38
VISOKA TEHNIČKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA, KRAGUJEVAC Invencija, inovacija i difuzija inovacija Ključni aspekt organizacione fleksibilnosti 1/16/2012

Seminarski - Menadzment

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Seminarski - Menadzment

VISOKA TEHNIČKA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA, KRAGUJEVAC

Invencija, inovacija i difuzija inovacija

Ključni aspekt organizacione fleksibilnosti

1/16/2012

Page 2: Seminarski - Menadzment

5

SADRŽAJ

UVOD………………………………………………………………………………………………………………………………………………………3

1. UPRAVLJANJE INOVACIJAMA ............................................................................................................ 4

1.1. INVENCIJA………………….…………………………………………………………………………………………………………….61.2. INOVACIJA…………….………………………………………………………………………………………………………………….71.3. VRSTE INOVACIJA……………………………………………………………………………………………………………………101.4. INOVATIVNI I INOVACIONI MENADŽMENT………………………………………………………………………………111.5. ZAKONITOSTI U RAZVOJU INOVACIJA……………………………………………………………………………………..141.6. UPRAVLJANJE TEHNOLOŠKIM INOVACIJAMA...........................................................................15

1.6.1. DVE KLJUČNE STRATEGIJE RAZVOJA TEHNOLOŠKIH INOVACIJA………………………………………….…171.6.2. DILEMA – LIDERSTVO ILI SLEDBENIŠTVO……………………………….………………………………………………171.6.3. VRSTE INOVACIONOG PROIZVODA…………….……………………………………………………………………..…171.6.4. VISINA ULAGANJA I TROŠKOVI……………………………….……………………………………………………………..181.6.5. POSTOJANJE TEHNIČKIH STANDARDA.....................................................................................18

1.7. KREATIVNA IMITACIJA…………………………………………………………………………………………………………….181.8. OTKRIVANJE I ZAŠTITA INOVACIJA…………………………………………………………………………………………..201.9. POVOLJNOST ZAŠTITE INOVACIJE.............................................................................................20

ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………………………………………………………………………….23

LITERATURA…………………………………………………………………………………………………………………………………………..24

Page 3: Seminarski - Menadzment

5

UVOD

Uvođenje inovacija je permanentna zakonitost u obavljanju zajedničkog rada. Ovaj fenomen je dobio na intenzitetu u poslednje dve decenije dvadesetog veka i predstavljao je osnov uspešnosti organizacija korporativnog tipa. Inovacije su postale osnovni zadatak i delatnost svih vrsta menadžmenta. U vezi toga prof. dr. R. Todosijević konstatuje: „Kreativno razmišljanje treba da postane sastavni deo dugoročne sposobnosti menadžera, što se javlja kao osnovna determinanta inovacije. Priliv ideja za inovacijom i želja da se ideje materijalizuju uvek deluju izazovno i impresivno“. Jednostavan ideogram razvoja i unapređenja zajedničkog rada, od prvobitne ljudske zajednice do današnjih dana to potvrđuje.U analizama načina organizovanja i usmeravanja prošlih organizacija, pokazuje se da su brže napredovale one nacionalne skupine koje su primenjivale nova znanja, odnosno koje su bile lideri u inovacionim projektima. Shodno navedenom pojavljuju se i inovacije u organizovanju i upravljanju zajedničkim radom. Zahvaljujući novatorijama, usmeravanje zajedničkim radom se razvijalo i transformisalo, od predvodništva do savremenog menadžmenta i njegovih modaliteta.

Uvođenjem novih metoda, tehnika i tehnologija, eliminiše ili marginalizuje stare metode i vodi ih do faze izumiranja. Tako je marginalizovan, odnosno eliminisan stil prinude u upravljanju zajedničkim radom, a uveden demokratski, odnosno stil pridobijanja ljudi. Međutim, treba imati u vidu da čovek nikada neće biti u stanju da napravi savršenu organizaciju, niti idealno usmeravanje, odnosno upravljanje zajedničkim radom. On će u svakoj drugačijoj situaciji najčešće postupati na drugačiji način, što mu omogućava njegova svesnost.

Stvaranje povoljne inovacione atmosfere, kreiranje inovacija i kreacija i njihovo korišćenje, postaju osnovni zadaci savremenog menadžmenta. Zahvaljujući toj primarnosti, menadžment u savremenim uslovima dobija sve karakteristike inovaciono kreativnog menadžmenta, a organizacije koje oni kreiraju postaju inovativne organizacije.

Istraživanja pokazuju da razlika između uspešnih i manje uspešnih, odnosno neuspešnih poslovnih sistema leži u njihovom različitom pristupu inovacijama. “Menadžeri manje uspešnih kompanija sledili su i slede konvencionalnu stratešku inovacionu logiku. Menadžeri uspešnih poslovnih sistema su praktikovali strategiju korisnih inovacija. Ispostavlja se da „kompanije koje želi da zadrži svoje dosadašnje kupce i da proširi krug kupaca, mora efikasnije inovirati od svojih konkurenata. Inovativna klima mora da prožima tada svaki deo kompanije. Svako odeljenje i

Page 4: Seminarski - Menadzment

5

svaka funkcija, mora da se bavi inovacijom rastućeg tipa. Kompanija mora za potrebe inovativne delatnosti da obezbedi ljudske i

finansijske resurse kako bi se proizvela inovacija za budućnost“. Savremena praksa menadžmenta u osnovi postavlja dva ključna pitanja: „Kako nove metode, tehnike i tehnologije mogu unaprediti poslovanje kompanija i kako iste mogu zadovoljiti trenutne i buduće potrebe konstituenata organizacije“. U zavisnosti od kvaliteta odgovora na ovo pitanje, u velikoj meri zavisi i uspešnost organizacije, odnosno menadžmenta.

1. Upravljanje inovacijama

Za upravljanje inovacijama je neophodno ukazati na zaključivanja koja nastaju u čoveku, kao najsvesnijem živom biću, a u okviru toga na linearno i nelinearno zaključivanje. Linearno zaključivanje je najjednostavniji način u rešavanju problema. „Ono pretpostavlja da svaki problem ima jednostavno rešenje, koje će se odnositi samo na problematičnu oblast (ne na ostatak organizacije) i kada je jednom implementirano, rešenje će biti valjano i biće procenjivano samo po pitanju koliko dobro funkcioniše. Iako menadžere privlači sama jednostavnost linearnog načina dolaženja do rešenja, on često ne predstavlja efikasan način rešavanja problema organizacije“.

Slabosti linearnog razmišljanja, doveli su do nelinearnog, ili organizacijskog razmišljanja, kao savremeniji i obuhvatniji pristup koji pretpostavlja da su problemi složeni i povezani sa situacijom da nisu izolovane veličine, već da ih treba posmatrati u odnosu na sve druge aspekte organizacije“. Stoga i rešavanje problema treba shvatiti kao „dinamičan proces, pošto nova rešenja stvaraju nove stvarnosti, a nove okolnosti zahtevaju nova rešenja“.

Odnos između linearnog i nelinearnog, je zapravo odnos između svesnog i podsvesnog. Upoznavanjem tog odnosa dolazi se do zaključka da zahvaljujući interakciji između svesnog i nesvesnog, nastaju nove misaone konstrukcije za nastanak novih načina u rešavanju problema, što je problem kreacija i inovacija, kao osnove svake uspešnosti. Ispostavlja se da je čovekovo ponašanje, rezultat njegovog mišljenja, što znači da se na mišljenje može uticati kao i na svaki drugi deo u čovekovom organizmu. Poznavanje procesa prožimanja svesti i podsvesti je uslov za nastanak inovacija i velikih dela. Većina velikih naučnika, umetnika, pesnika, pronalazača i drugih velikih imena

iz različitih oblasti su dubinski poznavali i razumeli način delovanja svesti i podsvesti. To ih je i dovelo do genijalnosti u inoviranju i preobražaju sveta, što je i logično, jer su svest, odnosno podsvest izvorišta inovacija. Da bi se promenila posledica, odnosno da bi dobili veći broj kvalitetnih inovacija, potrebno je promeniti uzrok, odnosno promeniti način razmišljanja. To je logičan put, nasuprot većini ljudi koji se bavi posledicama, zbog čega postaju i neuspešni.

Nauka je utvrdila da postoje dva nivoa ljudskog uma, i to: svesni i podsvesni. Prvi nivo je racionalni, dok je drugi iracionalan.

Page 5: Seminarski - Menadzment

5

Podsvesno je podređeno svesnom i zbog toga se naziva podsvešću. Ona dobija naređenja od svesti, a svest izdaje naloge na osnovu onoga šta je u nju pohranjeno, odnosno u zavisnosti od toga u šta svest veruje, ili ne veruje. Svest ne može izdavati pozitivne naloge, ako je u nju pohranjena negativna energija ili misao, što je i logično, jer iz kibernetiskih zakona proizilazi stav da ništa ne može nastati iz ničega, već sve proizilazi iz nečega i služi nečemu.

