Sadržaj

SAŽETAK..................................................................................................................................3

1. UVOD..................................................................................................................................4

2. KRŠĆANSTVO...................................................................................................................5

2.1 Nastanak i izvori.............................................................................................................5

2.2 Zajednica.........................................................................................................................5

2.3 Dogma..............................................................................................................................6

2.4 Bogoštovlje.......................................................................................................................7

2.5 Filozofija…………………………………………………………………………..........6

2.6 Raspodjela udjela kršćana po državama……………………………………………..7

3. KRŠĆANSKA MISTIKA.................................................................................................10

3.1 Duhovnost i mistika......................................................................................................10

3.2 Pavlova mistika………………………………………………………………………...8

3.3 Ivanova mistika………………………………………………………………………...9

3.4 Origen…………………………………………………………………………………...9

3.5 Grgur Nisanski………………………………………………………………………..10

3.6 Augustin……………………………………………………………………………….10

4. SVETI TOMA AKVINSKI...............................................................................................13

4.1 Raskol Crkve 1054…………………………………………………………………....12

5. BUDUĆNOST CRKVE U SVIJETU................................................................................15

6. ZAKLJUČAK....................................................................................................................16

LITERATURA.........................................................................................................................17

BIBLIOGRAFIJA.....................................................................Error! Bookmark not defined.

SAŽETAK

Predmet istraživanja ovog seminarskog rada je kršćanstvo od njegovih samih početaka tj.

nastanka u Palestini, te njegovog širenja po gradovima Rimskog Carstva. Izvori kršćanstva su

pisana Božja objava (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja

( Tradicija ). U kršćanstvu se Bog štuje životom po vjeri i evanđelju ( klanjanje u duhu i

istini ) te posebnim bogoštovnim činima, koji se obavljaju u bogoštovnom prostoru, tijekom

crkvene godine, nedjeljama i blagdanima. Nakon velikih pomorskih otkrića kršćanstvo se širi

usporedno s kolonizacijom tih područja ( Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija,

Filipini ). Danas je u svijetu 2,1 milijardi kršćana ( 33% svjetskog pučanstva ), od čega je 1.1

milijarda nominalnih katolika, 300 milijuna pravoslavaca, 700 milijuna protestanata te oko 70

milijuna monofizita i nestorijanaca.

Ključne riječi: kršćanstvo, dogme, apostol Pavao, apostol Ivan, mistika, sv. Toma Akvinski,

Raskol Crkve 1054.

1. UVOD

Svrha ovog seminarskog rada je da nas poduči i prisjeti na tradiciju i važnost kršćanstva i

kršćanskog življenja kao i da se prisjetimo početaka kršćanstva i njegovog širenja po svijetu.

Kao jedna od najvažnijih i najrasprostranjenijih religija na svijetu, kršćanstvo povezuje ljude

diljem svijeta bez obzira na nacionalnost, spol i rasu, te ih ujedinjuje u molitvi.

Ovaj seminarski rad je podijeljen na četiri cjeline. U prvoj cjelini govori se kršćanstvu

općenito, o nastanku i izvorima, zajednici, dogmama koje se sastoje od pet glavnih istina,

zatim o bogoštovlju, filozofiji, te rasprostranjenosti kršćanstva po državama. U drugoj cjelini

govori se o kršćanskoj mistici koja se razvila od novozavjetnih tekstova, ponajviše Ivanovih i

Pavlovih kao i mnogih drugih. U trećoj cjelini govori se o sv. Tomi Akvinskom koji je jedan

od najvećih kršćanskih umova koji je već sa 23 godine postao profesor i predavao u Parizu,

Rimu i Napulju. U četvrtoj i posljednjoj cjelini govori se o budućnosti Crkve i o promjenama

kroz koje je prolazila od svojih početaka do danas.

Pri pisanju ovog seminarskog rada su korištene metode analize i sinteze, te motedo indukcije i

dedukcije.

