Sadržaj - inicijativa · 2012. 1. 29. · korist zajedničkih rješenja U Dossieru se bavimo budućnošću, koja je ustvari već počela. Riječ je o pet ... pesimizma u širim slojevima

Sadržaj

Pismo Urednika ..................................................................................... 3

U FOKUSUEksplozivni miraz nove vladePiše dr. Žarko Primorac ............................................................................ 5Tri stupa gospodarske politikePiše Tomislav Cerovec .............................................................................. 12Nestaje li Hrvatska?Piše Ante Gavranović ............................................................................. 19Stare i nove seobePriredio Drago Kojić ................................................................................ 30Navozi – subvencijska bačva bez dnaPiše Reinhard Wessel ............................................................................... 38

TRENDOVIŠto tišti Ameriku?Priredio prof. dr. Uroš Dujšin ................................................................. 45

perspektiveNOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

siječanj 2012. godina 2, broj 1

ZAGREBAČKAINICIJATIVA

2 perspektive

Retuširanje vlastita portretaPiše Mario Ribar .................................................................................... 50Nedjelotvorni email? .......................................................................... 52Bezgranična maštovitost podmićivača .......................................... 55Kultura ozakonjenog lihvarstvaPriredio Drago Kojić ............................................................................... 61

DOSSIERPet ključnih trendovaPriredio prof. dr. Uroš Dujšin ................................................................. 63

REFLEKTORBosna i Hercegovina i hrvatsko pitanjePiše dr. Žarko Primorac .......................................................................... 83Povratak povjerenja – temelj oporavkaPiše Ante Gavranović .............................................................................. 91

IMPULSIReforme – osnovni izazov hrvatske ekonomijePiše prof. dr. Mladen Vedriš ................................................................... 97Diplome za nepostojeća zanimanjaPiše dr. Mira Lenardić ......................................................................... 109

NOVE KNJIGEOptimizmom protiv izazova ......................................................... 119Socijalna država potkopava svoje demografske temelje ......... 122

INDIKATORINova ekonomska podjela svijeta .................................................. 125

3broj 1 :: siječanj 2012.

Pismo Urednika

Izazovi i zablude

Hrvatska je od 1961. do 1991. imala pozitivan prirodni prirast i povoljan migracijski saldo. Popis stanovništva 2001. pokazao je, međutim, da se broj stanovnika u proteklih 40 godina održao na istoj razini, da bi posljednji popis pokazao jasan trend prirodne depopulacije. To je jedna od tema kojom se u ovom broju intenzivnije bavimo smatrajući da je stvorena demografska neravnoteža s ozbiljnim posljedicama na sva buduća ekonomska i socijalna kretanja u hrvatskom društvu. Regresivna populacijska kretanja, naime, otežavaju i ekonomski rast, osobito na područjima posebne društvene skrbi. S jedne strane zamjetno se smanjuje udio mladih uz istodobno snažan trend starenja stanovništva. Bez jasne demografske, ali i useljeničke politike, kao i promijenjene politike prema dijaspori Hrvatskoj zaista prijeti demografski kolaps.

Hrvatska se očito mora ubrzano okrenuti prema stvarnom provođenju strukturnih prilagodbi, ne samo zbog ulaska u EU, već zbog vlastite sposobnosti da se nosi s povećanim izazovima 21. stoljeća. U tom pogledu važno je osloboditi se nekih trajnih zabluda ekonomske politike i novim pristupom otvoriti manevarski prostor za novu paradigmu hrvatske ekonomske misli i politike.

Hrvatska nije usamljeni otok, pa su odnosi sa susjednim zemljama očito vrlo važan element stabilnosti i mogućeg razvoja. Tu su posebno značajni odnosi s Bosnom i Hercegovinom, prije svega stoga što hrvatski živalj čini treći ravnopravan entitet u toj državi, gdje je poremećena nacionalna ravnoteža. Budućnost BiH uvelike ovisi o mudrosti političkih elita da prevladaju svoje egotripove i parcijalne interese - u korist zajedničkih rješenja

U Dossieru se bavimo budućnošću, koja je ustvari već počela. Riječ je o pet megatrendova koji će bitno utjecati na tijekove privrednih kretanja u narednim desetljećima, ali i na socijalne strukture koje dobivaju nove okvire. Kao dopuna tim razmišljanjima donosimo i neke trendove koji tište najveću ekonomiju svijeta, SAD, što svakako baca potpuno novo svjetlo na sva buduća gospodarska i društvena kretanja ne samo u toj zemlji već u cijelom svijetu. Postavlja se temeljno pitanje: može li se zaustaviti bujanje krize povjerenja prema političarima i neprimjerenog

4 perspektive

Pismo Urednika

pesimizma u širim slojevima stanovništva. Upravo kriza povjerenja postaje opća pojava koja se javlja na gotovo svim područjima ljudske aktivnosti.

Krilatica „više-brže – dalje“ prestaje na neki način biti pokretačka snaga suvremenih razvijenih društava. Napredak se, to pokazuju i spomenuti megatrendovi, više javlja kao prijetnja i opasnost, što na određeni način dovodi u pitanje cijelu filozofiju dosadašnjih nastojanja za napretkom. Daljnji napredak dovodi u pitanje sigurnost, strah od gubitka identiteta i ukupno otuđivanje u društvu. Ali, dovodi i do daljnje negativne polarizacije. Ukratko, svaki korak prema daljnjem napretku vezan je uz potreban društveni konsenzus, a on je moguć samo kroz jasan i trajan društveni dijalog.

Koje društvene vrijednosti zapravo i tražimo? Djelomično na to pitanje odgovaramo prikazom knjiga „Što poslije kapitalizma?“ i „Optimizmom protiv izazova“.

Konačno, donosimo podatke o novoj ekonomskoj podjeli svijeta u kojoj zemlje BRIC-a i TIMBI imaju sve dominantniju ulogu. Do 2020. među prvih šest najjačih ekonomija svijeta čak su četiri mjesta osigurana za Kinu, Rusiju, Brazil i Indiju. Bi li se pred deset godina kladili na ovakav ishod?


Godina konsolidacije

Eksplozivni miraz nove vlade

Pobjednička koalicija ponudila je niz programa i nekoliko važnih ekonomskih mjera, posebno u oblasti porezne politike. Prerano je za ocjenu, ali ekonomski oporavak zemlje morao bi se sastojati iz interventnih mjera i dugoročnog programa stabilizacije i razvitka

Piše: dr. Žarko Primorac

Krajem svake kalendarske godine uobičajeno se sumira što je ostvareno u godini koja ističe i prave procjene što donosi nastupajuća godina. Taj mali test je, u našem slučaju, zanimljiviji jer se ’preklopila’ promjena vladajuće garniture s istekom 2011. i početkom nove godine. Preklapanje kalendara i promjene u vladinim uredima omogućit će jasan uvid u to što odlazeća politička ekipa ostavlja novoj, a uskoro što je nova vlast ostvarila na planu ekonomskog razvoja zemlje.

Protekla godina je još jednom potvrdila da je Hrvatska najmanje uspješna ekonomija među tranzicijskim zemljama, onima koje su postale članice Europske unije. U prilog takvog zaključka mogle bi se upotrijebiti različite brojke. Ipak, kao agregatni pokazatelj uspješnosti neke ekonomije najčešće se koristi stopa rasta bruto društvenog proizvoda /BDP-a/. Prema podacima

U fokusu

U fokusu

6 perspektive

Svjetske banke /Regular Economic Report, Croatia Supplement/, hrvatski BDP je porastao u 2011. godini 0,5%, a prosječna stopa rasta u 10 tranzicijskih članica EU iznosi čitavih 3%. Među njima su najizrazitiji ekonomski rast ostvarile Estonija od 7,6%, Litva 5,8% i Poljska 4% porasta bruto domaćeg proizvoda. Ne samo da ni jedna druga zemlja nije rasla po tako niskoj stopi kao Hrvatska, nego je i /prema istom pokazatelju/, najbliža Slovenija rasla po godišnjoj stopi od 1,3%, dakle gotovo trostruko intenzivnije.

Zabrinjavajući pokazateljiAko se dinamika privrednog rasta u istom krugu zemalja promatra u dugoročnijoj perspektivi brojke opet nisu povoljne za Hrvatsku: prema podacima EBRD-a /Transition Report 2011/ kumulativni BDP u 2011. godini /ako baznu 1989. označimo sa 100/, iznosio je u Hrvatskoj oko 104, Estoniji 138, Bugarskoj 106, Mađarskoj 126, Rumunjskoj 118, Sloveniji 168 i Poljskoj 194. Pokazatelj visine realnog BDP-a po navedenim zemljama je još više ’odskakao’ u odnosu na hrvatski, ali je posljednja kriza dovela do znatne korekcije stope rasta u nekim zemljama, posebno na Baltiku. Čak i periferne zemlje u odnosu na Europsku uniju, kao naši balkanski susjedi i neke druge, pokazuju dinamičniji ekonomski rast. Posebno prednjači Turska, koja je glavni motor razvoja čitave regije.

Ni drugi pokazatelji stanja hrvatske ekonomije na kraju protekle godine nisu povoljni. Posebno su zabrinjavajući podaci o inozemnoj zaduženosti zemlje, koja iznosi oko 102% BDP-a, zatim javni dug, koji je, zajedno s državnim garancijama, dosegnuo oko 60% BDP-a. Među nepovoljne pokazatelje treba svakako spomenuti nezaposlenost s više od 300 tisuća registriranih nezaposlenih osoba. Zabrinjavajuće je što je nezaposlenost visoko izražena u grupi mladih ljudi /od 24. do 29. godina starosti/ i iznosi oko 34%. Nadalje, robni izvoz je svake godine sve slabiji i, s oko 20% udjela u BDP-u, svrstava Hrvatsku na posljednje mjesto u krugu spomenutih tranzicijskih zemalja.

Konkurentnost Hrvatske konstantno se smanjuje, pa je u prošlogodišnjem rangiranju, koje provodi Svjetski ekonomski forum iz Davosa, pozicija naše zemlje niža, na tablici globalne konkurentnosti, za oko dvadesetak mjesta u odnosu na ranija razdoblja. Tehnološka struktura robnog izvoza je daleko slabija nego prije tridesetak godina, što je posljedica osiromašivanja industrijske strukture zemlje, snižavanja ulaganja u inovacije i istraživanje i, naravno, smanjivanja investicija u opremu, procese i kadrove. U prilog toj tvrdnji stoje podaci da su investicije u privredi, u 2010. godini, niže za 42% u odnosu na predkrizno razdoblje.



Kumulativni izraz neskladaMoglo bi se nabrojati još mnogo pokazatelja nezavidne ekonomske situacije koju nasljeđuje nova koalicijska vlast. Kumulativni izraz svih nesklada najizrazitije se očituje prema nivou zaduženosti zemlje poduzeća i stanovništva. Već je spomenuto da je ukupni vanjski dug premašio bruto društveni proizvod. Otplate vanjskih kredita i kamate postale su veliko opterećenje za javne financije. Plaćanja inozemstvu po osnovama kamata, dividendi i drugih redovitih transfera već odnose oko 3% bruto društvenog proizvoda. Treba tome dodati da će se i ove godine ostvariti deficit državnog proračuna od oko 6% BDP-a, što znači minus oko dvadesetak milijardi kuna ili 3 milijarde eura. I za taj iznos se treba zadužiti u zemlji ili inozemstvu.

Nelikvidnost u privredi iznosi oko 4o milijardi kuna. Treba istaknuti da ta brojka sadržava samo registriranu nelikvidnost, dakle onu koja je evidentirana u bankama kao neplaćeni računi države ili poduzeća. Stvarna nelikvidnost je daleko viša, jer su registrirane ogromne financijske dubioze, stvorene obveze, neplaćeni računi u državnim i paradržavnim institucijama i sektoru javnih poduzeća pa i u privatnom sektoru. U ovom sklopu posebno treba skrenuti pozornost na sektor velikih infrastrukturnih poduzeća /brodogradnja, željeznice, ceste, vode i druga/, koja još uvijek upravljaju velikim dijelom društvenog kapitala, a u njima se gomilaju gubici, prezaposlenost, korupcija i opća anarhija. Prema nekim procjenama /Forum, 05.01. 2012/ javni sektor ima ukupne registrirane obveze preko 100 milijardi kuna, godišnje napravi preko 5 milijardi kuna gubitaka i ima oko 15.000 viška zaposlenih.

Privid realnog tečajaHrvatska ekonomija se /službeno/ smatra stabilnom, barem kada su u pitanju unutrašnje cijene, odnosno visina inflacije. I to je vrlo diskutabilno područje. Unutrašnja stabilnost u našoj ekonomiji /mjerena općim indeksom maloprodajnih cijena - CPI/ održava se putem fiksiranja deviznog tečaja, kao osnovnog sidra. Godinama održavamo ’stabilan’ devizni tečaj intervencijama HNB-a iz deviznih rezervi koje su formirane otkupom deviza, a koje su država i poduzeća, uglavnom, stekli zaduživanjem u inozemstvu. Ako se želi dublje analizirati unutrašnju stabilnost treba izračunati koliko puta su porasle cijene energije, goriva, komunalnih usluga, prijevoza, hrane i drugih roba na domaćem tržištu od vremena kada je devizni tečaj fiksiran /’stabilan’/. Neće trebati puno napora da se shvati da je u pitanju ogromna disproporcija između ’stabilnog’ deviznog tečaja i stvarnog visokog porasta unutrašnjih cijena, plaća i drugih troškova. Ovaj nesklad, odnosno privid

U fokusu

8 perspektive

da održavamo realan devizni tečaj u uvjetima rasta unutrašnjih proizvodnih inputa jako je štetio konkurentnosti hrvatskog izvoza i slabljenju industrijskog potencijala zemlje. Nadalje, latentna inflacija skrivena je ogromnim gubicima u poduzećima, neplaćenim računima, nerentabilnim zalihama, neefikasnim investicijama, izgubljenoj industrijskoj strukturi, nerentabilnom izvozu i mnogo čemu drugome. Iz takve analize bi trebalo izvući zaključke o unutrašnjoj stabilnosti i politici deviznog tečaja.

Uz sve spomenuto, hrvatska privreda je u recesiji. Negativne stope rasta ostvarene su u nekoliko posljednjih godina. Procjene stope rasta hrvatskog BDP-a za ovu godinu su različite: Svjetska banka očekuje rast našeg BDP-a od 0,5%, neki analitičari očekuju negativnu stopu rasta /čak i do – 2% BDP-a/, dok oni najoptimističniji govore o mogućem rastu od oko 1% BDP-a.

Prelijevanje depresijeSvemu spomenutom treba dodati opasnost od snižavanja kreditnog rejtinga zemlje /sadašnji je BBB – s negativnim izgledima/, čime bi hrvatske državne obveznice potonule u spekulativni rang. U tom negativnom scenariju, mogućnost zaduživanja na međunarodnom financijskom tržištu bila bi veoma otežana, a troškovi financiranja zaduživanja bi jako porasli.

Ne bi trebalo propustiti da se svemu navedenom doda i nepovoljno stanje u širem okruženju naše zemlje, posebno u Europskoj uniji i njenom vitalnom dijelu Euro zoni. Kao što je opće poznato, Hrvatska ostvaruje preko 65% vanjsko ekonomske razmjene /izvoza i uvoza/ s članicama Europske unije, preko ¾ ukupnih inozemnih ulaganja porijeklom je iz EU članica i preko 91% vlasništva u našim bankama drže banke matice sa sjedištem u zemljama Europske unije. Nema sumnje da će se putem ovih transakcijskih kanala europska depresija prelijevati i u našu zemlju u smislu smanjivanja mogućnosti za izvoz naših roba, smanjivanja direktnih inozemnih ulaganja i naravno otežanog i skupljeg financiranja. Najnovije procjene govore da će se europska depresija, pored još nekih, najviše odraziti na našu zemlju, ponajviše zbog izrazito slabog izvoznog sektora, odnosno visoke inozemne zaduženosti.

Vjerojatno bi se ovako sumornoj slici stanja hrvatske ekonomije moglo još štošta dodati. Ako bi pokušali odgovoriti zašto je to tako, zašto je Hrvatska, kao jedna ekonomski dobro pozicionirana zemlja s veoma dobrim prirodnim i drugim potencijalima, došla u ovako nezavidno stanje trebalo bi napraviti „review“ ekonomske politike u zadnjih dvadesetak godina. Naravno da su, pored ekonomske politike kao svjesnog djelovanja i upravljanja ekonomskim sustavom i procesima, na položaj Hrvatske djelovali i neki egzogeni faktori.



Međutim, utjecaj vanjskih faktora je daleko manje važan; osnovni problem ove zemlje je model upravljanja ekonomskim /i drugim/ procesima. Ali, to je tema za sebe!

Sustavni zahvati za privlačenje investicijaOsnovno je pitanje sada pred novom vladom, ali i pred svima nama, kako savladati tekuće teškoće i kako osigurati dugoročno stabilniji i uspješniji ekonomski razvoj. Pobjednička koalicija ponudila je Program 21, s popisom velikog broja programa i mjera koje namjerava provesti. Uz to, u prvim danima mandata već je najavila nekoliko značajnijih novih mjera, posebno u oblasti porezne politike. Vrlo je rano upuštati se u ocjenu tih mjera, budući da je to rani početak realiziranja puno ambicioznijeg programa.

Program ekonomskog oporavka Hrvatske morao bi se sastojati od dva dijela: prvi bi predstavljao interventne mjere, a trebalo bi ih provesti u 2012. godini i, drugi, koji bi predstavljao dugoročni program stabilizacije i razvoja, a vremenski ga treba tempirati za narednih nekoliko godina, odnosno do 2020. godine.

U ovoj godini uvjetno nazvanom godinom konsolidacije, treba ’spasiti, što se spasiti može’. Otvoreno je mnogo frontova koje bi trebalo sanirati: donijeti državni budžet u kome treba smanjiti deficit za barem 1,5 – 2 postotna poena /oko 7-8 milijardi kuna/; smanjiti nelikvidnost u privredi; riješiti neke dugoročne boljke u javnom sektoru /brodogradnja, restruktruiranje dugogodišnjih gubitaša – željeznice i drugi/; osigurati redovnu otplatu inozemnih obveza; očuvati kreditni rejting zemlje; konačno početi provoditi dugo godina najavljivane reforme javne uprave, mirovinskog sustava, poreznog sustava, sustava subvencija i mnogo drugog.

Uz sve to, nužno je započeti i poticati neke pozitivne procese u privredi da bi se osigurao minimalni privredni rast i zaustavio trend rasta nezaposlenosti. Za ovaj drugi, poticajni dio nužno je provesti ozbiljne sistemske zahvate da bi se privukle inozemne investicije, započeli pozitivni procesi investiranja domaćih subjekata u privredi, ohrabrilo banke i druge investitore da više ulažu i mnogo, mnogo, drugih mjera i poteza.

Sve spomenuto treba provoditi u uvjetima ogromnih pritisaka iz ekonomske, socijalne i političke sfere: da se čim prije ostvare pozitivni rezultati, da se osigura minimalan rast standarda, da se ne povećava oporezivanje, da se ne pogorša socijalni položaj ugroženih, pa i onih do sada povlaštenih. Razumljivo, da će sve globalno spomenuto izazivati mnogo napora, ali i otpora pa će prvi potezi nove vlasti nailaziti na velike teškoće. Promjena

U fokusu

10 perspektive

na bolje, makar i minimalna, ne može se ostvariti ako se ne provedu neke nepopularne mjere i ne poremeti položaj nekih socijalnih grupa, posebno onih povlaštenih, koje su, po pravilu, najgrlatije u otporu prema promjenama.

Strategija 2020.Drugi dio programa odnosi se na dugoročniji pristup, koji bi se trebao sastojati od dubljih reformi sustava kao cjeline. Jednostavno bi trebalo govoriti o Strategiji Hrvatska 2020., po uzoru na Strategiju Europa 2020. Naime, kako Hrvatska ulazi u Europsku uniju iduće godine otvara se mogućnost da se, u stabilnijim uvjetima i uz podršku Europske unije i međunarodnih financijskih institucija, usvoji dugoročno stabilan razvojni model.

Strategija Hrvatska 2020. morala bi uključivati više globalnih programa sa ciljem da se dugoročno stabilizira ekonomski razvoj; realizira proizvodno-izvozni razvojni model, umjesto dosadašnjeg trgovačko – uvoznog; osigura porast zaposlenosti, životnog standarda i socijalne sigurnosti građana. U tom pogledu, specifičniji ciljevi Strategije ekonomskog razvoja do 2020. godine, mogli bi biti:

• uspostaviti razvojni model temeljen na proizvodnji i izvozu /robe i usluga/ i racionalnoj upotrebi prirodnih izvora, posebno energije,

• usvojiti dugoročni program razvoja poduzetništva i reindustrijalizacije zemlje, jačanja konkurentnosti i modernizacije ekonomske strukture,

• osigurati povećanje zaposlenosti na najmanje 68-70% populacije između 20. i 64. godine starosti,

• utvrditi programe razvoja ljudskih potencijala, povećanja broja fakultetskih obrazovanih ljudi, posebno u prirodnim znanostima i tehnologiji,

• povećati ulaganje u znanje, istraživačko razvojni rad i tehnologije na najmanje 2% BDP-a u 2015. i 3% u 2020. godini,

• utvrditi program razduživanja zemlje: države, poduzeća i stanovništva,• provesti sve potrebne reforme u zemlji, posebno teritorijalne organizacije,

javne uprave, mirovinskog sustava i druge.

Saniranje otvorenih problemaUz spomenute ekonomske programe /a obuhvaćeni su oni najvažniji, globalni/, naravno da se trebaju planirati i razvijati socijalni programi, posebno oni koji vode u pravcu redukcije siromaštva, smanjivanja socijalnih razlika i veće



uključenosti svih društvenih slojeva u odgovornosti za sudbinu zemlje. Nije potrebno napominjati da se sve navedeno može odvijati u uvjetima daljnjeg razvoja političkog sustava, jačanja demokracije i unapređivanja pravnog sustava, jačanja zakonitosti i suzbijanja svakog oblika korupcije.

Da bi se pripremila solidna Strategija Hrvatska 2020. treba organizirati /ili osposobiti postojeću/ državnu razvojnu instituciju i osigurati suradnju najboljih hrvatskih eksperata iz raznih oblasti. Strategija se može pripremiti u tijeku 2012. godine, usvojiti konsensusom u hrvatskom Saboru, a zatim prezentirati relevantnim inozemnim institucijama. Moramo poći od realnosti da se naša dugoročna razvojna strategija može realizirati samo uz podršku relevantnih međunarodnih faktora, Europske komisije prije svih. Ona će, treba se nadati, biti zainteresirana da nova članica ulazi u zajednicu s jasnim programom i definiranim ciljevima. Strategija treba biti posebno podržana od strane međunarodnih financijskih institucija, čija će aktivna suradnja biti izrazito važna kada se radi o programu financiranja ekonomskog razvoja i politici razduživanja zemlje.

S obzirom na ukupno stanje hrvatske ekonomije, 2012. bi trebala biti godina konsolidacije. U toj godini treba, planerski rečeno, provesti saniranje većine sada otvorenih problema, koji prijete razvoju zemlje, stabilnosti i socijalnom miru. Pored toga, istovremeno treba pripremiti Strategiju Hrvatska 2020., koja će se realizirati u godinama koje slijede, što znači nakon uključivanja u Europsku uniju. To će biti vrijeme velikih reformi, krupnih razvojnih zahvata, dugoročnije konsolidacije pojedinih sektora, reindustrijalizacije zemlje i svakojake modernizacije, a sve sa ciljem da se Hrvatska u 2020. godini priključi grupi najrazvijenijih tranzicijskih zemalja, kojima prirodno pripada. Ona je i ranije spadala u tu grupu zemalja, čak i prednjačila pred njima u mnogim aspektima, ali je prvenstveno zbog neadekvatne ekonomske politike /ali i nekih egzogenih uzroka/ izgubila razvojni zamah i našla se na začelju ljestvice.

12 perspektive

Očekivanja

Tri stupa gospodarske politike

Hrvatski građani s nestrpljenjem očekuju poteze pobjedničke koalicije koja nema vremena za polagano eksperimentiranje nego mora reagirati brzo, ali ne smije brzopleto

Piše: Tomislav Cerovec

Veliki problemi i velika očekivanja. To bi bio najkraći opis stanja u kojem se Hrvatska trenutačno nalazi. Ali, naravno, sve je puno složenije od toga šturog opisa. Već godinama je stanje u domaćem gospodarstvu ozbiljno. U vrijeme rasta, temeljenog uglavnom na potrošnji i državnim investicijama, problemi su se uglavnom gurali pod tepih, a nije se učinilo gotovo ništa na razvoju. Danas plaćamo danak takvom ponašanju.

Globalna kriza samo je razotkrila sve slabosti i promašaje te krive smjerove, koji su se vodili u 20 godina ekonomske politike. Ponekad zvučimo kao papige, ali teško je ne spomenuti da još nismo dosegnuli razinu predratne industrijske proizvodnje. Međutim, samo na robni deficit u posljednjih 20-ak godina potrošili smo nekoliko državnih proračuna, usputno stvorili vojsku od 300 tisuća nezaposlenih, od milijun i 200 tisuća umirovljenika i golemi vanjski dug, na koji godišnje plaćamo više od 7 milijardi kuna kamata. Pri tome nismo stvorili temelje od čega bi krenuo razvoj, a da o nekom prepoznatljivom, novom globalnom proizvodu i ne govorimo. Dakle, osim što smo živjeli na kredit u tom razdoblju, živjeli smo i na staroj slavi vremena kojeg se svi odriču.

Građani ove zemlje su upravo na izborima rekli dosta promašenoj ekonomskoj politici. Žele novi početak i suočavanje s realnošću, premda je zaista teško odrediti što ta realnost i donosi. Ali jedno je sigurno, alternativa i vremena nema puno, pa je manevarski prostor mali, a posla puno. Usput, velika su i očekivanja.



Raskorak najava i prvih potezaNakon puno najava, očekivalo se oštre rezove. Međutim, prema prvim potezima očito je da najavljene mjere neće biti tako sveobuhvatne. Najkonkretnije će biti smanjenje proračuna i dovođenje u red javnih ali i općih financija te smanjenje nelikvidnosti, pa i puno skromniji, od očekivanja, paket poreznih promjena. Premda se još ne zna kakvo je izvršenje proračuna za 2011. godinu, pa i koliko će i tu još eventualnih rupa trebati zakrpati, poznato je da će za ovu godinu proračun biti manji između 5 i 9 milijardi kuna. Doći će nužno do ozbiljnijih unutarnjih preraspodjela u prihodima i rashodima, ali o tome kakve će biti i kojem opsegu ovisit će i ostale mjere.

Puno se očekuje od konkretnih mjera koje bi olakšale teret poduzetnicima, a odnose se na rad, poslovanje i pokretanje nove proizvodnje. U tom smjeru idu i prve najave predsjednika Vlade Zorana Milanovića koji je naglasio kako je „zadatak Vlade pokrenuti zemlju, pokrenuti gospodarski rast i povećati zaposlenost. Cilj ove vlade je pokrenuti zemlju, a u tom cilju ćemo svi ovdje, čiji je to posao i misija, lomiti sve birokratske i druge otpore svim vrstama ulaganja koja mogu rezultirati većim zapošljavanjem, zadovoljstvom ljudi, s više posla i većim prihodima proračuna, koji u ovoj godini moramo sanirati na način koji možda nije najpopularniji i možda nije idealan, ali je nužan“.

Nasljeđe lošije od očekivanoga Prava slika ekonomskog i socijalnog stanja zemlje još nije potpuno jasna smatra potpredsjednik Vlade Branko Grčić. Početni parametri od kojih se kreće u novi ciklus privređivanja lošiji su nego što se očekivalo. Ukupan deficit opće konsolidirane države, koja osim državnog proračuna uključuje i lokalnu samoupravu i izvanproračunske fondove, u 2011. godini mogao bi premašiti 20 milijardi kuna, što stvara značajnu obvezu u smislu servisiranja tog deficita i brzorastućeg javnog duga kao posljedicu tog deficita. Dakle, start nove Vlade obilježava dosta komplicirana situacija kada su javne financije u pitanju i potreba da se u ovoj godini taj deficit nastoji ozbiljno smanjiti. Naime, želja je Vlade da se u iduće dvije do tri godine deficit svede u okvire koje propisuju kriteriji iz Maastrichta.

„Radit ćemo na promjenama i na rashodovnoj i na prihodovnoj strani proračuna, jer znamo, a i poruke koje dobivamo od financijskih institucija i HNB-a potvrđuju, da već ove godine moramo krenuti prema smanjenju deficita, a to u ovom trenutku treba biti u vrijednosti 1-1,5 posto BDP-a“ ističe Grčić. „To je jasna poruka da Vlada misli ozbiljno i da će se ponašati odgovorno, da nastoji smanjiti potrošnju i uskladiti je sa stvarnim mogućnostima. Najvažnije

U fokusu

14 perspektive

je da takav plan rezanja deficita u idućih nekoliko godina treba znatnije stabilizirati ukupnu financijsku sliku Hrvatske, što je posebno važno za jačanje gospodarstva. Do sada se događalo da je država uzimala većinu slobodnog novca na tržištu, pa je tvrtkama i građanima kapital bio teže dostupan i onda nema daljnjeg impulsa potrošnji te, što je najvažnije, investicijama. Što je veći deficit i potražnja države za financiranjem takvog deficita, cijena novca raste“.

Financijska konsolidacija od presudne važnostiProfesor ekonomske politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu Mladen Vedriš smatra da je financijska konsolidacija države presudno važna zbog dva faktora; prvi – jer ovakav trend zaduživanja nije održiv i vrlo će se teško naći doma ili u inozemstvu nekoga tko je spreman posuditi još novca, ako ne vjeruje da ste ovladali vlastitim financijama i da ćete to jednog dana moći vratiti. Naime, godišnje smo se zaduživali 2-2,5 puta brže nego što nam je prosječno rastao BDP i takav trend ima svoj početak, ali i kraj. Drugo je ključno pitanje što i kako učiniti da uz fiskalnu konsolidaciju potaknemo proizvodnju i stvaranje većeg „kolača“.

„Jedino se iz većeg „kolača“ može namiriti veće porezno opterećenje. Važno je znati da možemo i u trenutačnim složenim globalnim okolnostima i uvjetima europske recesije, ako postanemo i sami bolji, agresivniji i konkurentniji, privući dodatne investicije, pokrenuti veću proizvodnju i zaposliti ljude. Svaki novi zaposlenik je dragocjen, jer s jedne strane, bez njih nema socijalnih transfera, a s druge strane produktivan rad koji stvara dodatnu vrijednost, stvara i širu poreznu osnovicu od koje se porezni prihodi mogu prikupiti“ – ističe Vedriš. „Moramo vidjeti koliki je fiskalni kapacitet, tj. koliko možemo prikupiti sredstava, a da to grubo ne naruši konkurentnost našeg gospodarstva u odnosu na najveće konkurente. U razdoblju konjunkture od 2005. do 2008. godine troškovi rada su porasli 15 posto više nego u državama koje proizvode ili izvoze slične proizvode. Prema tome, samo po osnovi bruto troškova rada skuplji smo od naše konkurencije, a na to se može odgovoriti samo na dva načina. Jedan je da se usredotočimo na proizvodnju proizvoda više dodane vrijednosti i kvalitetnije proizvode, što nije jednostavno, ili da se takav nedostatak kompenzira nekom drugom mjerom. Pri tome je važno da se reforme ne smiju odnositi samo na uređivanje odnosa u javnom sektoru. Proračun nije samo mjesto iz kojeg se uzimaju novci, nego je eklatantan ekonomski instrument koji potiče ostvarenje ciljeva koje smo zacrtali. Važno je iz njega iščitavati filozofiju kojim putem želimo krenuti te što i na koji način želimo poduprijeti i što je ključno. To je važan alat tih ukupnih promjena“.



Podrška onima koji stvaraju dodanu vrijednostMora se otvoreno reći da jedan tip izdataka u proračunu već godinama drastično raste, pa se primjerice broj umirovljenika svake godine povećava za 1-1,5 posto, što je znatno više nego povećanje zaposlenosti. Sve to povećava deficit i vanjsko zaduživanje, što stvara iz godine u godinu i znatno veće kamate koje moramo platiti. Prema tome, Vlada se mora koncentrirati na područja u kojima može pomoći onima koji imaju potencijal stvaranja nove dodane vrijednosti, konkretnim i jasnim mjerama fiskalne i ekonomske politike.

Smanjenje proračunskih rashoda je dobro jer to učvršćuje javne financije i uvjerava vjerovnike da je proračun održiv, smatra profesor katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Drago Jakovčević, ali i upozorava da upravo to smanjuje BDP.

„Ne znam kako će Vlada povećati stope rasta, ali smatram da bi za početak trebalo preokrenuti prioritete i reći da je nama cilj povećanje proizvodnje, smanjivanje uvoza i povećanje izvoza i prema tome usmjeriti svu političku aktivnost“ – ističe Jakovčević. „Poduzetnike u proizvodnji i one koji u proizvodnju žele ulagati treba osloboditi svih poreza, kako bi se postigli efekti, koji se doduše neće vidjeti odmah, ali će biti dugoročni. Ključno je potpuno promijeniti monetarnu politiku, jer bez toga se ništa značajnije neće moći postići“.

Jasno je da se bez usklađene monetarne i fiskalne politike ne može voditi efikasna ukupna ekonomska politika, posebno u uvjetima visoke cijene kapitala i problema financiranja, pa će tu biti velika uloga HNB-a. Od te institucije se očekuje da u kombinaciji s Vladom i drugim financijskim institucijama, prije svega poslovnim bankama, pronađe rješenja kako da se kamatne stope za kreditiranje na domaćem tržištu smanje, neovisno o premiji rizika koja dolazi s inozemnih tržišta kapitala. Konstruktivnom koordinacijom između HNB-a, poslovnih banaka i Vlade puno se toga pozitivnog može učiniti, smatraju u Vladinim krugovima.

Sučeljavanje s realnošću „Rješenja koja bi svi rado prihvatili i pozdravili u situaciji u kojoj se Hrvatska nalazi jednostavno nema“ smatra porezni stručnjak Božidar Jelčić. Govoreći o nužnosti porezne reforme i fiskalnoj konsolidaciji, ističe da „visina poreza nije stvar dobre volje, nego je određena rashodima koji se poreznim prihodima trebaju podmiriti. Proračunski deficit izrazito je visok, potrebno je smanjiti porezno opterećenje poduzetnika i opterećenje rada, a s druge strane treba namiriti proračunski manjak“. Kao izlaz iz te situacije Jelčić vidi tri rješenja.

U fokusu

16 perspektive

Jedno je mogućnost da prodamo još to što je preostalo malo „obiteljskog srebra i zlata“ u najnepovoljnijim okolnostima; druga opcija je povećanje javnog duga, a treća je mogućnost da se proračunski deficit smanji većim porezima. „Jedino rješenje, koje je loše, ali od svih loših i najmanje loše, je povećanje poreza, a porezni oblik koji omogućava da u vrlo kratkom vremenu povećamo prihode je povećanje stope PDV-a. Važno je takvo povećanje PDV-a vremenski ograničiti, ali i kompenzirati negativne učinke njegovog povećanja kroz veće oporezivanje bogatijih građana, a koji se sada oporezuju relativno niskim porezom. Istodobno, nužno je uvesti i neke druge promjene u oporezivanju, kako bi se porezni teret što ravnomjernije rasporedio“.

Promjena parametara politikeSamo porezna i fiskalna politika neće izvući zemlju iz krize. Potpredsjednik Vlade Branko Grčić kaže da Vlada svoju gospodarsku politiku zasniva na tri stupa: fiskalna konsolidacija, reforme (u javnom sektoru, ali i ukupne reforme) koje moraju promijeniti parametre politike, o kojoj će onda ovisiti i fiskalna konsolidacija zemlje i treće su projekti.

„Bez projekata i kompenzacije mogućih negativnih učinaka recesije u Europi na naš BDP, proizvodnju i izvoz, jako ćemo teško moći rješavati fiskalne probleme naše zemlje. Ono što može spasiti Hrvatsku i proračun je kombinacija mjera, a dio mjera ide prema reformama i uštedama, koje se moraju dogoditi na rashodovnoj strani proračuna. Ono što neće biti kroz takav model štednje učinjeno, morat će se riješiti kroz porezne izmjene. Ipak, naše nastojanje će biti da ukupno porezno opterećenje ne bude veće nego do sada, što će biti dosta teško izvedivo“ – napominje Grčić. „To planiramo provesti šireći poreznu bazu, ali uz istovremenu zaštitu najugroženijih slojeva stanovništva, od radnika koji danas primaju minimalne plaće, jer rade u industrijama koje su na pragu rentabilnosti, do umirovljenika, gdje će ipak morati biti napravljene neke korekcije, ali nakon dogovora s njihovim udrugama“.