Podsvest je vrlo osetljiva i reaguje na svesnost, odnosno na samu prirodu misli, ne ulazeći u to da li je svest ispravno izdala nalog, ili je on neispravan. Ukoliko je svest obuzeta strahom da se neće uspeti, na to će negativno reagovati podsvest, koja javlja svesti da je neuspeh neizbežan, u kom slučaju svest, odnosno čoveka obuzima panika, crne slutnje, očaji, itd. Posejana strah od neuspeha će dovesti do stvarnog neuspeha. Nova nauka kibernetika opskrbila nas je dokazima da takozvani podsvesni um nije uopšte um, već mehanizam, servo mehanizam, koji usmerava ono što je pohranjeno u svesti, odnosno umu. Čovek ima jedan um sa dva elementa i to svesnost koja upravlja automatskom mašinom koja se zove podsvest.

Ukoliko stalno sami sebe ponavljamo da ne možemo biti uspešni, da nismo u stanju da pronađemo novi način upravljanja organizacijama, itd. podsvest će u to ozbiljno poverovati i slediti ono što je u nju pohranjeno, nezavisno od toga da li je to ispravno, ili neispravno. Podsvest je toliko disciplinovana, da čovek može život svoj provesti, a da se ne usudi da inovira, stvara, ili kreira bolju budućnost. Čovek može da spreči navedeno, ili da otkloni posledice, ali kako je rečeno samo delovanjem na uzrok. Treba se naredbodavno obratiti sopstvenim iracionalnim osećanjima koji su se ukorenili u podsvesti i oterati ih. Ako ne jednom, onda više puta, odnosno onoliko koliko je potrebno da ih eliminišemo. Da li smo to i učinili, osetićemo da li smo mirni, i da li se prijatno osećamo.

Najvažnije u razvijanju podsvesti kod inovacija i inovatora je stvaranje težnje za postizanjem željenih rezultata. Inovatori osećaju da idu prema pravom cilju. Oni to čine kroz maštu i vizuelizaciju. Mentalna proba, složenih podviga je postala rutinski psihološki trening za izvođenje različitih poslova. Usko oslanjanje samo na svesno učenje, nikada ne bi postiglo ovaj nivo umetnosti, čak i sa snagom volje u svesti.

Podsvest ima odgovore na sva pitanja i u stanju je da rešenje svakog problema. Da bi došlo do rešenja u nekom problemu, potrebno je da svest uputi zahtev svesti za rešavanje nekog problema. Ukupna čovečja inteligencija ima odgovore na sva moguća pitanja. Podsvest deluje isključivo na način na koji se razmišlja. Svaka činjenica u koju svest poveruje da je istinita, podsvest kao takvu usvaja i sprovodi. Shodno navedenom, svaki čovek je u stanju da izmeni samog sebe, ukoliko to naloži svojoj podsvesti. To znači da svako može postati inovator, ukoliko to želi i ukoliko uskladi maštu i želje. U tom smislu je potrebno povezivati svest i podsvest, odnosno treba svesno maštati i nastojati da se mašta ne pretvori u fantaziju, odnosno maštu u kojoj ne postoji realnost njene realizacije.

Page 6: Seminarski - Menadzment

5

Podsvest reguliše brojne aktivnosti čoveka. Zahvaljujući podsvesti čovek hoda, jede, diše, vozi bicikl, itd. Podsvest deluje ispod ili „iza“ nivoa svesnosti. Mnogi je zovu nesvest, ili „automatski um“. Iz navedeno, može se postaviti pitanje: „Gde se nalazi novac i bogatstvo“?

Sigurno ne u bankama, nekretninama i bogatim naftnim poljima, već u večitoj riznici koja se nalazi u svakom čoveku. Podsvest će pronaći način da realizuje ono što je svest naložila.

Poznavanje odnosa svesti i podsvesti je bitno za inovacije, stvaranje i upravljanje sopstvenom budućnošću. Inovativni menadžeri moraju shvatiti da se u svakom čoveku nalazi velika riznica blaga i da odgovore u unapređenju organizacije treba tražiti od ljudi u organizaciji. Inovativni ljudi su oni koji su uspeli da otkriju i oslobode sile sopstvene podsvesti.

Poznavanja svesnosti, odnosno uma i podsvesti je krucijalno za kreacije i inovacije. Kreacije nastaju u svesnom, a to su ideje. Misaona konstrukcija, odnosno njihova operacionalizacija je u podsvesnom. Podsvest je mehanizam inovacija. Ukoliko ne dobije nalog od svesnog, podsvest neće proizvoditi novatorije. Stavovima, mišljenjima i tumačenjima događaja, um opisuje problem na bazi memorije, a podsvest realizuje kreacije, odnosno ideje.

Iz navedenog se može konstatovati da bez poznavanja svesti i podsvesti nije moguće objasniti kako ljudi ostvaruju vrhunska dela i pronalaze vrhunske novatorije. Pokazuje se da vrhunski inovatori imaju veću usklađenost između svesti i podsvesti. Inimori Kyoceri u veziovoga kaže: „Kada se koncentrišem....... ulazim u podsvesni um. Rečeno je da ljudi poseduju svest i podsvest i da naša podvest ima kapacitet veći deset puta“.

1.1. Invencija

Invencija (kreacija) se često izjednačava sa inovacijom, ili se ova dva pojma smatraju sličnim. Prof. dr V. Vučenović invenciju predstavlja i definiše kao „proces kreacije, odnosno sposobnost pronalaženja novotarija. U invenciji kao procesu nastaje neko novo saznanje, zamisao ili ideja kako se može na racionalniji način ovladati nekom prirodnom ili veštačkom strukturom, kao i kako se postojeće stanje može poboljšati ili prilagoditi novim zahtevima, ili trendovima. To znači da invencija predstavlja prvu fazu u stvaralačkom procesu. U pitanju je faza u kojoj započinje proces iznalaženja novih načina usmeravanja, regulacija i upravljanja. Invencija kao svesna delatnost, ustvari predstavlja istraživački proces na osnovu koga nastaje misaona konstrukcija mogućeg novog rešenja u ostvarivanju nekog cilja. Zato se invencija često predstavlja kao proces stvaranja nove zamisli, odnosno ideje kao najkvalitetnijeg proizvoda koga čovek može kreirati i proizvesti. Invencija se rađa u procesu posmatranja realnih i apstraktnih objekta, pojava i procesa, kao i u eksperimentisanju. U invenciji nastaje ideja, odnosno misaona konstrukcija koja dobija karakteristike celine. Njena prava vrednost se ispoljava tek kada započne da se realizuje. Pojedinci u organizaciji, a posebno menadžment je zainteresovan za permanentan razvoj invencija, odnosno novih ideja. One u savremenom biznisu postaju roba, koja je najtraženija i koja je u isto vreme i najskuplja. Istraživanja pokazuju da razvijeni žive od prodaje ideja, a manje razvijeni od njihove operacionalizacije tj. praktične realizacije. Ideje su

Page 7: Seminarski - Menadzment

5

date u projektima, softverima, procedurama, uputstvima i standardima upravljanja. One postaju glavna roba na kojoj se danas zarađuje. Pojedinci i grupe koje primenjuju ideje, često ostvaruju manje zarade.

Iz navedenog se može konstatovati da su invencije realna i nezamenljiva poluga kako stvaralačkih procesa, tako i konstruisanja novih tehnologija upravljanja. Ideja je oduvek bila i ostaje isključivo vezana za čoveka. To je jedina funkcija svesne delatnosti koja se ne može preneti na mehanizme, bez obzira kakve one konstrukcione i softverske vrednosti bile. Upravo u tome se ogleda prava vrednost invencije, odnosno ideje za nova rešenja u obavljanju svesne delatnosti.

Dok je invencija proces u kome nastaju ideje, „dotle je inovacija proces u kojim se te nove ideje prenose u praksu“. Pronaći, to je naći novu stvar, inovirati to je realizovati novu stvar“.

U inovativnom menadžmentu kao razvojnoj fazi rukovođenja, inovacije u sferi menadžmenta se shvata kao proces stvaranja ideja u laboratorijama, na terenu i u organizacionim sistemima, te njihova praktična operacionalizacija u poslovnim i drugim sistemima. Prema Kunjošiju (Kuniyoshi) inovacija obuhvata čitavu seriju procesa koji imaju zadatak da potpomognu realizaciju neke nove ideje, čija primena kroz novi proizvod vodi poboljšanju i većoj konkurentnosti privrede. Svaka inovacija je niz kumulativnih promena, odnosno procesa, od ideje do konačne realizacije.

P. Drucker na primeru trgovine, odnosno prometa pokazuje korisnost inovacija, kad kaže: “Prodavac koji uspe da proda frižider Eskimima da bi se sprečilo smrzavanje hrane, može se smatrati inovatorom koji je izmislio nov proizvod. Prodaja frižidera Eskimima da bi se hrana rashladila je pronalaženje novog tržišta. Prodaja frižidera da bi se sprečilo preveliko hlađenje hrane je pravo stvaranje novog proizvoda. Naravno da tehnološki postoji samo jedan proizvod, ali kada se posmatra sa ekonomskog stanovišta radi se o inovaciji.”

