SADRŽAJ:

1. UVOD..........................................................................................................2. BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST PREPORODNOG DOBA.................3.

1.UVOD

Tema mog seminarskog rada je Prozno stvaralaštvo Šemsudina Sarajalića. On pripada krugu autora preporodne književnosti Bošnjaka, pa ću s tim u vezi na samom pošetku svoga rada napisati nešto o književnosti preporodnog doba. U svom seminarskom radu analizirat ću pet najznačajnijih Sarajlićevih pripovijetki, a to su: Razija, Rodica, Barutovac, Čobanče i Na putu. To će biti glavni, središnji, dio moga rada u kojem ćemo vidjeti sličnosti i razlike ovih provijetki, njihove najznačajnije karakteristke, teme, likove i sl. Osvrnut ću se i na usmenu književnost koja je Sarajliću polsužila kao temelj za stvaranje njegovih djela, kao i mnogim drugim piscima preporodnog doba. Završni dio ovog rada bit će rezime tj. zaključak ovog seminarskog rada.

1.1.Bošnjačka književnost preporodnog doba

Smjena osmanskog/islamskog/istočnog carstva austougarskim/kršćanskim/zapadnim donijela je velike promjene u društveni i politički život BiH. Promjene koje su se desile u to doba utjecale su ne samo na društveni, politički i ekonomski život već i na književnost i umjetnost. Okupacija koja je zadesila BiH nije bila samo smjena jedne državne vlasti drugom, okupacija je za Bosance i Hercegovce bila munjevit prevrat od kojeg se dugo nisu mogli oporaviti. Za književno stvaranje okupacija je značila prelom i prekid stvaranja nakon kojeg slijedi doba zbunjenosti, a okupacija će kasnije biti jedan od osnovnih motiva stvaranja književnih djela kod bh pisaca.

Bosanskohercegovački Muslimani su i svoje književno stvaranje produžili prihvatajući jedan drukčiji sistem književnosti, u kojem su dominirale druge književne vrste i druge književne konvencije i koji se već odavno i kod nas razvijao na narodnom jeziku i u narodnom duhu.1 Pored prelaska na zapadnoevropski sistem književnosti i prihvatanje poetičkih odrednica jedne sasvim drugačije literarne tradicije, za bošnjačke pisce ovaj prelazak značio je istovremeno i pomjeranje na socijalnoj ljestvici od elitne prema pučkoj, jer „dok su književnici do preporoda pored paša i upravnih vjerodostojnika, ponajviše iz redova vjerske inteligencije, uleme, pa bili svećeničkog zanimanja ili bili pripadnici derviških redova – od vremena književno-kulturnog preporoda ovi pisci potječu, bez izuzetka iz krugova svjetovne, laičke inteligencije,2 pa je i njihovo književno stvaranje moralo imati takav duhovni i egzistencijalni karakter.3 Prelaskom iz epske, usmene u formu pisane kulture, časopisi i listovi, pored priloga iz književnosti na njezinu nezaobilaznu društvenu ulogu u kojoj će ona zadovoljavati uglavnom neknjiževne ili manje književne funkcije: prosvjetiteljsku, etičku, poučnu, političku i nacionalnu. U ovom periodu i pjesničko stvaralaštvo doživljava svoj preporod, ali ja ću se u svome 1 Duraković, Enes, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga broj 42 Rizvić, Musin, Panorama bošnjačke književnosti 3 Pirić, Alija, Šemsudin Sarajlić, Od društvene funkcije do književnoestetske umjetnosti

