1

SADRŽAJ

2 Uvod

3 Za nultu toleranciju prema nasilju nad ženama

7 Nasilje u porodici ne smije biti privatan problem, nego problem cijelog društva

Zakon koji zbunjuje i stvara pravnu nesigurnost kod građana i građanki

12 Multidiciplinarni pristup suzbijanju nasilja u porodici i drugih oblika nasilja nad ženama i djecom

15 Nasilje u porodici u Unsko-sanskom kantonu sa aspekta policijskog djelovanja

18 Oraganizacija žena LARA u radu na asistenciji žrtvama nasilja u porodici

20 Statistike

22 Zaključci sa Foruma u Trebinju, Bihaću i Bijeljini

25 Preporuke CEDAW-Komiteta

26 Nasilje svuda oko nas: Iz štampe

27 Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Federaciji BiH

33 Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u RS

40 Kontakti

2

Uvod

Podstaknuti upozoravajućim podacima u vezi sa nasiljem nad ženama i zalažući se za kulturu nenasilja u našem društvu, Fondacija Heinrich Böll, Ured za Bosnu i Hercegovinu i Centar „Žena i društvo“ iz Sarajeva organizovali su seriju foruma u cijeloj Bosni i Hercegovini pod nazivom Nasilje nad ženama / nasilje u porodici - goruća pitanja. Forumi su imali za cilj: • promoviranje prakse kritičkog javnog govora o nasilju nad ženama

i nasilju u porodici, • evaluaciju rezultata koji su do sada postignuti u sprečavanju i

sankcioniranju ovog društvenog zla, • iznošenje kritičkog prikaza odgovarajućih institucionalnih rješenja,

te zakona i (ne)mogućnosti njihove primjene u praksi, • iznošenje primjera dobrih i loših praksi i prijedlog mjera za efikas

nije sprečavanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici, • podsticaj i doprinos donošenju Nacionalnog plana akcije za

suzbijanje nasilja nad ženama koji neće biti mrtvo slovo na papiru.

Učesnici/ce ovih foruma bili su nositelji javnih funkcija na razini zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na nivou kantona ili entiteta, eksperti i ekspertkinje te aktivistkinje nevladinih organizacija, bez čijeg bi svesrdnog angažmana problem nasilja nad ženama / nasilja u porodici zasigurno ostao na margini društvenog interesa. Posebno je važno istaći da je njihovom zaslugom, tj. stalnim pritiscima i došlo do usklađivanja ostalih zakona sa Zakonom o jednakopravnosti spolova koji je donešen u junu 2003. Nažalost, ni do danas nisu svi zakoni na koje se on odnosi usklađeni sa ovim zakonom (iako je zakonski rok za to bo 6 mjeseci ) a izostali su brojni podzakonski akti. Diskriminacija žena u društvu a posebno nasilje nad ženama / nasilje u porodici nisu nimalo jenjali, nego su zahvaljujući angažmanu aktivistkinja nevladinih organizacija samo još vidljiviji. Koliko je BiH daleko od medjunarodnih standarda koji se odnose na ovu problematiku te svojih obaveza prema međunarodnim konvencijama koje je potpisala zorno govori i preporuka CEDAW-komiteta UN-a, data nakon podnošenja Izvještaja o primjeni Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena u BiH na 35. sesiji CEDAW-komiteta, na zasjedanju ovoga tijela u maju 2006.

Ova publikacija je kratak prikaz najznačajnijih momenata i zaključaka tokom održanih foruma. Ona ima za cilj ne samo biti podsjetnikom da je još veliki posao pred nama, nego i podstaknuti na neophodne aktivnosti u cilju donošenja Nacio-nalnaog plana akcije za suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Mirela Grünther-Ðečević, Fondacija Heinrich Böll, Ured za BiH

3

Za nultu toleranciju prema nasilju nad ženama

Usprkos naporima koji se čine, u BiH još ne postoji adekvatan koordiniran odgovor zajednice koji bi bio usmjeren pomoć žrtvi kada se radi o pretučenoj, silovanoj ili zlostavljanoj ženi. Kada se jednom na to odluči, žena se obraća za pomoć ljekarima, policiji, centrima za socijalni rad, sudovima i tužilaštvima, nevladinim organizacijama koje pružaju pravnu i psihosocijalnu pomoć, organizacijama za zaštitu ljudskih prava itd. Po pravilu luta od jedne do druge instance čekajući nesrazmjerno dugo i sa neizvjesnim rezultatom da izađe iz «začaranog kruga nasilja» čiji su agenti ponekad ne samo nasilnici, nego i institucije sa kojima dolazi u dodir tražeći zaštitu.

Prisiljena je da živi pod istim krovom sa nasilnikom koji ugrožava njen život i živote njihove djece. Čak i ako je na jedvite jade došla do pravosnažne presude u svoju korist, žena često ne vidi gotovo nikakve rezultate svog mukotrpnog «marša kroz institucije», osjeća se bespomoćnom i nesposobnom da se dalje bori.

Do sada još uvijek stoje nalazi prvih empirijskih istraživanja o rasprostranjenosti nasilja nad ženama kod nas, da je svaka treća žena izložena nekom od oblika muškog nasilja: fizičkom, psihološkom ili ekonomskom (Medica, Zenica), a najnoviji podaci SOS telefona za žene žrtve porodičnog nasilja iz Banja Luke, u periodu od marta 1997. do 1.11.2006., izlaze sa cifrom od 6.868 poziva.Od marta mjeseca 1997. godine, od kako je pravno savjetovalište za žene žrtve naslija osnovano u Banjoj Luci, pa do kraja aprila 2006. godine, za pravni savjet se javilo 4.760 osoba, žrtava nasilja, a do toga je 95% savjeta završilo pravnim podneskom1.

Rezultati do kojih je došao Centar «Žena i društvo», na osnovu dugogodišnjeg praćenja ove problematike, ukazuju da društveni i institucionalni tretman nasilja nad ženom pati od sljedećih ozbiljnih boljki:

- Osnovni princip uspješne borbe protiv nasilja nad ženom, a to je «usmjerenost za žrtvu», ne postoji kao zajednički pristup u svim karikama lanca koje na institucionalnom i vaninstitucionalnom nivou daju odogovor na nasilje;

- Nasilje se najčešće pogrešno tretira kao poremećena relacija dvaju ravnopravnih učesnika u sukovu koji imaju jednaku društvenu moć i koji naprosto treba i mogu međusobno da riješe sukob, a ne da time opterećuju društvo;

- I institucije i javno mnenje sklone su podlijeganju opšteproširenom stavu tolerancije prema nasilju u porodici;

1 Podaci dobiveni od gđe Lane Jajčević iz Udruženja žena, Banja Luka

4

5

- I institucije i javno mnenje sklone su kriminalizaciji i okrivaljavanju žrtve za ono što joj se događa, umjesto nasilnika i zlostavljača;

- Institucije kojima se obraćaju žrtve nasilja imaju često ideju da je njihova misija «spašavanje porodice», a ne pomoć žrtvi (žrtvama), prvo da se zaštite od nasilja, a zatim da same izaberu svoj put;

- Zaustavljanje nasilja, a ne popravljanje odnosa ili njihov prekid treba da bude fokus intervencije;

- Uprkos pozitivnom zakonodavstvu i dalje se nasilje nad ženom tretira kao privatna stvar, budući da se dešava na «privatnom terenu», a ne kao javni problem od izuzetno velikog društvenog značaja;

- Kad se nasilje u porodici prijavi, od strane lokalne zajednice i nadležnih institucija često izostaje jasan stav o činjenicama: ko koga ugrožava, koliko je situacija opasna i koje je potrebna zaštita;

- I najzad, dramatično izostaje primjena pozitivnih zakonskih propisa koji se tiču zaštite od porodičnog nasilja, zlostavljanja i diskriminacije.

Gubi se iz vida da je nasilje nad ženama prije svega posljedica podređenog položaka i diskriminacije žena u društvu, dakle jedno duboko ukorjenjene seksitičke i mizogine kulture, te opšteg okruženja u kome generalno prevladava kultura nasilja nad onima koi imaju manju društvenu moć. Svaka mjera intevencija treba da uzima u obzir disbalas moći između nasilnika i žrtve.

Naravno da nasilju nad ženama doprinose i opšta materijalna bijeda i sveukupna frustriranost ljudi raznim nevoljama koje su zadesila ovu zemlju, alkoholizam i bolesti ovisnosti, ali je apsolutno pogrešno pripisivati nasilje nad ženama prvenstveno ovim uzrocima, kao što je pogrešno nasilnike smatrati psihički poremećenim agresivcima ili incidentnim slučajevima. Suviše ih je da bismo ih mogli smatrali incidentom, a njihovom medikalizacijom opravdavamo nasilje i zamagljujemo zapravo socijalno-patološke uzroke nasilništva koji leže u mizoginoj kulturi i diskriminaciji žena.

Odgovor zajednice, institucije, socio-kulturno okruženje

Sprečavanje nasilja nad ženom bi trebalo da bude koordinirani rad mnogih institucija i profesija koji se bave nasilništvom u porodici i to u ukupnom okruženju koje je bi po svojim osnovnim odlikama bilo nenasilno, demokratsko i okrenuto odbrani ljudskih prava onih koji trpe diskriminaciju i nasilje.

Ono što u velikoj mjeri u našoj praksi nedostaje jeste nepostojanje zajedničkog pristupa svih karike u lancu onih koji su nadležni da spriječe i sankcionišu nasilje nad ženama. To su sljedeći principi:

6

- Dati prioritet načinu na koji žrtva doživljava nasilje i prisilu; - Dati prioritet stvarno postojećoj prijetnji sigurnosti žrtve; - Koristiti sve zakonske mogućnosti da se osobe koje trpe

nasilje zaštite, a nasilnici sankcionišu ili liječe ako je zaista riječ o mentalnim poremećajima ili psihozama;

- Zalagati se za poboljšanje postojećih zakona u skladu sa međunarodnim standardima i normama i primjenu postojećih zakona kojim se nasilje sprečava , a žrtve štite;

- Žrtvama nasilja bi morala da budu dostupna i omogućena skloništa/ smještaj u hitnim slučajevima koje obezbijeđuje zajednica;

- Žrtve nasilja bi moraju dobiti odgovarajuće informacije i savjete šta da urade sa dokazima i ljekarskim nalazom u svrhu sprovođenja sudskog postupka;

- Žrtvi se ne smije uskratiti ljekarska zaštita zbog troškova profesionalne pomoći za dobijanje policijske ili sudske zaštite;

- Osim u slučajevima samoodbrane, nasilje nad ženom je kriminalni akt, a policija i sud treba da primjene sva pravna sredstva da bi spriječile dalje nasilje;

- Stepen intervencije treba da se bazira na potrebi za zaštitom od daljeg nanošenja povreda i na onome šta je neophodno da bi se nasilnik odvratio od primjene nasilja. Nalaz ljekara je najčešće ključni dokument u dokazivanju i procesuiranju nasilja.

