Sarajevo, april 2015. nissan 5775. PESAH 5775 · Jevreja i članova njihovih porodica, a da pri tome suzbijanje i liječenje sifilisa, i ne samo te bolesti, bude što je moguće uspješnije

GLASILO JEVREJSKE ZAJEDNICE BOSNE I HERCEGOVINE

Sarajevo, april 2015. nissan 5775.

broj 65.

PESAH 5775

2 /Jevrejski glas/ /Jevrejski glas/ 3

OPSTANAK U PAKLU 4.strGreta Ferušić

NISMO RAVNOPRAVNI-A DA LI SMO DISKRIMINISANI? 6.strBoris Kožemjakin

ŠPANSKO DRŽAVLJANSTVO USKORO??? 18.strJakob Finci

TORA IZ BOLONJE 20-23.str Jelica Rašeta

“SOL” – ROMAN EPSKE FANTASTIKE 27.strESKA

SONJA ELAZAR 28-29.strPavle Kaunitz

04. – 11. april / 15. – 22. nisan

PESAH

07. juni / 20. Sivan

HODOČAŠĆE NA GROBRAV. MOŠE DANONA

16. april / 27. nisan

JOM HAŠOA

24. – 25. maj / 06. – 07. Sivan

ŠAVUOT

Izlazi četiri puta godišnjePublished four times a year

Broj 65.mart, 2015.

Jevrejski glas(Izdavač: Jevrejska zajednica Bosne i

Hercegovine)

Jewish voice(Publisher: Jewish

Community of Bosnia and Herzegovina)

Izdavač/PublisherJevrejska zajednica

Bosne i Hercegovine

Glavni urednikEditor-in Chief:Jakob Finci

Odgovorni urednik:Pavle Kaunitz

Redakcijski kolegij: Boris Kožemjakin, Elijas Tauber, Pavle Kaunitz,

Klara Pelja

Dopisnici iz inostranstva:Aron Albahari – Srbija, Jelica Rašeta – Italija

Fotografije: Nadža Finci, Tomo

Radovanović

Lektor: Elma Softić-Kaunitz

Štamparija: BlIcdRuK, Sarajevo

DTP:Srđan Ninković

Adresa uredništvaEditorial Staff Addres:

Jevrejska opština Sarajevo za “Jevrejski glas”

Hamdije Kreševljakovića 5971000 Sarajevo

tel. 229-666 229-667

Rješenjem Ministarstva obra zovanja, nauke,

kulture i sporta Vlade Fe deracije

Bosne i Hercegovine“Je vrejski glas” je upisan u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 279, dana 22.4.1993. godine

E-mail: [email protected]

U ovom broju Otvoreno pismo urednika

Dragi prijatelji,

Kao što Vam je poznato „Jevrejski glas“ je glasilo Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, te slijedeći tu logiku ujedno i glasilo svih Jevrejskih opština koje su dobrovoljno udružene u pomenutu zajednicu. Drugim riječima „Jevrejski glas“ je glasilo Jevreja koji žive u našoj zemlji a na određen način i glasilo naše dijaspore.

Naravno, da bi „Jevrejski glas“ izvršio zadatak blagovremenog i objektivnog informisanja o događanjima i događajima koji su bitni za naše zajednice, mora, pored ostalog imati i pristup informacijama iz Jevrejskih opština (Banja Luka, Doboj, Mostar, Tuzla i Zenica). Nažalost, prema mišljenju redakcijskog kolegija, komunikacija između Jevrejskih opština i „Jevrejskog glasa“ je sporadična i samim tim nezadovoljavajuća.

Kako bi ovaj problem riješili na obostrano zadovoljstvo, predlažemo Vam da najmanje četiri puta godišnje dostavljate informacije i fotografije o aktivnostima i događanjima u vašim opštinama u ritmu: do 15.03. za mart, do 15. 06. za juni, do 15.09. za septembar i do 15.12. za decembarski broj „JG-a“.

Molimo vas da nam informacije dostavljajteuvijek na sve ove tri elektronske adrese:

[email protected]; [email protected];

[email protected]

S poštovanjemOdgovorni urednik„Jevrejskog glasa“

Pavle Kaunitz

mailto:[email protected]




M emorijalna ustanova za žrtve i heroje holokausta „Jad Vašem“ (Yad Vashem – The Holocaust

Martyrs’ and Heroes’ Remembrance Authority) iz Izraela početkom 2015. godine dr. Stanku Sielskom posthumno je dodijelila medalju „Pravednik među narodima“ jer je kao kao ravnatelj Zavoda za suzbijanje endemskog sifilisa u Banjaluci (19.7.1941. - 25.8.1944. godine) učestvovao u spašavanju ljekara Jevreja iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine pri čemu je rizikovao vlastiti život.

Prijedlog sa popratnom dokumentacijom, koja je između ostalog sadržavala i izjavu posljednjeg živućeg ljekara Zavoda dr. Teodora Grünera iz Zagreba, o tome da je dr. Stanko Sielski bio u životnoj opasnosti, spašavajući ljekare Jevreje, uputio je autor ovog teksta u julu 2013. godine. U pomenutoj „izjavi“, između ostalog, dr. Teodora Grünera piše: „Dr. Sielski je naročito vodio brigu o židovskim liječnicima. Spasio je mnoge židovske liječnke i njihove obitelji, a među njima i mene dr. Teodora Grünera.“

N ezavisna država Hrvatska početkom Drugog svjetskog rata u Banjaluci osnovala je Zavod

za suzbijanje endemskog sifilisa s ciljem suzbijanja ove bolesti u Bosni i Hercegovini, a za njenog ravnatelja iz Bihaća dolazi dr. Stanko Sielski. Interesantno je napomenuti da su ljekari ove institucije uglavnom bili ljekari Jevreji iz Hrvatske i nešto manji broj iz Bosne i Hercegovine, koji su već bili, ili su trebali biti deportovani u radne logore ili logore smrti. Međutim, ubrzo će se pokazati da su oni koji su prvobitno osmislili rad Zavoda, kao i oni koji su tu zamisao sprovodili, prvenstveno imali za cilj da spase što je moguće više ljekara Jevreja i članova njihovih porodica, a da pri tome suzbijanje i liječenje sifilisa, i ne samo te bolesti, bude što je moguće uspješnije sprovedeno.

U zaštiti tih ljekara i njihovih porodica u toku njihovog rada u Zavodu dr. Stanko Sielski, kao ravnatelj, zajedno s dr. Antom Vuletićem, koji je u to vrijeme bio vanjski saradnik Službe za sprečavanje spolnih bolesti pri Ministarstvu zdravstva NDH, odigrao je vrlo značajnu ulogu. Dr. Jašo Romano, saradnik Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu i autor studije „Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941–1945. – Žrtve fašističkog terora i učesnici u narodnooslobodilačkom ratu“, o tome piše: „Neosporno je da je uloga dr. Vuletića i dr. Sielskog u spašavanju tih lekara bila vrlo značajna, naročito u 1942. i 1943. godini. Naime, već krajem 1942. godine počeli su lekari, angažovani u akciji za suzbijanje endemskog sifilisa, da se uključuju u redove Narodnooslobodilačke vojske (NOV), a do njihovog masovnijeg uključivanja je došlo 1943. godine. Iako su dr. Vuletić i dr. Sielski, kao njihovi pretpostavljeni, znali za odlazak tih ljekara u partizane, o njihovom odlasku nisu izveštavali ustaške vlasti, već su ih i dalje vodili kao da se nalaze na svojim radnim mestima. Na taj način spašene su i porodice lekara koji su otišli u

partizane, kao i lekari koji još nisi bili uspeli da to učine. Tim postupcima dr. Vuletić i dr. Sielski stavljali su svoj položaj na kocku, a sem toga postojala je opasnost da i oni budu odvedeni u logor. Njihova humanost došla je do punog izražaja u 1943. godini kada su nemačke vlasti postavile zahtev da svi lekari Jevreji budu odvedeni u logor. Oni su odgovorili da su ti lekari neophodni s obzirom na masovnu pojavu pegavog tifusa u narodu i „da sa sebe“ skidaju odgovornost, ako se zaraza unese i u redove nemačke vojske. Ta izjava stornirala je nemački zahtev za odvođenje lekara Jevreja u logor.“

D r. Stanko Sielski bio je veliki zaljubljenik Bosne. Rođen je 1891. godine u Gračanici u porodici

poljskog porijekla. Gimnaziju je završio u Travniku, a nakon mature, 1910. godine upisao je studij medicine u Beču, gdje je dvije godine istovremeno učio slikarstvo i istoriju umjetnosti. Na Medicinskom fakultetu je diplomirao 1919. godine. Gotovo sav radni vijek dr. Stanko Sielski proveo je u Bosni i Hercegovini. Radio je u Prozoru, Konjicu, Mrkonjić-Gradu, Zenici, Travniku, Bihaću, Banja Luci, Sarajevu i Tuzli. Iako je radio uglavnom u manjim mjestima, to mu nije smetalo da se živo interesuje za savremena zbivanja u medicini i da baš u tim malim bosanskim gradovima nalazi objekte za zadovoljenje svojih raznolikih istraživačkih poriva, objekte koji su nekada bili bliski, a nekada potpuno oprečni ljekarskoj praksi.

J oš dok se nalazio na dužnosti ravnatelja Zavoda za suzbijanje endemskog sifilisa u Banjaluci, dr. Stanko Sielski je

25. 5. 1944. godine imenovan za redovnog sveučilišnog profesora na katedri Povijest medicine i dekana Medicinskog fakulteta u Sarajevu, fakulteta koji je bio u sastavu hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu. Kao dekan Medicinskog fakulteta u Sarajevu radio je od 1. 8. 1944. do 13. 5. 1945. godine, kada je upućen na rad u Okružni narodni odbor Banja Luka. Iste godine, u junu, odlazi na Kozaru u Higijensko-epidemiološku ekipu Prve armije radi suzbijanja pjegavog tifusa. U Banjaluci ostaje do 2. 3. 1946. godine, kada je premješten u Tuzlu, gdje je radio kao šef Sanitarno-epidemiološke stanice (kasnije Higijenski zavod) sve do svoje smrti 31. 10. 1958. godine. Umro je u 68. godini života u Zagrebu, gdje je i sahranjen na groblju Mirogoj.

Akademik Husref Tahirović

Bosna i Hercegovina dobila još jednog Pravednika među narodima

Dr. Stanko Sielski u vrijeme rada u Zavodu za suzbijanje endemskog sifilisa u Banjaluci.

OPSTANAK U PAKLU“Fizički preživjeti je lakše, treba paziti da ne poludite”

90-godišnja Sarajka za američke medije opisuje kako je jedina

u svojoj obitelji preživjela Aushwitz

Tetovaža na njenoj lijevoj ruci više se ne može pročitati, no poriv da je naglas čita na poljskom jeziku i dalje je jak, kaže 90-godišnja Sarajka, Greta Weinfeld Ferušić, koja je preživjela užas Aushwitza.

