija, usredotoenost na eklezioloku problematiku i starokranska orijentacija su danas temelj ruske pravoslavne teologije.

Hezahizam - (gr.: ) je mistina struja u istonom kranstvu, koja je za cilj imala postizanje unutarnjeg mira i posebnu spoznaju Boga, koje su se mogle postii zahvaljujui posebnom nainu molitve (povezanog s nainom disanja) i askeze.4.3.3. Konstantin AksakovKonstantin Aksakov (1817. - 1860.) studirao je knjievnost na Moskovskom sveuilitu. Godine 1833. prikljuio se kruoku Stankjevia. Poetno fasciniran filozofijom Hegela, poetkom etrdesetih godina priklanja se Kirejevskom i Homjakovu. Kao i Homjakov, smatrao je da se temelji duhovnog i moralnog ivota moraju pronai u duhovnosti pravoslavne Crkve. Teoriji slavenofilstva je doprinio svojim istraivanjima s podruja ivota zajednice koja je kod Slavena, a na poseban nain u Rusiji, oformljena po uzoru na obitelj, odnosno na pleme.

Aksakov je imao kritiki stav prema dravi, tvrdei da je ona kao naelo - zlo. Problem se po njemu nije nalazio u obliku drave, ve u samoj ideji, kao naelu. Budui da drava postoji radi naroda (a ne suprotno), ona bi se trebala baviti vanjskom politikom i nikako ne bi se trebalo baviti unutarnjim ekonomskim odnosima niti svakidanjim moralno - idejnim ivotom drutva. Nakon Krimskih ratova (1853. - 1856.), inae pacifist, Aksakov se dao zavesti idejama ujedinjenja svih turskih Slavena pod jednom ruskom zastavom. Poraz Rusije u tom ratu ohladio je malo te ideje, meutim od tada je panslavizam postao dio slavenofilskog programa.

4.3.4. Jurij SamarinSa petnaest godina zapoinje studij na Moskovskom sveuilitu, gdje susree Aksakova s kojim se sprijateljuje. Kao i ostali, pokuavao je spojiti Hegelovu filozofiju s ruskim pravoslavljem, odnosno na Hegelu utemeljiti pravoslavnu teologiju, meutim potkraj etrdesetih potpuno naputa taj zamisao i prelazi na slavenofilsku poziciju. , smatrao je da, Bog djeluje na svakog pojedinca posebno te da svaki ovjek neposredno osjea taj utjecaj Svemoguega na sebe. On ovjeka ispunja smislom i ini njegov ivot razumnim. Religija se, dakle, poput prirodnih znanosti, oslanja na osobno iskustvo koje je uvjet osobne objave veze Boga i ovjeka.

Samarin je branio obinu zbog praktinog razloga promatrao ju je kao instituciju koja je olakavala kontrolu sela, a nakon ukidanja kmetstva 1863. i ubiranja poreza, kao jeftinu radnu snagu. U svojim drutvenim nazorima uglavnom je prihvaao put kapitalistikog razvoja Rusije, no ipak je strahovao od nekontroliranog razvoja kapitalizma koji bi mogao izazvati drutvene potrese. Smatrao je da institucija obine moe oslabiti budue drutvene sukobe.

Obina (rus.: o) je izvorno ruski oblik drutvene jedinice, utemeljene na zajednikom koritenju zemljita i uma, individualnom koritenju zgrada i stoke te kolektivnom jamstvu i odgovornosti.

5. KONZERVATIVNE IDEJEDokidanje kmetstva 1861. bio je povijesni dogaaj na svjetskoj razini, no ipak nije smanjio drutvene napetosti, koje su ga, zbog velikih nameta i injenice da seljacima nije pripala cijela zemlja koju su obraivali, pratile. Godine 1862. nastaje revolucionarna organizacija Zemlja i Sloboda ( ) i niz proklamacija koje su pozivale na revoluciju. Tome treba dodati i niz tajanstvenih poara u Moskvi za koje je bio optuen i osuen socjalistiki aktivist ernievski, koji s njima nije imao nikakve veze. Atentat na cara, kojeg je 1866. pokuao izvesti fanatini revolucionar Dimitr Karakozov, zaustavio je reforme i ohrabrio bilo desne bilo lijeve ekstremiste, vodei prema neminovnoj konfrontaciji. Nastaje revolucionarni narodni pokret tzv. narodnici (rus.: ) koji brzo zadobiva simpatiju irih drutvenih krugova, to je automatski osporilo moralni legitimitet cara, a s druge strane zagovornike liberalnog puta razvoja Rusije.

5.1. Mihail Katkov Bio je u mladosti lan Stankjevievog kruoka i liberalni okcidentalist. Za razliku od ostalih lanova, uspio se oduprijeti utjecaju Hegela te je ostao vjeran filozofskom romanticizmu. Unato tome odluno je odbacivao slavenofilsku idealizaciju Moskovske Rus'i dokazujui da su tek europeizacijske reforme Petra Velikoga uinile ruski narod suvremenim. Slino Bjelinskom, suprotstavljao se takoer idealizaciji folklora i kritizirao vrijednost staroruske knjievnosti. Poput Bakunjina otputovao je na studij u Berlin ,gdje je sluao predavanja staroga Schellinga o filozofiji mitologije objave, koja su uvrstile njegov kritiki stav naspram Hegelovog racionalizma.

1855. pokree izdavanje vlastitog asopisa Ruski vjesnik i Suvremeni ljetopis. Prvi od njih, u suradnji sa Nikolajem Ogarjovom, Konstantinom Kavelinom i Borisom ierinom, nakon poputanja reimapostaje glavni organ liberalnog okcidentalizma. S politike strane, suradnici Ruskog vjesnika dijelili su se na anglofilske liberale, koji su zagovarali decentralizaciju i frankofilske liberale, koji su bili za francuski model centralizirane unitarne drave. U prvu je grupu spadao Katkov, dok je glavni teoretiar druge skupine bio ierin.

Decentralizirani liberalizam Katkova doivljava preobrazbu nakon dogaaja u vezi Poljskog pitanja. Katkov koji je, kao i mnogi u Rusiji, simpatizirao Poljsku i podravao njezinu veu autonomiju nakon Listopadskog, a zatim Sijeanjskog ustanka, promijenio je miljenje interpretirajui vojne ustanke kao znak nezahvalnosti Poljske prema Rusiji. Tada se (nakon 1864.) mijenjaju i njegovi filozofski stavovi. Njihov temelj postaje model centralizirane,

nacionalne drave (onaj isti protiv kojeg je nastupao krajem pedesetih godina), koja svim svojim graanima zna nametnuti zajedniku kulturu i zajedniko domoljublje. Uzor mu je bila Francuska, u kojoj narodi koji govore razliitim jezicima i lokalnim dijalektima

sainjavaju jedan francuski narod. Ipak, nacionalizam Katkova razlikovao se od nacionalizma slavenofilske provenijencije. Za razliku od Danilevskog, koji je takoer propagirao teoriju nacionalnog egoizma, Katkov je ostao okcidentalist koji je odbacivao kvalitativnu razliku izmeu Rusije i Europe. U svojoj borbi protiv nihilizma nije se pozivao na kranstvo ili vie na pravoslavnu tradiciju. Protuotrov nihilizmu mu je bila klasina naobrazba koja je trebala odgajati budue politike drutvene elite u duhu moralne i racionalne stege. U svojoj drutvenoj filozofiji ravnao se pragmatizmom (neka uspije jai), a ne slavenofilski romantiarskim odnosno populistiko -socijalistikim simpatijama prema obini.

5.1.1. Poljsko pitanje

Poljska je od 1795. godine, uslijed svoje nesposobnosti da sprovede reforme, s ciljem jaanja vojnih snaga naspram Prusko - Ruskog saveza, pod prijetnjom rata prepustila Rusiji 82%, Austriji 11% i Prusima 7% svog teritorija. Litvansko kneevstvo koje do tada bilo u personalnoj uniji s Kraljevinom Poljskom, a zapravo njen integralni dio Rusija je pripojila Imperiju (nazivajui od tada te zemlje Zapadnim gubernijama).