Ovakvo predstavljanje inovacija i inovacionih procesa uslovljava objašnjavanje društveno ekonomske uslovljenosti razvoja inovacija i naučnih dostignuća, kao i razvijanje inovacionih procesa, odnosno vrste i korisnost inovacija za organizacije. Bez obzira što se invencija i inovacija razlikuju, one imaju i svojih zajedničkih karakteristika. Jedan i drugi fenomeni maju kreativnost, ali je inovacija složenija aktivnost. Ona pored tehničko tehnoloških problema sadrži i ekonomsku, sociološku dimenziju. Ona u menadžment profesiji je posebno kompleksna jer je u pitanju upravljanje ljudskim resursima, koji su u primeni invenciji često vođeni ličnim interesima. Ukoliko zaposleni imaju interes da invenciju, odnosno ideju pretvore u praksu, odnosno u inovaciju, oni će to i učiniti. U suprotnom, menadžment će imati problema. Primera radi, ukoliko se uvođenjem informatičke tehnologije želi ubrzati proces donošenja upravljačkih odluka, a ta inovacija ugrozi zaposlene, oni će biti protiv inovacije i pružiće otpor njenom uvođenju.

1.2. Inovacija

Page 8: Seminarski - Menadzment

5

Inovacije su rezultat podsvesnog u čovekovom organizmu. „Naše svesno mišljenje, je kontrolno dugme naše podsvesne mašine. Na osnovu svesne misli, iako možda nerealne i iracionalne, nesvesna mašina je razvila svoje negativne i neodgovarajuće obrasce reagovanja. Međutim, svesnom racionalnom mišlju, ovi automatski obrasci reakcija se mogu i

promeniti“. U savremenim uslovima poslovanja, primarnu i odlučujuću komponentu uspešnosti čine naučne zakonitosti i načini njihove primene u praksi. Naučne zakonitosti predstavljaju temelj razvijanja inovacija. Sve novotarije, odnosno inovacije su rezultat stvaralačkih procesa ljudi. Teško je pronaći da se razvila i primenila neka inovacija koja nije zasnovana na nekoj već poznatoj naučnoj zakonitosti, koja je manje ili više modifikovana, a neretko i u celosti primenjena.

Svaka inovacija podrazumeva niz promena i reorganizovanja koje treba izvesti u organizaciji. Profesionalni menadžment po ovom pitanju postaje kreativni arhitekta, koji se koristi alatima da uspostavi nove odnose između delova i između delova i celine nekog sistema. Da bi se uvela inovacija u menadžment procesu, potrebno je da se uništi postojeće po principima kreativnog haosa, ili kreativne destrukcije. To uništenje postojećeg, ima smisla i ekonomske svrsishodnosti, ukoliko će nova upravljačka konstrukcija i njena operacionalizacija proizvesti veći efekat. To znači da presudnu ulogu u inovacijama ima ekonomska dimenzija ovih aktivnosti.

Primarni zadatak menadžmenta je da inovira, odnosno poseban je izazov da se permanentno kreće od jedne do druge vizije. Budućnost mora biti ugrađena u ono što je pružila prošlost. Uništenje starog i neproduktivnog je u funkciji novog i produktivnijeg,

Uspešnost menadžmenta, nalazi se u direktnoj zavisnosti od toga kako se uništava, ili dezorganizuje klasično, staro i neracionalno i kako se uvodi novo i savremenije. Jedno i drugo je rezultat invencije i inovacije menadžera koji kreiraju način dezorganizacije, reorganizacije i ponovnog organizovanja. To ukazuje na neminovnost napuštanja klasičnog shvatanja dizajniranja organizacije i menadžmenta u kome je primarno mesto bilo rezervisano za manuelnu radnu snagu, koja je trebala da postupa po diktatu vlasnika i menadžmenta, a da ne koristi pamet. Savremena naučna istraživanja su dokazala da je primarni i odlučujući osnov razvoja produktivnosti rada, stvarno znanje koje poseduju ljudi i veštine u korišćenju znanja u praktične svrhe. Uspešni su oni menadžment sistemi koji imaju jaku intelektualnu osnovu, odnosno koji koriste zajedničku pamet, a ne oni koji imaju fizičku moć, snagu i vlast.

Među nepobitne istine spada saznanje da su nova sredstva za rad, alati i pribori, odnosno tehnologije u proizvodnji ili pružanju usluga, povećali snagu menadžmenta, na jednoj strani, a na drugoj olakšali i ubrzali proces donošenja upravljačkih odluka. Zato se i kaže da se društveno ekonomske formacije ne razlikuju po tome šta se proizvodi, nego kako, odnosno kojim se sredstvima za rad proizvodi“. Izgradnja i upotreba oruđa i oružja stvarno označava prenošenje izvršenih funkcija čoveka na mehanizme koji te funkcije efikasnije i efektnije obavljaju od

Page 9: Seminarski - Menadzment

5

čoveka. Zato ljudi pristupaju izgradnji i korišćenju oruđa i oružja samo pod uslovom da njihovim posredstvom povećavaju produktivnost rada, ili olakšavanju njegovo izvršenje.

Opremljenost rada, uključujući i upravljački rad novim i efikasnijim oruđima i oružjima je sve više dinamičnija, tako da se produktivnost rada permanentno povećava, ali i ekonomija trošenja drugih resursa. U toj zakonitosti ispoljava se nastojanje da se stalno povećava angažovanje ljudskih i ostalih resursa na razvijanju inovacija i inovacionih procesa, jer one proizvode nove vrednosti i stvaraju uslove za liderske pozicije u uspešnosti. Lideri su danas oni koji predvode u inovacijama. Novo opremanje rada i uvođenje novotarija u menadžment procesu povećava investiciona ulaganja u sferu informatičkih tehnologija, što nameće potrebu uvođenja tehnološkog menadžmenta, koji povezuje inženjerstvo, nauku i menadžerske discipline za planiranje, razvoj i uvođenje tehnoloških kapaciteta radi ostvarenja strateških, taktičkih i operativnih ciljeva preduzeća. Tehnološki menadžment mora raspolagati odgovarajućim znanjem, ovlašćenjima, ali i poštovati određene principe. O tehnološkim principima na kojima se zasniva upravljanje tehnologijama i progres u društvenom razvoju. Međutim, i taj proces u svom okrilju donosi i poremećaje u društvenom razvoju i uspostavljenim odnosima među ljudima i njihovim zajednicama. To se posebno odnosi kada se ispolji promašaj u investicionim odlukama, koje ne mogu nadoknaditi bilo koja produktivnost rada. Jednostavno, sistem za održavanje i regulaciju, odnosno upravljanje organizacijama troši veliku energiju i vreme, jer njeno projektovanje nije izvedeno na racionalnim osnovama. Visoka efikasnost znanja u razvoju proizvodne snage rada ističe i dokazuje da su upravo najrentabilnije investicije u sticanje i korišćenje novih znanja ljudi. Te investicije ne samo da su najprofitabilnije, one se u isto vreme vraćaju na najbrži način. Zato se na obrazovanje, odnosno sticanje znanja danas izdvajaju ogromna sredstva, ali svaka novčana jedinica uložena u obrazovanje se višestruko vraća.

To potvrđuje i praksa multinacionalnih kompanija, koje sve više investiraju u razvojne funkcije. Primena inovacija u podizanju nivoa produktivnosti rada direktno zavisi od odnosa prema kreativnom radu i politike koju vodi menadžment, ali i od politike u okruženju. Društvena politika može podsticajno delovati na iniciranje i razvijanje inovacionih procesa. Praksa ekonomsko najrazvijenijih zemalja pokazuje da se njihova ekonomska snaga zasniva na uspešno razvijenom pokretu pronalazaštva, tehničko tehnoloških unapređenja i uopšte stvaralaštva, što se sve zajedno predstavlja kao inovacije.

I korisni predlozi su vrlo rasprostranjeni oblici stvaralaštva. Pokazuje se da niz sitnih popravki, modifikacija i predloga imaju veliki značaj, posebno ukoliko nastaju masovno i permanentno. Praksa japanskih organizacija to potvrđuje. „Pojedinci se vrednuju po tome koliko su i kakvih korisnih predloga dali za poboljšanje procesa rada. Pod korisnim predlogom podrazumeva se svako novo rešenje koje nije obuhvaćeno kategorijom patenata i tehničko tehnoloških unapređenja, a predstavlja racionalno rešenje u izvođenju bilo kog radnog postupka, ili operacije, bilo da se izvodi u proizvodnoj ili neproizvodnoj (administrativnoj) sferi organizacije.

Page 10: Seminarski - Menadzment

5

U savremenom menadžmentu iskristaliziran je stav, da je svaki čovek potencijalni inovator i da se njihovim aktiviranjem mogu ostvariti značajna unapređenja u poslovanju. U njima se potpunije koriste ukupni radni potencijali ljudi kao primarnih i odlučujućih elemenata za uspešnost ostvarivanja programiranih ciljeva zajedničkog rada.

1.3. Vrste inovacija

Razvojem menadžmenta inovacija i kreacija je nametalo potrebu da se inovacije tipiziraju po određenim kriterijumima. Praksa je pokazala da sve inovacije nemaju isti značaj za menadžment, da su različite inovacije praćene različitim načinima i tehnikama upravljanja.

Postoje takođe i ciklične varijacije u inovacionim procesima, koje su rezultat okruženja i internih faktora funkcionisanja organizacionih sistema, a rezultat su materijalnih i intelektualnih resursa kojim raspolaže organizacija.

Najopštija podela inovacija je na tehnološke i netehnološke. Tehnološke inovacije se odnose na promene u sferi tehnologije. One odražavaju tehničko tehnološki progres. Netehnološke inovacije vezane su za organizaciono restruktuiranje, načine upravljanja, itd. i često proizilaze iz tehnoloških, ili se sa njima nalaze u uzročno posledičnim vezama i odnosima.

