SEMIOTIKA, 'Osnove semiotike' Skripta – E. Vega, A. Mijatović

- opća teorija o znakovima i simbolima; posebno se bavi jezičnim znakovljem, odnosima

između logike i jezika, međuodnosima raznih znakova i odnosima između znakova te

njihovih značenjskih sadržaja; znakoslovlje

- grč. sēmeiōtikós: koji se obazire na znakove (prilagodba engleskog filozofa Johna Lockea

analogijom s »logičan«, sa značenjem: doktrina o znakovlju)

Predavanje I.

Dvije tradicije tumačenja jezika:

1. Jezik kao samostalan sistem, čije su unutarnje zakonitosti funkcioniranja neovisne od

stvarnosti. Tada tumačenje znaka ide prema lingvistici. U tom se slučaju značenje znaka ne izvodi

iz odnosa prema stvarnosti, već iz unutarsistemskih odnosa između dijelova sistema.

2. Jezik kao veza sa svijetom, značenje se izvodi iz tog odnosa. Tada tumačenje znaka ide prema

filozofiji, otvaraju se metafizička pitanja (Što postoji?) i epistemološka pitanja (Kako znamo to što

postoji?).

Semiotika se smješta između lingvistike i filozofije, ona nasuprot lingvistici nastoji pokazati da se

znakovi ne mogu ograničiti na spomenuto untarsistemsko značenje, da znakovi nisu neovisni od

stvarnosti, a za razliku od filozofije nastoji pokazati se uloga znakova ne može svesti na

metafizičku i epistemološku dimenziju.

Prva istraživanja znakova bila su vezana za prirodne znakove, posebno simptome u medicini,

kasnije se naglasak premješta na jezične znakove.

Tumačenje, odnosno, koncepcija znaka nalazi se između prvog i drugog objašnjenja (to je problem

semiotike: John Locke):

1. jezik kao samostalan sustav i neovisan od zbilje, približava se lingvistici – to je unutar-

sistemski odnos

2. jezik kao veza sa svijetom, znak referira na stvarnost – značenje znaka ide prema filozofiji:

metafizičko pitanje, epistemološko pitanje, kako(?) mogu znati

Semiotika, nasuprot lingvistici, pokazuje da se značenje znaka ne može svesti na 1 ili 2.

~ANTIKA~

Prva istraživanja znaka vezana su za prirodne znakove (dim, vatra, etc) – počeci medicine. Nakon toga, istraživanja se premještaju s prirodnih znakova na znakovlje.

Definicija ZNAKA:

aliquid stat pro aliquo – problem odnosa između aliquid i aliquo; je li riječ o odnosu ekvivalencije ili implikacije, odnosno je li značenje podređeno automatskom prepoznavanju ili je značenje ishod nepredvidljivog procesa zaključivanja koje uključuje dimenziju neodređenosti ili slučajnosti.

'Nešto što stoji za nešto drugo'.

aliquid stat pro aliquo = nešto stoji za nešto drugo

ZNAK RELACIJA REFERENT

Lingvistika: Filozofija:

- relacija se izvodi iz znaka - relacija upućuje na referent (Platonov Kratil)

Između lingvistike i filozofije stoji semiotika – Charles Sanders Peirce (fil.) razrada stare

skolastičke tradicije (srednjovjekovni način filozofiranja).

Znak je nešto što zastupa nešto drugo za nekoga u stanovitom pogledu ili stanovitoj sposobnosti.

Semiotika uvodi INTERPRETA ili tumača.

Tumačenje znaka pretpostavlja predznanje, odnosno, perspektivu iz koje se stvarnost tumači.

Tumačenje/dekodiranje je relativno s obzirom na tumača i njegovo tumačenje/pretpostavke

stvarnosti. aliquo = pretpostavka

Ako znamo znak – znamo nešto više otkriva nam skrivene, nepoznate, aspekte stvarnosti.

- Znak je naputak za interpretaciju

- Znak nas vodi od jednostavnog podražaja do složenog zaključka

Znak / signum / grč. Semeion 5.st p. K – problem znaka: Hipokrat, Parmenid.

Hipokrat kreće od fizičara Alkmeon-a: „Bogovi imaju neposredno znanje o nevidljivim i smrtnim

stvarima dok se ljudi moraju oslanjati na naznake“. Kako to shvatiti? Znak je tehnika

spoznaje/Način na koji se spoznaje nešto što bi ostalo ne spoznato/Putem znaka možemo izvoditi

zaključke.“

Ako znanje funkcionira u sferi nužnoga, onda znak funkcionira u sferi vjerojatnog/mogućeg.

Hipokrat: ZNAK

a. Dijagnostički b. Prognostički

- Preko posljedice se - Polazeći od uzroka pokušavaju se utvrditi moguće posljedice.

zaključuje o nužnom

uzroku.

- U znaku se utjelovljuje

subjekt.

Izravno uprisutnjenje predmeta

(semiotika 'rastjeruje duhove' )

::: Znak upućuje na nešto što izmiče neposrednom opažaju, nije prisutno. Znak je zaključak o nečemu

što ne vidimo.

:::Za proces interpretacije ključan je proces zaključivanja. Npr: reklama kao znak (aliquo) funkcionira

kao upotrebna vrijednost proizvoda.

Parmenid:

Skeptik prema lingvističkim znakovima, smatra ih neprirodnima.

- Znak podrazumijeva obmanjivački odnos prema stvarnosti

- Znak prividno upućuje na stvarnost

Razlika između riječi i znaka: Platon, Aristotel – riječ ≠ znak.

Aristotel, O tumačenju – znakovi i simboli.

Simboli: pisana ili govorena riječ.

Definicija: simbol podrazumijeva dojam/utisak koji stvar ostavlja na dušu.

Semeion = prirodni znakovi

Symbolon Semiotika

Duša (psyche) – jezik – predmet

Riječi su konvencionalne i arbitrarne. Ostali znakovi su prirodni i motivirani.

1. LINGVISTIČKI ZNAKOVI - Određeni su ekvivalencijom riječi i definicije.

Sinonimija – riječi i značenja (čovjek=racionalna životinja). Izraz i njegova definicija mogu se međusobno zamjenjivati.

- Znak kao identičan riječi sinonim.

2. PRIRODNI ZNAKOVI - Definira ih odnos zaključivanja. - Znak kao razlika.

Između 1 i 2 stoji SEMIOTIKA

- pokušava odbaciti podjelu - i lingvistički znakovi podliježu procesu zaključivanja.