Naši forumi su pokazali da sa gotovo svim pobrojanim principima u našoj praksi ima krupnih problema.

Gdje smo danas?

Zahvaljujući uglavnom naporima nevladinih organizacija, koje su post-ratnoj BiH prve otvorile pitanja nasilja u porodici i nasilja nad ženama, te pojedinaca i pojedinki koji gotovo u pravilu djeluju u izvaninstitucionalnim okvirima, nasilje u porodici postaje sve vidljivije u javnosti i javnost ga počinje se opažati kao krupan društveni problem.

Kampanje protiv nasilja nad ženama, javni govor o ovom problemu sigurno je posljednjih godina uticao i na žrtve da se u sve većem broju obraćaju policiji i drugim organima, pa se u tom svjetlu najvjerovatnije može tumačiti i dramatičan porast prijavljenih slučajeva nasilja u porodici o čemu ćete u ovoj brošuri naći neke indikativne statistike i podatke.

Dr Nada Ler Sofronić, Centar «Žena i društvo», Sarajevo

7

Nasilje u porodici nije privatan problem, nego problem cijelog društva

Nasilje u porodici jeste globalni problem sa kojim se kontinuirano susreću i bore i najrazvijene zemlje u svijetu a ne samo BiH. No, ono što razdavaja BiH u odnosu na npr. zemlje EU ili napredne zemlje jeste činjenica da je običajno pravo još uvijek jače od postojećeg zakonodavstva. Kako drugačije objasniti činjenicu da je Zakon o ravnopravnosti polova donešen 2003. god. a mi još uvijek pričamo samo o njegovoj implementaciji iako sam Zakon nalaže da se u roku od 6 mjeseci od njegovog donošenja – svi postojeći zakoni moraju uskladiti sa njim a novi pisati prilagođavajući se njemu. Po stvarnom stanju on ima odlike preporuke, a ne zakonodavne jer čemu onda njegovo nepoštovanje (npr. Izborni zakon koji ne poštuje omjer polova 50:50). Čak šta više, kada se donose zakoni koji regulišu pitanja žena, pogotovo nasilja u porodici, stiče se utisak da se i tada donose zakoni koji su neprimjenljivi u svojim pojedinim odredbama, kao što je Zakon o zaštiti od porodičnog nasilja koji predviđa zaštitne mjere u sklopu kojih su i smještaj u „Sigurne kuće“, a ne predviđa bilo kakvu finasijsku podršku istima, koje su do sada uspostavljene zahvaljujući isključivo NVO-ima, ili pak korištenje alimentacionog fonda koji ne postoji ili pak smještaj u institucije za odvikavanje od bolesti ovisnosti koje ne postoje niti se predviđa finansijska podrška njihovim realizacijama.

Da stvar bude još gora u RS-u se isto djelo nasilja u porodici, može klasifikovati i kao krivično i kao prekršajno djelo, odnosno može se suditi po dva potpuno različita zakona, što je pravni apsurd. I do sada smo imali problem ćutanja žrtve koja upravo zbog straha od nasilnika ne prijavljuje djelo nasilja sve dok ono ne poprimi sve oblike eskalacije više vidova nasilja, od psihičkog, ekonomskog, fizičkog a nerijetko i seksualnog – dok, dakle, bukvalno ne bude dovedena pred zid. Jer žrtva se ne boji samo nasilnika nego i onoga šta dalje slijedi. Šta dalje, kada se nasilnik kažnjava uglavnom sa simboličnom novčanom kaznom – u najboljem slučaju uslovno; šta dalje, kada ga policija može maksimalno zadržati u zatvoru 24 sata a žrtva nema kud otići, jer nema dovoljno „Sigurnih kuća“; šta dalje, kada se i ako bude smještena u „Sigurnu kuću“, u kojoj može da boravi samo određeno, kratko vrijeme, žrtva mora vratiti tom istom nasilniku, jer ne postoje programi uposlenja za ovu novu kategoriju siromašnih, ne postoji finasijska podrška od strane države za smještaj, troškove života za neki prijelazni period do iznalaženja uposlenja; šta dalje, ako se i nakon razdvajanja nasilje ponovi a adekvatna sankcija ponovo izostane; šta dalje...

Sve su ovo pitanja koja obeshrabre žrtvu čak i kada je nasilje u porodici krivično djelo i kada dobija sudski epilog bez obzira ako žrtva uslijed zastrašivanja i već prisutnog straha od nasilnika pokuša da povuče datu izjavu i da je negira. Problem se javlja još više ukoliko se nasilje u porodici tretira kao prekršaj – što odmah u

8

startu za žrtvu znači začarani krug nasilja, iz koga ona ne vidi izlaz jer joj zakon ne nudi zaštitu, već igru „mačke i miša“. U ovom slučaju tačno se zna ko je miš a ko mačka.

Analizirajući Zakon o zaštiti od porodičnog nasilja RS-a – a pod pretpostavkom da neko ko je izvršio nasilje u porodici i kontinuirano odbija da ispoštuje sankcije na osnovu ovog Zakona te se ogluši na prvobitno izrečenu kaznu zbog nasilja, zatim na kaznu zbog nepoštovanja prethodno izrečene kazne, dakle, iscrpljivanjem svih ponuđenih zakonskih kazni za nepoštovanje prvobitne odluke suda – na kraju stižete do krajnje predviđene mjere sankcionisanja nepoštovanja i Suda i ovog Zakona – dođete do predviđene novčane kazne od 300 KM.

Ako se zna da nasilnici praktično razvijaju svoje strategije upravo u cilju zlostavljanja i iscrpljivanja žrtve, kako u psihičkom tako i u ekonomskom smislu, ovaj Zakon, kako je on trenutno postavljen u RS-u, daje nasilniku idealne mogućnosti za to.

Nažalost, kada pričamo o zaštiti žrtava porodičnog nasilja, onda još uvijek pričamo o edukovanim predstavnicima i zaposlenim u institucijama, a ne o pravu na život bez nasilja, koje prate programi i Zakoni koji to omogućuju i u praksi, a što se ne temelji na edukovanosti službenika, već na njegovoj obavezi za koju, ukoliko je ne ispoštuje, slijede sankcije prema samom službeniku ma koje institucije. Ljiljana Ćičković, Centar za žene, Trebinje

9

Kako donijeti odluku da progovoriš o nasilju koje trpiš?Kako pomoći i zaštititi žrtvu porodičnog nasilja?

Žene koje trpe porodično nasilje u velikom broju slučajeva ni nakon dugogodišnjeg trpljenja nasilja teško se odlučuju prijaviti nasilnika?Zašto je to tako?

Dva su glavna razloga i to:

1. Stotinama godina patrijarhalno ustrojeni društveni odnosi stvaraju kod žena osjećaj da su same krive za to što trpe nasilje. Najčešći odgovor žrtava nasilja na pitanje: “zašto te je muž pretukao?” je takav da ona smatra da je muž opterećen brigama, a ona mu nije posvetila dovoljno pažnje.

2. Žene nemaju podršku čak ni svoje najbliže porodice kao što su majka i otac niti bilo kakvu institucionalnu zaštitu.

U Bosni i Hercegovini o problemu porodičnog nasilja prvo su javno progovorile nevladine organizacije podižući javnu svijest o problemu nasilja u porodici i pružajući pravnu i psihološku pomoć žrtvama porodičnog nasilja putem SOS telefona, pravnih savjetovališta i “sigurnih kuća” za smještaj žena i djece žrtava porodičnog nasilja.

Djelo nasilja u prodici sve do 2003. godine nije bilo krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti već privatna stvar svakog pojedinca.Jedini izgovor zvaničnih vlasti da se ovo djelo smatra prekršajem je taj da se nasilje u porodici dešva “iza zatvorenih vrata porodičnog doma” te da se može sankcionisati samo ako se samim djelom narušava “javni red i mir”. Prema mišljenju zvaničnika svako zadiranje u privatnost porodice je navodno kršenje ljudskih prava.

Sa ovakvom kvalifikacijom djela nisu se mogle složiti aktivistice nevladinih organizacija koje još od prvih poratnih godina u Bosni i Hercegovini lobiraju za izmjene zakonskog okvira u smislu uvođenja djela nasilja u porodici kao krivičnog djela u krivične zakone oba entiteta.

Sama kvalifikacija djela nasilja u porodici kao prekršaja govori o tome koliko je društvo senzibilisano za problem nasilja u porodici.

Kako bi dočarala “senzibilitet” društva prema ženama i djeci žrtvama porodičnog nasilja potkrijepiću to jednim primjerom:“Teško pretučeni žena i dijete sa ljekarskim uvjerenjem o povredama tretirani

10

su isto kao pogrešno parkirani automobil”, dakle samo kao prekršaj javnog reda i mira. ( Ovdje nismo govorili o “povredama duše” i dugotrajnim traumama izazvanim konstantnim nasiljem.

