KRIVINO DJELO-pojam i elementi

KRIVINO DJELO-pojam i elementi

SADRAJ1. UVOD................................................................................................22. POJAM I ZNAAJ KRIVINOG DJELA.....................................3 2.1. Formalno-materijalna koncepcija krivinog djela....................3 2.2. Objektivno-subjektivna koncepcija krivinog djela..................53. ZAKONSKO DEFINISANJE POJMA KRIVINOG DJELA.......74. ELEMENTI KRIVINOG DJELA..................................................8 4.1. Djelo ovjeka (radnja sa prouzrokovanom posljedicom)...........8 4.2. Protivpravnost..............................................................................11 4.3. Odreenost djela u zakonu...........................................................13 4.4. Socijalna tetnost ili opasnost........................................................15 4.5. Krivica ili skrivljenost....................................................................155. ZAKLJUAK...........................................................................................186. LITERATURA......................................................................................191. UVOD

Odreivanje opteg pojma krivinog djela predstavlja jedno od najvanijih, ali i najsloenijih pitanja u nauci krivinog prava. Krivino djelo predstavlja osnovnu ustanovu krivinog prava, sredite njegovog cjelokupnog sistema. Kao takvo ono predstavlja ishodite za sva druga krivinopravna pitanja i ono je jedini legitimni osnov postojanja krivinog prava i prava na kanjavanje. Sa odreivanjem opteg pojma krivinog djela povezane su i druge dvije osnovne kategorije krivinog prava ili preciznije, one se iz njega izvode: uinilac krivinog djela i njegova krivina odnovornost i kazna odnosno krivina sankcija. Od toga kako je odeen opti (apstraktni) pojam krivinog djela u osnovi zavisi cijeli kategorijalni sistem opteg dijela krivinog prava1. Opti dio krivinog prava odreuje opti pojam krivinog djela, tj. utvruje odreena obiljeja koja su zajednika za sva ponaanja koja se tretiraju kao krivino djelo. Ali, pored ovoga, pored obaveznih optih obiljeja, kod svakog pojedinog krivinog djela javljaju se posebna obiljeja koja ine posebne pojmove tih krivinih djela. Ovo predstavlja materiju posebnog dijela krivinog prava.2. POJAM I ZNAAJ KRIVINOG DJELA

Definisanje opteg pojma krivinog djela zadatak je nauke krivinog prava. Prilikom samog definisanja treba imati u vidu kompleksnost krivinog djela, jer ono nije samo isto pravni pojam, ve da je ono istovremeno i socijalni i individualni fenomen: socijalni fenomen, kako u pogledu uslovljenosti tako i u pogledu vrijednosti i interesa koji e uticati na pravno odreivanje krivinog djela; a individualni fenomen, zbog injenice da je krivino djelo ljudska radnja kao manifestacija odreenog stanja svijesti, volje, motiva. Tek u jedinstvu socijalnog i individualnog momenta krivino djelo moe biti pravilno shvaeno i kao pravni fenomen. Njegovo razumijevanje zahtjeva sagledavanje svih tih aspekata, bez toga njegovo pravo bie u dovoljnoj mjeri ne bi se moglo shvatiti, jer je pravni pojam krivinog djela u sutini samo jedan normativni, juristiki izraz za drutvenu i ljudsku , odnosno socijalnu i individualnu realnost krivinog djela. Ovo je od posebnog znaaja u odreivanju pojma krivinog djela kod kojeg se ne moe zanemariti njegova materijalna strana, njegov sadraj i sutina. Dakle, iako je krivino djelo ujedno i pravni pojam, ono je prvenstveno realni kriminalni dogaaj, djelo ovjeka koje priozvodi tetne posljedice za drutvo i koje je kao takvo u zakonu i predvieno kao kanjivo djelo. Shodno navedenom, da bi se dala potpuna definicija pojma krivinog djela, neophodno je prilikom definisanja njegovog pojma ukljuiti sve njegove elemente, formalne i materijalne, objektivne i subjektivne.2.1. Formalno-materijalna koncepcija krivinog djela

Formalno shvatanje krivicnog djela potice od klasicne skole prema kome je krivicno djelo pravni fenomen, odnosno pravna cinjenica koja proizvodi pravne posljedice ili pak, jedan dogadjaj u spoljnom svijetu koji dovodi do nastanka pravnih posljedica za drustvo ili pojednica. Zbog velikog uticaja klasicne skole na nauku krivicnog prava, formalni pojam je dugo vazio kao jedini naucni pojam o krivicnom djelu. U odredjivanju formalnog pojma krivicnog djela razlikuje se vise shvatanja: normativisticko, realisticko, simptomatsko i dinamicko. Po normativistickom shvatanju krivicno djelo predstavlja povredu norme ili povredu krivicnog zakona. Tvorac normativisticke teorije je njemacki teoreticar Binding. Po njemu ucitelji krivicnog djela svojom radnjom povredjuje normu sadrzanu u krivicnom propisu, a ne krivicnopravni propis. Po realistickom shvatanju krivicno djelo je dogadjaj, fizicka, realna pojava u spoljnjem svijetu koja se ispoljava kao protivpravna i vina, pa stoga i kaznjiva radnja. Iz ovoga slijedi da se kao osnovni elemenat krivicnog djela smatra radnja koja nuzno povlaci i posljedicu. Najizrazitiji postupak ovog shvatanja je List, osnovac socioloske skole. Prema simptomatskom shvatanju krivicno djelo je simptom postojanja krivicnopravne vinosti pocinitelja krivicnog djela, a po dinamickom shvatanju, ono je spolji odraz jednog unutrasnjeg psihickog stanja pocinitelja.

Materijalni pojam krivicnog djela vezan je za italijansku pozitivnu skolu, koja je vise obracala paznju na sadrzinu problema nego na njihovu normu. Prema Garofalu krivicno djelo je ono djelo kojim se vrijedjaju altruisticka i moralna osecanja ljudi koja su priznata od civilzovanog djela covjecanstva. Feri definise krivicno djelo kao radnju koja potice iz egoistickih i asocijalnih pobuda kojom se vrijedjaju uslovi zivota i moral jednog naroda na odredjenoj etapi zivota. U stvari, pozitivna skola je proglasila krivicno djelo drustveno opasnim djelom koje treba sprecavati primjenom drustveno zastitnih mjera. Prema predstavnicima socioloske skole materijalni pojam krivicnog djela se sastoji u povredi potreba odredjenog drustva na kojima se zasniva njegovo postojanje. Tako Selin odredjuje krivicno djelo kao ponasanje koje ne odgovara normama vladajuce grupe, a koje nastaje zbog sukoba drustvenih grupa razlicite kulture.Slicno shvatanje o krivicnom djelu kao rezultatu kulturnog sukoba ima i americki kriminolog Saterland. Dakle, prema materijalnom shvatanju krivicno djelo se javlja kao povreda drustvenih uvjeta zivota ili potreba njegovog postojanja, ili kao povreda njegovih vrijednosti bez kojih ono ne bi moglo postojati kao organizaciona zajednica.

