Filozofski fakultet u RijeciOdsjek za filozofijuSuvremena filozofija

Bertrand Russell: O denotiranju

Studentica: Katarina ŠimićMentor: Nenad SmokrovićAk.godina: 2011./2012.Datum: 27.8.2012.

UVOD

On Denoting ili O označavanju u hrvatskom prijevodu, članak je Bertranda Russella

objavljen 1905. u časopisu Mind. Centralni je problem ovoga članka pitanje denotirajućih

izraza, odnosno onih izraza koji se sastoje od imeničke fraze, kvantifikatora koji joj prethodi

te predikata kojeg sačinjava određena partikularija ( npr. Neki čovjek je ćelav). Kako bih

eksplicirala problem i pojasnila Russellovu teoriju koja ga pokušava riješiti, u ovome ću radu

krenuti od strategija za njegovo rješavanje koje su ponudili Frege i Meinong, te sam Russell u

ranijem radu i naposljetku konteksta u kojem se problem pojavljuje. Neki su od temeljnih

pojmova moga eseja: distinkcija uvid- deskriptivno znanje, distinkcija denotiranje- referiranje

( smisao i značenje), referencijalizam, Meinongova teorija objekata, Fregeova teorija smisla i

referencije, teorija deskripcija.

PROBLEM

Istraživanje odnosa logike i matematike kao svoj epifenomenalni učinak dobiva premještanje

fokusa na jezik: od jezika se u pokušaju pisanja o ovakvom odnosu očekuje nedvosmislenost s

obzirom da predstavlja jedno od oruđa istraživanja, no on postaje izvor novih komplikacija

na kojima treba raditi kako bi se teorija koja je njime izražena mogla adekvatno istražiti.

Prirodni jezik obiluje ambiguitetima što pokreće potragu za njegovom propoziconalnom

vrijednošću.

Jedan od primjera takvih problema jest i onaj kojime se bavi Russellov članak, a kreće od

definitvnih i nedefinitivnih deskripcija, odnosno fraza oblika 'neodređeni F' i 'određeni F' ( u

engleskom jasnije izraženi kao članovi the i a/an). Pitanje je prepoznavanja deskripcija i

njihovih funkcija mnogo problematičnije nego što se to na prvi pogled čini zato što je moguće

da deskripcija ima jedan oblik, a funkciju drugog ili da ono što djeluje kao deskripcija to

uopće nije ( primjeri: a) John is a lawyer- interpretacija navodi na to da je u pitanju predikat,

a ne prava deskripcija, b) The dogs are barking- iako je u pitanju neodređen oblik misli se na

konkretne pse, a do zabune dovodi član the kada se koristi za množinu, a ne neodređenost

( vidi Ludlow 2005: §1)). Prema Ludlowu motivacija za rješavanje ovoga problema nalazi se

na više razina- metafizičkoj, epistemološkoj i semantičkoj ( vidi Ludlow 2005: §3.1-3.3.).

Metafizička se motivacija za bavljenje ovim problemom nalazi u pitanju statusa nepostojećih

objekata (npr. Pegaz) koji se u tvrdnjama pojavljuju, odnosno, tome kako je moguće da

ovakve tvrdnje budu smislene. Motivacije koje Ludlow naziva semantičkima odnose se na

različite izraze istoga referenta ( Evening star-Morning star- Zvijezda Danica). Epistemološke

se motivacije nalaze u pitanju načina na koji postoje deskripcije a koji je usko vezan s

razlikom između uvida i deskriptivnog znanja ( vidi Ludlow 2005: §3.3.) , o kojima ću

podrobnije govoriti kasnije.