Taj je poriv posljedica deset mjeseci provedenih u nacističkom logoru, gdje je svakoga jutra morala na poljskom uzvikivati svoj tetovirani broj.

“Fizički preživjeti je lakše. Ono što je važno je ne izgubiti razum, to je dio na kojem možete raditi. Ja sam stalno ponavljala ‘Preživjet ću, preživjet ću”, priča ova umirovljena profesorica arhitekture u svom dnevnom boravku u Sarajevu.

Imala je 19 godina kad su je zajedno sa roditeljima, dvije tete i ujakom u Novom Sadu istjerali iz kuće i ukrcali na teretni vlak. Bio je travanj 1944.

Odvojio ju je MengeleKad su stigli, Joseph Mengele osobno ju je odvojio od majke, ali na njoj nije radio nikakve eksperimente. Tad je zadnji puta vidjela članove svoje obitelji.

Greta Ferušić kaže kako je preživjela zahvaljujući odluci Nijemaca da prikriju svoje genocidne aktivnosti, zbog čega su u studenome 1944. srušili spalionicu. Pokraj nje su od baraka napravili bolnicu.

“Prije studenoga, ako biste priznali da ste bolesni, postojalo je samo jedno mjesto na koje bi vas poslali”, kaže.

Tri dana prije oslobođenja, rečeno im je da svi koji mogu hodati trebaju otići do vlaka koji ih čeka kako bi ih odvezao na zapad. Ona je to odbila i uvjerila druge da ne poslušaju. Većina onih koji su otišli odvedeni su u koncentracioni logor Bergen-Belsen.

Tog čitavog dana nijedan stražar nije ušao u bolnicu. Zamotana u deku, Ferušić je izašla u potrazi za hranom. Naokolo su ležali leševi. U sobi jednog stražara pronašla je zamrznuti lonac juhe i vojnika koji je pobjegao od nje. To ju je iznenadilo.

Kad je stigla Crvena armija, preživjele su hranili polako. Objasnili su im da bi ih previše hrane odjednom moglo ubiti. No, ona nije mogla odoljeti. “Jela sam dan i noć”, kaže.

Kad su je Rusi prvi puta izvagali, imala je 33 kilograma. Za tri tjedna došla je do 43 kilograma i ukrcali su je na krov vlaka te poslali kući.

Washington Post / Danas.hr25.01.2015.

Holokaust Pravednici među narodima


Vraćanje imovine otete od Jevreja stradalih u Holokaustu koji nemaju naslednike konačno bi, posle tri godine odlaganja, trebalo da bude rešeno. Kako očekuju u Agenciji za restituciju, ovaj zakon, ako bude političke volje, mogao bi da bude gotov do jula.

IIz Vlade poručuju da će rad na Zakonu početi pošto poslanici usvoje izmene Zakona o restituciji. Za posao će biti nadležno Ministarstvo finansija ili pravde. Pri Resoru pravde lane je već postojala radna grupa, ali je održala samo jedan sastanak.

-Većina zemalja donela je Zakon o vraćanju imovine žrtava Holokausta koje nemaju naslednike - Grčka još 1944. godine. Srbija mora da ga usvoji po dva osnova. U Zakonu o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju decidno se navodi da će imovina tih žrtava Holokausta biti predmet posebnog zakona. Takođe, potpisnici smo Terezinske deklaracije, koja nas na to obavezuje - kaže Strahinja Sekulić, direktor Agencije za restituciju.

On dodaje da je to i naša moralna obaveza, jer, kako kaže, „želimo da nijedna posledica Holokausta ne ostane na snazi“.

Većina zemalja vraćanje jevrejske imovine bez naslednika rešila je formiranjem fonda ili tela kome su vraćene nekretnine. Ta imovina sada se koristi u memorijalne, edukativne i svrhe unapređenja Jevrejske zajednice.

Od 34.000 Jevreja, koliko ih je

bilo pre Drugog svetskog rata u Srbiji, 31.000 je ubijeno. Uglavnom cele porodice - od beba do staraca, pa je ostala značajna imovina bez titulara.

Epopeja jevrejske imovine u Savezu jevrejskih opština podsećaju da su jevrejsku imovinu otimali okupatori i kolaboracionisti, pa je posle rata ostala podržavljena ili ostala u posedu onih koji su je držali tokom rata. Mali deo dobara vraćen je preživelima, ali ne u potpunosti. Delimično je nacionalizovana 1952. i to zajedno sa imovinom ratnih profitera. Državna politika u posleratnom periodu onemogućila je da preživele Jevreje obešteti Nemačka.

-U Beogradu, Novom Sadu, Subotici i Nišu postojale su jake jevrejske zajednice. Pretpostavljamo da će najviše imovine biti u Beogradu

- na gornjem Dorćolu je bilo mnogo jevrejskih radnji, stanova i zgrada - kaže Sekulić.

Savez jevrejskih opština Srbije poseduje dokumentaciju za najveći deo imovine koja je oteta na prostoru Srbije koji je bio pod direktnom nemačkom upravom. Na ovom spisku nalazi se čak 2.975 nepokretnosti i veliki broj drugih dobara - robe, dragocenosti, alata i

drugih vrednosti.

O oduzetim dobrima svedoči precizna nemačka dokumentacija, koja sadrži tačne adrese objekata, opise imovine, katastarske brojeve, vrednost... Na tom spisku su izuzetno vredne zgrade u centru Beograda, među kojima i dorćolska Oneg Šabat, u kojoj je danas smešten Kulturni centar „Reks“.

-Način vraćanja oduzetih dobara uredićemo tokom rada na Zakonu - kaže predsednik Saveza “Ruben Fuks”. - Prethodnoj komisiji dostavili smo svoje viđenje načina rešavanja ovog problema. Očekujemo da učestvujemo u pisanju Zakona, ali zvanični poziv nismo dobili. Naš stav je da je ovaj zakon potreban, jer je imovina Jevrejima oduzeta

kolektivno, a u ratu je nastradalo više od 80 odsto Jevreja u Srbiji. Zbog toga je individualna restitucija gotovo nemoguća.

Za razliku od ostalih bivših republika, u Srbiji su jevrejsku imovinu oteli Nemci, a ne domaće vlasti.

-Imovinu Jevreja uzeli su Nemci preko Kancelarije generalnog opunomoćenika za privredu u Srbiji, Franca Nojhauzena. Doneti su posebni zakoni koji se tiču te imovine, a nad njom su postavljeni komesari sa zadatkom da je prodaju. Novac je uplaćivan na namenski račun opunomoćenika u Bank Serajn u Srbiji, i transferisan u Nemačku - kaže dr Milan Koljanin iz Instituta za savremenu istoriju.

Večernje novine14. januar 2015.

“Ravnopravnost” na djelu“Ravnopravnost” na djelu

NISMO RAVNOPRAVNI -A DA LI SMO DISKRIMINISANI?

Duboko smo uvrijeđeni i poniženi činjenicom da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o igrama na sreću Federacije BiH u kojem je u članu 1. utvrdio da se dio sredstava od igara na sreću raspoređuje na četri humanitarne organizacije. Taj član glasi:

“U Zakonu o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“, broj 1/02) u članku 9. u stavku 2. iza riječi „uslugama“ stavlja se zarez i dodaju riječi: “da se unaprijed uplati 6% od ukupne vrijednosti nagradnoga fonda, i to: ravnomjerno 1,5 % Crvenom križu, “Caritasu“, „Merhametu MDD“ i „Dobrotvoru“.”

Poznato je široj javnosti, ali i zakonodavcu u Federaciji BiH, da je Jevrejsko kulturno prosvjetno i humanitarno društvo “La Benevolencija” iz Sarajeva, organizacija koja je registrovana za djelatnost na području Federacije BiH, te da je najstarija humanitarna organizacija u Federaciji BiH, osnovana daleke 1892. godine, da je obnovila svoj rad (kao i druga nacionalna društva) nakon prvih višestranačkih izbora, 1991. godine, od kada radi vrlo aktivno na mnogim humanitarnim projektima, za koje vjerujemo, da su mnoge od njih svima u Federaciji BiH, ali i šire, siguran sam u to, dobro poznate.

Ne mogu a da ne podsjetim da smo, kao Jevreji, glasali na referendumu za zemlju jednakih građana. Međutim, kroz ovakav zakonski tretman naše, društvo “La Benevolencija” je ne samo na margini društvene brige, već je diskriminisano, izbrisano Zakonom sa liste onih koje treba finansirati iz ovog izvora. Time je minimiziran i potpuno zanemaren značajan doprinos koji smo dali i dajemo u svim segmentima društva.

Podršku i priznanje aktivnostima našeg društva dala je i Koordinacija nacionalnih humanitarnih organizacija, dopisom broj 292/2011 od 20.09.2011. godine, kojim su se uz naš zahtjev za izmjenu zakonskih rješenja obratili ovlaštenom predlagatelju Zakona u Federaciji BiH, ali ni to nije doprinijelo da se naše društvo i njegove aktivnosti valorizuju kroz zakonska rješenja, iz sredstava Lutrije Federacije BiH.

Da podsjetim, Predstavničkom domu i Domu naroda Federacije Bosne i Hercegovine obraćali smo se u više navrata s prijedlogom da se u navedenom Zakonu otkloni diskriminacija prema našem društvu, ali bez uspijeha. O ovom problemu smo i na zvaničnom sastanku sa Predsjedavajućim Predstavničkog doma razgovarali, dobili i obećanja da će ta “anomalija” biti otklonjena, ali kako u BiH sve ide polako, valjda će i naša inicijativa za ravnopravnost doći na red jednog dana. Ko doživi, pričat će.

Boris Kožemjakin

Vraćanje imovine srpskim Jevrejima:

Narod gotovo uništen, nekretnine bez naslednikaVlasti počinju rad na zakonu koji će omogućiti povraćaj imetka otetog od žrtava Holokausta u našoj zemlji. U Srbiji otimali nemački okupatori, a ne kolaboracionisti


Restitucija

Uprkos predizbornim obećanjima, koja datiraju od davne 1990. godine i koja se pred svake izbore glasno čuju od gotovo svih političkih stranaka, još uvijek nismo došli u situaciju da imamo navedeni i prijeko potrebni Zakon o restituciji (denacionalizaciji). Naprotiv, nekim drugim zakonskim propisima i rješenjima agresivno se zadire u oblast restitucije i nažalost, dešavaju se permanentne promjene u vlasničkoj strukturi koje mogu imati dalekosežne, negativne posljedice.

Prošle godine, u našoj javnosti se, po ko zna koji put pojavio radni tekst Zakona o denacionalizaciji, koji je valjda trebao da predstavlja model za restituciju cijelokupne nacionalizovane imovine.Za razliku od ranijih prijedloga koji su egzistirali bez mogućnosti da iste komentarišemo, ni ovaj put nismo imali priliku da u elektronskoj javnoj raspravi damo svoje mišljenje i predložimo odgovarajuća rješenja, ali je to pravo dato Međureligijskom vijeću BiH, u čijem radu ravnopravno sudjelujemo.