Sa stanovišta mesta nastanka, postoje inovacije koje dolaze iz okruženja, koje menadžment kupuje i u manjoj ili većoj meri adaptira za svoje potrebe i interne inovacije koje su rezultat rada upravljačko menadžerske i rukovodilačke strukture određenog organizacionog sistema. Interne inovacije u menadžmentu dobijaju posebno na značaju, ne samo zbog toga što su one rezultat rada zaposlenih i što se ne plaćaju, već što su one nastale u odgovarajućem ambijentu, odnosno u kulturološkoj sredini.

Pored navedene, postoji podela na:

originalne i adapterske inovacije.

Originalne inovacije su one koje izvorno nastaju u određenim kompanijama, obrazovnim i naučnim institucijama i rezultat su stručnog, ili naučno istraživačkog rada te njihova verifikacija u praksi. Originalne upravljačke inovacije nastaju po pravilu u velikim kompanijama, koje imaju posebne organizacione jedinice i stručne kadrove za istraživanje, razvoj i primenu. Za one koji do njih dolaze, ove inovacije su eksterne, a menadžment do njih dolazi putem kupovine, dobijanjem na poklon, špijunažom, krađom, ili kombinacijom navedenih mogućnosti.

Page 11: Seminarski - Menadzment

5

Adapterske su one novatorije koje menadžment primenjuje u praksi. One su razrađene, proverene i postoji dovoljno znanja i veštine o njihovoj primeni. Adapterske inovacije su najčešće eksterne, jer nastaju izvan organizacije i menadžmenta. Originalni inovatori mogu i sami primenjivati upravljačke inovacije u praksi i na taj način one postaju i adapterske.

Iako su za menadžment važne sve inovacije, na posebnom značaju dobija podela na:

institucionalne i funkcionalne inovacije.

One su vezane za menadžment, odnosno njegove različite hijerarhijske nivoe. Institucionalne inovacije u menadžmentu proizilaze iz nastanka novih organizacionih formi, u proizvodnoj, prometnoj, ili drugim sferama. Na primer, „radi se o celovitim inovacijama u trgovini, a posebno o inovacijama pojedinih institucija trgovine, kao što su: robne kuće, supermarketi, diskonti, itd. i ove inovacije imaju vodeću ulogu u povećanju uspešnosti menadžmenta, jer se one direktno odražavaju na veću efikasnost i efektivnost u funkcionisanju organizacije. Zato menadžment mora posvetiti dužnu pažnju institucionalnim inovacijama i to na dugi rok, posebno zbog toga što su one praćene i odgovarajućim rizicima u njihovom prihvatanju od strane zaposlenih, ili ukoliko je u pitanju i trgovinska organizacija od strane kupaca, odnosno potrošača.

Funkcionalne inovacije se odnose na prilagođavanje upravljačkih i drugih aktivnosti u menadžerskim aktivnostima na nivou pojedinih delova, ili na nivou cele organizacije. Tipičan primer su inovacije u sferi planiranja i stvaranja uslova da se isto sprovede i na nivou strategijskih poslovnih jedinica, odnosno u naručivanju, skladištenju, tehnologijama isporuke robe ili proizvoda, itd.

Između institucionalnih i funkcionalnih inovacija postoje odnosi međuzavisnosti i međusobnih uticaja. Od funkcionalnih inovacija često zavisi opstanak, ili prihvaćenost institucionalnih inovacija. Praksa pokazuje da institucionalne upravljačke inovacije ne mogu opstati, ukoliko nisu praćene odgovarajućim funkcionalnim novatorijama. Primera radi, uvođenje robnih kuća kao novih trgovinskih institucija ne bi donelo uspešnost, ukoliko ove institucije ne bi poboljšale i funkcionalnu sferu u zadovoljenju kupaca, odnosno potrošača. Za tehnološki dinamizam, na značaju dobijaju tzv. Inkramentalne inovacije. One u suštini znače „porast, odnosno napredovanje, koje nije rezultat nekoliko ekscentričnih genija, nego se javlja kao rezultat planiranog i organizovanog usmeravajućeg rada...... Svako odeljenje, odnosno strategijska poslovna jedinica, treba svake godine da navede svoje proizvode i usluge, svoje sisteme, metode obuke, svoj proizvodni proces i proces isporuke, upravo sve ono za šta je definisan nivo odgovornosti“.

Integralni pristup u izgrađivanju i uvođenju menadžerskih inovacija dalje najbolje rezultate. Zbog toga se može govoriti o inovacionom miksu, u kome će se kombinovati dobre strane jedne i druge inovacije, uz eliminisanje ili marginalizovanje njihovih loših uticaja.

Page 12: Seminarski - Menadzment

5

Inovativni menadžment treba da upravlja organizacijama uz visok stepen prihvatanja inovacija, kako bi ostvario potrebnu efikasnost, ali i da obezbedi i odgovarajuću frekventnost, kako bi ostvario zadovoljavajuću efektivnost organizacija.

1.4. Inovativni i inovacioni menadžment

U prethodnom tekstu je konstatovano da je invencija prvi korak, ili faza u ukupnom inovacionom procesu. Ona je izvorište, odnosno nešto iz čega proizilaze sve druge aktivnosti u inovacionom procesu i sistemu. Zato se invencija često predstavlja kao potencijalna inovacija, odnosno potencijal koji može dovesti do određene koristi u menadžment procesu, ili u drugim sferama poslovanja organizacija.

Drugi korak, ili faza u inovacionom procesu je inovacija. Ona predstavlja opredmećeni istraživački proces, odnosno proces stvaranja misaone konstrukcije mogućeg novog rešenja neke novatorije. Invencija ima svoju vrednost, samo ukoliko se transformiše u inovaciju. Za razliku od invencije, odnosno kreacije, inovacioni proces se može delimično, ili u potpunosti preneti na mehanizme i na taj način osloboditi "mozak" manuelnog, kako bi bio u funkciji povećane kreacije. Zato se u savremenom menadžmentu govori o invenciji i inovaciji, kao dve strane iste medalje, jer jedno bez drugog ne može funkcionisati, ili nema ekonomskog smisla. Iz navedenog se može konstatovati da je uvođenje inovacija u menadžment, logični nastavak evolucije razvoja organizacije i menadžmenta, kao uslova opstanka, rasta i razvoja organizacija. Organizacija i menadžment su i same proizvod inovacija. Kao takve i one su u svom evolutivnom putu menjale svoje forme, od klasičnog u kome je postojao visok nivo determinizma, do savremenog koji se zasniva na situacionom pristupu. Nastankom tzv. kognitivnog menadžmenta, uveden je novi kvalitet u dizajniranju i usmeravanju organizacija, što je nametnulo i nove zahteve, ali i izazove nosiocima organizovanja i upravljanja.

Ispostavlja se da su inovacije i kreacije osnovni zadatak svih nivoa i vrsta menadžmenta u organizaciji. Ko po tom pitanju nema šta da radi, taj ne vidi svoje mesto i ulogu u održavanju, ali i u unapređenju organizacije. Inovacije i menadžment inovacije funkcioniše na potpuno drugačijim osnovama u odnosu na klasičnu birokratsku organizaciju i menadžment, ali proizvodi i daje daleko veće efekte. Samo nekoliko činjenica potvrdiće prethodne konstatacije, dok je klasična organizacija insistirala na redu, sa nastojanjem da dođe do apsolutnog reda, dotle inovativna organizacija funkcioniše na principima kreativnog haosa. Ovde je red, a posebno visoko ili apsolutno organizovan red nepoželjan i štetan, jer guši inicijativu i negativno utiče na uspešnost organizacije.

Inovativna organizacija funkcioniše na principima raznovrsnosti i raznolikosti. Ovde je jednoobraznost velika opasnost, što zahteva i primenu različitih stilova, metoda i tehnika u menadžment procesu. Raznovrsnost je prirodni ambijent inovativne organizacije, zbog čega menadžment nauka nastoji da ovu činjenicu promoviše u pravilo. Da bi menadžment postao pokretač i inicijator inovacija i on mora biti raznovrstan, kako po različitosti ljudi (po

Page 13: Seminarski - Menadzment

5

kompetentnosti, radnom iskustvu, godinama starosti, polnoj strukturi, itd), tako i po raznovrsnosti metoda koje primenjuje u usmeravanju organizacijom. Praksa pokazuje da raznovrsniji timovi menadžmenata imaju veću uspešnost, od jednorodnih.

Inovativni menadžment svoju primarnost u inovacijama može najefikasnije da realizuje u decentralizovanoj organizaciji. One su po pravilu "plitke", imaju malu količinom vlasti u vrhu hijerarhijske piramide. Decentralizovane organizacije umesto piramide, imaju tendenciju dizajniranja po principu pravougaonika. Na taj način se brišu hijerarhijski nivoi i pozicioni autoriteti, a primarno mesto daje znanju i idejama. Pri navedenom treba imati u vidu da je apsolutni red u organizaciji nemoguć, kao što je nemoguć ni apsolutni haos. Ukoliko bi se teoretski uspostavio apsolutni red, to bi već bio početak apsolutnog haosa, što je i prirodno, jer bi prestalo kretanje, kao uzrok svih promena.