2. KRŠĆANSTVO

Kršćanstvo; ( lat. christianismus ) monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u prvom

stoljeću naše ere. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička

vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a

njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i

objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz

povijest se raščlanilo na više konfesija ( katolicizam, pravoslavlje, protestantizam,

nestorijanstvo i monofizitstvo ) i njima odgovarajućih crkava ( Katolička Crkva, pravoslavne

crkve, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve ). Kršćanska era počinje Isusovim

rođenjem.

2.1 Nastanak i izvori

Kršćanstvo je nastalo u prvom stoljeću naše ere u Palestini unutar židovstva. U drugoj

polovici tog stoljeća osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog

Carstva, osobito zaslugom apostola Pavla1 i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu

spominju se samo kršćani, a naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski i drugi

ranokršćanski pisci ( Origen, Euzebije ). Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto

pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja ( Tradicija ). Nauk su mu

razradili i sustavno obrazložili veliki teolozi, definirali ekumenski koncili, a nad njegovom

pravovjernošću bdije crkveno učiteljstvo. Dok katolicizam i pravoslavlje priznaju oba izvora (

Pismo i Predaju ), a veliku važnost pridaju teološkom mišljenju i crkvenom učiteljstvu,

protestantizam priznaje samo Pismo. Kršćanstvo je na neki način proizašlo iz židovstva, ali je

prema njemu bilo i u opreci. Prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo

učenjem o Trojstvu. Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj

religiji univerzalističku, nadnacionalnu religiju.

2.2 Zajednica

1 Apostol Pavao: hebrejskim imenim Saul, svetac rimokatoličke Crkve, najveći evangelizator i misionar svih vremena, teolog. Najobrazovaniji Isusov učenik.

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga

kršćanskoga dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog sustava. Premda se

u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiriju glavnih

obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz povijest raščlanila na brojne kršćanske crkve i sekte.

Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske

kršćanske crkve, nestorijanske i monofizitske. Za "Istočnoga raskola"2 ( 1054 ) od Katoličke

su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a za reformacije ( XVI. stoljeće ) protestantske crkve

( Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve ) i sekte. Pojedine su povijesne crkve

organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedi i svojim kanonskim pravom. U Katoličkoj je

crkvi prevladao strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj ( papa i biskupi ), u

pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo ( sveti sinod s patrijarhom ili

mitropolitom na čelu ), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili kongregacionističko

načelo, bez svećeničke hijerarhije. U novije vrijeme povijesna nastojanja oko

institucionalnoga crkvenog jedinstva zamijenjena su ekumenskim duhom.

2.3 Dogma

Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim koncilima i

uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina:

1. monoteizam ( postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različita od svijeta, čija je

objava sadržana u Svetom pismu ) i Trojstvo ( u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh

Sveti )

2. stvaranje i providnost ( Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja )

3. utjelovljenje i otkupljenje ( Sin je Božji postao čovjekom radi njegova spasenja )

4. besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela

5. posljednje stvari ( raj ili pakao ) uvjetovane su milošću Božjom i čovjekovim etičkim

ponašanjem.

Pri daljnjem tumačenju tih temeljnih dogmi došlo je do razlika između kršćanskih konfesija.

2 Istočni raskol: odnosno propali pohod Papinih izaslanika Carigradu, okončan međusobnim izopćenjima tj. razdvajanjem tzv. katoličkog i pravoslavnog svijeta

Tako su se za kristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na Efeškom

koncilu 431. odvojili nestorijanci.

Osim toga katolicizam je nakon raskola ( 1054. ) definirao još neke dogme3 ( učenje o

čistilištu, bezgrješno začeće, papinska nezabludivost, Marijino uznesenje na nebo ), kojima se

razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se razlikuje od katolicizma i pravoslavlja

prenaglašavanjem milosti na štetu naravi, svođenjem sedam sakramenata na dva ( krštenje i

večera Gospodnja ) te dokidanjem svećeničke hijerarhije.