Da vas kratko podsjetim:w Osnovni princip navedenih i predloženih rješenja je naturalna restitucija objekata, odnosno nekretnina koje se mogu vratiti izvornim vlasnicima, tačnije na kojima se može izvršiti denacionalizacija.

w Naredni princip je, ukoliko naturalna restitucija nije moguća, da se izvrši adekvatna naturalna kompenzacija, odnosno da se izvornim vlasnicima umjesto konkretne nacionalizovane nekretnine, vrati odgovarajuća nekretnina čiji vlasnik je država Bosna i Hercegovina, naravno ukoliko ta imovina postoji.

w Ukoliko ni ovo rješenje nije moguće, predviđena je finansijska kompenzacija, odnosno naknada za nacionalizovanu imovinu, ali u daljnjem periodu od 20 godina, što je za sve izvorne vlasnike neprihvatljivo, obzirom da se radi o obveznicama iza kojih ne stoji primarno država ( iako ni ona nije siguran garant ), već obveznik denacionalizacije, a to znači današnji korisnik odgovarajućeg objekta, odnosno fizička ili pravna osoba koja je objekat prenijela u privatno vlasništvo.

U Jevrejskoj zajednici BiH i Jevrejskom kulturno prosvjetnom i humanitarnom društvu “La Benevolenciji”

razmatrali smo ovaj radni tekst Zakona, te smo zauzeli stav da je normalno i poželjno da se prihvati i favorizuje princip naturalne restitucija kao prvi i osnovni oblik koji bi trebao da bude i osnovni princip navedenih zakonskih rješenja.

Respektujući činjenicu da je prošlo skoro 60 godina od nacionalizacije, te da naturalna restitucija u mnogim slučajevima neće biti moguća, stojimo na stanovištu da je mogući, ali bojim se nerealan u današnjim uslovima, princip zamjenske naturalne kompenzacije. Jedino mogući i objektivno najrealniji princip obeštećenja je adekvatna finansijska kompenzacija, naravno u stvarnoj vrijednosti oduzete, odnosno nacionalizovane imovine, te u rokovima koje država može uredno servisirati.

Država ili entiteti trebaju biti jedini obveznik finansijske kompenzacije, odnosno da sredstva neophodna za finansijsku kompenzaciju budu budžetska pozicija, a ne propisano i utvrđeno pravo bez adekvatnog i sigurnog finansijskog pokrića.

Odnos države i “novog” privatnog vlasništva, treba regulisati ovim ili drugim zakonom, a ne da teret nemogućnosti isplate prati pravog vlasnika, odnosno pravnog sljednika.

Posebno naglašavamo, Jevrejska zajednica, kao uostalom i druge crkve i vjerske zajednice stoji na stanovišu da svi učesnici u restituciji moraju pred Zakonom biti jednaki i da niti jedno zakonsko rješenje ne bi smjelo da favorizuje, odnosno preferira niti jednog od učesnika, bilo da se radi o vjerskim zajednicama, nacionalnim kulturno prosvjetnim društvima, Vakufskoj direkciji,drugim pravnim ili fizičkim licima.

Nužnost brzog donošenja Zakona o restituciji ili denacionalizaciji, na čemu insistiramo, jedna je od bitnih pretpostavki evropskih integracija, te s tim u vezi Jevrejska zajednica BiH se zalaže i insistira na hitnosti donošenja ovog, tako davno obećanog i neophodnog zakona.

Dozvolite mi, da se u nekoliko rečenica osvrnem i na nepravde koje su nam nanesene raznoraznim varijantama i stalnim izmjenama i dopunama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo

Shodno posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nosiocima stanarskih prava je omogućeno da izvrše otkup i nacionalizovanih stanova, čiji vlasnici su fizička ali i pravna lica, među kojima su također crkve i vjerske zajednice, nacionalna društva i drugi. Istim Zakonom je predviđeno da izvornim vlasnicima pripada pravo na tkz. zamjenski stan i određeni rok za podnošenje zahtjeva.

S tim u vezi Jevrejska opština u Sarajevu se obratila nadležnim općinama (Centar i Stari Grad Sarajevo) tražeći odgovarajući broj zamjenskih stanova.

Komentar na nacrt Zakona o restituciji (denacionalizaciji)

Poseban akcenat Jevrejska zajednica želi budućem zakonodavcu, kreatoru nekog novog prijedloga zakonskuih rješenja o denacionalizaciji ukazati

na problem nacionalizirane imovine koja je, zbog Holokausta i stradanja u toku II Svjetskog rata,

pa čak i zbog tragičih posljedica prethodnog rata, ostala bez vlasnika ili nasljednika

Restitucija

Međutim, bili smo zaprepašćeni Zaključcima Općina Centar i Stari Grad da nam se zahtjevi odbijaju, kao preuranjeni, jer navodno, prema važećim propisima nema uslova za pokretanje upravnog postupka, te se u obrazloženju zaključka navodi da je osnov za odbijanje našeg zahtjeva činjenica da su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Federacije BiH pravo na otkup stana i zamjenski stan odnosi samo na fizička lica, što je apsolutni nonsens i što pravna lica, prvenstveno vjerske zajednice i crkve, stavlja u potpuno podređen i apsolutno neravnopravan položaj, tačnije, u pogledu zamjenskih stanova nalazimo se van zakona.

Navedena pravna lica, crkve i vjerske zajednice, te tako i naša zajednica, su i prije usvajanja Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, sa svim njegovim izmjenama i dopunama bili mišljenja da je sama prodaja ovih stanova neprihvatljiva i predstavlja definitivno otuđenje, slobodno mogu reći pljačku privatnog vlasništva od legitimnih vlasnika.

Međutim, i pored činjenica da je rješenje da se nacionalizirani stanovi prodaju usvojeno, te predviđena dodjela zamjenskih stanova vlasnicima nacionalizovanih stanova, sada se ne priznaje ni navedeno pravo zamjenskog stana, s vrlo ciničnim obrazloženjem da se Zakon odnosi samo na fizička lica, što nigdje u Zakonu ne stoji.

Posebno smo iznenađeni ocjenom Ustavnog suda Federacije BiH da su obavezivanjem na dodjelu zamjenskih stanova povrijeđena prava organizacija lokalne samouprave (tačnije prava općina u Federaciji BiH ) te da iste nisu u obavezi da daju zamjenske stanove. Kada su po istom Zakonu prodavali nacionalizovane stanove, tada su jedinice lokalne samouprave bile referentne i ovlaštene za isto i tim aktom njihova prava nisu bila povrijeđena.

Crkavama i vjerskim zajednicama nikada nije palo na pamet da traže bilo kakvu privilegiju pred zakonom u odnosu na druga fizička ili pravna lica, ali licemjeran i potpuno neiskren odnos i tretman u zakonima nas tjeraju da se zamislimo nad vlastitim stavom, jer su u susjednim državama različito tretirane crkve i vjerske zajednice u odnosu na druge korisnike restitucije.

Poseban akcenat Jevrejska zajednica želi budućem zakonodavcu, kreatoru nekog novog prijedloga zakonskuih rješenja o denacionalizaciji ukazati na problem nacionalizirane imovine koja je, zbog Holokausta i stradanja u toku II Svjetskog rata, pa čak i zbog tragičih posljedica prethodnog rata, ostala bez vlasnika ili nasljednika. Jevrejska zajednica predlaže da se kao finansijska kompenzacija za tu imovinu, njenim najmom ili prodajom sadašnjim korisnicima ili drugim osobama, formira posebna fondacija koja će tim sredstvima finansirati značajnim dijelom sve Jevrejske opštine u sastavu Jevrejske zajednice (Doboj, Banja Luka, Zenica,Mostar,Tuzla i Sarajevo), a drugim dijelom mlade i nadarene đake i studente, bez bilo kakve diskriminacije u odnosu na vjeru i naciju. Upravljanje navedenom fondacijom bi se, naravno, uredilo posebnim propisom, uz učešće predstavnika Jevrejske zajednice BiH.

I na kraju, već smo pomalo umorni, svi mi zajedno, od stalnih nastojanja da budemo partneri i ravnopravni činioci u kreiranju što pravednijih rješenja u nadamo se ipak jednog dana donesenog Zakona o restituciji, ali smo također pomalo skeptični, jer činjenica da ukoliko do Zakona ne dođe u kratkom roku, a kako se nacionalizovana imovina već raznjim načinima “krčmi” i prodaje, bojimo se da se više neće imati šta vraćati izvornim, stvarnim vlasnicima.

Boris Kožemjakin


Sivo, crno Omladinska stranica

Javnosti je već poznato da je u subotu 20. marta u sarajevskom ugostiteljskom objektu Wiener caffe brutalno napadnut savjetnik za kulturu i vjeru Jevrejske zajednice BiH, novinar i publicista dr. Eli Tauber.

Tauber je sa povredama glave i šake prebačen u bolnicu i dok je policija obavljala svoj posao gradom su se munjevito, zahvaljujući ponajviše portalima, počele širiti kojekakve priče i komentari o ovom nemilom događaju, poneki nažalost sa izrazito neprimjerenim antisemitskim porukama.

24. marta Tužilaštvu je priveden sa lisicama na rukama izvjesni Ahmed Fočo, osoba sa bogatim policijskim dosieom, neposredni izvršilac napada u Wiener caffeu, no, spekulacije i nagađanja oko motiva ovog incidenta time nisu prestali. Ovoj konfuziji djelomično je doprinio i sam Tauber izjavama da počinioca nije, odnosno jeste poznavao iz viđenja, da je riječ o starim raspravama sa nekadašnjim privremenim korisnicima stana koji je u njegovom vlasništvu, s jedne strane, te policijskih kvalifikacija nedjela od prekršaja do krivičnog djela pokušaja ubojstva, sa druge strane, etc, etc.

Događaj o kojem govorimo može se razmatrati sa nekoliko aspekata:

w Tauber je javni djelatnik i napad na njega ima određenu pozadinu koju treba istražiti...w Tauber je novinar te napad na njega treba istražiti...w Tauber je i Jevrej a to tim više treba istražiti i osvijetliti ...

No sve je to posao, zadatak ali nadasve i obaveza organa koji se u našoj uneređenoj zemlji bave određenim poslovima za koje su plaćeni novcem poreskih obveznika, tj, nas građana.

Kako bilo da bilo, u Jevrejskoj opštini je (25.03) sazvana i održana konferencija za štampu na kojoj su, uz prisustvo zaista značajnog broja predstavnika kako tiskanih tako i elektronskih medija, barem donekle, otklonjene neke dileme oko “Enigme Tauber”: brutalni atak na našeg djelatnika nije imao niti nacionalnu niti religijsku pozadinu već...?

P. Kaunitz

U Jevrejskoj opštini Sarajevo održana press konferencija

NAPAD NIJE IMAO ETNIČKU, NITI VJERSKU POZADINU

Slike: Klix ODRŽAN TRADICIONALNI OMLADINSKI SEMINAR

Za „JEVREJSKI GLAS“: VLADO ANDRLE

VOKALNA GRUPA USPJEŠNO ODRŽALA PRVE JAVNE NASTUPE

Piše: ANDREA ANDRLE

Redakcija „Jevrejskog glasa“ se zahvaljuje našoj omladini na tradicionalno plodnoj suradnji sa našim glasilom kao i na redovnom i blagovremenom dostavljanju zanimljivih priloga o brojnim aktivnostima mladih JZ BiH.