MEINONGOVA TEORIJA OBJEKATA

Meinongov pristup deskripcijama bavi se prvom skupinom problema koje Ludlow navodi kao

metafizičke i tiče se statusa nepostojećih entiteta. Za rečenice poput 'Pegaz je žut' ili 'Okrugli

kvadrat je okrugao' Meinong tvrdi da se ipak odnose na objekte, pritom objekte definirajući

kao sve što je moguće dohvatiti iskustvom ili ono što je zahvaćeno mentalnim činom1 ( vidi

Marek 2008: §4). Meinongov se sustav stoga zasniva na dva načela :

(1) the “principle of the independence of so-being from being” [“Prinzip der Unabhängigkeit

des Soseins vom Sein”], and (2) the “principle of the indifference of the pure object to being”

(“principle of the outside-being of the pure object” [“Satz vom Außersein des reinen

Gegenstandes”]) ( Meinong u Marek 2008: §4). Prvo načelo objektima koji se u

propozicijama pojavljuju, a takvi su da ih nema u iskustvu, omogućuje da imaju svojstva

neovisno o tome što nisu dio inventara svijeta, a njihov status ne ovisi niti o tome jesu li

mišljeni ili izrečeni/izraženi na neki način. Meinong ovo načelo preuzima od Ernsta Mallyja i

razlaže ga na sljedeće tvrdnje: 1. the characterization principle, which postulates that any

object has those properties that it is characterized as having ( Marek 2008: §4.1) i 2)

the denial of the ontological assumption, which denies that there are no true propositions

about what does not have being ( Marek 2008: §4.1).

Drugo načelo, načelo indiferencije postulira kako postojanje ili nepostojanje nije nešto što

ulazi u „prirodu“ objekta, ali svaki objekt de facto ipak jest postojeći ili nepostojeći ( po

zakonu isključenja trećeg). Oni entiteti koji koji mogu imati svojstva, ali ne i postojanje čija je

provjera podložna iskustvu ili uopće logički moguća ( okrugli kvadrat) prema Meinongovoj

terminologiji subzistiraju. Marek smatra kako Meinong prihvaća zakon isključenja trećeg, ali

samo u njegovoj negativnoj formulaciji ( Nije tako da A jest i A nije) ( vidi Marek 2008:

§4.1).

1 Izvorno: Whatever can be experienced in some way, i.e., be the target of a mental act, Meinong calls an object ( Marek 2008: §8).

FREGEOVA TEORIJA SMISLA I REFERENCIJE/ NEPOSTOJEĆI OBJEKTI

Fregeov značaj za logiku i filozofiju jezika neupitan je. Ono čemu će, međutim, u ovom dijelu

rada pažnja biti posvećena njegova je semantička analiza. Primjeri koje sam već navela

govoreći o semantičkim motivacijama za bavljenje deskripcijama (Morning star/Evening star)

u spoznajnoj sferi upućuju na to da postoji razlog zbog kojeg neki objekt, referent može biti

izražen u više izraza. Iako bi lingvistika odnos ovakvih sintagmi možda nazvala sinonimnim,

ono na što Frege upućuje jest pitanje smisla (sense). Naime, iako znamo kako ono što se

denotira2 određenim imenom jest neki određeni objekt, složevina kojom ga izražavamo

upućuje upravo na određen način na koji nam je dati objekt poznat3. Sense ili smisao, jest

nešto što ima kognitivnu funkciju, koja za samu referenciju nema nikakvu vrijednost. Dakle,

smisao nije nešto što bi u prirodnom jeziku moglo slijediti zakon supstitucije, jer bi ovakva

zamjena u danim primjerima dovela ili do nesporazuma ili ne bi imala nikakvu funkciju4.

Distinkcija do koje dolazimo, ona je spomenuta u uvodu: smisao-referencija. Referencija je u

tom slučaju jednostavna i konkretna, dok je smisao složen, apstraktan i ima kognitivnu

funkciju ( vidi Zalta 2008: §3.2).

Problem negativnih egzistencijala kao i nepostojećih objekata Frege rješava uvodeći klase i

dajući značaj konceptualizaciji, pa je tako reći da nešto nije u Fregeovoj teoriji ekvivalentno

tvrdnji kako dani koncept nema instancu ili govoriti o tome kako je klasa nekog x, pri čemu je

x neki nepostojeći entitet, prazna:

1. Jednorozi ne postoje.

Interpretacija:

Koncept jednoroga nije instanciran/ Klasa jednoroga je prazna ( vidi Beany 2003: 160).

