SekularizacijaSkoči na - Скочи на: navigacija- навигација, pretraga - претрага

Sekularizacija ili, rjeđe, posvjetovljenje, u najširem smislu označava proces kojim neki objekt, institucija, područje ili društvo u cjelini gubi eksplicitno religijska, odnosno na taj način stiče svjetovna (sekularna) obilježja. U užem smislu se pod time podrazumijevanje nastojanje da se u praksi ostvari ideal odvajanja crkve od države, odnosno stvori sekularna država.

SekularizacijaSkoči na: orijentacija, traži

sociologija

okviri

teorija · povijest

pozitivizam · antipozitivizam

funkcionalizam · teorija konflikta

srednji domet · matematička

kritička teorija · socijalizacija

struktura i agencijaistraživačke metode

kvantitativna · kvalitativnapovijesna · informatička

etnografska · mrežnoanalitička

temegradovi · klasa · zločin ·

kulturadevijacija · demografijaobrazovanje · ekonomija

okoliš · obiteljrod · zdravlje

industrija · Internetznanje · pravo ·

književnost

medicina · politika · mobilnost

rasa i etnicitetracionalizacija

religija · znanostsekularizacija · društvene

mrežesocijalna psihologija ·

stratifikacijatraži

kategorija · kategorijsko stablo

popisi · časopisipopis sociologakazalo članaka

V · R · U

Sekularizacija je transformacija društva od bliske identifikacije s religioznim vrijednostima i institucijama k nereligioznim (ili ireligioznim) vrijednostima i sekularnim institucijama. Sekularizacijska teza odnosi se na uvjerenje da "napredovanjem" društva, posebice kroz modernizaciju i racionalizaciju, religija gubi svoj autoritet u svim aspektima društvenog života i upravljanja.[1] Pojam sekularizacija također se rabi u kontekstu ukidanja monaških zabrana nekom članu klera.[2]

Sekularizacija ima mnogoslojno značenje pri čemu može označavati teoriju i povijesni proces. Socijalni teoretičari poput Karla Marxa, Sigmunda Freuda, Maxa Webera i Émila Durkheima postulirali su da modernizacija društva uključuje smanjenje razine religioznosti. Proučavanjem tog procesa pokušava se odrediti način na koji religiozna vjerovanja, prakse i institucije gube društveni značaj te u kojem se opsegu to zbiva. Neki teoretičari tvrde da sekularizacija moderne civilizacije djelomice proizlazi iz naše nesposobnosti prilagodbe širokih etičkih i duhovnih potreba čovječanstva sve bržem napretku prirodnih znanosti.[3]

Pojam osim toga ima dodatna značenja, prvenstveno povijesna i religijska.[4] Primijenjen na crkveno vlasništvo pojam povijesno označava zapljenu monaškog zemljišta i zgrada koju su provodile antiklerikalne europske vlasti tijekom 18. i 19. stoljeća, što je za posljedicu imalo izbacivanje i potiskivanje religijskih zajednica koje su ih posjedovale (vidi Kulturkampf). Sekularizacija inače označava crkveno napuštanje dobara koja se zatim prodaju kupcu nakon što je vlast zaplijenila imovinu, što se obično događa nakon određenih pregovora i sklopljenih sporazuma. U katoličkom kanonskom pravu pojam može također označavati dopuštenje ili autorizaciju kojom se članu religijskog reda omogućava život izvan svoje religijske zajednice ili samostana tijekom određena ili trajna razdoblja.[5]

Sekularizacija i ljudska prava

CFI Croatia i udruga Protagora u Centru za ljudska prava upriličili su 17.09. niz od tri predavanja naslovljenih: "Sekularizam i demokracija, ljudska i građanska prava" (govornica Marijana Bijelić), "Diskriminacija ateista u sekularnoj državi" (govornik Alan Sorić) i "Vjerska indoktrinacija u obrazovnom sustavu" (govornica Vesna M.Puhovski)

Sekularnost je definirana kao "potpuna odvojenost religijskog od socijalnog i političkog života" i  formalno je propisana člankom 41,stavkom 1 Ustava RH.