radu zadržati na proznom stvaralaštvu. Pripovijetka je prešla put od totalne žanrovske neizdiferenciranosti i bez svijesti o nekom određenom narativnom modelu, kakve su pripovijetke Bošnjakovog podlistka za književnost sa jednim njenim ciljem da zabave i pouče svoje čitaoce. Pripovjedači, za razliku od pjesnika, nisu baštinili autentične i već izgrađene pripovijedne modele na kojima bi sazdali narativne obrasce moderne pripovjedačke umjetnosti. Jer u orijentalno-islamskom sistemu književnih vrijednosti prozne forme su smatrane „nižim“, manje vrijednim književnim oblicima. Stoga su se u struktuiranju prvih priča i novela, pripovijetki i pripovijesti i Edhem Mulabdić i Osman Nuri Hadžić, kao i njihovi sljedbenici Hamdija Mulić i Šemsudin Sarajlić, Hamid Šahinović ili Abdurezak Hifzi Bjelevac obraćali, prije svega, narativnim oblicima folklorne, usmene književnosti, a s druge strane tzv. „istočnoj priči“ i anegdoti. U pripovijetkama Šemsudina Sarajlića uz sentimentalne, sevdalinkom inspirirane ljubavne teme i pastoralnu atmosferu neoromantične priče nerijetko će se ukazati i naturalistički prezentirana slika bošnjačkog svijeta suočenog sa iskušenjima što ih je donijelo novo doba. U većini Sarajlićevih proza preovladava lirizam idilične atmosfere i sladunjavo-sentimentalni stilski potupak, osobito u impresionističkim opisima prirode i doživljaju mistično-erotskog stapanja čovjeka i svijeta.

Šemsudin Sarajlić je pisac koji je, uglavnom zbog političkih razloga, ostao nepoznat čitalačkoj publici. Njegova djela nisu dio školskog programa, a nakon 1944. pa sve do njegove smrti 1960. godine nije objavljeno nijedno njegovo djelo. On je ostvario širok raspon djelovanja na književno-publicističkom planu i to pišući pjesme, novele, drame, putopise i romane, objavljivao je i ekonomske rasprave, udžbenike za vjersko obrazovanje i mevlude, pripremajući tursko-bosanski rječnik i prevodeći sa turskog jezika. Njegova poetika je poetika lijepoga, poetika ljubavi, ljepote, plemenitih osjećanja, poetika morala i obrazovanja, te poetika otmjenog ponašanja. On se kritikom društva i života preporodnog doba oslanja na Osman-Azizovu angažiranost, a idejno i stilski slikedi Edhema Mulabdića, a a oni sami slijede Safveta-bega Bašagića, pa se jasno može pratiti luk književnosti preporodnog doba. Luk se penje u djelu Safveta-bega Bašagića, preko prvog pripovjedača Edhema Mulabdića, zatim Osmana-Aziza i Šemsudina Sarajlića, da bi konačno došao do Abdurezaka Hifzi Bejlevca, čijim se romanima završava.

Književno stvaralaštvo Šemsudina Sraajlića, u svojoj kritici, Muhsin Rizvić je podijelio na tri faze i to: „faza prevashodnog književno-društvenog angažmana, faza slobodnog lirsko-emocionalnog kazivanja u prvom planu i faza ratne pozadinske psihoze sa dosta tmurnih, naturalističkih elemenata.4 Šemsudin Sarajlić pripada krugu pisaca neoromantizma.*

*Neoromantizam- javio se u periodu između 1890 i 1910. godine u njemačkoj književnosti. Proistekao je iz zaostataka romatizma i iz reakcije na na naturalizam. Ostajući kao neka vrsta narkotika, u pokušaju bjekstva od svireposti, ružnoća i gadosti mašinske civlilizacije.5

2.RAZRADA TEME (glavni dio)

4 Rizvić, Muhsin, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887-1918), Sarajevo5 Hamzić, Mirzet, Književni termini-rječnik, Sarajevo

Sarajlić u svojim djelima najveću požnju posvećuje tadašnjim najbitnijim društvenim temama i pitanjima, kao što su: obrazovanje u novim društvenim prilikama, položaj žene, iseljavanje Bošnjaka u Tursku, (ne) prihvatanje novog doba i svega što ono nosi sa sobom i sl. Šemsudin Srajalić je vjerovao da narod može ostvariti napredak jedino kroz dobru književnost. Prva i najpoznatija pripovijest Šemsudina Sarajlića je pripovijest Razija. Čitanjem ove pripovijesti saznajemo kakav je Sarajlićev odnos prema književnosti, životu i čitateljima. Ovoj pripovijesti ću se najviše posvetiti u svome radu, a vidjet ćemo i koje su njene sličnosti sa drugim pripovijetkama.