Formalna definicija pojma krivinog djela kao sutinski elemenat krinog djela istie formalnu zabranjenost ili predvienost krivinog djela u zakonu, dok materijalna definicija drutvenu opasnost istie kao njegovo osnovno obiljeje.

Krivinopravna teorija je jedinstvena u stavu da je formalna definicija pojma krivinog djela jednostrana i nedovoljna, ona ne izraava materijalni sadraj, sutinu krivinog djela, njegovu materijalnu dimenziju koja predhodi njegovom pravnom odreenju. Formalna definicija krivinog djela se svodi tek na jenostavnu konstataciju da je odreeni ovjekov postupak krivino djelo zato to je u zakonu predvien kao krivino djelo. Takva tautoloka definicija ne odgovara na kljuno pitanje koje logiki iz toga slijedi, zato je dato ponaanje predvieno kao krivino djelo, odnosno ta je uistinu krivino djelo. Ona je u tom smislu bezbojna i ne daje bilo kakve sadrinske ili vijednosne kriterijume za ocjenu kada jedna ljudska radnja predstavlja krivino djelo i kao takva omoguava subjektivizam i samovolju u odreivanjnu ovog pojma. Valjan odgovor u tom smislu mogue je dati samo ako se ima u vidu i materijalna strana krivinog djela. Tek se na taj nain, uvaavajui materijalnu stranu krivinog djela, moe rei da se radi o takvom djelu ovjeka koje u sebi nosi onu koliinu nevrijednosti, socijalne tetnosti i opasnosti koja ga ini djelom koje ugroava ili povreuje osnovne vrijednosti drutva u toj mjeri da neki drugi, laki oblik reagovanja ne bi bio odgovaraji. To, dakle, moe biti samo onaj ljudski postupak prema kojem je nuno reagovati krivinoipravnom represijom, najteim sankcijama pravnog poretka, tj. da se radi o takvom djelu kojim se povreuju ili ugroavaju zatiene vrijednosti u mjeri koja zahtjeva kanjivost, tj. u mjeri koja zahtjeva da takav ljudski postupak bude odreen kao krivino djelo u krivinom zakonu. Na ovoj poziciji je vladajua formalno-materijalna koncepcija prema kojoj je jedno ponaanje zabranjeno radi toga to prestavlja povredu ili ugroavanje zatienih vrijednosti.

Ovo je sintetika definicija pojma krivinog djela koja u sebi sjedinjuje i formalnu i materijalnu dimenziju krivinog djela. Nije jedno ljudsko ponaanje drutveno negativno i tetno zato to je u zakonu odreeno kao takvo, ve je ono u zakonu odreeno kao takvo zato to je drutveno negativno i tetno, ili kako Radbruh primjeuje: nije nepravo ono to je zabranjeno, ve je zabranjeno ono to je nepravo. Isticanje i materijalne strane djela je neophodno, ne samo radi rasvjetljavanja kompleksne prirode pojma krivinog djela, ve i radi toga to se tek na taj nain daje prava slika djela, njegov formalni pojam se povezuje sa drutvenim sistemom vrijednosti, sa realnim socijalnim ivotom; bez takvog pristupa ostala bi nerazrjanjena drutvena sutina krivinog djela, njegov realni sadraj, ono zbog ega je ono nepravo, nedoputeno ponaanje. Ako bi se to zapostavilo, to bi znailo da se ovjek kanjava samo radi toga to je (formalno) povrijedio zakon. Pri tome, treba ipak imati u vidu da tek formalna, normativna strana jednom ovjekovom ponaanju obezbjeuje status krivinog djela, krivinopravni legitimitet. Drutvena tetnost, opasnost jednog djela sama po sebi nije dovoljna da bi se jedno ovjekovo ponaanje moglo tretirati kao krivino djelo, ako ono nije odreeno u zakonu kao takvo, bez obzira na stepen njegove drutvene tetnosti. Iz navedenog proizilazi da je tek obuhvatanjem i njegove formalne i materijalne strane, izraenih u jedinstvu njegovih formalnih i materijalnih elemenata, mogue na zadovoljavajui nain odrediti pojam krivinog djela koji u sebi objedinjuje sve njegove i formalne i materijalne elemente. Ovakvo shvatanje je svojstveno i francuskoj doktrini prema kojo krivino djelo ine dva osnovna elementa: materijalni element i subjektivni, odnosno moralni element koji se izraava kroz krivicu uinioca. I u anglosaksonskoj doktrini se razlikuju dva osnovna elementa krivinog djela i to materijalni ili objektivni koji se sastoji u protivpravnoj radnji (actus reus) i subjektivni (mens rea), koji obuhvata krivicu i najee se svodi na umiljaj (intent). U jedinstvu formalne i materijalne strane, krivino djelo se pojavljuje kao ljudsko ponaanje koje je u zakonskoj normi opisano kao kanjivo djelo, djelo kojim se povreuju ili ugroavaju pravno zatiene vrijednosti.2.2. Objektivno-subjektivna koncepcija krivinog djela

Krivino djelo je prvenstveno objektivan i realan dogaaj koji predstavlja napad, povredu, tetu, ozbiljnu prijetnju ili ugroavanje zajednikih ili individualnih vrijednosti. To je ono to se u teoriji oznaava kao objektivna protivpravnost, nevijednost djela ili objektivno nepravo, a to znai da je radnjom pojedinca povrijeena ona zakonska norma u kojoj je sadran zakonski opis bia krivinog djela. Ovo je prva ocjena postojanja krivinog djela, njegove protivpravnosti, odnosno postojanja djela u objektivnom smislu. Meutim, za postojanje krivinog djela i kanjavanje ovo nije dovoljno, jer se ocjena o postojanju krivinog djela ne moe bazirati samo na nevrijednosti i tetnosti djela u objektivnom smislu (datog kroz posljedicu, prouzrokovanu tetu ili opasnost), ve i kroz uinioca i njegov odnos prema tom djelu. Pri tom treba imati u vidu da ova druga ocjena nije mogua bez ove pre, ona je uvjek pretpostavlja (nulla culpa sine injuria). To su dvije dimenzije koje su nune za postojanje djela, za njegovo kanjavanje (obe ove ocjene sud mora da izrazi u presudi, ve u dispozitivu).