Kad je riječ o PDV-u Grčić ponavlja da će se uz eventualno povećanje PDV-a uvesti više stopa koje će štititi specifične proizvode i dobra od egzistencijalne važnosti, koji opterećuju najsiromašnije i čine većinu strukture njihove potrošnje. Prema još uvijek neslužbenim i nepotvrđenim informacijama plan je da se uvođenje međustopa veže s ukidanjem nulte stope PDV-a, tj. ulaskom Hrvatske u EU.

Što se reformi tiče nova Vlada će trebati zagristi u tvrdi orah brojnih subvencija i poticaja uvedenih proteklih godina, koje nisu dale gotovo nikakve ili su ispod svakog očekivanja. Tu se najavljuju ozbiljne promjene, ali ne preko



noći. Subvencije neefikasnim sektorima, a radi se o nekoliko milijardi kuna, morat će iz godine u godinu smanjivati uz istodobno povećavanje efikasnosti tih sektora. Promjene će se dogoditi i u području tzv. diskrecijskih transfera, na koje je vrlo često utjecala politika i u tom području će se definirati puno jasniji kriteriji, a kriteriji će biti efekti koje postižu takvi poticaji. Uz sve to, velike promjene prema najavama doživjet će sektor socijale i zdravstva.

„Reforme neće utjecati na one kojima takve potpore zaista trebaju, ali se želi uvesti više reda, racionalnije trošenje novca i, što je najvažnije, puno veću kvalitetu usluga, socijalnih ili zdravstvenih“ tvrdi potpredsjednik Vlade.

Proturječja poreza na imovinuOd svih najavljenih mjera Vlade u široj javnosti najviše je zanimanja potaknula najava promjena u porezu na imovinu. To kompleksno područje, koje izuzetno opterećuje još uvijek većim dijelom nesređene zemljišne knjige i nesređeno vlasništvo nad nekretninama, podiglo je pravu buru reakcija. Osim nesređenosti stanja i vlasništva, velik je problem i procjena vrijednosti nekretnina te određivanje adekvatnog poreznog tereta. Nakon dugogodišnjeg odugovlačenja, sada kad smo konačno na pragu da se to stanje promijeni I uvede red na tom osjetljivom području, zbog mnogobrojnih otvorenih pitanja postoji i realna opasnost da to trenutačno bude neprovedivo.

Ipak, to može i mora biti važan izvor državnog, ali možda još i više prihod lokalnih proračuna. „Porez na imovinu“ je prema riječima premijera Milanovića „važna, ali i delikatna tema, a sada je gotovo sigurno da se neće uvoditi ’preko noći’. To je tema koja se tiče niza materijalnih interesa građana, a s druge strane postoji interes države da se što prije uvede red na tržištu nekretnina te da se porez plaća prema kriteriju vrijednosti imovine“.

„Porez na imovinu nije samo pitanje imovine već i pitanje decentralizacije“ kaže ministar financija Slavko Linić. On treba biti okosnica i osnova financiranja lokalne samouprave, a potom se prema tome mora definirati lokalna samouprava. To će pokazati koje općine imaju mogućnost fiskalnih kapaciteta s novim porezima i mogu se baviti djelatnostima kao što su obrazovanje, zdravstvo, predškolski uzrast, a koje ne i u tom dijelu je važno mijenjati Zakon o lokalnoj samoupravi. Prema tome, nije to samo pitanje sređivanje zemljišnih knjiga, podataka o imovini i vlasništvu, nego i pitanje decentralizacije i vrlo jasnih poruka što je to lokalna samouprava u Hrvatskoj“.

Vremena za mnoge, i te kako potrebne promjene i reforme nema mnogo. One su se trebale provesti u godinama konjunkture. I dok se stvaraju prve konture proračuna kojim će nova Vlada odrediti svoj smjer i ekonomsku

U fokusu

18 perspektive

politiku, nalazimo se u procjepu htijenja i mogućnosti provedbe. Ipak, i u tim uvjetima može se puno toga učiniti, samo je važno zadržati dosljednost u provedbi zacrtanih ciljeva, koja je nedostajala svim dosadašnjim Vladama. No, ponovno smo na neki način na prekretnici i u prilici da se krene novim, zdravijim putom razvoja, a svemu tome pomažu i pozitivna očekivanja i želje da se dosadašnji brojni promašaji zamijene sigurnijim putem i vizijom u bolje sutra.

Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji:

www.inicijativa.com


Demografski kolaps

Nestaje li Hrvatska?

Zašto su broj i struktura stanovništva u Hrvatskoj sve izraženiji ograničavajući faktori privrednog razvoja? Činjenica da imamo neprekinuto relativno visoku stopu nezaposlenosti, ne samo u posljednjih 20 godina, javna je pljuska kreatorima ekonomske politike, koji nisu znali (ili nisu htjeli) stvoriti preduvjete da se taj strukturni problem razriješi. Ako se iz temelja ne izmijeni odnos prema poremećenim demografskim (ne)prilikama nećemo imati potomaka ni budućnosti

Piše: Ante Gavranović

Hrvatska je u mnogočemu vrlo zanimljiva i posebna zemlja. Recimo, broj stanovnika u svijetu stalno, čak rapidno raste; u Hrvatskoj se smanjuje. Nedavno je proglašen 7-milijarditi stanovnik planeta Zemlja, s naznakom da će do 2050. taj broj porasti na 9 milijardi. U Hrvatskoj je nedavni popis ponovno ukazao na veliku boljku i opasnost hrvatskog naroda – broj stanovnika stalno se smanjuje. Prema stručnim prognozama, 2050. bit će nas samo 3,5 milijuna.

Taj svojevrsni paradoks govori o teškom povijesnom nasljeđu, u kojem je Hrvatska gubila, trajno ili u najboljim godinama života, svoje najpotencijalnije kadrove, zahvaljujući prije svega ratu i ratnim posljedicama, ali – još bolnije – trajnom iseljavanju. Ranije su to bili uglavnom neobrazovani i nekvalificirani kadrovi; kasnije su se iseljavali upravo obrazovani ljudi koji u širokom svijetu traže bolje uvjete za život i razvoj.

Godinama se to iseljavanje svodilo pod sintagmu „na privremenom radu u inozemstvu“. Najnovija istraživanja pokazuju da to nije bilo samo privremeno, već se u mnogobrojnim slučajevima pretvaralo u stalno, posebice za drugu i

U fokusu

20 perspektive

treću generaciju iseljenika. Naši demografski stručnjaci navode to kao jedan od temeljnih razloga smanjivanju stanovništva.

Treći, svakako najbolniji i dugoročno s nesagledivim posljedicama, problem demografskog kolapsa odnosi se na trajnu neravnotežu između novorođenih stanovnika i smrtnosti.

Promjene društvenih vrijednostiProf. dr. Vlado Puljiz sa zagrebačkog Pravnog fakulteta tvrdi da je šezdesetih godina prošlog stoljeća u gotovo svim europskim zemljama došlo do velikog zaokreta u demografskim trendovima. On je, prije svega, obilježen stanovitim padom stope fertiliteta ispod razine reprodukcije, što je utjecalo na poremećaj ukupne demografske strukture. Glavni uzroci ove demografske recesije leže u promijenjenom odnosu mladih ljudi prema obitelji, povećanom zapošljavanju žena te kontroli rađanja djece. Mnogi autori koji razmatraju ovu problematiku upozorit će na trendove dezinstitucionalizacije obitelji i modalitete putem kojih ljudi danas uopće uspostavljaju svoj odnos prema instituciji obitelji.

Drugo važno pitanje, koje bitno utječe na privredna i socijalna kretanja u društvu odnosi se na demografsko starenje stanovništva. Upravo starenje stanovništva ima nepovoljne posljedice i šire implikacije na porast i smanjivanje broja stanovnika u radnoj dobi te na stupanj aktivnog stanovništva. Prema međunarodnoj klasifikaciji starim se stanovništvom smatra ono kod kojeg je udio osoba starijih od 65 godina veći od 7 posto. Prema posljednjem popisu, u Hrvatskoj je taj udio na razini od 17,2 posto.

Nas u ovom napisu najviše zanima odraz tih nepovoljnih trendova na ekonomska kretanja u Europi, a napose na budućnost u Hrvatskoj.

U glavnim europskim zemljama opće stope fertiliteta oko 1965. kretale su se između 3,2 i 2,5 djeteta po ženi. Međutim, nakon izrazitog „baby booma“ dolazi do drastičnog pada u razvijenim zemljama Europe i u SAD te Kanadi. Taj proces zahvatio je i Hrvatsku, gdje je stopa fertiliteta još 1960. Iznosila 2,18, da bi u 2009. pala na 1,50 s tendencijom stalnog daljnjeg pada. Broj novorođene djece u posljednjih dvadeset godina stalno je manji od broja umrlih osoba. Od početka 1991. do kraja 2010. u Hrvatskoj je umrlo 151.026 ljudi više nego što ih se rodilo, što znači da je Hrvatska „izgubila“ dva grada veličine Karlovca ili Zadra.

Prof. dr. Anđelko Akrap, redovni profesor na katedri za demografiju na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i jedan od naših najboljih stručnjaka na ovom području, ističe da se u posljednjih nekoliko godina broj živorođene djece u Hrvatskoj stabilizirao na razini od oko 43.500, ali smatra da je



to daleko od broja koji bi osiguravao obnavljanje strukture stanovništva. Prosječan broj umrlih u prosjeku, naime, premašuje brojku od 52.000 stanovnika.

Čak 6000 prvašića manjeNema tu velike filozofije. U prvi razred svih osnovnih škola u Hrvatskoj se 2011. godine, prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, upisalo čak 6000 učenika/ca manje od prethodne godine, što je najmanji broj posljednjih desetak godina. Pad broja prvašića događa se iz godine u godinu, a najbolji je podsjetnik na ukupno lošu demografsku sliku Hrvatske.

Analize pokazuju kako je demografski deficit vjerojatno naš najvažniji, najteži i najdalekosežniji strukturni problem. „Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske“ – ističe, uz demografske stručnjake, i nadbiskukup zagrebački, kardinal Josip Bozanić.

Kad je riječ o demografskom stanju u Hrvatskoj valja svakako spomenuti i činjenicu da je naša zemlja, iza Irske, bila zemlja s relativno najviše iseljenika u 20. stoljeću. U Hrvatskoj je također zabilježen najsporiji rast stanovnika od svih europskih zemalja te je bila prva europska zemlja u kojoj je 1968. stopa fertiliteta pala ispod 2,1 i – nikada više nije porasla.

Nužna jasna populacijska politika Jedan od vodećih hrvatskih demografa, dr. Jakov Gelo, već godinama upozorava na važnost definiranja nacionalne populacijske politike smatrajući je prvorazrednim političkim i gospodarskim pitanjem. Ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj opasno se smanjuje i nastavi li se ovakav trend sredinom 21. stoljeća imat ćemo samo 3,5 milijuna stanovnika, a krajem ovog stoljeća, prema procjenama stručnjaka, pad će biti još drastičniji. Ukratko, demografski trendovi vrlo su nepovoljni i, što je bitno, oni se stalno pogoršavaju pa Hrvatskoj prijeti ozbiljan demografski kolaps.

Dobar dio Hrvatske već se nalazi u fazi demografskog izumiranja. To uostalom pokazuje struktura veličine naselja gdje 6759 njih ima manje od 500 stanovnika. Čak 2489 naselja ima ispod 100 stanovnika. Svako treće naselje manje je od 300 stanovnika, a u njima je starosna struktura toliko nepovoljna da je onemogućena svaka prirodna reprodukcija. Drugim riječima, ta će naselja prirodnim procesom – nestajati.

U fokusu

22 perspektive

Zanemarena prostorna komponenta razvojaZbog potpunog zanemarivanja prostorne komponente razvoja sadašnji razmještaj stanovništva i njegove strukture za veliki dio Hrvatske predstavlja ograničavajući čimbenik privrednog razvoja. Sada se puno govori o regionalizaciji kao čarobnom štapiću izlaska iz teškoća u koje smo zapali. No, stručnjaci upozoravaju da promjene političko-teritorijalnog ustroja imaju smisla jedino ako se njima želi ostvariti drukčiji gospodarski razvoj Hrvatske u prostoru. U tom smislu ne vidimo neke ozbiljne naznake bilo kakvih strukturnih pomaka ili promjena.

Matica Hrvatska osnovala je u lipnju 2011. poseban Odjel za demografiju sa ciljem promicanja društvene važnosti oblikovanja uvjeta koji bi pogodovali preokretanju demografskih trendova u nas. Važnije od toga je jačanje svijesti o demografskim problemima, koji su u našim promišljanjima o realnoj budućnosti potpuno zapostavljeni. Očito, programi demografske obnove i razvoj s početka devedesetih godina nisu dali očekivane rezultate, kao ni programi nacionalne obiteljske politike. Hrvatska nema još ni danas jasnu migracijsku politiku: tijekom cijelog prošlog stoljeća bilo je više iseljavanja nego useljavanja, pri čemu se ubrzanim ritmom javlja novi problem. Odlazi najkvalitetnije stanovništvo u dobno-spolnom i obrazovnom pogledu. Ankete pokazuju da bi mnogi mladi stručnjaci željeli nastaviti karijeru u inozemstvu. Ulaskom u Europsku uniju taj će se naum lakše ostvarivati i Hrvatskoj ozbiljno prijeti još veći manjak stručnih kadrova.

Projekcije stanovništva u radnoj dobi, 2005-2050.

Napomena: Projekcija u srednjoj demografskoj varijanti (srednji fertilitet i srednje migracije). Izvor: DZS (2006).

Stanovništvo u ’000 %-tna promjena

2005. 2030. 2050. 2005-2030. 2030–2050. 2005-2050.

Mladi (15-24 godine) 584,7 416,1 373,0 -28,8% -10,4% -36,2%

Primarna radna dob (25-54) 1896,1 1611,6 1312,7 -15,0% -18,5% -30,8%

Starija radna dob (55-64) 505,4 558,3 518,8 10,5% -7,1% 2,7%

Stan. u radnoj dobi (15-64) 2986,2 2586,0 2204,5 -15,0% -18,5% -30,8%

Omjer Promjena (u postotnim jedinicama)

Stariji / stan. u radnoj dobi 16,9% 21,6% 23,5% 4,7% 1,9% 6,6%

Omjer demografske ovisnosti (65+/uk. radna dob)

25,1% 35,8% 46,3% 10,8% 10,5% 21,3%



Može li se taj proces usporiti i kako? Neki zagovaraju uvoz radne snage koja nam nedostaje. No, jesmo li za takav zaokret spremni? U svakom slučaju, dosadašnja praksa pokazuje da nije ostvaren cilj da se kontroliranim ulaskom u Hrvatsku zapravo usmjerava dolazak onih koje mi trebamo.

U ediciji „Hrvatska – društvo i država blagostanja“, koju je izdala Hrvatska gospodarska komora u rujnu 2008., posebna je pozornost posvećena demografskim kretanjima i postojećim ljudskim potencijalima. Cilj je istražiti izvorišta duboko ukorijenjene, povijesno nasljeđene, neravnomjerne prostorne gospodarske razvijenosti i, osobito od druge polovice 20. stoljeća, prostorno sve izraženijeg depopulacijskog procesa.

Ograničavajući faktori razvojaPostavlja se ključno pitanje: zašto su broj i struktura stanovništva u Hrvatskoj sve izraženiji ograničavajući faktori privrednog razvoja? Pritom je važno istaknuti činjenicu da imamo neprekinuto relativno visoku stopu nezaposlenosti, ne samo u posljednjih 20 godina. To je, na jasan način, javna pljuska kreatorima ekonomske politike, koji nisu znali (ili nisu htjeli) stvoriti preduvjete da se taj strukturni problem razriješi.

„Posljedica je to izostajanja razvoja u prostoru“ – ističe se u ovoj studiji. „Hrvatska se, pojednostavnjeno rečeno, nije industrijalizirala u prostoru i stoga su na njezinu velikom prostoru izostali opći prateći razvojni učinci procesa industrijalizacije, bez obzira zovemo li suvremene razvojne procese postindustrijskim društvom ili višim fazama u procesu razvoja“.

Analize pokazuju da se Hrvatska zaista nije razvijala u prostoru, već je njen privredni razvoj u mnogome sveden na nekoliko velikih i srednjih gradova i na njihovo relativno usko okruženje. Činjenica je, međutim, da su demografski potencijali sve veći ograničavajući čimbenik daljnjeg razvoja, što će se povećavati svakim pristupom prostorne decentralizacije. Činjenica je, također, da za takav razvoj Hrvatska sada nema demografskih potencijala. Konačno, činjenica je da je Hrvatska danas država s najnižom stopom radno aktivnog stanovništva. Radi samo 1,48 milijuna stanovnika od otprilike 3,77 milijuna potencionalno radno sposobnog stanovništva. Drugim riječima, čak 2 milijuna ili 54,6 posto potencionalno radno sposobnog stanovništva je trajno izvan tokova zapošljavanja. Ujedno, sve je izraženiji manjak kvalificirane i stručne radne snage koja je godinama bila čvrsta okosnica hrvatskog gospodarstva.

U fokusu

24 perspektive

„Zbog toga Hrvatska treba dugoročnu politiku useljavanja kako bi izbjegla imigraciju bez nadzora ili da strukturu i brojnost stranih radnika određuju multinacionalne kompanije“, istaknuo je predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević na spomenutoj konferenciji ’Useljenička politika u funkciji razvoja hrvatskog gospodarstva’.

Sve manje stanovnika, sve starije stanovništvoOvo neprimjereno stanje na drastičan način potvrđuje primjer Ličko-senjske županije, koja je od 1900. do 1991. zabilježila smanjenje broja stanovnika za otprilike 55 posto. Najnovije projekcije stanovništva do 2050. godine ukazuju na daljnja nepovoljna demografska kretanja u svim dijelovima Hrvatske. Tako će Bjelovarsko-bilogorska županija zabilježiti u 2050. indeks 78,1 (sa stopom skupine stanovnika 65 + od 25,23 posto) u odnosu na 2010, Brodsko-posavska indeks 85,7 (25,20), Dubrovačko-neretvanska 85,4 (28,44), Istarska 69,8 (34,74), Karlovačka 70,3 (28,19), Koprivničko-križevačka 80,0 (24,98), Krapinsko-zagorska 72,6 (27,86), Ličko-senjska 74,1 (26,13), Međimurska 83,5 (27,31), Osječko-baranjska 76,3 (27,41), Požeško-slavonska 85,6 (24,88), Primorsko-goranska 65,2 (36,22), Sisačko-moslovačka 73,6 (26,66), Splitsko-dalmatinska 84,6 (28,65), Šibensko-kninska 73,9 (29,09), Varaždinska 79,6 (27,26), Virovitičko-podravska 81,2 (23,90), Vukovarsko-srijemska 83,00 (25,39), Zadarska 85,5 posto (27,17), Zagrebačka 77,9 posto (28,75), a Grad Zagreb indeks 75,4 odnosno udio grupacije 65 + na razini 32,46 posto.

Ono što posebno zabrinjava jest okolnost da bi prema projekcijama stanovništva Hrvatska mogla već 2050. imati ukupno 13 posto manje stanovnika, pri čemu bi se populacija u dobi od 25 do 30 godina smanjila

Radno sposobno stanovništvo u drugom tromjesečju 2011.

39,3 6,1 54,6

1

2

3 3 770 213

neaktivno stanovništvo

54,6%

zaposleni39,3%

nezaposleni6,1%



čak za 30 posto. Istodobno, znatno raste broj starijih od 59 godina koji se smatraju nisko aktivno ili potpuno radno neaktivnim dijelom stanovništva. To uostalom potvrđuju i najnovije analize mirovinskog sustava gdje je prosjek umirovljenika ispod 60 godina uz drastično nepovoljan odnos aktivnog stanovništva i umirovljenika, koji iznosi 1:1,23 i jedan je od najnepovoljnijih u svijetu. Nažalost, taj se trend i dalje pogoršava.

Useljavanje kao ekonomska nužnostU kontekstu takvih kretanja (i razloga koji su ih uvjetovali) valjalo bi istražiti može li Hrvatska, u dogledno vrijeme, iz iseljeničke zemlje prerasti u useljeničku, što očito postaje ekonomska nužnost.

Nadan Vidošević već godinama upozorava na neravnotežu u demografskom pogledu i dosta je glasan zagovornik ideje o osmišljenom uvozu radne snage i svojevrsnom naseljavanju ’praznih područja’. „Osim natalitetne politike, u kojoj se ne smijemo umoriti, Hrvatska mora definirati vlastitu useljeničku politiku, da se useljavanje ne bi dogodilo pod pritiskom interesa kapitala a ne općih društvenih interesa hrvatskog društva“.

Uostalom, sve razvijene zemlje provode selektivnu migracijsku politiku. Pritom se vodi računa da ona bude jasno uravnotežena, kako u odnosu na zaštitu domaće radne snage tako i u odnosu na opće državne interese. Treba odmah reći da je to pokušaj da se imigracijskim procesima strane radne snage ublaže negativni ekonomski efekti dugogodišnjih nepovoljnih demografskih trendova u vlastitim zemljama.

Ovo pitanje se zaoštrava jer se u nas ni u tragovima ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju buduće radne snage“.

Iako je useljeničko pitanje još uvijek u širim političkim, nešto manje u privrednim krugovima svojevrsna tabu-tema, ona postupno sve više izlazi na vidjelo. U ovom trenutku nije jasan profil željenih useljenika, a nedoumice najviše izaziva strah od njihova neprilagođavanja u hrvatskom društvenom biću.

Kako pribaviti buduću radnu snagu?Neka istraživanja javnog mnijenja pokazuju da dio hrvatskih građana jednostavno ne bi prihvatio osobe drugih rasa i vjeroispovijesti. Česti su prigovori, osobito sa strane sindikata, kako je apsurdno razmišljati o useljavanju strane radne snage u uvjetima kad permanentno oko 300.000 naših ljudi nemaju posla.

U fokusu

26 perspektive

Zaboravlja se pritom da struktura nezaposlenih odražava sve slabosti našeg obrazovnog sustava, koji je godinama zapostavljao proizvodna zanimanja. Hrvatska danas zapravo nema potrebni potencijal takvih radnika za bilo kakav širi investicijski ciklus. Godinama se u Hrvatskoj uništavalo kult rada, razvijajući do besmisla tezu kako se u nas ne isplati ništa proizvoditi, a da je naša „svjetla budućnost“ samo u razvoju usluga. Danak toj glupoj tezi obilato plaćamo.

Danas je očigledno da nam nedostaju visokostručni kadrovi u elektrotehnici i računarstvu, pa strojarstvu. Nedostaju kvalificirani građevinski radnici, tesari, zidari, elektrozavarivači, ali sve više i strojobravari, tokari. Ukratko, nedostaju specijalizirani radnici, majstori određenih struka, koji su pravi nositelji industrijske proizvodnje i bez kojih je nemoguć kvalitetan proizvod, ali i ukupan razvoj.

Raskorak ponude i potražnjePodaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (nasumce uzeti dana 12. kolovoza 2010. za srpanj iste godine, dakle u jeku pune turističke sezone i vremenu kad imamo najmanji broj prijavljenih nezaposlenih) očito pokazuju kako je jedan od temeljnih problema nezaposlenosti upravo postojeća obrazovna struktura. Naime, od ukupno 282.792 nezaposlena bilo je bez škole i nezavršenog osnovnog obrazovanja njih 17.445, s osnovnom školom 66.520, sa srednjom školom za zanimanja u trajanju do tri godine i školama za KV i VKV radnike 98.435, srednjom školom za zanimanja u trajanju od 4 i više godina i gimnazija 76.354, s prvim stupnjem fakulteta, stručnim studijem i završenom višom školom 11.381, dok je nezaposlenih s fakultetom, magisterijem i doktoratom bilo na Burzi 14.676. Najviše ih je s društvenim usmjerenjem, što se najmanje traži.

Analiza strukture radne snage koja se nudi preko Zavoda za zapošljavanje pokazala je da više od 80.000 ljudi nije osposobljeno za bilo kakve osim pomoćne poslove, a najbrojnija skupina vrlo teško pronalazi posao, osobito u uvjetima kad obrtništvo smanjuje svoje kapacitete.

No, što znači zaustaviti se na konstatacijama? Razlog ozbiljnom raskoraku između ponude i potražnje radne snage leži u činjenici da su razvoj privrede i smjerovi njenih kretanja u nas totalne nepoznanice. Logično je da se prema utvrđenim ciljevima i smjerovima priprema i potrebna kvalifikacijska strukura budućih zaposlenika, što kod nas nije slučaj. Potpuno je drukčija struktura budućih kadrova potrebna ako se razvijamo u pravcu tradicionalnih ili u pravcu visokih tehnologija. No, u jednom i drugom slučaju potrebna je – ravnoteža.



Najnoviji podaci HZZ pokazuju da su u nas najtraženija mjesta konobara, prodavača, čistačica, medicinskih sestara, komercijalista, zaštitara osoba i imovine, frizera, liječnika, kuhara i – učitelja. Gotovo je tragično i groteskno da se, na primjer nudi 17.787 strojara i brodograditelja, a da se istodobno traži njih samo 95. ili, stručnjaka za elektrotehniku gdje je omjer nuditelja i tražitelja 6.148 prema 35.

Školujemo nepotrebne stručnjake Istina, osim diplomiranih doktora medicine, do posla u Hrvatskoj s diplomom najbrže se zapošljavaju inženjeri strojarstva, brodogradnje i elektrotehnike. Usprkos tome, struktura diplomanada naših fakulteta pokazuje da najviše upisne kvote i dalje imaju društveno-humanističke znanosti. Na Burzi dobro kotiraju i učitelji razredne nastave te profesori matematike kojih nema dovoljno.

Sve govori da će hrvatsko gospodarstvo još podugo čekati na deficitarne visokoobrazovne stručnjake. Upisne kvote na visokim školama i fakultetima jednostavno nisu prilagođene potrebama tržišta. Štoviše, čak su u najvećem broju u potpunom raskoraku. Analitičari privrednih kretanja upozoravaju na ovu kontradikciju, pri čemu naglašavaju da će Hrvatska uskoro uvoziti liječnike, inženjere elektrotehnike i informatike, fizičare odnosno kadrove koji bi trebali biti nositelji hrvatskog privrednog razvoja. Jednostavno, zastarjeli pristupi ovom pitanju, kao i arhaični programi studija, ne odgovaraju potrebama tržišta rada i na čudan, u svakom slučaju neprimjeren, način odvajaju mlade ljude od prirodnih znanosti, ali time i od realne sfere rada.

U tim uvjetima nezaposlenost – ma kako to čudno izgledalo – samo je prividno važan i težak problem u Hrvatskoj. Znatno teži, složeniji i urgentniji jesu

25 - 3425,2%

35 - 4419,4%

45 - 5422,0%

55 god. i više14,2%

do 24 god.19,1%

Struktura nezaposlenih osoba prema dobi, prosinac 2011. Nezaposlene osobe prema dobi

90.000

80.000

70.000

60.000

50.000

40.000

30.000

20.000

10.000

0Do 24god.

25 - 34 35 - 44 45 - 54 55 god. i više

61.4

86

60

.313

79.

970

79.

457

62

.28

561

.315 7

3.0

89

69.

501

43

.015

44

.85

2

XII. 2010. XII. 2011.

U fokusu

28 perspektive

problemi sve izrazitije oskudice radno sposobnog stanovništva i adekvatno kvalificirane radna snage. Hrvatskoj treba, kako to naglašavaju stručnjaci, novi široki društveni konsenzus s ciljem osposobljavanja što većeg broja građana za život u okruženju koje počiva na kompetitivnosti. To je put preživljavanja, a možda i napretka u novostvorenim društvenim i gospodarskim okvirima.

Stanovništvo prema starosti, tis. Sastav prema starosti, %

ukupno 0-14 15-64 65 i više ukupno 0-14 15-64 651 više

varijanta s vrlo niskim fertilitetom bez migracije

2004. 4442,3 716,5 2986,5 739,3 100,0 16,1 67,2 16,6

2011. 4324,9 627,9 2954,3 742,8 100,0 14,5 68,3 17,2

2021. 4089,5 529,7 2728,3 831,5 100,0 13,0 66,7 20,3

2031. 3807,7 445,2 2444,8 917,6 100,0 11,7 64,2 24,1

2041. 3477,8 369,1 2167,8 940,9 100,0 10,6 62,3 27,1

2051. 3123,1 310,2 1 832,8 980,1 100,0 9,9 58,7 31,4

Stanovništvo hrvatske prema velikim dobnim grupama od 2004. do 2051.

Kako preokrenuti trendoveLoši demografski trendovi pokazuju da se u Hrvatskoj nije vodila dobra demografska politika. Broj se stanovnika smanjuje i postaju sve stariji, a nezaposlenost mladih raste. Za preokretanje tih trendova treba promijeniti demografsku politiku kako bi se izbjegli negativni efekti demografske tranziiicccije u politiku koja će znatnije stimulirati natalitet. Bez stimuliranja nataliteta neće se moći dugoročno osigurati važan proizvodni faktor – rad. Da bi se osigurao porast rada za 20-ak godina potrebno je već sada početi s demografskim rastom. A s obzirom na društvenu i ekonomsku klimu to neće doći spontano, već se treba osigurati ekonomskom politikom – naglašava prof. dr. Mate Babić u svom Programu privrednoga razvitka Hrvatske, što ga je nedavno objavio list INFORMATOR.



Novi vrli svijet staracaRecentna istraživanja Ujedinjenih naroda pokazuju da će do 2025. broj stanovnika u svijetu porasti na 8 milijardi, dok bi krajem stoljeća dosegli (samo) 10,1 milijardu, zahvaljujući zaustavljanju eksponencionalnog populacijskog trenda.

U razdoblju od 1950. do 1990. u prirastu svjetskog stanovništva dominantno mjesto imali su stanovnici ispod 30 godina, dok je onih iznad 60 bilo otprilike 12 posto. Prognostičari za naredno razdoblje predviđaju potpuno suprotna kretanja: Najnovije projekcije UN za narednih 40 godina pokazuju da će više od polovine (58 posto) svjetskog stanovništva biti u dobi iznad 60 godina, a samo će 6 posto sačinjavati ljudi ispod 30 godina.

U mnogim zemljama (poput Njemačke, Japana, Rusije ili Južne Koreje), obitelji sa samo jednim djetetom postaju pravilo i – što je još opasnije – društvena norma. Danas, na primjer, svaka peta obitelj u razvijenim europskim zemljama uopće nema djece. Razvija se društvo bez obiteljske povezanosti – bez braće, stričeva i ujni, bratića i sestrični, nećaka i nećakinja. Postoji realna opasnost da veliki dio svjetske populacije neće uopće imati bioloških srodnika osim roditelja.

To, međutim, nije samo socijalno pitanje, već duboko zadire u ekonomiju.Nema prirodne reprodukcije potrebne radne snage, uz sve duži životni vijek stanovništva. Ukratko, poruka je jasna: svijet će biti prepun starih ljudi. A tko će raditi? Hoće li se prognoze globalista-futurista da će samo 20 posto aktivnog stanovništva u 21. stoljeću biti i zaposleno zaista ostvariti? Otvaraju li se time za ukupno čovječanstvo novi izazovi?

30 perspektive

Stare i nove seobe

Dijaspore – vitamini biznisa

U bogatim zemljama doseljenici su u posljednje vrijeme često na udaru frustriranih nezadovoljnika i zadrtih nacionalista, ali njihova je uloga nezamjenjiva za izvorne i novostečene domovine. Tehnologija brzih i jeftinih letova najviše je pridonijela jačanju ekonomske uloge migranata, kojih je diljem svijeta više od 215 milijuna, što čini tri posto populacije planeta. Među njima je i nezanemariv broj Hrvata.

Priredio: Drago Kojić

Nakon nedavnih parlamentarnih izbora i ne tako davnoga popisa stanovništva reklo bi se da je Hrvatska riješila barem dvojbe o broju „podanika“ na prostoru koji neki naši sunarodnjaci proglašavaju najljepšim na svijetu. Ali budući da je u biračke popise upisan gotovo jednak broj birača koliko i stanovnika, još uvijek nisu uklonjena kojekakva nagađanja. Sramotno je da zemlja koja je upravo dobila ulaznicu za pristup Europskoj uniji nije kadra srediti elementarne statističke podatke. Ako nismo posve sigurni koliko nas živi u Hrvatskoj, kako ćemo dokučiti koliko je naših sunarodnjaka razasuto diljem svijeta? O tome svatko može imati vlastito mišljenje pa će jedni tvrditi da nas je u dijaspori barem toliko koliko i u matičnoj domovini, drugi su uvjereni da je „izbjeglica“ čak i više, a treći da je sve to pretjerivanje. Ipak, nedvojbeno je da ćete izvorne Hrvate ili njihove potomke zateći u svakom kutku ovog našeg krhkog planeta. Ne samo što su stotine tisuća naših sunarodnjaka potražili mekši kruh u Njemačkoj, Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, u Australiji i Novom Zelandu, nego ćete ih susresti i u najegzotičnijim podnebljima, od Tasmanije, Nove Gvineje ili Istočnoga Timora, do Havaja, Kanarskih otoka, Mauricijusa, Goe u Indiji, možda čak i na Antarktiku u sklopu sve brojnijih znanstveno-istraživačkih postaja. Svakako u Kini – ako ništa drugo, valjda



je kojega potomka iza sebe ostavio pustolov Marko Polo (ako je istina da je tamo uopće boravio i da je zaista naše gore list, a ne Mlečanin). O Iranu da i ne govorimo: ako je vjerovati nekim našim povjesničarima odatle smo se i doselili na Zapadni Balkan pa bi bilo logično pretpostaviti da još ima naših tragova u navodnoj pradomovini.

Društvena mreža golemoga dosegaIseljavanja, doseljavanja i preseljavanja nisu, naravno, hrvatski nego globalni fenomen, još od doba egipatske, grčke, rimske i još starijih civilizacija. Nije slučajno The Economist toj temi nedavno je posvetio poprilično prostora, a motivaciju je našao ne samo u ekonomskoj težini nego i u političkim previranjima što ih posljednjih godina doživljava dijaspora, prvenstveno u Europi, ali i u SAD-u gdje mnoge političke stranke grade svoj utjecaj na progonu useljenika.

Iako su dijaspore uvijek predstavljale zapaženu ekonomsku snagu, razvijena tehnologija brzih i jeftinih putovanja dodatno ih je osnažila. Kako navodi londonski tjednik, danas diljem svijeta živi oko 215 milijuna migranata, što čini tri posto svjetske populacije. Više je Kineza koji žive izvan matične zemlje nego Francuza u Francuskoj. Goleme su talijanska, španjolska i posebice indijska (oko 22 milijuna) dijaspora. Kad bi iseljenici pripadali jednoj državi, bila bi po broju stanovnika peta u svijetu, veća od Brazila.

Zahvaljujući jeftinim letovima i komunikacijskim sustavima današnji iseljenici mogu biti u stalnoj vezi s rodbinom i prijateljima u izvornoj domovini. Prije jednog stoljeća iseljenik s Brača, Pelješca ili iz Like mogao je otputovati brodom u Ameriku i nikad više ne vidjeti svoje bližnje koje je ostavio. Tako se, uostalom, često i događalo. Današnji migrant može još prije dolaska na odredište javiti svojima dokle je stigao i za samo nekoliko minuta poslati novac roditeljima ili djeci. Može posjećivati svoj zavičaj vrlo često, čak i više puta godišnje, ako je uspješan u poslu na novoj adresi.

Ne samo što iseljenicima pomažu novi komunikacijski kanali što ih nudi tehnologija, nego oni omogućuju širenje primjene tehnoloških dostignuća, koristeći njezin potencijal povezivanja svijeta što bi izostalo kada bi se ljudi zadržavali unutar granica matičnih država. Niti jedna druga društvena mreža ne nudi takav globalni doseg ili komercijalne prilike.

Razlozi su u tomu što mreže dijaspora imaju tri unosna svojstva. Prvo, ubrzavaju protok informacija preko granica. Drugo, učvršćuju poslovno povjerenje. Treće i najvažnije, dijaspore uspostavljaju veze koje pomažu

U fokusu

32 perspektive

ljudima s dobrim idejama da ostvare uzajamnu suradnju, unutar etničkih skupina i izvan njih.

