Šarko, Dora, Robi K. i Toni Makaroni – Infantilne Percepcije Zbilje 90-Ih _Fluminensia_2010_1

Daniel Mikulaco, arko, Dora, Robi K. i Toni Makaroni infantilne percepcije zbilje 90-ih FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 85-101 85

Daniel Mikulaco

ARKO, DORA, ROBI K. I TONI MAKARONI INFANTILNE PERCEPCIJE ZBILJE 90IH

dr. sc. Daniel Mikulaco, Sveuilite Jurja Dobrile, Pula, izvorni znanstveni lanak

UDK 821.163.42.09-719

Rad se bavi propitivanjem infantilnih tipova fokalizacija u kratkim humoristinim prozama popularnih dalmatinskih pripovjedaa devedesetih godina prologa stoljea (M. Smoje, . Senjanovia, V. Ivania, A. Tomia). Iz odabranih se tekstova nastoji iitati njihov odnos naspram kategorija: zbilja / kcija, literarno / neliterarno te uope speci ni naini uitavanja nedavne hrvatske ratne i postratne zbilje u narativnu strukturu teksta.

Kljune rijei: suvremena hrvatska knjievnost; suvremena hrvatska proza; mediteranizam; kratka pria; humoristino pripovijedanje; infantilni pripovjeda; karnevalizacija; Miljenko Smoje; ermano io Senjanovi; Viktor Ivani; Ante Tomi

Odabirom etiriju autora: Miljenka Smoje, Viktora Ivania, ermana ia Senjanovia i Ante Tomia te karakteristinih likova njihovih kratkih proza eli se ukazati na jednu speci nu, u knjievnim promiljanjima zapostavljanu ili nedovoljno uvaenu, pojavu / tendenciju / liniju / osobitost unutar hrvatske prozne tradicije kroz posljednjih nekoliko desetljea, a koja se jo jednim blijeskom istaknula i tijekom devedesetih; misli se na speci nu dalmatinsku tradiciju humoristinog pripovijedanja, koja se svojom osobitom duhovitom drskou izdigla ponad surove i gole zbilje tih ratnih i poratnih godina i tada dominirajuih mimetikih, patetinih i odvie serioznih tipova diskursa, ironizirajui, razgoliujui i demitologizirajui nuenu sliku zbilje.

Komparacija ovih autora nadaje se razlonom jer ih, u objedinjeno izlaganje o njima, njihovim kratkim prozama i likovima spaja niz nezanemarivih pojedinosti: 1. sva etvorica su novinari-pisci (kolumnisti i feljtonisti, trojica i feralovci), 2. sva etvorica su humoristi, 3. sva etvorica su Dalmatinci i/ili Spliani, 4. kompozicijska struktura pria, koncepcija likova protagonista i njihova karnevalizacijskog odnosa prema zbilji te pristup jeziku slini su (usporedivi) kod sve etvorice, 5. trojica zauzimaju opozicijske i

86Daniel Mikulaco, arko, Dora, Robi K. i Toni Makaroni infantilne percepcije zbilje 90-ih

FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 85-101

rubne pozicije unutar hrvatske knjievnosti (i nakon fakovskog desanta), dok je jedan u ovome sluaju iznimka.

Naime, veina razmatranja koja su se do sada bavila proznom produkcijom devedesetih uglavnom polaze od sintagmi poput: stvarnosna proza, knjievnost fakta, novi realizam (J. Pavii), socijalni mimetizam (I. tiks), kritiki mimetizam (K. Bagi), neorealizam (V. Viskovi), ... te taj mimetiki tip knjievnih praksi iitavaju kao dominantan, primjeujui pri tome i stilske intonacije koje variraju od prevladavajue ironije, preko groteske do humora te, kako istie K. Bagi1 nedvosmislenog polemikog osporavanja. Nadalje, primjeuje se i da produkcija iskazuje interes za tzv. male ljude: narkomane, kriminalce, izbjeglice, branitelje, umirovljenike, marginalce; odnosno da je prva polovica devedesetih dominantno obiljeena opisom ratne zbilje (faction, istine o ratu), a u drugoj se polovici devedesetih ta zbilja relativizira i kcionalizira ( ction). Kao najistaknutije predstavnike takvih tendencija obino se navodi: M. Jergovia, A. Tomia, Z. Feria, B. Radakovia, R. Periia, T. Kulenovia, te se meu njima, kao autora koji tendira nekom obliku humoru izdvaja jedino A. Tomia.

Tomi (1970.) doista i koketira s humorom i k tome je Dalmatinac, no on nipoto nije jedini i nije primarno humorist. Tomiu humor predstavlja tek jedan od slojeva / elemenata (poput elemenata kriminalistike ili ljubavne prie, ili igre stereotipima i razliitih citata iz pop-kulture) koje koristi kao narativni zain i to na trivijalnoj razini podilaenja itateljskom horizontu oekivanja da bi se to bolje prodao.

No, humoristiko pripovijedanje ima u Dalmaciji i Splitu svoju dugu i bogatu tradiciju, a Tomi tako ipak ima neke prethodnike i uzore te nekoliko kolega po struci i suvremenika, s kojima ga povezuje i novinarstvo.

Uope, o humoristinom tipu pripovijedanja za stvarnosnih 90-ih bilo je do sada vrlo malo (ili nikako) govora.

ini se kako je i to jedan od razloga zbog kojeg se ove autore neozbiljne pisce (osim Tomia kojega se percipira i kao knjievnika) ponajee ne smatra ba pravim piscima (knjievnicima) od formata2 i obino izostavlja iz uenih razmatranja o hrvatskoj knjievnosti. Mogui odgovor za takav omalovaavajui stav prema piscu novinaru moe se potraiti i u tranzicijskom raskoraku u kojem se naa kultura, a time i umjetnika odnosno knjievna kritika zatekla posljednjih desetljea, razapeta izmeu devetnaeststoljetnog i modernog akademizma s jedne strane i posvemanje poplave

1 Bagi, Kreimir: Treba li pisati kako dobri pisci piu, Disput, Zagreb, 2004., str. 123. 2 Brojni su kritiari i komentatori proze devedesetih koji knjige nastale ukorienjem novinskih kolumni tretiraju nepatvorenim knjievnim tivom. Najee se tako kao literati meu novinarima spominju ermano Senjanovi i Viktor Ivani. Iako je u oba sluaja rije o iznimno duhovitim autorima, osobno nisam sklon potpunom dokidanju granice izmeu novinarstva i kcionalne proze. Naime, tekstovi primarno pisani za novine su tekstovi s dnevnim povodima i ciljevima njihov prostor tematizacije je jasno zadan, a literarizacija novinske prie tek usputan ures, viak koji uveseljava. (Proza urbanog pejzaa u: Bagi, Kreimir: Treba li pisati kako dobri pisci piu, Disput, Zagreb, 2004., str. 132)


postmodernistikih trinih i globalizacijskih tendencija i strategija s druge; odnosno u rascjepu izmeu kanonskog i trivijalnog, izgubivi pri tome osnovne vrijednosne kriterije i tlo pod nogama. Pitanje jest: jesu li diskurzivne granice doista tako neprelazne da novinska pria ne moe u isti ko s umjetnikom? emu onda inzistiranje na svoj toj tradiciji kratke prie u dnevnim novinama posljednjih etrdesetak godina, unutar koje, budimo otvoreni, postoji i gomila smea; emu onda pozivanje na tradiciju interdiskurzivnosti? Naravno da neki stupanj transpozicije i kcionalizacije mora postojati, no uzme li se u obzir speci an kontekst 90-ih i potreba za ovjerljivou teksta u zbilji, te se granice i pravila mijenjaju i pomiu, tj. i percepcija takve produkcije.

No, spomenuti autori svojim su novinsko-literarnim opusima nedvojbeno i u znaajnoj mjeri pridonijeli, kako kvalitativnoj slici suvremene hrvatske prozne produkcije, a osobito one devedesetih, tako i anrovskoj nedostajuoj humoristinoj, svjetlijoj, neozbiljnijoj.