Za vrijeme Napoleona formirano je Varavsko Kneevstvo, od kojeg je (nakon Napoleonova poraza) na Bekom kongresu stvorena (1815.) Kraljevina Poljska, koja je bila u personalnoj uniji s Rusijom. U Varavi je kao praktini namjesnik cara rezidenciju imao Konstantin.

Zbog jaanja reima Nikolaja I., koji uz provoenje rusifikacije nije potivao odluke Bekog kongresa o proirenju autonomije Poljske i pripojenju joj natrag dijela Litve (Zapadne gubernije), Poljacima postaje jasno da je nezavisnost, kojoj su se nadali nakon Bekog kongresa, nerealna. Zato grupa doasnika Vojne akademije u Varavi 1830. donosi odluku o dizanju ustanka (Listopadski ustanak). Ustanak je trajao godinu dana. Nakon guenja ustanka 1832. Poljska je postala integralni dio Rusije, s time da je Ruski car nosio naslov kralja Poljske.

1863. godine ponovno se die ustanak (Sijeanjski ustanak) protiv sve tee strahovlade cara Aleksandra II. Ustanak koji je pobudio simpatije zapada Europe prema Poljskoj zavrio je porazom Poljske i definitivnim dokidanjem Kraljevine Poljske.

5.2. Nikolaj DanilevskiNikolaj Danilevski (1822. - 1885.), prirodoslovac, bivi lan kruoka Pjetraevskoga, nikada nije prihvatio ideju klasinog slavenofilstva. Kao teoretiar panslavizma koristio se dodue slavenofilskim idejama, no uvijek je prilagoavao i mijenjao njihov sadraj kako bi od njih napravio elemente za izgradnju svoje filozofije. Slavenofili su, kako je smatrao Danilevski, pogrijeili pridodajui ruskim (odnosno slavenskim) naelima apsolutnu vrijednost, odnosno smatrajui ih opevrijednima za itavo ovjeanstvo. Slinu pogreku su napravili okcidentalisti koji su poistovjetili zapadnu civilizaciju sa opeljudskom civilizacijom. Prema Danilevskom ne postoje opeljudske vrijednosti jer se ovjeanstvo manifestira iskljuivo kroz odreene kulturno -povijesne tipove, koji se meusobno ne mogu uskladiti.

Najutjecajnija od svih ideja Danilevskog bila je teorija kulturno - povijesnih tipova. Prethodnik Danilevskog u tom pogledu bio je Apollon Grigorijev, koji je postavio tezu da je svaki narod jedna u sebi zatvorena i neponovljiva cjelina koja se ravna vlastitim zakonima, toboe neovisnim o opem razvoju ovjeanstva. Do sada u povijesti ovjeanstva, Danilevski je razlikovao deset kulturno-povijesnih tipova: egipatski, kineski, asirsko babilonsko - feniki, odnosno starofeniki, indijski, iranski, hebrejski, stari grki, rimski, novi semitski odnosno arapski, rimsko - germanski, odnosno europski. Postoje jednoelementni tipovi koji imaju postignua na polju samo jedne kulturne djelatnosti, a i vieelementni tipovi koji su kreativni na vie podruja kulture. Kulturna djelatnost u najirem smislu toga pojma razvija se na etiri glavna polja: religijskom, kulturnom (umjetnost i znanost), politikom (dravnopravnom) i drutveno - ekonomskom.

Za razliku od slavenofila, Danilevski nije osuivao temeljna naela rimsko germanskih tipova jer je za njega taj tip bio jedan od najljepih. Europa je u svojoj povijesti doivjela tri faze cvjetanja:

XIII. stoljee procvast teokratsko - aristokratske kulture

XV. stoljee - osloboenje misli i XVII. stoljee - osloboenje savjesti (reformacija)

XVIII. stoljee - vrhunac razvoja u razdoblju industrijalizacije i tehnike.

U ovom zadnjem razdoblju, 1848. godine na povijesnoj su se sceni pojavile nove sile koje europskoj kulturi prijete potpunim unitenjem, a koje su kulminirale s pojavom Parike komune (1871.).

5.2.2. Kruok Pjetraevskog

Knjievna skupina mladih intelektualaca okcidentalistike orijentacije, koja je djelovala u Peterburgu izmeu 1845. - 1849. Njezini lanovi su se bavili zapadnom knjievnou i filozofijom Hegela. Bili su kritiki raspoloeni prema carskom despotizmu. S oduevljenjem su iekivali dolazak novog i boljeg razdoblja. Prieljkivali su provoenje reformi koje bi Rusiju pribliile standardima u zapadnoj Europi. Car Nikolaj I., koji se pribojavao proirenja proljea naroda (Revolucije 1848.) na Rusiju, zatvorio je i osudio na smrt lanove te organizacije, meu kojima je bio Fjodor Dostojevski no dok su osuenici ekali ispred streljakog voda izvrenje presude, pomilovani su, a njihova je kazna zamijenjena robijom na Sibiru.

5.3. Konstantin PobjednoscevNjegovo se prezime povezuje uglavnom s reakcionistikim reimom Aleksandra III. po naobrazbi i zanimanju pravnik, autor prirunika civilnog prava. Napustio je sveuilinu karijeru i posvetio se politici. Svoj utjecaj na politiku vrio je direktnim djelovanjem na carsku obitelj u kojoj je jo ezdesetih godina bio kuni uitelj carevi Aleksandar III. i Nikoja II. bili su njegovi potomci. Temelj drutvenoga ivota je vidio u tajanstvenoj sili inercije koja se najpotpunije oituje u ivotu zaostalog seljaka vjernog drevnim tradicijama, koji ne razumije sadraj molitava koje ponavlja svaki dan, a unato tome jako je privren crkvenim obredima te je podcrtavao stabilizirajuu ulogu obitelji. Razvoj nacije smatrao je organskim procesom, kojeg odreuju imbenici neovisni o svijesti pojedinaca: kraj, kolektivna svijest naroda i njegova povijest. Kritizirao je parlamentarno ureenje drave, premda ga je smatrao sasvim prirodnim u anglosaksonskim krajevima. Pravoslavnu i autokratsku Rusiju smatrao je zasebnim svijetom ugroenim iznutra i izvana, koji se pokuava obraniti od propasti koja e prije ili kasnije neminovno nastupiti.5.3.1. Starovjerci

Vjeroispovijest u Ruskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastala uslijed raskola neprihvaanjem liturgijskih reformi patrijarhe Nikona, koji je uskladio obrede Ruske pravoslavne crkve s grkima. Od sredine 50-tih godina XVII. Stoljea poeli su naputati dosadanja obitavalita i osnivali su na teko dostupnim mjestima svoje kolonije vjerujui u skori dolazak Antikrista. 1667. Moskovski je sabor proglasio stare obrede heretikima, a crkvene i svjetovne vlasti poele su masovno progonstvo starovjeraca. Potpunu su slobodu stekli tek 1905. godine, ediktom Nikolaja II. o toleranciji. U teologiji starovjeraca kljuna je vjera u svetost Ruske zemlje i Moskve - Treeg Rima, te superiornost ruske vjerske tradicije nad svim ostalima. Krajem 17. stoljea meu starovjercima dogodila se podjela na popovce i one koji ne priznaju sakrament sveenitva, bezpopovce. Prva od tih skupina od 1846. ima svoju crkvenu hijerarhiju, zahvaljujui prijelazu biveg bosanskog biskupa Ambrozija na starovjerstvo. Drugi trend doivio je daljnje podjele u male zajednice. Danas (2013) se broj starovjeraca u svijetu procjenjuje na 3.000.0005.4. Konstantin Leontjev