To sve znai da potpuno i ispravno poimanje krivinog djela nije mogue bez ukljuivanja i subjektivne strane djela, tj.odnosa uinioca prema svom djelu. Radi se o objektivno-subjektivnom pojmu krivinog djela. Prema ovoj koncepciji, koja je inae opteprihvaena u savremenoj teoriji krivinog prava i koje prihvata zakonodavstvo, krivino djelo je ponaanje ovjeka koje je ne samo protivpravno, ve i skrivljeno. Ono dakle ukljuuje oba ova elementa, a to je i nuno jer bi isto objektivno poiomanje krivinog djela vodilo u objektivnu odgovornost, tj.odgovornost za samo prouzrokovanje zabranjene posljedice. S druge strane, prihvatanje krivinog djela u subjektivnom smislu bi znaio da za postojanje krivinog djela nije potrebno pruzrokovanje posljedice u spoljnom svijetu, ve bi bila dovoljna negativna ocjena ili sud o ovjeku, radi njegovih ovakvih ili onakvih osobina linosti, njegovog socijalnog, vjerskog ili nacionalnog porijekla, njegovig ideolokih, politikih ubjeenja, stavova ili miljenja, politike ili ideoloke pripadnosti i sl. Treba istai da je objektivno-subjektivni pojam krivinog djela rezultat evolucije same krivine odgovornosti, a koja je ila od kolektivne ka individualnoj i od objektivne ka subjektivnoj odgovornosti. Time je naputen nekadanji isto objektivni pojam krivinog djela prema kojem je ono odreivano kao ponaanje koje predstavlja povredu odreenog dobra, bez zahtjevanja bilo kakvih subjektivnih elemenata na strani uinoca.

Objektivna i subjektivna dimenzija krivinog djela su meusobno povezane. Objektivna strana krivinog djela bitno je odreena subjektivnim elementom. Ako bi se jedno ponaanje vrednovalo samo na osnovu objektivnog, sigurno bi nastao problem u pogledu njegove ocjene i kvalifikacije. Npr., ako nekom dajemo novac, to mpe biti vraanje duga, plaanje odreene usluge, davanje nagrade, ali isto tako moe biti i podmiivanje. Isto tako, ako je jedno lice ubilo drugo, ne znamo da li je posrijedi krivino djelo ubistva dok ne utvrdimo subjektivnu stranu takvog postupka, jer se moe raditi i o djelu uinjenom u nunoj odbrani koje nema karakter krivinog djela, sluajnom prouzrokavanju smrti i sl. Dakle, vrednovanje jedne radnje nuno ukljuuje i njenu subjektivnu stranu, na osnovu ega se krivino djelo i razlikuje od nezabranjenih odnosno doputenih ljudskih ponaanja. To znai, da bi odreeno ponaanje predstavljalo krivino djelo, potrerbno je utvrditi da se ono uiniocu moe pripisati u krivicu, da je on za to kriv. Time se dolazi do krivice ili vinosti kao sledeeg neizostavnog elementa opteg pojma krivinog djela. Sve to ukazuje na kompleksnost i viedimenzijalnost pojma krivinog djela, ija se struktura sastoji elemenata formalnog i materijalnog karaktera kao i objektivnog i subjektivnog.

Na osnovu svega navedenog, moe se rei da je krivino djelo ljudsko ponaanje (radnja) koje je protivpravno i skrivljeno, te koje ugroava ili povreuje zatiene vrijednosti u mjeri koja je nuna da bi ono bilo krivino kanjivo.3. ZAKONSKO DEFINISANJE POJMA KRIVINOG DJELA

Veliki broj savremenih zakonodavstava poput njemakog, francuskog, vajcarskog, ne definie opti pojam krivinog djela, jer se polazi od stava da je cjelishodnije to pitanje prepustiti nauci krivinog prava i sudskoj praksi. S druge strane nae krivino zakonodavstvo, polazei od znaaja koji opti pojam krivinog djela ima za cijeli sistem krivinog prava, opredjelilo se za dosadanje rjeenje i definisalo pojam krivinog djela. Naveu ovdje definicije krivinog djela u krivinom zakonima u BiH kao i krvinim zakonima zemalja regiona.KzRS: Krivino djelo je protivpravno djelo kojim se povreuju ili ugroavaju zatiene vrijednosti i koje je, zbog svoje opasnosti, u zakonu odreeno kao krivino djelo i za njega propisana krivina sankcija.

KzBiH, KzFBiH i KzBrko dc: Krivino djelo je protupravno djelo koje je zakonom propisano kao krivino djelo, ija su obiljeja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivinopravna sankcija.KzSrbije: Krivino delo je ono delo koje je zakonom predvieno kao krivino delo, koje je protivpravno i koje je skrivljeno.Kz Crne Gore: Krivino djelo je djelo koje je zakonom odreeno kao krivino djelo, koje je protivpravno i koje je skrivljeno.

Krivini zakon Republike Srpske se opredjelio za formalno-materijalnu koncepciju pojma krivinog djela. U odnosu na ranije jugoslovensko krivino zakonodavstvo, ova definicija je upotpunjena sa eksplicitnim isticanjem elemenata protivpravnosti kao znaajnog obiljeja pojma krivinog djela. Meutim pored formalne strane, KzRS naglaava i materijalnu dimenziju pojma krivinog djela, jer istie da je krivino djelo ono djelo kojim se povreuju zatiene vrijednosti i koje je zbog svoje opasnosti u zakonu odreeno kao krivino djelo. Ovim se izraava i formalna i materijalna strana djela ime se s jedne strane obezbjeuje legitimitet krivinopravne represije, a sa druge odvajaju krivina djela kao kanjive radnje krivinog prava od drugih vidova kanjivih ponaanja. Za razliku od naeg krivinog zakona, ostali kruvini zakoni u BiH prihvataju formalnu koncepciju krivinog djela, bez unoenja u njegov pojam materijalnih elemenata. Isti je sluaj i sa krivinom zakonicima Srbije i Crnr Gore.