U zemljama u kojima je vladavina prava labava – a to vrijedi za većinu tržišta u nastanku – teško je poslovati sa strancima. Ako se sudovima ne može vjerovati da će zajamčiti provođenje ugovora, ljudi će radije poslovati s onima u koje imaju povjerenje. U tome važnu ulogu igraju osobne veze.

Dragocjeni investitoriČak i kada je riječ o iseljenicima druge ili treće generacije investiranje u izvornu domovinu ne mora biti prvenstveno motivirano emotivnim razlozima. Malo je vjerojatno da bi obitelj Lukšić, ovdašnjih korijena, iz dalekoga Čilea pohrlila baš u Hrvatsku samo zato da pomogne našoj privredi, kada ne bi imala jasnu računicu da će se taj izlet i njoj isplatiti. Isto vrijedi za afirmiranoga vinara Grgića, koji u domovini svojih predaka sjedinjuje nostalgičnost i sentimentalnost s poslovnim ambicijama.

Mogućnost korištenja neformalnih mreža temeljenih na povjerenju i osjećaju pripadnosti, ne ograničava se na poštene poslove. Osobe i skupine prljavih ruku mogu uspostavljati zločinačke mreže na vrlo sličnim pretpostavkama. Mnoge dijaspore – što je ovjekovječeno u literaturi, filmovima i televizijskim serijama – udomile su „našu stvar“ ili Cosa Nostru, kako to kažu Sicilijanci i njihovi imitatori u drugim podnebljima. Ipak, nove tehnologije barem malo koriste onima koji se drže zakona. Policijske snage pojedinih zemalja ne surađuju koliko bi bilo poželjno (i moguće) ali mnogo se lakše povezuju nego prije. A mogućnost migranata da izravno komuniciraju s matičnom zemljom ograničava prostor kriminalnim posrednicima.

Većina izravnih stranih investicija koje dotječu u Kinu rezultat su angažiranja kineske dijaspore. Od oko 105 milijardi dolara direktnih ulaganja u 2010. dvije trećine potječe s područja na kojima stanovništvo čine manje-više etnički Kinezi, što uključuje Hong Kong i Tajvan. Ta dva područja djeluju kao da su dio dijaspore. Građani Tajvana potpuno su izvan kontrole Beijinga. Stanovnici Hong Konga nisu, ali su im zajamčena prava vlasništva i vladavina zakona gotovo na jednak način kao kineskim Amerikancima ili kineskim Singapurcima.

Ti podaci mogu, međutim, biti zavaravajući. Kompanije s kopnenoga područja Kine kadšto peru novac putem Hong Konga kako bi iskoristile poticaje kineske vlade inozemnim investitorima. Kinezi s mnogo više pouzdanja investiraju u Kini nego itko drugi. Oni shvaćaju lokalnu poslovnu kulturu i znaju komu mogu vjerovati.



Nije nužno opredjeljivanjeOni služe i kao most za strance koji žele ostvarivati biznis u Kini. Proučavanje Williama Kerra i Fritza Foleya s Harvardske poslovne škole pokazuje da američke kompanije koje zapošljavaju mnogo kineskih Amerikanaca lakše posluju u Kini bez potrebe osnivanja zajedničkih poduzeća s lokalnim tvrtkama.

Dok se neki useljenici okuće u novoj domovini, drugi studiraju ili rade u inozemstvu stanovito vrijeme, zatim se vraćaju kući, a neki se sele s jednoga mjesta na drugo. „Ljudi se ne moraju opredjeljivati za jednu ili drugu zemlju“, kaže Kathleen Newland u Washingtonu D.C. „Mogu imati uporište u dvije ili više.“ Njihova neprekidna cirkulacija širi ideje i iskustvo kao što tjelesna krv širi kisik i glukozu. Korist od takva pristupa može se vidjeti na mjestima kao što je Fortis, lanac od 50 privatnih bolnica u Indiji. Braća Malvinder i Shivinder Singh, koji su utemeljili kompaniju, studirala su u SAD-u. To im je donijelo „stanovitu disciplinu“, kako to definira Shivinder. „Ako živite isključivo u Indiji, prirodno je da sebe mjerite indijskim standardima“, kaže on. „Ako živite u inozemstvu, odmjeravate se prema najboljima u svijetu“.

Za vrijeme terminalne faze karcinoma njihova oca braća su imala tužnu priliku da vide američki sustav zdravstvene zaštite iz prve ruke. Shivinder je uočio da najbolje američke bolnice nemaju samo dobre liječnike nego su i izvrsno organizirane. Liječnici pažljivo slijede propisane postupke umjesto da se oslanjaju isključivo na vlastite instinkte, kao što to često čine indijski liječnici. To može ograničiti potencijal jednoga ili dvojice medicinskih genijalaca, ali podiže prosječne liječnike na znatno viši standard.

Bolnice lanca Fortis preoblikovale su američku izvrsnost kako bi odgovarala štedljivim indijskim prilikama. Vodeći kirurg u Americi može izvesti 250 do 350 operacija na godinu, a kirurg u Fortisovoj bolnici 1.200. Armija pomagača brine se za obične poslove, omogućujući kirurzima da se koncentriraju na operaciju. Pa iako braća Singh dobro plaćaju svoje liječnike, operacija bubrega u Americi može stajati 100.000 dolara, u njihovim bolnicama koštat će manje od 10.000 dolara.

Seobe obdaruju dalekovidnošćuDa bi išli ukorak s vrhunskom medicinom, bolnice lanca Fortis „vrlo agresivno“ zapošljavaju liječnike koji su studirali ili radili u inozemstvu, objašnjava Shivinder u The Economistu. Oni donose specijalizirana znanja i vještine, od kojih neke prethodno nisu primjenjivane u Indiji, kao primjerice tehnika balona pri operaciji kralježnice. Takvi stručnjaci donose i kontakte: kada se pojavi škakljiv problem, znaju kome će se obratiti za savjet.

U fokusu

34 perspektive

Budući da doseljenici svijet vide kroz više od jedne kulturne leće, oni često uočavaju prilike nevidljive njihovim monokulturalnim susjedima. Baš kao Cheung Yan, Kineskinja koja živi u SAD. Uočila je da Amerikanci bacaju goleme količine otpadnoga papira te da se brodovi koji prevoze kinesku robu u Ameriku često vraćaju poluprazni. Stoga je počela prikupljati stari papir i slati ga u Kinu na recikliranje: pretvara se u kartonske kutije od kojih se mnoge vraćaju u SAD s upakiranim televizorom. Dalekovidnost je gospođu Cheung učinila milijarderkom.

Svijet je pun osoba poput gospođe Cheung Yan. Useljenici čine osminu američke populacije, ali četvrtina strojograđevnih i tehnoloških kompanija nastalih u razdoblju od 1995. do 2005. imala je imigrantskoga osnivača, tvrdi Vivek Wadhwa sa Sveučilišta Duke. Iznimna kreativnost useljenika nedvojbeno odražava soj ljudi koji se izdvajaju iz prosjeka i dobivaju vize. Ali istraživanje Williama Madduxa na Poslovnoj školi INSEAD i Adama Galinskog na Sveučilištu Northwestern sugeriraju da sam život u tuđini čini ljude kreativnim.

Potonja dvojica usporedili su studente koji su živjeli u inozemstvu sa sličnim studentima koji nisu, koristeći se pokusom u kojemu je svatko od njih dobio svijeću, kutiju žigica i kutiju risaćih čavlića („rajsnegla“). Zadatak je studenata bio da pričvrste svijeću uz zid tako da može gorjeti bez ispuštanja rastaljenoga voska na stol ili pod. Taj problem Dunckerove svijeće, kako se naziva, smatra se dobrom provjerom kreativnosti jer traži od vas da zamislite uporabu nečega u sasvim drukčije svrhe od uobičajenih. Oko 60 posto useljenika našlo je rješenje problema, a samo 42 posto starosjedilaca.

Nadprosječna kreativnostKreativnost migranata pojačana je njihovom sposobnošću da angažiraju suradnike koji su im nadohvat ruke i one koji su vrlo daleko. U Silicijskoj dolini više od polovice kineskih i indijskih znanstvenika i inženjera razmjenjuje sugestije o tehnologiji i o poslovnim prilikama s ljudima u matičnoj domovini, navodi Anna-Lee Saxenian na kalifornijskom sveučilištu Berkeley. Istraživačka ekipa Fundacije Kauffman otkrila je da 84 posto indijskih poduzetnika koji su se vratili u zemlju održava bar jednom mjesečno kontakte s rodbinom i prijateljima u SAD-u, a 66 posto isto toliko kontaktiraju s bivšim kolegama. Za poduzetnike koji se vraćaju u Kinu ti su pokazatelji 81 i 55 posto. Najčešće su predmet takvih razgovora mušterije, tržišta, tehničke informacije i poslovno financiranje.

William Kerr je smislio dovitljivo proučavanje koje koristi potpuno jasnu informaciju o patentima za mjerenje kretanja znanja kroz mreže dijaspore.



Promatrajući imena u Američkome patentnom registru i pretpostavljajući da je izumitelj s imenom Zhang vjerojatno etnički Kinez, dok je netko tko se zove Rubio vjerojatno hispanskoga podrijetla, izračunao je da inozemni istraživači u SAD-u citiraju istraživače svoje etničke pripadnosti 30 do 50 posto češće nego što bi se očekivalo kada etničke veze ne bi imale utjecaja.

Prekogranična znanstvena suradnja postaje sve češća, neproporcionalno uključuje znanstvenike s vezama u dijaspori te vodi do bolje znanosti, tvrde britanski istraživači. Kineski znanstveni rad napisan u suradnji sa znanstvenikom u SAD-u citira se tri puta češće nego ako je autor samo u Kini.

Veze s dijasporom pomažu biznisu kao i znanstvenicima da surađuju. Možda najjeftiniji hladnjak u svijetu nastao je kao plod braka ideja što su ih producirali Indijci u Indiji i Indijci u inozemstvu. Uttam Ghoshal, Himanshu Pokharna i Ayan Guha, tri indijsko-američka inženjera, došli su do ideje stroja za hlađenje temeljenog na tehnologiji koja se rabi za hlađenje laptop računala, držeći da bi mogla biti prikladna za hladnjake. Prilikom posjeta rođacima u Indiji odlučili su pokazati svoju zamisao proizvođačkoj tvrtci Godrey&Boyce.

Pokharna je razgovarao s mladim članom porodice Godrej, a obojica su pohađala Poslovnu školu Wharton na Sveučilištu Pennsylvania. Otkrili su da Godrej već radi na razvoju jeftinoga hladnjaka za ruralne Indijce, presiromašne da bi plaćali cijenu od 200 dolara i još i račune za struju.

Predsjednik tvrtke Jamshyd Godrej bio je odlučan u namjeri da se proizvede jeftin hladnjak na baterije. Uz suradnju spomenute američke trojke proizveli su maleni, lagani, portabl hladnjak. Ghoshalova tvrtka Sheetak Inc. u Texasu radi s Godrejem kako bi ga učinila još djelotvornijim.

„Novi oblik hiperpovezanosti“ koji omogućuje slične projekte od presudne je važnosti za današnje umrežavanje dijaspora, drži Carlo Dade, član kanadskoga trusta mozgova. „Useljenici se danas povezuju trenutačno, stalno, dinamično i intimno sa zajednicama iz kojih su potekli. To je odlučujuća razlika u odnosu na dosadašnje seobe.“ To objašnjava zašto dijaspore, uvijek marginalizirane na svjetskim mapama državnih teritorija, sada sebe nalaze tamo gdje je najvažnije u današnjem umreženom svijetu, zaključuje londonski tjednik.

U fokusu

36 perspektive

Useljenici – od dobrodošlice do negodovanja

Visoko podignute ograde!

Amerikanci ne štede dolare u nastojanju da granicu s Meksikom učine što nepropusnijom, a neki maštoviti republikanski čelnici nude zamisli koje bi bile duhovite da nisu zastrašujuće

Ne tako davno useljenici iz siromašnih područja u zapadnim zemljama bili su dobrodošli (i prilično dobro plaćeni za poslove koji nisu bili „zanimljivi“ domaćoj radnoj snazi). Učestale ekonomske krize i kratkovidnost političkih elita stvaraju sve više nezaposlenika i nezbrinutih nezadovoljnika pa se dobrodošlica pretvorila u otvoreno negodovanje prema strancima. Sjetimo se još prilično svježih događanja u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj i drugdje, gdje je znalo biti krvavih glava pa čak i ljudskih žrtava. Da se ne spominje otpor prema izbjeglicama iz sjevernoafričkih zemalja zahvaćenih pobunama i revolucijama.

Priča za sebe su zbivanja na suprotnoj strani Atlantika. Stric Sam već dugo smišlja kako bi hermetički zatvorio granicu s južnim susjedom. Republikanski predsjednički kandidati drže da je granica SAD-a s Meksikom propusna poput rešeta. Mitt Romney tvrdi da bi uz cijelu granicu (dugačku 3.169 km) trebalo podignuti ogradu. Da ne bi bilo zabune: na trećini granice ograda je već podignuta. Michele Bachmann traži dvostruku ogradu, a Rick Perry izvrgnut je javnom potsmjehu zbog sugestije da bi na nekim neprohodnim područjiima bilo bolje smjestiti „više avijacije na zemlji“ nego podizati ogradu. Barack Obama našalio se svojedobno komentarom da republikanci ne bi bili sretni dok se ne izgradi uz cijelu granicu širok i dubok jarak pun aligatora koji će odvraćati ilegalne imigrante od ulaska u zemlju Jenkija. Nekoliko mjeseci kasnije Herman Cain otišao je korak dalje predlažući ogradu s električnom strujom dovoljno snažnom da ubije. Naknadno je objašnjavao da se i on šalio, ali...



Stanje na terenu ipak nije tako alarmantno. Primjerice, na području El Pasa, koje obuhvaća 430 km granice, uglavnom je mirno pa se graničari nerijetko dosađuju. Ophodnje su 1993 uhitile više od 285.000 osoba koje su pokušale ući ilegalno u SAD, a zatvori su bili prepuni. Međutim, 2010. uhićeno je na tom sektoru svega nešto više od 12.000 osoba, što čini pad od 96 posto. Na cijelom je graničnom području zabilježen osjetan pad te je pretprošle godine bilo 447.700 uhićenika prema 1.644.000 u rekordnoj 2000. godini. Procjenjuje se da će za 2011. godinu brojke pokazati pad na ispod 350.000.

Manji broj uhićenika nije posljedica labavije kontrole nego strože. Sada je u graničnim ophodnjama više od 17.000 djelatnika, što čini povećanje za pet puta u odnosu na 1993. Patroliraju u automobilima, terenskim vozilima, na biciklima, konjima, u čamcima, avionima i helikopterima. Osim ljudi granicu štite brojne kamere, različiti senzori i druga moderna tehnologija. Uhićenici se ne vraćaju odmah kući nego moraju odraditi i kakvu kaznu – najčešće provesti koji tjedan u zatvoru.

Amerikanci jamačno nisu rekli posljednju riječ u zaštiti južne granice, a u pojedinim državama, primjerice Arizoni i Alabami, lokalne vlasti uzimaju stvar u vlastite ruke nezadovoljni regulativom i učinkom federalaca.

Ipak, neki promatrači smatraju upitnim učinkovitost pokušaja da se posve zatvori granica. Tijekom povijesti, upozorava Doug Massey sa Sveučilišta Princeton, broj ilegalnih emigranata iz Meksika u najbližoj je vezi s ekonomskim rastom SAD-a i s brojem izdanih viza, a ne s pojačanom aktivnošću na granici. Sve bi to moglo predstavljati golemo rasipanje novca, tvrdi on. (dk)

38 perspektive

Hrvatska brodograđevna industrija

Navozi – subvencijska bačva bez dna

Bila privatna ili državna, za restrukturiranje i modernizaciju brodogradnje trebat će dodatni milijuni, ako ne i milijarde, uz neminovno kresanje broja radnih mjesta. Zbog zaoštravanja međunarodne konkurencije i očekivanoga ekonomskog pada, važno je da se hrvatska brodogradnja održi barem u svojoj jezgri. To znači da treba spojiti i modernizirati najvažnije pogone prijeko potrebne za očuvanje ključnih kompetencija. To vrijedi i za očuvanje ljudskog potencijala potrebnog za održavanje tehničko-znanstvenog know-howa. To bi bila baza za nadogradnju koja može poslužiti pripremi za privredni polet koji se srednjoročno i dugoročno očekuje u međunarodnom brodarstvu. Europska unija, doduše, načelno zabranjuje izravne subvencije – ne samo u toj industriji – ali nudi i dozvoljava čitav niz potpora za restrukturiranje i prilagodbu

Piše: Reinhard Wessel

Za hrvatsku je brodograđevnu industriju 12. prosinca 2012. bio znakovit dan: brodogradilište Brodosplit predalo je novoizgrađeni brod, „Pianu“, naručitelju, francuskom brodaru SNC Navale STEF-TFE. Trajekt za putnike, teret, vozila te za prijevoz opasnih tereta najskuplji je do sada izgrađeni brod u Hrvatskoj. Znakovita nije bila samo predaja, nego i sam način njegova financiranja. Osim državnog jamstva koje se u potpunosti moglo vratiti, nije bilo nikakvih daljnjih državnih subvencija. Nažalost, ovaj slučaj je iznimka od



pravila. Proteklih godina država je ubrizgavala milijarde kuna u taj sektor, ali ni time nije mogla na održiv način poboljšati međunarodnu konkurentnost brodogradilišta.

Dnevnik „Jutarnji list“ je 14. svibnja 2011. u pompozno opremljenom članku izračunao da je subvencioniranje hrvatskih brodogradilišta i takvo „kupovanje socijalnog mira“hrvatske porezne obveznike u zadnjih 16 godina koštalo 34 milijarde kuna, odnosno 4,7 milijardi eura.1 Autori su također ukazali na to da se za taj iznos moglo izgraditi 18 mostova do poluotoka Pelješca ili 300 mjeseci svakom radniku brodogradilišta isplaćivati 7000 kuna neto mjesečno, a da za to za uzvrat uopće nije morao ništa činiti.

Rekorder u državnim potporamaUistinu nema dvojbe da je sektor brodogradnje u zadnjih deset godina s 39,3 posto dobio daleko najveći udio državnih potpora u odnosu na sve ostale privredne sektore.2 Samo od 2002. do 2009. godine šest najvećih brodogradilišta u državi dobilo je ukupno 13,8 milijardi kuna financijskih i činidbenih jamstava3. U odnosu na BDP udio subvencija za brodogradilišta iznosio je između 1,3 do 2,1 posto BDP-a. Ta vrijednost je daleko iznad prosjeka zemalja Europske unije.4 Ipak, valja zamijetiti da je zadnjih godina polovica neposrednih subvencija potrošena za programe restrukturiranja brodogradilišta 2006. i 2007. godine.

Naročito u zadnje tri godine su znatno smanjene državne potpore, što se doduše može objasniti krizom uzrokovanom smanjenjem broja gradnji brodova. Istovremeno, hrvatska vlada je svoju potporu vezala uz strože zahtjeve. Brodogradilišta, između ostalog, moraju predočiti održiv plan restrukturiranja, osigurati značajniji vlastiti udio sredstava i predvidjeti smanjivanje kapaciteta.5

Dramatično zaostajanje za konkurentimaNedostatna konkurentnost hrvatske brodograđevne industrije ima dugu tradiciju. Za vrijeme socijalizma brodogradnja je za tadašnje moćnike imala

1 Tako naslov pripadajućeg komentara Branke Stipić, Jutarnji list, 14.05.2011., 8. str.2 Marina Kesner-Škreb i Ivana Jović, Industrijska politika i državne potpore u Hrvatskoj,

u: Newsletter br. 55, Institut za javne financije, ožujak 2011. godine, 4. str.3 Ibid.4 Ibid., 3. str.; bez programa za poticanje konjunkture (od 2007. godine) prosjek 27 zemalja

Europske unije je iznosio oko 0,2 posto BDP-a. 5 Ibid. 5. str.

U fokusu

40 perspektive

važnu ulogu. Oni su osiguravali potrebno tehničko znanje i tehnološki know how kako bi se mogli natjecati na svjetskom nivou.

Nedostatak konkurentnosti komunistički su moćnici kompenzirali posrednim i neposrednim subvencijama.6 Tu se ništa nije promijenilo ni nakon pada komunističkih sistema istočnog bloka. Međutim, raspadom Sovjetskog Saveza hrvatska brodogradilišta izgubila su jedno od najvažnijih prodajnih tržišta te su morala tražiti druge naručitelje na međunarodnom tržištu.

I nakon osamostaljenja Hrvatske brodogradilišta su ostala u državnom vlasništvu. Propali su svi pokušaji da ih se modernizacijom ili izmjenom menadžmenta učini produktivnijima. Koliko toga u međuvremenu treba nadoknaditi pokazuju sljedeće brojke: u hrvatskim brodogradilištima je zaposleno gotovo devet tisuća radnika. U 2010. godini oni su ostvarili odnosno generirali vrijednost od gotovo 700 milijuna eura. U istoj su godini, na primjer, danska brodogradilišta sa oko dvije tisuće radnika ostvarila iznos od 500 milijuna eura. To znači da jedan danski radnik svojim radom ostvaruje gotovo četiri putu veću vrijednost nego hrvatski. Što se tiče produktivnosti, Hrvatska se nalazi na sličnoj razini kao na primjer Rumunjska ili Poljska, dvije države koje se bore sa sličnim problemima proizašlim iz socijalističke prošlosti. Očito je da je hrvatska brodograđevna industrija ipak propustila prilagoditi se izmijenjenim uvjetima na tržištu i nužnom povećanju produktivnosti.7 Uočljivo je da se broj zaposlenih zadnjih godina jako malo mijenjao. Od 2007. do 2010. godine broj zaposlenika smanjio se samo s 9.811 na 8.800. U istom razdoblju se broj zaposlenih u njemačkim brodogradilištima, na primjer, smanjio s 22.500 na aktualnih 16.350. Samo od početka gospodarske krize 2008. godine njemačka su brodogradilišta smanjila broj zaposlenih za 4.200 radnih mjesta, odnosno zamijenili ih najamnim radnicima čiji je broj porastao s 12 na 15 posto.8 Time su reagirala na znatno smanjenje narudžbi.

6 Usp. Intervju s Olgicom Spevec, predsjednicom hrvatske Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, u: Blickpunkt Kroatien, br. 13/srpanj 2011. g., Izdavač.: Friedrich-Ebert-Stiftung, str. 3

7 To ne vrijedi za brodogradilište Uljanik u Puli, koje je zadnji put imalo gubitke 2005. i 2006. godine. Nakon restrukturiranja vlastitim snagama poduzeće je 2008. i 2009. godine ostvarilo čak dobit. Usp. ibid., 3. str.

8 U razdoblju od 2007.-2010. godine broj zaposlenika u zemljama Europske unije koje imaju brodogradilišta ukupno se smanjio s otprilike 140 tisuća na 106 tisuća: usp. Anto Bajo i Marko Primorac, Jesu li brodogradilišta prepreka fiskalnoj konsolidaciji u Hrvatskoj? U: Newsletter br. 64 12/2011. g., Institut za javne financije, str. 2 i d. te Marineforum 11/2011. g., 37. str.



Globalni pad narudžabaU trećem tromjesečju 2011. diljem svijeta narudžbe za gradnju novih brodova pale su za 52 posto u odnosu na drugo tromjesečje.9 Glavni razlog za to treba tražiti u posrednim i neposrednim posljedicama financijske i dužničke krize koje su dovele do toga da su banke postale vrlo suzdržane kod financiranja izgradnje brodova. K tome postoje izgledi za slab razvoj gospodarstva. U svakom slučaju su se nove narudžbe diljem svijeta smanjile na pet milijuna CGT-a.10 U prvom tromjesečju je još bilo narudžbi s ukupno 8,3 milijuna CGT-a, a u drugom tromjesečju su brodogradilišta mogla još uknjižiti čak 10,4 milijuna CGT-a. Između siječnja i kraja rujna ukupno su sve plasirane narudžbe iznosile 23,56 milijuna CTG-a, 22,3 posto manje nego u istom razdoblju prethodne godine.

Prema istraživanjima londonskog strukovnog servisa Clarkson, Koreja je mogla obraniti vodeću poziciju te je zabilježila 52 posto u svijetu pristiglih narudžbi. U većini slučajeva radi se o naročito visokovrijednim novogradnjama. Tako je uspjela dobiti narudžbe za svih 16 tankera za prijevoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) koje su izdane u trećem tromjesečju, osim toga tri od pet novih brodova za bušenje podmorja te pet od sedam kontejnerskih megabrodova. Kineska brodogradilišta su osigurala 27,8 posto; slijedi ih Japan s 10,5 posto.

U usporedbi s tim brojkama hrvatska brodogradilišta ne igraju nikakvu ulogu na međunarodnom planu.11 U protekloj godini su hrvatska brodogradilišta svojim naručiteljima isporučila samo osam brodova s oko 160.000 CGT-a u vrijednosti od gotovo 700 milijuna eura. U ovoj godini će ih također biti osam, međutim, tonaža će se smanjiti na oko 125.000 CGT-a.12

Stroga pravila subvencijeSubvencije bilo koje vrste su na slobodnom tržištu uvijek problematične, jer remete natjecanje i općenito dovode do pogrešnih alokacija. Osim toga vežu sredstva koja bi se mogla investirati u rentabilnija područja okrenuta budućnosti.

9 Usp. Marineforum 1/2-2012., 43. str. 10 CGN = New compensated gross ton system11 Udio hrvatskih brodogradilišta na tržištu se prema stručnjacima za pomorska pitanja

Lloyds List Intelligence kreće samo oko 0,4 posto. 12 Usp. Knjigu narudžbi http://www.hb.hr/Portals/0/docs/ob-web.pdf

U fokusu

42 perspektive

Pa ipak, kao gospodarsko-politički instrument mogu biti korisne kada su važniji izvjesni – nadređeni – politički ciljevi. Nakon raspada Jugoslavije i sloma privredne strukture za političko vodstvo Hrvatske uz privatizaciju je prioritetno bilo očuvanje ostataka industrijskih jezgri – ionako zbog „frikcija prijelaznog razdoblja“ ako nisu uništene. Među najvažnije ključne sektore spada, kako tada tako i danas, pitanje brodograđevne industrije. Neupitno je da je njena uloga bila i jest uloga izvoznika, mjesto očuvanja tehničko-znanstvenog know-howa i naravno kao poslodavca u strukturno slabijim regijama. Ali kod državnih subvencija istovremeno je korisno držati se određenih pravila. To naročito vrijedi onda kada se grana gospodarstva treba prilagoditi novim, nepoznatim tržišnim uvjetima. Pri tome je korisno pridržavati se određenih pravila igre kako bi se spriječilo da određeno područje ne postane poput kroničnog bolesnika. Prema tome treba:

• ukinuti subvenciju kada kao „trajna subvencija služi samo održavanju branši ili poduzeća“ ili „kada se ne provode kontrole uspješnosti“;

• svaka subvencija treba biti „ograničena rokom, vremenski degresivna i – ako je to moguće – vezana uz obvezu povrata novca“.13

U prošlosti Hrvatska je uvelike ignorirala ta pravila, ne samo u brodogradnji. Tek pristupanje Europskoj uniji i time povezane obveze Vladu je prisililo da drukčije razmišlja. Tada je, međutim, trenutak za uspješno restrukturiranje odnosno privatizaciju već bio odavno propušten. Iz današnje perspektive optimalno je bilo razdoblje od 2005.-2007. godine, budući da su ionako pozamašna javna sredstva investirana u restrukturiranje brodogradilišta, a konjunktura brodogradnje na međunarodnom planu bila na vrhuncu.

Intervencija za preživljavanjeČak i kada bi se našli privatni investitori koji se razumiju u metalogradnju općenito i posebno u brodogradnju, izazovi bi bili enormni. Situacija u međunarodnoj brodogradnji srednjoročno će se morati suočiti s nepovoljnim, gotovo asimetričnim razvojem. K tome, u vrijeme kada je konjunktura bila na vrhuncu diljem svijeta su izgrađeni viškovi kapaciteta koji zbog znatno smanjene potražnje nisu ni približno iskorišteni. Očekuje se da će se narednih godina znatno povećati pritisak međunarodne konkurencije. Postoji bojazan da će se naročito tri najveće brodograditeljske nacije – Južna Koreja, Kina i Japan – upustiti u razorno natjecanje u subvencijama. Ali pri tome se ne radi

13 Usp. http://www.mehr-freiheit.de/faq/subvent.html, stanje 7.1.2012. g.



samo o državnim potporama i kapacitetima, nego i o tome da će se velike brodograditeljske nacije uz tradicionalne masovne proizvode više i u jačoj mjeri fokusirati na specijaliziranu brodogradnju. Ta je do sada slovila kao unosna alternativa za manje brodograditeljske nacije. Ali to tržište je što se kvantitete tiče vrlo predvidivo i već sada postoji oštra konkurencija.

U tom pesimističnom kontekstu postavlja se pitanje da li i u kojoj će mjeri hrvatska brodograđevna industrija uopće imati i moći imati perspektivu u budućnosti. Na to pitanje je teško odgovoriti, ali jedno je sigurno: s današnjom strukturom, aktualnom paletom proizvoda, uvjetima proizvodnje i produktivnošću u kratkom i srednjem roku brodogradilišta bez potpore države imaju samo male ili nikakve izglede za preživljavanje. To se pitanje uostalom postavlja neovisno o tome hoće li se hrvatska brodogradilišta privatizirati ili ostati u vlasništvu države. Treba međutim napomenuti da su neuspješne mjere restrukturiranja proteklih godina dokazale da je – i hrvatska – država bila loš poduzetnik te da nije vjerojatno da će se to u budućnosti promijeniti. Stoga je načelno bila dobra odluka hrvatske vlade iz svibnja 2008. da se brodogradilišta privatiziraju, ali je došla prekasno, i prema stanju stvari i u budućnosti se ne će moći računati na to, a da se hrvatska brodogradnja ne rastavi na svoje sastavne dijelove.

Bila privatna ili državna: u svakom slučaju za restrukturiranje i modernizaciju hrvatske brodograđevne industrije bit će potrebni daljnji milijuni, a nije potreban nikakav proročki dar kako bi se pretkazalo da se to restrukturiranje neće moći odvijati bez znatnog smanjenja radnih mjesta. Zbog zaoštravanja međunarodne konkurencije i očekivanog gospodarskog pada općenito će biti važno da se hrvatska brodograđevna industrija održi barem u svojoj jezgri. To znači da se mora restrukturirati i smanjiti na način da se spoje i moderniziraju najvažniji pogoni za proizvodnju prijeko potrebni za očuvanje ključnih kompetencija. To isto vrijedi za očuvanje ljudskih resursa prijeko potrebnih za održavanje tehničko-znanstvenog know howa. Tu se prije svega radi o tome da se koriste kao baza za nadogradnju, koja može služiti pripremi za gospodarski polet koji se srednjoročno i dugoročno očekuje u međunarodnom sektoru brodarstva. Uz sve loše vijesti postoji i ova: Europska unija doduše načelno zabranjuje izravne subvencije – uostalom ne samo u sektoru brodogradnje – , ali nudi, odnosno dozvoljava, čitav niz potpora za restrukturiranje i prilagodbu.

Dosad izašli brojevi časopisa Perspektive


TrendoviŠto tišti Ameriku?

Rasipništvo podnosi račun

Ono što je blagoslov na kratki rok, dugoročno može postati prokletstvom. Zemlja koja kontrolira međunarodnu valutu, izložena je manjem riziku kada pozajmljuje, ali manje pazi na financijske „balone“. Može podcijeniti štetu, a problemi ostaju neotkriveni. SAD se upravo sučeljava s tom lekcijom

U listopadskom broju u 2011. američki časopis Foreign Policy objavljuje opsežan prilog o tome što tišti Ameriku. Prenosimo tri najintrigantnija problema, koji pružaju zanimljive uvide u stanje ove svjetske supersile.

Problemi koji tište američku privredu i američko društvo jedni su te isti. Oboje troše previše i odbijaju provesti nužne promjene, tvrdi Vaclav Smil, ugledni profesor na odjelu za okoliš i geografiju Sveučilišta u Manitobi. To je iznad svega točno na području energije. Sjedinjenim Državama nisu potrebna egzotična biogoriva ili turbine na vjetar nošene balonima. Njihovi su stvarni problemi rasipnička privatna potrošnja energije i gotovo potpuno odsutnost efikasnih, neposrednih mjera.

Korištenje energije samo je sredstvo za mnoge vrijedne ciljeve: ekonomsku sigurnost, obrazovanje, zdravstvo. Sjedinjene Države troše po stanovniku dvaput više energije nego najbogatije zemlje Evropske Unije, čime se postavlja

Trendovi

46 perspektive

pitanje: što su dobile za uzvrat? Jesu li Amerikanci dvostruko bogatiji od Francuza? Jesu li dvaput obrazovaniji nego Nijemci? Žive li dvaput duže od Šveđana? Jesu li dvaput sretniji od Danaca ili dvaput sigurniji od Nizozemaca? Očit odgovor na sve ovo je – nisu. Mnogi indikatori kvalitete života u Americi – uključivo smrtnost djece, dugovječnost i obrazovna dostignuća – čak se ne nalaze niti među najboljih svjetskih deset!

To nije zbog toga što Amerikanci ne znaju bolje. Američka industrija od proizvodnje čelika do plastičnih materija, među energetski je najefikasnijima; američka je poljoprivreda visokoproduktivna, kao što su i američke željeznice. No tijekom desetljeća sami su Amerikanci živjeli iznad svojih mogućnosti razbacujući energiju u svojim domovima i automobilima i gomilajući energijom intenzivne proizvode za bacanje na kredit. Veličina prosječne američke kuće se više no udvostručila nakon 1950-ih a često su loše izolirane, neefikasno grijane zimi i hlađene do gotovo arktičkih temperatura ljeti.

Energetska neefikasnostAutomobili su sve lošiji. Nevjerojatno je da se opća efikasnost američkih automobila, kombija i SUV-ova u razdoblju od 1986. do 2006.nije promijenila, a naknadna poboljšanja su bila smiješna u usporedbi s udvostručenjem koju je automobilska flota zemlje postigla između 1975. i 1985. Da je taj trend nastavljen – što je tehnički bilo itekako moguće – prosječni bi Amerikanac vozio kola 50 milja po galonu umjesto sadašnje krntije koja vozi 30 milja po galonu. A to nije ništa u usporedbi s onim što bi se moglo uštedjeti da su Sjedinjene Države izgradile brze vlakove kao što su francuski trains á grande vitesse da opslužuju gusto naseljena područja kao što je to koridor između Bostona i Washingtona.

Usporedbe s velikom epidemijom pretilosti u javnom zdravstvu su neizbježne. Čak i uz bacanje oko 40 posto svojih bogatih zaliha hrane, Sjedinjene Države još uvijek imaju najveću pretilu populaciju industrijaliziranog svijeta. Isto tako Amerika proizvodi više energije po stanovniku nego bilo koja bogata zemlja od značenja. Kad bi Sjedinjene Države trošile energiju koliko Njemačka i Francuska, bile bi značajan izvoznik energije. Umjesto toga, Amerika uvozi više od 25 posto energije, plaćajući za to više od 2 trilijuna dolara kroz jedno desetljeće – i još uvijek nema mnogo toga za pokazivanje. Sada su Sjedinjene Države suočene s izborom – ili da obuzdaju svoj apetit za energijom uz promišljanje predanost i dalekovidnost, ili da čekaju da ih raspad ekonomije stavi na bolnu i drastičnu dijetu.

47


broj 1 :: siječanj 2012.

Dolarske iluzijeČast da tiska svjetsku rezervnu valutu Sjedinjenim Državama nije pripala slučajno niti jednostavno; uspon dolara nakon drugog svjetskog rata do globalnog prvenstva ne bi se dogodio da Amerika nije pokazala nenadmašnu ekonomsku, vojnu i tehnološku moć da ga podrži – ističe Fan Gang, profesor ekonomije na Pekinškom sveučilištu i direktor Kineskog nacionalnog istraživačkog instituta. No biti svjetski bankar znači imati koristi kao i obveze – a prva među njima je da cijeli svijet želi biti siguran da ćete moći platiti svoje dugove. Ako ste u poziciji da otplatite svoje obveze samo tiskanjem novog novca, možda nikad nećete propasti.

No što je blagoslov na kratki rok, na dugi rok može postati prokletstvom. Zemlja koja kontrolira međunarodnu valutu izložena je manjem riziku kada pozajmljuje, ali zato manje pazi na financijske „balone“. Može podcijeniti štetu, problemi joj ostaju neotkriveni, i to na duže vrijeme. Sjedinjene Države sada uče ovu lekciju i to naveliko.