Stoička koncepcija znaka prirodni znakovi.

Znak = izraz/značenje/predmet/pojam LEKTON. Znak = je nešto promjenjivo ('Dion hoda': ovo je promjenjivo Dionovo stanje –promjenjivi aspekti stvarnosti LEKTON)

Sextus Empiricus upozorava da znak nije fizički događaj, lektón odnosno izraz tog događaja. Zato stoički model znaka podrazumijeva da je znak implikacija čije sastavnice nisu fizičke stvarnosti ili događaji, već lektá, odnosno iskazi koji izražavaju događaje. Tako stup dima nije znak sve dok tumač taj događaj ne razmotri kao moguću sastavnicu hipotetskog rasuđivanja koja bi mogla imati određenu posljedicu. To znači da znak nije povezan s određenim dimom i vatrom, već s mogućnošću veze između dvaju događaja.

Znak je nešto što je neposredno dano, ali nije očigledno. Povezan je s mogućnošću veze između dva aspekta znaka.

Semiotička polemika da se znak svede na 1 ili 2. Međutim, znak se ne može reducirati na 1 ili 2.

Znanje vs Značenje značenje daje više, situira nas u područje o kojem još ništa ne znamo

Predavanje II.

Platon (428-347. pr.n.e), Kratil: http://ebooks.adelaide.edu.au/p/plato/p71cra/cratylus.html

Ponavljanje:

'respect', 'capacity'

- zaključak, odnosno, interpretacija u ograničenim uvjetima, prelazimo u domenu neizvjesnosti. - Iako je 'capacity' interpretacije ograničen, sama interpretacija nije ograničena.

Peirce: „Znak nam omogućuje da prevladamo ograničenja našeg znanja.“

Misaoni eksperiment: želim spoznati Zemlju, što je to Zemlja?

________ _ _ _ _ _

1. Ptolomej: ako je ravno tlo, onda je ravno sve Zemlja je ravna! – od poznatog ka nepoznatom. 2. Drugi način je udaljiti se od predmeta i pokušati spoznati. 3. Semiotičar: znak mi omogućuje da spoznam ono što mi nije neposredno dano.

- Znak upućuje na nepoznato, 'preduhitruje' naše znanje.

U dijalogu Kratil sudjeluju tri osobe: Kratil, Sokrat, i Hermogen.

Kratil – naturalistička mitološka koncepcija jezika - ime odražava bit, esenciju stvari - dvije teze o jeziku

Hermogen – konvencionalistička društvena koncepcija jezika - značenje riječi tj. imena proizlazi iz konvencionalnih (društvenih) međuodnosa ljudi.

I. Sokrat postavlja pitanje Hermogenu

1. Pitanje: imenujemo li stvari neovisno o njihovim svojstvima? - ljudi daju imena po volji :::Ljudi se više ne bi razumjeli oko iste stvari.

Sokrat se okreće Kratilu.

Sokratovo viđenje imenovanja i imena:

- Nadijevanje imena je kao zanatska vještina izrade predmeta: nož mora odgovarati rezanju.

:::Ime se ne razlikuje od svakodnevnog oruđa. :::Ime = oblikovanje jezične građe u skladu sa svrhom u koju će se koristiti daje imena u skladu s prirodom stvari.

Sokrat – organon oruđe komunikacije, oruđe svijeta

ONOMATOURGOS = onomaturg – stvaratelj imena

NOMOTHETES = zakonodavac – postavlja zakon

Sokrat: „Ime je organon. Ne može svatko od nas stvarati imena, to je dopušteno samo nomothetesu, jezičnom zakonodavcu.“

Kratil: “Prije ovog doba postojalo je zlatno doba gdje su imena savršeno ispravno odražavala stvari.“ –apsolutna sličnost između imena i stvari. Prvotna veza počinje slabiti i zato nam se čini da ime ne odgovara stvari. TEZA O SAVRŠENOM JEZIKU

Argument: etimologija (etimološki izvodi) – znanost koja proučava postanje, razvoj oblika i značenje riječi prema njihovom korijenu.

Sokrat: „Ako bi postojala apsolutna sličnost, kako bi onda razlikovali ime od stvari? Savršeni jezik nije nikada postojao, loše formirane riječi oduvijek postoje.“

- Sokrat ovom mišljenju suprotstavlja filozofsku koncepciju: „Spoznaja ne vodi od imena prema stvari, već se imena oblikuju u skladu s našim poznavanjem stvari/svijeta. Stvari spoznajemo neovisno o jeziku.“

- Semiotičar: „Znak nije samo odraz stvari, spoznaja stvari ne može se odvojiti od jezika. Znak, odnosno jezik, ima važnu ulogu u spoznaji stvarnosti.“

Dva pravca:

1. U smjeru realnosti – spoznaja stvarnosti bez obzira na jezik 2. U smjeru lingvističke relativnosti

Biblija, knjiga postanka

1. I Bog reče: (…) čin stvaranja „Tada Jahve načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje Adam prozove, da mu tako bude ime. Adam nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku, životinjama u polju“ (2, 20)

2. Bog Adama zadužuje dati imena životinjama imenovanje se smješta između 1 i 2, nakon 7 dana stvaranja svijeta i prvoga grijeha.

Zgoda s imenovanjem se smješta između završetka božjeg stvaranja i prvog čovjekovog grijeha. Čin imenovanja se locira kada bog odlučuje hoće li Adam biti sam. Adamu prvo dovodi životinje koje ne mogu komunicirati s Adamom, on ih samo imenuje. Nakon toga iz njegova rebra bog mu stvara Evu. Postanak ne kaže jesu li Adam i Eva razgovarali, već stoji: „A bijahu goli – Adam i Eva – ali ne osjećahu stida“.

Čin imenovanja ne mijenja ništa u svijetu:

- Stvari prethode imenima - Neovisnost stvari i imena – svijet je potpun i bez jezika

NOMENKLATURIZAM – riječi služe kao zamjena za stvari. Svijet se doseže ili preko osjetila ili preko pojmova.

Možemo vidjeti da je odnos između jezika i stvari, i Adama i Eve, neposredan. Nema posredovanja.

JABUKA = razdor između jezika i svijeta / razdor između značenja i znanja. Bog je stvarao svijet, čovjek ga je imenovao.