Za razliku od krivinoh zakonika Srbije i Crne Gore, ni jedan od krivinih zakona u BiH u pojam krivinog djela ne unosi krivicu ili vinost uinioca, kao njegov subjektivni element. U tom pogleu nae krivino zakonodavstvo je ostalo na pozicijama ranijeg zakonodavstva, koje takoe izriito nije ukljuivalo vinost u pojam krivinog djela, ali je u tadanjoj teoriji bio vladajuu stav da je i krivica odnosno vinost opti elemenat pojma krivinog djela. Bez obzira to to nije uinjeno, objektivno-subjektivna koncepcija krivinog djela je izraena u mnogim odredbama naeg krivinog zakonodavstva, a u KzRS i u sistematici, jer njegovo drugo poglavlje nosi nasliv "Krivino djelo i krivica", to je u KzBiH, KzFBiH i KzBDBiH odvojeno.4. ELEMENTI KRIVINOG DJELA

Iz naprijed izloene definicije opteg pojma krivinog djela proizilazi da postoje slijedei opti elementi u pojmu krivinog djela:

1. djelo ovjeka ( radnja ovjeka sa prouzrokovanom posljedicom),

2. protivpravnost,

3. odreenost djela u zakonu,

4. socijalna tetnost ili opasnost i

5. krivica ili skrivljenost.

Navedeni elementi pojma krivinog djela mogu se grupisati u objektivne i subjektivne elemente, a objektivni elementi mogu se razvrstati u formalne i materijalne.

Objektivne elemente pojma krivinog djela predstavljaju: djelo (radnja sa prouzrokovanom posljedicom), protivpravnost, odreenost djela u zakonu i socijalna tetnost ili opasnost. Subjektivni elemenat u ovpm pojmu krivinog djela predstavlja krivica.

U okviru obkjektivnoh elemenata formalnog karaktera su elementi: radnja sa posljedicom (djelo), protivpravnost i odreenost djela u zakonu, dok je socijalna tetnost ili opasnost elemenat materijalnog karaktera.

Izuzetno, pored navedenih elemenata, za postojanje krivinog djela i njegovo kanjavanje se nekada zahtjevaju i odreeni dodatni uslovi ili pretpostavke, koji po pravilu ne ulaze u strukturu elemenata krivinog djela. Jedne okolnosti se u teoriji oznaavaju kao objektivni uslovi inkriminacije, a druge kao osnovi iskljuenja ili nitenja kanjivosti. 4.1. Djelo ovjeka ( radnja sa prouzrokovanom posljedicom )

Radnja krivinog djela je sutinski element pojma krivinog djela, osnovni element bez kojeg uopte nema krivinog djela kao pojave u spoljnom svijetu. Iz toga proizilazi znaaj pojma same radnje. U pojmu i karakteristikama radnje krivinog djela postoji vie shvatanja. To su: objektivno, objektivno-subjektivno i finalistiko shvatanje. Prema objektivnom shvatnaju, radnja krivinog djela predstavlja preduzimanje tjelesnog pokreta ili proputanje tjelesnog pokreta, bez obzira na to da li je to preduzimanje, odnosno proputanje ostvareno sa voljom ili bez nje. Prema objektivno-subjektivnom shvatanju, koje je inae prihvaeno u naem krivinom pravu, radnja je svjesno i voljno ponaanje ovjeka kojim se ostvaruje krivino djelo. Dakle, to ponaanje nije dovoljno da bude svjesno i voljno ve mora da bude manifestovano u spoljnom svijetu. I, najzad prema finalistikom (ciljnom) shvatanju, koje je nastalo u Njemakoj posle Drugog svjetskog rata, radnja krivinog djela je ciljna djelatnost, djelatnost preduzeta sa ciljem ostvarenja posljedice koja je zabranjena krivinopravnim propisima. Vano je rei da radnja krivinog djela ima trostruku funkciju. Ona ima ulogu osnovnog, povezujueg i razgraniavajueg elementa u pojmu krivinog djela. Kao osnovni element ona je vii pojam koji obuhvata sve oblike ispoljavanja kanjivog ponaanja (injenje, neinjenje, umiljajnu, nehatnu, dovrenu, nedovrenu radnju, itd.) ; kao povezujui element ona predstavlja nosei stub u pojmu krivinog djela jer se ostali elementi u tom pojmu javljaju kao atributi radnje; i kao razgraniavajui element ona odreuje kad nema krivinog djela, tj.kad se pojedine radnje ne smatraju radnjama krivinog djela.Vrste radnji

U zavisnosti od toga da li se sastoje u aktivnom djelovanju ili u proputanju, radnje krivinog djela se dijele na djela neinjenja i injenja.

injenje je voljno aktivno djelovanje kojim uinilac kri zabranjujuu normu inei upravo ono to mu zakon zabranjuje pod prijetnjom primjene kazne. Aktivno djelovanje znai preduzimanje jednog tjelesnog pokreta, radnje ili veeg broja meusobno povezanih tjelesnih pokreta. Takva krivina djela nazivaju se delikti injenja ili komisivni delikti.

Neinjenje je pasivno dranje (proputanje) uinioca kome zapovjedna (imperativna) norma nalae odreeno injenje. Neinjenjem, prema tome, moe biti izvreno krivino djelo samo onda kad je uinilac bio duan neto da uini, pa to ne uradi. To su omisivni delikti. Meutim, krivina djela neinjenja se dijele na prava ili ista i neprava ili neista djela neinjenja. Prava krivina djela neinjenja su djela koja se mogu izvriti samo neinjenjem i njihova radnja izvrenja je tako u zakonu i postavljena. Ona postoje kad zakon proputanje da se preduzme odreeno injenje predvia kao krivino djelo. Neprava djela neinjenja su ona krivina djela ija radnja je u zakonu postavljena kao radnja injenja, ali se izuzetno, pod odreenim uslovima, mogu izvriti i neinjenjem.Prema doprinosu u procesu nastajanja posljedice krivinog djela, radnja moeda bude :

a) radnja izvrenja

b) radnja podstrekavanja

c) radnja pomaganja

Najzad, radnja izvrenja krivinog djela moe da bude odreena kumulativno i alternativno. Kod kumulativnog odreivanja radnje, za postojanje krivinog djela potrebno je da sve djelatnosti sadrane u opisu djela budu ostvarene. Kada zakonodavac predvidi vie radnji alternativno, krivino djelo postoji ako je bilo koja od predvienih djelatnosti ostvarena, jer svaka od njih uzeta samostalno ini radnju izvrenja.