Za mnoge zemlje, kao što su Argentina ili Vijetnam, proračunski deficit veći od 3 posto BDP-a ili deficit bilance tekućih transakcija od 5 posto bio je dovoljan da ih baci u financijsku krizu. Naprotiv, Sjedinjene Države održavale su otprilike iste veličine u svojim bilancama kroz čitavo desetljeće prolazeći razdoblje privredne ekspanzije. Rezultat je bilo suviše veliko samopouzdanje i iskrivljena vizija neograničenih potencijala rasta, kao da bi Amerikanci mogli trošiti ne štedeći i to na ničiju štetu. Neki su ekonomisti čak tvrdili da je to rezultat „superefikasnosti“ američke ekonomije.

Izostale ekonomske odlukeLogične posljedice te iluzije možete vidjeti u današnjoj prenapregnutoj i dugovima mučenoj američkoj privredi, važnim uzrokom kako globalne financijske krize iz 2008. kao i sadašnje zabrinutosti zbog američkog državnog duga. Pouka je jasna: Sjedinjene Države mogu koristiti obilnije kreditne linije od bilo koga drugog u zamjenu za pribavljanje dolara, no čak i najtolerantnija bilanca na svijetu ima svoje granice. Dugi američki eksperiment s bujanjem duga i stalno rastućim financijskim sektorom ostavio je i druge probleme. Predimenzionirani Wall Street u odnosu prema „realnim“ sektorima američke privrede kao što je prerađivačka industrija imao je za posljedicu pogoršavanje industrijske konkurentnosti, rastuće trgovinske deficite i nezaposlenost.

Ne možemo i ne bismo smjeli pripisati sve sadašnje probleme Amerike posebnom statusu dolara i iluzijama koje dolaze s njime. No bez njih ne

Trendovi

48 perspektive

možemo objasniti zašto Sjedinjene Države nisu donijele teške ekonomske odluke koje bi manje povlaštene zemlje bile prisiljene učiniti, i to odavno. Danas čak i svjetski bankar ne može više odgađati konačni obračun.

Na fakultetima „lumeni“, u srednjoj školi neznaliceAmerika je danas slična Otomanskom carstvu potkraj svoga doba. Neizmjerno važna, uz ogroman globalni utjecaj, loše vođena uz rastuću zaduženost, više nije svjetski vođa nego njegov bolesnik – tvrdi Mishaal Al Gergawi, politički komentator iz Ujedinjenih Arapskih Emirata

Suština američkih nevolja danas je problem koji su stvorili sami Amerikanci: ekonomija znanja. Ta ekonomija kao i s njome povezani tehnički napredak, od outsourcinga do internetske telefonije, izbacila je mnoge Amerikance s radnih mjesta čak i ako su učinili tvrtke poput Applea svjetski najbogatijim i divljenja najvrednijim poduzećima.

Taj je proces ubrzala trogodišnja privredna kriza, no ona ga ni u kojem slučaju nije započela. Kao u tranziciji Evrope od agrarne ekonomije u urbani izvor energije u vrijeme industrijske revolucije bit će mnogo onih čija znanja u novom dobu više neće biti potrebna.

No tvrtke kao Amazon, Apple, Facebook i Google ne mogu sve zajedno zaposliti ljude otpuštene iz Forda i General Motorsa. Prema U.S. Bureau of Labor Statistics, broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji padao je od 17,6 milijuna u 1998. na 13,4 milijuna u 2008; očekuje se da će i dalje opasti na 12,2 milijuna u 2018. Zaposlenost u IT industriji trebala bi u toj istoj godini porasti na samo 3,1 milijun. Stvaranje novih Facebookovih klonova i uređaja poput iPada taj jaz neće zatvoriti.

Povratak na selo?To je bar djelomično zbog toga što je, bez obzira na nevjerojatnu kvalitetu američkih rasprava, američki sistem obrazovanja u nemogućem stanju. Na njihovim sveučilištima još uvijek im zavidi čitav svijet, ali Sjedinjene Države imaju stopu ispadanja sa srednjoškolskog obrazovanja od 30 posto, a nedavno su bile prema jednoj ranglisti koju se sastavio OECD na 31. mjestu od 65 zemalja po znanju matematike. Što će ti ljudi raditi? Kako će živjeti? Nije čudo da američki doktorandi, naročito u prirodnim i tehničkim znanostima, sve češće dolaze iz inozemstva.



Ako Sjedinjene Države i dalje budu nastojale da ih tehnološki sektor izvuče iz krize uz zadržavanje stope nezaposlenosti oko 10 posto, neće imati ništa osim feudalnog oporavka, u kojem će oni koji imaju znanje ili bogatstvo da u njemu sudjeluju to i činiti i one koji će ostati nezaposleni – neka vrsta tehno-aristokracije.

Nedavno je autor pitao jednog američkog poslovnog čovjeka što će mnogi nezaposleni Amerikanci raditi ako ne budu mogli naći nova radna mjesta, usporediva s onim ranijima. „Vratit će se na selo“, rekao je, a to i nije zvučalo kao šala.

Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin

Koristite interaktivno

www.inicijativa.com.hr

50 perspektive

Mitovi

Retuširanje vlastita portreta

Neosporne su brojne zasluge SAD-a u promicanju demokracije i napretku čovječanstva, ali ne smije se zanemarivati uloga drugih sudionika, jer se u protivnom iskrivljuje stvarna slika

Amerikanci o sebi stvaraju mnoge mitove – doduše nisu jedini u tome. Jedan je od tih mitova da je njihova zasluga za većinu dobra u svijetu. Drugim riječima, sebi u zaslugu pripisuju pozitivan međunarodni razvitak.

Bill Clinton vjerovao je da je SAD „nezamjenjiv u uspostavljanju stabilnih političkih odnosa“, a pokojni znanstvenik Samuel Huntington, sa Sveučilišta Harvard, držao je da je primat SAD-a od presudne važnosti za „budućnost slobode, demokracije, otvorenosti privreda i za međunarodni poredak u svijetu“. Novinar Michael Hirsh otišao je još dalje, napisavši u svojoj knjizi U ratu sa samim sobom (At War With Ourselves) da je američka globalna uloga „najveći dar što ga je svijet dobio tijekom mnogo, mnogo stoljeća, možda u cijeloj zabilježenoj povijesti“. Sličnih tvrdnji nalazimo u djelima mnogih pripadnika akademske zajednice. Trebamo li se onda iznenaditi ako većina Amerikanaca svoju zemlju vidi kao iznimno pozitivnu silu u svjetskim poslovima.

Precijenjena washingtonska mudrostNe može se poreći da je SAD znatno pridonio miru i stabilnosti u svijetu u prošlom stoljeću, uključujući Marshallov plan, uspostavljanje sustava Bretton Woods, podršku ključnim načelima demokracije i ljudskih prava, kao i stabilizirajuću vojnu prisutnost u Europi i Dalekom istoku. Ali vjerovanje da sve dobre stvari potječu iz washingtonske mudrosti uvelike precjenjuju američki doprinos.


Retuširanje vlastita portreta

Prije svega, iako Amerikanci, gledajući ratne filmove kao što su „Patton“ i drugi, mogu zaključiti da je SAD odigrao glavnu ulogu u pobjedi protiv nacističke Njemačke, većina se borbe odvijala u istočnoj Europi, a najveći je teret u pobjedi nad Hitlerom podnio Sovjetski Savez. Slično tomu, iako su Marshallov plan i NATO igrali važnu ulogu u poslijeratnom europskom uspjehu, Europljani zaslužuju barem jednako priznanje za obnovu svojih privreda, stvaranje ekonomske i političke unije, prevladavajući četiri stoljeća kadšto ljutog rivalstva. Amerikanci su skloni misliti kako su sami pobijedili u hladnom ratu, zanemarujući doprinos ostalih anti-sovjetskih aktera i hrabrih disidenata čiji je otpor komunističkoj vladavini doveo do „baršunastih revolucija“ 1989.

Kao što je Godfrey Hodgson nedavno primijetio u svojoj knjizi Mit o američkoj izuzetnosti (The Myth of American Exceptionalism) širenje liberalnih ideala globalna je pojava s korijenima iz doba prosvjetiteljstva, a europski filozofi i politički lideri učinili su mnogo za napredak demokratskoga ideala.

Dugačak je i popis promašajaNaposljetku, uočljivo je opadanje američkoga primata unatrag pola stoljeća. SAD je najveći proizvođač stakleničkih plinova u proteklih stotinu godina, dakle i uzročnik promjene globalnoga okoliša. SAD je dugo bio na pogrešnoj strani u dugotrajnoj bitci aparthejda u Južnoj Africi i podržavao mnoge odvratne diktatore – uključujući Sadama Huseina – kada su to diktirali kratkoročni strateški ciljevi. Amerikanci mogu biti s pravom ponosni na svoju ulogu u stvaranju i obrani Izraela i u suprotstavljanju globalnom antisemitizmu, ali jednostrana politika dugo je držala Palestince bez države i podržavala izraelsku brutalnu okupaciju.

Ukratko, Americi se pripisuje previše zasluga za globalni napredak, a nedovoljno prigovara za područja u kojima je politika SAD-a bila kontraproduktivna.

Piše: Mario Ribar

52 perspektive

Informatička tehnologija

Nedjelotvorni email?

Sve više kompanija postupno napušta elektroničku poštu kao primarno sredstvo interne komunikacije, ali prerano je za otpis tog oblika općenja

U današnje doba revolucionarne tehnologije prilično je izvjesno da većina dostignuća neće biti ni duga vijeka. Kada se pojavila kompaktna ploča, famozni CD, klasična longplejka, nakon kratkotrajnoga otpora, otišla je u povijest. Danas se nekrolozi pišu i CD-u, a LP, doduše u malim razmjerima, oživljava. Slijede druga neočekivana zbivanja.

Kada je Thierry Breton, glavni direktor tvrtke Atos, specijalizirane za informatičku tehnologiju, nedavno izjavio da će se u toj tvrtci od 2014. izbaciti iz uporabe interna elektronička pošta, izazvao je senzaciju. Komentatori su tu zamisao definirali kao „hrabru“, „glupu“ ili osuđenu na propast. Međutim, kako upozorava Financial Times, sve je više kompanija diljem svijeta koje napuštaju uporabu emaila kao primarnoga načina komunikacija unutar organizacija.

Svjedočanstva iz prakse ukazuju da u eri pojačane regulacije bankari izbjegavaju elektroničku poštu u korist oblika komunikacije koje je teže pratiti, kao što su bilješke pisane rukom. Vladini dužnosnici sve češće odustaju od uporabe internoga emaila za priopćavanje osjetljivih podataka jer mogu dospjeti u javnost zahvaljujući Zakonu o slobodi informiranja.

Nadomjestne metodeMeđutim, za mnoge je kompanije email naprosto nedjelotvoran, tvrdi londonski poslovni dnevnik. „Držimo da je email temeljno neproduktivan, morate pažljivo ispitivati mnoštvo dokumenata i stvari se gube,“ kaže Leerom Segal, predsjednik Klicka, kanadske digitalne marketinške kompanije. „Nema prioriteta pa se pretpostavlja da je najvažnije ono što je na vrhu.“


Nedjelotvorni email?

Klick, koji ima više od 200 zaposlenika, sada koristi email samo za komuniciranje s vanjskim klijentima, dok interno sve poruke idu kroz Genome, kućni sustav koji omogućuje korisnicima da promatraju zadaće u tijeku. Program funkcionira tako dobro da Klick dobiva upite klijenata zainteresiranih za instaliranje programa u vlastitim uredima.

„Kada smo počeli s time, nismo pomišljali da bi moglo u potpunosti nadomjestiti elektroničku poštu“, kaže Segal.

Druge kompanije odabrale su društvene mreže, kao što je Yammer, kako bi nadomjestile neke od funkcija emaila. Neke pak, iako još ne pokušavaju u potpunosti napustiti email, traže načina da smanje njegovu uporabu. Primjerice, Intel eksperimentira s „bez email petkom“, potičući svoje inženjere da problem rješavaju telefonom i izravnim kontaktom.

Email je zaista postao simbol stresa za zaposlenike, navodi se u članku objavljenom prošle godine u znanstvenom časopisu za menadžment Organisation Science. „Većina kompanija muči se s elektroničkom poštom“, kaže Monica Seely, menadžerica za email u savjetničkoj tvrtci Mesmo i autorica knjiga Brilliant Email. Dodaje da kompanije izgube po 20 dana po zaposleniku na godinu na email.

Trendovi

54 perspektive

Suvišno rasipanje vremenaBreton u Atosu procjenjuje da menadžeri u toj tvrtci troše između 5 i 25 sati tjedno bakćući se s emailom.

Seely objašnjava da većina ljudi dobiva 100 emailova na dan te osjećaju pritisak da što prije odgovore. Proučavanja pokazuju da četvrtina ljudi očekuje odgovor na svoje poruke u roku jednog sata, a trećina tijekom dva sata. Nemoguće je udovoljiti takvim očekivanjima, napominje ona.

Andy Mulholland, glavni tehnološki dužnosnik u tvrtci Capgemini naglašava da email nepovoljno djeluje na ljude zaposlene na radnim mjestima s mnogo stvaralačke slobode, npr. inženjere koji rješavaju probleme informatičke tehnologije. „Netko vam postavi pitanje na koje ne znate odgovoriti, pa onda šaljete emailove svakomu koga poznajete. Od 20 ljudi 19 nepotrebno rasipa svoje vrijeme, dvadeseti vam daje polovičan odgovor,“ objašnjava on, dodajući da su društvene mreže u takvim slučajevima djelotvornije. Navodi primjer inženjera koji se susreo s neobičnim problemom pa je postavio pitanje putem društvene mreže Yammer i za dva sata dobio odgovor od nekoga u svojoj kompaniji koga nije poznavao a bio je zaposlen u poslovnom odjelu za koji je on jedva znao da postoji.

Monica Seely upozorava međutim da društvene mreže neće riješiti problem preopterećenosti i upravljanja vremenom. Javlja se opasnost da dodavanje novog oblika komunikacije postane dodatno breme. „Nismo na valjan način ovladali emailom, a sada pokušavamo u to uključiti društvene medije“, kaže ona. „Kada to učinite umnožavate komunikacijske kanale i time zaista stvarate prekomjerno informatičko opterećenje jer morate promatrati ono što je na papiru, na emailu, u instant poruci i na facebooku.“ Ona sugerira kao prvi korak naučiti bolje upravljati emailom.

Klick, Atos i Capgemini još uvijek rabe email za komuniciranje s ljudima izvan kompanije i većina vjeruje da će se email u nekakvom obliku zadržati još godinama.

D.K.


Pravila korupcije

Bezgranična maštovitost podmićivača

Čak i u zemljama gdje je korupcija uobičajena i praktički neutuživa akteri uzimanja i davanja novca koriste se uhodanim žargonom i eufemizmima, kako bi otežali posao raznim „uskocima“ i sličnim istražiteljima

Dajte ljudima vlast i slobodu odlučivanja, neki od njih – bili oni veliki veziri, premijeri ili granični čuvari i sitni birokrati – obogatit će se. Nama Hrvatima ne treba mnogo poduke o tome, vlastitim smo se očima osvjedočili u točnost spomenute opservacije, naročito u protekla dva desetljeća, kada su carevali ratni profiteri, prodavači magle, ali i državnih i drugih poduzeća u okviru tzv. privatizacije. Cijela armija krupnih i sitnih spretnjakovića podosta je toga privatizirala (ali svatko od njih za sebe, a ne za tzv. društvenu ili državnu zajednicu). U svemu tome korupcija je igrala krupnu ulogu.

Može li nam kao utjeha poslužiti spoznaja da podmićivanje nije naš izum te da je globalna konkurencija u toj „vještini“ vrlo jaka? Stručnjaci ukazuju da taj problem može biti dovoljno krupan da zaustavi razvitak neke zemlje. Vjerojatno bi i za tu tvrdnju hrvatski primjer mogao poslužiti kao čvrsta ilustracija. Jedno istraživanje pokazalo je da na podmićivanje otpada 8% ukupnih troškova vođenja kompanija u Ugandi. Nitko ne zna koliko to iznosi u nas, ali teško da je znatno manje. Jedno drugo istraživanje sugerira da je korupcija podigla cijenu bolničke opskrbe za 15%. I tu bismo jamačno našli dosta „štofa“ i u našoj zemlji.

Za većinu ljudi diljem svijeta pa tako i nas Hrvate zabrinutost se ne javlja zbog toga što bi korupcija mogla usporiti rast BDP-a njihovih zemalja. Više ih tišti to što im je svakidašnji život opterećen manjim ili većim sukobima, gnjavažom i šikaniranjem. Unatoč dokazima da su neke kulture endemski opterećene korupcijom, dok su druge relativno „čišće“, odnos prema toj pojavi, a čak i terminologija koja opisuje podmićivanje, upadljivo su slični diljem svijeta.

Trendovi

56 perspektive

Lingvistika u funkciji pretvaranjaOni koji uzimaju i daju mito razradili su sustav pretvaranja, ne samo zato da bi otežali otkrivanje. Čak i u zemljama u kojima je korupcija uobičajena i ne podliježe kaznenom progonu – i gdje se transakcije odvijaju daleko od znatiželjnih očiju – podmićivanje je gotovo uvijek odjeveno u ruho prikrivanja. Jedan je od pokazatelja takva ponašanja lingvistički. Iznenađujuće malo ljudi će reći: „Morat ćete mi platiti ako želite da se to obavi.“ Umjesto toga koristi se niz eufemizama.

Jedan je zapadnoeuropski novinar u Ukrajini 1998. dvojici policajaca platio kako bi mu dopustili da uđe u vlak kako bi izišao iz zemlje. U vlaku kojim je doputovao u Ukrajinu carinik mu nije vratio formular potreban pri izlasku iz zemlje. Policajci na željezničkoj postaji uljudno su mu objasnili da postoji štraf, „globa“ koja se može platiti umjesto pokazivanja traženoga dokumenta. Policajci su mu naplatili minimalnu „globu“ od 50 hrivni (oko 25 dolara).

Na graničnim prijelazima raširena je i uporaba „pristojbe za ekspeditivnost“. Kao eufemizam, izraz je iznenađujuće točan: plaćajući takvu pristojbu izbjeći ćete da vaše putne torbe i možda krijumčarena roba bude stavljena na hrpu kako bi bila pažljivo pregledana u vrlo sporom postupku. U Indiji se za takvu priliku rabi izraz „novac za brzinu“, plaćanjem možete ishoditi ključne poslovne dozvole znatno brže.

Paul Lewins, analitičar u Economist Intelligence Unitu, opisuje kvazi-poslovnu terminologiju koja se koristila za podmićivanje u postkomunističkim privatizacijama u istočnoj Europi. Uglavnom beskoristan ali dobro povezan upućenik u kompaniji je bio zaposlen kao „konzultant“. Konzultantu se plaćao znatan honorar, nominalno za njegovo industrijsko iskustvo, u očekivanju da će uključiti u posao kojeg ministra i druge osobe koje donose odluke.

Usluga za usluguDrugi tip eufemizma maskira se u lukavo plaćanje kao prijateljsku uslugu što je čini onaj koji daje mito. Tu kreativnost dolazi do širokog zamaha. Nigerijski policajci poznati su po tome što traže „malo nečega za vikend“. Sjevernoafrički izraz je „un petit cadeau“, mali poklon. Meksička prometna policija sugerirat će vam da im platite bezalkoholno piće (refresco), kao i angolski i mozambički niži službenici, koji to nazivaju gazoso, na portugalskom. Neki irački biznismen priopćio je Reutersu da, iako je korupcija tamo prilično neskrivena, službenici ipak inzistiraju da im se plati „dobra kava“. Valjda poput one šalice kave koju je jedan od hrvatskih korumpiranih glavešina procijenio na više tisuća eura.



Dvostruko značenje može pomoći da se ublaži neugodnost plaćanja mita. Perzijska riječ bakšiš, koju su u naše krajeve donijeli Turci (u hrvatskome jeziku napojnica, u engleskom tip, u talijanskome mancia, u njemačkome Trinkgeld, u francuskome pourboire, u španjolskome propina) u uporabi je u brojnim zemljama Srednjega istoka, ali i na širim prostorima. Može značiti i „milostinju“ kao i „mito“. Na svahiliju chai znači čaj ali i mito.

Uz pribjegavanje jezičnim dosjetkama, kultura (ili možda nekultura) uzimanja i davanja mita diljem svijeta često podrazumijeva izbjegavanje fizičkoga davanja novca iz ruke u ruku. Glavni je razlog da se oteža posao istražiteljima pa je mito poznato i pod pojmom „kuverta“, od Kine do Grčke ili Hrvatske. Ali izravno uručivanje novca izbjegava se i tamo gdje nema opasnosti od otkrivanja. Novac za podmićivanje graničnog policajca može se staviti u putovnicu, prometnom policajcu u notes.

Novinari su česta meta tražitelja mita, naročito kada se žele susresti s kakvom važnom „facom“ pa moraju podmazati ruke slabo plaćenim čuvarima njihove sigurnosti i privatnosti. Svotica dolara u takvim prilikama uvelike ubrzava sastanak sa željenom osobom.

Novinari u dvostrukoj uloziTako je jedan zapadni novinar u Moskvi žurio na sastanak u Kremlj, na što je dugo čekao. U vožnji ga je zaustavila prometna policija zbog stvarnog ili izmišljenog razloga. U žurbi je reporter dogovorio skromnu svotu podmićivanja, ali je otkrio da nema manje novčanice od 1.000 rubalja (tada 30 dolara). U nevolji je pristao platiti toliko, uz uvjet da ga policijski automobil s aktiviranim sirenama odveze u Kremlj kako bi bio siguran da neće zakasniti. Policajac je pokušao podići svotu na 1.500 rubalja, ali je kapitulirao pred nepopustljivošću rutiniranoga reportera.

Novinari se nerijetko nađu i na suprotnoj strani koruptivnog modela, tj. u ulozi onoga tko prima mito. Jedan bivši zapadni dopisnik iz Nigerije kaže da novinari u toj zemlji dobivaju po nekoliko stotina dolara u smeđim (kod nas su u modi plave) kuvertama „za troškove“ – samo da bi se pojavili na konferenciji za novinare. Na drugoj strani oceana, Armstrong Williams, američki kolumnist i televizijski voditelj svojedobno je od ministarstva obrazovanja dobivao 240.000 dolara da bi „redovito“ komentirao nacrt zakona o reformi obrazovanja, kako je naveo londonski The Economist. Pravdao se da on nije „novinar“ nego „komentator“, ali priznao je da je pogodba bila nepromišljena. Slično tome, Maggie Gallagher, također konzervativna kolumnistica, bila je plaćena za promicanje programa „sretnoga braka“ Busheve administracije.

Trendovi

58 perspektive

Kada su je prozvali, upitala je: „Jesam li prekršila novinarsku etiku time što nisam otkrila ugovor? Ja ne znam. Recite mi.“

Redakcije koje drže do sebe postavljaju svojim novinarima jasna pravila. Kuverta (bilo koje boje) sa znatno manjom svotom od 240.000 dolara smatrala bi se neprihvatljivom. Svaki poklon mora biti namijenjen jednodnevnoj potrošnji. Tako je boca vina prihvatljiva, ali sanduk ne – prema kodeksu ponašanja u The Economistu.



Meti pred tuđim vratim!Bogati zapadnjaci ne misle da su njihova društva zaražena korupcijom. Ali definicija podmićivanja razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Njujorčanin može sažaljevati poduzetnika koji mora platiti mito samo zato da bi mogao držati otvorenim svoj dućan. Ali isti taj Njujorčanin neće ni trepnuti stavljajući u ruke šefu sale 50 dolara kako bi bez rezervacije dobio stol u dobro posjećenom restoranu. Siromašni ljudi diljem svijeta više negoduju zbog korupcije svoje elite nego zbog istoga grijeha slabo plaćenih službenika.

Zapravo, kako zaključuje londonski tjednik, u najbogatijoj svjetskoj privredi, ono što mnogi promatrači smatraju čistim podmićivanjem, čini integralni dio zakonodavstva. U Washingtonu je prihvatljivo da izdašni lobistov prilog kampanji važnoga kongresmena može pomoći da se dio izdatka usmjeri prema lobistovu klijentu.

Ali da bi se dokazala korupcija valja dokazati namjeru davanja usluge za uslugu. Brent Wilkes, konspirator u aferi podmićivanja kalifornijskoga kongresnika, ispričao je New York Timesu o lekciji što ju je naučio u početku svoje lobističke karijere: ček se nikada ne smije pružiti u trenutku lobističkoga uvjeravanja. Mnogo je bolje čekati i učiniti to kasnije u hodniku. Kao što praksa pokazuje, vrlo je teško dokazati u sudnici namjeru korupcije i zato mali broj takvih „narukvica“ završi osudom. Ali mnogi obični Amerikanci znadu što se zbiva. Stoga ne iznenađuje što je Kongres, po nekim mjerilima, najmanje popularan ogranak vlade.

Ipak, koruptivni postupci u SAD-u i zapadnoj Europi nisu toliko rašireni kao u nekim drugim dijelovima svijeta. Ne postoji određen kulturni činitelj koji neko društvo gura u korupciju, ali ekonomski faktori igraju važnu ulogu. Siromaštvo i podmićivanje idu zajedno.

Ali što je uzrok od ta dva činitelja? Bivši predsjednik Svjetske banke Paul Wolfowitz bio je pokrenuo rat protiv korupcije na pretpostavci da se korumpirane zemlje ne razvijaju. Ali nekoliko azijskih zemalja bilježilo je rast u vrijeme kada je protekcija i korupcija bila vrlo uobičajena, uključujući Indoneziju i Južnu Koreju.

Gdje je mnogo vlasti mnogo je i podmićivanjaDanas je najupečatljiviji primjer Kina sa svojim eksplozivnim rastom, iako ankete stalno ukazuju da kineski građani korupciju stavljaju na vrh svojih prigovora. Povremeno kineska vlada izvede egzekuciju nekoga od tipova ogrezlih u korupciju, ali bez većeg učinka na ukupno ponašanje. To ne

Trendovi

60 perspektive

obeshrabruje inozemne investitore da se gomilaju u toj zemlji. Iako je većina ekonomista suglasna s ocjenom da korupcija usporava razvoj, drže da i korumpirane zemlje mogu brzo rasti. Zemlje mogu biti korumpirane zato što su siromašne, ali ne moraju biti siromašne zato što su korumpirane.

Jakob Svensson, ekonomist na Sveučilištu u Stockholmu, prije desetak je godina stavio pod lupu kulturne stereotipe da bi došao do podataka o korumpiranim privredama. Otkrio je da socijalisti i socijalističke privrede pokazuju višu razinu korupcije od drugih. Među činiteljima što ih je testirao kao korelaciju s korupcijom bila je obrazovna razina odrasloga stanovništva. Važnu ulogu igra i otvorenost uvozu (mjereno omjerom uvoza u BDP-u), što je povezano s prilikama za krijumčarenje. Na trećem je mjestu sloboda tiska, uz pretpostavku da će neovisni novinari razotkriti, a time i ograničiti, korupciju. Četvrto mjesto pripada broju dana potrebnih da se pokrene tvrtka, količini potrebnih dozvola, dakle stupnju birokratiziranosti.

Među brojnim činiteljima koji određuju razinu korupcije u nekoj zemlji jedan se izdvaja. Bilo da se javlja u obliku kongresmena koji odlučuje o budžetu teškom dva bilijuna dolara ili je riječ o hordi malih činovnika, tamo gdje je mnogo vlade, mnogo je i podmićivanja. Korupcija nudi još jednu potvrdu izreke koja se pripisuje Thomasu Jeffersonu da je „najbolja ona vlada koja najmanje vlada“. Kada bi to barem dokučile hrvatske političke stranke koje se izmjenjuju na vlasti i svaki puta stvaraju privid da će smanjiti broj administrativnog osoblja, a ustvari najčešće ga povećavaju. U prevelikoj gomili lakše se prikriva pojedinačna odgovornost. Uz ostalo i za carevanje korupcije.

Mario Ribar


Kako je zapad „nadmudrio“ istok

Kultura ozakonjenog lihvarstva

U zapadnoj i u istočnoj kulturi biznis je razvijao metode kojima će zaobići ograničenja u davanju novca u zajam uz kamatu

To je jedan od najpoznatijih, ali najmanje shvaćenih trendova: do 13. stoljeća Srednji istok i Sjeverna Afrika bili su znanstveno i ekonomski napredniji od srednjovjekovne Europe. Ali dok je europsku renesansu pratio uspon kapitalizma i industrijska revolucija, arapski je svijet stagnirao stoljećima. Što se dogodilo?

Tradicionalno je stajalište, što su ga podržavali teoretičari s početka 20. stoljeća, među kojima Max Weber, kao i moderni povjesničari kao Bernard Lewis, da su kulturni činitelji – islamska konzervativna narav i „protestantska radna etika“ – bili glavni razlog. Ali u nedavnome članku što ga je objavio časopis The Economic Journal, ekonomist Jared Rubin ukazuje na specifičniji i potencijalno odlučniji činitelj: sposobnost zapada da daje novac u zajam uz kamatu.

Kreativnost dvostruke prodajeIslam, kao i rani oblici kršćanstva, zabranjuju lihvarstvo, definirano kao plaćanje kamate na zajam. U obje kulture biznis je razvijao metode kojima će doskočiti toj zabrani. Popularna lukavština u ranim islamskim financijama bila je mukhatara ili „dvostruka prodaja“. Primjerice, dužnik je mogao prodati kreditoru nešto za 100 dolara i odmah zatim kupiti to isto za 110 dolara uz odgođenu isplatu, pa je zapravo 10 dolara bila kamata na kredit od 100 dolara.

Danas metode kao što je mukhatara ostaju jedini legalan način naplate kamata u znatnom dijelu muslimanskoga svijeta, podsjeća časopis Foreign Policy. Sekularizacija zapadnih vlada postupno je uklonila zabranu lihvarstva tijekom 14. i 15. stoljeća, dopuštajući da se razviju sofisticirane bankarske usluge potrebne za pribavljanje kapitala kako bi se financirala gradnja,

Trendovi

62 perspektive

primjerice, tvornica ili golemih građevinskih projekata, drži Rubin. Rascjep je mogao nastati, dodaje on, zato što se islam razvijao kao obvezujući društveni kodeks, tijesno povezan s političkim sustavima nad kojima je dominiralo i apsorbiralo ih za vrijeme otomanskoga imperija, dok se je kršćanstvo razvijalo kao disidentski pokret odvojen od političkih institucija Rimskoga carstva.

Nova inačica starih lukavstavaKako onda objasniti danas cvatuće islamske privrede u perzijskome zaljevu i jugoistočnoj Aziji i milijarde dolara uložene u tzv. financijske usluge koje se uklapaju u šerijatski zakon? Rubin smatra da su nove metode samo inačice starih lukavština, ali nedovoljne da bi omogućile islamskim privredama da preteknu zapadne BDP-ove. Ako ste zaostali u utrci u srednjem vijeku, potrebno je mnogo više od nekoliko prečaca da bi se uskočilo u budućnost. (m.r.)

Koristite naš web: www.inicijativa.com.hrza interaktivnu komunikaciju


Dossier

Budućnost je već počela

Pet ključnih trendova

Američki časopis Foreign Policy objavio je niz intrigantnih članaka o budućim trendovima koji su već prisutni među nama. Odabrali smo prikaze nekih od najrelevantnijih nad kojima se itekako moramo zamisliti.

Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin

1. TEHNOLOGIJA ĆE ZAPOČETI SVOJ VLASTITI ŽIVOTAlvin i Heidi Toffler sada su osamdesetogodišnjaci; no pogledamo li Tofflerove najpoznatije knjige – Future Shock (1970) i The Third Wave (1980) začudit ćemo zašto se još bilo tko trudi pisati prevladane metasocijalne i političke komentare kojima nas danas dave, ističu Ayesha i Parag Khanna s američkog Instituta Hybrid Reality. Te knjige, napisane u vrijeme kada smo bili mnogo mlađi, sadrže tako začuđujuće i proročanske spoznaje, iznesene elegantnom i sjajnom prozom, da bi trebale postati osnovno štivo za sljedeća četiri desetljeća. Doista, nikoga tko je pomislio da su objavljene danas ne bi trebalo kriviti za to.

Izrazi i pojmovi koji su danas dio svačijeg rječnika izlaze upravo iz ovih stranica: kriza industrijalizma, nada u obnovljivu energiju, trenutnost poslovanja, uspon i propast multigeneracijske obitelji, tehnološki omogućeno

Dossier

64 perspektive

komuniciranje, senzori ugrađeni u kućanske aparate, genetička industrija koja projektira ljudsko tijelo, korporativna društvena odgovornost, „pretovarenost informacijama“… Nije čudo da su te knjige nazvane „klasičnom studijom sutrašnjice“. Od ono malo svari u kojima su pogriješili je širenje poligamnih komuna.

Novi vidiciKao osobe, Tofflerovi su bili jednako tako pronicavi raščlanjujući američku kongresnu pat-poziciju, azijsku opsjednutost visokom tehnologijom i inerciju politike Bliskog istoka. No ono što je izuzetno kod Tofflerovih su njihove davnašnje spoznaje o sadašnjem društvu koje danas izgledaju tako relevantne, pogotovo ako se uzme u obzir da mnoge od njih u ono vrijeme nisu bile očite. Tamo gdje je tadašnja konvencionalna mudrost smatrala da masovna industrijalizacija pretvara obične građane u sputanog „masovnog čovjeka“, Tofflerovi su vidjeli stratifikaciju i funkcionalnu diferencijaciju koja stvara superindustrijsko društvo izražene raznolikosti. A tamo gdje je javnost bila nesvjesna ili ravnodušna u pogledu dalekosežnih učinaka napredne komunikacijske tehnologije i virtualnih svjetova, Tofflerovi su predvidjeli da će nas telefonija i virtualni svjetovi prisiliti da smišljamo sve kreativnije načine za izbjegavanje pretjerane stimulacije i da sačuvamo svoju privatnost. Sa stanovišta sadašnjosti u kojoj je pretjerana izloženost internetu nazvana ovisnošću, izgleda kao nalaz da tehnologija može stvarati čak i bolesti. Tofflerov „šok budućnosti“ ujedno je i bolest i način života. No kako su to postigli?

Neiscrpno vrelo svježih idejaOčito je da Tofflerovi koji sada pišu svoju najnoviju knjigu, svoje memoare – još uvijek imaju svježih ideja. Jednako tako je važno to da su oni svoj najbolji argument za profesiju koju su izmislili: futurizam.

Dok je ovo područje dobilo ime po talijanskom fašističkom pjesniku Filippu Marinettiju koji je 1909. napisao kratak i opskuran „futuristički manifest“, Tofflerovi su futurizam učinili stvarnom vokacijom – nešto što se radi; a to su učinili na težak način. Odrastajući u Americi nakon Velike krize, napustili su New York i otišli u unutrašnjost radeći kao osobe za vezu i sindikalni povjerenici u tvornicama i ljevaonicama aluminija, doživljavajući svu tegobe industrijalizma na svom vrhuncu. Jedino tako su ga mogli raščlaniti i zamisliti ono što tek dolazi.



Predviđanje budućnosti se ne prakticira tako da se zatvorite u sobu i zurite u kristalnu kuglu. Ono je, u izvjesnom smislu, izvještavanje – pristupanje ljudima i idejama na granici stvarnosti. Stalnim putovanjem, posjetima pojedinih lokacija, intervjuima i djelovanjem kao novinari, Tofflerovi su koristili svoju maštu da slože sliku neuhvatljive budućnosti. Nisu učinili nijedno znanstveno otkriće, izmislili neku novu tehnologiju ili osnovali neko značajno poduzeće, ali su pionirski stvorili novi rječnik kako bi utvrdili da se takve aktivnosti presijecaju. Koliko je konvencionalnih knjiga nakon 1970-ih govorilo o umnožavanju medijskih kanala koji omogućuje pojedincima da stvore svoju vlastitu realnost?

U knjizi The Tird Wave Tofflerovi su predvidjeli da se napredna društva neće zadovoljiti time da na čovječanstvo gledaju kao na vrhunac evolucije. Umjesto toga, napisali su, krećemo prema odvažnom novom svijetu gdje će znanje biti neiscrpna roba koja će preobraziti naše privrede, ali mnogo više i naše viđenje toga tko smo – i to, kako rekoše, „ne samo za jednu generaciju, nego zauvijek“.