2.4 Bogoštovlje

U kršćanstvu se Bog štuje životom po vjeri i evanđelju ( klanjanje u duhu i istini ) te

posebnim bogoštovnim činima, koji se obavljaju u bogoštovnom prostoru, tijekom crkvene

godine, nedjeljama i blagdanima. Kršćanski se bogoštovni čini nazivaju liturgija ili

bogoslužje. U središtu im je euharistija ili misa, primanje sakramenata te, u katolicizmu,

moljenje časoslova, blagoslovine i posvete. Kršćanske bogoštovne čine predvode bogoštovni

službenici, u katolicizmu biskup, svećenik i đakon, u pravoslavlju episkop, jerej i đakon, u

protestantizmu pastor. U katolicizmu i pravoslavlju u kultu se razlikuje klanjanje ( latrija ),

koje se iskazuje samo Bogu, te štovanje ( dulija ), koje se može iskazivati i stvorenjima (

anđeli, sveci, slike i relikvije ). U protestantizmu se dulija radikalno odbacuje. Stoga je u

katolicizmu i pravoslavlju umjetnost snažnije uključena u oblikovanje bogoštovnog prostora (

crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo ), a svečanosti same liturgije pridonosi crkveno

pjevanje, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti. U protestantizmu, osobito u kalvinizmu,

bogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u pedagoške i dekorativne svrhe,

a liturgija je pojednostavljena i svedena na liturgiju riječi ( čitanje biblijskog teksta,

propovijed, crkvene pjesme ) i primanje sakramenata ( krštenje, večera Gospodnja ). U

katolicizmu je obveznost službenih bogoštovnih čina ( nedjeljna misa, godišnja ispovijed i

pričest ) strože propisana nego u pravoslavlju ( gdje su godisnje obavezna 4 posta ) i

protestantizmu.

2.5 Filozofija

3 Dogma: je vjerovanje ili doktrina za koje data religija ili organizacija drži da je autoritativno i bez dvojbe ili sumnje.

Dok kršćanska teologija polazi od svetopisamske objave te je nastoji sustavno izložiti,

filozofija polazi od naravne spoznaje ljudskog razuma. Pošto se kršćanstvo unutar grčko-

rimskog svijeta na samom početku srelo s grčkom filozofijom, njemu se neizbježno nametnuo

odnos vjere i razuma, objave i filozofije, naravi i nadnaravi, slobodne volje i predestinacije te

mogućnost ljudskog razuma da dokaže postojanje Boga i besmrtnost ljudske duše. Za

ranokršćanske apologete4 ( Justin, Klement Aleksandrijski, Origen ) objava se na svoj način

zbiva i u filozofiji pa su grčki filozofi ( Sokrat, Platon, Aristotel, stoici ) preteče kršćanstva.

Tim je apologetima filozofija hermeneutička znanost koja omogućuje dublje poimanje objave

i vjere. U otačkom razdoblju ( Augustin, Grgur Nazijanski, Grgur Niski ) u metafizičkim će

razmišljanjima prevladati platonistički i neoplatonistički utjecaj, a u etici stoički. U

srednjovjekovnoj kršćanskoj filozofiji ( skolastika ) prevladat će aristotelizam ( Anselmo

Canterburyjski, Petar Abelard, Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot, William Occam ), a

skolastička će filozofija, osobito tomizam, biti obilježje katolicizma. Filozofija je bila u službi

teologije. U novom vijeku filozofija se osamostaljuje ( René Descartes ), a religiozni

kršćanski mislioci ( Malebranche, Pascal, Leibniz ) tragaju za novom apologetikom i

teodicejom5 u susretu s novovjekovnim skepticizmom6, deizmom7 i ateizmom8. U XIX. st.

dolazi do buđenja ruske pravoslavne religiozne filozofije ( Dostojevski, Solovjov), a

protestant S. Kieerkegaard nagovješćuje kršćanski egzistencijalizam i personalizam XX. st.