Izlošivši, barem površno, osnovne koncepte koji su utjecali na Russellov rad, možemo krenuti

na On denoting i način na koji se Russell osvrće na Meinongove i Fregeove probleme te

rješenje koje nudi.

ON DENOTING5

2 Navedeni primjer odnosi se na postojeće, te je prema ovoj teoriji plauzibilno govoriti o denotaciji.3 Poznat koristim neutralno, a ne kao oznaku toga da objekt postoji direktno u našem iskustvu.4 Misli se na informativnu vrijednost idempotencije; a=a se u terminima razgovora čini besmislenim iznositi.5 Pišući ovaj rad koristila sam dvije verzije teksta, te će za primjere biti upotrjebljena engleska verzija, dok bi ostatak teksta bio korišten iz hrvatske verzije. Molim da se uzme u obzir kako termini hrvatskoga prijevoda nisu uvijek usklađeni s analitičkom terminološkom tradicijom, ali ću ih u nedostatku poznavanja adekvatnijih, ipak

On denoting je članak od svega desetak stranica, strukturalno ostvaren potpuno analitički, te

možemo reći kako se sastoji od detektiranja problema, iznošenja hipoteze, načina na koji su se

prethodnici s problemom obračunavali i analizom istih, te pokušaja rješavanja problema

implementacijom iznesenog u hipotezi.

Russell u početku teksta iznosi primjere denotirajućih izraza ( neki čovjek, neki ljudi, bilo koji

čovjek, svaki čovjek, svi ljudi, sadašnji kralj Engleske, sadašnji kralj Francuske, središte mase

sunčevog sustava u prvom trenutku dvadesetog stoljeća, obrtaj Zemlje oko Sunca, obrtaj

Sunca oko Zemlje ( Russell 1994: 1)), te ih grupira u tri skupine:

l) izraz može biti označavajući, ali da ništa ne označava; kao npr. 'sadašnji kralj Francuske'.

2) izraz može označavati jedan točno odredjeni objekt; kao npr. 'sadašnji kralj Engleske', koji

označava jednog točno odreðenog čovjeka.

3) izraz može označavati neodreðeno; kao što npr. 'neki čovjek' ne označava mnogo ljudi, već

nekog neodreðenog čovjeka ( Russell 1994: 1).

Bitno je naznačiti kako je od početka jasno kako je ono čime ovi oblici označavaju njihova

forma ( vidi Russell 1994: 1).

Sljedeće što Russell navodi njegova je distinkcija između deskriptivnog znanja i uvida:

uvidom zahvaćamo one objekte koji pripadaju našem zoru, oni su nam iskustveno dostupni.

Deskriptivno je znanje dobiveno putem označavajućih izraza ( vidi Russell 1994: 2).

Metodologija koju Russell koristi modificira Fregeov način označavanja koji se odnosi na

neispunjene koncepte, te je opći oblik propozicije 'C(x)', pri čemu je 'x' varijabla koja je

neodređena, dok je C zapravo koncept unutar kojeg se varijabla pojavljuje.

Izrazi kao što su Svi, Nijedan i Neki koji su u Aristotelovskoj logici bili smatrani odnosom

subjekta i predikata ( Svi S su P- SaP), a kasnije izraženi kvantifikatorima , ovdje su

preformulirani:

C(svi) – 'C(x) je uvijek istinit'

C(nijedan) -''C(x) je uvijek lažan' je istinit'

C(neki)- 'Lažno je da je 'C(x) je uvijek lažan' je uvijek istinit' ( vidi Russell 1994: 3).

Na taj su način izrazi oslobođeni različitih oznaka za kvantifikatore i svedeni na jedan

temeljni oblik forme 'C(x) je uvijek istinit' koji pokazuje kako nisu u pitanju zasebne

kategorije, već samo moguće varijante u kojima se osnovni oblik pojavljuje, smisao je dakle,

ovisan o propoziciji unutar koje se pojavljuje, odnosno, smisao je nedeterminiran do onog

morati koristiti.

trenutka u kojem propozicija biva ostvarena kao govorni čin, što nas dovodi do pojma

propozicijske funkcije.