Nakon tribine "Hrvatska između sekularnosti i klerikalizacije" kojom je dan okvirni poticaj za propitkivanje prirode veze između ljudskih prava i sekularnih težnji još sam čvršćeg uvjerenja da su sekularno društvo i sekularna država ne samo prečac u ostvarivanju ljudskih prava nego i jedini način ostvarivanja određenih ciljeva koji se- na ovaj ili onaj način- tiču ljudskih prava. Koliko god to radikalno zvučalo smatram da nema ljudskih prava i boljeg, korektnijeg i humanijeg društva kojeg sačinjavaju pojedinci koji su jednaki u onoj mjeri u kojoj jednaki mogu biti - bez cjelokupnog posvjetovljenja društva. Kažem radikalno jer u mentalnom sklopu osobe s izraženijim religijskim identitetom sekularizacija, sekularnost, sekularno negativno su intonirani pojmovi svodivi i na antiteizam, odsutstvo duhovnosti, ateizaciju društva, amoralnost ili pak komunizam, jugoslavenstvo, jugonostalgiju, ako ćemo "po naški".

Moram se ukratko ograditi i objasniti da ako je u meni ikada i bilo nečeg "antiteističkog" to je nestalo s razdobljem adolescencije. Ova je digresija potrebna ne zato što hodam na prstima u strahu od nagaznih mina nego jer smatram da su pitanja koja se tiču sekularnosti previše bitna i od općeg značaja da bi si ateizam dopustio ideološki opasno razmahivanje. Ateisti koji ulaze u rasprave o upitnoj (nedovoljno provjerenoj, nedovoljno istraženoj) statistici koja se tiče, npr. zločina koje su počinili vjernici i ateisti nimalo se ne

razlikuju od vjernika koji smatraju da su moral i religija u neraskidivoj vezi. Brane suprotno stajalište ali također su zagazili u sklisko područje i ideološki programiranu neobjektivnost. Baš kao i jedan gospodin, deklarirani vjernik koji je nakon predavanja o vjerskoj indoktrinaciji u obrazovanju uzeo riječ i na početku istaknuo da nema ništa protiv različitih (ireligioznih) stavova, te da nije ni zapazio vlastitu kontradiktornost kada je u nastavku započeo o ateizaciji Europe u kojoj je zabilježeno, kako je rekao (uz žamor i komešanje prisutnih), povećano korištenje psihofarmaka jer ateisti nisu našli odgovore na duhovna pitanja. Time je po tko zna koji put izbacio poznati stereotip tj. pokazao da su ireligiozne osobe nerijetko indirektno stigmatizirane jer ih se osuđuje i oduzima pravo na razvijanje vlastite duhovnosti i vlastitog morala.

Ideal sekularnosti uistinu nema antiteističku pozadinu, nije usmjeren na vjeru kao privatnu i intimnu stvar, osobno pravo svakog pojedinca na taj složeni, duboki unutarnji osjećaj kojeg neki pojedinci imaju u sebi a drugi ne. Ono što ne bi trebalo biti dopušteno u državi koja formalno propisuje egzistiranje Crkve izvan granica vlastitog aparata upravo je manipuliranje tim osjećajem koji je u svojoj osnovi plemenit i kojeg ja, sa distance koju mi pruža moj ireligiozni svjetonazor i izbor, poštujem. Plemenit ako nije došlo do njegove "nadogradnje" slojevima i slojeva vjerskih diktata. Do pretvaranja jednog specifičnog, subjektivnog osjećaja u čitav - religijski obojen- svjetonazor. Do religijski uvjetovanih dogmi koje upravo Crkva kao krovna institucija "pušta u opticaj" i na taj način onemogućuje borbu za ljudska prava na različitim razinama.

Manipulaciji vjerskim osjećajem svjedočimo recimo kada kler, izjašnjavajući se o društvenim, političkim ili čak znanstvenim pitanjima, progovara o mogućnostima izlječenja homoseksualnosti uz eventualne "znanstvene" publikacije o promijeni seksualne orijentacije duhovnim metodama, klicu života pronalazi već i u iskorištenom kondomu braneći kontracepciju a o abortusu i umjetnoj oplodnji da ne govorimo, u toj mjeri brani Instituciju braka da političari, neovisno o stranačkoj pripadnosti, u strahu od galopirajuće ali prenapuhane vjerske većine, ni ne razmišljaju o tome da se crkveni brak

uistinu tiče crkve, folklora i tradicije, dok se civilni brak tiče ljudskih prava odnosno jednakosti svih građana pred zakonom.