Uz službeni neotomizam u katoličku filozofiju prodiru i neskolastičke metode ( M. Blondel,

Ch. Péguy ).

2.6 Raspodjela udjela kršćana po državama

U antici se kršćanstvo proširilo po gradovima Rimskog Carstva, i glavna su mu središta bila

Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i Carigrad. Nakon seobe naroda9 kršcanstvo su V-X.

st. primili germanski, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas nastanjuju Europu. Nakon

4 Apologetika: na temelju povijesti i kritičke metode tumačenja biblijskih tekstova uspoređuje izvorni biblijski nauk s učenjem i dogmama5 Teodiceja: ( racionalna teologija, filozofska teologija, lat. theologia naturalis ) je filozofska nauka o Bogu.6 Skepticizam: Skeptičari sumnjaju u svaku vrstu spoznaje, zato smatraju da se treba uzdržavati od izricanja određenih sudova.7 Deizam: znači vjerovanje u postojanje Boga, u racionalnom smislu, bez vezanja za ijednu od trenutnih religija. Deisti ne vjeruju da se Bog prikazao čovjeku.8 Ateizam: je negacija određenog koncepta vjere neodvojiva od samog koncepta odnosno smisla koji određena vjera predstavlja tj. to je odsutnost vjerovanja u postojanje božanstava.9 Seoba naroda: Kada su Huni, divlji narod uralsko-altajskog roda, god. 374. poslije Isusa prešli preko rijeke Volge, započe gibanje barbarskih naroda.

širenja islama od VII. st. kršćanstva gotovo nestaje u sjevernoafričkim berberskim zemljama,

a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorijanske crkve preživljavaju u Egiptu i na

Bliskom i Srednjem istoku. Nakon velikih pomorskih otkrića kršćanstvo se širi usporedno s

kolonizacijom tih područja ( Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija, Filipini ).

Danas je u svijetu 2,1 milijardi kršćana ( 33% svjetskog pučanstva ), od čega je 1.1 milijarda

nominalnih katolika, 300 milijuna pravoslavaca, 700 milijuna protestanata te oko 70 milijuna

monofizita10 i nestorijanaca11.

Slika 1: Postotni udio kršćana po državama

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Kr%C5%A1%C4%87anstvo

10 Monofizitsko učenje: je učenje da je u Kristu prisutna samo božanska, a ne i ljudska narav.11 Nestorijanstvo: ili nestorijanizam je kršćansko učenje o Isusovoj dualnosti, tj. da je Isus postojao kao dvije ličnosti - Isus čovjek i Isus Sin Božji.

3. KRŠĆANSKA MISTIKA

3.1 Duhovnost i mistika

Kršćanska duhovnost ide za pounutrašnjenjem temeljnih kršćanskih dogmatskih i moralnih

načela, za njihovim osobnim doživljajem, iskustvom i produbljenjem. Postoje tri puta

kršćanske duhovnosti, jedan redoviti ( liturgijsko-sakramentalna duhovnost ) i dva posebna

( asketsko-mistični put i pučka pobožnost ). Asketsko-mistični oblik duhovnosti razvio se u

otačkoj Crkvi ( monaštvo, redovništvo ), a na svoj su ga način razvile i normirale Katolička

crkva i istočne kršćanske crkve, osobito pravoslavne. Kršćanska mistika razvila se pod

utjecajem novozavjetnih tekstova ( Ivanova i Pavlova mistika ) i neoplatonističke12 mistike

( Pseudodionizije ). Pripada tipu transcendencijske mistike ljubavi. Između ljudske duše i

Boga nema ontološke istovjetnosti, zajedništva naravi, kao u imanencijskoj, panteističkoj

mistici, već samo zajedništvo u ljubavi. U katolicizmu je takav tip mistike našao svoj izraz u

samostanskoj duhovnosti katoličkih redova kroz povijest ( benediktinska, cistercitska,

viktorinska, dominikanska, franjevačka, karmelićanska, isusovačka duhovnost ). Pučka

pobožnost ( hodočašća, postovi, razni molitveni oblici ) karakteristična je za katolicizam i

pravoslavlje i strana je protestantizmu. U službi je katoličke i pravoslavne duhovnosti

asketska, duhovna i nabožna književnost, a osobito bogata sakralna umjetnost. U pravoslavlju

je poseban iskaz duhovnosti štovanje ikona.