Konkluzija I: bit ćete bogovi. Konkluzija II: čovjek ništa ne zna o svijetu koji imenuje.

BABILONSKA KULA = interaktivni odnos jezika i čovjeka (hebr. Ba-lal – pomiješati, poremetiti)

Paralela:

1. Kao što su Adam i Eva htjeli biti poput bogova, 2. Babilonci su htjeli dignuti kulu do neba, kako bi bili kao bogovi (jezik može obmanuti)

:::U oba slučaja, čovjek je u jeziku, čovjek uranja u jezik. Samo je Bog izvan(jskost) jezika. :::Prije posrnuća čovjek je savršen u jeziku, nakon posrnuća čovjek nije više s jezikom.

Ludwig Wittgenstein (1889-1951.), Filozofska istraživanja (1953)

Teza: zadatak filozofije je pokazati muhi izlaz iz staklenke!

svijet

jezik

čovjek

l. Wittgenstein: „Kao što se muha zabija u staklenku, tako se i čovjek zabija u jezik kada pokušava doseći izvanjski svijet,“

Ako Bibliju čitamo kao semiotičar ili kao raspravu o znakovima

- Adamov savršen jezik i svijet ne mogu biti savršeni. Ne može iskoračiti izvan staklenke jezika.

Kada(?) se spotičemo o vlastiti jezik? Onda kada pokušavamo napraviti da jezik savršeno oslikava svijet. Izlazimo iz staklenke kada shvatimo da nas jezik povezuje sa svijetom, a ne razdvaja.

:::Jezik je činjenica, kao što je činjenica svijet na koji on upućuje. :::Realna stvarnost svijeta neodvojiva je od realne stvarnosti jezika. :::Realnost jezika ne implicira bilo kakav relativizam.

Predavanje III.

Ernst Cassirer (1874-1945.)

Dva aspekta shvaćanja jezika:

I. aspekt FUNKCIJE II. aspekt SUPSTANCE - jezik kao djelatnost označavanja koje - jezik kao nešto što odražava stvarnost

se odvija u komunikacijskom procesu. - sadržaj koji se odnosi na stvarnost :::koncepcija jezika kao: - MEDIJ koji stoji između nas i stvarnosti SREDSTVO KOMUNIKACIJE Locke ('raskrili veo') :::koncepcija jezika kao SUSTAVA ZNAKOVA

Cassirer: „Ta dva aspekta se isprepliću, neodvojiva su.“ (već Biblija sadrži oba koncepta) - to su dvije osnovne niti koje su vodile današnjem poimanju znanosti Stoici: fizika, logika, etika ⇒ filozofija

Sedam slobodnih umjetnosti: Septem artes liberales

Marcianus Capella (450. n. e.)

Umijeća trivium: gramatika, retorika, dijalektika (s logikom)

Umijeća quadrivium: astronomija, aritmetika, geometrija, glazba

Srednji vijek je posebno naglašavao dijalektiku i deduktivnu logiku.

Humanizam premješta težište na retoriku.

Renesansa: - umijeća quadriviuma - posebno se cijene prirodne znanosti - interes za induktivnu logiku

- jezik za renesansne mislioce nije uporište znanja kritika jezika: jezik obmanjuje na putu prema spoznaji

Francis Bacon, Novi organon (1680)

- zanima ga obnova znanosti - nastoji se emancipirati od srednjovjekovne skolastike i deduktivne logike - IDOLI – lažni pojmovi ukorijenjeni u čovjeku onemogućuju spoznaju - razum je poput iskrivljenog zrcala koje iskrivljuje pravu prirodu stvari - prije spoznaje razum je potrebno očistiti od idola

IDOLI: plemena (tribus) – spilje (specus) – trga (for) – kazališta (theatr)

Idoli TRGA: svakodnevna uporaba riječi je neprecizna, značenje riječi je loše definirano pučke definicije. - stješnjavaju razum, dovode do krivih shvaćanja i besmislica - u Cassireovom terminima to znači da je sadržaj riječi je loše definiran, komunikacija iskrivljuje njihovo značenje, odnosno da funkcionalni aspekt iskrivljuje supstancijalni

Bacon: „Riječi služe izražavanju pojedinačnog mišljenja“ daje prednost misli pred jezikom - značenje riječi proizlazi iz razmjene riječi između pojedinaca i gube vrijednost tijekom te razmjene (poput kovanica) - međutim, razmjena riječi potvrđuje njihovo značenje – funkcija određuje supstancu/sadržaj - mi se ne služimo vlastitim riječima, nego zajedničkim riječima (budući da je jezik kolektivna činjenica) koje su iskrivljene uporabom i nameću određeno značenje mislima

1. Jezik 'uspostavlja' misli (jezik 'misli') 2. Jezik 'prenosi' misli

Pitanje: je li riječ o dva jezika ili jednom jeziku koji obnaša obje funkcije?

Problem je u tome što je mišljenje privatan čin, a komunikacija je javan čin. Komunikacija remeti proces mišljenja. Pojedinac ne može utjecati na značenje riječi, pa funkcionalni aspekt jezika uništava njegov supstancijalni aspekt. Kad napišemo brojku 1, znamo što ona znači (jednoznačno), a riječi su višeznačne (nos, noga, zub, etc).

Bacona zanima kako da se prirodni jezik približi jednoznačnosti brojki MATEMATIZACIJA prirodnog jezika, odnosno, reduciranje njegove višeznačnosti. Bacon: „Ne možemo precizno zaključivati i zato je jezik potrebno matematizirati.“ Međutim, problem je ako želimo 'očistiti' jezik, to možemo učiniti samo riječima. Prema tome ne možemo izaći iz jezika. Dakle, i apsolutna matematizacija jezika je nemoguća.

Bacon smatra da skolastičari pletu 'paukovu mrežu'. Biti u jeziku = biti uhvaćen u paukovu mrežu. Bacon želi napustiti mrežu višeznačnih riječi matematizacijom jezika.

Riječi mogu zavesti razum. Svakodnevna upotreba riječi koja se rukovodi površnim shvaćanjem svijeta određuje i značenje jezika. Riječi ometaju dublju spoznaju, zapliću u same riječi. Stoga bi se usavršavanje jezik trebalo ugledati na matematiku. Međutim, apsolutna matematizacija jezik je nemoguća jer se riječ može definirati samo riječju. Riječi kao „paukova mreža“ koja se sastoji samo od svojih niti, dok je empiričar poput „pčele“ koji skuplja građu za svoje znanje. Jezik je sredstvo mišljenja, stoga je potrebno to sredstvo usavršiti.