Konačno od 2000-te godine u Republici Srpskoj, a od 2003. godine u FBiH djelo nasilja u porodici je uvedeno u krivične zakone. Nasilje nad ženama i nasilje u porodici regulirano je kroz Krivični zakon Republike Srpske, Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. Ovaj posljednji je u aprilu 2005. objavljen u formi prednacrta. Prednacrt nije išao u javnu raspravu, ali ga je Gender-centar Vlade Republike Srpske dostavio na razmatranje i davanje primjedbi nekolicini nevladinih organizacija. Posebno su aktivne bile organizacije

11

“Budućnost” Modriča, “Lara” Bijeljina, ”Ženski centar” Trebinje i “Udružene žene” Banja Luka. Novina u ovom Zakonu je bila to što je on po prvi put predvidio uspostavu mehanizma zaštite žrtve. Osnovna primjedba nevladinih organizacija koje su učestvovale u razmatranju prednacrta je bila to da – s obzirom na trenutnu zakonsku regulativu – nasilje u porodici niti smije, niti treba biti tretirano kao prekršajno djelo. Primjedbe NVO-a nisu bile razmatrane, pa time ni uvažene te je usvojen zakon u kojem, stoji:

Član 1 Ovim zakonom se uređuje zaštita od nasilja u porodici, pojam nasilja u

porodici, krug lica koja se smatraju članovima porodice u smislu ovog zakona, način zaštite članova

porodice, te svrha i vrsta prekršajnih sankcija za počinioce nasilnih radnji.

Ovaj zakon se primjenjuje od januara 2006. g. i nažalost svojim manjkavostima zbunjuje i javnost i službene organe. Naime, Član 20. ovoga Zakona implicira da je nasilje prekršaj iako je nasilje u porodici tretirano kao krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti a prema Krivičnom zakonu RS-a i Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH. Ovakav postupak zakondavne vlasti stvara kod građana/ki nepovjerenje i pravnu nesigurnost, jer se isto djelo u različitim zakonima različito tretira. Pored toga primjena zakona nije uslovljena donošenjem pravilnika o primjeni zaštitnih mjera te je time upitna njegova primjena. Stoga je prije nego je ovaj Zakon i primijenjen morala biti data inicijativa za izmjene Zakona, kojeg je u praksi nemoguće sprovesti. Nedostatak provedbenih akata najteže pogađa žrtve nasilja. Mjere obezbjeđenja zaštite žrtve nasilja provode se, kako je zakonom predviđeno, kroz privremeni smještaj i zbrinjavanje u socijalnim ustanovama ili „Sigurnim kućama“. Iako to ovaj zakon predviđa (Čl. 13) pravo na privremeno izdržavanje iz alimentacionog fonda nije sprovodivo u praksi, jer takvi ne postoje.Mjera obezbjeđenja žrtve kroz udaljavanje nasilnika ili zabranu približavanja žrtvi (Član 11. i Član 12. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici) nije još niti jednom izrečena na području RS.

Lana Jajčević, Udružene žene, Banja Luka

12

Multidiciplinarni pristup suzbijanja nasilja u porodici i drugih oblika nasilja nad ženamai djecom

Projekat sprovela Medica, Zenica, u suradnji sa partnerskom organizacjom Žene sa Une, Bihać

Lokacija: USK: Bihać, Cazin, Bužim, V. Kladuša, B. Krupa. B. Petrovac, Ključ, Sanski Most.

Broj učesnika: 104 Posljedice nasilja u USK, kao gotovo nigdje u BiH, katastrofalne su u zadnjih 4 godine. Ako znamo da se nasilje u svim PU evidentiralo kao «uznemiravanje» ili «remećenje javnog reda i mira», onda bismo mogli reći da ga je itekako bilo, ali nije imalo ime. Dolaskom Medice u naš kanton, ova pojava je dobila i ime i prezime, otvorila su se mnoga saznanja, odjednom je i TABU TEMA postala TOP TEMA cijelog kantona. Nakon izvedbe projekta, bar nama, našem Udruženju, laknulo je u smislu da smo imali obučene ljude koji su profesionalno vezani za nasilje, da smo se mogli obraćati institucijama koje su nam trebale u suzbijanju nasilja, ali ono što je najvrednije: dobili smo podršku građana kao zalagača koji su nam otkrivajući nasilje mnogo pomagali te ohrabrivali žrtve da se slobodno javljaju. Zahuktani poslom kojeg smo radili u otežanim uvjetima, nismo ni primijetili koliko smo tim, dobar i neraskidiv, bez obzira da li je neko od nas ostao na poziciji zbog koje je bio obuhvaćen edukacijom ili je unutarnjom sistematizacijom prebačen na drugi posao. Fascinira saznanje da je Kantonalni MUP, na nivou na kojemu bi im pozavidjele opremljenije PU u zemlji, tako pedantno odrađivao svoj posao, do savršenstva. Gotovo u stopu pratili su ga: zdravstvo i sudstvo kao i malobrojne NVO koje u svojoj misiji imaju borbu za ženska ljudska prava. Uvezali smo se i pratili zajednički podatke, usklađivali i obavještavali javnost. Ne mogu a da ne spomenem, mada ona zaslužuje više od spomena g-đu Elviru Islamović, trenutno izvjestiteljicu kantonalnog MUP-a, koja je unijela svu svoju energiju u ovaj problem, dajući sve od sebe i kao stručnjakinja i kao žena.

Naš položaj kao organizacije koja se dugih 14 godina nosi s ovim problemom konačno je priznat i konačno su se otkrili širi putevi saradnje sa potrebnim institucijama. Bilo je dovoljno samo nazvati bilo koga iz bilo koje od navedenih institucija i problem bi se lakše riješio. Nekako je tada naš san da imamo „sigurnu kuću“ postao san i ostalih 100 ljudi koji su prošli edukaciju, tako da smo formirali inicijativni odbor za izgradnju „kuće spasa“. Bili smo dobili zemljište od općine Bihać, ali nakon duge i iscrpljujuće borbe sa birokratijom, odustali smo od toga. Naravno, i dalje smo tražili iskustva drugih NVO u zemlji koji su skloništa već imali, a nismo prestajali educirati i vlastito članstvo i građanstvo, putem radioemisija, intervjua i sl.

13

Paralelno s tim tehnički smo postali opremljeniji, tako da smo otvorili failove za bolje evidentiranje žrtava, otvorili S.O.S telefon (062-135-213), organizirali dežurstva, radili letke i sl.

Na kraju, upornost se isplatila. U općinskom projektu prioriteta grada Bihaća kojeg je finansirao GAP, naša je «kuća spasa» ocijenjena kao potreba broj 1. S obzirom na udvostručeni broj prijava nakon edukacije od strane Medice i na broj od preko 100 zalagača, prošli smo glatko – dobili smo kuću. Naša kuća nije sklonište samo za grad Bihać, ona je jedina na 16% teritorije BiH. I Vlada je kantona „uskočila“ u realizaciju pokretanja rada skloništa, istina sa skromnim sredstvima, ali se nadamo da ćemo u idućoj godini s pravom biti budžetski korisnici. Na Dan ljudskih prava 2005. god. otvorena je naša „kuća spasa“. U nepunih 8 mjeseci, ona je primila 41 žrtvu. Savršeno koordiniranim radom: policije, zdravstva, sudstva, Centra za socijalni rad i nas, uspjeli smo spasiti 41 žrtvu. Uspjeli smo ponovo sklopiti 4 braka, uspjeli smo animirati širu javnost i senzibilizirati za pomoć žrtvama, uspjeli smo bez ikakvih ograda ili predrasuda utjecati na brže rješavanje konkretnih slučajeva, ali i putem medija osnažiti i ohrabriti mnoge pripadnice ženske populacije. U partnerstvu sa Privrednom komorom USK, ovih dana otvaramo Udruženje žena poduzetnica koje to jesu i koje bi to htjele biti. S obzirom da je rad u „kući spasa“ startao neposredno pred Novu nastupajuću 2006. godinu, mi nemamo sigurno finansiranje, ali zauzvrat imamo možda nešto vrednije: imamo velika humana srca naših građana i u kantonu i van zemlje, koji se nakon posjete na naše WEB stranice javljaju i žele nam pomoći.

Ono što je zaista potrebno da bi suzbijanje nasilja bilo efikasnije je slijedeće:

I faza:

-edukaciju prosvjetnih radnika-edukaciju članova upravnihodbora mjesnih zajednica (pretežno ruralnih)

-pojačano je nasilje u školama,-česte konflikte međususjednog nasilja upravni odbori MZ, najčešće neuko rješavaju

II faza:

-otvoriti bračna savjetovališta-stručna pomoć za afektivno ponašanje

-mladi neuki ulaze u bračne veze, koje brzo pucaju-treba raditi i na stručnoj pomoći nasilniku

14

III faza:

-prioritet pri zapošljavanju bi trebale imati korisnice „kuće spasa“

-jedan od glavnih uzroka nasilja u porodici je ekonomski status žene

IVfaza:

-zakonski zabraniti muževima-nasilnicima, da ne mogu zajedničku imovinu prepisivati na članove svoje obitelji (oca, brata) kako bi žena poslije razvoda ostala bez imovine

-ovo je učestala pojava i mnoge razvedene žene su bukvalno na cesti, iako su godinama stvarale zajedničku imovinu

Hatidža-Ðiđa Pečenković, Žene sa Une, Bihać

15

Nasilje u porodici u Unsko-sanskom kantonusa aspekta policijskog djelovanja

Kao i u cijeloj BiH i na području USK nasilje u porodici je u porastu. Posljedica je to egzistencijalne i ekonomske nesigurnosti, socijalne dezorganizacije, nezaposlenosti, siromaštva, prepuštenosti pojedinca i porodice samih sebi, te niza drugih socijalnih problema koji uvjetuju neprilagođenost i frustraciju.

Uvidom u postojeće statističke podatke Kantonalnog MUP-a u Bihaću evidentan je zabrinjavajući trend porasta porodičnog nasilja na području USK u svim oblicima, od psihičkog i fizičkog nasilja do seksualnog i ekonomskog nasilja. Od posljedica porodičnog nasilja od 2000. godine do danas na području USK 11 je osoba izgubilo život. Zabilježen je također i veliki broj pokušaja ubistva te nanesenih teških i lakih tjelesnih povreda.

U 2004. godini policijskim upravama Kantonalnog MUP-a Bihać prijavljena su 223 slučaja nasilja u porodici. Od posljedica nasilja u porodici u 2004. godini dvije su osobe izgubile život, 24 su zadobile teže a 41 lakše tjelesne povrede

U 2005. godini na području USK prijevljena su 334 slučaja nasilja u porodici. Od posljedica nasilja u porodici na području općine Velika Kladuša, gdje je problem nasilja u porodici najizraženiji, jedna je osoba izgubila život. U 2006. godini još je jedna ženska osoba, žrtva nasilja u porodoci, izgubila život. Statistike pokazuju da su žene i djeca nejčešće žrtve nasilja. Iza tih brojki stoje konkretne osobe, djeca, porodice, njihove priče i traume.