Na etvrtoj godini medicine kada je poeo Krimski rat naputa studij i stupa u vojsku, Rat je za njega bio estetski doivljaj. Bio je miljenja da su rat i vojska suprotnost bezbojnoj i banalnoj buroaskoj civilizaciji koja gubi ivotnu ljepotu Usamljenost, neshvaenost i nedostatak potovanja prema estetskim idealima od grupe naprednih filozofa pospjeile su Leontjevljevo oslobaanje od ostatka liberalnih simpatija, tako da se 1862. godine svjesno deklarirao kao konzervativac. Upravo ga je estetika ivota potaknula na odbacivanje demokratskih iluzija, napretka i blagostanja. Zakljuio je da oni unitavaju ljepotu svijeta, vode prema uniformnosti ivota, monotoniji i runoi. lanak Inteligencija i narodnost, je njegov prvi izlazak u javnost i zauzimanje stava s obzirom na striktno filozofske, politike i drutvene teme. bio je protiv ideje rusifikacije koja je s jedne strane drugim narodima nijekala pravo na ivot, a s druge strane oduzimala ruskoj dravi priliku kulturne raznolikosti zbog njene multinacionalne strukture. Kod Leontjeva moemo pronai za romantizam karakteristinu fascinaciju prirodom i ljepotom Istoka, koja se suprotstavlja runoi i osrednjosti Zapada. Oaran muslimanskim istokom i Balkanom, bio je blizak svim romanticima s Byronom na elu, koji su tamo traili ljudski heroizam i ljepotu ivota. Znaenje Leontjevljeva boravka u Maloj Aziji ne zavrava ipak samo s romantinom estetikom. U njegovu je svjetonazoru estetika bila prirodno povezana s politikom i religijom. Njegov stav prema suvremenoj grkoj dravi bio je posve negativan: optuivao ju je za pozapadnjenje, buroaziju, naputanje starih religijskih i monarhistikih ideala ili ak za bezbotvo. Smatrao je da su Grci vie pravoslavni i optuio Bugare da iskoritavaju crkvu za postizanje svojih partikularnih politikih interesa i podvrgavanje religije nacionalnim pitanjima. Kada se potkraj ezdesetih godina diplomatska karijera Leontjeva pribliavala kraju, nastupila duhovna kriza. Naglo i ozbiljno obolio. U tom stanju obratio se ikoni Majke Boje koju mu je neki prijatelj donio s gore Atos, zavjetovavi se da e, ako prizdravi, postati monahom. U nekoliko dana simptomi bolesti su nestali. Nakon to se izlijeio i prepustio pisanju udaljio se od slavenofila i panslavista koji nisu mogli prihvatiti njegovu krajnje negativnu ocjenu slavenske politike. Za vrijeme boravka na Atosu, Leontjev je nakon dubljih teolokih, filozofskih i religijskih lektira zacrtao plan svoga najvanijeg djela pod naslovom: Bizant i slavenstvo pokuaj teoretskog komentara istone politike Rusije na temelju vlastite filozofije povijesti. Djelo je nastalo pod utjecajem dvaju naela koja su uvijek vladala njegovim umom: estetike i pravoslavlja u izdanju monaha s brda Atos. Budui da se na Atosu Leontjev nije uspio zamonaiti, vratio se u Rusiju da bi ispunio poloeni zavjet. Imao je fin. Potekoa te je prodao imanje i time izgubio status ''aristokrata''i morao je, unato svojim uvjerenjima, postati dio novonastajue klase: intelektualaca. U veljai 1878. godine Leontjev je upoznao Vladimira Solovjova . Solovjovljeve ideje bitno su utjecale na Leontjevljev intelektualni ivot. Smatrao je da je Solovjov genij i prorok, najistaknutija linost ruske misli i duhovnosti. Vladimir Sergejevi utjecao je na Leontjeva u jo jednom vanom pitanju: pitanju odnosa prema Rusiji postajao je sve kritiniji, da bi se konano u potpunosti sloio s tvrdnjom da u Rusiji zaista nema nita kreativnog ni originalnog jer je ve postala posve dio europske civilizacije, izgubivi svu kulturnu posebnost. Prihvatio je posao cenzora u Moskvi .Stalan posao je Leontjevu omoguio ostvarivanje njegova sna: ulazak u manastir gdje se uselio u malu kuicu blizu samostana. ivot u samostanu pod duhovnim vodstvom monaha ipak nije promijenio Leontjevljeva zanimanja. Ostao je kao i prije nezavisan, mislilac slobodan od svih utjecaja, vrsti kritiar stvarnosti. Potkraj ivota Leontjev se poeo zanimati za socijalistike ideje, svjestan da je pobjeda socijalizma neminovna Dana 23. kolovoza 1891. godine Leontjev je tajno poloio redovnike zavjete i primio ime Kliment, ispunivi tako prisegu koju je dao prije dvadeset godina. Paradoksalna je injenica da je takav estet i ljubitelj svega to je lijepo i snano, kritiar iste moralnosti koji je mnogo puta za vrijeme svoga ivota zastupao ideje koje su ga ubrzo proslavile kao Nietzschea Istoka, svrhu svojeg ivota naao u samostanu. Fenomen smrti doivljavao je vrlo osobno i njezina neminovnost vodila ga je prema oaju. Zato je pokuavao spasiti neki oblik svojega postojanja, ivota, ali ve u drugom svijetu: Htio je spasiti duu budui da se, naalost, tijelo spasiti ne moe - samostan je trebao biti nekakva garancija buduega ivota, spasenja od nunosti smrti.

5.5. Narodnjaci narodnikiZemljina (agrarna) reforma ( ) Aleksandra II. stupila je na snagu 19. veljae 1861. nakon nekoliko godina priprema. Snagom tog zakona 22.558.748 ruskih seljaka je steklo osobnu slobodu: nisu mogli biti vie predmet kupoprodaje, zaloga i donacije. Zemljoposjednici su izgubili pravo bilo na preseljavanje ili kanjavanje seljaka. Dakle nakon 19. veljae 1861. seljaci su bili osloboeni od omraenih zemljovlasnika, zahvaljujui emu je nestao najgori oblik iskoritavanja, no u isto vrijeme, seljak je u mnogoemu ostao izoliran od ostatka drutva te jo uvijek vezan za zemlju. Osim toga, nameti za otkupljivanje zemlje dodijeljene seljacima bili su preveliki, to je rezultiralo sve veom zaduenou sela U tim novo nastalim uvjetima radikalni pokreti su poeli poprimati narodnjaka obiljeja. Pojam narodnictvo U najirem smislu taj termin odreuje agrarni socijalizam druge polovice XIX. stoljea, koji je zastupao tezu da ruski narod moe preskoiti kapitalistiku fazu razvoja te preko obrtnikih udruga i seljakih obina zakoraiti u epohu socijalizma.5.5.1. Pjotr LavrovPjotr Lavrov (1823.-1900.), istaknuti teoretiar narodnjactva i jedan od najplemenitijih likova ruskog revolucionarnog pokreta. najvei utisak na revolucionarnu mlade su ostavila njegova Povijesna pisma o cijeni napretka. Kako je tvrdio: ovjeanstvo je moralo jako skupo platiti to da nekoliko mislilaca razmilja o njegovom napretku. Osobni napredak privilegiranih pojedinaca plaen je tekim radom i trpljenjem naroda koji je generacijama iskoritavan. To je dug koji treba platiti. Pitanje koje je Lavrov nametnuo glasilo je: to je napredak? U kojem smjeru treba zakoraiti onaj koji barem djelomino eli vratiti svoju dug prema radnikom narodu? Prihvaanje te obaveze znailo je prije svega odbacivanje teorija koje su napredak gledale kao na objektivan tijek stvari prema kojem trpljenja odreenih klasa su nuspojava objektivnih povijesnih zakonitosti ili objektivnih tvrdih zakona politike ekonomije. Tako nastaje subjektivna sociologija Lavrova: subjektivni ideali suprotstavljaju se objektivnom tendencijama razvoja putem:

* eticizma svaki ovjek ima pravo prosuivati pojave sa svojeg gledita i protestirati pred objektivnim zakonima povijesti kada je rije o ljudskom trpljenju

* odbacivanja mogunosti objektivne spoznaje u drutvenim znanostima: drutvena i socioloka spoznaja ovisna je o drutvenom poloaju, emocijama i politikim opcijama

* filozofije povijesti (praktina filozofija) subjektivni imbenik (kritiki razmiljajui pojedinac, stranka, intervencija drave i sl.) mogu se uinkovito suprotstavljati smjeru povijesnog razvoja, mijenjati stvarnost utjelovljujui subjektivne ciljeve.