Manipulirati vjerskim osjećajem znači ne zaustavljati se na shvaćanju vjere kao nečeg strogo privatnog nego implicitno tražiti od svog stada štošta što sa samom vjerom veze nema. Tražiti npr. da dišu kao jedan, ne samo kada je riječ o vjeri kao takvoj nego i kada se spomenu pitanja koja se tiču ženskih (ostaci patrijarhalnog načina poimanja svijeta najprisutniji su kod pripadnika klera), reproduktivnih (spomenuti abortus, umjetna oplodnja, kontracepcija), dječjih (kreiranje nečijeg vjerskog identiteta prije nego li je taj netko uopće na razini zrelosti na kojoj je sposoban samostalno i aktivno promisliti vjerska pitanja, pitanje vjeronauka u školama i nametanje vjerskih svetkovina i vjerskih obilježja ireligioznoj djeci), seksualno-manjinskih (homoseksualni brakovi i posvajanje) i opće ljudskih (pitanje eutanazije) prava.

Teškoće u ostvarivanju svojih prava zbog sprege Crkve i države mogu imati i vjernici koji odvajaju vjeru kao unutarnji osjećaj od samostalnog, kritičkog promišljanja relevantnih društvenih, političkih i znanstvenih pitanja. Pitanje sekularizacije predstavlja nad-pitanje koje pokriva dobar dio feminističkih, LGBT i inih pitanja od aktivističkog dosega. Težiti sekularizaciji, razmišljati o mehanizmima ostvarenja društva sa sekularnim predznakom i eventualno djelovati u tom smjeru trebali bi svi a ne samo ireligiozne osobe. Zapravo, religiozne osobe i uz dodatni, specifični motiv- činjenicu da je njihov privatni osjećaj iskrivljen, zloupotrebljen i stavljen u službu ostvarivanja pogrešnih a zapravo tuđih ciljeva.

O, ne, ne još jedan… Iliti: kopanje rupe i vikanje u nju.

Kockičicin iBlob Home Arthiva Mapa O ovome Zalepljeno

« Verden 1916.Seminar »

Sekularizacija

Sekularizacija (franc. secularisation od lat. saeculum = vijek) znači posvjetovljenje, odvajanje vjere od države. Pod tim se pojmom podrazumijeva u prvom redu prijelaz obrazovnih institucija iz okrilja religijskih u svjetovni status, odnosno emancipacija odgoja, škole i sl. od religioznog utjecaja (V. Filipovic: Filozofski rječnik, Zagreb, 1984).

Sekularizacija je tekovina Francuske buržoaske revolucije i ugrađena je u temelje svih zapadnih liberalnih demokracija. Njena je svrha ograničenje zloupotrebe vjerskih dogmi u društvenom i državnom životu. Nasuprot sekularizaciji stoji klerikalizacija, proces u kome određena društvena oligarhija, obično predvođena svećenstvom, želi iskoristiti vjerske dogme u svrhu zemaljskih ciljeva, prije svega vlasti i vladanja nad ljudima.

U samoj definiciji sekularizacije je nastao problem jer se razmjer sekularizacije usko veže uz definiciju religije. Tako postoje više definicija sekularizacije i njezino određivanje ili mjerenje, zavisno od sociologa do sociologa. Nazočan je upliv religije u sve spore društvenog života. Opće religijske vrijednosti imaju značajan utjecaj na ljude dok praktične religijske vrijednosti kao odlazak na misu i u crkvu je značajno manji. (Zato ćemo i često čuti izjave tipa: Ja vjerujem na svoj način, ali u crkvu ne idem.)

Tendencija je svake religije, posebno ako je ogranizirana kao crkva, djelovanje izvan crkvenih okvira i uplitanje u društvo. Crkva ima garantiranu autonomiju, a religijsko mišljenje, običaji ili vjerski rituali nemaju neposrednu pravnu i političku posljedičnost. (osim ženidbe , tko se danas još ženi u matičnom uredu).