Menadžment koji je primarno orjentisan na inovacije, permanentno traži načine da se one kreiraju, a potom primenjuju. U tom smislu stvara inovacionu organizaciju koja je prožeta stalnim stvaranjem inovacionih inkubatora. To su moždane organizacione ćelije za stvaranje povoljne inovacione atmosfere i emitovanje ideja. Inovacioni inkubatori su međusobno povezani, tako da se stvaraju „naučni parkovi“, „naselja pameti“ „gradovi mozgova“, itd. Najpoznatija je Silikonska dolina u Kaliforniji u kojoj je koncentrisano na hiljade kompanija iz oblasti visokih tehnologija, konsultantskih i drugih kompanija. U ovom naučnom parku postoji preko 200.000 najstručnijih građana iz brojnih oblasti nauke, umetnosti, kulture, sporta, itd. Slična je situacija i sa drugim državama. Japan ima grad Cukubi u kome se oko 30% njegovih građana organizovano bave istraživačkim poslovima.

U inovacionom menadžmentu, primarno mesto u organizaciji imaju inovatori i kreatori. Imajući u vidu da i u prioritetima postoje prioriteti, može e konstatovati da primarni zadatak top menadžmenta nije da stvara inovacije, već da stvori povoljne uslove za stvaranje i primenjivost inovacija. Menadžment ovde ima primarnu ulogu da podstiče inovatore i bude u njihovoj funkciji, odnosno da stvora dobre međuljudske odnose, odnosno da eliminiše konflikt kao izvorište određenih problema. Na drugoj strani, menadžment uči zaposlene na izazivanje stručnih konflikata, koji su dozvoljeni i poželjni u inovacionoj organizaciji.

Imajući u vidu prethodno, menadžment u inovacionoj organizaciji primenjuje stil pridobijanja i podsticanja ljudi. Ovaj stil je kvalitetniji, jer je u najvećoj meri, isključio primenu pravila i principa klasične organizacije u kojoj su sankcije i prisila bili dominantni načini u postizanju ciljeva. Inovatori i kreatori su oslobođeni klasičnih formi u poštovanju radnog vremena, nisu obavezni da postupaju po određenim radnim i tehnološkim režimima, eliminisani su rokovi, ne postoje norme, itd.

Strpljivost i postepenost su osnovni principi u inovativnom menadžmentu. Zbog toga je neophodno u izboru vođe u inovativnim organizacijama birati ljude koji imaju strpljenja u istraživanju, nastanku i kreiranju ideja, koji su spremni korak po korak da osvajaju tajne u sferi

Page 14: Seminarski - Menadzment

5

istraživanja. Mora se imati u vidu da je inoviranje i stvaranje novog, najteži posao kojim se čovek može baviti, ali i da je to najprofitabilniji posao. Mnogo je lakše ići utabanim stazama, ali se sa takvom filozofijom ostaje na nivou prosečnosti, koja nikome ne obezbeđuje uspešnu budućnost.

Inovaciona organizacija i menadžment u osnovi funkcionišu na potpuno drugačijim, često i suprotnim principima, u odnosu na klasičan menadžment. Inovacioni menadžment interesuju ideje, kao najvredniji proizvod. Oni nastoje da brzo reaguju na ideje, naročito u njihovoj primeni, utoliko pre, kako kaže Ruso što „ideje zastarevaju brže od reči“. Inovacioni menadžeri tolerišu greške, posebno greške koje proizilaze iz traženja novih načina u usmeravanju zajedničkog rada. Menadžment stavlja do znanja svim zaposlenim, da neće biti sankcionisani, ukoliko u traženju novih metoda, tehnika i načina za efikasniji način rada, naprave grešku.

Za inovativni menadžment se mora imati u vidu da je duga uslovno rečeno vladavina, smrt za inovacije. Vremenom, nosioci funkcija menadžmenta, ali i zaposleni se zasite, otupljuje njihova oštrica, nisu u funkciji stvaranja inovacione atmosfere, itd. Otuda i potreba da se menadžment u inovacionim sistemima povremeno menja. Uvođenjem novih ljudi u menadžmentu, dolazi do promene stilova rada, što povoljno utiče na efikasnost organizacije.

1.5. Zakonitosti u razvoju inovacija

Inovacije čine jedno od osnovnih obeležja menadžment delatnosti. Skoro ni jedna delatnost nije podložna takvom intenzitetu promena, kao menadžment profesija. Zato su i iskustva iz menadžmenta, tokom ljudskog razvoja izuzetno bogata. Ona pružaju mogućnost određenog uopštavanja i izvlačenja određenih zakonitosti, kako po pitanju njihovog evolutivnog usavršavanja, tako i njihove implikacije na uspešnost kompanija, odnosno nacionalnih zajednica.

Bez obzira na različitost pristupa u analizi inovacija, za menadžment je najvažnije utvrditi evolutivni tok i zakonitost njihovog razvoja. Zbog toga se akcenat daje na nekoliko nespornih zakonitosti u njihovom razvoju.

Inovacije u menadžmentu se javljaju pre svega u razvijenim zemljama. Menadžment je i sam jedna od najvećih inovacija koja je najbolje izražena kroz fenomen "menadžerske revolucije". Suština ove inovacije je bila u odvajanju prava vlasništva od prava upravljanja i što je ova inovacija izvedena mirno, bez "krvi", a pod pritiskom konkurencije, koja je dovodila u pitanje plasman proizvoda. Menadžerske inovacije su prvo nastale u razvijenim zemljama i danas su one inkubatori novina kada je u pitanje organizacija i menadžment. Ove zemlje su tržišno orjentisane, a njihov menadžment void permanentne tržišne borbe za opstanak, rast i razvoj. Jedan od najefikasnijih načina u ostvarivanju tih ciljeva je uvođenje novina i novatorija u sve elemente menadžment procesa.

Inovacije u sferi menadžmenta, organizovanja i drugim elementima po pravilu nastaju u velikim korporacijama, multinacionalnog, ili transnacionalnog tipa. Ovi sistemi imaju najčešće razvijen

Page 15: Seminarski - Menadzment

5

sistem istraživanja i usavršavanja upravljanja, u stanju su da eksperimentišu u pojedinim delovima kompanije i pozitivna iskustva da primene na celu kompaniju. Tako ugovorni lanci i sistemi (proizvodni, prometni, hotelijerski itd) postaju lideri u primeni inovacija, što im stvara prednosti u poslovanju.

Manje razvijene zemlje i manji sistemi porodičnog tipa su sledbenici, odnosno pratioci uvođenja već proverenih inovacija u menadžmentu, ali i u drugim oblastima. U savremenim uslovima, inovacioni procesi se organizuju od šireg kruga subjekata u lancu reprodukcije, ili kanalu distribucije, ukoliko je u pitanju trgovinska organizacija. Integracioni procesi, posebno kroz strategiju internacionalizacije, zajednička ulaganja ili franšinzing sistem, nerazvijene zemlje su u stanju da dođu do novina u menadžmentu organizaciji.

Inovacije u menadžmentu su uslovljene tehnološkim inovacijama. Ukoliko se promeni tehničko tehnološka osnova, neminovno je promeniti i dizajn, a tome prilagoditi i menadžment proces. Uvođenje informatičke tehnologije, posebno elektronskog komuniciranja i prikupljanje podataka je najbolji dokaz prednjeg zaključka.

Proces iniciranja i prihvatanja inovacija se stalno intenzivira. To postaje opšta zakonitost i trend, jer su inovacije u direktnoj vezi sa uspešnošću. Danas najuspešnije svetske korporacije su one koje su permanentno uvodile kvalitetnije inovacije, dok su sledbenici inovacija po pravilu bili manje uspešniji. Inovacije iz organizacije i menadžmenta, nastaju u vrhu hijerarhijske piramide, dok sve manje na nižim nivoima. Nosioci inovacija iz organizacije i menadžmenta su u vrhu uslovno rečeno „hijerarhijske piramide“. Znači smer kretanja organizacionih inovacija je od vrha, prema dnu, s tim da ih u vrhu ima najviše i najkvalitetnije, dok ih sve manje ima ukoliko se ide prema dnu.

Prethodna zakonitost je bitna, jer se pokazuje da tehničko tehnološke inovacije imaju suprotan smer kretanja. One idu od dna prema vrhu. Ovaj smer je logičan, jer na dnu hijerarhijske piramide dominiraju tehnička znanja i veštine i svaka viša stepenica u hijerarhiji ima sve manje tehničkih, a sve više menadžerskih znanja. Nosioci tehničko tehnoloških inovacija su niži menadžeri-rukovodioci, odnosno poslovođe, brigadiri, supervizori, i dr.

Da bi inovacije uspele, moraju biti prihvaćene od strane kupaca, odnosno potrošača. Konačnu ocenu korisnosti novih proizvoda, ili novog načina upotrebe postojećih proizvoda daju potrošači. Svaka inovacija koja bi bila od koristi organizaciji, ali koju potrošači ne prihvataju, ne može dobiti prelaznu ocenu, odnosno ne može biti primenjena, jer nema svoje kupce. Zato je potrebno istraživati tržište i utvrđivati, šta je to što kupci žele, ali i kreirati nove potrebe, odnosno nova tržišta na kome bi se promovisali i plasirali novi proizvodi, tehnike i tehnologije, itd. Iz navedenog proizilazi zakonitost da su inovacije u menadžmentu jedan od najvažnijih faktora, koji utiču na privredni razvoj i uspešnost poslovnih sistema. Njihova pokretačka snaga je konkurencija, proizvođači i potrošači, odnosno kupci. Ipak, najveći uticaj na inovacije ima

Page 16: Seminarski - Menadzment

5

konkurencija. Tako su tehničko tehnološke inovacije u sferi maloprodaje nastale uglavnom zbog rastuće konkurencije.