Napredak nije objektivan i nuni zakon povijesnog razvoja tvrdio je Lavrov. Napredak znai pridodati kaosu povijesnih dogaaja, koji sami po sebi nemaju neki smisao, kategoriju urednosti. Samo konkretan ovjek prema svojim idealima moe pridodati smisao besmislu povijesti.

5.5.2. Nikolaj MihajlovskiNajveu vrijednost imaju njegovi radovi s podruja sociologije. Prve okvire svojeg sociolokog sustava, koji je Mihajlovski branio sve do kraja, iznosi u svojem djelu to je napredak?, gdje se kritiki osvre na Spencerovo poimanje napretka te tvrdi da napredak drutva nije nuno povezan s napretkom pojedinca. Prvo razdoblje povijesti Mihajlovski naziva antropocentrikim. Tada je ovjek promatrao sebe kao stvarno, objektivno i apsolutno sredite prirode i sve pojave koje su se u njoj dogaale tumaio u odnosu na sebe. Na samom poetku tog razdoblja nisu postojale nikakve forme kooperacije, a kada je instinkt za samoodranjem prisilio ljude da se poveu u grupe nastale su dva temeljna oblika suradnje: jednostavna i sloena kooperacija. Pralik prve Mihajlovski vidi u slobodnoj grupi lovaca, a pralik druge u patrijarhalnoj obitelji koja uvodi podjelu na muke i enske poslove i u kojoj ena biva podreena autoritetu mukarca. Jednostavna suradnja omoguavala je fiziku i duhovnu evoluciju pojedinaca dok je sloena suradnja zapoela proces napretka drutva koji degradira ovjeka. Na taj je nain raspodjela poslova u obitelji poveala fizike i duhovne razlike izmeu spolova, liavajui bilo enu bilo mukarca njihove prvotne svestranosti. U antropocentrikom razdoblju dominirala je jednostavna kooperacija koja je bila istisnuta sloenom kooperacijom pa je tako zapoelo drugo veliko razdoblje ekscentrino. To je ime po shvaanju Mihajlovskog trebalo otkriti tip percepcije svijeta vlastit ljudima osakaenim specijalizacijom: ralanjena osobnost povlai sa sobom ralanjenu viziju svijeta stvarnost se raspada na niz autonomnih disciplina, policentrizam zamjenjuje antropocentrizam, priroda i drutvo ovjeku izgledaju kao nekakve strane, objektivne, vanjske sile.

Dominacija sloene kooperacije nije uspijela potpuno unititi jednostavnu kooperaciju i ispravne tipove drutvenih veza utemeljenih na jasnom shvaanju svrha i ciljeva rada. Mihajlovski je naime smatrao da se ta jednostavna kooperacija moe obnoviti

i preporoditi otpoinjui novo, veliko razdoblje u povijesti ovjeanstva: subjektivno antropocentrian. U njemu e ovjek znati da objektivno nije sredite svijeta; on e ipak priznati da subjektivno ima pravo i obavezu smatrati sebe takvim sreditem i gledati na svijet s vlastite, ljudske perspektive, s toke gledita ivog, osjeajueg i nepodijeljenog cjelovitog pojedinca. Rezime tih razmiljanja je bila nova definicija napretka: Napredak je postupno pribliavanje idealu cjelovitog pojedinca, mogue najpotpunijem i najsvestranijem nainu podjele rada meu ljude. Nemoralno, nepravedno, tetno i neshvatljivo je sve ono to umanjuje raznolikost drutva, samim time uveavajui raznolikost pojedinih njegovih lanova.

Mihajlovski je zakljuivao da bi Rusija nekako trebala izbjei kapitalistiku fazu i industrijalizaciju na engleski nain te da je najkrai put koji Rusiju vodi u socijalizam razvijanje onih odnosa prema radu i vlasnitvu koje ve postoje premda u vrlo primitivnom obliku. Zakljuak je bio paradoksalan: radniko pitanje u Europi je revolucionarno pitanje (treba prenijeti sredstva proizvodnje na radnike) dok je u Rusiji to konzervativno pitanje: rjeenje se sastoji u zadravanju sredstava proizvodnje u rukama radnika i osiguravanje prava vlasnitva dananjim vlasnicima. Zakljuak, dakako, suprotan marksizmu. Jednom rijei, moemo filozofiju Mihajlovskog nazvati retrospektivnom utopijom ili sociolokim romanticizmom.

6. DRUTVENI RADIKALIZAMTakozvane ezdesete godine 19. stojea oznaavaju prekretnicu u povijesti suvremene Rusije, a zapoinju zapravo 1855. i traju do 1866. Vrhunac odreuje sigurno godina 1861. dokidanje kmetstva, a u isto vrijeme godina najvee revolucionarne napetosti te se godine naime oformila prva operuska revolucionarno - demokratska organizacija Zemlja i Sloboda.

U Rusiji je zapoeo period brzog gospodarskog napretka. Nastupilo je razdoblje smekavanja politike vlasti nakon tvrde vladavine cara Nikolaja I. koji je demokratsku scenu ostavio praktiki bez lidera. Meutim, atmosfera uzvienog optimizma nije trajala dugo. Na politikom planu dogodila se vana pojava raskida dotadanjeg saveza radikalne i liberalne opozicije caru Nikolaju: programske razlike nisu se odnosile samo na sredstva nego i na ciljeve promjena. Svjetonazori radikalnih demokrata ezdesetih godina bili su slini francuskom prosvjetiteljstvu 18. stoljea: ljudska narav bila je suprotstavljana razliitim praznovjernim uvjerenima feudalnog drutva, a sam stil voenja filozofije je bio vrlo borben stalno suprotstavljajui ono to bi trebalo biti onome to jest.

6.1. Nikolaj ernievski

Novi filozofski i drutveni nazori sukobljavali su se u njemu sa kranstvom. U poetku je ak pokuavao pomiriti nekako svoju vjeru s idejama socijalista i komunista 1848. je molio za due streljanih revolucionara. Malo kasnije, pod utjecajem Saint - Simona i njegovih uenika povezivao je ideje utopijskog socijalizma s koncepcijom novog kranstva u iekivanju novoga mesije, nove religije i novoga svijeta. mu se javljaju sumnje je li Isus Krist zaista djelovao kako treba? budui da ipak nije uspio rijeiti problem gladi u svijetu. Vidljivo je dakle da je kranstvo prestalo biti doivljaj transcendencije, ve borba za ostvarivanje Kraljevstva Bojega na zemlji: vjera se pomalo sekularizirala, da bi se konano sloio sa Feuerbachom da je tajna teologije antropologija, a Kraljevstvo Boje kraljevstvo osloboenih ljudi koji sami vladaju svojom sudbinom.

Na njegovim lancima odgojene su itave generacije kasnijih revolucionara. ernievski je bio odlian konspirator, koji je savreno ovladao tekom vjetinom brisanja tragova svoje djelatnosti. Zbog toga ne znamo mnogo ni o njegovoj povezanosti sa revolucionarnim organizacijama. Za vrijeme svoga boravka na robiji ernievski je napisao svoju famoznu knjigu to raditi? Roman govori o novim ljudima u ivotu Rusije koji su predstavljali novi moral i novi materijalistiki i racionalistiki svjetonazor.