Thomas Hobbes, Levijatan (1651)

Sličan problem jezika kao supstance i jezika kao funkcije javlja se kod Hobbesa u njegovim ključnim spisima od kojih ćemo razmotriti Levijatan. Prema Hobbesu je uloga jezika prenošenje „misli“ u riječi ili misaonog govora u „jezični govor“. Imena su sredstvo mišljenja, ali Hobbes polazi od posebnog

shvaćanja mišljenja. On ga tumači kao razbor (ratio) što izvorno znači računanje a nomina ili imena su stavke tog računa. Mišljenje je računanje imenima.

Koja je funkcija jezika? – Uloga jezika je prenošenje misli u riječi.

Misao – Riječ misaoni govor – jezični govor

- imena su sredstva mišljenja - mišljenje tumači kao ratio (razbor); ratio znači i račun - u latinskom je značio račun, računanje, a (...) imena su značila stavke tog računa mišljenje =

računanje imenima.

Uloga imena:

1. Zapisivanje 2. Označavanje - oznake (marks) - znakovi (signs) - privatan čin - kolektivan čin

Upotreba imena je dvojaka. Oznake služe za prisjećanje, za bilježenje misli, što se namjerava.

Zapisivanje – zaključujemo sami za sebe. Označavanje – služi da svoje izračune/zaključke prenesemo drugima. Da bi zaključivanje bilo uspješno, potrebno je davati jednoznačna imena. Ako imenovanja nisu uspješna, bavimo se samo imenima a ne stvarima. Pokušaj da se izvučemo iz nepreciznog i nesavršenog jezika i dalje nas drži u tom jeziku. Ako je ijedna definicija kriva, svi ostali izvodi će biti netočni. Cilj: odrediti precizno veze između imena i predmeta.

Hobbes – uspoređuje riječi s brojevima.

Predavanje IV.

John Locke , Esej o ljudskom razumu (1690) – uveo naziv: 'semiotike'

1. Knjiga: o urođenim pojmovima 2. Knjiga: o idejama 3. Knjiga: o riječima (upozoriti na nesavršenosti i kako ih ispraviti) 4. Knjiga: o znanju i mnijenju (probability) – uvodi se pojam semiotika

Lock: „Ljudsko znanje sastoji se od ideje.“

Mišljenje = čin povezivanja i raspoređivanja ideja.

Jezik = služi za prenošenje ideja od uma jedne individue do uma druge. ('The great Conduit')

Slike u umu su iz iskustva Ideje se izvuku iz iskustva. – vanjski svijet je osjetilni svijet.

Kao što je poznato, Locke ističe da je um prazna ploča, tabula rasa, u koju se upisuje iskustvo. Ideje se izvode iz iskustva na dva osnovna načina: prvo, putem osjetila iz kojih se izvode 'jednostavne osjetilne ideje' kao što su slatkoća, glatkoća, zelenost i sl; drugo, iskustvo djelovanja vlastitog uma iz kojeg se izvode 'jednostavne ideje refleksije' kao štosu volja, opažanje, želja i sl. Naše iskustvo je dvovrsno: proizlazi iz izvanjskih osjetilnih predmeta ili iz unutarnje djelatnosti uma koje Locke naziva refleksija ili unutarnje osjetilo. Na temelju ta dva tipa jednostavnih ideja stvaraju se složene ideje. Sve ideje imaju podrijetlo u iskustvu i sposobnosti uma da djeluje na ideje i slaže ih.

Dva načina:

1. Ideje se izvode iz osjetila iz kojih se izvode jednostavne ideje (boje, etc)

2. Djelovanje vlastitog uma – jednostavne ideje refleksije/unutarnje opažanje (ideje: volja, želje, opažanje)

Jednostavna ideja Jednostavna ideja složena ideja Jednostavna ideja - zlato: sjajnost, žutost, složena ideja vrijednosti Jednostavna ideja

Samo putem riječi jedna individua može obznaniti ideju.

Dvije funkcije:

1. Prenošenje ideja od jedne individue drugoj 2. Pamćenje ideje koje će se ostvariti

:::Ideja se mora eksternalizirati u riječima, odnosno, jeziku.

Pitanje: što jamči da će u umu primatelja ideje neke individue biti isto što i u umu prenositelja, tj. da će biti ista ideja? - Riječ čini vidljivom nevidljivu ideju, ali proces prenošenja nije pouzdan. NESAVRŠENOST JEZIKA prepreka komunikaciji i usvajanju znanja.

Prvo, riječi su arbitrarni znakovi. To znači da ne postoji opće načelo koje određuje prikladan znak za neku ideju. Nema nužne veze između ideje zelenog, boje trave i riječi 'zeleno'.

Drugo, izricanje znaka je čin pojedinačne volje govornika – zato Locke kaže da su riječi voljni znakovi ideja. Govornikov čin upotrebe nekog znaka nije određen ničim drugim nego njegovom slobodnom voljom. Čak i ako će prilagoditi svoju upotrebu riječi općoj upotrebi on će to učiniti svojevoljno.

Treće, vezu između riječi i ideje uspostavlja individuum a ne zajednica govornika ili jezična zajednica koja odlučuje da neku riječ pretvori u znak ideje. Dakle, izgovaranje riječi je voljni čin pojedinca. Zašto? Zato jer samo individuum zna ideju koju će prenijeti stoga i sam može odrediti zvuk koji će zastupati ideju.

Četvrto, budući da su ideje koje govornik želi prenijeti zamjetljive, poznate samo govorniku nitko drugi ne zna što izgovorena riječ označava.

Nesavršenost jezika: - ne postoji opće načelo koja je riječ prikladna - govorenje – riječi su voljni znakovi ideja - vezu između riječi i ideje ne uspostavlja zajednica već individua

:::Unutarnja veza između ideje i riječi poznata je samo govorniku.

Pitanje: što omogućuje da se ideja i riječ povezuje na isti način i kod govornika i kod slušatelja? Kako uspijevamo ispuniti konsenzus a da ne žrtvujemo različitost u mišljenima? - Mi mislimo slično, tj. s modifikacijom.