Kada se istie dalmatinska, pri tome se ne misli da preostala hrvatska knjievnost ne bi imala takvih tradicija, ve se misli kao poseban tip humoristinog pripovijedanja koji je veziv i uz pretpostavljeni pojam mediteranizma, mediteranske literature ili literature mediteranske motivike i tematike3, no opet ne iskljuivo jer je rije o pojmovima bitno irega konteksta i ne uvijek posve odgovarajueg. Primjerice, govorei o M. Smoji, Slobodan P. Novak u svojoj povijesti hrvatske knjievnosti (svezak III.)4 uvodi pojam: mediteranski urbanizam, mislei naravno na speci an tip mediteranske urbane proze, no, kako termin ipak primarno asocira na arhitektonski rjenik, opet nije i najprikladniji.

Dakle, kada se kae dalmatinska proza misli se na osobit mentalitet i duh pod-neblja, na speci nu motiviku i topose mora i priobalja, ili ak bahtinovske kronotope poput: malog mista ili otoka i otonosti iz ega onda izviru karnevalizirani svijet i tipovi likova poput lokalnih ridikula ili oriinala, njihov osobiti lokalni govor (i urbani i ruralni idiolekti), ... Takva tradicija naravno nije iskljuivo humorna, pa ni iskljuivo hrvatska, odnosno dalmatinska, ve i dobrim dijelom mediteranska uope. S hrvatske strane, mediteranska tradicija stara je koliko i naa knjievnost, a od novijih pripovjedaa tu se posebice mogu ubrojiti: Petar egedin, Ranko Marinkovi, Marko Uvodi, Antun oljan, Ivan Slamnig, Slobodan Novak, Veljko Barbijeri, Luko Paljetak, Predrag Matvejevi, Senko Karuza, pa onda i ova etvorica novinara pisaca.

M. Smoje, . Senjanovi, V. Ivani (i A. Tomi) te protagonisti njihovih kratkih proza: arko, Dora, Robi K. i Toni Makaroni predmetom su ovog razmatranja poradi speci nih fokalizacijskih tipova (optika) s kojih se i kroz koje dobrim dijelom motrila

3 Mediteranizam: primarno u tematsko-motivskom smislu (kronotop), a potom i kao opa identitetna i poetika karakteristika u smislu mentaliteta, svjetonazora (osjeanja svijeta Stojevi, 2006) i pripadnosti osobitom knjievnom i uope kulturnom kompleksu (naslijeu, tradiciji) Mediterana. 4 Prosperov Novak, Slobodan: Povijest hrvatske knjievnosti (svezak III.), Slobodna Dalmacija, Split, 2004., str. 119.



hrvatska zbilja devedesetih, a to se, zbog rubnog statusa autora (s izuzetkom Tomia), redovito izostavljalo iz ozbiljnih promiljanja o knjievnosti 90-ih.

Miljenko Smoje5, svoj opus naslanja upravo na takve tradicije6 s izrazito humo-ristinom, satirinom pa i ironijskom stilizacijom jake kritike i emocionalne angai-ranosti. Najvei dio njegova opusa moe se smatrati kronikama urbanog i malomi-anskog mentaliteta. Legendarne su i ekranizacije njegovih tekstova. Meutim, ovdje se u prvi plan stavlja zbirica od etrdesetak kratkih pria torija/noveleta Pasje novelete i njihov protagonist pas arko obian ulini pas koji se kod Smoje udomio.

To je jedini pas koji je izabra gospodara, a ne gospodar pasa kae Smoje o svom vjernom prijatelju i junaku, fokalizatoru njegovih pasjih noveleta koje je kao podlistak u svome Dnevniku jednog penzionera redovito objavljivao u Feralu.

Pozicija koju zauzima Smoje (i arko) i s koje nastupa vrlo je komotna pozicija iskusnog i prekaljenog barda hrvatskog novinstva i knjievnosti te umirovljenika; starog lisca koji se hotimino zadrava uz rubove jer mu oni i godine dozvoljavaju otvorenost i nesmiljenost u prosuivanju i pripovijedanju.

Smoje, dakle, literarizira sebe i svojeg ljubimca i zapravo zapodijeva postmodernu igrariju izmeu zbilje, slike zbilje i kcije, dijalogizirajui kako sa zbiljskim osobama

5 Miljenko Smoje (1923.-1995.): Splianin; dugogodinji novinar (reporter i kolumnist) Slobodne Dalmacije, novelist, romanopisac, putopisac, kroniar, humorist, scenarist; ... U Splitu je zavrio gimnaziju i diplomirao povijest i hrvatski na Vioj pedagokoj koli. Nakon to je neko vrijeme uiteljevao po dalmatinskim malim mistima, zapoljava se kao mali od kuine (Smoje) u Slobodnoj Dalmaciji gdje i ostaje. Svoje kolumne, reportae, putopise i prie (satire, humoreske) objavljivao je u Slobodnoj Dalmaciji, VUS-u, Novom listu, Vjesniku, Feralu, na Radio Splitu, ... Do 90-ih objavio je sljedea djela: Hajduka legenda (1971.), Kronika o naem Malom mistu (1971.), Dalmatinska pisma (1976.), Velo misto (1981.), Dnevnik jednog penzionera (1981.), Libar Miljenka Smoje (1981.).U 90-ima objavio novelistiku zbirku: Pasje novelete (1995.). Scenarijima za TV-serije Kronika o naem Malom mistu i Velo misto (od kraja 60-ih do poetka 80-ih) stekao je status kultnog humoriste i pukog tribuna, no njegovo djelo ostaje i dalje nedovoljno valorizirano i uvaeno tek ga je Slobodan Prosperov Novak uvrstio u svoju Povijest hrvatske knjievnosti (2003.). A jebenti gospu, ja radin u novine 50 godin i 50 godin san ja progonjen. Uvik mi je neko pritija. Meni je puna pipa i oni boljevika, pa te napada ovi, pa oni, pa te napada ce-ka, pa te uvik neko zva, zva te komitet, pa su pritili onda, pa danas, pa ti uvik neko priti. Ma koja je ovo zemlja da ti 50 godin uvik neko priti? (...) A bija san dosta i ja kurbin sin. (...) Jesan li livi anarhista? A to je normalno, jer ja san ribarsko dite, splisko, siromako, a ta bi drugo moga bit? (...) Meni je drago da radin za Feral jer znan da mi nee bit taknuta ni jedna ri. Sve ta napien ja odgovaran punoljetan san, jo nisan rebambija, iman ime i prezime. A koji e mi kurac ko ta minjat? Ja pien ta ja mislin. (Miljenko Smoje: tuf san, Aim, Split, 29.11.1994. (razgovarao Goran Vezi) 6 Marko Uvodi (1877 1947): sudski inovnik, suradnik splitskih i zagrebakih dnevnih novina. Tvorac je nevelikog pripovjedakog opusa, ali je ostavio dubok trag u splitskome duhu zbirkama novela Libar Marka Uvodia (1940) i Drugi libar Marka Uvodia Splianina (posthumno objavljena 1952.). Opisivao je ivot marginalaca, onih najbjednijih, zaboravljenih ljudi, u stvarnosti koja sama po sebi postaje tragikominom. No, tragikomiku postojanja uvijek je znao oplemeniti toplinom i suosjeanjem koristei dijalektnu reenicu snanog socijalnog naboja. Pokreta je i urednik mnogih satirikih listova u Splitu. U ovoj tradiciji posebno mjesto pripada Vianinu Ranku Marinkoviu.


tako podjednako i s psom, ali i vlastitim kcionalnim likovima uspostavljajui reference i kako prema vlastitoj literaturi tako i prema literarnoj tradiciji i zbilji devedesetih.