Neočekivane vezeSada, jednu generaciju kasnije, vrijeme je da, pokušavajući razumjeti nadolazeću budućnost, oživimo metodologiju Tofflerovih u kojoj se tehnologija uvukla u svaku sferu i kutak ljudske aktivnosti – od manipulacije i obnavljanja DNA do istraživanja svemira – i u kojoj ljudi neprestano traže načine da ubrzaju svoju biološku evoluciju kako bi je uskladili s vratolomnim tempom tehnološke evolucije. Jedini način da se to učini je sve veća integracija s tehnologijom, započinjući doba promjena i inovacije koje zovemo hibridnom erom. Ako je prvi val bio agrarni i plemenski, a drugi industrijski i nacionalni, tada je hibridna era ono što Tofflerovi zovu „četvrtim valom“. U toj novoj eri ljudska je evolucija postala humano-tehnološkom koevolucijom. Postajemo dijelovima stroja, a on postaje dio nas.

U engleskom jeziku nema prikladnog izraza koji bi označio ovu složenu isprepletenost ljudskih bića i tehnologije. Najbliži tome je njemačka riječ Technik (tehnika): ona ne znači samo tehnologiju nego i vladanje metodama i procesima koji ih oblikuju i vode. U današnjem svijetu u nastajanju Technik može biti nešto poput općenitog indeksa spremnosti za buduće hibridno doba. Ono iznova spaja znanstvene i mehaničke dimenzije tehnologije s nužnom zabrinutošću za njihov učinak na ljude i društvo. I tako dok danas govorimo o promoviranju demokracije, sutra ćemo spoznati da bismo trebali promovirati dobru tehniku (Technik).

Dossier

66 perspektive

Pet obilježja hibridne ereTo hibridno društvo razlikuje se od prethodnih po pet karakteristika: sveprisutnošću tehnologije, sve većom inteligencijom, rastućim socijalnim dimenzijama, sposobnošću integriranja i kombiniranja u novim oblicima, i sve većom moći naglih promjena, bržih i dalekosežnijih nego bilo kada u povijesti čovječanstva.

Kao prvo, kompjuteri su sve snažniji i istodobno sve jeftiniji. Vjerojatno je da će se taj trend nastaviti tokom barem još jedno desetljeće, nakon čega će nam korištenje DNA kao kompjutera – doslovno uzimajući molekule i enzime umjesto silicijskih čipova – donijeti još jeftinije sićušne kompjutere. Ubrzo će veoma maleni kompjuterski strojevi i senzori izići iz naših smartphonea i laptopa u svaki predmet koji susrećemo u svakodnevnom životu, uključujući tu i naša tijela. IBM računa da će oko 2015. postojati čitav trilijun uređaja povezanih s internetom koji će stalno pratiti i dijeliti informacije. Doslovno ćemo živjeti u tehnologiji.

Kao drugo, tehnologije neće biti tek pasivna odlagališta sposobna da razumiju podatke koje prikupljaju i s njima rade autonomno ili povezana jedna s drugima, a potrebni su ljudi da bi ih razumjeli i obradili. Bit će inteligentni. Kada je u veljači 2011. IBM-ov kompjuter Watson pobijedio dva ljudska takmaca na izložbi igara Jeopardy, bio je to velik prodor umjetne inteligencije. Odgovarajući na pitanja koja su zahtijevala kontekstualno razumijevanje, najviši oblik ljudske inteligencije – nekoliko je Amerikanaca samo trepnulo očima. Jednog ćemo se dana prisjetiti tih triju noći kao trenutka kada je hibridna era postala stvarnost.

Kao treće, i oblik i funkcija tehnologija postat će antropomorfne. Zapovijedi izdavane glasom ili pokretima učinit će interakciju sa strojevima prirodnijom, i oni će odgovarati i reagirati gotovo kao ljudi. Iako će njihova inteligencija biti inferiorna našoj, naći ćemo se u situaciji da s njima stvaramo emocionalne veze. Ljubav koju gajite prema svom iPhoneu tek je početak. Nedavno se u Japanu jedan mladi čovjek oženio likom iz videoigrice. A što više uranjamo u virtualne i on-line sredine to će naše on-line ponašanje sve više oblikovati naše „realno“ ponašanje umjesto da ga samo odražava.

Kao četvrto, tehnologije će se kombinirati na nove i moćne načine. Zaboravite internet: isto onako kako se znanstvena područja od neurologije i biologije do matematike i fizike miješaju i oplođuju, one će proizvesti novo tehnološko potomstvo sposobno za nezamislive podvige. Hibridna era već nas vodi daleko izvan informatičke tehnologije u potpuno nova područja poput biotehnologije, nanotehnologije, čiste tehnologije, umjetne inteligencije i



robotike, kao i jačanju onih tradicionalnih kao što je industrijska prerada i proizvodnje energije. Snižavanje troškova obrade podataka omogućilo je suradnju među znanstvenim područjima i dovelo do uspona potpuno novih područja invencije. Tako npr. biomehatronika spaja biologiju, elektrotehniku i fiziku radi stvaranja proteza koje su gotovo jednako tako dobre kao ljudski udovi.

Neočekivani obratiNapokon, kod hibridne ere ne radi se samo o rastućoj prisutnosti tehnologije nego i o tehnološkim obratima. Profesor Brian Arthur sa Santa Fe Instituta piše u knjizi The Nature of Technology da, za razliku od ljudskih bića, tehnologija može sazrijevati, diverzificirati se i propadati ubrzanim tempom. Što više tehnologija postoji to je veća mogućnost kombiniranja koje rezultiraju u sve novijim i složenijim proizvodima koji revolucioniraju pojedine industrije. To se već dogodilo s mlaznim motorima i poluvodičima, a sada je u toku u slučaju softvera i ugljičnih vlakana čija kombinacija čvrstoće, elastičnosti i provodivosti topline mogu revolucionirati sve, od krpanja kostiju do proizvodnje baterija. To znači da ćemo neprestano svjedočiti tome kako tehnologija razara stare modele poslovanja pojavljujući se na tržištu brže no ikad.

No neće samo modeli poslovanja biti pogođeni. Uzmimo kao primjer nadolaženje uradi-sam proizvodnje. Na prvi pogled, prednost Sjedinjenih Država u stvaranju ovih pristupačnih uređaja osnažit će njihove obiteljske radionice da izrađuju specijalne proizvode po narudžbi uz znatno niže troškove, ugrožavajući kinesku industrijsku bazu i oživljavajući američku privredu No ako Kina iznenada izgubi na prihodima u korist Amerike, kako će nastaviti s reciklažom svojih ogromnih deviznih rezervi u američke državne obveznice? U krajnjoj liniji, jedna bi tehnološka inovacija u Sjedinjenim Državama mogla dovesti do naglog rasta kamatnih stopa. Zato budite oprezni u pogledu onoga što želite: hibridna era je jednako tako i doba obrata.

Ono što u hibridnoj eri razlikuje jedno društvo od drugoga nije samo njihova geografija, kultura, nivo dohotka ili drugi tradicionalni činioci, nego njihova sposobnost da se prilagode sve bržim promjenama tehnoloških uvjeta. Više toliko ne živimo na različitim mjestima koliko u različitim fazama tehnike (Technik).

U 1970-im godinama Tofflerovi su procijenili da nekoliko milijuna ljudi živi „u budućnosti“ zahvaljujući stupnju njihovih veza s tehnologijom i bržim tempom života. Danas nekoliko milijuna ljudi u Tokiju žive „u budućnosti“. Japansko društvo ima robote koji podučavaju školske razrede tinejdžera, robotske

Dossier

68 perspektive

kućne ljubimce koji nadziru i druže se sa starijim ljudima kao i niz mladih ljudi s virtualnim avatarima kao ljubavnicima. Konvencionalna analiza Japana kaže da zemlja „umire“ zbog naglog demografskog opadanja, no da zato napreduje u svakom pogledu. Čak i zemlja koja je još uvijek tako preplavljena siromaštvom kao što je Indija nalazi da može podići svoju Technik putem široke rasprostranjenosti mobilnih telefona, projektom izdavanja biometrijskih osobnih iskaznica, digitalnim kioscima u prašnjavim selima kao i sofisticiranim Zakonom o pravu na informacije koji zahtijeva objavljivanje svih zakona na internetu.

Tko će pobijediti?Kako krećemo u hibridnu eru, tkogod ima sposobnosti da se nosi s kombinacijom tehnologije, kapitala i identiteta može postati središtem moći. Politika će ponovno biti usredotočena ne samo na državu, nego na četiri entiteta: zemlje, gradove, poduzeća i zajednice. Već vidimo kako se pripovijesti odmiču od dogmi 19. stoljeća kao što je „vlade pružaju sigurnost i blagostanje“ prema spoznaji da su vlade u najboljem slučaju regulatori. Umjesto toga slušamo kako privatni sektor stvara rast i blagostanje, koji opet generiraju stabilnost. Vlade se kreću od onih koje imaju sredstva da ostanu aktivni kreatori političke i ekonomske sigurnosti (Singapur, Kina) do onih u kojima se javni i privatni sektor bore kako da nađu djelotvornu podjelu rada (Evropa, Sjedinjene Države) kao i do onih za koje izgleda da čine malo ili gotovo ništa (velik dio postkolonijalnog svijeta). Zaposlenici Facebooka ili Googlea mogu provoditi vrijeme na kampusima koji su u stvarnosti zajednice koje pružaju potpunu uslugu; isto se događa u poduzećima u Rusiji, Indiji i Kini. Jednoga će im dana korporativna putovnica pružati veću slobodu kretanja nego njihovo državljanstvo.

U hibridnoj eri svi bismo mogli jednoga dana patiti od nove vrste krize identiteta. Umjesto svijeta podijeljenog na Zapad – Istok i demokracije – diktature, bit ćemo u jednoj složenijoj realnosti gdje subjekti počevši, od gradova do dijaspora, korporacija i šire zajednice, nastoje i konkuriraju u jačanja svoje Technik. Neke će vlade pružati Technik svojim građanima, druge će zakazati. A one koje će zakazati zaostajat će.

Opće tehnološko eksperimentiranjeOno po čemu se hibridna era doista razlikuje od ranijih revolucionarnih razdoblja jest to da će vrlo brzo postati globalna. Milijarde svjetskih siromaha



od Afrike do Indije već sudjeluju u tehnološkom eksperimentiranju pa su i sami postali inovatorima usluga koje mijenjaju paradigme. U Indiji se svakog mjeseca aktivira oko 10 milijuna novih mobilnih veza. U Keniji, domaći su inženjeri razvili bankarski sistem putem mobilnih telefona Safaricom koji je odmah mnoge tradicionalne banke preselio u ropotarnicu povijesti. Chris Anderson, kurator kongresa TZED, takav obrat naziva „inovacijom ubrzanom masama“. Na taj način će siromasi odigrati neočekivanu ulogu u hibridnoj eri, koristeći tehnologiju za stvaranje šansi za sebe i obrate za bogati svijet.

Ipak, još nismo ni počeli shvaćati implikacije koevolucije ljudi i tehnologije. Jeste li sigurni da je dugotrajno studiranje kako biste završili medicinski fakultet dobra ideja kad se već sada 75 posto operacija raka prostate izvodi uz pomoć robota? A što misliti o tretmanima za produženje života kada vlade tek trebaju prilagoditi svoju politiku umirovljivanja i financiranja mirovina u svijetu u kojem očekivanje života u bogatim društvima već sada prelazi 75 godina a što tek kada prijeđe 100? Trebamo li se bojati samo kineskih i iranskih hakera ili i umjetno inteligentnih softverskih programa koji će otimati tržišta bez prethodne najave?

Doba u kojem su stručnjaci za međunarodne odnose mogli tvrditi da razumiju svijet ubrzano nestaje. Dobro došli u hibridnu eru gdje su takve restriktivne etikete stvar prošlosti i gdje se promjena paradigmi istodobno događa na mnogim arenama i u različitim brzinama. Kako je Alvin Toffler lukavo primijetio, „budućnost dolazi prebrzo i pogrešnim redom.“

2. SVIJET ĆE POKRETATI MINIMULTINACIONALKEŽivimo u vremenu kombinatorske inovacije, tvrdi Hal Varian, Googleov glavni ekonomist. Takvih je razdoblja bilo i ranije: u 19. stoljeću se slagalo i preslagivalo standardizirane mehaničke dijelove – kotače, koloturnike, remene i mehanizme – da bi se stvorile nove inovacije. U 20. stoljeću su sastavni dijelovi bili motori s unutrašnjim sagorijevanjem, elektroenergija, elektronika i (na kraju) mikroelektronski čipovi.

Danas znatan dio razvoja softvera uključuje povezivanje standardnih komponenti na nov način. Istaknuti primjeri za to su operacijski sistem Linux, webov server Apache, baza podataka MySOL i programski jezik Python kao i komponente LAMP koje služe kao osnovni elementi za velik dio weba Kad je jednom vaša aplikacija razvijena, tada model tzv. „cloud computing“ koji nude Amazon, Google, Microsoft i drugi mijenja fiksne troškove za data centre u varijabilne troškove za usluge obrade podataka, snižavajući barijere ulasku i ubrzavajući tempo inovacije.

Dossier

70 perspektive

Dramatične promjeneKao što su mehaničke inovacije 19. stoljeća dovele do dramatičnih promjena u našem načinu života, tako i neprestano evoluirajuće inovacije u obradi podataka i komunikaciji imaju snažan utjecaj na svjetsku privredu i kulturu. Tako si primjera radi, sada, čak i najmanje poduzeće može priuštiti kompjutersku infrastrukturu na kojoj bi joj prije 15 godina zavidjela neka velika korporacija. Ako je kraj 20. stoljeća bilo doba multinacionalne kompanije, početak ovog će biti doba mikromultinacionalki: malih poduzeća koja posluju globalno.

Izgleda da je danas Silicon Valley preplavljen takvim poduzećima. Ona se uvijek mogu poslužiti e-mailom, chat-om, društvenim mrežama, wikipedijom, voice-over, internet protokolima, i „cloud computingom“ – svima besplatno raspoloživim na webu da im pruže infrastrukturu za komunikaciju i obradu podataka. One mogu koristiti komparativne prednosti zahvaljujući globalnim razlikama u znanju, vještinama i visini nadnica. Mogu poslovati širom svijeta i 24 sata na dan da bi razvile softver, aplikacije i usluge na webu koristeći standardizirane komponente. Inovaciju je uvijek poticala međunarodne trgovina, a sada se trgovanje znanjem i vještinama može obavljati daleko lakše nego ranije.

Vjerojatno nikad niste čuli za većinu mikromultinacionalki, a vjerojatno nikad ni nećete. Kao i druga mala poduzeća većina će prestati poslovati ili će ih kupiti veće organizacije. No neke su, poput Skypea (iz Estonije) ili Rovio, proizvođač popularne igre za mobilne uređaje Angry Birds (iz Finske) postali općepoznati. Čak su i softverske komponente globalne kreacije: Linux je nastao u Finskoj, Apache u Sjedinjenim Državama, MySOL u Švedskoj, a Python u Nizozemskoj.

Od virtualnog u fizički svijetTehnološki napredak koji je omogućio tu promjenu u virtualnom svijetu sadržan je na sličan način i u procesu transformacije fizičkog svijeta. Industrijski roboti postoje već desetljećima no oni su bili uvijek veliki i skupi tako da su si ih mogle priuštiti samo velike kompanije. No sve je to promijenio napredak u informatičkoj tehnologiji. Sada se može izraditi znatno jeftinije robotske uređaje, što opet znači da će i fizičke usluge koje pruža robotika moći postati znatno jeftinije.

Jednostavan način za predviđanje budućnosti je pogledati što bogati ljudi imaju danas; ljudi srednje klase imat će nešto odgovarajuće za 10 godina, a oni siromašni za dodatnih deset. Pomislite na videorekordere, televizore s



plosnatim ekranima, mobilne telefone i slično. Bogati ljudi danas imaju šofere. Za manje od 10 godina šoferi s prosječnim dohocima bit će u mogućnosti priuštiti si robotska kola koja, bar u određenim okolnostima, voze sama. Pentagonova Agencija za napredne obrambene projekte je financirala istraživanja autonomnih vozila na strojarskim fakultetima, a ta su istraživanja dala nekoliko veoma upotrebljivih prototipova. Koji se sada komercijaliziraju.

Zašto bi automobili stajali besposleni 22 sata na dan – kao što to većina čini – kada bi mogli biti robotički taksiji koji se samo uključuju u neku električnu utičnicu kada nisu potrebni? Automobili bez šofera mogli bi revolucionirati strukturu tranzita i stanovanja; prometne gužve mogle bi postati stvar prošlosti, a njihovi bi vlasnici mogli iskoristiti koji dodatni sat za rad, razgovore, zabavu – ili čak i za spavanje.

Roboti kao liječniciAutomobili su tek početak. Uz ostalo, jeftina robotika će imati ogroman utjecaj i na medicinu. Mnoge rutinske operacije mogu sada obavljati roboti uz manje invazivne procedure uz manje grešaka. Tehnološki izazovi s kojima su suočene takve inovacije mogu se prevladati. Stvarne barijere za njihovu primjenu su kulturne, pravne i regulatorne.

Ako to i zvuči optimistički, želimo istaknuti ono što je očito. Tehnologija nam daje veliku moć, no ona se može koristiti i u zle, a ne samo u dobre svrhe. Terorizam – koji se silno okoristio od te iste proliferacije informatičke tehnologije koja je omogućila mikromultinacionalke i robotiku – ostat će problemom, možda čak i većim nego ranije. Čak i bez eksplicitnih prijetnji neizmjerna složenost sistema na koje se oslanjamo svakog dana može dovesti do neugodnih pa čak i katastrofalnih obrata.

No hod tehnološkog napretka će se nastaviti. Tokom proteklih 300 godina tehnologija je razvijenim zemljama svijeta dramatično poboljšala kvalitetu života. A sada je red na ostatku svijeta.

3. SVE ĆE BITI PREVELIKO DA BI PROPALOU godini 2025. ćemo napokon shvatiti da se u gotovo svakom ljudskom pothvatu zbijenost isplati – tvrdi John Seo, upravitelj fonda Fermat Capital Management.

Dossier

72 perspektive

Opća težnja ka zbijanjuTo su znali stanovnici Silicijske doline još od vremena kada je Gordon Moore formulirao svoj istoimeni zakon pred gotovo pola stoljeća, predviđajući eksponencijalno povećavanje zbijenosti i snižavanje cijene snage obrade podataka zbijene u mikročipovima – dinamiku koja je od tada redovito pretvarala tek odrasle mladiće u milijardere. No kako svatko znade – od Paula Krugmana (čija su istraživanja za koja je dobio Nobelovu nagradu ukazala na koristi geografske koncentracije) do suvremenih francuskih kuhara (koji umjetnički kondenziraju esenciju kocke maslaca u sve manje komadiće) pa do graditelja stambenih naselja (objašnjenje nepotrebno) da se i u fizičkom svijetu zbijenost isplati. Kao što je upozorila Svjetska banka u svom izvještaju World Development Report za 2009., polovina svjetskog BDP-a proizvodi se na svega 1,5 posto kopnene površine. Opće seljenje ljudi u sve zgusnutiji urbani način života svakog je desetljeća nakon drugog svjetskog rata dodavao trilijune dolara globalnom BDP-u.

I globalna su tržišta slijedila sličnu putanju prema sve većoj koncentraciji. Banka za međunarodne obračune izvještava da je međunarodno tržište izvedenicama poraslo od 100 trilijuna dolara prije tek jednog desetljeća na sadašnjih 600 trilijuna, dok je istodobno svjetska proizvodnja otprilike udvostručena. Deset najvećih banaka u Sjedinjenim Državama sada drže 11 od ukupnih 13 trilijuna bankovne aktive zemlje; a aktiva najvećih pet francuskih banaka iznosi koliko i 325 posto francuskog BDP-a. Prevelike da bi propale? Ne, ukoliko ne želite da vam financijski centri onemoćaju.

PosljediceNo zbijenost ima i posljedice. Zbijanjem više od polovine svjetskog stanovništva u relativno mala područja i proizvodnju u relativno mala, uglavnom obalna područja, znači da su štete od svih vrsta prirodnih katastrofa dramatično porasle. Ovogodišnji potres u Japanu, koji je prouzročio više od 300 milijardi dolara štete, bio je tek predigra; za jedno i po desetljeće od današnjih dana samo jedan tornado ili zemljotres moći će načiniti štetu od jednog trilijuna dolara, pa i više. Zamislite svijet u kojem ekonomska šteta ravna onoj srednje-velikog nuklearnog rata može nastati u samo nekoliko dana (u slučaju tornada) ili čak u jednoj sekundi (ako se radi o potresu).

Možemo očekivati i sve veće i češće financijske katastrofe. Zamislite aktivu kao što je zemljište, industrijska grana ili lokacija i financijski rizik kao zbijenost. Koncentracija svih njih znači veću produktivnost, ali znači i to da zazivamo sve katastrofalnije financijske tornade. Kako je moglo neplaćanje jednog zajma



za kuću nekog berača jagoda u Kaliforniji brisati 16 trilijuna vrijednosti na globalnom financijskom tržištu i toliko ljude ostaviti bez posla? Jednako se tako možete zapitati kao je O'Learijeva krava, prevrnuvši jednu svjetiljku u staji na ulici DeKoven, mogla izazvati veliki požar u Chicagu iz 1871.

Eksponencijalno rastuća zbijenost svijeta i njegova ovisnost o informatičkoj tehnologiji, izaziva slične rizike. Razmotrimo „munjeviti slom“ od 6. svibnja 2010, u kome je jedan savršeni juriš strelovitih algoritama burzovnih naloga, jedan veliki, ali u krivo vrijeme izdan nalog za prodaju prouzročio strmoglavi pad Dow Jonesovog industrijskog indeksa za 700 poena u manje od deset minuta – postigavši tako najveći pojedinačni pad u jednom danu u povijesti Dowa – da bi se oporavio za nekoliko minuta. Pomislite i na neuspjeh masivnog Amazonovog „oblaka“ (popularne i naveliko korištene serverske platforme) koja je na nekoliko dana izbacila s interneta svakoga od tehnoloških novajlija do istraživača američkog Ministarstva za energiju. U oba slučaja ne morate biti mrežni administrator da znate da dok informatička tehnologija bdije nad nama nije jasno tko nadzire informatičku tehnologiju. Stavljamo li mi trilijune jaja globalne ekonomije u jednu od najvećih elektronskih košara ikad napravljene?

Kako upravljati rizicimaPriznavanje važnosti dinamike zgušnjavanja bitno je ne samo za uživanje koristi od nje nego i za upravljanje njenim troškovima – njima se može upravljati. Tehnologija je omogućila stvaranje megagradova, dok je istodobno katastrofalne gradske požare učinila stvarju prošlosti. Sada kada gradimo megagradove financijskog rizika trebamo uvesti ekvivalent novih građevinskih propisa i vatrogasnih normi da bismo spriječili jedan vremenski krivo odmjeren i loše postavljen financijski plamen da sagori trećinu metropole. Hedge fondovi se tuže na „pretrpano trgovanje“: prevelik broj investitora i špekulanata koji kupuju iste dionice, obveznice ili sirovine, povećavajući na taj način rizik od slomova tržišta ako se investitori uspaniče i prodaju iste stvari u isto vrijeme. No gdje je tu natpis na kojem stoji: „Korištenje ove tržišne pozicije od više od 140 hedge fondova i banaka je opasno i protuzakonito“?

Učenje života s rizicima zbijenosti zahtijeva spoznaju da je zbijenost tu da ostane – i to je dobro. Ljudi su obično skloni tome da zbijenost vide kao problem, kao što to može posvjedočiti svatko tko je ikada proveo sate u prometnim gužvama u Lagosu ili Džakarti. No ako bi se zbijenosti ograničila na napučene megagradove, s njihovim malenim skupim stanovima i groznim prometom, sigurno je da bi se oni već odavno raspali. Umjesto toga

Dossier

74 perspektive

megalopolisi postaju sve veći i zgusnutiji – pa iako troškovi života sve više rastu, nema masovnog egzodusa na selo. Jednako tako i najveće banke i informacijski sistemi mogu postati preveliki da bi propali no njihova je veličina isuviše značajna za rast naših privreda da bi ih se razdijelilo. Naša iskonska nelagoda u pogledu stanja stvari znači da ćemo tokom mnogih nadolazećih godina i dalje razmišljati o zbijenosti kao sporednom učinku napretka, a ne o njegovom fundamentalnom pokretaču. Možda će proći desetljeća prije no što mi ostali naučimo što je biznis s mikročipovima naučio u 1960-im godinama: da je budućnost prenapučeno mjesto, i da je bolje da svi budemo za to.

4. OBLIK GLOBALNE PRIVREDE PROMIJENIT ĆE SE IZ TEMELJATko bi prije samo 18 mjeseci pomislio da će jedna članica eurozone, najelitnijeg kluba evropskih privreda, imati lošiji kreditni rejting nego Pakistan – pita Mohamer El-Erian, šef tvrtke za investicijski menadžment Pinco i autor knjige When Markets Collide. Ipak to je slučaj današnje Grčke, pritisnute na rub restrukturiranja duga; u međuvremenu dvije druge zemlje eurozone (Irska i Portugal) već su na evropskoj intenzivnoj njezi primajući velike iznose pomoći.



Nezamislive promjeneA tko je mogao pomisliti i to da će se jedna agencija za rejting usuditi dovesti u pitanje posvećeni kreditni rejting od AAA, i to Sjedinjenih Država, koje su jedini dobavljač globalnih javnih dobara kao što je međunarodna rezervna valuta (dolar) i financijski sistem koji služi kao poveznica međunarodnih tokova kapitala? Ipak, to je ono što je učinio Standard & Poor. Agencija je postavila državni rejting Sjedinjenih Država pod negativno povećalo, ukazujući na mogućnost njegovog smanjenja ako se pravac fiskalne politike zemlje ne promijeni.

Nadalje, tko bi pomislio da će ista ona zemlja koja je poznata po svojim fleksibilnim tržištima rada i dinamičnom poduzetništvu, imati stalnu i visoku stopu nezaposlenosti? Da, upravo je to slučaj Sjedinjenih Država, gdje je nezaposlenost zapela na oko 9 posto, a nezaposlenost osoba od 20 do 24 godine na zaprepašćujućih 14,5 posto, pri čemu odgovarajući problemi s nezaposlenošću sve više postaju strukturni po prirodi.

Nekoliko je stvarnih razloga za takav razvoj događaja. No svi oni zajedno upućuju na značajna prestrojavanja koja iz temelja mijenjaju karakter globalne privrede i načina na koji ona djeluje. Te su stvari imale naročito značajan utjecaj i iz temelja će nastaviti oblikovati svijet u nadolazećim godinama.

Kao prvo, prevelik broj razvijenih privreda suočen je s problemima duboko ispod površine, u bilancama i u strukturi svojih privreda. To se ne odnosi samo na krizu nezaposlenosti i naglo pogoršanje stanja javnih financija koje je, kao u grčkom slučaju, poprimilo alarmantne razmjere. Oni se također odnose i na loše funkcioniranje stambenog tržišta, neprestane slomove kreditnog posredovanja banaka i nejako političko vodstvo usred kaotične stranačke politike.

Kao drugo, umjesto da se bave strukturnim problemima, političari su radije gurnuli limenku nizbrdo. Posljedica toga je da su se problemi pogoršali i postali još tvrdokorniji, pa je porastao i rizik zaraze. To je najočitije u Evropi gdje je likvidnosni pristup – koji uključuje gomilanje novih zaduženja na već tegobne dugove – neprestano primjenjivan na problem grčke solventnosti. To je prenijelo masivna potraživanja od privatnog sektora na grčke i evropske porezne obveznike i zarazilo ranije zdrave institucije kao što je Evropska centralna banka. To je također slučaj sa Sjedinjenim Državama, gdje dosad neviđeni fiskalni poticaji nisu uspjeli dovoljno potaknuti rast i stvaranje radnih mjesta.

Dossier

76 perspektive

Kao treće, nekoliko zemalja u usponu sada je došlo do osnovice svoje razvojne baze, makar su dosad bile zastrašene nevoljama razvijenog svijeta. Sada se to može vidjeti u Brazilu, Kini, Indoneziji i nizu drugih zemalja. U tom procesu one su stalno jačale, i to toliko da su se počele konjunkturno pregrijavati u vrijeme kada razvijene zemlje propadaju. To su nova područja za globalno tržište, u kojem su manje zrele zemlje čvršće i elastičnije nego njihovi razvijeni partneri pa su i u stanju održivo rasti do visokih razina uz istodobno jačanje njihovih bilanci.

I dalje – prestrojavanjeNe bude li neke veće političke greške – kao što je klizanje prema protekcionizmu, neuredni moratoriji ili poremećaj međunarodnog sistema plaćanja i obračuna – možemo očekivati da će se to globalno prestrojavanje nastaviti.

Bit će potrebno više godina da razvijene zemlje u potpunosti saniraju svoje bilance i obnove uvjete za brz rast i povećanje zaposlenosti. U međuvremenu će raspodjela dohotka i bogatstva postati raspršenija pretvarajući se iz ekonomskog u socijalno-političko pitanje.

Kombinacija napregnutih bilanci i nerazmjerno sporog rasta znači i to da će se razvijene zemlje prikloniti nizu pristupa u rješavanju povratnih problema sa zaduženošću onako kako se nastavljaju otkačiti od vremena kredita i zaduživanja. Neke od njih, poput Britanije, oslanjat će se prvenstveno na višegodišnju proračunsku štedljivost. Druge će, poput Grčke, podleći restrukturiranju dugova.

Tu su zatim Sjedinjene Države, s privredom u kojoj su usidrene jezgre ekonomskog i financijskog sistema. One će se najprije opredijeliti za financijsku represiju – zapravo za prikriveno oporezivanje vjerovnika i dužnika – i pokušati pomoću ubrzane inflacije riješiti pitanje svoje bilance. No s vremenom će vjerojatno i one biti prisiljene na veću štedljivost usred političkog nadmetanja i svađa.

Što taj prijelaz bude neuredniji to je veća vjerojatnost od podrivanja međunarodnog položaja globalnih javnih dobara Amerike. To će opet uzdrmati globalni monetarni sistem sazdan na pretpostavci da njegova jezgra – Sjedinjene Države – ostaje ekonomski jaka. To je važan kriterij za ono što bi inače bili daleko povoljniji izgledi za velik dio, iako ne i cjelokupni, svijeta u usponu. Pogledajmo zemlje koje i dalje premošćuju jaz dohotka i bogatstva prema naprednim zemljama. Tokom tog procesa one će izvući milijune iz siromaštva, pružajući im veće ekonomske šanse i bolji pristup obrazovanju, zdravstvu i prehrani.



Onako kako budu rasle, zemlje u usponu će zahtijevati veći udio u dijelu globalne ekonomije koja je sada pretjerano pod dominacijom naprednih zemalja. Na površinu će izbiti pitanja globalnog upravljanja. Međunarodne institucije će biti pod pritiskom da se znatnije reformiraju. A bit će potrebno i da multilateralni pregovori povedu više računa o sve većoj snazi zemalja u usponu.

Iz svega ovoga proizlazi jedna izrazito fluidna globalna ekonomija – kao i svijet u kome će mnogi ustaljeni parametri postati varijable. Što se brže pripremimo za to, to je veća vjerojatnost da ćemo biti korisnici, a ne žrtve promjena koje su u toku.

5. PROBLEMI ĆE BITI GLOBALNI – KAO I RJEŠENJAPrije no što razmotrimo svijet u 2025., dakle 13 godina od danas, vrijedno je podsjetiti se i svijeta prije 15 godina, dakle 1997. – ističe Anne-Marie Slaughter, profesorica međunarodnih odnosa na sveučilištu u Princetonu. Tada su Sjedinjene Države bile jedina supersila, a njihova golemost i dominacija međunarodnim nad sistemom bila je tako očita da ih je jedan strani ministar zavidno okrstio „hipersilom“ (hyperpower). Američka je ekonomija napredovala dovoljno brzo da tri godine kasnije, potkraj mandata Billa Clintona, ostavi zemlji zdravi rastući suficit. Evropska Unija, tada stara tek četiri godine, imala je samo 15 članica; euro nije postojao. Ratovi koji su zaokupljali naslovnice bili su u Evropi: Bosna, Hrvatska i, uskoro, Kosovo. Izraz BRIC Goldman Sachsov nadimak za brzorastuće zemlje u usponu – Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu – još nije izumljen. Internet se naglo širio, ali društvene mreže nisu postojale.

Nepredvidive promjeneShvatili ste: u 15 godina se mnogo toga može promijeniti, i često na predviđeni način. Stoga u duhu primjerene skromnosti ovo je viđenje kako će pejzaž globalne diplomacije izgledati za desetljeće i po:

Za početak, svijet će biti mnogo multilateralniji. U 2025. će se Vijeće sigurnosti UN-a proširiti na 25 do 30 članica i uključivati – de iure ili de facto – stalne članice Brazil, Indiju, Japan, Južnu Afriku, Egipat ili Nigeriju te Indoneziju ili Tursku. Istodobno će regionalne organizacije na svakom kontinentu – Afrička Unija, ASEAN, neki oblik Organizacije američkih država – postati mnogo snažnije. Svaka će slijediti svoju verziju ekonomske i političke integracije inspirirane Evropskom Unijom – a mnoge će uključivati predstavništva manjih

Dossier

78 perspektive

subregionalnih organizacija. No Bliskom istoku će Izrael, Palestina, Jordan, Sirija i Turska činiti jezgru Bliskoistočne zone slobodne trgovine; usto bi se Evropska unija mogla povezati s nastajućom Mediteranskom unijom.

Tu masivnu multilateralizaciju pokretat će sve naglašenija globalna i regionalna priroda naših problema, u kombinaciji s rastućim brojem zemalja koje se odvajaju od postojećih država. U mnogim stvarima nacionalne će vlade ostati bitne, ali upravljanje bilateralnim odnosima i uključivanje u uspješne globalne pregovore gotovo 200 nacija postat će sve složenije. Tako ćemo pregovarati o sporovima oko teritorija u Južnokineskom moru u regionalnom okviru i baviti se krizama u Obali Slonovače ili Gvineji putem Afričke Unije ili u čak manje subregionalne forume. Na globalnom nivou brzina i fleksibilnost potrebne da se prevladaju krize zahtijevaju manje grupe poput G – 20, dok dugoročni legitimitet i trajnost još uvijek zahtijevaju predstavljanje svih zemalja pogođenih određenim pitanjem kroz velike i stalne organizacije.

Spas u održivom razvojuŠto se tiče pojedinih zemalja, u 2025. najjače će biti one koje su dokučile kako učiniti više s manje. To će biti one vlade koje su uspješno prihvatile radikalnu održivost – održavajući dinamične privrede putem uglavnom obnovljive energije i kreativnog ponovnog korištenja svega ostalog. Vođa će biti Japan, velika civilizacija koja je stoljećima pionirski razvila divne načine kako koegzistirati s prirodom. Kao što kineska mladež želi više od svega, ona japanska je spremna prihvatiti znatno održiviji put. Skandinavija, Njemačka, Novi Zeland, a možda i Južna Koreja također će biti snažne; mnoge zemlje u usponu pa čak i one manje razvijene imaju stvarnih potencijala ako budu iskoristile urođene običaje konzervacije. Prihvaćanje održivog razvoja izazvat će Sjedinjene Države, njihova nacionalna obnova ovisit će o povezivanju njihove tradicije inoviranja, decentralizacije i slobode uz priču o očuvanju američkog prirodnog blaga. Mislite više o Lijepoj Americi (America the Beautiful) nego o zastavi s prugama i zvjezdicama.

No najdramatičnije promjene između 2012. i 2025. neće se dogoditi na nivou državništva i grandioznih strategija; vjerojatno je da će se one dogoditi kada nove tehnologije nastave preobražavati poduzeća, sve vrste građanskih organizacija, sveučilišta, zaklade i crkve – sposobne da se samoorganiziraju oko pitanja do kojih im je stalo. Američka društvena revolucija koju je Alexis de Tocqueville promatrao na početku 19. stoljeća, građane koji se priključuju grupama bilo koje zamislive vrste, postaje globalna, mijenjajući zauvijek odnose između građana i njihovih vlada kao i vlada međusobno. Arapske su revolucije tek prvi navještaj te velike promjene.



Kataklizmama do promjenaTa predviđanja mogu izgledati ružičasta. A zapravo će ogromne promjena na horizontu zahtijevati znatnije krize, čak i kataklizme, prije no što se ostvare. Bio je potreban prvi svjetski rat da bi se stvorila politička volja za osnivanje Lige naroda; bio je potreban drugi svjetski rat da bi se stvorili Ujedinjeni narodi; bila je potrebna najveća privredna kriza nakon 1930. da bi nametnula proširenje grupe G – 8 u G – 20. Zamislite što će biti potrebno da se slomi desetljetno odgađanje reforme Vijeća sigurnosti. A stvaranje i mijenjanje multilateralnih organizacija je dječja igra prema dubokim promjenama javnog i privatnog ponašanja potrebnih za odmak od ekonomskog modela po načelu bolje je više do onoga koji prihvaća da su resursi u planetarnim razmjerima ograničeni.