2.1.Razija

Razija je romatičarsko-ljubavna novela koja ima za cilj da pouči i zabavi čitatelje. Sačinjena je iz dva značenjska plana. To je prije svega pripovijest sa romatično-ljubavnim zapletom, a drugi plan čine društveni problemi. Što se tiče romatično-ljubavnog plana uočavamo ljubavni trougao (dva momka su zaljubljena u jednu djevojku), a to isto uočavamo i u pripovijesti Rodica sa nešto izmijenjenim trouglom (dvije djevojke zaljubljene su u jednog momka). Tu su još i slučajni susreti, razgovori na pendžeru, zatim jadanje zaljubljenih i sve ovo čini okosnicu fabule ove pripovijesti. Ono što je karakteristično za djela Šemsudina Srajlića jeste da su većina njih nastala na temelju usmene književnosti. Pa tako u pripovijesti Razija i Rodica jasno se vide karakteristike sevdalinke* i balade*.

*Sevdalinka-U obilju balada u usmneoj književnosti južnoslavenskih naroda ističu se svojim brojem i ljepotom one koje su nastale u muslimanskoj sredini i koje se obično nazivaju sevdalinke. ...Po riječima H. Dizdarević-Krnjević, te balade „gotovo bez izuzetka usmjerene na otkrivanje bezizlaznog položaja žene i zaoštravanja odnosa u porodici. Dobar dio sevdalinki nosi obilježja tragičnog nesporazuma u porodici, nasilne udajeneostvarene želje, nesavladive prepreke između dvoje mladih itd.“6

*Balada-Termin balada se upotrebljava od kako je engleski biskup Thomas Percy njime označio tradicionalne narodne pjesme koje je skupio u zbirci Reliques of Ancient English Poetry. Bile su to pjesme koje se, iako zasnovane na priči, razlikuju od epskih, jer su sznažno prožete emocionalnošću i vrlo kondenzirane. Gotovo u svim tema je nesretna ljubav, o kojoj, inače, epski narativ skoro nikad ne govori. Za razliku od espkog junaka, koji ako gine, gine na megdanu, junak ovih pjesama gine od ljubavi. U njima, doduše, kao i u epskoj poeziji, značajnu ulogu ponekad igraju i natprirodne sile, ali, za razliku od epike, gdje je efekt u čudesnosti, u ovim pjesmama to prisustvo natprirodnog samo doprinosi karakterističnoj sumornosti i zatamljenosti ambijenta u kojem se odvija baladeskni narativ.7

Gotove sve pripovijetke Šemsudina Sarajlića nadahnute su sevdalinkom, a zavretak

6 Lešić, Zdenko, Teorija književnosti, Sarajevo7 Lešić, Zdenko, Teorija književnosti, Sarajevo

njegovih ljubavnih pripovijetki je baladeskni, glavni junak (obično junakinja) umire zbog neostvarene ljubavi. Već u samom opisu junaka prepoznajemo karakteristike sevdalinke, a to je zastupljeno u pripovijesti Razija i to u opisu djevojke Razije.