3.2 Pavlova mistika

Ona ima ehatološki karakter, po čemu kršćanin već danas živi budućnost vječnosti, umirući i

uskrisujući s Isusom. To ne priječi Pavla na ukazivanje trajne distance između Božje

beskonačnosti i čovjekove ograničenosti. Za Pavla nije prvotno i najvažnije opravdanje po

vjeri, nego utjelovljenje u Krista, sudjelovanje u njemu i njegovoj cjelokupnoj «sudbini».

Ona nije najvažnija, dapače, ona može biti i beskorisna kao i opasna. Odmah dalje Pavao

govori o patnjama i mukotrpnim zadacima apostola, što je puno više i važnije. U svagdašnjem

životu, i kroz svoje slabosti, treba pronositi Krista. Pavao zato niti sebi niti drugima ne

dozvoljava nikakav elitizam i izolacionizam. Kršćanina samo vjera ( = povjerenje, predanje )

čini savršenim. Savršeni su za njega oni koji prihvaćaju misterij spasenja u Kristu raspetome. 12 Neoplatonizam: pojam označuje nauke i platoničke škole koje su se razvile od III. do VI. stoljeća, osobito u Aleksandriji, a začetnik je A. Sako. Najpoznatiji predstavnik neoplatonizma je Plotin.

Stoga za Pavla nema privilegiranih mistika. Svi sačinjavaju odnosno dužni su izgrađivati

jedno tijelo, a ono je Kristovo. Pripadnost Kristu vodi neminovno k identificiranju s njim ( ne

samo u slavi, nego u trpljenju ). I to je dar Božji, njegova milost. Silazak njegove milosti

omogućava naš uzlazak k njemu.

3.3 Ivanova mistika

I kod Ivana13 čuda apostoli ne čine svojom snagom, nego je Bog daje svima koji je žele

primiti.

Svi su se mistici inspirirali najviše na ovom evanđelju, jer je njegov rječnik rječnik intimnosti

s Bogom: susresti, spoznati, vidjeti, prebivati. Ipak ni ovo evanđelje nije traktak o duhovnome

životu niti o mistici nego govori o objavi i iskustvu nje. Temeljno, što je stavljeno na početak

evanđelja, je utjelovljenje. «Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.» Dosad je tijelo

bila slika nečega zemaljskoga, niskoga, negativnoga. «I vidjesmo slavu njegovu.» Ni ovo nije

shvaćeno intimistički, nego zajedničarski ( plural ).

Isus je prikazan kao onaj koji je poslušan, u smislu slušanja. Ono nije ropsko, nego je odraz i

izraz ljubavi između Oca i Sina. Isus izlazi od Oca i vraća se k Ocu. Izlaziti i vraćati se –

mistična terminologija. Isus svoj život proživljava kao dar. Dar nije nešto pasivnoga, nego

aktivno služenje. Služenje je dar! Isus je svjetlo, kruh, život. Isus nije objekt čovjekovoga

traženja, nego svjetlo koje mu pokazuje put traženja. Tražeći kruh, svjetlo, život čovjek traži

Isusa.

Vidjeti Isusa ne znači imati viđenje, nego prihvatiti njega kao stvarnu povijesnu osobu,

proživjeti njegovu nazočnost i vidjeti ga u konkretnome životu.

Isus je «egzegeta» Oca. On je put k Ocu. K Ocu se ne dolazi preko Isusa, nego u Isusu, u

svemu što je on govorio i činio.