Posljedica je rezultat ovjekovog ponaanja kojim se ostvaruje bie odreenog krivinog djela. To je proizvedena promjena ili stanje u spoljnom svijetu koje nastaje kao rezultat preduzete radnje izvrenja krivinog djela. Posljedica je negativna fizika, materijalna promjena na objektu radnje koja je prouzrokovana radnjom krivinog djela. Posljedica krivinog djela se javlja u dva oblika, to su povreda i ugroavanje zatienog dobra.

Kod krivinih djela povrede posljedica se javlja u tri vida kao : unitenje, oteenje i injenje neupotrebljivim pravnog dobra. Veina krivinih djela predstavljaju povreivanja (npr.ubistvo, tjelesne povrede, unitenje tue stvari, itd.). Zapostojanje ovih djela u dovrenom obliku, potrebno je da je dolo do unitenja ili oteenja objekta radnje.

Krivina djela ugroavanja mogu da budu krivina djela sa konkretnom i apstrakntom opasnou. Krivina djela sa konkretnom opasnou su djela ija se opasnost unosi u zakonski opis i stoga predstavlja elemenat bia krivinog djela (posljedice u vidu konkretne opasnosti), npr. krivino djelo izazivanja opte opasnosti, stvaranje opasnosti nepropisnim izvoenjem graevinskih radova, oteenje zatitnih ureaja na radu, ugroavanje javnog saobraaja opasnom radnjom ili sredstvom. Krivina djela sa apstraktnom opasnou su djela kod kojih opasnost nije zakonsko obiljeje krivinog djela, ve predstavlja razlog zbog kojeg sr jedno djelo inkriminie kao krivino djelo. Npr. KD nepostupanje po zdravstvenim propisima za vrijeme epidemije, oteenje btrana i vodoprivrednih objekata, prevoenje ili prenoenje opteopasnih materija, zagaivanje ivotne sredine.

S obzirom na naine postavljanja posljedice u zakonskom opisu bia krivinog djela, krivilna djela se dijele na materijalna ili posljedina i na formalna ili djelatnosna krivina djela.

Materijalna ili posljedina krivina djela su ona krivina djela kod kojih se u zakonskom opisu bia krivinog djela zahtjeva da nastupi odreena promena u spoljnjem svijetu koja nastupa na objektu radnje, tj. na nekoj stvari ili ovjeku. Takva su npr.djela ubistva, tjelesne povrede, oteenje tue stvari i sl. Ovakva djela su dovrena tek onda kada je nastupila navedena posljedica i kod njih je potrebno u svakom sluaju utvrivanje uzrone veze izmeu radnje i nastupjele posljedice, to nije sluaj kod formalnih krivinih djela kod kojih posljedice nema.

Formalna ili djelatnosna krivina djela su ona djela, koja se jo nazivaju i krivina djela istog djelovanja, koja nemaju posljedicu kao konstitutivno obiljeje bia krivinog djela, jer se takva djela iscrpljuju u samoj radnji izvrenja, djelatnosti uinioca. Za njihovo postojanje je dovoljna sama radnja, ijim izvrenjem je djelo ve izvreno, Npr. KD davanja lanog iskaza, neukazivanja ljekarske pomoi, zatim krivinog djela pravog neinjenja (neprijavljivanje pripremanja krivinog djela, neprijavljivanje krivinog djela ili uinioca),kao i djela tzv.apstraktnog ugroavanja.

Uzronost u krivinom pravu se svodi na ispitivanje odnosa izmeu radnje odreenog lica i konkretne posljedice koja je nastala posle izvedene radnje kojom je ostvareno bie nekog krivinog djela. Utvrivanje uzronosti je od velikog znaaja za krivino pravo, jer treba da se ustanovi da li je odreena radnja lica proizvela odreenu drutveni opasnu posljedicu. Pri reavanju pitanja kada se ljudska radnja smatra uzrokom posljedice stvoreno je vie teorija : teorija kvalitativnog razlikovanja uslova, ekvivalentna teorija, adekvatna teorija i teorija uzronog razlikovnja uslova prema prirodi posljedica i vremenu kada su ispunjeni.

Teorija kvalitativnog razlikovanja uslova polazi od inenice da izmeu uzroka i uslova posljedice postoji sutinska razlika jer samo uzroci imaju snagu da proizvedu posljedicu, a ne i uslovi. Ekvivalentna teorija smatra da svi uslovi imaju podjednaku vanost za nastanak posljedice, pa se stoga svi mogu smatrati njenim uzrocima. Teorija adekvatne uzronosti polazi od postavke da je uzrok posljedice onaj uslov koji je podoban, tj.dovoljan da uz dejstvo drugih uslova uvijek, redovno proizvede takvu posljedicu. Prema teoriji uzronog razlikovanja uslova, prema prirodi njihovih posljedica i vremenu kada su ispunjeni postoje neposredni i posredni uslovi posljedice. Neposredni uslovi su uzrok posljedice jer imaju za posljedicu samo nju. Posredni uslovi mogu da proizvedu uzroni odnos ili drugi uslov a ne uzroni odnos.

4.2. Protivpravnost

Odreenost ljudskog ponaanja, po pravilu znai njegovu protivpravnost. Ukoliko neko djelo sadri sve elemente propisane u zakonskom opisu bia krivinog djela, samim tim je to ponaanje i protivpravno. Protivpravnosti u krivinom pravu nema ukoliko nema predvienosti djela u zakonu kao krivinog djela. Ostvarenost bitinih obiljeja bia nekog krivinog djela zasniva protivpravnost. Postoje, naime, ponaanja koja ostvaruju bitne elemente nekog krivinog djela ali koja nisu protivpravna, ali nije mogue obratno : nema protivpravnosti u krivinom pravu bez ostvarenosti bitnih obiljeja bia nekog krivinog djela.

Protivpravnost je protivnost normi koja je sadrana u bilo kom vaeem pravnom propisu u dravi. To znai da je ponaanje nekog lica nedozvoljeno, suprotno normama pravnog poretka. Kroz protivpravnost drutvo odreuje svoj stav prema ponaanju pojedinaca kojim on kri njegovu zapovjest, odnosno zabranu sadranu u pravnom propisu, pa nema krivinog djela koje nije protivpravno.

Nae krivino zakonodavstvo poznaje nunu odbranu, krajnju nudu te zanemarljivo opasno djelo kao institute koji predstavljaju opte uslove iskljuenja protivpravnosti kao elementa opteg pojma krivinog djela.