U odnosu na 2004. broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici je u 2005. godini veći za 111 slučajeva. Ova se činjenica može dvojako tumačiti. Podatak ne mora nužno biti odraz porasta broja slučajeva nasilja, već posljedica informiranja i ohrabrivanja žrtava nasilja u porodici da prijavljuju nasilje policiji. Naime u 2005. g. MUP USK u suradnji sa EUFOR-om i UG Žene sa Une pokrenuo je informativnu kampanju čiji je cilj bio suzbijanje nasilja u porodici i ohrabrivanje žrtava nasilja da prijavljuju nasilja policiji, te upozoravanje nasilnika da je nasilje u porodici krivično djelo za koje su predviđene sankcije i skretanje pažnje cjelokupne javnosti na ovaj problem. Rezultat akcije je smanjenje broja smrtno stradalih u 2005. g. kao i smanjenje broja teško povrijeđenih od posljedica porodičnog nasilja na području USK.

Teško je zapravo govoriti o stvarnim razmjerama nasilja, budući da je porodično nasilje jedno od najmanje prijavljivanih krivičnih djela. Veliki broj slučajeva izvršenog nasilja, a naoričito emocionalnog i seksualnog, nikada ne bude prijavljen niti sankcioniran. Razlog za to su osjećaj stida žrtve da govori o problemu, strah i

16

ekonomska ovisnost o nasilniku, vladajuća tradicionalana patrijarhalna shvaćanja u našem društvu koja nalažu ženi, žrtvi nasilja, da ćuti i trpi nasilje kako bi sačuvala porodicu. Često je prisutan i strah od nerazumijevanja i osude okoline kao i saznanje da postojeće institucije ne mogu na adekvatan način zaštiti žrtvu.

Zbog evidentnog nasilja u porodici pripadnici su policije u 2005.g. u 142 slučaja dostavili nadležnim tužilaštvima izvještaje o izvršenom krivičnom djelu nasilja u porodici, u 46 slučajeva podnesene su prekršajne prijave i izrečeno je 118 mjera upozorenja nasilnicima.

Nasilje u prodici i drugi disfunkcionalni aspekti porodičnog života su kao suicidogeni motiv naročito rizični za žene. Istraživanje o izvršenim samoubistvima na području USK je pokazalo da su emocionalo i i fizičko nasilje, koje doživljavaju žene od svojih muževa i partnera, vrlo čest motiv samoubistava.

Način i sredstva izvršenja krivičnih djela nasilja u porodici pojavljuju se u različitim oblicima okrutnog i nasilnog ponašanja, od nanošenje tjelesnih povreda fizičkom sangom, raznim predmetima, vatrenim oružjem, noževima, skjekirama do suptilnih oblika emocionalnog zlostavljanja, čije stvarne štetne razmjere osim žrtve i djece nikad ne budu prodočene ni organima gonjenja, niti stručnjacima koji bi trebali pružiti stručnu psihološku pomoć žrtvama.Ono što problem nasilja u porodici čini osobito tragičnim na području USK jeste činjenica da je kod onih žrtava gdje je nasilje završilo smrću, nasilje trajalo duži period, da je nasilnik najavljivao da će ubiti žrtvu i da takve prijetnje nisu u dovoljnoj mjeri ozbiljno shvaćene, da se žrtve nisu imale gdje skloniti, da institucije sistema nisu reagirale na pravi način i da društvo u cjelini nije pružilo odgovarajuću zaštitu žrtvama, čime su se takve porodične tragedije mogle izbjeći. Društvena reakcija na slučaj nasilja u porodici najčešće je trenutna, zakašnjela, parcijalna i neadekvatna, bazirana uglavnom na otkrivanju posljedica, a ne uzroka.

Sa aspekta policijskog djelovanja edukacija i efikasnije djelovanje policije ali i ostalih nadležnih institucija, kada je u pitnaju prevencija porodičnog nasilja, ima višestruki značaj. Kontinuiranim radom na prevenciji porodičnog nasilja i podizanju svijesti o ovome problemu sprečavaju se izvršenja najtežih krivičnih djela: ubistava, silovanja, nanošenja tjelesnih povreda, samoubistava. Porodično nasilje i konfliktni porodični odnosi predstavljaju rizičnu osnovu za razvoj maloljetničke delikvencije, ovisnosti i drugih oblika socijalno-patoloških pojava. Stoga interes policije ali i cijelokupnog društva za prevenciju i sankcioniranje nasilja u porodici mora biti izuzetno veliki.

Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici policiji je u postojećim društenim uvjetima data velika obaveza i odgovornost. Nažalost, često policija nema

17

dovoljno instrumenata za postupanje u situacijama porodičnog nasilja, kako bi pružila adekvatnu zaštitu žrtvama nasilja. Davanje procjene ugroženosti žrtve i provedbe zaštitnih mjera od izuzetne je važnosti. U praksi je provedbu zaštitne mjere „udaljenje iz stana ili kuće i zabrana vraćanja u stan ili kuću“ vrlo teško realizirati, zbog nemogućnosti da se od drugih nadležnih institucija osigura smještaj i psihosocijalni tretman i liječenje nasilnika. Adekvatna zaštita od nasilja u porodici traži provođenje svih mjera.

Dvije najvažnije mjere propisane Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, mjera izdvajanja zlostavljača iz porodice i mjera zabrane približavnja žrtvi nasilja, čiji je cilj mogućnost nasilja svesti na što je moguće manju mjeru, nažalost, na području USK se ne sprovode. Još uvijek nisu predviđeni provedbeni mehanizmi koji bi omogućili i obavezali nadležene institucije da provedu zakon o zaštiti od nasilja u porodici. Stoga je od iznimne važnosti sagledavanje razlika između pravne regulative i stvarnog položaja žrtava nasilja u našoj sredini. Naša zemlja je unijela u zakonodavstvo pravne norme za zaštitu od nasilja u porodici kojima se nudi bolja zaštita žrtava, ali problem predstavlja nedostatak volje i novca da se to sprovede u praksi. Institucije nemaju operativne mehanizme za primjenu a ni sankcije ako se iste ne primjenjuju.

Pripadnici policije MUP-a USK stoga i dalje nakon prikupljenih saznanja o slučajevima nasilja u porodici podnose Izvještaj o izvršenom krivičnom djelu nadležnom tužilaštvu ili podnose Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka nadležnom sudu za prekršaje.

Navedeni podaci o prijavljenom nasilju u porodici i žrtvama nasilja, ali i činjenica da se najveći broj nasilja nikada ne prijavi i ne sankcionira, upozoravaju da je krajnje vrijeme da nadležne institucije vlasti, a ne samo kao do sada represivne institucije i ženske NVO, nadležne vlade, ministarstva finansija, zdravstva, socijalne politike i obrazovanja prepoznaju ovaj problem kao svoj i uključe se u donošenje mjera za suzbijanje rodno-motiviranog nasilja u našem društvu.

Elvira Islamović, MUP Unsko-Sanskog kantona

18

Organizacija žena LARA u radu na asistenciji žrtvamanasilja u porodoci „LARA“ je počela sa radom krajem septembra 1998.g. Već u oktobru u našu kancelariju je došla žena sa vidljivim tragovima nasilja i sa troje male djece. Ispričala nam je da je noć provela napolju, jer je prethodne večeri muž došao pijan kući, nju je pretukao, a zatim je zajedno sa djecom izbacio napolje, zaključao vrata i legao da spava.

Uputile smo je da traži zaštititu od policije. Ubrzo se vratila i ispričala da su joj u policijskoj stanici rekli da oni nisu nadležni za bilo šta što se dešava unutar porodične kuće ili stana. Uvidom u KZ RS ustanovili smo da je policija u pravu. Žena, žrtva nasilja, mogla je podignuti privatnu tužbu i na taj način početi parnicu protiv nasilnika, ali je u tom slučaju morala sama obezbijediti novac za sudske takse i advokata, i to većina nije mogla priuštiti.

To je bio razlog zbog čega smo zajedno sa ostalim ženskim nevladinim organizacijama počeli proces zagovaranja za unošenje izmjena u KZ RS i definisanje nasilja u porodici kao krivičnog djela za koje tužilaštvo provodi postupak po službenoj dužnosti.

U oktobru 2000. god. Narodna skupština RS-a usvojila je novi KZ RS, ovaj zakon je predvidio i novo krivično djelo „Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“. Jedan od efekata ovog krivičnog djela bila je i obaveza policije da vodi statistilku o svim prijavljenim slučajevima nasilja u porodici.Od samog stupanja na snagu novog KZ RS mi smo počele pratiti njegovu primjenu.

Statistički podaci koje je prikupila policija pokazali su da se broj prijavljenih slučajeva udvostručavao iz godine u godinu, a također smo i mi u okviru besplatne pravne pomoći koju pružamo žrtvama nasilja u porodici primijetili da broj stranaka koje nam se obraćaju zbog nasilja u porodici raste iz godine u godinu.

U partnerstvu sa „Žene ženama„ iz Sarajeva i „Helsinškim parlamentom građana“ iz Banjaluke provele smo 2004. god. istraživanje na području cijele Bosne i hercegovine. Tom prilikom su prikupljeni podaci od skoro svih sudova, tužilaštava, policije i centara za socijalni rad i NVO-a koje se bave problemom nasilja u porodici i pružaju asistenciju žrtvama.

Na osnovu ovog istraživanja u martu 2006. izašla je iz štampe „Studija o nasilju u porodici“ čiji su neki od glavnih zaključaka sljedeći:

19

vladine institucije ne ispunjavaju obaveze koje su preuzele ratificirajući međunarodne dokumente

broj prijavljenih slučajeva nasilja je u porastu zakoni i praksa nisu sinhronizovani između različtih administrativnih

nivoa svijest javnosti je na niskom nivou vođenje podataka nije profilisano

LARI se skoro svakodnevno obraćaju žrtve nasilja u porodici, ali smo mi u mogućnosti da im pružimo samo besplatu pravnu pomoć, koja se sastoji od savjetovanja, kontaktiranja institucija i posredovanje kod istih da se slučaj riješi, pisanja svih vrsta podnesaka (zahtjeva, tužbi, žalbi i urgencija).