1.6. Upravljanje tehnološkim inovacijama

Živimo u svetu koje se menja dramatičnom brzinom. Nivo turbulencije je dostigao takve razmere da se svet u suštini promenio i da se sve brže i radikalnije menja. U časopisu “Popularna mehanika” iz marta 1949. godine objavljena su optimistička očekivanja u vezi računara. “Obzirom da je računar “EINAK” opremljen sa 18.000 vakumskih cevi i da teži 30 tona, kompjuteri u budućnosti će imati samo 1.000 vakumskih cevi i verovatno težiti 1,5 tonu”. Da su ovako optimuističke prognoze danas prevazidjene ne treba posebno objašnjavati. Medjutim, promene koje će se desiti u budućnosti će biti još dramatičnije, u odnosu na promene u prošlosti. Primera radi, 1904. godine, od Pariza do Njujorka se putovalo nedelju dana, sto godina kasnije (2004) oko 3 sata, a prognozira se da će do kraja trećeg milenijuma taj put trajati oko 20 minuta.

Glavni, ili jedan od glavnih razloga dramatičnih promena je u inoviranju tehnika i tehnologija. Inovcije se pojavljuju kao generatori promena, ali u povratnoj sprezi razvijena društva stvaraju povoljnije uslove za razvoj inovacija, što promene čine sve dramatičnijim.

Procenjuje se da će do 2020 godine 60% postojećih tehnologija u svetu biti neupotrebljivo, a takodje samo 20% postojećeg znanja biti u upotrebi. Tehnologija je dovela i dovodi do revolucije, ali se ona dešava i u samim tehnologijama.

Strategija upravljanja inovacijama i tehnologijama je jedno od značajnijih pitanja savremenog društva i biznisa uopšte. Strategija odgovara na pitanje kako maksimizirati efekte inovacija i uvodjenja novih tehnologija.Ona treba da utvrdi strategijske alternative u upravljanju inovacijama i tehnologijama i procenu njihove korisnosti, te izbor one koja će dati najveći efekat.

1.6.1. Dve ključne strategije razvoja tehnoloških inovacija

U menadžment teoriji i praksi se često pojavljuje dilema, koja strategija je najprihvatljivija za uspešnost inovacije. Bez obzira na brojnost pristupa, ipak su se do današnjih dana, dva različita modela pokazala kao ključna, i to:

Korporativna strategija, i Strategija Silikonske doline.

Korporativna strategija kao što i samo ime kaže se zasniva na principu da se inovacioni proces od ideje do operacionalizacije obavlja u multinacionalnim ili transnacionalnim korporacijama, koje su tehnički i kadrovski opremljene da mogu inovirati u industriji visokih tehnologija. Ovaj pristup je primenjen u svemirskim istraživanjima, ratnoj industriji i industrijama medicinske elektronike, odnosno u oblastima koje su zanovane na visokim tehnologijama. Evidentno je da se veliki projekti i poduhvati, poput svemirskih istraživanja moraju pratiti putem organizovanih sistema korporativnog tipa. Ovde se polazi od toga da je u industrijama visokih tehnologija

Page 17: Seminarski - Menadzment

5

potreban kontinuiran rad, da su inovacije često kompatibilne i da jedna drugu često podstiču. Stoga je efikasnije da se sve faze inovacionog procesa i aktivnosti na komercijalizaciji iste nalazi pod jednim krovom, nego parcijalno. Konačno, ovde se praktično realizuje holistički koncept u kome je efekat zajedničkog obavljanja istraživanja i razvoja, uvek efikasniji od prostog zbira parcijalnih inovacionih poduvata. Holistika u tehnološkim inovcijama znači da “tehnološki razvoj nije pitanje samo pojedinačnih inovacija, već tehnološke trajaktorije koja uključuje i tok srodnih inovacija. Razvoj Motorole od radija za automobile, do televizora, od poluprovodnika do bežične opreme za komunikaciju, predstavlja jednu vrstu tehnološke trajaktorije”. Zato i ima smisla i ekonomske opravdanosti da se organizuju sistemi korporativnog tipa pod čijim krovom će se organizovati sve faze inovacionog procesa.

Strategija Silikonske doline, je dobila naziv po istoimenom području u Kalforniji, u kome postojna na hiljade specijalizovanih kompanija koje se bave istraživanjem i razvojem pre svega iz industrija koje se zansivaju na visokim tehnologijama. Ovde postoji blaži oblik kontrole u odnosu na korporativni model. Inovacije se ostvaruju kroz saradnju, putem strateških alijansi do zajedničkih ulaganja gde se obezbedjuju zajednička sredstva, a model je primenljiv na informatičku industriju, biotehnološkoj i kod manjih kompanija.

Jedan i drugi model imaju svojih dobrih i loših strana. Medjutim, model Silikonske doline pokazuje sposobnost da iskoristi kreativnost i preduzimljivost, zbog njegove fleksibilnosti u primeni različitih inovcija i na taj način iskoriste svoje različite sposobnosti. Različite strategije razvoja mogu biti pogodne za različite industrije i različite nacionalne kulture. Ovde nema generalnih i rešenja za sve, niti ih može biti. Očigledno je da je strategija Silikonske doline prihvatljivija za početna ulaganja u inovacije i tehnologije, a stvaranjem mreža pojedinačnih alijansi, omogućava se korišćenje kolektivne pameti i podstrekivanje kreativnosti. Ovaj model je ojačan i medjuuniverzitetskom saradnjom na polju istraživanja i razvoja, kao i izmedju labaratorija, odnosno odeljenja i sektora za istraživanje i razvoj kompanija sa labaratorijama i naučno istraživačkim centrima univerziteta. Korporativni model je uspešno primenjen u japanskoj elektronskoj industriji, a posebno u Matsušita, Tošiba, Soni i u svetskoj hemijskoj industriji. Medjutim, evidentno je u svetu visoke specijalizacije razmišljanje na kombinaciju, tako da se preuzmu elementi Silikonske strategije, posebno kada je u pitanju kreativnost i preduzimljivost, a iz korporativnog modela organizovanost i permanentnost. Ovakav hibridni model je uspešno primenjen u farmaceutskoj industriji, biotehnologiji i može se efikasno primeniti i u drugim industrijskim sektorima visoke tehnologije.

1.6.2. Dilema: liderstvo ili sledbeništvo

Česta dilema u menadžmentu inovacija i kreacija industrija sa visokim tehnologijama je da li biti lider, ili sledbenik u inovacionim procesima, da li stvarati ili kupovati inovacije, itd. Menadžment se može odlučiti za jedno ili drugo rešenje, pri čemu se ostvaruju i različiti efekti. Odmah treba konstatovati da efekti se razlikuju. Nekada lideri inovacija ostvaruju veliku profitabilnost, kao nagradu za napor koji je bio potreban da se dodje do novatorije, dok je u

Page 18: Seminarski - Menadzment

5

drugim slučajevima lider doživeo neuspeh i podneo cenu tog neuspeha, a glavnu korist je ostvario pratioc, ili je situacija po ovom pitanju bile nejasna. Zato se može konstatovati da je odgovor na ovu dilemu kompleksan i da je zavistan od vrste inovacionog proizvoda, pogodnosti zaštite, od potrebne visine dodatnih resursa i postojanja tehničkih standarda. Medjutim izbor zavisi i od toga ko su inovatori, odnosno ko su pratioci. Njihovim analizama po pitanju dobrih i loših strana može se uz visok nivo verovatnoće razrešiti navedena dilema.

1.6.3. Visina ulaganja i troškova

Što su veća ulaganja i troškovi, veći je i rizik biti lider, zbog čega se kompanije i inovatori radije odlučuju na pratioce u inovacijama. Primer inovacija u proizvodnju električnih automobila to potvrdjuje. GM kao pionir u ovoj inovaciji tvrdi da “su troškovi razvoja veliki, delom zbog razvoja novih tehnologija koje se odnose na akumulatore i druge uredjaje za skaldištenje energije, u električni motor kao najvažniji deo elektro automobila, u nove materijale koji imaju smanjenu težinu, a delom i za razvijanje opreme za servisiranje i za električno punjenje.

Problem se dalje produbljuje, jer nije jasno ko bi bio glavni u tehnologiji proizvodnje automobila na električni pogon, odnosno ko bi bio glavni izvodjač kao inovator i finalizator inovacije, a ko kooperacija, te da li će postojati dovoljno kupaca za kupovinu navedenih automobila.

Iz navedenih razloga teško je doneti odluka koja je praćena visokim ulaganjima, za koje mnoge stvari nisu jasne i gde samim tim postoji visok rizik za inovatora, utoliko pre što se u svetu automobilizma često menjaju ili modifikuju originalna rešenja, pa i vremenski period njihovog korišćenja ne stvara verovatnoću da će se sa istim uspeti.

1.7. "Kreativna imitacija"

Kreativnost je osobina ljudi, kao najsvesnijih živih bića. Ona u menadžment profesiji ima vežu specifičnu težinu, što je i prirodno, jer od kreativnosti prvih ljudi, odnosno menadžmenta, zavisi često i kreativnost zaposlenih. Za menadžment je važno saznanje, da je svaki čovek kreativan u izvesnom smislu i da najveće ograničenje po tom pitanju ljudi sami sebi nameću, postavljanjem determinisanih i ograničavajućih stavova i "obruča" u svojim glavama.