„Crne oči, obrve, trepavice i dva prama kose pokraj ušiju, vrat bijel kao mramor, a lice rumeno, kao krv, ili kao zrela jagoda. Sjedila je na maloj serdžadi, u onoj svojoj bijeloj haljinici, kao kakav meleć, hurija. Niže serdžade ležale su joj male, crne papučice i jedna šarena testijica – a okolo svud zelen...Pomisli, kako me je to očaralo!“ 8

Opisi djevojaka su hiperbolizirani, opisane su kao idealne djevojke što susrećemo i u sevdalinkama. „Ah, jeste li ikad vidjeli mirno jezero, pozlaćeno zadnjim svjetlom

umirućeg sunca na zapadu? Jeste li ikad gledali ponoćno zvjezdano nebo,

osjećajući njegovu tajnost negdje duboko u dnu duše? Ah, jeste li vidjeli još mnogo štošta tajnovito, čarno – pa da istom onda mognete pojmiti: kakve su bile Razijine oči i šta su sve tog časa skrivale u sebi. Ali ni opet ne možete pojmiti onih čarobnih očiju u kojima se u isti mah krila ljepota, milost, žalost i tuga. Razijine oči podsjećale su me na jedne krasne male očice koje sam prije davno negdje vidio, ali čije, nijesam se mogao sjetiti. Lice joj je bilo tužno, ipak krasno, a obrazi, ah, oni su izgledali kao svježa rosnata ruža u majskom jutru. Sa svake crte na licu mogla se pročitati neka blagost, skromnost, stid i u svakom potezu nazreti plemenitost nevine duše, čista srca.“ 9

Možemo zaključiti da je sevdalinka u ovom slučaju intertekst* prema kojem se odnosi novi tekst odnosno Sarajlićeva pripovijetka, ne samo ova već i mnoge druge pripovijetke.

*Intertekst-označava skupinu tekstova prema kojem je jedan tekst u nekom odnosu.10

U ovom slučaju Sarajlićev tekst tj. pripovijetka predstavlja metatekst.*

*Metatekst-tekst koji je oslonjen na drugi tekst kao njegov kreativni ili kritički komentar.11

U ovoj pripovijesti jedan lik (narator) ne može iskazati svoju ljubav djevojci koju je zaljubljen (Raziji) jer je i njegov prijatelj (Šefik) zaljubljen u Raziju. Ovdje 8 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo9 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo10 Lešić, Zdenko, Teorija književnosti, Sarajevo11 Lešić, Zdenko, Teorija književnosti, Sarajevo

prepoznajemo motiv zabranjene ljubavi, ali ne one koja se obično javlja u djelima naše književnosti, prije svega usmene, gdje se ljubav ne može ostvariti zbog uplitanja oca ili majke, već zato što zaljubljenik cijeni svog prijatelja i ne želi ga povrijediti, pa ne kazuje za ljubav koju osjeća prema svojoj dragoj, već pati.

Šemsudin (narator) osjetio je privlačnost prema Raziji već kad je prvi put progovorio s njom: „Bio sam uzbuđen kad sam se vraćo. Duboko sam dihao, a u prsima

osjećao prostranost i milinu.“ 12

Što se tiče drugog plana pripovijesti, ovdje se kao u većini djela naše preporodne književnosti ističu bitne karakteristike društva tog doba kao što su neporosvijećenost žene, iseljeavanje bosanskohercegovačkog stanovništva u Tursku, školovanje omladine u novim uvjetima, odnos prema novitetima u društvu i državi uopće. Upravo pomoću ovog plana pisac ostvaruje svoj cilj - upućuje i daje moralnu pouku čitateljima.Ono što je jako bitno, a što sam već u uvodu spomenula jeste da Sarajlić napredak i sreću društva vidi u obrazovanju. Njemu je prije svega bitno obrazovanje ženskog stanovništva, pa tako Razija upravo zbog svoje ljubavi prema knjigama i želje za obrazovanjem postaje glavni lik istoimene pripovijesti. Za njega je obrazovanje žene na prvom mjesto, pa tek onda slijede ljepota i tradicionalni odgoj.