Prema naem zakonu za postojanje zanemarljivo opasnog djela potrebno je ispunjenje dva kumulativno postavljena uslova, a to su: mali znaaj djela i neznatnostili odsutnost tetnih posljedica.

Nuna odbrana je osnov koji iskljuuje postojanje krivinog djela, ili drugim rijeima djelo koje je uinjeno u nunoj odbrani nije krivino djelo. Nuna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da uinilac od svog dobra ili dobra drugoga odbije istovremen ili neposredno predstojei napad. Nuna odbrana ima dva elementa, napad i odbranu, a da bi predstavljala osnov iskljuenja protivpravnosti, moraju biti ispunjeni svi uslovi napada (ponaanje ovjeka, uperenost ka nekom pravno zatienom dobru, protivpravnost, istovremenost ili neposredno predstojanje, stvarnost) kao i svi uslovi odbrane (da je kroz radnju odbrane ostvareno bie nekog krivinog djela, da je upravljena prema nekom napadaevom dobru i da je neophodno potrebna za odbijanje napada).

Dakle, izmeu napada i odbrane mora postojati proporcionalnost-srazmjernost u intezitetu. Samo ako postoji ova srazmjernost, odnosno ako nije uinjeno ni vie ni tee nego to je bilo potebno da se napad odbije ili ublai, takva odbrana e se smatrati neophodnom. Imajui to u vidu, situacije u kojima odbrana nije srazmjerna izvrenom napadu mogu prouzrokovati faktiko stanje koje dovodi do kvalifikacije prekoraenja granica nune odbrane. Zakrivino djelo uinjeno u prekoraenju nune odbrane, odnosno, kada intenzitet odbrane nije u dovoljnoj srazmeri sa intenzitetom napada, uinilac se moe blae kazniti ili osloboditi od kazne, ako je do prekoraenja dolo usled jake razdraenosti ili prepasti prouzrokovanih napadom.

Kao i za nunu odbranu, i za krajnju nudu postoji zakonska definicija. Krajnja nuda postoji kadje djelo uinjeno radi toga da uinilac otkloni od svog dobra ili dobra drugoga istovremeni ili neposredno predstojeu neskrivljenu opasnost koja se na drugi nain nije mogla otkloniti, a pri tom uinjeno zlo nije vee od zla koje je prijetilo. Kao i nuna odbrana, i krajnja nuda negira postojanje krivinog djela Uslov za postojanje krajnje nude je postojanje opasnosti. Opasnost je stanje, odnosno zlo pri kome je neko pravno dobro ve ugroeno ili se na osnovu postojeih okolnosti moe osnovano predpostaviti da neposredno moe doi do povrede nekog pravnog dobra. Iz ovoga logino proizilazi da su elementi krajnje nude opasnost i uklanjanje opasnosti, a da bi krajnja nuda bila osnov iskljuenja protivpravnosti krivinog djela takoe moraju kumulativno biti ispunjeni odreeni uslovi. Opasnost mora da bude takva da se njom ugroava bilo koje pravom zatieno dobro, da je neskrivljena, da je istovremena ili neposredno predstoji i da je stvarna. S druge strane, otklanjanje opasnosti, kao prvo, mora da bude takvo da se opasnost nije mogla otkloniti na drugi nain osim vrenjem radnje kojom su ostvareni svi elementi nekog krivinog djela, a kao drugo, da uinjeno zlo nije vee od onoga koje je prijetilo. Upravo ovaj drugi uslov vezan je za institut prekoraenja granica krajnje nude koje postoji onda kad je opasnost otklonjena povredom dobra vee vrijednosti od vrijednosti dobra od kog se otklanjala opasnost. Kod prekoraenja granica nune odbrane postoji krivino djelo, ali zakon predvia fakultativni osnov za ublaavanje kazne, odnosno osloboenje od kazne ako je prekoraenje uinjeno pod naroito olakavajuim okolnostima.

Pored ovih, zakonom definisanih osnova iskljuenja protivpravnosti, postoje i drugi osnovi do kojih se dolo u teoriji, ili ih poznaju neka strana krivina zakonodavstva. To su vrenje slubene dunosti, nareenje pretpostavljenog, pristanak povrijeenog, dozvoljen rizik i drugi. Njihovo dejstvo je sporno, upravo zato to nisu predvieni zakonom, i samo neki od njih, na kraju mogu izdejstvovati iskljuenje protivpravnosti.

4.3. Odreenost djela u zakonu

Socijalno znaenje odreenosti krivinog djela u zakonu u tome je to ovo naelo slui kao jemstvo zatite sloboda i prava graana. Naelom da niko ne moe biti kanjen za krivino djelo koje, prije nego to je uinjeno, nije bilo zakonom predvieno kao takvo osigurava se i naelo jednakosti graana pred zakonom i postie pravna sigurnost. Pravni znaaj primjene naela zakonitosti, koje dolazi do izraaja kroz ovaj element krivinog djela, jeste da se krivina djela mogu odreivati samo zakonom.

Predvienost u zakonu neke radnje, odnosno ljudskog ponaanja kao krivinog djela, ustvari znai ostvarivanje bitinih elemenata zakonskog opisa nekog krivinog djela. Otuda se element predvienosti u zakonu vezuje prije svega za pojam bia krivinog djela. Predvienost u zakonu osim ostvarenosti bitnih elemenata bia krivinog djela obuhvata i uslove kanjivosti.

Bie krivinog djela obuhvata skup obaveznih obiljeja koja ine posebne pojmove pojedinih krivinih djela. Ono predtavlja tipiziranje pojedinih oblika krivinog neprava. Bie krivinog djela, kao to je ranije reeno proizilazi iz zakonskog opisa nekog krivinog djela. Obiljeja bia krivinog djela mogu biti subjektivna i objektivna. Osim radnje izvrenja koja spada u objektivna obiljeja tu se mogu svrstati posljedica, predmet radnje, sredstvo, nain izvrenja, lino svojstvo, lini odnos, itd. U subjektivna obiljeja prije svega spadaju umiljaj i nehat, ali i namjera i pobuda.