Tema je prilično kompleksna i ne može se isključivo svesti na tezu o završetku sekularizacije društva na globalnoj razini i istodobnoj revitalizaciji religioznosti. Činjenica je da je u sociologiji

religije koncept sekularizacije već dugo vremena dominantan koncept u proučavanju društvenih promjena. On označava smanjenje društvene važnosti religioznosti u društvu. Naravno uvijek je bilo sporova, tj. onih koji su bili zastupnici ili protivnici sekularizacijske teze, ali je jednako tako činjenica da se posljednjih desetak godina težište rasprava polako pomiče, tj. mijenja se. Religijsko-društveni procesi su vrlo različiti u različitim zemljama. Ako uzmemo europski kontinent, onda vidimo vrlo velike razlike. Do 90-ih godina prošlog stoljeća znalo se reći da je sekularizacija prisutna u svim zemljama, dakle, da je u njima smanjena važnost religioznosti. Jednako se tako govorilo i o promjenama u religijskoj sferi, tj. o napuštanju tradicionalnih religijskih obrazaca, u prvome redu velikih kršćanskih Crkava, i porastu zanimanja za različite druge religiozne oblike, npr. za razne istočnjačke religije, s iznimkama kao što su Poljska i Irska.

Danas se zapravo pokazuje kako se ne može govoriti o nekom dominantnom trendu i iznimkama, već o vrlo različitim obrascima religijsko-društvenih odnosa. U različitim su zemljama prisutni različiti obrasci. Do tih je promjena došlo u prvome redu zbog postkomunističkih procesa u istočnoeuropskim zemljama, što je za posljedicu imalo evidentni trend revitalizacije religioznosti, dakako ne u svima, što konkretno znači da je došlo do porasta broja religioznih ljudi i to prema vrlo različitim i odvojenim istraživanjima. Tako se primjerice u Poljskoj 95% stanovništva izjašnjava kao vjernici, a apostolski nuncij proglašava Hrvatsku najkatoličkijom zemljom. Ta je činjenica promijenila predodžbu o sekulariziranosti Europe, premda činjenicu sekularizacije nije posve osporila.

Drugi razlog koji je utjecao da se više ne govori samo o sekularizaciji već su spomenute kontroverze o javnoj ulozi religije u društvu. Naime, vezano uz sekularizaciju vezana je predodžba i prevladavajuće mišljenje da je religija privatna stvar u suvremenom svijetu, da ona zapravo ne igra nikakvu ulogu u javnim raspravama, u javnim procesima. No pokazalo se upravo suprotno, uzmimo samo primjer rasprave o religijskim simbolima na javnim mjestima, što pokazuje da religija nije samo privatna stvar, te da je teško povući jasnu granicu između toga što je javno a što privatno.

Htio to netko priznati ili ne htio priznati, religija bitno utječe na niz pitanja i ljudskih stavova koji se tiču društvenih odnosa. Religija, stoga, ima itekako utjecaja, bez obzira jesu li oni pozitivni ili negativni, što i nije bitno u ovome kontekstu, na stavove, razmišljanja i poglede velike većine ljudi. Treća činjenica, koja je na neki način utjecala na to da sekularizacija više nije dominantna u procjeni religioznosti, nego je ona tek dio drugih jednako važnih teorijskih pristupa, globalni je pogled ne samo na Europu nego na cijeli svijet.

Ima istaknutih autora koji tvrde da sekularizacija, ako bi i bila dominantna u Europi, ona to sigurno nije u Latinskoj Americi, Aziji ili Africi. Kad gledamo religijske procese u cijelome svijetu, vidimo velike različitosti, pa se zato teorijom sekularizacije ne mogu podjednako objasniti promjene i kretanje religioznosti u svim krajevima svijeta. Europa je takva kakva jest, sekularizirana je koliko je sekularizirana i, bez obzira na to nije došao kraj sekularizaciji, ona nije dovoljna da bi se mogle razumjeti vrlo suptilne društvene i religijske promjene koje se događaju.

Kod nas se pod firmom borbe protiv ateizma instalira u nas klerikalizam, koji nastavlja podizati betonske zidove u ljudskim srcima. Nažalost, pojedina lica tumače školskoj djeci svjetlo Božje

objave kao način mržnje i podjele. Tu je i korijen modernog nacionalizma. A “nigdje čovjek ne može sresti tako mračnih lica kao u prostorijama manastira, samostana i tekija”. (I. Andrić: Znakovi pored puta).

Dakle, sekularizacija je proces koji u većoj ili manjoj mjeri teče i dalje. Nakon burnih šezesetih i sedamdesetih godina te mirnih osamdesetih, devedesetih godina prošlog stoljeća klerikalizam ulazi na velika vrata raspadom socijalističkih zemalja što je naročito uočljivo i kod nas.

Legion, nema nekih godina, to je proces, od francuske revolucije na dalje, kojem se kao i kod drugih procesa može odrediti početak, a dalje se razvija sam od u skladu sa društvom.

