E. SAPIR I B.L. WHORF:ISTRAŽIVAČI JEZIKA I KULTURE

 UVOD Kroz prvu polovicu 20. stoljeća europska lingvistika i lingvistika u SAD-u su se razvijale paralelno, međutim praktički nezavisno jedna od druge. Američki lingvisti su dolazili do terminoloških i metodoloških spoznaja koje danas prepoznajemo pod zajedničkim nazivom američka lingvistika. Na samom početku američke lingvistike stoji teoretičar William Dwight Whitney čija su se stajališta razlikovala od suvremenih europskih teorija. Međutim pravim začetnikom američkih teorija smatra se Franz Boas, koji je prvi shvatio da se indijski jezici u Americi moraju opisivati i objašnjavati na posve nov način, te je stoga uveo promijenjenu metodu deskripcije, prilagođenu ovakvim jezičnim sustavima.Obogaćujući Boasove teorije njegov učenik, ujedno antropolog i lingvist u razvoju lingvističke discipline, Edward Sapir teži objašnjenju jezika u okviru cjelokupnog čovjekovog univerzuma i kulturnih činitelja određene civilizacije. Smatrao je da jezik najeksplicitniji tip komunikativnog ponašanja koji posjeduje određena psihološka svojstva koja ga čine naročito značajnim. Sapir dolazi do specifične definicije fonema kao idealne, psihološki zasnovane koncepcije glasa koja se nalazi u simboličkom sistemu, odnosno jeziku. Da bi se taj sistem mogao spoznati treba ga se znati povezati sa civilizacijom u kojoj se upotrebljava, jer se sadržaj svake kulture može izraziti vlastitim jezikom. Sapirovo učenje često se zove etnolingvistika. Ono objašnjava zaključak da različiti jezici različito determiniraju društvene sredine u kojima se upotrebljavaju. Teoriju o etnolingvistici je Sapir formulirao dok ju je proširio njegov suradnik Benjamin Lee Whorf. Prema njihovoj zajedničkoj Sapir-Whorfovoj hipotezi jezik je sistem fonetskih simbola za izražavanje čovjekovih misli i osjećanja. On je tu tezi podupirao sa primjerima iz različitih indijskih jezika uspoređujući ih s jezicima zapadnoeuropske i američke civilizacije – engleskim, francuskim i njemačkim. Sapir je također promatrao koji se koncepti najčešće izražavaju morfološko-sintagmatskim strukturama pojedinog jezika, te je prema tome napravio i tipološku klasifikaciju jezika. JEZIK Jezik je sistem znakova koji ljudi upotrebljavaju u jezičnoj djelatnosti. Jezik je po svojem karakteru – kao i svaki sistem (ili sustav), budući da je sistem definiran relevantnim odnosima elemenata u nekom skupu  – apstraktan, a govor  je njegovo konkretno ostvarenje u nekoj materiji. (Škiljan 1980: 12) Fonetski jezikLjudska povijest dokazuje da fonetski jezik ima glavnu ulogu nad svim drugim vrstama  komunikacijskih sistema – koje su sve ili supstitutivne, poput pisma ili dopunske poput gesta koje prate govor. Govorni aparat koji služi za artikulaciju jezika isti je kod svih ljudi. Fonetska artikulacija uglavnom  proizlazi iz mišićne djelatnosti jezika, koji je neophodan za razvoj emocionalno izražajnog zvuka u ono što nazivamo jezikom. Po

njemu je čitav jezik dobio i ime – u engleskom je tounge (jezik kao organ) jedan od najčešćih sinonima za language (jezik) ili speech (govor).Svi su jezici po prirodi ne samo fonetski nego i fonemski. Jezik kao sustav se ne sastoji samo od artikulacije, već njegova smislena struktura ovisi o nesvjesnom odabiranju određenog broja fonetskih stanica, odnosno zvučnih jedinica. Govor kao smislena materijalizacija jezika je ujedno i simbolička kompozicija koja je određena nesvjesnim odabiranjem zvukova kao fonema. Jezici se veoma razlikuju po fonetskoj strukturi. Foneme nekog jezika su odredili sistemi karakteristični