Sve češći su slučajevi žrtava koje imaju malu djecu, a neophodno im je obezbijediti smještaj u sigurnoj kući. U tim slučajevima pokušavamo obezbijediti smještaj u jednoj od 6 sigurnih kuća u BiH (Mostar, Sarajevo, Tuzla, Modriča i Zenica), ali smo, ustvari, ograničeni da pomoć potražimo od onih najbližih u Modriči i Tuzli. Međutim, nerijetko se dešava da su kapaciteti skloništa popunjeni. Prošle godine krenuli smo sa zalagačkim aktivnostima da se na prostoru Sjevernoistočne Bosne otvori jedno sklonište za žrtve nasilja u porodici.U sklopu ovogodišnjeg obilježavanja 16 dana aktivizma LARA će u Bijeljini organizovati niz aktivnosti vezanih za promovisanje potrebe o otvaranju „Sigurne kuće“, jedna od tih aktivnosti bit će i organizovanje okruglog stola na kome će odgovorni predstavnici opština Bijeljina, Ugljevik, Zvornik, Lopare i Brčko Distrikta predložiti da zajednički finansiranjem potpomognu otvaranje „Sigurne kuće“ za žrtve nasilja u porodici u Sjeveroistočnoj Bosni.

Mara Radovanović, Organizacija žena „LARA“, Bijeljina

20

Statistički podaci

1. STATISTIKA PRIJAVLJENIH SLUČAJEVA MUP-u FBiH 2003-2005

2. STATISTIKA PRIJAVLJENIH SLUČAJEVA MUP-u RS 2001-2005

96 108226

386 412

0

200

400

600

2000.g. 2001.g. 2002.g. 2003.g. 2004.g.

Porast prijavljenog nasilja u porodici putem SOS telefona

21

Podaci MUP-a RS

Izvor: www.lara-online.com

Na području Republike Srpske, za devet mjeseci 2006. godine, evidentirana su 384 krivična djela nasilje u porodici, a nadležnim tužilaštvima podnesena su 372 izvještaja o počinjenim krivičnim djelima protiv 404 počinioca. U istom periodu 2005. godine evidentirano je ukupno 333 krivičnih djela nasilja u porodici, a nadležnim tužilaštvima podneseno 321 izvještaja u kojima je prijavljeno 334 počinilaca. To znači da je u 2006. godine broj evidentiranih krivičnih djela veći za 15 odsto, a broj prijavljenih lica veći za 21 odsto u odnosu na isti period prethodne godine.

Podaci Policijske uprave MUP-a FbiH

Izvor: http://www.fup.gov.ba/index.php?option=content&task=view&id=175 – izvod iz dokumenta: „Stanje kriminaliteta u prvih devet mjeseci 2006. godine

Potrebno je napomenuti da je nasilje u porodici kao krivično djelo uvedeno tek novim Krivičnim zakonom Federacije BiH, koji je stupio na snagu (01.08.2003. godine). Organizacione jedinice kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova su u posmatranom periodu evidentirale 526 krivičnih djela nasilja u porodici (više za 13 ili 2,5%), za koja je prijavljeno 528 lica, od toga 170 povratnika u vršenju krivičnih djela.

Izvor: http://www.fup.gov.ba/index.php?option=content&task=view&id=184 - podaci za mjesec Novebar 2006.

Od ukupno 62 krivična djela protiv braka, porodice i mladeži (više za 14 ili 29,2%), 59 se odnosi na krivična djela nasilje u porodici (više za 16 ili 37,2%), za koja su prijavljena 64 lica (18 povratnika u vršenju krivičnih dijela ). Očito je da je u ovoj godini ,a i u ovom mjesecu došlo do alarmantnog povećanja broja ovih krivičnih djela ili je pak svijest žrtve veća pa se počinioci ovih krivičnih djela prijavljuju policiji. Evidentirana su i dva krivična djela izvanbračne zajednice s mlađim maloljetnikom, te jedno zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika.

22

Zaključci sa Foruma Nasilja nad ženama/nasilje u porodici – goruća pitanja

Trebinje, Bihać i Bijeljina, april-juli 2006.godine

Na svim Forumima je od strane učesnika/ca apelovano da i dalje treba insistirati da se nasilje nad ženama i nasilje u porodici tretira kao društveni problem, jer usprkos deklaracijama i pozitivnim propisima iz kojih proizlazi da to nije privatna stvar žrtava i nasilnika, u praksi (u državnim institucijama, na sudovima, u medijima i javnom mnenju), nasilje se vrlo često tretira kao nešto što se dešava unutar porodičnog kruga, kao lična, privatna stvar nasilnika i žrtava.

I ovom prilikom je potvrđeno da je nasilje po osnovu spola fenomen koji se javlja u svim sredinama bez obzira na porijeklo, obrazovanje, ekonomski i društveni položaj nasilnika što znači da je opravdavanje nasilja nad ženama nedovoljnim obrazovanjem, siromaštvom, alkoholizmom predrasuda i mit.

U posljednjih nekoliko godina, a pogotovo otkako je donošen Zakon o jednakopravnosti spolova u BiH nevladine organizacije - redovito uz podršku internacionalnih organizacija – sprovode različite aktivnosti u cilju suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u porodici, no zvanični podaci o ovim slučajevima su ipak u porastu. Stručnjaci/stručnjakinje to tumače

23

kao rezultat različitih programa edukacije i kampanja u cilju ohrabrivanja i podsticanja na prijavljivanje slučajeva nasilja nadležnim organima.

Prihvat žrtava nasilja u porodici je bazirana na zaštiti koje u najvećem broju slučajeva sprovode nevladine organizacije uz inostranu pomoć i najčešće se sastoji u izmještanju žrtava u sigurne kuće. Njihovi kapaciteti su u pravilu nedovoljni, a njihov broj u BiH ni izdaleka ne zadovoljava potrebe. Sve sigurne kuće su redovito suočene sa problemom finansiranja i gotovo nijedna od postojećih nema obezbjeđena makar minimalna trajna sredstva iz državnih budžeta.

Država se nije postarala da žrtvama nasilja obezbjedi besplatnu pravnu pomoć. I ovaj nedostatak pokriva nevladin sektor uz pomoć stranih donatora.

Problematika suzbijanja i zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici - ako je uopšte i uključena u budžet - u pravilu se nalazi na dnu ljestvice budžetskih izdvajanja.

Usprkos činjenici da su i u Federaciji BiH i u RS doneseni Zakoni o zaštiti od porodičnog nasilja, njihovo sprovođenje u praksi ne zadovoljava. Naročito je frapantan podatak koji su saopštavali učesnici/ce naših Foruma, da ni nakon više od godinu dana od usvajanja Zakona, nije zabilježen niti jedan jedini slučaj izricanja mjere zaštite žrtava «udaljenjem nasilnika iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor i zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici, što je entitetskim zakonima predviđeno. Ove mjere su zapravo ključne, jer su žrtve (uglavnom žene i djeca) vrlo često prisiljene da napuštaju porodični dom i nađu se na ulici, umjesto da se iz doma odstrani nasilnik koji ugrožava njihove živote i krši njihova osnovna ljudska prava: pravo na život bez straha i nasilja i pravo na mirno uživanje vlastitog doma. Ovakva praksa se najčešće tumači nepostojanjem podzakonskih, provedbenih akata, ali i pitanjima «šta je sa ljudskim pravima nasilnika koji takođe ima pravo na dom».

Podaci pokazuju da usprkos mnogim dobrim zakonskim rješenjima i predviđenim znatno adekvatnijim sankcijama za porodično nasilje nego što je to bilo ranije, ono nema tendenciju smanjivanja. Izgleda da su sljedeći razlozi presudni: procesuiranje nasilja još najčešće trom i birokratiziran proces, iako je u zakonu tretiran kao hitan, a u velikom broju slučajeva dodatno traumatizira žrtve; unutar institucija koje su uključene u ovaj proces ima mnogo nerazumijevanja, neadekvatnog tretmana žrtve, relativiziranja značaja ove problematike, pa sve do optuživanja žrtve za ono što joj se dešava.

Sankcije za porodično nasilje o kojima izvještavaju mediji (još nemamo sistematskog monitoringa sudskih procesa i ponašanja nadležnih organa) su uglavnom blage, a gotovo nikad se ne primjenjuje najveća zaprijećena kazna. Najčešće su uslovne kazne i ponavljanje djela nasilja odmah nakon isteka uslova ili još u toku njegovog trajanja.

Forumi potvrđuju neophodnost su konzistentnih, sistemskih programa edukacije policijskih i državnih dužnosnika/ca u cilju suzbijanja i adekvatnog

24

sankcioniranja djela nasilja. Poseban značaj bi trebala da ima edukacija kroz sistem obrazovanja, koja na žalost ne egzistira niti u planovima.

Alimentacijski fondovi ne postoje ni u jednom entitetu i neophodna je njihova hitna uspostava, kako bi se žrtvama kako je to Zakonom predviđeno, kompenzirale ili ublažile posljedice pretrpljenog porodičnog nasilja i u prijelaznom periodu, te do konačnog rješenja problema, obezbijedio egzistencijalni minimum.

U Republici Srpskoj i u FBiH se nasilje tretira i kao krivično, odnosno kazneno djelo i kao prekršaj, što omogućava voluntaristički pristup u sudskoj praksi. Ovdje su neophodne hitne intervencije na izmjeni postojećeg Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Potrebno je insistirati na provedbi zakonskih mjera zaštite i bez odlaganja početi primjenjivati odgovarajuće članove Zakona koji predviđaju odstranjivanje nasilnika iz zajedničkog doma. Neophodno je jače angažiranje na senzibilizaciji javnosti na činjenice da žrtva nasilja nema ništa od Zakona ako se oni ne primjenjuju ili su tako kontradiktorni da je njihova primjena zapravo nemoguća.