Ipak, izvori potencijalnih kriza i nesreća veličine dovoljne da nametnu sistemske promjene nalaze se svuda oko nas. Promjena klime tjera zemlje sve bliže ekstremima pustinje i džungle, suša i poplava dok bi neka globalna pandemija ili nuklearni teroristički napad mogli imati sličan učinak. To je međutim maltuzijanska tmina. Kao što Robert Wright tvrdi u knjizi Nonzero: The Logic of Human Destiny, katastrofa je strašna za pojedina ljudska bića ali blagotvorna za čovječanstvo u cjelini. Kako se posljedice istinske globalne povezanosti budu i dalje osjećale, svijet država kao i društava koja oni predstavljaju neće imati izbora nego da se prilagode.

Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji:

www.inicijativa.com

Dossier

80 perspektive

Megatrendovi koji to nisu biliOd „uspona ostalih“ do ratova za resurse, popovanje o velikim trendovima koji će oblikovati globalnu politiku i privredu postalo je velik biznis, tvrdi Joshua E. Keating, pomoćni urednik časopisa Foreign Policy. No povijest može biti strašno neljubazna prema mudracima koji rukuju kristalnim kuglama. Sve, počevši od poplave koja dolazi jednom u sto godina pa do samoubojstva nekog tuniskog prodavača voća, može preokrenuti desetljeća konvencionalne mudrosti. Sljedeći Veliki događaj može ubrzo postati Trendom Koji to Nikada Nije Bio.

Japanska supersilaOpsjednuti Kinom čuvajte se: To nije prvi put da se Amerika osjetila ugroženom od strane neke istočnjačke sile u usponu. Tokom 1980-ih i početkom 1990-ih japanska je industrijska proizvodnja porasla za 50 posto, pa je rođena jedna literarna industrija – nakon bestselera Ezre F. Vogela Japan is Number One – koja je predviđala japansku ekonomsku dominaciju. Američki su direktori punili seminare o japanskoj poslovnoj praksi, dok su događaji u stvarnom svijetu kao kad su Japanci kupili Rockefeller Center 1989. i književni scenariji kao roman Michaela Crichtona Rising Sun prikazivali Japance kao nacionalna strašila.

Međutim, upravo kada je pretjerivanje s Japancima dostiglo vrhunac, ta je zemlja ušla u svoje „izgubljeno desetljeće“ privredne stagnacije. Iako je još uvijek jedna od najbogatijih zemalja Japan je u 2010. pretekla Kina kao druga po redu privreda u svijetu.

Permanentni ekonomski bumU vezi s tržištima predvidive su samo dvije stvari. Prva je da su nepredvidiva. Druga: uvijek će netko predvidjeti da dobra vremena neće prestati. Neobuzdani optimizam bio je integralno obilježje financijskog trgovanja još od vremena famozne „manije za tulipanima“ iz 17. stoljeća, a bio je vrlo očit i prije sadašnje privredne krize, kada su stručnjaci silno vjerovali u moć kompjuteriziranog trgovanja, financijske „inovacije“ i eksploziju tržišta stanovima.

Industrijski indeks Dow Jones nikad nije dostigao visinu svog vrhunca od 14,164.53 poena iz 2007., no knjiga Jamesa E. Glossmana i Kevina A.



Hassetta Dow 36,000 nije bila čak i najgori, iako najpoznatiji grješnik.Dva druga sveska obećavala su Dow 40.000 i Dow 100.000. Ili uzmite Davida Lereaha, bivšeg člana Nacionalnog udruženja trgovaca nekretninama i autora knjige Are You Missing the Real Estate Boom? kao i prerađeno izdanje iz 2005. kao i općenitiji svezak iz 2007., All Real Estate is Local.

Danas su popularniji pesimistični naslovi kao Freefall i The Great Stagnation. Nadajmo se da će vrijeme biti jednko tako okrutno prema njihovim autorima kao što je to bilo prema njihovim trapavim prethodnicima.

Naftni vrhunacSigurno je točno da je količina nafte u svijetu ograničena i da će prije ili kasnije biti potrošena. No određivanje datuma kada će početi globalno opadanje proizvodnje pokazalo se znatno težim no što se očekivalo. Geofizičar M. King Hubbert razvio je 1956. model – danas poznat kao Hubbertov model – kojim je predvidio da će svjetska proizvodnja nafte presušiti početkom 1970-ih. No, tako baš i nije ispalo.

Teoretičari maksimuma proizvodnje nafte propustili su uzeti u obzir otkriće novih nalazišta kao i novih metoda za vađenje teško dostupnih rezervi zakopanih duboko u oceanu ili katranskog pijeska u kanadskoj tundri. U posljednjih 20 godina potvrđene globalne rezerve stvarno su povećane za 380 milijardi barela.

Usprkos činjenici da teoretičari o vrhuncu proizvodnje nafte mijenjaju datum kada ćemo dostići Hubbertov vrhunac od onoga prije četiri desetljeća pa do slijedeće godine, njihova je teorija i dalje popularna. Najugledniji predstavnik im je u posljednjih nekoliko godina bio teksaški investitor u energiju pokojni Matthew A. Simmons, koji je tvrdio da su rezerve Saudijska Arabije daleko manje nego što se misli i da prijeti globalni naftni šok Doista, ima pitanja vezanih za rezerve Saudijske Arabije – za razliku od drugih petrodržava to kraljevstvo ne dozvoljava nezavisnu procjenu svojih naftnih polja – no cijene nafte se, iako nestabilne, nisu vratile na predrecesijske visine.

Traženje alternativa fosilnim gorivima doista ima smisla, no nastojanje da se odredi dan naftne apokalipse ne izgleda najbolji način za njeno poticanje.

Dossier

82 perspektive

Kriza resursaU 1798. engleski je učenjak Thomas Malthus napisao An Essay on the Principle of Population, predviđajući da će na kraju globalna glad i bolest konačno ograničiti rast stanovništva.

No iako se svjetsko stanovništvo umnožilo za više od šest i po puta od Malthusovog vremena, povećanje uroda poljoprivrednih kultura i ljudsko zdravlje spriječile su ispunjenje tog strašnog proročanstva.

Možda je najpoznatiji moderni pristalica Malthusovih razmišljanja biolog Paul Ehrlich, autor knjige The Population Bomb iz 1958. koji je upozoravao na predstojeću globalnu glad i katastrofu uslijed naglog rasta stanovništva. Ehrlich je također gubitnik jedne od poznatijih oklada u povijesti, kada se 1980. okladio s profesorom poslovne ekonomije Julianom Simonom da će cijene pet najviše korištenih metala zbog povećane potražnje dramatično porasti tokom sljedećeg desetljeća. No usprkos naglom rastu stanovništva cijene ovih metala su pale, a Ehrlich je izgubio okladu.

Ipak možda će doći vrijeme kada će broj stanovnika Zemlje postati neodrživ, no za sada problem nije u nedostatku resursa nego kako ih raspodijeliti onima kojima trebaju.

Internetski hiroviPristajanje uz pretjerano optimistična predviđanja može biti opasno. No i pretjerani skepticizam krije opasnosti, naročito kada se radi o tehnologiji. Za svaki grozničavi san o letećim automobilima i hrani u pilulama postoje škrci poput britanskog poduzetnika Alana Sugara, koji je 2005. predvidio da će „iPod biti „kaputt“ za godinu dana, ili predsjednika IBM-a Thomasa Watsona koji je 1943. navodno predvidio globalno tržište za „možda pet kompjutera“.

Ili uzmite astronoma i autora djela popularne znanosti koji je u knjizi Silicon Snake Oil iz 1995.i u jednom popratnom članku u tjedniku Newsweek ismijavao ideju da ćemo “uskoro kupovati knjige i novine ravno preko interneta“. I tvrdio da „nijedna online baza podataka ne može zamijeniti vaše dnevne novine“. Kao dokaz naveo je da njegova „lokalna pošta učini više posla tijekom jednog popodneva nego što cijeli internet obradi tijekom jednog mjeseca.“

Katkada se isplati vjerovati u pretjerivanja.


Regionalni razvoj

Bosna i Hercegovina i hrvatsko pitanje

Hrvatski narod, zajedno s Bošnjacima i Srbima, vitalni je dio cjelovitog političkog i ekonomskog organizma. Iako se trenutačno stanje doima beznadnim, uz aktiviranje domaćih potencijala i međunarodne zajednice, izlazak iz duboke ekonomske i svekolike krize nije nemoguć

Piše: dr. Žarko Primorac

Prilike u Bosni i Hercegovini postaju sve složenije. Isprepliće se mnogo problema: ekonomsko zaostajanje, povećano siromaštvo, vrlo visoka nezaposlenost, mnogi mladi napuštaju zemlju. U takvim okolnostima zaoštravaju se i politički problemi i odnosi, pa se predstavnici tri konstitutivna naroda ne mogu, ni godinu dana nakon parlamentarnih izbora, dogovoriti o formiranju Vijeća ministara, odnosno Vlade BiH. Odavno postaje jasno da Daytonski sporazum, koji je imao za cilj zaustaviti rat i uspostaviti državu, nije zadovoljavajući pravno-politički okvir za razvoj zemlje.

Hrvatski narod je, izgleda, ’najveća žrtva’ Daytonskog uređenja države, samom činjenicom što je najmalobrojniji. Kao reakcija na sadašnje prilike

Reflektor

Reflektor

84 perspektive

Hrvati se, više nego drugi narodi, iseljavaju i, na taj način, pogoršavaju svoje političke i ekonomske perspektive unutar BiH.

Nedavno je u Zagrebu održan skup posvećen položaju hrvatskog naroda u BiH, ali nezahvalan je položaj svih naroda u toj zemlji te valja promatrati ekonomski razvoj BiH kao cjeline. Samo cjelovit i racionalan ekonomski razvoj čitave zemlje osigurava trajne pretpostavke za funkcioniranje države i opstojnost i napredak svakog njezinog naroda.

Budućnost je u cjelovitosti Hrvati su dio jedinstvenog geografskog, političkog, ekonomskog i socijalnog organizma Bosne i Hercegovine. U svakidašnjoj političkoj praksi često se govori o položaju hrvatskog naroda, kao temi za sebe, kao da naš narod predstavlja entitet za sebe. Mislim da treba govoriti o cjelini, jer je hrvatski narod, zajedno sa Srbima i Bošnjacima, vitalni dio cjelovitog političkog i ekonomskog organizma. Prema tome, Hrvati nisu ’otok za sebe’, nego predstavljaju integralni dio ukupnosti koja se zove Bosna i Hercegovina. Istina, Hrvati jesu brojčano najmanji, utjecajno najslabiji, ali su ekonomski najvitalniji dio te cjeline.

Nadalje, hrvatski narod u BiH, prema zemljopisnoj rasprostranjenosti, nije homogen, rasut je diljem države, a jedina relativno homogena nacionalna sredina je Zapadna Hercegovina. Svaka spomenuta ’mini’ hrvatska populacija, bilo da se radi o hercegovačkim Hrvatima, Posavcima, srednje bosanskim Hrvatima ili sarajevskim Hrvatima pomalo je specifična pa i interesno različito usmjerena.

Međutim, politički i ekonomski položaj ukupne hrvatske populacije određuje sadašnje ustavno-pravno ustrojstvo i politička situacija u BiH. Istine radi, treba spomenuti da problema imaju svi tamošnji narodi, posebno onih ekonomske naravi. Izvjesno je da ih, zbog neriješenog ustavno-pravnog položaja, malobrojnosti i drugih specifičnosti Hrvati imaju ponajviše.

Hrvatski narod ima još jednu specifičnost u odnosu na ostala dva naroda: to je ’sigurnosni ventil’, odnosno mogućnost iseljavanja u Hrvatsku. Taj ventil je u ratu značajno korišten i zato se broj hrvatske populacije u BiH gotovo prepolovio. Sklonost iseljavanju je i danas vrlo snažna, a ostvaruje se radi školovanja, zapošljavanja, socijalnih prilika i drugih razloga. Sigurno da dobar razlog za iseljavanje čini i opća nevjerica u bolju perspektivu u BiH.

I pored svega spomenutog, hrvatski narod je integralni dio BiH, koja je njihova matična zemlja i vjekovna postojbina. Kao takvi, Hrvati su, ravnopravno s

85



ostala dva naroda, odgovorni za njezinu sudbinu. To ih obvezuje da, zajedno s ostalima, brinu o daljem, političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom razvoju svoje države. Ne radi države kao takve, nego radi svoje bolje budućnosti. Drugim riječima, kada se govori o budućnosti bosansko hercegovačkih Hrvata, mora se govoriti o budućnosti BiH kao cjeline.

Povratak izbjeglica od vitalne važnostiOsnovni preduvjet za opstanak Hrvata u BiH je obnavljanje biološkog tkiva, odnosno stanovništva. Malobrojnost nacije, nizak prirodni prirast, velika motiviranost na iseljavanje, slabe perspektive života u sadašnjoj BiH, neriješeno političko-statusno pitanje dovode u opasnost samu opstojnost hrvatskog naroda. Za njegov goli opstanak hrvatskog naroda vrlo je značajno pitanje povratak izbjeglih i raseljenih lica, posebno onih iz područja kao što su Posavina, Srednja Bosna i veliki gradovi. Nije u pitanju samo povratak izbjeglica iz inozemstva, nego i povratak ljudi iz Hrvatske, što je svakako teži proces. Danas izgleda da je proces iseljavanja BiH Hrvata, posebno u Hrvatsku, ireverzibilan, ali u promijenjenim političkim i ekonomskim prilikama situacija nije beznadna. Iseljeni će se vraćati ako budu imali gdje raditi, mogu osigurati egzistenciju, školovati djecu i uopće vide bolju budućnost u BiH.

Veliku, možda i najveću, prepreku povratku raseljenih obitelji predstavlja nedefinirana politička pozicija u matičnoj zemlji. Ne može se osporiti činjenica da su Hrvati majorizirani u Federaciji, a ozbiljniji povratak u Republiku Srpsku je praktično zanemariv. Posljedice takvih procesa mogu se i brojčano izraziti: relativno učešće Hrvata u ukupnom stanovništvu smanjeno je, u razdoblju od 1991. – 2008. godine, sa 17,4% na 13,4%, dok je udio Srba povećan sa 31,2% na 37,1%, a Bošnjaka sa 43,5% na 48,1%. Brojčani odnosi se svakodnevno pogoršavaju na štetu hrvatske populacije iz naprijed spomenutih razloga. Otuda urgentna potreba da se povede intenzivnija i sistematičnija borba za povratak izbjeglica i smanjivanje mehaničkog raseljavanja u cjelini. Nije realno govoriti o potpunoj, biološkoj obnovi hrvatskog bića u BiH, s obzirom na malobrojnost i nizak prirodni prirast stanovništva, ali se i ti procesi mogu znatno promijeniti.

Sumorni ekonomski vidiciGovoriti o povratku izbjeglica i raseljenih lica u stvari znači govoriti o ekonomskom razvoju BiH, a ne samo hrvatskih krajeva, kao osnovnom preduvjetu. Istina, na povratak izbjeglica vrlo značajno utječu i politički procesi, osjećaj sigurnosti i perspektive, odnos prema organizaciji vlasti i

Reflektor

86 perspektive

države. Možda, ipak, ekonomski razlozi pretežu nad političkim. Mora se napomenuti da je BiH ozbiljno izgubila razvojni zamah, tako da danas uglavnom stagnira. Ratna razaranja su bila strahovita (u 1993. godini BDP je iznosio samo 12% od predratne 1990. godine), a kasnija tranzicija i privatizacija onoga što je ostalo još su usporile ekonomski razvoj. Istina, u poratnim godinama je obnovljena bazna infrastruktura, ali ukupan ekonomski razvoj još nije dosegnuo predratne nivoe. Danas je BiH, prema većini ekonomskih pokazatelja, na začelju ljestvice europskih zemalja: BDP po stanovniku iznosi 3.300 eura, registrirana nezaposlenost iznosi čitavih 43%, industrijska struktura je uglavnom uništena, socijalni izdaci države su ogromni, broj penzionera i izdržavanih lica ravan je broju zaposlenih, investicije u privredi su vrlo niske. Konkurentnost zemlje je među najslabijim u svijetu: prema zadnjem mjerenju, koje svake godine provodi World Economic Forum, BiH zauzima 102. mjesto od ukupno rangiranih 139 zemalja.

Uz sve navedeno, ni bliske ekonomske perspektive nisu obećavajuće: ukupne investicije, a posebno privredne, posljednjih su godina negativne, domaća akumulacija nedovoljna je za pokretanje ozbiljnijeg razvojnog zamaha, a politička nesređenost dekuražira vanjske ulagače, koji bi jedini mogli donijeti nove investicije, inovacije i akumulaciju za modernizaciju domaće privrede.

U opisanim uvjetima teško je govoriti o povratku izbjeglica, a opet bez promjene smjera u tim procesima opstojnost hrvatskog naroda je ozbiljno ugrožena. Zato se mora promijeniti prioritete u političkoj orijentaciji BiH: umjesto besplodnih političkih rasprava, prioritet mora dobiti ekonomski razvoj. Premda su politički sistem i ekonomski razvoj međusobno uvjetovani i vrlo usko povezani, dajući primat ekonomiji prije će se doći i do političkih rješenja. Jednostavna logika govori da se drugačije misli s punim nego s praznim trbuhom.

Permanentna kriza sustavaPolitičko ustrojstvo Bosne i Hercegovine ne osigurava optimalne uvjete za ubrzavanje ekonomskog razvoja. Kao što je već spomenuto, ekonomski razvoj je usko povezan s rješavanjem političkog – pravnog statusa zemlje. U tom pogledu, BiH je u permanentnoj krizi. Očigledno da Daytonska konstrukcija, koja se temelji na tri naroda i dva entiteta – jednim s deser kantona, dok u drugom kantonalna organizacija ne postoji – ne funkcionira. Ekonomski govoreći, ne funkcionira BiH kao država, a niti njeni sastavni dijelovi. Ekonomski je država krajnje decentralizirana, brojna pitanja od kojih zavisi funkcionalnost ukupnog ekonomskog sustava su različito riješena. Nadalje, pravni sustav je slabašan, sudstvo i pored poboljšanja u odnosu na poslijeratne godine, još

87



nije dovoljno stabilno i pouzdano. Uz sve to, iz jednog se entiteta permanentno puštaju stvarni ili vještački signali o razdvajanju sadašnje države.

Pokretanje ekonomskog razvoja će se, u nedostatku domaće akumulacije, morati oslanjati na inozemnu akumulaciju, u raznim formama: zajmovi, javno-privatno partnerstvo, direktne inozemne investicije. A s tim počinju pravi problemi: inozemni ulagači očekuju uređen pravni investicijski ambijent, stabilnost sustava i njegovih institucija i zadovoljavajuću konkurentnost. Prema svakom spomenutom preduvjetu BiH je deficitarna, a prema konkurentosti ponajviše. Kratka ilustracija: prema ranije spomenutom Izvješću o konkurentnosti, koje publicira WEF u Davosu, BiH zauzima 133. mjesto prema razvijenosti institucija, 139. mjesto prema razvijenosti infrastrukture, 133. mjesto prema tržišnoj efikasnosti, 109. mjesto prema efikasnosti tržišta rada, 119. mjesto prema razvijenosti financijskog tržišta, 116. mjesto prema inovacijskom kapacitetu od ukupno rangiranih 139 zemalja u svijetu. Na temelju ovakvih pokazatelja teško je očekivati veliki interes inozemnih ulagača u BiH, jer je povezano s visokim političkim, ali i ekonomskim rizicima.

Da bi se pokrenuo ekonomski razvoj, odnosno privukao neophodni inozemni kapital, BiH će morati mijenjati neke elemente svoga političkog i ekonomskog ustrojstva. Možda je malo pretjerano reći, ali izgleda da sadašnji politički sustav više služi za održavanje status quo, a posebice za održavanje pozicija sadašnjih političkih elita. Promjene političkog sustava će teško ići, budući da međunarodna zajednica očekuje da se narodi BiH međusobno dogovore o budućem ustrojstvu zemlje. Takva očekivanja su teško ostvariva, pa odgovarajući poticaji moraju doći i od međunarodnih tijela. To je puno bolje i prihvatljivije rješenje i za samu međunarodnu zajednicu, nego imati stalno krizno žarište u europskom prostoru. Jednostavno, mir i prosperitet Balkana – a time i Europe kao cjeline – zavisi od stanja i razvoja Bosni i Hercegovini.To, samo po sebi, trebao bi biti dovoljan motiv za povećani interes Europske unije za stanje u Bosni i Hercegovini, koja i sama teži postati dijelom europskih integracijskih procesa.

Demokratski principi na razini prividaFormalno gledano BiH ima demokratski sustav, zasnovan na parlamentarnoj demokraciji, tržišnoj ekonomiji i građanskim pravima. Ipak, u stvarnosti djeluju odnosi koji osnovne demokratske principe svode na razinu privida. Možda se to može objasniti činjenicom da je demokratsko ustrojstvo u zemlji mlado, neizgrađeno i dosta nestabilno. Uz to, ekonomska situacija otežava funkcioniranje političkog sustava, a balkanski mentalitet političkih elita i

Reflektor

88 perspektive

njihova poslovična neodgovornost za sudbinu naroda često puta dovode čitavu zemlju u pat poziciju. Politički establišment u BiH, kao i u drugim demokratskim zemljama, predstavljaju ponajprije političke stranke. Njihova vodstva u BiH, još uvijek, predstavljaju – osim časnih iznimaka – ostatke ratom podijeljenih vodstava pojedinih naroda.

Ni u hrvatskom narodu slika nije drugačija; u nekim elementima je i gora nego u drugim narodima. U Hrvata ima previše političkih stranaka, malih i uskogrudnih politika i interesno usmjerenih i međusobno podijeljenih ljudi. Nije pretjerano reći da vodstva nacionalnih političkih stranaka u sva tri naroda, a u hrvatskom posebno, nisu dorasla ovako složenim vremenima. Generalno, opet uz časne izuzetke, stranačka rukovodstva nemaju niti ideja, niti znanja, ali niti dovoljno interesa da kreiraju strategije političkog i ekonomskog razvoja BiH. Možda je ova deficitarnost više izražena kod vodstava hrvatskih političkih stranaka nego kod ostalih. Izgleda da se stranački interesi, uglavnom, iscrpljuju u borbi za vlast, odnosno odgovarajuće pozicioniranje u tijelima vlasti, poslije svakog četvorogodišnjeg izbornog ciklusa. Ima i krasnih primjera, više na lokalnim nivoima, gdje mladi i školovani ljudi, makar i sami predstavljaju dijelove aktualnog političkog establišmenta, postižu zadivljujuće rezultate na ekonomskom razvoju svoga zavičaja. To se vidi i golim okom kada se prolazi kroz neke hrvatske krajeve u Bosni i Hercegovini (Čitluk, Vitez i drugi).

Veliki projekti za „uzdrmavanje“ privrede Ekonomiju Bosne i Hercegovine treba /uzdrmati/ pokrenuti sa nekoliko velikih razvojnih projekata. BiH ima značajne razvojne potencijale u raznim oblastima: u rezervama mineralnih sirovina, hidro i termo energetskim izvorima, šumskom fondu, marljivim ljudima. Uz to, ostala su iz predratnog razdoblja i određena industrijska tradicija, industrijska znanja, know how, dio tehničke inteligencije, kao i tradicionalno dobar položaj na nekim vanjskim tržištima, posebno u balkanskim državama, Bliskom i Srednjem Istoku, nekim afričkim zemljama.

Prije rata BiH je razvila zavidnu industrijsku strukturu. Osim bazne industrije u oblasti crne i obojene metalurgije, kemije i kemijskih proizvoda, industrije celuloze, prerađevina na bazi soli, proizvodnje ugljena i energije, bila je razvijena metalo-prerađivačka industrija, proizvodnja elektroaparata i postrojenja, drvna industrija, tekstilna industrija i mnoge druge. Za ilustraciju neka posluži podatak da je 42% ukupnog vojnog kompleksa bivše Jugoslavije, koji je bio – dimenzijama i tehnološki vrlo razvijen – bio lociran na području BiH. Inovacijski potencijal zemlje predstavljalo je nekoliko veoma razvijenih istraživačko – razvojnih kompleksa (instituti Energoinvesta, Metalurski institut i

89



drugi/, a nekoliko odličnih tehničkih fakulteta formiralo je tehničku inteligenciju zavidnog kvaliteta. Nekoliko tadašnjih najvećih BiH poduzeća: Energoinvest, RMK, UNIS, Šipad i drugi bili su vodeći i najveći izvoznici u svojim branšama u bivšoj državi.

Sve ovo upućuje na činjenicu da BiH ima ekonomski i razvojni potencijal, samo je pitanje zna li ga i može organizirati u današnjim uvjetima. Treba ponovo spomenuti da je najveći dio proizvodnih kapaciteta u ratu uništen ili znatno oštećen, izgubljena su tradicionalna tržišta, a produktivni ljudski kapital je, biološki ili raseljavanjem, vitalno ugrožen. Uz to, izgubljen je tehnološki dinamizam i razvoj, jer dok se ovdje ratovalo, a kasnije ’mudrovalo’ kako organizirati državu suvremeni svijet je daleko odmakao. Nekada je BiH industrija bila desetak godina iz svjetskih, tehnoloških špiceva, a danas se tehnološko zaostajanje mjeri desetljećima.

Zašto ne obnoviti Olimpijske igre?Ipak i pored svih nedaća, mora se pokrenuti razvoj države i svih njenih krajeva i naroda. Ekonomija se može pokrenuti na različite načine: postupnim i organskim razvojem, a to bi trajalo jako dugo, ili pokretanjem nekoliko velikih razvojnih projekata, koji bi dali potreban zamašnjak ukupnom ekonomskom napretku. Veliki projekti bi mogli ’uzdrmati’ učmalost, promijeniti poslovnu klimu i očekivanja, otvoriti radna mjesta i perspektive. Takva razvojna matrica mogla bi pokrenuti velike infrastrukturne projekte – gradnjom mreže magistralnih putova, željeznice, energetskih projekata baziranih na neiskorištenom hidro potencijalu, solidnim zalihama ugljena, iskorištavanjem prirodnih uvjeta za proizvodnju solarne energije, proizvodnjom energije na bazi otpadaka šumske mase i drvnih otpadaka, zatim projektima u šumarstvu, poljoprivredi i drugim područjima.

Nadalje, premda izgleda previše smjelo, ali zašto ne pokrenuti ideju novih zimskih olimpijskih igara u Sarajevu u 2022. ili 2026. godini. Sarajevo je jednom pokazalo svijetu da ima prirodne uvjete, i da je u stanju odlično organizirati svjetsku manifestaciju olimpijskih razmjera. Istina, tada je iza Olimpijade stajala čitava zemlja, a sada bi je trebalo organizirati baš radi toga: da iza nje stane čitava zemlja! Naravno da bi i susjedne zemlje, Srbija i Hrvatska prije svih, morale naći interes da podupru ovu ideju.

Netko će mi prigovoriti da su ove ideje iluzorne. Ipak, mislim da nisu, nego da su ostvarljive uz velike napore i volju svih onih koji žele živjeti i raditi u modernoj državi. Drugi, očekivani prigovor, bio bi: kako financirati sve to?

Reflektor

90 perspektive

To jest pravo pitanje, ali i na njega postoje odgovori. Mnogo se inozemnog kapitala može privući u Bosnu i Hercegovinu, ako ona uredi unutrašnje odnose i organizira efikasnu državu. Inozemni kapital će dolaziti radi svojih interesa, jer na tim projektima može zaraditi. Istina, trebat će i znatna pomoć inozemnih političkih struktura i međunarodnih financijskih institucija. One će biti motivirane da tu pomoć i pruže jer, na taj način, osiguravaju da se BiH pitanje konačne skine s dnevnog reda, da se zemlji osiguraju perspektive i budućnost i da se pripremi za ulazak u Evropsku uniju – zajednicu naroda kojima geografski i historijski i pripada.

Da bi se spomenute ideje pokrenule i realizirale potrebni su ogromni napori svih naroda u BiH i njihovih političkih vodstava. Posebno se od političkih vodstava očekuje da razvijaju razumnu političku klimu, definiraju razvojnu strategiju, predlože je međunarodnoj zajednici i izbore se za njezino prihvaćanje i operacionalizaciju. Nitko drugih to neće uraditi umjesto njih!

Ne postupi li se tako BiH će, nažalost, biti osuđena na tavorenje na europskoj periferiji. Njezine granice dijelit će prosperitet i razvoj zemalja Europske unije na jednoj strani i bijedu i siromaštvo zadnje balkanske zabiti. Takva perspektiva nije nikome izazovna i zato je krajnje vrijeme za otrježnjavanje kako za hrvatski narod, tako i za druge narode u Bosni i Hercegovini.*

* Autorizirano izlaganje na skupu Udruge PRSTEN, Zagreb, 15.09.2011.


Izazovi i zablude ekonomske politike

Povratak povjerenja – temelj oporavka

Poslovni moral, profesionalizam, odgovornost i određena doza vjerodostojnosti nositelja ključnih funkcija predstavljaju elemente koji su nam neophodni za povrat samopoštovanja i dašak optimizma, uz jačanje zamrle konkurentnosti

Piše: Ante Gavranović

Dovoljno je čuti što je običan čovjek na ulici govorio u predizborno i postizborno vrijeme, da bi se stekla prava slika o njegovim temeljnim preokupacijama. Ukupno stanje u društvu, obilježeno psihozom nesigurnosti ljudi za vlastitu egzistenciju, nameće, naime, potpuno drukčiji diskurs o pogledima na sva buduća kretanja. Središnje je pitanje kako vratiti povjerenje i vjerodostojnost našim političarima. To nije vezano samo za mnogobrojne afere i korupciju, koje potresaju temelje društva, već je više odraz određene kritike na nemoć društvene elite da ponudi realne izlaze iz društvenog i privrednog ćorsokaka u koji smo upali. Očito poslovni moral, profesionalizam, pojačani osjećaj odgovornosti i određena doza vjerodostojnosti ne samo dužnosnika nego svih onih koji utječu na kreiranje i ostvarivanje ekonomske politike predstavljaju elemente koji su ovom društvu više nego neophodni.To je veoma teško postići u uvjetima kad i dalje uporno izostaje meritorna rasprava o gospodarstvu, a u okviru toga o zapošljavanju, problemu nezaposlenosti, ino-zaduženju, unutarnjem dugu i puzajućoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom izvozu – da spomenemo samo rak-rane hrvatske stvarnosti.Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmišljanjima kako vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak. Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i političari uvjerljivo na posljednjem mjestu?

Reflektor

92 perspektive

Učinkovitost, transparentnost i odgovornostŠto sada činiti? Treba li baciti koplje u trnje? Samo jačanje privrede i svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju te na tome graditi školski, zdravstveni i umirovljenički sustav, može biti pretpostavka za izvlačenje Hrvatske iz učmalosti i depresije. To je, međutim, problem koji se ne može rješavati za okruglim stolovima ili akademskim raspravama nego isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom ukupnog, a napose ruralnog odnosno regionalnog razvoja, novom paradigmom u razvoju turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva i racionalnim upravljanjem postojećim resursima. Pod pritiskom složenog stanja na domaćem i svjetskim tržištima, konačno se usmjeravamo na učinkovitost, transparentnost i odgovornost. Samo na tim načelima Hrvatska ima realne šanse da sada, kao budući punopravni član EU, u tu zajednicu unese naše kvalitete i pruži realan doprinos ukupnom boljitku. To je, konačno, novi izazov na koji smo dugo čekali, a sada je na nama da dokažemo svoje stvarne mogućnosti i ostvarimo poneka očekivanja.

Stoga se na svim društvenim razinama moramo zalagati da svi budući dužnosnici budu kompetentni u potrazi za novim rješenjima, da se u Saboru bore za opcije koje idu takvim tragom. Moramo vjerovati da će se novoizabrani zastupnici boriti da iz općeg dobra proistekne i dobro za njih, umjesto da se jagme isključivo za vlastito uhljebljenje.

Međutim, na političkoj i široj društvenoj pozornici stalno susrećemo i dalje bahatost u ponašanju, naglašenu samouvjerenost bez pokrića, izrazitu nekompetentnost pojedinih aktera. Takav odnos, razumljivo, izaziva negodovanje građana, zaposlenika i nezaposlenih, koji ga prepoznaju gotovo na svakom koraku. U tom smislu sve su učestaliji ’zvižduci protesta’ običnih građana prema jalovim pokušajima političara da svoju nemoć i neznanje umotaju u što ljepši omot. Sve glasniji ’prosvjedi’ samo su znak upozorenja i općeg nezadovoljstva kojim se traži sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji upravljaju ovom zemljom.

Povratak mikroekonomiji kao ključu konkurentnostiMoramo se vratiti malo unatrag. Prije nekoliko godina postojala je velika podudarnost u ocjeni prednosti i slabosti hrvatskoga gospodarstva u analizi Nacionalnoga vijeća za konkurentnost i najpoznatije europske konzultantske kuće Roland Berger. I danas se svi društveni akteri slažu u ocjeni stanja, ali su zakazali u pravim mjerama da se ono izmijeni.

Jedna teza se proteže u oba spomenuta dokumenta: jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao vodilja za stvaraoce i



provoditelje ekonomske politike. Pritom valja shvatiti da Hrvatskoj jedino hitna, cjelovita i dobro usmjerena politika unapređenja nacionalne konkurentnosti može osigurati željeni put dugoročno održivoga razvoja, prosperiteta i ukupnoga društvenoga blagostanja.

Analiza globalnog indeksa konkurentnosti Svjetskoga gospodarskoga foruma iz godine u godinu pokazuje da je razina dohotka po stanovniku u Hrvatskoj potpuno sukladna njenoj mikroekonomskoj konkurentnosti. Štoviše, kako trošimo više no što privređujemo, taj odnos je čak isforsiran. Ovo mjerenje, koje se pojavljuju svake godine, pokazuje još nešto: Hrvatska ozbiljno zaostaje u većini ključnih područja konkurentnosti za razvijenim tranzicijskim zemljama.

Ipak, temeljno je pitanje: zašto je Hrvatska danas tako loše pozicionirana, posebno u odnosu na sada daleko uspješnije tranzicijske zemlje? Gdje leže temeljni razlozi zaostajanja? Znamo li u širim okvirima što je to uopće konkurentnost neke zemlje? Možda stoga nije na odmet spomenuti kako NVK definira taj pojam:

„Konkurentnost podrazumijeva sposobnost da se u tržišnoj utakmici postigne takav rezultat koji će dovesti do visokoproduktivnoga gospodarstva, ali i do poboljšanja životnoga standarda cjelokupnoga stanovništva zemlje”.

Na konkurentnost utječu mnogi, izravni i indirektni čimbenici, ali presudno je da konkurentnija postanu poduzeća, kao nositelji gospodarskoga rasta i razvoja. Upravo stoga je u prvom Izvješću NVK o konkurentnosti poduzeće bilo stavljeno u središte pozornosti čime je učinjen odmak od makroekonomskoga poimanja gospodarske politike prema jačanju indikatora i značenja mikroekonomije. Pritom se ne zaboravlja sva važnost i značenje poslovnog i društveno-ekonomskog okruženja koji utječu na konkurentnost poslovnoga sektora, ali su ipak u razmatranju konkurentnosti u drugom planu.

Promašaji, nedostaci i slabosti• Danas je vidljivo da je glavni uzrok u previsoko plaćenom tranzicijskom

trošku, u sustavnom uništavanju industrijskih kapaciteta, u ekonomskoj politici koja je vođena zabludom da je makroekonomska stabilnost dovoljan uvjet gospodarskoga rasta te u izostajanju politike konkurentnosti.

• U osnovi slabe vanjskotrgovinske i unutrašnje konkurentnosti Hrvatske su visoki troškovi, posebno troškovi rada te, kao glavni čimbenik, razmjerno niska produktivnost tj. mala dodana vrijednost po stanovniku. U tom smislu je povećanje dodane vrijednosti odnosno produktivnosti temeljni konkurentski izazov hrvatskoga gospodarstva.

Reflektor

94 perspektive

• Opterećenost porezima na dobra i usluge, koje je najviše među svim uspoređenim tranzicijskim zemljama, neizravno pogađa poduzetnike jer smanjuje efektivnu domaću potražnju. Tako su nisko izravno porezno opterećenje poduzeća i visoko neizravno opterećenje potrošača hrvatski model financiranja velikoga javnog sektora.