Razloimo:arko dobiva ime prema Nazorovu arku (romanu, 1930.); zatim Smojin arko isti

je onaj Marinkoviev cinik lozofski iz novele Kotane zvijezde (Ruke), kojeg je talijanski tenente kaubojski s dva pitolja ustrijelio prilikom okupacijskog iskrcavanja na otok; i dalje od toga, Smoje se u svojoj koncepciji noveleta referira ak i na Cervantesa (kojeg je izuzetno cijenio, pa mu je ak posvetio i lik lokalnog pjesnika Servantesa), odnosno na novelu Razgovor pasa7 iz Uzoritih novela pri emu ovdje dijalogiziraju pas (kompanjo) i gospodar, i nerijetko fokalizirajui iz pasje ili pak starake (umirovljenike) perspektive to onda, kao i kod Cervantesa otvara mogunosti potpuno drugaijeg perspektiviranja zbilje, nerijetko ironino, cinino ili tragikomino:

arko je poeja biat od pasa, a ja od ljudi kae Smoje ne objanjavajui je li to usud vremena u kojem ivimo ili dob u kojoj su se nali arko i on.

Pripovjeda je Smoje, no on esto fokalizira kroz svoga kompanja ili pak arko kroz njega:

ivija san ja sa strancima, znan ja ta je evropska kuina. Jeben ja tu evropsku kuinu i evropske konvencije, ja san suvereni pas, ja u jist po domau, ta ja ou!

A ta oe?

ta ti ji.

Evo, manistre i malo mesa.

Daj mi!

(arko nacionalista, str. 65-66)8

Osim toga Smoje se referira i na vlastite likove, osobito na ne-slinost s legen dar-nim doturon Luiijem, Bepinom i kujicom Belinom:

Nemoj se ti uvridit, ali ti sa svojin arkon svakin danon sve vie slii na dotura Luiija i njegovu Belinu. I kad je Luii umra, u nekrologu koji si mu napisa, zamirija si mu ti odnos prema pasu. (...) To ta me usporedija sa doturon Luiijen, to mu jo mogu nikako i oprostit, ali di on more moga arka usporedit s onon krepalinon od pasa, s inbeilaston Belinon koja nita nije znala, nita razumila, korak nije mogla uinit iz kue ako je ne vodi na uzicu!

(Infotani Sokrat, str. 132)

7 Razgovor pasa: kako naslov i sugerira glavni je pripovjeda i fokalizator pas imenom Berganza koji svoje dogodovtine pria drugom psu. Takva speci na pozicija i vrsta fokalizatora otkriva i istie interesantna i neobina zapaanja iz posve drugaije perspektive kakva su inae manje vidljiva ili nevidljiva s uobiajenog motrita i uobiajenim oima. To omoguuje igru razotkrivanja (raskrinkavanja) lanog, prividnog, skrivenog, ... 8 Smoje, Miljenko: Pasje novelete, Marjan tisak, Split, 2004.



U konanici, rije je o dalmatinski, splitski i smojevski duhovitim i leernim kratkim priama (noveletama) o svakodnevlju i zajednikoj povijesti ivljenja Barda i njegova nerazdvojnog pseeg prijatelja, a iz kojih se zrcali dalmatinsko i splitsko malo-miansko i urbano svakodnevlje 90-ih te uope hrvatska socijalna zbilja. Iz podteksta se, kroz obrtanje optika i komparaciju egzistencija ovjeka i psa, humorno, satiriki i ironijski iitava kritiki stav.

Nasuprot pseoj i umirovljenikoj perspektivi, Smojin uenik i sljedbenik, io Senja novi9 u Dorinu dnevniku datiranom od otkria Amerike 1492. do 1996., prvotno kolumni koju je, kao glavni satiriar Ferala vie godina ispisivao, pribjegava nadrea-listikim i apsurdistikim konstrukcijama i dioptrijama neurotine ene, supruge i majke, domaice, inovnice i susjede kojoj je, budui da je to to jest i tu gdje i kada jest (posve marginalna i podreena rodna i uope drutvena pozicija), dozvoljeno fokalizirati obiteljsku (mu Brljan, sin Kavul, ki Karota) i drutvenu zbilju (susjedstvo, grad, dravu, politiku, ) posve neobvezujue i slobodno (enski infantilno). Takva kritika optika fokalizacija lokalizirana na enski pripovjedni subjekt, hrabri je Senjanoviev autorski iskorak u pravcu rastakanja tradicionalnog mukog subjekta i patrijarhalnih tradicionalistikih struktura itekako prisutnih i djelatnih i u 90-ima, ali i uope odnosa prema pojedincu, a koji nas je, Senjanovievim diskurzom iskazano, uvjeravao kako je za Doru svejedno budi li se kao lica za kavu ili graanin Hrvatske; i jedno i drugo je sitno i nadomjestivo, iskazivo u statistikim brojevima i zamjenjivo u serijama.

Takvom se (post)avangardistiko-shizofrenom karnevalizacijom (ironizacijom, paro-dizacijom, satirizacijom) Senjanovi djelomino naslanja na literarnu tradiciju nonsensa tipa Danila Harmsa i ruske avangardne skupine Oberiuti10 te suvremenije apsurdistike intermedijalne montipajtonske konstrukcije.

9 ermano io Senjanovi roen je 1949. u Splitu. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ali se odluio za novinarsku profesiju i pisanje (pisca-novinara). ivi u Splitu i pie humoristike (satirike) tekstove za Feral Tribune i Slobodnu Dalmaciju. U knjievno-poetikom kontekstu Senjanovi je uenik Miljenka Smoje i sljedbenik dalmatinske humoristike tradicije. Zahvaljujui satirikoj i apsurdistikoj kolumni Dorin dnevnik koju je u 90-ima (1994.-1996.) objavljivao u Feralu ovaj je pisac-novinar postao iznimno itan, a uskoro je i kao performer stekao status jednog od najpopularnijih fakovaca. Tijekom 90-ih objavio sljedee zbirke pria: Dorin dnevnik (1492. 1996.), 1997. i US&A.: United Split& America, 1998. (putopisna proza).Zoven se ermano Senjanovi, a zovu me io. Zovu, a onda, obino, ne platu. Rodija san se 1949. u prvi misec, a da san se rodija u 12., onda bi mi mater bila rekorder. Nosila bi me 21 misec. A to ne bismo izdrali ili ja ili ona. Posli san ia u kolu i na ivce. ivci su mi dali na pisanje. Izale su mi tri knjige, a prije toga zubi i fere. Zavrija san Ekonomski fakultet, i par puti na Prvu pomo. Lomija san uglavnon noge. A poneke i irija ...(ermano Senjanovi o sebi: http://www.sanjamknjige.hr/index.php?id=9,78,0,0,1,0 : od 10. 12. 2005.) 10 OBERIU (rus. , hrv. Udruenje realne umjetnosti + U kao parodija na onovremene -izme): legendarna ruska (sovjetska) avangardna skupina iz druge polovice 20-ih i 30-ih godina prolog stoljea (Daniil Harms, Nikolaj Zabolockij, Aleksandr Vvedenskij, Igor Bahterev, Boris Levin, Konstantin Vaginov, i dr.) naslonjena na tradiciju futurizma te izrazom osobito bliska Dadi i nadrealizmu (parodinost, anegdotalnost, nonsens, crni humor, cinizam, ludinost, aloginost, teatralnost, eksces, zaudnost, subliterarnost, ...).


Prie su serijalizirane i gotovo uvijek istog tipiziranog poetka (Jutros sam se probudila ...)11:

Dorina buenja, s neznatnim varijacijama, ovisno o Dorinu trenutnom osjeaju:

Oko dvanajst sati u sobu je uao Brljan, pomilovao me po kosi i procvrkutao: Ajde kozo, dii se, ta si se tu izvalila ko krava. Ja sam se rastegla i zamolila ga da me nacionalno probudi. On je kazao: Ustani, Dora, Hrvatska te zove, a ja sam skoila poput bre, iako me nepravilno probudio, jer je zove trebao re dva puta. Evo ovako: Ustani, Dora, Hrvatska te zove, zove. To je pravilno nacionalno buenje na koje nitko ne moe ostati indiferentan.