Ključno pitanje je: kako se uspijevamo 'udaljiti' od uvriježene upotrebe riječi, a opet se razumjeti? Kako onda razumjeti etiku, moral?

Locke: „Jezik je sredstvo prenošenja ideja.“ „Jezik je način oblikovanja ideja.“

Pitanje: ako se sve ideje izvode iz iskustva, koja je onda uloga jezika?

1. ISKUSTVO IDEJA JEZIK 2. ISKUSTVO JEZIK IDEJA

Lock, u knjizi 1.: riječi su prazni zvukovi i oznake naših ideja (sjetimo se, Lockeova je teza: „um je prazna ploča“). Riječi su oznake ideja i ništa više od toga. Usvajanje jednostavne ideje je pretpostavka usvajanja složene ideje.

PROCES SPOZNAJE = 'građenje' jednostavnih pa složenih ideja. Jezik se razvija tek s usponom složenih ideja. Kognitivan razvoj i razvoj jezika su prema toj verziji odvojeni. Kompleksnost jezika proizlazi iz kompleksnosti kognitivnog razvoja. ovu tezu zastupa J. Piaget, ali ne i kritičari Lockea.

Pitanje: ako je nesavršen, kako jezik ima tako važnu ulogu u prenošenju ideja? - Ako su jednostavne ideje temelj našeg znanja kroz kojeg svi prolazimo, onda se razumijemo u jednostavnim idejama jer su izvedene iz neposrednog zajedničkog iskustva.

DEFINICIJE = eliminiraju nesporazume u složenim idejama (nastavlja se na jednostavne ideje od kojih je sastavljena). - Svaka složena ideja je struktura jednostavnih ideja. Stoga se definicija složenog imena daje tako što se složena ideja analizira na sastavnice jednostavnih ideja. Preko takvih definicija govornici mogu odrediti složenu ideju koju će neko ime označavati. Takve definicije omogućuju govornicima da poravnaju nesporazume u upotrebi jezika. To Lockea navodi na zaključak da se moral može demonstrirati kao matematika. To znači da jednostavne ideje funkcioniraju kao aksiomi u matematici. Jednostavne ideje su semiotička aksiomatika. Međutim, ta semiotička aksiomatika ne može funkcionirati za svakodnevni jezik, on ispravlja nesavršenosti u filozofskom i znanstvenom jeziku.

Predavanje V.

J. Lock : osjetilne ideje prenose se na riječi

Conceive – lat. cum+capere / concipere obuhvatiti, zgrabiti (pojmiti nešto)

Meta phora – pherein… (brb )

Lock: „Imenuju jednostavne ideje metafore koje (prenose) upućuju na ideje refleksije tj. složene ideje. Izrazi za nešto poznato koriste se za nešto nepoznato. (obvious-abstruse/hvatati-mentalno poimati) KOGNITIVNA TEORIJA METAFORE

'život je putovanje': složena ideja jednostavna ideja

Umjesto definicije riječi preko analize složene ideje na koju upućuju na jednostavne ideje Locke tumači da su imena za jednostavne ideje u osnovi metafore koje upućuju na jednostavne ideje refleksije i složene ideje. U osnovi bi to značilo da su riječi jezika izvorno metafore ili metaforičkog podrijetla. To je iznimno utjecajne ideja koje je obilježila mišljenje o jeziku u 18 i 19 stoljeću, ali i danas su njezine izvedenice prisutne u kognitivnoj teoriji metafore. Stoga Locke semiotičku aksiomatiku nadograđuje semiotičkom retorikom. To znači da se rječnik jezika sastoji od jezgrenog vokabulara čije su riječi imena za jednostavne osjetilne ideje i ostatka vokabulara koji se sastoji u prijenosu tih riječi na složene ideje. To bi nadalje – suprotno ranijoj Lockeovoj tezi – podrazumijevalo da su razvoj jezika i razvoj spoznaje povezani procesi, odnosno da jezik sudjeluje u oblikovanju ideja (tu je konzekvencu povukao Condillac).

Lock, teza 1:

„Kognitivni razvoj pretpostavlja razvijene jezične kompetencije. Rječnik jezika sastoji se od jezgrovnog vokabulara (jednostavnih ideja) i ostatka koji se sastoji od prijenosa ideja.“

Lock, teza 2:

„Razvoj jezika i razvoj spoznaje su povezani, jezik sudjeluje u formiranju spoznaje.“

Vidjeti tablice!

Lock: semiotika ima funkciju da ujedinjuje jednostavne ideje.

ens reale ens rationis

- stvar po sebi - stvar za mene

Ens, bitak ili postojanje, se grana na ens reale i ens rationis. Ljudsko iskustvo započinje od ens i njegovom podjelom na reale i rationis. Ens reale se odnosi na bitak koji postoji neovisno o ljudskom umu, a ens rationis na način na koji se taj ens reale zahvaća. Ens rationis može biti pojmovne i opažajne prirode. Svojstva koja ima predmet neovisno o umu odnosi se na intentio prima, ali kad nešto postane predmet znanja ono zadobiva dodatna obilježja kao intentio secunda.

U zaključnom poglavlju Knjige 4 Locke uvodi podjelu znanosti. Locke modificira stoičku trodijelnu razdiobu znanosti na fiziku, logiku i etiku na fiziku, semiotiku i praktične znanosti. Fizika ili prirodna filozofija se odnosi na znanje o stvarima kakve jesu po sebi i njihove međusobne relacije. Cilj fizike je čista spekulativna istina. Praktične znanosti se odnose na ispravno primjenjivanje naših znanja i moći kako bi postigli ono što je dobro i korisno. Cilj joj nije spekulacija, već pravičnost.

U Aristotelovoj i stoičkoj razdiobi znanosti vrste znanja su čvrsto odvojene jedna od druge. Ali semiotika za Lockea ima poseban status: ona je različita znanost, ali je ona razlika koja ujedinjuje spekulativnu i praktičnu znanost. Locke izjednačava logiku i semiotiku. Semiotika uvodi razliku između znanosti samo kako bi uspostavila poveznicu između njih, posredovala među njima. Semiotika pokazuje kako se spekulativno i praktično znanje povezuju u znaku. U tom smislu, predmet semiotike nije ni ens reale ni ens rationale, ni bitak-po-sebi ni bitak-za-nas, već način povezivanja te dvije razine postojanja.