6.1.1. EstetikaPrvo zrelo oitovanje svojih svjetonazora ernievski je objavio u svojoj disertaciji Estetski odnos umjetnosti prema zbilji. Za ernievskog je najvii autoritet s podruja filozofije bio Ludwig Feuerbach originalnost filozofije Feuerbacha i originalnost estetike ernievskog se sastojala u spoju materijalizma s antropocentrizmom.

antropocentrika nit filozofije ernievskog najvie se oituje na primjeru njegove teorije ljepote. Ljepota je, naime, neto objektivno i odnosi se ne toliko na formu, koliko na sadraj. Definicija ljepote ernievskog zvui: Ljepota je ivot; lijepo je bie u kojem ivot vidimo onakav kakav je, kakav bi trebao biti prema naem shvaanju; lijep je onaj predmet koji odie ivotom ili nam o ivotu govori. Najvii ideal ljepote je svestrano razvijeni ovjek. Ta je misao zbliavala ernievskog s velikom tradicijom njemakog humanizma Goethea, Schillera i Hegela. ernievski je estoko branio individualnost konkretnog tjelesnog ovjeka kojeg su filozofi idealisti podcjenjivali, jer su pojedinca tretirali samo kao instrument nadindividualnog duha. Uloga umjetnosti sastoji se, prema ernievskom, u reproduciranju stvarnosti, pojanjavanju i ocjenjivanju reproduciranih pojava ivota. U biti, njegova je disertacija usmjerena ne prema estetici (kako je mislio Pisarev), nego protiv estetizma, protiv teorije umjetnosti radi umjetnosti, u emu je vidio opasnost izguravanja umjetnosti izvan margina ljudskog ivota. Umjetnik koji stvara samo radi ljepote je nepotpuna osoba, invalid.

6.1.2. Antropoloko NaeloGlavno djelo ernievskog Antropoloko naelo u filozofiji (1860.) samim svojim naslovom evocira antropologizam Feuerbacha. Antropoloko naelo je za ernievskog bilo teoretski temelj integralnosti ljudskog bia, dokidanje vjenog dualizma tijela i due. ernievski je formulirao ovako:

Ona se sastoji u tome da na ovjeka treba gledati kao na jedinstveno bie, koje ima samo jednu narav, kako ne bi rezali ljudski ivot na dva razliita dijela koja pripadaju razliitim naravima. Svaku stranu ljudske djelatnosti treba promatrati kao djelovanje bilo cijelog organizma od glave do pete ili pak, ako ispada da je neka od njegovih strana funkcija odreenog organa ljudskog organizma, onda bi taj organ trebalo promatrati kroz njegovu prirodnu vezu sa cijelim organizmom.Naa spoznaja o vlastitoj egzistenciji je neposredna i neupitna, prema tome je neosporiva i naa spoznaja o materijalnom svijetu, kojeg smo dio.

Na temelju teze da samo potpuni ovjek moe biti apsolutnim ovjekom (Feuerbach), ernievski konstruira svoju etiku koju je nazvao teorija razumnog egoizma. Ona glasi da se ovjek, kao individualno bie, uvijek u svojim odlukama vlada egoizmom shvaanim na razliite naine; na podruju vrednovanja teorija se oslanjala na utilitarizam, racionalizam i egalitarizam. Mjera ljudskih ina je njihova korisnost dobro nije vrijednost sama u sebi, nego trajna korisnost. Egoizam moe biti razuman ili nerazuman mnogobrojni sluajevi tobonje nesebinosti ili portvovnosti su u biti izraz razumnog egoizma. Racionalan egoist prihvaa pravo drugih ljudi da budu egoisti, jer pretpostavlja ravnopravnost svih pojedinaca, a u spornim sluajevima vlada se naelom brojane veine. Istinski racionalan egoizam navodi na pomisao da su interesi svih ljudi zajedniki te da bi si ljudi trebali uzajamno pomagati.

Objektivne kriterije onoga to bi trebalo biti ernievski je nalazio u zakonima ljudske naravi i svim naravnim materijalnim i duhovnim potrebama ovjeka. S antropolokog gledita ljudska je narav nepromjenjiva. Na taj se nain, pomou Feuerbacha, ernievski vratio na apstraktno - racionalistika, naturalistika shvaanja epohe prosvjetiteljstva.

6.1.3. RusijaGlavna teza ernievskog s obzirom na putove razvoja Rusije se sastojala u dokazivanju da rusko selo moe preskoiti kapitalistiko razdoblje te da ve postojei opinski nain upravljanja zemljom moe biti polazite socijalistikog razvoja agronomije. Evolucija oblika vlasnitva dogaala se polazei od prvotnog zajednitva preko individualnog vlasnitva (vrhunac u kapitalizmu) prema modernom udruenom vlasnitvu koja bi u svim naprednim dravama trebala potisnuti vlasnitvo kapitalistikog tipa u to je ernievski bio uvjeren.6.1.4. Nasljedstvo ernievskogNasljee ernievskog je sedamdesetih godina usvojio revolucionarni narodnjaki pokret. U najirem smislu te rijei i sam je ernievski bio narodnjak, no treba primijetiti bitne razlike. U teorijama ernievskog narodnjaki elementi su: obrana opinske zajednice i promicanje nekapitalistikog puta razvoja Rusije, dok je razlika bila u uvjerenju da je Rusija bez daljnjega pred velikom ansom brzog dostizanja Europe, no nikako u smislu preuzimanja vodee uloge i pruanju uzora za nasljedovanje, kako su to zamiljali svi narodnjaci.

Druga znaajna razlika bila je vezana sa shvaanjem drutvenih ciljeva i politikih ciljeva. Svoje nove stavove ernievski je izloio kasnije u Pismima bez naslova gdje je zakljuio da je glavni problem Rusije upravo autoritarni sustav (samoderavije ) koje je inae zbog cenzure nazivao birokracija.

Nasljednicima intelektualne batine ernievskog smatrali su se ruski marksisti.

Ukratko:

a)narodnjaki revolucionari pronalazili su kod ernievskog opravdanje mogunosti zaobilaenja kapitalistike faze;

b)Plehanov je cijenio njegov okcidentalizam i vjernost idealima prosvjetiteljstva i buroaskoj demokraciji

c)Lenjin je vrednovao kritiku liberala;

d)konano, nerevolucionarni intelektualci koji su se nadahnjivali na politikom testamentu ernievskog Pismima bez naslova, takoer su pravomoni nasljednici njegovih ideja.

6.2. Dimitrij Pisarev

Nadovezivao se na ideje ernievskog, interpretirajui ih na sebi svojstven nain. Smjer koji je predstavljao i propagirao Pisarev zove se nihilizam. Sama rije nihilizam proirena je zahvaljujui Turgenjevu koji ju je upotrijebio po prvi puta (1862.), oznaavajui njome stav protagoniste Oeva i djece, Bazarova. Prvotno je oznaavala radikalno odbacivanje svakog autoriteta,nepriznavanje niega to nema svoje razumsko opravdanje kod emancipiranog pojedinca. Sredinja ideja nihilizma je bila oslobaanje pojedinca od svih tradicionalnih uvjerenja i normi ponaanja. Silu koja je mogla raskinuti te tradicionalne veze nametnute ovjeku od drutva, obitelji, religije Pisarev je pronaao u razvoju i propagiranju znanosti (prirodoslovlja). Sam Pisarev bio je izriiti protivnik revolucionarnog rjeenja. To je proizlazilo iz uvjerenja da je vjera u uspjeh revolucije u Rusiji protivna trijeznoj procijeni situacije te da je za svakog razumnog ovjeka ona krajnje rjeenje. S obirom na svoj pogled na svijet, Pisarev je bio materijalist, no s obzirom na njegov pogled na povijest, bio je idealist. Njegov materijalizam pomijean s elementima pozitivizma (agnosticizam) bio je lijek za svaku metafiziku. U filozofiji mu je najblii bio materijalizam i to onaj vulgarni, prirodoslovni. U svojem pogledu na povijest ekstremni racionalistiki idealizam prelazio je kod Pisareva u poistovjeivanje napretka s napretkom racionalne, znanstvene spoznaje znanost je bila Demijurg povijesti.

Pisarev je bio jedan od prvih zagovornika i promicatelja darvinizma u Rusiji.