(Zamolio me da ga znam, 28. 11. 1994., str. 67)

ili

Jutros sam se probudila vaginalno. Kako me bilo sram, brzo sam zaspala i ponovila buenje. Kad sam se ponovo probudila, to uope nisam bila ja. Bila je to jedna moja prijateljica koja je u mladosti imala vie seksualnih izleta nego ta ima u polju makova. Mislim na one makove iz pjesme Alfonsa Vuera, koja govori kako je mama posadila konoplju, a izrasli su makovi boje terakote. A terakota je dobila ime po jednoj Terezi iz Selaca na Brau, koju su svi zvali Tere, a krteno joj je ime bilo Kate, ili od milja Kote, a od kilometra Kite.

(Ti ili ne, 28. 7. 1995., str. 170)

ili

Jutros sam se probudila raunajui. Raunala sam da li mi se uope isplati ivjeti. Poslije par minuta raun je pokazao da mi je najbolje umrijeti. Tako sam i uradila.

(Struak klan , 27. 2. 1995., str. 121)

Nakon ustajanja i susreta s obitelji najee kompozicijski slijedi opis neke prijateljice:

Jedna moja prijateljica koja simultano prevodi starije osobe preko ceste, tvrdi da Arhimedov pouak ne vrijedi u svim situacijama. Nekidan je njezin momak tako namlatio da joj ni Arhimedov pouak nije mogao pomoi.

(TBC deluxe, 24. 10. 1994., str. 56)

ili

Jedna moja prijateljica mogla je nogama odsvirati Schubertovu serenadu u cis molu za klavir i hladnjau. Jednom je zaboravila gaice i doivila prave ovacije.

(Biskvit za hrkanje, 13.6.1994., str. 32)

11 Svi Dorini citati preuzeti su iz: Senjanovi, ermano: Dorin dnevnik (1492. 1996.), Durieux, Zagreb, 1997.



Sredinji dio dnevnika/prie se uputa i u posve direktne komentare ratne i (ili) uope socijalne zbilje:

Najvea se rasprava vodila oko toga zbog ega me treba silovat. Da li zbog nacionalne, spolne, vjerske, stranake ili klupske pripadnosti? Kako su sa sigurnou mogli odredit samo moju spolnu pripadnost, zamolili su me da se o ostalim pripadnostima izjasnim. Ja sam se nacionalno odredila kao tesarski alat, vjerski kao hibridni kukuruz, stranaki kao katodna cijev, te kao pripadnik kluba prijatelja potresa. Oni su se povukli radi dogovora, a ja zbog straha od zakljuaka.

(Radosti, 20. 3. 1995., str. 133)

ili

Brljan se ljuti na mene to ne dozvoljavam djeci da izau iz kasnih sedamdesetih, pa kae:

- Dora, zlato, djeca moraju rasti u ovom vremenu.

- E, nee ni milimetra!

- Ne moe zaustaviti vrijeme.

- Mogu njih. Ne dam da odrastu do rata, silovanja i humanih preseljenja.

(Balalajka, 22.2. 1994., str. 14)

Dan obino zavrava evidentiranjem i prebrojavanjem javnih osoba iz Hrvatske, bive drave ili svijeta, a koje zatie u svojoj kuhinji, npr:

Antun Mihanovi, Ante Kovai, Dubravka Ugrei, Miljenko Jergovi, Slavenka Drakuli, iro Blaevi, Gibboni, Dalaj Lama, Papa Pio I, Dunja Falievac, August enoa, eljka Ogresta, Nataa Bebi, Tomislav Badovinac, Jura Stubli, Oliver Dragojevi, Oliver Mlakar, Lidija Percan, Rade erbedija, ore Balaevi, Petar Pan, Janez Jana, Milan Kuan, Brane Oblak, Goran Mili, Vladimir Broz Tito, Vladimir Nazor, . s. Demi Moore od Presvetog Srca, Papa Pio I, i dr.

ili

Kako nigdje nisam izlazila, to nisam ni imala razloga da se vraam. No isto sam bila znatieljna da vidim tko sjedi u kuhinji. Otvorila sam vrata i za stolom ugledala Izeta Hajdarhodia, Radu Serbediju, Lepu Smoje, ora Balaevia, Petra Nadovezu, Vesnu Kesi, brau Vujovi, Abdulaha Sidrana, Antu Metrovia, Zlatka Dizdarevia, Vjerana Zupu, Dragana uria, Vesnu Pei, Slavka Perovia, Zdravka Grebu, Antu Jelasku i Drugu dalmatinsku. Sjela sam s njima za stol. Pijuckali smo i utili. Netko je rekao: Pizda li im materina, ta su nam uradili! Nitko nije reagirao. I dalje smo utili i pili.

(Poloena rezerva, 25. 8. 1995., str. 181)

Bez obzira na prividno dnevniku formu, nema kronologije, prevladava asocija-tivna i apsurdistika skokovitost, mijeanje zbilje i kcije, nabacivanje mislima i dosjet-


ka ma, nedovrene, krnje reenice, gramatika iskrivljavanja, alogino ili asocijativno sklapanje sintagmi, nedovrene ili prekinute misli. Takvo, paraliptiko12, pripovije danje opet djelomino sugerira ( ngira) psihotinost i aloginost enskog iskaza poimanog iz muke perspektive, to ukupno rezultira nadrealistikim scenama i bizarnim zakljucima koji se zapravo rugaju ljudskoj gluposti, manipulativnosti, podlonosti najrazliitijim predrasudama, trendovima i stereotipima prisutnima u 90-im, dok je u cjelini iina optika humorno-nostalgino intonirana i usmjerena uvanju prava na individualnost, vlastita sjeanja i vlastitu povijest, anegdotalna, neposredna, lucidnih objekcija te efektna u poentiranju.

Sljedei lan splitske etvorke, neto mlai, no zato ne i neugledniji Viktor Ivani13, zagovornik je ee drutvene satire. Njegova Biljenica Robija K. zasigurno spada meu jednu od, kako sugerira Prosperov Novak14, najpomaknutijih knjiga u Hrvatskoj.

Rije je, dakle, o dugogodinjem serijalu kratkih pria opet u formu simuliranog dnevnika (svaki tekst je precizno datiran) koji je naknadno objavljen kao knjiga (izbor

12 Paralipsa lateralna isputanja ili uskraivanja informacija. Obino se pojavljuje u tipu unutranje fokalizacije gdje se pripovjeda svojim iskazom pridrava znanja lika, a sada pak daje manje informacija no to je doputeno; izostavljanje odreene radnje ili misli vane za fokaliziranog junaka, za koju i junak i pripovjeda moraju znati, ali koju pripovjeda namjerno krije od itatelja. (Prema: Genette, Grard: Tipovi fokalizacije i njihova postojanost ( u Suvremena teorija pripovijedanja, ur. V. Biti, Globus, Zagreb, 1991.) 13 Viktor Ivani roen je 1960. u Sarajevu, a ivi i radi u Splitu. Osnovnu i srednju kolu zavrava u Splitu. Iako je postao student elektrotehnike, odluuje se za novinarstvo. Jedan je od osnivaa i urednika kultnog hrvatskog satirikog tjednika Feral Tribune (1984.-2008.) prvo kao tjednog podlistka Slobodne Dalmacije skupine Viva lude, a od 1993. kao nezavisnog lista. Ivani je s grupom kolega (Predrag Luci, Boris Deulovi, ermano Senjanovi) koji nisu eljeli raditi po reimskom diktatu u Slobodnoj Dalmaciji, pokrenuo samostalni i nezavisni Feral Tribune: Tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika, isprva kao dvotjednik, a potom kao tjednik. Za ustrajavanje u poziciji nezavisnog i kritikog novinarstva, Ivani i Feral dobili su niz cijenjenih domaih i meunarodnih strukovnih priznanja: Sedam sekretara SKOJ-a (1984.), Tenerinu nagradu (1992.), nagradu Meunarodne federacije novinara (1996.), meunarodnu nagradu za slobodu tiska Zlatno pero slobode (1997.), nagradu za najbolji politiko-satiriki tjednik na svijetu Olof Palme (1998.), ... Ivani je za hrvatske pojmove kontroverzna i stoga esto osporavana i proskribirana autorska gura: novinar (reporter, kolumnist, kritiar, urednik) ija kultna autorska kolumna izlazi jo u Slobodnoj Dalmaciji, a potom u Feralu i na internetu Biljenica Robija K. nesumnjivo ima i znaajnih knjievnih kvaliteta.Tijekom 90-ih je objavio zbirku pria: Biljenica Robija K., 1994., 1996., 1997., ...U doba najgorih ratnih stradanja, dok su hrvatska sirotinja i ova jadna drava stenjali pod okupatorskom izmom, ubacio sam se u medijsko-humanitarni biznis, skovavi dijabolini plan na kojeg sam i danas ponosan i koji je bio dostojan izraz moje monstruoznosti. Najee nou, predvodio sam jedinice koje su provodile likvidacije srpskih civila u razliitim zabitima zemlje Hrvatske; nakon toga natjeravao sam Feralove novinare da o tim zloinima piu i alarmiraju meunarodnu javnost; od meunarodne javnosti, zbog hrabrog & objektivnog informiranja i slinih trica, Feralu su pristizale nagrade i priznanja, ali i obilne donacije koje su, jasna stvar, zavravale u mome depu. (Ivani, Viktor: Sve Priznajem!, e-novine, http://www.e-novine.com/index.php?news=15119 : od 8. 07. 2008.) 14 Prosperov Novak, Slobodan: Povijest hrvatske knjievnosti (svezak IV.), Slobodna Dalmacija, Split, 2004., str. 213.