PRVI APRIL 2015.Redakcija „JG“


Muzej

Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine slavi ove, 2015. godine, značajan jubilej: 450 godina od dolaska Jevreja u BiH.

Živeći već dosta dugo i daleko od Sarajeva i naše Zajednice, pomislih kako bih se ja mogao uključiti u najavljenu proslavu, kada već neću biti u mogućnosti da budem tog oktobra 2015. u Sarajevu.

Sjećam se da sam aprila 1966., kao omladinac naše Zajednice bio angažovan da pomažem u organizaciji proslave 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu. Svakako, sa svojih mlađanih 20 godina, ja sam se nešto petljao oko svega toga, više se i ne sjećam šta sam sve radio.

Ono što danas znam je da sa sobom, ovdje u Kanadi, imam u rukama za mene značajnu knjigu sa naslovom: Spomenica - 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu - 1566-1966.

Nalazi se ta knjiga – Spomenica, u mojoj biblioteci, odmah pokraj kopije Sarajevske Hagade, Talmuda, i Samuel M. Elazarove dvije knjige , Jevrejsko-španjolski romancero na našem i na ladino jeziku.

Nabrojah, onako sa reda, samo neke od relikvija iz moje biblioteke.

Te su knjiga dio moga “Podsjetnika za moje nasljednike” projekta, odnosno moje želje da mojim nasljednicima ostavim pisane dokumente o nama , koji smo došli u Kanadu i doveli svoje porodice da sada žive na ovome tlu. Ne znam ni sam da li će moji nasljednici moći da ih čitaju na njima “stranome jeziku”. Znam, nemojte mene optuživati, ja sam sve pokušao – uzalud.

Ovogodišnja proslava 450 godina od našega dolaska u Bosnu i Hercegovinu, inspirisala me je da razmišljam o našim dolascima ali i o našim odlascima sa tih prostora.

Gdje smo sada svi mi, bivše i sadašnje Sarajlije, nakon pet decenija od prošle proslave dolaska? Koliko nas to ima i koliko će nas u budućnosti biti na prostoru koji smo svi nekada zvali našom Bosnom i Hercegovinom.

Šta se to sve izdešavalo za ovih proteklih 50-tak godina sa našom Zajednicom, bivšom nam državom i nama samima?

Imamo spomenice o našem dolasku u Bosnu. Da li imamo spomenice o našim odlascima iz Bosne?

Prvo je bilo masovno i organizovano iseljavanje Jevreja iz bivše Jugoslavije 1948., pa se onda

tužna priča odlazaka ponovila , tragično i nenanadano 1992/1995. Između tih godina bilo je sporadičnih iseljavanja u Izrael i druge zemlje, ali svakako ne tako masovno.

Došli smo 1565., a polako odlazimo svake decenije. Čini me tužnim i sama pomisao da nas ima sve manje i manje u Toj Bosni, koja nas je primila kada drugi nisu htjeli ili smjeli, ne znam ni sam.

Da li smo znali ili možda samo slutili šta će nas sve snaći u slijedećih 450 godina?

Sumnjam!

Čitam govore, zabilježene u toj knjizi-spomenici, koje su izgovorili zvaničnici, pa ne znam šta da mislim a još manje šta da kažem sam sebi. O drugima i ne mogu razmišljati, jer svako ima pravo na svoje vlastito mišljenje. Bojim se sukoba sa samim sabom, a pogotovu sa drugima. Ostavit ću dilemu nekim drugima da je objasne, ako znaju.

Koliko danas još uvijek ima nas tamo u Bosni? Ima nas. Još nas ima. Čuje se njihov (naš) glas i dovde, daleko preko okeana i to je divno. Još ću uvijek moći reći mojim prijateljima, Kanađanima, da nas ima i da još postojimo tamo u nekoj dalekoj zemlji, za koju mnogi od njih nikada nisu ni čuli prije devedestih godina prošloga vijeka.

SRETNA VAM I USPIJEŠNA PROSLAVA DOLASKA U BOSNU I HERCEGOVINU, DRAGI MOJI SUNARODNICI.

Jahiel Jaša Kamhi

NAŠI DOLASCI I NAŠI ODLASCI

Najvredniji eksponat - Štit Tore

Godišnjica

Stari hram šapuće historiju Jevreja u BiH, njihove uspjehe i stradanja

Još jedan od dokaza multikulturalnosti našeg grada Sarajeva jeste i ova rečenica:

S prozora najstarije sinagoge u BiH, Starog hrama u Sarajevu, pruža se pogled na Katedralu Srca Isusova i Gazi Husrev-begovu džamiju, a nije daleko ni Stara pravoslavna crkva, simbolizirajući tako multikulturalnost koja je uvijek povezivala građane Sarajeva.

U sinagogi se danas nalazi Muzej Jevreja, koji je jedan od najposjećenijih u BiH.

Kada pređete prag hrama ulazite u jedan novi svijet koji svjedoči o životu, stvaralaštvu i stradanju jevrejskog naroda BiH.

U prizemlju se nalaze fotografije, dokumenti, knjige, mape i ostale zaostavštine.

Najvrijedniji i najstariji eksponat muzeja nalazi se u prizemlju. To je srebreni tas ili Štit Tore, koji najavljuje nadolazeće praznike. Tu se nalazi i kopija Sarajevske Hagade, knjige koja je nastala na tlu Španije u XIV stoljeću i preko Italije i Dubrovnika stigla u Sarajevo, a danas se nalazi u Zemaljskom muzeju.

Na prvoj galeriji posjetitelji zahvaljujući eksponatima mogu saznati koliko su Jevreji doprinijeli razvoju BiH, ekonomskom, naučnom, kulturnom.

Jevreji su se uglavnom bavili limarskim zanatom i atarskim poslom. Na prvoj galeriji nalazi se originalni atarski (travarski) dućan, koji se 300 godina nalazio u ulici Sarači broj 6, a zatvoren je 1942. godine. Sačuvan je u originalnom stanju, kao i kutije i trave koje su se nalazile u njima.

Muzej Jevreja priča historiju naroda koji stoljećima živi na ovim prostorima i doprinosi razvoju nauke i kulture. Nemojte proći pored njega kao da ne postoji, zavirite i obogatite svoje znanje!

Za “Jevrejski glas”Dajana Aladžuz


140 godina Jevrejskog ženskog društva u Beogradu

Jevrejsko žensko društvo iz Beograda je prošlog decembra (16.12.2014.) proslavilo 140 godina postojanja. Pozvane su članice jevrejskih opština iz cijele bivše Jugoslavije. Domaćini su se pobrinuli da to bude na visokom nivou, pa je utisak bio veoma lijep. Susret će se pamtiti kao jedan divan događaj, posebno zato što se skoro sve žene poznaju međusobno i poželjele su da se sretnu i druže.

Svečanu sjednicu je otvorila predsjednica gđa Vera Lukić, a poslije nje je govorila gđa Jelena Kalderon i na kraju rabin Isak Asiel. Gđa Vera Lukić nam je opširnije pričala kako je osnovana ova Ženska sekcija.

U to vrijeme, 1874. godine, kad su počele sa svojim radom, bilo je to gotovo šokantno za društvo. One su bile prve na Balkanu kao takva organizacija. Počele su se drugačije i slobodnije ponašati. Školovale su se i učile razne zanate. Samom emancipacijom su preuzimale neke poslove i radna mjesta koja su do tada bila rezervisana samo za muškarce. Često su se sastajale i jedna drugu podučavale svemu, od kućnih poslova do angažovanja u humanitarnom radu. Brinule su se o starijim osobama i trudnicama i posebno vodile računa kako treba djecu vaspitavati i školovati.

U Prvom svjetskom ratu su se odmah uključile i pomagale na razne načine. Mnoge su direktno učestvovale u borbi. Kad je počeo Drugi svjetski rat opet su bile aktivne i dale su mnogo boraca. Nikada nisu prestale sa svojom aktivnošću na raznim poljima sve do danas. Imaju dosta raznih sekcija od Pozorišta, gdje učestvuje omladina, pa do Muzičke i Likovne sekcije. Organizuju razna predavanja i promocije knjiga. Nakon ovih predavanja, poslijepodne su paljene svjećice za Hanuku, a naveče nam je priređen kulturno-umjetnički program. Sutradan smo posjetile Jevrejski istorijski muzej.

Članicama Jevrejske opštine Beograd je bilo žao da nismo došle u većem broju.

Srdačno su nas pozdravile sa nadom da ćemo se iduće godine vidjeti u Sarajevu.

Aleksandra Štern

PURIM 5775

TRADICIONALNI PRIJEMPURIM 5775

Povodom velikog jevrejskog praznika PESAHA 5775 u utorak 07. marta u velikoj sali Jevrejske opštine Sarajevo organiziran je tradicionalni prijem za predstavnike političkog, vjerskog i javnog života te diplomatski kor akreditiran u Bosni i Hercegovini.

ČESTITKE ZA PESAHNačelnik Općine Centar Dževad

Bećirević i predsjedavajući Općinskog vijeća Centar Nedžad Ajnadžić su uz čestitku za Pesah, obavijestili Jevrejsku zajednicu da su umjesto upućivanja pojedinačnih čestitki uplatili donaciju u iznosu od 1.000 KM Udruženju za podršku djeci s poteškoćama sluha i govora “Eho”.

Jevrejska zajednica podržava ovaj način obilježavanja - posrednog darivanja i čestitanja vjerskih i državnih praznika. Navedenom udruženju “Eho” želimo puno uspjeha u njihovom radu.

Čestitke za Pesah su nam uputili: član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, reisu-l-ulema Islamske zajednice Husein ef. Kavazović, nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik Biskupske konferencije BiH Vinko kardinal Puljić, potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović, potpredsjednica Federacije BiH dr. Meliha Mahmutbegović, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljko Čubrilović, gradonačelnik grada Sarajeva prof.dr.Ivo Komšić, premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković, predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo Sejo Bukva, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Samer Rešidat, Ambasador Grčke u BiH Nj.E. Karolos Gadis, Sekretarijat Međureligijskog vijeća u BiH, Krug intelektualaca 99, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca i mnogi, mnogi drugi.

Jevrejska zajednica zahvaljuje svima koji nam pismeno, usmeno, elektronski, svojim prisustvom ili na drugi način čestitaše naš veliki praznik Pesah.


PESA

H 57

75

Fotografije sa Sedera u Mostaru organizovanog od strane Franjevaca I Jevrejske Općine Mostar.