6.3. Anarhizam

Osim narodnjatva (), karakteristian proizvod radikalne demokratske i socijalistike misli u Rusiji 19. stoljea bio je i anarhizam. Oba smjera imala je nekoliko dodirnih toaka: najistaknutiji ideolog i voa meunarodnog anarhizma Mihail Bakunin bio je ujedno inicijator ruskog narodnjatva dok je drugi nihilist Kropotkin u mladosti sudjelovao u narodnjakom revolucionarnom pokretu. Dok je narodnjatvo bilo ipak usredotoeno na specifino rusku problematiku, ruski teoretiari nihilizma su djelovali na europskoj sceni. Za narodnjake je najvei neprijatelj bio kapitalizam, dok je za anarhiste to pitanje dravnosti uope.

6.4. Mihail Bakunin

U dogaaje revolucije 1848./49. Bakunin se prvotno angaira pod zastavom revolucionog panslavizma, to jest ideje slobodne, demokratske federacije slavenskih naroda. osniva svoju organizaciju Alijansa socijalistike demokracije pokuavajui je ukljuiti u Meunarodni savez radnika (Prva Internacionala). Budui da je taj zahtjev bio odbaen Alijansa je bila formalno rasputena, no njezini lanovi Bakuninovi sljedbenici, pojedinano su se ukljuivali u Internacionalu kako bi se borili protiv dominantne struje zastupljene Marxom i Generalnim savjetom. Za Bakunina, Marx je bio teoretiar komunizma kao pokreta koji je imao za cilj osvajanje politike moi drava i ostvarivanja novog reima dravnim instrumentima, dok je samoga sebe odreivao kao zagovornika revolucionarnog socijalizma, koji smjera na potpuno dokidanje drava i spontano organiziranje rada i kolektivnog vlasnitva.6.4.1. FilozofijaS obzirom na svoju filozofiju Bakunin je sam sebe smatrao konzekventnim materijalistom, ateistom i pozitivistom. Nadahnjivao se na Feuerbachu, Comteu, Proudhonu i Marxu. Ipak najvee je zasluge Bakunin pripisivao Marxu, jer je znanstveno dokazao da ekonomska struktura drutva uvijek prethodi i odreuje njegovu pravno - politiku strukturu. Iako se nije slagao s Marxom kao politiarom, ipak ga je izuzetno potivao kao najveeg suvremenog ekonomistu. Bakunin je temeljne filozofske probleme svodio na sukob na liniji materijalizam idealizam. Dajui za pravo materijalistima on se vodio ne samo teoretskim, ve i moralnim razlozima. Stvaranje Boga bilo je povijesno nuno, no u isto vrijeme i najvea ljudska greka i nesrea. Ideja Boga je najodlunija negacija ljudske slobode. Svaka religija, pogotovo kranstvo kao religija par excellence, oznaava osiromaenje ovjeka. Svaka religija je okrutna jer posveuje naelo rtvovanja ivota apstrakcijama. Zbog toga unitenje Boga je nuan uvjet ljudske slobode.

Bakunin je odbacivao znanstvene apstrakcije u ime onoga to je individualno, to je pojmovno neizrecivo i znanosti nedostupno (antiintelektualistiki motiv).

6.4.2. DrutvoTemelj Bakuninova anarhizma je bilo pretpostavljanje drutva dravi gdje je ono prvo prirodno ovjekovo okruenje koje ga odreuje iznutra, dok je drava za svakog ovjeka strana i izvanjska mo koju treba unititi da se onaj duboki drutveni nagon u svakom ovjeku mogao osloboditi

. Dravnost je za Bakunina bila najopasni oblik ovjekove alijenacije. Napadajui svaki oblik dravnosti (monarhiju i republiku), Bakunin je govorio da je drava najjasnija, najcininija, najpotpunija negacija onoga to je ljudsko.Znanost bi trebala postati drutveno vlasnitvo to bi se moglo postii uspostavljanjem edukacije jednake za sve. Slobodu je definirao kao mogunost slobodnog i svestranog razvoja svakog pojedinca te je naglaavao kako sveopa sloboda nije mogua bez ekonomske jednakosti. Prvi korak prema toj jednakosti bi trebalo biti dokidanje prava nasljeivanja.

6.5. Pjotr Kropotkin

Pjotr Kropotkin (1842. - 1921.) je najistaknutiji nasljednik Bakuninove misli. Kropotkin je bio sistematian anarhist tvorac u detalje doraene anarhistike utopije.Vaan element njegove misli bila je etika, napose spoj prirodoslovnog shvaanja podrijetla morala s idealom herojskog perfekcionizma koji nije imao nita zajednikog sa naturalistikim etosom optimalne prilagodbe, dok je u isto vrijeme bio jako blizak evaneoskoj zapovijedi bezuvjetne ljubavi prema blinjemu. Bitan dio njegove etike je bio takoer razlikovanje dviju stepenica moralnog ideala: pravde, utemeljene na uzajamno priznavanim i tono odreenim pravima i obvezama i morala, u smislu spontanog injenja dobra bez oekivanja na uzvrat. . Potkraj svoga ivota, Kropotkin bio je sve vie skeptian prema uvoenju socijalizma putem revolucije koju je, kao prirodoslovac, promatrao kao destruktivni element, katastrofu.

7. VLADIMIR SOLOVJEVVladimir Sergeevi Solovjov (1853. - 1900.) ve sa svojih devet godina je doivio prvo od svojih mistinih iskustava koja su obiljeila njegov intelektualno - duhovni put. To je bilo nadahnuto vienje Sofije, due svijeta, koju e kasnije nazvati "vjenom prijateljicom" i koja je postala vaan, ako ne i temeljan, segment ne samo duhovnosti, nego i filozofskog sustava Solovjova. Cijelo njegovo stvaralatvo bijae proniknuto optimizmom, utopijom i vjerom u bliski nadolazak Kraljevstva Bojeg i tek potkraj ivota Solovjov mijenja svoj stav i pogled po tom pitanju te, primjeujui realnu snagu zla, u odreenom smislu postaje pesimist.

7.1. Evolucija misli V. Solovjeva

Moemo razlikovati tri etape razvoja njegove misli:1. slavenofilsko razdoblje - kada je zapoeo publicistiku djelatnost usmjerenu prije svega protiv ruskog nacionalizma

2. teokratsko ili utopistiko razdoblje zanimaju ga pitanja teoloke, eklezijoloke i pol. problematike3. eshatoloko razdoblje prevladava ozraje pesimizma i razoaranja mogunou ostvarenja Kraljevstva Bojega na zemlji te konano ono katastrofino (Tri dijaloga), no ujedno se dogaa i povratak istoj filozofiji