najuspjelijih pria od 1984. do 1997.), a u kojima se iz pozicije infantilnog pripovjedaa15 Robija K. uenika IIIa. razreda i karnevalizirana okvira lokalne (splitske) socijalne prie prati i komentira aktualna drutveno-politika zbivanja te dijagnosticira socijalna slika hrvatske socijalistike, ratne, poratne i tranzicijske zbilje.

Obitelj: mama, tata, Robi K., sestra Damjanica ive na viem katu u soc-reali-stikoj viekatnici; susjedi i susjede; djed na olti; stric Joa iz Zagreba; kola: drugarica /uiteljica Smilja; drugovi/prijatelji: Dino, Benac, Matko, pederica Sandra, Balibanica Lidija, Nela Svinjogojstvo, Flomi Boban, Kane teta, Milo djete, Reni,

Ovako povrno postavljena naratoloka struktura svakako ukazuje na mimetinost, odnosno neposredno oponaanje zbilje. Meutim, Ivaniev je tekst Robi K. dobrim dijelom i intertekstualni te intermedijalni konstrukt koji se referira na niz klasinih modernih (avangardnih) i postmodernih uradaka te se nudi za itanje i u drugom kodu.

Iz hrvatske tradicije tu je prije svega duhovita urbana proza Iz dnevnika maloga Perice (1942.) Vjekoslava Majera iji je vedar, nestaan, nevin i infantilni urbani tih upisan u maloga Pericu uvelike vidljiv i kod Ivanieva Robija, a oba teksta bazirana su i na posve stiliziranoj uporabi jezika (urbanog, purgerskog/splitskog tipa govora, tj. naddijalektnog idioma).

Robi i njegov urbis imaju i drugih, tamnijih referenci, poput K u imenu koje je nedvojbeno aluzija na Kafkinog Josefa K. i dehumanizirani birokratski labirint Procesa (1925.) koji je osjetno prisutan i u Robijevu svijetu rata i poraa. ak i naslovna fotomontaa sugerira takvu vezu.

Dok vrijeme tee Robi ostaje isti ne raste i naini njegove percepcije (fokalizacija) i njegovi postupci se ne mijenjaju. Ta diskrepancija16, taj diskontinuitet u postupku vremenovanja lika i prie (isto je i s ostalim likovima i djece i odraslih), dok se okolnosti mijenjaju, referira se na jo jedno veliko djelo infantilistike literature Limeni bubanj (1959.) Gntera Grassa i njegova patuljastog protagonistu Oskara, koji intencionalno odbija rasti. Takav radikalni stoicizam u oba djela sugerira da se okolnosti zlosretna i bolesna vremena ne daju drugaije pojmiti i objektivirati doli infantilnou.

Robijeva biljenica, u kojoj su zabiljeene sve inkriminacije i grijesi struktura i koja zato predstavlja autorovo opasno oruje prispodobiva je crnoj biljenici Broja 1 parapleginog starca i voe grupe TNT iz Alana Forda (legendarnog stripa Luciana Secchia i Roberta Raviole). Uostalom, urbani socijalni ambijent; sitne prijevare i zloe,

15 Infantilni pripovjeda ima u hrvatskoj knjievnosti zamjetnu tradiciju, a meu najznamenitije svakako spada mali Perica Vjekoslava Majera (Iz dnevnika maloga Perice). Infantilni pripovjeda je zapravo samo fokalizacijska funkcija koju u tekst podmee autor, odnosno tzv. podmetnuti pripovjeda, koji ostaje invizibilan, a ocjene i izricanje stava uvaljuje infantilcu. No, bez obzira na to to se kroz njega fokalizira i to je on slubeni narator njegove objekcije esto impliciraju i proizvode konotacije ili aluzije za itateljsko prekodiranje u svijet odraslih. 16 Diskrepancija (lat. discrepare): neskladnost, razliitost, razdor, nesuglasnost, neslaganje u miljenju, protuslovlje (Klai, Bratoljub: Rjenik stranih rijei, Nakladni zavod Mh, Zagreb, 1990.).


krae, dipeti, domiljanja, ... usporedno s apstraktnim Superhikom (dravnim biro-kratskim aparatom) koji krade siromanima da bi dao bogatima te kritiki, ironino, satirino i groteskno intonirano tipian je fordovski scenarij i ambijent.

Pri takvom posrednom oblikovanju neposredne suvremene zbilje kao osnovni knjievni postupak nadaje se hiperbolizacija (prestilizacija) i likova i njihova jezika, njihovih percepcija, odnosa i postupaka i pripovjednih situacija uope. Kao rezultat proizlaze groteskne kratke proze ija se konstruiranost, odnosno kcionalnost (res cta), zarezuje dublje i uvjerljivije u zbilju od zbilje same (res facta).

Cijela pria je zapravo izmjetena iz svijeta odraslih u infantilni djeji svijet kole, ulice, igralita, stana, koji ga posredno (stilizirano preko literarnih izvora) simulira i odraava. Stoga je Ivaniev karnevalizirani i infantilizirani splitski univerzum u svojim djejim manifestacijama i objekcijama ujedno i nevin i okrutan, a esto ak i mon-struozan. Tako Robi K. uvijek glumi nevinost, no njegovo se ngiranje uvijek tijekom prie razotkriva.

Pria se uvijek odvija prema istoj kompozicijskoj strukturi: autor izabire neku aktualnu i/ili simptomatinu /dvojbenu medijski posredovanu drutvenu situaciju (npr. izbori, promjena kolskog, poreznog, sustava, PDV, neki crkveni ili ministarski nastup, izjava, stav ili obrazloenje, ) te ju kcionalizira (infantilizira, parodira, karne-valizira, karikira, ironizira, apsurdizira, ) stilizira (manirizira) lokalno (mentalitetno, jezino) i generacijski u preteito dijegetiku17 konstrukciju s rezultatom grotesknih makro implikacija u vidu poante u posljednjoj reenici.

Dakle, Ivani (i kao novinar i kao knjievnik) ne interpretira referencijalnu stvarnost, nego reinterpretira njenu medijski posredovanu (simulakraliziranu18) sliku (opet: predrasude, manipulacije, stereotipe, trendove, modele sree, ...).