Semiotika (povezuje) posreduje između objektivnih i subjektivnih domena postojanja. 'Oblak' = znak i stvar.

J. J. Rousseau, Ogled o podrijetlu jezika u kojem se govori o melodiji i glazbenoj imitaciji (1781)

(koncepcija društvenih jezgri)

„U južnim podnebljima, gdje je priroda velikodušna, potrebe se rađaju iz strasti; u hladnim se pak zemljama, gdje je ona škrta, strasti rađaju iz potreba, pa je u jezicima, ružnim kćerima nužde, zamjetno njihovo tegobno podrijetlo.“

JEZIK = društvena institucija koja djeluje na čovjeka i povezuje ljude. = mjesto prijelaza između prirode i društva. = ima prirodno podrijetlo koje iskr. preobražaj jezika u društvenu instituciju.

Jezik ima svoje korijene u osjetilnosti.

dodir (p) krik (p)

POKRET GLAS

gesta (d) govor (d)

VID SLUH

p = prirodno d = društvo

Prvi znakovi koji su proizlazili iz pokreta i glasova su prirodni znakovi (čovjek se obraća čovjeku). Prirodni znakovi prelaze u konvencionalne. Dodir se degradira u gestu. Prijelaz s krika na govor je prijelaz iz osjetilnog na rasuđivanje: osjetila razum.

Osjetila i osjeti vode u strast.

Rousseau: potrebe navode ljude da se zbog njih razilaze, ali strast ih povezuje. Potreba vodi u gestu, a strast u jezik.

Rousseau: porijeklo jezika je u strastvenoj osjetilnoj dimenziji postojanja. U spjevovima leže dva obilježja: melodičnost i figurativnost. Melodična strastvenost jezika odnosi se na bliskost pjevanju i pjesništvu.

Rousseau: prvi je jezik bio figurativnog karaktera (prethodi doslovnom jeziku).

Strast prethodi rasuđivanju. Slika/ideja predmet. Odnosno, prvo imenovanje bilo je u slikama (osjećajno nadražen). „konjino!“ Rousseauov 'govornik' .

- okolo jezgre gravitiraju kolektivni afekti, tj. objašnjenja.

Romantičari i Rousseau

Jezik prolazi proces racionalizacije strastveni supstrat jezika se racionalizira.

Izravna veza jezika i strasti: figure, onomatopeja, etc.

Rousseau: jezik nije nužno vezan za mišljenje, već osjećaj strasti stvara čovjeka.

Bacon, Hobbes, Locke

- ako želimo popraviti jezik moramo ga oguliti, oljuštiti od afekata.

Rousseau: Ne, treba obnoviti potisnute afektivne dimenzije jezika koju civilizacija i društvo potiskuju!

Jezik ima svoje korijene u osjetilnosti, pokretu i glasu te vidu i sluhu. Prvi znakovi koji su proizlazili iz pokreta i glasa bili su neposredni, prirodni znakovi kojima se čovjek neposredno izražavao. Postupno prirodni znakovi prelaze u konvencionalne znakove. Pokret tako prelazi put od prirodnog dodira do konvencionalne geste, a glas prelazi put od prirodnog krika do konvencionalnoga govora. Prijelaz s krika na govor je prijelaz iz osjećaja prema rasuđivanju. Čovjekov razvoj je postepeno zamjenjivanje osjećaja pojmovnim rasuđivanjem.

Ali gesta i jezik imaju dva različita podrijetla. Gesta proizlazi iz čovjekovih potreba, a jezik iz strasti. Potrebe navode ljude da bježe jedni od drugih, da se sklanjaju jedan pred drugim, ali strasti pokreću da se ponovno zbližavaju ljudi koje su potrebe odvojile.

U tom strastvenom podrijetlu jezika leži njegova melodičnost i figurativnost. Melodičnost prvoga jezika odnosi se na njegovu bliskost pjevanju, a figurativnost na bliskost pjesništvu: „Najprije smo govorili samo putem poezije; rasuđivanju smo se dosjetili tek kasnije“ (51). Drugim riječima, figurativno značenje prethodi doslovnom značenju. Zašto? Zato što strastvenost prethodi rasuđivanju. Srast pobuđuje sliku, ideju koja ne odgovara predmetu, tek se razvojem rasuđivanja ta ideja ujednačava, modificira. Budući da je prvo imenovanje zaslijepljeno strašću, prve su riječi figurativne. Prvotni jezik je dakle sav u slikama, figurama, osjećajno nadražen kako bi mogao prenijeti strast koja je potaknula imenovanje. Postepeno se taj strastveni supstrat jezika racionalizira.

Dakle, ta izvorna veza jezika sa strastima očitovala se u bliskosti prvog jezika pjevanju, figuri, onomatopeji. S jačanjem društvenih veza jezik je prošao racionalizaciju, svođenje na pojmove.

:::Rousseova rasprava zapravo pokazuje da podrijetlo jezika nije nužno vezano za mišljenje, već za strastvenu stranu njegove prirode. /Podizanje strastvenog sedimenta na površinu/

Sjeverni/germanski i južni/romanski jezici (Njemačka, Italija) hladni i ne pjevni, jedino su južnjaci melodični i strastveni.

Predavanje VI.

I kolokvij: 18.05.2012. (sa Lockeom), II kolokvij: rokovi (od Rousseaua)

Etienne Bonnot 'Abbe' de Condillac (1714-1780.), Esej o porijeklu ljudskog razumijevanja (1746)

Locke, knjiga III – problem jezika

Međutim, Condillac smatra da je problem jezika trebao biti prvi. “Sve sposobnosti uma izvode se iz sjetilnosti.“

osjetilnost |pažnja uspoređivanje pamćenje suđenje refleksija|

Pitanje je sljedeće: kako čovjek radi odmak od osjetilnosti?