Fondacja Heinrich Böll, Ured za BiH Centar Žena i Društvo, Sarajevo

25

Izvadak iz Zaključnih komentara CEDAW-Komiteta nakon podnošenjaIzvještaja o primjeni Konvencije o ukidanju svih oblikadiskriminacije žena u BiH na 35. sesiji CEDAW-komiteta,15.05.-02-06.2006.

(http://www.un.org/womenwatch/daw/cedaw/35sess.htm )

25. Premda se prepoznaju zakonski i drugi napori države protiv nasilja nad ženama, Komitet je zabrinut zbog toga što pravni tekstovi koji su usvojeni u oba entiteta dozvoljavaju različita pravna tumačenja i nedosljednu primjenu kazne, zbog činjenice da je porodično nasilje u Federaciji BiH definirano kao krivično djelo, dok je u Republici Srpskoj definirano i kao krivično djelo i kao prekršaj. Pored toga, primjena zakona je narušena zbog nedostatka potrebnih podzakonskih akata i struktura. Komitet je također zabrinut zbog nepostojanja statističkih podataka o nasilju nad ženama, a nastavlja se sa neprijavljivanjem takvih djela te se smatraju privatnim stvarima.

26. Komitet poziva državu da harmonizira zakone oba entiteta i da ubrza izradu i usvajanje podzakonskih akata i osnivanje relevantnih struktura i institucija koje su potrebne za njegovu implementaciju. Nadalje, preporučuje da se poduzmu konkretne mjere za osnaživanje žena u smislu prijavljivanja slučajeva porodičnog nasilja te za osiguranje da, putem programa obuke, javni dužnosnici, pogotovo osoblje iz agencija za provođenje zakona, sudstva, medicinski i socijalni radnici, nastavnici, budu u potpunosti upoznati sa pravosnažnim zakonskim odredbama, te budu senzibilizirani na sve oblike nasilja nad ženama i da budu osposobljeni da na njih odgovore na adekvatan način. Komisija također ohrabruje državu da prikuplja podatke o slučajevima porodičnog nasilja nad ženama i da, na osnovu tih podataka, nastave izrađivati održive strategije u borbi protiv kršenja ovog ljudskog prava.

26

Nasilje svuda oko nas : iz naše štampe

27

ZAKON O ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI U FBIH

I - OSNOVNE ODREDBEČlan 1.

Predmet ZakonaOvim Zakonom uređuje se: zaštita od nasilja u porodici, pojam nasilja u porodici, osobe koje se smatraju članovima porodice u smislu ovog Zakona, način zaštite članova porodice, te vrsta i svrha prekršajnih sankcija za učinioce nasilnih radnji.

Član 2.Postupak pružanja zaštite

Opći principi i pravila uređeni ovim Zakonom i drugi propisi koji uređuju oblast nasilja u porodici, osiguravaju sprečavanje i suzbijanje ove vrste nasilja, efikasne mjere uticaja na nasilnike i druge osobe da ne čine nasilje te otklanjanje posljedica učinjenog nasilja propisujući način ostvarivanja te zaštitePostupak zaštite ostvaruje se prema odredbama zakona o prekršajima, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Rješenje o izrečenoj zaštitinoj mjeri nadležni sud za prekršaje dužan je dostaviti odmah, a najkasnije u roku od osam dana.

Član 3.Hitnost rješavanja

Zaštitu od nasilničkog ponašanja, u smislu ovog Zakona, dužni u pružiti policija, organ starateljstva i sud za prekršaje. Subjekti zaštite od nasilja u porodici i sud osigurat će hitno rješavanje ove vrste predmeta.

Član 4.Pristup sudu za prekršaje

Ovim Zakonom osigurava se nesmetan pristup sudu za prekršaje svih subjekata zaštite bez bilo kakvih troškova, s tim da se osigura potpuna i sinhronizirana povezanost sistema te zaštite.

II - POJAM PORODICE I NASILJE U PORODICI

Član 5.Pojam porodice

Porodicu, u smislu ovog Zakona, čine: 1) bračni i vanbračni partneri,2) srodnici koji žive zajedno: krvni srodnici i srodnici iz odnosa potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom; usvojenik i usvojitelj iz odnosa nepotpunog usvojenja; srodnici po tazbini zaključno sa drugim stepenom,3) staralac i štićenik, hranioc i hranjenik, 4) bivši bračni i vanbračni partneri.

28

Odnosi među članovima porodice zasnivaju se na humanim principima koji podrazumijevaju međusobno poštivanje, pomaganje, privrženost, održavanje skladnih odnosa uz razvijanje i ispoljavanje najboljih osobina, pri tome imajući u vidu posebno obavezu zaštite djece, poštivanje ravnopravnosti spolova i dobrovoljnost stupanja u brak i vanbračnu zajednicu.U međusobnim odnosima članovi porodice poštivat će prava, slobode i sigurnost drugih članova porodice na način da ih neće ograničavati, onemogućavati ili sprečavati u ostvarivanju njihovih prava i sloboda koje članovi porodice imaju prema postojećim propisima.Član porodice suzdržat će se od povrede fizičkog ili psihičkog integriteta drugog člana porodice, povrede i diskriminacije po osnovu spola i uzrasta i od stavljanja u stanje potčinjenosti po bilo kom osnovu.

Član 6.Pojam nasilja u porodici

Nasilje u porodici je bilo koje djelo koje nanosi fizičku, psihičku, seksualnu ili ekonomsku štetu ili patnju, kao i prijetnje takvim djelima, ili propuštanje dužnog činjenja i pažnje koje ozbiljno sputavaju članove porodice da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti u javnoj ili privatnoj sferi života.

Radnje nasilja u porodici, u smislu stava 1. ovog člana, su: 1) svaka primjena fizičke sile ili psihičke prinude na fizički ili psihički

integritet člana porodice,2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati

ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili ekonomsku štetu,3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom,4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira da li je nastupila fizička povreda ili nije,5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice, 5) seksualno uznemiravanje i uznemiravnje drugog člana porodice u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH», broj 16/03),6) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice,7) oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu ili pokušaj da se to učini,8) propuštanje dužne pažnje, nadzora prema drugom članu porodice ili nepružanje pomoći i zaštite tom članu porodice iako za to postoji

29

obaveza prema zakonu i moralu što može imati za posljedicu ili osjećaj fizičke, psihičke ili ekonomsko-socijalne ugroženosti tog člana porodice.

Član 7.Prijavljivanje nasilja u porodici

Zdravstveni i socijalni radnici, nastavnici, vaspitači, medicinske, obrazovne i druge ustanove i organi, kao i nevladine organizacije, koji u obavljanju svoje dužnosti saznaju za učinjeno nasilje u porodici, dužni su odmah po saznanju prijaviti učinjeno nasilje u porodici nadležnoj policijskoj upravi. Prijavu iz stava 1. ovog člana dužni su dostaviti i članovi porodice, kao i svaki građanin koji sazna za učinjeno nasilje u porodici, a posebno ako je žrtva nasilja maloljetna osoba. Osobe iz st. 1. i 2. ovog člana su ovlašteni podnosioci zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Osoba koja ne izvrši obavezu prijavljivanja nasilja u porodici čini prekršaj.

III - SANKCIJE ZA ZAŠTITU OD NASILJA U PORODICI

Član 8.Vrste i svrha prekršajnih sankcija

Prekršajne sankcije za zaštitu od nasilja u porodici su zaštitne mjere. Svrha propisivanja, izricanja i primjene prekršajnih sankcija je osobna zaštita porodice i njenih članova - žrtava nasilja, osiguranje ostvarivanja i razvijanja zdravog i harmoničnog života unutar porodice, te poštivanje pravnog sistema.

IV - ZAŠTITNE MJEREČlan 9.

Vrste zaštitnih mjeraUčiniocima nasilja u porodici mogu se izreći sljedeće zaštitne mjere: 1) udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana

vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, 2) zabrana približavanja žrtvi nasilja, 3) osiguranje zaštite osobe izložene nasilju, 4) zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju, 5) obaveza psihosocijalnog tretmana, 6) obavezno liječenje od ovisnosti.

Član 10.Svrha zaštitnih mjera

Svrha zaštitnih mjera je sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici, otklanjanje posljedica učinjenog nasilja i poduzimanje efikasnih mjera preodgoja nasilnika i otklanjanje okolnosti koje pogoduju ili podstiču izvršavanje novih prekšaja nasilja u porodici.

30

Član 11.Udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja

u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostorZaštitna mjera udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor može se izreći osobi koja je učinila nasilje prema članu porodice sa kojim živi u stanu, kući ili nekom drugom stambenom prostoru, ako sud za prekršaje ocijeni da postoji opasnost da bi bez provođenja ove mjere učinilac mogao ponovo učiniti nasilje.Osoba kojoj je izrečena mjera iz stava 1. ovog člana dužna je odmah napustiti stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, po potrebi, uz prisutnost policijskog službenika.Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od šest mjeseci.Propis o načinu provedbe mjere iz stava 1. ovog člana donijet će federalni ministar unutrašnjih poslova u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 12.Zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici

Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici može se izreći osobi koja je učinila nasilje u porodici ako postoji opasnost da bi ponovo mogla učiniti nasilje u porodici.U rješenju kojim sud izriče mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici, sud će odrediti mjesta ili područja, te udaljenost ispod koje se učinilac ne smije približiti žrtvi nasilja u porodici. Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od jedne godine.Propise o načinu provedbe mjere iz stava 1. ovog člana donijet će federalni ministar unutrašnjih poslova u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 13.Osiguranje zaštite osobe izložene nasilju

Zaštitna mjera osiguranja zaštite osobe izložene nasilju kojoj je život u opasnosti može se izreći za osobu koja je izložena nasilju radi njene fizičke zaštite i osiguranja da može ostvariti svoja prava ili interese bez straha i opasnosti po ugrožavanje svog života.Zaštitnom mjerom iz stava 1. ovog člana osobi izloženoj nasilju osigurava se: 1) privremeni smještaj i zbrinjavanje u socijalnim ili drugim centrima

(kućama spasa) ili kod drugih porodica, odnosno na drugim pogodnim mjestima,

2) pravo na privremeno izdržavanje iz alimentacionog fonda. Pri izricanju ove mjere sud za prekršaje izdat će nalog odgovorajućoj

ustanovi ili centru da primi na privremeni smještaj i zbrinjavanje žrtvu nasilja do provedbe mjere iz člana 11. ovog Zakona.