17 Grard Genette ponovno uvodi Platonov digse (f. digsin, eng. diegesis, njem. Diegesis, hrv. dijegeza posredno pripovijedanje dogaaja) u opreci prema Aristotelovu pojmu mimesis (hrv. mimeza neposredno oponaanje dogaaja) kao zamjenski pojam, odnosno dijegetinih razina (stupnjeva) pri emu razlikuje: unutardijegetinog pripovjedaa (koji pripada svijetu djela, koji se nalaze na istoj razini s likovima), metadijegetinog pripovjedaa (koji je dijelom pripovijesti uklopljenih u primarno djelo), izvandijegetinog pripovjedaa (koji je izvan svijeta djela i pripovijeda s kakve prostorno-vremenski nadreene razine sveznajui pripovjeda iz treeg lica) te homodijegetinog (kao svjedok), heterodijegetinog (kada se ne pojavljuje kao lik u zbivanju) i autodijegetinog (kada je pripovjeda glavni lik) pripovjedaa ovisno o ulozi, pripada li djelu kao lik ili mu ne pripada (stupanj sudjelovanja u radnji). Danas se primjerenijim smatra, takoer Genette-ov, pojam fokalizacije (franc. i eng. focalisation, njem. Fokalisierung). (Prema Biti, Vladimir; Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.) 18 Jean Baudrillard, polazei od Marxova pojma robne vrijednosti, razlikuje etiri stupnja u procesu njegove negacije: 1. prirodni stupanj postoji razlika izmeu prirodne i trine vrijednosti koja omoguuje progres i kritiku drutva; 2. komercijalni stupanj- prevlast trine vrijednosti; 3. strukturalni stupanj trina vrijednost se pretvara u znak; 4. fraktalni ili virtualni stupanj doba irealnog, virtualnog kapitala bez ikakva uporita u zbilji. Na posljednji stupanj nadovezuje se sveprisutnost medijske simulacije (simulakrum medija) i prijelaz u hiperzbilju to Baudrillard imenuje savrenim zloinom. Rezultat simulakralizacije svijeta je, prema Baudrillardu, indiferencija i nasilje. (prema: Baudrillard, Jean: Simulacija i zbilja: zbornik 12 reprezentativnih tekstova, Naklada Jesenski & Turk, Zagreb, 2001.)



Mi rulja iz dvora smo najprvo prouili operaciju ratni vihor. Onda smo kao vihor uletili u Ani jevu slastu. Kane teta je dreknijo: Rat, ruljo, rat! Poelo je, poelo! Ani je rekao: ta je biljo, brada Hrvati? Jezu neki probljemi? Benac je dreknijo: Rat je poeo! Ani je pitao: Ztvarno je poeo? Ja sam rekao: Da poeo! Grmi u tri pizde materine! Ani je dignijo dva prsta i zavikao je: ive-lja Hrva-dzga! ive-lja Hrva-dzga! Dino je rekao: Ani , daj takod krafni za suvu hranu! Ani je rekao: Udzmi! Samo udzmi, braa Hrvadi! Mi smo hia natrpali tonu krafni u najlonske. Onda smo mi nabrzihen izgibali iz slaste. Ani je jo vikao: ive-lja Hrva-dzga! ive-lja Hrva-dzga! Mi banditosi smo otrkenzi iza trafo stanice. Tamo je pala revijska dera. Onda su ba naili oni barba Jole i barba Andro. Barba Jole je pitao: ta je, bando? ta ima novo? Matko je rekao: Evo nita! njopamo ratne rezerve! (...)

(Akcija ienje, 17. VII 1991., str. 199)19

esto je rije i o promjenjivoj unutranjoj fokalizaciji, dakle fokaliziranju kroz razliite likove, odnosno, preko autodijegetikog pripovjedaa. No, dominantna je fokalizicijska strategija paraleptika dodjeljivanje djetetu (Robiju) veeg opsega znanja nego to dijete uobiajeno posjeduje20. Takvih je primjera mnotvo. Razluivi su iz konteksta, a svode se na to da Robi (ili neko drugo dijete) kae neto to bi, u danim okolnostima bilo neuputno ili trebalo preutjeti, a to onda razotkriva svijet odraslih. U osnovi se radi o ngiranju suene perspektive21 ime Ivani stvara nukleus satirike situacije.

Iz priloenog primjera vidno je i na koji nain Ivani pristupa lokalizaciji jezika. Jezik biljenice nije samo lokalni splitski idiom, zapravo nije uope samo je osnovica za preobrazbu, dodatnu stilizaciju. Njegova sintaksa, gramatika, tvorba i leksik prilagoavaju se djejoj: krivi redoslijed rijei, krivi padei, prividno nespretna tvorba iza koje uvijek stoji posve odreena semantika, glasovne nepravilnosti, itd. Tome se u pismu pridruuje simulacija djeje nepismenosti. Biljenica je poznata i po tome to je u njoj Ivani uporabom djejih tvorbenih analogija izmislio niz fraza, sintagmi i frazema koji su uli u jezik i postali ope mjesto. Svakako su najpoznatiji primjeri N bava kua? i ustaluk (kao analogija na nestaluk), baza (ala), vuna (strah), i dr.

19 Ivani, Viktor: Biljenica Robija K., Biblioteka Feral Tribune, Split, 1997. 20 Paralepsa davanje dodatnih informacija koje bi moda trebalo preutjeti. Obino se pojavljuje u tipu vanjske fokalizacije gdje pripovjeda kazuje manje od onoga to zna lik, a sada pak daje vie informacija no to je doputeno. Ako se pojavljuje u unutranjoj fokalizaciji moe se sastojati u iznenadnoj informaciji o mislima nekog drugog lika, koji nije fokalizator, ili se radi o prizoru koji fokalizator ne moe vidjeti. (Prema: Genette, Grard: Tipovi fokalizacije i njihova postojanost, u: Suvremena teorija pripovijedanja, ur. V. Biti, Globus, Zagreb, 1991.) 21 Suena perspektiva (ograniena toka gledita): djelovanje lika prikazuje se vrlo ogranieno, bez ulaska u njegove misli ili misli drugih likova, pri emu sve to im se dogaa moe iznenaditi. (Prema: Culler, Jonathan: Knjievna teorija Vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001., str. 103-106)


Svojom hiperrealistinom22 Biljenicom Viktor Ivani ustrajno, zanimljivo, snano, lucidno i duhovito mikroskopira, razotkriva, demisti cira, kritizira i komentira mnoge drutvene i tranzicijske zablude i zastrane 90-ih.

Prethodno navedenom splitskom humoristikom trojcu moglo bi se, dakle, pridruiti i Antu Tomia23. No, njegov je pristup humoru i njegova knjievna pozicija ipak poneto drugaija. Tomi dodue, kako istie Bagi, inzistira na humornoj intonaciji, no svrha njegova humora u znatno je manjoj mjeri neka drutvena kritika, a puno vie je tu rije tek o jednom od stilskih alata za tekstnu dekoraciju; ili drugim rijeima primarna funkcija Tomieva duhovitog humora je zabaviti. Drugi je, zatim razlog, a koji proizlazi iz navedenog, to Tomieva knjievna pozicija nije rubna. Tomi eli biti knjievna zvijezda i to mu ve poetkom dvijetisuitih, po ponovljenom izdanju prve zbirke pria Zaboravio sam gdje sam parkirao s dodatkom i druge prie (dvadesetak kratkih pria i novela) i polazi za perom. Ta je zbirka izrazito hvaljena i proglaavana pravom (Pavii) i paradigmatskom prozom 90-ih (Poganik), a Tomi prvakom urbane proze. Povezivalo ga se potom s karverovskim sentimentalno-depresivnim modelom prie (Pavii), ohenrijevskim ili tvenovskim modelom amerike novinske prie (Pavii) te kronikalnim generacijskim priama sa splitskog asfalta (Pavii)24. U takvim kvali kacijama ipak se odvie zrcali generacijska bliskost i kolegijalnost, no promiljenost. Bagi je pak, pri promiljanju Tomia bitno precizniji te, iako inzistira na Tomievoj kritinosti (kritiki mimetizam), tonije uoava bitne toke ovih proza25.