1. usredotočena pažnja na jedan dojam/utisak 2. istovremeno uspoređivanje više dojmova 3. pamćenje – uspoređivanje prisutnog utiska s odsutnim utiskom 4. prosuđivanje – utvrđivanje sličnosti i razlika između utisaka - izvode se zaključci o osjetilnom svijetu

:::1-4 još uvijek pod utjecajem osjetilnog svijeta postupni proces odvajanja od osjetilnog svijeta

5. refleksija (povezivanje s drugim dojmovima neovisno o njihovom rasporedu u stvarnosti) – 'dodavanje stranica u slikovnicu'

- Condillac: od središnje važnosti za razumijevanje uma i jezika (priča: kroz cijeli zaplet ide po shemi, rasplet=refleksija)

Condillac: „Čovjek putem jezika ima voljni nadzor nad djelatnostima uma. Čovjek ne posjeduje jezik, spontano reagira na vanjski svijet. Čovjek bi donio sud i sjećao se ako ima sud. Ako nema jezika, čovjek ne može vlastitom voljom prizvati usporedbe i utiske.“

Condillac: 3 vrste znakova

1. OKOLNOSNI – predmet se u određenim okolnostima povezuje s nekom idejom (oblačno kiša)

2. PRIRODNI – uključuju krikove i geste na koje nas neposredne okolnosti navode (krik boli) 3. UVJETNI (institucionalni) – nisu određeni vanjskim okolnostima, plod su slobodne volje

1-2 nastaju spontano, izvan volje. 3 je čin slobodne volje i čovjek ima nadzor nad konceptualnim sadržajem na koji ti znakovi upućuju.

Institucionalni znakovi javljaju se u području refleksije. Pitanje: prethodi li refleksija jeziku ili jezik refleksiji?

Condillac: „Institucionalni znakovi se koriste u analitičkim metodama. Služe za ratavljanje složenih ideja na jednostavne.“ refleksija se može rastaviti na dojmove. Mi dojmove i utiske razumijemo neovisno o njihovoj pojavi.

Condillac: „Prirodni znakovi su kao slike. Ne rastavljaju se na svoje sastavnice. Svi utisci su zajedno. Kod institucionalnih znakova utisci se redaju.“

Postoje dva jezika:

1. Institucionalni – omogućuje da mišljenje postane stvaralački čin koji nije određen vanjskim uvjetovanostima misao+misao=misao

2. Prirodni

Problem: ako je čovjek upotrijebio jezik da bi razvio sposobnost mišljenja, kako je onda uspio razviti jezik? Što mu omogućuje taj prijelaz (od jednostavnog ka' složenom)? Gdje se dogodio kvalitativni skok kod Condillaca?

Condillacovi argumenti:

1. Statua – miris jasmina 2. Djeca u pustinji

:::Condillac: „U tom trenu povezuju se sposobnosti uma s jezikom (iz prirodnog znaka u institucionalni znak) uloga jezika je presudna za razvoj sposobnosti uma.“

Čovjek institucionalne znakove može prizvati neovisno o izvanjskoj situaciji. Budući da su oni voljne tvorbe, čovjek ima voljni nadzor nad mentalnim sadržajem koji ti znakovi označavaju. Za Condillaca je jezik oblik analitičke metode koji omogućuje analiziranje misli, njihovo rastavljanje ponovno povezivanje. To nam omogućuje da razumijevamo dojmove neovisno od njihove izvorne situacije. Prirodni jezik kao okolinom i fiziologijom uvjetovan jezik gesti i krikova ne rastavlja misao na sastavnice. On sve sastavnice daje istodobno. Ali tome je tako jer je misao poput slike koja sve utiske daje odjednom. Ali umjetni, institucionalni jezik ima linearnu strukturu koja zahtijeva da se utisci odvajaju i redaju jedan za drugim.

Jezik omogućuje da se misao rastavlja na jednostavne sastavnice i da se od njih sastavljaju nove misli. Jezik omogućuje mišljenju da postane stvaralački čin koji više nije određen izvanjskim okolnostima. U tom smislu Condillac razvoj jezika vidi presudnim u razvoju ljudskog uma. Ali tu se krije problem. Ako je čovjeku potreban jezik da bi razvio složene sposobnosti mišljenja, kako je onda bio u stanju stvoriti jezik kako složenu djelatnost uma. Ako su sve njegove mentalne radnje prije jezika bile jednostavne prije pojave jezika, kako je onda uspio prijeći s jednostavnog na složeno, ako do tada ništa složeno nije mogao izvršiti.

Condillac zamišlja dvoje djece u pustinji, dakle u predlingvističkom stanju. Njihove mentalne sposobnosti sadrže pažnju, uspoređivanje, sud, pamćenje, imaginaciju ali nemaju refleksiju koja omogućuje povezivanje, nadzor i slobodno korištenje tih sposobnosti. Njihove su radnje prepuštene kontekstualnih podražaja. U tom razdoblju razvoja djeca proizvode prirodne znakove koji su uvjetovani izvanjskim okolnostima.

Ali živeći zajedno djeca uspostavljaju drugačiji odnos prema znakovima. Kad jedno dijete čuje bolan krik drugoga djeteta, prvo dijete taj krik povezuje s osjećajem koji ga je proizveo. Budući da i samo proizvodi sličan krik kad ga nešto boli, dijete pomišlja na osjećaj koji je potaknuo taj krik. Ali krik nije svojevoljna radnja, već je spontana reakcija na izvanjske okolnosti. Tu djeca još nemaju nadzor nad mentalnim operacija, ali ni nad upotrebom jezika. Tek jezik daje slobodnu volju.

Ali kako se dolazi do tog praga na kojem djeca prelaze iz prirodnih u umjetne znakove, iz spontanosti u slobodnu volju? Dijeca hodaju i dođu do mjesta na kojem je jednom prije jedno od djece bilo preplašeno. Sad se na tom mjestu ništa ne događa, nema nikakve prijetnje, ali dijete počinje proizvoditi zvukove koji su tada bili znakovi preplašenosti kako bi i drugo dijete da na tom mjestu prijeti opasnost. U tom trenutku nema nikakve opasnosti pa njegova upotreba znaka nije spontana reakcija. Upotreba znaka postaje svojevoljan čin refleksije i označavanja. U tom se trenutku sposobnosti uma povezuju s jezičnom sposobnostima. Postupno takva upotreba znakova postaje sve češće, dok ne prijeđe u sustavnost navike.