• Slaba potražnja za domaćim proizvodima odnosno ograničene tržišne mogućnosti odraz su slabe unutrašnje i vanjskotrgovinske konkurentnosti domaćih proizvođača. Tome uvelike doprinosi relativno slaba konkurencija na domaćem tržištu. Stoga su zaštita tržišnoga natjecanja i snižavanje zakonodavnih i regulativnih ulaznih i izlaznih barijera ključni za otvaranje domaćeg tržišta. Tu je i slaba međusobna povezanost domaćih proizvođača te izrazita ovisnost o stranim dobavljačima proizvodnih inputa, dok primjeri dinamične suradnje u obliku klastera u osnovi uglavnom ne postoje.

• Rast hrvatskoga gospodarstva do sada se uglavnom temeljio na postojećim gospodarskim kapacitetima, prije svega na području turizma i brodogradnje. Novih investicija u proizvodnju uglavnom nije bilo. Postojeće investicije dominantno su vezane uz obnovu, infrastrukturu i građevinarstvo, a strana ulaganja nisu korištena kao poluga razvoja, izvoza i unapređenja tehnološke razine. Osjetno zaostajemo i u ulaganjima u obrazovanje i inovacije, bez kojih nema bitnoga napretka.

• Restrukturiranje hrvatskih poduzeća pretežito je temeljeno na tzv. defanzivnom ili pasivnom restrukturiranju. To je vidljivo u smanjivanju proizvodnih kapaciteta, posebice u prerađivačkoj industriji, zatim u opadanju broja zaposlenih, napuštanju pratećih djelatnosti i na drugim oblicima smanjenja troškova poslovanja. Analize pokazuju da se mogućnosti poboljšanja konkurentnosti temeljene na takvoj strategiji u velikoj mjeri iscrpljuju. Defanzivno restrukturiranje poduzeća ne rješava problem relokacije radnika i poduzeća iz nisko produktivnih u visoko produktivne djelatnosti. Posljedica takve strategije je neiskorištenost radnih potencijala stanovništva, anketna je zaposlenost ispod 50 posto potencijalno aktivnog stanovništva.

• Poduzetništvo odnosno osnivanje novih poduzeća je vrlo slaba strana konkurentnosti Hrvatske unatoč relativno jednostavnom osnivanju novih poduzeća. Stopa otvaranja kao i zatvaranja poduzeća je vrlo niska. Problem je očito u mehanizmu „kreativne destrukcije“ odnosno u sporom zatvaranju starih i otvaranju novih radnih mjesta. Daljnji visoki rast, međutim, nije moguć bez intenziviranja restrukturiranja poduzeća odnosno istovremenog zatvaranja neprofitabilnih i otvaranja novih poduzeća.



• Plaće su korigirane razinom produktivnosti na razini prosjeka zemalja EU. Tako Hrvatska nema, za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, konkurentsku prednost u troškovima rada. Istina, plaće su otprilike četiri puta manje nego u EU, no u odnosu na druge zemlje tranzicije, osobito one koje su već postale članice EU, prosječni trošak rada je uglavnom veći. To još više zaoštrava problem konkurentnosti i postavlja pitanje kako uopće osigurati postojeću realnu razinu primanja. U usporedbi s većinom tranzicijskih zemalja u Hrvatskoj su ostali troškovi poslovanja – energije, financija, komunikacija i slično – izrazito veći.

• Visok udio stanovništva sa srednjom stručnom spremom uz visoke troškove rada ne predstavlja konkurentsku prednost Hrvatske. Radna snaga takve obrazovne razine obično je usko specijalizirana, što zahtijeva kontinuirano stručno osposobljavanje i usavršavanje, posebno u usvajanju novih tehnologija. Međutim, slab konkurentski pritisak i tehnološka pozicija poduzeća ne potiču na ulaganja u stručno usavršavanje. Slabu orijentaciju poduzeća na nove tehnologije ocrtavaju i nedostatni izdaci poslovnog sektora za istraživanje i razvoj (R&D), kao i vrlo slaba suradnja sa sveučilištima.

Analiza konkurentnosti Hrvatske iz pozicije pojedinačnoga poduzeća daje istinsku sliku stvarnog stanja gospodarstva. Pritom je jasno da se opća konkurentnost svake zemlje, pa time i Hrvatske, može poboljšati samo kroz povećanje konkurentnosti pojedinih poduzeća.

10 teza Rolanda BergeraNajpoznatiji europski gospodarski konzultant Roland Berger održao je prije nekoliko godina u Zagrebu zapaženo i vrlo inspirativno predavanje pod nazivom: Croatia’s competetiviness – challenge EU accession. Tom je prigodom postavio i deset teza za unapređenje i porast konkurentnosti hrvatskih poduzeća. One se u velikoj mjeri poklapaju s razmišljanjima i analizama Nacionalnog vijeća za konkurentnost, ali ih je ipak dobro objaviti, jer ima razlika u detaljima. A vrag, kako je poznato, uglavnom i leži u detalju.

Roland Berger je svojih deset teza ovako postavio:

• uvođenje strukturnih promjena od postojeće industrije prema industriji koja povećava dodanu vrijednost;

• reduciranje visokoga udjela države u gospodarstvu kroz privatizaciju;• uklanjanje prepreka za kolanje kapitala i povećanje njegove produk-

tivnosti;• podizanje infrastrukture na razinu europskih standarda;

Reflektor

96 perspektive

• iskorištavanje turizma kao glavnog uslužnog sektora;• usmjeravanje istraživanja i razvoja na tehnologije budućnosti;• profesionalizacija sustava obrazovanja i povećanje ulaganja u edukaciju;• smanjivanje birokracije i ubrzavanje procesa reforme javne uprave;• smanjivanje nezaposlenosti kroz mjere strukturne politike;• u fokus interesa stavlja se poduzeće, pri čemu je posebno važno naglasiti

sedam strateških odrednica za rast kompanije na osnovi dodane vrijednosti.

Budući da i Berger u fokus zanimanja stavlja poduzeće, posebno ističe sedam strateških razina za rast kompanija na osnovi dodane vrijednosti. To su; inovacije i branding; korištenje vlastitih komparativnih i konkurentskih prednosti (cost/benefit); internacionalizacija; fokusiranje na proizvod; fokusiranje na osnovnu djelatnost (core business); povećanje tržišnoga udjela i konsolidiranje tržišta pomoću konkretnih mjera i aktivnosti; uspostavljanje mreže, kooperacija, virtualizacija poslovanja. To se može, tvrdi Berger, postići uz stratešku i operacionaliziranu izvrsnost kao temeljnu pretpostavku budućega ponašanja.

Prijedlozi Rolanda Bergera, uz već naznačene probleme, svode se na poticanje liberalizacije infrastrukturnog sektora kako bi se uspostavili realni tržišni mehanizmi. On smatra da država nikada nije dobar poduzetnik, a novi vlasnici mogu ubrzati i poticati razvoj velikih infrastrukturnih kompanija. Prijedlozi predviđaju i restrukturiranje kompanija koje su djelomično ili potpuno u vlasništvu države u pravcu profitabilne proizvodnje, ali i obavezu stvaranja održivih novih radnih mjesta, posebno u industrijama i tehnologijama budućnosti. To, prije svega, pretpostavlja jačanje i stalno poticanje razvoja malog i srednjeg poduzetništva na kojemu zapravo i počiva snaga svakog razvijenoga i konkurentnoga gospodarstva.

Berger je posebno naglašavao da nije najvažniji cilj hrvatskoga gospodarstva razmišljanje o tome kada će biti primljeno u EU, ali je važno da se vrijeme pripreme iskoristi na najbolji način i osigura primjerena učinkovitost i konkurentnost, na razini postojećih europskih standarda. Osobno smatra da je to jedinstvena šansa za stvaranje uvjeta i povećanja hrvatske konkurentnosti.

Pomniji analitičari zapazit će da sam se u ovom napisu služio podacima i inicijativama od prije otprilike 5-6 godina. Činim to samo zato da upozorim kako se u našoj gospodarskoj sferi stvari – ne mijenjaju, a samim time se zapravo pogoršavaju.

U tome zapravo vidim i najveću opasnost u borbi za budući oporavak ukupnog stanja u hrvatskom gospodarstvu.


ImpulsiSučeljavanja

Reforme – osnovni izazov hrvatske ekonomije

Još jedna odgoda dubokih, ali i usklađenih strukturnih reformi više nije moguća opcija. Bar ne za još jedan mandat nove Vlade

Piše: prof. dr. Mladen Vedriš

Naglo porasli stupanj povezanosti nacionalnih ekonomija, u ne više regionalne cjeline, nego jedinstvenu, globalnu ekonomiju učinili su da gotovo preko noći na jednoj strani razvijeni dio svijeta, a na drugoj strani onaj u tranziciji shvati da se mora mijenjati. To znači: postajati produktivniji i efikasniji, kako bi se moglo odgovoriti na naglo porasle konkurentske pritiske iz novog okruženja. To je i osnovni izazov hrvatske ekonomije danas. Strukturne prilagodbe organizirano su na razini EU počele prije više od desetljeća (Lisabonska agenda, 2000.), kao posljedica jasno izražene svijesti da porasli konkurentski pritisci (SAD, Daleki Istok) zahtijevaju primjeren odgovor, sadržan u paketu mjera za ostvarenje strukturnih promjena na području cijele Unije. Takav zaokret nakon gotovo četiri desetljeća postojanja koncepta države blagostanja, nije bio niti malo jednostavan, kako s aspekta mentalnog sklopa (mindset), a tada i s aspekta donošenja odgovarajućih političkih odluka, a zatim i provođenja konkretnih mjera. No, činjenice su bile

Impulsi

98 perspektive

neupitne i – za EU dovoljno uvjerljive. U razdoblju 2000-2005. u eurozoni je gospodarski rast iznosio u prosjeku 1.3%, dok je u SAD u istom razdoblju bio za približno 40% viši, s prosjekom od 1.9%.

Zaostajanje eurozone za SAD-omStoga je ocjena (J.C. Trichet, 2006.) već tada bila jasna. Ključni je problem i razlog zaostajanja eurozone za SAD, te sve više i za Kinom, odsutnost adekvatnih strukturnih reformi, koje su definirane kao potreba da se što širi krug radno sposobnog stanovništva zaposli, da se poveća stupanj (unutrašnje i vanjske) konkurencije, oslobodi potencijal poslovne zajednice, te potakne i sustavno stimulira inovativno okruženje – što je pak uloga i odgovornost slojevite strukture javih servisa na razini nacionalnih država te EU u cjelini.

„U iskazu nužnih promjena na prvom je mjestu uspješno funkcioniranje tržišta rada. Kao prvo, potrebna su tržišta rada koja dobro funkcioniraju. Potrebne mjere na strani ponude radne snage obuhvaćaju reformu sustava poreza i doprinosa kako bi se povećali poticaji za rad.

Povećanje konkurentnosti drugi je preduvjet za veću ekonomsku uspješnost. Europa bi trebala unaprijediti mjere za pokretanje natjecanja na tržištu usluga kako bi se podržala viša razina i stopa rasta radne produktivnosti i promicalo dinamičnije gospodarstvo.

Treći preduvjet za veći rast u euro zoni je oslobađanje poslovnog potencijala kroz stvaranje ekonomskog okruženja koje pogoduje poduzetnicima i smanjenje administrativnih troškova koje je nametnuo javni sektor.

Kao četvrto, kako bi se u cijelosti iskoristio potencijal produktivnosti, reforme tržišta rada i proizvoda potrebno je nadopuniti i uvesti politiku koja doprinosi širenju inovacija, uključujući mjere kojima je cilj povećati ulaganja u istraživanje i razvoj.

Od objavljivanja Lisabonske strategije u 2000. u nekim je područjima ostvaren napredak uz strukturne reforme. Međutim, sve u svemu, te reforme nisu sezale dovoljno daleko, a mnoge se mjere još uvijek trebaju provesti.“1

U 2005. i 2006. uslijedio je proces dopuna i reformuliranja prioriteta i načina njihova ostvarenja unutar Lisabonske agende. Naglasak Strategije stavljen je na rast i zapošljavanje. Zemlje EU izradile su vlastite nacionalne reforme programe, koji su jasno definirali mjere u sklopu strukturnih reformi za naredno razdoblje ostvarenja bitnih ciljeva Lisabonske agende.

1 J.C. Trichet (Predsjednik Središnje europske banke): „Structural Reforms in Europe“; OECD Observer, 2006; www.oecdobserver.org



Ostvarenje svih tih reformi bilo je u funkciji jačanja kako pojedinih nacionalnih ekonomija, tako i gospodarskog prostora eurozone u cjelini. Neposredni cilj bio je povećati fleksibilnost na području tržišta rada (zapošljavanje, plaće), povećati kapacitete i output realnog sektora i otvoriti nova radna mjesta. U ukupnosti poduzet je niz sinkroniziranih strukturnih reformi, kako bi se u cjelini podigao prag konkurentnosti. Sve je to ujedno bilo usmjereno i smanjivanju pritiska na monetarnu politiku kao dominantnog alata zajedničke ekonomske politike (euro) i poluge za povećanje efikasnosti izvoza u odnosu na pojačanu konkurenciju iz drugih dijelova svijeta.

Osim toga, monetarna politika Europske središnje banke ima zadatak podržati provedbu strukturnih reformi. Vjerodostojna monetarna politika usmjerena na srednjoročno održanje cjenovne stabilnosti doprinosi stvaranju stabilnog ekonomskog okruženja. U stabilnom makroekonomskom kontekstu vidljivija su i područja u kojima su potrebne reforme, a i koristi od reformi, čime se podržava njihovo prihvaćanje.“2

Zapostavljeni bitni elementi politike zapošljavanja Jasno je da procesi uspješnih promjena, koje u ukupnosti dovode do stabilnog gospodarskog rasta te povećanih stopa zaposlenosti, nisu isključivo vezani uz samo jedan segment potrebnih strukturnih reformi: stanje na tržištu rada. To se nastavlja na širi segment fiskalne odgovornosti i stupnja ukupnih socijalnih transfera, osjetljivog odnosa stupnja vlastite odgovornosti pojedinca te obveza, odgovornosti i mogućnosti same države.

Stoga EU na putu prevladavanja krize, te svojeg trajnog opredjeljenja za jačanje vlastite pozicije u globalnoj ekonomiji, kontinuirano redefinira svoje prioritete, te predlaže i provodi strukturne reforme na područjima koja se pokazuju kao bitna za održavanje interne (nacionalne, EU razine), te eksterne (globalno) konkurentske pozicije.

Sve naznačeno bitno je staviti u kontekst neminovnih, a stalno odgađanih promjena na hrvatskom tržištu rada, gdje su zapostavljeni gotovo svi bitni elementi aktivne politike zapošljavanja: od ulaganja u dopunsko obrazovanje i prekvalifikaciju, do poticanja teritorijalne i profesionalne mobilnosti zaposlenika. Istovremeno, javni sektor, ekstenzivan po zaposlenosti, izuzetno je nisko rangiran po razini svoje efikasnosti. Time ne ispunjava dvije bitne odrednice: a) ostvarivanje vrijednosti u odnosu na uložena sredstva, te b) u znatnoj mjeri postaje ograničenje za brži gospodarski rast.

2 Ibidem

Impulsi

100 perspektive

U tom kontekstu, i EU unutar svojih prilagodbi jasno potvrđuje da mora ići dalje u reformama. Tako se konstatira (Barroso, 2011.), da je uz svoje poznate vrijednosti, Europska unija odgovorna i za gospodarski rast. Ekonomija može ostati snažna samo ako osigurava rast i zapošljavanje. To je razlog zašto je po Barrosu i Europskoj komisiji nepohodno osloboditi kreativnu energiju unutar ekonomije EU, posebice u sektoru realne ekonomije.

Smanjenje rizičnog kapitala Nadalje, reafirmira se teza da gospodarstvo može ostati snažno samo ako osigurava rast i radna mjesta. Iz tog razloga mora se osloboditi sva energija EU gospodarstva, posebno realnog gospodarstva. A sve današnje prognoze ukazuju na snažno usporavanje. Znatan rast, smatra Barroso, u Europi nije nemoguć, ali se neće tek nekim čudom dogoditi sutra. Stoga je neophodno stvoriti uvjete za nastavak rasta. Ako se to uspjelo uraditi u prošlosti, mora se i može učiniti ponovno. Istina, nema puno prostora za nove fiskalne poticaje. Stoga, sve države članice moraju promicati strukturne reforme tako da se može povećati nacionalna konkurentnost. Neophodno je iskoristiti potencijal jedinstvenog tržišta i sve prednosti trgovine te pokrenuti ulaganja na razini Unije. Procjena je da bi puna provedba Direktive o uslugama sama mogla dovesti do € 140 milijardi ekonomske dobiti (Barroso, 2011).

„Godine 2000. u Europi je bilo aktivno 22 mlrd eura rizičnog kapitala, a godine 2010. samo 3 mlrd eura. Ako se želi promicati poduzetništvo, mora se zaustaviti taj pad; ta je financijska potpora i participacija neophodna za mala i srednja poduzeća. Može se isto tako ostvariti veći stupanj korištenja strukturnih fondova, kroz povećanje apsorpcijskog kapaciteta. Oni su bitni za inovacije, za obrazovanje i zapošljavanje, i za već spomenuta mala i srednja poduzeća. Reforme tržišta rada, javnih financija i mirovinskih sustava zahtijevaju velike napore svih segmenata društva. Ove su promjene potrebne kako bi se reformiralo tržišno gospodarstvo i zadržalo socijalni model prisutan u većini članica EU. Istovremeno se mora zadržati i temeljne europske vrijednosti: poštenje, uključivost i solidarnost. Moraju se ubrzati najhitniji dijelove Plana za rast i radna mjesta – Europa 2020. Komisija će se usredotočiti na situaciju mladih ljudi u svakoj pojedinoj državi članici u svojim preporukama za slijedeću godinu koje se odnose na pojedine zemlje.”3

3 Izvor: Barroso, J.M.D, predsjednik Europske komisije: European renewal – State of the Union Address 2011, govor održan u Europskom parlamentu u Strasbourgu, 28.09.2011., Speech/11/607, http://europa.eu/rapid/pressReleasesAction.do?refe rence=SPEECH/11/607



Pet elemenataNaznačeni najnoviji ukupni napor EU da se promijeni razina zatečene efikasnosti i potakne rast, u velikoj mjeri se odmaknuo od klasične definicije i sadržaja strukturnih programa koje je ostvarivao MMF u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća. „Uobičajeni program strukturne prilagodbe sastojao se od pet elemenata. Prvo su međunarodne financijske institucije tražile od dužnika da liberalizira carine. Kao drugo, tražile su liberalizaciju domaćih tržišta roba. Treće, tražile su od dužnika da liberalizira domaća faktorska tržišta. Četvrto, tražile su više domaće poreze kako bi se popravila financijska pozicija dužnika (budući da je često sama država imala znatne dugove). Peto, tražile su državne mjere štednje. Prve tri preporuke imale su za cilj poboljšati sposobnost zemlje da izvozi više roba i usluga, a uvozi manje zahvaljujući konkurentnosti pojedinih domaćih poduzeća. Zadnje dvije preporuke imale su za cilj poboljšati sposobnost države da servisira svoje vanjske dugove....

Za svaki od ovih elemenata u uobičajenom programu strukturne prilagodbe ekonomska argumentacija djeluje jasno. Kako bi se poboljšala konkurentnost neke države u robnoj razmjeni, savjet je bio da se gospodarstvo mora otvoriti tržišnom natjecanju (unutar zemlje i iz inozemstva) kako bi se istjerali neučinkoviti proizvođači i kako bi se učinkovitim proizvođačima osigurala osnova da postanu konkurentniji. Programi strukturne prilagodbe trebali su osigurati neometan tok trgovinske prilagodbe kroz povećano oslanjanje na tržišta. Programi strukturne prilagodbe bili su utemeljeni na shvaćanju da što je manje intervencija na tržištima to bolje. Međutim, programi strukturne prilagodbe rijetko su dovodili do poboljšanja bilance plaćanja zemlje.“4

Kritika jednoobraznostiProgrami tog razdoblja i te vrste bili su izloženi snažnoj kritici zbog svoje jednoobraznosti i upućenosti na (samo) dva cilja: ravnoteža platne bilance i ravnoteža u javnim financijama. Riječ je bila o kratkoročnim opredjeljenjima koja pri tome nisu vodila računa o posljedicama za trajni gospodarski rast, te stabilnost i socijalnu koheziju društava u tim zemljama u cjelini.

Nova stajališta i praktično ponašanje te iste adrese (MMF) u ovom desetljeću, a poglavito nakon izbijanja Velike depresije, drastično su izmijenjena. Uvažavaju se specifičnosti svake države i nacionalne zajednice, a strukturiranje programa

4 Brawley, M.R., Baerg, N.: „Structural Adjustment, Development, and Democracy“, International Studies Review (2007), Vol. 9 (601 – 615), str. 603/604

Impulsi

102 perspektive

odražava i mjere potpore trajnom i održivom gospodarskom rastu i stabilnosti društva u cjelini.

Iskazane ocjene ukazuju bitnu novu kvalitetu programa: uočava se važnost ukupnosti javnih politika, te važnost sposobnosti političkog vodstva da postane vlasnik procesa promjena unutar vlastite države, koji je snažno potpomognut ekspertizom i financijskim sredstvima međunarodnih financijskih adresa.

HRVATSKO GOSPODARSTVO I NEMINOVNOST STRUKTURNIH PROMJENAHrvatsko gospodarstvo u razdoblju (globalne) konjunkture s početka prošlog desetljeća, do potkraj 2007. (kriza otpočeta u SAD se širi dominantno u Europu), raste po stopama koje su bile uglavnom (statistički) zadovoljavajuće (prosječna stopa rasta za razdoblje 2002. – 2009. iznosila je s današnjeg aspekta visokih 4,8%, ali bila je dominantno bazirana na visokom stupnju vanjskog zaduživanja koje je u prosjeku raslo po stopi 19% godišnje.5 Daljnji problem kojeg je karakterizirao taj rast bio je oslonac na trajnom i visokom deficitu platne bilance, a zatim sve više i deficitu proračuna. To je u ukupnosti rezultiralo povećanjem vanjskog i ukupnog zaduženja; i to kako opće države, poslovnog sektora, te sektora stanovništva. Iskazani trend vidljiv je iz tablice koja slijedi:

5 Prema: Standard & Poors, Global Credit Portal, September 15, 2011, str. 2

Tablica 1. Vanjski dug i financijski pokazatelji

U mil US$

Pozicije 2000 2009

Preostali i isplaćeni vanjski dug 11,426 61,885

Ukupna otplata duga 2,037 10,381

Otpust duga (HIPC, MDRI)* - -

Ukupni dug (% BDP-a)Ukupna otplata duga (% izvoza)

53.121.4

97.642.9

Izravna strana ulaganja (neto priljev)Portfelj vlastitog kapitala (neto priljev)

1,105727

1,645374

* Mogućnost se odnosi na dvije grupe i kategorije zemalja/dužnika:HIPC – Heavily Indebted Poor Countries (HIPC)MDRI – Multilateral Debt Relief InitiativeIzvor: IBRD and IFC: Country Partnership Strategy Progress Report for Republic of Croatia for the Period FY2009 – FY2012, World Bank, August 22, 2011, Report No. 61715-HR, str. 31



Kako i zašto su se takvi (dužnički) odnosi stvorili, vidljivo je pak iz podataka koji uspoređuju platnu bilancu za isto razdoblje (godina 2000. i 2009.).

Tablica 2. Platna bilanca Republike Hrvatske

Relevantni indikatori u mil. U$

Pozicije 2000 2009

Ukupni robni izvoz (fob) 4,574 10,736

Ukupni robni uvoz (cif) 7,770 21,025

Neto trgovina robom i uslugama -947 -2,274

Bilanca tekućeg računa kao % BDP-a

-533-2.5

-3,314-5.2

Doznake radnika i naknada za zaposlene (primici)

641 1,476

Pričuve, uključujući zlato 3,525 14,896

Izvor: IBRD and IFC: Country Partnership Strategy Progress Report for Republic of Croatia for the Period FY2009 – FY2012, World Bank, August 22, 2011, Report No. 61715-HR, str. 31

Gotovo svu dramatičnost događanja moguće je iščitati iz činjenice da je robni izvoz u proteklom desetljeću porastao za (približno) 6 mlrd U$, dok je istovremeno uvoz porastao za (približno ) 13 mlrd U$. Razlika je u godini 2009. u odnosu na početnu poziciju (godina 2000.) više nego dvostruka. Većina tog deficita pokrivena je nerobnim deviznim priljevom (usluge, turizam poglavito), te dijelom još uvijek prisutnim i značajnim deviznim doznakama radnika iz inozemstva. Preostali deficit (2.3. mlrd U$) bio je pokriven novim zaduženjem. Kakve su, pak, implikacije tog povećanog zaduženja, vidljivo je iz podataka naredne tablice:

Impulsi

104 perspektive

Tabl

ica

3. B

itni i

ndik

ator

i izl

ožen

osti

Stva

rni

Proc

jena

Proj

ekci

ja

Indi

kato

ri20

05.

2006

.20

07.

2008

2009

2010

2011

2012

Uku

pni p

reos

tali

i isp

laće

ni d

ug (T

DO

) U

S$m

30,4

8038

,545

48,3

8355

,584

61,8

8560

703

61,7

4562

,917

Net

o isp

lata

(US$

m)

3,30

95,

424

7,05

99,

780

8,44

14,

553

1,04

277

6

Uku

pna

otpl

ata

duga

(TD

S)4,

632

8,27

59,

062

8,24

910

,381

9,11

311

,761

10,9

97

Poka

zate

lji d

uga

i otp

late

dug

a (%

)-

TDO

/XG

S-

TDO

/BD

P-

TDS/

XGS

- ko

nces

ije/T

DO

- pl

aćan

je k

amat

a/BD

P

154,

768

,023

,5 1,9

1,8

174,

477

,337

,4 1,5

2,2

188,

581

,635

,3 1,0

2,6

183,

879

,527

,3 0,5

2,7

267,

597

,644

,9 0,0

2,5

245,

799

,836

,9 0.0

2,4

235,

799

,344

,9 0,0

2,6

222,

795

,839

,2 0.0

2,6

IBRD

-ovi

poka

zate

lji iz

lože

nosti

(%)

- IB

RD D

S/ja

vna

DS

- ot

plat

a du

ga p

ovla

šten

om k

redi

toru

/

otpl

ata

javn

og d

uga

(%)

5,0

8,8

5,0

9,2

6,5

12,0

7,4

14,0

5,6

10,8

5,5

13,4

4,2

11,5

5,2

13,8

IBRD

DS/

XGS

0,5

0,5

0,6

0,6

0,8

0,7

0,7

0,7

IBRD

TD

O (U

S$m

)8,

081,

031

1,08

71,

215

1,22

91,

435

1,62

51,

716

TDO

– to

tal d

ebt o

utst

andi

ng &

dis

burs

ed –

uku

pni p

reos

tali

i isp

laće

ni d

ugXG

S –

expo

rt o

f goo

ds a

nd s

ervi

ces,

incl

. wor

kers

’ rem

ittan

ces

– iz

voz

roba

i us

luga

ukl

juči

vo d

ozna

ke r

adni

ka

Izvo

r: IB

RD a

nd IF

C: C

ount

ry P

artn

ersh

ip S

trate

gy P

rogr

ess

Repo

rt fo

r Rep

ublic

of C

roat

ia fo

r the

Per

iod

FY20

09 –

FY2

012,

Wor

ld B

ank,

Aug

ust 2

2, 2

011,

re

port

No.

617

15-H

R, A

nnex

11,

str.

38



Vanjski se dug u razdoblju od (tek) četiri godine (2005.-2009.) udvostručio. Od 30.48 mlrd U$ u godini 2005. porastao je na 61.88 mlrd U$ u godini 2009. i s daljnjom tendencijom (progresivnog) porasta.6

Uzak prostor za smanjenje dugaShodno tome, prisutna je promjena bitnih indikatora servisiranja vanjskog zaduženja. Ukupni je vanjski dug od (2005.) indeksa 154.7 prema veličini deviznog prihoda ostvarenog prodajom roba i usluga, te priljeva po osnovi doznaka radnika, skočio (2009.) na indeks 267.5. Godišnji servis, pak, tog duga iznosio je (2005.) 23.5, da bi porastao (2009.) na gotovo dvostruku vrijednost: 44,9%. Plaćene, pak, kamate iznosile su 1.8% BDP-a (2005.) da bi taj trošak porastao (2009.) na 2.5%, odnosno (očekivanih) 2.6% u godini 2011. Drugačije rečeno, kada bi Hrvatska uspjela ostvariti (tek oko godine 2015.) očekivanu stopu rasta između 2.5 – 3 % na godišnjoj razini, to bi (tek) numerički i suštinski promatrano pokrivalo obveze po plaćanju kamata na ukupno zaduženje, bez ikakvog (financijskog) prostora za smanjenje granice zaduživanja.

Nova Vlada se sada treba uhvatiti u koštac s nagomilanim gospodarskim problemima koji se manifestiraju kroz slab realni sektor, visoku nezaposlenost, značajne makroekonomske neravnoteže i ranjivi bankarski sektor. Odgađanje korektivnih ekonomskih mjera i dubokih strukturnih reformi neće samo poništiti krajnji cilj dostizanja održivih stopa realnog rasta hrvatskog gospodarstva i prilagođavanja kriterijima Europske unije, već će zahtijevati i skuplje prilagodbe u budućnosti.

Iskazana (kontinuirana i konzistentna) upozorenja, čiju opravdanost i smislenost potvrđuje izostanak gospodarskog zaokreta u čitavom promatranom razdoblju, mjereno bitnim indikatorima: konkurentnost, pozicija izvoza i ukupne platne bilance, stupanj zaposlenosti radno sposobnog kontingenta stanovništva, stupanj porasta javnog i vanjskog duga,... dobio je iskaz u još jednom analitičkom obliku: mjerenje ostvarenog i potencijalnog BDP-a u dužem vremenskom razdoblju (godina 2000.-2016.).

6 Na dan 31.12.2010. ukupno vanjsko zaduženje iznosilo 46,5 mlrd €, a 30.09.2011. bilo je 46.6 mrld €.

Impulsi

106 perspektive

Graf 1. Hrvatska – potencijalni output 2000.-2016.

Izvor: IMF, Republic of Croatia: Article IV Consultation – Staff Report, Staff Statement; Public Information Notice on the Executive Board Discussion; and Statement by the Executive Director of Croatia, IMF Country Report No 11/159, June 2011, Washington, str. 22

Uz bliskost dviju linija (ostvareni i mogući output) u razdoblju 2003.-2007. (na krilima globalne konjunkture) u narednom razdoblju iskazano zaostajanje realnog za mogućim rastom, rezultat je slabljenje ekonomskih fundamenata, što je pak posljedica izostanka strukturnih promjena. Vidljiv je drastičan deficit ostvarenog u odnosu na potencijalni output za razdoblje 2008.-2011. sa sličnom perspektivom do godine 2015.: to znači čitavo iduće srednjoročno razdoblje.

Sve oštrija i izravnija upozorenja U tom dramatičnom nesuglasju, sve glasnijih upozorenja adresa odgovornih za gospodarsku globalnu ravnotežu, a shodno tome i pojedine nacionalne (veće ili manje) doprinose toj cjelini uz (dominantno) nacionalnu cijenu, daljnja upozorenja bivaju sve jasnija; oštrija i direktnija, ali i dalje ostaju u zatvorenom



sustavu komunikacije. Ti zahtjevi u cjelini prošli su gotovo nezapaženo kod opće javnosti, a dijelom i one stručne.

Visok stupanj suglasja s izrečenim ocjenama moguće je pronaći u stajalištima EU u odnosu na procese prilagodbe ostvarene u Republici Hrvatskoj u posljednjem razdoblju. „Hrvatsko gospodarstvo je nedavno pokazalo znakove blagog širenja nakon tri godine recesije koja je rezultirala rastom nezaposlenosti, javnog deficita i duga. Iako je deficit tekućeg računa zabilježio oštar pad, vanjski dug i dalje raste i ostaje glavna osjetljiva točka gospodarstva. Fiskalna politika je u izvjesnoj mjeri smanjila negativne posljedice koje je recesija ostavila na proračun. Potrebni su daljnji napori na strukturnim reformama, uključujući reformu tržišta rada i poboljšavanje poslovnog okružja.7

Evidentno je da Europska komisija, po konačnom dovršetku pregovora s Republikom Hrvatskom, ukazuje na suštinske i formalne obveze koje nacionalna ekonomija zemlje pristupnice mora ispuniti, što se prvenstveno odnosi na uspostavu učinkovitog i trajno održivog gospodarstva. Takav zahtjev i takve potrebe u uvjetima globalne krize još su jače prisutni; postaju imperativ za nove, ali isto tako i sve veći broj postojećih članica Unije.

Kraj promašenog koncepta?Temeljna su pitanja: što se u koncipiranju i provedbi ekonomske politike proteklog razdoblja (desetljeće i duže) u stvarnosti događalo. Zatim, zašto se sve to dogodilo na način konzistentnog ignoriranja onog što se zove second opinion; to znači konstantnog ukazivanja referentnih međunarodnih adresa na potrebu korištenja best practice, kako iz ekonomske znanosti, tako i primjera onih koji su u tome razdoblju bili uspješni. Dominantno je pitanje kako s takvim iskustvom, ali i tako uspostavljenim ograničenjima, u datim okolnostima ostvariti suvislu strategiju izlaza u razdoblju koje dolazi.

Sve naznačeno govori da aktualno ekonomsko stanje signalizira kraj putovanja jednog koncepta makroekonomske politike, poglavito u funkciji ostvarivanja kratkoročnih populističkih ciljeva, a paralelno sve dubljih strukturnih neravnoteža. Kako sada u takvim okolnostima ostvariti zaokret, te stvoriti, a zatim i početi provoditi konzistentan paket strukturnih reformi, najveći je izazov za novu izvršnu vlast, čiji je mandat započeo sa 2012.

7 Izvor: Ključni nalazi Izvješća o napretku Hrvatske za 2011. godinu, Europska komisija, Memo 11/688, Brussels, 12. listopad 2011.

Impulsi

108 perspektive

Uspostava primjerene analize što su strukturne reforme, što je njihov sadržaj i cilj u jednom općem kontekstu, a zatim što se (nije) dešavalo u Hrvatskoj u tom okviru, predstavljat će (novi) početak suočavanja sa stvarnošću, ali i naslijeđem većeg dijela vremenskog razdoblja po ostvarenju samostalnosti i okončanju rata i agresije.

Strah od rejting agencijaPosebice će biti važno suočiti se s činjenicom da je gospodarska pozicija Hrvatske u razdoblju od 2008. bitno apsolutno (i relativno u odnosu na referentno okruženje) pogoršana, ne samo kroz vidljivu činjenicu pada BDP-a (gotovo 6% u 2009., 1.2% u 2010., te stagnacija u 2011.) nego u pokušaju da se očuva svojevrsni status quo, što znači odsutnost provođenja reformi, uz financiranje povećanih javnih rashoda, počev od mirovinskog sustava do povećanih troškova gotovo svih bitnih javnih servisa i socijalnih transfera. Takva situacija, u današnjim okolnostima traženja strategije izlaza i od strane EU koja s pojačanom odgovornošću za vlastiti ekonomski razvoj svih država članica Unije, dodatno sužava mogući prostor daljnjeg odgađanja provedbe tih prilagodbi.

Na drugoj strani, postaju sve bitnije procjene pojedinih rejting agencija: Standard & Poors, Fitch Rating’s, Moody’s Investor Service, čija kvaliteta, te vrsta kreditnog rejtinga bitno utječe na: a) mogućnost refinanciranja dospjelih financijskih obveza, b) cijenu tog refinanciranja kroz kamatne stope koje (pojedine) države ostvaruju na međunarodnom tržištu kapitala. Uz stupanj vanjske zaduženosti Hrvatske (razina godišnje vrijednosti BDP-a) taj redovni, a moguće i dodatni trošak, postaje daljnja tenzija kako u odnosu na javne financije, tako i konkurentsku poziciju nacionalne ekonomije u cjelini.

Sve iskazano potvrđuje da (još jedna) odgoda dubokih, ali međusobno usklađenih i sukladno tome smislenih strukturnih reformi, za još jedan mandat izvršne vlasti koja je strukturirana s početka 2012., više nije moguća opcija.