22 Hiperrealiziam se ovdje shvaa sukladno Baudrillardu kao suviak stvarnosti, kao podvostruavanje stvarnosti, kao simulacija ili estetska halucinacija stvarnosti (prema: Baudrillard, Jean: Simulacija i zbilja (zbornik 12 reprezentativnih tekstova), Naklada Jesenski & Turk, Zagreb, 2001.) 23 Ante Tomi roen je 1970. godine u Splitu. Studij lozo je i sociologije zavrio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao kolumnist Jutarnjeg lista. Za svoj novinarski rad nagraen je nagradom Hrvatskog novinarskog drutva Marija Juri Zagorka za najbolju reportau. Knjievnu karijeru ostvaruje kao novelist, romanopisac, feljtonist i lmski scenarist. Jedan je od prvih hrvatskih izrazito trino usmjerenih pisaca. Svojom prvom zbirkom pria Zaboravio sam gdje sam parkirao (1997.) naznaio je upravo tu tendenciju, koja e u dvijetisuitima postati i opa moda. No, prvim izdanjem ove zbirke nije postigao eljenu popularnost, to se dogodilo tek s drugim i proirenim (10 pridodanih pria), zagrebakim izdanjem 2001.U 90-ima objavio zbirku pria: Zaboravio sam gdje sam parkirao, Split 1997., ...Dok ja snujem naklade s etiri-pet nula, oni se pale na tira od etiri-pet primjeraka i dok ja eznem za ljubavlju milijuna, oni raunaju s prezirom nekolicine. Mi smo, fakat, dva svijeta.Ante Tomi: Moji likovi trkeljaju kao Silvije Vrbanac (intervju), Godine Nove : magazin skrivenih elja, (ur. Kruno Lokotar), Konzor, Zagreb, br. 1, 1997., str. 5.(...) Malo me, da budem sasvim iskren, ve i zamara da kao pisac moram biti savjest drutva, angairani intelektualac, potpisivati se na peticije da neke budale i egzibicioniste puste iz zatvora i ta ti je znam. Ja bih volio da, kao Barbara Cartland, ujutro doem u svilenom kunom ogrtau u salon sa svjeim orhidejama u vazama, zavalim se u naslonja i, ekajui sijamsku maku, sklopljenih oiju osobnoj tajnici diktiram ljubavne prie bogatih nasljednica i mladih naoitih kardiologa. Ante Tomi: Volio bih biti Barbara Cartland (intervju), prvotno objavljeno u Jutarnjem listu (preuzeto s: http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-razgovor-opsirnije.php?ppar=306 : od 21. 10. 2005.) 24 Pavii, Jurica: Prava proza devedesetih, Zarez, Zagreb, 10. 5. 2001., str. 42. 25 Inzistirajui na humornoj intonaciji, on je karnevalizirao svoj pripovjedni svijet, mjestimice ga dovodei na rub karikature. Njegov humor nastaje kao posljedica kritikog prokazivanja stereotipnih situacija i likova, kolektivnih



Razmotrimo jo jednom pojam urbane proze na primjeru Tomia koji pie prie sa splitskog asfalta. Grad ine prije svega ljudi i njihov mentalitet, a manje viekatnice ili asfalt. Slijedom ratnih, drutvenih, politikih, ekonomskih (tranzicijskih) i uope socijalnih previranja i perturbacija krajem prolog stoljea, a i ranije, struktura splitskog stanovnitva radikalno se izmijenila. Split danas preteitim dijelom nastanjuje dinarski, vlaki (morlaki) mentalitet pozadinskog (zaobalnog) kontinentalnog prostora koji je zadnjih godina poradi svoje probitanosti poprilino ekonomski i ojaao te zavladao prostorima grada (kako rubovima, tako i njegovim centrom), a autohtono gradsko splitsko stanovnitvo svedeno je na minimum i uglavnom osiromaeno. Kulturna proiz-vodnja (osobito ona medijski podravana) u takvom kontekstu, odnosno, iz takvoga konteksta, (ukljuujui i knjievnu) bitno je populistika i trivijalna te se zapravo iskazuje kao opozitna pojmu urbanosti. Primjeri su dominantno mnogobrojni: cajke (?), festivali dalmatinskih lakih nota, Goge Bjondina, Utorkai, ureenje splitske rive, Severina, ...26 Drugim rijeima Split 90-ih (i danas) nije grad urbanog mentaliteta, nego je ruraliziran. Slino se, iako ne u tolikoj mjeri, moe rei i za Zagreb, Zadar, Dubrovnik, Pulu,

Za Tomia postoji jo jedna odrednica. Kao izvrstan fabulator i dobar verbalist koji tematizira, parodira i ironizira upravo spomenuti dinarski mentalitet njihovu kurevitost (N. Ivaniin27), Tomi se zapravo, uz oekivane postmodernistike modi -kacije, nadograuje na tradiciju hrvatske ruralistike (rustine) proze: imunovia, Boia, Aralicu i osobito Raosa, no prvenstveno na razini uporabe posve odreenog tipa humora koji se poziva na puko i likova oblikovanih njime. Ako je dozvoljen mali odmak od znanstvenog tipa argumentacije, onda se moe rei kako je Tomiu taj tip humorizma (vlakog, morlakog), budui da je porijeklom iz Imotskog (Imotska krajina kao zaviajni prostor), zapravo uroen te ga razumije instinktivno. Na tu se Tomievu tradiciju onda nadovezuje iskustvo pop-kulture, a tek onda lektira tipa Hemingway, Salinger, Carver, (reenica, tzv. hard-boiled style), Twain, O`Henry (amerika novinska pria) ili so sti-ciraniji srednjoeuropski (eki) tip humora Hrabala, kvoreckog, Wivegha, (ismijavanje birokratskog aparata i autoriteta, vrckav i ironian humor) S ovim piscima, osim popularnosti (u nacionalnim i regionalnim okvirima), vee ga i medij lma (snimanje lma prema knjievnom predloku).

Tomievi urbani likovi uhvaeni u raskoraku bauljaju gradom ne snalazei se. Upravo te situacije sraza sa signalima gradskog, sudara rustinog i urbanog mentaliteta, juga i sjevera, zaobalnog i obalnog, istoka i zapada, ratnog i poratnog (tranzicijskog),

mitova ili klieja. Pritom i sam ponekad potegne za stereotipom kako bi izazvao smijeh. (Bagi, Kreimir: Treba li pisati kako dobri pisci piu, Disput, Zagreb, 2004., str. 127) 26 Paradigmatski primjer takve kulturne proizvodnje i rezultat takvog duha je nedavna anegdota o splitskom gradonaelniku Kerumu, kojeg su u vrijeme izborne kampanje novinari priupitali: Hoete li pomoi ove godine Malu Floramy? Kerum odgovara: Naravno, a ta je maloj? 27 Prof. Nikola Ivaniin u svojim predavanjima o prozi dinarskog mentaliteta esto naglaava navedeni izraz kao njenu vrlo vanu karakteristiku.


pukog i ngiranog urbanog humornog izraza, ... proizvode Tomievu komiku i zabavnost; ili se pak snalaze izvrsno to opet ima svoju kominu osnovu u mentalitetu, no u konanici Tomiev centralni lik je provincijalac.

Kao reprezentativni humoristiki oblikovan lik zbirke Zaboravio sam gdje sam parkirao nadaje se trgovaki putnik Toni Makaroni (ili Toni Udav) protagonist prie ivot ima smisla. Taj tipian tomievski humoristini lik utjelovljenje je onih naslijeenih morlakih (dinarskih, vlakih) osobina (poput: upornosti, snalaljivosti, probitanosti, agresivnosti, proraunatosti, ne/bez obzirnosti, ali i prividne naivnosti, aljivosti, slatkorjeivosti, ...) koje su mu stoljeima omoguavale preivljavanje u krtim, oskudnim i nesmiljenim dinarskim i zaobalnim vrletima, a sada mu opet pomau u jednako neprijateljskoj urbanoj sredini.