Kod pojedinih krivinih djela postoje neka obiljeja koja nisu obiljeja samo bia djela, ali ih zakonodavac svrstava u zakonski opis zato to su ta obiljeja bila odluujui razlozi da propie kanjavanje za to djelo. U takvim sluajevima smatra se da konkretno krivino djelo postoji samo kad nastanu te posebne okolnosi koje zakon zahtjeva, a koje sa radnjom uinioca ne moraju da stoje u neposrednoj vezi. Postoje dvije grupe uslova kanjivosti: objektivni uslov inkriminacije i lini osnovi iskljuenja kanjivosti. Objektivni uslov inkriminacije ne predstavlja obiljeje bia krivinog djela iako se nalazi u zakonskom opisu krivinog dela i bez njega krivino delo ne postoji. To za najvaniju posledicu ima da taj uslov ne mora biti obuhvaen krivicom uinioca. Lini osnovi iskljuenja kanjivosti nijesu obiljeja bia krivinog dela ve dodatne okolnosti koje utiu na kanjavanje ili nekanjavanje odreenih lica. U savremenoj teoriji i zakonodavstvu razlikujemo dvije vrste subjekta krivinog djela :

1) Aktivni subjekt krivinog djela je lice koje svojom radnjom ostvaruje posljedicu krivinog djela. To je dakle uinilac krivinog djela. Po pravilu, svako lice moe biti uinilac krivinog djela pod uslovom da je navrilo etrnaest godina.

2) Pasivni subjekt krivinog djela je lice koje je povrijeeno ili oteeno krivinim djelom, odnosno rtva krivinog djela. Svojstvo pasivnog subjekta od znaaja je za primjenu pojedinih instituta krivinog prava. Pasivni subjekt moe biti fiziko i pravno lice.

Objekt krivinog djela je dobro ili interes kome se prua krivinopravna zatita zato to je ka njima upravljeno krivino djelo. Postoje dvije vrste objekta krivinog djela. To moe biti zatitni objekt i objekt radnje.

Zatitni objekt predstavljaju odreena dobra kojima se krivinim pravom prua zatita, i on moe biti grupni i opti. Opti objekt se shvata kao dobro, interes, vrijednost ili drutveni odnos protiv kojeg je upravljeno krivino djelo, odnosno koje se titi krivinim pravom. To su, dakle osnovna dobra ovjeka kao i ona drutvena dobra koja su u funkciji postojanja i ostvarivanja osnovnih dobara ovjeka. Grupni zatitni objekt prestavlja ona dobra koja su zajednika za odreenu grupu krivinih djela.

Objekt radnje je predmet na kome se vri radnja krivinog djela. Objekt radnje se dijeli na napadni i gramatiki. Napadni objekt je predmet protiv kojeg je upravljena radnja krivinog djela, a gramatiki objekt je predmet na kome se radnja vri.

Sva djela imaju zatitni objekt, dok objekt radnje imaju samo neka krivina djela kod kojih je to izriito zakonski propisano kao njihov bitan element.4.4. Socijalna tetnost ili opasnost

Socijalna tetnost ili opasnost krivinog djela predstavlja njegov sadraj, sutinu, uslov bez kojeg ni jedno ovjekovo ponaanje ne moe imati karakter djela. Jo od Liszta, kao jezgro krivinog djela, njegova unutranja sutina, uzima se njegova tetnost, drutvena opasnost, jer se uvjek radi o djelu kojim se napadaju, povreuju ili ugroavaju osnovne vrijednosti drutva i pojedinca. Dakle, radi se o djelu koje nosi ozbiljan stepen tetnosti, nevrijednosti ili opasnosti, onaj obim i stepen nevrijednosti koji je neophodan da bi to djelo bilo djelo koje je krivinopravno kanjivo, koje po svojoj kriminalnoj koliini ima kavalitet krivinog neprava.

Pojedini teoretiari smatraju da socijalna tetnost ili opasnost nije poseban, samostalan elemenat krivinog djela te ga smatraju elementom protivpravnosti, jer ga tretiraju kao materijalnu stranu protivpravnosti, dok neki smatraju da socijalna tetnost predstavlja materijalnu stranu predvuenosti u zakonu. Bez obzira na ovakve stavove, ispravnije je miljenje da je socijalna tetnost opte obiljeje pojma krivinog djela, ali i onog posebnog, konkretnog. Ovakvo shvatanje potvuje i sam institut zanemarljivo opasnog djela, ali i razliiti pojavni oblici mnogih krivinih djela ije se postojanje bazira upravo na razliitim stepenima njihove opasnosti, pa se stoga pojavljuju kao osnovni, tei ili kvalifikovani i laki ili privilegovani oblici djela. U protivnom, ako socijalna tetnost ili opasnost ne bi bila obiljeje krivinog djela, onda se navedena krivina djela ne bi ni mogla stepenovati po svojoj teini, niti bi se mogla meusobno razlikovati.4.5. Krivica ili skrivljenost

Da bi neka radnja bila krivino djelo, neophodno je da se ona moe uiniocu pripisati u krivicu. Za razliku od prethodnih objektivinih elemenata, krivica se odnosi iskljuivo na linost onoga ko preduzima radnju krivinog djela. Pod krivicom smatramo psihiki odnos uinioca prema djelu zbog koga mu se upuuje socijalno-etiki prijekor.

I terminoloki i sutinski krivica je centralni pojam, ona je osnov i uslov odgovornosti u krivinom pravu, odgovara se zato to je uinilac kriv za ono to je uinio ili propustio da uini, krivina odgovornost je konstatacija, sud o krivici. Postojanje krivice vodi odgovornosti; odgovara se za postupak koji je negativno vrednovao. Krivina odgovornost ukazuje na to da je neko uinio krivino djelo sa svim konstitutivnim elementima i da je za njega odgovoran. Krivina odgovorornost je, stoga, termin koji preteno ima deklarativni, a ne sutinski karakter. Ono sutinsko se rijeava na nivou postojanja konstitutivnih elemenata krivinog djela.