Pojam i određenje sekularizacijeSekularizacija se smatra jednim od najkontroverznijih društvenih procesa, i skoro da nema društvene znanosti koja nije izučavala sekularizaciju, a razlozi za to su prije svega da se danas sve moderne države nazivaju sekularne, a i zemlje u tranziciji poput Bosne i Hercegovine idu prema sekularnom uređenju. Kako postoji svijet, sve od drevnih kultura stvari su se označavale kao svete i svjetovne, dok je nekada postojala sve veća težnja za posvećenjem ili sakralizacijom predmeta, običaja, ljudi; a od Francuske revolucije važi sasvim jedan suprotan proces, posvjetovljavanja svih sfera života, koji svoju kulminaciju doživljava sa prosvjetiteljstvom i nazivamo ga sekularizacija što znači.

 „(lat.), posvjetoviti učiniti nešto svjetovnim, posvjetovljavati. U srednjovjekovnoj literaturi označavala je ovozemaljski, svjetovni život, za razliku od onostranog. Kasnije dobiva značenje posvjetovljenje; pretvaranje svetog u svjetovno, pri čemu religija gubi svoj društveni utjecaj.“ (Cvitković, 2005:406)

Da bismo razumjeli sam pojam sekularizacije kao i proces sekularizacije krenućemo od samih početaka pojavljivanja pojma, njegovog prvobitnog značenja pa do danas. Kako nalazimo u knjizi Jakova Jukića Lica i maske svetoga krajem XVIII stoljeća pojam sekularizacije je bio neutralan, samo je označavao pravnu radnju prelaza crkvenog vlsništva u državno vlasništvo.

„Sekularizirati je dakle značilo oduzeti jednu stvar, područje ili ustanovu iz nadlažnosti crkvena nadzora i vjernička opsluživanja i prenijeti je pod građansku ovlast.“ (Jukić, 1997:180)

Već u XIX stoljeću sekularizacija je počela označavati nezakonito i nasilno prisvajanje crkvenih prava i imovine, ali isto tako i političko oslobađanje od crkvenog utjecaja i teološkog nadzora.   Kasnije u XIX stoljeću sekularizacija počinje gubiti političko-pravnu oznaku, a dobija više kulturološku oznaku koja je bliža današnjem određenju pojma sekularizacije.

„Sad se pod oznakom sekularizacija podrazumijeva oslobađanje kulture i školstva od utjecaja religije. Želi se naime uvesti nastava posve svjetovna, odvojena od svake teologije i presizanja crkvena upliva. Na vidiku je dakle zahtjev za ostvarenjem laičke države u svim njezinim poznatim odrednicama.“ (Jukić, 1997:182)

U ovom obliku kako danas shvatamo sekularizaciju, a to je desakralizacija svetog i posvjetovljavanje društva, sekularizacijom su se bavili mnogi sociolozi, ali svakako su joj utrli put Karl Marx, Emile Durkheim i Max Weber, iako nisu upotrebljavali današnji naziv sekularizacije.

Sekularizacija za Durkheima je bila laicizacija, to je proces u kojem društvene ustanove dobijaju svoju neovisnost i uspostavljaju svjetovne odnose i određuju pravila pri kojima će funkcionirati. Dok Weber sekularizaciju koristi u terminu raščaravanja svijeta od iracionalnih sila. Mnogi teoretičari XIX stoljeća (Taylor, Frazer, Freud, Marx) su smatrali da će razvojem nauke religija u društvu nestati, ali mnogi noviji teoretičari poput Bellaha takve ideje odbacuju i smatraju da je religija u modernom društvu prisutna kao i u prošlosti, mada egzistira u drugačijem obliku.

Za sekularizaciju se koristi i termin desakralizacija ili dekristijanizacija jer je kršćanstvo, odnosno protestantizam u Zapadnoj Europi imao najviše iskustva sa sekularizacijom. U protestantizmu je odbačena razlika između svećenika i vjernika i Biblija je približena svima jer su je počeli prevoditi sa svetog jezika na svjetovni koji su svi poznavali. Zbog toga se smatra da je protestantizam sekularizirao Crkvu iznutra, a reformacija je ojačala religijski pluralizam i samim tim Crkva više nije posjedovala religijski monopol u jednoj državi što je svakako narušavalo i slabilo njen položaj i utjecaj na društvo u cjelini.