Problematičnija skupina izraza ona je koja u sebi sadrži onaj, ona, ono ( određeni izrazi,

engleski the). Kako bi izrazio jedinstvenost obično izraženu s the, Russell tvrdnju koja the

sadrži preformulira u dvije tvrdnje koje označavaju a) odnos, b) to kako je x to što je samo u

tom odnosu.

Primjer koji koristi Russell:

'the father of Charles II was executed'

Prelazi u :

Korak 1- 'the father of Charles II' se pretvara u 'x je začeo Karla II' i ako je 'y začeo Karla II,

onda je y identičan x-u'.

Korak2

Propozicija koju dobivamo jest:

C(otac Karla II)- 'Nije uvijek lažno za x da ako je x začeo Karla II i ako je x pogubljen i ''ako

je y začeo Karla II'. , onda je identičan x-u'' je uvijek istinito za y'.

Russell smatra kako je ovim postupkom redukcije denotirajućih izraza u propozicijama koje

te izraze ne sadrže uspio riještiti problematiku do koje dovodi pojava denotirajućih izraza.

Russell se sada osvrće na Meinongovu i Fregeovu teoriju; Meinongovu proglašava

nekonzistentnom smatrajući kako krši zakon isključenja trećega dajući nepostojećim

entitetima status bivajućih i nebivajućih.

Problem u Fregeovoj teoriji nalazi u tome što njegovo rješenje za istinosnu vrijednost

propozicija koje sadrže nepostojeće objekte (koncept je neispunjen) smatra artificijelnim.

Russell problem nepostojećih entiteta svojoj teorijom rješava formulirajući ih u propozicije

kojima se tvrdi da je svaka tvrdnja koja ih sadrži lažna, bez da im postulira neki poseban

ontološki status pa tako tvrdnja 'Jednorozi ne postoje' ili 'Nijedan Jednorog nije' biva

preformulirana u ''C(x) je lažan' je uvijek istinit'.

Problem Georga IV. i njegovo znanje o piscu Waverlya sada je riješeno razlaganjem tvrdnje

na isti način na koji je to učinjeno s tvrdnjom 'Otac Charlesa II je pogubljen'.

Ono što o ovako skiciranovoj Russellovoj teoriji možemo reći jest da je u pitanju: a)

izbjegavanje Meinongove metafizike bez da se odbaci monizam, b) prigovor Fregeovom

semantičkom dualizmu, c) ograničenje referencijalizma i d)razvitak semantike neovisne o

objektima i to zato što: a) nije potrebno tražiti opravdavajuću podlogu za ontološki status

nepostojećih objekata, b) je odbačena distinkcija smisao-referencija, c) teorija izbjegava to da

svaki spomenuti objekt mora imati svog referenta u svijetu, a ipak zadržava mogućnost

analize rečenica koje nemaju svog referenta, i d) zato što nije pretpostavljeno kako je objekt

sadržan u propoziciji već se radi o propozicijskoj funkciji koja je u tom smislu

nedeterminirana.

Izvori:

1.Russell, Bertrand On Denoting (1905) u Mind, vol. 13, New York

2. Russell Bertrand O označavanju (1994) u Čemu, No. 1

Literatura:

1. Zalta, E. Descriptions(2005)

http://plato.stanford.edu/archives/sum2005/entries/descriptions/#3.1

2. Irvine Bertrand Russell (2010)

http://plato.stanford.edu/entries/russell/#RWL

3. Zalta Gottlob Frege (2008)

http://plato.stanford.edu/entries/frege/#FreTheSenDen

4. Marek Alexius Meinong (2008)

http://plato.stanford.edu/entries/meinong/#BeiObjRusVerMei

5. Beany Russell and Frege (2003) u The Cambridge Companion to Bertrand Russell ed.

Griffin, New York, Cambridge University Press