Pojam krivice Krivini zakon Republike Srpske definie u lanu 13 :Krivino je odgovoran uinilac koji je uraunljiv i koji je krivino djelouinio sa imiljajem ili iz nehata. Pod pojmom umiljaja smatra se tei oblik krivice. Prema zakonskoj definiciji postoje dvije vrste umiljaja : direktni i eventualni. Direktni umiljaj postoji kad je uinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvrenje. Stepen inteziteta elemenata volje i svijesti je kod direktnog umiljaja visok, jer uinilac zna da svojom radnjom ostvaruje sve bitne elemente bia nekog krivinog djela, ukljuujui i posljedicu ije nastupanje smatra kao realnu mogunost. Eventualni umiljaj, s druge strane postoji kad je uinilac bio svjestan da moe uiniti djelo pa je na to pristao. Intezitet elemenata volje i svijesti je slabije izraen nego kod direktnog umiljaja. Uinilac je svjestan da postoji mogunost da uini krivino djelo, ali nije siguran da e do toga doi. Od znaaja je i tzv. alternativni umiljaj, iako ga nae pravo izriito ne predvia. On postoji kada uinilac predvia mogunost nastupanja dvije ili vie konkretno odreenih posljedica koje se meusobno iskljuuju, a njegova volja je u istom stepenu upravljena na bilo koju od tih posljedica.Stav 2 istog lana KZ kae : za krivino djelo uinjeno iz nehata uinilac je krivino odgovoran samo kad to zakon odreuje. Nehat je, u odnosu na umiljaj, laki oblik, odnosno nii stepen krivice. Kao to zakonoska definicija kae nehat je dovoljan za postojanje krivinog djela samo kada to zakon kod pojedinih krivinih djela izriito propisuje. Nemaran, nepaljiv odnos uinioca prema mogunosti nastupanja posljedice ini sutinu nehatnog delikta. Postoje dvije vrste nehata: svjesni i nesvjesni. Svijest je intelektualni element i on oznaava da je uinilac bio svjestan da svojim ponaanjem moe izazvati krivino djelo. Svjesni nehat postoji kada je uinilac bio svjestan da zabranjena posljedica moe nastupiti, ali je olako drao da ona nee nastupiti ili da e je moi otkloniti. Kod nesvjesnog nehata ne postoji psihika veza izmeu uinioca i djela, tj. odsutan je i element svijesti i element volje. Ali, krivica se ovdje uspostavlja na osnovu dunositi i mogunisti da se, prema okolnostima konkretnog sluaja i linim svojistvima predvidi nastupanje posljedice.

U naem zakonodavstvu postoji vie osnova koje iskljuuju krivicu odnosno koje predstavljaju subjektivne osnove za iskljuenje krivinog djela. To su: neuraunljivost, neodoljiva sila, stvarna i pravna zabluda. Uraunljivost je neophodna pretpostavka ili obavezan element krivice, to znai da bez uraunljivosti nema ni krivice. Uraunljivost podrazumijeva postojanje sposobnosti odluivanja i sposobnosti rasuivanja. Polazi se od pretpostavke da je svaki ovjek uraunljiv i ona se u konkretnom sluaju utvruje samo onda kada se pojavi sumnja da se radi o neuraunljivom poinio. Uinilac koji je protivpravno djelo predvieno u zakonu kao krivino djelo uinio u stanjuneuraunljivostine moe biti smatran krivim, tj. njegova krivica je iskljuena. Zakonom se mogu predvidjeti tri metoda pomou kojih se utvruje da li je neki uinilac krivinog djela neuraunljiv. To su:bioloki,psiholokiimjeoviti. Za psiholoki metod mjerodavne su samo posljedice, dok kod biolokog metoda u obzir se uzimaju samo odreena bolesna, abnormalna psihika stanja. Mjeoviti metod trai i jedno i drugo. Bioloki osnov se moe ispoljiti u etiri oblika: duevna bolest, privremena duevna poremeenost, zaostali duevni razvoj i druga tea duevna poremeenost. Psiholoki osnov se moze manifestovati ili u obliku nemogunosti shvatanja znaaja svoga dela ili u nemogunosti upravljanja svojim postupcima.

Pravna zabluda podrazumijeva nepostojanje svijesti o tome da se ini krivino djelo, odnosno da se preduzima pravom zabranjeno ponaanje. Uinilac je svjestan svih stvarnih okolnosti ali mu nedostaje svijest o protivpravnosti. To je tzv.direktna pravna zabluda. Osim direktne, postoji i pravna zabluda u pogledu nekog osnova koji iskljuuje protivpravnost u krivinom pravu. Naime, uinilac pogreno procjenjuje postojanje pravnih uslova za primjenu nekih od tih osnova, ili uopte pogreno smatra da neto predstavlja osnov koji iskljuuje krivinu protivpravnost. Ovo je inidrektna pravna zabluda. Samo neotklonjiva pravna zabluda, tj.kada uinilac nije znao da je njegovo djelo zabranjeno zato to nije mogao i nije bio duan da zna, moe iskljuiti krivicu, a samim tim i postojanje krivinog djela.

Postoje dvije vrste stvarne zablude : zabluda o stvarnim obiljejima bia krivinog djela i zabluda o razlozima iskljuenja protivpravnosti. Osnovna razlika izmeu ove dvije zablude je u tome to prva djeluje u odnosu na elemenat predvienosti u zakonu, a druga u odnosu na elemenat protivpravnosti. I jedna i druga mogu iskljuiti postojanje krivice.

Zakon izriito napominje da nije krivino djelo ono djelo koje je uinjeno pod dejstvom apsolutne sile, a ta sila je takvog inteziteta da joj se uinilac nije moglao oduprijeti, ve je bio prinuen da ostvari bie nekog krivinog djela.5. ZAKLJUAK

Objetkivno-subjektivni pojam krivinog djela je opteprihvaen u savremenoj teoriji krivinog prava, a isto tako i u zakonodavstvu. Prema ovome, krivino djelo je ponaanje ovjeka koje je ne samo protivpravno, ve i skrivljeno, ona dakle obuhvata oba ova elementa. Meutim, u savremenom krivinom pravu sve je izraeniji i objektivni pojam krivinog djela, njegovo osamostaljivanje sa autonomnim znaenjem i posebnom krivinopravnom funkcijom, sa tendencijom irenja njegove primjene. Kao takvo, ono se esto oznaava samo kao protivpravno djelo, bez elemenata skrivljenosti naroito kada se radi o neuraunljivim uiniocima. ovo je posebno nuno kada u ovakvim sluajevima, pored uinioca, u ostvarenju krivinog djela uestvuju i druga lica. U tom smislu odreeno, ono je krivinopravna osnova za izricanje mjera bezbjednosti, za instituciju sauesnitva koja se bazira na limitarnoj akcesornosti, za neke kategorije krivinih djela, kao to su ekoloka i medijska krivina djela, a u nekim krivinim zakonodavstvima i za odgovornost pravnih lica, organizovani kriminal, posebno neka pitanja vezana za njega kao to je npr. konfiskacija imovine koja se moe oduzetiod svih uesnika ako je izvreno protivpravno djelo. U novije vrijeme ovahj pojam krivinog djela probija se i kroz ustanovu anglosaksonskog prava udrueni zloinaki poduhvat, uglavnom u praksi Hakog tribunala, ali i kod nas u nekim sluajevima suenja za ratne zloine. 6. LITERATURAPage 1