Ostati u njegovoj ljubavi. Ljubav pripada Božjemu, a ne ljudskome svijetu. Ivana se ne može

razumjeti bez Duha Svetoga o kojemu i za kojega Isus govori prije svoga odlaska u smrt. Duh

je taj koji daje spoznanje i koje oživljava i stvara zajedništvo. On poučava, ali na način

pounautrašnjenja, što znači drugim riječima uprisutnjenje.

3.4 Origen

13 Apostol Ivan: autor je Evanđelja i jedan od najbližih Kristovih učenika. Svojim Evanđeljem, posebno njegovim uvodnim djelom, otkriva predpostojanje, svrhu i razloge dolaska Krista u tijelu Isusa.

Budući da je čovjeku na početku dana mogućnost savršenstva radi toga što je stvoren na sliku

Božju, ona sa svojim djelima može ostvariti savršenu sličnost s Bogom preko djela. Tako

svaki kršćanin ima za cilj postati sličan Bogu preko svojih djela. Prije svega čovjek bi se

morao udubljivati što više u čitanje i proučavanje Biblije. To bi morala biti njegova najveća

aktivnost.

Origenova mistika bazira se na intelektualnoj kontemplaciji, kontemplaciji otajstava. Razlika

između kontemplacije i askeze je u tome što je posljednja rast znanja, a prva je oblik

spoznaje.

3.5 Grgur Nisanski

Sa svojim djelom «Život Mojsijev» on spada u utemeljitelje kršćanske mistike.«Homo

mysticus» neprestano produbljuje sebe kao sliku Božju. U sebi otkriva životvornu prisutnost

Boga. On ne bježi od svijeta koji bi bio ontološki negativan, jer negativnost se odražava u

moralnom ponašanju. Kontemplacija dobrote čovjeka tjera na stjecanje kreposti.

Kontemplacija je znak ljubavi. On govori više o Božjoj ljepoti nego o dobroti. Zato je mistik

aktivan, ne pasivan. Autor to jasno kaže kad govori o duhovnom rođenju: «Naše duhovno

rođenje rezultat je slobodnoga odabira i mi smo na neki način roditelji nas samih, stvarajući

sebe kako mi sami želimo biti i svojom se voljom oblikujući prema modelu koji mi

odabiremo, prema kreposti ili poroku.» Duhovni život uspoređuje i opisuje s hranjenjem i

ukusom te hranjenjem i životom. ( Zato jabuka ima veće značenje nego ljiljan, jer njega se

samo može gledati i mirisati, a nju, osim toga, možemo s užitkom jesti ).

3.6 Augustin

U njemu se izmjenjuju poezija, filozofija i mistika. U duhovnom životu vidi tri razdoblja:

čišćenje, konemplacija, viđenje. On stvara filozofiju mistike bez da će se koristiti ovom

riječju. Duh Sveti je onaj koji nas obnavlja i oslobađa sve dok ne budemo oblikovani po

Bogu. Koliko je Augustin bio mistik, ne zna se. Ali je jasno da je bio duboki kontemplatvac.

Molitva je za njega prije svega slavljenje i pohvale Bogu.Upravo ga takav način molitve

dovodi do ekstaze. «Ljubite, ali pazite što ljubite».

4. SVETI TOMA AKVINSKI

( latinski: Thomas Aquinas, talijanski: Tommaso d'Aquino; Akvino oko 1225 - samostan

Fossanova, kod Rima 7. ožujka 1274. ), teolog, svećenik i crkveni naučitelj

Sveti Toma, kojega se Crkva danas sjeća, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih

umova. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u

Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin

stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši

njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Albertu Velikom.

Već s 23 godine života Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj

sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. Sveti

Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo

Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve

svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti

Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne

kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja

uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je

progovorio: "Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio:

"Samo tebe, Gospodine!"

Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na

putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i

ondje preminuo. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Svetog Tomu je

uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za svetu rimsku

Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. On nam tako sjajno tumači

središnji kršćanski misterij otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu

zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te

dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom.

Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti

ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao

samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik

učenjak već i velik svetac.

4.1 Raskol Crkve 1054.

S vremenom je u crkvene ljude sve više ulazio duh ovog svijeta i oni su sve više gledali

svjetovne stvari a manje brinuli o duhovnosti. Postojali su razni politički interesi koje su

nastojali postići.

Kako su Bizant14 i zapad politički bili razjedinjeni tako je i Crkva koja je bila sastavni dio

političke vlasti sve više postojala razjedinjena a napetosti i nesporazumi su postojali sve češći.

Odnosi su se zaoštrili kad se carigradski patrijarh Cerularije pobojao papina presizanja u

njegovu crkvenu vlast na jugu Italije. On je dao zatvarati latinske crkve i samostane u

Carigradu, te osudio neke običaje na zapadu. Da bi riješio spor papa je poslao u Carigrad

poslanike na čelu sa kardinalom Humbertom. Pregovori su bili jalovi jer nijedna strana nije

popuštala niti dopuštala da bude vođena Duhom Svetim.Na kraju su se nepopustljivi kardinal

Humbert i ambiciozni patrijarh Mihajlo međusobno izopćili iz Crkve ( 1054 ).

To je žalostan i tragičan događaj za Crkvu Kristovu kojim su vodeći ljudi Crkve vođeni

zemaljskim i svjetovnim interesima podijelili Crkvu na istočnu ( pravoslavna ) i zapadnu

( rimokatolička ).

Ljudska taština i sebeljublje je došlo do punog izražaja i rascijepilo Crkvu.

Slika 2: Sveti Toma Akvinski

Izvor: http://www.zupa-svkriz.hr/kalendar/novi/opisi/toma_akvinski.jpg

14 Bizant: ( Basileia ton Romaion ) je povijesni naziv za "Istočno Rimsko Carstvo" koje "službeno" nastaje 330. godine kada car Konstantin Veliki prebacuje Rimski prijestolnicu u "Novi Rim" koji će u našim krajevima postati poznat pod imenom Carigrad.

5. BUDUĆNOST CRKVE U SVIJETU

Ulazeći u peto desetljeće života Crkve u svijetu, reklo bi se u najbolje godine, postavljamo

pitanje: Je li moguće i u novom tisućljeću nastaviti put Crkve u svijetu s istim zanosom kao

na početku?

Svijet se u proteklih četrdeset godina jako promijenio. Politički, nestala je blokovska podjela

na Istok i Zapad, ali je rođen novi sukob civilizacija. Društveno-ideološke suprotnosti

komunizma i kapitalizma utopile su se u monstruoznoj izgradnji globalnoga liberalnog

kapitalizma kojemu je jedina vrijednost goli profit. Stvarna moć odlučivanja i vlast

upravljanja prestaju biti djelo politike određene izborima i postaju domena nedodirljive

tehnokratske kaste, koja se znanjem i tehnikom služi na način divide et impera. Izgradnja

vojnopolitičke dominacije služi kontroli izvora energije i osiguranju dovoljnih količina čiste

vode. Glad i svakovrsno siromaštvo ne samo da nisu iskorijenjeni nego su i dalje značajan

faktor kontrole država i naroda, izvor gotovo pa besplatne radne snage što pridonosi sve

većem bogaćenju bogatih, i sve većem produbljivanju jaza prema siromašnima. Vrlo lako

izlječive zarazne bolesti, kao i neznanje i ekonomska potlačenost, i dalje haraju siromašnim

Jugom svijeta.

Dok su se na brojnim znanstvenim i tehnološkim područjima dogodili nevjerojatni pomaci

( dovoljno je sjetiti se dešifriranja ljudskog genoma, uvida u mikrokozmičku i

makrokozmičku strukturu materijalnog svijeta, zatim digitalne tehnologije koja omogućuje da

se svake dvije godine podvostruči memorija, prema tzv. Mooreovu zakonu! ), pa se veli da

smo iz industrijskog već stigli u biotehnološko doba, upitno je da li se čovječanstvo doista

uputilo boljim i ljudskijim putom u budućnost.