Johann Gottfried von Herder (1744-1803), Rasprava o porijeklu jezika (1772)

Herder upućuje kritiku Condillacu:

1. porijeklo jezika ne može se izvoditi iz postojanja prethodnog jezika 2. sve životinje pretvaraju (jezik!?) u zvuk, pa nemaju jezik 3. prema Condillacovoj hipotezi djeca uče znakove iz komunikacije, ali kako je moguće da

komuniciraju prije jezika? 4. refleksija nije kasnije dodana sposobnost, ona postoji u ostalim mentalnim djelatnostima – u

osjetilnosti, u pažnji (u mentalnim radnjama nižeg stupnja) :::Herder: „Teorija 'ljestvi' ne vrijedi!“

Herder: „Čovjek stvara i prima zvuk. Jezik je pitanje glasa i sluha, razlikuje se od spoznajnih sposobnosti (osjetila vida i dodira). Dodir Sluh Vid. Čovjek uspostavlja odnos s vanjskim svijetom putem zvuka, ophodi se sa svijetom putem zvuka. Ton čovjekovog govora oponašao je zvuk stvari.“

Dodir – drži čovjeka u neposrednoj blizini stvari (čovjek je jedna od stvari). - nema forme, oblika i smisla

Vid – čovjek ovladava stvarima (vid udaljava čovjeka od stvari). - udaljujući se, čovjek stvari može promotriti

Sluh – osluškivanje ili slušanje dijeli svijet na objektivni i subjektivni Objektivnost – blizina sintetičko osjetilo (vidljivi su dijelovi koji čine cjelinu) Subjektivnost – daljina analitičko osjetilo (vidljiva cjelina)

Herder upućuje kritiku: „Condillac želi ljudsko iskustvo svesti na razinu dodira.“

Herder: „Postoji li nešto 'blizu', a da nije svedivo na dojmove i pojmove? Posreduje li? Odgovor: jezik, čije je osjetilo sluh.“ Sluh posreduje, no viđena opipana priroda zvuči! Sluh balansira između dodira i blizine.

Herder: „Jezik se u potpunosti odvaja od osjetilnih sposobnosti. Jezik ima funkciju posredovanja između područja osjetilnosti i uma.“

Predavanje VII.

Lingvistička misao (filozofija jezika) Wilhelma von Humboldta (1767-1835.)

O nacionalnom karakteru jezika (1823), O raznolikosti USTROJA ljudskog jezika i njezinom utjecaju na duhovni razvoj čovječanstva (studija: 1830-35.)

Humboldt pita: „Zašto se jezici razlikuju, u čemu se sastoji evolucija jezika, u kakvom su odnosu jezične strukture s jedne strane i ideje i koncepti s druge?“ Raznolikost jezika je više od puke raznolikosti znakova.

Različiti jezici = različiti pogledi na svijet, različiti svjetonazori.

Humboldt odbacuje koncepciju jezika kao sredstva za prenošenje pred-jezične misli i predmeta koji postoje u vanjskom svijetu. Jezik aktivno sudjeluje u oblikovanju svijeta. Povezanost jezika i pogleda na svijet jezik ima funkciju spoznavanja svijeta.

Lingvistiku 19. st obilježio je pravac Komparativna lingvistika. Jezik postaje predmet sustavnog znanstvenog proučavanja i mišljenja.

J1

J2

J3 Indoeuropski (hipotetički primjer)

J4

Reakcija na komparativnu lingvistiku je strukturalizam (20. st – 60-tih). Od 60-tih generativna gramatika.

Humboldt: „Ispod zvukovne forme krije se unutarnja dimenzija, unutarnji jezični osjećaj. Da bi smo objasnili zvukovnu stranu jezika, potrebna je objektivna veza između jezika i mišljenja. Jezik je određen: unutarnjim osjećajem i vanjskom zvukovnom formom.“

Jezik ima dva aspekta:

1. ENERGEIA – jezična djelatnost, stvaranje korištenje istog jezika za različite misli i ideje preobražava jezičnu formu da bi se izrazila nova misao individualna upotreba i preobražaj

2. ERGON – jezično djelo, tvorevina (zajedno gramatika i rječnik) teži svesti jezik na gotove oblike

Humboldt: „Jezik je produkt misaonog rada gdje artikulirani zvuk izražava misao. Jezik postoji samo u činu preobrazbe ergona kroz energeiu.“ „Zvukovna strana jezika je već formirana – služimo se gotovim formama.“

Pitanje: kako isti izraz može prenositi različiti sadržaj i misli? - Zbog individualne upotrebe i preobražaja (energeia).

Humboldt: „Jezik je u osnovi stvaralački čin. U stvaralačkom činu dolazi do izražaja unutarnji jezični osjećaj, koji je povezan s vjerovanjima i vrijednosnim sustavom govornika. ⇒ različiti narodi=različiti jezici.“

Humboldt: jezik se oblikuje iz dva pravca

1. Iznutra – individualan; oblikuje ga govornik koji u kolektivnim formama traži izraz vlastite individualnosti mijenja jezik

2. Izvana – ograničavanje pruža otpor preoblikovanju

Ergon – ne isključuje subjektivnu dimenziju. pruža otpor lingvističkom individualiziranju.

Energeia – preko nje se kolektivne forme individualiziraju.

Ideje su između jezika i misli. Misaona djelatnost je unutarnja. Jezik omogućuje mišljenju da se eksternalizira ('povanjšti' ) u zvuku, tj. postane javno dostupno. Zvukovno oblikovanje jezika daje formu duhovno-misaonoj aktivnosti. Unutarnji jezični osjećaj omogućuje mišljenje.

Koraci:

1. Jezik omogućuje sintezu unutarnjih misaonih aktivnosti (sintezu subjektivnog) 2. Misaona aktivnost vrši sintezu vanjskog iskustva (sinteza objektivnog)

sinteza1 sinteza2

J E Z I K

SVIJET

vanjski

svijet

ČOVJEK

unutarnji

misaoni

svijet

Humboldt: „Subjektivna sinteza je pretpostavka objektivne sinteze. Kolektivna dimenzija jezika jamči objektivnost subjektivnim sintezama.“

:::Način na koji shvaćamo vanjski svijet ovisi o unutarnjoj artikulaciji mišljenja, a ona je omogućena jezikom. :::Jezik = medij koji povezuje objektivni vanjski svijet i subjektivno mišljenje. On je mjesto eksternaliziranja, kroz preobražaj, subjektivnog doživljaja u objektivno iskustvo.

Humboldt:

1. Jezik stvaralački čin energeia 2. Individualni aspekt uporabe jezika individualnim činovima ne odriče objektivnost 3. Individualno – subjektivnost , kolektivno – objektivnost 4. Mijenjanje jezika i otpor

Ergon je jamac objektivnosti individualne subjektivnosti.

Humboldt traži individualnost u jeziku.