Postupno će se sekularizacija početi koristiti da označi odvajanje osobnog života od religijskih pravila ponašanja, označavaće ono što je građansko, svjetovno za razliku od svetog i religijskog.

Iz ovoga proizlazi da „sekulariziranost podrazumijeva da građani nisu ni pod dikataturom države  ni religiske zajednice. Oni su slobodni postupati u skladu sa svojim svjetonazorom i etičkim načelima. Iz toga proilazi da sekulariziranost vodi u otvoreno i tolerantno društvo u kojem se građani mogu slagati ili neslagati s religijom. To podrazumijeva i neutralnost države u pitanjima religije, a to nije isto što i poricanje religije.“ (Cvitković, 2004:379)

Često pojam sekularizacije izaziva konfuziju oko svog određenja i smatra se negacijom religije i potpunim oslobođenjem društva od religijskog utjecaja, ali ovakav radikalan stav nazivamo sekularizam.

„Sekularizam podrazumijeva radikalno odbacivanje svake povezanosti ljudskog djelovanja s religioznošću; ima za cilj oslobađanje čovjeka od religije i religijske zajednice.“ (Cvitković, 2005:407)

Sekularizam je ideologizacija sekularizacije i kao takvog ga treba razlikovati od sekularizacije. Sekularizacija označava historijski proces prepoznavanja i priznavanja društva u njegovoj svjetovnoj zbiljnosti, dok  sekularizam označava zatvaranje društva u njegovu potpunu ideološku dovoljnost. (Jukić, 1997)

Sekularizacija kao i svaki drugi znanstveni pojam je prešla veliki put do svog definiranja. Tako prvi pokušaj definiranja sekularizacije nalazimo 1955. godine kod američkog sociologa religije H. W. Pfautza, on je sekularizaciju smatrao društvenim procesom pod čiji utjecaj dolaze religijske, gospodarske i političke ustanove i tako postaju svjetovne. Zatim Milton J. Yinger smatra da sekularizacija označava pojavu koja modernog čovjeka stavlja u situaciju da svoje odluke donosi bez pozivanja na religiju. Za sociologa Joachima Matthesa sekularizacija znači emigraciju Crkve iz društva, jer danas sve velike državne odluke donose bez utjecaja Crkve.  

Sekularizacija je kompleksan i višedimenzionalan fenomen i ona se može raščlaniti i tumačiti na mnogo načina, ali je u suštini uvijek riječ o istoj društvenoj pojavi. Tako Shiner navodi nekoliko značenja i upotreba termina sekularizacije.

1.      Sekularizacija jeste nestajanje religije. Ovdje se sekularizacija shvata kao gubitak društvene i političke važnosti religije.

2.      Prilagođavanje „ovom svijetu“. Gubi se razlika između religijskih i društvenih pitanja.

3.      Sekularizacije kao oslobođenje društva od religije. Religija se povlači u sopstvene okvire i postaje pitanje ličnog života.

4.      Moguće mijenjanje religijskih uvjerenja i institucija u nereligijske. Spoznaja, ponašanje i institucije, za koje se nekad samtralo da su izraz božanske moći, postaju pojave koje stvara i za koje preuzima odgovornost čovjek.

5.      Desakralizacija svijeta. Svijet gubi karakter svetosti, jer čovjek i priroda postaju predmet racionalnog uzročnoposljedičnog objašnjenja i funkcionisanja, u čemu nema mjesta za natprirodno.

6.      Najzad, sekularizacija može da znači i jednostavno prelaženje od „svetog“ na svjetovno društvo, u smislu napuštanja tradicionalniih vrijednosti, prihvatanja promjena i zasnivanja svih odluka i djelovanja na racionalnoj osnovi. (Hamilton, 2003)

S obzirom na gore navedeno vidimo da ima jako puno određenja sekularizacije i za ovaj rad je bitno da odredimo definiciju sekularizacije kojom ćemo se voditi kroz cjelokupno istraživanje. Ako uzmemo u obzir sve predhodno navedene značajke možemo potvrditi definiciju iz teorijske elaboracije rada, a ona znači da je sekularizacija historijski proces gubljena utjecaja religije u društvu, što podrazumijeva razvoj nauke i tehnike, odvojenost države od Crkve, slabljenje utjecaja religijskih institucija u sferi obrazovanja, i privatizacija religije,  gdje religija postaje pitanje ličnog života; a taj proces je započeo sa prosvjetiteljstvom i traje sve do danas.  Pored ovoga sekularizacija ima još dvije bitne dimenzije koje se često zanemaruju – sloboda religije i građanski status nevezan za religiju i religijsko uvjerenje.