31

Član 14.Zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju

Zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja može se izreći osobi koja nasilje čini uznemiravanjem ili uhođenjem, a postoji opasnost da bi ponovo mogla uznemiravati ili uhoditi osobe iz stava 1. člana 5. ovog Zakona.Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od jedne godine.Propise o načinu provedbe mjere iz stava 1. ovog člana donijet će federalni ministar unutrašnjih poslova u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 15.Obavezni psihosocijalni tretman

Zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana može se izreći učiniocu nasilja u porodici radi otklanjanja njegovog nasilničkog ponašanja ili ako postoji opasnost da se ono ponovi. Mjera iz stava 1. ovog člana traje do prestanka razloga zbog kojeg je određena, a ne može trajati duže od dvije godine.Propise o načinu i mjestu provedbe mjere iz stava 1. ovog člana donijet će federalni ministar rada i socijalne politike, uz saglasnost federalnog ministra zdravstva u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 16.Obavezno liječenje od ovisnosti

Zaštitnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti sud za prekršaje izreći će nasilnoj osobi koja je nasilje učinila pod uticajem ovisnosti od alkohola, opojnih droga ili drugih psihotropnih supstanci, ako postoji opasnost da se nasilje ponovi.Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine.Propise o načinu i mjestu provedbe mjere iz stava 1. ovog člana donijet će federalni ministar zdravstva u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 17.Izricanje zaštitnih mjera

Zaštitne mjere izriče sud za prekršaje prema mjestu prebivališta žrtve nasilja u vrijeme podnošenja prijedloga za izricanje mjere, odnosno zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.

Član 18.Podnošenje zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera

Zaštitne mjere mogu se izreći na zahtjev osobe izložene nasilju, odnosno njezinog opunomoćnika, ili na zahtjev policije, tužilaštva, organa starateljstva, vladinih i nevladinih organizacija ili po službenoj dužnosti.

32

Zaštitna mjera iz člana 12. ovog Zakona izriče se po službenoj dužnosti. Zaštitne mjere iz čl. 11. do 16. ovog Zakona izriču se u trajanju koje ne može biti kraće od jednog mjeseca niti duže od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti rješenja, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

Član 19.Obaveze suda za prekršaje i organa starateljstva

Prilikom izricanja zaštitne mjere sud za prekršaje vodit će računa o svrsi i težini izrečene mjere, njenoj efikasnosti, a, prema potrebi, tu mjeru može zamijeniti drugom zaštitnom mjerom.Organ starateljstva dužan je voditi evidenciju o izrečenim zaštitnim mjerama u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, pratiti izvršenje, izvještavati sud za prekršaje o izvršenju mjere, predložiti prekid ili produženje ili zamjenu mjere drugom mjerom.Organ starateljstva dužan je dostaviti sudu izvještaj o izvršenju zaštitne mjere najkasnije u roku od šest mjeseci, a na zahtjev suda, prema potrebi, i ranije.Ako ocijeni da je neophodno da se žrtva od nasilja u porodici bez odlaganja zaštiti, sud za prekršaje može izreći odgovarajuću zaštitnu mjeru kao samostalnu prekršajnu sankciju po saslušanju učinioca nasilja, ne čekajući okončanje prekršajnog ili krivičnog postupka. Protiv izrečene zaštitne mjere iz stava 1. ovog člana dozvoljena je žalba u roku od tri dana od dana prijema rješenja, a žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Rješenjem o prekršaju utvrđuje se trajanje zaštitne mjere koja je izrečena nasilnoj osobi i čije trajanje počinje teći od dana pravomoćnosti rješenja, s tim da se u trajanje mjere uračunava i vrijeme trajanja mjere koja je istekla, ako je mjera bila izrečena po hitnom postupku.

V - KAZNENE ODREDBEČlan 20.Prekršaj

Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM ili kaznom zatvora od najmanje 50 dana kaznit će se za prekršaj službena osoba koja ne prijavi policiji da su učinjene radnje nasilja u porodici iz člana 6. stav 2. ovog Zakona.

VI - ODGOVORNOST ZA NEPOSTUPANJE PO ZAŠTITNIM MJERAMA

Član 21.Nepostupanje po izrečenim zaštitnim mjerama

Nasilna osoba u porodici dužna je postupiti u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom. Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj osoba koja ne postupi prema izrečenoj zaštitnoj mjeri.Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana dozvoljena je žalba u roku od tri dana od dana prijema rješenja, a žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

33

VII - ZAVRŠNA ODREDBAČlan 22.

Stupanje na snagu ZakonaOvaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH», a primjenjivat će se istekom roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu.

ZAKON O ZAŠTITI OD NASILjA U PORODICI U RS

I OSNOVNE ODREDBE

Član 1.Ovim zakonom uređuje se zaštita od nasilja u porodici, pojam nasilja u porodici, krug lica koja se smatraju članovima porodice u smislu ovog zakona, način zaštite članova porodice, te vrsta i svrha prekršajnih sankcija za počinioce nasilnih radnji.

Član 2.Pravila i opšti principi utvrđeni ovim zakonom i drugi propisi koji uređuju oblast nasilja u porodici, obezbjeđuju sprečavanje i suzbijanje ove vrste nasilja, primjenom efikasne mjere uticaja na nasilnike i druge da ne čine nasilje, propisujući način ostvarivanja zaštitnih mjera i kazni.Postupak zaštite i kazni se obezbjeđuje u prekršajnom postupku, primjenom odredaba Zakona o prekršajima, ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 3.Zaštitu od nasilničkog ponašanja, dužni su pružiti policija, tužilaštva, organ starateljstva i sud.

Subjekti zaštite iz stava 1. ovog člana, dužni su bez odlaganja obezbijediti hitno rješavanje takvih predmeta.

Policija je dužna u roku od 24 sata po prijemu prijave dostaviti izvještaj nadležnom tužilaštvu i Centru za socijalni rad, a Tužilaštvo se obavezuje odmah preduzeti potrebne mjere i o tome obavjestiti nadležni sud.

Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri nadležni sud je dužan donijeti odmah, a najkasnije u roku od 3 (tri) dana.

Član 4.Ovim zakonom se obezbjeđuje nesmetan pristup sudu svim subjektima zaštite iz člana 3. stav 1. bez bilo kakvih troškova, s tim da se obezbjeđuje potpuna i sinhronizovana povezanost sistema zaštite.

34

II POJAM PORODICE I NASILjA U PORODICI

Član 5.Porodica u smislu ovog zakona je životna zajednica roditelja i djece i drugih njenih članova.

U smislu ovog zakona porodicu čine: 1) supružnici u bračnoj ili vanbračnoj zajednici 2) njihova djeca (zajednička ili iz ranijih zajednica) 3) bivši bračni ili vanbračni supružnici i njihova djeca 4) usvojilac i usvojenik 5) staralac i štićenik, kao i druga lica koja sada žive ili su ranije živjeli u porodičnoj zajednici 6) roditelji sadašnjih i bivših supružnika 7) očuh i maćeha.

Odnosi među članovima porodice zasnivaju se na humanim principima koji podrazumjevaju međusobno poštovanje, pomaganje, privrženost, održavanje skladnih odnosa uz razvijanje i ispoljavanje najboljih osobina, pri tome imajući u vidu posebno obavezu zaštite djece, poštovanje ravnopravnosti polova i dobrovoljnosti stupanja u brak i vanbračne odnose.

U međusobnim odnosima članovi porodice će poštovati prava, slobode i bezbjednost drugih članova porodice, na način da ih neće ograničavati, onemogućavati ili sprečavati u ostvarivanju njihovih prava i sloboda koji članovi porodice imaju prema postojećim propisima.

Član porodice će se suzdržavati od povrede fizičkog ili psihičkog integriteta drugog člana porodice, povrede i diskriminacije po osnovu pola i uzrasta i od stavljanja u stanje potčinjenosti po bilo kom osnovu.

Član 6.Nasilje u porodici je bilo koje djelo koje nanosi fizičku, psihičku i seksualnu patnju ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje takvim djelima ili propuštanje činjenja dužne pažnje, koja ozbiljno sputava članove porodice da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti polova, kako u javnoj tako i u privatnoj sferi života.

Radnje nasilja u porodici su: 1. fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira da li

je nastupila fizička povreda ili nije; 2. svaka primjena fizičke sile, koja nerezultira direktan napad ili primjena

psihičke prinude na integritet člana porodice;

35

3. svako drugo postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će izazvati fizičku ili psihičku patnju ili ekonomsku štetu;

4. prouzrokovanje osjećaja straha ili lične ugroženosti ili povrede dostojanstva, ucjenom ili vrebalnom prijetnjom ili drugom prinudom;

5. ozbiljni verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima i drugi način grubog uznemiravanja člana porodice;

6. uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja drugog člana porodice; 7. oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu ili

pokušaj da se to učini; 8. propuštanje dužne pažnje i nadzora ili nepružanje pomoći i zaštite i

ako za to postoji obaveza po zakonu ili običajima, a to bi imalo za posljedicu osjećaj fizičke, psihičke ili ekonomsko-socijalne ugroženosti;

9. izolacija i ograničavanje slobode kretanja i komuniciranje sa trećim licima;

10. nebriga i rješavanje osnovnih potreba.

Član 7.Član porodice, subjekti zaštite iz člana 3. ovog zakona, te zaposleni u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, kao i bilo koji drugi građanin, dužni su odmah po saznanju da je počinjeno nasilje u porodici ili postoje osnovi sumnje da je počinjeno nasilje, isto prijaviti policiji, nadležnom tužilaštvu ili nadležnom organu starateljstva.

Prijavu iz stava 1. ovog člana dužni su dostaviti i članovi porodice, koji su saznali za počinjeno nasilje u porodici, posebno ako je žrtva nasilja maloljetno dijete.

III VRSTA I SVRHA PREKRŠAJNIH SANKCIJA ZA ZAŠTITU OD NASILjA U PORODICI

Član 8.Prekršajna sankcija za zaštitu od nasilja u porodici je zaštitna mjera.