„Pod jorgovanom sjedila je djevojčica od 16-17 godina sa knjigom u ruci. Čitala je.“ 13

„To ima veze – ja ću. Valjano obrazovana duša, instinkt ima u sebi neku otajanstvenu silu koja druge privlači, naročito srodne duše. Sam veliš da ti je čudnovato izgledalo kad si je samu zastao gdje čita u petak, kad se svak drugi veseli. Zar to nije dobar dokaz da ona ljubi knjigu, da ima lijepo uzgojena estetska čuvstva itd., a to sve, vjeruj mi, zaslužuje poštivanje, jednog čovjeka, a naročito jedne ženske. Pa ako ne s druge strane, tebi se mora dopadati bar iz tog razloga. A ja znam da je to baš i djelovalo na te.“14

Pisac nam dočarava i poglede muškaraca na obrazovanost žena, pa tako imamo Šefikovo mišljenje o Razijinom obrazovanju: „Zato, jer jedno žensko uopće ne može biti obrazovano onako kako mi to sebi predstavljamo. Obrazovano može biti donekle, ali je ta obrazovanost ipak ograničena. Naprimjer, žensko se

12 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo13 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo14 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo

može dobro izobraziti u matematici, geografiji, fizici, itd., može, da rečem ukratko, napredovati u svim realnim znanostima. Nu njihov napredak u filozofiji, logici i drugim nerealnim zenanostima sasvim je neznatan. Potpune obrazovanosti od jedne ženske ne možemo, dakle, ni tražiti.“ 15

Roditelji su bili ti koji su se protivili obrazovanju svoje djece, nisu željeli prihvatiti novo vrijeme, pa tako ni obrazovanje koje je ono sa sobom nosilo. Razija je ostavljala knjige kad bi je roditelji, a posebno njen otac, pitali šta uvijek čita, opominjući je da je to „vlaško“.

„Ama šta ti vazda, dijete, gledaš to „vlaško“? – pita me više puta. Ja samo poturi knjigu ukraj i ušuti. Ni s majkom također

nije s prva išlo najbolje.“16

„Razija! – Čujem, majko! – Ja sam ti – veli – istrgnula iz ove knjige jedan list. – A što majko? – kriknuh – kad je ova knjiga nova, još je ni pročitala nijesam. – Nemadoh pri ruci drugog ćageta, pa zavih u njeg hurmadžik i ponesoh koni. Zaplakah. List je bio iskinut iz sredine. – Idi, budalo, ne plači, veli ona, eto nije se ni poznalo na tolikoj knjizi.“17

Ovdje vidimo da roditelji ne vode brigu o obrazovanju svoje djece, niti im knjige išta znače, kao što vidimo iz drugog navedenog primjera.

Ono što je karakteristično za Sarajlićeve pripovijetke jesu opisi prirode koje nalazimo i u pripovijesti Razija. Ljubav prema prirodi u njegovim djelima ima dva različita tumačenja. Prvo je priroda-Bog, tj. on kroz ljubav prema prirodi iskazuje svoju ljubav prema Bogu i ovdje prepoznajemo utjecaj orijentalne književnosti. Drugo tumačenje proizilazi iz toga da je u prirodi sadržana sva ljepota umjetnosti, što je utjecaj istočnjačkih priča.

„Zeleno lišće treslo se s dodira mirisnog sabahskog vjetrića a ptičice cvrkutale – ko bi ti znao prebrojiti, kakvih se sve glasića čulo! - Negdje podaleko horoz je kokurijekao, a iz čaršije dopirali nejasni, isprekidani glasovi.“18

„Ja najvolim prirodu.“19

U drugom navedenom primjeru, pisac nam želi reći da najviše voli Boga. Boga vidi u 15 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo16 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo17 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo18 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo19 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo

svemu u prirodu koju je On sam stvorio.

Ovo nas upućuje na zastupljenost religije u Sarajlićevim djelima, a religija je u njegovim pripovijetkama usko povezana sa obrazovanjem i radom ljudi za svoj napredak.