za taj jezik, a njegove riječi moraju biti načinjene upravo od tih fonema. U svim poznatim jezicima foneme prepoznaju kao suvisle referencijalne simbole.Svaka normalna ljudska osoba na svijetu, pošto je prošla period ranog djetinjstva, umije da govori i čini to. Na osnovu ove činjenice, svaka osoba – bilo da je civilizirana ili ne – nosi kroz život izvjesne naivne ali duboko ukorijenjene ideje o govoru i njegovom odnosu prema mišljenju. (Whorf 1979: 135)Gramatika se može definirati kao ukupnost formalnih propisa što ga priznaju korisnici nekog jezika. Jedan jezik može biti gramatički složeniji ili teži od drugoga, te racionalizacija strukture vlastitog jezika dovodi do shvaćanja govora na koji utječu psihološke i društvene pojave.   Psihološka svojstva jezikaPsihološka svojstva čine jezik naročito značajnim za proučavanje društvenih nauka. Jedna od činjenica jezika je ta da je on simbolički sistem koji izvještava o neposrednom iskustvu, te se s njim uzajamno prožima. Na našoj vlastitoj razini uglavnom je teško razlučiti objektivnu stvarnost te simbole njenog ukazivanja. U svakog je čovjeka iskustvo bilo ono stvarno ili potencijalno zasićeno verbalnošću odnosno osjeća se da su stvari, svojstva i događaji upravo ono što i njihovi nazivi. Jezik ne samo da ukazuje na iskustvo, već ga oblikuje, tumači i otkriva. Njegova jedinstvena psihološka svojstva se osnivaju na činjenici da se on uči u prvim godinama djetinjstva. Upravo zato jer se i uči tako rano, jezik je referencijalno ustrojstvo. Sveopću vrijednost imaju psihološke činjenice da je jezik savršena simbolika iskustva, da se u aktualnom kontekstu ne može odvojiti od radnje, i da je nosilac beskonačno iznijansirane izražajnosti. Psihološka osobnost jezika koja se posebno odnosi na jezike razvijenih naroda  je činjenica o svrsi očuvanja njihovog integriteta, odnosno sistema referencijalne forme kakvi se aktualiziraju u jezičnom ponašanju. Povijest pisma karakterizira nastojanje da se razvije nezavisna simbolika, na osnovi grafičkog predstavljanja, praćeno teško prihvaćenim uviđanjem da je govorni jezik moćnija simbolika, no što bi ikoja grafička mogla to biti.Lingvisti su prekinuli mnogobrojne pokušaje otkrivanja porijekla jezika iz dva osnovna razloga. Ne postoji jezik dovoljno primitivan u jednom psihološkom smislu riječi. Drugi razlog je nedovoljno poznavanje psihologije, a naročito simboličkih procesa da bi nam pružilo dovoljnu pomoć u rješavanju problema nastajanja govora.Možda će psiholozi budućnosti biti u mogućnosti dati nam konačan razlog za formiranje jezičnog tipa. (Sapir 1921: 122)

  Jezik HopijaHopi bi se mogao nazvati bezvremenskim jezikom. Bezvremenski glagol Hopija ne razlikuje sadašnje, prošlo i buduće vrijeme samog događaja. Benjamin Lee Whorf je posebno proučio jezik Hopija koji je specifičan po tome što jedna imenica pokriva svaku stvar ili biće koja leti, sa izuzetkom ptica, čija se oznaka označava drugom imenicom. Hopi zaista zovu sve leteće objekte istom riječju i ne osjećaju ikakvu teškoću pri komunikaciji. Gramatika Hopija se sastoji od oblika koje dijelimo na vidove i načine, te također omogućuje da se lako razlikuju sadašnje, produžene i ponovljene pojave i ozačava stvarni slijed događaja. Funkcija jezikaJezik je u potpunosti ukorijenjen u čitavo ljudsko ponašanje  tako da ćemo naići na malo toga u čemu jezik ne sudjeluje. Komunikacija je osnovna funkcija jezika, kojom se prenose s pomoću različitih sistema znakova informacije i spoznaje.Jezik nosi u sebi mišljenje kao simboličko ustrojstvo što u predstavlja oblik komunikacije u kojem se govornik i slušatelj poistovjećuju u jednoj osobi. Možemo ga gledati i kao glasovno aktualiziranje sklonosti da se činjenice stvarnosti sagledaju simbolički.  