SarajevoMostar


OtkrićaPhoto by Reuters

jedna vrsta njegove “osobne iskaznice”. Dominikanci su ga stoljećima čuvali među svojim najvrjednijim relikvijama. U učenim krugovima renesansne Evrope znalo se za njegovo postojanje ali je tek u 16. i 17.stoljeću postao prava atrakcija za brojne naučnike i putnike koji su posjećivali Bolonju. Među njima su bili i kralj Francuske, François I, André Schott, belgijski jezuita, veliki lingvist i prevodilac,Benito Arias Montano, španjolski orjentalist, teolog i redaktor tzv. Poliglotske Biblije iz Antwerpena;Bernard de Montfaucon, francuski filolog i paleograf. On je ostavio i detaljan opis ovog dokumentai te donio njegov kompletan tekst

na hebrejskom i latinskom jeziku u svojem djelu Diarium Italicum (Italijanski dnevnik).

Krajem 18. stoljeća trupe Napoleona Bonaparte ušle su u Bolognu. Oduvijek je ljudska povijest poznavala činjenicu da novim gospodarima ne treba mnogo vremena da proberu dragocjenosti osvojenih i “sklone” ih u svoje arhive i muzeje. Tako je i Tora iz Bologne 1802. godine bila prenesena u Pariz. Nije dugo ostala u Francuskoj – već se u doba restauracije (1815) vratila, ovoga puta u Pontificijsku biblioteku u Bologni. Međutim, pri povratku više nije imala svoju etiketu – natpis iz 1304. godine, prišiven na poleđini. Izgleda da je upravo nedostatak ove “osobne iskaznice” i prouzrokovo konfuziju - zamijenjena je sa jednim drugim

dokumentom u posjedu biblioteke, što je, na kraju, rezultiralo greškom u dataciji. Kasnije će, u drugoj polovini 19. stoljeća, sav fundus pontificijske biblioteke ući u sastav Univerzitetske Biblioteke u Bologni.

Radovi na dataciji,restauraciji i konzervaciji

Istraživanja na uzorcima pergamenta i mastila metodom Ugljika 14, obavljena su na talijanskim i američkom sveučilištima. Rezultati smještaju nastanak dokumenta u period od 1155 – 1225 . godine.

U toku 2014. godine uzeti su mikrobiološki uzorci koji su potvrdili dobro stanje svih materijala. Nizom analiza i imuno-enzimskih testova ustanovljeno je da je pisana na prepariranoj telećoj koži, mekanoj i veoma dobro pripremljenoj, te da je supstanca za pisanje rađena na bazi ugljena .“Koža je tanka i izuzetno mekana, previja se kao haljina od svile”, izjavio je prof. Perani.

Otkrića

Godinama se u fundusu Univerzitetske biblioteke u Bologni, poznatoj kao BUB (Biblioteca Universitaria di Bologna), među kolekcijama starih rukopisa nalazio se i svitak pergamenta obilježen oznakom “Rotulo 2”. Njegovi kataloški podaci, obnovljeni posljednji put 1899. godine, govorili su da se radi o rukopisu Tore bez naročite povijesne vrijednosti koja je pisana “nespretnim” hebrejskim pismom i kao takva datirana u 17. stoljeće.

Vjerojatno bi rukopis nosio ovu oznaku još dugi niz godina da ga u maju 2013. nije otvorio profesor Mauro Perani, docent na katedri hebrejskog jezika u Ravenni i direktor Talijanskog društva za hebrejske studije(AISG). On već tridesetak godina radi na izučavanju hebrejskih dokumenata u Italiji, posebno onih na pergamentu, u sklopu jednog velikog istraživačkog projekta. Iskusnom oku stručnjaka bilo je odmah jasno da sa postojećim kataloškim podacima nešto nije u redu.

Profinjeni orijentalni rukopis i sama stuktura svitka bile su dovoljne da ga locira u perid prije 13. stoljeća. Naime, pisar iz vremena nakon 13. stoljeća svakako bi poštivao pravila za ispisivanje Tore koja je u 12. stoljeću postavio Moshe ben Maimon (Majmonid) na osnovu tzv. Kodeksa iz Alepa. Pisar svitka uvedenog u katalog biblioteke pod nazivom “Rotulo2”, međutim, nije slijedio (ili nije poznavao?) ova pravila.

Sama najava mogućnosti jednog ovakvog otkrića pobudila je ogroman interes naučnih

krugova iz čitavoga svijeta. U kontaktu sa stručnjacima za hebrejske studije dobila se potvrda za izražene sumnje i razlog za daljnja i detaljnija istraživanja.

Nakon više od godinu dana rada, zagonetka je napokon razriješena, te je nedavno Odjel za kulturu Univerziteta u Bologni sa ponosom objavio:

“Danas sa sigurnošću znamo da se radi o najstarijem poznatom kompletnom tekstu Tore na hebrejskom jeziku, čiji nastanak datira izmedju druge polovice 12. i početka 13.stoljeća”.

Povijest Tore iz BologneTora ili na grčkom Pentateuh (Petoknjižje) najsvetija

je knjiga Jevreja. Čine je: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski Zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni Zakon ili Deuteronomij. Njihova hebrejska imena izvedena su od početnih riječi svake pojedine knjige i po istom redoslijedu su : Bereshit, Shemot, Vayikra, Bamidbar i Devarim.

Svitak pergamenta na kome je pisana dugačak je 36 metara i širok 64 cm. Na osnovu rekonstrukcije njegove povijesti koju je obavio Odjel za stare rukopise Univerzitetske biblioteke u Bolonji, danas znamo da su Jevreji ovaj dragocjeni dokument poklonili Aimericu Gilianiu iz Piacenze, koji je kasnije, u periodu od 1304. do 1311. godine bio prior dominikanskoga reda. On ga je 1308. godine poklonio Biblioteci samostana Sv. Domenica u Bologni. Na poleđini svitka se, pri njegovoj sredini, nalazila prišivena etiketa koja je dokumentirala ove podatke, bila

TORA IZ BOLONJEPhoto: ReutersPriredila: Jelica Rašeta

Svitak Tore iz Univerzitetske biblioteke u Bologni

Rabin grada Bologne Alberto Sermoneta i Prof. Mauro Perani nad rukopisom


Otkrića

potom poklonio Karaitskoj sinagogi u Jeruzalemu. Jedno vrijeme je nestao, najvjerojatnije završivši kao plijen Seldžuka (1071) ili možda krstaša (1099), nije poznato, ali se krajem XI stoljeća pojavljuje u Egiptu, gdje biva otkupljen od strane jevrejske zajednice okupljene oko Ben Ezrine Sinagoge u Fustatu, u blizini današnjeg Kaira. Slučaj je htio da je upravo u Fustatu krajem 12.stoljeća, Rav Moshe ben Maimon (poznat i kao Maimonid ili, po akronimu, Rambam) postavio zakone o pisanju svih budućih svitaka Tore (Mishna Tora), uzimajući za osnov upravo ovaj tekst, koji je u potpunosti slijedio direktnu liniju rabinske tradicije.

Putevima koje nije moguće rekonstruirati, Kodeks je krajem 14. stoljeća dospio u Veliku sinagogu u Alepu, gradu na sjeveru Sirije. Za sirijsku zajednicu predstavljao je najveću svetinju, poznatu pod nazivom Keter (na hebrejskom Kruna). Smatralo se da veliko prokletstvo čeka onog ko bi ga otuđio ili oštetio, i u protivnom, da će biti blagoslovljeni svi oni koji ga budu čuvali i o njemu se brinuli. I čuvali su ga ljubomorno Jevreji Sirije skoro punih 600 godina u dobro zaključanom metalnom sanduku smještenom u tzv. Elijinoj pećini unutar same Velike sinagoge. Mnogobrojni rabini i hebraisti iz čitave Evrope dolazili su da konsultiraju Kodeks iz Alepa. Cionista Yitzak Ben Zvi (kasnije drugi predsjednik države Izrael) uzaludno je, 1935. godine, ubjeđivao vođe zajednice da je najsigurnije mjesto za ovaj rukopis u budućoj jevrejskoj državi. Nisu pristajali da se od njega odvoje. Godine 1943. veliki hebraista, profesor Umberto Cassuto dobio je dozvolu zajednice da konsultira Kodeks (ali ne i da načini

fotografije) prije nego je objavio niz svojih biblijskih komentara na hebrejskom Univerzitetu u Jeruzalemu.

Generalna Skupština UN-a je 29. novembra 1947. godine izglasala poznatu Rezoluciju 181 kojom se predviđa uspostavljanje arapske i jevrejske države kao i specijalnog internacionalnog režima za grad Jeruzalem. Arapske države nisu prihvatile ovaj plan, nakon čega je došlo do velikog vala protesta i sukoba na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Dva dana nakon Rezolucije UN-a, 1. decembra, napadnuta je i zapaljena Velika sinagoga u Alepu.

Od Tel Aviva do Jeruzalema, u državi Izrael nastaloj 1948. godine, sve je bilo aktivirano kako bi se spasili životi hiljada jevrejskih izbjeglica prognanih iz arapskih zemalja. Nastojao se spasiti i rukopis, ali je oko sudbine Krune sve bilo obavijeno velom tajne. Pronio se i glas da je zauvijek nestala u požaru sinagoge. Desetak godina o njoj se ništa nije znalo. Međutim, jevreji Sirije uspjeli su da sačuvaju ovu svetinju, iako oštećenu. Shvatili su da je najbolje da se o njoj prestane govoriti i da su u to vrijeme šutnja i zaborav najmoćnije oružje za njenu zaštitu.

A onda je, jednoga dana 1958. godine, trgovac Murad Faham, prodavač sira iz Alepa, uspio da se iskrca u Haifi, koristeći na putu iranski pasoš i putujući preko Turske. Odlučio je da zauvijek napusti Siriju u kojoj je njegova porodica stoljećima živjela. Umotana u bijelo platno, onako kako su se nekada umotavali kolutovi sira, skrivena duboko među svakodnevnim stvarima, u Izrael je sa njim stigla i oštećena Kruna, Kodeks iz Alepa.

Otkrića

mnoge zajedničke karakteristike.” Sada znamo da se u Bologni nalazi najstariji kompletan rukopis Tore na svijetu. A da li znate da je prvi put u povijesti tekst Tore štampan upravo u Bologni , 25. januara 1482?

Možda i nije slučajno što stanovnici grada njegovo ime izgovaraju u dijalektu - Bulàggna (Bulànja), što bi odgovaralo hebrejskome - Bo lan Yah – “U njoj obitava Svevišnji”!

Laboratorij za restauraciju dokumenata pažljivo je obavio postupak restauracije i pripremio novo kućište za njeno čuvanje. Kompletan svitak je digitaliziran u modalitetu touchscreen. Trenutno se može konsultirati samo u BUB-u, ali će uskoro biti dostupan svima.

I na kraju, zahvaljujući donaciji bolonjske obitelji Ottolenghi, Biblioteka je dobila odgovarajuću vitrinu, opremljenu svim potrebnim sistemima zaštite, u kojoj je Tora iz Bologne izložena.