I Crkva se u ovih 40 godina promijenila. Nakon Drugoga vatikanskog sabora, u radosti i nadi

iskoraka u budućnost, u mnogočemu je u Crkvi krenulo nabolje. Značajna preobrazba

bogoštovlja i uključivanje laika, dublja socijalna osjetljivost i koliko-toliko provjetravanje

struktura Duhom, osvježili su lice Crkve. Ali, na nekim se putovima Crkva i izgubila. Kao da

se tolika energija negdje usput rasula u širinu, kao da se izgubio duh odricanja i žrtve, oslabio

misionarski zanos i žar, pa ostaje dojam da Crkva (barem u takozvanom zapadnom svijetu) na

svakodnevnoj razini, zapravo ne zna što bi s Kristovim poslanjem.

6. ZAKLJUČAK

Crkva u svijetu nastala je iz ljubavi prema Crkvi, iz nastojanja da se u sasvim konkretnoj

situaciji odgovori Kristovu pozivu na nasljedovanje, naviještanje i svjedočko djelovanje, sa

svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Svih ovih godina, u tisućama ispisanih stranica

ugrađena je obilna mjera ljubavi prema Crkvi i narodu, prema ljudima koje Bog ljubi i poziva

na put spasenja. Budućnost Crkve u svijetu je u rukama teologa i u njihovoj sposobnosti da

prepoznaju bît kršćanske vjere, te da se zauzmu u ostvarivanju poziva ljubavi – prema Crkvi i

svim ljudima. Ako ta ljubav dođe na manje, naše će teologiziranje ostati bez duše - tek cimbal

što ječi i praporac što zveči nad ruševinama nekoć živoga grada. Od čega neka nas Bog

sačuva.

Pitanje Crkve i kršćanske vjere, pitanje čovjeka i svijeta, pitanje života i smrti, veli Papa,

posve se ogleda u odgovoru na pitanje ljubavi! U temelju kršćanske vjere nalazi se objava da

je Bog zaista sama ljubav i da je naše istinsko ljudsko ostvarenje moguće samo po mjeri

Božje ljubavi koja nam je darovana, koja nas drži i vodi, poziva i šalje! Tako je, u konačnici,

pitanje teologa u Crkvi i pitanje mjesta Crkve u svijetu, zaista pitanje ljubavi. Identitet teologa

otkriva se u prihvaćanju Božje ljubavi i nastojanju oko traženja odgovora na bitna pitanja, a

sve kroz ljubav prema Bogu i Crkvi, sa sviješću da samo tko ljubi taj poznaje Boga, i Bog

ostaje u njemu.

LITERATURA

Collins Michael, Price Matthew A., Priča o kršćanstvu

Franzen August, Pregled povijesti Crkve

Jedin Hubert, Velika povijest Crkve

http://www.katolici.org/duhovnost.php?action=c_vidi&id=10242, 04.05.2008.

http://www.katolici.org/duhovnost.php?action=c_vidi&id=10243, 04.05.2008.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kr%C5%A1%C4%87anstvo, 04.05.2008.

BIBLIOGRAFIJA

Collins Michael, Price Matthew A., Priča o kršćanstvu

Franzen August, Pregled povijesti Crkve

Jedin Hubert, Velika povijest Crkve

Sanjek Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata

http://www.katolici.org/duhovnost.php?action=c_vidi&id=10242, 04.05.2008.

http://www.katolici.org/duhovnost.php?action=c_vidi&id=10243, 04.05.2008.

http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=1139&oznaceno=pravoslavna,

04.05.2008.

http://www.kbf-st.hr/Casopisi/CUS_2007_1.htm, 04.05.2008.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kr%C5%A1%C4%87anstvo, 04.05.2008.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveti_Toma_Akvinski, 04.05.2008.