„Jer, nama vjera nalaže da radimo, nek smo vazda osigurani materijalno za svoj opstanak. Štaviše, mi smo vjerom zaduženi, ne samo braniti svoje dobro nego mu još i granice raširivati.“ 20

„Ja mislim, da jedna djevojka, koja nema pojma o znanosti, ne može valjano biti upućena u vjeru, niti ona poznaje dužnosti čovječanstva, koje bi morala kao vrijedna žena vršiti. „21

„Sjeti se našeg Pejgambera i Njegova hidžreta?...“22

Bitan motiv mnogih djela preporodnog doba, pa i djela Šemsudina Sarajlića, jeste motiv iseljavanja bosanskohercegovačkog stanovništva u Tursku. Šemsudin Sarajlić osuđuje iseljavanje našeg stanovništva,a to je prikazano i u djelu Razija, gdje on savjetuje Razijinog oca da ostane u Bosni, da ne ide u Tursku, da mu je u svojoj zemlji najbolje.

„Jer, vjerujte vi meni, Bosne nigdje nema. Ovdje su većinom goroviti krajevi, a to puno čini da je u Bosni „dobra hava“, kako se kaže.“ 23

Ono što je preuzeto iz balade jest način izjavljivanja ljubavi. Naime, Razija u pismu priznaje da i ona voli Šemsudina, a to mu prije nije smjela reći, baš kao što Hasanaginica nije smjela otići svome mužu i zbog toga obje bivaju tragični likovi.

„Da pišem kome drugome, čini mi se, da bih dosad mogla napisati sve, što bih željela, ali kad pomislim da će ovo pismo biti u vašim rukama, da ćete ga vi čitati, ne mogu ni da počnem, ruka mi drhće, a srce...oh, Bože, kakve još muke mene siroticu ne spopadaju!...“ 24 20 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo21 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo22 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo23 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo24 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo

Ono što je još baladeskno u ovom pripovijesti jeste Razijina smrt na kraju same pripovijesti, baš kao što biva sa likovima u baladama.

„Ajiša je bila uz nju kad je umirala, stiskajući jako rukama njedra i griskajući usnice...Zadnje riječi u životu bile su joj: „Bosna!“ i tvoje ime..!“ 25

Sarajlić je, kako sam već navela, u ovoj svojoj pripovijesti iznio svoje mišljenje o književnosti. Svoje mišljenje o književnosti, obrazovanju i čitanju iskazuje kroz dijaloge ili pripisujući svoje mišljenje liku Razije, pa tako Razija u jednom trenutku govori:

„Šta sam čitala i šta čitam, to mi je dužnost, a vjerujte mi i naslada, jer osjećam da mi je knjiga najbolji drug, najbolji prijatelj: stara se o meni na svakom koraku, svjetuje me, upozoruje na pogrješke, poučuje, itd. I sve časove koje sam uz knjigu proboravila, ne žalim ni najmanje, jer otud nijesu mogle nastati nikad zle pošljedice, kao što se je dešavalo iz onih časova koje sam prometnula u društvu sa svojim drugaricama...“ 26

„Kod mene je svejedno: ili to bila poučna lektira, ili zabavna.

Štaviše, u beletristici se nađe mnogo puta više pouke nego u jednom suhoparnom poučnom članku, gdje se autor napreže iz petnih žila, da što bolje utuvi čitatelju u glavu misao koja ga je vodila u radu. Više puta to ostane sakriveno među recima, ali se ipak nazire i najdublja misao i najtanja želja autorova, a to se opet tako jako doima čovječijeg srca. Stoga, što vidim knjigu u svemu korisnu, a ni u čemu štetonosnu, družim se vazda s njome – koliko mi škola dopušća.“27

„Ali što rekoh „čitaj mnogo!“, tim ne mislim na velik broj djela, nego razmišljaj mnogo uz čitanje jedne knjige. Čitaj s razmišljanjem, pa makar knjigu pročitao za heftu, umjesto što bi je mogao pročitati za dan.“28

25 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo26 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo27 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo28 Sarajlić, Šemsudin, Razija, Sarajevo