Svrha propisivanja, izricanja i primjene prekršajnih sankcija je lična zaštita porodice, ostvarivanje i razvijanje zdravog i harmoničnog života unutar porodice, sprečavanje negativne identifikacije, te poštivanje pravnog sistema.

Član 9.Sud može nasilniku u porodici izreći sljedeće zaštitne mjere:

1. udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora 2. zabrane približavanja žrtvi nasilja 3. osiguranje zaštite žrtve nasilja 4. zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja

36

5. obaveza psihosocijalnog tretmana 6. obavezno liječenje od zavisnosti 7. rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice.

Član 10.Svrha zaštitnih mjera je da se njihovom primjenom spriječi nasilje u porodici, osigura nužna zaštita zdravlja i bezbjednosti žrtve nasilja, te otklone okolnosti koje pogoduju ili podsticajno djeluju na izvršenje novih radnji nasilja u porodici iz ove oblasti.

Član 11.Zaštitna mjera udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki stambeni prostor, može se izreći nasilniku, prema članu porodice sa kojim živi u stanu, kući ili nekom drugom stambenom prostoru, ako sud za prekršaje ocjeni da postoji opasnost da bi bez provođenja ove mjere nasilnik mogao ponovo počiniti nasilje.

Lice, kome je izrečena mjera iz stava 1. ovog člana dužno je bez odlaganja napustiti stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor u prisustvu radnika policije.

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od 30 (trideset) dana, niti duže od 6 (šest) mjeseci.

Propise o načinu provođenja mjera iz stava 1. ovog člana donijeće Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, u roku od 60 (šezdeset) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 12.Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici može se izreći nasilniku ako postoji opasnost da bi ponovo moglo izvršiti to nasilje.

U rješenju kojim sud izriče mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici, sud će odrediti mjesta ili područja, i udaljenost od 200m ispod koje se nasilnik ne smije približiti žrtvi nasilja.

Mjera iz stava 2. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od 30 (trideset) dana, niti duže od godine dana.Propise o načinu provođenja mjera iz stava 1. ovog člana donijeće Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, u roku od 60 (šezdeset) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 13.Zaštitna mjera obezbjeđenja zaštite žrtve nasilja, može se izreći žrtvi nasilja, radi njegove fizičke zaštite i obezbjeđenja da može ostvariti svoja prava ili interes bez straha i opasnosti za ugrožavanje svog života.

37

Zaštitnom mjerom iz stava 1. ovog člana žrtvi nasilja obezbjeđuje se: a) privremeni smještaj i zbrinjavanje u socijalnim ili drugim centrima ili kod drugih porodica, odnosno na drugim pogodnim mjestima

(sigurna kuća), b) pravo na privremeno izdržavanje iz alimentacionog fonda.

Pri izricanju ove mjere sud će izdati nalog odgovarajućoj ustanovi ili centru da primi na privremeni smještaj i zbrinjavanje žrtvu nasilja, do sprovođenja mjera iz člana 11. ovog zakona.

Propise o uslovima za otvaranje i rad sigurne kuće, kao i uslove za osnivanje, finansiranje i rad alimentacionog fonda donijeće Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i Ministarstvo finansija, u roku od 60 (šezdeset) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 14.Zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja može se izreći nasilniku koje je nasilje izvršilo uznemiravanjem ili uhođenjem, a postoji opasnost da bi ponovo moglo uznemiravati ili uhoditi lice iz člana 5. ovog zakona.

Mjera iz stava 1. ovog člana određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od 30 (trideset) dana, niti duže od jedne godine. Propise o načinu provođenja mjera iz stava 1. ovog člana donijeće Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, u roku od 60 (šezdeset) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 15.Zaštitna mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana može se izreći nasilniku u porodici, radi otklanjanja nasilničkog ponašanja nasilnika ili ako postoji opasnost da bi nasilnik mogao ponoviti nasilje prema licima iz člana 5. ovog zakona.

Mjera iz stava 1. ovog člana može trajati do prestanka razloga zbog kojeg je određena, ali ne može trajati duže od 2 (dvije) godine.Propise o načinu provođenja mjera iz stava 1. ovog člana donijeće Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske u roku od 60 (šezdeset) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 16.Zaštitnu mjeru obaveznog liječenja od zavisnosti sud će izreći nasilniku koje je nasilje počinilo pod uticajem zavisnosti od alkohola, opojnih droga ili drugih psihotropnih supstanci, ako postoji opasnost da će se nasilje ponoviti.Mjere iz stava 1. ovog člana određuju se u trajanju koje ne može biti kraće od 30 (trideset) dana, niti duže od dvije godine.

38

Propise o načinu i mjestu sprovođenja mjera iz člana 15. i ovog člana donijeće Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite u roku od 60 (šezdeset) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 17.Zaštitne mjere izriče sud prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta žrtve nasilja člana porodice, prema kojem je nasilje izvršeno u vrijeme podnošenja zahtjeva za izricanje zaštinih mjera.

Član 18.Zaštitne mjere mogu se izreći na zahtjev lica izloženog nasilju, odnosno njegovog punomoćnika, ili na zahtjev policije, tužilaštva, centra za socijalni rad, vladinih i nevladinih organizacija ili po službenoj dužnosti.

Zaštitna mjera iz člana 12. ovog zakona izriče se po službenoj dužnosti.

Zaštitne mjere iz članova 11. do 16. ovog zakona, izriču se u trajanju koje ne može biti kraće od 30 (trideset) dana, niti duže od 2 (dvije) godine, računajući od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 19.Prilikom izricanja bilo koje zaštitne mjere sud će voditi računa o svrsi i težini izrečene mjere, njenoj efikasnosti, a po potrebi tu mjeru može zamjeniti drugom zaštitnom mjerom.

Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri sud je dužan odmah da dostavi, kako organu starateljstva na čijoj teritoriji ima prebivalište, odnosno boravište, članu porodice prema kome je nasilje izvršeno, tako i organu starateljstva na čijoj teritoriji ima prebivalište, odnosno boravište člana porodice prema kome je mjera zaštite određena.Organ starateljstva, subjekti zaštite iz člana 3. ovog zakona, dužni su voditi evidenciju o izrečenim zaštitnim mjerama u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini, kako o licima prema kojima je nasilje izvršeno, tako i o licima prema kojima je određena mjera zaštite, pratiti izvršenje, izvještavati sud o izvršenju mjere, predložiti prekid ili produženje ili zamjenu mjere drugom mjerom.

Nadležni organ starateljstva dužan je dostaviti sudu izvještaj o izvršenju zaštitne mjere najkasnije u roku od 6 (šest) mjeseci, a po potrebi i ranije.

Ako ocijeni da je neophodno da se žrtva od nasilja u porodici, bez odlaganja zaštiti, sud će izreći odgovarajuću zaštitnu mjeru, kao samostalnu prekršajnu sankciju, po saslušanju nasilnika, ne čekajući okončanje krivičnog postupka.

39

Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana dozvoljena je žalba u roku od 3 (tri) dana.

Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

Rješenjem o izricanju zaštitne mjere se utvrđuje trajanje zaštitne mjere koja je izrečena nasilniku i čije trajanje počinje teći od dana pravosnažnosti rješenja, s tim da se u trajanje mjera uračunava vrijeme koje je proteklo, ako je mjera bila izrečena po hitnom postupku.

Član 20.Novčanom kaznom u iznosu od 100 KM do 300 KM, kazniće se za prekršaj nasilnik koji izvrši radnju nasilja iz člana 6. stav 2. ovog zakona.

Novčanom kaznom u iznosu od 300 KM do 1.500 KM, kazniće se za prekršaj nasilnik koji ponovi radnju nasilja iz člana 6. ovog zakona.

Novčanom kaznom od najmanje 300 KM do 1.500 KM, kazniće se za prekršaj punoljetni član porodice koji izvrši radnju nasilja u porodici iz stava 1. ovog člana u prisustvu djeteta ili maloljetnog lica.

Novčanom kaznom od najmanje 500 KM do 1.500 KM, kazniće se za prekršaj punoljetni član u porodici koji ponovi radnju nasilja u porodici u prisustvu djeteta ili maloljetnog lica.

Novčanom kaznom od najmanje 600 KM do 1.500 KM, kazniće se za prekršaj nasilnik iz stava 1. člana 5. ovog zakona, ako izvrši radnju nasilja na štetu djeteta ili maloljetnog lica.

Novčanom kaznom u iznosu od 800 KM do 1.800 KM, kazniće se za prekršaj službeno lice koje ne prijavi policiji da su počinjene radnje nasilja u porodici iz člana 6. stav 2. ovog zakona.

Član 21.U svim slučajevima kada lice kome je izrečena novčana kazna istu ne plati, u skladu sa članom 20. ovog zakona, ista će se zamjeniti zaštitnom mjerom iz člana 9. stav 1. tačka 7. ovog zakona. Propise o ustanovama, uslovima i načinu izvršenja ove mjere donije Ministarstvo pravde Republike Srpske u roku od 60 (šezdeset) dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 22.Nasilnik koji u porodici izvrši nasilje, dužno je da postupi u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom.

40

Novčanom kaznom od 300 KM do 500 KM, kazniće se za prerkšaj lice koje ne postupi prema izrečenoj zaštitnoj mjeri.

Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana dozvoljena je žalba u roku od 3 (tri) dana od dana prijema rješenja, a žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

Član 23.Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske”, a primjenjivaće se od 01.01.2006. godine.

ADRESE

Udruženje žena LARA Beogradska 38 55000 Bijeljina Tel: 055 220 255, Fax: 055 220 251 Email: lara@rstel.net Web: http://www.online-lara.com/

Ženski centarHrupjela 69, 59000 Trebinje Mob: 065 603 718, Fax: 059 225 767 Email: zenski_centar_trebinje@paleol.net

Žene sa UneKrupska 26, 77000 Bihać Tel: 037 220 855, Mob: 061 187 610 Email: zena-una@bih.net.ba Web: http://www.zenesaune.ba/

Udružene ženeKralja P. I Karađorđevića 70/II, 51000 Banja Luka Tel: 051 219 639, Fax: 051 619 638 Email: natasap@inecco.net