Rezultati dosadašnjih istraživanja stvorili su preduslove i otvorili prostore za mnoge buduće studije. PovijestTore iz Bologne još uvijek nije kompletna – ostaje da se otkrije početak njene priče: gdje i kako je nastala, ko ju je pisao i kako je dospjela u Italiju. Osim toga, ona će, po riječima profesora Perani :”…najvjerojatnije omogućiti da se integrira poznati Kodeks iz Alepa koji je velikim dijelom oštećen 1947. godine i koji sa Rotulom 2 posjeduje

Segment teksta pisanog tzv. babilonskim stilom

Dodatak:

KODEKS IZ ALEPAU Svetištu knjige (Shrine of the Book) u Muzeju

Izraela u Jeruzalemu čuva se izuzetno vrijedna zbirka rukopisâ poznata pod imenom Kodeks iz Alepa (The Aleppo Codex). Sve do otkrića Svitaka sa Mrtvog Mora (prva otkrića su iz 1947. godine), Kodeks iz Alepa predstavljao je najstariji rukopis jevrejske Biblije koji je dospio do naših dana.

Čudesna je i simbolična njegova povijest, kao što su čudesna i vjerovanja koja su ga pratila kroz mnoga burna dešavanja, dovoljna da ponese nadimak - “Lutajuća Biblija”. Danas više nije kompletan, od nekadašnjih 380 (ili čak 491, kako tvrde neki izvori) stranica rukopisa preživjelo je samo njih 295. Nedostaje veliki broj početnih (kompletna Tora) i završnih listova nekadašnjeg teksta.

Činile su ga 24 svete knjige pisane pod nadzorom učene familije Ben Asher u gradu Tiberiada, na obalama istoimenog jezera, u X stoljeću. Nije poznato ko je naručio pisanje ovog kodeksa, ali se zna da ga je nedugo nakon nastanka otkupio jedan trgovac iz Basre da bi ga


podnosioca zahtjeva.

KOMENTAR: Ukoliko podnosilac zahtjeva u zakazano vrijeme nije u mogućnosti da pristupi treba o tome pismeno da obavijesti nadležni savjet i predloži (zatraži) drugi datum.

KOMENTAR: Tek kad je utvrđen datum za pristupanje notaru, podnosilac treba da izvadi potvrdu da nije krivično gonjen ni osuđivan jer ta potvrda u Španiji ima rok važnosti od samo 3 mjeseca.

Kada u zakazano vrijeme podnosilac zahtjeva pristupi kod notara treba da ponese originalna dokumenta koja je prethodno skenirana priložio kao i potvrdu da nije krivično gonjen ni osuđivan i tada će notar nakon obrade dokumenata izdati notarski akt u kojem iznosi svoje mišljenje da li podnosilac zahtjeva ispunjava uslove za sticanje državljanstva ili ne. Potom taj akt u elektronskom obliku dostavlja nadležnoj direkciji ( la Dirección General de los Registros y del Notariado) koja donosi konačno rješenje.

Ukoliko je rješenje pozitivno podnosilac zahtjeva je u obavezi da u roku od godinu dana od zaprimanja rješenja:

1. Izvrši upis državljanstva u nadležni registar (Registro Civil)

2. Priloži novu potvrdu da nije krivično gonjen ni osuđivan

3. Položi zakletvu

ŠPANSKO DRŽAVLJANSTVO USKORO?????

Već duže vrijeme slušamo i čitamo da je Kraljevina Španija odlučila da sefardskim Jevrejima, koje je 1492. godine protjerala, omogući uzimanje španskog državljanstva, i to bez uslova da usele ili prethodno borave u Španiji dvije godine, što je propis koji je sada na snazi. Naravno, ova vijest je mnoge obradovala, neke uzbudila, ali zakon je tek neki dan usvojen u španskom Parlamentu, tako da još treba da ga usvoji i Senat, pa da ga potpiše španski kralj, da se donesu svi podzakonski akti i tek onda zainteresovani mogu da apliciraju za špansko državljanstvo, što je, priznaćete, velika šansa da postanemo Evropljani i prije implementacije Odluke Sejdić-Finci. Naravno, ništa nije jednostavno, a kako sada stvari stoje procedura je slijedeća (što ne znači da se nešto neće promijeniti):

Podnosilac najprije prikuplja neophodna dokumenta koja potvrđuju njegovo sefardsko porijeklo i vezu sa Španijom. Takođe neophodno je priložiti i rodni list.

Podnosilac zahtjev podnosi putem interneta, što podrazumijeva popunjavanje na španskom jeziku (isključivo castellano) određenog obrasca, prilaže skenirana dokumenta, plaća taksu i pri tom dobija broj svog zahtjeva.

NAPOMENA: Sva dokumenta trebaju biti ovjerena apostilom i prevedena na španski jezik od strane sudskog tumača.

NAPOMENA: Prilikom podnošenja zahtjeva, podnosilac istog upisuje grad u Španiji gdje želi da bude obrađen njegov zahtjev i gdje će se lično pojaviti pred notarom.

Nadležna direkcija koja je zaprimila zahtjev (la Dirección General de los Registros y del Notariado) isti prosljeđuje nadležnom savjetu (Consejo General del Notariado) koji potom utvrđuje datum i vrijeme kada podnosilac zahtjeva treba da se pojavi pred notarom u gradu koji je podnosilac zahtjeva izabrao i o tome pismenim putem obavještava

6 Praćenje postupka. Naša kancelarija može da zatraži od administracije u svakom momentu informaciju o stanju

predmeta a naročito u slučaju ćutanja administracije.

7 Upis državljanstva. Nakon donošenja rješenja kojim se odobrava sticanje državljanstva, naša kancelarija može u

ime stranke da izvrši upis u odgovarajući registar i dostavi novu potvrdu o nepostojanju krivičnog gonjenja.

8 Asistencija prilikom vađenja pasoša

9 Asistencija kod svih drugih pitanja iz oblasti prava stranaca u Španiji i međunarodnog privatnog prava

KOMENTAR: Inače vladajuća partija je predložila amandman na zakon prema kojem podnosioci zahtjeva ne moraju lično da pristupe pred notarom i da to mogu uraditi putem punomoćnika ali izgleda da ovaj prijedlog nije prošao za sada. Vidjećemo da li će podzakonskim aktima ovo pitanje biti drugačije riješeno. U svakom slučaju sigurni smo da će administracija napraviti izuzetak kod osoba koje imaju opravdan razlog npr. zbog starosti, bolesti i slično.

Sada znamo šta nas čeka,pa ko voli neka izvoli

IzraelŠpanija

NAPOMENA: Ukoliko to ne uradi u roku, gubi pravo na državljanstvo po donijetom rješenju.

Ukoliko je rješenje negativno ili imamo slučaj putanja administracije onda se mogu iskoristiti svi pravni lijekovi za pobijanje istog.

Advokati iz Španije su spremni da pruže slijedeće usluge (mada su cijene usluga za sada nepoznate):

1 Provjera dokumentacije. Vrlo je bitno da prije podnošenja zahtjeva podnosilac bude siguran da je prikupio sva

neophodna dokumenta. Mi to možemo provjeriti i dati OK za podnošenje zahtjeva.

2 Utvrđivanje porijekla. Ukoliko nedostaju neki od dokumenata mi u Španiji možemo zatražiti odgovarajuće

potvrde od nadležnih službi kao i od institucija koje se bave utvrđivanjem porijekla. (Investigación Genealógica)

3 Podnošenje zahtjeva: Zahtjevi će moći da se podnesu preko punomoćnika. Mi bi tada mogli da podnesemo

zahtjev u ime stranke i tom prilikom bismo ostavili naš kontakt za prijem svih budućih obavještenja od strane administracije što bi strankama olakšalo komunikaciju sa istom.

4 Direktna komunikacija sa notarom i drugim nadležnim službama: Kada se zaprimi informacija o notaru kod

kojeg podnosilac treba da pristupi određenog dana, naša kancelarija može odmah da stupi u kontakt sa notarom i provjeri da li je zaprimljena dokumentacija korektna i da li je neophodno dostaviti dodatnu dokumentaciju ili razjasniti određeno pitanje a sve u cilju donošenja pozitivnog mišljenja od strane notara. U praksi saradnja između advokata i notara je kvalitetna i daje rezultate.

5 Asistencija prilikom pristupa stranke kod notara. Naši advokati koji govore srpski (hrvatski/bosanski) i španski

jezik mogu pristupiti sa strankom zajedno kod notara u zakazano vrijeme. Na taj način možemo pomoći u komunikaciji i prevodu i postarati se da sve prođe bez problema.


Kultura, izložbe, promocije

IZLOŽBA I KNJIGA KOJA NAS SE TIČE

Tokom marta 2015. desila se u Sarajevu izložba, a neduga zatim i promocija knjige “Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust” koju su pripremili mladi istraživači Anisa Hasanhodžić i Rifet Rustemović.

Na vrlo dobar način, uspjeli su da sakupe fotografije i priče o ljudima – Jevrejima iz desetine gradova u Bosni i Hercegovini, gdje Jevreja više nema, kao i onih mjesta gdje još postoje Jevrejske opštine, te iza svake fotografije smjeste priču o komšijama kojih u stvari više nema.

Naravno, nije to vesela izložbe, ne završava se happy-endom, jer se ni životi onih o kojima govori nisu tako završili. Radi se o podsjećanju na gubitak za cjelokupnu zajednicu,

ne samo jevrejsku, jer je u Bosni u holokaustu nestalo 12-13.000 Jevreja, tačan broj ćemo teško ikada tačno utvrditi, ali to i nije bitno.

Ovaj projekat je finasiran od strane programa Evropske unije Evropa za građane i Ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu Republike Austrije, a podršku i pomoć je pored filozovskog fakulteta Univerziteta u Tuzli pružila i “La Benevolencija”

Vjerujemo da će izložba u narednom period biti prikazana u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, a onda, zašto da ne i u našem okruženju, barem onom gdje nemamo jezičkih prepreka i gdje nema potrebe za prevođenjem.

Projekat je dobio zasluženu medijsku pažnju, a sada, po izlasku knjige, očekujemo i ocjene stručne javnosti, jer knjigu ove vrste do sada nismo imali na našem prostoru.

Jakob FINCI


snove u kamen i ciglu. U Istočnoj i Centralnoj Europi, naročito od sredine 19-og stoljeća, jevrejska asimilacija i socijalna modernizacija počinju biti vidljive u arhitekturi. Ova izložba je putovanje kroz prostor i vrijeme, ona oslikava aspekte jevrejskog života, ekonomije te kulturnog procvata unutar multinacionalnih carstava. Ona nudi

panoramski pogled na važne promjene na osnovu kojih su Jevreji počeli da zauzimaju vrlo snažne i vitalne uloge u ekonomskom i kulturnom životu Europe, te još jednom tjera posjetioca da sa čuđenjem stane i sagleda neshvatljivost Holokausta tokom kojeg su te zajednice skoro u potpunosti uništene unutar samo nekoliko godina.