Jezik kao sila socijalizacijeSama činjenica da je bez jezika nemoguća suvisla komunikacija daje jeziku na važnosti. Također i činjenica da postojanje jednog, zajedničkog govora služi kao neobično moćan simbol društva koje tim jezikom govori. Osim njegove glavne upotrebe kao sredstva komunikacije, jezik uspostavlja veze između članova jedne fizičke grupe. On je najmoćniji činitelj za razvoj individualnosti, te je zamjensko sredstvo izražavanja za one pojedince koji pri prilagođavanju određenoj sredini imaju više teškoća nego što je to uobičajeno.  PODJELA JEZIKA Strukturalna podjelaPrikladna strukturalna analiza je veoma složena. Razlikujemo tri različita mjerila po kojima određujemo takve klasifikacije: relativna mjera sinteze i razrađenosti riječi u jednom jeziku; stupanj do kojeg se različiti dijelovi jedne riječi stapaju jedan s drugim; i razmjeri do kojih se osnovni relacijski pojmovi neposredno izražavaju kao takvi odnosno tzv. pojmovna klasifikacija jezika. Što se sinteze jezici se razvrstavaju u dugi niz skupina. Razlikujemo četiri stupnja sinteze: izdvajajući tip, slabo sintetički tip, potpuno sintetički tip i polisintetički tip.Klasičan primjer prvog tipa je kineski jezik koji je specifičan po tome što se u njemu riječi ne mijenjaju dodavanjem prefiksnih ili sufiksnih elemenata. Pored samog kineskog, kao neki od primjera se još mogu navesti burmanski i moderni tibetanski. Starije gledište po kojem se smatralo da

takvi jezici predstavljaju neobično primitivan stupanj u evoluciji jezika sada se odbacuje kao zastarjelo. Sve činjenice upućuju na suprotnu hipotezu – takvi jezici predstavljaju logički ekstremne stupnjeve analitičkog razvoja drugih jezika. Slabo sintetički tip predstavlja većinu najpoznatijih modernih jezika Europe, kao što su engleski, francuski, španjolski, talijanski, njemački i sl. Treća skupina jezika se sastoji od jezika poput arapskog i ranijih indoeuropskih jezika, kao što su sanskrt, latinski i starogrčki. Svi su ti jezici od velike formalne složenosti, u koje ubrajamo rod, broj, padeže, vrijeme i način.Za posljednju grupu, polisintetičke jezike karakteristična je sposobnost da se u više logički odijeljenih, konkretnih ideja raspoređuju u sređenu cjelinu unutar okvira pojedinačne riječi. Klasičan primjer za ovu skupinu je eskimski jezik.Što se tiče grupacije jezika po stupnju spajanja različitih dijelova jedne riječi, jezici se mogu podijeliti u četiri tipa. Prvi tip u kojem nema nikakvog procesa spajanja  je izdvajajući. Drugom tipu pripadaju svi oni jezici u kojima se dana riječ može prikladno razložiti na mehanički skup elemenata, od kojih svaki od njih ima manje-više utvrđeno značenje. To su tzv. aglutinativni jezici. Primjer ovog tipa jezika su turski i afrički jezici iz grupe bantu. U trećem tipu, u tzv. inflektivnim jezicima, stupanj jedinstva između korijena i sufiksa ili prefiksa veći je nego u aglutinativnim jezicima. Izdankom inflektivnih jezika može se smatrati četvrta grupa, a to su jezici u kojima su procesi stapanja nastali djelovanjem složenih fonetskih zakona. Takvi poznati engleski primjeri su riječi sing, sang, sung, song. Klasični primjer ovog tipa jezika je arapski, u kojem se osnovna značenja moraju povezati značenjskim samoglasnicima čiji obrasci nizanja ustanovljuju određene funkcije.Teško je osmisliti zadovoljavajuću, pojmovnu klasifikaciju jezika. U indoeuropskim i semitskim jezicima je razvrstavanje imenica na osnovu roda jedno od životno važnih načela strukture, no u većini drugih jezika svijeta to načelo nije prisutno, te nalazimo druge metode klasifikacije imenica. Jedna od važnijih pojmovnih klasifikacija je ona koja se tiče izražavanja osnovnih sintaktičkih veza. Prema tome možemo razlikovati relacijske i nerelacijske jezike.  