3 temeljne ideje Solovjeve filozofije:7.1.1. Filozofija SvejedinstvaSolovjov je iskoristio ideje Kirejevskog: njegovu koncepciju integralnosti, koju je kasnije preformulirao u filozofiju Svejedinstva. U svome magistarskome radu Solovjov je opisao krizu europske filozofije kao krizu racionalizma, krizu apstraktne, isto teoretske spoznaje. Filozofija kao takva izraava moment individualne refleksije: kariku koja spaja prvotnu jedinstvenu religioznost s buduom sintezom znanosti, filozofije i religije. Zapadna filozofija je nastala kao borba individualnog razuma sa vjerom. Ta se borba odvijala prema sljedeim etapama: racionalizacija vjerovanja (skolastika), oslobaanje od vjere i konano potpuna negacija svake neposredne spoznaje, koja je dovela do osporavanja supstancijalnosti vanjskoga svijeta i poistovjeivanja bia sa miljenjem (Hegel). Na temelju te slavenofilske sheme Solovjov je razvio nekoliko vlastitih koncepcija u kojima kritiku Hegelovog racionalizma povezuje s organskim mislima Dostojevskog o destruktivnim posljedicama deifikacije ovjeka. Posljednja rije zapadne filozofije i jasan dokaz te ujedinjavanje filozofije i religije s ciljem vraanja duhovnog jedinstva za njega je bila Hartmannova filozofija. U Hartmannovoj filozofiji nesvjesnoga pokuavao je nai rehabilitaciju metafizike i povratak religijskoj ideji svejedinstva. U svojoj filozofiji integralnosti svaki razvoj prolazi tri faze: jedinstva, diferencijacije s odvajanjem pojednih elemenata te fazu reintegracije u kojoj povraeno jedinstvo ima obiljeja slobode koja spaja elemente organskom, nenametljivom vezom. U prvoj fazi jedinstva tri podruja ljudske djelatnosti (stvaralatvo, spoznaja i drutvene relacije) bile su podvrgnute religiji u drugoj fazi razvoja (koju predstavlja Zapadna Europa) svako od tih podruja postalo je autonomno i trai da prevlada nad drugim podrujem. Konana faza razvoja je ipak reintegracija u slobodno jedinstvo: teurgija, teozofija i teokracija. Tri sile koje upravljaju takvim razvojem ovjeanstva jesu: muslimanski Istok, Zapadna Europa i Slavenstvo7.1.2. Bogovjetvovizija procesa poboanstvenjenja svijeta. Cilj tog procesa kozmike evolucije je bio sveopa integracija koja bi povezivala boanskost sa zemaljskou u ivome svejedinstvu. Cijela je priroda tei prema ovjeku, a cijelo ovjeanstvo dobiva svoju teinu od Boga -ovjeka. Utjelovljenje Boga u Kristu je tako bio sredinji dogaaj ne samo u povijesti ovjeanstva, ve i cijelog kozmikog procesa. S gledita filozofije Boga takva je vizija bila dinamina vrsta panenteizma. Ta mu je ideja omoguavala nadvladati dualizam Boga i svijeta koji navijeta tradicionalna kranska teologija, a da u isto vrijeme ne upadne u panteizam. Bog je u isto vrijeme transcendentan i imanentan naspram svijeta dok je karika koja ga spaja s prirodom, posrednik izmeu Boga i stvorenja, forma preko koje se dogaa poboanstvenjenje upravo ovjek. Takva ideja duguje mnogo pozitivnoj filozofiji Schellinga. 7.1.3. Ideja Sofije vjene Boje mudrosti

Sa pojmom Bogoovjeje evolucije usko je povezana ideja Sofije vjene Boje mudrosti o kojoj je pisano u knjizi Mudrosti. Solovjov ju je prije svega poistovjeivao sa tajanstvenom enom objektom svojih mistinih vienja, pa je zbog toga produbio golemu mistiko - teozofsku literaturu na tu temu (Kabala) spisima mistiara i gnostika Jakova Bhmea i Emanuela Swedenborga. Ona je bila za njega u isto vrijeme dua svijeta i idealno ovjeanstvo. Da bi shvatili ideju Sofije kod Solovjova treba je povezati sa koncepcijom ne stvorene boanske energije - pojmom vlastitom apofatikoj teologiji istone Crkve. U nikad izdanom (za ivota) rukopisu Sofija Solovjov se jasno opredjeljuje za negativnu teologiju: bit Boga ne podlijee nikakvim definicijama jer ona zapravo nije bie ve naelo svakoga bia, dakle ne - bie ili nad - bie. Narav je Boga ovjeku posve nedostupna, pojavljuje se dakle problem komunikacije, dostupnosti Boga, koji se prema apofatikoj teologiji dogaa upravo pomou te nestvorene energije preko koje se Bog objavljuje ovjeku. Ta boanska sila je kod Solovjova Sofija: boanstvo u svijetu, jedinstvo stvorenoga svijeta, spona izmeu svijeta i transcendentnog, nedostupnog Boga.

7.2. Ekumenizam i pitanje RusijeNakon naputanja sveuilita Solovjov zapoinje suradnju s asopisom Ivana Aksakova Rus'. Zastupa i propagira nazore Dostojevskog o povijesnoj ulozi ruskoga naroda, koji je pozvan na ostvarenje opeg pomirenja meu narodima. Meutim, za razliku od Dostojevskog, smatrao je da prvi korak u tom pravcu odreuje povrat kranskog zajednitva izmeu pravoslavlja i rimske Crkve.

7.3. TeokracijaTo je razdoblje korespondencije i susreta s biskupom Strossmayerom i rad nad velikim djelom Povijest i budunost teokracije. U njemu je htio dokazati da je separacija izmeu dvije Crkve samo prividna te da se pravoslavlje u svojoj biti ne razlikuje od katolianstva, gdje pitanja filioque, dogma o bezgrenom zaeu i nezabludivosti pape imaju samo vrijednost teolokog miljenja. Solovjov je nastojao dokazati da lojalni stav prema Rimu nije u suprotnosti s istinom pravoslavlja.

7.4. Etika i filozofija pravaPod utjecajem pozitivista (A. Comte) pozitivno poinje gledati na autonomizaciju pojedinih sfera ivota, takoer etike. Njegovi stavovi su izraeni u opirnom djelu Apologija dobra. Najbitnija inovacija je prihvaanje autonomnosti etike i njezine neovisnosti o religiji, ali i o metafizici. Smatramo dakle da je njegova nakana bila isticanje relativne neovisnosti etike o metafizikoj spoznaji Boga i dogmama pozitivne religije.

S obzirom na filozofiju prava, Apologija dobra nadovezuje se na razmiljanja sadrana u Kritici apstraktnih naela, koje dosta temeljito modificira. U Kritici apstraktnih naela Solovjov je razvio liberalnu koncepciju pravne zajednice kao slobodnog saveza slobodnih pojedinaca, utemeljenog na racionalnom kontraktu. Naglaavao je da pravo za razliku od morala podrava iskljuivo negativnu krepost pravde (iustitia); bavi se dakle sredstvima, a ne ciljevima djelovanja, ne zahtijevajui od ljudi uzajamno pomaganje, a jo manje portvovnost za druge, dok se moral bavi upravo razvijanjem pozitivne kreposti ljubavi (caritas); potie dakle aktivno djelovanje za dobro blinjega.

Empiriko utemeljenje moralnosti Solovjov je izvodio (poput Schopenhauera) iz sveope injenice suosjeanja koje povezuje pojedinca s drugim ljudima i ak sa svim biima koje osjeaju. Vrhovni pravni savez je drava, a vrhovni moralni savez je Crkva.

Koncepcija slobodne teokracije

U trenutku kada je Solovjov izgubio svoju vjeru u skoro ostvarenje slobodne teokracije, prihvatio je nunost potpunog odvajanja morala od religije i drave od Crkve. Otro je reagirao na moralni subjektivizam Tolstoja te stavljao naglasak na institucionalne oblike drutvene prisile: pravna sredstva ne mogu ostvariti raj na zemlji, ali mogu sprijeiti pretvaranje ivota u pakao. Kao drugo, on je definirao pravo kao prisilni minimum morala ili pravo na dostojanstven ivot, to znai minimum materijalnih sredstava potrebnih za egzistenciju. To je oznaavalo: pravo na rad, pravo na uvjete na radu i potenu plau te na odmor i slobodno vrijeme.

7.5. Teoretska filozofijaNaputanje vjere u teokratski ideal okrenulo je filozofa u istraivanja na podruju teoretske filozofije kao autonomne discipline u tri lanka izala u razdoblju 1897. - 1899., posveena uglavnom teoriji spoznaje. Temeljna obaveza filozofa - teoretiara apstrahiranje od svakog interesa osim onog filozofskog, a taj je upoznavanje istine.

7.6. ApokaliptikaU posljednjim danima filozof doivljava susret sa Sotonom, a pod kraj svoga ivota pie Tri dijaloga s poznatom Kratkom pripovijesti o Antikristu. Cilj i tenje Antikrista su kao parodija ideala slobodne teokracije. Izgleda da je Solovjov priznao da je njegova djelatnost otvarala put ne Bojem Kraljevstvu na zemlji, nego kraljevstvu Antikrista.