Ova izložba prikazuje niz sinagoga koje se još uvijek koriste, te sinagoge iza kojih su ostale samo ruševine, podsjetivši nas na neprocjenjivi gubitak kulture. Cilj Mađarske Asocijacije Jevreja i mađarske države je sačuvati i prikazati ovu baštinu širokoj javnosti. No ipak cilj ovog poduhvata nije samo kulturnog i istorijskog karaktera: mi pokušavamo da podsjetimo buduće generacije na ogromnu odgovornost koju imaju, da osiguraju, da ovakva tragedija nikada više ne zadesi čovječanstvo.“ – riječi su Petera Kirschnera, predsjednika Mađarske Jevrejske Asocijacije u predgovoru za katalog ove izložbe.

Izložba je nakon Sarajeva prenesena u Banja Luku a zatim i u Mostar.

“Sinagoge Centralne i iStočne europe,1781-1944”

Mađarska izložba “Sinagoge Centralne i Istočne Europe, 1781-1944”, otvorena je u

Sarajevu 10. februara

Pod pokroviteljstvom Mađarske ambasade u Sarajevu i Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva „La Benevolencija“ Sarajevo, a u okviru programa Sarajevske zime, u Galeriji „Novi hram“ (H. Kreševljakovića 38) je 10. februara otvorena mađarska izložba “Sinagoge Centralne i Istočne Europe, 1781-1944” . Izložbu je otvorio Nj.E. József Négyesi, ambasador Mađarske i Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine.

Izložba je bazirana na nagrađivanim knjigama profesora dr. Rudolf Kleina, koji radi kao profesor istorije moderne arhitekture na Fakultetu MiklósYblina građevinskom Univerzitetu Szent István u Budimpešti.

“Sinagoga nije samo sveti prostor. Ona je srž jevrejskog intelekta, duševnosti i zajedničkog života, simbol je koherentnosti zajednice i njenog élan vital. Sinagoge utjelovljavaju vrijednosti, identitet i



Autor knjige Eli Tabuer, pred sami početak promocije je za Anadoliju kazao kako je njegova knjiga prva ove vrste koja je izašla u BiH te da možda čak ni na Balkanu nema ovako sveobuhvatnih knjiga.

“Nikada nije naučno istraživan ovaj fenomen. Ja sam zadovoljan da sam poslije toliko godina istraživanja uspio napisati ovu knjigu. Ono što je vrijedno u ovoj knjizi jeste što je ona sistematizovala sve do sada što je napisano o holokaustu u BiH i uspjela da prikaže neke nove detalje vezane za sam Holokaust”, kazao je on.

Tauber je rekao kako se do sada o Holokaustu uglavnom govorilo vrlo usko, i kada se u BiH postavi pitanje: “Šta je to Holokaust?”, obično se misli da je to nešto što se desilo u Jasenovcu, u Auschwitzu, a nije se svjesno činjenice da se on provodio i ovdje.

“Zašto? Zato što nismo svjesni svih detalja jednog velikog genocida kao što je Holokaust”, kaže Tauber, dodavši da je potrebno govoriti o samom procesu obespravljivanja Jevreja.

“Kada si ih obespravio i kada si ih potpuno društveno, ekonomski i socijalno uništio, onda ih nije bio problem spremiti u

koncetracione logore. Taj proces obespravljivanja, to je ono o čemu treba da govorimo. To su ti djelići genocida koje mi moramo prepoznati kada govorimo o genocidu”, rekao je Tauber.

Obzirom da se dugi niz godina bavi i temom “spašavanja Jevreja u BiH”, Tauber kaže kako je jedno poglavlje u knjizi posvetio upravo tome, otkrivajući neke nove elemente spašavanja.

“Ja sam smatrao da to trebam reći na ovom mjestu, jer nemoguće je govoriti o Holokaustu ako ne govorimo o ljudima koji su spašavali i pomogli Jevrejima da prežive Holokaust.”

Tauber je na kraju kazao kako danas treba raditi na prevenciji genocida, a ne na tome da se samo vraćamo u prošlost.

Na promociji su govorili predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci, direktor Instituta za historiju u Sarajevu Husnija Kamberovic i član Upravnog odbora i Naučnog vijeća Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Rasim Muratović.

Anadolija

Održana promocija knjige “Holokaust u BiH” autora Elija Taubera

Povodom 70 godina od oslobođenja Auschwitza, u Bošnjačkom institutu

u Sarajevu večeras je održana promocija knjige “Holokaust u Bosni i

Hercegovini”, autora Elija Taubera.

Slike: Klix


ROMAN EPSKE FANTASTIKE

„.... roman „Sol“ Pavla Kaunitza, kada bi mi imali književnu industiju a nemamo je, bio bi za sedam dana hit u našoj književnosti jer on to jeste. „

„Sol“ – roman Pavla Kaunitza, promoviran je 19. marta ove godine u Jevrejskoj opštini u Sarajevu.

Roman su publici predstavili uvodničar i moderator g. Jakob Finci, predsjednik „La Benevolencije“ koja je bila i organizator promocije te promotori prof. dr. Enver Kazaz i pjesnikinja Ferida Duraković.

Govoreći o romanu „Sol“, dr. Kazaz je naglasio kako u bosanskohercegovačkoj književnosti nemamo neku veliku tradiciju fantastičkog romana te da do sada postoje samo dva fantastička romana - „Pobuna materije „ Alije Isakovića i „Sneg i led“ Erika Koša.

Roman Pavla Kaunitza spada upravo u žanr fantastičke književnosti i prema riječima dr. Kazaza „Sol“ je jedan dobro organiziran i napet žanrovski roman koji mnogo toga baštini iz tradicije svjetskog romana. „Ovo je roman koji se čita u dahu, roman koji je vrlo napet, vrlo vješto postavljen u svojoj fabularnoj osnovi, dobro napisan i veoma vješto izmaštan. Ukratko roman „Sol“ Pavla Kaunitza, kada bi mi imali književnu industiju a nemamo je, bio bi za sedam dana hit u našoj književnosti jer on to jeste. „

Pjesnikinja Ferida Duraković naglasila je da u romanu „Sol“ „postoji elementarna ljudska potreba, potreba za pričom. Ovdje govorimo o epskoj fantastici čiji je začetnik Tolkin (Hobit, Gospodar prstenova) i njegov vršnjak Luis (Narnija). To su priče koje nam uljepšavaju život i na ovaj način treba govoriti i o knjizi Pavla Kaunitza. Tolkin i Luis su u stvari uspostavili neku vrstu književnog kanona, iza njih postoje dobri i pametni sljedbenici ovog književnog kanona i ovog književnog žanra i ja sa zaprepaštenjem konstatujem da u Bosni i Hercegovini postoji jedan takav sljedbenik a to je Pavle Kaunitz. Ja njega večeras svečano promovišem u sljedbenika Tolkina i u sljedbenika Luisa, u sljedbenika svih dobrih i pametnih pričalaca dobrih priča, jer Pavle je vanredan i vanserijski čitalac priča i zato i jeste u stanju da napiše ovakvu knjigu.“

Posebnu draž ovom događaju dao je nastup kantautora Đanija Hota (vokal, gitara i usna harmonika) koji je u pratnji violistice Ilde Kapić i flautistice Rubine Ramović izveo tri kompozicije: čuvenu sefardsku ljubavnu pjesmu „Mi kerida mi amado“, te kompozicije „Ej ti ženo mila“ i „Ne gubi nadu“ za koje je tekst napisao Pavle Kaunitz a muziku Đani Hot.

Na kraju ove zanimljive i nesvakidašnje promocije autor se zahvalio svima koji su stajali uz njega u trenucima nastajanja romana „Sol“, u procesu njegovog objavljivanja i najavio očekivani nastavak knjige.

Za „Jevrejski glas“ ESKA

„SOL“


Razgovor sa povodomRazgovor sa povodom

J.G: Razgovor sa dugogodišnjom članicom naše zajednice Sonjom Elazar, razgovor sa povodom započeli smo nekako lagano i neobavezno, osvrćući se na vrijeme i događaje koji su ostali za nama.

S.E: Što se tiče mojeg članstva u Jevrejskoj opštini, pa članica sam, tako da kažem od rođenja a to je jedan duži period.

J.G: Nećemo baš u detalje, zar ne.

S.E. kroz smijeh dodaje: Da, nećemo

u detalje. Odavno sam i članica naše ženske sekcije „Bohorete“ a bila sam i ratna predsjednica u periodu 1992. – 1996. Tada su sve naše aktivnosti bile vanredne, situacija je to zahtijevala. Nismo tada imali sijela, čajanke, već su naše aktivnosti bile usmjerene na preživljavanje i pomoć našim članovima kojim je ona bila potrebna. Tada sam osnovala i dječiju školu koju sam vodila dvadeset godina. Kada sam završila sve te poslove i projekte počela sam u stvari sa istraživanjem sefardske nošnje. Imala sam tada ideju da se Muzeju Jevreja, kada se ponovo otvori, poklone dvije lutke, muška i ženska, u sefardskim nošnjama. Ta ideja nažalost nije realizirana ali sam kroz taj rad prikupila mnogo materijala o ovom segmentu života Sefarda u Bosni i Hercegovini. Primjetno je da o ovom segmentu nema

literature osim nešto malo što su zapisali Moric Levi i Laura Papo Bohoreta, tek poglavlje ili dva. Ja sam sakupila dosta materijala na ovu temu koje sam ilustrovala dostupnim fotografijama i napravila jednu prezentaciju, predavanje o sefardskim nošnjama. Jedna tema vukla je drugu pa sam se okrenula običajima od obrezivanja, bar micve, vjenčanja, pa anegdotama i tako se počela stvarati knjiga poglavlje po poglavlje. Nastala je jedna cjelina kojom sam željela da sakupim i prezentiram uspomene na

sefardske Jevreje koji su u Bosni evo već četristopedeset godina, prvo u osmanskom carstvu, pa u Austrougarskoj monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji sve do 1941. godine. U ovom periodu Sefardi su se trudili da sačuvaju svoj jezik, običaje, svoj način života od rođenja pa do smrti. Obuhvatila sam osim načina odijevanja i hijerarhiju u porodicama, uređenje kuća, njihovu edukaciju, jednom riječju ovo bitno što je Sefarde činilo Sefardima u našoj zemlji. Sve sam to ilustrovala sa dosta anegdota i poslovica i što je možda najbitnije i fotografijama naših ljudi koji su izginuli, počevši od 1941. godine, u raznim logorima.

Ima tu mnogo fotografija, dio njih su fotografije moje porodice jer je sačuvana jedna velika kutija fotografija moje porodice koju ja nikada nisam upoznala jer sam se ja rodila poslije njihove smrti. Sakupljajući materijal za knjigu sakupila sam i dosta rijetkih fotografija mnogih drugih sefardskih porodica širom naše zemlje. Naši članovi koji su sačuvali foto-materijal danas često ne znaju više tko je na njima pa sam nastojala i to da otkrijem i zabilježim.

J.G: Ovo što si nam do sada ispričala, Sonja, me na neki način tjera da upotrijebim jednu možda otrcanu frazu. Tvoja je knjiga na neki način jedna povijesna lična karta Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, pa i „La Benevolencije“, naše kulturno-prosvjetne i humanitarne organizacije, jevrejske opštine, pri tome ne mislim samo na sarajevsku, već i na one u Tuzli, Banja Luci, Mostaru, Doboju i Zenici. O značaju tvojeg projekta i knjizi koja je krajnji produkt će vrijeme dati konačnu ocjenu, no mene zanima koliko je naša zajednica stala iza tebe i tvojeg rada?