Iz spomenute tipinosti te vica ili anegdote kao nukleusa pripovjedne strukture Tomi gradi speci nu Makaronijevu (Udavovu) fokalizaciju. Ona naravno nije u najuem smislu pojma infantilna, ali svakako ima bitnih odlika infantilnosti poput nemogunosti poimanja zbiljskog vremena i prostora i onda, sukladno tome, naivna i nesmotrena djelovanja (u krivo vrijeme na krivom mjestu). Makaroni je udak (lero, oriinal), tip ije je djelovanje veim dijelom odreeno iracionalnou:

Tres! Tip je nogom udario u vrata ka a, upada s pitoljem u jednoj ruci, bomba mu u drugoj, pa ni dobar dan ni faljen Isus, nego puca u strop: bum! (...) Svi u ka u skau na pod. (.. ) Kuko, zato me ne voli?! zaurla on mrano. (...) I dosta prie! Ubit u nas oboje da ti bude lake. Najprije sebe pa tebe. Misli obrnuto, zau se tada negdje s poda. Molim?! zbuni se Igor. Khm, Nakalja se Toni Makaroni, Kazao si da e ubiti najprije sebe pa nju. Valjda si mislio da e ubiti nju pa sebe. (...) Ako te ba zanima redoslijed, ubit u najprije sebe, pa tebe, pa nju. Kako ti se to svia,a? Khm, nakalja se ponovo Toni, dozvolit ete da je to meni jo uvijek malo nelogino, ali, hvala Bogu, svako ima pravo na svoje miljenje, je li? Kako bi to bilo da svi isto mislimo ...(...)

(ivot ima smisla, str. 194 195)

Iako su smjeteni veinom u poratnu, tranzicijsku zbilju 90-ih, odnosno prikazani kao njen produkt, Toni Makaroni i ostali Tomievi protagonisti u ovoj zbirci ipak su puno blii vicu i anegdoti, doli ironiji i kritikom naboju.

Ima u ovoj zbirci naravno i drugih tema u rasponu od politike aluzivnosti (Ubojstvo Predsjednikova psa), crkve/religijskog (ega ste se odrekli u korizmi), rata (Pomou trikova ili kako su nestali Srbi u Hrvatskoj), erotike (Diana i fantom), kriminala (um na srcu) do uplitanja fantastike u svakodnevlje (Dok nas smrt ne rastavi) i poigra-vanja trivijalnim formama (Zaboravio sam gdje sam parkirao). Tomiev prvijenac zapravo je dobar, duhovit pokuaj itanja vremena i prostora u kojem nad drutvenim angamanom ili kritikom prevladava zanimljivo i zabavno.



Opisani tipovi infantilnih (pomaknutih) dalmatinskih percepcija traumatine zbilje 90-ih (i njihovi autori) samo su neki od najizrazitijih primjera koji zorno pokazuju kako u sklapanju cjelovitije anrovske slike hrvatske kratke proze 90-ih (osobito druge polovice) treba ozbiljno uvaiti i zanemarenu neozbiljnu humoristiku (kvantitativno i kvalitativno reprezentativnu) produkciju.

Izvori:

Ivani, Viktor, Biljenica Robija K., Biblioteka Feral Tribune, Split, 1997.Senjanovi, ermano, Dorin dnevnik (1492. 1996.), Durieux, Zagreb, 1997.Smoje, Miljenko, Pasje novelete, Marjan tisak, Split, 2004.Tomi, Ante, Zaboravio sam gdje sam parkirao i druge prie, Hena com, Zagreb, 2001.

Literatura:

Bagi, Kreimir, Treba li pisati kako dobri pisci piu, Disput, Zagreb, 2004.Baudrillard, Jean, Simulacija i zbilja (zbornik 12 reprezentativnih tekstova), Naklada

Jesenski & Turk, Zagreb, 2001.Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.Culler, Jonathan, Knjievna teorija Vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb, 2001.Genette, Grard, Tipovi fokalizacije i njihova postojanost; u: Suvremena teorija

pripovijedanja, ur. V. Biti, Globus, Zagreb, 1991.Godine Nove, magazin skrivenih elja (ur. Kruno Lokotar), Konzor, Zagreb, br. 1, 1997.Ivani, Viktor, Sve Priznajem!, e-novine, http://www.e-novine.com/index.php?news=15119

(od 8. 07. 2008.)Klai, Bratoljub, Rjenik stranih rijei, Nakladni zavod Mh, Zagreb, 1990. Pavii, Jurica, Prava proza devedesetih, Zarez, Zagreb, 10. 5. 2001., str. 42.Prosperov Novak, Slobodan, Povijest hrvatske knjievnosti (svezak III. i IV), Slobodna

Dalmacija, Split, 2004.Senjanovi, ermano, O sebi, http://www.sanjamknjige.hr/index.php?id=9,78,0,0,1,0

(od 10. 12. 2005.)Stojevi, Milorad, Ktonijsko kao (sredozemna) sudbina; predgovor knjizi: Imam rije:

Borisa Domagoja Biletia, Altagama, Zagreb, 2006., str. 5-28.Suvremena teorija pripovijedanja, ur. V. Biti, Globus, Zagreb, 1991.Tomi, Ante: Volio bih biti Barbara Cartland (intervju), http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-

razgovor-opsirnije.php?ppar=306, (od 21. 10. 2005.)


SUMMARYDaniel MikulacoARKO, DORA, ROBI K. AND TONI MAKARONI INFANTILE PERCEPTIONS OF REALITY IN THE 90sTh e paper questions the infantile types of focalisation in short humouristic prose writing by popular Dalmatian narrators in the 1990s (M. Smoje, . Senjanovi, V. Ivani, A. Tomi). Starting with the selected texts, it is possible to read out their relation towards categories, such as: reality/ ction, literal/non-literal and, in general, speci c ways of stamping the recent Croatian war and post-war reality into the narrative text structure.

Key words: contemporary Croatian literature; contemporary Croatian prose; Mediterranean literature; short story; humoristic storytelling; infantile narrator; carnivalisation; Miljenko Smoje; ermano io Senjanovi; Viktor Ivani; Ante Tomi

Marijan abi, Napoleon pun-Strii u krugu oko almanaha Mj FLUMINENSIA, god. 22 (2010) br. 1, str. 103-117 103

Marijan abi

NAPOLEON PUNSTRII U KRUGU OKO ALMANAHA MJ

dr. sc. Marijan abi, Hrvatski institut za povijest Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, izvorni znanstveni lanak

UDK 821.162.3:050 821.163.42.091:821.162.3

Hrvat Napoleon pun-Strii bio je jedini stranac koji je objavljivao u ekom almanahu Mj (1858. 1862.), a svojim je prilozima u Nevenu prvi znaajnije pridonio recepciji knjievnosti mjovaca u Hrvatskoj. Autor u lanku analizira punovu knjievnu i publicistiku djelatnost za vrijeme njegova boravka u Pragu 1857. 1860., s posebnim osvrtom na njegovu poziciju u krugu mlaih ekih knjievnika okupljenih oko almanaha Mj te na punovu ulogu u posredovanju suvremene eke knjievnosti i kulture u hrvatsku knjievnu periodiku.

Kljune rijei: Napoleon pun-Strii; Vitzslav Hlek; almanah Mj; hrvatsko--eke knjievne veze

O enoinim je vezama s ekom knjievnosti i kulturom dosta pisano1, kako o njegovu boravku i kolovanju u Pragu (1859. 1865.), angamanu na prevoenju ekih tekstova, prije svih Hlekovih novela i Erbenovih balada, izvjetavanju hrvatske kulturne javnosti o zbivanjima u ekoj i obratno i pjesmama u kojima je obraivao eke motive, tako i o recepciji enoina knjievnog rada u ekoj sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljea. Knjievni se pak povjesniari u potpunosti ne slau kada je rije o utjecaju eke knjievnosti na enoin knjievni opus; miljenja se kreu

1 Najvanije je studije o enoinu ekom razdoblju nabrojao Milorad ivanevi u: ivanevi, Milorad, enoa a ei: pspvky k dalmu studiu problematiky, Pehled kulturnch, literrnch a kolskch otzek, 4, 1965/66., str. 29 36 i ivanevi, Milorad. August enoa a Slowiansczyzna, Pamietnik Sowianski, 15, 1965., str. 159 198. Meu novijim su publikacijama za ovaj knjievnopovijesni problem svakako vane dvije knjige: Tuek, Miroslava, (Ne)poznata obzorja: studije i ogledi, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1999., te enoa, August, Nepoznati rani radovi na ekome i njemakom jeziku, kolska knjiga, Zagreb, 2003.

Documents

Šarko, Dora, Robi K. i Toni Makaroni – Infantilne Percepcije Zbilje 90-Ih _Fluminensia_2010_1