Poznato je da je sekularizacija zahvatila skoro cijeli svijet, ali trend sekulariziranosti je nešto manje prisutan u islamskom svijetu. Obično se navodi da je sekularizacija suprotna teologiji islama i da je neprihvatljiva za muslimane ali problem je što se sekularizacija poistovjećuje sa svojom ideologiziranom slikom sekularizmom koji želi potpuno oslobađanje društva od utjecaja religije. Čini se da je sekularizacija zaobišla islamski svijet, a razlog za to možemo tražiti ne samo u sekularizmu već i u činjenici da u islamskom naučavanju ne postoji razlika između svjetovnog i duhovnog, jer se uređenje islamske države temelji na islamskom šerijatskom pravu. Proces sekularizacije je bio zahvatio Egipat, Iran, Tunis, ali te zemlje se doživjele ponovno „buđenje islama“, a razlog je upravo taj da islamska društva nikada nisu imala iskustvo odvojenosti religijskih zajednica od države. I kao još jedan razlog odbojnosti islama i muslimana prema procesu sekularizacije možemo tražiti u strahovanju od utjecaja Zapada. Zapad poima islamski svijet kao zaostao i nemoderan, dok islamski svijet posmatra Zapad kao izvor dekadencije i nemorala i taj stav prema Zapadu rađa i određeni strah u islamskom svijetu koji ih vraća „korijenima islama“.

U sociologiji religije se javljaju i polemike o uzrocima sekularizacije koliko i o njenom određenju. Svaka društvena pojava je imala pogodne društvene uvjete da bi opstala i razvila se u jednom društvu, u ovom slučaju sekularizacija zahvata skoro cijeli svijet. Uzroka sekularizacije ima mnogo, ali se u sociologiji religije ustalila jedna opća tipologija koju u svom tekstu Sekularizacija društva i obitelji navodi Jakov Jukić.

Prvi uzrok sekularizacije je u društvenoj diferencijaciji, njome se označava napuštanje mnogih funkcija od strane religijskih skupina i njihovo prenošenje na svjetovne ustanove. Funkcije Crkve i religije danas preuzimaju druge svjetovne ustanove – škole, bolnice, kulturni centri itd. Iz društvene diferencijacije odmah proizlaze i drugi faktori sekularizacije poput privatizacije religije i pluralizma religija.

Drugi uzrok sekularizacije je racionalizacija društva i života. Moderno društvo je ustrojeno po modelu racionalnosti, a ne moralne kreposti. I upravo je moralni život najviše zahvaćen svjetovnošću jer ono što je moralno biva zamijenjeno onim sto je racionalno i tehničko.

Treći i četvrti uzrok sekularizacije su procesi urbanizacije i industrijalizacije. Starija sociologija religije je ove uzroke smtrala bitnima, a danas većina autora smatra da oni proizlaze iz društvene diferencijacije. Rezultati dobijeni istraživanjima upućuju da je grad sekularniji od sela, iako u njemu samom ima razlika, središta su ta koja su sekularnija za razliku od predgrađa. U gradu

Crkva se poziva prilikom rođenja, vjenčanja, umiranja ali rijetko u svakodnevnim životnim prilikama.

Za peti uzrok sekularizacije ćemo uzeti individualizaciju ljudi u modernom društvu. Individualizacija se očituje u povećanoj privatizacija ljudskih života i odluka, i u traženju samoidentiteta. Individualzacija u društvu prelazi i u područje religije koja postaje predmetom osobnog izbora. Sveto se povlači u ljudsku intimu i postaje privatnom stvari a ne javnom brigom kao što je to bilo ranije.

Šesti uzrok sekularizacije je pluralizam. Američki sociolog Peter L. Berger zastupa tezu da je religijski pluralizam vodić sekularizacije, jer nekada na religijskom tržištu se nalazila samo jedna Crkva, dok se danas ta situacija potpuno promijenila jer je na religijskom tržištu prisutno mnoštvo religija, svjetonazora, ideologija i svaki pojedinac može izabrati za sebe što želi kao što to radi i na svakom drugom tržištu.