S.E: Da, moglo bi se reći da je to na neki način lična karta zajednice i onih 12 000 Jevreja Sarajeva i 3 000 iz manjih gradova Bosne i Hercegovine koji su fizički nestali, uništeni u vihoru rata. Ja nisam htjela da moja knjiga bude tužna i zato sam je „obojila“ anegdotama, poslovicama, ilistrujući njihov život. Samo sam u završnom dijelu knjige navela da se od dvanaest hiljada sarajevskih Jevreja nakon rata vratilo tek njih hiljadu, stavila sam i logorske karte da se znaju mjesta i stratišta.

ELAZARUz promociju knjige „Iz albuma bosanskih

Sefarda“ autorice Sonje Elazar

SonjaJ.G: Ali ovo nije odgovor na moje pitanje, zar ne? Svjesni smo trenutka u kojem živimo, situacije u kulturi i ne samo u kulturi našeg društva, pa upravo zato inzistiram na ovom pitanju.

S.E: Pa zajednica je stala iza mene i mojeg projekta onoliko koliko je mogla u ovom trenutku. Otkupila je avansno jedan dio tiraža kako bi se sakupio novac za štampanje knjige. Znate da je sama grafička priprema i štampa vrlo skupa obzirom na veliki broj fotografija. U knjizi je preko 600 fotografija, dokumenata, oglasa iz novina na preko dvije stotine strana. Ovo nije bio jeftin projekt.

J.G: Nesumnjivo. No, Jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo „La Benevolencija“ u svojem statutu pored ostalog predviđa pružanje potpore ovakvim i sličnim projektima.

S.E: Tako je, no znaš i sam da nužda zakon mijenja. Džaba ti kultura ako nemaš para a para je sve manje. Bilo kako bilo, financijska konstrukcija ovog projekta je zatvorena i knjiga je izašla iz štampe. A problem finansiranja ovakvih poduhvata ostaje i dalje otvoren, na ovim našim prostorima i ne samo na njima. Moja je kćerka obišla razne sefardske institute i zaklade diljem svijeta, posebno u Americi i svugdje je dobila gotovo identičan odgovor: „Very nice! Ali mi nemamo para.“ Isto se desilo u Izraelu. Svi su rekli „... kada knjiga izađe mi ćemo kupiti jednu, dvije ...“ i na tome je stalo. Ono što me je možda još i najviše iznenadilo, kada smo

avansno sakupljali novac za štampu moj je izdavač poslao jedno cirkularno pismo sa svim osnovnim podacima o projektu, ilustracijama i slično, dakle jedan povelik materijal na adrese svih jevrejskih/židovskih opština koje djeluju na teritoriji ex-Jugoslavije i moram reći da sam na neki način bila razočarana. Nitko nije rekao čak ni „ ... hvala, nećemo ...“ Nitko nije čak ni odgovorio, osim Židovske općine Rijeka.

J.G: U situaciji u kojoj si se našla i sa iskustvima o kojim si upravo govorila imam osjećaj da si se ti kao autorica ovog značajnog projekta osjećala nekako napušteno da ne upotrijebim neki drugi teži termin.

S.E: Ah, sada je to sve iza mene. Bitno je da je knjiga postigla zapažen uspjeh, kako na samoj promociji tako i u sredstvima in formiranja , e l e k t ro n s k i m i onim š t a m p a n i m . Kritike su i z r a z i t o afirmativne a

poslije svega mnogi me pitaju: ... I šta dalje?“ Moj je odgovor jednostavan i glasi: „Ja više nemam snage!“ Da je knjiga izašla prije pet godina kada je bila gotova, bila spremna za štampu, imala bih i više snage i više elana, dobila bih, kako se to kaže „vjetar u leđa“. Onako, sve me je ovo i previše iscrpilo .... no .... ipak moram reći: kada sam vidjela reakcije ljudi koji su mi donosili knjige na potpis, suze u njihovim očima, shvatila sam da je to u stvari moj honorar, najveća nagrada za moj rad.

J.G: Razgovaramo već izvjesno vrijeme o jednom značajnom projektu koji je uspješno okončan. Razgovaramo o temama koje su tebi i svima nama ugodne ili manje ugodne, o problemima sa kojim si se nosila pet godina, borila i koje si uspješno prevladala. Mislim da je sada za kraj pravi trenutak i da nam kažeš kako se tvoja knjiga zove?

S.E: Naziv knjige je „Iz albuma bosanskih Sefarda“ a izdavač IK START.

E pa dragi naši čitaoci, sada je na vama red. Zavirite u izloge knjižara, uđite u njih i potražite ovu knjigu koja je premosnica između vremena prošlih i vremena sadašnjeg, most između generacija kojih više nema i onih koje tek dolaze.

NIK Denameda d.o.o.La Benevolencije 6/1,

Sarajevotel/fax + 387 33 260 210

+387 61 144 979, [email protected]

Razgovarao:Pavle Kaunitz


In memoriamLiterarni kutak

IN MEMORIAMKrajem januara, napustio

nas je u svojoj 92. godini naš otac, dr. Boris Manušev. Otišao je tiho i diskretno, kao što je i živio.

Rođen je u Skoplju davne 1923., školovao se u Makedoniji, a na studije otišao u Zagreb, gdje je i sreo svoju voljenu Loti Altarac. Proveli su zajedno 60 godina, živeći skladno u Zagrebu, potom u Makedoniji a u žezdesetim godinama skrasili se u Lotikinom rodnom Sarajevu.

Aktivan učesnik u društvenom životu od same mladosti, profesionalni život je posvetio svom voćartsvu, vodeći naučno istraživačke projekte uz mnoštvo objavljenih stručnih radova, da bi potom doktorirao u Novom Sadu na temu jezgrovitog voća.

Skroman i nenametljiv, ali uporan radnik, dobar drug i širokih interesovanja, bio je uvijek prisutan gdje je mogao dati svoj doprinos: SUBNOR, Jevrejska Opština Skoplje, Jevrejska Opština Sarajevo, Udruženje Makedonaca u Sarajevu, Udruženje filatelista itd.

Hvala ti tata na svemu što si nas naučio i svojim primjerom pokazao, sretne smo što si stigao da i svojim unucima preneseš svoja saznanja i širinu koja te je krasila.

Tvoje Lidija i Sonja

Eugen Verber (1923 Subotica-1995 Beograd) mladost proveo u Novom Sadu, glumio u Vojvođanskom narodnom pozorištu (danas Srpsko narodno pozorište). Najbolji poznavalac biblijske literature na našim prostorima i vrsni prevodilac sa međunarodnim ugledom sa hebrejskog, mađarskog, jidiša i aramejskog jezika. Proslavio se prevodima knjiga Talmud, Kumranski rukopisi, Biblijske priče, Kabala i njena simbolika, Hrišćanstvo pre Hrista, Mađioničar iz Lublina i mnogim drugim. Bio je pozorišni, filmski i radio glumac. Igrao u pozorištima u Novom Sadu, Sarajevu, Banja Luci, Nišu i Beogradskom dramskom pozorištu. Pamtimo ga po ulogama u

filmovima i TV serijama: Valter brani Sarajevo, K a m i o n d ž i j e , Vuk Karadžić, Otpisani, Varljivo leto, Sivi dom, Salaš u malom ritu i drugim.

Knjiga ima 308 strana, odštampana je na kvalitetnom kunsdruk papiru i ilustrovana sa 100 odličnih fotografija. O Eugenu Verberu u knjizi govore i pišu savremenici: Jovan Ćirilov, A l e k s a n d a r Tišma, David Albahari, Filip David, Milena Dravić, Ljubiša

Samardžić, Renata Ulmanski, Puriša Đorđević i drugi. Knjiga se sastoji iz više delova: Pozorišna karijera, Uvaženi prevodilac, Priznanja, Rekli su o Eugenu Verberu, Spisak svih pozorišnih i filmskih uloga, Objavljeni tekstovi Eugena Verbera i Selektivna bibliografija.

O autorima knjige:Bračni i spisateljski par Mirjana

Belić-Koročkin-Davidović i Radivoje Davidović dobitnici su više nagrada za publicistiku za knjige: Povest o braći Baruh, Likovna monografija Bora Baruh, Od Daviča do Čelebonovića-Ulice beogradskih Jevreja i Stevan Filipović - istina o istorijskoj fotografiji.

O knjizi Eugen Verber, glumac, prevodilac, judaista...

(Čigoja štampa, 2014) autori Mirjana Belić-Koročkin-Davidović, novinarka lista Politika i Radivoje Davidović, publicista i istraživač. Recenzent knjige književnik Filip David dobitnik NIN-ove nagrade.

Više o tome na sajtuwww.korockin-davidovic.com.

Bliže informacije:Tel. 063/8781-132, 064/845-6421;E-mail: [email protected]

IME I PREZIME TEKST ZA JEVREJSKI GLAS IZNOS

SOCIJALNA KOMISIJA

OGNJENKA FINCI Za aktivnosti Socijalne sekcije 100 KM

ANA i ARIN SILARD Sjećanje na naše roditelje Scharlotu i Eugena 50 KM

SARAČEVIĆ NEDIM I ZDENKA Za aktivnosti Socijalne sekcije 50 KM

PORODICA MAČKIĆ Sjećanje na našeg oca Vladimira Mačkića 500 KM

LIDIJA SIMIĆ Za aktivnosti Socijalne sekcije 30 KM

ŠARENAC ESTER, OBRAD, GOJKO i OLJA MAYER

U povodu smrti moje sestre Rifke Maestro 50 KM

PORODICA PANTNER I FINCI Pomen nakon tužne godine na Pantner Simona 50 KM

VJERSKA KOMISIJA CADIK DANON

ŠARENAC ESTER, OBRAD, GOJKO i OLJA MAYER

U povodu smrti moje sestre Rifke Maestro 50 KM

JEVREJSKA OPŠTINA

DANILO NIKOLIĆ Povodom godišnjice smrti majke Nikolić Donke 50 KM

SARAČEVIĆ NEDIM I ZDENKA Sjećanje na Hasana, Etelku i Lelu Saračević 50 KM

Jevrejska zajednicaBosne i Hercegovine71000 Sarajevo Hamdije Kreševljakovića 59

Exp.

Mona Maestro, rodena 12.01.2015.Roditelji: Daniel i Nerma Maestro

Deda i baka: Iso i Davorka

-

|<

מזל טובCestitamo sretnim

roditeljima i baki i dedi!

Daniel Ovadia i njegova supruga Maja Milatovic-Ovadia su 22.01.2015

dobili kcerku Nelu, a time su Mirko i Inge Ovadia dobili još jednu unuku.

``

Documents

Sarajevo, april 2015. nissan 5775. PESAH 5775 · Jevreja i članova njihovih porodica, a da pri tome suzbijanje i liječenje sifilisa, i ne samo te bolesti, bude što je moguće uspješnije