Povezano sa navedenim je i "kreativna imitacija". Ovaj pojam izaziva određene nedoumice i kontroverze, jer se često osporava da imitiranje može biti kreativno, odnosno ukoliko je nešto kreativno ne može biti imitirano, a ukoliko je imitacija, onda nije kreativno.

Međutim, ovim pojmom se želi ukazati na praksu poboljšanja funkcionalnih sposobnosti, ili korisnosti u stvaranju novih proizvoda, ili novih metoda organizacije i menadžmenta. Njegova suština je u kreiranju modifikovanih postojećih funkcionalnih oblika organizacije i upravljanja, ili pribavljanju putem kupovine, odnosno menadžerskom špijunažom. Nakon navedenog, angažuju se visokostručni kadrovi za izgradnju još kvalitetnijeg načina organizovanja ili upravljanja.

Page 19: Seminarski - Menadzment

5

Kreativno imitiranje u menadžmentu i organizaciji je izvedeno iz imitiranja načina života i funkcionisanja životinjskih skupina. U ljudskim zajednicama, ovaj fenomen se prikazuje kao oponašanje i često ima negativan pristup za one pojedince, koji nastoje da imitiraju druge. Ono je u velikoj meri doprinelo opstanku životinjskih skupina, ali i ljudi a danas predstavlja značajan instrumenat u povećavanju efikasnosti i efektivnosti organizacionih sistema.

Kreativna imitacija, kao oblik unapređenja menadžmenta se razvio prvenstveno u Japanu, gde se iz proizvodne sfere, preneo i na druge oblasti života i rada. Prema analizama i istraživanjima, smatra se da je Japan uspeo, upravo zahvaljujući kreativnom imitiranju. Japanci su praktični i praktikuju da istražuju tuđu praksu, ili proizvode, kako bi eliminisali loše, a pojačali dobre strane.

U nekim industrijama tehnološka zaštita je često vrlo slaba i mnogi patenti mogu biti vrlo lako izmišljeni na više mesta. Istraživanjem nekih ekonomista (Mensfield, 1984.) su pokazala da je skoro dve trećine patentnih inovacija legalno kopirano u roku od 4 godine od njihovog uvođenja. Dobro obavešteni imitatori često imaju sopstvene verzije tehnologije na tržištu, pre nego što se pojavio standardni industrijski projekat“.

Tipična kreativna inovacija je bila izvedena u klasičnoj školi organizacije. Analizirajući linijsku i funkcionalnu organizaciju, odnosno njihove dobre i loše strane, Emeron je stvorio tzv. linijsko štabnu organizaciju u kojoj je linijskom rukovodiocu pridodao štab i na taj način ojačao snagu linijskog rukovodioca, posebno u delu donošenja kompetentnih organizacijsko upravljačkih odluka. Ovako kreativno imitiranje je doprinelo efikasnijem načinu organizovanja, ali u dobroj meri i smanjenoj primeni linijske organizacije čiji je originalni tvorac bio Fajol, odnosno funkcionalne organizacije, čiji je tvorac Tejlor.

Slična je situacija i kod kreativnog imitiranja funkcionisanja robnih kuća i diskonta, pri čemu su nastale diskontne robne kuće, kao institucije koje su prihvatile modifikovana originalna rešenja funkcionisanja. U menadžment profesiji, takođe postoji imitiranje, ili oponašanje onih koji uspešno obavljaju svoj posao. Iako se menadžment smatra visoko intelektualnom profesijom i u njemu postoji oponašanje uspešnih menadžera i preduzetnika, kako u njihovim postupcima, tako i u načinima na koji oni organizuju menadžment proces.

Svako imitiranje i oponašanje zahteva određenu vrstu i kvantum znanja i veštine, koja se stiče ponavljanjem postupaka i treningom, na onaj i onakav način, kako to rade uspešni menadžeri, ili drugi nosioci rukovodilačkih funkcija. Što se više ponavlja određena radnja ili operacija, postoji veća verovatnoća da se i efekat imitiranja ostvari. Ipak, ponavljanje mora biti što više verodostojnije osobi koju imitiramo.

Međutim, nikada pojedinac ma kako nastojao da oponaša uspešnog čoveka, ne može da to ostvariti u potpunosti. Putem treninga i uvežbavanja se nastoji eliminisati nepotrebne korake i aktivnosti, ali i nepravilne, kako bi se menadžment procesu mogao tako organizovati da se postavljeni ciljevi realizuju uz što manje napora i utrošaka resursa. Korekcijama se nastoji

Page 20: Seminarski - Menadzment

5

odstranjivanje napornih i pokreta koji zahtevaju veće napore i troškove, a da se istovremeno koriste pokreti kojima se ostvaruje veća efikasnost.

Navedeno pokazuje da kreativno imitiranje povećava uspešnost organizacije i menadžmenta. Da bi se uspešno imitirali sposobni i uspešni menadžeri, mora se znati kako to oni rade, odnosno treba poznavati njihove profesionalne tajne u upravljanju procesima i tehnikama, tj. tehnologijama menadžmenta. Zahvaljujući tajnama u sferi menadžmenta, danas su menadžeri najbolje plaćene profesije. Zarada supermenadžera u velikim svetskim kompanijama (Yahoo-u, IBM, Wal Mart-u, itd) na godišnjem nivou se kreću i po nekoliko stotina miliona dolara. Tako je menadžersko znanje odnosno informacija u vezi organizovanja i upravljanja postalo najskuplja roba, a supermenadžeri su postali najtraženiji stručnjaci, za koje se nudi „suvo zlato“. Ova konstatacija važi kako u sferi visokih tehnologija, tako i u sferi organizacije i upravljanja. Time je u prvi plan izbila potreba da se čuvaju profesionalne tajne, a na drugoj strani potreba da se otkrivaju tajne kod konkurencije, što je predmet menadžerske špijunaže i kontrašpijunaže.

1.8. Otkrivanje i zaštita inovacija

Postojanje profesionalnih tajni, stvorilo je potrebu da se tajne otkrivaju. Međutim, ova akcija je stvorila reakciju, odnosno potrebu da se tajne čuvaju, jer se ispostavilo da oni koji imaju tajne, imaju veću šansu da uspeju na sve promenljivijem i turbulentnijem tržištu. Tako se u kompanijama osposobljavaju profesionalci za čuvanje tajni sadržane u: projektima razvoja novog proizvoda, odnosno projektovanja novog organizacionog dizajna, procedura, procesa, normativa i standarda, uputstava o odvijanju određenih procesa, itd. Navedeni elementi predstavljaju intelektualni kapital kompanija, koji je i najvredniji. U cilju zaštite navedenog intelektualnog kapitala, odnosno dokumentacije i tajni koje su sadržane u njima, osnivaju se „ratne sobe“ u kojima su propisana pravila i procedure oko mogućnosti uvida pojedinaca u pojedine elemente, evidentiranje (osobe, vreme, itd) uvida, uzimanja, dostavljanja i vraćanja dokumentacije, evidentiranje, itd.

1.9. Povoljnost zaštite inovacije

Zaštita inovacija je uslov da ona bude isplativa za inovatora ili inovtore, odnosno kompaniju koja je uložila resurse. Ukoliko bi inovacija, nakon njene verifikacije bila besplatno dostupna svim zainteresovanim konstituentima, to bi negativno uticalo na inovatore i usporilo bi globalne inovacione trendove. Zato se nameće potreba zaštite, ali i procena pogodnosti zadržavanja njene tajnost, pa će ovaj elemenat uticati i na upravljanje inovacijama i tehnologijama.

Povoljnost zaštite se procenjuje u zavisnosti od granica do kojih inovacija može biti zaštićena putem prava vlasništva, ili vremenskog perioda u kome treba biti zaštićena. Ukoliko postoji mogućnost da se inovacioni proizvod ili proces zaštite putem patenta, ili autorskog prava, kao što je farmaceutska industrija, industrija učenja i obrazovanja, neophodno je to što pre uraditi. Svako prolongiranje vremena zaštite, dovodi u pitanje njenu autentičnost i može dovesti do toga da

Page 21: Seminarski - Menadzment

5

izvorni pronalazač ne ostvati nikakve koristi od iste. Ukoliko se inovacija pravovremeno zaštiti, glavnu korist će imati inovator, dok će pratioci imati marginalnu ulogu u mogućim efektima. U cilju čuvanja profesionalnih i poslovnih tajni, menadžment često definiše osobe kojima informacije treba dostaviti. Opšte je nastojanje da mali broj ljudi treba da ima celinu projektnog rešenja ili neke inovacije, odnosno da se odgovornim menadžerima dostavlja samo ono što je za njih interesantno. Na taj način se smanjuje mogućnost da se otkrije Celina nekog rešenja. Precizne analize pokazuju da prethodna mera nije bila dovoljna u zaštiti profesionalnih tajni. Zbog toga menadžment preduzima i druge mere. Najdelotvornije se pokazala edukaciji zaposlenih, a posebno svih nivoa menadžmenta, u čuvanju poslovnih tajni. Ispostavlja se da ne postoje „čuvari“ koji mogu pojedinačno da spreče otkrivanje tajni, već da podizanje kulture u čuvanju poslovnih tajni, u kombinaciji sa prethodnim daje relativno dobre rezultate. Posebna pažnja se usmerava na sektore ili odeljenja razvoja u kojima postoji dokumentacija, ali i ljudi koji rade na razvoju novih tehnologija, istraživanja, itd. U uspešnim kompanijama ovo predstavlja i najvredniji deo intelektualnog kapitala kojim kompanije raspolažu. Čuvanje tajni mora biti način ponašanja, stil života. Štete zbog neadekvatnih mera u vezi zaštite tajni, mogu biti velike. „Nemački savetnik za bezbednost Zigfrid Rajhinger procenjuje da je šteta koju godišnje trpi Nemačka privreda od privredne špijunaže, najmanje pet milijardi dolara, a razvoj događaja pokazuje tendenciju rasta“. Zaštita i otkrivanje tajni, kao dve međusobne aktivnosti u menadžment profesija imaju različite ciljeve, koriste se opštim, ali i posebnim znanjima i tehnikama. Menadžment se može odlučiti da ove dve funkcije sjedini u jedan sektor, na čijem čelu se nalazi profesionalac koji poznaje obaveštajne, ali i kontraobaveštajne poslove, odnosno ima specijalistička znanja i za jednu i za drugu aktivnost.