Genetička podjela jezikaGenetičko razvrstavanje jezika je ono prema kojem se pojedini jezici svijeta pokušavaju razvrstati u pojedine grupe i podgrupe, prema glavnim poveznicama njihove povijesne povezanosti. Ogroman rad je uložen u genetska grupiranja jezika svijeta, te radi mnogo problema ono još nije dovedeno do kraja. Jasno je da se jezici kroz vrijeme mogu toliko udaljiti jedan od drugoga da u njima ostaje malo traga njihovoj povezanosti. Postoji pretpostavka da su jezici članovi jedne jedine genetske skupine. Prema činjenici da su se jezici mijenjali nejednakom brzinom dolazi do rasprostranjenosti jezika poput npr. engleskog  po velikim dijelovima svijeta na štetu drugih jezika.Usprkos činjenici da strukturalne klasifikacije nisu povezane sa genetičkima i usprkos činjenici da se može pokazati koliko jezici utječu jedan na drugi ne pronalazi se često da jezici jedne genetičke strukture dobiju s vremenom u potpunosti različite nove strukture. Jedan od primjera

je i sam engleski koji ima mnoge zajedničke elemente strukture s dalekim jezicima kao što je npr. sanskrt.   VAŽNOST JEZIKA U KULTURI Izražavanje i prenošenje kulture je od neostvarive važnosti jeziku kao sistemu za definiranje. Isto tako je poprilično jasna činjenica da je i sam jezik dublje razumijevanje kulture. Međutim nemoguće je prema jeziku odrediti brzinu kojom se kultura širi unatoč dubokim jezičnim razlikama između zajednica. Rječnik je veoma osjetljiv pokazatelj kulture nekog naroda, a promjene značenja tih riječi i nestajanje starih riječi, te stvaranje i primanje za razvoj zavise o određenoj kulturi. Jezici se veoma razlikuju s obzirom na prirodu svojih rječnika.Od svih vidova kulture, upravo jezik prvi dostiže visoko razvijenu formu i njegova bitna usavršenost prestavlja uvjet za razvoj kulture kao cjeline. (Sapir 1984: 19)Što se tiče povezanosti jezika i rase, u prošlosti su glavne ljudske rase težile da se jedna od druge odvajaju značajnim jezičnim razlikama. Međutim jezične raznolikosti unutar svake rase upravo su isto toliko dalekosežne poput onih do kojih dolazi preko rasnih granica. Danas se nijedan od velikih jezika modernog čovjeka ne drži rasnih granica.    SAŽETAK Američka lingvistika se počela razvijati prvom polovicom 20.st., a u neke od najpoznatijih američkih lingvista spadaju: William Dwight Whitney, Franz Boas, Edward Sapir i Benjamin Lee Whorf. Jezik definiramo kao sistem znakova u jezičnoj djelatnosti, te je on sam po sebi organizacija govora koji je njegovo konkretno ostvarenje, te je glavni čimbenik razvitka kulture. Na jezik kao na simbolički sistem utječu psihološka svojstva pojedinca koja se zasnivaju na činjenici da se on uči u prvim godinama djetinjstva. Jedan od primjera i objekta proučavanja je jezik Hopija ili tzv. bezvremenski jezik koji je definirao američki lingvist Benjamin Lee Whorf. Komunikacija je osnovna funkcija jezika kojom se prenose pomoću različitih sistema znakova informacije i spoznaje. Osim te njegove glavne uporabe jezik je najmoćniji činitelj za razvoj individualnosti. Postoji veoma mnogo podjela jezika, jedna od njih je strukturalistička i genetička podjela jezika, a obe sadrže više skupina po kojima se razlikuju jezici.