8. POECI 20. STOLJEA - EGZISTENCIJALIZAM8.1. Nikola BerdjajevBerdjajev je, kao i Struve i Bulgakov, u poecima svoje filozofske i spisateljske djelatnosti pripadao struji tzv. legalnog marksizma. S filozofskog pak aspekta, njegov marksizam nije bio ortodoksan smatrao je da ima nedostatke, pogotovo na podruju etike, to je Berdjajev mislio nadoknaditi neokantistikim elementima. Tako je zapoeo pokret koji je Bulgakov opisao kao put od marksizma prema idealizmu. Kasnije naputa marksizam koji za njega postaje neprihvatljiv jer odluno odbacuje ljudska prava kao vrijednost samu u sebi.Svoju je filozofiju nazivao egzistencijalnom jer je u nju uloio svoj ivot, svoj ljudski egzistencijalni sadraj.Berdjajev je bez sumnje bio filozof kranske orijentacije, premda je uvijek govorio da on zastupa slobodnu religijsku filozofiju (ne crkveno - ortodoksnu), da je slobodoumni vjernik i ne podnosi dogmatske sporove za to je bio i osuen, a od izvrenja kazne oslobodila ga je revolucija 1917. Moglo bi se rei da je, unato radikalnim promjenama njegovog svjetonazora, ljudska sloboda pojam koji spaja njegove ideje: najprije je kao marksist zastupao ekonomsku i drutveno osloboenje masa, kao idealist branio je duhovnu i umjetniku slobodu od vladajuih ideologija da bi konano, kao kranin, branio slobodu ljudskog susreta s Bogom, zalagao se za osloboenje najvanije za svakog ovjeka, ono unutarnje. Pitanje izvora ljudske slobode je dakle glavno pitanje filozofije Berdjajeva.

8.1.1. Sloboda Za Berdjajeva kao kranina (osobe koja ima iskustvo susreta s Kristom) Boja opstojnost nije upitna bez te pretpostavke ivot se reducira i postaje plitak. No tu se odmah za Berdjajeva, a i za cijelu filozofiju religije pojavljuje problem postojanja zla. Odgovor koji daje filozofija je: moralno zlo proistjee iz ljudske slobode - moe initi dobro ili zlo. Pojavljuje se problem - ako je Bog dozvolio slobodu, onda je upravo on taj koji je dopustio mogunost zla i za to je odgovoran. Da bi spasio Boga od odgovornosti za zlo, on odjeljuje taj pojam od pojma Boga i naziva je ponor. Dri ideju nestvorene slobode - Izvor zla nije u Bogu ve je izvor zla sloboda koja potjee iz ponora. Berdjajev pokuava spasiti Boga ne samo od odgovornosti za zlo u svijetu, nego i za zlo u vjenosti ,to jest od odgovornosti za pakao. Za njega je ideja pakla neprihvatljiva ona je znak sadizma suprotnog ideji kranstva. Pakao moe biti iskljuivo ljudsko iskustvo, kao put ovjeka. itav Kristov nauk je proet ljubavlju, milosrem i sveopim opratanjem. Berdjajev je bio uvjeren da, ukoliko je u prolosti strah pred paklom tjerao ljude u Crkvu, utoliko ih danas takav sadistian nauk o paklu odbija od Crkve.

8.1.2. Pojam osobe

On razlikuje pojam osobe i individuum. Individuum je isto bioloka kategorija dok je osoba duhovna kategorija. I premda je osoba povezana sa drutvom, ipak samo mali dio njezine biti pripada drutvu ostali dio pripada duhovnome svijetu. Vrijednost osobe je najvia u hijerarhiji vrijednosti u ovome svijetu.

8.1.3. Filozofija stvaralatvaZa Bardjajeva stvaralatvom se moe nadii objektivizaciju i opravdati ovjeka u svijetu. ovjekovo stvaralatvo ini ovjeka slinim Bogu. Stvaralatvo je takoer in koji proizlazi iz ljudske slobode jedino slobodan ovjek stvara. Stvaralatvo jest prerogativ koji je ovjek primio od Boga samim time to ovjek nije do kraja odreen od Boga, a ni od svijeta. Stvaralatvo je produetak dijela stvaranja svijeta i kao takvo vijenac i kruna svijeta je bogoovjeji proces. Kroz stvaralatvo ovjek nadilazi svoju potitenost i podijeljenost izazvane biem izvan svijeta (stranost) jer stvaralatvo nije objektiviziranje ve transcendiranje: dakle, ne oblikovanje gotovog zatvorenog (i zatvarajueg) proizvoda, ve otvaranje prema beskonanome, let u beskonano. Fasciniranost sobom gui ovjeka dok ga izlaenje iz sebe (nadilaenje) oslobaa. Etika stvaralatva je najvii stupanj etike i zauzima mjesto etike prava (etika drutvene svakidanjice) i etike otkupljenja. Etika stvaralatva je etika pravog poziva i odreenja ovjeka.

8.2. Lav estov

Lav estov, s pravim imenom leguda_Lejb varcman, rodio se u Kijevu 1866., a umro u Parizu 1938. godine. Najprije je studirao matematiku, ali je ubrzo preao na pravo gdje je diplomirao. Filozofiju nikad nije studirao na sveuilitu. Njome se bavio da bi rijeio vlastite probleme. Pisao je to mu se inilo vano, njegov nain pisanja ne trpi tradicijom usvojene oblike filozofskog pismenog izraavanja. estov je bio svojevrstan samotnjak i u ivotu i u miljenju. Smatrao je kako europska filozofija nije znala opravdati opstojanje pojedinanog jer je od poetka pola pogrenim putem. Osim filozofijom tragedije, estov se bavi egzistencijalnom i religioznom filozofijom. Sveukupna njegova filozofija ima se pojmiti kao borba za ivot, za opstanak, za slobodu, za vlastito bie, za ovjeka.

8.2.1. Glavni prigovori tradicionalnoj filozofiji

Glavni prigovori Lava estova tradicionalnoj filozofiji odnose se na shvaanje razuma i etike. Najei prigovor tradicionalnoj europskoj filozofiji od estova je taj to je imala preveliko povjerenje u razum kao jedini izvor istine i zadnji autoritet za sva podruja. Ljudski razum u europskoj filozofiji vidi zapravo autonomnim: on diktira ovjeku kako promatrati ivot, to treba cijeniti, za im teiti, to mrziti i od ega treba bjeati. Da rasvijetli kakvo povjerenje imaju filozofi u razum, veli da se razumom sve moe dokazati. Ogranienje koje nam stavlja na razum svojom znanstvenom metodom istraivanja sastoji se u nemogunosti obuhvaanja svih pojmova u svijetu. Drugo ogranienje jest vjerovanje razumu da su granice nunosti razumom postavljene,nepovredive. Jo gora zabluda znanstvene filozofije sastoji se u stavu da se unutar granic koje razum postavlja moe nai osloboenje zla. Sm razum ne moe omoguiti osloboenje od zla, jer bi to znailo i unitenje gospodstva razuma.

8.2.2. to filozofija treba biti?

Filozofiju estov ne razumije neovisnom o subjektu koji se njome bavi. Pravi cilj filozofije nije mu postizanje razumijevanja, nego ostvarivanje ivota.

Borba za ivot poinje s njegovom ugroenou. Kad ovjek pritjenjen zlom upadne u oaj i razoaranje i kad vie nema nikakve nade, mogu mu se tek tada, misli estov, probuditi zadnje sike za borbu protiv ropstva i prijevare razuma. Kad spekulativna filozofija vidi kraj svojih mogunosti tada egzistencijalna filozofija poinje svoju borbu.

a) Odakle zlo?

Zlo postoji i estov ga ne eli dokazati. Od poetka svijeta, za estova, jedina prava i iskonska kritika razuma jest Legenda o Istonom grijehu. Biblijski nain razmiljanja da je Bogu sve mogue i spekulativni nain miljenja, gdje su sve mogunosti i nemogunosti izmjerene, borili su se i bore se u europskoj filozofiji, ali uvijek pobjeuje spekulacija nad objavom.

b) Sredstva i metode borbe protiv zla

iako na ulazu u na svijet stoji natpis Lasciate ogni speranza!, poziva estov na borbu, koja je prema ljudskom razumu apsurdna i ve unaprijed osuena na propast. Apsurdnost te borbe je u tom to je takovo sredstvo mogue posjedovati tek kad je ovjek slobodan od z