Vremenom, profesionalne tajne u menadžmentu (kao i u drugim oblastima postaju poznate i kao takve se pretvaraju u pravila i načela koja se koriste javno u radu. Nakon otkrivanja jednih profesionalnih tajni u menadžmentu, nastaju nove koje se čuvaju, ali i novi pokušaji da se one otkriju. Time dolazimo do zaključka da se ovi procesi stalno ponavljaju, da nikad ne prestaju i u budućnosti neće prestajati. Ciljevi će biti isti, ali metodi za maskiranje i demaskiranje tajni će se menjati.

Iz navedenog se može konstatovati da je za čuvanje i otkrivanje profesionalnih tajni u sferi menadžmenta, neophodno napustiti klasičan način istraživanja i primeniti savremeni, u kome se uspešno mogu čuvati i otkrivati nepoznate komponente, samo ako se menadžment, kao uslovno rečeno objekt proučavanja, poveže sa okruženjem. Za efikasno otkrivanje, ali i čuvanje tajni, potrebna su teorijska i praktična znanja.

Paralelno sa navedenim razvija se potreba za otkrivanje profesionalnih tajni. Poseban doprinos u otkrivanju tajni iz sfere organizacije i menadžmenta dali su uspešni menadžeri u svojim memoarima ili u monografijama kompanija. (*Ove monografije izdaju velike kompanije u vezi korporacijskog jubileja i u njima se često prikazuje uspeh, alii način kako je kompanija uspela, odnosno šta namerava činiti u narednom periodu). Oni najčešće u njima otkrivaju način rešavanja pojedinih problema. Memoarska literatura može biti korisna i za istraživanje

Page 22: Seminarski - Menadzment

5

menadžmenta kao filozofije i tehnologije. Problem kod nje je što uspešni menadžeri u svojim memoarima nikada, ili se to malo puta desilo da iznose greške koje su činili u upravljanju organizacijama. Oni su najčešće govorili kako su uspeli, i po pravilu taj uspeh multiplikovali, unoseći visok nivo subjektivizma. Ukoliko su, ipak neki o greškama i neuspesima pisali, sigurno je da su ih marginalizovali, ili da su ostale pod velom tajni, pa memoare kao izvor tajni treba oprezno koristiti, kako bi se došlo do objektivne istine.

Sledeći način otkrivanja tajni je kupovina profesionalnih tajni. Ovaj način je nastao kao dopuna, odnosno zbog nemogućnosti da se putem šematizacije i dizajna organizacije saznaju sve tajne i razlozi (ne) uspešnosti u menadžmentu. Ovde se nastoji kupiti novo otkriće, novatorija ili novina koja nije do sada korišćena od menadžerske profesije. Tako su profesionalne tajne postale predmet trgovine, jer se ona kupuje i prodaje kao i svaka druga roba, pa se može govoriti o tržištu profesionalnih tajni.

U isto vreme, razvijali su se brojni načini za krađu inovacija i novatorija. Među savremene tehnike otkrivanja menadžerskih profesionalnih tajni, spada i špijunaža. Pod menadžerskom špijunažom treba podrazumevati “plansko, organizovano i ilegalno prikupljanje tuđih podataka ili informacija o bitnim namerama i ciljevima protivnika, ili potencijalnog protivnika (konkurencije)“. Ona postaje sve brojnija i raznovrsnija. Kod nje treba razlikovati špijuniranja kao aktivnost ilegalnog prikupljanja tajnih podataka, pre svega iz sfere inovacija i visokih tehnologija. Ova špijunaža se odnosi pre svega na konkurenciju. Njen je cilj da dođe do saznanja šta konkurencija ili druge strukture pripremaju u sferi: organizovanja, vođenja, motivisanja, promocije i plasmana novih proizvoda, tehnika i tehnologija, koje će uticati na menadžment proces, ali i šire.

Špijuniranje i prikupljanje inovacija može biti i na tržištu, kroz tržišno komuniciranje i istraživanje. Za ovu vrstu otkrivanja poslovnih tajni se angažuju specijalno tehnički obučena lica, osposobljena da pribave one informacije koje se teško dobijaju. Najokrutnije oblike špijunaže nalazimo u otkrivanju vojne i državne tajne, koje se u širem ponovo svode na ostvarenje ekonomskih ciljeva.

Sve navedeno je nametnulo potrebu da se uvedu posebne mere za zaštitu profesionalnih tajni kao što su patenti, ali i službe za zaštitu profesionalnih tajni, kako u sferi menadžmenta i organizacije tako i u sferi visokih tehnologija.

Page 23: Seminarski - Menadzment

5

ZAKLJUČAK

Tržišne zakonitosti nameću potrebu svakom menadžmentu da pronalazi nove načine za povećanje uspešnosti u ostvarivanju postavljenih ciljeva. Menadžeri koji uvode veći broj inovacija, ali i složenije u pojedina funkcionalna područja brže osvajaju pojedina tržišta, odnosno duže zadržavaju pojedina tržišta, čime se ostvaruje veća uspešnost. U tom smislu su inovacije u fazi razvijanja postale strogo čuvane poslovne tajne, što je dovelo do nastanka profesije za otkrivanje inovacionih tajni koja se naziva menadžerska špijunaža, ali i delatnost zaštite inovacija, nazvana kontrašpijunaža.

Ali treba imati u vidu da je menadžment najzaslužniji za uvođenje inovacija u organizacione sisteme, ne po broju uvedenih inovacija, već po stvorenim uslovima za nastanak inovacija. Primaran zadatak menadžmenta je da iznalazi i uvodi inovacije u sve delove organizacija. Oni menadžeri i rukovodioci koji su najuspešniji u uvođenju inovacija postaju lideri, odnosno šampioni u određenoj grani ili sektoru. Zato se u evolutivnom putu razvoja menadžmenta, sve više govori o inovacionim organizacijama i inovacionom menadžmentu, koji funkcioniše na kvalitativno drugačijim osnovama od klasičnog, ili neinovativnog menadžmenta. Pokazuje se da je uspešan menadžment koji podstiče zaposlene na uvođenje inovacija, dozvoljava zaposlenima da greše, kada je u pitanju iznalaženje novih i efikasnijih načina poslovanja, stvara dobre međuljudske odnose radi većeg sinergetskog uticaja pojedinaca, itd. Imajući u vidu navedeno, treba se podsetiti na konstatacije koje je svojevremeno dao osnivač advertajzing agencije David Ogilvy: “U svetu modernog biznisa, besmisleno je biti kreativan i inovativan, ukoliko se ne može unovčiti, ono što ste osmislili. Ne očekujte od menadžmenta da prepozna dobru ideju, već je predstavite kao profesionalan prodavac”.

U razvijanju i uvođenju inovacija postoje određene zakonitosti, na koje je u radu ukazano. Za menadžment je važno mesto nastanka organizacionih i tehničko tehnoloških inovacija, te njihovi nosioci. Menadžeri treba da poznaju utvrđene i navedene zakonitosti, kako bi shvatili trendove u nastanku i širenju inovacija, ali i kako bi stimulisali njihove nosioce na kreiranje inovacija. Inovacije mogu biti različito tipizirane, što je uslovljeno kriterijumima po kojima se

mogu razvrstati. Od velikog broja inovacija najvažniji su kriterijumi: složenosti, odakle dolazi inovacija, inovacije u održavanju organizacione strukture, reorganizaciji, inovacije u promeni

Page 24: Seminarski - Menadzment

5

proizvoda, oruđa za rad, itd. Posebna vrsta inovacija je kreativna inovacija, koja poboljšava pre svega funkcionalne karakteristike i korisnost, proizvoda, usluge, ili organizacije.

LITERATURA

1. Carnegie D., Psihologija uspeha, I, II, III, Prosveta, Zagreb, 1990.

2. Fridman, A., Kuda ide ljudski rad, Rad, Beograd, 1964.

3. Radosavljević, Ž., Tajne uspeha velikih imena svetskog biznisa, BBO, 2003.

4. Maslov, A., Psihologija u menadžmentu, Adižes, Novi Sad, 2003.