Visoko obrazovanje

Diplome za nepostojeća zanimanja

Gospodarstvenici poručuju da je neophodna sveobuhvatna reforma kako bi sustav visokog obrazovanja počeo ’proizvoditi’ stručnjake koji znanjem i vještinom odgovaraju potrebama privrede i pojedinih struka te da tržište rada počne pridonositi bržem ekonomskom rastu. Istodobno je neophodno i da poduzeća dostignu razvojnu razinu kako bi mogla apsorbirati stručnjake vrhunskih kvalifikacija

Piše: dr. Mira Lenardić

Najnoviji dokumenti i smjernice razvoja EU dugoročno prepoznaju visoko obrazovanje kao ključ rasta i zaposlenosti te ističu: budućnost Europe bit će temeljena na pametnom, održivom rastu koji uključuje sve društveno relevantne čimbenike u čemu obrazovni sustav igra važnu ulogu. I Hrvatska u viziji svog dugoročnog održivog rasta i razvoja predloženoj od Nacionalnog vijeća za konkurentnost postavlja visoko obrazovanje kao jedan od 3 glavna mobilizacijska cilja održivog i konkurentnog rasta i razvoja zemlje do 2025. godine. Isto tako Strategija vladinih programa za trogodišnje razdoblje 2011. - 2013. kojom se utvrđuju prioriteti i ciljevi za brži gospodarski i ukupni oporavak Hrvatske od posljedica gospodarske krize ističe da je „poseban izazov za sustav u kretanju prema društvu znanja visoko obrazovanje, jer ono treba stvarati najkvalitetnije kadrove za potrebe gospodarstva...“.

Proklamaciju važnosti i usmjerenja na visoko obrazovanje svakako treba pozdraviti, no praksa pokazuje da sama po sebi ona ne donosi rezultate s kojima bismo mogli biti zadovoljni. Povećanje broja visokoobrazovane populacije, osiguranje visokog stupnja zapošljivosti, podizanje kvalitete obrazovnog sustava, programsko usklađenje s potrebama tržišta rada itd., sve su to još uvijek otvoreni izazovi s kojima se suočava sustav visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Impulsi

110 perspektive

Brojne činjenice govore da današnji hrvatski visokoobrazovani sustav nije dovoljno i kvalitetno povezan sa svijetom rada. Tu je vidljiv raskorak, često okarakteriziran kao neusklađenost između ponude i potražnje znanja, vještina i kompetencija. Tako se s obrazovnog aspekta tržište rada Hrvatske suočava s dva značajna izazova: (a) izazovom kvalitete i (b) izazovom kvantitete radne snage.

Izazov kvaliteteMnogi stručnjaci vjeruju da Hrvatska ima visokokvalificirane osobe koje lako mogu konkurirati na tržištu rada, i to kako u zemlji, tako i u Europi, odnosno svijetu. Nažalost, znanja i vještine koje proizvodi hrvatski visokoobrazovni sustav često su u raskoraku s potrebama tržišta rada, a konkurencija iz drugih dijelova Europe je tako jaka da je, po ocjenama nekih stručnjaka, visokoobrazovani kadar iz Hrvatske za Europu postao nevidljiv“1.

Gospodarstvenici u Hrvatskoj godinama ističu da je jedan od petnaest najproblematičnijih faktora koji utječu na poslovanje u Hrvatskoj neodgo-varajuće obrazovana radna snaga (slika 1.).

1 Darko Polšek, Visoko školstvo u Hrvatskoj i zahtjevi Europske unije, dostupno na http://www.ijf.hr/Eu2/Polsek.pdf, str. 268

Slika 1. Percepcija gospodarstvenika 2011.: Najproblematičniji faktori za poslovanje u Hrvatskoj

Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, interna dokumentacija, Zagreb, rujan 2011.



Sa stajališta gospodarstvenika i njihove percepcije o konkurentnosti outputa obrazovnog sustava Hrvatske, vidljivo je da su njihove ocjene kvalitete obrazovanja s aspekta tehničkog znanja potrebnog za konkurentno gospodarstvo, posebice matematike, fizike i informatike dobre, ali zato s druge strane znatno slabije odnosno vrlo loše se ocjenjuje opća usklađenost obrazovnog i visokoobrazovnog sustava s potrebama konkurentnog gospodarstva te usavršavanje osoblja. Istovremeno je evidentno da hrvatska poduzeća ne ulažu u razvoj znanja i vještina svojih zaposlenika (tablica 1.).

Tablica 1. Konkurentski output obrazovnog sustava Hrvatske

Stanje Izvor Indikator- anketno pitanjeRang 2008.

Rang 2011.

Razlika Trend

DOBRO WEFKvaliteta obrazovanja matematike i fizike

30 29 -1 +

DOBRO IMDPoznavanje informatičkih tehnologija

36 43 7 +

DOBRO IMD Znanje stranih jezika 30 33 3 +DOBRO IMD Raspoloživost inženjera 49 44 -5 +

LOŠE WEFRaspoloživost znanstvenika i inženjera

58 88 30 -

LOŠE IMDNaglasak na prirodne znanosti u školama

42 52 10 -

LOŠE IMDSukladnost visokoškolskog sustava potrebama konkurentnog gospodarstva

42 58 16 -

LOŠE IMDSukladnost obrazovnog sustava s potrebama konkurentnog gospodarstva

37 53 16 -

LOŠE IMDRaspoloživost kvalitetne radne snage

50 53 3 -

LOŠE IMDTrening osoblja kao prioritet kompanija

52 54 2 -

LOŠE WEF Usavršavanje osoblja 64 125 61 -

LOŠE WEFKvaliteta obrazovnog sustava

66 89 23 -

LOŠE WEF Kvaliteta poslovnih škola 77 83 6 -

Izvor: Global Competitiveness Report, WEF; IMD World Competitiveness Yearbook, IMDNapomena: Rangovi IMD-a pozicioniraju Hrvatsku u odnosu na 59 zemalja, dok rangovi WEF pozicioniraju Hrvatsku u odnosu na 142 zemlje, koje su obuhvaćene ovim mjerenjima u 2008. i 2011. godini.

Impulsi

112 perspektive

Prema rezultatima istraživanja o konkurentnosti radne snage koje je prije tri godine proveo Institut za javne financije, vidljivo je, naime, da gotovo polovica od 334 ispitanih poduzeća nije dodatno obrazovala nijednoga zaposlenog, odnosno 55% poduzeća nije dodatno obrazovalo niti jednog visokoobrazovanog zaposlenika2.

Prema mišljenjima pojedinih stručnjaka3 evidentan je problem i na strani potražnje za obrazovanom radnom snagom. Naime, sve više dolazi do izražaja činjenica da postoji znatan broj poduzeća u Hrvatskoj koja nisu sposobna koristiti znanja i vještine visokoobrazovanih zaposlenika, te se na taj način dolazi do apsurda da postojeća potražnja za kvalitetnom radnom snagom ne opravdava ulaganja u njezino obrazovanje. Pođe li se od postavke da su poduzeća nositelji razvoja i rasta društva, da su poduzeća ta koja sve pokreću, tada je opravdano postaviti i pitanje kako promijeniti i podići apsorpcijski kapacitet i sposobnost poduzeća da kvalitetno iskoriste znanja i vještine svojih zaposlenika. Može li se to postići približavanjem tih znanja stvarnim potrebama gospodarstva izraženim na tržištu rada?

Gospodarstvenici u Hrvatskoj se slažu i jasno poručuju da je neophodna sveobuhvatnija reforma hrvatskog obrazovnog sustava kako bi sustav visokog obrazovanja počeo „proizvoditi“ stručnjake koji svojim znanjima i vještinama odgovaraju potrebama privrede, potrebama pojedine struke, te da tržište rada počne doprinositi višem gospodarskom rastu.

Upitnost kvalitete obrazovanja s aspekta zapošljivosti ujedno ukazuje i na stupanj i intenzitet povezanosti obrazovanja i gospodarstva u Hrvatskoj, koji je simboličan i češće slučajan nego li kvalitetno partnerski. Očito je da je utjecaj gospodarstva na programe obrazovanja nevidljiv. Sve to zajedno jasno upućuje na potrebu snažnog povezivanja sustava obrazovanja s gospodarstvom. Pri tome treba graditi tzv. triple helix model koji usko povezuje sveučilišta, državu i poduzeća kako bi sva tri ključna dionika svojim inputima ostvarila sinergijski učinak na unapređenje visokoobrazovnog sustava u smislu njegova usklađivanja s tržištem rada i interesima društvene zajednice u cjelini.

2 Konkurentnost hrvatske radne snage, urednici P. Bejaković i J. Lowther, Institut za javne financije, Zagreb 2004.

3 Intervju S. Crnković-Pozaić, Jutarnji list, 7.9.2011.



Izvor: EUROSTAT

Slika 2. Udjel visokoobrazovanih osoba u radno sposobnoj populaciji (25-59 godina), 2010.

Posebno je zabrinjavajući nizak udio visokoobrazovanih u srednje mladoj populaciji u dobi od 30-34 godine, koji za Hrvatsku iznosi 24,2%, dok je u EU27 preko 33% (slika 3.).

Izazov kvantiteteS kvantitativnog gledišta obilježje formalne obrazovne strukture u Hrvatskoj karakterizira nedostatak visokoobrazovanih osoba. Od ukupno radno sposobne populacije (uže definirane: 25-59 godina) u Hrvatskoj je nešto više od 1/5 (18,4%) visokoobrazovanih, s razinom ISCED 5 i više4, a u EU27 ih je više od 1/4 (26,8%) (slika 2.).

4 International Standard Clasiffication of Education (ISCED) UNESCO-a predstavlja kategorizaciju razina obrazovanja te prepoznaje ukupno 7 (0-6) razina, čime se omogućuje međunarodna usporedivost podataka o obrazovanju. Istovremeno Europski kvalifikacijski okvir za sustav visokog obrazovanja uvodi 8 razina obrazovanja, pri čemu se 5., 6., 7. i 8. razina odnose na visoko obrazovanje, što izraženo u ECTS bodovima (European Credit Transfer and Accumulation System) znači 180 i više ECTS-a.

Impulsi

114 perspektive

Navedeno upućuje na problem broja diplomiranih studenata, odnosno postotka završavanja studija u Hrvatskoj koji je još uvijek nizak – 52 diplomirana studenta na 1.000 stanovnika u dobi od 20 do 29 godina, te 50-ak % mlade populacije koja završava studij, što je manje od gotovo 2/3 na razini prosjeka EU.5 Iako Hrvatska posljednjih godina bilježi određeno poboljšanje u broju diplomiranih studenata, zemlje u okruženju kao npr. Češka i Rumunjska ostvaruju u tome brži napredak.

Dugoročna predviđanja promjena potreba za vještinama i novim zaposlenijima u Europi do 2020. projiciraju pozitivan i oštar trend povećanja ponude upravo visokoobrazovanih osoba i dosizanje njihove stope participacije na tržištu rada od 70%.6 Ovako projicirani trendovi razvoja radne snage kompatibilni su s razvojnim ciljevima EU – strategija „Europa 2020“. Ostvarenje pametnog, održivog i uključivog rasta EU kako ga definira strategija „Europe 2020“ za radna mjesta i rast i Europski semestar, pretpostavlja da u tome obrazovanje

5 Podaci se odnose na 2009. godinu: prema izračunu dr. Krešimira Jurline za potrebe Nacionalnog vijeća za konkurentnost, interni dokument, Institut za međunarodne odnose, Zagreb, siječanj 2011.

6 Skills supply and demand in Europe, Medium-term forecast up to 2020, CEDEFOP, 2010, str. 43

Slika 3. Udjel visokoobrazovanih ISCEP 5 i 6 u populaciji 30-34, 2010

Izvor: EUROSTAT



Izvor: Socijalna i ekonomska slika studentskog života u Hrvatskoj, Nacionalno izvješće istraživanja EUROSTUDENT za Hrvatsku, Institut za razvoj obrazovanja, Zagreb 2011.

Slika 4. Vrste i razine studija – postotak studenata

i usavršavanje imaju ključnu ulogu. Pri tome zacrtani cilj povećanja udjela visokoobrazovanih osoba (starosne dobi 30-34 godina) na najmanje 40%, treba dati pozitivan učinak na dugoročno održivu zaposlenost i rast EU.7

Gotovo 2/3 (65%)8 studenata u Hrvatskoj studira neki od sveučilišnih studija, kojima se dominantno stječe visoko obrazovanje za znanost i akademsko djelovanje, a manje za primjenu stečenih znanja u struci (slika 4.). Prikazani podaci Nacionalnog izvješća istraživanja EUROSTUDENT-a za Hrvatsku ukazuju na to da je većina studenata u Hrvatskoj upisana na neki sveučilišni studij i to: 40% na prvoj (prijediplomskoj) razini, 10% na drugoj (diplomskoj) te 15% na integriranoj prvoj i drugoj razini sveučilišnih studija. S druge strane samo 1/3 studenata studira na stručnim studijima: njih 30% na prvoj razini studija, a tek 2% na drugoj razini.

7 Council conclusion on the role of education and training in the implementation of the „Europe 2020“ strategy, (2011/C 70/01), EU notice

8 Socijalna i ekonomska slika studentskog života u Hrvatskoj, Nacionalno izvješće istraživanja EUROSTUDENT za Hrvatsku, Institut za razvoj obrazovanja, Zagreb 2011.

Impulsi

116 perspektive

Tablica 2. Stope zaposlenosti u EU i HR, 2010. prema razini obrazovanja

Stopa zaposlenosti

25 do 59 godina 30 do 34 godina

EU 27

Ukupno (ISCED 1997) 75,4 77,5

Visoko obrazovanje5.-6. stupanj(ISCED 1997)

86,8 87,1

Hrvatska

Ukupno (ISCED 1997) 67,0 77,7


84,0 85,6

Izvor: EUROSTAT

Sve više nezaposlenih mladih visokoškolovanih osobaOvakva situaciju ima dvojaku izravnu posljedicu koja se može okarakterizirati prvo, širenjem raskoraka stečenih znanja i vještina u odnosu na kompetencije potrebne tržištu rada te drugo, rastom broja nezaposlenih mladih visokoškolovanih ljudi. U prilog ovakvoj ocjeni govore i najnoviji podaci o zaposlenosti i nezaposlenosti (tablica 2. i 3.). Prema podacima EU usporedba ovih dviju stopa ukazuje na nekoliko specifičnosti:

• stopa zaposlenosti visokoobrazovanih osoba u Hrvatskoj je niska, dok je njihova stopa nezaposlenosti relativno visoka,

• stopom zaposlenosti visokoobrazovanih od 85,6%, Hrvatska je ispod prosjeka EU 27, a stopom nezaposlenosti od 11,4%, Hrvatska je iznad prosjeka EU 27,

• stopa zaposlenosti visokoobrazovanih mladih ljudi u Hrvatskoj nešto je viša od ukupne zaposlenosti čime se slijede trendovi koji su prisutni i u zemljama EU 27.



Tablica 3. Stope nezaposlenosti u EU i HR, 2010. prema razini obrazovanja

Stopanezaposlenosti

25 do 59 godina 30 do 34 godina

EU 27

Ukupno (ISCED 1997) 8,5 9,6


5,0 5,6

Hrvatska

Ukupno (ISCED 1997) 10,0 11,6


7,9 11,4

Izvor: EUROSTAT

Podaci o registriranoj mjesečnoj nezaposlenosti u Hrvatskoj u kolovozu 2011. godine pokazuju da je na burzu rada bilo prijavljeno ukupno 285.3459 nezaposlenih, od kojih 10,6% čine nezaposlene osobe s visokom naobrazbom, od čega su 24,6% mladi u dobi od 25 do 34 godine10. Istovremeno se na burzu rada povećao i priljev novoevidentiranih osoba bez radnog iskustva. Tako je udio novoevidentiranih osoba sa završenim visokoškolskim obrazovanjem i bez radnog iskustva 17,5%11. Jedno od objašnjenja ovakve situacije je u tome što većina poduzetnika-poslodavaca u Hrvatskoj doživljava vještine i kvalifikacije postojeće radne snage ograničavajućim faktorom u poslovanju, te je tako velik broj nezaposlenih u traženim zanimanjima de facto nezapošljiv jer mu nedostaje povezanost s poslovnom praksom.

U Hrvatskoj sve više menadžera postaje svjesno kako bez odgovarajuće obrazovanih zaposlenika12, poduzeća ne samo da neće moći biti uspješna i napredovati, već im prijeti pad produktivnosti i gubitak pozicije na tržištu. „Samo u posljednjih mjesec dana morali smo propustiti poslove vrijedne oko deset milijuna eura, i to samo zato što ne možemo naći radnike. Da ih

9 Podatak se odnosi na kolovoz 2011., u Registrirana nezaposlenost i zapošljavanje u kolovozu 2011., Hrvatski zavod za zapošljavanje, rujan 2011.

10 Ibidem11 Ibidem12 Procjenjuje se da će samo manjak ICT stručnjaka 2015. godine u EU doseći brojku

između 384.000 i 700.000. S druge strane, primjera radi, procjena je da će potražnja za stručnjacima iz područja znanosti i tehnologije u Velikoj Britaniji rasti 18% do 2014., dok će za ostala zanimanja rast biti svega 4%, ibidem., str. 5 i 6.

Impulsi

118 perspektive

ima, odmah bismo ih mogli zaposliti oko 200“13, ističe Gordana Deranja, direktorica pulskog brodograđevnog poduzeća Tehnomont.

Za razumijevanje navedenih pokazatelja potrebno je konkretnije analizirati hrvatski sustav visokog obrazovanja. Naime, prema mišljenju hrvatske javnosti, ali i prema nekim istraživanjima14 o današnjem stanju visokog obrazovanja u Hrvatskoj ističe se da prvi ciklus15 visokoškolskog sveučilišnog obrazovanja znatnim dijelom ne vodi stjecanju zapošljivih kvalifikacija. Tako se sveučilišni prvostupnici teško zapošljavaju i vrlo često se ne prepoznaju u zanimanjima ponuđenim u natječajima za radna mjesta, a tek magisterij odnosno završetak specijalističkog studija vodi stjecanju pune kvalifikacije i prilike za zaposlenje. U takvim uvjetima studenti ne prekidaju studij nakon prvog trogodišnjeg, odnosno četverogodišnjeg ciklusa i veliki broj studenata nastavlja studij na drugoj razini tj. 3(4)+2(1). Navedeno nije usamljeni slučaj hrvatskog visokoobrazovnog sustava, već su ista iskustva zabilježena i u zemljama EU (npr. Danskoj).

Iz navedenog proizlazi zaključak da visoko obrazovanje treba prije svega voditi računa o trendovima na tržištu rada i strategijski artikulirati buduće potrebe poslodavaca. S toga stajališta, potreba usklađivanja hrvatskog visokoobrazovnog sustava s potrebama tržišta rada i konkurentnog razvoja hrvatskog društva u cjelini predstavlja doista jedan od ključnih izazova. Pri tome upravo upotrebljivost znanja i vještina koje se stječu prvenstveno stručnom visokom naobrazbom, treba u određenom smislu biti izjednačeno ili čak ispred generiranja općeg znanja. Postojeće stanje u kojem se mladom čovjeku daju kompetencije prvenstveno za znanstvenu i akademsku, a manje za stručnu karijeru, ima za posljedicu „proizvodnju“ viška visokoobrazovanih osoba kojima manjka transfer znanja i kompetencija potrebnih za rad u uvjetima „industrije znanja“, koja je već danas nezaobilazna nositeljica razvoja. Dodaju li se tome nepovoljna dugoročna demografska kretanja, kao i projicirane potrebe za određenim zanimanjima koja već danas nedostaju, dolazi se do zaključka da se sadašnji izazovi visokoobrazovnog sustava trebaju vrlo ozbiljno razmatrati.

13 Edita Vlahović Žuvela, Prisiljeni smo uvoziti i radnu snagu, dostupno na http://www.eukonomist.com/index2.php?option=com_contenttask=view&idp

14 Siniša Rodin, „Razmišljanja o provedbi Bolonjskog procesa u Hrvatskoj“, Revija za socijalnu politiku, Vol. 16 No. 2, srpanj 2009., str. 202-203

15 Odnosi se na preddiplomski studij, tj. trogodišnji studij po Bolonji.


Nove knjige

Da je knjigu s naslovom Povratak poslu: Zašto nam je potrebna pametna vlada za snažnu privredu (Back to Work: Why We Need Smart Government for a Strong Economy) napisao najizvrsniji, ali javnosti manje poznat autor, borila bi se za kupce na knjižarskim policama u konkurenciji s golemom količinom literature sličnoga sadržaja. Međutim, kako ju je napisao Bill Clinton, automatski se ubraja u bestselere, a recenzenti se utrkuju tko će prije napisati što originalniji prikaz. Živimo naprosto u takvu svijetu u kojemu je mnogo važnije „TKO“ nego „ŠTO“. To, naravno, ne znači da Clinton nije pisac koji zavređuje pozornost, kakvu uostalom uživa i kao međunarodni predavač.

Optimizmom protiv izazova

U knjizi Povratak poslu: Zašto nam je potrebna pametna vlada za snažnu privredu, bivši američki predsjednik Bill Clinton nudi savjete (i prijekore) Baracku Obami, iako ga poimence ne spominje u kritičkom kontekstu

Nove knjige

120 perspektive

Nije teško uočiti da je bivši (42.) američki predsjednik svoje najnovije štivo pisao s namjerom da pomogne svojoj demokratskoj stranci i sadašnjem predsjedniku Baracku Obami, čijim učinkom nije zadovoljan. Uostalom, Clinton se u predvečerje kongresnih izbora 2010. neumorno zalagao za svoju stranku i pojavio se u javnom istupanju 127 puta, više od većine demokratskih aktivista.

Ne spomeni se imena mogaNi na jednom mjestu u knjizi Back to Work, koja bi se mogla smatrati Clintonovim manifestom za ponovno osovljavanje Amerike na noge, autor ne kritizira predsjednika Baracka Obamu imenom. A samo na dva-tri mjesta čini to implicitno. Ipak, teško je ne vidjeti knjigu kao prijekor bivšega predsjednika upućen sadašnjem. Nije tajna da je Clinton razočaran Obaminim očitim pomanjkanjem zainteresiranosti za savjet koji bi mu on rado dao. Dvojica su se demokratskih čelnika susrela nekoliko puta otkad je Obama izabran, što je bilo dovoljno da mlađi iskaže svoj respekt starijem, ali nedovoljno često kako bi se moglo smatrati da Obama osjeća potrebu za Clintonovim savjetom.

U knjizi bivši predsjednik navodi dugačak popis stvari koje bi trebalo učiniti. Neke od preporuka, kao ona da valja „završiti zbrku s hipotekama što je brže moguće“, važne su, iako

ih je teško ostvariti u praksi. Ista ocjena vrijedi za proces odobravanja infrastrukturnih projekata te „usredotočenje na prerađivačku industriju najviše kategorije“. Ali Clinton prečesto zna zalutati u banalnosti.

Ne plašite se neuspjehaOko trećine njegovih sugestija odnosi se na energiju. To je svakako aktualno, s obzirom na poslovičnu energetsku rastrošnost Amerikanaca. Ekonomski promatrači sugeriraju da SAD preuredi svoje zgrade, uvede na ulicama diode koje emitiraju svjetlost i poboljša odredbe o djelotvornosti kućanskih aparata. Naravno, ne bi bilo na odmet proizvoditi automobile koji troše manje goriva, a ima prostora i za učinkovitije sustave grijanja i hlađenja kućanstava. Clinton naglašava da se američki predsjednici ne bi smjeli suzdržavati od predlaganja svojih planova zato što je mala vjerojatnost da će proći u kongresu. „Čak i kada ne možete pobijediti, najbolje je pokušati,“ kaže on.

Clinton kaže da je bio potaknut na pisanje knjige nakon uspjeha, kako ga on definira, „antivladinoga“ pokreta u izborima na sredini predsjedničkoga mandata 2010, što je u znatnoj mjeri spriječilo akciju za rješavanje nezaposlenosti. On oplakuje završetak ere u kojoj su se republikanci i demokrati u Washingtonu mogli neslagati


Optimizmom protiv izazova

glede politike, ali su uglavnom bili suglasni u brojnim činjenicama kao i u gledištu da, na ovaj ili onaj način, vlada postoji da bi pomogla zemlji.

Vraćajte ljudima posao!Autor nije propustio da u knjizi neizravno ukaže na činjenicu da je Bijelu kuću napustio ostavljajući iza sebe budžetski suficit, veću zaposlenost, manje ljudi na socijalnoj pomoći, niže poreze za znatan dio stanovništva te da je uvelike smanjio vladinu birokraciju.

Knjiga sadrži dvije glavne postavke koje bi Obami bilo preporučljivo da ih oponaša. Tvrdeći da, kratkoročno, američkoj privredi urgentno treba poticaj od vladine potrošnje, na jednostavan način objašnjava zašto je SAD-u nužna uvjerljiva strategija za rješavanje dugoročnih fiskalnih problema. Clinton mnogo drži do Simpson-Bowles komisije za smanjenje deficita, više nego njezin tvorac Obama.

Drugo, Clinton je posebno uvjerljiv kada potiče Ameriku i svijet da smisle praktične ideje za povratak ljudi na posao. Za to su potrebne „pametne vlade“, koje će na partnerskoj osnovi surađivati s privatnim kompanijama i neprofitnim organizacijama. Neke zamisli pozajmio je čak od republikanaca, uključujući svoga starog protivnika Newta Gingricha, koji sada opet „ponovno jaše“. Clinton je naročito sklon ideji modernizacije

američke infrastrukture i stvaranja „zelenih radnih mjesta“ koja neće ugrožavati okoliš. Također se zalaže za veću trgovinsku liberalizaciju i za korištenje golemih količina domaćega jeftinoga prirodnoga plina.

Nitko osim nas samih ne može nam oduzeti budućnostNeke su sugestije bivšega pred-sjednika manje, a druge više uvjerljive. Ali samom količinom i sadržajem ideja on pokušava unijeti tračak nade. Optimizmom, koji je trenutačno ne samo u SAD-u deficitarna „roba“, on pretskazuje da će se Amerika ponovo uzdići. Povijest je na njegovoj strani: „Tijekom dulje od dva stoljeća, tkogod se kladio protiv SAD-a, izgubio je okladu“. Ali, s druge strane, iako je povijest (tako barem kažu mudraci) učiteljica života, ljudi su, u Americi i drugdje, lijeni učiti. Uostalom, ni Clinton nije naivan kada zaključuje: „Nitko nam ne može oduzeti budućnost. Jedino mi sami to možemo učiniti.“

Neizvjesno je koliko će njegove sugestije koristiti Baracku Obami i koliko će ih on htjeti (i moći) prihvaćati. Međutim, vrijeme u kojemu je uspješno jedrio Bill Clinton bilo je neusporedivo povoljnije od današnjega. S druge strane, svačija se doraslost najbolje testira u izazovima – kojih ne manjka. (dk)

122 perspektive

Socijalna država potkopava demografske temelje

U knjizi Was kommt nach dem Kapitalismus (Što slijedi nakon kapitalizma) Wolfgang Ockenfels zagovara katolički socijalni nauk

iscrpili. Je li se svojom neumjerenošću „kapitalizam“ sam doveo do ponora? Dominikanac Wolfgang Ockenfels, predsjednik Instituta za društvene znanosti Walberberg i profesor za socijalnu etiku u Trieru, krizu u suštini opisuje kao moralnu krizu. Sloboda Zapada u tolikoj se mjeri odvojila od svojih etičkih temelja da je u neumjerenosti postala destruktivna. Istinske vrijednosti nestaju s vidika.

Što bi bili pravi etički temelji? Ockenfels se naravno poziva na kršćanstvo koje je u svojoj dva tisućljeća staroj povijesti dalo značajne impulse za uređenje slobodarskih društava Europe i svijeta. U svom čitkom tekstu autor objašnjava kako se u Evanđelju mogu naći poticajne ideje za poduzetnike te da kršćansko društvo nipošto ne bi trebalo biti komunističko. Za privatno vlasništvo, temelj tržišnog gospodarstva, Toma Akvinski razvio je utjecajno prirodnopravno objašnjenje. Kada su u 19. stoljeću nastupali katolički kritičari kapitalizma, Crkva je ipak stalno branila pravo vlasništva, ali je

Valovi groznice financijske i dužničke krize ugrožavaju povjerenje u naš gospodarski poredak. Kao i u Velikoj depresiji države su teškom artiljerijom intervenirale u svijet bankarstva. Sad su se „spasitelji“ sami poprilično


Socijalna država potkopava demografske temelje

zahtijevala široku rasprostranjenost privatnog vlasništva.

Osobnost, solidarnost I supsidijarnost Ockenfels naglašava da katolički socijalni nauk zastupa neku vrstu „trećega puta“. Kroz svoja glavna načela, osobnost, solidarnost i supsidijarnost, nauk se približava ordoliberalnom konceptu „socijalnog tržišnog gospodarstva“. Međutim, o tome što takvo ustrojstvo konkret-no znači mora se u svakom raz-doblju nanovo raspravljati. Zbog napredujuće globalizacije potreban je globalni regulatorni okvir za gospodarstvo. U svojoj socijalnoj enciklici „Caritas in veritate“ papa Benedikt je spomenuo globalno gospodarsko uređenje. Ockenfelsovi impulsi ostaju nažalost neodređeni. Ali barem sebi dopušta kritičku primjedbu da bi globalna država mogla ugroziti slobodu.

Ockenfels s pravom kritizira da je ovdašnje socijalno tržišno gospo-darstvo u nekoliko pogleda izopa-čeno. Načelo odgovornosti očito ne vrijedi za financijski sektor koji svoje gubitke svaljuje na društvo.

Povratak temeljnim vrijednostima U državi blagostanja načelo solidarnosti se toliko prenategnulo da bi se moglo pretvoriti u suprotnost. Državno zaduženje opterećuje buduće generacije koje postaju sve manje. Ockenfels kritizira „privilegiranje“ parova bez djece s dvije plaće u odnosu na obitelji s mnogo djece. Doprinosi njihovih potomaka nestaju u zajedničkom proračunu socijalne države, roditeljska briga o djeci se ne nagrađuje. Socijalna država na taj način potkopava svoje demografske temelje.

U cjelini knjiga nudi brojne opravdane kritičke primjedbe na gospodarsko uređenje, politiku i duh vremena koji je tijekom mnogo godina odobravao odvajanje i emancipaciju od moralnog samoobvezivanja. Ockenfels zago-vara povratak jednostavnim ali temeljnim vrijednostima, vrlinama i obvezama. On nije iluzionist. On zna da ljudi ne postaju odjednom „kreposnici“. Stoga smatra da je potrebno pravno ustrojstvo koje će ponovno uspostaviti ravnotežu između slobode i vezanosti te rizika i odgovornosti.*

* Sva prava pridržana. Copyright Frankfurter Allgemeine Zeitung GmbH. Stavljeno na raspolaganje od Arhiva FAZ-a.

Kontaktirajte nas na e-mail adrese:

[email protected]@inicijativa.com.hr


IndikatoriNova ekonomska podjela svijeta

Prodor BRIC-a na privrednoj karti

Centar za ekonomiju i poslovna istraživanja u Londonu objavio je tablicu svjetske ekonomske lige koja ukazuje na ozbiljne promjene i značajan pomak u privredi od Zapada prema Istoku

Kad je George H.W. Bush, tadašnji predsjednik SAD, pred oba doma Kongresa najavio novi svjetski poredak (New World Order – 11. rujna 1990.) nije mogao ni slutiti kako će svijet izgledati već 2011., a kamoli u nekom dužem razdoblju. Bilo je to vrijeme apsolutne političke i gospodarske dominacije i supremacije Sjedinjenih Američkih Država, koja je pokušala nametnuti nova pravila igre.

Taj san se urušio – koje li apsurdnosti – na isti datum, 11. rujna 2001., rušenjem njujorških blizanaca, a napose početkom velike financijske i, nešto kasnije, ekonomske krize, 2008.

Neki novi igrači Prekretnica je zabilježena na sastanku G-20, u Pittsburghu, u rujnu 2009. Pokazalo se, naime da financijska kriza, propast banaka i događanja na Wall Streetu i europskim burzama koja potresaju najrazvijenije zemlje Zapada ostatak svijeta baš mnogo ne zanimaju. Financijska kriza masivno je uzdrmala postojeću geopolitičku ravnotežu u svjetskim okvirima. Bio je to stvarni

Indikatori

126 perspektive

početak stvaranja novog gospodarskog poretka. Pittsburgh je uspostavio G-20 kao vodeći neslužbeni svjetski forum koji se sučeljava s problemima svijeta, ne samo Zapada. To dovodi do ozbiljnih promjena u MMF-u i drugim međunarodnim organizacijama.

Na svjetsku pozornicu snažnije su iskoračile zemlje BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina), koje postupno preuzimaju na mnogim područjima vodeće pozicije. I dok ova grupacija zemalja niže uspjehe, za vrat im već pušu neke druge zemlje, željne gospodarske moći i većeg političkog utjecaja. Riječ je o zemljama koje prepoznajemo pod sinonimom TIMBI, a riječ je o Turskoj, Indiji, Meksiku, Brazilu i Indoneziji. Ovim zemljama valja dodati Južnoafričku uniju, Republiku Koreju i Hong Kong kao područja s izrazitim ekonomskim rastom.

Prema prognozama Centra za ekonomiju i poslovna istraživanja tri vodeće privredne sile svijeta – SAD, Kina i Japan – zadržat će svoja mjesta u svjetskoj gospodarskoj ligi i 2020. godine. Sve ostalo će se na tablici 10 najvećih svjetskih privrednih zemalja znatno promijeniti: četvrto mjesto će zauzimati Rusija, peto Indija, šesto Brazil, sedmo Njemačka, a slijede Velika Britanija, Francuska te, deseta, Italija.

Procjena za 2020.

Rusija i Indija će najbrže napredovati

2011. 2020.①②③④⑤⑥⑦⑧⑨⑩

①②③④⑤⑥⑦⑧⑨⑩

SAD

Kina

Japan

Njemačka

Francuska

Brazil

Velika Britanija

Italija

Rusija

Indija

SAD

Kina

Japan

Njemačka

Francuska

Brazil

Velika Britanija

Italija

Rusija

Indija


Prodor BRIC-a na privrednoj karti

Financijska kriza nije globalni fenomen Ukratko, istraživanja CEBR-a pokazuju da je takav scenarij „izraz velikih ekonomskih promjena“, koje pokazuju da se gospodarski kotač okreće od Zapada sve naglašenije prema Istoku. Istodobno pokazuje snažan uspon azijskih zemalja (Kina, Indija,) i nazadovanje najvećih europskih zemalja. Zemlje BRIC-a zauzimat će tako već 2020. godine čak četiri mjesta među šest najvećih privreda svijeta.

Brazil

Rusija

Indija

Kina

0 1 2 3 4 5 6

2003 projekcija Aktualno

2010 BDP, projekcija i ostvarenje, $trn

100

80

60

40

20

0

2010 20 30 40 50

Izvor: Goldman Sachs

procjena realnog tečaja

realni rast

BRIC BDP, $trn, doprinos:

Budućnost BRIC zemalja

PROGNOZE

Gdje leže razlozi takvim kretanjima? Na Zapadu, uključujući i najveću svjetsku gospodarsku silu, SAD, zemlje se bore s ogromnim dugovanjima. Zemlje u usponu, naprotiv, pokazuju financijsku i gospodarsku stabilnost. Sve je više pobornika teze da financijska kriza nije globalni fenomen, iako medijski izvještaji podržavaju, čak i potiču takav stav. Većina zemalja G-20 samo je djelomično ili čak samo marginalno pogođena krizom i recesijom. Zašto? Jedan predstavnik Indonezije vrlo je plastično odgovorio na to pitanje: „Ne osjećamo posljedice krize, naš je financijski sustav bio odmjeren i – preslabo razvijen, pa banke nisu mogle sudjelovati u kupovini opasnih financijskih proizvoda“. Ukratko, nisu se upuštale u opasne spekulacije na virtualnoj osnovi.G-8, uspostavljene u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, moraju se ozbiljno boriti za utjecaj u novom gremiju, G-20. Njihova vodeća pozicija je u novoj svjetskoj ekonomskoj podjeli ozbiljno uzdrmana, pa će i budući dnevni red sastanaka te grupacije poprimati drukčije sadržaje.

128 perspektive

Izdavač: ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7

Glavni urednik: Ante Gavranović

Urednik: Franjo Žilić

Izlazi kvartalno

e-mail: [email protected] [email protected]

Priprema: Seniko studio, Zagreb

Tisak: Tiskara Zelina, Zelina

Tiskano u 400 primjeraka

ISSN 1848-140X

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr

Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb

Documents

Sadržaj - inicijativa · 2012. 1. 29. · korist zajedničkih rješenja U Dossieru se bavimo budućnošću, koja je ustvari već počela. Riječ je o pet ... pesimizma u širim slojevima